Andrea Zlatar

Konstrukcija privatnosti: prostor teksta

Tereza Avilska, Dragojla Jarnević, Sylvia Plath

Tekstovi okupljeni oko teme Žena, povijest, književnost inicijalno su zamišljeni kao portret ženskoga pisma
na kraju dvadesetoga stoljeća iz percepcije povijesnoga, teorijskog i kritičkog mišljenja na prostoru
hrvatske književne riječi. Priloge smo počeli pripremati tijekom 2000. godine. Iz pozicije postmodernoga
čitatelja nastojao se spoznati/otkriti identitet društva/pojedinca/autora/pripovjedača što je vrlo blisko
ženskom osjećaju stalne potrebe traganja za identitetom. Međutim, čini se kako znatno jače i zgusnutije
tijekom devedesetih ženski subjekt doživljava vlastitu nedovršenost i marginalnost nastojeći stoga preko
teksta postići veći stupanj samosvojnosti, otvorenosti, ovjerenosti, samoodređenosti i autoreferencijalnosti.
Dakle, različiti modeli identiteta funkcioniraju kao glavni kanal oblikovnog utjecaja kulture na konstrukciju
povijesti života. Veći broj suvremenih ženskih tekstova govori u prilog omekšavanju društvene zabrane
ženskog samopotvrđivanja kao subverzivnoga kršenja tradicionalnoga tipološkog sustava, pa su devedesete
i u hrvatskoj književnosti godine eksplicitnoga naglašavanja JA potpuno u skladu sa srednjoeuropskom
idejom samostalnog ja. Načelo slaboga subjekta dovodi u prvi plan spisateljice koje preko svojih ženskih
likova, ali i vlastitom subjektnom pozicijom upućuju na romantičarsku svemoguću individualnost kao i na
individualnost koja se konačno rascijepila na nepovezane dijelove otvarajući time prostor za
oblikovanje jake osobnosti autora (D. O. T.).

Možemo dakle napisati, uzmemo li u obzir sociološke i antropološke, ali i povijesne i političke pokazatelje,
kako je ženski diskurs i svojevrsni kulturni fenomen devedesetih kao rezultat transfera u kojemu ženski
subjekt prelazi u osviještenu autorsku poziciju, koja može i hoće potpuno preuzeti odgovornost ne samo na
razini teksta već i izvan njega. Tekstovi ovoga bloka, eseji (Andrea Zlatar, Dubravka Oraić Tolić, Julien
Eden Bušić, Milovan Tatarin, Lada Čale Feldman, Nataša Govedić, Irena Lukšić, Zdenka Matek), prijevodi
(Elaine Showalter, Shoshana Felman, Maria Janion, Lisa Duggan), ulomci iz dnevnika (Sylvia Plath,
Dragojla Jarnević), kritičke interpretacije (Kristina Pešić, Leo Rafolt, Nataša Sajko, Helena Sablić Tomić),
posljedica su konteksta jake autobiografske kulture što upućuje ne samo na fenomen demokratizacije
pisanja već i demokratizaciju šire socijalne horizontale. Tematski blok uredila je Helena Sablić Tomić.

nedjelja, 18. veljače 2001.

Nešto me koči u pisanju ovoga teksta. Već treći dan, od petka popodne, ništa. Slobodan vikend, prazan
prostor (komad vremena, ali ipak: prostor) u kojem sam — bila sam sigurna — trebala moći skupiti sve
niti, posložiti ulomke, odlučiti se između najdražih citata. Ne znam, možda to što nakon dugo vremena
trebam napisati tekst koji me se doista tiče, koji me zanima, o stvarima prema kojima nemam nikakvu
distancu. Osim onih naknadno uspostavljenih, teorijskih odmaka. Bez zaštitne mreže Marulića i biblijske
epike. Duljina teksta, pa čak i žanr (barem dijelom) ovise o meni. Ne mora biti znanstveni rad s oznakom
UDK; ne moram ga čitati pred kolegama. Nema dakle žanra, pravila, normi koje me vode uhodanim
putevima autocenzure.

Kao i mnogo puta prije, da bih mogla pisati moram prvo pospremiti sobu. Možda bih ovoga puta trebala
više, pospremiti cijeli stan, baciti stare vreće s balkona, očistiti podrum. I još, riješiti se mnogo toga
suvišnog (autocenzura!), očišćena i olakšana, pisati. Kad bih barem mogla sve solidno učvrstiti, kaže
Sylvia Plath.

Soba (koja uopće nije moja vlastita) još je neurednija nego u petak. Klasični simptomi muke pisanja:
nepospremljeni kreveti, nabacana nošena odjeća, u trenirci ili pidžami bez tuširanja, obitelj bez ručka,
masna kosa, propuštena šetnja (ionako zbog kose ne mogu ići van!), dekoncentracija u telefonskim
razgovorima. Ne mogu ništa drugo raditi i ne želim ništa a htjela bih najednom sve drugo osim ovoga
ovdje: prisile pisanja u neurednoj sobi. (a. z.)

