Tipologija romana

- podvrste, vrste ili žanrovi romana – određene konvencije izraza mogu se utvrditi na manje ili više prikladan
način
- E. M. Forster – roman književno djelo koje ima više od pedeset tisuća riječi – jedini ispravno izvedeni
induktivan zaključak
- oznaka književne vrste tj. u kojem se misli na određenu kompozicijsku shemu, tematiku i osobit način
karakterizacije tvori relativan okvir u kojem se svaki takav roman mora ostvariti
- drugačiji način utvrđivanja vrsta romana u kojem se zamišljeno područje svih relativnih romana razvrstava po
ovakvim ili onakvim načelima
- podvrste romana uvijek određuje uvijek samo jedna apstraktna osobina koja služi kao differentia specifica –
nijedna takva podvrsta nije književna vrsta u ranije navedenom smislu – idealni tipovi
- tipovi romana nisu podvrste – područje poznatih romana nipošto ne mora raspodijeliti u tipove koji bi ga
uglavnom pokrivali
- empirijski čisti tipovi ne moraju se pojavljivati – načelno su neostvarivi jer se roman razvija samo u
kombinacijama, u manjem ili većem „približavanju“ idealnim tipovima
- u tipovima se mogu razaznati odlučujuće tendencije koje čine mogućim i razvrstavanje romana, kao i
razumijevanje onoga što je zapravo roman
- razlikovanje između klasifikacije, tipologije i utvrđivanja osobina književne vrste neovisno o nekoj koncepciji
romana ne smije apsolutizirati – klasifikacija i tipologija ne mogu se strogo razlučiti
- logička hijerarhija: na temelju tipologije uspostaviti odgovarajuću klasifikaciju koja bi onda služila kao sigurna
osnovica za utvrđivanje pojedinih vrsta
- svaki od tih postupaka u određenim uvjetima može voditi istraživanje u različitim pravcima
- razrvrstavanje romana i opis pojedinih njegovih podvrsta, tipova ili samostalnih vrsta, čini centralnu
problematiku svake doktrine ili teorije romana
- klasifikacija i tipologija romana govore o prirodi romana jer se njima u pretpostavljenom carstvu
romansijerskog umijeća razvrstavanjem ili utvrđivanjem tipova pronalaze bitne kategorije romana , kategorije
koje bi trebale omogućiti da sličnosti i razlike u grupama ili podvrstama obuhvate ono što možda u okviru
najopćenitijih pojmova ostaje skriveno
- u sinkronijskom presjeku ograničivši se na iskustvo i okvirno shvaćanje književnosti koje će nam pružiti izbor
onih romana na temelju kojih ćemo obavljati svaku načelnu analizu romana i svaku tipologiju - tri skupine
djela od kojih svaka ima osobit položaj i značenje za književnu kritiku i publiku
- između njih teško uspostaviti prijelaze i stvoriti neki jedinstveni pojmovni sustav analize
- 1. realistički romani – u duhu realističke tradicije 19. st.
- 2. moderni roman – modernu prozu u cjelini (romane i novele) shvatiti kao jednu skupinu nego romane
19. st i romane 20.st.
- 3. romani zabavne književnosti – poseban odnos prema publici, posebna kvaliteta ili odsutnost
tradicionalnih kvaliteta pripisivanih umjetnosti
- ovakvo razvrstavanje ne može biti shvaćeno kao prava klasifikacija romana
- mnoge tipologije orijentiraju ili isključivo ili pretežno prema realističkoj tradiciji, ili pretežno prema romanima
zabavne književnosti, ili pak prema modernim romanima
- Tipologija ruskih formalista: prstenasti, paralelni i lančani način izgradnje sižea – odgovara romanima
zabavne književnosti i romanima realističke tradicije
- razvrstavanje koje služi kao nesvjestan izbor egzemplarnih djela za teoretska uopćavanja
- prava klasifikacija kritički opravdana jedino ako ima barem u nekom smislu „iza sebe“ određenu tipologiju
koja je svjesna vlastitih izlazišnih pretpostavki – potrebno utvrditi kako se među romanima mogu razlikovati
oni ili ovi tipovi, reći zašto je to moguće i što je razlikovanjem tipova utvrđeno za roman kao književnu vrstu
- tipologija uvijek, barem okvirno, pretpostavlja određeni pojmovni sustav analize književnosti unutar kojeg
se jedino može uspostaviti i unutar kojeg se jedino može razumjeti
- Tipologija romana Wolfganga Kaysera – teorijsko djelo Jezična umjetnina, razlikuje 3 tipa romana:
 - 1. roman zbivanja – nosi likove, opise i refleksije, ujedinjujući sve o čemu se u romanu govori u centralni
tok događanja
- 2. roman lika – u središtu jedan lik koji sva zbivanja, sve opise i ostale likove, digresije, epizode i
objašnjavanja povezuje i razvrstava da postaju svrsihodni s obzirom na njegovu vlastitu sudbinu
- 3. roman prostora – prostor dominira u intenciji integracije
