UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA HISTORIJU

Admir Mulaosmanović - Bihaćka krajina 1971.-1991.

(Utjecaj politike i političke elite na privredni razvoj)

(Prikaz naučnog rada)

Student: Asmir Jamaković (48324/2017)

 Admir Mulaosmanović je rođen 1.7.1973.godine, učesnik je rata za odbranu Bosne i
Hercegovine od agresije 1992.godine. Godine, 2000. upisuje Filozofski fakultet univerziteta u
Sarajevu, Odsjek za historiju, gdje i diplomira 2004.godine sa temom ''Utjecaj Fernanda
Braudela na suvremene historiografije''. Nakon toga, odlazi u Zagreb gdje upisuje
postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na zagrebačkom
sveučilištu napisao je i odbranio magistarski rad na temu ''Bihaćka krajina 1971.-1991.
Utjecaj politike i političke elite na privredni razvoj'', 2008. godine, a mentor mu je bio Doc.
Dr. Tvrtko Jakovina. Od 2006. do 2016. godine bio je uposlenik Instituta za historiju u
Sarajevu koji je i izdao rad o kojem govorimo u ovom djelu. U potpisu izdavača stoji Dr.
Husnija Kamberović, dok je recezent Dr. Vera Katz. Djelo se sastoji od ukupno sedam
cjelina, pored kojih je osim predgovora autor svoj magistarski rad obogatio i registrom ličnih
imena, registrom geografskih pojmova, uz još dva nužna dijela prema kriterijima naučnog
rada, zaključkom i popisom korištene literature.

U svijesti današnjeg društva čak i nakon dvadeset godina od raspada SFRJ polemika o
bilo kojoj temi koja bi narušila romantičarsko sjećanje na prošlu državu vodi ka etiketiranju
na desničarski politički spektar. U širem epicentru ove publikacije između ostalog nalazi se i
ekonomska kriza koja je pogodila Jugoslaviju 1966.godine, a koja je kako autor ističe bila
vješto prikrivana politikom konzumerizma. Govoreći o ekonomskoj krizi, demografskim
kretanjima, političkim previranjima, ali i iznoseći pred nas proste arhivske podatke koje
svjedoče zapostavljanju Bosanse krajine i drugih regija autor nesumnjivo udara na iluziju
socijalističke utopije.

Nakon uvodnog dijela u kojem govori o historijskom značaju Bihaćke krajine još od
vremena Rimskog Carstva, dok nas uporedo upoznaje sa priordno-geografskim odlikama tog
prostora kratko se osvrnuo na stepen istraženosti vezan za Bihaćku krajinu. Trebamo imati u
vidu da humanističke nauke u BiH, a samim tim i historiografska disciplina ne egzistiraju
dovoljno dugo da bi se prevazišao problem površnog pristupa određenoj tematici. Oskudan
stepen istraženosti ne mora značiti nedostatak intresovanja naučnika kako to autor navodi, već
naprotiv sveopšte stanje nauke i obrazovanja. Klasificiranje Cazinske bunu 1950.godine kao
tabu teme sve do druge polovine osamdesetih godina 20.stoljeća, uz autorovu tvrdnju da je
tradicija Bihaćke krajine u periodu prije Bihaćke Republike naprosto iščezla svjedoči o
utjecaju politike i sistema na historiografiju. Takav utjecaj ne mora nužno biti represivan ili
nedemokratski, dovoljno je i samo favoriziranje ili zapostavljanje određenog historijskog
perioda. Po prvi put vezu između politike i privrede možemo uočiti u narednom dijelu koji
govori u demografskim kretanjima stanovništva. Kao posljedica inkorporiranosti prostora
Bihaćke krajine i njene teritorijalne uloge u sastavu imperija, regija je ostala privredno
nerazvijena. U cilju stvaranja radničke klase što je prema Mulaosmanoviću, nova vlast je pred
sobom imala težak zadatak industrijalizacije zemlje. Riješavanju tog problema se pristupilo na
način uništavanja seljaka kao društvenog sloja što je za posljedicu imalo njihovo
premiještanje u gradove koje se odvijalo simultano sa samom modernizacijom.

