MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestodevedesetčetvrta

Naslov izvornika Lilac Girls

Copyright © 2016 by Martha Hall Kelly
Copyright za hrvatsko izdanje ©Mozaik knjiga, 2018.

Urednik
Zoran Maljković

Nakladnik
Mozaik knjiga

Za nakladnika
Bojan Vidmar

Glavni urednik
Zoran Maljković

Grafički urednik
Ivan Živko

Oblikovanje naslovnice
Marija Morić

Fotografija na naslovnici
©shutterstock

Tisak
Denona, Zagreb, listopad 2018.

2
 Martha Hall Kelly

Zaboravljene
djevojke

S engleskoga prevela
MIRNA ČUBRANIĆ

3
 Mom suprugu Michaelu,

zbog kojeg moja pudrijera još uvijek škljoca.

4
PRVI DIO

5
 PRVO POGLAVLJE

CAROLINE

Rujan, 1939.

D a sam znala da ću tog jutra upoznati muškarca koji će me razmrskati kao koštani
porculan na terakoti, ostala bih spavati. No umjesto toga, probudila sam našeg cvjećara,
gospodina Sitwella, i natjerala ga da ustane iz kreveta i pripremi cvijet za zapučak glavnoga
govornika. Prva svečana večera koju sam organizirala u konzulatu nije bila vrijeme za strogo
poštivanje pravila pristojnosti.
Pridružila sam se bujici na Petoj aveniji. Muškarci sa sivim pustenim šeširima na glavama
prolazili su pokraj mene, u svojim aktovkama noseći jutarnje novine s posljednjim dobrim
vijestima tog desetljeća. Tog dana na istoku se nije spremala oluja, nije bilo nagovještaja onog
što slijedi. Jedini zloslutni znak iz smjera Europe bio je vonj ustajale vode iz kanala East River.
Približivši se našoj zgradi na uglu Pete avenije i Četrdeset i devete ulice, osjetila sam da
me Roger promatra s prozora. Svoje zaposlenike otpuštao je i za mnogo manje prekršaje nego
što je dvadesetminutno kašnjenje, ali jedini dan u godini kad je njujorška elita otvarala svoje
novčanike i glumila da mari za Francusku nje dopuštao škrti buketić u zapučku.
Skrenula sam za ugao. Jutarnje sunce plesalo je po pozlaćenim slovima uklesanim u
ugaoni kamen: LA MAISON FRANÇAISE.
Francuska zgrada, dom Francuskog konzulata, nalazila se uz zgradu Britanskog Carstva,
sučelice Petoj aveniji, i bila dio Rockefeller centra, niza novih građevina od granita i vapnenca,
koje je sagradio Rockefeller mlađi. Mnogi strani konzulati ondje su imali svoje urede, pa je
Centar vrvio diplomatima.
- Uz stražnji zid kabine, licem prema vratima, molim - rekao je Cuddy, naš liftboj.
Gospodin Rockefeller osobno je izabrao liftboje, želeći da budu uglađeni i naočiti. Cuddy
je bio itekako naočit, iako mu je kosa već počela sjediti. Njegovu tijelu žurilo se ostarjeti.
Dok smo se vozili, nije skidao pogled s osvijetljenih brojeva iznad vrata. - Danas vas čeka
velika gužva, gospođice Ferriday. Pia kaže da su stigla dva nova broda.
- Divno - odvratila sam.
Otresao je nešto s rukava svoje mornarski modre odore. - Još jedan dugi dan u uredu?
Iako su naša dizala bila najbrža na svijetu, činilo se da im treba cijela vječnost da stignu
na odredište. - Do pet moram završiti, kako znala i umjela. Danas je naša gala-večera.
Voljela sam svoj posao. Baka Woolsey pokrenula je tradiciju zaposlenih žena u našoj
obitelji, njegujući vojnike na bojnom polju u Gettysburgu. Ali moje volontiranje u konzulatu

6
na poslovima pomoći francuskim obiteljima nije bilo pravi posao. Ljubav prema svemu
francuskom jednostavno mi je bila u genima. Moj otac možda jest bio napola Irac, ali njegovo
srce pripadalo je Francuskoj. Osim toga, svaki kolovoz provodili smo u Parizu, u kojem je
majka naslijedila stan, pa sam se ondje osjećala kao kod kuće.
Dizalo se zaustavilo. Zaglušujuća buka uzbuđenih glasova čula se i kroz zatvorena vrata.
Zadrhtala sam.
- Treći kat - objavio je Cuddy. - Francuski konzulat. Pazite na...
Kad su se vrata otvorila, buka je zaglušila sva uljudna upozorenja. U hodniku ispred
našeg predvorja bila je tolika gužva da se kroz njega gotovo nije moglo proći. Normandie i Ile
de France, dva najveća francuska prekooceanska broda, tog jutra pristala su u njujoršku luku
nakrcana imućnim putnicima u bijegu od neizvjesnosti u svojoj domovini. Kad se oglasila
brodska truba i kad im je bilo dopušteno da se iskrcaju, elita se iz kabina izlila
prema konzulatu da riješi probleme s vizama i druga neugodna pitanja.
Progurala sam se u zadimljeno predvorje, pokraj otmjenih gospođa u haljinama po
najnovijoj pariškoj modi, koje su, s kapljicama morske vode još uvijek u kosi, razgovarale
obavijene oblakom miomirisnog Arpegea. Ljudi tog staleža bili su naviknuti da ih batler s
kristalnom pepeljarom i šampanjskom čašom prati kao sjena. Nosači s Normandie u
grimiznim kaputićima prepirali su se sa svojim kolegama s Ile de France u crnim kaputićima.
Probijala sam se kroz mnoštvo, prema stolu naše tajnice u dnu prostorije, i maramom od
šifona zapela o kopču biserne ogrlice jednog čarobnog stvorenja. Dok sam je pokušavala
otpetljati, interfon je uporno zujao.
Roger.
Nastavila sam dalje i osjetila tapšanje po stražnjici. Kad sam se okrenula, ugledala sam
plak na zubima brodskog potporučnika koji mi se vragolasto osmjehivao.
- Gardons nos mainspour nousmemes - rekla sam. Prste k sebi.
Momak je podigao ruku iznad mnoštva i zamahao ključem luksuzne kabine na
Normandie. Barem nije bio stariji od šezdeset, kao muškarci koje sam obično privlačila.
Stigla sam do tajničina stola, za kojim je Pia tipkala pognute glave.
- Bonjour, Pia.
Rogerov rođak, momak tamnih, bademastih očiju, sjedio je prekriženih nogu na Pijinu
stolu. Cigaretu je držao visoko u zraku prebirući po bombonijeri, Pijinu omiljenom doručku.
Moj pretinac na njezinu stolu već je bio prepun mapa.
- Vraiment? Što je to jutros tako dobro? - odvratila je ne podižući glavu.
Pia je bila mnogo više od tajnice. Svi smo imali brojne dužnosti, a njezine su uključivale
upis novih klijenata i otvaranje dosjea za svakog od njih, tipkanje Rogerove poprilične
korespondencije i dešifriranje bujice poruka koje su svakodnevno stizale u Morseovu kodu i
bile ključne za rad našeg ureda.
- Zašto je ovdje tako vruće? - upitala sam. - Pia, zvoni ti telefon.
Izvukla je čokoladni bombon iz kutije. - Stalno to radi.
Pia je privlačila udvarače kao da odašilje frekvenciju koju samo muškarci mogu čuti. Bila
je privlačna na neki divlji, neuglađen način, ali slutila sam da su za njezinu popularnost
dijelom zaslužni uski puloveri koje je odijevala.

7
 - Bi li danas mogla preuzeti neke moje slučajeve?
- Roger kaže da ne smijem mrdnuti odavde. - Probila je čokoladni bombon svojim
manikiranim palcem, provjeravajući je li napunjen kremom od jagode. - Usto te želi odmah
vidjeti, ali mislim da je ona žena na kauču prespavala noć u našem hodniku. - Mahnula je
polovicom novčanice od sto dolara. - Debeljko sa psima kaže da će ti dati drugu polovicu, ako
ga primiš prvog. - Kimnula je prema dobro uhranjenom starijem paru, koji je stajao ispred
vrata mog ureda; i on i ona na povocima su držali dva jazavčara sivih njušaka.
Kao i Pijin, i opis mog posla uključivao je svakojake dužnosti. Među njima je bilo i
pomaganje francuskim državljanima u New Yorku - često obiteljima u financijskim nedaćama
- i upravljanje Zakladom za pomoć francuskim obiteljima, dobrotvornom organizacijom kroz
koju sam slala pakete pomoći francuskoj siročadi na drugoj strani oceana. Nedavno sam se
povukla s Broadwaya nakon gotovo dvadeset godina glumačke karijere, i u usporedbi s njom,
ovaj mi se posao činio nezahtjevnim. U svakom slučaju, uključivao je manje raspakiravanja
kovčega.
Moj šef, Roger Fortier, pojavio se na vratima svog ureda.
- Caroline, imamo problem. Bonnet je otkazao.
- Šališ se. - Ta vijest pogodila me je kao šaka u trbuh. Francuski ministar vanjskih poslova
još je prije nekoliko mjeseci potvrdio da će biti glavni govornik na našoj gala večeri.
- Trenutačno nije lako biti ministar vanjskih poslova Francuske - doviknuo je Roger
preko ramena, vračajući se u ured.
Ušla sam u svoj ured i prelistala stolni adresar. Je li majčina prijateljica, budistička
svećenica Ajahn Chah, večeras slobodna?
- Caroline... - zazvao me je Roger. Zgrabila sam stolni adresar i pohitala u njegov ured,
izbjegavajući par s jazavčarima, koji se iz petnih žila trudio izgledati tragično.
- Zašto si jutros kasnila na posao? - upitao je Roger. - Pia je ovdje već dva sata.
Kao glavni konzul, Roger Fortier vladao je iz svojih odaja na uglu zgrade, iz kojih se
pružao neometan pogled na Rockefeller Plazu i Promenade Cafe. Ondje se inače nalazilo
klizalište, ali preko ljeta je bilo zatvoreno, pa su taj prostor sad zauzeli stolovi kafića i
konobari u smokinzima, koji su trčkarali naokolo s pregačama do gležnjeva. U dnu klizališta,
ležao je golemi zlatni Prometej Paula Manshipa, s vatrom koju je ukrao bogovima u ruci. Iza
te skulpture, neboder RCA uzdizao se sedamdeset katova u safirno-modro nebo. Roger je
imao mnogo toga zajedničkog s impozantnim likom Mudrosti isklesanim iznad ulaza u taj
neboder. Namršteno čelo. Bradu. Ljutit pogled.
- Svratila sam po aranžman za Bonnetov zapučak...
- Oh, to je sigurno bilo važnije od pola Francuske koja te je već čekala ovdje. - Roger je
zagrizao krafnu i šećer u prahu rasuo mu se niz bradu. Iako je, blago rečeno, bio krupne građe,
nikad mu nije nedostajalo ženskog društva.
Stol mu je bio zatrpan fasciklima, povjerljivim dokumentima i dosjeima o nestalim
francuskim državljanima. Prema Priručniku francuskog konzulata, njegov posao bio je
„pomoći francuskim državljanima u New Yorku u slučaju ozbiljne bolesti, uhićenja, gubitka
ili krađe osobnih dokumenata ili novčanih sredstava, te kod izdavanja rodnih listova ili
dokumenata potrebnih za usvojenje djeteta; planirati posjete francuskih dužnosnika i kolega
diplomata; i pružiti pomoć u slučaju političkih problema i prirodnih katastrofa.“ Zbog nevolja

8
u Europi imali smo itekako puno posla u svim navedenim kategorijama, računamo li Hitlera
kao prirodnu katastrofu.
- Rogere, imam stranke...
Gurnuo je mapu od svjetlosmeđeg kartona preko ulaštenog konferencijskog stola. - Ne
samo da nemamo govornika, nego sam pola noći probdio prepravljajući Bonnetov govor.
Morao sam nekako izbjeći izjavu da je Roosevelt dopustio Francuskoj da kupi američke
zrakoplove.
- Francuska bi trebala moći kupiti zrakoplove koje želi.
- Caroline, mi ovdje skupljamo novac. Nije pametno ljutiti izolacioniste. Pogotovo ne one
bogate.
- Oni ionako ne podržavaju Francusku.
- Negativnog publiciteta imamo i više nego dovoljno. Je li Amerika previše naklonjena
Francuskoj? Hoće li to zbližiti Njemačku i Rusiju? Rijetko uspijem pojesti glavno jelo, da me
neki novinar ne prekine tim pitanjima. A Rockefellere ne smijemo ni spomenuti... Ne želimo
da nas Junior ponovno nazove. Iako, sad kad je Bonnet otkazao, možemo očekivati njegov
poziv.
- Rogere, to je katastrofa.
- Možda ću morati otkazati cijelu stvar. - Roger je provukao duge prste kroz kosu, izoravši
nove brazde u kremi kojom ju je namazao.
- Zar ćeš vratiti četrdeset tisuća dolara? A Zaklada za pomoć francuskim obiteljima? Već
ionako vozim na rezervi. Osim toga, platili smo pet kilograma salate iz Waldorfa...
- Oni tu bijednu mješavinu narezanih jabuka i celera zovu salatom? - Roger je prelistao
posjetnice svojih poznanika; polovica njih bila je iskrižana i jedva čitljiva. - S onim gnjecavim
orasima...
Pregledala sam svoj stolni adresar u potrazi za slavnim kandidatima. Majka i ja poznavale
smo Juliju Marlowe, čuvenu glumicu, ali bila je na europskoj turneji. - Što kažeš na Petera
Patouta? Mamina udruga zvala ga je na svoja događanja.
- Arhitekta?
- Arhitekta koji je osmislio francuski paviljon na Svjetskoj izložbi u New Yorku. S onim
robotom od dva metra.
- Dosadno - rekao je i pljesnuo se srebrnim nožem za otvaranje pisama po dlanu.
Prelistala sam adresar do slova L. - A kapetan Lehude?
- S Normandie? Šališ se? Taj čovjek je plaćen da bude dosadan.
- Rogere, ne možeš smjesta odbaciti svaki prijedlog. Što kažeš na Paula Rodierrea? Betty
kaže da svi pričaju o njemu.
Roger je napućio usnice, što je uvijek dobar znak. - Onaj glumac? Gledao sam njegovu
predstavu. Dobar je. Visok i zgodan, ako voliš takve tipove. Brzi metabolizam, naravno.
- Barem znamo da može zapamtiti tekst.
- Pomalo je nepredvidiv. I usto oženjen, pa ništa ne očekuj.
- Rogere, ja sam s muškarcima završila. - S trideset i sedam godina, pomirila sam se sa
samačkim životom.

9
 - Nisam siguran da će Rodierre pristati. Vidi koga možeš dobiti, ali pazi da se drži
napisanog teksta. Bez Roosevelta...
- I Rockefellera - dovršila sam umjesto njega.
U stankama između stranaka, nazvala sam raznorazne ljude koji bi mogli poslužiti kao
spas u zadnji čas, i na kraju mi je ostala samo jedna opcija - Paul Rodierre. Bio je u New Yorku
i nastupao u mjuziklu Pariške ulice, uraganskom brodvejskom debiju Carmen Mirande u
kazalištu Broadhurst.
Nazvala sam Agenciju William Morris i dobila odgovor da će provjeriti i javiti mi. Deset
minuta kasnije nazvao me je agent gospodina Rodierrea i rekao da njegov klijent tu večer
nema predstavu i da je duboko počašćen našom molbom da bude domaćin gala-večere, iako
nema večernje odijelo. Naći će se sa mnom u Waldorfu da dogovorimo pojedinosti. Naš stan
u Istočnoj pedesetoj ulici nalazio se nedaleko od Waldorfa pa sam odjurila da se preodjenem
u majčinu crnu Chanelovu haljinu.
Kad je dvotonski brončani sat u foajeu hotela odzvonio svoju ljupku melodiju, ugledala
sam gospodina Rodierrea za stolom Waldorfova Peacock Alley bara, koji se nalazio uz foaje.
Uzvanici pozvani na našu gala-večeru već su dolazili u svojoj najotmjenijoj odjeći i odlazili
prema velikoj svečanoj dvorani na katu.
- Gospodine Rodierre? - obratila sam mu se.
Roger nije lagao kad je rekao da je privlačan. Nakon početne iznenađenosti njegovom
tjelesnom ljepotom, prvo što bi čovjek primijetio na Paulu Rodierreu bio je njegov čaroban
osmijeh.
- Monsieur, kako vam mogu zahvaliti na ovoj susretljivosti u zadnji čas?
Ustao je, otkrivši stas primjereniji za veslačku ekipu na rijeci Charles, nego za brodvejsku
pozornicu. Nagnuo se prema meni da me poljubi u obraz, ali ispružila sam ruku pa smo se
samo rukovali. Bilo je lijepo upoznati muškarca moje visine.
- Drago mi je da mogu pomoći - odvratio je.
Njegova odjeća bila je problem: zelene hlače, tamnoljubičasti sportski sako od baršuna,
smeđe cipele od antilop kože i, što je bilo najgore od svega, crna košulja. Samo svećenici i
fašisti nose crne košulje. I gangsteri, naravno.
- Želite li se preodjenuti? - Odoljela sam porivu da mu zagladim kosu, dovoljno dugu da
je sveže u rep. - Ili možda obrijati? - Prema riječima njegova agenta, gospodin Rodierre odsjeo
je u hotelu pa se njegova britvica nalazila samo nekoliko katova iznad nas.
- Uvijek se odijevam ovako - rekao je i slegnuo ramenima. Tipični glumac. Zašto se čudim?
Povorka uzvanika na putu prema svečanoj dvorani bila je sve duža; žene su izgledale čarobno
u svojim otmjenim haljinama, a svi muškarci odjenuli su frakove i cipele od lakirane kože, ili
elegantne večernje cipele bez vezica.
- Ovo je moja prva gala večera u konzulatu - nastavila sam. - I jedina prilika da konzulat
prikupi novac u dobrotvorne svrhe. Svečano večernje odijelo obvezatno je. - Hoće li on stati
u očev stari smoking? Hlače će mu odgovarati, ali sako će definitivno biti preuzak u
ramenima.
- Gospođice Ferriday, jeste li uvijek ovako... revni?
- Pa, u New Yorku se na individualnost ne gleda uvijek blagonaklono. - Pružila sam mu
zaklamane papire. - Sigurna sam da ste nestrpljivi da vidite govor.
10
 Smjesta mi ih je vratio. - Ne, merci.
Ponovno sam ih tutnula u njegovu ruku. - Ali napisao ga je sam generalni konzul.
- Biste li mi ponovili zašto ovo radim?
- Za dobrobit raseljenih francuskih državljana i moju Zakladu za pomoć francuskim
obiteljima. Pomažemo siročadi u Francuskoj, koja su iz raznoraznih razloga izgubila roditelje.
Sad kad je situacija u Europi ovako neizvjesna, mi smo im jedini pouzdani izvor hrane i odjeće.
Osim toga, i Rockefelleri će biti prisutni.
Prelistao je govor. - Mogli bi jednostavno napisati ček i izbjeći cijelu ovu gungulu.
- Oni su jedni od naših najvelikodušnijih donatora, ali molim vas, nemojte ih spominjati.
Ni predsjednika Roosevelta. Ili zrakoplove koje je Amerika prodala Francuskoj. Naravno, neki
od naših večerašnjih uzvanika vole Francusku, ali zasad radije ne bi ušli u rat. Roger želi
izbjeći kontroverziju.
- Okolišanje nikad ne djeluje iskreno. Publika ga uvijek osjeti.
- Monsieur, možete li se jednostavno držati teksta?
- Gospođice Ferriday, srce će vam zatajiti budete li previše brinuli.
Izvukla sam pribadaču iz đurđice. - Izvolite, cvijet za zapučak našeg počasnog gosta.
- Muguet? - iznenadio se Rodierre. - Gdje ste je pronašli u ovo doba godine?
- U New Yorku se može sve nabaviti. Naš cvjećar silom je istjera iz gomolja.
Položila sam dlan na suvratak njegova sakoa i zarila pribadaču duboko u francuski
baršun. Miriše li tako divno on, ili cvjetovi đurđice? Zašto Amerikanci ne mirišu na tuberozu,
mošus i...
- Znate da je đurđica otrovna, zar ne? - upitao je.
- Onda je nemojte pojesti. Barem dok ne kažete sve što trebate. Ili vas publika izviždi.
Nasmijao se, a ja sam se odmaknula korak unatrag. Nasmijao se od srca, što se u
uglađenom društvu rijetko događa, posebno kad je riječ o mojim šalama.
Otpratila sam gospodina Rodierrea iza pozornice i zastala zadivljena njezinom
veličinom, dvostruko većom od ijedne na koju sam na Broadwayu ikad kročila. Mnoštvo
stolova osvijetljenih svijećama nalikovalo je na brodove cvijeća u tami. Iako
prigušen, Waterfordov kristalni luster svjetlucao je sa svojih šest krakova.
- Pozornica je ogromna - rekla sam. - Neće vas progutati?
Gospodin Rodierre se okrenuo prema meni. - Gospođice Ferriday, živim od izlazaka na
pozornicu.
U strahu da ću ga samo dodatno razdražiti, ostavila sam gospodina Rodierrea i napisani
govor iza pozornice, i nastojala ne razmišljati o njegovim cipelama od smeđeg antilopa.
Požurila sam u dvoranu da provjerim je li Pia rasporedila kartice s imenima uzvanika prema
mom planu, detaljnijem i opasnijem i od Luftwaffina plana leta borbenih zrakoplova. Vidjela
sam da je samo pobacala kartice na šest stolova za Rockefellere pa sam ih rasporedila
kako treba i zauzela svoje mjesto u blizini pozornice, između kuhinje i glavnog stola. Dva kata
loža presvučenih crvenim draperijama uzdizala su se oko goleme prostorije, i svaka je loža
imala svoj blagovaonički stol. Svih tisuću sedamsto sjedala bit će popunjeno, što znači da će,
ako sve ne prođe kako treba, biti mnogo nezadovoljnih ljudi.

11
 Uzvanici su se okupili i zauzeli svoja sjedala - ocean svečanih crnih odijela, starih
dijamanata i večernjih haljina rue du Faubourg Saint-Honore u tolikom broju da je većina
najboljih pariških trgovina ostala prazna. Bergdorf i Goodman su vjerojatno samo prodajom
steznjaka ostvarili svoje kvartalne ciljeve.
Uz mene se okupilo mnoštvo novinara, izvlačeći olovke zataknute za uši. Glavni konobar
stajao je uz moje rame i čekao znak da počne posluživati. U prostoriju je ušetala Elsa Maxwell,
tračerica, profesionalna domaćica otmjenih zabava i žena koja je samu sebe savršeno
promovirala. Hoće li skinuti rukavice da u svojoj kolumni napiše grozote o ovoj večeri, ili će
ih sve zapamtiti?
Već su gotovo svi stolovi bili zauzeti, kad je sa svoje četiri niske Cartierovih dijamanata
na grudima stigla gospođa Corneliusa
Vanderbilta, Rogeru poznata kao „Njezina Milost“. Kad je stražnjica gospođe Vanderbilt
dodirnula jastučić na njezinu sjedalu, a njezina stola od bijelog lisičjeg krzna, upotpunjena
glavom i nogama, bila prebačena preko naslona stolca, kimnula sam konobarima da počnu
posluživati. Svjetla su se prigušila, a Roger je nespretno izašao za osvijetljenu govornicu,
dočekan srdačnim pljeskom. Ovako nervozna nisam bila ni kad sam sama nastupala.
- Mesdames et Messieurs, ministar vanjskih poslova Bonnet šalje svoje najiskrenije
isprike, ali večeras ne može biti s nama. - Mnoštvo je zažamorilo, ne znajući kako bi reagiralo
na to razočaranje. Treba li zatražiti povrat novca poštom? Nazvati Washington?
Roger je podigao ruku. - Ali uspjeli smo nagovoriti jednog drugog Francuza da vam se
večeras obrati. Iako ne obnaša državničku ulogu, ima jednu od najboljih uloga na Broadwayu.
Uzvanici su se počeli došaptavati. Ništa nije bolje od iznenađenja, pod uvjetom da je riječ
o ugodnom iznenađenju.
- Pozdravimo gospodina Paula Rodierrea.
Rodierre je zaobišao govornicu i zaputio se prema sredini pozornice. Što to radi?
Reflektor je nekoliko sekundi šarao po pozornici, tražeći ga. Roger je zauzeo svoje mjesto za
glavnim stolom, pokraj gospođe Vanderbilt. Ja sam stajala u blizini, ali nedovoljno blizu da bi
me mogao zadaviti.
- Veliko mi je zadovoljstvo biti večeras ovdje - rekao je Rodierre kad ga je reflektor
pronašao. - I iskreno mi je žao što gospodin Bonnet nije mogao doći.
I bez mikrofona, Rodierreov glas ispunio je dvoranu. Rodierre je gotovo blistao pod
svjetlom reflektora.
- Slaba sam zamjena za jednog tako uvaženog gosta. Nadam se da ga od dolaska nije
spriječio problem sa zrakoplovom. Ako jest, siguran sam da će mu predsjednik Roosevelt
rado poslati novi.
Dvoranom se razlegao nervozan smijeh. Nisam morala pogledati novinare da bih znala
da zapisuju. Roger, vrhunski majstor razgovora u četiri oka, uspio je razgovarati s gospođom
Vanderbilt i istodobno me strijeljati pogledom.
- Istina, ne smijem vam govoriti o politici - nastavio je Rodierre.
- Hvala Bogu! - viknuo je netko za jednim od stolova u stražnjem dijelu. Mnoštvo se
ponovno nasmijalo, ovaj put glasnije.

12
 - Ali smijem o Americi koju ja poznajem, Americi koja me svakodnevno iznenađuje.
Zemlji u kojoj slobodoumni ljudi prihvaćaju ne samo francusko kazalište, književnost, film i
modu, nego i nas Francuze, usprkos svim našim manama.
- Sranje - obratio se novinar pokraj mene svojoj neispravnoj olovci. Dodala sam mu svoju.
- Svaki dan vidim ljude koji nesebično pomažu drugima. Amerikance nadahnute
gospođom Roosevelt, koja pomaže francuskoj djeci na drugoj strani Atlantika. Amerikance
kao gospođica Caroline Ferriday, koja svakodnevno pomaže francuskim obiteljima u Americi
i osigurava odjeću za francusku siročad.
Roger i gospođa Vanderbilt pogledali su prema meni. I reflektor me je pronašao,
priljubljenu uz zid, i zaslijepio me dobro mi poznatim svjetlom. Njezina Milost je zapljeskala,
a mnoštvo se povelo za njom. Mahala sam dok se svjetlo reflektora nije vratilo na pozornicu
i ostavilo me u hladnoj tami. Brodvejska pozornica nije mi doista nedostajala, ali bilo je lijepo
ponovno osjetiti toplinu reflektora na koži.
- Ta Amerika ne boji se prodati zrakoplove narodu koji je stajao uz njih u rovovima
Prvoga svjetskog rata. Ta Amerika ne boji se pomoći da zadržimo Hitlera podalje od pariških
ulica. Ta Amerika ne boji se stati uz nas, dođe li taj strašni trenutak...
Netremice sam ga promatrala, tek tu i tamo pogledavajući okupljene. Svi uzvanici slušali
su ga kao opčinjeni i nitko nije ni pogledao njegove cipele. Pola sata prošlo je u sekundi, a ja
sam susprezala dah dok se Rodierre naklanjao svojoj publici. Pljesak je isprva bio slabašan
pa sve glasniji, kao prolom oblaka koji udara o krov. Elsa Maxwell obrisala je suze hotelskim
ubrusom, a kad je publika ustala i gromoglasno zapjevala „Marseljezu“, bilo mi je drago
Što Bonnet nije morao gledati tu predstavu. Čak je i osoblje pjevalo, s dlanovima na grudima.
Kad su se svjetla upalila, Roger je izgledao kao da mu je laknulo i pozdravljao se s
čestitarima koji su postajkivali u blizini glavnog stola. Na kraju večeri, povukao se u Rainbow
Room s našim najvelikodušnijim donatorima i nekoliko članica plesne skupine
Rockettes, jedinim ženama u New Yorku pokraj kojih sam izgledala nisko.
Dok smo izlazili iz blagovaonice, gospodin Rodierre dodirnuo mi je rame. - Znam jedan
lokal na Hudsonu u kojem poslužuju sjajno vino.
- Moram kući - rekla sam, iako nisam pojela ni zalogaja. Već sam zamišljala topli kruh i
puževe s maslacem, ali dobro sam znala da nije pametno biti viđen nasamo s oženjenim
muškarcem. - Ne večeras, Monsieur, ali hvala vam. - Za nekoliko minuta mogla sam biti kod
kuće, u hladnom stanu i uz ostatke waldorfske salate.
- Zar ću nakon našeg večerašnjeg trijumfa morati jesti sam? - upitao je gospodin
Rodierre.
Zašto ne bih pošla s njim? Moje društvo večeralo je samo u određenim restoranima, koji
su se mogli nabrojati na prste jedne ruke, i svaki od tih restorana bio je u okolici Waldorfa, ni
blizu rijeke Hudson. Jedna večera neće valjda nauditi mom ugledu?
Uzeli smo taksi do Le Greniera, dražesnog bistroa na West Sideu. Francuski
prekooceanski brodovi plovili su rijekom Hudson i sidrili se u Pedeset i prvoj ulici, pa su u
blizini, kao gljive nakon obilne kiše, niknuli neki od najboljih njujorških restorančića.
Le Grenier živio je u sjeni broda Normandie, u potkrovlju nekadašnje zgrade lučke kapetanije.
Kad smo izašli iz taksija, visoko iznad nas uzdizala se osvijetljena paluba velikog broda s četiri
kata blistavih, okruglih prozorčića. Varilac na krmi odašiljao je narančaste iskre u noćno

13
nebo, dok su mornari spuštali reflektor niz bok na kojem su radili ličioci na skeli. Stojeći ispod
te goleme, crne krme i njezina tri dimnjaka, od kojih je svaki bio veći od svih skladišta na
doku, osjećala sam se veoma malenom. Zrak kasnog ljeta mirisao je na sol, jer se ondje morska
voda Atlantskog oceana spajala sa slatkom vodom rijeke Hudson.
Gosti Le Greniera bili su pristojni ljudi uglavnom srednje klase, među kojima i novinar
koji je izvještavao s gala-večere, i ljudi koji su izgledali kao putnici s prekooceanskih brodova,
sretni jer su napokon na kopnu. Smjestili smo se u uski drveni separe, koji je izgledao kao iz
unutrašnjosti nekog broda, gdje je svaki centimetar važan. Gospodin Bernard, Le Grenierov
šef sale, ulizivao se Rodierreu, izjavio da je tri puta gledao Pariške ulice i podijelio s njim sve
pojedinosti svoje karijere u Općinskom kazalištu Hoboken.
Tad se obratio meni. - A vi, Mademoiselle. Nisam li vas vidio na pozornici s gospođicom
Helen Hayes?
- Glumica? - osmjehnuo se Rodierre.
Taj osmijeh je izbliza bio veoma opasan. Morala sam ostati pribrana, jer Francuzi su moja
Ahilova peta. Zapravo, da je Ahilej bio Francuz, vjerojatno bih ga nosila naokolo dok mu tetiva
ne zacijeli.
Gospodin Bernard je nastavio. - Po mom mišljenju, kritičari su bili veoma nepravedni...
- Naručit ćemo - prekinula sam ga.
- Ako se dobro sjećam, jedan vas je nazvao „ukočenom“...
- Uzet ćemo puževe, Monsieur. I ne pretjerujte s vrhnjem, molim vas...
- Što je ono Times napisao o Na Tri kralja? „Gospođica Ferriday zadovoljila je kao Olivia“?
Okrutno, ako mene pitate...
- I bez češnjaka. I molim vas, nemojte ih prekuhati da ne budu previše tvrdi.
- Želite li da vam dogmižu na stol, Mademoiselle? - Gospodin Bernard zapisao je našu
narudžbu i krenuo prema kuhinji.
Rodierre je proučavao ponudu pjenušaca. - Glumica, je li? Nikad ne bih pogodio. - Bilo je
nečeg privlačnog u njegovoj raskuštranosti, kao u vrtu koji treba oplijeviti.
- Konzulat mi bolje odgovara. Moja majka i Roger poznaju se već godinama, i kad je
predložio da mu pomognem, nisam mogla odoljeti.
Gospodin Bernard odložio je košaricu s kruhom na naš stol i kratko zastao da promotri
Rodierrea, kao da ga pokušava upamtiti.
- Nadam se da ovom večerom nisam pomrsio planove vašem momku - rekao je Paul.
Posegnuo je prema košarici s kruhom u istom času kad i ja, i rukom sam okrznula njegovu,
toplu i meku. Povukla sam je munjevitom brzinom i spustila u krilo.
- Nemam vremena za momka. Znate kakav je New York, zabave i sve ostalo. Iskreno,
strašno iscrpljujuće.
- Nikad vas nisam vidio u Sardi’su. - Razlomio je štrucu kruha, a para se uzvinula prema
svjetlu.
- Oh, imam puno posla.
- Rekao bih da ne radite za novac.

14
 - Ne dobivam plaću za svoj posao, ako ste to mislili, ali u pristojnom društvu to se pitanje
ne postavlja, gospodine.
- Možemo li bez tog „gospodine“? Kao da imam sto godina.
- Želite da budemo na ti? ali tek smo se upoznali.
- 1939. je.
- Manhattansko društvo je kao sunčev sustav s vlastitim pravilima. Neudana žena koja
večera s oženjenim muškarcem dovoljna je da planeti skrenu sa svoje orbite.
- Ovdje nas nitko neće vidjeti - odvratio je Paul i pokazao Bernardu pjenušac na vinskoj
karti.
- Recite to gospođici Evelyn Shimmerhorn u separeu u dnu blagovaonice.
- Je li vaš ugled upropašten? - upitao je s ljubaznošću koju bolno lijepi muškarci rijetko
imaju. Možda je crna košulja za njega ipak bila dobar odabir.
- Evelyn neće nikome reći. Sirotica, dobit će dijete bez prstena na ruci.
- Djeca. Ona sve zakompliciraju, zar ne? U životu glumca za njih nema mjesta.
Još jedan sebični glumac.
- Čime vaš otac zaslužuje vaše mjesto u tom Sunčevu sustavu?
Postavljao je previše pitanja za nekog koga sam tek upoznala.
- Zapravo, čime ga je zaslužio. Bavio se trgovinom na veliko.
- Gdje?
Gospodin Bernard odložio je na stol srebrnu posudu s ručkama nalik na ringove, iz koje
je virio smaragdno zeleni grlić boce pjenušca.
- Bio je partner Jamesa Harpera Poora.
- Jednog od braće Poor1? Bio sam u njegovoj kući u Istočnom Hamptonu. Ne bi se baš
moglo reći da je siromašan. Idete li često u Francusku?
- Svake godine odlazim u Pariz. Majka je naslijedila stan... u Ulici Chauveau Lagarde.
Gospodin Bernard majstorski je izvadio pluteni čep iz boce pjenušca; gotovo nečujno,
umjesto s praskom. Izlio je zlatnu tekućinu u moju čašu i mjehurići su se podigli do ruba,
gotovo prelili preko njega pa smirili na savršenoj razini. Majstorski ga je natočio.
- Moja supruga Rena ima trgovinicu u blizini. Les Jollies Choses. Jeste li je vidjeli?
Otpila sam gutljaj pjenušca, a mjehurići su mi zagolicali usne.
Paul je izvadio iz novčanika fotografiju svoje supruge. Rena je bila mlađa nego što sam
zamišljala i crna joj je kosa bila ošišana kao porculanskoj lutki. Smiješila se širom otvorenih
očiju, kao da je upućena u neku slatku malu tajnu. Šarmantno svojeglava i možda moja sušta
suprotnost. Njezinu trgovinu zamišljala sam kao šik lokalčić koji ženama nudi odjevne
kombinacije po kojima su Francuskinje poznate - otmjene i istodobno ležerne, sa
savršenom količinom hirovitog.
- Ne, nisam je primijetila. - Vratila sam mu fotografiju. - Ali supruga vam je prava
ljepotica.
Ispila sam pjenušac u čaši.

1
Poor na engleskom znači siromašan (op. prev.)

15
 Paul je slegnuo ramenima. - Naravno, premlada je za mene, ali... - Nekoliko trenutaka
promatrao je fotografiju nakošene glave, kao da je vidi prvi put u životu, pa je gurnuo natrag
u novčanik. - Ne viđamo se baš često.
Ustreptala sam i naglo se ohladila, shvativši da bi, čak i da je Paul bio slobodan, moja
žestoka narav iskorijenila i ugasila svaku iskru romanse.
Iz radija u kuhinji zatreštao je promukli glas Edith Piaf.
Paul je izvadio bocu iz posude i natočio mi još pjenušca. Tekućina se zapjenila, buntovni
mjehurići prelih se preko ruba čaše. Pogledala sam ga. Oboje smo, naravno, znali što to znači.
Svatko tko je proveo neko vrijeme u Francuskoj zna za taj običaj. Je li namjerno prelio čašu?
Bez imalo oklijevanja, jagodicom prsta pokupio je kapi pjenušca koje su se razlile uz dno
moje čaše, pružio ruku prema meni i kao parfem, utrljao hladni pjenušac u kožu iza mog
lijevog uha. Umalo sam poskočila od njegova dodira, a onda čekala da mi odmakne kosu i
pomaže me pjenušcem i iza desnog uha. Kratko je zadržao prst na mojoj koži pa s osmijehom
i sebe pomazao iza oba uha.
Zašto sam najednom osjetila toplinu u cijelom tijelu?
- Dolazi li Rena u New York dok ste ovdje? - upitala sam. Pokušala sam obrisati tamnu
mrlju s ruke, misleći da je od čaja, ali sam shvatila da je staračka pjega. Krasno.
- Još nije bila. Ne zanima je kazalište. Pariške ulice nije gledala, ali ne znam mogu li ostati
ovdje. Kod kuće su svi na iglama zbog Hitlera.
Negdje u kuhinji prepirala su se dvojica muškaraca. Gdje su naši puževi? Jesu li poslali
po njih u Perpignan?
- Francuska barem ima Maginotovu liniju - rekla sam.
- Maginotovu liniju? Šalite se. Betonski zid s nekoliko promatračnica? Hitleru je ona samo
rukavica u lice.
- Široka je dvadeset i pet kilometara.
- Ako nešto želi, Hitlera ništa neće zaustaviti.
U kuhinji je nastala prava gungula. Nikakvo čudo da nismo dobili predjelo. Kuhar,
nedvojbeno kratkog fitilja, zbog nečeg je šizio.
Gospodin Bernard pojavio se iz kuhinje. Vrata s okruglim prozorčićem zaljuljala su se iza
njegovih leđa, pa otvorila i zatvorila još nekoliko puta prije nego što su se umirila. Stao je
nasred blagovaonice. Je li plakao?
- Dame i gospodo, excusez-moi.
Netko je kucnuo vilicom o čašu i svi u prostoriji su u uthinuli.
- Upravo sam čuo iz pouzdanog izvora... - Gospodin Bernard je udahnuo, prsa mu se
nadula kao kožni mijeh za raspirivanje vatre. - Iz pouzdanog izvora znamo da...
Zastao je, načas nesposoban nastaviti.
- Adolf Hitler upravo je napao Poljsku.
- Gospode Bože - zaprepastio se Paul.

16
 Zurili smo jedno u drugo, dok su ljudi oko nas uzbuđeno komentirali i preplašeno
nagađali. Onaj novinar koji je bio na gala-večeri ustao je, bacio nekoliko zgužvanih novčanica
na stol, dograbio svoj šešir i izjurio.
U žamoru nakon njegove objave, gotovo nitko nije čuo zadnje riječi gospodina Bernarda.
- Neka nam Bog svima pomogne.

17
 DRUGO POGLAVLJE

KASIA

1939.

Z amisao da odemo na brdo iznad Jelenje livade i vidimo izbjeglice nije bila moja. Predložio
ju je Pietrik Bakoski. Želim da to bude jasno, jer Matka mi nije vjerovala. Hitler je prvog
rujna objavio rat Poljskoj, ali njegovi vojnici nisu žurili do Lublina. Bila sam sretna zbog toga,
jer nisam željela da se išta promijeni. Lublin je bio savršen takav kakav je bio. Na radiju smo
slušali obraćanja iz Berlina o uvođenju novih propisa i nekoliko bombi palo je u predgrađe,
ali ništa drugo nije se dogodilo. Nijemci su se usredotočili na Varšavu i dok su se njihove trupe
približavale tom gradu, tisuće izbjeglica pobjegle su k nama u Lublin. Obitelji su masovno
pristizale, prevalivši put od sto pedeset kilometara, i spavale u poljima krumpira na ulazu u
grad.
Prije rata, u Lublinu se nikad nije događalo ništa uzbudljivo, pa smo lijep izlazak sunca
ponekad cijenili više od filma u kinu. U osvit zore osmog rujna popeli smo se na vrh brda
iznad livade i na poljima u podnožju razabrali tisuće ljudi koji su sanjali u tami. Ležala sam
između dvoje mojih najboljih prijatelja, Nadije Watrobe i Pietrika Bakoskog, i sve to
promatrala sa spljoštene bale slame, još tople od košute koja je spavala na njoj sa
svojim mladuncima. Jeleni su dotad već otišli - ranoranioci. To im je bilo zajedničko s
Hitlerom.
Kad je zora najednom zarudjela, dah mi je zapeo u grlu; iznenađeno sam prodrhtala kao
što čovjek prodahće kad vidi nešto bolno lijepo, na primjer životinjsko mladunče ili ljudsko
novorođenče, svježe vrhnje koje se prelijeva preko zobene kaše, ili profil Pietrika Bakoskog
na prvom svjetlu zore. Njegov profil, devedeset i osam posto savršen, bio je posebno lijep
obasjan svjetlom zore, kao s kovanice od deset zlota. U tom trenutku, Pietrik je izgledao kao
što svi momci izgledaju kad se probude i još ne umiju: kosa boje svježeg maslaca zalijepila
mu se uz glavu na strani na kojoj je spavao.
I Nadijin profil bio je gotovo savršen, što se i moglo očekivati od djevojke tako nježnih
crta lica. Ljepotu mu je umanjivala samo ljubičasta modrica na čelu, uspomena na incident u
školi, sad manja od guščjeg jajeta, ali još uvijek prisutna. Nadia je ležala pokraj mene u svom
kašmirskom puloveru boje zrele dinje, onom koji mi je dopuštala pogladiti kad god sam
željela.
Bilo je teško shvatiti kako je jedna tako tužna situacija mogla stvoriti tako lijep prizor.
Izbjeglice su od svojih plahti i deka izgradili predivan grad šatora. Kad je izašlo sunce, kroz
cvjetni uzorak na plahtama jednog šatora kao rendgenska zraka otkrilo nam je sjene ljudi koji
su se odijevali.
18
 Jedna majka u gradskoj odjeći odmaknula je plahtu na vratima svog šatora i izašla iz
njega, držeći za ruku dijete odjeveno u pidžamu i pustene čizmice. Čeprkali su štapovima po
zemlji u potrazi za krumpirima.
U daljini iza njih, kao grad iz bajke uzdizao se Lublin, sa svojim raštrkanim starim
građevinama pastelnih boja i crvenih krovova, kao da ih je neki div protresao u šalici i
razbacao po obroncima brda. Još dalje na zapadu nekoć su se nalazile tvorničke zgrade i
naša mala zračna luka, ali nacisti su ih već sravnili sa zemljom svojim bombama. Njih su prve
pogodili, ali barem još nijedan Nijemac nije ušao u grad.
- Mislite li da će nam Britanci pomoći? - upitala je Nadia. - Ili Francuzi?
Pietrik je promotrio horizont. - Možda. - Iščupao je malo trave i zavitlao je u zrak. - Danas
je dobar dan za letenje. Bit će im bolje da požure.
Mljekarice s maramama na glavama i visokim, srebrnim vjedrima za mlijeko na
ramenima, vodile su šarene krave na ispašu kod šatora. Krave su se gegale nizbrdo zveckajući
svojim zvonima. Jedna od njih podigla je rep i za sobom ostavila grude izmeta, a krave iza nje
ih zaobilazile.
Zaškiljila sam, pogledom tražeći našu školu, Svetu Moniku, žensku katoličku gimnaziju s
čijeg je zvonika lepršala zastava narančaste boje. Školu u kojoj su podovi bili toliko ulašteni
da smo po njima hodale u papučama od satena. Školu u kojoj je pouka bila kruta, mise
svakodnevne, a učiteljice stroge. Nijedna od njih nije pomogla Nadiji kad joj je njihova pomoć
bila najpotrebnija, osim, naravno, gospođe Mikelsky, naše najdraže učiteljice matematike.
- Pogledajte - rekla je Nadia. - Žene dolaze s kravama, ali nema nijedne ovce. Ovce su već
sve na ispaši.
Nadia je primjećivala stvari. Iako je bila samo dva mjeseca starija od mene, koja sam već
napunila sedamnaestu, doimala se zrelijom. Pietrik ju je pogledao kao da je prvi put vidi. Svi
su je momci voljeli jer je znala napraviti savršenu zvijezdu i imala besprijekoran ten kao
Maureen O’Sullvan i gustu plavu pletenicu. Ja možda nisam bila lijepa kao ona i možda sam
bila loša sportašica, ali u neslužbenoj anketi u našem razredu u gimnaziji, prvoj takvoj u našoj
školi, proglašena sam najboljom plesačicom i djevojkom s najljepšim nogama.
- Nadia, ti uvijek sve primijetiš - rekao je Pietrik.
Nadia mu se osmjehnula. - Ne uvijek. Možda bismo im trebali pomoći vaditi krumpir? Ti,
Pietrik, vješto barataš lopatom.
Očijuka li s njim? To bi bilo izravno kršenje mog najvažnijeg pravila: prijateljice na prvom
mjestu! Pietrik je večer uoči Ivanja izvadio moj vijenac iz rijeke i darovao mi lančić sa
srebrnim križom. Zar običaji više ništa ne znače?
Možda se Pietrik zaljubljuje u nju? Ne bih se čudila. Ranije tog mjeseca izviđačke su u
dobrotvorne svrhe prodavale kupone za ples s lokalnim momcima i Pietrikova mlađa sestra
Luiza rekla mi je da je Nadia kupila svih deset plesova s Pietrikom. A nakon toga dogodila se
ona grozota ispred školskih vrata. Nadia i ja izlazile smo iz škole, kad su je dečki s ulice poček
gađati kamenjem i vrijeđati jer joj je djed bio Židov. Pietrik joj je brzo pritekao u pomoć.
Gađanje Židova kamenjem nije bilo neobičan prizor, ali iznenadila sam se kad se to
dogodilo Nadiji. Dotad nisam znala da ima židovske krvi. Pohađale smo katoličku školu i znala
je više molitava od mene. Ali kad nas je naš učitelj njemačkog, Herr Speck, natjerao da
nacrtamo svoje obiteljsko stablo i objasnimo ga pred cijelim razredom, svi su saznali.