- oslanja na dijakronijski zamišljenu klasifikaciju najpoznatijih romansijerskih ostvarenja od helenističkog
erotskog romana do danas, poziva i na teoriju književnih rodova Emila Staigera, pokušava utemeljiti
vlastitu koncepciju epa i romana
- zbivanje, lik i prostor bitni elementi epike, omogućuju stvaranje epskog svijeta, načela epske integracije –
odbacuje fabulu kao konstitutivni element integracije i u „izgradnji“ nalazi pojam kojim označuje način
uspostavljanja umjetničkog rasporeda fabularnih i nefabularnih dijelova, pojam koji odgovara pojmu
„siže“ kod ruskih formalista
- „građa“ – pojam vezan uz izvanknjiževnu predaju kojom se književnosti služi, „motiv“ je tipična ljudska
situacija, najmanja jedinica prozne strukture je „crta“
- razlikovanje vanjskog i unutarnjeg oblika – vanjski oblik – podjela romana na poglavlja/glave/knjige, od
odlučujuće važnosti za razumijevanje cjelokupne strukture unutarnjeg oblika – shvaćen u vrijednosnom
smislu
- elementarni jezični oblici – izvještaj, opis, razgovor; nadređeni oblici prikazivanja – scena i slika
- povezani u cjelinu inače se književno djelo raspada na pojedine sastavne dijelove
- opravdanje uvođenje u roman opisa ili dijaloga koji nisu u izravnoj vezi sa sudbinom junaka – odgovor
oslanja na Staigerove analize – epika teži proširivanju horizonta koji je zahvaćen jednim jedinstvenim
stajalištem
- epska integracija zasniva se na shvaćanju stila pojedinog književnog djela kao jedinstva prikazanog svijeta,
jedinstveni uvid u prikazani svijet
- epika teži određenoj samostalnosti dijelova, epsko djelo se razvija u svojevrsnoj dijalektici dvaju osnovnih
načela – dijelovi teže samostalnosti u tom smislu što nema nikakve vanjske logike odvijanja radnje ili
asocijativnih tokova, logike koja bi određivala njihovo neizmjenjivo mjesto unutar jedinstvenog i
neprekinutog slijeda / samostalnu dijelovi moraju uključiti u cjelinu po načelu jedinstvene perspektive
koju mogu garantirati jedino dominantne kategorije epske integracije na razini književne zbilje: zbivanje,
prostor i lik
- zbivanje, lik i prostor moraju biti prisutni u svakom epskom djelu, jedan od tih elemenata redovito
dominira podređuju sebi ostale i osiguravajući tako načelo po kojem se relativno samostalni dijelovi
uklapaju u cjelinu
- tipologija se može u određenoj mjeri obrazložiti unutar sustava objašnjavanja određenih temeljnih
shvaćanja prirode književnih rodova i vrsta i cjelokupne književnosti
- odnos stila ako svijeta književnog djela na kojem inzistira Emil Staiger i tipologije romana koja zahtijeva
shvaćanje romana kao književne vrste i epike kao književnog roda
- zahtijeva tipologiju pripovjednih vrsta, jer relativna samostalnosti epskih dijelova i njihovo uklapanje u
cjelinu prirodno ne može biti ostvareno na isti način
- stil jedinstvo svih elemenata djela koje se temelji na jedinstvu i individualitetu percepcije, određenog
stava ili pjesničkog svijeta
- stilskog jedinstvo utemeljeno na jedinstvu percepcije i stava zasniva se na prepoznavanju pozitivnih
kvaliteta stila prije same analize, na pretpostavci o jedinstvenoj i cjelovitoj instituciji koja unaprijed
garantira da je ono intuirano nešto jedinstveno i neponovljivo, shvatljivo i prihvatljivo čitaocu
- Kayserova tipologija miješa vrijednosnu dimenziju književnokritičke ocjene s književnoteoretskom
dimenzijom književne vrste odnosno roda
- Tipologija romana Franza Stanzela: (situacije pripovijedanja)
- 1. autorski roman – autorska situacija, pripovjedač piščeva kreacija, ne pripada sasvim fiktivnom svijetu
romana, na pragu tog svijeta, njegova uloga posrednička, sveznajuć obzirom na svijet romana – zna ono
prije i poslije u romanu, svoje znanje preko komentara i preko povremenih intervencija izlaže ili daje
naslutiti
- 2. ja-roman – pripovjedalačka situacija, priča roman, čini kao osoba koja pripada svijetu romana – svemoć
ograničena pripadnošću, zna uvijek više od čitaoca
- 3. personalna – personalna situacija, karakteri ograničeni perspektivama kao pripovjedači, sličan razvoj
romana kao u drami
- metodološki opravdanija, ograničava se na tehnički aspekt romansijerkog umijeća, tradicija stare retorike
- djelo Tipični oblici romana
- na osnovi Kvintilijanova sustava retorike razlikuje obavještavanje od predstavljanja – dvije mogućnosti
kako se čitaocu prenosi iskustvo jednog događaja – može se „izvana“ ispričati i „iznutra prikazati“