Ekonomska podloga hrvatskog pitanja

(57. – 88.)

1. Likvidacija pokrajinskih samouprava i prijelaz na centralizam

Pokrajine koje su bile u Austro – Ugarskoj, u Jugoslaviji ĉine 68% stanovništva i 58% površine cijele Jugoslavije

Najsamostalnija u AU bile su Hrvatska i Slavonija

Hrvatska je dobivala 44% od ukupnih drţavnih prihoda s podruĉja Hrvatske za potrebe svoje autonomije

BiH – u odnosu prema AU dosta velika autonomija

Bosna je uzdrţavala svoje posebne vojne jedinice, imala je velika drţavna dobra (šume, rudnici) i zato je imala velik proraĉun

Dalmacija – imala je skuĉenu autonomiju, proraĉun oko 5 milijuna kruna kojim je raspolagao dalmatinski sabor

Slovenija – sastavljena od više djelova bivših austrougr. zemalja

Srbija – prije rata velik proraĉun zbog Balkanskih ratova

Vojvodina/Makedonija – V. pod MaĊarskom, M. pod Turskom

Stvaranjem Drţave SHS narodi traţili samostalnost u raspolaganju s vlastitim narodnim novcem. Hrvati, Slovenci i preĉanski Srbi
doţivjeli su da im je pod Jugoslavijom ukinuta i ta samostalnost koju su imali pod AU

Sav novac bio je u rukama centralne vlade u Beogradu

Centralizirana drţava – ĉitav upravni aparat pokrajinskih samouprava je razoren

1918. provedena je potpuna centralizacija vrhovne drţavne uprave. Carine i carinska sluţba osnovana je na novim drţavnim
granicama te u potpunosti predana u ruke ĉinovnika iz Srbije

Uvedeni su i jedinstveni drţavni monopoli – sva financijska sredstva drţave i pokrajina skoncentrirana u Beogradu

2. Što su u novu drţavu njeli Hrvati, a što Srbija

Hrvati i preĉani u drţavu su unjeli vrijednosti koje su vladajući Srbi koristili za sebe

Donjeli su veliku drţavnu imovinu (ustanove, dugotrajne investicije i ureĊivana prirodna bogatstva)

Krajevi bivše AU saĉinjavaju 57% površine nove drţave // 77 mil. stn. ili 62%

Srbija – 20% površine i 2,6 mil. stn

U novu drţavu Hrvati i preĉani unjeli su i veliku mreţu ţeljeznica, razgranjene puteve, velik broj drţavnih zgrada, drţavne
rudnike  to znaĉi da su njeli veliku porezovnu snagu poreznih obveznika

Zlato i ţeljeznice su dobar pokazatelj!

Vrijednost hrvatskih i prečanskih ţeljeznica

Jugoslavija dobila 5 563km ţeljeznica normalnog i 1 143km uskog kolosjeka

U to vrijeme vrijedile su 73. mild. dinara, dok su srpske ţeljeznice 1914. vrijedile 3 mild. dinara

2000 lokomotiva i 50tona vagona od AU --- zborjem svega, ukupno 14 mild. dinara

Udio Jugoslavije u likvidacije Austro – Ugarske banke

Drţava SHS sudjelovala je kod razdiobe imovine, poglavito zlatne podloge AU banke

Narodna banka Kraljevine SHS preuzela je od AU banke sve njezine podruţnice s pokretnim i nepokretnim dobrom

Bilo ih je 15 na podruĉju Jugoslavije

Pritome je NB K SHS ubrala oko 25 milijuna dinara

Likvidacija je obavljana postepeno:

1921. Drţava SHS (a preko nje Kraljevina SHS) primila je 10 mil. zlatnih kruna

1922. 14,6

1923. 5 mil

Likvidacija je obavljena do 1925. te je u zlatu ukupno primljeno 34,4 milijuna zlatnih kruna

Usporedba prinova Hrvatske i Srbije

Zgrade  u Srbiji prije ratova 1 561

u Hrvatskoj i Slavoniji 4 048

ObraĊena zemlja  u Srbiji = 1 900h

u Hrvatskoj i Slavoniji = 8 600h

Drţ. ţeljeznice  Srbija = 692km

Hrvatska = 871km

Prinosi drugih pokrajina

Bosna  rudnici ugljena, 2 mil. hektara drţavnih šuma, solane !!

Vojvodina  poduzeće „Belje“

3. Predratni drţavni dugovi

Srbija

Imala je ukupno 7 predratnih zaduţenja u iznosu 5 milijardi i 60 milijuna dinara

Bivša AU

Kao drţava nasljednica, Jugoslavija morala preuzeti dugove AU

Dug nije smatran velikom obavezom. Taj dio druga bio je dio cjeline AU (ne prostora pokrajina)

Pokrajinski dugovi

Ti dugovi iznosili su oko 65,5 mil. dinara

Srbija je novoj drţavi donjela skoro osamdeset puta više drţavnog duga nego svi krajevi bivše AU

Ako se tu pridodaju ratni drugovi Srbije i obveze koje je primila Jugoslavije na nosnovi mirovnih ugovora kao drţava nasljednica,
Srbija je unjela 14 puta veći teret

Svaki stanovnik Srbije opterećen je dugom od 4 700 dinara

Ostali stanovnici 185 dinara

Isplata dugova

Kod isplate dugova sudjelovali su svi krajevi bez obzira na podrijetlo duga

Hrvatski krajevi time dvostruko opterećeni

Nisu imali korist od zajmova bivše Kraljevine Srbije, a morali su vraćati dug

Za 6 godina isplaćeno je za predratne dugove Srbije pola milijarde dinara, dok je u isto vrijeme plaćeno za dugove Hrvatske i
Slavonije svega 79 188 dinara

Ratni zajmovi

Na teritoriju Jugoslavije upisano je 2 mild. kruna AU ratnih zajmova

Prema odredbama mirovnih ugovora, ni jedna drţava nasljednica ne jamĉi za te ratne dugove, niti vlastitim drţavljanima
U Jugoslaviji stanovništvo hrv. krajeva tako je izgubilo 2 mld. kruna, a istodobno su morali plaćati srbijanske predratne dugove

3. Tko je platio poslijeratnu obnovu Srbije? Tko je plaćao ratne reparacije?

Za obnovu Srbije nije se mogla oĉekivati pomoć saveznika iz rata, nije se moglo raĉunati niti na strane zajmove jer je Srbija,
odnosno Kraljevina SHS bila zemlja s najslabijim vanjskim kreditom na svijetu

Obnova Srbije izvršila se na raĉun preĉanskih krajeva:

1.) Oduzeto je 20% od imaoca krunskih novĉanica

2.) Vršena je nepovoljna razmjena  1dinar za 4 krune
3.) Veliko opterećenje uvoza i naroĉito izvoza fiskalnim carinama
4.) Izvanrednim zaduţenjima kod Narodne banke
5.) Ratnim reparacijima i ratnom štetom

Ratne reparacije poĉele su se plaćati 1921.

Srbija ih, u manjim koliĉinama, prima od Austrije, MaĊarske i Bugarske, a najvećim djelom od Njemaĉke

Sve reparacije utrošene su u Srbiju

Na raĉuna reparacija mnogo je toga nabavljeno (ali propalo!) – U Beogradu je tim novcem nabavljano mnogo knjiga za
Nacionalnu biblioteku te austronomski opservatorij – sve to propalo je u podrumima

Zagreb nije imao mogućnosti za tako nešto !

4. UreĊenje valute i Hrvati

Prvo veliko razoĉarenje koje su Hrvati doţivjeli bilo je na valutnom polju

Oduzimanje 20% krunskih novčanica

1918. na teritoriju Jugoslavije u opticaju je 5 valuta: srpski dinar, austr. kruna, bugarski levi, njemaĉke marke i crnogorski perperi

Najveći opticaj kruna !

Zbog nagle inflacije, krune su se poĉele ţigosati od 31. sijeĉnja 1919.  time se ţeljelo sprijeĉiti unošenje kruna s podruĉja
Austrije i MaĊarske

Od 5.11. 1919. uvodi se markiranje novĉanica

Pritom svakom imaocu oduzeto 20%

Zamjena novčanica ( 4 krune za 1 dinar)

Narodna banka Kraljevine Srbije uspjela je da za vrijeme rata u znatnoj mjeri zadrţi vrijednost novĉanica

Ta vrijednost odrţavana je zahvaljujući Engleskoj i Francuskoj

Što se tiĉe kupnove snage na trţištu robe, ona je bila odprilike jednaka za krunu i dinar

Pojedina roba stajala je u krunama koliko i u dinarima

Zamjena novĉanica namjerno nije izvršena krajem 1918. i poĉ. 1919. (Ministarstvo financija bilo je u rukama Srba)  da je
izvršeno tada, kruna bi više vrijedila

1920. utvrĊen je odnosi 1:4

Zbog toga su Hrvati i preĉani izigrani za milijardu i 400 mil. dinara u gotovini

Nastala je velika promjena u privrednom odnosu izmeĊu Srbije s jedne, i Hrvatske s druge strane

U Srbiji zamjena novĉanica drugaĉija:

1919. zamijenjeno oko 50mil. bugarskih leva, iako su vrijednosno bili slabiji od krune
Inflacija i faktična stabilizacija dinara

1921. nastupila je inflacija izazvana od drţave radi drţavnih financija

Usko povezana s pitanjem zamjene krune za dinare

Od poĉ. 1923. zapoĉelo je jaĉanje dinara, te je u lipnju 1925. uspjelo postići faktiĉnu stabilizaciju dinara

Odrţao se 6 godina na visini od 9,13 švicarskih franaka za 100 dinara

Zbog te špekulacije (na ĉelu ministarstva Srbin Stojadinović !), nanjeta je šteta hrv. krajevima gdje je jaĉe razvijeno novĉano
gospodarstvo

Naroĉito se šteta osjećala na podruĉju izvozne trgovine gdje su cijene poĉele naglo padati

Seljaci su se zaduţivali (cijene njihovih proizvoda padale)

Stradala je i industrija koja se putem kredita izgraĊivala nakon rata

5. Porezna nejednakost

1918. na podruĉju Jugoslavije zateĉeno je 5 razliĉitih poreznih sistema

Prije rata:

MaĊarski porezni sistem (vrijedio u Hrvatskoj i Vojvodini) imao 10 oblika poreza

Austrijski ps (Slovenija i Dalmacija) 7 oblika poreza

U Srbiji 6 oblika

Porezna nejednakost produţena je i u novoj drţavi kroz ĉitavih 10 godina na štetu hrvatskih i preĉanskih krajeva

Hrvatskih politiĉki krugovi traţe izjednaĉenje poreza!

Npr:

Dohodarinu i dohodarskih prirez nisu plaćale druge pokrajine osim Hrvatski, Slovenije i Vojvodine

Taj porez u predratnom vremenu bio je predviĊen samo za imućnije graĊane

Porezna inkvizicija – porezne stope sve više rasle

Dolazi i do korupcije  uz nevještu administraciju vršio se je i s pomoću poreznog aparata takoĊer i politiĉki pritisak na politiĉke
protivnike, a privilegirali su se politiĉki prijatelji vladajućih

Neobuzdana korupcija još je niţe oborila porezni moral i sposobnost ĉinovniĉkog aparata

Financijski efekt porezne nejednakosti

Osnovni je princip svake demokracije javnost drţavnog gospodarstva i drţavnih financija  u Jugoslaviji takva janosti nije
nikada postojala

Ministarstvo financija nije iznosilo te podatke kako bi u ostalim krajevima mogla ubirati veće poreze

Prema završnim raĉunima: Hrvatska plaća 2x veći porez, Slovenija 3x, Vojvodina 5x

Vojvodina je imala velik porez iz politiĉkih razloga  Srbi su ţeljeli izazvati seljenje MaĊara i Nijemaca iz Vojvodine, no ovaj
sistem je izazvao kontra efekt – pobunu ne samo manjina nego i vojvoĊanskih Srba

Izjednaĉenje poreza provedeno je tek 1928. na pritisak Hrvatske seljaĉke stranke, odnosno Seljaĉko – demokratske koalicije

6. Trgovanje sa ţrtvama Srbije

Ĉitav period od 1918. do diktature znaĉi jedno prjelazno razdoblje u kojem se od strane vladajućih Srba vrši otvorena pljaĉka
hrvatskih i preĉanskih krajeva
Kada se Hrvati, Slovenci i preĉani ţale, uvijek dobivaju isti odgovor – da je Srbija stradala u ratu i da zato treba imati privilegirani
poloţaj

Naĉin voĊenja financijske politike uvelike je naškodilo Hrvatima, ali ono je, ako se gleda u budućnost, takoĊer, mnogo naškodilo
moralno i Srbiji zbog trgovanja njihovih voĊa s ratnim patnjama i ţrtvama naroda u Srbiji

Od strane Seljaĉko – demokratske koaliciji 1927./1928. provedena je oštra kampanja da se prestane sa sistemom eksplotacije
hrvatsih i preĉanskih krajeva = to nije uspjelo

Stjepan Radić je tu borbu platio ţivotom te je uvedena diktatura koja je produţila i uvećala ekonomsku eksplotaciju !

O poĉetnoj industrijalizaciji graĊanske Hrvatske 1860.-1873.)

RUDARSTVO

 Uglavnom strani ekspolatatori

 U srednjem vijeku vlasnici rudnika bili su feudalci poput Keglevića, Zrinskih i drugih. Petar Zrinski u Ĉabru je
osnovao i ljevaonicu ţeljeza, najstariju poznatu manufakturu u sjevernoj Hrvatskoj
 U 18. st. na glasu je rudnik bakra u Samoboru. Poĉetkom 19. st. taj rudnik kupuje trgovac Franjo Reizer. 1836. u
rudniku radi oko 200 domaćih rudara. Reizer nije uspio vratiti rudnik u funkciju pa ga je prodao zagrebaĉkom trgovcu
Karniĉniku koji je putem Gajevih novina pokušao osnovati rudarsko društvo. Poziv nije imao uspjeha, a rudnik je prodan
veletrgovcu Kleinu koji je napustio vaĊenje bakrene rudaĉe i okrenuo se ekspolataciji ţeljeza i tako popravio stanje u rudniku
 1862. rudari su banu Josipu Šokĉeviću poslali dopis u vezi s bratinskim blagajnama kojima su se pomagali rudari.
1865. rudnik u Rudama zatvoren je na duţe vrijeme. 1872. Kajetan Faber obnovio je rad rudnika koji je potrajao do kraja 19. st.
kada je zatvoren zbog nepostojanja ţeljezniĉkih veza
 Ţeljezna rudaĉa kopala se i u Vojnoj krajini – rudnik u Petrovoj gori pokraj kojega je bila i talionica ţeljeza; rudnik u
Trgovi pokraj rijeke Une – najveći u Vojnoj Krajini, ali i u Hrvatskoj
 grof Breda i Mautner dobili su od drţave rudare i 1857. osnivali su dioniĉarsko društvo koje se osim kopanja rude
poĉelo baviti i njenim taljenjem. Drţava im je ustupilo i pravo sjeĉe šuma zbog nedostatka drvenog ugljena. U rudarskom društvo
nije bilo Hrvata i roba je odlazilo izvan drţave. Domaće stanovništvo bavilo se većinom poljoprivredom i vinogradarstvom
 60-tih godina 19. st. u hrvatskom rudarstvu javlja se i belgijski kapital, toĉnije 1863. kada je Hrvatska ţeljezniĉkom
prugom Zidani most-Zagreb-Sisak spojena sa Zapadom. Osim za rude, Belgijanci su bili zainteresirani i za daljnju izgradnju
ţeljezniĉkih pruga u Hrvatskoj
 Belgijsko društvo Societe metallurgique austro-belge osnovano je 40-tih godina 19. stoljeća. Od Beĉa su dobili
dopuštenje za drţanje rudnika i talionica u Kulovĉici nedaleko od Ivanca
 Poĉetkom 19. st. u Radoboju, nedaleko od Krapine, pronaĊena je sumporna ruda. Slabe prometne veze oteţavale su
odvoz i dovoz, pa je zapoĉeta izgradnja ceste iz Krapine u Radoboj preko Varaţdina. 1864. drţava je obustavila rad, a veći broj
rudara zaposlio se u tvornici cinka u Kulovĉici
 Kameno ulje, iz kojega se dobiva petroleum, postalo je imovinom domaćih obrtnika – Juraj Hirschler i njegovi
baštinici. Kameno ulje u Crniku bilo je slabije od moslavaĉkog. Velike koliĉine smeĊeg ulja vadile su se u Bregani i u selu
Kravarskom, kojega je pronašao Vukotinović (ostavio je posao zbog slabe prometne povezanosti). Ulje je dobro gorilo i nije
ostavljalo pepeo. 1863. poĉelo je vaĊenje smeĊeg ugljena u Golubovcu. Zagrebaĉki kaptol imao je u svom posjedu rudnik
kamenog ugljena nedaleko od Varaţdinskih Toplica. 1872. Kaptol ga je dao u zakup nekom beĉkom društvu
 Ugljenokop Majdan pokraj Poţege bio je na dobrom glasu (vlasnici: Josip Popović iz Poţege, Franjo Steiner iz Zagreba
i Franco Angeli iz Verone)
 Srijemski rudnik u Vrdniku najprije je poĉetkom 19. st. poĉeo otkapati manastir Vrdnik, a zatim rumski vlastelin grof
Pejaĉević. 1872. preuzima ga Guido Pongrac iz Zagreba protiv ĉije su se obitelji radnici ĉesto bunili