19
 Onog dana kad su je dečki gađali kamenjem, pokušala sam odvući Nadiju, ali nije mrdala
s mjesta. Gospođa Mikelsky, koja je tad bila trudna s prvim djetetom, izjurila je iz škole,
zagrlila Nadiju i viknula nasilnicima da prestanu, ili će pozvati policiju. Gospođa Mikelsky
svima nam je bila najdraža učiteljica, naša zvijezda Sjevernjača, jer sve smo željele biti kao
ona, lijepe i pametne i zabavne. Svoje učenice branila je kao lavica i za matematičke
ispite riješene bez ijedne pogreške nagrađivala nas krowki karamelama. Naravno da sam ih
uvijek dobivala.
Pietrik, koji je došao da nas otprati kući, otjerao je one momke mašući lopatom, ali pritom
si je otkrhnuo prednji zub, što nimalo nije nagrdilo njegov osmijeh i samo ga je učinilo
dražesnijim.
Iz razmišljanja me je prenuo neobičan zvuk, kao da svuda oko nas zriče zrikavci.
Približavao se i bio sve glasniji, a onda je tlo ispod nas počelo podrhtavati.
Zrakoplovi!
Proletjeli su nisko iznad nas, tako nisko da se trava zalijepila uz tlo, a svjetlo odbijalo od
njihovih srebrnih trbuha. U formaciji po tri u redu, nagnuli su se udesno, za sobom
ostavljajući miris ulja, i zaputili prema gradu, a njihove sive sjene klizile su poljima.
Sve zajedno, izbrojala sam ih dvanaest.
- Izgledaju kao oni avioni iz King Konga - rekla sam.
- Kasia, ono su bili dvokrilci - objasnio mi je Pietrik. - Curtis Helldiveri. Ovo su njemački
bombarderi.
- Možda su poljski.
- Nisu poljski. Imaju bijele križeve ispod krila.
- Nose li bombe? - upitala je Nacha, više znatiželjna nego preplašena. Nikad se nije bojala.
- Već su pogodili zračnu luku - rekao je Pietrik. - Što bi drugo mogli bombardirati? U
gradu nemamo skladište oružja.
Zrakoplovi su obletjeli grad pa jedan iza drugog odletjeli prema zapadu. Tad se prvi
obrušio uz zaglušujuću buku i ispustio bombu posred grada, točno na Krakowskie
Przedmiescie, našu glavnu ulicu s najljepšim zgradama.
Pietrik je ustao. - Isuse Kriste, ne!
Tlo se zatreslo i perjanice crnog i sivog dima izvile se s područja na koje su pale bombe.
Zrakoplovi su ponovno obletjeli grad i ovaj put ispustili bombe blizu Gradske vijećnice. Moja
sestra Zuzanna, koja je tek završila medicinu, volontirala je u klinici u blizini vijećnice
nekoliko dana tjedno. A moja majka? Molim te, Bože, ako se išta dogodilo mojoj mami, odvedi
me ravno u raj, pomislila sam. Je li tata u pošti?
Zrakoplovi su ponovno obletjeli grad pa poletjeli prema nama. Dok su prelijetali iznad
naših glava, priljubili smo se uz travu; Pietrik se bacio na Nadiju i mene, i na leđima sam
osjetila kako mu srce lupa kroz košulju.
Dva zrakoplova su se vratila, kao da su nešto zaboravila.
- Moramo... - zaustio je Pietrik, ali prije nego što smo se stigli pomaknuti, oba zrakoplova
već su se obrušila i nisko letjela iznad polja. Začuli smo pucnjavu. Pucali su na mljekarice.
Neki meci pogodili su tlo i podigli oblačiće prašine, ali drugi su pogodili žene i one su se

20
srušile, a mlijeko se razlilo po travi. Jedna je krava zamukala padajući, a meci su rešetali
metalna vjedra.
Izbjeglice u poljima bacili su svoje krumpire i razbježali se, ali nisu svi uspjeli pobjeći
mecima. Sagnula sam se dok su posljednja dva zrakoplova prelijetala iznad nas, ostavljajući
polje prekriveno mrtvim ženama, muškarcima i kravama. Preživjele krave glavinjale su
naokolo kao polupoludjele.
Sjurila sam se nizbrdo prema kući, šumskom stazom zasutom borovim iglicama. Nadia i
Pietrik trčali su za mnom. Jesu li mama i tata nastradali? Zuzanna? Grad je imao samo dvoja
bolnička kola pa će sigurno raditi cijelu noć.
Stigavši do krumpirišta, usporili smo, jer bilo je nemoguće ne zuriti. Koračala sam na
samo pola metra od žene Zuzanninih godina, pokraj koje je klečala djevojčica. Žena je ležala
na leđima na okopanoj zemlji; lijevu ruku držala je na grudima, rame joj je krvarilo, lice bilo
poprskano krvlju, a svuda oko nje bili su razbacani krumpiri.
- Sestro - zazvala ju je djevojčica i uhvatila je za ruku. - Moraš ustati.
- Pritisni ranu s obje ruke - savjetovala sam joj, ali samo me je pogledala.
Tad im je prišla žena u kućnom ogrtaču i kleknula uz njih pa iz svoje crne liječničke torbe
izvadila žutu gumu za podvezivanje.
Nadia me je povukla u stranu. - Dođi. Avioni bi se mogli vratiti.
U gradu su ljudi jurcali na sve strane, plakali i dovikivali se, bježali na biciklima i konjima,
u teretnim kolima i kolicima, i pješice.
Kad smo stigli nadomak moje ulice, Pietrik je primio Nadiju za ruku. - Evo, Kasia, još
nekoliko koraka i doma si. Ja ću odvesti Nadiju.
- A ja? - dreknula sam za njima, ali već su odmaknuli kaldrmom prema stanu Nadijine
majke.
Pietrik je izabrao.
Krenula sam prema tunelu ispod starih Krakovskih vrata, crnog, visokog tornja sa
šiljkom u obliku zvona, moje najdraže građevine u Lublinu i nekoć jedinog ulaza u grad.
Toranj je napukao od bombardiranja, ali još uvijek je stajao.
Gospođa Mikelsky i njezin suprug, koji su živjeli u mom susjedstvu, dolazili su mi ususret
na biciklima.
- Kasia, majka ti je izbezumljena od brige - obratila mi se veoma trudna gospođa
Mikelsky.
- Kamo idete? - doviknula sam za njima.
- Mojoj sestri - odvratila je gospođa Mikelsky pa preko ramena viknula: - Požuri kući
majci!
Nestali su u mnoštvu na svojim biciklima, a ja sam nastavila prema kući.
Molim te, Bože, samo da je Matka dobro.
Kad sam stigla u našu četvrt, osjetila sam trnce olakšanja vidjevši da naša uska, ružičasta
zgrada još uvijek stoji na svom mjestu. Zgrada sučelice nije bila te sreće. Potpuno uništena,
od nje je ostala samo gomila betona, žbuke i iskrivljenih željeznih kreveta razbacanih po cesti.
Prešla sam preko ruševina i kad sam se približila, vidjela sam da jedna Matkina zavjesa leprša

21
kroz prozor. Tad sam shvatila da su se stakla na svim našim prozorima rasprsnula od
eksplozije, zajedno s papirom za zamračivanje.
Nisam morala uzeti ključ stana skriven iza labave cigle, jer vrata su bila širom otvorena.
Matki i Zuzannu zatekla sam u kuhinji, uz Matkin stol za crtanje; u zraku se osjećao miris
terpentina, one su skupljale kistove razbacane po podu. Psina, naša kokoš i kućni ljubimac,
hodala je za njima. Hvala nebesima da Psina nije ozlijeđena, jer ta kokoš bila je naš obiteljski
pas.
- Gdje si bila? - upitala je Matka, blijeda kao papir za crtanje koji je držala u ruci.
- Na Jelenjoj livadi - odvratila sam. - Pietrik je predložio da...
Zuzanna se uspravila s šalicom punom krhotina stakla u ruci.
Bijela liječnička kuta bila joj je siva od pepela. Trebalo joj je šest dugih godina da dobije
tu kutu. Njezin kovčeg stajao je uz vrata. Kad su bombe pale, sigurno se pakirala za život u
bolnici dok je na specijalizaciji iz pedijatrije.
- Kako si mogla biti tako glupa? - prekorila me Zuzanna.
- Gdje je tata? - upitala sam kad su mi prišle i počele vaditi mrvice betona iz moje kose.
- Izašao je... - započela je Matka.
Zuzanna je uhvatila Matki za ramena. - Matka, reci joj.
- Otišao te je tražiti - rekla je Matka na rubu suza.
- Vjerojatno je u pošti - zaključila je Zuzanna. - Idem po njega.
- Ne idi - rekla sam. - Što ako se avioni vrate? - Električna jegulja straha probola mi je
grudi. Sjetila sam se onih nesretnih žena mrtvih u polju.
- Idem - rekla je Zuzanna. - Vratit ću se.
- Dopusti da pođem s tobom - rekla sam. - Trebat će me u klinici.
- Zašto radiš takve gluposti? Tata je otišao zbog tebe. - Zuzanna je navukla pulover i
zakoračila prema vratima. - Neće te trebati u klinici. Ionako samo namotavaš zavoje. Ne mrdaj
odavde.
- Nemoj ići - rekla je Matka, ali Zuzanna je izjurila, uvijek nepokolebljiva, kao tata.
Matka je prišla prozoru i sagnula se da pokupi krhotine stakla, ali ruke su joj se previše
tresle pa je brzo odustala i ponovno mi prišla. Zagladila mi je kosu, poljubila me u čelo pa me
čvrsto zagrlila i kao pokvarena ploča neprestano ponavljala Ja cię kockam.
Volim te.

Tu noć spavala sam s Matkom u njezinu krevetu. Stalno smo se budile, zabrinuto
iščekujući tatu i Zuzannu. Psina, više pas nego kokoš, spavala je uz naše noge, s glavom ispod
mekog krila. Glasno je zakokodakala probudivši se kad se tata napokon vratio, dugo prije
zore. Stajao je na vratima spavaće sobe, a njegov sako bio je posut pepelom. Tata je uvijek
imao tužno lice, kao lovački pas. Doimao se tužno čak i na fotografijama iz ranog
djetinjstva. Ali tu noć svjetlo iz kuhinje bacalo je sjenu na njegovo lice pa je izgledao još
tužnije.
Matka se uspravila u krevetu. - Ade? - Odmaknula je deku i otrčala do njega. Na svjetlu
koje je dopiralo iz kuhinje bili su samo dva mračna obrisa. - Gdje je Zuzanna?

22
 - Nisam je vidio - odvratio je tata. - Kad nisam uspio pronaći Kasiju, otišao sam u poštu i
spalio dokumente. Informacije koje će Nijemci željeti. Imena i adrese. Vojne popise. U Varšavi
su već zauzeli poštanski ured i prerezali telegrafsku liniju pa smo mi sljedeći na redu.
- Što se dogodilo osoblju? - upitala je Matka.
Tata je pogledao prema meni i nije odgovorio.
- Njemačke će čete biti ovdje najkasnije za tjedan dana. Velika je vjerojatnost da će
najprije doći ovamo.
- Ovamo? - Matka je privinula kućni ogrtač uz vrat.
- Po mene. Mogao bih im biti koristan. - Tata se osmjehnuo, ali pogled mu je i nadalje bio
smrknut. - Trebat će im pošta.
Poštanski ured nitko nije poznavao bolje od tate. Vodio ga je otkad pamtim za sebe. Je li
znao neke tajne? Tata je bio domoljub. Prije bi umro, nego im išta rekao.
- Kako znaju gdje stanujemo?
Tata je pogledao Matku kao da je ona dijete. - Halina, oni ovo već godinama planiraju.
Ako dođu po mene, nadajmo se da će me trebati dovoljno da mi poštede život. Čekaj dva dana.
Ako ti se ne javim, odvedi cure na jug.
- Britanci će nam pomoći - rekla je Matka. - Francuzi...
- Ljubavi, nitko neće doći. Gradonačelnik već bježi i vodi policiju i vatrogasce. A mi
moramo sakriti što možemo.
Tata je izvadio iz ladice Matkinu kutiju s nakitom i bacio je na krevet. - Najprije operi i
osuši sve limenke. Moramo zakopati sve što je vrijedno...
- Ali, Ade, nismo učinili ništa loše. Nijemci su kulturan narod. Hitler ih je začarao.
Matkina majka bila je čista Njemica, otac napola Poljak. Čak i netom probuđena, Matka
je bila lijepa. Prirodna plavuša, nježna, ali ne i krhka. Tata ju je uhvatio za ruku. - Zar ne
shvaćaš da tvoj kulturni narod želi da mi odemo kako bi se oni mogli doseliti?
Tata je skupio našu najvrjedniju imovinu i stavio je u metalnu kutiju s poklopcem:
Matkinu diplomu bolničarke, njihov vjenčani list, prsten s malim rubinom koji je Matka
naslijedila od obitelji i omotnicu s obiteljskim fotografijama.
- Donesi onu vreću prosa. I nju ćemo zakopati.
Matka je izvukla platnenu vreću ispod sudopera.
- Tražit će poljske vojnike koji se skrivaju i vjerojatno pretražiti kuću po kuću - rekao je
tata tihim glasom. - Objavili su nove propise. Poljska više ne postoji kao država. Poljski jezik
ne smije se govoriti. Škole će se zatvoriti. Uvest će redarstveni sat, obvezatan za sve osim one
s ružičastom propusnicom. Ne smijemo imati nikakvo oružje, skijaške čizme ih hranu mimo
dopuštene količine. Tajno posjedovanje tih stvari bit će kažnjeno... - Tata me je ponovno
pogledao i ušutio. - Vjerojatno će jednostavno uzeti sve što žele.
Tad je iz ladice kredenca izvadio svoj stari srebrni revolver. Motka se lecnula i
razrogačila oči.
- Ade, zakopaj ga - rekla je.
- Može nam zatrebati - odvratio je tata.
Matka se okrenula od njega. - Pištolj nikad ne urodi ničim dobrim.

23
 Tata je oklijevao pa stavio pištolj u kutiju. - Kasia, zakopaj vaše izviđačke odore. Nacisti
su se okomili na izviđače, u Gdanjsku su ubili skupinu momaka.
Protrnula sam. Znala sam da se s tatom ne smijem prepirati i bez ijedne riječi pogovora
stavila sam sve svoje vrijedne stvari u limenke: svoj vuneni šal koji je Pietrik jednom nosio
pa je još uvijek mirisao na njega, novu haljinu od crvenog samta koju mi je Matka sašila,
izviđačku košulju i maramu, i fotografiju na kojoj Nadia i ja jašemo na kravi. Matka je
zamotala jedan od svojih kompleta Koknsky slikarskih kistova i ubacila ga u kutiju. Tata je
rastopio vosak po rubovima limenki.
Te noći samo su zvijezde osvjetljavale dvorište iza kuće, komadić zemlje okružen s
nekoliko drvenih dasaka, koje je u uspravnom položaju držao samo korov kojim su bile
obrasle. Tata je stopalom gurnuo hrđavu željeznu lopatu u zemlju. Lopata je kliznula u tvrdo
tlo kao u kolač, i tata je iskopao duboku rupu, nalik na svježi dječji grob.
Čak i u gotovo mrklom mraku znala sam da je Matka zadržala zaručnički prsten koji je
naslijedila od svoje majke, jer je tata bio previše siromašan da joj ga kupi. Taj prsten izgledao
je kao čudesan cvijet, s velikim dijamantom u sredini i laticama od tamnoplavih safira.
Svjetlucao je kao nervozna krijesnica dok se Matkina ruka micala u tami. - Ovaj dijamant
rezanje na starinski način - rekla bi Matka kad bi mu se ljudi divili. - Iz osamnaestog je
stoljeća, kad su dijamante rezali da reagiraju na svjetlo svijeće. - I reagirao je, ljeskao se, bio
gotovo živ.
- A tvoj prsten? - upitao je tata.
Krijesnica je odletjela potraživši zaštitu iza njezinih leđa. - Njega ne dam - odvratila je
Matka.
Kao djeca, kad smo prelazile cestu, Zuzanna i ja uvijek smo se svađale koja će uhvatiti
Matkinu ruku na kojoj je nosila taj prsten. Onu lijepu ruku.
- Nismo li dovoljno toga zakopali? - upitala sam. - Uhvatit će nas ovdje.
Stajanje i prepiranje u tami samo će privući pozornost.
- Kako želiš, Helina - rekao je tata. Zatrpao je rupu zemljom. Da budemo brži, pomagala
sam mu rukama. Tata je utabanao zemlju pa izbrojao korake do kuće, da zapamti gdje smo
zakopali naše blago.
Dvanaest koraka do vrata.

Zuzanna je napokon došla kući s groznim pričama o liječnicima i bolničarkama koji su

radili cijelu noć da spase ranjene. Govorilo se da su mnogi živi zarobljeni ispod ruševina.
Živjeli smo u strahu da će Nijemci pokucati na naša vrata; ušiju priljubljenih uz radio u
kuhinji, nadali smo se najboljim vijestima, ali čuli smo samo najgore. Poljska se branila i
pretrpjela velike gubitke, ali nije se mogla mjeriti s njemačkim moderno naoružanim
divizijama i avijacijom.
U nedjelju 17. rujna probudila sam se i čula kako Matka prenosi tati vijesti s radija. I Rusi
su napali Poljsku, s istoka. Tko će nas još napasti?
Roditelje sam zatekla u kuhinji; gledali su kroz prozor na ulicu. Bilo je svježe jesenje jutro
i kroz Matkine zavjese puhao je vjetrić. Kad sam se približila prozoru, vidjela sam Židove u
crnim odijelima koji su čistili ruševine ispred naše kuće.

24
 Matka me zagrlila. Kad je cesta bila čista, pojavila se povorka njemačkih vojnika, kao novi
stanari koji dolaze u pansion sa svojom velikom prtljagom. Najprije su došli kamioni, pa
pješaci, pa ponosni i oholi tenkisti. Zuzanna na svu sreću nije vidjela taj tužan prizor, jer već
je bila otišla u bolnicu.
Dok je tata sve to promatrao, Matka mu je pristavila vodu za čaj. Ja sam se trudila da svi
budemo što tiši. Budemo li tihi, možda nas neće dirati? Da se smirim, brojala sam ptice na
Matkinim kukičanim zavjesama. Jedna ševa. Dvije lastavice. Jedna svraka. Ne nagovještava li
svraka skoru smrt? Tutnjava kamiona postala je glasnija.
Duboko sam udahnula da se smirim. Što nam se sprema?
- Van, van! - dreknuo je muški glas. Čavlima potkovane čizme zastrašujući su toptale po
kaldrmi. Bilo ih je mnogo.
- Kasia, ne približavaj se prozoru - rekao je tata, i sam se odmičući od prozora. Rekao je
to tako otresito da sam znala da se boji.
- Da se sakrijemo? - šapnula je Matka. Okrenula je prsten i stisnula šaku da sakrije drago
kamenje u dlanu.
Tata je prišao vratima, a ja sam se počela moliti, da skrenem misli s onoga što se događa.
Čuli smo dreku i zapovijedi, i kamion se uskoro odvezao.
- Mislim da odlaze - šapnula sam Matki.
Poskočila sam začuvši oštro kucanje na našim vratima i nakon njega muški glas. -
Otvorite!
Matka se ukočila, a tata otvorio vrata.
- Adalbert Kuzmerick? - upitao je SS-ovac, samozadovoljno ušetavši u naš stan kao naduti
paun.
Bio je za glavu viši od tate, toliko visok da je ulazeći umalo lupio čelom o dovratak. I on i
njegov podređeni bili su u odorama Sonderdiensta, s crnim čizmama i kapom s onom
odvratnom lubanjom s rupama umjesto očiju. Kad je prošao pokraj mene, osjetila sam miris
žvakaće gume s klinčićima. Bio je i dobro uhranjen, a bradu je držao tako visoko da sam kroz
komadić papira zalijepljen na njegovoj Adamovoj jabučici vidjela krv na mjestu gdje se
porezao dok se brijao. I krv im je bila nacistički crvene boje.
- Izvolite - rekao je tata najsmirenije što je mogao.
- Direktor pošte?
Tata je kimnuo.
Dvojica stražara ščepala su tatu za ruke i odvukla ga van, ne davši mu vremena ni da se
osvrne i pogleda nas. Pokušala sam poći za njima, ali onaj visoki zapriječio mi je put svojim
pendrekom.
Matka je izbezumljeno otrčala do prozora. - Kamo ga vodite?
Najednom mi je postalo hladno od glave do pete. Sve teže sam disala.
U prostoriju je ušao drugi SS-ovac, mršav i niži od onog prvog, s platnenom torbom za
kruh na prsima.
- Gdje vaš suprug drži dokumente s posla? - upitao je onaj visoki.
- Ovdje ne - odgovorila je Matka. - Zar mi ne možete reći kamo ga vodite?

25
 Matka je nepomično stajala ispreplevši prste na grudima, dok je onaj mršavi hodao po
kući, otvarao ladice i trpao u svoju torbu sve dokumente koje je pronašao.
- Kratkovalni radio? - upitao je onaj visoki.
Matka je odmahnula glavom. - Nemamo ga.
Želudac me bolio dok sam gledala kako onaj mršavi širom otvara vrata našeg kuhinjskog
ormara i ubacuje u svoju torbu ono malo hrane što smo imali.
- Sva hrana vlasništvo je Reicha - rekao je onaj visoki. - Dobit ćete kupone.
Limenka graška, dva krumpira i otužna glavičica kupusa završili su u mršavčevoj torbi.
Tad je zgrabio papirnatu vrećicu sa zadnjim ostacima Matkine kave.
Matka je posegnula za njom.
- Molim vas... smijemo li zadržati kavu? To je sve što imamo.
Onaj visoki se okrenuo i jednu dugu sekundu promatrao Matki.
- Ostavi je - rekao je i njegov podređeni bacio je vrećicu na pult.
Muškarci su ušli u naše tri male spavaće sobe, izvadili ladice iz komoda i istresli čarape i
donje rublje na pod.
- Oružje? - upitao je onaj visoki dok je drugi pretraživao ormare. - Neka druga hrana?
- Ne - odgovorila je Motka. Nikad dotad nisam je vidjela da laže.
Visoki joj se približio. - Možda ste čuli da je uskraćivanje onog što pripada Reichu
kažnjivo smrću.
- Shvaćam - odgovorila je Motka. - Ako bih mogla posjetiti supruga...
Izašle smo za muškarcima u dvorište iza kuće. Ograđeno sa svih strana, naše dvorište
najednom se činilo manjim sa SS-ovcima u njemu. Sve je izgledalo normalno, ali na mjestu
gdje smo prethodni tjedan zakopali naše stvari zemlja je još uvijek bila prilično utabana. Bilo
je posve očito da je nešto ondje zakopano. Brojala sam korake stražara kad je ušao u dvorište.
Pet... šest... sedam... Vide li da mi se koljena tresu?
Naša kokoš Psina prišla je mjestu na kojem smo zakopali svoja blaga i čeprkala po zemlji
tražeći kukce. Gospode, i lopata je bila ondje, naslonjena na stražnji dio kuće i još uvijek
prljava od zemlje. Hoće li nas odvesti u Lublinski dvorac ili jednostavno ustrijeliti u dvorištu
i ostaviti da nas tata nađe ondje?
- Mislite da sam glup? - upitao je onaj visoki prilazeći tom mjestu.
Osam... devet...
Prestala sam disati.
- Naravno da ne mislim - odvratila je Matka.
- Donesi lopatu - naredio je visoki svom podređenom. - Zar ste stvarno mislili da ćete se
izvući?
- Ne, molim vas. - Matka je grčevito stezala medaljon svete Marije, koji je nosila na lančiću
oko vrata. - Ja sam zapravo iz Osnabrücka. Znate li taj grad?
Visoki je uzeo lopatu. - Naravno da ga znam. Tko nije bio ondje na božićnom sajmu? Jeste
li se upisali kao Volksdeutsche?
Volksdeutsche je bila njemačka riječ za etničke Nijemce koji su živjeli u drugim državama.
Nacisti su prisiljavali građane njemačkog podrijetla, kao što je bila Matka, da se upišu kao
26
Volksdeutsche. Jednom tako upisani, dobivali su dodatnu branu, bolje poslove i imovinu
zaplijenjenu od Židova i Poljaka koji nisu bili njemačkog podrijetla. Matka nije željela
prihvatiti status Volksdeutsche jer je on bio znak privrženosti Njemačkoj, ali time je postupala
protiv Reicha i izlagala se opasnosti.
- Nisam, ali gotovo sam čistokrvna Njemica. Otac mi je bio samo napola Poljak.
Psina je čeprkala po tlu oko utabane zemlje i nešto iščeprkala.
- Da ste Njemica, ne biste kršili propise, zar ne? Uskraćivali Reichu nešto što mu pripada?
Matka ga je dodirnula po ruci. - Teško je nositi se sa svime što se događa. Zar ne možete
razumjeti? Zamislite da je riječ o vašoj obitelji.
- Moja bi obitelj predala Reichu sve što ima.
SS-ovac je podigao lopatu i nastavio prema mjestu na kojem smo sakrili svoja blaga.
Deset... jedanaest...
- Strašno mi je žao - rekla je Matka, hodajući za njim.
Muškarac se nije obazirao na nju i načinio je još jedan korak.
Dvanaest.
Koliko će duboko morati kopati prije nego što lopata udari o kutiju?
- Molim vas, pružite nam drugu priliku - rekla je Matka. - Ti propisi tek su uvedeni.
Muškarac se okrenuo, naslonio na lopatu i odmjerio Matki. Osmjehnuo se i jasno sam
vidjela njegove zube, nalik na pločice žvakaće gume.
Nagnuo se prema njoj i upitao tišim glasom. - Možda znate za propis o redarstvenom
satu?
- Znam - odgovorila je Matka, jedva primjetno namrštena. Prebacila je težinu s noge na
nogu.
- Taj propis smijete prekršiti. - SS-ovac je palcem i kažiprstom uhvatio Matkin medaljon
i protrljao ga, ni načas ne skrećući pogled s njezina lica.
- Za to je potrebna ružičasta propusnica - rekla je Matka.
- Imam ih u džepu. - Pustio je medaljon i položio dlan na grudi.
- Ne razumijem - rekla je Matka.
- Mislim da razumijete.
- Želite li reći da ćete zažmiriti ako vas posjetim?
- Ako ste to čuli...
- Nijemci koje ja poznajem kulturni su ljudi. Ne mogu zamisliti da biste to tražili od majke
dvoje djece.
Muškarac je nakosio glavu, zagrizao usnicu i uzeo lopatu u ruku. - Žao mi je ako to mislite.
- Čekajte - rekla je Matka.
Muškarac je podigao lopatu iznad glave.
- Gospode Bože, ne! - vrisnula je Matka. Posegnula je prema njegovoj ruci, ali bilo je
prekasno. Jednom kad se lopata našla u zraku, više je ništa nije moglo zaustaviti.

27
 TREĆE POGLAVLJE

HERTA

1939.

U ponoć smo otac i ja otpješačili šest uličnih blokova od našeg suterenskog stana do ljepšeg
dijela Düsseldorfa, do bijelih, kamenih gradskih kuća, koje su imale sluškinje da pometu
cestu i potkrešu geranije na prozorima. Bio je kasni rujan, ali zrak je još uvijek bio topao;
„Führerovo vrijeme“, tako su ga zvali, jer je omogućilo Hitlerove vojne uspjehe. S Poljskom je
svakako upalilo.
Uspela sam se stubama do dvokrilnih vrata s mutnim staklom i bijelim filigranskim
intarzijama. Pritisnula sam srebrno zvonce. Je li Katz uopće kod kuće? Iza mutnog stakla
nazirao se blijedi odsjaj svjetla, ali plinske svjetiljke na obje strane vrata nisu bile
upaljene. Otac se držao za trbuh dok je čekao u mračnoj ulici.
Imala sam dvadeset i pet godina tog ljeta kad se očevo stanje pogoršalo dovoljno da
potraži svoga omiljenog, starog židovskog vidara, muškarca po imenu Katz. Židove nismo
smjeli zvati liječnicima. Prihvatljiviji je bio izraz „vidar“. Niti je arijcima bilo dopušteno ići
liječnicima koji nisu arijci, ali moj otac rijetko se pridržavao propisa.
Zvonce se oglasilo negdje u dubini kuće. Dotad nikad nisam kročila u kuću nekog Židova
i ni sad to ne bih svojevoljno učinila, ali otac je zahtijevao da pođem s njim. Željela sam
zadržati se ondje što je kraće moguće.
Iza mutnog stakla pojavilo se jače sjetio i tamni obris krenuo je prema meni. Krilo vrata
s moje desne strane odškrinulo se i otkrilo moga bivšeg kolegu na medicinskom fakultetu,
jednog od mnogih židovskih studenata koji na sveučilištu više nisu bili dobrodošli. Bio je
posve odjeven, gurao košulju u hlače.
- Što želite u ovo doba noći? - upitao je.
Iza njegovih leđa, stubama se spustio Katz; koraci su mu bili nečujni na debelom sagu, a
skuti njegova tamnoplavog kućnog ogrtača širili su se za njim kao lepeza. Oklijevao je,
pogrbljen kao stara baba, razrogačenih očiju. Je li očekivao Gestapo?
Otac je došepao stubama i stao pokraj mene. - Oprostite, Herr Doktor - rekao je položivši
ruku na kvaku. - Ispričavam se što vas ometam, ali bolovi su postali nepodnošljivi.
Kad je Katz prepoznao oca, osmjehnuo se i otvorio nam vrata. Dok smo ulazili, bivši
student medicine promatrao me je stisnutih očiju.
Katz nas je odveo u svoju radnu sobu, trostruko veću od našeg stana, sa zidovima
prekrivenim knjigama u kožnom uvezu. Spiralno stubište vodilo je na gornju razinu, na

28
balkon s ogradom, na kojem je bilo još polica s knjigama. Katz je okrenuo ručicu na zidu i
kristalni luster iznad naših glava zasvijetlio je sa svih svojih tisuću svjećica.
Katz je pomogao ocu da se smjesti u stolac koji je izgledao kao kraljevsko prijestolje.
Kliznula sam jagodicama prstiju po naslonu za ruku, glatkom, hladnom, crvenom damastu sa
zlatnim nitima.
- Ne ometate me - rekao je Katz. - Čitao sam. Moju torbu, molim te, i čašu vode za Herr
Oberheusera - obratio se preko ramena bivšem studentu medicine. Mladić je čvrsto stisnuo
usne i izašao iz prostorije.
- Koliko su dugo bolovi tako jaki? - upitao je Katz.
Nisam poznavala mnogo Židova, ali u udžbenicima i Der Stürmeru pročitala sam mnogo
o njima. Gramzivi su i željni moći. Žele monopol na odvjetničke i liječničke poslove. Ali Katz
je djelovao gotovo sretno što vidi oca - čudno, budući da smo došli nepozvani i u kasni noćni
sat. Očito voli svoj posao.
- Od večere - odgovorio je otac držeći se za trbuh.
Tad sam već bila na samom kraju studija i mogla sam savjetovati oca, ali on je inzistirao
da ode Katzu.
Dok ga je Katz pregledavao, promotrila sam prostoriju. Crno-bijeli mramorni kamin,
glasovir. Knjige na policama izgledale su nauljeno i na njima nije bilo ni zrnca prašine, a svaka
je vrijedila više od moje godišnje zarade u mesnici Onkela Heinza, u kojoj sam honorarno
tranširala meso. Među njima nedvojbeno se nalazila i neka često korištena Freudova knjiga.
Nekoliko svjetiljaka bilo je raspoređeno po sobi i obasjavalo je jezercima svjetla čak i kad
nikome nije bilo potrebno. Mutti bi se zgrozila na takvu rasipnost.
Katz je opipao očev vrat. Kad je okrenuo očevu ruku da mu izmjeri puls, svjetlo je
obasjalo debelo slovo K izvezeno srebrnim koncem na rukavu njegova kućnog ogrtača.
- Možda vam bolove izaziva rad u Horschaftovoj tvornici - rekao je ocu. - Da sam na vašem
mjestu, smjesta bih prestao raditi ondje.
Otac se lecnuo; koža mu je bila nezdravo žute boje. - Ako napustim posao, nećemo imati
od čega živjeti.
- Onda barem radite u prostoriji koja se provjetrava.
Bivši student medicine vratio se s kristalnom čašom vode i odložio je na stol pokraj nas.
Zar se nije mogao prisiliti da je doda ocu? Nije znao da je otac na njegovoj strani. Da nije bio
tako bolestan, otac bi u našu stražnju sobu sakrio cijela tramvajska kola tih ljudi.
Katz je istresao tabletu iz bočice na očev dlan i osmjehnuo se. - Kuća časti.
Tako to rade? Najprije te navuku pa kasnije oderu? U udžbenicima su nam objasnili razne
strategije kojima se Židovi služe da potkopaju marljive Nijemce. Već gotovo vladaju
medicinskim svijetom. Profesori na fakultetu rekli su nam da taje rezultate svojih istraživanja
i otkrića rijetko dijele izvan svojih krugova.
Dok je otac pio tabletu, čitala sam naslove na polici: Klinička kirurgija. Faze u razvoju
embrija ljudi i kralježnjaka. Police su bile prekrivene knjigama u zelenim kožnim uvezima, s
naslovima kao što su Atlas bolesti vanjskog oka i Atlas sifilisa i veneričnih bolesti.
- Volite čitati? - upitao je Katz.

29
 - Herta će uskoro diplomirati medicinu - rekao je otac. - Ubrzani studij. Zanima je
kirurgija. - Briljirala sam na onih nekoliko kolegija iz kirurgije koliko mi je bilo dopušteno
slušati, ali kao žena u nacionalsocijalizmu, nisam mogla specijalizirati kirurgiju.
- Ali, kirurzi - osmjehnuo se Katz. - Kraljevi među liječnicima, ili barem oni tako misle. -
Izvadio je jednu zelenu knjigu s police. - Atlas opće kirurgije. Jeste li je pročitali?
Nisam odgovorila dok mi je pružao knjigu. Izgleda da neki Židovi ipak dijele svoje znanje.
- Kad naučite sve što u njoj piše, donesite je i dat ću vam drugu - rekao je.
Stajala sam s rukama uz tijelo. Što bi ljudi rekli da uzmem knjigu od jednog Židova?
- Previše ste velikodušni, Herr Doktor - rekao je otac.
- Inzistiram - odvratio je Katz, još uvijek mi pružajući knjigu.
Izgledala je teška, uvezana u meku kožu sa zlatnom gravurom.
Smijem li posuditi nešto takvo? Željela sam je. Ne toliko da je pročitam. Imala sam
udžbenike. Ružne i rabljene, s tuđim zabilješkama na marginama i mrvicama kruha između
stranica. Željela sam je jer je bila lijepa. Željela sam ušetati na predavanje s njom ispod ruke i
nehajno je odložiti na klupu. Mutti bi bjesnila na oca jer mi je dopustio da je uzmem, ali već
zbog toga vrijedilo ju je uzeti.
Uzela sam knjigu od Katza i okrenula se na drugu stranu.
- Nema riječi kojima bi vam zahvalila - rekao je otac. - Brzo čita. Brzo će vam je vratiti.

Knjiga je bila korisna, u nekim pogledima detaljnija od naših udžbenika. U manje od

tjedan dana, pročitala sam od „Upale i obnove tkiva“ do „Raka limfatičkog sustava“. Tekst i
prilozi u boji dodatno su mi objasnili očevu bolest. Epiteliom. Sarkom. Liječenje radijem.
Kad sam pročitala i zadnje poglavlje Katzove knjige, „Amputacije i protetički udovi“, i
svladala dva nova kirurška šava koja su u njemu bila opisana, otišla sam do Židovljeve kuće
da mu je vratim, s nadom da će mi posuditi drugu.
Ulazna vrata bila su širom otvorena, a SS-ovci iznosili iz kuće kartonske kutije pune
knjiga, Katzovu liječničku torbu i bijelu, pletenu kolijevku, kojoj su se kotači vrtjeli u zraku.
Netko je na Katzovu glasoviru lupkao jednu njemačku narodnu pjesmu.
Priljubila sam knjigu uz prsa i krenula kući. Katz se neće vratiti. Svi su znali za hapšenja
Židova. Većinom su se događala noću. Bilo je tužno vidjeti da se nečije stvari uzimaju na takav
način, ali Židovi su bili upozoreni. Znali su Hitlerove zahtjeve. Uzimanje njihove imovine
možda nam nije služilo na čast, ali nije bilo ništa novo, i bilo je za dobrobit Njemačke.
Ni tjedan dana kasnije vidjela sam da u Katzovu kuću s kovčezima i krletkom useljava
obitelj s petoricom sinova i jednom kćerkom.

Majka je bila zadovoljna poslom u mesnici svog brata Heinza, koja se nalazila u
Oberkasselu, imućnom dijelu grada s druge strane mosta, pa je i meni osigurala posao u njoj.
Mesnica je bila malena, ali svaki njezin centimetar bio je ispunjen mesom. Heinz je
ispred izloga vješao Šunke i svinjska rebra kao čarape na uže za sušenje rublja, a u
unutrašnjosti trgovine izlagao cijele svinje raširenih nogu i rasparanih trbuha, i njihove
sjajne, izvađene iznutrice.

30
 Heinzova mesnica isprva mi se gadila, ali kao studentica medicine koju zanima kirurgija,
s vremenom sam naučila vidjeti ljepotu na najnevjerojatnijim mjestima. U zapanjujućoj
bjelini kostiju prsnog koša. U odrezanoj glavi teleta, spokojnoj kao da spava, s gustim, crnim
trepavicama na vlažnom krznu.
- Dobro iskoristim svaki dio životinje. Sve osim skvičanja - često je govorio Heinz. Po cijeli
dan je na štednjaku kuhao svinjske nogice, dok se staklo izloga ne bi zamaglilo, a trgovina
mirisala trulo i slatko u isti mah, kako samo jedna mesnica može mirisati.
Kako je većina Židova otišla iz grada, postali smo jedna od rijetkih preostalih dobrih
mesnica i promet je iz dana u dan bio sve bolji. Jedno poslijepodne Heinz je svojim
mušterijama u redu ispred pulta prenio dobru vijest.
- Moje dame, morate otići na plaz. Ne smijete propustiti rasprodaju robe iz skladišta. Čuo
sam da je Fraü Brandt našla kaput od samurovine sa svilenom podstavom. Požurite dok se
sve ne proda.
Nitko nije rekao da ondje prodaju stvari oduzete Židovima, ali svi smo to znali.
- Grozno je tako oteti nečije stvari - rekla je Tante Ilsa, Heinzova supruga, koja je u
mesnicu dolazila samo kad je morala. Kad bi došla, donijela bi mi staklenku svog džema od
jagoda, koji sam jednom pohvalila. Iako je bilo ljeto, Ilsa je privijala kaput uz tijelo i zadržala
se samo dvije minute. - Grijeh je prebirati po tuđim stvarima kao da su njihovi vlasnici mrtvi.
Tante Ilsa plaćala je većinu troškova mog studija. Ljubazna žena-bogomoljka, visoka i
tanka s glavom premalenom za tijelo, od majke je naslijedila mnogo novca i štedljivo ga
trošila, ma koliko Onkel Heinz trubio.
Heinz se osmjehnuo, a njegove svinjske očice nestale su u naborima debela lica. - Oh, Ilsa,
ne brini. Dosad su već vjerojatno mrtvi.
Mušterije su okrenule glave od njega, ali ja sam znala da je u pravu. Ne bude li Ilsa pazila
što govori, njezina znatna imovina završit će na platzu uz židovsku. Zlatni križ oko vrata neće
je zaštititi. Zna li Ilsa što Heinz radi u rashladnoj komori? Možda na nekoj nagonskoj razini
zna, kao tele koje osjeća da je dan klanja pa se uznemiri.
- Ilsa, plakala si kao kišna godina kad je Židov Krystel zatvorio svoju mesnicu. Moja
supruga, prijateljica Židova, kupuje kod suparnika. Prava lojalnost, nicht?
- Krystel ima mlade kokoši koje volim.
- Imao je, Ilsa. Moj posao će trpjeti kad se to pročuje. Uskoro ćeš se naći na Pranger-Liste.
Šutjela sam, ali već sam vidjela ime Tante Ilse na Pranger-Liste, javnom popisu Njemica
koje kupuju u židovskim trgovinama, zalijepljenom po gradu i označenom dijagonalnom
crnom prugom.
- Krystelova supruga kod nas ne kupuje - rekao je Heinz. - Bogu hvala. Ni Fraü Zates. Hoće
kupus, ali platila bi samo pola glavice. Tko kupuje pola glavice kupusa? Ako je prerežem, tko
će kupiti drugu polovicu? Nitko, eto tko.
- Zašto bi kupila cijelu ako joj treba samo pola? – upitala je Ilse.
- Mein Gott, ona to radi namjerno. Zar ne razumiješ?
- Digni palac s vage, Heinz, ili nećeš imati nijednu mušteriju.
Mutti i ja ostavile smo Heinza i Ilsu da se prepiru i otišle na rasprodaju na platzu. Mutti
je rijetko imala vremena za kupovinu. Svako jutro ustajala je u pola šest da zakrpa što treba

31
prije odlaska u bratovu mesnicu ili kuće koje je čistila. Zahvaljujući Führerovu gospodarskom
čudu, poslijepodne je kraće radila, ali navečer je svejedno izgledala jednako umorno. Dok smo
prelazile preko ceste, uhvatila me je za ruku i osjetila sam njezin grubi dlan. Koža na njezinim
rukama bila je crvena i suha, i ljuštila se od pranja zahoda i posuđa. Može je mazati
lanolinskom kremom od jutra do sutra, ali neće joj pomoći.
Ljudi su se okupili na trgu na kojem su Wehrmachtovi vojnici bacali kućanske predmete
jedne na druge, a finije komade odlagali na stolove. Srce mi je brže zakucalo kad sam se
približila tim hrpama, složenim prema uporabi i spolu. Cipele i torbice. Sanduci bižuterije.
Kaputi i haljine. Nije baš sve bilo najfinija roba, ali uz malo prekapanja mogle su se gotovo
budzašto pronaći najbolje marke. To je oraspoložilo Mutti i počela je prebirati.
- Vidi, Chanel - rekla sam pruživši joj crveni šešir.
- Nećemo šešire - odvratila je. - Želiš dobiti uši? I zašto bi prekrila kosu, ono najljepše na
sebi?
Bacila sam šešir natrag na hrpu, zadovoljna majčinim komplimentom. Iako moja do
ramena duga kosa nije bila izrazito plava, mnogi bi je na odgovarajućem svjetlu smatrali boje
meda, što je bilo dobro, jer sve su njemačke djevojke željele plavu kosu, a na uporabu
peroksida nije se gledalo blagonaklono.
Prošle smo pokraj velike hrpe slika i uokvirenih fotografija. Na vrhu je ležala slika dvojice
zagrljenih muškaraca, probodena oštrim vrhom skulpture na koju je bila bačena.
- Moj Bože, židovska umjetnost - rekla je Mutti. - Zar ne mogu samo objesiti kalendar na
zid, kao mi ostali?
Na povratku iz ljekarne, pridružio nam se otac. Bore na njegovu licu izgledale su dublje
nego inače. Proveo je tešku noć na kauču.
Uzela sam album sa stola i prelistala crno-bijele fotografije nečijeg ljetovanja na moru.
- Ovo je krajnje nedolično - rekao je otac. - I vi se nazivate kršćankama?
Naravno da on nije odobravao. Zašto nam je uopće prišao? Bacila sam album među
predmete koje smo Mutti i ja već izabrale.
- Antone, zar se ne možeš malo opustiti? - upitala je Mutti.
Iz gomile uokvirenih slikarskih platana izvukla sam jednu od dvije slike krava koje pasu.
Bila je vješto naslikana, možda čak i majstorsko djelo. Tradicionalno njemačko slikarstvo.
Upravo ono što je Ministarstvo propagande držalo prikladnim, i nešto što bi svaka kulturna
žena trebala imati.
- Mutti, što misliš?
Mutti je pokazala na krave i nasmijala se. - Oh, pa to si ti, Kleine Kuh.
Kleine Kuh bio je majčin nadimak za mene. Junica. Kad je bila dijete, imala je smeđu kravu
i podsjećala sam je na nju. Davno sam se pomirila s činjenicom da nisam tako zgodna i
plavokosa kao moja majka, ali taj nadimak još uvijek me je bolio.
- Ne zovi Hertu junicom - rekao je otac. - Djevojke nisu krave. Bilo je dobro imati očevu
podršku, iako je kršio zakon, slušao strane vijesti i čitao sve inozemne novine kojih se mogao
dočepati. Uzela sam one dvije slike i odložila ih na našu hrpu.
- Kamo su otišli vlasnici svih ovih stvari? - upitala sam, iako sam imala općenitu
predodžbu.