Posezanje za jezikom

»Prema onom što nam kaže Knjiga o Postanju na svom početku, gdje Sveto pismo raspravlja o prvim
danima svijeta, vidimo da je najprije progovorila žena.« — piše Dante u početnim paragrafima svojega
slavnog spisa De vulgari eloquentia, podsjećajući nas na »preuzetnu Evu« koja je razgovarala s vragom.
Ali, nastavlja Dante, »iako u Svetom pismu čitamo da je najprije progovorila žena, ipak bi bilo razumnije
vjerovati da je čovjek prvi govorio. Protivilo bi se priličnosti kad bismo vjerovali da tako plemenit čin
ljudskog roda nije potekao s usana muža, nego žene«. (Dante: 436)

Izdvajati taj Danteov navod uobičajilo se u raspravama o oblikovanju ženskoga glasa u srednjovjekovnoj
literaturi, odnosno, ženskoga fikcionalnoga glasa u srednjovjekovlju. Nikome pritom ne pada na pamet
polemizirati s Danteovim stajalištima o tome što bi bilo »razumnije« ili »priličnije«, već se mnogo
privlačnijim čini Danteova »pogreška« iz prvoga dijela navoda. Jer, u Svetom pismu, prije nego što je Eva
progovorila, Adam je dao ime životinjama, što je jezična gesta visoke vrijednosti, prva
nakon svjetotvorne jezične geste, one kojom je Bog »stvorio svijet«. Izazov za tumačenje Danteova navoda
ne leži u pitanju »tko je prvi progovorio«,1 nego u osvjedočenju kako je bitni podtekst »tako plemenitog
čina ljudskog roda« kao što je govor u njegovoj tamnoj strani: jezik kao grijeh. Grijeh jezika, tim teži kad
dolazi od žena i to onih koje pretendiraju govoriti u javnosti.2 To posezanje žena za jezikom čin je koji se
uvijek iznova obnavlja i uvijek nailazi na otpor, unutarnji i vanjski. Pisanje je napor da se nadiđe
interiorizirani vanjski otpor, onaj koji je postavljen socijalnim zabranama i normama poželjnog ponašanja.

Biblijski gledano grijeh jezika naravno da je ujedno i grijeh spoznaje; iz današnje perspektive jasno je da je
društveno teži prijestup u objavljivanju svoga znanja. Tražiti društveno ovjerovljenje svoga govora konačna
je točka prijepora i u trinaestom i u osamnaestom i u dvadesetom stoljeću. Govoriti — da, ali govoriti u
sebi, ne govoriti javno. Politička borba za dobivanjem »prava na glas« samo je jedan od oblika povijesti
ušutkivanja. U tom je pogledu više nego znakovit način račvanja ženskih glasova u kasnom
srednjovjekovlju: samo neke su žene, obrazovane poput Christine de Pizan, ulazile u javnu arenu, tražeći
društveno priznanje, riskirajući da budu ismijane ili prezrene. Drugi je put vodio u prostor mističnoga,
tragom religiozne i hermetične spoznaje. Kako izgovoriti (pisati) ono što je po definiciji neizgovorivo i
neopisivo, ono što je, riječima Tereze Avilske, zatvoreno u zamku duše? Religiozna meditacija je
prolaženje kroz iskustvo onostranoga, koje progovara kroz Ja, kroz kršćansku dušu. Mistično je iskustvo
depersonalizirano, ono je nad-privatno i istodobno, paradoksalno, najprivatnije.

Privatno i javno: prostor, prostor teksta

Termin privatno u svom je podrijetlu u rimskom pravu i konceptualnim okvirima rimske svakodnevice

vezan uz vlasništvo i prostor: supstantiv privatum označava vlastita sredstva i prostor privatnosti — »kod
sebe« (Duby, 1985: 20). Privus, s druge strane, upućuje na ono što je pojedinačno i osobno. Javne
stvari (res publica) suprotstavljene su u Rimu privatnim stvarima (res privata), područje društvenosti
području obiteljskoga. Osnovni okvir privatno i obiteljsko predstavlja dom (domus) a složena arhitektura
rimskih kuća upućuje na isprepletenost funkcija (komunikacija i osamljivanje) koje su imali pojedini
dijelovi kuća.3

Samostanska ćelija svakako je metafora par excellence prostora privatnosti. Biti privatno, znači biti

odvojen od drugih, prepušten na milost i nemilost vlastitoj samoći. Usporedbe zatvorske samice i
samostanske ćelije nisu tako neprispodobive kako se, na prvi pogled, može činiti. Sličnosti na fizičkoj
razini — stol, stolica, postelja — odnosno, posvemašnji asketizam i odricanje od oblika tjelesnoga
komoditeta, u suprotnosti su s temeljnom razlikom tih dvaju prostora: za upućivanje u samostansku ćeliju
potrebna je prisila nad samim sobom, to je dobrovoljna izolacija. Zatvor je, s druge strane, društvena
prisila, nedobrovoljna izolacija: osuđivanje čovjeka na samoga sebe zato što je napravio društveni prijestup.
Upozoravam na tu usporedbu jer bi njezine konzekvencije u analizi teksta kao prostora privatnosti mogle
biti dalekosežne. U prvome dijelu te sintagme — tekst kao prostor — pretpostavljaju se mnogobrojne
prostorne metafore teksta, u rasponu od zatvora do zamka, od stiješnjenih zidova ćelije bez prozora do
beskrajnih i jarko osvijetljenih odaja.

Prostor teksta?

Za Terezu Avilsku metafora teksta/duše jest zamak, a njezina je zadaća uputiti kako promatrati »našu dušu
kao zamak cijeli od jednoga jedinog dijamanta ili presjajnoga kristala, gdje ima puno prostorija kao što na
nebu ima puno stanova« (Tereza Avilska, 1997: 31) Meditacija i molitva su uvjeti za ulazak u »dušu«,
odnosno za stupanje u proces (samo)spoznaje. U dušu se »ulazi« i »izlazi« se iz nje, kao i u tekst. Njezina
prostorna protežnost je figurativne prirode, jednako kao što je i materijalnost teksta u
konačnici imaterijalna.