Poloţaj rudara

 rad: 12, 14 i 16 sati dnevno, uz muškarce radili su i ţene i djeca

 1874. u rudnicima Hrvatske i Slavonije radilo je 758 osoba, a 1881. taj broj pao je na 631. Za usporedbu, u Njemaĉkoj je
60-tih godina 19. stoljeća radilo u rajnsko-westfaskom kraju 230 000 rudara
 zarada: mjeseĉno je najbolje plaćeni rudar imao 45 forinti, a naslabije plaćeni 15 forinti; minimalno 50 novĉića dnevno za
muškarce, 35-50 za ţene, 25-35 za djecu (pola kilograma šećera stajalo je 25 novĉića, kilogram krumpira 10-20 novĉića). Obiĉno
jesenje muško odijelo stajalo je 18 forinti, 3 forinte više od prosjeĉne rudarske plaće, djeĉje odijelo 6 forinti

PREHRAMBENA PROIZVODNJA I INDUSTRIJA ŢESTOKIH PIĆA

 Manufaktura cikorije u Varaţdinu

 u šećeranama i mlinovima od 40-tih godina 19. stoljeća stroj se poĉinje ĉešće upotrebljavati
 Šećerana u Ĉepinu (vlasnik Ivan Kapistran Adamović) – najmoderniji strojevi iz Francuske, više od stotinu radnika;
šećerana u Neštinu; šećerana u Novim Ĉićama (vlasnica barunica Erdödy); šećerana u Reĉici (vlasnik grof Janko Drašković).
Ĉeške, austrijske i šleske šećerane bile su jaĉe i prometno povezanije. Do 60-tih godina 19. stoljeća Hrvatska ostaje bez ijedne
šećerane. Antun Luft tada je otvorio tvornicu šećera u Ĉakovcu – dobio je porezne olakšice od Zagrebaĉke trgovaĉke komore.
Tvornica je nastupila 1864. na Zagrebaĉkoj gospodarskoj izloţbi. 70-tih godina dolazi do obustave rada
 Zaslugom Antuna Treyera dopremljen je oveći parni stroj u Slavoniju, a u Korodji je osnovan prvi parni mlin. 50-tih
godina 19. stoljeća proradio je oveći mlin na turbine u Karlovcu. Na istom mjestu, tršćansko društvo 1851. poĉinje graditi
zgradu novog ameriĉkog mlina; radove je izvodio inţenjer Kapner, a strojevi su nabavljeni iz Belgije. U Karlovcu su namjeravali
podići papiranu, uljaru i koţaru, ali sagraĊen je samo spomenuti mlin na turbine. 1853. poduzeće je proradilo. Nakon nekoliko
godina karlovaĉki mlin kupio je zagrebaĉki veletrgovac Guido Pongrac – 1863. mlin je izgorio. MeĊutim, obnovljen je pod
vodstvom graditelja Schmidta krajem iste godine. Mlin je uspješno poslovao do prvih desetljeća 20. stoljeća
 1863. dovršen je paromlin u Zagrebu u vlasništvu domaćih zagrebaĉkih ţidovskih trgovaca. Ravnatelj je bio Ivan
Frankl, a u poĉetku je zaposleno bilo 30 radnika. 1872. paromlin postaje dioniĉko društvo (2 500 dionica po 200 forinti)
 60-tih godina 19. stoljeća osnovan je i paromlin u Osijeku te manji paromlini u Varaţdinu koji su poslovali svega
nekoliko godina
 Tvornica ulja u Osijeku osnovana je 1825. pod vodstvom Mije Laya
 1863. Franjo Pokorny dobio je dozvolu za osnivanje tvornice likera u Zagrebu – proradila je 1864. Osvojio je srebrnu
medalju na hrvatskoj izloţbi 1864. Mnoge nagrade osvojio je i u Europi, a 1869. zatraţio je titulu kraljevskog dvorskog
dobavljaĉa (odbijen je). Izvozio je u Hamburg, Peštu, Beĉ, Francusku i Njemaĉku. Poĉetkom 20. st. tvornica izvozi svoje
proizvode u Latinsku Ameriku. Dioniĉarsko društvo pred Prvi svjetski rat imalo je kapital od 120 000 kruna. Veći broj dioniĉara
bili su zagrebaĉki Izraelićani. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata poduzeće je uništeno

PROIZVODNJA TEKSTILA

 Prve manje manufacture javljaju se u 15. st. u Dubrovniku

 U 18. st. proizvodnja tekstila snaţna je u Vojnoj krajini i u graĊanskoj Hrvatskoj. Do kraja 19. st. sve više i više slabi
 Premalo radne snage velik je problem, zatim konkurencija moravskog i austrijskog sukna
 Industrijska revolucija 18. st. snaţno je utjecala na tekstilnu proizvodnju u 2. pol. 18. st. Uvjeta u Hrvatskoj za to nije
bilo. Domaći kapital ulagao je najviše u prehrambenu proizvodnju, a strani kapital nije bio zainteresiran zbog manjka kvalificirane
radne snage
 Beĉka moda uvozila se u Hrvatsku i smatrala se izrazito kvalitetnom
 Tvornica tekstila u Varaţdinu radila je samo dvije godine, 1846. i 1847. proizvodeći pamuĉnu i vunenu robu – jedino
poduzeće takve vrste u Hrvatskoj i Vojnoj krajini. Imala je moderne strojeve (60 osoba = stroj kojim upravlja jedan radnik).
Postojala je i manja tvornica u Osijeku
 Tekstilna proizvodnja doţivljava obnovu tek posljednjih desetljeća 19. stoljeća kada Khuen poĉinje gurati ţidovski
kapital. Beĉki Izraeliĉanin Josip Jeruzalem osnivaĉ je predionice i tkaonice u Dugoj Resi
 Do sredine 19. st. proizvodi hrvatskih svilana poznati su na svjetskom trţištu (Osijek do 1848.). Slavonsko svilarstvo
uništilo je ukinuće kmetstva, gubitak Lombardije i pošast dudovog svilca. 60-tih godina 19. stoljeća postojale su samo dvije
svilane u Slavoniji (Cernik i Nova Gradiška) i jedna u Zagrebu

PROIZVODNJA KOŢE

 Dubrovnik je u 16. st. bio dobro poznat po obradi koţe

 Najstarija poznata manufaktura koţe u našim krajevima osnovana je u Kutjevu, na posjedu poţeških isusovaca 1767.
Isusovci su bili poznati po gospodarskim sposobnostima. Rad je prestao 1773. kada je isusovaĉki red ukinut
 Proizvodnja koţe napreduje tek u 2. pol. 19. st. 60-tih godina javlja se tvornica koţe Vatroslava Šimonića u Zagrebu, a
kasnije se osniva i tvornica koţa obitelji Štern 1868.
 1864. Šimonić je Beĉkoj dvorskoj kancelariji poslao molbu za osnivanje tvornice koţa u Zagrebu – molba je prihvaćena.
Poslovala je dvije-tri godine, sudjelovala je i na meĊunarodnoj pariškoj izloţbi
 1869. proradila je novoosnovana velika tvornica koţe Vatroslava Šterna, a već 1870. graĊani Zagreba ţalili su se na
zagaĊenje okoliša. Gradsko poglavarstvo od tvornice je zatraţilo da u najkraćem mogućem roku odstrani sušionicu iz naseljenog
podruĉja. MeĊutim, tvornica je ostala na istom mjestu, a poslovala je do 1944.
 Tvornica obuvala u Zagrebu – dozvolu je zatraţio odvjetnik Josip Frank u ime Pavla Anišića, Dragutina Hutha, Josipa
Hartmana, Pulzera i Mosesa. Oni su namjeravali osnovati “zagrebaĉko dioniĉko druţtvo tvornice obuvalah”. 1873. osnovan je
prvi upravni odbor u kojem su bili mnogi pravaši i velik broj Izraelićana. Odmah je zaposleno 300 radnika koji su radili u izrazito
teškim uvjetima o ĉemu je pisao gradski fizik Mraović

PROIZVODNJA DRVA

 Šume u Gorskom kotaru postepeno prelaze u domaće ruke. Javljaju se pilane u vlasništvu domaćih ljudi iz Hrvatskog
primorja i Gorskog kotara. Tek sredinom 19. st. poĉinje prodor parnih strojeva u ovu gospodarsku granu. 1849. osniva se
paropilana u Prezidu, 1850. u Crnom Lugu i 1860. u Ravnoj Gori
 Sve jaĉa i brţa ekspolatacija šumskih podruĉja u Slavoniji pojaĉat će se nakon izgradnje ţeljezniĉkih veza i drvna
industrija postat će najvaţnija gospodarska grana
 Josip Guthard vlasnik je paropilane u Zagrebu koja će 1872. postati dioniĉarsko društvo. Guthard je posjedovao i
manju tvornicu parketa u Zagrebu
 Fran Švrljuga bio je na ĉelu Eskomptne banke i htio je podignuti domaću industriju. Angaţirao je banku u gotovo svim
zagrebaĉkim tvornicama
 Nakon beĉkog burzovnog kraha 1873. tvornica parketa je stagnirala, ali uz pomoć Eskomptne banke je preţivjela; 1879.
kupio ju je Guido Pongrac. 1881. tvornica je proširena te je poĉela proizvoditi savijeni namještaj

KEMIJSKA PROIZVODNJA

 Samo dva poduzeća: tvornica ţigica u Osijeku i tvornica ţigica u Zagrebu (1874.)
 Osjeĉka tvornica ţigica bila je jedna od najvećih u ĉitavoj srednjoj Europi. 1871. u tvornici je izbio jak poţar, a već iduće
godine je obnovljena
 Tvornicu ţigica u Zagrebu namjeravali su osnovati trgovci Pulzer i Moses (neko vrijeme vlasnici rudnika sumpora u
Radoboju). Obrtni zakon iz 1872. uzrokovao je gubitak posla ljudi uposlenih u manjim radionicama pa je osnivanje tvornice
ţigica dobilo potporu kako bi se uposlio dio te radne snage. Zaposlena je preteţno ţenska radna snaga uz vrlo niske nadnice. 1875.
izbio je prvi poznati štrajk ţena-radnica u Hrvatskoj (svota od 5 kruna za 2-3 dana posla smanjena je na 3 krune)

TVORNICE ZEMLJANOG POSUĐA I STAKLANE

 Krajem 18. st. engleska kamenina osvojila je europsko trţište (u našim krajevima javlja se poĉetkom 19. st.)
 Prva poznata manufaktura kamenine u Hrvatskoj osnovana je u Krapini godine 1800., postojala je do 1886.
Proizvodila je suĊe za kućanstvo. Dio robe izvozio se u susjednu Štajersku. Slovenska poduzeća i ĉeška jeftina roba ugasile su
tvornicu
 Manufaktura kamenine u Zagrebu osnovana je 1828., a vlasnik je bio zagrebaĉki lijeĉnik Kriegar. Tvornicu je prodao
Josipu Lellisu, vlasniku krapinske tvornice. 1851. zagrebaĉku tvornicu preuzima Vjekoslav Barbot (narodnjak) do svoje smrti
1872. Prestanak rada te tvornice izazvala je pruga Zidani Most-Zagreb-Sisak jer poĉela pritjecati jefitinija roba
 1866. u Karlovcu je osnovana manja tvornica zemljanog posuĊa, vlasnik je bio Ernst Mühlbauer. Proizvode je plasirala
po ĉitavoj Hrvatskoj. Potkraj godine otvorila je skladište u Zagrebu kod trgovca Eugena Sabljića. 1867. tvornica je imala
uspjeha na meĊunarodnoj izloţbi u Parizu. Nakon hrvatsko-ugarske nagodbe prestaje rad u tvornici iz politiĉkih prilika
 Beoćinska kaja – tvornica cementa
 Veći broj manufaktura stakla postoji u Hrvatskoj već u 18. st. Vlasnici su bili uglavnom stranci, a radna snaga ĉeški
majstori
 Hrvatske staklane izvozile su u Egipat, Španjolsku, Francusku, na Apeninski poluotok i u Tursku. Uz staklo vaţna roba
za izvoz bili su duhan, sol, drvo i ţito
 U 1. pol. 19. st. postoje staklane u Mrzloj vodici (vlasnik je bio rijeĉki trgovac Ljudevit Adamić) u Gorskom kotaru, u
Jankovcu i Mirin Dolu u Slavoniji. Staklana u Mrzloj vodici afirmirala se na ameriĉkom trţištu
 Preko prijateljskih veza s Antunom Mihanovićem, Ljudevit Adamić plasirao je hrvatsko staklo u Ameriku
 1839. staklana (glaţuta) Osredek nedaleko Samobora zauzima znaĉajno mjesto u vrijeme ilirizma. Vlasnica je bila
Vilhelmina Kulmer. Staklana je poslovala do 1904. Vatroslav Hafenbrädl preuzeo je poduzeće pedesetih godina 19. stoljeća.
Došao je u Hrvatsku iz Ĉeške, na poziv Kulmerove, zajedno s majstorima staklarima. Od 1852. vlasnik je staklane. 1864. izloţio
je svoje proizvode na prvoj gospodarskoj izloţbi u Zagrebu. 1869. staklanu preuzimaju Gamilšeg i Dinghofer iz Ĉeške. 1872.
otvaraju prodavaonice u Rijeci, Karlovcu i Sisku te izgraĊuju još jednu staklanu nedaleko Osredka. Njihovi proizvodi dospjeli su
i izvan austro-ugarskog trţišta. Radno vrijeme bilo je 12 sati, a nadnice su bile jedne od najviših u Hrvatskoj – 45 forinti mjeseĉno
 Od 1893. do 1904. djeluje Dioniĉko društvo za hrvatsku industriju stakla
 70-tih godina Osredek uvodi strojeve i postaje industrijsko poduzeće s više od 150 radnika; gorivo je, kao i ranije, drvo.
Krajem 19. st. staklana u sklopu novoosnovanog dioniĉkog društva izvozi i na Bliski istok i u gotovo sve pokrajine Austro-
Ugarske Monarhije
 Prestanak rada poduzeća Osredek – konkurencija jaĉe razvijenih industrijskih zemalja, nedovoljna financijska
sredstva, odlaskom Khuena staklana gubi svog glavnog zagovornika
 1864. proradila je staklana u Straţi (Mijo pl. Soschinger)
 Staklana u Zveĉevu nedaleko od Poţege poĉela je s radom 1842., a vlasnici su bili Josip Lobmeyer i Dragutin
Sigmund Hondl. 1846. poţar u tvornici je na neko vrijeme obustavio rad. Tvornica je obnovljena i radilo je oko 400 radnika.
Prodavaonica proizvoda otvorena je u Zagrebu. Staklana Zveĉevo pohvaljena je na gospodarskoj izloţbi u Zagrebu 1864. za svoje
osobito lijepe predmete. Podzeće je raslo i širilo se, a 1868. kupuje se tvornica Stelzig i Palme. Od 1873. do 1893. tvornica je u
vlasništvu F. E. Palmea. Uspješno je izlagao proizvode u inozemstvu, a 1889. i na prvoj osjeĉkoj gospodarsko-privrednoj
izloţbi.
 Tadašnji tajnik Zagrebaĉke trgovaĉke komore Milan Krešić hvalio je uspjeh tvornice, ali je i traţio da koristi kameni
ugljen za gorivo, a ne više drvo. Ako to napravi, tvornica Zveĉevo istisnut će iz Zagreba tuĊe proizvode
 Dioniĉkom društvu za hrvatsku industriju stakla (1893.) pripadale su ove tvornice: Osredek, Karolina i Zveĉevo
 1902. Zveĉevo napušta Društvo i dvije godine kasnije pada pod steĉaj
 U Slavoniji je 60-tih godina postojala staklana u Dubokoj (vlasnici: Müller i Trnke)
 1862. Josip Weichinger, Leopold Herzog i Jeremija Schwarz otvaraju staklanu u Osijeku, a uz nju su otvorili i oveći
paromlin. Krajem 1864. posao zapinje, a 1865. dolazi do apela radništva osjeĉkom graĊanstvu. Potkraj 19. st. staklana se proširila
u oveće dioniĉko društvo

TVORNICE DUHANA

 Duhan je donesen u Europu u 16. st., nakon otkrića Amerike

 Na podruĉju Varaţdinskog generalata zabiljeţeno je saĊenje duhana. Potkraj 18. st. javljaju se prve manje
manufakture duhana u Varaţdinu
 30-tih godina 19. st. širi se proizvodnja duhana. Osnovane su manufakture cigara u Zagrebu, Koprivnici i Luţnici
 1850. uveden je drţavni monopol na duhan, a poduzeća iz 40-tih godina 19. st. morala su obustaviti proizvodnju
 1857. otvorena je tvornica duhana u Varaţdinu koja je 60-tih godina zatvorena zbog manjka radne snage. Ĉitava
graĊanska Hrvatska, osim Rijeke, ostala je bez proizvodnje. Banu Josipu Šokĉeviću upućen je zahtjeva da se otvori tvornica
duhana u Zagrebu. Šokĉević je molbu 1863. uputio Beĉkoj dvorskoj kancelariji i zagovarao je stav Zagrebaĉkog gradskog
poglavarstva. Zbog politiĉkih prilika tek je 1869. opet pokrenuto pitanje tvornice duhana u Zagrebu. Ban Levin Rauch pokušao je
osnovati jedno ugarsko izvozno društvo za duhan, pa su njegovi pristaše vjerojatno pomagali osnivanje tvornice duhana u
Zagrebu. Za njen daljnji rad 1870. zalagali su se saborski zastupnici Jurković i Hervoić. Dnevna zarade jedne radnice iznosila je
oko 40 novĉića (2 kg krumpira). Rad u tvornici poĉeo je 1869., a sluţbeno je otovrena 1870. 1871. izbila je afera oko bolesnih
radnica i lošoj kvaliteti cigara. 1882. tvornica se seli u novu zgradu