32
 - Valjda u konclogor - odgovorila je Mutti. - Sami su si krivi. Mogli su se maknuti. Otići u
Englesku. Ne rade, u tome je problem.
- Židovi imaju poslove - rekao je otac.
Naravno da imaju poslove, ali kakve? Odvjetnici su? To nije pravi rad. Tvorničari su, ali
da li oni rade? Ne. Radije bih radila deset poslova nego za ikoga od njih.
Muttije izvukla iz hrpe jedan kućni ogrtač i podigla ga. - Antone, što misliš, bi li ti
odgovarao? - Otac i ja nismo morali vidjeti srebrno slovo K na rukavu da bismo znali tko je
bivši vlasnik tog ogrtača.
- Ne, hvala - odgovorio je otac i Mutti se udaljila, prebirući po ostalim hrpama.
- Oče, jesi li siguran? - Uzela sam ogrtač i pružila mu ga. - Lijep je.
Uzmaknuo je od mene. - Herta, što ti se dogodilo? Gdje je moja curica nježna srca, koja je
uvijek prva skakala u pomoć najpotrebitijima? Katz je bio čovjek od kojeg bi mnogo naučila.
- Nisam se promijenila. - Bilo je očito da me ne podržava i da mu nisam naročito draga,
ali je li to baš morao tako javno objaviti?
- Katz je bio suosjećajan. Liječnik bez ljubavi je kao mehaničar.
- I ja sam suosjećajna. Znaš li kakav je osjećaj znati da sa svoje dvije ruke možeš
promijeniti nečiji život?
- Dok je Hitler na vlasti, nikad nećeš biti kirurginja. Zar ti to nije jasno? Tvoja generacija
strašno je tvrdoglava.
Ma koliko to mrzila priznati, otac je bio u pravu što se tiče moje kirurške karijere. Kao
jedna od malobrojnih žena na Medicinskom fakultetu, o kirurgiji sam mogla samo sanjati.
Imala sam sreće da mi je bilo dopušteno studirati dermatologiju, a iz kirurgije sam dobila
samo osnovnu obuku.
- Svi se mi moramo žrtvovati, ali Njemačka se mijenja zahvaljujući mojoj generaciji. Tvoja
nas je ostavila u strašnom siromaštvu.
- Hitler će nam svima doći glave, samo uzima sve što želi...
- Oče, tiho. - Je li svjestan kolikoj se opasnosti izlaže takvim izjavama na javnom mjestu?
Javno je pričao čak i viceve o vođama stranke. - Hitler je naša nada. Brzo se riješio sirotinjskih
četvrti. A uzimati mora. Bez prostora za širenje, Njemačka ne može napredovati. Nitko nam
neće dragovoljno vratiti zemlju koju smo izgubili.
Mnogi roditelji klonili su se konfrontacija s vlastitom djecom iz straha da će ih ona
prijaviti vlastima, ali ne i moj otac.
- Ubija Njemačku da nahrani vlastitu taštinu.
- Rat će završiti za nekoliko tjedana. Vidjet ćeš.
Okrenuo se i rezignirano mahnuo rukom.
- Oče, idi kući i odmori se prije poslijepodnevne kave.
Udaljio se, za dlaku izbjegavši tramvaj koji je prolazio. Sigurno mu treba sna. Rak se
razulario u njegovu tijelu. Bi li mu Katz pomogao da preživi? Nije bilo koristi od takvih
uzaludnih razmišljanja. Prekapala sam po hrpama tražeći knjige iz medicine.
Mutti je dojurila do mene. - Pronašla sam sapun s mirisom ruža... i toster.
- Mutti, zar nisi zabrinuta za oca? Netko će ga prijaviti. Osjećam to.

33
 Iako su moji roditelji oboje bili proizvodi njemačke krvi i iz obitelji čistokrvnih Nijemaca
još od 1750., otac nije mogao sakriti svoj manjak oduševljenja prema nacionalsocijalističkoj
stranci. Još uvijek je uz majčinu novu, crvenu stranačku zastavu na naš prozor na ulicu
stavljao tradicionalnu prugastu, koju je Mutti uvijek premještala na bočni prozor. U moru
svastika obješenih na svim zgradama nitko je nije primjećivao, ali bilo je pitanje vremena
kad će ga netko prijaviti.
- Ja, feind hirt mitt, Herta - odvratila je Mutti. Neprijatelj sluša.
Privukla me k sebi. - Ne brini zbog toga, Kleine Kuh. Usredotoči se na posao.
- Dopuštena mi je samo dermatologija...
Majka je zarila prste u moju podlakticu. - Prestani. Uskoro ćeš raditi s najboljima i
najpametnijima. Možeš napredovati do samog vrha.
- Netko mora zauzdati oca.
Mutti se okrenula na drugu stranu. - Što će ljudi reći budemo li imali ove stvari u kući? -
upitala je odmahujući glavom na toster u ruci.
Platile smo što smo izabrale: toster, album, slike i stolu od nerca s dvije glave sa
staklenim očima, luksuzan odjevni predmet zbog kojeg je Mutti bila voljna izložiti se
opasnosti da dobije uši. Vojnici su nas nagradili platnenim cipelama za trčanje i
uokvirenom liječničkom diplomom, a Mutti rekla da će u okvir staviti potvrdu o svojoj
arijevskoj krvi. Sve to platile smo samo deset maraka. Rijetko smo imali kruha koji bi prepekli,
a Mutti si nije mogla priuštiti odlazak ni na jedno mjesto na koje bi odjenula nerc, ali
zbog osmijeha na njezinu licu nisam žalila zbog troška.

Sljedeći tjedan, na trodnevnom izletu u kamp Cvijet, smješten u borovoj šumi na pola
dana vožnje vlakom sjeverno od Düsseldorfa, bila sam presretna što imam te nove cipele za
trčanje. Kamp je vodilo Društvo vjere i ljepote, povezano s BDM-om, Bund Deutscher
Mädelom, odnosno Ligom njemačkih djevojaka, ženskim krilom podmladtka Nacističke
stranke. Društvo vjere i ljepote bilo je samo za starije djevojke, da ih pripremi za kućanski
život i majčinstvo. Svrha tog izleta bila je uvesti mlađe članice u organizaciju, a moj posao kao
voditeljice jedinice bio je paziti na djevojke u svojoj kolibi - što nije bilo lako.
Voditeljice jedinica imale su dnevne dužnosti, i mene je zapalo dežurati na tečaju
slikarstva i ručnog rada, što me nije ni najmanje zanimalo, jer črčkanje amaterskih akvarela i
pletenje labavih gajtana smatrala sam potpunim gubitkom vremena. Sa svojim
širokim medicinskim znanjem, trebala sam voditi ambulantu u kampu, ali čovjek služi gdje je
potreban. Ali barem je koliba u kojoj se tečaj održavao bila uz jezero, koje se ljeskalo crvenim
i narančastim nijansama lišća stabala na njegovoj obali.
Pippi, druga djevojka dodijeljena umjetničkoj kolibi, pridružila mi se ondje jedno
poslijepodne. Poznavala sam je otkad smo se obje priključile BDM-u, i mada je bila nekoliko
godina mlađa od mene, bile smo dobre prijateljice, na pravom putu da postanemo najbolje
prijateljice, prijateljice kakve su sve ostale djevojke naizgled imale. Pippi i ja smo u BDM-u
sve radile zajedno. Zajedno smo osvojile značke i titule voditeljica. Na sastanke smo
naizmjence unosile zastavu. U kampu smo zajedno jele; čak smo i radne stolove u kolibi
pospremale zajedno.
- Požurimo - rekla sam. - Sprema se kiša.

34
 Pippi je skupljala škare sa stolova i spremala ih u limenke. Bila je strahovito spora.
Kimnula je gledajući kroz prozor. - Vidi tko čeka.
Na rubu šume, uz čamac izvučen na obalu, koji je za sobom ostavio duboku brazdu u
pijesku, stajala su dva mladića, jedan plavokos, drugi tamnokos. Prepoznala sam ih; bili su
voditelji jedinica iz susjednog muškog kampa, odjeveni u kampovske kaki kratke hlače i
košulje. Članovi veslačke ekipe. Zgodni momci, naravno. Osobama niže rase nije bio dopušten
pristup nijednom njemačkom kampu za mlade, pa su svi u kampovima bili privlačni i
zajamčeno čiste rase. Nije bilo potrebno izmjeriti nam glave i nosove šestarima i
kraniometrima. Svi smo podastrijeli dokaz o svojoj genetskoj čistoći.
Petljali su oko rašlji za vesla i pogledavali prema kolibi.
- Pippi, dobro znaš što ti momci žele.
Pippi se pogledala u zrcalu iznad sudopera. Pokraj njega, na zid je bio pričvršćen plakat
s natpisom: NE ZABORAVITE DA STE NIJEMCI! SAČUVAJTE ČISTOĆU SVOJE KRVI!
- Pa što onda? Želim probati. Zabavno je.
- Zabavno? Ni štafetu ne možemo istrčati, a da parovi ne pobjegnu u šumu. - Što je
zabavno u utrci, ako nitko ne pobijedi?
Osoblje u kampu poticalo se da okrene glavu na drugu stranu kad su arijevski mladići i
djevojke odlazili u parovima. Djevojke koje bi tim sparivanjem ostale trudne slali su u
luksuznu SS-ovu kliniku, a rođenje zdravog djeteta slavilo se bez obzira je li majka udana.
Naravno, značaj koji se pridavao djeci bio je posve razumljiv, jer budućnost Njemačke ovisila
je o natalitetu. Ali budući da sam odlučila postati liječnica, trudnoću si nisam mogla dopustiti.
Izvukla sam škare iz jedne limenke i kradom ih gurnula u džep hlačica.
Pippi je razrogačila oči. - Jesi li ti ikad? - upitala je nehajnim glasom.
- Samo da znaš, boli. I bez obzira što kažu, ako ostaneš trudna, izbacit će te iz BDM-a i
poslati u Wernigerode. Bogu iza nogu.
Pippi je izvukla hrpu razglednica iz džepa. Na njima su bile fotografije otmjene vile Die
Mutter-hauser des Lebensborns. Na jednoj fotografiji, bolničarka se naginjala nad volane
dječjih kolica ispod SS-ove zastave na stablima okruženoj terasi.
- Kažu da je ondje kao na praznicima - dobivaš sve najbolje. Najbolje meso. Pravi maslac...
- Možda, ali otac neće biti uključen. Kad se dijete rodi, uzet će ti ga i dati neznancima da
ga odgajaju.
- Herta, ti uvijek pokvariš svako veselje - rekla je hladeći se razglednicama.
Momci su prestali petljati oko čamca i uspravili se s rukama u džepovima. Pokušala sam
dobiti na vremenu, čekala da odu, ali na kraju smo morale izaći.
Pippi i ja krenule smo rame uz rame stazom prema našoj kabini. Okrenule smo se, vidjele
da nas ona dvojica slijede, a Pippi je zagrizla usnicu i osmjehnula se.
- Požuri - rekla sam i povukla je za ruku.
Momci su ubrzali, a Pippi i ja skrenule prema šumi. Potrčala sam u guštaru i trnovito
grmlje, a Pippi, vješta trkačica, vukla se za mnom. Dok sam trčala, vrh škara zabijao mi se u
nogu. Zašto sam se zbog toga osjećala neobično živom?

35
 Otrčala sam iza napuštene kolibe uz potok i čučnula u mahovinu na obali. Hvatajući dah,
odložila sam škare i pregledala ranu na svom bedru. Rana je bila površinska, ali obilno je
krvarila. I kroz šum brze vode čula sam kad su oni momci uhvatili Pippi.
- Kako vi brzo trčite - sa smijehom je rekla. Njih troje ušli su u kolibu, a ja sam odagnala
ljubomoru. Kako bi bilo poljubiti zgodnog momka? Moram li reći nadzornici ako Pippi
popusti?
- Jako se dobro ljubiš - čula sam kako govori Pippi.
Zatim sam začula škripu opruga na krevetu, Pippin hihot i stenjanje jednog momka. Gdje
je drugi? Gleda ih?
Pippi se sramotno malo opirala i kroz prozor kolibe jasno sam čula da i ona diše glasno i
ubrzano. Kako može?
- Ne možeš ostati odjevena - rekao je jedan od momaka.
- Ali ovdje je strašno prljavo - pobunila se Pippi.
Nepomično sam čučala, jer svaki pokret otkrio bi moj položaj.
Činilo se da Pippi uživa, ali najednom se predomislila.
- Molim te, nemoj - rekla je. - Moram se vratiti...
- Ne možeš sad odustati...
- Boli me! - uzviknula je. - Herta!
Prijateljice pomažu jedna drugoj, ali upozorila sam je. Zašto me nije poslušala? Njezin
manjak discipline je slabost.
- Upomoć! - vrisnula je. - Upomoć!
Ako joj pomognem, samo ću sebe dovesti u opasnost, ali nisam je mogla ostaviti u toj
situaciji. Uzela sam hladne, teške škare, i kroz gotovo mrkli mrak došuljala se do trulih
stepenica kolibe.
Vrata s mrežom ležala su na tlu, skinuta sa šarki, pa se s praga jasno vidjela unutrašnjost
kolibe. Uz zid prostorije bili su uspravljeni hrđavi, metalni kreveti, a Pippi je ležala na jedinom
koji je bio spušten. Srušio se, a prevlaka madraca bila je prljava i poderana. Jedan od momaka
ležao je na Pippi koja je vriskala; njegova glatka, tvrda stražnjica bjelasala se u mračnoj
prostoriji dok se zabijao u nju. Drugi momak, onaj tamnokosi, stajao je uz uzglavlje kreveta i
držao Pippi za ramena.
Zakoračila sam preko rupe na mjestu gdje su nedostajale podne daske i ušla u kolibu.
- Prestanite - rekla sam.
Drugi momak se razvedrio kad me je ugledao; možda se nadao da će se i njemu posrećiti.
Zamahnula sam škarama, mutnim srebrom u mračnoj prostoriji.
- Ne šali se - rekao je tamnokosi i pustio Pippina ramena.
Suočen s mogućnošću da će morati prekinuti ne doživjevši vrhunac, plavokosi se još jače
zabijao u Pippi.
Prišla sam bliže. - Miči se s nje - rekla sam.
- Idemo - nagovarao ga je tamnokosi.

36
 Plavokosi se digao s Pippi, dograbio s poda svoje hlačice i otišao s prijateljem. Obojica su
pazila da ne dođu nadohvat mojih škara. Pippi je samo plakala na madracu. Odvezala sam
maramu oko svog vrata i stavila je na krevet.
- Možeš se obrisati njome - rekla sam.
Ostavila sam je u kolibi i izašla da provjerim jesu li ona dva mladića doista otišla.
Uvjerivši se da se neće vratiti, otišla sam do potoka. Skupila sam svoju dugu kosu u rep, čvrsto
ga nategnula i odrezala škarama. Odlanulo mi je i svi moji mišići opustili su se od olakšanja
pa sam nastavila rezati, naslijepo hvatajući zalutale pramenove, i ošišala se na dužinu kraću
od palca. Bacila sam odrezanu kosu u potok i gledala kako putuje nizvodno, klizi preko
kamenja i nestaje u tami.
Pomogla sam Pippi do naše kolibe. U bujici suza zahvalila mi je jer sam je spasila i
priznala da je trebala poslušati moj savjet. Obećala je da će mi pisati kad se vrati kući u Köln.
Sutradan su po nju došli roditelji i, sudeći po njihovu otresitu ponašanju, nisu bili ni
najmanje sretni. Gledala sam kako moja jedina prijateljica odlazi i maše mi kroz stražnji
prozor automobila.
Do kraja boravka u kampu nisam se ni načas odvajala od škara, ali na kraju je moja
svojevoljno ošišana kosa bila dovoljna, i momci mi nisu dodijavali. Kad je izlet završio, pola
djevojaka iz moje kolibe otišlo je kući priželjkujući da su trudne, a ja sam bila sretna znajući
da odlazim neoplođena jajašca.

37
 ČETVRTO POGLAVLJE

CAROLINE

1939.

K ad je Hitler napao Poljsku, crne slutnje pretvorile su se u pravu paniku u svim

konzulatima u New Yorku, a u našem uredu nastao je pakao. Da bude još gore,
Washington je uveo nove restrikcije za izdavanje viza i postalo je gotovo nemoguće ući
iz Europe u Sjedinjene Države. I Francuska je ograničila svoje vize. U studenom su oni
najočajniji već prkosili hladnoći i noć provodili u vrećama za spavanje ispod prozora mog
ureda, da sutradan budu prvi na redu. Ujutro kad bismo otvorili ured, red francuskih
državljana u očajničkoj potrazi za novim domom protezao se cijelim hodnikom.
Moja prisna prijateljica Betty Merchant izabrala je jedan sivi dan krajem studenog da
svrati u moj ured sa svojom donacijom. Čula sam da dolazi i zamolila Piju vrući čaj koji nikad
neće doći. Betty se probila u moj ured, odjevena u Schiaparellijin kostim od buklea boje
indiga, s perjem grimizne i indigo boje na šeširu i presavijenim novinama pod pazuhom. U
jednoj ruci nosila je dar starog para iz New Jerseyja, metar visoko drvo novca načinjeno od
drvenog podnožja i šezdeset novčanica od jednog dolara, savijenih u lepeze. U drugoj se
opasno nakosio toranj kutija za cipele.
Drvce je odložila na bugačicu na mom stolu. - Ovo je za tvoje bebe u Francuskoj. Trebalo
bi biti dovoljno za malo mlijeka u prahu.
Bilo je lijepo vidjeti Betty, ali kasnila sam s poslom i stranke su se gomilale. Po
francuskom običaju, naš ured bio je zatvoren u stanci za ručak od pola jedan do tri, i odlučila
sam da ću tad, uz limenku tune za radnim stolom, skupiti snage za poslijepodnevnu navalu.
- Hvala ti, Betty. Presretna sam što te vidim, ali...
- I kutije za cipele, kako sam obećala. Donijela sam samo one od francuskih cipela, da se
te bebe osjećaju kao kod kuće. - Bettino manijakalno kupovanje cipela za mene je bilo stalni
izvor kutija u kojima sam slala pakete pomoći, i znala sam da neće presušiti.
Betty je zatvorila vrata mog ureda. - Zatvaram ih zbog gospođice Velike uši u predvorju.
- Misliš na Piju?
- Znaš, ta ženska sve prisluškuje. Naravno, zanima je gdje ćemo ručati.
- Bojim se da sam pretrpana poslom i nisam gladna.
- Sigurno možeš naći vremena da nešto prigrizeš. Jedan fini martini sigurno će ti
probuditi apetit.

38
 - Kako mogu otići na ručak kad me vani čeka onoliko ljudi? Upravo sam primila bračni
par iz Lyona, koji od lipnja nema vijesti od kćerke u Francuskoj. I ona i on su plakali.
- Stvarno, Caroline. Radiš besplatno, a ne možeš ni na ručak.
- Ti ljudi me trebaju.
- Onaj vaš liftboj... Cuddy?... Možda ću njega odvesti na ručak. Oduvijek su me privlačili
muškarci u odori.
Betty je otvorila svoju pudrijeru i pogledala se u zrcalu, tražeći nesavršenosti na svom
licu. Ne pronašavši nijednu, razočarano je slegnula ramenima. Često su je uspoređivali s
Ritom Hayworth jer je bila blagoslovljena gustom kosom i oblinama zbog kojih je jedan
vremešni muškarac nakon mnogo godina ustao iz svojih invalidskih kolica. Nije uvijek bila
najljepša žena u prostoriji, ali bilo je teško odlijepiti pogled od nje, kao od željezničke
nesreće ili medvjeda koji pleše.
- Caroline, treba ti odmor. Zašto ne bi bila moja partnerica u bridžu?
- Betty, ne mogu. Ovdje je ludnica. Hitler se razmahao i pola Francuske pokušava pobjeći,
a druga polovica očajnički se pokušava vratiti. Moram složiti šezdeset paketa. Rado ću
prihvatiti tvoju pomoć.
- Stvarno volim Francuze. A izgleda da ih i ti voliš. Jučer sam vidjela tvog novog dečka.
Išao je u kazalište.
Vani su lepršale rijetke pahulje snijega. Sniježi li i oko naše kuće u Connecticutu?
- On nije moj dečko. - Nažalost, to je bila istina, iako sam te jeseni i rane zime često viđala
Paula. Navratio bi u konzulat prije probe, pa bismo u vrtu na krovu Francuske zgrade
podijelili ručak iz smeđe vrećice, bez obzira na vremenske prilike.
- Za njega očito nalaziš vremena. Majka mi je rekla da vas je vidjela kad ste išli u Sardi’s.
„Sama na ručku s visokim Europljaninom.“ Tako je rekla. C, cijeli grad bruji o tome. Izgleda
da ti je on sad najbolji prijatelj. - Betty je bacila presavijene novine na moj stol. - Spomenuli
su vas u Postu. Jesi li znala da ga je časopis Physical Culture proglasio najzgodnijim
muškarcem na svijetu?
To me nije iznenadilo, ali iz nekog razloga, laskalo mi je. Tko uopće glasuje za takve
stvari?
- Samo smo jednom bili zajedno na ručku - rekla sam. - Stvarno. I to samo zato jer je želio
čuti moje mišljenje o predstavi...
Betty se nagnula preko mog stola. - Caroline, zaslužuješ ljubavnika, ali budi diskretna,
draga. Zar baš mora biti kazalištarac?
I usto tako... poznat? Znam da se još uvijek oporavljaš od prekida s Davidom. Da sam
znala da je moj brat takav...
- Betty, to je davno završilo.
- Mogu se zauzeti za tebe, ali jednom kad je ugled okaljan, ništa ga ne može oprati. Evelyn
Shimmerhorn je kao dvokrilni ormar. Ne može iz kuće.
- Pustimo sad Eveyln. Nije me briga za tuđe mišljenje.
- Bit će te briga kad te više nitko ne bude zvao na okupljanja. Zašto mi ne dopustiš da ti
namjestim udvarača? Iskreno, David možda jest moj brat, ali itekako ima svojih mana. Bolje
ti je bez njega, ali nemoj se spetljati s nekim Francuzom samo da njemu napakostiš. Znaš,

39
svaki muškarac u glavi ima predodžbu žene s kojom će na kraju završiti. Samo moramo naći
prikladnog muškarca, muškarca kojem si ta predodžba ti.
- Betty, sigurno imaš pametnija posla.
Betty je bila moja najveća podrška od prvog dana u Chapinu, tad mješovitoj školi, kad me
je jedan dječak na satu francuskog nazvao le girafon, a ona zabila petu svoje bijele čizmice u
njegovo stopalo.
- Da ja odlučujem, stavila bih tebe i Paula posve nage na vrh Chryslerove zgrade, ali
pokušavam te zaštititi, draga.
Na moje veliko olakšanje, Betty je rekla da joj se žuri. Ispratila sam je do predvorja, gdje
je odložila drvo novca na Pijin stol.
- Nadam se da ne očekujete od mene da položim ovaj novac na račun - rekla je Pia
zavalivši se u stolac s Gauloiseom u ruci.
- Šteta, jer bila bi krasan prizor na Petoj aveniji. Usput, draga Pia, imaš li ti ijedan cicnjak?
- Kaže se grudnjak.
Betty je bacila dolar na Pijin stol. - Evo, kupi si ga. Na dječjem odjelu su jeftiniji.
Dok je Betty izlazila iz predvorja, iz dizala je sa smeđom vrećicom u ruci iskočio Paul i
pridržao joj vrata. Betty mi je samo uputila svoj najprekorniji „rekla sam ti“ pogled i nastavila
svojim putem.
Paul je došao razgovarati s Rogerom zbog problema s vizom, a ja sam se ugurala na
njihov sastanak. Željela sam pokazati da podržavam Paula, jer Rogera bi to sigurno uvjerilo
da mu pomogne ostati. Roger je u uredu imao zidni krevet i ostavio ga je spuštenog, s
posteljinom zgužvanom kao upotrijebljene maramice. Očito se nije naspavao.
- Moram izvući Renu iz Francuske - rekao je Paul.
Roger je izvadio iz ladice električni brijaći aparat i odložio ga na bugačicu. - Možemo
pokušati. Američka viza tražena je roba. Vidio si red ispred ureda. I francuski državljani koji
imaju američke vize zapeli su u Francuskoj. Nema dovoljno brodova.
- Renin otac je Židov - rekao je Paul. - Hoće li to otežati stvari?
Prišla sam krevetu i rastresla posteljinu.
- Otkad je Washington 1924. promijenio imigrantske kvote, sve je teže - odvratio je
Roger.
- Zadovoljit će se i turističkom vizom.
Roger je s treskom zatvorio ladicu. - Caroline, makni se od tog kreveta. Paule, svi bi se u
onom redu ispred ureda zadovoljili turističkom vizom. Rena treba dva sponzora.
- Ja mogu biti jedan - rekla sam, udarajući šakama o Paulov jastuk. Je li to trag ruža za
usne? Rockette crven.
- Hvala ti, Caroline - nasmiješio se Paul.
- Caroline, ne bi li trebala pomagati Piji? - upitao je Roger.
Gurnula sam rub plahte ispod madraca.
- Je li Rena rezervirala kartu za brod? - upitao je Roger.
- Je, ali karta joj je istekla jer nije imala vizu. Kad je dobije, ponovno će je rezervirati.

40
 Roger je uključio svoj brijaći aparat i obrijao neposlušne dlačice na obrazima. Prepuštena
sama sebi, ta brada progutala bi cijelo njegovo lice. - Ništa ne obećaj em. Svakog dana
očekujemo nove restrikcije u izdavanju viza.
- Nove? - iznenadila sam se.
- Znaš da o tome ne odlučujem ja - rekao je Roger.
Podigla sam krevet i gurnula ga u njegovo spremište u zidu.
- Zar ne možemo ubrzati postupak? Meni se ovo ne čini poštenim. Paul je istaknuti
francuski državljanin, ambasador u svijetu...
- Caroline, prepušten sam na milost i nemilost američkog Ministarstva vanjskih poslova.
Sanduk šampanjca ne može sve riješiti.
- Možda ću morati nakratko u Francusku - rekao je Paul.
- Ako odeš, nikad se nećeš vratiti - zamijetio je Roger.
Prišla sam stolcu na kojem je sjedio Paul. - Zašto ne pričekaš do proljeća?
- U proljeće će situacija biti mnogo drukčija. Ako ozbiljno namjeravaš otići, savjetujem ti
da odeš odmah - rekao je Roger.
Paul se uspravio u stolcu.
- Naravno da namjeravam.
Namjerava li? Dvaput sam mu dala obrasce za ponovni ulazak i dvaput ih je izgubio.
Nisam se žalila, nisam željela da ode.
- Tad moraš podnijeti zahtjev - rekao je Roger.
- Ja ću ti ispuniti obrasce - ponudila sam se.
Paul je ispružio ruku i stisnuo moju.
- Sigurno jedva čekaš da vidiš suprugu - rekao je Roger.
- Naravno - odvratio je Paul.
Roger je ustao. - Odluka je na tebi, ali budeš li u svojoj sobi u Waldorfu kad Hitler odluči
krenuti na Francusku, nećeš se vratiti.
Sastanak je bio završen. I Paul je ustao.
- Caroline, trebam te još minutu - rekao je Roger.
Paul je prišao vratima.
- Vidimo se gore - rekao je i otišao u vrt na krovu.
Roger je zatvorio vrata svog ureda. - Nadam se da znaš u što se upuštaš.
- Sponzorirala sam deset podnositelja zahtjeva...
- Znaš na što mislim. S Paulom.
- Nemam ništa s Paulom. - Ostani smirena... Umorni Roger znači nevolju.
- Da nema tebe, Paul bi dosad već davno otišao. Vidim što se događa.
- Rogere, nisi fer.
- Nisam? Caroline, on je oženjen muškarac. Nije li čudno da mu se ne žuri vratiti kući? -
Roger je podigao sa stola Paulov dosje i prelistao ga.
- Njegova nova predstava je...

41
 - Važnija od njegove supruge?
- Mislim da su se malo... otuđili.
- Eto ti. - Roger je bacio fascikl na stol. - Pia kaže da zajedno ručate u vrtu na krovu.
- Rogere, pretjeruješ bez razloga. - Prišla sam vratima. Roger nije znao da smo Paul i ja
mnogo puta zajedno obišli Manhattan uzduž i poprijeko. Je li chop suey i rižine kolače u Ulici
MacDougal u Greenwich Villageu. Šetali japanskim vrtom u parku Prospect.
- Slušaj, Caroline, znam da si vjerojatno usamljena...
- Ne moraš me vrijeđati. Samo pokušavam pomoći. Nije pravedno da Rena i on ovako
pate. Sjeti se što je sve Paul učinio da pomogne Francuskoj.
- Pričaj to nekom drugom. Želiš da izvučem Renu kako bi on mogao ostati. I onda što?
Troje je gužva, Caroline, i pogodi tko će ostati kratkih rukava? Kao francuski državljanin, on
mora izvršiti svoju dužnost i vratiti se kući.
- Rogere, moramo postupiti ispravno.
- Ništa mi ne moramo, Caroline. I pazi što želiš.
Pohitala sam natrag u svoj ured, zaobišavši zalutalu loptu za pétanque. Čeka li me Paul
još uvijek na krovu?
Rogerove riječi nisu mi dale mira. Možda me je Paul privlačio. Nadala sam se da je Betty
u pravu o muškarcima i njihovim predodžbama žena koje su im suđene. Jesam li Paulu ja ta
žena? U životu ima i gorih stvari.

U konzulatu smo imali strahovito mnogo posla, ali majka je inzistirala da volontiram na
dansantu koji je s prijateljicama organizirala u Plazi. Ako nikad niste bili na takvom
događanju, dansant je ostatak davnih vremena, ležerno poslijepodnevno okupljanje na kojem
se poslužuju lagani sendviči i potiče ples.
Tog dana radije bih bila na milijun drugih mjesta, ali majka je taj dansant organizirala da
pomogne svojim Bjelorusima, nekad pripadnicima ruske aristokracije, a sad prognanicima,
koji su u ruskom građanskom ratu podržali cara. Pomaganje toj nekadašnjoj aristokraciji
majci je godinama bila najdraža zanimacija i osjećala sam se obveznom pomoći.
Za dansant je rezervirala neobaroknu plesnu dvoranu u Plazi, jednu od najljepših
dvorana u New Yorku, s ostakljenim zidovima i kristalnim lusterima, a za glazbu angažirala
ruski orkestar balalajki. Šestorica bivših carskih glazbenika sjedila su kao motke u svojim
svečanim odijelima na podiju na jednoj strani dvorane. Svi su na koljenima držali svoje
trokutaste balalajke s tri žice i čekali majčin znak. Iako su se ti glazbenici svjetskog ranga sveli
na sviranje na dansantima, djelovali su sretno jer imaju posla. Pomoćne domaćice događanja,
članice odbora koje je majka silom regrutirala i nekoliko mojih prijateljica iz Junior League,
jurcale su naokolo odjevene u tradicionalnu rusku nošnju. Čak je i mrzovoljnu Piju nagovorila
da nam se pridruži.
Nikome izvan kruga svojih supatnica nisam rekla da volontiram na tom okupljanju, jer
bilo je nevjerojatno ponižavajuće biti viđen u ruskoj nošnji. Kao glumica rado sam odijevala
sve zamislive kostime, ali ovaj je čak i za mene bio previše, jer sastojao se od šarafana, duge,
crne haljine trapezoidnog oblika, s izvezenim jarkocrvenim i zelenim prugama, i bijele
košulje s puf rukavima, ukrašenim cvjetovima. Majka je inzistirala i da sve stavimo na glave
posebno ponižavajuće kokošnjike, visoke kape izvezene zlatnim i srebrnim koncem i
42
ukrašene poludragim kamenjem i niskama riječnih bisera. Kao da već nisam bila dovoljno
visoka, s tom kapom na glavi izgledala sam kao malo manji Empire State Building ovijen
biserima.
Majka je odložila na glavni stol praznu, pozlaćenu zdjelu za donacije i položila dlan na
moj izvezeni rukav. Tim pokretom odaslala je val nježnog parfema, koji je njezin prijatelj
princ Matchabelli, i sam izgnani Gruzijac, kreirao posebno za nju od njezinih omiljenih
jorgovana, sandalovine i ruža. On i njegova supruga, princeza Norina, koja je bila glumica,
slali su majci sve svoje mirise, pa je na njezinu toaletnom stoliću niknuo šareni grad bočica u
obliku krune s čepovima u obliku križa.
- Imat ćemo slab odaziv - rekla je majka. - Osjećam to.
Iako to majci nisam željela reći, slab odaziv bio je neizbježan, jer sve više Amerikanaca
zagovaralo je izolacionizam. Rezultati ankete pokazivali su da se naša država, koja se još
uvijek oporavljala od golemih žrtava u Prvom svjetskom ratu i Velike gospodarske
krize, protivi uključivanju u novi sukob. Njujorčani nisu bili raspoloženi za dansante u korist
bilo koga izvan naših četrdeset i osam država.
- Sad kad je u Europi rat, tvoji Bjelorusi više nisu prioritet.
Majka se osmjehnula. - Da, zamisli sve te sirote europske izbjeglice. - Na prilike za
dobročinstvo gledala je kao što neki gledaju tanjur s kolačima.
S druge strane dvorane, u brašnom zaprašenoj kuti prišao nam je naš kuhar Serge s
plisiranom kuharskom kapom na glavi. U rukama je nosio srebrnu zdjelu tvoroga, ruskog
seljačkog jela od svježeg sira sa sirupom od kupina. Rođen kao Vladimir
Sergejevič Jevtušenkov, Serge je bio plemićkog podrijetla, ali majka nikad nije objasnila tko
su točno bili njegovi preci. Život sa Sergeom bio je kao život s mnogo mlađim bratom koji ima
upadljiv naglasak i svaki sat budnosti provodi smišljajući nova jela koja će flambirati za
majku i mene.
Kad se Serge pojavio u dvorani, pred nama se kao krokodil najednom pojavila Pia s
kristalnom šalicom punča u ruci. - Izgleda slasno, Serge.
Serge se zarumenio i obrisao dlanove o pregaču. Visok, vitak i pješčanoplave kose, Serge
je mogao očarati sve djevojke u New York Cityju, ali njegova prirođena stidljivost bila je
nepremostiva prepreka pa se držao kuhinje i u njoj sretno karamelizirao creme brulée.
- Majko, možda nisi trebala rezervirati Veliku dvoranu - rekla sam.
Postojale su slabe šanse da će privući dovoljno veseljaka da ispune više od 350 četvornih
metara prostora. Ukrala sam komadić majčina khachapurija, kruha s maslacom narezanog na
trokute. - Ali oglasila si događanje u Timesu. Bit će ljudi.
Majčin orkestar zasvirao je strastvenu inačicu ruske narodne pjesme „Stara lipa“,
nespojivu s ijednim suvremenim plesnim korakom.
Majka me uhvatila za lakat i odvela u stranu. - Prodajemo ruski čaj i cigarete, ali kloni ih
se. Pia kaže da ih pušiš sa svojim prijateljem Francuzom.
- On nije...
- Tvoj društveni život tvoja je stvar, ali moramo zaraditi.
- Znam da ne odobravaš Paula, ali samo smo prijatelji.

43
 - Caroline, ja nisam tvoj ispovjednik, ali svi znamo kakvi su kazalištarci. A posebno
oženjeni glumci daleko od kuće. Imaš trideset i pet godina...
- Trideset i sedam.
- ... i ne treba ti moje odobrenje. Ali ako mene pitaš, jedan ili dvojica mladića iz orkestra
mogli bi biti prikladni udvarači. - Nakosila je glavu prema glazbenicima. - Nekoć su bili krema
ruske aristokracije.
- Nijedan nije mlađi od šezdeset.
- Izbirač dobije otirač, draga.
Majka se udaljila vrbovati donatore, a ja sam se popela na ljestve i okretala reflektor
prema orkestru, posve svjesna da sam na toj visini samo još upadljivija, kad se na vratima
dvorane pojavio Paul i smjesta mi prišao.
- Roger mi je rekao da ću te naći ovdje.
Velebna dvorana odgovarala je Paulu, bež zidovi sa zlatnim uresima isticali su njegovu
tamnoputu privlačnost. Preplavilo me ono Što Francuzi nazivaju la douleur, jednom od
mnogih francuskih riječi za koje u engleskom jeziku ne postoji adekvatan prijevod, a znači
„bol žudnje za nečim što ne možeš imati“.
- Krasno - odvratila sam spuštajući se s ljestava. Biseri na mojoj kapi njihali su se na sve
strane. Zar nije mogao barem suspregnuti osmjeh?
- Krenuo sam u kazalište, ali treba mi tvoj potpis na Reninom zahtjevu za vizu. Ako ti sad
nije zgodno...
- Naravno da mi je zgodno.
Majka nam je prišla, a orkestar zasvirao življu melodiju.
- Majko, dopusti da ti predstavim Paula Rodierrea.
- Drago mi je - rekla je majka. - Koliko čujem, nastupate u Pariškim ulicama.
Paul je uputio majci jedan od svojih najljepših osmijeha. - Samo sam jedan od stotinu
izvođača.
Majka se činila imunom na njegove draži. Neupućenom oku izgledala je savršeno
srdačno, ali nakon godina promatranja njezina ponašanja u društvu, nije mi promaknula
hladnoća u njezinu držanju.
- Ispričajte me, moram se pobrinuti da donesu još khachapurija. Izgleda da ga je netko
slistio.
Paul se okrenuo prema majci. - Khachapuri? Moje omiljeno jelo.
- Bojim se da je samo za goste koji plaćaju - odvratila je majka. - Iako takvih večeras neće
biti mnogo.
Paul se lagano naklonio, strahovito služben u ophođenju prema njoj. - Moje dame, molim
vas da me ispričate, moram vas napustiti. - Nasmiješio mi se i otišao putem kojim je i došao.
Tako brzo?
- Svaka čast, majko, otjerala si našeg jedinog gosta.
- Francuzi znaju biti previše osjetljivi.
- Ne možeš očekivati da će ljudi ostati ovdje. Njujorčani bi radije umrli nego jeli tvorog, i
znaš, pomoglo bi da nudiš alkohol.

44
 - Sljedeći put prodavat ćemo hrenovke i grah. Da ti odlučuješ, otišli bismo u neki jeftini
restoran i na stol postavili vrč kukuruznog viskija.
Uz pomoć mrzovoljne Pije, posvetila sam se vješanju majčinih borovih vijenaca iznad
vrata. Dok smo radile, u mislima sam pročešljala popis svih stvari koje sam već trebala
obaviti. Napisati izvještaje za Rogera. Spakirati kutije pomoći. Zašto je majka tako tvrdoglava?
Mora se prilagoditi dvadesetom stoljeću. Osjetila sam nečiji pogled na sebi, a kad sam se
okrenula, ugledala sam jednog od starijih članova orkestra koji mi je namigivao s balalajkom
u ruci.
Sat vremena kasnije čak je i majka priznala poraz. Jedine naše moguće mušterije bili su
gosti Plaze, bračni par iz Chicaga koji je slučajno zalutao i brzo otišao, kao da su naletjeli na
koloniju nudista.
- Dakle, ovo je fijasko - rekla je majka.
Skinula sam vijenac sa zida.
- Rekla sam ti...
Nisam dovršila rečenicu, jer u hodniku ispred dvorane nastala je takva buka da smo se
jedva čule. Vrata su bila širom otvorena i u dvoranu je nagrnulo šaroliko mnoštvo svakojakih
ljudi, s vrha i dna društvene ljestvice, upadljivo našminkanih i odjevenih u francuskom stilu
1920-ih. Žene u pletenim kostimima, s valovitom kosom. Neke su bile odjevene u haljine
niskog struka, i imale bob frizure kao Louise Brooks. Božanstvena stvorenja u satenskim
kućnim ogrtačima s perlicama i lažnim dijamantima, dječački kratkih kosa, zalizanih u stilu
Josephine Baker. Muškarci su bili u vintage odijelima s poludcilindrima. Na začelju je stigla
gomila glazbenika u crnim smokinzima, s violinama i saksofonima u rukama. Majka je
izgledala kao da će se rasprsnuti od sreće, dok je mahala glazbenicima da se pridruže njezinu
orkestru.
- Imamo khachapuri - objavila je. - Kapute ostavite kod drage Pije.
Usred tog meteža, ušetao je Paul.
- Gospode, što je ovo? - upitao je provlačeći se između dviju žena s cloche šeširima
navučenim nisko na čelo, koje su nosile bubanj. Naravno da sam ih prepoznala.
- Mislim da znaš što je, Paule. Kako si uspio dovući ovamo cijeli ansambl predstave?
- Znaš kakvi su kazalištarci. Već su bili odjeveni za zabavu. Carmen ima migrenu, pa je
današnja matineja otkazana. Do šest smo slobodni.
Orkestar Pariških ulica dobro se uklopio s majčinim Rusima i kao glazbeni most za
spajanje nacija pronašao „Love Is Here to Stay“. Kad su plesači prepoznali pjesmu, svi su
pohrlili na plesni podij; žene su plesale fokstrot i swing sa ženama, muškarci s muškarcima.
Majka je dohitala do nas, putem namještajući kapu na svojoj glavi.
- Zgodno društvance, zar ne? Znala sam da ćemo prije ili kasnije privući mnoštvo.
- Majko, sve je to Paulova zasluga. Doveo je svoje kolege s predstave. Sve njih.
Majka je trepnula, načas smetena, a onda se obratila Paulu. - Gospodine Rodierre,
Američki središnji odbor za pomoć Rusima od srca vam zahvaljuje.
- Postoji li ikakva šansa da ta zahvala uključi i ples? Nikad nisam plesao na Gershwina
sviranog na balalajci.
- Pa, ne smijemo vas lišiti te prilike - odgovorila je majka.

45
 Kad se pročulo da je čuveni Paul Rodierre na đensantu, svi u hotelu došli su u dvoranu, i
Serge je tri puta morao donijeti nove zdjele tvoroga. Uskoro sam se uspjela osloboditi kape, i
svi su se sjajno zabavljali, uključujući i majčine prijatelje iz orkestra, koji su donijeli nekoliko
boca ruske votke da ledeni čaj lakše klizi niz grlo.
Kad je otišao, Paulovi džepovi pucali su od ruskih cigareta koje mu je majka silom
ugurala, a zdjela za donacije Središnjem odboru za pomoć Rusima prelijevala se.
Majka se kratko zaustavila pokraj mene da predahne između dvaju plesova. - Dušo, što
se mene tiče, druži se s Francuzima koliko god želiš. Baš mi nedostaju kazalištarci, tebi ne?
Kako osvježavajuća promjena.
Paul mi je mahnuo na odlasku; dobro je obavio posao, a sad je bilo vrijeme da odvede
glumce i glazbenike na poslijepodnevnu predstavu. Njegova ljubaznost nije mogla naići na
plodnije tlo.
Majka tako nije plesala otkad je otac umro. Kako mu ne bih bila neizmjerno zahvalna?
Bettyje imala pravo. Doista je bio moj najbolji prijatelj.

46
 PETO POGLAVLJE

KASIA

1939.

M atka je vrisnula kad je SS-ovac odalamio Psinu lopatom. Psina je sablasno zakreštala i
umirila se; nakon toga čulo se samo grebanje njezinih još živih nogu o tvrdo tlo.
Nekoliko pera boje karamele s maslacom lepršalo je u zraku.
- Tako smo to radili kod kuće - rekao je SS-ovac. Bacio je lopatu, uhvatio sirotu Psinu za
mlohavi vrat i dobacio je onom mršavom vojniku. Nastojala sam ne gledati njezine noge, koje
su još uvijek grebale po zraku.
- Oprostit ću vam što ste zatajili ovu kokoš - rekao je SS-ovac Matki i obrisao ruke
maramicom. - Ali ne zaboravite, uskraćivanje hrane Reichu ozbiljan je prekršaj. Imate sreće
što ste prošli samo s upozorenjem.
- Razumijem - odvratila je Matka s dlanom na vratu.
- Psina - blebnula sam. Vrele suze pekle su mi oči.
- Jeste li čuli? - upitao je onaj mršavi čuvar, držeći Psinu za noge i izbjegavajući njezine
čaporke. - Psina na poljskom znači “psić“. Oni kokoš zovu psom. Glupi Poljaci.
Muškarci su uzeli Psinu i otišli, za sobom ostavljajući zrnca zemlje na podu.
Tresla sam se od glave do pete. - Matka, dopustila si im da je ubiju.
- Bi li radije umrla zbog jedne kokoši? - upitala je Matka, ali i njoj su oči bile pune suza.
Pohitale smo u kuhinju i kroz prozor gledale vojnike koji su odlazili svojim kamionom.
Bogu hvala da moja sestra nije to vidjela.
Zuzanna se vratila sutradan ujutro, provevši noć u bolnici. Doktor Skala, njezin mentor i
direktor bolnice, čuven po operacijama rascijepljenog nepca, bio je uhapšen i njoj je naređeno
da napusti odjel i rečeno da Poljaci nisu prikladni za obnašanje važnih položaja. Nikad je
nisam vidjela tako potresenu, izbezumljenu i bijesnu jer je morala napustiti svoje pacijente,
većinom djecu. Kasnije smo saznali da su nacisti još od 1936. sastavljali popis Poljaka za koje
su sumnjali da su protivnici njemačke politike, i mete kao što su bolnice čak označavali
divovskim X-ovima, koje su njihovi piloti mogli vidjeti iz zraka. Nikakvo čudo da su tako lako
osvajali one koje su željeli.
Nakon tri dana ispitivanja, Gestapo je pustio tatu. Nisu ga premlatili, ali naredili su mu
da na posao dolazi u rano jutro i radi dokasna. Laknulo nam je što je živ, ali rekao nam je
koliko mu je teško bilo gledati kako nacisti otvaraju pakete i pisma poljskih građana i samo
uzimaju što im se prohtije. Nakon radnog vremena pod su posipavali piljevinom, da budu
sigurni da tata i njegovo osoblje ne dolaze u poštu noću, kad je nitko ne čuva.