Bachelardovskoj slici osamljenog redovnika koji piše uz »plamen voštanice« analogna je slika osamljene
redovnice u samostanskoj ćeliji. Ništa se ne treba čuditi što se u raspravama o uvjetima konstitucije
ženskoga glasa u srednjovjekovnoj literaturi upravo navodi esej Virginije Woolf Vlastita soba, kao
svojevrsni »retrospektivni« književni manifest feminizma:

»Mjesto gdje, konačno, žena može imati 'svoju sobu', prema terminu Virginije Woolf, je samostanska
ćelija. (...) Unutar zidova ćelije zatvorena žena ponovo će se uključiti u kulturu ljudskoga društva, napose
mušku kulturu, od koje se odvojila: molitva i meditacija zahtijevaju da ona čita, piše, uči.«

(Histoire des femmes II, 424)

Njezina spolnost je zatvorena u samostanu, sakrivena zidovima ćelije, prikrivena i

doslovno pokrivena opatičkom haljinom. Cijena ulaska u područje duhovnoga je vanjsko, socijalnim
normama zadano, potiskivanje tjelesnoga, koje se u tekst vraća simboličkim mehanizmima.

Intimno: krajnji doseg privatnoga

Što je referenca privatnog, označeno? Pridjev intimus je superlativni oblik, izveden iz komparativa interior,

dok u njihovu pozitivu stoji priloška oznaka intra. Unutarnje, unutarnjije, najunutarnjije — rekli bismo
pokušavajući stupnjevati prostore intimnoga.4 Korak po korak udaljavamo se od prostora javnoga i
ulazimo u prostor privatnoga, u prostor proizvodnje intimnosti u tekstu. I kao takva konačna instanca
privatnog, intimno se razotkriva kao projekcija socijalnih zabrana i tabua. Ono što ne smije postojati (ili se
ne smije imenovati) publicepostoji i imenuje se u tekstu, in privato, kod kuće, u vlastitoj sobi. Postoje li
imanentni sadržaji privatnosti i intimnosti? Svatko će reći: ljubav i seksualnost, cijela skala osjećajnoga
života. Možemo bez osobitih dvojbi prepisati Barthesov abecedarij iz knjige Fragmenti ljubavnog
diskursa: S'abîmer, Absence, Adorable, Affirmation, Altération, Angoisse (...) Catastrophe, Coeur,
Compassion, Comprendre, Corps (...) Déréalité, Drame, Ecrire, Errance... Unutra su (u knjizi i u
privatnosti) i opscenost, ljubomora, scena znakovi, samoubojstvo, nježnost, zajedništvo, čežnja, pogreške,
prepoznavanje, slika, noć, plakanje, susret, žaljenje, samoća, praznik — sve što je u Barthesovu govoru
fragmenata došlo do riječi za sebe. Riječi su, naravno, provizorne i nije slučajno da Barthes svoja
abecedarij velikim dijelom konstruira iz ulomaka klasične literature, od Werthera i Ivana od Križa, do
Lautréamonta i Pasolinija. Paradoks privatnoga u tome je što je ono najmanje »privatno« a najviše
označeno/kodirano.

»Dok iznosim svoje privatno, ja se zapravo izlažem najviše: ne zbog opasnosti od 'skandala', nego zato što
predstavljam svoje imaginarno u najjačoj konzistentnosti; a imaginarno je zapravo ono čime upravljaju
drugi.«
 (Barthes, 96)

Barthes smatra da je naše privatno određeno pritiscima vladajućeg mišljenja i to u prvom redu političke
ideologije: danas je još uvijek moguće da pod pritiskom mišljenja desnice seksualnost bude ispostavljena
kao naše privatno, dakle, potisnuto, bez govora o sebi. Gledano s druge strane, iz aspekta ideologije ljevice
seksualnost nije zanimljiva kao referent privatnoga, jer unutar toga sustava mišljenja ne prekoračuje
nikakve zabrane. Što je za ljevicu zabrana privatnoga? U odgovoru se Barthes ruga samome sebi, svojim
dnevnim malograđanskim navikama, sitnim prekršajima političke korektnosti.

Privatno je, bez sumnje, ono što nema mogućnosti da bude posredovano u javnosti. Ali to ne znači da
javnost ne regulira privatnost: upravo suprotno, zajednički kod javnosti određuje koji je prag privatnosti i
što se unutra mora smjestiti da bi bilo »zadržano pod kontrolom«.5 Iz tog razloga dolazi do
efekta lokalizacije intimnosti u prostorima privatnosti. »Lokalizacija naše intimnosti u prostorima je
značajnija za njezino poznavanje od određivanja datuma.« (Bachelard, 37), budući da obilježavanje
prostora privatnošću stvara metonimijske sveze između subjekta i prostora. »Sjećanja su nepokretna i
utoliko solidnija ukoliko su utvrđena u prostoru«, nastavlja Bachelard (36), to je način na koji doživljajna
memorija dobiva svoju spacijalnu protežnost.

Metonimijska osnova na relaciji tijelo-tekst-prostor vidljiva je i u formulaciji Marine Cvetajeve: »Sva sam
se preselila u bilježnicu.« Njezina je bilježnica produžetak materijalnog prostora pisanja; istodobno ona
je kao tekst sasvim nematerijalna, odnosno, materijalna u drugostupanjskom smislu. Intimni zapisi, stihovi
istrgnuti iz svakodnevice, dijelovi su (tijela) Marine Cvetajeve putem kojih je moguće prihvatiti sliku da se
ona preselila u bilježnicu. Bilježnica znači prag privatnosti, razmeđe između privatnog i javnog: ući u
bilježnicu znači izmaknuti se ograničenjima stvarnosti, prekoračiti prag, koraknuti u fikcionalni prostor
jastva. To nije prostor bez granica, ali je prostor u kojemu granice služe da bi se s pomoću pisanja prelazile
a ne mimoilazile, »kao u životu«.