ZAGREBAĈKA PLINARA

 Temelj plinarskoj industriji poloţio je Englez William Murdoch i njegov uĉenik Cleeg. 1792. Murdoch je rasvijetlio
plinom svoju kuću u Redruthu. Najveća tvornica parnih strojeva Boulton & Watt iz Birminghama 1798. povjerila je Murdochu
instalacije plinare i plinovoda za rasvjetu trvorniĉkih prostorija
 1812. u Londonu je osnovano prvo plinarsko društvo s namjerom da osvijetle cijeli grad postavljajući podzemne
plinske vodove za rasvjetu ulica i privatnih zgrada – Chartered Gaslight and Coke Company s glavnicom od 200 000 funti. 1813.
osvijetljen je Westminsterski most u Londonu, a 1814. i jedna ĉitava gradska ĉetvrt
 1823. plinska rasvjeta postojala je u 52 grada Velike Britanije
 60-tih godina 19. st. plinare se javljaju i u Hrvatskoj. Prvi pregovori za izgradnju plinare u Zagrebu poĉinju 1860.
Augsburški vlasnik plinare Ludwig August Riedinger namjeravao je potkraj 1861. posjetiti Zagreb i ugovoriti uvjete za
izgradnju plinare. MeĊutim, njegovo dolazak je sprijeĉen drugim poslovima. Ugovor izmeĊu Zagrebaĉkog gradskog poglavarstva
i Reidingera je ipak sklopljen. Do kraja 1863. završeni su svi radovi i prvi puta su upaljene zagrebaĉke gradske plinske svjetiljke.
1870. provedena je reorganizacija plinskog poduzeća te je koncesija prenesena s Reidingera na Augsburško plinarsko poduzeće.
Tri godine kasnije, plinara prelazi u domaće ruke, u ruke Eskomoptne banke i Frana Švrljuge. Utemeljeno je Zagrebaĉko
plinarsko društvo. 1900. Zagrebaĉku plinaru preuzima gradska općina

TVORNICE STROJEVA I LJEVAONICE

 Na gospodarskoj izloţbi u Zagrebu 1864. samo je jedan domaći tvorniĉar izloţio svoje proizvode u 14. podrazredu za
oruĊe i strojeve. Bio je to Melchior Licht iz Osijeka koji je izlagao 1862. i u Londonu
 Gustav Wagner sredinom 19. st. bio je vlasnik tvornice strojeva i ljevaonica u Osijeku. Bio je i jedan od osnivaĉa
prvog radniĉkog društva u Osijeku – najstarija takva organizacija u Hrvatskoj. Tvornica je proizvodila poljoprivredne
strojeve. 1872. proizvedena je nova mlatilica za predstojeću poljoprivrednu izloţbu u Moskvi
 1864. Zagrebaĉko gradsko poglavarstvo traţilo je od Generalnog ravnateljstva juţne ţeljeznice u Beĉu premještaj
tvornice šina iz Graza u Zagreb, ali to se nije ostvarilo

NEOSTVAREN PRIJEDLOG O OSNIVANJU TVORNICE PAPIRA U ZAGREBU SEDAMDESETIH GODINA 19.

STOLJEĆA

 Izum papira pripisuje se Kinezima. U ranom srednjem vijeku, posredstvom Arapa, taj proizvod stigao je u Europu. U
drugoj polovici 15. st. Gutenbergov stroj unapreĊuje tu gospodarsku granu, a od 16. st. niĉu manje manufakture papira u većim
europskim središtima
 Prva poznata manufaktura papira u Hrvatskoj proradila je u Zagrebu 1771. u Novoj Vesi, na teritoriju zagrebaĉkog
Kaptola te je poslovala sve do poĉetka 19. st.
 Od 1821. posluje tvornica papira u Rijeci
 50-tih godina 19. st. javljaju se prvi novinski ĉlanci o potrebi osnivanja tvornice papira na teritoriju graĊanske Hrvatske.
Neko tršćansko trgovaĉko društvo namjeravalo ju je otvoriti u Karlovcu. 1871. donesen je prijedlog o otvorenju tvornice papira
u Bregani. MeĊutim, ništa se od toga nije ostvarilo
 1873. povedena je ozbiljna akcija za osnivanje tvornice papira u Zagrebu. Odbor od nekoliko ljudi sastavio je
memorandum o svim prednostima takvog poduzeća za buduće vlasnike i za ĉitav grad. Trebalo je biti osnovano dioniĉko društvo
s dioniĉkim kapitalom od 500 000 forinti (5000 dionica po 100 forinti). Odlazak Levina Raucha pridonio je ekonomskom
napretku od 1871. godine. Tvornica nije osnovana, moţda zbog toga što ĉlanovi odbora nisu odgovarali banu Maţuraniću
 Tvornicu papira Zagreb je dobio tek krajem 19. st.
1.OSNOVNE KARAKTERISTIKE INDUSTRIJSKOG RAZVOJA NA PODRUĈJU HRVATSKE U MEĐURATNOM
RAZDOBLJU (1918. – 1941.)

- promjena ekonomskog poloţaja Hrvatske nakon ulaska u Kraljevinu Jugoslaviju – od najmanje razvijene zemlje Austro-Ugarske
monarhije postaje jedno od relativno najrazvijenijih podruĉja Kraljevine Jugoslavije

- u vrijeme Prvog svjetskog rata nije došlo do propadanja industrije, u nekim podruĉjima je ĉak došlo do unaprijeĊenja – ratna
industrija (industrija u Karlovcu)

- 1918. – u Jugoslaviji postoji 1527 industrijskih poduzeća; do 1932. industrija je najjaĉe zastupljena u Savskoj banovini (28,
52%) zatim u Dravskoj (25, 82%) pa u Dunavskoj (18,58%)

- razvijena je industrija koja se temelji na iskorištavanju prirodnih bogatstava – drvna, prehrambena (tvornice šećera,
mlinovi, pecare) i graĊevna industrija (cementare i kamenolomi) – ovakava industrija postoji i prije 1918., ali je u meĊuratnom
razdoblju bila u porastu

- postoje hidrocentrale i dva elektrokemijska poduzeća na prostoru Dalmacije

- poslijeratne godine – razdoblje najintenzivnije investicijske djelatnosti u industriji; ĉinitelji koji utjeĉu na brzi rast →
NEZASIĆENO UNUTRAŠNJE TRŢIŠTE S VELIKOM POTROŠAĈKOM MOĆI ŠTO OMOGUĆUJE PLASMAN HRV
PROIZVODA koji su dobili u novoj drţavi posebnu carinsku zaštitu

- pozitivno zakonodavstvo – jednostavna procedura osnivanja dioniĉkih društava, a ona su bila glavni nositelj kapitalistiĉke
privrede Hrvatske → POGODUJE RAZVOJU INDUSTRIJE

- relativno jeftina radna snaga i postojeće prometne i poslovne veze → POGODUJE RAZVOJU INDUSTRIJE

- financijski kapital banaka usredotoĉen na podruĉje Hrvatske (Zagreb) omogućava opskrbljivanje industrije kapitalom →
stvaraju se bankovni KONCERNI – ZAGREB POSTAJE SREDIŠTE OEC MOĆI JUGOSLAVIJE

- privatni financijski kapital usredotoĉen u novĉarskim zavodima Hrvatske – usmjeren na na ulaganje u kreditiranje privrede
(trgovina, industrija, rudarstvo)

- pr. Prva hrvatska štedionica – u svojoj interesnojs sferi ima 16 banaka i kreditnih zavoda, 51 industrijsko poduzeće, 5 velikih
trgovaĉkih društava i 7 dioniĉkih prometnih društava – PHŠ ulaţe u ugljenokop, industriju vagona, papira, elektroindustriju (...) a
najviše je bila zainteresirana za DRVNU INDUSTRIJU

- investicijska ulaganja usmjerena su na one ind. grane koje zahtjevaju najmanje kapitala,a koje mogućuju brţi i lakši put do
profita – INDUSTRIJA PROIZVODA ŠIROKE POTROŠNJE – tekstilna, koţna, metalna i kemijska industrija

- poslije Prvog svjetskog rata osniva se niz novih poduzeća tekstilne industrije (ZAGREB, KARLOVAC, VARAŢDIN, DUGA
RESA, OROSLAVLJE) – proizvodnja konfekcije, rublja, pletene robe, poduzeća za preradu vune (HR na drugom mjestu iza
Srbije), razvijena je i industrija pamuka

-ulaganja u prehrambenu industriju –obnova i proširivanje poduzeća; proizvodnja alkohola, ţeste i kvasca (Zgb, Sisak, Savski
Marof), bombona i ĉokolade (Zgb, Osijek,Ĉakovec, Karlovac, Slavonska Poţega), industrija za konzerviranje voća, povrća,
mesa i ribe (Zgb, Split, Postire, Komiţa), proizvodi se i tjestenina (Zgb, Osijek,Split, Sušak)

- razvoj i metalopreraĊivaĉke industrije – proizvodnja lanaca, ĉavala, okova, utega, vaga i sl. – Zgb, Osijek, Bjelovar, Slavonski
Brod

- kemijsko – farmaceutska industrija – tvornice: Jugopharmacia, Rave, Isis, Kemika, Kaštel, Veterinaria (sve u Zgbu);
industrija sapuna i svijeća Schicht (Zgb – tvornica u Osijeku); tvornica boja i lakova Chromos i Moster te rafinerija
mineralnih ulja Anglo – jugoslavensko petroljesko d.d (Caprag)

- pojaĉana je uloga stranog kapitala u investicijskoj djelatnosti, posebno u rudarstvu i industriji – od 1923. – 1925. – 30%
austrijskog kapitala i 10 % maĊarskog; tada je postignuta i najveća kreditna ekspanzija novĉarskih zavoda Hrvatske praćena
vrlo brzim tempom njihove dobiti

- do 1925. osnovano je oko 256 novih tvornica, a obnavljali su se i stari pogoni

-zaduţivanje industrijskih poduzeća zapoĉinje u razdoblju inflacije nakon rata; sredstva su nabavljana sa ciljem obnavljanja
postojećih poduzeća, podizanja novih

- problem povoljnog kreditiranja industrije dovodi do viskoih kamatnih stopa → zastoj i opadanje industrijske proizvodnje –
uzroci: konkurencija strane industrije, deflacijska kreditna i monetarna politika drţave, smanjenje kupovne snage graĊana

- kriza u prehrambeno – poljoprivrednoj industriji – uzrok: povlaĉenje novih carinskih granica (posebno ugroţene špiritane,
industrija za prepradu ribe, mlinarska industrija)
- jaka drvna industrija zapada u krizu tijekom 1924. da bi zbog promjena na svjetskom trţištu ponovno ojaĉala 1927.; sliĉno
je bilo i sa koţarskom industrijom (izvoz stoke u inozemstvo uzrokovao je nedostatk sirovina)

- KRIZA JE U CIJELINI HRVATSKU ZAHVATILA U RAZDOBLJU OD 1930. DO 1934.; najjaĉe se manifestirala u

industriji konca

- krizom je najteţe bio pogoĊen financijski kapital Hrvatske – katastrofalan slom; kreditno poslovanje nije bilo pravovremeno
uspostavljeno u datim u okolnostima u kojima se našlo niz banaka u Hrvatskoj

- novĉarski zavodi su sveli gotov na minimum kreditiranje industrije; u uvjetima znatne restrikcije davanja kredita do njih je
industrija dolazila vrlo teško, a kamatna stopa je na kredite bila izuzetno visoka; najviše je pogoĊena ona industrija koja se je
zaduţila u razdoblju inflacije,dobivanje kredita je bilo oteţano

- pogoršava se poloţaj seljaštva, dolazi do pada cijena agrarnih prozvoda i smanjenja kupovne moći

- kriza u industriji se manfestirala u padu proizvodnje, obustvama rada u pojedinim pogonima ili cijelim poduzećima,
smanjenju broja radnika,sniţenju radniĉkih nadnica, povećanju nezaposlenosti i propadanju poduzeća

- karakteristika krize u HR – najviše su bila pogoĊena manja poduzeća

- u vrijeme krize došlo je do smanjivanja opsega rada, odustave rada i likvidacije onih poduzeća koja nisu mogla izdrţati
konkurenciju kod svih industrijskih grana – osobito su pogoĊena MLINSKA, DRVNA i KOŢNA industrija

- neke industrijske grane osnivaju nova poduzeća – pr. industrija gumenih proizvoda (Borovo), industrija za impregnaciju drveta
(Sušak)

-povećava se broj javnih i tajnih kartela , pa su kapitalisti uspijeli zadrţati relativno visoke cijene industrijskim proizvodima

- 1934. EKONOMSKA KRIZA POĈINJE POPUŠTATI – osjeća se nestašica financijskih sredstava i novih kredita, a prisutno
je i naglo naplaćivanje prijašnjih dugova

- investicijska djelatnost teĉe sporo, a sve se bazira na modernizaciji postojećih poduzeća; manje se grade nova postrojenja i
poduzeća; manje je radnih mjesta i ulaţe se manje kapitala

-strani kapital investira u već postojeća poduzeća, pa ona postaju konkurentnija od domaćih poduzeća u sitim granama – dolazi
do propadanja domaćih poduzeća

- stanje industrije pogoršano je i povišenjem stope poreza na promet za 25 %, a ukidaju se i povlastice na plaćanje ovog
poreza; osim toga uvode se i razne trošarine, uvoznine i sl. koje su dodatno opterećenje poduzetnicima

- GLAVNI RAZLOZI ZASTOJA U RAZVOJU INDUSTRIJE NALAZE SE U OPTEREĆENJU VISOKIM

BANOVINSKIM I OPĆINSKIM PRIREZIMA I DRUGIM DAVANJIMA TE U DRŢAVNOJ, KREDITNOJ,
TARIFNOJ, FISKALNOJ I INDUSTRIJSKOJ POLITICI

- dolazi do migracija industrije što znaĉi da su neka poduzeća sa sjedištima u gradovima opout Zagreba, Ljubljane, Splita i
Maribora svoja sjedišta selili u istoĉnije dijelove zemlje (prisutno kod direkcija i centrala pojedinih industrijskih poduzeća)

- industrija se seli i u prostore gdje se nalaze sirovine ili tamo gdje je jeftinija radna snaga

- nakon ekonomske krize vrlo slab porast novih indutrijskih poduzeća biljeţi prehrambena i drvna industrija te graĊevinska

- tekstilna, koţna i metalna industrija biljeţe pad broja poduzeća

- na industriju utjeĉe i politiĉka situacija – orjentacija Jugoslavije prema fašistiĉkim zemljama i kasnije formiranje Banovine
Hrvatske

- poslovi poljoprivrede, trgovine, industrije, rudnika i graĊevina preneseni u nadleţnost Banovine Hrvatske

- orjentacija prema silama Osovine zapoĉinje već 1934. , a posljedica je bila ekspanzija tih zemalja u Kraljevinu Jugoslaviju

- u ovom razdoblju dolazi do poteškoća u opskrbi sirovinama i polufabrikantima, a dolazi i do poskupljenja domaćih sirovina i
proizvoda

- dolazi i do nedostatka potrebnog kapitala na unutrašnjem i meĊunarodnom trţištu – neki novĉarski zavodi prestaju sa
financiranjem industrijskih poduzeća

- 1938. - Smanjenje potrošnje industrijskih proizvoda, ali ipak dolazi do malog povećanja zaposlenih u industriji

- povećanje proizvodnje prisutno u industriji graĊevnog materijala, stakla, metalne, kemijske i elekotroindustrije
-i dalje loša situacija kod koţarske, tekstilne, drvne i paprine industrije

- industrijalizacija u Hrvatskoj se je provodila bez plana i bila je prepuštena privatnoj inicijativi, a interes industrijalca i
poduzetnika bio je onaj ĉinilac koji je rukovodio cijelom industrijalizacijom

- nakon formiranja drţave 1918.prvi puta je na ovom prostoru stvoreno velikozajedniĉko jugoslavensko trţište

- povlaĉenje novih carinskih granica negativno se odrazilo na pojedine industrijske grane razvijene u Hrvatskoj

- razvoj industrije Hrvatske u razdoblju od 1918. do 1941. moţe se podijeliti u ĉetiri dijela:

1. Do 1925. – inflacijsko monetarna politika drţave, jaka investicijska djelatnost u industriji i njezin snaţan razvitak praćen
osnivanjem velikog broja novih poduzeća
2. Od 1925. – provoĊenje vanjsko trgovinske politike industrijskog protekcionizma, razvoj industrije je ostvarivan u
uvjetima deflacionistiĉke politike što se odrazilo na izvoznu industriju tog podruĉja; smanjena je investicijska djelatnost a već se i
pomalo nazire kriza
3. Razdoblje ekonomske krize - 1930. – 1934. – SLOM PRIVATNOG FINANCIJSKOG KAPITALA kod drţavnih i
poludrţavnih ustanova; opće pogoršanje prilika u industriji, propadanje velikog broja manjih poduzeća
4. Razdoblje nakon 1934. – veliki utjecaj na industriju ima nova vanjsko – politiĉka orjentacija Jugoslavije prema silama
Osovine

2. KARAKTERISTIKE EKONOMSKOG RAZVOJA U HRVATSKOJ U MEĐURATNOM RAZDOBLJU (1918. – 1941.)

- POLJOPRIVREDA – na podruĉju Hrvatske i Slavonije zadrţali su se polufeudalni odnosi sliĉno kao i u Dalmaciji i Istri

- prevladava mali seljaĉki posjed sa površinom ispod 5 ha zemlje

- s druge strane, postoji i koncentracija zemljišnog posjeda u rukama malog broja posjednika

- prevladavao je tip poljoprivrednih gospodarstava koja su proizvodila hranu za potrebe vlastite porodice, a u rijetkim su
sluĉajevima svoje proizvode plasirali na trţište – iznimo teška situacija, mnogi ne proizvode dovoljno ni za svoju porodicu

- loša mehanizacija i gotovo nikakva upotreba umjetnih gnojiva

- investicije u poljoprivredi su iznimno niske što oteţava mehanizaciju

- razvoj poljoprivredne proizvodnje praćen je ekstenzvinim proširivanjem obradivih površina - 70%zasijanih površina ĉini pšenica

- u meĊuratnom razdoblju dolazi do većeg uzgoja industrijskog i krmnog bilja

- vinogradarstvo i maslinarstvo dosta loše

-pada i stoĉarska proizvodnja – dolazi do promjena →preorjentacija sa intenzvinog na ekstenzvno stoĉarstvo – karakteristika za
siromašne poljoprivrede

- agrarna kria djelomiĉno je usporila proces opadanja stoĉarstva

- ISTRA- loša situacija na podruĉju vinarstva – zakon o vinu nastoji prisiliti istarskog seljaka da se preorjentira na uzgoj drugih
poljoprivrednih kultura

- POLOŢAJ SELJAŠTVA – dolazi do poboljšanja oec poloţaja seljaka; smanjuju im se dugovi, a novac investiraju u kupnju
zemlje, gospodarskih zgrada, blaga itd.