47
 Uskoro se činilo da su svi njemački nacisti došli u naš grad. Naši susjedi Nijemci izašli su
na ulice i pozdravili došljake klicanjem i cvijećem. Mi smo ostali u kući. Ruske trupe nalazile
su se istočno od nas i zaustavile se kod rijeke Bug.
Nakon toga, bili smo kao muhe u medu; živi, ali nismo doista živjeli. Imali smo sreće da
su nacisti rasporedili Zuzannu u lublinski sanitet, budući da su sve ostale liječnike u bolnici,
muškarce i žene, okupili i nekamo odveli. Dobila je propusnicu s fotografijom i desetak crnih
pečata nacističkih orlova. S tom je propusnicom mogla biti vani u svako doba dana i noći, čak
i nakon redarstvenog sata. Svako jutro bili smo zahvalni jer smo se probudili u svojim
krevetima. Previše je naših prijatelja Poljaka nestalo tijekom noći bez ikakva objašnjenja.
Jednog dana sam sjedila na krevetu omotana pokrivačem i rješavala kviz u starom broju
časopisa Photoplay, što mi je bila omiljena zabava u zatvorenom prostoru. Pietrik je kradom
slušao predavanja iz ekonomije i jedan njegov kolega platio mu je američkim časopisima.
Zapamtila sam svaku riječ koja je pisala u njima. U kvizu je pisalo da ćeš, kad se zaljubiš,
škljocnuti kao pudrijera kad je zatvoriš, a ja sam škljocala svaki put kad bih vidjela Pietrika.
Interesi su nam se savršeno podudarali (što je, tvrdio je kviz, velika rijetkost).
Pietrik je svratio tog dana. Bilo je lijepo vidjeti ga. Nije mi bilo važno o čemu
razgovaramo. Samo sam željela da bude blizu mene.
- Koliko dugo možeš ostati?
Izrezala sam iz časopisa fotografiju glumice Carole Lombard. Bila je snimljena negdje u
Los Angelesu i okružena bijelim božićnim zvijezdama. Nije mi bilo lako biti opuštena, kad sam
osjećala da moja pudrijera škljoca.
Pietrik mi je prišao i sjeo pokraj mene na krevet. Opruge su se uleknule pod njegovom
težinom.
- Ne dugo. Došao sam te zamoliti za uslugu. Riječ je o Nadiji. - Izgledao je umorno i danima
se nije obrijao. - Morala je otići na neko vrijeme.
- Što se dogodilo? - upitala sam, najednom osjetivši hladnoću od glave do pete.
- Ne smijem reći.
- Ali...
- Za tebe nije sigurno da to znaš. Ali vjeruj mi, radimo na tome da promijenimo situaciju.
Bilo mi je jasno da radi za pokret otpora. Iako to sam nije rekao, očito je bio među prvima
koji su mu se priključili nakon nacističke invazije. Primijetila sam njegove tajanstvene
kasnonoćne sastanke. Cjelodnevna izbivanja bez objašnjenja. Nije nosio velike crne čizme kao
neki dečki iz pokreta otpora, po čemu su ih Nijemci lako prepoznavali, ali bio je duboko
angažiran.
Nadala sam se da SS-u to nije tako očito. Većina nas bojkotirala je njemačke zapovijedi i
sabotirala što je mogla sabotirati, ali postrojba pokreta otpora, Armia Krajowa, odnosno AK,
nije se šalila. Iako se na početku još nije službeno zvala AK, predstavljala je poljsku vladu u
egzilu u Londonu. Naša prognana vlada obraćala nam se preko BBC-ja, poljske radio postaje
Swit i svih sedamnaest lublinskih ilegalnih novina.
- Kasia, ako želiš pomoći, možeš mi učiniti veliku uslugu.
- Štogod želiš.

48
 - Kad su Nadia i njezina majka otišle, morale su ostaviti Felku. Nacisti rade strašne stvari
mačkama i psima Židova. Možeš li otići po nju?
- Gdje je Nadia? Mogu li je vidjeti?
Više me nije bilo briga jesu li Pietrik i ona zaljubljeni jedno u drugo. Samo sam željela da
oboje budu sigurni.
- Mogu ti reći samo da su ih nacisti umalo uhapsili i da su pobjegle u zadnji čas.
- Zato što su Židovke? Ali Nadia je katolkinja.
- Da, ali djed joj je bio Židov, pa je zbog toga ugrožena. Nadia se neko vrijeme mora kloniti
grada. Bit će dobro, ali Felka je u opasnosti. - Uhvatio me je za ruku. - Hoćeš li pomoći? Hoćeš
li je dovesti ovamo?
- Naravno.
- Osim toga, Nadijina majka je u svom noćnom ormariću ostavila nešto što mora
pohraniti na sigurno. Jednu žutu omotnicu, skrivenu u telefonskom imeniku.
- Ne znam, Pietrik. Nadijina majka uvijek zaključa kuću.
- Stražnja vrata su otključana. Moraš uzeti telefonski imenik u kojem je ta omotnica.
Mrzim što to tražim od tebe jer si mi dragocjena, ali nemam nikog drugog.
Jesu li to suze u njegovim očima?
- Znaš da ću pomoći.
Dragocjena sam mu? Uhvatio me je za ruku, okrenuo je i poljubio mi dlan. Pomislila sam
da ću se otopiti, procuriti kroz podne daske u podrum. Načas sam zaboravila sve grozote koje
su se događale oko nas.
- Sutra ujutro, odmah iza deset sati, odnesi taj telefonski imenik s omotnicom u ured na
broju 12 u Ulici Lipowa. Pritisni zvono na ulaznim vratima. Pitat će te tko je. Reci „Iwona“.
- Je li to moje kodno ime? - Iwona znači tisa. Željela sam privlačnije kodno ime, kao što je
Grazyna, što znači lijepa.
- Da, to je tvoje kodno ime. Wiola će te pustiti u kuću. Samo joj daj imenik i reci da je za
Konrada Zegotu pa odmah odi kući kroz park Ludowy.
Kad sam kasnije vrtjela po glavi sve što mi je rekao, nisam bila sigurna je li doista rekao
da sam mu dragocjena. Ali možda je ljubavni kviz u Photoplayu ipak bio u pravu.
Sutradan ujutro krenula sam prema Nadijinoj kući, lijepom stanu na prvom katu
dvokatnice na pet minuta hoda od naše kuće. Željela sam dobro obaviti svoj prvi zadatak za
Pietrika.
Putem sam zastala uz kameni zid u kojem smo jedna drugoj ostavljale tajne poruke i
svoje najdraže knjige. Izvukla sam naš posebni, četvrtasti kamen, gladak i zaobljen od godina
izvlačenja iz zida i vraćanja u njega. Zadnja knjiga koju sam joj ostavila, Sotona iz sedmog
razreda Kornela Makuszynskog, još uvijek je bila ondje. To nam je objema bila najdraža knjiga
i razmijenile smo je nebrojeno puta. Hoće li Nadia imati prilike da je uzme? Ostavila
sam knjigu u skrovištu i vratila kamen na njegovo mjesto.
Nastavila sam bez imalo straha, dok nisam stigla do Nadijine kuće. Kad sam ugledala
njezina narančasta vrata, koljena su mi zaklecala. Diši.

49
 Otišla sam do malog, ograđenog dvorišta iza kuće, provirila kroz procijepe između
dasaka i ugledala Felku sklupčanu na stražnjoj stubi. I kroz gusto krzno jasno su joj se vidjela
rebra. Nadijino dvorište bilo je manje čak i od našeg, i resila su ga samo zahrđala dječja kolica
i jedan slabašni ružin grm.
Trebalo mi je neko vrijeme da se popnem preko ograde i polako priđem Felki. Čeka li
Nadiju? Pomilovala sam je po grudima, a ona je na moj dodir pokušala mahnuti repom, iako
je jedva uspijevala podići glavu. Bila je topla, ali disala je plitko i iskrzano. Sirotica je umirala
od gladi.
Prekoračila sam preko Felke, otvorila stražnja vrata i ušuljala se u kuhinju.
Sudeći po kuglofu s jabukama koji je stajao na stolu, prošlo je barem tjedan dana otkad
su Nadia i njezina majka otišle. Mlijeko u njihovim čašama zgrušalo se, a muhe su pronašle
šljive. Prošla sam kroz kuhinju i otišla u Nadijinu sobu. Krevet joj je bio pospremljen, kao
uvijek.
Odšuljala sam ,se kroz ostatak kuće do sobe Nadijine majke. U toj prostoriji nije bilo
mnogo tragova odlaska, naglog ili planiranog. Većinu prostorije zauzimao je bijelo obojeni
željezni krevet prekriven perinom, s kačkanom dekom na uznožju. Perina je bila ulegnuta na
mjestu gdje je na njoj stajao kovčeg, a na noćnom ormariću čekao je poljski prijevod knjige
Prohujalo s vihorom. Dva goblena sa seoskim prizorima, jedno malo raspelo i kalendar
visili su na zidu. Kalendar je prikazivao otmjenu ženu ispred lokomotive. Žena je u rukama
držala buket žutog cvijeća, a iznad lokomotive pisalo je NJEMAČKA TE ŽELI VIDJETI. Na
kalendaru je bilo i ime putničke agencije gospođe Watroba: PUTOVANJA WATROBA.
DOPUSTITE NAM DA VAS ODVEDEMO.
Otvorila sam ladicu noćnog ormarića, pronašla onaj telefonski imenik i prelistala ga dok
nisam našla debelu omotnicu. Bila je zalijepljena i na prednjoj strani neurednim je rukopisom
bila napisana riječ Zegota, a kroz papir su se nazirale novčanice. Uzela sam imenik i deku s
kreveta pa se vratila u kuhinju i dograbila sa stola sjajnu pletenicu od tijesta s jajima. Bila je
tvrda kao kamen, ali svaki kruh bio je dragocjen.
U dvorištu iza kuće teškom sam mukom smjestila Felku u dječja kolica. Jedva je pisnula,
sirotica. Telefonski imenik odložila sam pokraj nje, pokrila dekom i nju i imenik, i sporednim
uličicima, da izbjegnem nacističke straže, krenula prema Ulici Lipowa. Nadomak odredišta,
ubrzala sam i kolica su poskakivala po kaldrmi.
- Što to imamo ovdje?
SS-ovac u smeđoj košulji iskoračio je iz uličice i preplašio me na mrtvo ime. Vidjela sam
da pokraj njega stoji jedna djevojka iz moje gimnazije, ali brzo se povukla u polumrak. Umalo
sam se srušila, koljena su mi se odsjekla.
- Ništa, idem kući - odgovorila sam na njemačkom. Bogu hvala da sam znala njemački, jer
svi razgovori na poljskom bili su zabranjeni.
- Ah, Njemica, je li? - Podigao je rub deke svojim pendrekom.
- Ne, Poljakinja.
Časnik se nije obazirao na mene i prišao je bliže kolcima da ih bolje promotri.
- Što je ovo? Mrtvi pas?
Jedva sam ga čula. Srce mi je bubnjalo u ušima. - Samo je bolesna. Nadam se da nije ništa
zarazno.

50
 Stražar je spustio deku. - Idi - rekao je. - Odvedi tu bolesnu životinju kući. - Ponovno je
nestao u uličici.
Kad sam stigla u Ulicu Lipowa, odjeća mi je bila mokra od znoja. Ulica je bila veoma
prometna. Felku sam ostavila u kolicima prekrivenu dekom i uspela se stubama, a noge su mi
se tresle kao Matkina hladetina od šarana. Napokon sam službeno bila špijunka. Sa samo
šesnaest godina, neprijateljica nacista. Koliko je moći bilo u tome! Ponosno sam se uspravila
i pritisnula zvonce. Kako ono glasi kodno ime osobe koja će preuzeti paket?
Wiola.
- Tko je? - začuo se glas iznutra.
- Iwona - odgovorila sam.
Pogledala sam prema ulici, automobilima, zaprežnim kolima i ljudima koji su svi išli
svojim putem. Požuri, Wiola. SS bi me mogao opaziti ondje s telefonskim imenikom svima
pred očima.
Vrata su zazujala, a ja ušla i zatvorila ih.
Prepoznala sam djevojku kodnog imena Wiola: Janina Grabowski, moja bivša kolegica u
izviđačima. Prsti na rukama bili su joj rašireni, a nokti svjetlucali od vlažnog, rubinsko
crvenog laka.
- Oprosti što nisam odmah otvorila - rekla je.
Pružila sam joj telefonski imenik. - Wiola, ovo je za Konrada Zegotu.
Janina je bila simpatična i jedra djevojka plamenocrveno obojane kose, ali ne bih joj
povjerila svoj život u ruke. Nije dobila značku iz prve pomoći ni orijentacije, i svi su znali da
je značku iz umjetnosti dobila zahvaljujući šminkanju.
Janina je uhvatila imenik između dlanova.
- Hvala ti, Iwona.
Ured se nalazio u preuređenoj stambenoj zgradi s visokim prozorima koji su gledali na
ulicu i bili prekriveni samo prozirnim bijelim zavjesama. Bio je opremljen samo metalnim
radnim stolom na koji je bio postavljen stari pisaći stroj, dvama naslonjačima i prašnjavim
stolom, zatrpanim starim poljskim modnim časopisima. Netko je na stol stavio staklenu
zdjelu sa zlatnom ribicom. Ribica je zurila u mene, mašući svojim krilima, iznenađeno
razjapljenih usta. I ona je shvaćala da je ovaj ured lažnjak.
Janina je nespretno odložila imenik na stol. Osmijeh joj je draškao lice, a onda je prasnula
u smijeh.
- Kasia, ne možeš očekivati od mene da ostanem ozbiljna. Iwona. Sve ovo urnebesno je
smiješno.
Wiola, ime koje je Pietrik dao Janini, znači ljubičica, i nimalo joj nije odgovaralo, jer bila
je visoka, sa zapešćima debelim kao noge stola.
- Govori tiše. Tko zna tko bi mogao biti u blizini i promatrati?
Svjetla iznad naših glava blještala su. Mogu li nas svi nacisti vidjeti?
- Jedini nacisti koji su došli iole blizu ovog stana pratili su Annu Sadowski kad je nosila
bombe u grudnjaku. Cijelim su putem očijukali s njom. Neke cure dobiju zabavne zadatke. -
Janina je zakoračila prema meni. - Hoćeš li ostati na partiji karata?

51
 Karata?
- U onom imeniku je omotnica s novcem. Ne bi li je trebala sakriti? Želiš li da nas ubiju?
- Daj, ostani. Napravit ću ti frizuru.
- Moram se vratiti kući prije mraka.
Stisnula je ruke uz prsa. - Punđicu?
Janina je radila na pola radnog vremena u najboljem frizerskom salonu u Lublinu.
- Pietrik mi je rekao da odmah odem.
- Jeste li vas dvoje cura i dečko?
- Moram ići...
- Svi kažu da mu se sviđaš...
Pohitala sam prema vratima. - Ne slušaj tračeve.
Janina je uzela časopis sa stola i sjela na radni stol. - Znači, ne zanimaju te nikakvi tračevi?
Okrenula sam se.
- Čak ni oni o, recimo... Nadiji Watrobi?
Zakoračila sam prema stolu.
- Što znaš o njoj?
Janina je isturila bradu. - Oh, ipak ćeš ostati.
- Nadia je moja najbolja prijateljica.
- Stvarno? - upitala je Janina prelistavajući časopis.
- Hoćeš li prestati? Njezin pas me čeka vani, jako bolestan...
Zatvorila je časopis. - Ne valjda Felka?
Nadijina Felka bila je svima poznata.
- Da, Felka. Zato mi odmah reci.
- Pa, ne znam sve...
- Janina, ako mi ne kažeš...
- Dobro, reći ću ti. Znam samo da je Pietrik... odnosno, mislim da je to bio Pietrik... odveo
Nadiju i njezinu majku u siguran stan.
- Negdje blizu?
- U Lublinu, da. Ali to je sve što znam.
- Ne znaš ništa drugo?
- Ništa, osim što sam čula da je skriva nacistima pred nosom.
Ošamućena, zahvalila sam Janini, spustila se stubama i krenula kući, kroz park koji mi je
Pietrik preporučio. Nadia je doista na sigurnom! Cijelo moje tijelo opustilo se dok sam brzo
gurala kolica da dovedem Felku kući i nahranim je. Nadia je s majkom i još uvijek je u Lublinu!
Mnogo je toga što mogu učiniti za nju - brinuti o Felki, raditi za pokret otpora.

52
 Na kraju krajeva, uspješno sam obavila prvi zadatak, iako ga Janina nije ozbiljno shvatila.
Jesam li sad članica pokreta otpora? Dostavila sam novac. Sutra ću položiti službenu zakletvu.
Negdje na pola puta do kuće, pljusnula je kiša, stvorila bujice na kamenom popločanim
ulicama i smočila Felku i mene do gole kože.
- Jednom si imala sreće -- sa svakim su korakom govorile moje mokre cipele. - Nemoj
očekivati da će uvijek biti tako.

53
 ŠESTO POGLAVLJE

HERTA

1939. - 1940.

I z kampa Cvijet, vlakom sam se vratila kući, sretna što odlazim i razmišljajući samo o tome
da što prije nađem posao kao liječnica. Putovala sam odjevena u svoju BDM-ovu odoru, ali
brzo sam požalila zbog toga. Odmorila bih se gledajući kroz prozor guste šume pokraj kojih
vlak juri, i u mislima sastavljajući popis klinika koje bih mogla posjetiti. Ali nisam imala ni
trenutka mira od putnika koji su se divili mojoj odori.
- Fraüelein, smijem li dodirnuti vašeg orla? - upitao je jedan dječak.
Stajao je uz moje sjedalo, uspravno i s rukama uz tijelo, i lagano se zaljuljao kad se
zaljuljao i vlak. Njegova majka stajala je pokraj njega, razrogačenih očiju i s dva prsta na
usnama, kao da se sreće s Führerom. Da, bilo je pomalo naporno predstavljati BDM, ali
istodobno mi je i laskalo, jer nama koje smo nosile tu odoru iskazivalo se veliko poštovanje.
Iako smo bile mlade, imale smo veliku moć.
- Smiješ - odgovorila sam.
Suze su mi nagrnule na oči dok je milovao zlatni konac nježno kao da miluje leptira.
Ništa ne gane srce više od neiskvarena njemačkog djeteta.
Nisam se čudila takvom zanimanju za svoju odoru, jer većina Nijemaca nikad nije vidjela
ženu sa svim BDM-ovim odličjima. Iako je muška Hitlerovska mladež dobivala odličja i značke
za svaku aktivnost, čak i za sadnju biljaka u teglice, BDM-ova odlikovanja za postignuća bila
su brojno ograničena i teško ih se stjecalo. Ja sam na svojoj mornarsko modroj jakni
voditeljice nosila odličje Crvenog križa, srebrnu medalju za bolničarsku stručnost i značke za
pružanje prve pomoći i tjelesnu spremu.
Ali orao je ukazivao na najvišu razinu vodstva; zlatna ptica raširenih krila, koju sam
nosila na srcu, privlačila je najviše pozornosti. Kad sam je prvi put donijela kući na prsima,
Mutti se rasplakala od ponosa. Ta značka zadivila ju je više od moje liječničke diplome, koju
sam zbog rata dobila po ubrzanom postupku.
Vrativši se u Düsseldorf, pokušala sam naći posao liječnice, ali iako sam diplomirala kao
druga u svojoj generaciji, ambulante su nevoljko zapošljavale žene. Činilo se da je stranačka
retorika o ženinu mjestu u kući kao supruge i majke naišla na opće odobravanje, i mnogi su
pacijenti zahtijevali muškog liječnika. Budući da sam kao studentica morala ići na satove
šivanja, honorarno sam šivala.
Na kraju sam dobila posao na pola radnog vremena u Klinici za kožne bolesti u
Düsseldorfu, koja mi je plaćala mali honorar za svakog pacijenta kojeg sam liječila. Posao je
54
bio dosadan, i probijanje gnojnog čira većinu je dana bilo najzahtjevnije što se od mene
očekivalo. Hoću li zaboraviti ono malo kirurških tehnika koje sam naučila na fakultetu?
Kirurg mora stalno operirati da ostane vješt u svom poslu.
Naše gospodarstvo dotad se znatno poboljšalo, što je samo smanjilo broj pacijenata s
kožnim bolestima. Čak ni ekcem, koji je nekoć dermatolozima bio glavni izvor prihoda, većini
njemačkih kućanica više nije bio problem. Posuđe su prale Poljakinje koje je Reich osiguravao
s istoka.
Zbog toga se moja zarada uskoro svela gotovo na nulu. Očevo stanje više nije bilo samo
ozbiljno; postalo je kritično i Mutti je morala ostati kod kuće i brinuti o njemu. Od mojih
prihoda jedva smo sastavljali kraj s krajem. Ubrzo sam postala jedina liječnica u Düsseldorfu
koja je skapavala od gladi pa sam i dalje povremeno radila u mesnici Onkela Heinza.
Nakon mira šume u kampu i besposlenosti u klinici, zabrinute Hausfraüen koje su se u
svojim izglačanim haljinama nagurivale ispred pulta čekajući da kupe meso, i same kao krdo
pristojnih goveda, bile su dobrodošla promjena. Ondje sam mogla pobjeći od svojih problema
i samo trgati velike komade bijelog papira s role i - vježbati kirurške čvorove vežući zamotane
komade mesa prugastom špagom.
Jedne nedjelje, došla sam na posao kao i inače, iako je trgovina bila zatvorena. Nedjela je
bila dan kad sam u mesnici radila sama, da nitko ne vidi što radim za Heinza.
Njegov posebni projekt.
- Požuri - rekao je Heinz.
Priljubio se uz mesarski stol, uleknut od udaraca njegove sjekirice i sjekirice njegova oca,
od kojeg je naslijedio mesnicu. Nabrekli ud nazirao mu se i ispod mesarske pregače, krute od
skorene teleće krvi. Kako sam se uvalila u ovu grozotu? Godinama straha da išta kažem, eto
kako.
Heinz me je gledao dok sam stajala za mesarskim stolom i birala najčvršće janjeće
crijevo. Čekanje je za Hienza bilo najbolji i najgori dio. Izvrnula sam crijevo, namočila ga u
izbjeljivaču i očistila sluznicu, pazeći da ne oštetim seroznu ovojnicu i mišićni sloj. Onkel
Heinz me požurivao, ali nisam žurila, jer svaka poderotina ih rupica mogla je imati pogubne
posljedice.
- Radim najbrže što mogu - odgovorila sam. Bilo je najbolje odugovlačiti, jer jednom kad
završim, dolazi ono najgore i sve počinje iznova.
Dok sam radila, salijetale su me crne misli. Zašto nisam kod kuće i ne tražim nove
poslove? Sama sam kriva što sam zapela u ovoj mesnici i udovoljavam Heinzu iz straha da će
on otkriti našu tajnu. Trebala sam ga odati još prije mnogo godina, ali da je znala, Tante Ilsa
nikad ne bi platila moje školovanje. Što bi Mutti rekla? Njoj, naravno, nisam mogla reći. A otac
bi, da sazna, ubio Onkela Heinza čak i onako bolestan kakav je bio. To je bila cijena koju sam
plaćala za svoje školovanje. Heinz je rekao da sam sama to izazvala, mlada djevojka sama s
njim u mesnici.
Stao je pokraj mene i podigao mi suknju. Od dodira njegovih žuljevitih prstiju na bedru
podišla me je poznata jeza.
- Zašto ti treba tako dugo? - upitao je. U dahu mu se osjećao miris slatkog vina koje je
rado pio.
Odgurnula sam njegovu ruku. - Neke stvari zahtijevaju vrijeme.

55
 Heinz nije bio krema više rase. S inteligencijom negdje na pragu mentalne retardacije,
lako ga je bilo odbiti svakom izlikom dužom od dvije riječi. Osušila sam nježno tkivo, izmjerila
ga i prerezala. Kad sam ga zarolala, glatko i prozirno kao najlonska čarapa, Heinz je već bio
crven u licu.
Nije mi morao reći da odem u rashladnu komoru i ponesem kanticu masti. U
nepromjenjivosti tog obreda bilo je neke neobične utjehe. Potegnula sam uže privezano za
golu žarulju na stropu da upalim svjetlo i podbočila se o hladnu drvenu policu iza svojih leđa.
Čak i s vrećom za brašno na licu, znala sam što slijedi. Slatki miris brašna ublažavao je miris
goveđe krvi, cigara i izbjeljivača kojim je vonjao Heinz. Ne plači. Plakanje bi samo rasrdilo
Heinza, pa bi mu trebalo više vremena. Polako je stavio moju rukotvorinu na svoj ud, umočio
šapu u mast pa premazao njome opnu i počeo.
Ponavljala sam kosti šake.
Jedan: skafoidna, odnosno čunasta kost, od grčkog skaphos, što znači čamac.
Nabori sala visjeli su s Heinzova trbuha kao dlakava pregača i lupali me dok se zabijao u
mene. Disao je brzo i isprekidano; neće mu trebati dugo.
Dva: lunatna, odnosno polumjesečasta kost.
Davno sam mu prestala priželjkivati iznenadni srčani napadaj. Godine žderanja masne
pečenke sigurno su mu zakrčile arterije dva prsta debelim plakovima, ali svejedno je uspio
ostati živ.
Tri: trokutasta kost. Četiri: okrugla piziformna, odnosno graškasta kost, nazvana po
latinskoj riječi za grašak.
Heinz se nije mogao suzdržati i, kao i obično, počeo je stenjati i dahtati. Njegov dah bio je
kao hladna magla na mom vratu. Ruke su mu se tresle kad se uhvatio za policu, svom težinom
se oslonivši na debela mesarska zapešća.
Vrata komore naglo su se otvorila bez ikakva upozorenja, i vreća je skliznula s mog lica.
Na vratima je stajala Ilsa. Jednom rukom pridržavala je vrata da se ne zatvore, a u drugoj
držala staklenku džema. Sigurno je čula kako Heinz dahće kao zaklana svinja.
- Ženo, zatvori vrata - rekao je Heinz, ljubičasta lica i s hlačama oko gležnjeva.
Je li to bilo gađenje na njezinu licu ili samo umor? Odložila je staklenku na policu u
komori, okrenula se i otišla.
Vrata su se zatvorila, a Heinz vratio svom poslu.

Jednog dana kad u klinici nije bilo mnogo posla, sjedila sam za stolom pregledavši svog
posljednjeg pacijenta, bucmastog četverogodišnjaka koji je sisao palac. Njegovu majku
poslala sam kući s antiseptičkom kremom za osip. Kako ću živjeti od ovog posla? Mir
akademske karijere mnogo bi mi više odgovarao, ali od profesorske plaće moja obitelj neće
živjeti bolje.
Podigla sam sa stola Medicinski časopis i primijetila oglas za posao liječnika u logoru za
preodgoj žena, 90 kilometara sjeverno od Berlina, blizu Fürstenberga, odmarališnog gradića na
jezeru Schwedt. Takvih je logora tad bilo mnogo, uglavnom za zabušante i sitne
zločince. Privlačila me pomisao na promjenu. Odmarališni gradić?

56
 Mutti će mi nedostajati, ali Heinz sigurno neće.
O tom logoru znala sam samo da u njemu radi Fritz Fischer, moj kolega s Medicinskog
fakulteta, ali ime mu je lijepo zvučalo.
Ravensbrück.

57
 SEDMO POGLAVLJE

CAROLINE

Prosinac 1939.

N a Badnjak smo Paul i ja otišli na klizalište u Central Parku. Klizati sam naučila još kao
djevojčica na jezeru Pond blizu naše kuće u Connecticutu i voljela sam klizati, ali rijetko
sam išla na klizanje jer sam izbjegavala sve aktivnosti u kojima sam izgledala viša nego što je
potrebno. Osim toga, nikad dotad nisam imala društvo za klizanje. Betty bi radije progutala
živu pčelu nego bila viđena na klizaljkama. Obećala sam samoj sebi da ću iskoristiti sve
prednosti Paulova boravka u New Yorku.
Vrijeme je tog dana bilo savršeno za klizanje, bistro i hladno, a snažan vjetar koji je puhao
preko noći učinio je led glatkim kao bilijarska kugla. Zbog toga je na dvorcu Belvedere bila
podignuta zastava za kojom je svaki klizač čeznuo: crvena kugla na bijelom polju, znak da je
led dobar za klizanje. Vijest da je klizalište otvoreno prenijela se od vratara do vratara uzduž
Pete avenije i klizači su pohrlili na jezero.
Prvi od njih već su bili ondje kad smo Paul i ja stigli. Muškarci, gotovo profesionalci,
izvodili su promrznutih nosova i zaleđenih brada majstorske pregibe i piruete. Zatim su stigle
dame, po dvije ili tri zajedno, u teškim kaputima koji su im služili kao jedra. Uz malo vježbe
Paul se pokazao upotrebljivim klizačem pa smo klizali mrežom susjednih jezera držeći se za
ruke. Stara ja nikad ne bi klizala na tako javnom mjestu, ali hrabro sam izašla na led i brzo
smo uhvatili ritam. Najednom sam bila voljna iskušati svakojake nove stvari.
Klizali smo ispod lukova mostova uz Beethovenovu Mjesečevu sonatu i Waldteufelovov
Klizački valcer, koji ne bi mogli zvučati ljepše nego što su zvučali, iako su se razlijegali iz
jeftinih zvučnika klizačke kolibe.
Na ledu je bilo sve više ljudi pa smo se vratili do kolibe, oko koje se širio miris vrućeg
kestenja. Tek što nismo sjeli i izuli klizaljke, kad sam čula da me netko doziva.
- Caroline, ovdje sam.
David Stockwell. Doklizao je do nas pa se naglo zaustavio s osmijehom na licu, pozirajući
kao maneken s reklame za Brooks Brothers, s jednom rukom na vitkom boku. Kako se može
ponašati kao da se između nas nikad nije ništa dogodilo, kao da je posve normalno da me je
zavlačio deset dugih godina i na kraju se preko noći oženio drugom?
- Hej, Caroline, tko ti je ovaj momak? - upitao je.
Je li to bio prizvuk ljubomore u njegovu glasu? U usporedbi s Paulom, David se Činio
niskim. Hoće li misliti da smo Paul i ja u ljubavnoj vezi? Slaba je vjerojatnost da će to pomisliti.

58
Paul je stajao na pristojnoj udaljenosti od mene i držao se isključivo prijateljski. Što ako
pokaže Davidu da sam njegova? pomislila sam i poželjela da je to istina.
Paul je ispružio ruku. - Paul Rodierre.
David ju je prihvatio. - David Stockwell. Caroline i ja smo...
- Oprosti, ali moramo ići - prekinula sam ga.
- Sally veže klizaljke. Bit će joj žao ako te ne vidi.
Naravno, Betty me je unaprijed upozorila na Sally. Njezina nova šogorica bila je sitna
djevojka, za čiju je haute couture vjenčanicu gospođa Stockwell izdvojila iznos kojim je cijelu
godinu mogla hraniti polovicu stanovnika New Yorka. „Stvarno nam se žuri“, govorio je
pogled koji sam uputila Davidu.
- Radim za Ministarstvo vanjskih poslova - nastavio je David obraćajući se Paulu. -
Nastojimo izbjeći rat. Čuo sam za vaš govor na večeri koju je organizirao konzulat. Izgleda da
vi radite na tome da nas uvučete u njega.
- Samo govorim istinu - odgovorio je Paul.
- Ta večera bila je najuspješnije događanje koje smo ikad organizirali - rekla sam.
Paul je doklizao do mene pa sam ga uhvatila pod ruku. - Da, draga, doista je bilo čarobno.
Draga?
David je iznenađeno trepnuo.
Približila sam se Paulu. - Gromoglasan pljesak. A tek donacije! Francuska je sve
nadmašila.
Sally Stockwell klizala je prema nama kroz mnoštvo. Bilo je teško ne primijetiti koliko je
niska, jedva metar i šezdeset. Odjevena u zvonastu suknju od kuhane vune, udoban tirolski
kaputić i pletenu kapu s resama, zavezanu ispod zgodne brade, približavala nam se na
klizaljkama s bijelim krznom.
- Vi ste sigurno Caroline. - Ispružila je prema meni svoju ručicu u rukavici od bijele
angore. Rukovale smo se.
Sally je bila neodoljivo umiljata, sličnija Oliviji de Havilland nego Bette Davis, a svojom
razoružavajućom iskrenošću sugovornika dovodila u nepriliku čak i u najbanalnijem
razgovoru.
- David mi je rekao sve o vama. „Caroline pomaže francuskoj djeci. Caroline i ja smo
glumili zajedno...“
- Igrao sam glavnu mušku ulogu - objasnio je David. - Caroli ne je glumila Oliviju, ja
Sebastiana.
Paul se osmjehnuo. - Ako se dobro sjećam, njih dvoje se poljube. Kakve ste kritike dobili?
- Mlake - odgovorila sam.
Sally mi se približila. - Ponekad mislim da ste se David i vi trebali vjenčati.
- Baš mi je drago da sam vas vidjela - rekla sam. - Ali sad stvarno moramo ići.
- Da, cijeli dan provest ćemo zajedno, zar ne, draga? - upitao je Paul.
Pretjerivao je. To će pokrenuti lavinu tračeva, ali nije me bilo briga. Bio je dobar osjećaj
biti voljena, makar samo za predstavu.

59
 Pozdravili smo se i mahnuli Sally i Davidu, koji su se stopili s bujicom parova na klizalištu.
Kako je divno od Paula da je glumio mog udvarača. Naravno, nije bio moj da se šepirim
njime, ali svejedno je bilo lijepo imati nekog kime se mogu pohvaliti, pogotovo pred Davidom
Stockwellom, koji mi je posve zgazio ego.
Nakon klizanja, Paul se vratio u Waldorf da se preodjene, a ja sam pripremila pijetla u
vinu i ukrasila gustu modru smreku, koju mi je majčin bliski prijatelj, gospodin Gardener,
donio sa sela.
Serge nam je za predjelo poslao iz Connecticuta zimsku povrtnu juhu, punu slatkog
pastrnaka, debelih mrkvi i miomirisnog koromača.
Do večeri je snijeg, koji je majku i Sergea zadržao u našoj ladanjskoj kući u Connecticutu,
stigao do Manhattana i zasuo ga svom silinom. Paul je stigao pred moja vrata sa snježnim
pahuljama u kosi i na ramenima kaputa. Lice mu je bilo hladno dok me ljubio u oba obraza.
Neštedice se namirisao Sumareom, nekoć jednim od omiljenih mirisa mog oca. U Paulovoj
kupaonici u Walldorfu zavirila sam u ormarić s lijekovima i vidjela taj parfem uz kobaltno
modru staklenku kreme za skidanje šminke.
Paul mi je pružio bocu burgundca i buket sjajnih, grimiznih ruža u bijelom papiru. Morat
ću paziti što radim i koliko pijem. Laknulo mi je što se uredio i odjenuo svoj sako boje
patlidžana, jer ja sam za tu večer odabrala haljinu i svilene čarape.
Stavio je tešku i hladnu bocu u moje ruke.
- Joyeux Noel. Ovo je zadnja boca iz sanduka koji mi je rođak poslao iz svog vinograda. Na
recepciji Waldorfa ostavio sam tvoj broj, u slučaju da me netko nazove. Nadam se da nemaš
ništa protiv.
- Naravno da nemam ništa protiv. Jesi li zabrinut za Renu?
- Uvijek, ali ovo je samo mjera predostrožnosti. Jutros sam razgovarao s njom o njezinoj
vizi. Roger kaže da će znati za nekoliko dana.
Rena. Kao da je stajala ondje s nama.
Paul je zakoračio u dnevnu sobu. - Ovdje bi mogao prizemljiti zrakoplov. Večeras smo
sami?
- Snijeg ih je zatrpao u Connecticutu.
- Znači, sam ću te morati zabavljati? Ne znam hoću li podnijeti takav pritisak.
Nakon večere, ostavila sam posuđe u sudoperu i uz bocu očeva konjaka sjela s Paulom
na kvrgavu sofu od konjske dlake. Ta sofa je pripadala majčinoj majci, koju smo zvali majka
Woolsey. Kupila ju je da se majčini udvarači ne bi predugo zadržavali.
Kad se vatra svela na žeravu, u sobi je postalo hladno jer u ostatku stana nismo ložili.
Paul je ubacio cjepanicu breze na rešetku kamina i plamen se razbuktao, liznuo ložište, a ja
osjetila njegovu toplinu na licu.
Izula sam cipele i podvila noge ispod tijela.
- Netko je pio ovaj konjak - rekla sam podigavši bocu prema svjetlu vatre.
- Možda su samo anđeli uzeli svoj dio - odvratio je Paul. - Tako zovu onaj dio koji ispari
iz podruma u kojima se čuva konjak.
Gurkao je cjepanicu željeznim žaračem, ozbiljna lica na svjetlu vatre. Zašto su muškarci
tako ozbiljni kad prčkaju po vatri?

60
 Paul se vratio na sofu. - Ovdje s tobom, imam osjećaj da je sve još uvijek ispred mene. Kao
da sam dijete.
- Negdje u kutku srca uvijek smo dvadesetogodišnjaci - rekla sam. Koliko sam puta to
čula od majke?
Paul je nagnuo bocu i natočio konjak u svoju čašu. - Tvoj bivši dečko veoma je zgodan
muškarac.
- On bi se nedvojbeno složio s tobom. - Ispružila sam čašu da i meni natoči još konjaka.
Paul je oklijevao.
- Čovjek, kao razumno biće, mora se opiti - rekla sam. Zašto citiram Byrona? Kao da imam
dva milijuna godina.
- Opijenost je najbolji dio života - odgovorio je Paul točeći konjak u moju čašu.
Čitao je Byrona?
- Kako to da me nikad ne pitaš za Renu? - upitao je.
- Zašto bih te pitala? - Rena je bila zadnje o čemu sam željela razgovarati.
- Oh, ne znam. Mislio sam da te možda zanima kako izdržavam bez nje ovako dugo.
- Zbog predstave, naravno. - Jantarna tekućina u mojoj čaši rumenjela se na svjetlu vatre.
- Trenutačno nam brak i nije neki brak.
- Paule. Okani se takvih klišeja. - Zašto se muškarcima uvijek obraćam kao nastavnica?
Zaslužujem da završim sama, da me pošalju na pučinu na santi leda, kao što Eskimi šalju svoje
starce.
- Rena je veoma mlada. Veoma je zabavna, siguran sam da bi ti se svidjela, ali s njom
nikad ne bih mogao ovako sjediti i razgovarati o životu.
- Što ona voli raditi?
Platneni jezičci su poskočili i zacvilili naletjevši na kapljicu smole.
- Plesati, zabavljati se. U brojnim je pogledima još dijete. Vjenčali smo se veoma brzo
nakon što smo se upoznali. Isprva je bilo veoma zabavno, i nevjerojatno u krevetu, ali brzo je
postala nemirna. Čuo sam da je imala nekoliko privlačnih momaka.
U krevetu je bilo nevjerojatno? Sigurno je bilo božanski. Otresla sam mucicu s rukava.
- Samo da znaš, u Americi muškarci ne govore o svojim podvizima u ložnici.
- U Americi muškarci nemaju podviga o kojima bi govorili - odvratio je Paul. - Kad se
ožene, njihovi se podvizi smežuraju i otpadnu. Rena je divna žena, ali po njezinu mišljenju,
nas dvoje smo nespojivi. Vjeruj mi, pokušao sam.
Još je malo prčkao oko vatre pa se vratio i ovaj put sjeo bliže. Za jednog tako muževnog
muškarca, imao je divna usta.
- Je li itko više i s kim spojiv? - upitala sam. - Moji roditelji jedini su par koji sam ikad
smatrala uistinu skladnim.
- Kako je tvoj otac umro?
- O tome nikad dosad nisam govorila. Imala sam jedanaest godina, a tad se o takvim
stvarima nije razgovaralo.
- Je li bio dobar otac?

61
 - Vikendom je dolazio iz grada u Connecticut. Zamijenio bi uštirkani ovratnik i prsluk
platnenim hlačama, i unedogled nam bacao lopticu na bejzbolskom terenu koji smo majka i
ja napravile na samom kraju našeg imanja.
- Je li često bio bolestan?
- Nikad. Ali u proljeće 1914., najednom se povukao u svoju spavaću sobu u ovom stanu.
K njemu su smjeli samo doktor Forbes i majka. Kad su me otpremili rođacima sa spakiranim
kovčegom, znala sam da nešto ozbiljno nije u redu. Naše sluškinje naglo bi utihnule kad bih
ušla u prostoriju, a majka je izgledala izbezumljeno, kakvu je dotad nikad nisam vidjela.
- Strašno mi je žao, Caroline. - Paul je svojom toplom i mekom rukom uhvatio moju i brzo
je pustio.
- Nakon pet dana smjela sam se vratiti kući, ali nitko me nije želio pogledati u oči. Kao i
uvijek, saznala sam što se događa skrivajući se u kuhinjskom liftu i vireći kroz procijep. S
nama su tad živjele četiri sluškinje Irkinje. Najstarija od njih, Julia Smith, obavijestila je
kolegice ljušteći grašak za kuhinjskim stolom. Još uvijek pamtim svaku njezinu riječ. „Znala
sam da se gospodin Ferriday neće predati bez borbe“, rekla je. Na to je Mary Moran, mršava
nova djevojka koja je prljavom, sivom krpom prala crno-bijele pločice na podu, zamijetila:
„Smrt od upale pluća najgora je smrt. Kao da se utapaš, samo sporije. Jesi li bila u njegovoj
sobi? Nadam se da ga nisi dodirnula.“ „U jednom času smijao se kao lud, a već u sljedećem se
uhvatio za prsa, rekao da mu je previše vruće i viknuo doktoru Forbesu da otvori prozor“,
odvratila je Juha. „Tad je zatražio da mu dovedu njegovu kćerku, Caroline. Mislila sam da će
mi srce puknuti. Gospođa Ferriday uporno je ponavljala, ‘Henry, dragi, ne ostavljaj me’, ali
sigurno je već bio umro jer je doktor Forbes provirio glavom kroz vrata i rekao mi, ‘Brzo, idi
po pogrebnika’“. Tad se umiješala Lily Clifford, najmlađa od njih. „Vidjela sam načas gospođu
Ferriday, grlila ga je onako ispruženog u krevetu i govorila, ‘Henry, ne mogu živjeti bez tebe’.
Zvučala je tako tužno i usamljeno da je i meni došlo da zaplačem.“ Te večeri majka mi je rekla
da je otac umro. Samo sam zurila u njegov humidor i pitala se što će biti s njegovim cigarama
sad kad njega više nema. Majka i ja nikad nismo mnogo razgovarale o očevoj smrti, i nakon
tog dana ona više nikad nije plakala preda mnom ili ikim drugim.
- Strašno, Caroline. Bila si tako mlada.
- Žao mi je što sam ti pokvarila blagdansko raspoloženje.
- Težak je to teret zajedno dijete.
- Razgovaramo o sretnijim temama.
- Caroline, imaš dobro srce - rekao je pa ispružio ruku i zataknuo mi pramen kose iza
uha. Umalo sam skočila sa sofe; dodir njegovih toplih prstiju stresao me je kao struja.
- Dosta je smrti i umiranja - rekla sam. - O čemu još možemo razgovarati?
Oboje smo neko vrijeme zurili u vatru i slušali pucketanje cjepanica.
Tad se Paul okrenuo prema meni. - Moram ti nešto priznati.
- Zar se dobri katolici ne ispovijedaju svećeniku?
Prešao je prstom preko čarape na mom stopalu. - Znaš, u blizini svilenih čarapa ne
odgovaram za svoje postupke.
Je li bio svjestan moći jagodice svog prsta?
- Bojim se da sam zbog jednog školskog prijatelja zauvijek oštećen.