Naposljetku, ako je tijelo tekst, onda pisati znači živjeti: »Sama činjenica da ovdje pišem, sposobna držati
olovku u ruci, pretpostavljam da potvrđuje mogućnost da nastavim živjeti.« (Plath, 2000: 334) Na djelu je
neprestano otvoreni proces međusobne inkarnacije tijela i teksta.

Pisanje: približavanje sebi/uobličenje sebe

Koja je specifičnost autobiografskog, dnevničkog pisanja u tom procesu? Posebnost autobiografskog

diskursa nikako nije u tome što on ima neku vrstu »povlaštenog pristupa« jastvu. U osnovi, autobiografsko
je pisanje diskurzivna praksa kao i sve druge, nema nikakvo nadmoćno oruđe za
pristup privatnom i intimnom. Zavodljivost autobiografskih tekstova sastoji se u stupnju njihove
eksplicitnosti u izražavanju napora da se privatno i intimno uobliče u tekstu, izgovore kroz tekst. Kritika
autobiografskog diskursa i ideologije žanra koja se pojavila sredinom devedesetih u feminističkih
teoretičarki književnosti (Felicity Nussbaum i Laura Marcus, primjerice) počiva upravo na kritici ideje
egzistencije »jastva« koje je moguće reprezentirati u tekstu. »Ideologija žanra« autobiografije ona je koja
omogućuje stvaranje jedinstvene i autoritativne pripovjedne pozicije jednoga »ja« koje
unificira partikularne jedinke.Felicity Nussbaum usmjeruje se u istraživanje politike subjektiviteta pitajući
se koje sve diskurzivne prakse u početnom razdoblju modernosti osnažuju stvaranje ideje o unutarnjosti
koja se može ispisati (written interiority).

Ono što, nasuprot unificirajućoj ideologiji žanra, treba učiti iz autobiografskog diskursa, to je njegov
inherentni element procesualnosti i nedovršenosti. Autobiografsko pismo6 uvijek je istodobna potraga za
identitetom i potraga za pisanjem. Na primjerima povijesti ženske biografije Béatrice Didier u knjizi
znakovita naslova L'écriture-femme to precizira: »Te dvije potrage pokazuju se kao dvije strane istoga
pothvata, pothvata potvrđivanja vlastitoga bića u društvu koje se trudilo sustavno uništiti kako identitet tako
i kreativnost žene.« (Didier, 1981: 189)
Tradicionalna interpretacija autobiografskog žanra inzistirala je na posebnosti dnevničkih zapisa kao
povlaštenog mjesta u kojem se iskazuje jastvo, a »ja«, zamjenica prvoga lica jednine, zamjenjuje čitav
tradicijski niz pojmova: individuum, čovjek, subjekt. Posredovanjem jastva koje govori/piše i iscrpljuje se
u ispisivanju onoga što se njemu samome događa, oblikuje se i »tekstualnoteorijski« konstrukt »ja«, koje se
nadograđuje na fragmente pojavnog, dnevnog, propadljivog ja. Dnevničko »ja pišem«, s najozbiljnijim
zahtjevom »ja pišem sebe« želi simulirati mogućnost identifikacije »pravoga ja«, onoga ja koje je
oslobođeno sebe.7 Foucaultovskim riječima: je sans moi. Računovodstvo svakodnevice ima vrlo
ambiciozan cilj, naknadnu deprivatizaciju koja omogućuje da se pojedinačno »ja« podigne na razinu
univerzalnoga te, u konačnici, identificira kao (ponovno: društveno prihvatljiv!) model za drugoga.

Osnovno ograničenje dnevničkoga diskursa sastoji se u nemogućnosti elementarne, doslovne podudarnosti

između teksta i jastva, između teksta i života. Dnevničari koji su osvijestili svoju pripovjednu poziciju vrlo
jasno će formulirati svoju paradoksalnu situaciju. Barthesovim riječima: ono što ovdje pišem pišem samo
za sebe, ali sebe ne mogu napisati. Je ne puis m'écrire. Granica koju treba prijeći nije više granica
između biti i govoriti, već je to granica između parler i se parler.

Valery, međutim, otkriva drugi problem, problem izvlaštenja dnevničkog diskursa. Ovo što pišem nije
moj dnevnik nego dnevnik mene. Ta se razlika čini temeljnom: nemam ja dnevnik, nego dnevnik ima mene.
Nemam ja svoj govor, nego govor prolazi kroz mene. Nemogućnost totalnog prisvajanja sebe i svog života,
sebe i svoga govora.

Konačna teorijska točka na kojoj se zaustavlja ideja modernog autobiografskog subjekta jest uvjerenje da
je ja proizvod moći govora. Primarni čin govora — loquor, postavljen je na mjesto koje je u kartezijanskoj
tradiciji zauzimao cogito. Felicity Nussbaum očitava autobiografske tekstove kao ključna mjesta za
oblikovanje rodne građanske subjektivnosti koja uči spoznavanju i prepoznavanje sebe, a
osamnaestostoljetnu autobiografsku prozu vidi kao matricu sukobljenih diskursa i praksi koje stvaraju,
sadrže i transformiraju klasne i rodne identitete. Za povijest oblikovanja autobiografskih glasova, smatra
Nussbaum, ključno je 18. stoljeće, budući je u njemu na djelu nehegemonijska struktura identiteta. 18.
stoljeće je, osim toga, i to ne slučajno, stoljeće nastanka niza autobiografskih i pseudoautobiogafskih
žanrova, i njihove uočljivo povećane distribucije u književnoj i kulturnoj zajednici: autobiografije,
biografije, putopisi, memoari, ljubavna pisma, ispovijedi, intimni dnevnici.