Već šezdesetih godina izbija ekonomska kriza uslijed enormnog zaduženja Jugoslavije
nakon čega možemo jasno razlikovati dvije politčke struje u državnom vrhu, cenralističku i
federativnu. Proces decentralizacije omogućio je republikama da uzimaju kredite bez
konsolidacije sa državnim vrhom što je u konačnici rezlutiralo ekonomskim krahom. Da bi se
kriza ublažila osnovana je 1983.godine Kraigherova komisija koja, ističe autor nije uspijela
riješiti probleme privrednog razvoja zbog toga što nije prepoznala netržišnu privredu i
nedemokratsko društvo kao kočničare. Branko Mikulić, naslijednik Milke Planinc na čelu
liberalne struje, političku borbu je izgubio od Slobodana Miloševića prilikom pokušaja
reformi koje bi omogućile liberalizaciju cijena. Prema Miloševiću takav akt bi SR Srbiju
doveo u nezavidan položaj naspram razvijenim krajeva SFRJ. Međutim, skoro sve regije osim
linije Ljubljana-Zagreb-Beograd-Niš bile su nedovoljno razvijene, kako su to ekonomski
analitičari predočili u sarajevskom listu ''Oslobođenje'' . Admir Mulaosmanović je istakao da
su se mogle su se već tada uočiti političke težnje Slobodana Miloševića, ali i njegova
spremnost na politički obračun sa neistomišljenicima. Kada su muslimani 1971.godine, pri
popisu stanovništva uvršteni kao zaseban narod, ali i zbog ranijih političkih neslaganja,
rukovodstvo SR BiH zauzima novi politički kurs koji je počivao na jačanju integriteta Bosne i
Hercegovine unutar federacije i oslanjanju na vlastite privredne kapacitete.

Sa tim poglavljem autor na svojesven način završava svoju uvertiru svog istraživanja i
slijedi poglavlje posvećeno Agrokomercu koji se kako još u uvodnom dijelu autor navodi
najuže vezan za samu temu privrednog razvoja Bihaćke krajine. Osnovna autorova teza se
nalazi upravo u tom dijelu publikacije. Prema autoru braća Pozderac su svojom političkom
moći i svojim vezama omogućili takav razvoj Agrokomerca. Oslanjajući se na kasnija
svjedočenja admirala Branka Mamule ističe upletenost JNA i njenu podršku Agrokomercu, a
pri čemu je pak kumovao Hamdija Pozderac. Mulaosmanović navodi dva razloga za
intresovanje JNA za prostor Bihaćke krajine, pri čemu drugom tumačenju daje veće šanse
vjerovatnoće. Prema planovima o reorganizaciji JNA pod nazivom ''Jedinstvo'' iz 1983.godine
Bihaćka krajina je treabala biti pretvorena u logističko zaleđe u slučaju NATO agresije sa
protora Italije, ili Sovjetsko-mađarske invazije. Mulaosmanović ističe i drugu mogućnost,
prema njemu prostor Bihaćke krajine je trebao biti vojno-strateško uporište za kontrolu
zapadnih republika SR Slovenije i SR Hrvatske. Mišljenje Milana Uzelca o postojanju
''Agrokomerc klana'' kojeg su iz sjene vodili braća Pozderac iako prezentovana, od strane
autora je odbačena zbog kako tvrdi nedovoljno dokaza o postojanju takve zavjere. Teoriju
Milana Uzelca autor je svakako bio primoran odbaciti jer bi slaganje sa tom teorijom bilo u
direktnoj kontradiktornosti sa verzijom prema kojoj je afera Agrokomerca izrežirana od strane
Miloševića i Službe državne bezbednosti.