62
 Uspravila sam se na sofi. - Možda bi bilo bolje da ne znam.
- Pod krevetom je imao kutije sa starim fotografijama.
- Fotografijama prirode?
- Pa, na određeni način, da. Uglavnom žena u svilenim čarapama. I malo toga drugog. -
Paul je zavrtio jantarnu tekućinu u svojoj čaši. - Te fotografije zauvijek su me promijenile.
Izluđuju me satovi. Kad sam vidio kako Marlene Dietrich u Plavom anđelu pjeva „Zločestu
Lolu“, morao sam pričekati da svi izađu iz dvorane i tek tad sam ustao.
- Marlene je u toj sceni nosila prozirne crne čarape bez nata.
- Moramo li razgovarati o tome? Znaš, još uvijek se previše... uzbudim.
- Sam si to spomenuo.
- Valjda su me oduvijek privlačile snažne žene.
- Zamoli moju majku da te upozna s Eleanor Roosevelt.
Paul se osmjehnuo i odložio svoju čašu na pod. - Znaš, Caroline, uistinu si jedinstvena
žena. I u meni izazivaš želju da ogolim dušu. - Kratko me je promatrao bez riječi. - Muškarac
sam koji se veže. Možda me se nećeš moći riješiti.
- Kao lupara - odvratila sam.
Osmjehnuo se i nagnuo prema meni. - Da, što god to bilo.
Ustala sam i zagladila haljinu. Morali smo promijeniti temu prije nego što se stvari
previše zakompliciraju.
- Čekaj me ovdje - rekla sam. - Imam nešto za tebe. Ništa posebno.
- Veoma si tajanstvena, Caroline. Podsjećaš me na Marlene.
Otišla sam u svoju sobu. Činim li pogrešku? Daju li muškarci i žene koji su prijatelji jedni
drugima darove? Na kraju krajeva, on meni nije donio dar. Uzela sam paket omotan srebrnim
papirom, koji sam ranije najprije zamotala pa odmotala i ponovno zamotala, da izgleda kao
da se nisam previše trudila. Vratila sam se u dnevnu sobu i predala paket Paulu.
- Što je to? - upitao je. Jesu li mu se obrazi zarumenili od konjaka ili od nelagode?
- Obična sitnica - rekla sam i sjela pokraj njega.
Gurnuo je ruku pod papir da odlijepi ljepljivu vrpcu.
- Stvarno, običan prijateljski darak. Betty i ja stalno nešto darujemo jedna drugoj. Onako
usput.
Podigao je presavijene krajeve papira i raširio ih pa se, naizgled zanijemjevši, zagledao u
četverokut boje starog klareta na svom krilu.
- Bio je očev - rekla sam. - Imao ih je desetak. Naravno, nikad ih nije nosio. Da je, možda
bi...
Paul je podigao šal od merino vune podstavljen svilom i nježno ga pogladio.
- Ne znam što bih rekao.
Usta su mi se osušila. Je li nešto tako osobno neprimjeren dar?
- Tvoja majka neće imati ništa protiv?
- Da sam joj dopustila, dosad bi se već riješila svih očevih stvari.
- Možda joj je teško gledati ih, kad njega više nema.

63
 - Njegov kaput od vikunje umalo je završio kod dostavljača koji se preslabo odjenuo.
Podigao je šal, pognuo glavu i polako ga omotao oko vrata. - Predivan je. - Raširio je ruke
i okrenuo dlanove prema stropu. - Onda, kako mi stoji?
Onako rumen, izgledao je kao dječak koji se sprema na sanjkanje na jezeru Pond u
Betlehemu. Kako bi bilo poljubiti ga? Bismo li oboje požalili, jer on ima suprugu,
inkompatibilnu ili ne, koja će se uskoro probuditi u Francuskoj očekujući njegov poziv?
Naravno.
Ustala sam, pomalo ošamućena.
- Bi li je volio vidjeti? Hoću reći, očevu odjeću.
Odvela sam Paula hodnikom do očeve sobe. Majka i otac su, po tadašnjem običaju, imali
zasebne spavaće sobe. Stolna svjetiljka u kutu šarala je zid sjenama. Sluškinje su još uvijek
brisale prašinu u toj sobi i svako proljeće prale zavjese od organze i posteljinu s meandrom
na rubu, kao da očekuju da će se otac svakog časa vratiti, veselo pozdraviti i baciti svoju kožnu
torbu na krevet. U niši uz prozor stajala je mala sofa, presvučena udobnom,
izblijedjelom, satiniranom tkaninom živog uzorka, koja je davno izgubila voštani sjaj. Otvorila
sam vrata očeva ormara i zapahnuo me je miris Vicks VapoRuba i duhana.
- Oh, Caroline - iznenadio se Paul kad sam upalila svjetlo u ormaru.
Očev dvokrilni garderobni ormar bio je gotovo isti kakav je ostavio ; na vješalicama su
još uvijek visjele brojne hlače od platna, smeđe vunene tkanine i bijelog flanela, i raznorazni
kaputići, od onih s jednorednim kopčanjem i pojasom, do žaketa s jednim gumbom. Na podu
je bilo uredno poredano mnoštvo dvobojnih cipela i par mokasinki od lakirane kože.
Unutrašnjost svih cipela bila je ispunjena svilenim papirom, da sačuvaju izvorni oblik. Svilene
kravate dijelile su vješalicu s pojasevima, obješenim o mjedene kopče. Crna zastava koju je
majka koristila za pogreb ležala je bačena na gornju policu. Ja tog dana nisam bila u
crkvi svetog Tome, jer sam imala samo jedanaest godina. U New York Timesu je pisalo da su
se žene iz obitelji Woolsey „čvrsto držale pod ruku u prvoj klupi ispred oltara“. Provukla sam
između prstiju jedan pojas od tuljanova krzna podstavljen antilop kožom.
- Bio je veoma uredan - rekao je Paul.
- Ne baš. Majka ga je tjerala u red.
Paul je spustio s gornje police sivi šešir natrpan požutjelim svilenim papirom. Okretao
ga je u rukama kao znanstvenik koji proučava rijetki meteorit pa vratio na policu. Najednom
se činio jako ozbiljan. Zašto sam pokvarila raspoloženje?
- Znaš, moj tata nije razlikovao boje - rekla sam.
Paul me je samo pogledao. Zašto ne prestanem blebetati?
- Da stvar bude gora, kad se odijevao, odbijao je sobarovu pomoć.
Paul me nije ni pokušao zaustaviti, samo me je promatrao nedokučivim pogledom. Žali li
sirotu staru usidjelicu kojoj nedostaje mrtvi otac?
- Inzistirao je da se sam odijeva. Zato mu je majka kupovala samo smeđu i plavu odjeću.
- Ugasila sam svjetlo u ormaru. - Trebao si vidjeti njegove odjevne kombinacije prije nego što
je ona uzela stvari u svoje ruke.
Dok sam zatvarala vrata ormara, osjetila sam da mi suze naviru na oči, ali suspregnula
sam ih.

64
 - Jedno jutro došao je na doručak u žutom sakou s ljubičastom kravatom,
tamnonarančastim hlačama i crvenim čarapama. Majka se umalo ugušila od smijeha.
Okrenula sam lice prema vratima ormara i spustila čelo na staru boju. - Oprosti, Paule.
Pribrat ću se.
Paul me je uhvatio za ramena, okrenuo prema sebi i privukao. Odmaknuo mi je kosu s
lica i usnama pronašao moj obraz. Zadržao je usne ispod mog oka pa nastavio niz moje lice.
Izabrao je duži put do mojih usana, a kad je stigao do njih, imao je okus pijetla u vinu i
francuskih cigareta.
Skinuo je šal s vrata i oslobodio miris Sumarea.
Borove iglice. Koža. Mošus.
Spustili smo se na sofu dok su ledene pahulje udarale o prozore iznad nas kao pijesak
nošen uraganom. Srce mi je stalo kad je dlanom okrznuo unutarnji dio mog bedra otkapčajući
mi podvezicu. Gurnuo je dva prsta pod svilu i čarapa je kliznula niz moju nogu. Otkopčala sam
gornje dugme njegove košulje. Pa još jedno. Kliznula sam dlanovima niz njegovo tijelo, glatko
kao sedef.
- Možda si popila i više od anđeoskog dijela onog konjaka - šapnuo je Paul u moje uho.
Otkopčao je gornji gumb moje haljine. U polumraku prostorije, njegovo lice bilo je
posebno lijepo, neobično ozbiljno. Hoćemo li to doista učiniti? Odagnala sam iz misli pomisao
na njega s Renom.
Veoma polako, otkopčao je i drugi i treći gumb moje haljine.
Spustio je haljinu niz moja ramena i poljubio moju golu kožu. - Ne mogu vjerovati koliko
si lijepa - rekao je klizeći usnama do mojih grudi, nimalo ne žureći. - Možda ne bi bilo loše da
se preselimo u krevet.
Mogla sam samo kimnuti. Moj krevet s baldahinom, prekriven ružičastim satenom? Taj
krevet nikad nije vidio ništa slično Paulu Rodierreu.
Otkrivudali smo do moje sobe, za sobom ostavljajući moje donje rublje.
- Podigni ruke - rekao je Paul kad smo stigli do kreveta.
Podigla sam ruke kao da se spremam skočiti u vodu, a on mi je jednim pokretom svukao
kombine i haljinu. Tad je skinuo sako i privukao me k sebi. Prsti su mi drhtali dok sam
posezala za pojasom njegovih hlača. Ljubio me je dok sam ga otkopčavala i izvlačila iz petlji
pasice. Patentni zatvarač zapreo je kad sam ga povukla. Paul je iskoračio iz hlača i odveo nas
do kreveta. Pali smo na glatki saten, iznenadili daščice podnice neočekivanom težinom.
- Nisi skinuo čarape? - upitala sam.
Klizio je poljupcima niz moj vrat.
- Kakav je to zvuk? - upitao je spuštajući se prema mojim grudima.
- Koji zvuk? - Podigla sam se na lakat. - Zar je netko u stanu?
Polegao me na krevet, s usnama uz moje uho. - Nije ništa. – Od grebuckanja njegove brade
cijelim mojim tijelom prošli su žmarci užitka. - Ne brini.

65
 Bilo je lijepo imati Paula u svom krevetu, samo za sebe. Utonula sam dublje u ružičasti
saten kad je legao na mene i poljubio me u usta, najednom gladno.
Ovaj put, i ja sam čula onaj zvuk. Netko je kucao. Kako je prošao pokraj vratara? Ukočila
sam se dok su Paulove usne klizile niz moje tijelo.
- Netko je pred vratima - rekla sam i zadrhtala u tami.

66
 OSMO POGLAVLJE

KASIA

1940. - 1941.

M orate shvatiti da je pripadanje poljskom pokretu otpora mladima predstavljalo oblik

društvenog života. Kad su Nijemci osvojili Poljsku i našu izviđačku organizaciju
proglasili zločinačkom, kradom smo se nastavili sastajati i postali smo poznati kao Szare
Szeregi, odnosno Sive čete. Odgovarali smo poljskoj vladi u egzilu u Londonu i priključila nam
se većina nekadašnjih izviđačica. Ta skupina bila je moj jedini izvor društva, budući da je
Zuzanna danonoćno radila u lublinskom sanitetu i nikad nije bila kod kuće. Osim toga, rad za
pokret otpora bio je dobar način da dadem oduška svojoj ljutnji zbog njemačke okupacije.
U izviđačicama smo dobile sjajnu obuku iz pružanja prve pomoći, ali u Sivim četama
nastavile smo se obrazovati i pohađale smo tajne medicinske tečajeve. Starije djevojke borile
su se zajedno s mladićima, radile kao bolničarke i švelje, i vodile sirotišta. Neke su čak krale
njemačke vojne planove i pomagale u akcijama oslobađanja zatvorenika iz njemačkih zatvora
i dizanja mostova u zrak.
Mlađe cure u sedmočlanoj četi kojoj sam pripadala spašavale su poljske knjige da ih
njemački vojnici ne unište i davale tajnu poduku. Učile smo dešifrirati i dostavljale lažne
osobne iskaznice i poruke. Pridonosile smo sabotiranju nacista premještajući ulične znakove
da se SS-ovci izgube. Noću smo se spajale na njemačke zvučnike i puštale poljsku državnu
himnu. Što nam je više takvih zadataka uspijevalo, to smo ih više željele, kao drogu.
Međutim, morale smo biti oprezne, jer Lublin je bio nacistički stožer u Poljskoj i njihovi su
špijuni diljem Poljske počeli tražiti i hapsiti nekadašnje izviđačice.
I lapanke su postale sve učestalije. Matka je strepila od lapanke - nenadanog, okrutnog
lova na ljude. SS-ovci više nisu čekali krinku noći. Svoj plijen, nasumične poljske državljane,
hapsili su usred bijela dana i na najneočekivanijim mjestima. U crkvama. Na željezničkim
postajama. U redovima za hranu. Uhvaćene nesretnike odmah su odvodili u pritvor. Većinu
su zatim slali u Njemačku da ondje rade za njih dok ne umru od izrabljenosti. I poljska djeca
arijevskog izgleda bila su u opasnosti. Nestajala su iz gradova u velikom broju. Jednog dana
skupih su cijeli jedan vlak takve djece i odveli ih. Njemački stražari pucali su na majke koje su
trčale za vlakom. U ruralnim područjima spaljivali su cijela sela, ako se prijavilo premalo
radnika.
Iako Pietrik o tome nije želio govoriti, njegov otac, kapetan u poljskoj vojsci, bio je
uhapšen zajedno sa svojim kolegama časnicima i Pietrik je ostao jedini muškarac u kući. Prije
rata, svaki muškarac sa sveučilišnom naobrazbom bio je dužan stupiti u vojnu službu kao

67
pričuvni časnik, pa su hapšenjem svih časnika poljske vojske SS-ovci lako eliminirali naše
najobrazovanije građane. Na svu sreću, kad je počeo rat, Pietrik još uvijek nije bio unovačen.
Preklinjala sam Pietrika, koji je bio zapovjednik naše skupine, da mi povjeri važnije
zadatke, kao one koje su dobivale starije djevojke, ali stalno je nalazio izlike da ne udovolji toj
molbi.
- Ne možeš reći da svoje zadatke ne obavljam uspješno - rekla sam mu jedno poslijepodne
u našem stanu. - Sjeti se kako sam dobro izvela ono u Nadijinoj kući.
Pomagao mi je oprati nekoliko kistova koje Matka nije zakopala. Sakrila ih je ispod
podnih dasaka da noću još uvijek može slikati. Nisu to bili obični kistovi, nego dragocjeni
Kolinsky kistovi od dlake samura, namijenjeni za slikanje akvarela, i njihovo pranje bilo je
počasni zadatak koji mi je Matka povjeravala. Te Stradivarije među kistovima naslijedila je
od svoje majke, i svaki je vrijedio pravo malo bogatstvo. Čuvali su se svaki u svom džepiću
u etuiju od crvenog flanela, jer je funta krzna te sibirske lasice bila tri puta skuplja od zlata.
- Kasia, nemam ništa za tebe - rekao je Pietrik. - Trenutačno se ništa ne događa.
Za jednog momka s tako krupnim rukama, s kistovima je postupao veoma nježno.
Umočio je kist u sapunicu i kliznuo prstima preko nikla na vrhu drška i niz dlaku.
- Poludjet ću ako ostanem još ijedan dan u kući.
Pietrik je odložio kist na kuhinjsku krpu. - Znaš pravila. Nisi dovoljno stara. Čitaj neku
knjigu.
- Mogu mnogo više...
- Ne, Kasia.
- Pietrik, nema boljeg osjećaja nego što je boriti se protiv njih. Pošalji me kamo hoćeš. Ne
moraš mi dati važan zadatak.
- Ako te ikad uhvate, to što si lijepa mlada djevojka neće ti nimalo pomoći. I zgodne
strijeljaju kao i sve druge.
Lijepa? Ja? Zgodna?
- Ako mi ne daš neki zadatak, radit ću za Slobodni tisak. Čula sam da trebaju tekliće.
- Sa mnom si sigurnija.
- Eto vidiš.
Napokon neki napredak!
Pietrik se ozbiljno okrenuo prema meni.
- Imam nešto za tebe. Nije lako i zato me moraš poslušati.
- U getu? - upitala sam.
Kimnuo je.
Smjesta me spopao strah, ali nisam željela pokazati da se bojim. Jedan preplašeni pogled
i ostala bih bez zadatka.
- Moraš otići u Z-ovu ljekarnu. - Zastao je. - Ne, kad malo bolje razmislim, poslat ću nekog
drugog.
- Tko je za to bolji od mene? Nadia i ja smo nekoć često išle Zaufanymu na sladoled od
čokolade. Gospodin Z. ide u našu crkvu.

68
 Iako se Z-ova ljekarna nalazila u getu, nijedan propis nije branio kršćanima da kupuju
kod njega. Onamo su navraćali svakojaki ljudi, čak i SS-ovci, jer je ljekarnik i vlasnik, većini
poznat kao Z, praktički bio liječnik i čak i u ratu uspijevao nabaviti sve lijekove.
- Možeš li biti ondje sutra točno u dva?
- Jesam li ikad kasnila?
- U dva je smjena vojnika u ophodnji pa ćeš imati točno pet minuta kad u blizini neće biti
stražara koji bi te mogli zaustaviti. Izbjegavaj crnokošuljaše najbolje što možeš. Pojačali su
patrole.
- Razumijem - s osmijehom sam odgovorila, iako sam imala osjećaj da mi je sva krv u
tijelu prestala kolati. Želudac mi je govorio “dobro razmisli u što se upuštaš“, ali odagnala sam
to upozorenje.
- Kad uđeš, smjesta odi do vrata u stražnjem dijelu ljekarne - rekao je Pietrik.
- U podrum?
- Da, siđi u podrum. - Pietrik me je uhvatio za ruku i pogledao u oči. - Predstavi se i dobit
ćeš jedan važan paket. I ne zadržavaj se ondje duže od pet minuta. Razumiješ li?
Kimnula sam. Trudeći se da zvučim smireno, upitala sam: - Bi li taj paket mogao
eksplodirati?
- Ne, ali kad budeš odlazila, ni s kim ne razgovaraj. Paket odnesi ravno na posao u kino.
Ako te itko išta pita, tvoje pokriće je da si došla kupiti aspirin.
Pietrik je bio strašno ozbiljan dok mi je davao upute. Pokriće. Znači, dobila sam pravi
tajni zadatak, i mada su mi se ruke tresle, savršeno ću ga odraditi. Pet minuta je i više nego
dovoljno za preuzimanje paketa.

Tu noć jedva sam sklopila oči, neprestano razmišljajući o svemu što bi moglo poći po zlu.
Geto. Naći se na pogrešnom mjestu moglo je završiti hapšenjem. Svakodnevno smo slušali o
susjedima i prijateljima koje je Gestapo odveo u svoj stožer „Ispod sata“, uredsku zgradu
bezazlena izgleda s ćelijama u podrumu, ili, još gore, u Lublinski dvorac, u kojem su uhapšene
strijeljali u dvorištu.
Sutradan poslijepodne drhtavih sam nogu krenula u Z-ovu ljekarnu. Dan je bio siv, vjetar
naguravao teške oblake po nebu. Ne smijem se bojati. To će me odati. Nacisti namirišu strah.
Već sam bila na pola puta do Grodzkih vrata, službenog ulaza u geto, kad sam ugledala
nešto zbog čega sam zastala kao ukopana. Matka je izlazila iz Deutsche Hausa, restorana u
kojem su jeli svi Nijemci u gradu. Restorana s posebno velikim natpisom na vratima: FÜR
POLEN VERBOTEN! SS-ovci su voljeli jesti ondje jer su znali da će gotovo zabadava dobiti
sigurnu hranu i da neće morati sjediti pokraj nekog Poljaka. Za restoran se govorilo da
je zadimljen i da su porcije toliko velike da mnogo hrane ostane nepojedeno, ali nitko koga
sam poznavala nije nikad bio ondje, ili sam barem tako mislila. Odnosno, nitko tko je preživio
da bi o tome išta mogao reći, jer takav je bio propis. Poljacima ondje nije bio dopušten ulaz.
Samo tjedan dana ranije, naš povrćar uhvaćen je u kuhinji kad je došao dostaviti krumpire, i
odmah je bio uhapšen. Nikad se nije vratio.
Hapšenja su postala svakodnevna pojava. Tog jutra sam u Zuzanninim zabranjenim
novinama pročitala da je u samo tri mjeseca rata u racijama uhapšeno i pogubljeno pedeset
tisuća poljskih državljana, od kojih oko sedam tisuća Židova. Većina njih bili su istaknuti
69
građani - odvjetnici, profesori i vjerski vođe, svatko tko je kršio propise ili se suprotstavljao
okupatorskim snagama. Nacisti su katoličku crkvu smatrali opasnom neprijateljicom i
pohapsili veoma mnogo svećenika. Građane su često bezrazložno optuživali za zločine i slali
u radne logore ili strijeljali na javnim trgovima, budeći nas noću pucnjevima.
Zato sam, kad sam vidjela Matki da izlazi iz Deutsche Hausa i privija na prsa smeđi paketić
ne veći od male štruce kruha, znala što je radila ondje. Bilo je vrijeme ručka i pločnici su
vrvjeli ljudima koji su pognutih glava hodali uz vjetar. Matka je krenula u suprotnom smjeru
od mene, prema našoj kući.
Progurala sam se kroz mnoštvo da je sustignem. - Matka! - viknula sam.
Okrenula se i kad me je ugledala, izgledala je kao da ju je dodirnula ledena ruka duha. -
Kasia. Zar nisi u kinu? Donijet ću ti sendvič za užinu.
- Danas radim poslijepodnevnu smjenu. - Radila sam na blagajni kino dvorane blizu
našeg stana otkad sam taj posao naslijedila od Zuzanne.
Zaobišle smo ljude koji su čekali u redu za vodu. Red se protezao duž cijele ulice.
- Bila si u Deutsche Hausu? Poljacima ondje nije dopušteno.
- Smatraju me Njemicom.
Smučilo mi se od same pomisli da je bila ondje. Ono što su govorili za cigarete bila je
istina! Vonjala je na njih.
- Kako si mogla?
- Kasia, ne drami. Samo sam odnijela...
Obje smo sišle s pločnika i propustile jedan njemački par, kako su propisi nalagali.
- Što si odnijela?
Čvršće je stisnula papirnatu vrećicu i iz nje istisnula opojan, egzotičan miomiris palminih
stabala i sunčanog Brazila. Kave.
- Matka, možeš mi reći. - Duboko sam udahnula da rastjeram paniku. - Imaš novu toaletnu
vodicu?
Vratila se natrag na pločnik i ubrzala. - Kasia, nemojmo o tome.
U njezinoj donjoj ladici vidjela sam nove svilene čarape, zagurane ispod složenih košulja,
mlohave kao odbačen zmijski svlak. Polako sam počela shvaćati. - Ne možeš se praviti luda.
Moraš otići na ispovijed.
Ponovno je zastala, privukla me k sebi i obratila mi se tihim glasom.
- Blagoslovi me, Oče, jer popila sam kavu s jednim SS-ovcem? Lennart je...
Nasmijala sam se. - Lennart? Lennart znači hrabar. Hrabri Lennart umlatio je lopatom
našu Psinu.
Sunce je probilo kroz oblake i obasjalo jedva primjetnu crnu mrljicu u jamici na njezinu
obrazu. Ugljen.
- Crtaš ih. - Diši...
- Šuti. Njima se sviđaju moji crteži, a meni omogućuju da budem blizu...
- Opasno je.
- Misliš da uživam? To radim zbog tate. Inače bi ga bili ustrijelili.

70
 - Da ja imam muža kao tata, radije bih umrla nego mu bila nevjerna.
Matka je krenula dalje niz ulicu. Probijala se kroz mnoštvo, a ja sam koračala za njom,
osjećajući kako me sa svih strana gurkaju ljudi u prolazu.
- Ti to ne možeš shvatiti - rekla je.
Potegnula sam je za rukav jakne.
Otresla je moju ruku.
- Matka, to zovu oskvrnućem rase. Poljakinja i Nijemac. Zajedno.
Naglo se okrenula prema meni.
- Hoćeš li već jednom ušutjeti? Što ti je? - U njezinu dahu osjećao se miris kave i
kruškovače.
Više mi se nije ni plakalo. Kako može biti tako nesmotrena?
- Sve će nas odvesti. I tatu.
- Idi na posao. - Srdito me pogledala pa pojurila preko ceste, za dlaku izbjegavši otmjeni,
otvoreni automobil u kojem se vozio jedan par. Muškarac je potrubio i nešto joj doviknuo na
njemačkom. Stigavši do pločnika, okrenula se. Je li joj žao što se otresla na mene?
- Donijet ću ti sendvič u kino - doviknula je, prislonivši dlan uz usta. - Brzo ću doći!
Kad nisam odgovorila, priljubila je vrećicu s kavom uz prsa i nastavila dalje, nestala u
mnoštvu.
Stajala sam i drhtala. Kome sam mogla reći? Tati ne. Ubio bi Hrabrog Lennarta i sve bi
nas strijeljali. Osvrnula sam se prema Deutsche Hausu i vidjela Lennarta koji je silazio
stubama s trojicom kolega i čačkalicom između zubiju. Kako se Matka mogla nalaziti s takvim
čovjekom?
Snagom volje, usredotočila sam se na svoj zadatak. Kako glasi moto izviđačica? „Budite
svjesne stvari oko sebe!“ Bilo je važno da ostanem usredotočena i uspješno obavim zadatak
koji mi je Pietrik povjerio. Zuzanni ću reći kasnije. Ona će urazumiti Matki.
Nastavila sam prema getu, prošla kroz Grodzka vrata i u rekordnom vremenu stigla do
Zaufanymove ljekarne. Taj dio bio je lak. U Z-ovoj sam ljekarni bila milijun puta s Nadijom, ali
sad dok sam koračala prema njoj, nisam se mogla otresti dojma da silazim u Danteov Pakao.
Stari grad nekoć je bio najživlje trgovačko područje u Lublinu. Uvijek je bilo zabavno otići
onamo s Nadijom, prošetati trgovinama i za Hanuku se, među kolicima nakrcanim
pastrnakom i krumpirima, počastiti vrelim krafnama posutim šećerom u prahu. Djeca su se
igrala na ulicama, a vlasnici trgovina, u kaftanima zvonastih rukava i crnim šeširima na
glavama, stajali ispred svojih lokala i razgovarali s mušterijama, širom otvorivši vrata da svi
jasno vide robu koju nude. Cipele i papuče. Grablje i pijuke. Krletke kokodakavih kokoši i
pataka.
Donedavno su muškarci s crno-bijelim molitvenim šalovima na ramenima stalno ulazili
i izlazili iz velike sinagoge Chewra Nosin u Ulici Lubartowska, i mnoge smo znale vidjeti na
povratku kući iz kupališta, od kojeg se u cijeloj ulici osjećala para u zraku.
Ali otkad su došli Nijemci, bilo je strahovito tužno ud u geto. Lublinski dvorac, koji se
nadvijao nad njim, postao je glavni nacistički zatvor i zurio u zavojite ulice u svom podnožju,
koje više nisu vrvjele kupcima i djecom u igri. Nacisti su odveli većinu mlađih muškaraca da
raskrče teren za gradnju Majdaneka, novog radnog logora u predgrađu Lublina, južno od

71
grada. Zbog toga je većina trgovina bila zatvorena, a malobrojni trgovci koji su radili, malo su
toga nudili. SS-ovci su posvuda patrolirali, i radno sposobni tinejdžeri koje nacisti nisu odveli
na prisilni rad zabrinuto su stajali u skupinama na uličnim uglovima. Žene su se gurale oko
pladnja mesnih otpadaka na tlu, a jedan dječačić prodavao je bijele trake sa žutim Davidovim
zvijezdama. Na prozore sinagoge bile su zabijene daske, na vrata čavlićima pričvršćene
obavijesti na njemačkom, a iz kupališta se više nije čuo žamor, niti se zrakom širila para.
Laknulo mi je kad sam stigla do ljekarne. Jedna od rijetkih otvorenih trgovina, tog
poslijepodneva vrvjela je kupcima.
Pričalo se da je gospodin Z. podmitio sve naciste koje je mogao da ostane u poslu, budući
daje bio jedini nežidov koji je imao trgovinu u getu.
Kroz staklo izloga ugledala sam stolove za kojima su muškarci s crnim šeširima igrali šah.
Gospodin Z. stajao je uz drveni pult koji se protezao cijelom dužinom ljekarne i posluživao
jedan par.
Pritisnula sam glatku kristalnu kvaku. Vrata su zaškripala otvarajući se, i nekoliko
muškaraca okrenulo je glave od šahovskih ploča. Pratili su me pogledima dok sam ulazila,
neki su me znatiželjno promatrali. Iako sam gospodina Zaufanyma sretala u crkvi, kad sam
ušla, ničim nije pokazao da me poznaje. Izbjegavajući stolove, načula sam komadiće
razgovora, uglavnom na jidišu, nekoliko riječi na poljskom. Stigavši do vrata u stražnjem
dijelu prostorije, pritisnula sam kvaku, ali vrata se nisu otvorila. Jesu li zaključana? Pokušala
sam ponovno; moj vlažni dlan kliznuo je o metal. Ponovno ništa. Da odustanem od zadatka?
Okrenula sam se prema gospodinu Z. Ispričao se i krenuo prema meni.
Upravo u tom trenutku, jedan nacist u smeđoj košulji, jedan od Hitlerovih svakodnevnih
siledžija s puškom na prsima, savio je dlanove uz oči i provirio kroz izlog u ljekarnu. Gledao
me je! To su primijetili i neki od muškaraca za stolovima i uspravili se na svojim sjedalima,
netremice promatrajući. U glavi sam ponavljala ovu zakletvu: Služit ću u Sivim četama, čuvati
tajne organizacije, izvršavati zapovijedi i neću oklijevati žrtvovati vlastiti život.
Dio o „žrtvovanju vlastitog života“ postajao je i previše stvaran.
Gospodin Z. mi je prišao i odveo me do pulta. Mislila sam da ću se srušiti, koliko su mi se
noge tresle.
- Trebaš aspirin? - upitao je.
- Da. Imam strašnu glavobolju.
Kad se smeđekošuljaš udaljio, gospodin Z. je prišao vratima. Prodrmao je kvaku i nehajno
mi mahnuo da uđem.
Spustila sam se niz stube, pokucala člancima prstiju na drvena vrata i čekala ispod gole
žarulje. Protrnula sam od jeze. Možda ću reći Pietriku da je ovo moj posljednji zadatak.
- Tko je? - začuo se ženski glas.
- Iwona - odgovorila sam.
Vrata su se otvorila.
- Zar su mi poslali dijete? - upitala je žena iz mraka. Ušla sam, a ona je zatvorila vrata.
Dijete? Imala sam osamnaest godina i često su mi govorili da izgledam starije.
- Došla sam po aspirin. Imam samo pet minuta.

72
 Žena je dugo zurila u mene, kao da zuri u zadnju ribu u ribarnici, pa otišla u susjednu
prostoriju. Zakoračila sam u podrum. Bio je dvostruko veći od našeg stana i veoma mračan,
jer su prozori bili prekriveni crnim papirom. Vonjao je na plijesan i prljave čarape, ali bio je
opremljen za stanovanje, s dugim kaučom, kuhinjskim stolom i stolcima iznad kojih je visjela
modro-crvena svjetiljka, i sudoperom na suprotnom zidu. Iz slavine sudopera kapala je voda,
a s kata se čuo odjek koraka i struganje stolaca po podu. Gdje je nestala ona žena?
Uskoro se vratila s debelim paketom. Spremila sam paket u naprtnjaču i pogledala na
svoj sat. Trebalo mi je manje od jedne minute, iako je gospođi Sporoguzoj trebala cijela
vječnost. Tad sam primijetila mladu djevojku na kauču. Sjedila je u tami, pognute glave.
- Tko je to? - upitala sam.
- Ne tiče te se. Moraš ići.
Prišla sam bliže.
- Jeste li joj naudili?
- Naravno da nisam. Anna će živjeti s jednom katoličkom obitelji. Njezini roditelji misle
da će s njima biti sigurnija.
- Ovako odjevena? - Djevojka je preko ručno pletenog pulovera odjenula tamni kaput,
crne čizme i čarape, a kosu je zagurala ispod crno-crvenog kariranog šala zavezanog kao
turban navrh glave. Kao katolkinja i, zahvaljujući Matki, prva na misi svake nedjelje, dobro
sam znala kako se odijevaju djevojke moje vjeroispovijesti. Ovako odjevena, ova cura neće
daleko stići.
- Nijedna katolkinja ne bi se tako obukla - rekla sam.
Okrenula sam se da odem.
- Bi li odvojila malo vremena i rekla joj kako da se odjene? - upitala je žena.
- Ne znam... - započela sam. Sad kad joj trebam, ova žena najednom je ljubazna prema
meni? Imala sam svojih briga: nošenje zabranjenih paketa ulicama.
- Njoj bi to mnogo značilo - rekla je žena. - Posve je sama.
- U redu - pristala sam.
Prišla sam djevojci i sjela na kauč pokraj nje.
- Ja sam Kasia. - Stavila sam ruku na njezinu, još hladniju od moje. - Imaš krasno ime. Jesi
li znala da Anna znači „Božja miljenica“?
- Moje pravo ime je Hannah - odvratila je ni ne pogledavši me.
- Ako misliš živjeti u katoličkoj obitelji, najprije se moraš riješiti tog šala.
Hannah je oklijevala i srdito me pogledala. Jedva sam se suzdržala da ne odjurim
stubama i ostavim je da se snalazi sama.
Polako je skinula šal i tamna kosa rasula joj se oko ramena.
- Odlično. Zatim, nije dobro nositi crne čarape ili čizme. Zamijenit ćemo se.
Hannah se nije pomaknula.
- Ne mogu - rekla je.
- Hannah...
- Imaš još tri minute - rekla je ona žena stojeći na vratima.

73
 - Požuri - potaknula sam je.
- Predomislila sam se - rekla je Hannah.
Ustala sam i otresla suknju. - Kako želiš. Ja idem.
- Moj dečko zbog ovog više ne želi čuti za mene.
Ponovno sam sjela. Dečki znaju biti grozna gnjavaža!
- Ne možeš dopustiti dečku da odlučuje umjesto tebe.
- Ionako me sad mrzi. Kaže da napuštam roditelje.
- Tvoji roditelji žele da odeš, a i tvoj dečko će shvatiti da je tako najbolje.
Žena nam je prišla. - Požurite.
- Odvode samo muškarce - rekla je Hannah. - Možda će biti bolje da ostanem kod kuće...
- Bolje je živjeti s novom obitelji, nego završiti na prisilnom radu. Postupi prema planu i
moći ćeš im doturiti hranu...
- Nemoguće.
- Ljudi to stalno rade. Ali najprije moraš malo živnuti. Bez tuge u pogledu. SS-ovci baš to
traže.
Obrisala je lice i uspravila se. Napokon neki pomak! Bila je zgodna djevojka s pjegicama
na hrptu nosa.
- Brzo, uzmi moje cipele.
- Dvije minute - rekla je ona žena s vrata.
- Ne mogu - usprotivila se Hannah.
- Moraš. Te čizme odmah će te odati. Zamijenit ćemo se za obuću.
Što ako me zaustave? Imala sam valjane dokumente, a i tata će mi pomoći, što god da se
dogodi. Hannah je skinula svoje tanine čarape i zamijenila ih mojim bijelim soknama. Uzela
sam njezine čizme - bile su samo malo manje od mojih cipela.
- Tako. A sad se okreni. - Najbrže što sam mogla, splela sam njezinu tamnu kosu u debelu
pletenicu. - Neudane katolkinje nose jednu pletenicu. Znaš li Očenaš?
Kimnula je.
- Odlično. Nauči i poljsku državnu himnu. Sad češće provjeravaju znamo li je. I ne
zaboravi, ako ti netko ponudi votku, ne smiješ je pijuckati. Odbij ili je ispij naiskap.
- Vrijeme je - rekla je žena.
Divila sam se djelu svojih ruku.
Na stolu je ležala bijela Biblija. - Baš ti je zgodna ova Biblija. - Pružila sam je djevojci. - Ali
malo je raskupusaj. Da izgleda rabljeno. A u crkvi, prisloni desno koljeno o pod i prekriži se -
pokazala sam joj - ovako. Ne, desnom rukom. Tako. Radi što i drugi. I ne žvači hostiju. Pusti
da ti se otopi u ustima.
Uhvatila me je za ruku. - Hoću li morati jesti svinjetinu?
- Nećeš. Reci da ti je jednom pozlilo od svinjetine i da je ne možeš ni vidjeti...
- Hvala ti - rekla je Hannah. - Nemam ništa što bih ti dala da ti se odužim.
- Iwona, molim te - rekla je žena.

74
 - Ne brini zbog toga. I najvažnije od svega, nemoj se bojati. Poljski govoriš jednako dobro
kao svi drugi. I još jedna zadnja stvar. - Skinula sam svoj srebrni lančić s križem i stavila joj
ga oko vrata.
Djevojka je pogledala svoja prsa.
- Možda ti je teško nositi ga, ali svaka katolkinja ga ima.
Pietrik će shvatiti.
Prišla sam vratima i zastala da je još jednom pogledam. Hannah je stajala s Biblijom u
ruci i izgledala kao svaka mlada katolkinja koja ide na nedjeljnu misu.
- Zadržala si se duže od pet minuta - rekla je žena. - Možda bi trebala pričekati dok se ne
smrači?
- Bit ću dobro - odvratila sam. Pietrik me Čeka.
Vratila sam se na kat, prošla kroz ljekarnu i izišla na ulicu. Bilo je lijepo ponovno biti na
svježem zraku, nakon uspješno obavljena posla. Ovo mi je zadnji zadatak za neko vrijeme,
mislila sam koračajući prema kinu. Pogledala sam na sat i shvatila da ću uraniti na posao. Šef
će biti sretan. Željela sam samo stići onamo živa i zdrava. Pietrik će biti ondje, zatreba li mi
pomoć. Grabila sam dugim koracima, ali i prije nego što sam izašla iz Starog grada, osjetila
sam da me netko prati. Sagnula sam se da zavežem Hanninu čizmu i brzo pogledala iza sebe.
Papir kojim je bio omotan paket u mojoj naprtnjači zašuškao je. Iza mene, onaj smeđekošuljaš
koji me je vidio kod Z-a rastjerivao je skupinu mladih. Je li vidio da sam sišla u podrum?
Odagnala sam crne misli i pojurila dalje.
Do kina sam stigla pet minuta prije početka svoje smjene. Iznad ulaza pisalo je VJEČNI
ŽIDOV. Otkad su nacisti rekvirirali kino, svi filmovi koji su se u njemu prikazivali bili su slani
iz njihova stožera „Ispod sata“ i Poljacima ulaz nije bio dopušten, ali već po naslovu znali smo
da je taj film nacistička propaganda. Pred blagajnom se već stvorio red Nijemaca koji su
nestrpljivo čekali. Jedna od novih stvari koje su nam nacisti nametnuli bila je
domoljubna glazba, koju smo morali glasno puštati kroz zvučnike na zgradi. Na popločanom
trgu cijelu su noć, čak i dok se prikazivao film, odjekivale trube „Horst-Wessel-Lieda“, marša
nalik na naricaljku i himne nacističke stranke.
„Visoko podignite zastavu!“ pjevao je njemački zbor. „Čvrsto zbijte redove. SA jedinice
marširaju mirnim, nepokolebljivim korakom.“
Šmugnula sam kroz vrata blagajne i zastala da uhvatim dah. Prostorija je bila malena,
jedva veličine kupaonice, s papirnatom roletom na prozorčiću i visokim stolcem bez naslona.
Je li me itko slijedio? Upalila sam svjetlo i dodirnula hladnu i glatku blagajnu da se smirim.
Morat ću ostati pribrana, rasporediti novac i zasad ne dizati roletu.
Gdje je Matka? Trebala mi je donijeti obećani sendvič sa sirom. Kao bivša bolničarka,
morala je raditi u bolnici u Starom gradu. Zašto kasni jedini put kad ja umirem od gladi?
Želudac mi je krulio od mirisa njemačkih slatkiša. Odmaknula sam roletu, provirila kroz
prozorčić blagajne i stresla se kao gromom ošinuta. Je li to moguće? Onaj smeđekošuljaš koji
me je vidio kod Z-a razgovarao je s dvije starije Hausfraüen koje su čekale u redu za karte.
Razveselila sam se kad je Pietrik brzo ušao na blagajnu i smjestio se na svoje uobičajeno
mjesto na podu uz moje noge, leđima okrenut zidu. Lice mu je bilo zajapureno pa su mu oči
izgledale modrije nego inače. Za njim je ušla njegova mlađa sestra Luiza, pa i ona kliznula niz
zid i sjela pokraj njega. Bila je gotovo sušta suprotnost bratu. Njegove oči bile su svijetle,

75
njezina tamne. On je bio ozbiljan, ona se često smijala. S petnaest godina, bila je upola niža od
njega.
- Kako je bilo kod Z. - a? - upitao je.
Sjela sam na visoki stolac bez naslona i namjestila suknju da mi noge izgledaju što ljepše.
- Prilično dobro, osim jedne sitnice...
Brzim pogledom upozorio me je da o tome ne govorim pred Luizom.
- Tražim ono u čemu sam najbolja - rekla je Luiza. - Kasia, što misliš, koji je moj najveći
talent?
Zašto je Luiza u tom času morala govoriti o najglupljim temama? Odmaknula sam roletu
i provjerila red ispred blagajne.
Smeđekošuljaš još uvijek je bio ondje, sad u živahnom razgovoru s dvojicom muškaraca.
Razgovaraju li o meni?
- Ne znam, Luiza - odgovorila sam. - Vješta si pekarica...
- To svatko može. Želim nešto posebno.
Ponovno sam pogledala kroz prozorčić. Nešto nije bilo kako treba. Ne budi paranoična,
pomislila sam razvrstavajući novac i provjeravajući u mislima jesam li obavila sve potrebno
prije nego što otvorim blagajnu.
Postavila cijene na slatkiše? Jesam.
Razvrstala novac u blagim? Jesam.
Sad kad su naši gledatelji većinom bili Nijemci, morala sam biti posebno točna i uredna,
jer moj šef bi i za najmanji propust primio bujicu pritužaba.
Zuzanna je ušla u prostoriju i zatvorila vrata.
- Kasia, zašto si tako blijeda?
- Jesi li ispred blagajne vidjela nekog smeđekošuljaša?
Bacila je svoju torbu u kut. - Krasan pozdrav. Draga sestro, bila sam na selu i liječila
bolesne u zamjenu za jaja za tvoj doručak.
Odmaknula sam roletu i ponovno ugledala onog smeđekošuljaša. Sad je razgovarao s
jednom mladom ženom u redu za karte.
- Mislim da me je pratio. Od Z. - a. Bježi. Odmah. - Tad sam se obratila Pietriku. - I ti i
Luiza. Ako vas zateknu sa mnom, sve će nas uhapsiti.
Zuzanna se nasmijala. - Koliko je meni poznato, ne postoji zakon koji zabranjuje odlazak
u Z. - ovu ljekarnu. Iako ovih dana postoji zakon o svemu drugom...
Ponovno sam provjerila red ispred blagajne. Ona žena kimala je glavom pokazujući
prstom na vrata blagajne. Zaledila sam se od strave.
- Raspituje se o meni - rekla sam, s osjećajem da me usisava divovski odvod. - A oni mu
govore da sam ovdje.
Srce mi se stisnulo: Matka se s košaricom u ruci probijala kroz gužvu ispred blagajne.
Zuzanna je istrgnula roletu iz moje ruke. - Izgledaj krivo i stvarno ćeš nadrapati.
Jedva sam mogla disati.
Matka, ne dolazi. Smjesta se okreni i odi, prije nego što bude prekasno.

76
 DEVETO POGLAVLJE

HERTA

1940.

F ritz je kasnio po mene na željezničku postaju u Fürstenbergu; krasan početak moga prvog
dana kao liječnice u logoru Ravensbrück. Hoće li me prepoznati? Nisam bila sigurna.
Na fakultetu ga je pod ruku uvijek držala neka zgodna studentica sestrinstva.
Zbijena željeznička postaja bila je izgrađena u bavarskom stilu. Imala sam i više no
dovoljno vremena da joj se divim, jer pet minuta stajala sam na peronu i čekala. Hoću li dobiti
važna zaduženja? Steći dobre prijatelje? Dan je bio topao za jesen i vunena haljina grebala mi
je kožu. Jedva sam čekala da se preodjenem u tanju odjeću i hladnu, glatku liječničku kutu.
Fritz je napokon došao. Dovezao se ravensbrückovim službenim vozilom,
Kübelwagenom-82 sa spuštenim krovom, koji je izgledao kao zelena kada za četiri osobe.
Zaustavio je automobil i prebacio ruku preko naslona suvozačkog sjedala.
- Kasniš - rekla sam. - U deset i petnaest imam sastanak sa zapovjednikom.
Došao je na peron i uzeo moju torbu. - Herta, zar se nećemo ni rukovati? Nisam te vidio
godinu dana.
Sjećao me se.
Kradom sam ga pogledala dok smo se vozili. Još uvijek je bio zgodan kao na fakultetu, što
nijednoj ženi nije moglo promaknuti. Visok, poslušne crne kose i pruski modrih očiju.
Profinjenih crta lica, u kojima se odražavalo njegovo aristokratsko podrijetlo. Međutim,
izgledao je umorno, posebno oko očiju. Koliko stresan može biti rad u ženskom logoru za
preodgoj?
Uživala sam u vjetriću koji mi je mrsio kratku kosu kad smo Ulicom Fritz-Reuter krenuli
između kuća s tresetom na krovovima. Izgledale su veoma staronjemački. Kao neki prizor
izrezbaren na glazbenim kutijama iz Schwarzwalda.
- Himmler ponekad prenoći u Fürstenbergu kad dođe u posjet, a često dolazi. Znaš, on je
Reichu prodao zemlju na kojoj je izgrađen Ravensbrück. Zaradio je pravo bogatstvo. Vidiš li
logor s druge strane jezera Schwedt? Posve je nov... Herta, ti plačeš?
- Oči mi suze od vjetra - odgovorila sam, iako je dobro primijetio. Bilo je teško ne osjetiti
ganuće u vožnji kroz Fürstenberg, jer s roditeljima sam kao dijete bila na ribičkom izletu u
jednom sličnom gradiću. Ovo je esencija Njemačke, tako lijepa i neiskvarena. Ono za što se
borimo.