Korak dalje u procesu »izvanjštenja jastva« učinjen je sredinom devetnaestog stoljeća kad je autobiografska
literatura postala odlučujućim faktorom u konstrukciji javnoga identiteta individuuma. Razlog tomu leži u
jednoj naoko banalnoj činjenici, u izrazito narasloj potrebi da se osobno, privatno pisanje, objavljuje.
Ispisano ja postaje tako i objavljeno ja, stvarajući novi mehanizam književne ekonomije. Ja koje je na
prodaju, u našem stoljeću i na rasprodaju, ima svoje korijene u nastanku te »ekonomije privatnosti«
(Nussbaum, 1995, 30) koja je povezala spisateljsku potrebu ja da bude, nakon što je napisano i objavljeno,
s potrebom publike da u tekstovima, koji su mediji tuđih jastava, dobiva imaginarnu sliku same sebe. To je
ključna logika međusobne ovisnosti u literarnom »kodiranju intimnosti«.

Sposobnost i sklonost autobiografskog diskursa za autorefleksijom i autotransformacijom spašava ga od

zatvaranja u vlastiti kod. Autobiografsko pismo poznaje u visokoj mjeri kodove vlastitog žanra, ali nije
njima toliko kodificirano da ne bi, terminima Felicity Nussbaum, u samome tekstu,
ponudilo nehegemonijsko poimanje sebe, odnosno, da ne bi, upravo pisanjem, u tekstu, omogućilo
oblikovanje novih paradigmi.

Kodiranje intimnosti

Pojam intimnoga i intimizma nije u literaturi isključiv proizvod autobiografskih žanrova. U povijesti
europske poezije obično se vezuje uz romantičko i simbolističko pjesništvo.8 Temeljne poetičke
pretpostavke intimizma su inzistiranje na »unutarnjoj dimenziji« pjesništva, koja ignorira vanjsko opažanje
i logičku analizu, pretpostavka temeljne nekomunikativnosti ljudske ezgistencije i neprenosivosti
individualnih iskustava, partikularnost »privatnog« života, konačna singularnost pojedinca, individuuma.
U knjizi Ljubav kao pasija. O kodiranju intimnosti Niklas Luhmann analizira povratne komunikacijske
mehanizme u oblikovanju osjećaja intimnosti u literaturi 18. i 19. stoljeća. Literarni kod, bez
sumnje, ohrabruje oblikovanje odgovarajućih osjećaja. »Bez njega, mislio je La Rochefoucauld, većina ni
ne bi došla do takvih osjećaja.« (Luhmann, 1996, 5) Temeljni pojmovi i pojmovni parovi koje izdvaja
Luhmann (amourpassion, tjelesna-netjelesna ljubav, amour-plaisir) otkrivaju unutarnje sprege socijalnog i
intimnog. I za Luhmanna, »ljubav« je ono konačno označeno u svijetu intimnoga, i »koliko god se mnogo
govorilo o intimnosti, intimnim odnosima i sličnome: za to nema teorijski dostatna pojma«(isto, str. 194).
Luhmannove analize simboličkih kodova intimnih odnosa, ono što on zove »semantikom ljubavi«, imaju
svoj vrhunac u identifikaciji preoblikovanja »romantične ljubavi« u neoromantične oblike, u prepoznavanju
procesa trivijalizacije ljubavi i promjene socijalno oblikovane semantike ljubavi u suvremenom društvu.
»Ako se ljubav mora iznova institucionalizirati kao ideal da bi socijalno pokrila i psihološki preparirala
nevjerojatno ponašanje, neće li tada usporedba ideala i osobe ispasti tipično na štetu osobe?« — pita se
Luhmann (isto, str. 186) i daje odgovor: bit razočaranja u braku jest u razočaranju upravo u onim
očekivanjima na kojima se brak zasnovao.

Luhmannove analize vezanosti socijalne projekcije ljubavi i seksualnih odnosa u visokoj su mjeri
upotrebljive u čitanju Dnevnika Dragojle Jarnević, čiji je svijet intime također bio u znatnoj mjeri kodiran
sentimentalnom literaturom prve polovice devetnaestoga stoljeća, te je taj usvojeni kod upravljao odnosom
očekivanja i realizacije u ljubavi.

Topusko, 2. kolovoza 1852.

Stvar je činjena — i ja nekoliko slabih časovah u naručju muža prebavila. Topusko je moralo dakle biti
svedok moga čovećanstva, i Tošo Milić lieutman kod druge Banske regimente onaj muž kojeg sam pervog
razbludno bez granice zagerlila? — Stvar je činjena — niti je nesmiem žaliti. Četerdesetu godinu sam
minula, i u ovoj dobi tekar razbludila se... (...)
No valaj moram iskreno reči, da sam očekivala više ugodne ćuti kod ovaka posla, nego što sam je poćutila.
Leži to sada u naravi istoj, leži li kod mene, što sam se otimala, ili kod njega koj se je bio ponešto izmučio
boreći se sa mnom i onda uzmalaksao, neznam; no to znadem: da nebiaše niti deseti dio onake ćuti danas
kod čitava posla, kao što to biaše onda kada sam Ternskog samo gerlila i na serdcu mu ležala... Će me
valjda narav kazniti, što joj se nisam prije pokorila, i uzkratjuje mi sada onu ćut koju sam toli dugo mučila.
—