U januaru 1987.godine došlo je do požara u tvornici Agrokomerca nakon čega je

Služba državne bezbednosti otvorila istragu i time blokirala daljnji rad preduzeća.
Malverzacije koje su otkrivene bile su omogućene samim postojanjem posebnih mjenica koje
su se mogle otkupiti u roku od 90 dana. Iako autor prepotstavlja da se enormni posuđeni iznos
nikad nije namjeravao vratiti kreditorima, ujedno naglašava kako prisustvo SDB-a nema
validan razlog baviti se požarom u tvornici. Blokiranjem poslovanja Agrokomerca u toku
istrage, SDB je pružio zakonsku osnovu i mogućnost za procesuiranje odgovornih.
Mulaosmanović zaključuje da je cijela afera režirana iz Beograda da bi se na taj način ucijenio
Hamdija Pozderac kao predsjednik Savezne komisije za promjenu Ustava. Još jedan od
razloga za političko uništenje Hamdije Pozderca leži u njegovim nastojanjima da se za
kosovsko pitanje iznađe kompromisno riješenje. Autor na kraju poentira da političko
srozavanje SR BiH započinje politčkim uništenjem braće Pozderac. Svoje završno poglavlje
autor je posvetio kratkom osvrtu na braću Pozderac, izdvajajući kao problem to što se na
ulogu braće Pozderac i danas gleda kroz crno-bijelu prizmu koja ne odgovara u potpunosti
hitorijskoj istini. Nakon afere Agrokomerc Hamdija Pozderac je dao ostavku, a na njegovo
mjesto doveden je kako ga autor karakteriše ''podobni'' Raif Dizdarević. Takav rasplet
situacije nedvojbeno podsjeća na zbivanja na Kosovu i Metohiji, u Vojvodini i na
antibirokratske revolucije što je samo još jedan od pokazatelja pozadinske uloge Slobodana
Miloševića.

Izrada prikaza naučnog rada Admira Mulaosmanovića ''Bihaćka krajina 1971.-1991.

(utjecaj politike i političkih elita na privredni razvoj)'' u dobrom dijelu predstavlja izazov
budući da je sam rad baziran više na iznošenju faktografskih podataka i činjenica nego na
tvrdnjama koje bi ostavile širi prostor za komentare i kritičko promišljanje. Znatan dio dokaza
i argumenata za svoja stanovišta autor je pronašao u svjedocima tog vremena poput Ivana
Stambolića ili su pak vrijeme i daljnji društveno-politički događaji sami potvrdili autorova
stajališta kao potpuno nepristrasna i profesionalna. Uvodni dio za cilj ima upoznavanje
geografsko-klimatskih i demografskih odlika nekog prostora, a to nam u znatnom olakšava i
samo razumijevanje povijesnih zbivanja. Iako na prvi dojam određene činjenice i navodi
mogu djelovati suvišnim za samu temu, njihov značaj se otkriva tek na kraju publikacije.
Primjerice, navod o ulozi Bihaćke krajine kao vojnog krajišta za vrijeme Osmanskog Carstva
svoju vezu sa temom publikacije nalazi tek u zadnjim poglavljima kada autor objašnjava
zaintresiranost JNA za Bihaćku krajinu. Međutim, iza svih ovih zbivanja na prostoru Bihaćke
krajine nesumnjivo stoji šira slika političkog previranja centralističke i federalističke političke
struje.

Na kraju, samo djelo iako krajnje stručno napisano, iziskuje poznavanje širih
društveno-političkih prilika i povijesnih zbivanja da bi se potpuno razumijelo. Na jedan
svojstven način čitanje ove publikacije testira našu sposobnost povezivanja i uočavanja
povijesnog kontinuiteta između događaja koji su prethodili onome o čemu autor piše, ali još
važnije, otkriva vezu između događaja na državnom nivou sa zbivanjima u republikama.
Stoga, publikaciju ''Bihaćka krajina 1971.-1991.(utjecaj politike i političkih elita na privredne
tokove) preporučujem svim zaljubljenicima u savremenu povijest, ali pri tome smo dužni
upozoriti da ona sama po sebi nije ni blizu dovoljna za formiranje stajališta o odnosima
između republika u SFRJ.