77
 - Fritz, koliko je sati? - upitala sam brišući oči. Samo mi još treba da zapovjednik pomisli
da sam cmizdravica. - Ne smijem kasniti.
Fritz je ubrzao i viknuo kroz buku motora! - Koegel nije loš momak. Prije ovog je imao
suvenirnicu u Münchenu.
Oblak prašine slijedio je Kübelwagen dok smo jurili ulicom uz jezero prema logoru. Kad
smo ušli u zavoj, osvrnula sam se prema jezeru i divila dalekom obrisu Fürstenberga i
njegovu visokom, crkvenom zvoniku.
- Ovdje ćeš moći birati među liječnicima - rekao je Fritz. - Doktor Rosenthal voli plavuše.
- Nisam plavuša - odgovorila sam, iako su mi godile njegove riječi. U vožnji s Fritzom
raspoloženje mi se popravilo i osjećala sam uzbuđenje nove pustolovine.
- Nisi ni daleko od toga. Čista njemačka djevojka ovdje je prava rijetkost. Slavenki su se
već zasitili.
- Ne mogu odoljeti sifilitičnim muškarcima.
- Samo dajem sve od sebe da u Njemačkoj bude što više djece - osmjehnuo se Fritz.
- Zar tako snubiš djevojke?
Pogledao me je i sekundu predugo zadržao pogled na meni; time se odao. Prava sam
sretnica jer sam jedna od rijetkih liječnica u Hitlerovoj Njemačkoj. Zahvaljujući tome,
pripadala sam jednoj posve drukčijoj kategoriji žena. Fritz Fischer nikad ne bi ovako očijukao
s jednom dizeldorfskom Hausfraü. Možda ponovno pustim kosu. Sigurno će biti zadivljen kad
postanem najbolja liječnica u logoru.
Projurili smo pokraj skupine mršavih žena u uznapredovalim fazama mišićne atrofije,
koje su se u svojim prugastim haljinama kao bolesni volovi svom težinom naslanjale na
metalnu dršku golemog valjka za beton. Stražarica u sivoj vunenoj odori zadržala je na
povocu njemačkog ovčara koji je jurnuo prema nama. Fritz joj je mahnuo, a ona se namrštila.
- Vole me ovdje - rekao je.
- Vidim.
U oblaku prašine zaustavili smo se ispred ciglene administrativne zgrade na kraju ceste,
prve građevine koja se vidjela u logoru. Izišla sam iz Wagena, otresla prašinu s haljine i
osvrnula se oko sebe. Prvo što sam primijetila bila je kvaliteta; gusti, zeleni travnjak i crveno
cvijeće u podnožju zgrade. S lijeve strane, visoko na brdu iznad logora, nalazile su se četiri
kuće za osoblje logora, izgrađene u Heimatschutz stilu, stilu koji čuva domovinu, sa stupovima
od prirodnog kamena i drvenim balkonima. Dopadljiva mješavina nordijskog i njemačkog
stila. Zaključila sam da sam stigla na mjesto vrhunske kvalitete - štoviše, visoke klase.
- Zapovjednik stanuje u kući na samom vrhu brda, onoj koja gleda na logor - rekao je
Fritz.
Da iza administrativne zgrade nisam opazila visoke kamene zidove s bodljikavom žicom
na vrhu, pomislila bih da sam u sanatoriju, a ne u logoru za preodgoj zatvorenika. Čvrsto sam
odlučila da će mi se komandant Koegel sviđati. Nadređeni uvijek znaju kad ih njihovi
podređeni ne vole, a to može biti pogubno za karijeru.
Jedino što je odudaralo od te idile bio je veliki kavez s majmunima, papigama i drugim
egzotičnim pticama, koji je stajao uz rub ceste, tik iza ulaza u logor. Naravno, životinje
smanjuju stres, ali čemu ovoliko njih?

78
 - Čekaš batlera? - doviknuo mi je Fritz s vrata zgrade.
Tajnica me je odvela parketom prekrivenim hodnikom do zapovjednikova ureda na katu.
Koegel je sjedio za svojim stolom. Na zidu iznad stola bilo je postavljeno četvrtasto zrcalo u
kojem se vidjela visoka biljka u tegli u kutu prostorije. Bilo je teško ne osjetiti
strahopoštovanje u jednom tako raskošnom uredu, opremljenom sagovima od zida do zida,
naizgled skupim draperijama, lusterom i porculanskim umivaonikom. Najednom sam
požalila što nisam ulaštila cipele.
Koegel je ustao i razmijenili smo njemački pozdrav.
- Doktorice Oberhauser, kasnite - rekao je.
Švarcvaldska ura na zidu otkucala je pola sata. Slaveći moje kašnjenje, plesačica u
dindrici i plesač u kožnim hlačama brzo su izašli kroz svoja lučna vrata i zavrtjeli se na „Der
frohliche Wanderer“.
- Doktor Fischer je... - započela sam.
- Krivite li uvijek druge za svoje pogreške?
- Ispričavam se što kasnim, Herr Kommandant.
Prekrižio je ruke na prsima. - Kako ste putovali? - Bio je gojazan, Što mi se obično ne
sviđa, ali natjerala sam se da se osmjehnem.
Iz Koegelova ureda na katu pružao se pogled na prostrani logor i golemo dvorište u
kojem su bile postrojene logorašice, po pet u redu. Logor je presijecala cesta od crne drozge,
koja se ljeskala na suncu. Postavljeni okomito na cestu, u daljinu su se pružali uredni nizovi
baraka. Obradovala sam se ugledavši mlada stabla lipe, koja u njemačkom folkloru slovi kao
„stablo zaljubljenih“, posađena u pravilnim razmacima uz cestu.
- Udobno, Herr Kommandant - odgovorila sam, trudeći se ne govoriti rajnskim
naglaskom. - Hvala vam na karti za prvi razred.
- Udobnost vam je važna? - upitao je Koegel.
Zapovjednik je bio strog i mrzovoljan muškarac zdepastih nogu. Možda je bio tako otresit
i zbog kravate i uskog ovratnika smeđe vojničke košulje, koji je stezao salo na njegovu vratu
toliko da se kao šal prelijevalo preko kragne. Od trljanja kože o odjeću, vrat mu je bio prepun
visećih madeža uz rub ovratnika. Ali prsa njegove odore bila su okićena odličjima. Barem je
bio domoljub.
- Ne baš, Herr Kommandant. Ja sam...
- Bojim se da je došlo do nesporazuma - prekinuo me odmahnuvši rukom. - Nemamo
smještaj za vas.
- Ali dobila sam pismo iz Berlina...
- Bit ćete jedina liječnica u logoru. Za nas to predstavlja problem.
- Nisam mislila da...
- Doktorice, ovo je radni logor. U njemu nema otmjenih salona ljepote i čavrljanja uz kavu.
Što će muškarci misliti budete li jeli u časničkoj kantini? Jedna žena među toliko mnogo
muškaraca sigurno bi izazvala probleme.
Dok je govorio, osjetila sam kako mi plaća klizi iz ruku. Hoće li me Fritz odvesti na sljedeći
vlak za Berlin? Mutti će ponovno morati raditi puno radno vrijeme.

79
 - Naviknuta sam na jednostavan život, Herr Kommandant.
Opustila sam stisnute šake i shvatila da su mi nokti dotad bih zariveni u dlanove. Mali
crveni osmijesi koje su ostavili na njima sad su mi se rugali. Dobila sam što sam zaslužila. Kad
ću naučiti da ne budem previše samouvjerena? - Uvjeravam vas da ću biti zadovoljna gdje god
me smjestite. Sam Führer kaže da je jednostavan život najbolji.
Koegel se zagledao u moju kratku kosu. Popušta li?
- Poslali su mi liječnika za kožne bolesti? Ovdje nam takav liječnik nije ni od kakve koristi.
- I zarazne, Herr Kommandant. - Razmislio je o tome, držeći ruku na trbuhu.
- Shvaćam. - Okrenuo se prema prozoru i promotrio logor. - Doktorice, morate biti svjesni
da ovdje radimo veoma osjetljiv posao.
Dok je govorio, s trga ispred zgrade začuo se fijuk biča i privukao moju pozornost. Jedna
stražarica bičevala je logorašicu.
- Ovdje zahtijevamo apsolutnu povjerljivost. Jeste li voljni potpisati izjavu da ćete sve što
radite držati u najstrožoj tajnosti? Nikome se ne smijete povjeriti. Čak ni majci ili
prijateljicama.
Zbog toga nisam morala brinuti. Nisam imala nijednu prijateljicu.
- Za svako kršenje sigurnosnih propisa, vašu obitelj čeka zatvor, a vas možda smrtna
kazna.
- Živim veoma povučeno, Herr Kommandant.
- Ovaj posao nije za gadljive. Naša ambulanta je u groznom stanju, u najboljem slučaju
zadovoljavajuća.
Koegel se nije obazirao na prizor ispod njegova prozora. Kad je logorašica pala i obujmila
glavu rukama, udarci bičem samo su postali jači. Druga stražarica držala je na povocu
njemačkog ovčara koji se iskešenih zubiju propinjao prema logorašici.
- U redu, Berlin će biti sretan - rekao je Koegel.
- Herr Kommandant, koja će biti moja uloga u preodgoju?
Stražarica u dvorištu udarila je ženu čizmom u trbuh i bilo je teško zanemariti ženine
vriskove. Ovdje se očito provodi nasilan preodgoj.
- Pridružit ćete se elitnoj skupini. Radit ćete s nekima od ponajboljih njemačkih liječnika
i skrbiti o zdravlju logorskog osoblja i njihovih obitelji, i žena koje su dovedene ovamo da
rade za Führera. Doktor Gebhart usto ima nekoliko svojih projekata.
U dvorištu je stražarica spremila bič, a dvije logorašice odvukle svoju krvavu prijateljicu,
dok su ostale stajale u stavu mirno. - Nakon tromjesečne obuke, ostavka neće biti nipošto
prihvaćena.
- Razumijem.
Koegel se vratio do svog stola. - Stanovat ćete s Dorotheom Binz, šeficom ženskog
čuvarskog osoblja. Naš frizerski salon nije otmjen, ali prilično je dobar. Nalazi se u prizemlju
ove zgrade. U njemu rade Jehovine svjedokinje. Daju sve od sebe da moj život pretvore u
pakao, ali sa škarama im se može vjerovati.
- Imat ću to na umu, Herr Kommandant - rekla sam i na izlasku ga pozdravila njemačkim
pozdravom.

80
 Bila sam sretna jer je Koegel popustio, ali nisam bila sigurna želim li ostati u
Ravensbrücku. Osjećala sam neku zabrinutost. Što bi bilo da jednostavno sjednem na vlak i
vratim se kući? Radit ću tri posla, bude li potrebno.

Moja soba u novoizgrađenoj kući za visoko rangirane logorske stražarice, koja se nalazila
na samo nekoliko koraka od glavnog ulaza, bila je čudesna. Veća od cijelog našeg stana, imala
je toaletni ormarić i udoban krevet s bijelom perinom. Kupaonica, opremljena i kadom i
tušem, bila je zajednička. Propisi su branili šminkanje, ali toaletni ormarić će poslužiti kao
zgodan radni stol. I što je bilo najbolje od svega, kuća je imala centralno grijanje. Mutti bi
samo odmahivala glavom od čuđenja da zna kako sam lijepu i čistu sobu dobila, s vlastitim
balkonom.
Otišla sam na ručak u glavni logor. Ušla sam kroz ulaz za osoblje i brzo pronašla kantinu.
U maloj zgradi bilo je prilično bučno jer je bila dupkom puna muškaraca, stražara i liječnika,
među kojima su bili i mnogi od pedeset SS-ovih liječnika dodijeljenih Ravensbrücku. Gostili
su se pečenom svinjetinom, krumpirima s maslacom i goveđim narescima. Nadala sam se da
ću upoznati vrhunske liječnike koje mi je Koegel obećao. Iako mi se nije žurilo naći udvarača,
omjer liječnika i liječnica bio je obećavajućih četrdeset devet naprama jedan.
Dok sam se približavala stolu kojim je predsjedao Fritz, muškarci su utihnuli i zurili u
mene. Studirajući na Medicinskom fakultetu naviknula sam se na društvo muškaraca, ali bilo
bi lijepo imati bar jednu kolegicu. Fritz i njegova trojica prijatelja sjedili su zavaljeni u svoje
stolce nabreklih trbuha i pušili, kao nakon snošaja.
- Ali, Herta - rekao je Fritz. - Jesi li za ručak? - Pokazao je na tanjur pun masnih svinjskih
kotleta, a ja sam potisnula nagon na povraćanje.
- Vegetarijanka sam - odgovorila sam.
Muškarac pokraj njega suspregnuo je smijeh.
Fritz je ustao. - Gdje mi je pristojnost? Da te upoznam. Gospodin na kraju stola je doktor
Martin Hellinger, zvijezda SS-ova svijeta stomatologije.
Doktor Hellinger je imao guste obrve, naočale sa žičanim okvirima i gojazno tijelo. Šećer
u krvi očito mu je jako pao jer je jedva kimnuo. Rješavao je križaljku u novinama.
- Sljedeći je doktor Adolf Winkelmann, u posjetu iz Auschwitza.
Winkelmann je sjedio na svom stolcu kao da ga je netko izlio na njega. Bio je okrugao, s
kožom kao crvotočno drvo.
- A ovo je čuveni Rolf Rosenthal - predstavio mi je Fritz tamnokosog muškarca lasičjeg
lica, koji je sjedio s njegove lijeve strane. - Bivši mornarički kirurg i naš ginekološki
vunderkind. - Rosenthal se nagnuo prema svojoj cigareti i pogledao me kao što trgovac
stokom procjenjuje kravu.
Tresak vrata nagnao je liječnike da se okrenu kad je u blagovaonicu ušla ona plavokosa
stražarica koju sam vidjela u dvorištu. Bila je viša nego što se činila s Koegelova prozora.
Napokon još jedna žena.
Koraci su joj odjekivali na drvenom podu dok je s jahačkim bičem u čizmi prilazila našem
stolu, bez kape, s velnama iznad čela, prema tadašnjoj modi. Iako mlada, devetnaest, možda
dvadeset godina, već je bila osuta pigmentacijskim mrljama i pjegama. Možda od rada na
farmi?

81
 Fritz je prebacio ruku preko naslona svog stolca.
- Tko nam je to došao? Glavom i bradom dražesna Fraülein Binz, ponos i dika
ravensbruške škole ljupkosti.
Fritz nije ustao da je pozdravi, a ostali liječnici promeškoljili su se na svojim stolcima kao
da ih je zapuhnuo hladan vjetar.
- Bog, Fritz - odvratila je na to gospođica Binz.
- Zar ne znaš da u časničku kantinu ne smiješ ući bez dopuštenja? - upitao je Fritz. Zapalio
je cigaretu zlatnim upaljačem; ruke su mu bile bijele i gotovo blistave, kao umočene u mlijeko.
Ruke kakve bi čovjek očekivao na čuvenom pijanistu. Ruke koje nikad nisu držale lopatu.
- Koegel želi da okupim vaše medicinsko osoblje i svoje cure na zajedničkom druženju.
- Nećemo valjda ponovno na piknik? - upitao je Rosenthal.
- Predložio je ples... - odgovorila je Binzova.
Ples? Obožavala sam plesati i taj prijedlog učinio mi se zanimljivim.
Rosenthal je prostenjao.
- Samo ako Koegel pošalje sanduk francuskog klareta - rekao je Fritz. - I samo ako
dovedeš nekoliko zgodnih Poljakinja. Iz onih Jehova čovjek mora izvlačiti svaku riječ.
- I ne dovodi Aufseherinnen teže od sto kila - dodao je Rosenthal.
- Znači li to da ćeš doći, Fritz? - Binz je zapalila cigaretu.
Fritz je mahnuo prema meni. - Binz, pozdravi se sa svojom novom cimericom. Doktorice
Herta Oberheuser, dopustite da vam predstavim Dorotheu Binz, šeficu bunkera za
kažnjavanje i voditeljicu obuke većine Reichovih Aufseherinnen.
- Žena liječnik? - iznenadila se Binzova. Povukla je dim svoje cigarete i odmjerila me od
glave do pete. - Prvi put čujem za to. Drago mi je, doktorice. Sretno ti bilo s ovim momcima.
Obratila mi se neslužbeno, riječju ti umjesto vi, što mi se učinilo neumjesnim, ali nitko
drugi nije primijetio.
- Hvala vam, Fraülein Binz - odgovorila sam ispraćajući je do vrata kantine.
- Doktorice, nikad ne zahvaljuj jednoj Aufseherin - rekao je Fritz. - Daješ loš primjer.
Binzova je s treskom zatvorila vrata i odjurila na platz. Kvrcnula je cigaretu kažiprstom i
ni dopola popušenu bacila je na kamene ploče na trgu. Bilo je jasno da Binzova nije prijateljica
koju tražim.
Nakon ručka, otišla sam s Fritzom i doktorom Helhngerom do barake za prijem novih
logorašica. Putem sam vidjela da svaka Häfiling na rukavu svog odijela, tik ispod broja, ima
trokut određene boje.
- Fritz, što znače oni šareni trokuti na rukavu? - upitala sam.
- Zeleni označavaju osuđene zločinke. Uglavnom su iz Berlina i prave su grubijanke, iako
su neke završile ovdje zbog kršenja nevažnih propisa. Mnoge Blockove iz njihovih su redova.
Jehovine svjedokinje prepoznat ćeš po ljubičastom trokutu. Mogle bi slobodno otići, samo da
potpišu izjavu da Hitlera stavljaju iznad svega drugog, ali one, luđakinje, odbijaju to učiniti.
Crveni trokut je za političke zatvorenice. Uglavnom Poljakinje. Crni nose
društveno neprilagođene žene: prostitutke, alkoholičarke, pacifistkinje. Slovo u trokutu

82
označava njihovu nacionalnost. Židovke imaju dva trokuta spojena u zvijezdu. Himmler se
toga sjetio.
Stigli smo do barake za prijem, ispred koje su u redu čekale nage žene. Sudeći po njihovu
izgledu, sve su bile Slavenke, razne dobi i građe. Neke su bile vidno trudne. Kad su opazile
muške liječnike, neke su vrisnule i pokušale sakriti svoju golotinju.
- Fritz, ovim ženama treba odjeća - rekla sam.
Kad smo ušli, Fritz i ja povukli smo se u mirni kut da porazgovaramo. - Da ti objasnim
postupak selekcije - rekao je Fritz. - Najprije ih pregleda Hellinger, da provjeri imaju li koji
zlatni ili srebrni zub ili most. Zatim odvojimo one najmanje sposobne za rad. Zatvorenice koje
su previše slabe ili bolesne za rad, i usto imaju puna usta zlata, odmah završavaju na popisu.
Kažemo im sve osim istine.
- A istina je? - upitala sam.
- Ekspresni autobus u raj, ili plinom ili Evipanom. Benzinom, ako nemamo ništa drugo.
Nakon toga, Helhnger izvadi daću za Reich. Danas ćemo Evipanom.
Obgrlila sam se oko struka. - Mislila sam da logoraši moraju raditi.
- Herta, stare gospođe ne mogu vući valjak za beton.
- Malo je tako starih, a one koje jesu mogu plesti. A trudnice ne smiju biti dugo na nogama.
- Njemački zakon zabranjuje da se u logoru rodi ijedno dijete. A određeni postotak
logorašica zahtijeva poseban postupak. U protivnom bi ih bilo previše. Ne znam za tebe, ali ja
nisam lud za tifusom. Osim toga, neke od njih su Židovke.
Naziv logor za preodgoj bio je samo paravan. Kako sam mogla biti tako naivna? Ponovno
me je obuzeo osjećaj mučnine.
- Moram otići u svoju sobu i raspakirati se - rekla sam.
- Leševi u laboratoriju Medicinskog fakulteta nisu ti se gadili.
- Ti leševi nisu disali, Fritz. U ovome radije ne bih sudjelovala.
- Radije ne bi? S takvim stavom nećeš dugo ostati ovdje.
- Jednostavno se ne osjećam ugodno. Previše je... osobno.
Pomisao da dadem smrtonosnu injekciju bila je previše grozna da bih razmišljala o njoj.
Hoćemo li je uštrcati u ruku? Smrtonosne injekcije su barbarske i sigurno štetno utječu na
psihu onih koji ih daju.
Dodirnula sam Friztovu ruku. - Ali cijanid djeluje brzo i tiho. Pomiješan s narančinim
sokom...
- Misliš da ja uživam u tome? - upitao je Fritz i privukao me k sebi. - Radimo što moramo.
Ove logorašice nemaju izbora. Ili injekcija, ili Vernichtung durch Arbeit.
Smrt od rada. Planirano izgladnjivanje.
- Takve su zapovijedi. Izravno od Himmlera. Sve one dobiju samo onoliko kalorija koliko
je dovoljno da prežive tri mjeseca. Sporo istrebljenje.
- Ne mogu...
Slegnuo je ramenima. - Ionako će umrijeti. Jednostavno ne razmišljaj o tome.
Fritz je prišao postrojenim nagim ženama i pljesnuo rukama, a one se šćućurile jedna uz
drugu kao konji u štali.

83
 - Dobar dan, moje dame. Sve koje ste trudne, starije od pedeset godina ili imate
temperaturu višu od četrdeset stupnjeva, molim da istupite, i čim dobijete cjepivo protiv
tifusa, pobrinut ćemo se da se odmorite. Imamo mjesta samo za šezdeset i pet osoba, pa zato
nemojte oklijevati.
Žene su razgovarale između sebe, neke prevodile Fritzove upute na druge jezike, i
dragovoljke su brzo istupile.
- Evo, ovo je moja majka - rekla je jedna mlada žena gurkajući stariju ženu da izađe iz
reda. - Toliko kašlje da ne može raditi.
- Shvaćam - odvratio je Fritz.
Jedna vidno trudna, tamnoputa djevojka sa smeđim očima i gustim trepavicama, kao
krava, istupila je i osmjehnula se Fritzu, prekriživši ruke na nabreklom trbuhu. Za nekoliko
minuta, Fritz je imao svojih šezdeset i pet kandidatkinja, i rekao stražarici da ih odvede u
Revier. Pošle su s njom bez imalo opiranja.
- Otkad postoji cjepivo protiv tifusa? - upitala sam tihim glasom, u slučaju da neke
logorašice razumiju njemački.
- Naravno da ne postoji. Bolesne Häfllings u prosjeku žive samo četrnaest dana pa
jednostavno ubrzamo stvar. I to mnogo humanije od mnogih drugih metoda.
Fritz me je odveo do moga novog radnog mjesta, Reviera, ambulante za logorašice,
smještene u niskoj baraci identičnoj ostalima. Iz predvorja se ulazilo u veliku prostoriju punu
ležajeva i kreveta na kat. Prostorija je bila natrpana pacijenticama, od kojih su neke ležale na
golom podu, a neke bile u uznapredovalim fazama bolesti. Jedna Häftling imala je toliko ušiju
da joj se kratka kosa bijelila od njih, a velik dio kože lubanje bio izgreban do krvi. Ambulanta
očito nije bila dobro vođena.
U ambulanti nas je dočekala Gerda Quernheim, mlada logorašica-bolničarka, zgodna
djevojka kestenjaste kose, koja je u Düseldorfu završila školu za primalje. Bila je sjajna
bolničarka, ali čak se ni ona nije mogla nositi s Revierom.
Fritz nas je poveo hodnikom pokraj velike rashladne komore, ne mnogo drukčije od
Heinzove.
- Što je ovdje? - upitala sam dodirnuvši vrata, hladna i vlažna od kondenzacije. Odagnala
sam iz misli lice Onkel Heinza, koje mi se pojavilo pred očima.
- Hladno spremište - odgovorio je Frizt. - Gebhardtovo.
Odveo me je u stražnju prostoriju sa zidovima smirujuće svjetlozelene boje, u kojoj su
jedino pokućstvo bili visoki laboratorijski stol i dva stolca. Svjetlo se odražavalo o srebrni klip
jedne od tri štrcaljke odložene na stolu, koje sigurno nisu bile sterilizirane. Siva gumena
pregača obješena na kuku na zidu zanjihala se od vjetra kad smo ušli. Stakla na prozorima u
tom dijelu zgrade bila su obojena u bijelo i nalikovala na oči zamagljene mrenom.
Osjećala sam se klaustrofobično, kao zatrpana u snijegu.
- Zašto su stakla na ovim prozorima obojena? - upitala sam.
- Gebhardt zahtijeva strogu privatnost.
- Fritz, putovanje vlakom stvarno me je izmorilo.
- Uzmi pola petidina, ako moraš. - Fritz se namrštio. - Ili bi radije preuzela zadnju dužnost.
Zid za strijeljanje.

84
 - Zid za strijeljanje? Možda je ovo ipak bolje.
- U svakom slučaju, mnogo je urednije. Prvi put je najteže, vjeruj mi. Kao skočiti u hladno
jezero.
Dvije Aufseherinnen uvele su prvu logorašicu iz Fritzove skupine, iznenađujuće živahnu
staricu u drvenim klompama, s dekom na ramenima. Obratila se Fritzu na poljskom kroz
zbijene, nepravilne zube.
Fritz se osmjehnuo. - Izvolite, uđite. Baš pripremamo cjepivo.
Zavezao je gumenu pregaču.
- Ubij ih s osmijehom - rekao je. - Tako nam je svima lakše.
Aufseherinnen su dovele staricu do stolca. Gledala sam preko ramena kako Gerda uvlači
u štrcaljku dvadeset milimetarske hipodermičke igle količinu žućkasto-ružičastog Evipana
dovoljnu da ubije vola.
- Zidove u ovoj prostoriji dali smo obojati u svjetlozelenu boju jer ona smiruje pacijente
- objasnio je Frizt.
Aufseherinnen je skinula deku sa staričinih ramena, omotala joj lice ručnikom i uhvatila
je za lijevu ruku kao da je priprema za injekciju u venu.
- Na fakultetu mi davanje injekcija nije bilo jaka strana - rekla sam.
Jedna Aufseherinnen gurnula je koljeno u staričina leđa, da starica izbaci prsa.
Fritz mi je stavio tešku štrcaljku na dlan.
- Slušaj, činiš im uslugu - rekao je. - Razmišljaj o njima kao o bolesnim psima koje treba
uspavati. Ako to učiniš kako treba, neće patiti.
Žena je očito vidjela iglu, jer počela se opirati čuvaricama i mlatarati slobodnom rukom.
Samo mi još treba da Fritz kaže Koegelu da ne znam dati injekciju.
Odmaknula sam se i opazila gustu kapljicu na vrhu igle. - Sutra ću probati.
- Dođi - rekao je Fritz obgrlivši me s leđa. - Zajedno ćemo.
Spustio je dlan na ruku u kojoj sam držala štrcaljku, a prste moje druge ruke položio na
kožu iznad ženina prsnog koša. Stražarice su joj kao luđačkom košuljom sapele ruke na
leđima, a Fritz gurnuo moje prste niz ženin torzo, do petog rebra.
- Zatvori oči - rekao je. - Osjećaš ga? Tik ispod lijeve dojke.
Gurnula sam prste duboko u toplu, smežuranu kožu.
- Osjećam - odgovorila sam.
- Odlično. Još malo i gotovi smo.
Fritz je stavio palac na moj na klipu štrcaljke, doveo moju ruku do odgovarajućeg mjesta
i pomogao mi zabiti iglu. Osjetila sam kad je probila međurebreni prostor.
- Ostani sa mnom - rekao je Fritz. Usne su mu bile meke uz moje uho. - Diši.
Mirno je pritisnuo moj palac na klipu štrcaljke i uštrcao Evipan ravno u ženino srce. Žena
se propela, ali stražarice su je čvrsto držale.
- Samo mirno - rekao je Fritz, ne odmaknuvši usne od mog uha. - Samo četrnaest sekundi.
Broji unatrag.
- Četrnaest, trinaest, dvanaest...

85
 Otvorila sam oči i vidjela kako ručnik pada sa ženina lica i kako joj je donja usna
iskrivljena u odvratnoj grimasi.
- Jedanaest, deset, devet...
Žena se trzala, a ja duboko disala da odagnam nalet mučnine.
- Osam, sedam, šest...
Propela se kao da ima zastoj srca pa klonula kao krpa.
Fritz je pustio moju ruku.
- S ovom je išlo brzo - rekao je. - Mokra si od znoja.
Jedna Aufseherinnen odvukla je staricu do ruba prostorije. Gerda je otišla po sljedeću
ženu.
- Gerda je Rosenthalova djevojka - rekao je Fritz zapisujući bilješke. - Ostala je trudna s
njim pa joj je napravio abortus. Fetus čuva u staklenki u Gebhardtovu hladnjaku. Kad dođe
nova pošiljka logorašica, izabere nekoliko njih koje joj se najviše sviđaju pa im pripremi toplu
kupku s cvijećem, počešlja ih i ispriča im svakojake bajke prije nego što ih dovede ovamo.
Prišla sam vratima da udahnem malo zraka. - Fritz, kako možeš? Ovo je tako...
- Posao nije glamurozan, ali ako odeš, već sutra će poslati zamjenu. Svaki mjesec imamo
određenu kvotu. Naređenja iz Berlina. Mi tu ništa ne možemo učiniti.
- Naravno da možemo. Možemo odbiti to što traže od nas. Fritz je ponovno napunio
štrcaljku. - Sretno ti s Koegelotn, ako mu to kažeš.
- Pa... ja ovo ne mogu. - Kako sam završila na takvom mjestu? Hellinger je ušao u
prostoriju sa svojim kožnim etuijem za instrumente. Nastojala sam ne slušati dok je vadio
zlatne zube iz ženinih usta. Na obraz joj je stavio pečat u obliku zvijezde, da je obilježi kao
obrađenu.
- Herta, bit ćeš dobro - rekao je Fritz. - Kad se navikneš.
- Neću ostati. Nisam išla na Medicinski fakultet da bih sad...
- I ja sam to rekao - nasmijao se Hellinger. Gurnuo je pamučnu vrećicu sa zlatnim zubima
u džep svoje kute.
- I ja - dodao je Fritz. - A onda, nisam se ni snašao, a tri mjeseca obuke već su prošla.
Nakon toga nema odlaska, i zato brzo odluči. Nisam nimalo dvojila. U zoru odlazim.

86
 DESETO POGLAVLJE

CAROLINE

1939. - 1940.

U tami spavaće sobe, naslijepo sam tražila svoju razbacanu odjeću. Pronašla sam gaćice i
navukla ih pa napipala Paulov sako i prebacila ga preko ramena, osjetila hladan saten
podstave na svojim golim rukama. Tko lupa na vrata u ovo doba?
- Paule, ne mrdaj odavde. Provjerit ću tko je.
Ležao je na mom ružičastom satenskom jastuku s prstima isprepletenim iza glave. U tami
se bjelasao njegov osmijeh češirške mačke. Smiješno mu je? Što ako je došla majka? Što ću joj
reći? Da je najzgodniji muškarac na svijetu polunag u mom krevetu? Ali majka je imala svoj
ključ. Možda ga je zaboravila?
Polako sam koračala hodnikom prema ulaznim vratima. Tko bi podizao takvu buku?
Prošla sam pokraj mračne dnevne sobe. U kaminu se još uvijek rumenjela žerava.
- Caroline - začula sam glas s druge strane vrata. - Moram te vidjeti.
David Stockwell.
Prišla sam bliže i prislonila dlan uz vrata. David je lupao i vrata su vibrirala pod mojim
prstima.
- Davide, što radiš ovdje? - upitala sam kroz zatvorena vrata.
- Otvori. Važno je. - I kroz deset centimetara debelu hrastovinu, znala sam da je pio.
- Nisam pristojno odjevena...
- Caroline, moram razgovarati s tobom. Neće trajati duže od minute.
- Davide, dođi sutra pa ćemo razgovarati.
- Radi se o tvojoj majci. I veoma je hitno.
Davidove „veoma bitne“ situacije bile su mi dobro poznate, ali nisam mogla riskirati.
Upalila sam svjetlo u hodniku, otvorila vrata i ugledala Davida naslonjenog na okvir u
zgužvanu večernjem odijelu. Nesigurna koraka, progurao se pokraj mene u predsoblje. Ovila
sam Paulov sako čvršće oko tijela da ne vidi da sam naga.
- Dugo ti je trebalo - rekao je David. - Gospode, Caroline, što si to odjenula?
- Kako si se provukao pokraj vratara?
David me uhvatio za ramena. - Molim te, nemoj se ljutiti na mene. Divno mirišeš.
Pokušala sam ga odgurnuti. - Davide, prestani. Što se dogodilo s mojom majkom?

87
 Privukao me k sebi i poljubio u vrat. - Nedostaješ mi, C. Strašno sam pogriješio...
- Davide, smrdiš.
Pokušala sam se odmaknuti, ali Paul se već pojavio iza mojih leđa, u gaćama i košulji koju
je na brzinu navukao. Čak i na okrutnom svjetlu stropne svjetiljke, izgledao je dražesno u
raskopčanoj košulji s mrljom od mog ruža na ovratniku.
- Caroline, treba li ti pomoć? - upitao je.
David je pijano podigao glavu čuvši Paulov glas.
- Tko je sad pak ovaj? - upitao je kao da se nalazi pred utvarom.
- Paul Rodierre. Upoznao si ga danas u parku.
- Oh. - David se uspravio. - Što bi tvoja majka rekla da zna... Uhvatila sam ga za ruku. -
Moraš ići.
Pijano je posegnuo za mnom. - Pođi sa mnom, C. I majci nedostaješ.
U to nisam vjerovala. Čak i nakon brojnih godina poznanstva, gospođa Stockwell o meni
je još uvijek govorila kao o „onoj glumici“.
- Davide, ne zovi me C. I ne zaboravi da si oženjen. Sjećaš se? „Vjenčanje desetljeća“, tako
su ga nazvali u novinama.
Pogledao je Paula kao da je zaboravio da je i on ondje. - Gospode, čovječe, daj se obuci. -
David mi se unio u lice, plave oči bile su mu podlivene krvlju. - Caroline, ne misliš valjda da je
on dobar za tebe...
- Davide, ti ne odlučuješ o mom životu. Tog prava odrekao si se kad si pred svima kleknuo
u badmintonskom klubu. Jesi li je baš morao zaprositi u klubu mog oca? On je preporučio
tvog.
Paul je krenuo natrag u spavaću sobu. Uz malo sreće, vraćao se u krevet.
- Za nas je taj klub važno mjesto. Sally i ja smo u njemu pobijedili na turniru parova.
Vijest o Sallynoj i Davidovoj trijumfalnoj pobjedi odjeknula je u novinama The Sun, i o
njoj su trubile osobe kao Jinx Whitney, moja neprijateljica iz škole Chapin. Nikad nisam
voljela taj klub, čak ni kad je otac bio živ. Nijedan klub koji na svom grbu ima badmintonsku
lopticu ne može se smatrati ozbiljnim.
Paul se vratio u predsoblje, ovaj put zakopčan i u hlačama.
- Što kažete da ovaj razgovor dovršite nekom drugom prilikom? - Odjenuo je kaput.
- Zar odlaziš? - upitala sam, nastojeći ne zvučati očajno.
- Davida treba ispratiti, a ja sutra imam ranu probu. - Nagnuo se prema meni i poljubio
me u obraz. Udahnula sam njegov miris dok je ljubio i moj drugi obraz i šaputao mi na uho. -
Boja patlidžana definitivno je tvoja boja.
Paul je odvukao našeg nenadanog gosta iz stana i niz stube. David je prosvjedovao svim
psovkama na svom repertoaru. Bilo je bolno gledati kako Paul odlazi. Moja krepost ostala je
nedirnuta, ali što ako sam propustila svoju posljednju priliku? U svemu tome, jedina dobra
stvar bila je ta da na vrata nije banula majka.

Blagdane sam preživjela provodeći s Paulom vjerojatno više vremena nego što je za
mene bilo dobro. Često smo odlazili u Harlem na Jazz i sjedili rame uz rame na odsjaju svijeća.

88
Paul je uzeo cimera, kolegu iz predstave, a majka se vratila u New York, pa gotovo nikad
nismo imali prilike za druženje nasamo ni kod njega, ni kod mene. Njegovu predstavu gledala
sam sedam puta i zapamtila svih stotinu izvođača i njihove vještine. Paul je u predstavi
igrao glavnu mušku ulogu, ali osim glumačkog, pokazao je i zavidan pjevački i plesački talent.
Postoji li išta što mu ne ide od ruke? Na plakatu za predstavu hvalili su se s 50 PARIŠKIH
LJEPOTICA. Uz toliko ženskog društva koje mu je bilo na raspolaganju, bilo mi je neshvatljivo
da sve svoje slobodno vrijeme provodi sa mnom.

U proljeće 1940. situacija u konzulatu postala je gotovo nepodnošljivo napeta i gotovo

sam živjela u uredu. Kad je Hitler 9. travnja napao Dansku i Norvešku, konzulatom se proširio
novi val panike i svijet se pripremio za najgore.
Jednoga hladnog dana krajem travnja, Paul me je zamolio da se nakon posla nađem s
njim na vidikovcu RCA-ove zgrade. Rekao je da me želi nešto pitati. Što bi me želio pitati? Već
sam se ponudila za sponzora Renine useljeničke vize, pa se o tome sigurno ne radi. Cijeli dan
golicalo me je što bi Paul mogao željeti od mene. Često smo se nalazili na vidikovcu i kroz
teleskop promatrali zvijezde, ali slutila sam da ne želi razgovarati o Malom medvjedu.
Natuknuo je da bismo trebali zajedno glumiti. Možda u nekoj jednočinki? Nečemu što se neće
izvoditi na Broadwayu? Naravno, razmislit ću o tome.
Kao i obično, stigla sam ranije od dogovorenog vremena i čekala.
Tri bolničarke šćućurile su se na žutim ležaljkama nasred terase pa fotografirale ispred
natpisa DOKAŽITE DA STE BILI OVDJE. FOTOGRAFIRAJTE SE NA RCA-ovu VIDIKOVCU. Od
ruba nas je odvajala samo do lakta visoka željezna ograda, a ispod nas prostirao se cijeli
Manhattan, East River na istoku i Central Park na sjeveru, kao kvrgavi, smeđi perzijski sag
koji je netko rasprostro nasred Manhattana. Južno od nas uzdizao se Empire State Building,
a zapadno dokovi Pedesete ulice stršali u Hudson, na kojem su brodovi čekali da dignu sidra.
Ispod nas, u sutonu se isticao bijeli natpis na tamnom krovu robne kuće Macy’s: MACY’S.
MUDRO JE BITI ŠTEDLJIV.
Paul je stigao s buketom đurđica u ruci.
- Rano je za njih, ali nadam se da mi nećeš zamjeriti.
Naravno, mislio je na francuski običaj darivanja đurđica vodenim osobama na prvi
svibnja. Ovila sam prste oko smaragdnih stabljika i udahnula sladak miris.
- Nadam se da ćemo sljedeće godine prvi svibnja provesti zajedno u Parizu - rekao je.
Gurnula sam buketić u dekolte haljine i na prsima osjetila hladne stabljike. - Pa, New York
je prvog svibnja divan...
Ušutjela sam. Kako nisam primijetila? Bio je odjeven formalnije nego inače, s crvenim
svilenim rupčićem u džepu mornarski modrog sakoa. Zar odlazi?
- Izgledaš jako šik - rekla sam. - Vidim da si izvukao bijele hlače. Neki se tako odijevaju za
putovanje.
Bilo je prekasno da ga preklinjem da ostane. Zašto mu već nisam otvoreno rekla što
osjećam?
Paul je mahnuo prema luci. - Odlazim Gripsholmom. U sedam i pol.
Suze su me zapeckale u očima. - Švedskim brodom?

89
 - Zahvaljujući Rogeru, Međunarodni crveni križ besplatno će me prevesti najprije do
Göteborga pa odande u Francusku. Rekao bih ti ranije, ali i sam sam tek saznao.
- Ne možeš otići sad kad Atlantikom vrebaju njemačke i britanske podmornice? Nije
sigurno. Bit ćete laka meta. A Renina viza?
- Roger kaže da se možda još mjesec dana neće znati je li odobrena.
- Ako Roger nazove Washington, možda će...
- C, neće se dogoditi čudo u posljednjem trenutku. Situacija samo postaje sve gora.
- Ali trebam te ovdje. Zar ti to nije nimalo važno?
- Caroline, pokušavam postupiti ispravno. Nije mi lako.
- A da pričekaš i vidiš kako će se stvari razvijati?
- Roger kaže da neće odustati. Iz Francuske će biti lakše raditi na tome. Moram ići. Pola
Renine obitelji već je napustilo Pariz.
Naslonila sam obraz o njegov kaput. - Još uvijek je voliš...
- Caroline, ne radi se o tome. Da mogu, ostao bih ovdje s tobom, ali kako mogu sjediti u
svom apartmanu u Waldorfu dok je kod kuće takav kaos? Ti ne bi ostala.
Zar stvarno odlazi? Sigurno se samo šali. Nasmijat će se pa ćemo otići u Automat na pitu.
Kako je sunce zalazilo, postajalo je sve hladnije i Paul me je zagrlio. Njegova toplina bila
je jedino što me je moglo ugrijati. Čak i s visine od sedamdeset katova, razabrali smo brodove
usidrene u Pedesetoj ulici. Normandie je još uvijek bio na svom mjestu. Ile de France. Samo je
Gripsholm bio spreman za isplovljavanje, ponosno ističući svoju švedsku zastavu. Vjetar je
nosio uz rijeku koprenu dima njegovih dimnjaka.
Pogledala sam prema istoku. Najopasniji dio puta bit će nasred Atlantika, na području
koje ne pokrivaju zrakoplovi. Rat je tek počeo, ali njemačke podmornice već su potopile
nekoliko savezničkih brodova da zalihe ne stignu do Engleske. Zamislila sam njemačke
podmornice koje čekaju ispod površine kao barakude.
Paul je obujmio dlanovima moje ruke. - Ali zapravo sam te želio pitati hoćeš li doći u Pariz
kad sve ovo prođe.
Odmaknula sam se od njega. - Oh, Paule, ne znam.
Zamislila sam nas za stolom ispod zelene nadstrešnice kafea Les Deux Magots na Saint-
Germain des Présu, kako promatramo Pariz koji prolazi pokraj nas. On uz café viennois, ja uz
café creme. A kad sunce zađe, popit ćemo Hennessj. I možda pojesti krišku torte od malina i
popiti čašu šampanjca planirajući njegovu kazališnu karijeru. Našu jednočinku.
- Što bi Rena rekla na to?
Osmjehnuo se. - Rena bi to jedva dočekala. I možda nam se pridružila s jednim od svojih
udvarača.
Vjetar mi je šibao obraze i kosu kao tornado. Paul me je poljubio. - Obećaj mi da ćeš doći.
Najviše od svega se kajem što te ostavljam neokaljane čednosti. - Osmjehnuo se i zagrlio me
oko struka. - To moramo ispraviti.
- Da, naravno. Ali samo ako mi budeš pisao. Želim duga pisma u kojima ćeš mi opisati sve
što se događa i svaku minutu svog dana.

90
 - Grozan sam pisac, ali dat ću sve od sebe. - Poljubio me je toplim usnama. Izgubila sam
svaki pojam o vremenu i prostoru, kao da lebdim na krovu svijeta, dok me Paul nije pustio iz
svog zagrljaja i ostavio ošamućenu, neusidrenu.
- Hoćeš li me ispratiti?
- Ostat ću ovdje.
Idi. Ne otežavaj vise nego što je potrebno.
Prišao je vratima terase, okrenuo se, mahnuo mi i otišao.
Ne znam koliko sam dugo ostala naslonjena na ogradu i gledala zalazak sunca. Zamislila
sam kako Paul stiže taksijem do velikog broda. Hoće li se ljutiti ako ga netko zatraži
autogram? ljutit će se samo ako ga nitko ne zatraži. Znaju li uopće Šveđani za njega? Naše
jednočinke neće biti. Barem ne u dogledno vrijeme.
- Gospođice, zatvaramo - doviknuo mi je čuvar s vrata pa prišao i stao uz mene uz ogradu.
- Kamo je otišao vaš momak?
- Kući u Francusku.
- Francusku? Nadam se da će stići onamo živ i zdrav.
Oboje smo pogledali prema Atlantskom oceanu.
- I ja se nadam.

Jutro desetog svibnja bilo je kao i svako drugo. U deset sati čula sam da je naše predvorje
već krcato i spremila se za navalu pospremivši ladice svoga pisaćeg stola - bilo što, samo da
ne razmišljam o Paulu.
- Stigle su nove razglednice tvojih dopisnih prijatelja - rekla je Pia. Odložila je hrpu
pošiljaka na moj stol. - I prestani mi krasti cigarete.
Bio je divan svibanjski dan, ali tog ponedjeljka ujutro nije me mogao oraspoložiti čak ni
povjetarac koji je šuškao Ušćem brijestova ispred mog prozora. Najljepši dani bili su najteži,
jer Paul nije bio u blizini da ih podijelim s njim. Prelistala sam poštu, nadajući se pismu od
njega. Naravno, šanse da će u toj hrpi biti i Paulovo pismo bile su slabe, jer prekooceanskim
pošiljkama trebalo je najmanje tjedan dana u jednom smjeru, ali svejedno sam
iščekivala poštu kao lovački pas lisicu.
- Čitaš moju poštu? - upitala sam.
- Caroline, to je razglednica. Već ju je pročitalo pola svijeta, ako mare za neko francusko
sirotište.
Prelistala sam razglednice. Château de Chaumont. Château Masgelier. Vila La Chesnaie.
Nekoć otmjena francuska zdanja pretvorena u sirotišta. Poslali su mi razglednice da potvrde
primitak mojih paketa pomoći. Nadala sam se da su mirisni sapun, par čistih čarapa, slatkiš i
jedan ili dva odjevna predmeta koja je majka vlastoručno sašila, razveselila djecu kad su ih
odmotala iz smeđeg papira.
Stajala sam i pričvršćivala razglednice na svoju oglasnu ploču. Već je bila prepuna
fotografija francuske djece. Na jednoj je tamnokosi anđelčić držao natpis VELIKA HVALA,
CAROLINE! Drugo dijete poziralo je na satu slikanja na otvorenom, na kojem je za svakim
štafelajom stajalo jedno dijete, a ostala djeca, okupljena po dobi, sjedila na tronošcima ispod
stabla lipe i glumila da čitaju svoje knjige.