Sve ključne točke oblikovanja ženskoga identiteta u devetnaestom stoljeću prisutne su u Dnevniku Dragojle
Jarnević. U rasponu od potrebe za određenjem sebe do osjećaja ograničenosti i zadanosti pripadnošću
socijalnoj klasi, postavljeni su svi temati: tijelo, ljubav, sram, bolest, smrt, čežnja, flert, udaja, odgoj. Život
razapet između polova celibatne učiteljice i »skandaloznog pada«. Dragojla Jarnević piše jezikom
književnosti koji joj je dostupan, dijelom opterećena romantičnim naglascima i ljubavnim zapletima lakih
romana. Usprkos ograničenjima koje joj je nametala oficijelna književnost (posebice s ilirskim zahtjevima
za domoljubnom i poučnom literaturom), Dragojla Jarnević je u dnevničkim zapisima pomaknula granice
svojega pisanja, pokušavajući sama, u vlastitom tekstu, uspostaviti svoj osobni, ženski identitet. U okolini
(literarnoj i socijalnoj) koja ju je okruživala, ona nije mogla pristati na ograničenja koja su joj se
postavljala, a još manje je mogla pronaći modele s kojima bi se identificirala. Ono što joj je preostalo, to je
bilo najteže: prepoznavanje razlika, spoznavanje da je drugačija i da ta njezina »drukčijost« nije društveno
ovjerena. A imala je potrebu da svoju različitost prepozna, oblikuje u riječima, fiksira tekstom. Sam tekst
dnevnika Dragojli Jarnević nije mogao pomoći u neposrednom jačanju socijalnoga statusa (kako na razini
materijalnog statusa tako i na razini javnoga ugleda) jer su komunikacijske osobine dnevnika kao žanra
takve da mu uskraćuju djelovanje u javnosti. Dnevnici pred javnost dospijevaju uglavnom tek kad su
završeni, a to znači nakon smrti njihova autora: sama Dragojla zahtijevala je da se njezini rukopisi ne
otvaraju deset godina »prije nego se bude brojilo poslje moje smrti«. Privatnost dnevničkoga pisanja u
suprotnosti sa sviješću da je taj dnevnik, »jednom kasnije«, namijenjen čitanju u javnosti.

Dnevnik kao utočište ili mjesto otpora

Dnevnik je za Dragojlu Jarnević katkad mjesto autokontrole, gdje tekst preuzima »vlast« nad životom,
ponegdje je proizvod neurotičke djelatnosti, toliko nalik ovodobnim praksama pisanja kao psihoterapije.
Uvijek je mjesto samopropitivanja i samouspostavljanja, provjeravanja sebe svaki dan ispočetka, prostor
slobode, privremeno utočište od mnogobrojnih oblika socijalne represije. Tekstualni identitet Dragojle
Jarnević nije nikada dovršen ili zgotovljen, samo je uvjetno fiksirana točka od koje, kao iz uporišta, odlazi
u prostore javnosti. Opozicija dnevnik/javnost istodobno je i opozicija osobno/društveno, žensko/muško,
siromašno/bogato, marginalno/središnje. Društveni je konflikt sagledan na dvije razine, kao
neravnopravnost socijalno-materijalnog položaja te kao socijalno uvjetovana spolna neravnopravnost.
Slučaj Dragojle Jarnević je izniman a ne egzemplaran za hrvatsku literarnu scenu devetnaestog stoljeća.
Previše je u nas toga nerečenoga i potisnutoga da bi se moglo govoriti o oglednosti njezina slučaja.
Dubinske literarne sveze Dragojle Jarnević mogu se pronaći u pola stoljeća ranijoj europskoj literaturi, gdje
se formiraju žanrovi dnevnika »palih žena«, koji su književni skandali građanskoga društva. »Posrnule
žene« nižega građanskog staleža opisuju procese ekonomske i seksualne »viktimizacije« kojoj su bile
podvrgnute. One se ne zadovoljavaju izjednačavanjem s muškarcima na »duhovnoj razini«, ako takvo
izjednačavanje pretpostavlja potiskivanje spolnosti i seksualnosti. Skandalozni događaj u građanskom
društvu toga doba je izvanbračni seks, dakako, i on se pretvara u skandal objavljivanja teksta. Javna
sablazan je sve ono što prelazi granice privatnoga, u doslovnom smislu te riječi, onoga što je »lišeno« javne
dimenzije. Zbog toga doista hrvatska književnost, koja još uvijek slovka prva slova (onih riječi od pet
znakova) diskursa seksualnosti, nije mogla stotinu godina čitati Jarnevićkine dnevnike. Dragojla Jarnević,
naime, ne pristaje na zadane modele podčinjavanja, ona ne pristaje biti svojevoljno žrtvom.

Jednako kao što se u svakodnevici suočava s oblicima društvene represije, tako se u tekstu bori s
nametnutim modelima građanskog sentimentalizma i emotivnoga kiča, i ta je borba vodi prema radikalnom
tekstualnom osamljivanju, prema jedinstvenoj mogućnosti uobličenja modernističkog individualiteta. U
njezinim dnevnicima od romantike ostaju samo usklici i nešto patetike, ali nema više sentimentalizma.
Jednako tako, iz Dnevnika izostaje crta spirtualno-pobožnoga, meditativnoga. Jarnevićkin unutarnji
monolog nije molitva ili ispovijest, u njezinu tekstu modernizam gradi svoja prva uporišta a pisanje postaje
svrhom samo po sebi. »Ja« komunicira samo sa sobom da bi nadomjestilo nedostatak komunikacije u
društvu i svoju iz-mještenost iz građanski urednog i uređenog društva. Izolacija Dragojle Jarnević više je
prisilna nego namjerna, dijelom je posljedica i bolesti (inkontinencija, tako tipično ženska i »sramna«
bolest) koja je pridonijela njezinu otporu prema braku kao »konačnom rješenju« socijalnog i materijalnog
statusa.