- do zaduţivanja dolazi kada idu u veće investicije

- već 1926. – djelomiĉna agrarna kriza

- deflacijska monetarna politika – nanosi štetu izvoznoj trgovini – seljaci dugove moraju vraćati u realnim cijenama; zbog
visokih kamatnih stopa dolazi do isuzetnog osiromašenja seljaka

- porezna nejednakost i povećanje poreznih tereta te pad cijena poljoprivrednih proizvoda i deflacijska monetarna politika – pad
kupovne moći seljaka i pogoršanje poloţaja

- zbog osiromašenja veliki broj seljak nema stoku

- smanjuje se mogućnost izvoza

- zakon o likvidaciji agrarne reforme – 19. lipanj 1931. – agrarni interesanti nakon 12 godina agrarnog provizorija imaju pravo
na vlasništvo nad zemljom

- privredna kriza utjeĉe na poveĉanje agrarne prenapuĉenosti – nema industrijalizacije i iseljavanja; mnogi seljaci se vraćaju na
selo

- Zakon o zaštiti zemljoradnika 19. travanj 1932. – drţava intervenira u seljaĉke dugove – prvo je uveden moratorij od 6
mjeseci, a onda i je on produţen do 25. 9. 1936.kada je donesena UREDBA O LIKVIDACIJI ZEMLJORADNIĈKIH
DUGOVA – osnova ideja ovoga: centralizacija dugova, smanjenje jednog njihovoh dijela i pruţanje zaštite novĉarskim
institucijama

- ISTRA – konkurencija sa talijanskim proizvodima koji su imali povoljnije uvjete od istarskih; privredna kriza – teţak poloţaj
istarskih seljaka, velika nezaposlenost, veliko siromaštvo, masovne pojave gladi, kraĊe i propadanja malih seoskih posjeda

- INDUSTRIJA- prije 1918. postoji glavnina poduzeća , a tijekom meĊuratnog razdoblja industrija je u porastu

- investicije su usmjerene u one grane industrije koje zahtijevaju manja ulaganja i koja omogućavaju brzo stjecanje profita –
INDUSTRIJA ŠIROKE POTROŠNJE

- razvoj industrije je djelomiĉno usporen nakon 1923. kada dolazi do poteškoća u kreditiraju uzrokovanih problemima unutar
novĉanih zavoda sjeverne i sjeverozapadne Hrvatske

- poteškoće u poljoprivredno - prehrambenoj, cementnoj i kemijskoj industriji

- strana industrija pritišće domaće trţište boljim i jeftinijim proizvodima

- 1925. uvodi se carinska tarifa zaštitnog karaktera – cilj je bio smanjivanje uvoza finalnih proizvoda i porast uvoza sirovina i
poluproizvoda

- EKONOMSKA KRIZA – 1930. – 1934. – manifestirala se smanjenjem prodaje, sniţavanjem cijena, kreditnim teškoćama,
padu uvoza i izvoza, padu proizvodnje, redukciji poslovanja, smanivanju nadnica i otpuštanju radnika

- najjaĉe djelovanje krize bilo je 1932.

- ekonomska kriza i nerazmjerna proizvodnja dovode do racionalizacije i modernizacije proizvodnje i do kartelizacije mnogih
poduzeća

- industrijalci nastoje uz manje ili iste plaće postići veći radni uĉinak – smanjivanje nadnica → štrajkovi

- BITNE KARAKTERISTIKE INDUSTRIJE U MEĐURATNOM RAZDOBLJU U HRVATSKOJ:

 Neravnomjernost u razvoju
 Tehniĉka zaostalost
 Odluĉujuća uloga stranog kapitala
 Bijedan poloţaj radniĉke klase

- BRODOGRADNJA- 1921. – 10 brodogradilišta i 22 škvera

- Najznaĉajnija brodogradilišta – „Kraljevica“, remontno brodogradilište „Lazarus“, „Viktor Lenac“ u Sušaku, arsenal ratne
mornarice u Tivtu i splitsko brodogradilište „Jug“

-najveće brodogradilište bilo je Kraljevici u vlasništvu budimpeštanskog poduzeća „Ganz Danubius“, sekvestrirano pa 1922.
prodano „Jugoslavenkom brodogradilištu“, kasnije zapalo u poteškoće i završilo u steĉaju

- zbog nedostatka kapitala brodogradnja se nije znaĉajnije razvijala; trgovaĉka i ratna mornarica nabavljale su i popravljale
brodove u inozemstvu; bave se uglavnom popravcima i demoliranjem starih brodova

- postoje i mala brodogradilišta, ali ona su na rubu rentabilnosti

- BANKARSTVO

- kraj Prvog svjetskog rata – povoljni uvjeti za razvoj bankarstva

- postoji potraţnja za kreditima zbog dobre privredne djelatnosti i osnivanja novih poduzeća

- Hrvatska i Zagreb postaju središte bankovne moći i ekonomske moći u Jugoslaviji

- Prva hrvatska štedionica – povećava broj filijala sa 22 na 41, postaje jedan od jajaĉih privatnih novĉarskih zavoda Jugoslavije
- ona postaje u stvari industrijska banka

- ekonomska kriza – dolazi do sloma štedionice; općenito u vrijeme krize dolazi do sloma velikih privatnih banaka

- Slom privatnih banaka uzrokovao je jaĉanje drţavnih banaka – Narodne banke, Drţavne hipotekarne banke, Poštanske
štedionice, Agrarne banke i Zanatske banke

- ŠUMARSTVO

- Hrvatska je bila bogata šumama i to je omoguĉilo razvoj drvne industrije – najvaţnija privredna djelatnost , slaba mehanizacija,
velika ugloa stranog kapitala, drvo je jedan od najvaţnijih izvoznih proizvoda

- TRGOVINA

- Privatnici i nabavno – prodajne zadruge

- unutrašnja i vanjska trgovina; vanjska trgovina zauzima znaĉajno mjesto u sklopu prijeratne jugoslavenske privrede

- izvoz – sirovine i poluproizvodi; uvoz – industrijski proizvodi

-ZANATSTVO

- zastupljene djelatnosti koje su sluţile neposrednom zadovoljavanju potreba stanovnika- prehrambeni, obućarski, odjevni i razni
usliţni obrti

- slaba opremljenost zanatskih radnji, prevladava ruĉni rad; glavno nosioci djelatnosti su zanatlije, a pomaţu im ĉesto ĉlanovi
obitelji

- u zantastvu su našla odraz sva zbivanja u drugim privrednim granama zbog povezanosti privrede

- od ekonomske krize do Drugog svjetskog rata zapaţen je porat zantaskih radnji, ali ne zbog dobre situacije u gospodarstvu nego
kao rezultat nezaposlenosti majstora i obrtnih pomoĉnika

- PROMET I VEZE

- najveće investicije u ţeljeznici (ali i općenito na podruĉju ĉitavog gospodarstva)

-izgraĊena cesta Trst – Pula

- pruga Graĉac- Knin; 1936. u Istri je rastavljena pruga Motovun – Buje i odnesena je u Etiopiju (tzv.vinska pruga)

- grade se ranţirni kolodvori u Zagrebu

- POMORSTVO

- razvijalo se inicijativom privatnog kapitala, drţava baš i ne ulaţe u pomorstvo

- drţava subvencionira odrţavanje redovitih linjiskih pruga obalne plovidbe

- POŠTANSKI PROMET

- najviše investicija u telefoniji; postavljanje pdozemnih kablova

- LUČKA PRIVREDA

- ne poklanja se previše paţnje ureĊenju luka

-Sušak postaje Jugoslavenska luka – Rijeka je pod Italijom; on postaje uvozno – izvozna luka

-split se razvija u znaĉajnu luku

- TURIZAM

- privatna incijativa; nema sustavne vladine politike

ZAKLJUĈAK

-podijela prijeratne privrede na ĉetiri etape:

1. 1918. – 1924.
2. 1925. – 1929.
3. 1930. – 1934.
4. 1935. – 1941.

PRVO RAZDOBLJE 1918. – 1924.

- Inflacijsko monetarna politika države, jaka investicijska djelatnost naroičito na području industrije
- Osniva se veliki broj novih industrijskih poduzeća, razvija se do tada slabo zastupljena industrija i proširuju se
postojeća poduzeća
- Hrvatska postaje jedno od najrazvijenijih dijelova Jugoslavije
- Zagreb postaje glavno financijsko, indsutrijsko i trgovačko središte države
- Dobar razvoj cijena poljoprivrednih proizvoda i jaĉanje trgovine
- Neke industrije i dalje u permanentnoj krizi – prehrambena i cementna industrija

DRUGO RAZDOBLJE 1925. – 1929.

- Pad cijena poljoprivrednih proizvoda

- Vanjsko trgovinska politika industrijskog protekcionizma te agrarni protekcionizam kod kupaca nasšij poljoprivrednih
proizvoda
- Razdoblje deflacijske monetarne politike države
- Kriza izvotne trgovine poljopivrednih i šumskih proizvoda
- Teţak poloţaj seljaštva
- Smanjena investicijska djelatnost; kriza u nekim granam industrije

TREĆE RAZDOBLJE – EKONOMSKA KRIZA 1930. – 1934.

- Slom privatnog financijskog kapitala kod drţavnih i poludrţavnih ustanova

- Veliki broj industrijskih poduzeća propada
- Privredna kriza i pad cijena poljoprivrednih proizvoda
- Intervencija drţaveu oblast trgovine poljoprivrednim proizvodima i seljaĉkog zaduţenja
- Oec kriza dovela je do procesa racionalizacije i modernizacije proizvodnje te kartelizacije mnogih poduzeća; proširenja,
rekonstrukcije i modernizacije povećale su proizvodnost rada, smanjile troškove proizvodnje i povećale konkurentnu sposobnost
- Slabi kupovna moć seljaštva, a uzrok tomu jesu teškoće pri prodaji poljoprivrednih proizvoda i pad cijena istih, zaštita
zemljoradnika od neplaćanja dugova, zaštita novĉarskih zavoda u vezi s vraćanjem štednih uloga, stagnacija u graĊevinarstvu...
- Investicije su skromne
- Dolazi do polagano razvoja hotelijerstva; razvoj hrvatskih dijelova pod talijanskom vlašću bio je izuzetno spor

ĈETVRTO RAZDOBLJE 1935. – 1941.

- Na privredni razvoj veliki utjecaj ima vanjsko – politiĉka orjentacija zemlje prema silama Osovine i formiranje Banovine
Hrvatske te kasnije uoĉi Drugog svjetskog rata i meĊunarodna politiĉke i ekonomska situacija
-

3. KRIZA U INDUSTRIJI JUGOSLAVIJE 1930. – 1934. S POSEBNIM OSVRTOM NA HRVATSKU

- Hrvatska je spadala u podruĉja sa relativno dobro razvijenom industrijom

- već i prije 1918. u Hrvatskoj postoji glavnina njezinih poduzeća, ali sa manjim proizvodnim mogućnostima; u HR su
razvijenije one industrijske grane koje svoju djelatnost temelje na iskorištavanju prirodnog bogatstva zemlje – prehrambena i
drvna industrija te industrija graĊevnog materijala

- razvoju industrije u Jugoslaviji pogoduje i dobro ureĊeno zakondavstvo, koje predviĊa jednostavniju proceduru za osnivanje
dioniĉkih društava te koncentriran financijski kapital banaka u Zagrebu, koje opskrbljivaju industriju kapitalom

- investicijska ulaganja koncentrirana su na one industrijske grane koje zahtijevaju manje kapitala, a omogućuju brţu dobit –
tekstilna, koţna, metalna industrija, djelomiĉno i kemijska

- osnivaju se nova poduzeća i obnavljaju i proširuju se stariji pogoni

- u razdoblju od 1924. – 1928. zabiljeţava se pad osnivanja novih poduzeća, ali već 1929. stanje se popravlja – povećava se
veliĉina incestiranog kapitala (Jugosleavenska Standard Oil Com.d.d sjedište seli iz Beograda u Zagreb)

- i u ovom prvom razdoblju dolazi do likvidacija poduzeća no to su uglavnom neke manje tvornice
- u prvim poslijeratnim godinama krediti su dizani sa namjerom ulaganja u izgranju novih pdouzeća, rekonstrukciju
dotašnjih postrojenja, nabavku strojeva i sl. – ovu prvu manju krizu uzrokovala je stabilizacija vrijednosti dinara, nepovoljna
fiskalna politika i nepovoljni uvjeti za nabavu potrebnih sirovina

- već 1924. neke industrijske grane zapadaju u krizu – prehrambeno- poljoprivredna industrija (mlinovi, šporotane,industrija
za prereadu ribe), drvna industrija (nepovoljne okolnosti na meĊunarodnom trţištu)

- koţarska industrija u krizi zbog izvoza ţive stoke u inozemstvo – nestašica sirovina, pa se ona orjentira na uvoz istih

- 1929. – dolazi do oţivljavanja privredne djelatnosti u nizu industrijskih grana - drvna industrija (podruĉje Hrvatske
sudjeluje sa vrlo visokim postotkom u jugoslavenskom izvozu, a na mnogim trţištima nastupa i samostalno)

- koţarska industrija, mlinarska industrija, industrija ţeste, industrija jestivog ulja, indsutrija suhomesnatih proizvoda i dalje u
krizi

- kemijska, papirnai tekstilna industrija u dobrom poloţaju

- industrija Jugoslavije pod pritiskom vanjskih i unutrašnjih faktora uvuĉena u krizu; pad cijena agraranih proizvoda i loš
poloţaj seljaštva ima veliki utjecaj na krizu; takoĊer, teţak je i plasman hrvatskih proizvoda na meĊunaradno trţište

- simptomi krize industrije već 1929., ali se ona poĉinje manfestirati u potpunosti 1930.

- unutrašnji faktori krize vezani uz negativne posljedice deflacijske, kreditne, transportno- tarifne politike drţave te niza
nerješenih pitanja pojedninih industrijskih grana

- vanjski faktori: svjetsko trţište u procesu hiperprodukcije i pojaĉane konkurencije što ima za posljedicu opadanja izvoza i pad
cijene izvoznih industrijskih grana

- takoĊer, pad cijena agrarnih proizvoda i smanjenje kupovne moći uzrokuju smanjenu potrošnju svih industrijskih
proizvoda te dolazi i do ograniĉavanja slobodne trgovine

- najveću ulogu na krizu imalo je upravo ograniĉavanje vanjske trgovine, konkurencija strane proizvodnje na meĊunarodnom i
unutršanjem trţištu, kontrakcija meĊunarodnog kredita, naglo opadanje kupovne moći, povećanje razliĉitih opterećanja industrije i
kreditna kriza na novĉanom trţištu

-uslijed djelovanja agrarne krize pala je potrošnja industrijskih proizvoda i njihova potraţnja na unutrašnjem trţištu jer je
bila smanjena kupovna moće seljaštva; takoĊer dolazi i do pada cijena na cijelom nizu industrijskih proizvoda , ali se ne
povećava njihova potrošnja

- 1931. kriza najjaĉe zahvaća tekstilnu, graĊevnu,drvnu industriju – dolazi do nemogućnosti izvoza, pada potrošnje, obusstave
rada, smanjenje kapaciteta proizvodnje i otpuštanja radnika

- Mlinarska industrija – kriza → monopoliziranje trgovine pšenicom, nemogućnost izvoza, slaba iskorištenost proizvodnih
kapaciteta, agrarna kriza, preorjentacija stanovništva na potrošnju jeftinijih vrsta ţitrarica, mljevenje ţitarica u ušurskim
mlinovima (zaobiĊeni veliki mlinovi)

- u krizi i konditorska industrija, industrija za preradu ribe, industrija suhomesnatih proizvoda, ţestokog pića, vinarstvo, industrija
koţe

- kemijska industrija – u krizi ona poduzeća koja su orjentirana na izvoz, smanjen je i promet ljekarni, a to se loše odraţava na
farmaceutsku industriju

- INDUSTRIJSKA KRIZA KULMINIRA 1932.