91
 Pretpostavljala sam da je tu fotografiju snimila Mme Bertillon, ravnateljica sirotišta
Saint-Phillipe u Meudonu, sjeverozapadno od Pariza, koja me se dojmila kao divna osoba.
Sprijateljile smo se preko pisama i nestrpljivo sam čekala njezine dražesne prikaze dječjih
dogodovština i iskaze zahvalnosti na paketima koje sam slala. I u današnjoj pošti stiglo je
njezino novo pismo i uz njega pastelni crtež impozantnog kamenog pročelja Saint-Phillipea
boje zlatnice, s dimnjakom iz kojeg su se izvijali oblačići bijelog dima. Crtež sam odmah
pričvrstila na ploču.
Kako bi bilo usvojiti jedno od te djece? Nekog dječaka? Ili djevojčicu? Hay, naša kuća u
Connecticutu, bila je pravi raj za djecu. Majka je na livadi još uvijek čuvala moju kućicu za igru
i u njoj peć na drva. Ako usvojim dijete, imat ću nekog tko će sve to naslijediti. Pehar prabake
Woolsey. Naš dražesni stol s „pačjim nogama“. Majčino srebro. Ali o tome nisam željela
razmišljati, jer nikad ne bih odgajala dijete sama. I predobro sam upoznala tegobe odrastanja
bez oca, bolnu prazninu koju je majka na sve moguće načine pokušavala ispuniti. Svaki put
kad je u školi bio dan očeva i kćeri, glumila sam da sam bolesna. Svaki put kad bih na ulici
vidjela očeve i kćeri koji su se držali za ruke, rasplakala bih se. I nisam se prestajala kajati jer
se nisam oprostila s njim.
Na dnu hrpe pošiljaka pronašla sam omotnicu od pelir papira, naslovljenu dražesnim
rukopisom. Na poštanskom žigu pisalo je Rouen. Paul.
Kako je moguće da nikad dotad nisam vidjela njegov rukopis, a tako sam ga dobro
poznavala? Pristajao mu je.

Draga Caroline,
Odlučio sam odmah ti pisati, budući da ti, kako si sama rekla, čekanje nije jaka
strana. Ovdje se mnogo toga događa. Rouen se ponio izvanredno razumno u ovom
Lažnom ratu, ali mnogi su već otišli, uključujući i naše susjede, koji su sinoć odvezli
baku u dječjim kolicima. Mi koji smo ostali samo se nadamo najboljem. Ponudili su
mi ulogu u novoj predstavi u Parizu. Sve je dobro što se dobro svrši, možeš li vjerovati?
Shakespeare. Volim misliti da je to posljedica tvog dobrog utjecaja na mene.
Rona će možda morati zatvoriti svoju trgovinu. Tkanine i galanteriju teško je
nabaviti, ali bit će dobro. Njezin otac počeo je pušiti lišće suncokreta, jer nigdje nema
duhana.
Nadam se da se ovo računa kao opsežno pismo puno vijesti, jer iz ovih stopa
moram u veleposlanstvo da ti ga pošaljem diplomatskom poštom. Zauzmi se za mene
kod Rogera, vezano uz naše vize. Često mislim na tebe, pogotovo kad sam na poslu. Ne
daj Rogeru da te maltretira. Ne zaboravi, treba te.
S puno ljubavi, do sljedećeg puta,
Paul

P.S. Noćas sam te sanjao na pozornici u Parizu, u veoma uzbudljivoj inačici Sna
Ivanjske noći, u kojoj si glumila anđela. Govori li to što o tvojoj glumačkoj karijeri? O
tome koliko mi nedostaješ? Moji snovi uvijek se ostvare.

Paul je stigao kući u Rouen, izbjegao je podmornice. Barem je živ i zdrav.

92
 Za jednog društvenog muškarca, napisao je kratko pismo, ali i ono je bilo bolje od
nikakvog. Nova predstava? Možda će se situacija u Francuskoj smiriti. Možda francuski
producenti o njoj znaju više od nas na drugoj strani svijeta. I onaj njegov san! Stvarno mu
nedostajem.
Pronašla sam Le Petit Parisien od 23. travnja. Te novine bile su jedne od mnogih
francuskih novina koje je Roger primao diplomatskom poštom, i mada su vijesti u njima već
bile zastarjele, svejedno su bile dragocjene. Glavna vijest na naslovnici bila je: REICH U
SKANDINAVIJI! BRITANCI SE BORE NA KOPNU I MORU. ZNATAN USPJEH U RATU U
NORVEŠKOJ USPRKOS VELIKIM POTEŠKOĆAMA. Oraspoložila sam se pročitavši tu dobru
vijest. Možda će Sjedinjene Države nastaviti izbjegavati rat, ali Britanci se čvrsto drže, iako ih
Luftwaffe nemilice bombardira. Možda će Francuska ipak izbjeći Hitlera.
Pregledala sam stranicu s kazališnim vijestima. Možda je Paulov novi glumački pothvat
već oglašen? Shakespearea nisam pronašla, ali pronašla sam mali oglas za Reninu trgovinu,
jednostavni crni četverokut obrubljen niskom bisera: Les Jolies Choses. Lingerie et sous-
vetements pour la femme de discernement. Donje rublje za ženu od ukusa?
Roger je došao na vrata mog ureda; kravata mu je bila naherena, a na košulji je imao
mrlju od kave koja je izgledala kao Rorschachov test.
- Loše vijesti, C. Hitler je upravo napao Francusku, Luksemburg, Nizozemsku i Belgiju,
sve odjednom. Sutra će ta vijest biti na svim naslovnicama. Bojim se da će biti gadno.
Pojurila sam za njim, koji se ushodao po svom uredu.
- Gospode Bože, Rogere. Jesi li nazvao Pariz?
Rotirajući ventilator na prozoru ohladio je najprije jednu stranu prostorije pa drugu.
Crvena vrpca koju je netko privezao za njega lepršala je kao nacistička zastavica.
- Telefonske linije su prekinute - odgovorio je. - Sad možemo samo čekati.
Nikad dotad nisam vidjela Rogera uplašenog.
- A Maginotova linija?
- Izgleda da ju je Hitler zaobišao, prošao preko nje, ispod nje. Domarširao je preko Belgije.
- Što će Roosevelt učiniti?
- Vjerojatno ništa. Ne preostaje mu ništa drugo osim da prizna vladu koja će predstavljati
Francusku.
Pia je došla na Rogerova vrata, sa slušalicama oko vrata. - Pokušala sam nazvati oca u
Parizu, ali nisam ga dobila. Moram hitno kući.
- Pia, u ovom času ne možeš nikamo otići - rekao je Roger.
- Ne mogu ostati ovdje.
- Ne budi smiješna - rekla sam. - Ne možeš samo otići.
Pia je objesila ruke uz tijelo i zajecala. Zagrlila sam je. - Sve će biti dobro, draga - rekla
sam. Na moje neizmjerno iznenađenje, uzvratila mi je zagrljaj.

Dana 14. lipnja Nijemci su zauzeli Pariz, a osam dana kasnije Francuska se predala.
Pia i ja stajale smo u Rogerovu uredu i slušale radijska izvješća o nacistima koji su
pobjedonosno promarširali pokraj Slavoluka pobjede. Francuska je bila podijeljena u dvije

93
zone, sjevernu koju su zaposjeli Wehrmachtovi vojnici, poznatu kao zone occupée, i
takozvanu slobodnu zonu na jugu. Maršal Philippe Petain došao je na čelo nove Francuske
Republike u južnoj, slobodnoj zoni - višijevske Francuske, koju je većina ljudi smatrala
nacističkom marionetom.
- Što će se dogoditi s našim uredom? - upitala je Pia.
- Ne znam - odgovorio je Roger. - Zasad ćemo čekati, dok ne vidimo kako će se stvari
razvijati, i učiniti što možemo za naše ljude ovdje. Telefonske veze još nisu uspostavljene.
- Mogu li Britanci pomoći?
- Već jesu. Upravo su nas izvijestili o akcijama njemačkih štuka iznad La Manchea. - Imali
smo sreće da je Roger bio blizak s ljudima koje je Pia zvala njegovim „prijateljima britanskim
špijunima“, našim susjedima u Međunarodnoj i Britanskoj zgradi Rockefeller centra, koji su
posebno darežljivo dijelili svoje povjerljive informacije.
Zazvonio je Rogerov privatni telefon i Pia je odgovorila na poziv. - Ured Rogera Fortiera.
Oh, da. Da, ovdje je. Pričekajte.
Pia mi je pružila telefonsku slušalicu. - Paul je.
- Kako je uspio dobiti vezu? - upitao je Roger.
Zgrabila sam slušalicu. - Paule? - Jedva sam disala.
- Imam samo minutu - rekao je Paul.
Paul.
Glas mu je bio jasan kao da govori iz susjedne prostorije. Pritisnula sam prst o slobodno
uho. Je li to doista on?
- Caroline. Divno je čuti tvoj glas.
- Moj Bože, Paule. Upravo smo saznali. Kako si uspio nazvati?
- Prijatelj u veleposlanstvu dao mi je da nazovem s njegova telefona. Ne možeš zamisliti
kakva je ovdje ludnica. Samo je pitanje trenutka kad će Hitler doći.
- Mogu zamoliti Rogera da ubrza izdavanje viza.
- Ne znam, Caroline. Veleposlanstvo je praktički zatvoreno.
- Što još trebaš?
- Moram biti brz. Želim samo da... - Linija je zakrčala. - Caroline? Čuješ li me?
- Paule... čujem te.
- Caroline?
- Paule, ne ostavljaj me.
Veza se prekinula.
Odložila sam slušalicu na ležište. Svi smo stajali i čekali da telefon ponovno zazvoni.
Roger i Pia samo su zurili u mene s rukama uz tijela. Već sam vidjela takve poglede. Samilosne.
Kao kad je otac umro.
- Ako ponovno dobije slobodnu liniju, spojit ću ti poziv - rekla je Pia.
Krenula sam natrag u svoj ured sa strašnim osjećajem da više nikad neću razgovarati s
Paulom.

94
 JEDANAESTO POGLAVLJE

KASIA

1940. - 1941.

V rata su odletjela sa šarki i prije nego što sam stigla odgovoriti Zuzanni, i trojica
smeđekošuljaša nahrupila su u prostoriju. Jedan je grubo povukao Pietrika s poda, a
drugi me ščepao za ruke i izvukao van. Kovanice iz blagajne poletjele su na sve strane.
- Zašto nas vodite? Samo smo došli posjetiti moju djevojku - rekao je Pietrik.
Djevojku? Stražari nisu odgovorili. Promotrila sam okupljene, pogledom tražeći Matki.
Gdje je?
- Molim vas, imam novca - rekao je Pietrik.
SS-ovac ga je udario pendrekom po obrazu. Pietrik! Njegovo prelijepo lice.
Ljudi koji su čekali u redu za kartu zurili su u nas i došaptavali se. Okrenula sam se i iza
sebe ugledala onog SS-ovca koji me je pratio. Vodio je Zuzannu i Luizu, držeći ih pod ruke.
Matka se probila kroz red ispred blagajne i potrčala za nama. Izraz njezina lica preplašio
me je kao i sve ostalo Što se događalo. Takav izbezumljen pogled dotad sam vidjela samo
jednom, na licu konja koji je pregažen umirao na cesti. Košaricu s mojim sendvičem privijala
je na prsa.
- Matka, idi kući - doviknula sam.
- Ne. Molim vas, uhapsili ste nedužne ljude - rekla je vojnicima.
- Kriminelle - zamijetila je jedna žena u redu.
- Ništa nisu učinili - odgovorila je Matka, obraćajući se mnoštvu, širom razrogačenih očiju
izbezumljena konja. - Ova djevojka moja je kći. Ja sam bolničarka u klinici.
Ponovila je to nekoliko puta pa potrčala za nama, preklinjući vojnike da nas puste, dok
jedan od njih nije rekao: - Ako tako silno želi s njima, ispunit ćemo joj želju - pa ščepao i Matki.
Istrgnuo joj je košaricu iz ruke i dobacio je jednoj Njemici koja je čekala u redu za kartu.
- Tko će nam sad prodati ulaznice? - upitala je vojnike jedna Fraülein u redu.
- Kome treba ulaznica? - odvratio je vojnik. - Slobodno uđite. Večerašnja projekcija je
besplatna.
Nijemci su zbunjeno oklijevali i nepomično stajali, dok su nas SS-ovci odvlačili u tamu, a
trube „Horst-Wessel-Lieda“ treštale.

95
 U Lublinskom dvorcu razdvojili su muškarce od žena i sutradan nas kamionom prevezli
na željezničku postaju. Mnoge žene oko nas gurale su stražarima pisma i mito u ruke. I Matka
je jednom od njih pružila pismo.
- Molim vas, ja sam Njemica. Možete li predati ovu poruku Oberschaführeru Lennartu
Fleiscberu? - Pružila je muškarcu i nešto novca, a on je i novac i poruku spremio u džep, ni ne
pogledavši ih. Nisu imali vremena za takve stvari i samo su nas gurali da požurimo. Znači,
Hrabri Lennart preziva se Fleiscber? Fleischer znači mesar. Prezime mu savršeno odgovara.
Matki, Zuzannu, Luizu i mene ugurali su s još najmanje sto žena u vagon koji je nekoć bio
restoran, ali sad u njemu nije bilo nijednog stola, i zaključali vrata. Na prozore su bile
pričvršćene metalne rešetke, a u kutu vagona stajala je limena kanta za naše tjelesne potrebe.
Prepoznala sam nekoliko djevojaka iz svoje stare izviđačke čete, među kojima i
ošamućenu Janinu Grabowski. Je li Gestapo došao po nju u Ulicu Lipowa? Snuždila sam se
vidjevši da je ondje i gospođa Mikelsky s kćerčicom u naručju. Uhapšene su kad je Gestapo
uhvatio gospodina Mikelskog da raspačava zabranjene novine. Njihova kći tad je imala već
gotovo dvije godine i zvala se Jagoda, što joj je savršeno odgovaralo, jer doista je izgledala kao
plavokosa bobica.
Nakon nekoliko sati, vlak se zaustavio u Varšavi, ali uskoro je ponovno krenuo i ubrzao.
Nijedna od nas u vagonu nije plakala. Uglavnom smo šutjele; osjećaj poniženosti bio je težak
teret.
Kad je pala noć, progurala sam se do prozora i kroz željezne rešetke promatrala
mjesečinom osvijetljena polja i mračne šume kraj kojih smo prolazile. Bilo je nečeg
uznemirujućeg u tim stablima, koja su rasla tako blizu jedno drugome.
Dok je gospođa Mikelsky spavala, Luiza i ja naizmjence smo pazile na Jagodu. Sitna za
svoju dob, djevojčica je bila odjevena samo u tanku pamučnu pidžamicu pa smo je čvrsto
privijale uz sebe, ali ni to nije bilo dovoljno da odvrati Luizine misli od nesreće koja nas je
zadesila.
- Što će moja majka bez mene? - upitala je. - Uvijek joj pomažem kad nešto peče.
- Ne brini. Brzo ćeš se vratiti kući. Ovo je samo privremeno.
- A Pietrik? Je li i on u ovom vlaku?
Vagon se naglo nagnuo udesno i sadržaj naše kante prelio se preko ruba, na dvije žene
koje su sjedile na podu. Žene su kriknule i skočile na noge.
- Otkud znam? - odgovorila sam. - Budi tiha. Ljudi spavaju.
- Hoće li nam dati da pišemo pisma?
- Naravno da hoće. Vjerojatno ćemo negdje raditi. Vaditi ciklu ili nešto slično.
- Hoće li nas zatvoriti? - upitala je Luiza.
- Ne znam, Lou. Vidjet ćeš. Neće biti grozno kao što misliš.
Gospođa Mikelsky došla je po svoju kćer Vlak se zibao kao strašna kolijevka,
uljuljkavajući većinu mojih suputnica u isprekidan san. Luiza se naslonila na mene blizu
prozora, a Matka je spavala sa Zuzannom u kutu vagona. Izgledale su lijepo ležeći na podu,
Zuzanna s glavom položenom na Matkino rame, kao dijete, i dugim nogama priljubljenim na
prsa.

96
 Luiza se zamijenila sa Zuzannom i napokon zaspala, i dok smo jurili prema Njemačkoj, u
posjet su mi dogmizali moji demoni. Kako sam mogla biti tako nesmotrena da su nas zbog
mene sve uhapsili? Jedno je sama platiti za svoju glupost, a nešto posve drugo povući za
sobom sve koje volim. Zašto sam otišla u kino? Moja nepromišljenost sve nas je upropastila.
Hoće li nas izvesti pred sud? Ostale će sigurno pustiti kad shvate da nisu ništa učinile. Samo
mene će zadržati.
Jesu li Pietrika već strijeljali? Svi smo znali da to rade u dvorištu dvorca. Tresla sam se
od glave do pete. Gdje je tata? Ne pobjegnemo li smjesta iz ovog vlaka, neće nam biti spasa.
Posegnula sam prema prozoru i podigla zasun. Iako je bila noć, obrisi smreka jurili su pokraj
nas. Zrak je bio sve hladniji, kako je vlak išao sve zapadnije.
- Vrijeme je da malo odspavaš - rekla je Zuzanna.
- Moramo pobjeći odavde.
- Kasia, daj se saberi.
- Ne mogu ostati ovdje - rekla sam, sve tjeskobnija. - Zašto ne mogu disati? - Nešto mi je
pritiskalo vrat, gušilo me.
- Prestani - prekorila me Zuzanna. - Preplašit ćeš Luizu. Već je ionako dovoljno
izbezumljena.
Savila sam se u struku. - Umirem.
Zuzanna me uhvatila za zapešće i prislonila jagodice kažiprsta i srednjeg prsta na žile na
mom zglobu. - Puls ti je ubrzan. Imaš napadaj panike. Diši. Duboko udahni pa izdahni.
Udahnula sam najbolje što sam mogla.
- Kasia, pogledaj me. Ponovno udahni. Diši. Moglo bi trebati deset minuta da napadaj
prođe. - Bilo je korisno imati sestru koja zna sve o medicini. Napadaju panike trebalo je
gotovo točno deset minuta da popusti.
Nekoliko sati kasnije vlak se provezao kroz Poznan pa skrenuo prema sjeverozapadu. Na
jutarnjem svjetlu vidjelo se Ušće stabala, sve crvenije i narančastije što smo dalje odmicale.
Zadrijemala sam naslonivši obraz na hladne željezne rešetke i probudila se kad je vlak
usporio.
Luiza i ostale žene prišle su prozoru.
- Što se događa? - upitala je Luiza.
Dok je vlak ulazio u postaju, zakreštala je njegova sirena.
Matka se progurala između žena i stala uz mene. - Što vidiš?
Uhvatila sam je za ruku. - Natpis Fürstenberg-Mecklenburg.
Na peronu su stajale žene, plavokosi divovi u sivim odorama i crnim ogrtačima s
kapuljačama. Jedna je bacila cigaretu i zgnječila je čizmom. Nekoliko njih na povocima je
držalo tamne njemačke ovčare. Psi kao da su predosjećali da dolazimo i gledali su vagone kao
kućni ljubimci koji čekaju svoje vlasnike. Jesu li ovo već radili?
- U Njemačkoj smo - rekla je žena iza mene, izvijajući vrat da bolje vidi.
Luiza je vrisnula. Sirena je zakreštala i drugi put, a ja sam ponovno imala osjećaj da se
gušim.
Matka mi je čvršće stisnula ruku. - Sigurno su nas dovezli u radni logor.

97
 - Vidim crkveni zvonik - rekla sam. Utješila me pomisao da Nijemci koji žive u tom gradu
nedjeljom sjede u crkvi sa svojim pjesmaricama.
- Bogobojazni ljudi - netko je rekao.
- Fürstenberg? - upitala je gospođa Mikelsky. - Čula sam za taj grad. Poznato je
ljetovalište!
- Budemo li marljivo radile, bit ćemo dobro - rekla je Matka.
Kad se vlak s trzajem zaustavio, uhvatila sam se za željezne rešetke da ne padnem. -
Barem znaju deset zapovijedi - rekla sam.
Nijedna od nas nije ni slutila u kolikoj smo zabludi bile tog jutra kad smo izašle iz vlaka i
strmoglavile se u pakao.

98
 DVANAESTO POGLAVLJE

CAROLINE

1941.

K ako se bližilo proljeće, situacija u Francuskoj bila je sve beznadnija. Recepcija konzulata
svakodnevno je bila pretrpana i prije deset sati ujutro, a ja nisam imala ni sekunde
predaha od posla. Nacisti su pregazili Pariz i francuski građani koji su ostali nasukani u New
Yorku utonuli su u duboki očaj i često u neimaštinu, a to je bilo nešto u čemu im nismo mogli
pomoći. Dobivši od Rogera strogu zabranu pomaganja vlastitim novcem, mogla sam im
ponuditi samo rebro čokolade, rame za plakanje i malo toga drugog. Stavila sam na stol jednu
od Bettynih kutija i počela slagati paket za pomoć siročadi. Paul se više nije javio. Nastojala
sam biti zaposlena bilo čime, samo da odagnam crne misli i ublažim bol u prsima.
- Danas ćeš grcati od posla - rekla je Pia odloživši hrpu dosjea na moj stol. - Ali najprije
se moraš pozabaviti svojim prijateljicama iz visokog društva koje ne prihvaćaju „ne“ kao
odgovor.
- Pia, bojim se da to ne sužava popis.
- Ne znam. Neka Pris i njezina majka.
Priscilla Huff, dugonoga plavuša godinu dana mlađa od mene, i sama je bila Chapinova
učenica. Besprijekorna u modrom
Mainbocherovu kostimu, bila je nekarakteristično srdačna. Electra Huff, samo malo
manje vitka inačica svoje kćerke, ušla je za njom i zatvorila vrata ureda.
- Caroline, draga, baš imaš zgodan mali ured - zamijetila je gospođa Huff.
- Željela bih usvojiti dijete iz Francuske - bez okolišanja je započela Priscilla, kao da
naručuje Châteaubriand biftek u noćnom klubu Stork. - Pristat ću i na blizance.
- Priscilla, za malobrojnu djecu koja čekaju na usvajanje postoji Usta čekanja, ali Pia ti
može pomoći da ispuniš zahtjev. Trebat će ti samo suprugov potpis.
- Kako je tvoj šef, Roger Fortier? - upitala je gospođa Huff. - Divan muškarac.
- Znaš, Caroline, u tome i jest kvaka - rekla je Priscilla. - Nisam udata.
- Još - ispravila ju je gospođa Huff, pregledavajući fotografije u srebrnim okvirima na
polici kamina. - Dvije ponude još čekaju na razmatranje.
Stavila sam u kutiju čisti par čarapa boje zobene kaše. Dvije ponude još čekaju na
razmatranje? Zar je Priscilla parcela od dva hektara u Palm Beachu, ograđena gustom
živicom?
- Priscilla, za usvojenje djeteta potrebna su dva roditelja.

99
 - Majka sjajno govori francuski. A i ja govorim tečno.
Priscilla je savršeno svladala francuski jezik. U natjecanju iz eseja na francuskom uvijek
je bila bolja od mene. U tome je možda svoju ulogu odigrala i činjenica da je njihov kuhar
svake godine za Božić pripremao slasni buche de Noël za cijeli razred, a gospođica Bengoyan,
naša učiteljica francuskog i jedina koja je odlučivala o pobjedniku, bila je poznata po ljubavi
prema slatkom. Zašto sam tako žudila za cigaretom?
- Shvaćam, Priscilla, ali ja ne određujem pravila. Sigurno možeš zamisliti što su sve ta
djeca propatila. I dva roditelja ponekad se s tim teško nose.
- Znači, šalješ pakete djeci koja su ostala bez roditelja, ali odbijaš savršeno dobar dom
koji im nudim? Ja djetetu mogu pružiti sve najbolje.
Možda. Dok ne naiđe neki novi, svjetlucavi predmet.
- Žao mi je, Priscilla. A sad me ispričajte, imam nekoliko dogovorenih sastanaka. - Prišla
sam ormariću za spise.
- Priča se da ćeš ti usvojiti dijete - rekla je Priscilla.
- Ovih se dana mnogo toga priča.
- Neki očito mogu zaobići propise - zamijetila je gospođa Huff namještajući rukavicu.
- Gospođo Huff, s jedanaest godina ostala sam bez oca. I znam koliko je grozno odrastati
bez njega. Nikad to ne bih učinila nijednom djetetu.
- Groznije nego što je odrastati bez ijednog roditelja? - upitala je Priscilla.
Zatvorila sam ladicu ormarića. - Bojim se da je o tome izlišno raspravljati. Jednostavno
nema toliko francuske djece za usvajanje.
Priscilla je nadureno napućila usne, a ja suspregnula poriv da je zadavim.
- Mislila sam da svakodnevno stižu brodovi siročadi - rekla je.
- Ne, zapravo ih dolazi veoma malo. Nakon onoga sa City of Benares...
- S čim? - upitala je Priscilla.
Gospođa Huff posegnula je za svojom torbicom. - Ako trebaš novac, dat ćemo ti ga. Čula
sam da ste se majka i ti morale povući iz kluba Meadow...
Sjela sam za svoj stol. - Gospođo Huff, prodale smo kuću u Southamptonu i ljeta
provodimo u Connecticutu pa nam članstvo u Meadowu više nije potrebno, i ne, Priscilla, ne
možeš jednostavno kupiti dijete. Da tu i tamo pročitaš novine, znala bi da je City of Benares
bio britanski putnički brod sa stotinu engleske djece koju su roditelji poslali u Kanadu da
izbjegnu bombardiranja Londona. Na putu iz Liverpoola u Halifax u Novoj Škotskoj...
Gospođa Huff oslonila se dlanovima o moj stol i unijela mi se u lice. - Caroline, nas zanima
francusko dijete.
- Četiri dana nakon što je brod isplovio, djeca u dobi od četiri do petnaest godina bila su
u svojim pidžamama i spremala se za spavanje... - Osjetila sam da mi naviru suze.
Priscilla je prekrižila ruke na prsima. - Kakve to ima veze s usvajanjem francuskog...
- Priscilla, njemačka podmornica potopila je brod. Od stotinu djece, njih sedamdeset i
sedam se utopilo. Zbog toga su zasad obustavljeni svi programi evakuacije djece. Zato mi je
strašno žao što vi dame danas nećete kupiti dijete. A sad vas moram zamoliti da odete. Čeka
me veoma mnogo posla, u slučaju da niste primijetile gužvu u hodniku.

100
 Priscilla je provjerila šavove na svojim čarapama. - Ne moraš biti zajedljiva. Samo
pokušavamo pomoći.
Kao dar s neba, u tom trenutku pokucala je Pia i ispratila majku i kćerku Huff, a već u
sljedećem času na mojim vratima pojavio se Roger.
- Caroline, bit će ti drago čuti da sam ti odobrio veće sigurnosne ovlasti.
Otvorila sam ladicu i presložila Hershey čokoladice koje sam držala u njoj, nadajući se da
Roger neće primijetiti da mi se ruke tresu. - Zašto?
- Već neko vrijeme znamo za tranzitne logore diljem cijele slobodne zone. U njih dovode
strance. Uglavnom Židove, ali ne samo njih. Sad dobivamo izvješća da ih vlakovima voze u
logore u Poljskoj i drugdje. Zanimalo me bi li ti to mogla preuzeti.
Okrenula sam se prema Rogeru. - Bih li mogla što preuzeti?
- Moramo saznati kamo idu. Tko. Koliko njih. Zbog čega su uhapšeni. Umoran sam od
govorenja ljudima da ne znam što se dogodilo njihovim obiteljima.
- Rogere, znaš da ću to preuzeti na sebe.
Imat ću pristup povjerljivim informacijama, sjedalo uz ring događaja u Europi. Više neću
morati čekati The New York Times da saznam novosti. Možda saznam nešto novo i o Paulu.
- Nerado to tražim od tebe, kad ti zauzvrat ne mogu ponuditi plaću.
- Ne brini. Majka i ja smo dobro. - Otac nas je ostavio zbrinute, ali svejedno smo morale
paziti na troškove. Imale smo nekoliko izvorčića prihoda i nešto imovine koju smo mogle
prodati. A tu je uvijek bio i srebrni jedaći pribor koji je majka naslijedila od svoje obitelji.
Kad smo to poslijepodne zatvorili ured zbog stanke za ručak, otrčala sam do knjižare
Librairie de France u blizini Channel Gardensa, posudila sve atlase koje su imali, vratila se u
ured i uronila u jedan posve novi svijet povjerljivih informacija. Britanske izviđačke
fotografije. Tajne dokumente. Pia mi je na stolu ostavila sve informacije kojima smo
raspolagali i zadubila sam se u istraživanje o logorima. Tranzitnim logorima u slobodnoj zoni.
Gurs. Le Vernet. Argeles-sur-Mer. Agde. Des Milles. Fotografije su bile uznemirujuće, detaljne
i voajerističke, kao da viriš u tuđe dvorište.
Rasporedila sam informacije o logorima u mape i ubrzo otkrila i jednu posve novu vrstu
logora.
Koncentracijske logore.
Zalijepila sam kartu na zid uredi i kako smo dobivali obavijesti o novim logorima,
označavala ih na karti čavlićima. Roger mi je donosio popise, a ja sam vodila evidenciju.
Uskoro su Austrija, Poljska i Francuska bile načičkane crvenim čavlićima, kao da boluju od
šarlaha. Prošli su mjeseci, a novo pismo od Paula nije stiglo. Budući da su nacisti pregazili
Francusku, bilo je teško ne zamišljati najgore. Roger mi je prenosio vijesti iz inozemstva.
Francuzi su isprva zauzeli stav „pričekaj dok ne vidiš što će se dogoditi“. Kad su nacistički
časnici prisvojili stolove u najboljim restoranima, Parižani su dali sve od sebe da ih
jednostavno ignoriraju. Na kraju krajeva, Parizu to nije bio prvi put da ga je netko okupirao.
Činilo se da se nadaju da će sve to jednostavno nestati.
Kako im shvaćanje diskretnih nagovještaja nikad nije bilo jaka strana, nacisti su počeli
prisvajati i najbolje suhomesnate proizvode i vino, i najavili su svoj naum da cijelu parišku
modnu industriju presele u Hamburg. Nakon svega toga, kad su počeli hapsiti francuske
građane bez ikakva upozorenja ili razloga, dobili smo obavijesti o malim skupinama otpora
101
koje su se formirale na nekim mjestima u Parizu i dijelile protunjemačke letke, čime su
postavile temelj učinkovite obavještajne mreže. Ni tjedan dana nakon što smo saznali za njih,
broj izvještaja o aktivnostima pokreta otpora diljem Francuske naglo je porastao.

Pomaganje siročadi držalo me je zaposlenom, a majka mi je u tome bila neumorna

partnerica. Jednu večer, dok je majka spajala nekoliko pristojnih komada tkanine koje smo
imale, izvadila sam sve stvari iz ormara u gostinskoj sobi, tražeći odjevne predmete koje
bismo mogle rašiti i prekrojiti u odjeću za siročad. Gostinska soba bila je neobična
kombinacija majke i oca, jer nekoć je bila očeva radna soba i sa svojim prugastim tapetama i
crnim pisaćim stolom za dvije osobe zadržala je muški „štih“, ali kasnije je postala majčina
soba za šivanje, riznica krojeva na tankom žutom papiru i krojačkih lutaka raznih veličina,
koje su se s godinama nažalost sve više širile u struku.
U potrazi za mekanom tkaninom, izvukla sam našu zimsku vunenu odjeću i torbe s
rabljenom odjećom koju je majka kupila na akcijama prikupljanja novca u dobrotvorne svrhe.
Nikad nisam naginjala šivanju, što je dobro, jer šivanje kvari držanje, ali majka je bila sjajna
švelja. Sjedila je pognuta nad svojom starom, crnom Singericom, a kosa joj se bijelila obasjana
svjetlom stolne svjetiljke. Kad je otac umro, njezina tamnosmeđa kosa gotovo je preko noći
postala boje gorke sob. Ošišala ju je na kratko, počela odijevati uglavnom odjeću za jahanje i
zauvijek spremila ruž za usne. Oduvijek je voljela svoje konje i s četkom za timarenje
osjećala se ugodnije nego sa srebrnim češljem, ali bilo je tužno vidjeti da jedna tako lijepa
žena odustaje od sebe.
Dok smo radile, slušale smo radio da čujemo što govore o ratu.
19. travnja 1941. Dok građani Belfasta u Sjevernoj Irskoj čiste ruševine nakon napada
dvjestotinjak Luftwaffinih bombardera, London je žrtva jednog od najgorih zračnih napada od
početka rata. Njemačke trupe nadiru prema Ateni, grčki premijer Aleocandros Koryzis počinio
je samoubojstvo, a Britanci evakuiraju svoje snage.
- Caroline, ugasi radio. Tako je malo vijesti koje daju nadu.
- Ali barem smo umočili prst u rat.
Iako su službeno još uvijek bile neutralne, Sjedinjene Države napokon su počele
patrolirati Sjevernim Atlantikom.
- Kad samo pomislim da se Hitler sad šepiri oko ostataka Partenona - rekla je majka. -
Gdje će tome biti kraj?
Gurnula sam paralicu u limenu kanticu u kojoj je majka držala špule konca i škare, i
osjetila kako kovina struže po pijesku. Na dnu kantice još uvijek je bilo zrnaca pijeska s plaže
ispred kuće majčine obitelji u Ulici Gin Lane u Southamptonu. Plaža je bila predivna. Sjećala
sam se bockanja slanog zraka u plućima, majke u crnom kupaćem kostimu i oca koji se u
odijelu s kravatom hrvao s novinama na „vjetru. Navečer, u chiaroscuru goleme dnevne
sobe, naslonila bih obraz na hladni lan kauča i pravila se da čitam, kradom ih promatrajući
kako sa smijehom igraju remi i neizmjerno uživaju jedno u drugome.
- Majko, što kažeš da odemo u Southampton? Godit će nam promjena. - Dotad smo već
prodale kuću u Gin Laneu, ali Betty je još uvijek imala svoju.
- Oh, ne, Southampton je sad pun Njujorčana.
- Majko, i ti si Njujorčanka.

102
 - Nemojmo se prepirati, draga. - Izbjegavala je plažu. I nju je podsjećala na oca.
- Ionako nje dobar čas da ikamo odemo. Kad zahladi, sirotišta će vapiti za toplom
odjećom.
- Možeš li još uvijek slati poštom svoje pakete?
- Nijemci potiču ljude da šalju pomoć za siročad i ljude u tranzitnim logorima. Tako
smanjuju svoje troškove.
- Tko bi rekao da su Boche tako ljubazni. - Majka je Nijemce iz prkosa nazivala
francuskom pogrdnom riječju za taj narod, koja je datirala iz Prvog svjetskog rata i
označavala „tikvane“.
Okrenula sam se prema krevetu i podigla s njega nekoliko očevih vunenih sakoa.
Majka je uhvatila rukav jednog sakoa i privukla ga k sebi. - Možemo ih rašiti i...
- Majko, očevu odjeću nećemo prekrajati. Osim toga, trebaju nam tkanine koje djeca
mogu nositi uz kožu.
Odmaknula sam sakoe od nje.
- Caroline, prošlo je više od dvadeset godina otkad je umro. Kamelhar je slatkiš za moljce.
- Zapravo, očeve sakoe već neko vrijeme dajem prekrojiti za sebe.
Nakon preinaka, očevi sakoi dobro su mi pristajali. Načinjeni od vrhunskog dvoslojnog
kašmira, vikunje i finih tkanina s uzorkom riblje kosti, imali su kožne gumbe koji su bili prava
umjetnička djela. Džepovi su bili podstavljeni tako debelim satenom da si imao osjećaj da
ruku uranjaš u vodu. Osim toga, noseći očeve sakoe, imala sam osjećaj da je dio njega sa
mnom. Ponekad bih, čekajući zeleno svjetlo na semaforu na uglu ulice, u dubokom nabora
pronašla mrvice duhana ili stari pepermint u mutnom celofanu u nekom skrivenom džepu.
- Caroline, ne možeš čuvati sve njegove stare stvari.
- Majko, time štedimo.
- Još nismo u ubožnici. Govoriš kao da tonemo na Titanicu. Uvijek se snađemo.
- Možda bismo trebale smanjiti poslugu.
Nakon očeve smrti, majka je skupljala usta koja će nahraniti kao što neki skupljaju žlice
ili skupocjeni kineski porculan. Nije bilo nimalo neuobičajeno ući u gostinsku sobu i u njoj,
naslonjenu na jastuk od guščjeg paperja, zateći neku sirotu dušu s Plodovima gnjeva u jednoj
i čašicom šerija u drugoj ruci.
- Pa nemamo lakaje, draga. Ako govoriš o Sergeu, on je član obitelji. Osim toga, najbolji je
francuski kuhar u ovom gradu i ne pije kao većina njegovih kolega.
- A gospodin Gardener?
To pitanje nije trebalo odgovor. Naš vrtlar, koji se igrom slučaja zvao gospodin Gardener,
također je bio gotovo član obitelji. Sa svojim ljubaznim očima i kao kesten glatkom smeđom
kožom, bio je uz nas otkad smo netom prije očeve smrti posadili svoj vrt u Betlehemu. Šuškalo
se da su njegovi pobjegli iz Sjeverne Karoline takozvanom „podzemnom željeznicom“, tajnom
mrežom putova i sigurnih kuća u borbi protiv ropstva, i došavši na postaju koja se nekoć
nalazila u staroj Bird Tavern točno nasuprot Hayu, skrasili se u Connecticutu. Osim što je bio
pravi čarobnjak za uzgoj starinskih sorti ruža, gospodin Gardener dao bi život za moju majku,
i ona za njega. On će zauvijek biti s nama.

103
 - A zbog nekoliko sluškinja nećemo bankrotirati - rekla je majka. - Ako želiš uštedjeti,
neka konzulat plati poštarinu za tvoje pakete.
- Roger i ja dijelimo troškove, ali ovaj put neću imati veliku pošiljku. Nigdje se ne može
kupiti ni komadić upotrebljive tkanine.
- Zašto ne organiziraš predstavu u dobrotvorne svrhe? Možda bi uživala da ponovno
izađeš na pozornicu, a još uvijek imaš svoje kostime.
Kostimi. Metri tkanina koje trunu u starom kovčegu i ničemu ne služe, a savršene su za
razne odjevne predmete za djecu.
- Majko, ti si čudo.
Otrčala sam u svoju sobu i izvukla kovčeg iz ormara. Na njemu su još uvijek bile
naljepnice svih gradova u kojima sam glumila. Boston. Chicago. Detroit. Pittsburgh. Odvukla
sam kovčeg u gostinsku sobu, zadihala se. Morat ću prestati krasti Pijine cigarete.
Kad sam ušla, majka se uspravila na svom stolcu. - Oh, ne, ne. Caroline, nemoj to činiti.
Otvorila sam kovčeg i udahnula ugodan miris cedra, stare svile i kazališne šminke.
- Majko, sjajno si se toga dosjetila.
- Kako možeš, draga?
Godinama smo skupljale rekvizite i kostime, od svilenog steznika iz devetnaestog
stoljeća do raskošne lepeze od svile i kosti, ali većinu kostima koje sam nosila na pozornici
sašila mi je majka, od onog za Na Tri Kralja u školi Chapin, do onog za Kraljicu Viktoriju na
Broadwayu. Naravno, nije mi bilo dopušteno zadržati odjeću iz svih svojih kazališnih
predstava, ali sačuvala sam kostime iz svih školskih predstava i rezervne kostime za
brodvejske predstave, koje mi je majka često šivala. Upotrebljavala je najfiniji baršun,
najmekši pamuk i najskuplju svilu jarkih boja. Svaki je kostim ukrašavala sedefastim
gumbima koje je izrađivala od Školjki s plaže u Southamptonu. Gumb koji bi moja majka
zašila zauvijek je ostajao zašiven.
- Mletački trgovac - rekla sam vadeći iz kovčega jaknu i hlače od baršuna boje zimzelena,
podstavljene žutom svilom. - Od ovoga možemo sašiti dvije dječje košulje. Za što možemo
iskoristiti podstavu?
Majka se predala. - Možda za gaćice?
- Genijalno, draga. - Izvadila sam iz kovčega haljinu od koraljno ružičasta satena, urešenu
sitnim biserima. - Na Tri kralja.
- Zar nisi nimalo nostalgična?
- Ni najmanje, majko, i budeš li se opirala, sama ću ih razrezati.
Istrgnula je haljinu iz moje ruke. - Ni slučajno, Caroline.
Sljedeća na redu bila je haljina od baršuna boje Amontilladova šerija, pa zatim bijela
pelerina od umjetnog hermelina i grimizni, svileni kućni ogrtač.
- Sve je dobro sto dobro svrši - rekla sam podigavši haljinu. Zar je moj struk ikad bio tako
uzan? - Od ovog ogrtača možemo sašiti šest noćnih košulja, a od haljine dva kaputića. Krznom
ćemo podstaviti rukavice.
Radile smo do kasno u noć. Ja sam rašivala i cik-cak škarama rezala baršun i saten.
- Ima li kakvih vijesti o tvom prijatelju Paulu? - upitala je majka.

104
 - Ni riječi. Ni francuske novine više ne dobivamo.
Iako je majka o mom odnosu s Paulom znala samo ono najnužnije, nekako je shvatila
koliko mi je važan i, znajući što se događa u Francuskoj, činila se zabrinutom za njega gotovo
jednako kao ja.
- Njegova supruga ima trgovinu odjećom?
- Zapravo, donjim rubljem. Les Jolies Choses.
- Donjim rubljem? - iznenadila se majka, kao da sam joj rekla da Rena žonglira užarenim
tomahavcima.
- Da, majko. Grudnjacima i...
- Caroline, znam što je donje rublje.
- Majko, molim te ne osuđuj.
- Znaš, čak i ako Paul izađe iz ovog rata u jednom komadu, nikad neću razumjeti
muškarce.
- Samo želim da mi se javi.
Majka je rašila podstavu od satena blijedoljubičaste boje. - A Francuzi, znaš kakvi su.
Prijateljstva s oženjenim muškarcima ondje su posve uobičajena, ali...
- Majko, želim samo još jedno pismo.
- Vidjet ćeš. Ovaj rat brzo će završiti i on će pokucati na tvoja vrata. Nijemci su ga
vjerojatno poslali na neko posebno mjesto. Ipak je donekle slavan.
O tome nisam razmišljala. Hoće li Paul imati poseban tretman zato što je slavan?
Do jutra smo krevet u gostinskoj sobi nakrcale raznoraznim dječjim odjevnim
predmetima. Mekim kaputima i hlačama. Puloverima i kapama. Sve sam ih odvukla na posao
i ostavila na Pijinu stolu, iako Pije nije bilo nigdje na vidiku.

Nekoliko tjedana kasnije, u mom uredu spavala su tri naraštaja obitelji LeBlanc i jutarnju
toaletu naizmjence obavljala iznad umivaonika u ženskom zahodu, kad je Roger najednom
nahrupio u moj ured siv kao košulja boje golubljeg perja koju je odjenuo. Protrnula sam. Izraz
njegova lica bio je kao i uvijek kad je donosio loše vijesti. Namršteno čelo. Čvrsto stisnute
usne. Ako ne zatvori vrata, sve će biti dobro.
Provukao je prste kroz kosu. - Caroline...
- Reci mi, Rogere.
- Imam vijest za tebe.
Uhvatila sam se za drveni ormarić za spise. - Koju?
- Nije dobra, C.
- Da sjednem?
- Mislim da bi trebala - odgovorio je i zatvorio vrata.

105
 TRINAESTO POGLAVLJE

KASIA

1941.

V rata su se otvorila, a mi smo stajale u vagonu kao zaleđene. - Izlazite! - dreknule su

čuvarice na peronu, tjerajući nas iz vagona udarcima svojih štapova i kožnih pendreka.
Ako nikad niste dobili udarac kožnim pendrekom, znajte da nevjerojatno peče. Mene dotad
nitko nikad nije ničim udario i užarena bol koju sam osjetila strahovito me je zaprepastila, ali
najgori su bili psi, koji su režali i skakali na nas, dovoljno blizu da na nogama osjetim njihov
topli dah.
- Smrdite kao svinje - rekla je jedna čuvarica. - Poljakinje, naravno da ste zasrane.
To me je razbjesnilo više od svega. Dali su nam samo jednu kanticu, a sad se žale da
smrdimo?
Po pet u redu, toga ranog nedjeljnog jutra grabile smo ulicama Fürstenberga. Koračala
sam između Matke i gospođe Mikelsky, koja je nosila malu Jagodu. Osvrnula sam se i iza sebe
ugledala Zuzannu i Luizu, kojima su se oči caklile od one posebne vrste straha na koju ćemo
se s vremenom naviknuti. Fürstenberg je izgledao kao srednjovjekovno selo iz neke
slikovnice, s krovovima prekrivenim tresetom i crvenim petunijama u teglicama za cvijeće na
prozorima sa zatvorenim kapcima. Spavaju li Nijemci još uvijek u svojim toplim krevetima?
Ili se odijevaju za crkvu? Netko je bio budan, jer u zraku se osjećao miris prepečenog kruha i
kave. Kapak prozora na katu se odškrinuo i brzo ponovno zatvorio.
Najsporije od nas su nastradale, jer čuvarice su ih tukle, a psi im grizli noge. Matka i ja
pridržavale smo gospođu Mikelsky da ne posrne. Dok smo žurno koračale, trljala je stopala
svoje kćerčice, pomodrjela od hladnoće, mijesila ih kao tijesto za kruh.
Čuvarice su nas požurivale kamenom popločanom ulicom uz obalu jezera.
- Baš je lijepo ovo jezero - čula sam Luizin glas iza leđa. - Hoće li nas voditi na plivanje?
Nijedna od nas nije odgovorila. Što će nam učiniti? Na kraju krajeva, doveli su nas u
Njemačku. Kad sam bila mala, na izletu u Njemačku uvijek sam se zabavljala, pod uvjetom da
nisam morala predugo ostati. S Nijemcima si uglavnom znao što možeš očekivati. Kao kad
prvi put ideš u cirkus, imao si neku predodžbu što te čeka. Ali s ovim nije bilo tako.
Uskoro smo na kraju ceste ugledale golemu ciglenu zgradu. Bio je tek rujan, ali lišće
stabala tako daleko na sjeveru rano je počinjalo mijenjati boju, pa su se među borovima već
rumenjele narančaste i plamenocrvene nijanse. Čak je i žalfija posađena uz podnožje
te ciglene zgrade bila nacistički crvena.