Pogreška u sustavu socijalne gramatike: Sylvia Plath

Iz činjenice da je Sylvia Plath u 32-godini počinila samoubojstvo mogli bismo izvući retrospektivni
zaključak da u svom životu/pisanju nije uspjela uspostaviti željenu ravnotežu između snage koja se stvara u
stalnom činu pisanja i socijalnog identiteta koji se postupno gradi. Ta ravnoteža biva neprestano ugroženo i
izvana, od strane društva kao mehanizma i signala uspjeha/neuspjeha koji joj bivaju odašiljani, i iznutra, iz
unutarnje, osobne nesigurnosti.

Cambridge, 25. veljače 1956.

»Dijalog između moga pisanja i mog života uvijek je u opasnosti da postane nezgodno prebacivanje
odgovornosti ili da podlegne prejakoj racionalizaciji; drugim riječima, ja opravdavam nered koji stvaram
u životu govoreći sebi da mu dajem poredak, oblik i ljepotu pišući o njemu; ja opravdavam svoje pisanje
govoreći sebi da će to biti objavljeno i dati mi »život« (osiguravajući mi prestiž u životu): Čovjek mora
početi od negdje, a bilo bi bolje početi sa životom, od vjere u sebe, uza sva moja ograničenja, od tvrde,
muške odlučnosti da odstranjujem jedno po jedno.«

(Plath, 208)9
Dnevnici Sylvie Plath prepuni su tako iskazanih dilema. S jedne strane, tu je velik napor da se »živi
normalno«, da se ispunjavaju sva socijalna očekivanja, od obiteljskih i socijalnih, do akademskih i
literarnih. Njezina je spisateljska snaga vrlo jaka, ali na stanovit način raspršena, neusidrena. Osim toga, što
je bolno, nedostaju joj socijalne potvrde. Mnogobrojna su mjesta u dnevnicima gdje nabraja odbijanja10
svojih pjesama i priča, s jedne strane, a s druge vlastito nezadovoljstvo s time koliko radi i koliko se u tom
poslu može disciplinirati. Od pubertetskih nerealnih zahtjeva nad samom sobom (pisati i raditi od jutra do
mraka) do zrelijeg, ali ponovo nezadovoljavajućeg otkrića o sebi da očito nije od onih koji mogu po cijele
dane biti kod kuće i pisati.

Biografski i bibliografski podaci o Sylviji Plath djeluju strašno kad se čitaju usporedo s dnevničkim
tekstom: poraz do poraza, a tekst ide dalje. Opsesivna su mjesta njezine dnevničke prakse: pisanje i
autorefleksija, iz dana u dana. Nesmiljeno autoistraživanje i autokritika, prejaka, ali zvuči tako poznato u
kontekstu ženskih autobiografskih tekstova.

Ostajući tako nekom vrstom privatnog prostora za eksperiment s vlastitim životom, dnevnički,
autobiografski tekst s mukom i pod cijenu masakriranja sebe, izmiče dominantnoj literarnoj
ideologiji, prevladavajućoj politici monofonog subjektiviteta koji se nadaje kao nedostižna konačna
projekcija pojedinačnog jastva.11 Dnevnici Dragojle Jarnević i Sylvije Plath pokazuju posebnu poziciju
jastva koje postoji samostalno i koje je u naporu prikazivanja sebe u tekstu. Osobitost je njihovih dnevnika
da oni tijekom godina i godina pisanja ostaju poprištem sukoba različitih diskursa javne moći, koji su
interiorizirani, te osobnih egzistencijalnih praksi koje se tek stvaraju. Nema modela za život. Poprište
literature koja istodobno nastaje — iako ni jednoj ni drugoj pisanje dnevnika ne služi kao »vježbenica« za
književne tekstove.

Difuzija glasova

Temeljni je pomak u modernističkom autobiografskom diskursu odustajanje od ideje središnjega,

centripetalnog jastva i propuštanje kroz sebe različitih, difuznih glasova. Matrica dnevničkog teksta je
refleksija, neka vrsta unutrašnje transformacije klasnoga i rodnoga identiteta kojima je izvanjski zadan
život. Kao što smo već rekli, autobiografsko pismo nije toliko kodificirano da ne bi, u samoj proizvodnji
diskursa, ponudilo nehegemonijsko poimanje sebe, odnosno, da ne bi, upravo pisanjem u tekstu omogućilo
oblikovanje novih paradigmi.

Tako se u tim dnevnicima razotkriva prividnost njihove monologičnosti i monofoničnosti. Ne samo da

svaki dnevnik pretpostavlja Drugoga, ili se u sebi udvaja u intimnu dijalošku situaciju Ja/Ti (tako tipičnu u
pubertetskim dnevnicima), već rastvara svoje Ja kao mrežu diskursa u koje smo upleteni. Njegov je
nedosegljivi cilj kroz mrežu diskursa, ispreplesti sebe. Jednog/jednu moguću sebe u određenom trenutku. U
jednom trenutku teksta. U jednom tekstu-prostoru.

Dragojla Jarnević i Sylvia Plath kao dnevnički subjekti predstavljaju »heteroklite« subjekte, neprilagođene,
one koji u procesu samoidentifikacije otkrivaju da su anomalije, pogreška u sustavu socijalne gramatike. Iz
tih razloga Nussbaum inzistira na analizi odnosa literarnih konstrukata prema ekonomskim ili političkim
uvjetima koji se restriktivno postavljaju prema ženskom biću i postavljaju vrlo određene norme socijalno
prihvatljiva i poželjna ponašanja. Zbog toga je najteža posljedica interioriziranja društvenih modela:
gledanje na sebe kao na iznimku, kao na pogrešku u sistemu, kao na pogrešku za koju sam snosiš krivnju i
odgovornost. Osamljenost dnevničara tek je posljedična, a ne prethodeća pisanju.