- kriza pogaĊa novĉarske zavode u Hrvatskoj – slom zbog otkaza inozemnih kredita i navale ulagaĉa, uslijed njihovog sloma
dolazi do povlaĉenja stranog kapitala i redukcije poslovanja niza industrijskih poduzeća u Hrvatskoj, a jedan dio i propada

- smanjuje se izdavanje kredita i pooštravaju se uvjeti - 8.kolovoz 1931. Narodna banka obustavlja iskorištavanje već
odobrenih, a neiskorištenih kredita

- podiţu se i kamatne stope

- industrija se bori sa problemom nabave sirovina, a uvodi se i klirinški naĉin plaćanja; pada potrošaĉka moć stanovništva, sve
slabije mogućnosti izvoza , redukcije rada u gotovo svim poduzećima, poĉinju veća otpuštanja radnika

- drvna industrija u nepovoljnom poloţaju, šećerna industrija, industrija papira, jedino tekstilna industrija dobro stoji zbog
smanjenja uvoza tekstilnih proizvoda
- skladiša puna robe na koju se plaćaju kamate; u najteţem poloţaju su manja i srednja industrijska poduzeća zbog toga što
se smanjuje financiranje od strane domaćih novĉarskih zavoda

- nagomilavanje zaliha uzrokovalo je smanjenje proizvodnje, sniţenje nadnica, otpuštanje radnika, obustavu rada u pojedinim
pogonima te potpunu obustavu rada u nekim poduzećima

- 1933. – povoljnija oec situacija u svijetu, ţivlja privredna djelatnost i prosperitet u raznim privrednim granama utjeĉu
na poboljšanje prilika u industriji, dolazi i do povećanja kupovne moći stanovništva i potrošnje industrijskih proizvoda

-poboljšava se situacija u drvnoj industriji, metalnoj industriji, kemijskoj i tekstilnoj – manja konkurencija i povećana potrošnja
ovih proizvoda

- kriza i dalje u papirnoj industriji, graĊevinarstvu , koţarstvu, staklarstvu, mlinarsvu, pivarstvu – veća konkurencija i smanjena
potrošnja ovih proizvoda

- 1934. – povećava se broj zaposlenih u industriji aparata i instrumenata, idnustriji drva, papirnoj, tekstilnoj, kemijskoj...

-osniva se nekoliko krupnijih poduzeća, a obavljaju se proširenja i rekonstrukcije starih poduzeća

- Jugoslavija se okreće vanjskoj trgovini sa silama Osovine – Njemaĉka u prvom redu

- od 1933. do 1939. njemaĉki kapital je zagospodario jugoslavenskim trţištem →to je utjecalo povoljno na neke industrijske
grane u Hrvatskoj koje su svoje proizvode izvozile u Njemaĉku, ali uvozi se i u Hrvatsku što nije nuţno dobro jer je njemaĉka
roba prodavana po niţim cijenama - pogoĊena koţna, metalna i tekstilna industrija (otpuštanaj radnika u ovom sektoru)

- nakon kulminacije krize 1932. zapoĉinje proces postupnog oţivljavanja industrije u Hrvatskoj, a tek je 1935. došlo do
povećanja potrošnje razliĉitih industrijskih proizvoda na meĊunarodnom i unutrašnjem trţištu, cijene su takoĊer imale
tendenciju porasta, a i nestali su svi oni razlozi koji su u vrijeme krize ometali normalan tok industrijskog razvoja na
ovom podruĉju

EKONOMSKA POVIJEST EUROPE XX. STOLJEĆA

Prvo poglavlje (10 – 41)

1. Laissez – faire sustav Europe i njegovo djelovanje prije I. svj. rata

Uspon Britanije i sustav laissez - fairea

Dugo 19. st., od 1770-80-ih do 1914. bilo je najspektakularnije razdoblje ekonomskih promjena u Europi

Britanska je industrijska revolucija otvorila novo poglavlje u ekonomskoj povijesti

Sredinom 18. st. Britanija je ostvarila preduvjete kontinuiranog ekonomskog razvitka  više od 1000 milja plovnih kanala i
vodenih puteva, 300 parnih strojeva, recolucionarna poljoprivreda i dinamĉian rani industrijski razvitak uĉinili su Britaniju
središtem svjetske trgovine
Izvozna aktivnost postala je pokretaĉka snaga industrije: tijekom prve polovine 18. st. proizvod se izvoznih industrija poveĉao za
76%
Vodeća industrija bila je tekstilna industrija

Poĉetkom 18. st., Britanija je branila svoje domaće trţište na tradicionalan merkantilistiĉki naĉin. Na primjer, tzv. Kretonski
zakon zabranio je uvoz indijskih pamuĉnih dobara
Vrijednost britanskog robnog izvoza 1820. premašila je zbroj vrijednosti robnog izvoza Francuske, Švicarske, Austrije,
Nizozemske i Italije
Britanski se industrijskih razvitak takoĊer intenzivirao
Slobodna trgovina postala je preduvjet daljnje ekonomske ekspanzije te zemlje
Sir Robert Peel je 1842. stvorio uravnoteţen drţavni proraĉun bez velikih carinskih dohodaka
Ugovor Cobdena i Chevaliera izmeĎu Britanije i Francuske 1860. bio je prvi miljokaz u uspostavljanju sustava laissez – fairea
diljem Europe

Klauzula najpovlaštenije nacije iz tog ugovora postala je sredstvo internacionalizacije slobodne trgovine putem mehanizma
automatskog pozivanja na manje carine u kasnijim pregovorima s bilo kojom trećom stranom

Putem niza sporazuma s drţavama Europe, Europa je stvarno postala zona slobodne trgovine tijekom posljednjih desetljeća 19.st.
Glavni je korak prema sustavu laissez – fairea izvršen uvoĊenjem zlatnoga standarna

Pionir zlatnog standarna bila je Britanija koja je potpuno uvela zlatni standard 1821.

Europski monetarni kongres u Parizu 1867. zagovarao je uvoĊenje zlatnog standarda

Od 1890-ih zlatni je standard postao zajedniĉki cijeloj Europi

Izraz laissez – faire uveo je Francuz, markiz d' Argenson, sredinom 18.st.

Pioniri sveobuhvatne ekonomske teorije i ideologije industrijske eophe bili su prvi veliki britanski ekonomisti: Adam Smith,
David Ricardo i John Stuart Mill

A. Smith u svom djelu Bogatstvo naroda, temelju moderne ekonomije, izloţio je ekonomsko shvaćanje o unaprijed odreĊenom
skladu kojim upravlja nevidiljiva ruka trţišta

U Smithovom sustavu laissez – fairea osobni interes sluţi javnom interesu zbog slobodne konkurencije  zemlje se moraju
usredotoĉiti na proizvodnju onih dobara koja mogu proizvoditi na najefikasniji naĉin

Brzo šitenje slobodne trgovine i zlatnog standarda stvorilo je u Europi bescarinsku ili niskocarinsku zonu te konvertibilnu valutu

Britanska je funta bila jednako pouzdana kao i zlato, postala je meĊunarodnom valutom

Rast modernih sektora

Ekonomski razvitak iz 19. st. dosegao je svoj vrhunac tijekom prvog desetljeća 20. st. znanstvenim oktrićima s prijelaza stoljeća

MeĊu njima su napreci u modernoj kemiji koji su doveli do uspona novih industrija

Stvaranje elektriĉne struje, i niz sekundarnih i tercijarnih inovacija u njezinoj primjeni, znaĉili su nov izvor energije i doveli do
obnove transporta i postojećih industrija poput metalurgije i strojogradnje

Švicarska, Norveška i Italija vrlo su se okoristile ovim razvicima

Elektriĉna je energija osvojila Europu relativno brzo.

1903. svi gradovi u Britaniji bili spojeni na struju

Istodobno su tramvajske linije poĉele formirati nove transportne mreţe europskih gradova. Prvi su se elektriĉni tramvaji pojavili u
Berlinu 1884. i Pragu 1890-ih

Prvi sustav podzemne ţeljeznice u svijetu poĉeo je raditi u Londonu 1863. U Budimpešti je 1896. poĉeo funkcionirati dva km.
dug sustav podzemne ţeljeznice, a praški Metro otvorene je 1900.

El. energija je takoĊer omogućila telefon. Prije I.svr. postojalo je u Europi 3,5 milijuna telefonskih linija

Druga glavna revolucionarna tehnološka promjena bila je pojava automobila kao najvaţnijeg vozila privatnog transporta

U Brlinu se prvi taksi pojavio 1900., a do 1912. ih je bilo blizu 2 000. Do prve uporabe taksija na ulicama Londona došlo je 1904

Glasoviti je pariški omnibus na konjsku vuĉu ostvario svoju posljednju voţnju u travnju 1913.

Druga glavna primjena motora na unutarnje sagorijevanje, zrakoplov, bila je tijesno povezana s tarovanjem

Njemaĉko poduzeţe Junkers – Fokker Werke pripremilo se za serijsku proizvodnju potpuno metalnih zrakoplova
Prva svjetska zrakoplovna kompanija, njemaĉki DELAG, osnovana je 1909.

Ţeljeznia se poĉela modernizirati, prve su se linije elektrificirale oko prijelaza stoljeća

Usloţni je sekotr postao najdinamiĉnije podruĉje rasta u gospodarstvima razvijenih zemalja

Prije rata, više je od jedne trećine aktivnog stanovništva radilo u usluţnim djelatnosti djelatnostima, većinom u trgovini,
transportu, bankarstvu i granama osobnih usluga

Poloţaj Europe u svijetu

Zapadna je Europa gotovo utrostruĉila razinu svoga dohotka tijekom 19. st.

Iako su Juţna i Istoĉna Europa imale nešto sporiji rast, ovim je regijama koristio prosperitet Zapada te su takoĊer više nego
udvostruĉile svoj dohodak po glavi stanovnika

Na poĉetku 20.st. Europa je bila dominantna u svj. gospodarstvu, stvarajući bilzu pola ukupnog svjetskog bruto domaćeg
proizvoda i 41% svjetskog BDP-a po glavni stanovnika

No od 1870.-ih pojavljujue se novi konkurenti. SAD, Kanada, Australija i Novi Zeland su tijekom stoljeća poveĉali svoj BDP 43
puta

Te zemlje 1913. nadmašile su Britaniju za 4%, a Zapadnu Europu uopće za više do 40%

Ekonomski rast i razina razvitka bili su tijesno povezani s industrijalizacijom.

Na poĉetku 19.st. glavnina je svjt. stanovništva radila u poljoprivredi, uz jedinu iznimku Britanije u kojoj je poljoprivrednog
stanovništva bilo povijesno malo

1913. Britanija imala 12, a ZE (Zapadna Europa) 28% poljoprivredne zaposlenosti

Europska je jezgra bila najvaţniji dobavljaĉ industrijskih proizvoda na svijetu. Tri zemlje – Velika B, Njemaĉka i Francuska
proizvodile su 72% svih europskih industrijskih proizvoda

Iako je europski ekonom. sustav bio vrlo internacionaliziran i karakteriziran suradnjom, najsnaţniji su igraĉi industrijalizirane
Europe bili konkurentski nastrojeni. Zbog toga dolazi do uterke u izgradnji kolonijlnalong carstva!!

Britanija je izgradila carstvo od 345 milijuna ljudi. Francuska je kontrolirala 56 milijuna ljudi u Africi, Aziji i pacifiĉkoj regiji

Gradnja imperija je, nedvojbeno, bila tijesno povezana s vrtoglavim napredovanjem kapitalistiĉkog gospodarstva te je imala jake
ekonomske motive. MeĊutim, postala je takoĊer vaţnim statusnim simbolom velikih sila.

Rastući disparitet unutar Europe

Nizozemska je ostvarila ekonomski napredak opskrbljujući svoje domaće trţite industrijskim proizvodima široke potrošnje.
Pojavile su se i vaţne nove indsutrijski grane

MeĊutim, tradicionalni sektori su nastavili dominirati gospodarstvom: prerada hrane i testil angaţirali su više od 40% industrijskih
zaposlenika

Najvaţnijim je sektorom nizozemskog gospodarstva ostala njezina vrlo specijalizirana poljoprivreda, koja je tijekom Prvog svj.
rata zapošljavala oko ĉetvrtinu radne snage

Francuska  zbog elektirĉne energije nagli rast u gospodarstvu. Poticala je razvak jedne od najmodernijih svjetskih industrija
ĉelika, koja je izmeĊu 1892. i 1913. snaţno rasla

Ta je zemlja takoĊer zauzela vodeću ulogu u aluminijskoj metalurgiji.

Jedan od najvećih novih uspjeha bio je rast altomobilske industrije. Kompanije Peugeot i Renault, i u vezi s njima proizvoĊaĉi
guma Michelin, postali su vaţni širom svijeta

Njemaĉka  postala je tehnološki voĊa i dom nekim od najmodernijih industrijskih sekotra

Ugljen, ţeljezo i ĉelik formirali su pravi stroj s kraja 19.st.

Ruhrska je regija postala srce njemaĉke industrije: devetnaest je kompanija 1913. proizvodilo više od milijun tona ugljena

Vrhunsko prirodoznanstveno i tehnološko obrazovanje pridonjelo je formiranju radne snage koja je tvorila podlogu brodogradnje i
drugih strojograĊevnih industrija

Njemaĉka je 1913. proizvodila više elektirĉne energije nego Britanija, Francuska, Italija i Švedska zajedno

Kompanija Siemens – Schuckert dominirala je u gradnji elektrana u Europi

Divovsko poduzeće AEG Werke uvelo je niz elektriĉnih kućanskih ureĊaja

Najveći proboji njemaĉke industrije bili su u modernoj kemijskoj industriji

Aspirin
Jednostavan lijek aspirin postao je najuspješnije ĉudo medicine 20.st.
Priĉa o aspirinu povezana je s malom njemaĉkom tvornicom bojila, Fridrich Bayer i kompanija, koja je utemeljena 1863.
Mladi kemiĉar Felix Hoffman uspio je 1899. stvoriti acetilaselicilnu kiselinu, koja je nazvana Aspirin

Poĉetak skandinavskog dostizanja

Skandinavske zemlje, koje su sve do potkraj 19. st. bile meĊu neindustrijaliziranim isporuĉiteljima hrane i sirovina, vrlo su se
okoristile procesom globalizacije, proizvodile za izvoz i primale vaţne inozemne investicije, osobito u infrastrukturu.

Poĉetkom 20.st. ta je regija postala ekonomski šampion. Danska, Švedska i Norveška bile su u stanju prilagoditi se novim
tehnološkim i strukturnim zahtjevima prijelaza stoljeća i napredovale brzo na putu prema modernoj industrijalizaciji

Zanimljivo  Skandinavija izvozila papir !

Švedska  bazirala se na industriji ţeljeza i ĉelika. Strojogradnja, osobito elektirĉna strojogradnja, takoĊer se razvila kao vaţan
novi sektor i povećala proizvodnju šesterostruko

U nekoliko aspekata i Norveška je išla sliĉnim putem. Sve do 1866. njezino se gospodarstvo većinom sastojalo od ribolova i
izvoza ribe te proizvodnje i izvoza drva

Stvaranje elektirĉne energije u hidroelektranama predstavljalo je pravu prekretnicu energetsko siromašnoj Norveškoj: godine
1914. postojale su 123 elektrane s kapacitetom od 920 000 konjskih snaga

Norveška se potkraj 19.st. razvila kao velika sila brodskog transporta

Izvozno gospodarstvo DANSKE ostalo je temeljeno na poljoprivredi, sa snaţnom prehrambenom industrijom. Izvozno
orijentirani moderni poljoprivredni sektor bio je zapravo temelj danskog gospodarstva

Juţna i istoĉna periferija zaostaju !!

Zemlje Mediterana, Srednje i Istoĉne Europe nisu mogle slijediti Zapad i nisu bile u stanju ponoviti skandinavsko ĉudo

Industrijalizirane zemlje Zapada pohrlile su investirati u crpljenje sirovina u europskim periferijama. Rusija i Rumunjska postale
su najvaţnije europske zemlje proizvoĊaĉi i izvoznici sirove nafte.

Pola je španjolskih rudarskih kompanija bilo u stranim rukama i one su crpile bogate resurse ţeljeza kod Biskajskog zaljeva...

Izvoz poljoprivrednih proizvoda i sirovina vrlo se povećao u reakciji na rastuću potraţnju na Zapadu

Rusija je isporuĉivala gotovo ĉetvrtinu svetskog izvoza pšenice

Vaţne su uloge na trţištima Zapada igrali srpski izvozi svinja, goveda, suhih šljiva i bakra, grĉke isporuke groţĊica, duhana i
maslina, talijansko, portugalsko i španjolsko vino, agrumi, španjolske rudaĉe, talijanska sirova svila, rusko ţito, drvo i nafta.

MaĊarska je stvorila u Budimpešti mlinarski centar drugi po veliĉini u svijetu (prvi je bio u Minneapolisu)

Irska  prerada hrane vodeći izvozni sektor. Ostala je temeljno poljoprivredna zemlja. Izvozila pivo i viski

Italija  predstavljala jedan od najvećih periferijskih uspjeha. Pojavio se industrijski trokut izmeĊu Torina, Milana i Genove

Iako je 1918. još uvijek daleko zaostajala za Zapadnom Europom, Italija je bila meĊu osam najvaţnijih svjetskih proizvoĊaĉa
ĉelika, cementa, elektriĉne energije, automobila, superfostata i umjetne svile

Najmanje uspješne u Europi s poĉetka 20.st. bile su zemlje Pirenejskog poluotoka i Balkana

Neuspjeh da se izvrši industrijalizacija Pirenejskog poluotoka ne umanjuje ĉinjenica da je Španjolska ostvarila izvjestan napredak
prema industrijalizaciji poĉetkom 20.st.

Vodeće industrije ţeljeza i ĉelika, i one grane strojogradnje koje su proizvodile za ţeljeznice, poĉele su se takoĊer uspostavljati u
baskijskoj industrijskoj zoni

Na drugoj strani poluotoka, u Kataloniji, tekstil je postao vodeći sektor

Digresija: Obitelj Agnelli

Dva Giovannija Agnellija, djed i unuk, promijenili su ekonomsku povijest Italije kad su izgradili jedno od najvećih svjetskih
poslovnih carstava 20.st.

Ĉuvši za automobil, osnovao je s partnerom 1899. – ĉetiri godine priej H. Forda – tvornicu Fabbrica Italiana di Automobili
Torino, koja je poznatija kao Fiat

Kompanija je poĉela proizvoditi i kamione, strojnice i zrakoplovne motore

Bogatstvo ove obitelji rasti će iz dana u dan.

Ekonomska geografija

 Razvila se je iz antropogeografije
 Kao nova geografska disciplina poĉinje se razvijati poĉetkom 20. stoljeća
 ZNANOST O ZEMLJOPISNOM SMJEŠTAJU PROIZVODNIH SNAGA I POJEDINIH GOSPODARSKIH
OBJEKATA
 Metodologija ekonomske geografije:
1.) Geografske karte (stalni pratitelj geografa)

2.) Statistika (snaţno oruţje ekonomista)

 EKONOMSKI GEOGRAF - Nastoji razviti praktiĉno razumijevanje, u vremenu i prostoru, odnosa Zemlje i ĉovjekovog
ekonomska ţivota
 Industrija kauĉuka - Preko 95% svjetskog prirodnog kauĉuka 1960. dolazilo je sa plantaţa u jugoistoĉnoj Aziji, ostalih
2% sa plantaţa u Africi, a svega 2-3% iz amazonskih šuma
 Duhan – proizvodnja u afriĉkim zemljama znatno je porasla (Gana, Mali, Zambija, Mozambik)
 Trţište i meĊunarodna razmjena - TRŢIŠTE – sveukupnost odnosa ponude i potraţnje koji utjeĉu na prodaju pojedine
robe
 Skup svih ustanova, podruĉja i ureĊaja koji omogućuju stalni kontakt kupaca i prodavatelja
 Moţe biti:
LOKALNO
NACIONALNO
MEĐUNARODNO/SVJETSKO
 U proteklih 200 godina svjetska je trgovina prošla kroz ĉetiri osnovne faze:
MONOCENTRIĈNA FAZA
BICENTRIĈNA FAZA
TRICENTRIĈNA FAZA
MULTICENTRIĈNA SVJETSKA TRGOVINA

UGLJEN – najveće rezerve leţe u sjevernoj hemisferi

 NAJVEĆE REZERVE: SAD – 1/3 svjetskih rezervi

 VELIKA BRITANIJA - peta zemlja u svijetu po proizvodnji ugljena – 19. stoljeće – na prvom mjestu
 PREDRATNA NJEMAĈKA - nakon Drugog svjetskog rata dolazi do rasipanja rezervi ugljena
 RUSIJA - poslije SAD-a, ima najveće rezerve ugljena
NATFA I ZEMNI PLIN – omogućila je modrenu industriju, danas se pretvara u više od 5000 proizvoda; ona je osnova
petrokemijske industrije

 NAJVEĆI POTROŠAĈ – SAD , više od 2/3 energije dobiva iz nafte i zemnog plina
 LATINSKA AMERIKA – VENEZUELA, drugi najveći proizvoĊaĉ do 1959. kada na drugo mjesto dolazi Sovjetski
Savez
SUNĈEVA I NUKLEARNA ENERGIJA

 1953/1954. u Indiji su se masovno poĉele proizvoditi solarne peći

 Razvoj je poĉeo 1930. otkrićem fisije urana
 Dvije do tri ĉetvrtine leţišta urana nalazi se u Sjevernoj Americi i Africi
  Prvo potpuno nuklearno postrojenje koje je proizvodilo energiju za civilnu upotrebu otvoreno je 26. svibnja 1958. kod
Shipingsporta u drţavi Pennsylvaniji
VODE – najveće koliĉine potencijalne vodene energije u svijetu nalazi se u krševitim podruĉjima koja primaju obilne padaline

 85 % utvrĊene potencijalne energije nalazi se u SREDNJOJ AFRICI, MONSUNSKOJ AZIJI, SIBIRU, TROPSKOJ I
JUŢNOJ AMERICI, EUROPI I PACICFIĈKOM SJEVEREOZAPADU SJEVERNE AMERIKE
 FRANCUSKA, ITALIJA, NJEMAĈKA, NORVEŠKA i ŠVICARSKA razvile su gotovo 100 % svoju potencijalnu
hifroenergiju
Pojam AGRARNA PROIZVODNJA:djelatnost koja osigurava fiziĉki opstanak i razvitak ljudskog društva

 Pojavila se 5000. g.pr.Kr – civilizacije uz doline velikih rijeka

 Ĉetiri stupnja razvitka agrarne proizvodnje:

SAKUPLJAĈKA POLJOPRIVREDA
MOTIĈARSKA AGRARNA PROIZVODNJA
PLUŢNA ZEMLJORADNJA
STROJNA, TEHNIĈKI VISOKO RAZVIJENA ZEMLJORADNJA

Podjela s obzirom na komercijalni karakter agrarne proizvodnje:

 AUTARKIJSKO/PREHRAMBENO POLJODJELSTVO
 KOMERCIJALNO POLJODJELSTVO – javlja se tek od 19.st.; rašireno u Sjevernoj i Juţnoj Americi i Australiji
 PLANTAŢNI TIP PROIZVODNJE – tip racionalne agrarne proizvodnje; u kapitalistiĉkim zemljama vlasnici plantaţa
su razliĉite kompanije
 Uspjeh agrarne proizvodnje ovisi o prirodnoj osnovi na kojoj se odreĊena poljoprivredna kultura uzgaja
PROBLEMI POLJOPRIVREDNE PROIZVODNJE

 Agrarna gustoća - oznaĉava broj poljoprivrednih stanovnika na 1km² poljoprivrednog zemljišta

 Na razliĉitim dijelovima svijeta drugaĉiji je raspored agrarne gustoće
 Pr. KINA - na 87 – 90 milijuna ha obradivih površina ţivi oko milijarda ljudi, a u SAD – u na 147 milijuna ha ţivi oko
240 milijuna ljudi
 Tehniĉka opremljenost poljoprivrede
 Pr. Sjeverna Amerika raspolaţe sa 64% od ukupnog broja traktora dok Azija raspolaţe sa samo 0,4 %
 HIPERRPODUKCIJA – povećanje proizvodnje i gomilanje viškova
 Karateristiĉno za viskokorazvijene zemlje
 Ona je rezultat znanstveno – tehnološke revolucije (“zelena revolucija”)
 AGRARNI PROIZVODI
KAVA – uzgaja se u: Brazilu,Kolumbiji ,Venezueli, Angoli, Madagaskaru, Etiopiji, Indiji i Indoneziji

 Najveći potrošaĉi - SAD, Turska, Belgija, Francuska, Švedska

 ŠEĆERNA TRSKA– Bengal i Asam su domovina šećerne trske
 Francuska, Indija, Kuba – jedne od najvećih izvoznica šećerne trske
RIŢA – ţitarica monsunskih krajeva; poznata već i u antici (Grci)

 Mjesta uzgoja: jugoistoĉna Azija, dolina rijeke Po, Španjolska pokrajina Valencia, MaĊarska (Pusta hortobagy)
 Najveći proizvoĊaĉi: Kina, Indija i Japan
PAMUK – industrijska biljka (tekstilna industrija)

 Glavni proizvoĊaĉi – SAD (Cotton Belt), Indija , Pakistan, Egipat

 Glavni uvoznici – Japan, Velika Britanija, Francuska, Italija
VINOVA LOZA– 90% svjetske proizvodnje ĉini Europa

 Francuska,Italija, Španjolska, SAD

PŠENICA: jara i ozima (75 – 80% površina)

 Najviše zasijanih površina, najveći ukupni prinosi i sudjeluje sa najvećom koliĉinom u svjetskoj proizvodnji
 Poznata još u neolitiku
 Najveći proizvoĊaĉi: SAD, jug Kanade, Rusija (istoĉni Karpati – Bajkalsko jezero)
  MEĐUNARODNI SPORAZUM O PŠENICI – 1949. - garantira prodaju prinosa pšenice zemalja proizvoĊaĉa i kupnju
zemalja uvoznica
KUKURUZ: pradomovina je Meksiko; u 17. i 18. st. uvezen je u Europu

 SAD: Corn Belt – izmeĊu rijeka Misouri i Mississippi

 Najveći izvoznici: SAD, Argentina, Francuska, Juţnoafriĉka Republika
 Najveći uvoznici: Japan, Nizozemska, Španjolska, Italija

 ĈETIRI TIPA STOĈARSKOG UZGOJA:

NOMADSKO/LUTALAĈKO STOĈARSTVO
POLUNOMADSKO STOĈARENJE
DOPUNSKO STOĈARSTVO
KOMERCIJALNO, SPECIJALIZIRANO STOĈARSTVO

MESO U SVJETSKOJ PROIZVODNJI

 Najviše se proizvodi goveĊeg mesa, zatim slijedi svinjsko i ovĉje meso

 Najveći izvoznici mesa su: Argentina, Danska, Nizozemska, Novi Zeland, Australija i Urugvaj
 Najveći uvoznici mesa su: Velika Britanija, Njemaĉka, Italija i SAD

KOŢA

 Dobiva se od sisavaca i gmazova te ribe

 Prerada štavljenjem
 80% koţe u svijetu koristi se u izradi obuće, a ostatak za galanteriju, knjigoveštvo i dr.
 Glavni proizvoĊaĉi: Argentina, Indija, Kina, Juţnoafriĉka Republika, Brazil i SAD
 Industrija obuće – razvijena u SAD –u, Francuskoj i Italiji
RIBA

 Ribarska djelatnost odvija se sezonski; marikultura

GLAVNA RIBOLOVNA PODRUĈJA U SVIJETU:

 Šelfovi uz sjeverne, rubne dijelove Euroazije i Sjeverne Amerike

 Sjeverno more i prostor oko New Foundlanda, zapadna obala Sjeverne Amerike, Kanade, Aljaska (oko Aleutskih otoka),
Kamĉatka
 More oko japanskih otoka
 Obale Patagonije
 Glavni izvoznici ribe: Kanada, Japan, Norveška, Danska, Island
 Glavni uvoznici: SAD, Japan, Velika Britanija, Francuska
POJAM TURIZMA: privremeno mijenjanje mjesta stalnog boravka radi odmora, rekreacije, zadovoljavanja nekih kulturnih
potreba

 TIPOVI TURIZMA: ljetovališni, zdravstveni, sportski, zabavni i kulturni turizam

 Izletniĉki i boravišni; izvansezonska i sezonska kretanja; seoski, planinski, primorski, jezerski i rijeĉni turizam

TURIZAM KROZ POVIJEST

 Dva razdoblja:
 EPOHA PRIVILEGIRANIH KLASA – do Prvog svjetskog rata; odlazak u termalna kupališta u Antici, odlasci na
Olimpijske igre (Grĉka),hodoĉašća, krstarenje Atlantikom i Mediteranom (19.st.), odlasci na svjetske izloţbe
 EPOHA TURIZMA RADNIH LJUDI – od Prvog svjetskog rata do danas
 POZITIVNI UĈINCI TURIZMA: razvoj trţišta, potiĉe proizvodnju, porast zapošljavanja, gradnja razne infrastrukture,
razvoj nedovoljno razvijenih regija, tzv „nevidljiv izvoz” (prodaja robe bez potreba njezina prijevoza na strana trţišta)
 NEGATIVNI UĈINCI TURIZMA: masovni turizam (uništavanje okoliša, flore, faune i kulturnih spomenika),
prenapuĉenost turistiĉkih podruĉja i depopulacija podruĉja kod koji turizam nije razvijen te zagaĊene prirodne sredine
 TURISTIĈKI FAKTORI: stvaranje uvjeta koji omogućuju razvoj turizma
 FAKTORI POTRAŢNJE: nivo ţivotnog standarda, stupanj industrijalizacije, i urbanizacije, slobodno vrijeme…
FAKTORI PONUDE:
  ATRAKTIVNI/PRIVLAĈNI – prirodni (geomorfološki, klimatski, hidrološki9 i kulturni (etnosociološki, umjetniĉki,
ambijentalni, manifestacijski)
 KOMUNIKATIVNI/PROMETNI – oni koji osiguravaju kvalitetan i efikasni promet
 RECEPTIVNI/PRIHVATNI – odnose se na objekte namijenjene prihvatu turista koji sluţe za smještaj i prehranu, za
rekreaciju i sport te na brojne druge objekte (zanatske radnje, ambulante, pošte, bolnice, parkovi…)
REGIONALNA DISTRIBUCIJA MEĐUNARODNOG TURIZMA

 Europa je dominantno odredište, a slijede ju Sjeverna i Juţna Amerika s Karipskim otoĉjem

EEZ – Europska ekonomska zajednica

 osnovana je 25. oţujka 1957. godine u Rimu od strane šest drţava ĉlanica Europske zajednica za ugljen i ĉelik,
potpisivanjem ugovora o osnivanju EEZ-a
 izgradnja zajedniĉkog trţišta na osnovu carinske unije, to jest rješavanje svih privrednih prepreka, koordiniranje
gospodarske politike i podizanje ţivotnog standarda unutar Unije
Razvoj hrvatskog gospodarstva kroz povijest

 Skladan demografski, kulturni, socijalni i svekoliki razvoj, ali nepovoljni društveni i politiĉki uvjeti
 Sve do industrijske revolucije prevladava naturalna poljoprivreda i obrtniĉka proizvodnja
 Unutrašnjost: kukuruz, pšenica, jeĉam, raţ i krumpir, stoka(goveda, svinje, konji, perad) te iskorištavanje šuma
 Primorje: uzgoj sitne stoke(ovce, koze) i peradi, ribarstvo, proizvodnja soli, maslina, vinove loze i drugih mediteranskih
kultura
 Dolazi veoma rano do razmjene izmeĊu Sjevera i Juga
 Jaĉanje prometa – cestovnog, pomorskog i ţeljezniĉkog
 U drugoj polovici 19. st. prelazak iz obrtniĉko-cehovske u obrtniĉko-manafakturnu proizvodnju te u industrijsku
proizvodnju
 Razvoj (ratarstvo, šumarstvo, drvna industrija, promet, rudarstvo i prerada ruda) i modernizacija
 Nakon Prvoga svjetskoga rata i raspada Austro-
Jugoslaviji, njezin razvoj i gospodarski rast je usporen.
 U socijalistiĉkoj Jugoslaviji planska privreda – osuĊena na propast
 Kolektivizacija i nacionalizacija industrije, rudarstva, trgovine i ostaloga
 Krize kao uvod u raspad Jugoslavije
 Nakon Domovinskoga rata privatizacija poduzeća
 Rezultati razvoja postoje u turizmu, brodogradnji, strojogradnji te prehrambenoj, kemijskoj i farmaceutskoj industriji
 Izgradnja infrastrukture(ceste, ţeljeznice, zrakoplovna pristaništa i sl.) razvoj obrazovnih institucija
 1960-ih upropaštavanje poljoprivrede, deagrarizacija i deruralizacija, investicijski promašaji i iseljavanje, inflacija i
gotovo kolaps ukupnog gospodarstva
 Poljoprivreda - do polovice 20. st. najvaţnija gospodarska djelatnost (75% stanovništva se bavilo poljoprivredom), u 60-
ima 44%, a oko 2000. 9%
 Smanjenje broja ljudi koji se bave poljoprivredom je pozitivan proces sve dok je praćen modernizacijom proizvodnje. Do
90-ih Hrvatska je izvoznik mesa, voća i ţitarica (kukuruz, pšenica i dr.)
 NaslijeĊeni problemi iz bivšeg sustava (npr. velika rasparceliranost zemljišta, neobraĊenost zemljišta i sl.)
 Problem je nebriga oko zaštite od poplava i erozija, negradnja sustava za natapanje te dopuštanje jeftinog uvoza iz
inozemstva i nepoticanje domaće proizvodnje
 Za usporedbu 1930. godine Hrvatska imala 1,1 mil. goveda, 1,6 mil. ovaca i oko 25 mil. peradi, oko 2000. godine tek oko
430 000 goveda, 490 000 ovaca i oko 11 mil. komada peradi
 Raste poizvodnja nekih ratarskih kultura, npr. kukuruza, a uz njega je vaţna i proizvodnja pšenice
 Stoĉarstvo - vaţno zbog prehrane stanovništva, ali i sirovina za industrijsku preradu (koţa, vuna, krzno…)
 Problem je smanjivanje broja stoke, npr. broj goveda se od 1960.-2000. g. smanjio gotovo tri puta (1960. 1,1 mil. goveda,
a 2000. 427 000)
 Industrija - Hrvatska je industrijsko–poljoprivredna zemlja.
 Zagrebaĉka industrijska regija (Zagreb, Karlovac, Sisak, Petrinja, Kutina i Ivanić Grad)
 Varaţdinsko-ĉakoveĉka industrijska regija s Koprivnicom.
 Istoĉnoslavonska regija (Osijek, Vukovar i Slavonski Brod)
 Bjelovar, Poţega i Virovitica zasebna industrijska središta
 Rijeĉka industrijska regija (Pula i Labin)
 Splitska industrijska regija (Trogir, Omiš, Solin i Kašteli).
 Zadar i Šibenik su izdvojena središta
 Promet - Nizak stupanj razvijenosti i efikasnosti
 Veliko znaĉenje hrvatskih prostora još u rimsko doba (ostaci cesta) i promet Jadranom
 1728. Karolina (od Karlovca do Bakra i Rijeke), Terezijana (Karlobag, Baške Oštarije), Jozefina (1776.-1779. Karlovac,
Josipdol, Brinje, Senj) i Luizijana (1803. Francuzi, od Rijeke do Karlovca)
 Nakon Drugoga svjetskog rata razdoblje gradnje cesta u smjeru istok-zapad
  Ţeljeznice: 1860. MeĊimurje
 Pomorstvo: razvoj nakon Drugoga svjetskog rata, ali fali tankera
 Rijeĉni promet: 900 km plovnog rijeĉnog puta
 Turizam - Duga tradicija (još od 1868.), prvo se razvija u kontinentalnom djelu (termalni izvori, ljeĉilišta i kupališta)
 Hrvatske turistiĉke regije: Jadransko turistiĉko podruĉje, Gorsko-planinsko podruĉje i Panonsko-peripanonska turistiĉka
regija
SAMOBOR – gospodarska povijest