Cambridge, 19. veljače 1956, nedjeljna noć

Odsada ću govoriti svaku noć. Sebi samoj. Mjesecu. Šetat ću, kao što sam večeras, ljubomorna na svoju
osamljenost, obavijena plavičastom srebrinom hladnoga mjeseca, koji blještavo obasjava nanose svježe
napadanog iskričavog snijega. Razgovaram sama sa sobom i promatram blagoslovljeno ravnodušna
tamna stabla drveća. Toliko lakše nego susretati se sa ljudima, truditi se da djeluješ sretno, nepovredivo,
dubokoumno.

(Plath, 196)

Posljednji dijelovi Dnevnika Sylvije Plath otkrivaju najtragičniji aspekt dnevničarskog pisanja: konačnu

osamljenost teksta. Pisanje kao pisanje o neizgovorenome, o onom što se ne da ili ne želi izgovoriti: »Ništa
ne govoriti Tedu. (457) U stalno nesigurnoj klackalici između Života i Pisanja, Sylviji Plath pretegnulo je
na stranu Pisanja, ne na stranu života za kojim je žudjela.

Ja žudim prisvojiti sadržaj ovoga svijeta, ukotviti se u životu sazdanom od praonice i jorgovana, svježeg
kruha i pečenih jaja i čovjeka, tamnookog stranca, koji jede moju hranu i moje tijelo i moju ljubav; koji
tumara okolo cijeli dan i vraća se noću kako bi pronašao utočište u meni; koji će mi podariti dijete i
natjerati me da ponovno postanem sudionik te trke u kojoj (možda sluteći trulež) bacaju grude na mene.

(Plath, 201)

Bibliografija

Bachelard, Gaston: La poétique de l'espace, PUF, Paris 1957.

Didier, Beatrice: L'écriture-femme, PUF, Paris 1981.

Dante Alighieri: Djela, Knjiga prva, SNL i NZMH, Zagreb 1976.

Histoire de femmes II (Le moyen Age), sous la direction de C. Klapisch-Zuber, Plon, Paris 1991.

Histoire de la vie privée (Tome I, Tome II), sous la direction de Ph. Aries et Georges Duby, Seuil, Paris
1985.

Jarnević, Dragojla: Dnevnik, Matica hrvatska, Karlovac 2000.

Jay, Paul: Being in the Text, Cornell University Press, Ithaca & London, 1985.

Luhmann, Niklas: Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti, prevela Darija Domić, Naklada MD, Zagreb
1996.

Madelénat, Daniel: L'intimisme, PUF, 1989.

Marcus, Laura: Auto/biographical discourses, Manchester University Press, Manchester and New York,
1994.

Nussbaum, Felicity: The autobiographical subject: Gender and Ideology in Eighteenth-Century England,

Baltimore: John Hopkins University Press, 1989.

Tereza Avilska: Zamak duše, preveo Rudolf Kržljan, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997.

Plath, Sylvia: The Unabridged Journals of Sylvia Plath, edited by Karen V. Kukil, Anchor Books, New
York 2000.
1 Prema Starome zavjetu prvi upravni govor ipak pripada muškarcu, kad Adam govori kako je Jahve
stvorio ženu od njegova rebra.

2 Usp. Catherine Klapisch-Zuber: Histoire des femmes II, str. 440.

3 Usp. Yvon Thébert: »Vie privée et architecture domestique en Afrique romaine«: posebno zanimljivi
naglasci su u analizi funkcije i strukture peristila te smještavanja prostorija za spavanje odmah uz primaće
prostore kuće.

4 Usp. Madelénat, str. 38. i d.

5 Drugo je pitanje jesu li sadržaji i potisnuti u privatno zato što ih se iz političke točke smatra društveno
subverzivnim: to je moglo vrijediti za De Sadea u osamnaestom stoljeću, za Henryja Millera prije pedeset
godina, na primjer. Danas, u uvjetima medijske prezentacije privatnoga (direktni prijenos »privatnog života
običnih« na Internetu i televiziji) svakako dolazi do oslabljivanja subverzivne moći privatnoga/intimnoga u
odnosu na društvo.

6 Odnosno, njegovi »radikalni« izdanci, u smislu u kojem se tim terminom koristi Mirna Velčić: radikalne
autobiografije su one koje propituju svoje pretpostavke i svoja ograničenja.

7 Kao ogledni primjer takva postupka mogu ponajbolje poslužiti Cahiers Paula Valéryja, koji je za sobom
ostavio 26 tisuća stranica dnevničkih zapisaka, 260 bilježnica-dnevnika pisanih tijekom pola stoljeća.
Valéryjeve Cahiers mogu se shvatiti kao njegova autobiografija, ali ne kao priča o njegovu životu, već kao
teorija o njegovu jastvu, o mnoštvu njegovih ja, kao svojevrsna »autofilozofija« (Jay).

8 Od tih je pravaca književnopovijesno najistraženiji romantički intimizam. Usp. Madelénat str. 161. i d.

9 Usp. Plath, Sylvia: »Zabeleške iz Cambridgea«, prevela Marina Glogovac, Quorum 1986/6.

10 »Moje čedo, 'Matisseova kapela', čiji sam imaginarni honorar trošila i s kojim sam se razmetala s tobože
skromnim egoizmom, odbijeno je jutros, neudostojeno čak ni obične žvrljotine rukom na crnobijeloj
presudi NewYorkerova tipsko otisnutog odbijanja. Sakrila sam ga odmah ispod gomile papira, kao da
krijem mrtvorođenu, izvanbračnu bebu.« (Plath, isto)

11 Usp. Nussbaum