 Grad Samobor nalazi se na vaţnom prometnom pravcu i njegov geografski poloţaj omogućio mu je snaţan gospodarski
razvoj. Poveljom hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. dobio je status slobodnog kraljevskog grada i slobodnog trgovišta.
Samobor je spajao Zagreb i slovenske te austrijske zemlje; Ugarsku i Jadran i zbog toga je u njemu cvjetao gospodarski
ţivot. Trgovina nije bila toliko izraţena koliko obrtništvo i poljoprivreda te šumarstvo. Vinogradarstvo je bilo vrlo
snaţno
 U prvoj polovici 19. st. najviše Samoboraca bavilo se poljoprivredom. Ratarstvo, vinogradarstvo i stoĉarstvo bilo je
posljedica plodnog samoborskog kraja. U jesen se sijala pšenica, raţ i jeĉam, a u proljeće zob, pir, heljda i proso te
krumpir. Poĉetkom 19. st. na tri redovita sajma: na Veliki Petak, Lovrenĉevo i Tominje trgovalo se stokom,
poljoprivrednim i obrtniĉkim proizvodima, trgovaĉkom i drugom robom. Kupovalo se ţito, graĊevno drvo, koţa, vapno,
alati i sve vrste hrane, ĉak i svjeţe i usoljene ribe. Posjetitelji su dolazili iz Hrvatskog zagorja i prostora Karlovca te iz
susjedne Štajerske i Kranjske. Poljoprivreda je i u drugoj polovici 19. st. ostala osnovno zanimanje velikog dijela
stanovništva. 1895. gotovo sva poljoprivredna gospodarstva u samoborskom kotaru nalazila su se u privatnom vlasništvu
brojnih seoskih domaćinstava i malobrojnih veleposjednika na selu. Samobor je imao 165 obrtnika od kojih su najbrojniji
bili ĉizmari, koţari, tkalci, mlinari, krojaĉi i kovaĉi. Prema zanimanju i imetku neki su samoborski obrtnici bili udruţeni
u vjerske bratovštine i svjetovne cehove. Svrha tih udruţenja bilo je struĉno usavršavanje i socijalno-karitativno
djelovanje te je bio izraţen vjerski karakter. Samoborski obrtnici udruţeni u bratovštine i cehove imali su povlašten i
monopolistiĉki poloţaj u proizvodnji. Iste godine bilo je popisano samo deset trgovaca, a 1857. u cijelom samoborskom
kotaru evidentiran je 21 trgovac. Poljoprivreda i obrt te torbarenje (prodaja proizvoda od kuće do kuće) nisu pogodovali
razvoju trgovine. MeĊutim, poĉele su se otvarati manufakture; 1800. manufaktura šampanjca i kasnije manufaktura
pivovare. Do sredine 19. st. samo je Karlovac imao više obrtnika i tvorniĉara u Zagrebaĉkoj ţupaniji. Samoborci su se
posebno istaknuli na prvoj gospodarskoj izloţbi u Zagrebu 1864. Tada su se poĉele razvijati i tvornice – proizvodni
pogoni sa strojevima. Najpoznatije tvornice bile su tvornica stakla Karolina kod Grdanjca te tvornica štapova u Bregani.
1888. u Samoboru je otvorena tvornica kotlova Franje Reizera s tri radnika, a spominje se i tvornica sadre Hamilkara
Praunspergera s dva radnika. Poduzetnik Josip Franjo Ecker utemeljio je 1894. tvornicu i praonicu gunjeva od darovca.
Radila je i tvornica za proizvodnju octa. 1899. Praunsperger je otvorio tvornicu za preradu gorušice. Iduće godine, Franjo
Reizer mlaĊi utemeljio je Prvu hrvatsku tvornicu gospodarskog oruĊa u Samoboru. Do 1910. u kotaru Samobor bilo je
ukupno 640 obrtniĉkih i industrijskih tvrtki. Više od 5 radnika zapošljavalo je samo ĉetiri poduzeća, a jedno je imalo ĉak
više od 100 radnika. Osim navedenih obrtniĉkih i industrijskih poduzeća vaţno je i spomenuti prvu novĉarsku ustanovu u
samoborskom kraju – Samoborsku štedionicu, osnovanu 1873. godine
 Krajem 19. st. u gradu se pojavio turizam koji se poĉeo paralelno razvijati zajedno s industrijom. U meĊuratnom
razdoblju otvaraju se mnoge tvornice i poduzeća, a 20 st. obiljeţila su poduzeća Samoborka i Chromos koja su i danas
aktivna i dobro posluju. Tvornica grafiĉkih boja Chromos utemeljena je 1923. godine s tehnološkim programom koji je
preuzela od “Springer-Moeller” iz Leipziga. 1948. udruţuje se s tvornicom boja i lakova “Perunika” iz Zagreba, a 1978.
ponovno postaje samostalno poduzeće u okviru kemijskog kombinata “Chromos” Zagreb. Od 1993. posluje kao dioniĉko
društvo u većinskom vlasništvu malih dioniĉara
 Samoborka je osnovana 1906. kada su Gerhard barun Lepel, Aleksander Lec, Franjo Malzat i Jaroslav Kralik otvorili
obrt za proizvodnju cementnih proizvoda. Prvi proizvod bila je betonska cigla, a zatim se poĉeo proizvoditi betonski
crijep, bloketi, betonska galanterija i pijesak. U meĊuratnom razdoblju poĉele su se proizvoditi betonske cijevi za
kanalizaciju, teraco zrnca i fasadne ţbuke, a obustavljena je proizvodnja spomenika
 Gospodarstvo grada i dalje se temeljilo na poljoprivredi koja je bila glavna gospodarska djelatnost Samoboraca. Gradske
vlasti nastavile su politiku istovremenog razvoja turistiĉkog i industrijskog gospodarskog smjera. Tako se istodobno
ulagalo u Šmidhenovo i Hidropatsko kupalište te u rad industrijskih poduzeća iz graĊevne, drvne i tekstilne industrije
 Vaţno poduzeće bila je i Fotokemika. Samobor je grad obrtnika i obiteljskih gospodarstava, grad sajmova i raznih
manifestacija, ali i grad kulture

DEFINICIJA TURIZMA

 Turizam je skup odnosa i pojava koje proizlaze iz putovanja i boravka posjetitelja nekog mjesta, ako se tim
boravkom ne zasniva stalno prebivalište i ako s takvim boravkom nije povezana nikakva njihova gospodarska
djelatnost. Obuhvaća rekreaciju, putovanje i odmor
ISTRA

 1979. Najrazvijenija regija u drţavi. VAŢNA blizina srednje Europe, Italije, dobra prometna povezanost, blizina gradova
iz kojih dolaze domaći turisti (Zagreb, Ljubljana
RAZVOJ TURIZMA DO KRAJA I. SVJ. RATA
  1600. prve vijesti o ISTARSKIM TOPLICAMA koje postoje još u RC – kasnije koristili francuski vojnici
 1775. crteţ POREĈA (Giovanni VALLE) koji prikazuje kupaĉe koji plivaju razliĉitim stilovima
 1871. u RIJEĈKIM svratištima uvedena TARIFA za JELA i PIĆA
 1807. lijeĉnik iz BUZETA testira vodu ISTARSKIH TOPLICA, a 10 god kasnije GRAVISI gradi DRVENU KUĆICU
ZA DOLAZAK PACIJENATA
 1820. otvoreno prvo KUPALIŠTE u TRSTU za Nijemce - moda kupanja
 1828. spominje se izlet brodom u TRST
 1844. rijeĉki patricij RITTER VON SCARPA sagradio je u OPATIJI VILLU ANGIOLINU - zaĉetak turizma u
OPATIJI
 Ban Jelaĉić jedan od prvih turista
 1845. prvi turistiĉki vodić POREĈA i zabavan izlet iz Rijeke u SENJ
 1857. pruga BEĈ–TRST
 1873. odvojak pruge prema RIJECI i PULI - ureĊen promet omogućava turistima dolazak u atraktivne krajeve, primarno
radi LIJEĈENJA
 1884. DRUŠTVO JUŢNIH ŢELJEZNICA izmeĊu vile ANGIOLINE i crkve sv. Jakova u Opatiji gradi HOTEL
KVARNER = PRVI TURISTIĈKI HOTEL NA JADRANU
 BRIJUNI od 1910. do 1912. biljeţe porast TURISTA za DUPLO
 u Opatiji 1890. zabiljeţeno 4000, a 1914. 42 000 - max. 1912. 55 000
 za vrijeme rata mnogi istarski hoteli sluţe kao ljeĉilišta vojnicima koji ratuju na SOĈI
 Nakon rata, zbog RAPALSKOG UGOVORA turizam slabi
 KARL KARL KUPELWEISER (vlasnik Brijuna) pada u krizu i dugove i ĉini samoubojstvo
U DRUGOJ JUGOSLAVIJI

 1945.-1956. - razdoblje obiljeţeno obnovom i izgradnjom (od 1955.) zbog šteta u ratu
 najprije radniĉka odmarališta i objekti za prehranu - podzueća iz unutrašnjosti grade odmarališta za svoje radnike
 1957.-1968. - razdoblje ubrzanog rasta i razvoja turizma u Istri. 1957. postoji 10 600 smještajnih objekata, 1968. postoji
91 000
 od 1959. grade se kampovi koji postaju najtraţenija „smještajna roba“ = kampovi 47%, odmarališta i hoteli 18%
 Poreĉ biljeţi najveći rast broja smještaja u tom razdoblju
 domaći borave 8 – 8.5 dana, a strani (NAJVIŠE iz SR NJEMAĈKE, AUSTRIJE, ITALIJE, ĈEHOSLOVAĈKE,
VELIKE BRITANIJE, FRANCUSKE, ŠVICARSKE, NIZOZEMSKE, ŠVEDSKE) 9 – 10 dana
 1969.-1980. - glavne karakteristike samoupravljanje, organizacije udruţenog rada, kriza 70 – ih, ali nastavak rasta, npr.
školovanje kadrova
 od smještajnih kapaciteta najviše rastu KAMPOVI
 najviše smještajnih kapaciteta ima POREĈ, BUJE, PULA i ROVINJ
 sve više ljudi noći u hotelima – 1970. 53% u ho
opadaju
 1 700 000 turista!
 od 1957. do 1980. smještajni kapacitet porastao za 1773%
 unatoĉ rastu postoje SLABOSTI: NEDOSTATAK SEZONSKIH RADNIKA, SLAB INTERES MLADIH ZA
UGOSTITELJSTVO, OPADANJE KVALITETE USLUGA, MANJAK PREHRAMBENIH PROIZVODA U SEZONI,
RADNO VRIJEME NE ODGOVARA POTREBAMA TURISTA, ...

DALMACIJA U 19. ST.

 U tom stoljeću politiĉki se nalazila pod upravom francuskog carstva, da bi nakon raspada carstva, došla pod izravnu
upravu Austrije unutar Habsburške Monarhije. Iako se u 19. st. Dalmacija nalazila unutar iste drţave kao i druge hrvatske
zemlje, one nisu teritorijalno i politiĉki sjedinjene sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine
 Gospodarstvo je prema izvorima, bilo zaostalo u svim gospodarskim granama. Zaostalost dalmatinskog gospodarstva
se ponajviše odnosilo na poljoprivrednu zaostalost ĉija je zaostalost sprjeĉavala daljnji razvoj obrta i industrije u
Dalmaciji
 Jedan od razloga toga je i nedostatak stanovništva koje bi obraĊivalo prazna polja. U svojim zapisima za zateĉeno
stanje, austrijska vlast optuţuje prethodnu francusku vlast koja je Dalmaciji za vrijeme svoje uprave tim prostorom
nametnula razna davanja. Neka od uvedenih davanja su davanje desetine i tridesetine za uvezenu robu te potrošarina za
ţiveţne namirnice
 Tridesetina se odnosila na plaćanje tridesetine na ukupnu vrijednost robe uvezene iz inozemstva u Dalmaciju, a ako je
uvezena roba ţiveţna namirnica tridesetina se plaćala uz potrošarinu. U sluĉaju prolaska robe kroz nekoliko drugih
općina unutar Dalmacije, razliĉite od općine u kojoj je roba uvezena, trgovac je ponovno morao platiti tridesetinu
vrijednosti robe. To je dovelo do rasta cijene robe što je pogaĊalo siromašno stanovništvo koje si tu robu na kraju nije
moglo ni priuštiti
 Davanje desetine je bilo specifiĉno po svome dvojakom naĉinju ubiranja. Mogao ga je birati pojedinac tj. zakupac
drţave ili sama drţava. U njega je spadao deseti dio svih proizvoda u poljoprivredi. Davanje se najĉešće vršilo u naturi
iako je u sluĉaju drţavnog ubiranja desetine obveznik imao mogućnost plaćanja samo u novcu
  Jedan od razloga gospodarskog propadanja Dalmacije bilo je i zabrana trgovanja karavana s Istoka odakle se uvozila
roba koja se zatim prodavala u Dalmaciji ili slala dalje prema Zapadu. U toj trgovini Dalmacija je sluţila kao tranzitno
podruĉje za razmjenu robnih dobara. Zabrana prolaska karavana, pod izlikom od straha od kuge, nije štetila samo
tranzitnom razvoju već je utjecala i na propadanje trgovaĉke mornarice i gubitak veza sa stranim trţištima. Ukinuće
karavanske trgovine nanijelo je štetu i trgovini sa soli jer su velike koliĉine soli, koje su prije bile prodavane Turcima
ostajale ne prodane i propadale
 Sredinom 19. st. Dalmaciju je pogodila još jedna gospodarska odluka koju je Austrija nametnula. Nakon razdoblja
povećanog izvoza vina iz Dalmacije, kao posljedica haranja bolesti vinove loze najprije u Italiji, pa onda i u Francuskoj,
Austrijska je vlast umjesto dodatne pomoći razvoju vinogradarstva nametnula "vinsku klauzulu" koja je najviše štetila
u razdoblju kada se bolest vinove loze pojavila i u Dalmaciji. Klauzula je omogućavala da se iz Italije u Dalmaciju uvezu
velike koliĉine vina po niskoj carini što je kao posljedicu imalo smanjenje cijene vina iz Dalmacije što je bio veliki
udarac na seljake i njihovu proizvodnju vina
 moĉvarna podruĉja, nedostatak šuma, loše stanje stanovnika, rascjepkanost posjeda, premalo gradova te premalo
potrošaĉa
 neobrazovanost stanovništva koje nije bilo upoznato s novim tehnikama obrade zemlje te je zemlja bila preusitnjena da bi
se na njoj mogao ubirati veći urod i imati veću gospodarsku korist
 Najrasprostranjenije kulture su: pšenica, krumpir, vinova loza i maslina. Od ostalih kultura najznaĉajnija je višnja
maraska, koja je omogućila razvoj industrije alkoholnih pića
 Pšenica se ĉesto uvozi, jer domaća proizvodnja ne uspijeva prehraniti stanovništvo. Vino se izvozilo u velikoj koliĉini,
naroĉito, nakon što je filoksera pogodila vinogorja Francuske i Italije
 Ribarstvom se u Dalmaciji bavio velik broj stanovništva, ali je mali broj profesionalnih ribara
 Najviše se lovi plava riba uz obalu, a ulov je samo u iznimnim godinama dovoljan za izvoz, ali tada se velik broj ribe
baca, zbog nedostatka soli
 Gospodarska grana povezana s ribarstvom je brodogradnja. Ona je u Dalmaciji raširena do poĉetka 20. Stoljeća, kada
gotovo nestaje. Razlog tome je sve veća upotreba parobroda. Dalmatinska brodogradnja je bila jedrenjaĉka, a za
proizvodnju parobroda trebao je veći kapital, koji se u Dalmaciju nije slijevao, i druga vrsta obrtnika, kao i velik broj njih
u jednom brodogradilištu (najznaĉajnija Dubrovnik i Korĉula)
 Bile su svega tri velike solane u Dalmaciji: Pag, Ston i Rab
 Brojni su mali kamenolomi, a naroĉito na Braĉu i Korĉuli. Jedna od najznaĉajnijih industrijskih grana u Dalmaciji su bile
tvornice cementa. Poĉinju se graditi 1870.- ih, a na kraju ovoga razdoblja ima ih 5
 Tvornice alkoholnih pića bile su najzastupljenije u Zadru, upravo zbog visoke kvalitete višnje maraske, od koje se radio
liker Maraskino
 Izgradnja hidroelektrana najĉešće se vršila uz pomoć stranog kapitala, odnosno talijanskog. IzgraĊen je velik broj
hidroelektrana, na svim većim rijekama, a elektriĉna struja dobivena iz njih je najviše korištena za pokretanje tvornica
cementa
 Prva ţeljeznica izgraĊena je tek 1877., a sve ţeljeznice su bile lokalnog karaktera te Dalmacija nije bila dobro povezana
ni sa zaleĊem ni sa ostatkom Monarhije

PODUZEĆE ZVEĈEVO

 grad Poţega - vodeći proizvoĊaĉ slatkiša Kraljevine

 Tvrtka Zveĉevo d.d. Poţega zapoĉela je s radom kao tvornica “Stock cognac Medicinal”, 20. listopada 1921.,
proizvodeći jaka alkoholna pića (voćne rakije, vinjak i domaći brandy)
 Švicarska tvrtka Nestlé 1934. nudi ugovor Stocku za najam postrojenja, kako bi proizvodili ĉokolade i bombone, na
punih 10 godina. Ponudu su odobrili Ministarstvo i Kraljevska banska uprava u Zagrebu, te Nestlé 1936. dobiva dozvolu
za poĉetak proizvodnje ĉokolade i ĉokoladnih proizvoda
 Tvornica je zapošljavala 350 djelatnika, sve većinom iz Poţege, a bili su raspodijeljeni u 8 velikih odjela – Konjak i
ostala alkoholna pića; ĉokolada i ĉokoladni bomboni; kakao u prahu i kakaovo maslo; praline i punjena ĉokolada;
kanditi; svileni bomboni i karamele; marmelada i voćni sirupi; roba od vafla i fini deserti; zamatanje ĉaja
 unutar tvornice osnovana je i knjiţnica, pjevaĉko društvo te orkestar
 Nakon 10 godina, 1946., proizvodnja je nastavljena u nacionaliziranoj tvornici, a pod imenom “Zveĉevo” tvornica
poĉinje poslovati od 1951.
 1958. u sustav Zveĉeva ulazi mljekara; tijekom 60-ih godina prestaje nerentabilna proizvodnja voćnih sokova i brašna.
Sve se koncentrira oko proizvodnje kakao proizvoda, jakih alkoholnih pića i preradu mlijeka u mlijeĉni prah
 1963/64. - prva ĉokolada s riţom u svijetu!
 Mikado – japanski ovozemaljski i nebeski vladar; hrana ljudi i bogova
 Nestlé i Zveĉevo sklapaju ugovor o dugoroĉnoj poslovnoj suradnji 1970., te Zveĉevo osvaja domaće i inozemno trţište
 1987. Zveĉevo pokreće i proizvodnju na bazi brašna – vafel proizvode, a od 1994. posluje kao dioniĉko društvo
KONDITORSKA INDUSTRIJA

 Proizvodnja kakao proizvoda (ĉokolada i krem proizvodi), bombona, guma za ţvakanje i keksa
 U Hrvatskoj trenutno djeluje ĉetrnaest konditorskih proizvoĊaĉa, iza Kraša slijede: Koestlin, Kandit, Zveĉevo,
Cedevita i Podravka. Kod domaćih snaga Kraš drţi primat u svim kategorijama u kojima je prisutan (ĉokolada, keksi,
bomboni) i na njega otpada gotovo pola domaće proizvodnje. Marketinška strategija Kraša temelji se na njegovanju i
daljnjem jaĉanju tradicionalnih brandova od kojih neki, primjerice Kiki i Bronhi, datiraju od tridesetih godina prošlog
 stoljeća. Kraševi proizvodi prvi su nositelji znakova Hrvatske gospodarske komore ''izvorno hrvatsko'' (Bajadera) i
''hrvatska kvaliteta'' (Griotte), a mnogi su dobili i brojna domaća i meĊunarodna priznanja i medalje za kvalitetu
 Proizvodnja konditorske industrije iznosi 1,8 milijardi kuna ili 8% u ukupnoj prehrambenoj industriji, dok u razvijenim
zemljama taj postotak iznosi 11-14%
 Predratna proizvodnja u Hrvatskoj bila je znatno veća (1990. godine iznosila je gotovo 90.000 tona), jer su kapaciteti
izgraĊeni za jugoslavensko trţište koje je bilo mnogo veće od hrvatskog trţišta. Dio kapaciteta bio je usmjeren na izvoz,
kako na zapadnoeuropska, tako i na istoĉna trţišta. Smanjenje trţišta dovelo je do pada proizvodnje i smanjenja broja
zaposlenih
 U zadnjih 20-ak godina udio u prodaji hrvatskih konditora na hrvatskom trţištu smanjen je sa 38 na 31 tisuću tona
PODUZEĆE BELIŠĆE

 Belišće d.d. utemeljeno je 1884. kada je obitelj Gutmann u Belišću sagradila i pustila u pogon pilanu za prorez
glasovitog slavonskog hrasta. Poznatog industrijalca privukao je povoljan prirodni poloţaj Belišća, kvalitetna sirovinska
osnova i blizina rijeke Drave
 Bogatstvo slavonskih šuma, jeftina radna snaga i odliĉna potraţnja drvopreraĊivaĉkih proizvoda osigurali su tvrtki velike
profite i mogućnost da krajem 19. i poĉetkom 20. stoljeća izgradi tvornice za proizvodnju tanina, baĉava, drvno-
destilacijskih proizvoda i parketa
 Do 1889. ţeljeznica je bila privatno vlasništvo obitelji Gutmann
 Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata tvrtka stagnira jer je sva proizvodnja bila podreĊena ratnim uvjetima. 1918. sjedište
tvrtke se premješta iz Budimpešte u Belišće i ona postaje dioniĉko društvo s većinskim paketom dionica u vlasništvu
obitelji Gutmann. IzmeĊu dva rata dolazi do zastoja i tvornica se reorganizira. Novim zahvatima poduzeće postaje
najveće drvarsko poduzeće u Hrvatskoj, Slavoniji, a moglo bi se reći i u Jugoslaviji. 1945. poduzeće je konfiscirano
 Gradi se tvornica drvene vune, remontna radionica poĉinje prerastati u tvornicu strojeva (od 1951.) i proizvoditi za
trţište, podiţe se pogon finalne prerade drva
 uz mehaniĉku i kemijsku preradu drva razvija se i tehnologija proizvodnje i prerade ambalaţnih papira
 Tako od 1960. poĉinje s proizvodnjom poluceluloze i papira te ambalaţe od valovitog kartona
John Maynard Keynes

 John Maynard Keynes (poznat i kao Baron Keynes od Tiltona, 1883.-1946.) bio je engleski ekonomist poznat kao tvorac
makroekonomije te idejama koje su bitno utjecale na politiku mnogih vlada u 20. stoljeću. Keynes je bio zagovornik
drţavne intervencije u privredu s ciljem spreĉavanja negativnih efekata recesije i depresije. Prva praktiĉna primjena tih
ideja bio je New Deal u SAD pod administracijom Franklina Delana Roosevelta
 Crni ĉetvrtak, naziv za 24. listopada 1929., kada je nakon velike panike i velikoga pada cijena vrijednosnica došlo do
sloma Njujorške burze. Financijska kriza uskoro se pretvorila u veliku svjetsku ekonomsku krizu 1930-ih god
 U svom djelu „Kraj laissez-fairea“ napisao je da nije toĉno da pojedincima pripada "prirodan sloboda" dana od Boga u
privrednim djelatnostima. Htio je ukazati na to da svijet nije ureĊen tako da pojedinaĉni i društveni interes uvijek budu u
skladu te da nije toĉno da je interes spoznat jer je ĉesto sluĉaj da su pojedinci koji teţe ciljevima nedovoljno obaviješteni
ili su preslabi da bi ih ostvarili
 Na temu Keynesovog rada doktorirala je poznata hrvatska politiĉarka Savka Dabĉević-Kuĉar
 Još za Velike Depresije 1929. smatra da trţište nije zbroj racionalnih individua. Prema Keynesu, ĉovjek djeluje prema
osjećaju, sluĉaju i hiru, kao iracionalnim porivima koji su, meĊutim, u epistemiĉki ograniĉenim uvjetima jedini i mogući.
Korektivni faktor u vidu drţavne intervencije nuţan je kako bi uklanjao anomalije slobodnoga trţišta
 ekonomist Dan Ariely u svojoj knjizi „Predvidljivo iracionalni“ zakljuĉuje kako je upravo ovakav slijed dogaĊaja
potvrda da je imao pravo kada se u godinama prije krize sukobljavao s brojnim pristalicama klasiĉne ekonomske
doktrine. Klasiĉni ekonomisti, tumaĉi Ariely, vjeruju u svemoć trţišta koja se temelji na još dubljem vjerovanju da
je ĉovjek racionalno biće koje donosi razumne i na logiĉkom zakljuĉivanju utemeljene odluke
 Ova je kriza, prema Arielyju, potvrda da je bihevioralni pristup puno vaţniji nego što su to klasiĉni ekonomisti
skloni priznati te da je racionalni pojedinac zapravo više klasiĉni mit, nego suvremena stvarnost
 kejnezijanska revolucija britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa – nastupila tijekom prve velike
globalne krize poznate kao Velika Depresija iz 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća
 Keynes u svojem najpoznatijem djelu „Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca“ iz 1936. kreira i koncept svojevrsnog
iracionalnog subjekta uvodeći pojam animal spirits (ţivotinjski porivi ili ţivotne sile koji vladaju ljudskim
ponašanjem i ekonomskim odlukama pojedinaca
 Zagovarao je politiku javnih radova, veće potrošnje, deficitarno financiranje, meka budţetska ograniĉenja,
a sve opet u cilju izlaţenja privrede iz krize kroz povećanje zaposlenosti, proizvodnje, potrošnje i outputa
 Nakon Keynesa, Ĉikaška škola i Milton Friedman ekonomsku teoriju ponovno vraćaju na njena klasiĉarska poĉela,
odnosno obnavljanju koncept klasiĉne teorije što je poznato kao monetaristiĉka kontrarevolucija - uĉenje da
trţištima ne treba pomagati, ona će sve najbolje uĉiniti sama
 Drţava treba intervenirati i arbitarno djelovati jer trţišta to neće uĉiniti sama pa će neravnoteţe eksalirati i doći će do
nezaposlenosti, siromaštva i raspada sistema (Keynes)
ADAM SMITH
  Adam Smith (1723.-1790.), škotski ekonomist i etiĉar. U svom djelu „Bogatstvo naroda“ objavljenom 1776. godine unio
je nove ideje kojima je isticana prirodna sloboda pojedinaca. Taj liberalizam koji je zagovarao bio je potpuna suprotnost
drţavnoj kontroli koju su zagovarali merkantilisti
 pristalica ekonomskog liberalizma
 drţi da pravo bogatstvo ne leţi u novcu već u korisnom radu
 Temeljna Smithova ideja je kritika merkantilizma, karakteriziranog trgovinskim monopolima osiguranim kroz
restriktivne trgovinske privilegije (carine, zabrane trgovanja, posebne dozvole) pojedinaca, grupacija i cijelih drţava -
protekcionizam. U svrhu zaštite tih trgovaĉkih interesa se, kroz cijeli merkantilistiĉki period, otvoreno upotrebljavala (i
manipulirala) moć drţave i vojske (mornarice)
 U nastojanju da maksimalizira svoj profit, poduzetnik ulaţe svoj kapital tamo gdje će ostvariti najveću proizvodnju te na
taj naĉin biva voĊen nevidljivom rukom
 Ako jedna zemlja moţe proizvesti neku robu efikasnije nego neka druga, kaţe se da ona ima apsolutnu prednost u
proizvodnju te robe
 Najbolja politika drţave je laissez faire politika (nemiješanje drţave u gospodarske poslove) – autonomija poduzetnika
 Svrha ekonomske politike je povećanje bogatstva naroda, ali u obliku roba, ne zlata

Gospodarske karakteristike Varaţdinske ţupanije

 Tijekom povijesti je bila razapeta izmeĊu maĊarizacije i germanizacije, borila se sa rasparceliranim sitnim posjedima,
nedovoljno razvijenom obrtniĉkom i industrijskom proizvodnjom, jednom rijeĉju podruĉje Varaţdinske ţupanije je imalo
karakteristike gospodarski zaostalog kraja. Ţeljezniĉki promet je u isti tren pomagao i onemogućavao razvoj ţupanije, jer
unatoĉ mnogobrojnim vezama, nije postojala ona kvalitetna sa Zagrebom koja bi ostatku Hrvatske ponudila ono što je
ţupanija imala
 Prema popisu stanovništva iz 1900. godine Varaţdinska ţupanija sa gradom Varaţdinom imala je 280 859 stanovnika.
Prema istom popisu se moţe uoĉiti da je od poljoprivredne proizvodnje ţivjelo 253 579 stanovnika, što je ĉinilo
ukupno 90,2% stanovništva, dok je od rudarstva, prerade rude te obrta i industrije ţivjelo 12 572 stanovnika, što je
ĉinilo 4,47% ukupnog stanovništva
 Tvornice: Zagorje tehno-beton, Ljevaonica i tvornicu armature, Viko (industriju koţe i obuće), Tekstilna industrija
TIVAR, Derma, Varteks, Vis (varaţdinska industrija svile), Kalnik, tvornica pokućstva od savijenog drveta Thonet-
Mundus koja je osnovana 1893., tvornica pokućanstva Fanca grofa Lamerta
 problem nedovoljne koncentracije kapitala i slabost bankarskog kapitala na tom podruĉju 1905.
 414 razliĉitih obrtnika, u istom periodu je u Varaţdinu bilo i 14 manufakturnih poduzeća
 Radionicu vunenih i pamuĉnih tkanina varaţdinskog trgovca Nikole Tomasija
 Tvornica Vindija – 1959. osnovana Gradska mljekara koja je opskrbljivala grad svjeţim mlijekom i zapošljavala samo
petnaestak ljudi. Već 1961. zapoĉela su prva ulaganja u rekonstrukciju mljekare i širenje proizvodnje pa je osim mlijeĉne
industrije uveden asortiman sokova (cockte i limunade u boci). 1965. na mjesto direktora dolazi Drk Dragutin. 1977.
Vindija prva u Hrvatskoj poĉinje puniti mlijeko u tetrapak ambalaţu
Kvart Maksimir

 od Remeta na sjeveru do Zvonimirove ulice na jugu, od Ravnica na istoku do Srebrnjaka i Kvaternikovog trga na
zapadu
 Maksimir je pripojen gradu Zagrebu 1900. godine
 Bukovaĉki ljetnikovci nastajali su kao velika imanja s vinogradima, pašnjacima i vrtovima gdje su se imućna gradska
gospoda mogla odmoriti od gradske vreve, obzirom da je tada to podruĉje bilo na rubu grada
 Perivoj Maksimir jedan je od najstarijih parkova u regiji. Interesantna je ĉinjenica da je već od svog osnutka 1794. bio
namijenjen svim graĊanima, iako su tada parkovi prvenstveno bili rezervirani samo za više društvene slojeve
 na Kvaternikovom trgu nekada je postojala Patria – prva tvornica konjaka u drţavi koja je slijedila francuski naĉin
proizvodnje
 KRAŠ - Pod imenom Union već se 1930-ih proizvode bomboni Bronhi i Kiki
 Fotokemika i Radioindustrija Zagreb
 Uzduţ Maksimirske ceste smjestile su se brojne obrtniĉke radionice: postolarska radnja Majdak, urar Simeon
Lebarović, Lipa Mill...
 Tramvajska zaokretnica izgraĊena je 1926. oko Gradskog kupališta na Kvaternikovom trgu
 Dinamo i Zoološki vrt
 Vrijedan primjer zagrebaĉke meĊuratne stambene arhitekture - naselje Gogoljin brijeg, a na osunĉanim padinama
Lašćine, gdje su se sve do 19. stoljeća nalazili vinogradi Kaptola i biskupa, grade se bolnice i škole. Osnovnu školu
Jordanovac 1930. projektirao je Ivan Zemljak