106
 Kad smo se približile, čule smo njemačku domoljubnu glazbu koja je treštala iz zvučnika
i u zraku osjetile miris kuhanih krumpira. Želudac mi je zakrulio.
- Ovo je KZ - obratila se žena iza mene nikom određenom. - Konzentationslager.
Nikad dotad nisam čula za koncentracijski logor, niti sam znala što je to, ali već od zvuka
te riječi, ledeni znoj potekao mi je niz kralježnicu.
Stigle smo do visokih, glatkih zidova oko logora i kroz zelena metalna vrata zakoračile
na trg okružen niskim, drvenim građevinama. Zujanje struje kroz žicu na vrhu zida čulo se i
kroz glazbu.
Široka cesta presijecala je sredinu logora; službeno se zvala Lagerstrasse, odnosno
Logorska cesta, ali mi smo je brzo nazvale Ljepoticom.
Ta cesta uistinu je bila lijepa. Od golemog, kamenom popločanog trga poznatog kao platz,
protezala se kroz cijeli logor i bila prekrivena crnim, svjetlucavim pijeskom i drozgom, koji
su se ljeskali na suncu. Nosnice mi je zadraškao neki medni miris i tad sam opazila stabla koja
su rasla uz cestu dokle je pogled sezao. Lipe. Kako je utješno bilo vidjeti to omiljeno stablo
Djevice Marije. Lipa se u Poljskoj duboko štuje i sasjeći je donosi nesreću. Ispred svake barake
bilo je posađeno cvijeće, a svi prozori bili su ukrašeni drvenim žardinjerama s geranijima.
Koliko loše može biti jedno tako uredno mjesto? Najčudesniji od svega bio je kićeni,
srebrni kavez, postavljen na sam početak Ljepotice i prepun egzotičnih životinja. Opazila sam
papige žutih krila, dva smeđa majmuna hvatača koja su se njihala i igrala kao djeca, i pauna
smaragdno-zelene glave, koji se kočoperio raširivši rep. Paun je zakreštao, a ja sam zadrhtala.
Matka nas je privinula uz sebe dok smo sve to promatrale. Na drugoj strani platza, žene
u prugastim haljinama, postrojene po pet u redu, stajale su nepomično kao kipovi i nijedna
nije gledala prema nama. Jedna čuvarica izvukla je revolver iz futrole na boku i nešto upitala
svoju kolegicu. Matka je brzo okrenula glavu na drugu stranu ugledavši pištolj.
Pokraj mene je prošla djevojka u prugastoj haljini.
- Poljakinja? - Od glazbe sam jedva čula njezino pitanje.
- Da - odvratila sam. - Sve smo Poljakinje.
Majmuni su se prestali igrati i sad su nas promatrali, prstiju ovijenih oko rešetaka kaveza.
- Brzo pojedite svu hranu koju imate jer će vam je uzeti - rekla je i udaljila se da se
postroji.
- Predajte nam sve svoje stvari... neće vam trebati - obratila nam se starija žena ispruživši
ruku.
Čvršće smo stisnule kapute uz tijela. Zašto bismo dale ono malo stvari koje imamo?
Pogledala sam Matki. Drhtavom rukom stisnula je moju. U tom trenutku željela sam samo
krevet u kojem ću se naspavati i nešto čime ću utažiti strahovitu žeđ.
Čuvarice su nas uvele u baraku za prijem: dvije velike, otvorene prostorije niskih
stropova, s kupaonicom sa strane. Jedna visoka čuvarica, za koju smo kasnije saznale da se
preziva Binz, stajala je na vratima, mahnita i bijesna kao sam Hitler.
- Brzo, požuri! - dreknula je ošinuvši me bičem po stražnjici.
Prišla sam stolu i žena u prugastoj haljini koja je sjedila za njim zapisala je moje ime.
Naredila mi je na njemačkom da ispraznim džepove i ono malo stvari koje sam imala - rupčić,

107
sat, nekoliko aspirina, zadnje ostatke normalnog života - ubacila u žutu omotnicu koju je
odložila u kutiju među ostale. Zatim mi je naredila da se razodjenem pred čuvaricom.
- Što stojiš? Idi! - rekla je kad sam skinula sve sa sebe.
Krenula sam dalje, a kad sam se osvrnula, ispred stola je stajala
Matka. Željeli su njezin prsten, ali nikako ga nije uspijevala skinuti s prsta.
- Prst joj je natekao - objasnila je visoka, plavokosa liječnica u bijeloj kuti, koja je stajala
u blizini. Binzova je uhvatila Matkinu ruku, pljunula na prsten i pokušala ga skinuti. Matka je
okrenula glavu na drugu stranu.
- Pokušate s vazelinom - predložila je liječnica.
Binzova je ponovno pljunula na prsten i napokon ga uspjela skinuti s Matkina prsta. Žena
za stolom ubacila je prsten u žutu omotnicu i odložila omotnicu u kutiju.
Matka je ostala bez svog prstena. Kako mogu tako bezosjećajno uzeti tuđe stvari?
Daleko ispred sebe opazila sam Janinu Grabowski; vikala je i opirala se čuvarici, ne želeći
dopustiti da je ošišaju. Druga čuvarica pritekla je u pomoć kolegici i čvrsto držala Janinina
ramena.
- Prestanite, ne... molim vas - preklinjala je Janina dok su joj pokušavale odrezati kosu.
Jedna čuvarica grubo me je gurnula da požurim i više nisam vidjela Matku; nestala je u
mnoštvu žena. Pokušala sam sakriti svoju golotinju kad me je logorašica sa zelenim trokutom
na ramenu prugaste jakne posjela na stolac bez naslona. Osjetivši čačkalicu na koži glave,
znala sam da i mene čeka Janinina sudbina, i srce mi je zalupalo kao da će mi iskočiti iz grudi.
Hladne škare dodirnule su kožu na mom zatiljku, a žena koja mi je rezala pletenicu
opsovala je na njemačkom. Jesam li ja kriva što imam gustu kosu? Bacila je pletenicu na hrpu
kose koja je dosezala do prozorske daske i zatim, kao da mi se želi osvetiti jer se zbog mene
morala dodatno potruditi, grubo mi je obrijala glavu. Drhtala sam kao prut dok je strugala
moju glavu trimerom, a kosa klizila niz moja gola ramena. Kad je završila, gurnula me je
sa stolca. Opipala sam glavu - bila je glatka, s tek ponegdje pokojim čuperkom kose. Hvala
Bogu da me Pietrik nije vidio takvu. Kako je hladno bilo bez kose!
Jedna logorašica s ljubičastim trokutom - kasnije sam saznala da taj trokut nose Jehovine
svjedokinje - gurnula me je na stol za ginekološki pregled. Silom mi je raširila noge i držala ih
raširene dok me je druga logorašica brijala britvom i ostavljala ogrebotine i posjekotine na
mojoj koži.
Kad je to završilo, poslali su me onoj liječnici, koja mi je samo naredila „Na stol“, uzela
neki hladan, srebrni instrument i zagurala ga u mene ni ne obrisavši ga. Otvorila me je pred
svima, zabila prste u gumenim rukavicama duboko u moju utrobu i opipala me. To je učinila
kao da pere zdjelu, bez imalo skanjivanja i obzira prema činjenici da sam mlada i da me
nepopravljivo skrnavi.
Nisam imala vremena za oplakivanje svog izgubljenog djevičanstva, jer čuvarice su nas
odmah nakon pregleda poredale u kupaonici. Ona u bijelom kombinezonu udarala je žene
koje su trčale prema tuševima pendrekom po golim stražnjicama, na njima ostavljajući
crvene masnice. Pripremila sam se za oštru bol udarca gumom i ostala uz gospođu Mikelsky,
koja je privijala malu Jagodu uz svoje grudi i tresla se kao da se hladna voda već izlijeva na nju.
Tad je gospodi Mikelsky prišla logorašica sa zelenom oznakom na rukavu i obujmila rukama
mršavo, nago djevojčičino tijelo. Željela ju je uzeti, ali gospođa Mikelsky nije je puštala.

108
 - Daj mi je - rekla je logorašica-čuvarica.
Gospođa Mikelsky samo je čvršće stisnula dijete uz sebe.
- Dobra je djevojčica - rekla sam čuvarici.
Čuvarica je snažnije povukla Jagodu. Hoće li je rastrgati dok je jedna čvrsto drži, a druga
snažno poteže?
- Ti to ne možeš spriječiti - rekla je čuvarica. - Ne radi scenu.
Djevojčica je zaplakala i time privukla pozornost opake glavne čuvarice, Dorotheje Binz,
koja je s kolegicom za petama gotovo dotrčala iz prednjeg dijela barake. Ime Dorothea znači
„Božji dar“, a ona je bila sve osim toga.
Zaustavila se pokraj gospođe Mikelky i uperila kožni bič u malu plavokosu Jagodu.
- Je li otac Nijemac?
Gospođa Mikelsky se namrštila i pogledala me.
- Ne, Poljak je - odgovorila je.
- Odvedite je - rekla je na to Binzova mahnuvši svojim bičem.
Čuvarica koja je došla s njom držala je gospođu Mikelsky s leđa, dok je ona čuvarica-
logorašica otimala Jagodu iz majčina naručja.
- Zabunila sam se - rekla je gospođa Mikelsky. - Njezin otac zapravo jest Nijemac... -
Pogledala me je.
- Iz Berlina - dodala sam. - Pravi domoljub.
Zeleni trokut držala je nagu Jagodu uz rame i gledala Binzovu.
- Odvedi je - trznula je glavom Dorothea Binz.
Čuvarica je podigla dijete na rame i kroz mnoštvo koje je dolazilo krenula prema izlazu
iz barake.
Gledajući kako joj odnose kćerku, gospođa Mikelsky klonula je na pod kao list zapaljenog
papira. - Ne, molim vas, kamo je vodite?
Binzova je gurnula vrh biča između rebara gospođe Mikelsky i potjerala je prema
tuševima.
Prekrižila sam ruke na nagim grudima i koraknula prema Binzovoj.
- To dijete će umrijeti bez majke - rekla sam.
Binzova se okrenula prema meni; izraz njezina lica podsjetio me je na kotlić koji vrije.
- Nema veće okrutnosti - nastavila sam.
Binzova je podigla bič.
- Vi Poljaci...
Zatvorila sam oči, pripremila se, čekala žalac bola. Gdje će me udariti?
Najednom sam osjetila nečije ruke oko sebe i Matkino nago, glatko tijelo na svojim
leđima.
- Molim vas, gospođo čuvarice - obratila se Binzovoj svojim najboljim njemačkim. - Očito
je poludjela kad vam se obraća na ovakav način. Ispričavamo se...
Je li Binzova uzmaknula zbog njemačkog kojim joj se moja majka obratila?

109
 - Reci joj da drži jezik za zubima - odgovorila je Binzova mašući bičem prema meni pa se
udaljila kroz mnoštvo.
Čuvarice su me gurnule pod tuš. Bila sam ošamućena, a moje suze zbog sirote gospođe
Mikelsky miješale su se s kapima ledenohladne vode koja me je bičevala svojim mlazom.

Nakon dva tjedna pustili su nas iz karantene odjevene u logoraške haljine i bluze, s
golemim drvenim klompama na nogama. Dali su nam samo četkicu za zube, tanku jaknu, sive
gaće, limenu zdjelicu i žlicu, i komad sapuna koji nam je trebao dostajati za dva mjeseca. Dva
mjeseca? Dotad ćemo sigurno već biti kod kuće!
Baraka 32, naš novi dom, bila je mnogo veća od barake za karantenu. U njoj nas je
dočekalo mnoštvo žena koje su, neke nage nakon tuširanja, druge odjevene u prugaste
logoraške haljine i sive košulje, trčkarale naokolo odijevajući se, namještajući svoje slamarice
i zatežući karirane, modro-bijele plahte. U baraci se nalazila i mala kupaonica s tri tuša i tri
duga umivaonika sa slavinama. Žene su bez imalo stida sjedile na dasci s rupama i praznile
mjehure i crijeva u smrdljivu zemlju.
Baraka je vonjala na kokošinjac, trulu repu i petsto neopranih nogu. Sve djevojke u baraci
govorile su poljski i većina njih na rukavima je nosila crveni trokut političkih zatvorenica. Ako
je u tom logoru postojalo išta dobro, tad je dobro bilo samo to da su mnoge logorašice - gotovo
polovica njih - bile Poljakinje, i da je većina njih ondje završila iz istog razloga kao mi - zbog
onog što su nacisti nazivali političkim zločinima. Nakon Poljakinja, najbrojnije su bile
Njemice, uhapšene zbog kršenja nekog od Hitlerovih brojnih propisa ili zločina kao što su
ubojstvo ili krađa.
- Namjesti krevet! - dreknula je naša Blockova Rosa, Njemica pospanih očiju. Bila je iz
Berlina i ne mnogo starija od moje majke. Kasnije sam saznala da je uhapšena jer je nekom
njemačkom časniku isplazila jezik.
- Pazi na svoj jedaći pribor!
Brzo smo shvatile da su limena zdjelica, šalica i žlica, i sposobnost da ih sačuvaš,
presudne za opstanak u Ravensbrücku. Ako i načas skreneš pogled, mogle bi zauvijek nestati.
Zbog toga smo ih čuvale u njedrima ili zavezane oko struka, ako bi nam se posrećilo da se
domognemo komada špage ili vrpce i od njega načinimo pojas.
Luiza i Matka izabrale su gornji ležaj, među logorašicama poznat kao kokosova palma jer
je bio veoma visoko. Nalazio se blizu stropa pa se na njemu nije moglo uspravno sjediti, a zimi
su nad njim visjele sige, ali nudio je više privatnosti. Zuzanna i ja spavale smo nasuprot njih.
Morala sam suspregnuti ljubomoru na Luizu, jer ona je spavala s mojom majkom, a ja
sam dobila Zuzannu, koja se cijelu noć prevrtala u snu i mrmljala liječničke izraze. Kad bi me
probudila, do jutra bih se izjedala u tami, paralizirana krivnjom. Kako sam mogla biti tako
nesmotrena da su nas zbog mene sve poslali na ovo grozno mjesto? Da stvari budu gore, u
baraci nikad nije bilo tiho; uvijek je odzvanjala prodornim glasovima žena mučenih
noćnim morama ili svrbežom od ušiju, radnica koje su se vraćale iz noćne smjene i žena koje
nisu mogle zaspati pa su razmjenjivale recepte, ili povicima da netko donese lavor za bolesne
koje ne mogu stići do kupaonice na vrijeme.
No ipak sam uspijevala uhvatiti trenutke nasamo s Matkom.

110
 - Matka, strašno mi je žao što si završila ovdje zbog mene. Da nisi donijela onaj sendvič,
da ja nisam...
- Ne razmišljaj o tome - odgovorila je. - Dok si ovdje, misli samo kako da budeš pametnija
od Nijemaca. Drago mi je da sam s vama. Sve će biti dobro. - Poljubila me je u čelo.
- Ali tvoj prsten... mrzim ih jer su ti ga uzeli.
- Kasia, prsten je samo predmet. Ne rasipaj snagu na mržnju. To će te ubiti. Razmišljaj
kako da je sačuvaš. Snalažljiva si. Nađi način da ih nadmudriš.
U baraku je dugim koracima ušla naša Blockova Roza. Imala je ljubazno lice, ali nije se
osmjehivala dok nam je prenosila obavijesti.
- Prozivka je u osam ujutro. One koje nemaju radno zaduženje, moraju se javiti u ured uz
baraku za prijem. Tamo će dobiti oznaku i broj.
- Zar će to reći samo na njemačkom? - šapnula sam Matki. - Što je s curama koje ga ne
razumiju?
- Zahvali Bogu na satovima njemačkog Herr Specka. Možda ti spase život.
Bila je u pravu. Imala sam sreće što sam govorila njemački, jer sve obavijesti, bez iznimke,
prenosile su se isključivo na tom jeziku. Žene koje nisu govorile njemački bile su u strahovito
nepovoljnom položaju, jer neznanje nije bilo isprika za nepoštivanje naredaba.

Usred noći iz sna su nas prenule sirene. Tek sam zaspala i sanjala sam da plivam s
Pietrikom u Lublinu, kad su se u pola četiri ujutro u našoj baraci naglo upalila svjetla. Najgora
od svega bila je ta sirena, koja je zavijala glasno i prodorno kao da krešti iz utrobe pakla. Uz
zvuk sirene, Roza i njezine pomoćnice, Stubove, prošle su između redova kreveta. Jedna
Stubova lupala je po loncu, druga gurala usnule žene nogom stolca, a Roza im zalijevala lica
vodom iz kante.
- Ustanite! Brzo! Na noge! - vikale su.
To je bila posebna vrsta mučenja.
Matka, Luiza, Zuzanna i ja otišle smo u blagovaonicu, dugu prostoriju uz onu u kojoj smo
spavale, i šćućurile se na klupi. Doručak je bio isti kao u karanteni: mlaka žućkasta juha, koja
je imala okus vode u kojoj se kuhala repa, i komadić kruha koji je imao okus piljevine.
Progutala sam juhu i umalo povratila.
Roza je pročitala popis zaduženja za novopristigle logorašice.
Matka je bila raspoređena u knjigovežnicu, na jedan od veoma traženih poslova. Ako
sjedi za stolom, logorašicu je mnogo teže ubiti radom.
Luiza je postala pomoćnica zatvorenica iz vjerskih razloga, koje su obrađivale krzno
angora zečeva. Zečevi su živjeli u posebno grijanim kavezima na samom kraju logora i hranili
se mekom salatom iz staklenika zapovjednika logora. S vremena na vrijeme, lograšice su ih
strizale i slale vunu u logorsku krojačnicu, osam međusobno povezanih skladišta u kojima su
se šivale njemačke vojne odore.
Zuzanna, koja nije otkrila da je liječnica, završila je na sortiranju ratnog plijena - hrpetina
predmeta koje su Hitlerovi vojnici oteli njihovim vlasnicima i poslali vlakom u logor.
Ja sam ostala „na raspolaganju“, što je istodobno bilo i dobro i loše. Dobro jer smo se
svakodnevno postrojavale, i kad ne bismo bile izabrane za neki posao, mogle smo preležati

111
dan u krevetu. Ali loše jer, kad smo bile izabrane, dobivale smo neke od najgorih poslova, kao
što je pranje zahoda ili rad na gradnji ceste. Jedan dan rada na cesti, kad si kao vol vukao teški
valjak za beton, bio je dovoljan da te ubije.

Naš prvi Božić u Ravensbrücku bio je posebno tužan, jer mnoge od nas bile su sigurne da
će se dotad već vratiti kući. Matka,
Zuzanna, Luiza i ja bile smo ondje tek tri mjeseca, ali činilo nam se da su prošle već tri
godine. Dotad smo primile nekoliko pisama od tate. Prema propisima, bila su napisana na
njemačkom i većina napisanog bila je zacrnjena flomasterom, tako da su se na kraju sastojala
od samo nekoliko riječi i pozdrava, „voli vas tata“. I mi smo pisale pisma, na jednom listu
logorskog papira, a njihov sadržaj je prema odredbama cenzora bio ograničen na
vremenske prilike i općenito pozitivne misli.
Kako su dani postajali kraći, Zuzanna nas je upozoravala da ne klonemo duhom, jer tuga
je često moćniji ubojica od bolesti. Neke žene jednostavno su odustale, prestale jesti i umrle.
Božićno jutro počelo je praskom prozorskog stakla koje je puknulo od hladnoće. U
baraku je nagrnuo zrak i sve nas probudio. Je li ovaj paklenski vjetar koji nas je silom istjerao
iz kreveta loš predznak?
Sve logorašice okupile su se na platzu na Appellu, prozivci svih zatvorenica. Zatim smo
se postrojile u tami pokraj Reviera, i jedino što se čulo bio je topot stotina klompi koji je
odjekivao platzom dok smo se pokušavale obraniti od hladnoće. Čeznula sam za toplim
kaputom! Svjetla reflektora iznad naših glava kružila su logorom. Appell će zbog Božića
sigurno biti kratak i bez incidenata. I Nijemci slave Kristovo rođenje, zar ne? Možda će
Binzova uzeti slobodan dan? Pokušavala sam ne gledati hrpu mrtvih tijela, naslaganih kao
drvo za ogrjev uz tkaonicu i prekrivenih tankim slojem snijega. Čekala su da muškarac iz
grada dođe po njih svojim mrtvačkim kolima, ubaci ih u papirnatu vreću s volanom na vrhu i
odveze.
Irma Grese, mlada čuvarica na obuci i štićenica Binzove, brzo je koračala između redova
prebrojavajući nas i zapisujući naše brojeve. Povremeno je zastajala da s užitkom povuče dim
cigarete, zabundana u debeli crni kaput. Iako su Grese i Binzova bile kao najbolje prijateljice
koje su pobjegle s nastave, obje plavokose i lijepe, bilo ih je lako raspoznati. Binzova je bila
visoka i pomalo grubih crta lica, s velnom iznad čela. Grese je bila sitna i zgodna kao filmska
zvijezda, plavih bademastih očiju i prirodno ružičastih usana. Ispod kape svoje odore, kosu je
nosila začešljanu u dva blistava uvojka nalik na smotke zlatnika, koji su joj padali niz vrat. Na
našu nesreću, Irma nije bila nadarena za brojeve. Njezino žurno prebrojavanje često se nije
podudaralo s prebrojavanjem Binzove, zbog čega su Appelli ponekad trajali i tri ili četiri sata.
Zora je zarudjela na horizontu i sunce je zlatnim zrakama obasjalo platz, a mi zborno
prostenjale od sreće.
- Tiho! - dreknula je Irma.
Iako smo se obično trudile ostati straga i stajati u toplijoj, mekoj sredini mnoštva, na
prozivci tog jutra svih pet članica naše male logorske obitelji našlo se u prvom redu. Prvi red
bio je opasno mjesto jer su zatvorenice na vanjskim rubovima bile ranjivije, podložne
hirovima čuvarica koje su se dosađivale i napadima njihovih pasa. Matka je stajala između
Luize i mene. Gospođa Mikelsky, koja je nakon gubitka djeteta brzo okopnjela pred

112
našim očima, stajala je između Zuzanne i mene. Zuzanna je mojoj učiteljici dijagnosticirala
dizenteriju i ozbiljnu depresiju, što je bila loša kombinacija.
Snijeg je s prekidima padao još od početka studenog. Da mi vrijeme brže prođe, gledala
sam ptice koje su otresale snježne pahulje s krila i bila sam ljubomorna na njih, jer one su
mogle doći i otići kad ih je volja. Tog jutra s jezera je fijukao hladan vjetar pa smo pomogle
gospođi Mikelsky da ispod tanke pamučne jakne gurne u njedra dva lista prokrijumčarenih
novina. Kad Irma nije gledala, trljale smo se leđima o leđa da se ugrijemo. Na kraju Ljepotice,
na vjetru se njihala visoka jela koju su čuvarice postavile u čvrsto drveno postolje kao božićno
drvce.
I gospođa Mikelsky se njihala pa sam je uhvatila za ruku da ne padne. I kroz pamučnu
jaknu, osjetila sam njezin šiljasti lakat na dlanu. Jesam li i ja već tako jako mršava? Gospođa
Mikelsky naslonila se na mene, a novine se zgužvale i provirile iz ovratnika njezine logoraške
haljine.
Gurnula sam papir da se ne vidi. - Morate uspravno stajati - rekla sam.
- Oprosti, Kasia.
- Brojite u mislima. To pomaže.
- Tiho - upozorila me Zuzanna preko leđa gospođe Mikelsky. - Dolazi Binzova.
Val strave razlio se kroz mnoštvo kad se Binzova na svom modrom biciklu provezla kroz
ulazna vrata logora i zaputila platzom prema nama. Je li zaspala, u toplom krevetu sa svojim
oženjenim dečkom, Edmundom? On barem tog jutra nije bio s njom i ljubio je dok je neka
logorašica dobivala okrutne udarce bičem, iako im je to bila omiljena zabava.
Jednom rukom držeći upravljač svog bicikla, a drugom povodac svog ovčara, Binzova je
okretala pedale protiv vjetra, a crna vunena pelerina vijorila iza nje. Dovezla se do Reviera,
naslonila bicikl na zid i dugim koracima djevojke sa sela krenula prema nama sa svojom
kujom koja je napinjala povodac. Dok je hodala, mahala je bičem kao dijete igračkom. Bič je
bio nov, od crne kože, s dugom pletenicom još uvijek u celofanu.
Njezina kuja zvala se Adelige, što znači „plemkinja“, i od svih njemačkih ovčara u logoru
bila je najljepša i najstrašnija, onako crno-smeđa s gustim krznom na grudima, od kojeg se
lako mogao zamisliti fini kaput. Reagirala je na zapovijedi koje joj je Binzova davala zelenim
metalnim klikerom.
Binzova je odlučno prišla gospođi Mikelsky i bičem je istjerala iz reda.
- Ti. Van.
Pokušala sam pod za gospođom Mikelsky, ali Matka me je zadržala.
- O čemu ste razgovarale? - upitala je Binzova, s kujom uz bok.
- Ni o čemu, gospođo čuvarice - odgovorila je gospođa Mikelsky.
Irma je stala uz Binzovu. - Sve su na broju, gospođo čuvarice.
Binzova nije odgovorila; i nadalje je netremice promatrala gospođu Mikelsky.
- Moja kći Jagoda... - zaustila je gospođa Mikelsky.
- Nemaš ti nikakvu kćer. Nemaš ništa. Ti si samo broj.
Je li se Binzova pravila važnom pred Irmom?
Gospođa Mikelsky ispružila je ruku prema njoj. - Dobra je curica...

113
 Binzova je posegnula prema novinama u njedrima gospođe Mikelsky i izvukla ih jednim
brzim pokretom.
- Odakle ti ovo? - upitala je.
Irma je gurnula svoj popis pod ruku i zapalila novu cigaretu.
Gospođa Mikelsky se ponosno uspravila. - Ne znam. Ja nemam ništa. Ja sam samo broj.
I s udaljenosti od pet koraka, vidjela sam da se Binzova trese od bijesa. - U pravu si - rekla
je pa zamahnula bičem i ošinula gospođu Mikelsky po obrazu.
Celofan je rasjekao jagodičnu kost gospođe Mikelsky, a Binzova je kratko pogledala Irmu,
sagnula se i pustila svoju kuju s povoca. Adelige je isprva nepomično sjedila pa na zvuk
klikera nasrnula na gospođu Mikelsky, napetih ušiju i iskešenih zubiju. Stisnula je čeljust oko
podlaktice moje učiteljice i tresla je dok gospođa Mikelsky nije kleknula. Režanje je odjekivalo
trgom kad je skočila i zagrizla okovratnik haljine gospođe Mikelsky, prisilivši je potrbuške na
snijeg.
Matka me je uhvatila za ruku.
Gospođa Mikelsky se okrenula na bok i pokušala sjesti, ali kuja je zarila zube u njezin vrat
i tresla glavom sjedne na drugu stranu.
Potisnula sam mučninu dok je kuja odvlačila gospođu Mikelsky, kao vuk netom ubijenog
jelena, iza sebe ostavljajući mrlju boje trešnje u snijegu.
Platzom je odjeknuo škljocaj metalnog klikera.
- Adelige, pusti! - doviknula je Binzova svom psu.
Kuja je poslušno sjela i dahtala, zlatnih očiju prikovanih za Binzovu.
- Sedam sedam sedam šest! - dreknula je Binzova.
Irma je bacila svoju cigaretu u snijeg; dok je zapisivala broj na svoj popis, iz cigarete se
lijeno izvijala plava perjanica dima.
Kuja je dokaskala do Binzove s repom među nogama, ostavivši gospođu Mikelsky
nepomičnu u snijegu.
Binzova se okrenula i mahnula mi da istupim. Istupila sam.
- Tvoja prijateljica?
Kimnula sam.
- Je li? Kako to?
- Bila je moja učiteljica matematike, gospođo čuvarice. - Suze su mi zamaglile vid, ali
suspregnula sam ih. Suze bi samo razjarile Binzovu.
Irma je prinijela prste svojim lijepim ustima i osmjehnula se. - Poljske matematike.
Binzova mi je dobacila ljubičastu masnu olovku.
- Napiši ga - rekla je.
Sve smo već svjedočile toj proceduri. Binzova je željela da na prsima gospođe Mikelsky
napišem njezin logoraški broj, kao posljednju uvredu mrtvoj ili umirućoj zatvorenici. Srce mi
je lupalo dok sam uz tamnocrveni trag koji je Adelige ostavila u snijegu koračala do mjesta na
kojem je ležala moja učiteljica. Gospođa Mikelsky ležala je na leđima; kroz rastrganu kožu na
njezinu vratu bjelasale su se kosti, a gola prsa bila su zamrljana krvlju, kao naslikana. Lice joj

114
je bilo okrenuto prema meni, oči poluotvorene, duboka posjekotina na njezinoj jagodičnoj
kosti zijevala je kao osmijeh.
- Napiši - ponovila je Binzova.
Rukavom jakne obrisala sam krv s prsa gospođe Mikelsky i na njima napisala 7776.
- Makni mi to s očiju - rekla je Binzova.
Željela je da odvučem tijelo do hrpe ispred tkaonice.
Uhvatila sam zapešća gospođe Mikelsky i, još toplu, vukla je po snijegu, kao konj koji vuče
plug. Sa svakim dahom, iz mojih usta izlazio je oblačić pare. Kakva svirepost. Pred očima mi
se zacrnjelo od mržnje. Kako bih mogla živjeti bez osvete?
Kad sam stigla do hrpe mrtvih tijela, prekrivenih snijegom i nabacanih jedno na drugo
do visine ramena, lice mi je bilo mokro od suza. Veoma pažljivo, smjestila sam gospođu
Mikelsky uz rub hrpe, kao da spava. Našu lavicu. Našu nadu. Našu Sjevernjaču.
- Poljaci - obratila se Irma Binzovoj dok sam prolazila pokraj njih vraćajući se među
postrojene logorašice. - Zašto ih uopće pokušavaju naučiti matematiku?
- Istina - nasmijala se Binzova.
Zaustavila sam se i okrenula prema Irmi.
- Ja barem znam brojati - rekla sam.
Ovaj put nisam morala čekati žalac biča Binzove.

115
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

HERTA

1941.

O stala sam u Ravensbrücku. Kad sam saznala da je otac umro i da će majci trebati fizikalna
terapija zbog bolova u leđima, moja plaća postala je važnija. Bila sam usamljena kao
jedina žena među muškim kolegama, i kad Fritz nije bio slobodan, ostajala sam u uredu i
uređivala spomenar. Zalijepila sam u njega fotografiju Fritza i sebe, koju je konobar na
Fritzovu molbu snimio kad smo bili na ručku u Fürstenbergu, šibice i druge suvenire. I brojne
izreske iz novina. Njemačka pješadija upravo je s velikim uspjehom napala Sovjetski Savez pa
je bilo mnogo pozitivnih članaka koje je trebalo sačuvati.
Otpisala sam majci i rekla joj koliko se trudim dovesti Revier u red. I da očekujem da će
zapovjednik, uspijem li ambulantu učiniti učinkovitom, primijetiti i nagraditi moj trud.
Jedne večeri sam, odlazeći s posla nakon dugog radnog dana, primijetila svjetlo u
knjigovežnici i zastala, u nadi da ću ondje naći nekog s kim bih mogla porazgovarati. Binzova
je uspravnih leđa i podignute brade sjedila u svojoj odori na niskom stolcu bez naslona.
Sučelice njoj sjedila je logorašica s crvenom oznakom na rukavu i crtala je. Poljakinja koju
sam zamijetila u baraci za prijem, ona na čiji je prsten Binzova pljunula da joj ga skine s prsta.
Na prstu se još uvijek vidio bijeli trag.
Binzova mi je mahnula da uđem u prostoriju, zbijen prostor u kojem su se proizvodili
Reichovi edukativni materijali. Na dugom stolu uz jedan zid bile su naslagane hrpe pamfleta
i knjiga. - Uđi, doktorice. Poziram za portret.
- Gospođo nadglednice, molim vas, budite mirni. Ne mogu vas crtati dok govorite - rekla
je logorašica.
Zar jedna logorašica naređuje Binzovoj? Što je bilo još čudnije, Binzova je slušala njezina
naređenja.
- Halina je naša kućna slikarica - objasnila je Binzova. - Trebaš vidjeti portret koji je
Koegel naručio. Zaklela bi se da su medalje na njegovim grudima stvarne.
Logorašica je prestala crtati. - Da dođem neki drugi put, gospođo nadglednice?
Svatko bi primijetio da je knjigovežnica, nekoć neuredna zbrka papira, tinte i
potrepština, neizmjerno urednija.
- Crtate po narudžbi? - obratila sam se logorašici. - Kako vas plaćaju?
- Kruhom, gospođo doktorice - odgovorila je.
- A ona ga dijeli ostalim Poljakinjama - rekla je Binzova. - Luđakinja.

116
 Bilo je umirujuće, gotovo hipnotički, gledati je dok crta vještim potezima olovke.
- Poljakinja ste? Odlično govorite njemački.
- I mene je prevarila - rekla je Binzova.
- Majka mi je bila Njemica - odgovorila je logorašica crtajući, očiju uperenih u Binzovu. -
Odrasla sam na imanju nedaleko od Osnabrücka.
- A otac?
- Rodio se u Kolnu, u kojem je odrasla njegova majka. Otac mu je bio Poljak.
- Znači, u trećoj si skupini na Deutsche Volksliste - rekla je Binzova. Poljaci su na Popisu
Nijemaca bili razvrstani u četiri kategorije. U trećoj su bile popoljačene osobe kojima je većina
predaka bila njemačke rase.
- Gotovo ste čistokrvna Njemica - rekla sam.
- Ako vi tako kažete, gospođo doktorice.
Osmjehnula sam se. - Ako kokoš izlegne jaje u svinjcu, je li pile zbog toga prase?
- Ne, gospođo doktorice.
Stala sam iza logorašice i gledala kako sjenča bradu Binzove. Portret je bio čudesan.
Vjerno je prikazivao ne samo tjelesni izgled Binzove, nego i njezinu snagu i kompleksan
karakter.
- Darovat ću ovaj portret Edmundu za rođendan - rekla je Binzova. - Željela sam akt, ali
aktovi joj ne idu od ruke.
Halina se lagano zarumenjela, ali nije dizala pogled sa svog bloka.
- I ti bi, doktorice, trebala naručiti portret - rekla je Binzova. - Tvojoj bi majci sigurno bilo
drago da ga ima.
Bi li moja majka marila za moj portret sad kad je otac umro i kad je zaposlena svojim
novim životom?
Binzova se osmjehnula. - Koštat će te samo malo kruha.
Logorašica je odložila olovku.
- Stvarno bih se morala vratiti na Appell.
- Halina, ja ću to riješiti s tvojom Blockovom - rekla je Binzova. - Hajde, doktorice, sjedni
i poziraj. Imaš li večeras pametnijeg posla?
Binzova je prišla logorašici, promotrila dovršeni portret i oduševljeno pljesnula rukama,
kao dijete.
- Večeras ću ga dati Edmundu. Ne zaboravite ugasiti svjetlo, i Halina, ne brini, reći ću
tvojoj Blockovi da ćeš do devet biti u baraci. A sutra ću ti poslati štrucu bijelog kruha.
Sjela sam na stolac na kojem je dotad sjedila Binzova. Halina je okrenula novi list papira
i počela crtati, povremeno me pogledavajući.
- Zašto su vas poslali ovamo? - upitala sam.
- Ne znam, gospođo doktor.
- Kako ne znate? Jeste li bili uhapšeni?
- Moje kćerke su bile uhapšene, a ja sam pokušala spriječiti da ih odvedu.
- Zbog čega su bile uhapšene?

117
 - Ne znam.
Vjerojatno zato što su radile za tajni pokret otpora.
- Što ste radili u Osnabrücku?
- Odlazili smo u djedovu i bakinu kuću na selu - odgovorila je logorašica na odličnom
njemačkom. - Moj djed je bio sudac. A baka Judi Schneider.
- Slikarica? Führer skuplja njezine slike. - Logorašica je od bake naslijedila nadarenost za
slikarstvo, kojoj se Führer toliko divio. - A odakle ste iz Poljske?
- Iz Lublina, gospođo doktor.
- Lublin ima sjajnu medicinsku školu.
- Da, ondje sam završila za bolničarku.
- Bolničarka ste? - Kako bi bilo lijepo imati nekog kulturnog i pametnog za razgovore o
medicini.
- Da. Odnosno, bila sam. Ilustrirala sam knjige za djecu kad se sve ovo...
- Dobro biste nam došli u Revieru.
- Gospođo doktor, već deset godina ne radim kao bolničarka.
- Glupost. Reći ću Binzovoj da vas odmah prerasporedi. U kojoj ste baraci?
- Trideset i dva, gospođo doktor.
- Bit ćete Lagerprominent i preseliti u baraku broj jedan.
- Molim vas, željela bih ostati s...
- Logoraško osoblje Reviera živi u baraci broj jedan. Nećete brinuti samo o
zatvorenicama, nego i SS-ovu osoblju i njihovim obiteljima. U baraci broj jedan imat ćete čistu
posteljinu i nećete morati strahovati od uši.
- Da, gospođo doktor. Mogu li i moje kćerke sa mnom?
To je upitala nehajno, kao da ne mari. Naravno, to nije dolazilo u obzir. Baraka broj jedan
bila je rezervirana isključivo za radnice prve klase.
- Možda kasnije. Hrana je svježa, a porcije dvostruko veće nego u ostalim barakama. -
Nisam spomenula da zatvorenicama u elitnim barakama u juhu ne stavljaju sredstvo za
potiskivanje seksualnog nagona i zaustavljanje menstrualnog ciklusa.
Nakon još dva poziranja, moj portret je bio dovršen i Halina ga je zaštitila prozirnim
bijelim papirom i ostavila u mom uredu. Podigla sam papir i iznenadila se koliko me je vjerno
nacrtala. Nitko dotad nije me tako savršeno prikazao, snažnu i usredotočenu liječnicu Reicha
u bijeloj kuti. Mutti će ga sigurno uokviriti.
Trebalo je nekoliko dana da prebace Halinu iz knjigovežnice u Revier. SS formalno nije
bio zadužen za ambulantu, tretirala se kao ogranak, pa su birokratska pitanja zahtijevala više
vremena.
Bolničarka Marschall, žena četvrtaste brade s podvaljkom, jedina nije bila sretna tim
aranžmanom. Kad smo je premjestili s njezina mjesta na recepciji Reviera i zamijenili
Halinom, dovukla se u moj ured i kreštala kao guska. Premjestila sam je u savršeno dobar
ured u stražnjem dijelu zgrade, koji se nekoć koristio za skladištenje potrepština.
Revier se poboljšao istog časa kad je Halina preuzela posao. Pacijentice su reagirale na
njezinu učinkovitost, koja je nedvojbeno bila posljedica njezina njemačkog podrijetla. Do

118
kraja dana, većina kreveta bila je prazna, zabušantice se vratile na posao i cijela je zgrada bila
dezinficirana. Na Halinu nije trebalo paziti, jer njezina sposobnost donošenja odluka bila je
gotovo jednaka mojoj, što mi je dopuštalo da se bavim nagomilanim administrativnim
poslovima. Napokon sam imala partnericu na koju sam se mogla osloniti. Zapovjednik će
sigurno brzo primijetiti promjenu.
Sss
Kasnije tog mjeseca, Binzova je smislila, po njezinu mišljenju, sjajan plan.
Muško osoblje tjednima je planiralo izlet u Berlin u vrijeme kad je zapovjednik Koegel u
Bonnu. To je trebala biti „specijalna misija“, i mislili su da nitko ne zna za nju. Ali zahvaljujući
Aufseherinnen koje su spavale sa čuvarima, žensko osoblje logora znalo je sve pojedinosti tog
plana. Namjeravali su posjetiti Salon Kitty, otmjeni bordel u imućnom dijelu Berlina. Fritz,
koji je tad bio u posjetu majci u Kolnu, izbjegao je izlet, ali gotovo svi ostali muški članovi
osoblja ukrcali su se u autobuse i odvezli, kao zločesti školarci na praznike.
Zbog toga su za logor ostale zadužene sljedeće osobe: Binzova i njezine Aufseherinnen,
trojica starijih SS-ovca koja su patrolirala zidom, jedan siroti čuvar na ulazu koji je izvukao
kraću slamku, i ja.
- Nadam se da neće biti pokušaja bijega u vašoj odsutnosti - rekla sam Adolfu
Winkelmannu dok se pripremao za odlazak.
- Doktorice Oberheuser, sve je odobreno. Večeras ste vi glavna časnica. Iz
predostrožnosti su dogovoreni dodatni postenkette. - Bila sam zahvalna na dodatnim
stražarima na tornju, koji su svi bili vješti strijelci, ali im nije bilo dopušteno da napuste svoje
položaje.
Winkelmann se odvukao prema autobusu, ponukan povicima nekolicine naših cijenjenih
kolega, koji su mu kroz prozor dovikivali da će otići bez njega.
U njihovu odsustvu, Binzova je predložila zabavu u kući jedne od Aufseherinnen, zgodnoj
kućici nalik na alpsku seljačku kuću na samom kraju naselja za osoblje, izvan logorskih
zidova. Zabava je bila pomno isplanirana i trebala je obuhvaćati natjecanje u pijenju alkohola,
ples i kartanje. Hajtlings Poljakinje za tu su prigodu morale načiniti ukrase od grimiznog
svilenog papira po kojima su bile čuvene, a koje su čuvarice objesile kao vijence oko
kuće. Odlučila sam propustiti zabavu, ostati s Halinom u uredu i dovršiti neke poslove. Nisam
bila nesretna zbog toga, jer otkad sam došla u logor, prvi put sam imala pametnu prijateljicu,
nekog u čijem sam društvu uživala, umjesto samo Binzove i njezinih vulgarnih priča. Usto što
je dovela Revier u red i broj pacijentica smanjila za tri četvrtine, Halina je još uvijek radila na
zahtjevnim projektima u knjigovežnici. Pokazala mi je knjige koje je uvezivala za samog
Himmlera. U njima je bio objašnjen postupak proizvodnje vune od dlake angora zečeva,
upotpunjen detaljnim fotografijama. I Ravensbrück je bio jedan od najboljih proizvođača
angora vune, s dvostruko više kaveza od Dachaua. Halina je knjige uvezivala ručno, i korice
omatala mekom tkaninom od angore.
- Gospođo doktor, zatrpani ste administrativnim poslovima - rekla je Halina. - Mogu li
vam kako pomoći?
Nije je trebalo nukati da postavi to, meni omiljeno pitanje. Uživala sam provodeći vrijeme
sa sposobnom zatvorenicom koja me se nije bojala. Halina nije izgledala kao progonjena
životinja, nije zračila onim zaraznim strahom zbog kojeg bih podizala pogled prema oblacima
ili ga spuštala prema bubi u dvorištu. Prema bilo čemu osim njima.
119
 - Napiši adrese na omotnice, a ja ću ubaciti pisamca.
Obiteljima zatvorenica koje su umrle u logoru slali smo pisamca sućuti, poznata i kao
pisamca utjehe. Obiteljima onih koje su eliminirane već pri dolasku kao „posebni slučajevi“.
Onih koje su ustrijeljene u pokušaju bijega. Onih koje su umrle prirodnom smrću. Svojim
groznim doktorskim švrakopisom, u većini tih pisamaca napisala bih da tijelo ne može biti
predano iz higijenskih razloga, u slučaju da obitelj poželi vidjeti svoju pokojnicu. Ta smiješna
šarada od mene je zahtijevala barem deset sati dodatnog rada, ali zapovjednik je inzistirao
na toj formalnosti. Halina je u svakom slobodnom trenutku adresirala omotnice, i ubrzo ih je
bilo mnogo više nego mojih napisanih obavijesti.
- Obiteljima je sigurno teško primiti ovakvo pismo - rekla je, pišući adresu svojim
urednim rukopisom. Jesu li to suze u njezinim očima?
Uz pisamce sućuti prilagali smo i službeni obrazac kojim je obitelj mogla zahtijevati
pepeo zatvorenice. Ako je zahtjev bio odobren, obiteljima smo slali limenku s dva kilograma
pepela. Na svu sreću, barem za to nisam bila ja zadužena.
- Možemo se malo odmoriti - rekla sam.
Halina se uspravila na stolcu. - Oh, ne, gospođo doktor. Dobro sam. Ali moram vas
zamoliti za jednu uslugu. Molim vas, biste li mi...
- Što? Reci. - Halina mi je bila od neizmjerne pomoći. Zar nisam trebala barem saslušati
njezinu molbu?
Izvukla je pismo iz džepa. - Zanimalo me biste li mogli poslati ovo pisamce za mog
prijatelja. - Izgledalo je napisano na logorskom listovnom papiru.
- Pošalji ga sama. Smiješ.
Halina je položila dlan na rukav moje liječničke kute. Oko prstenjaka je zavezala komadić
modrog konopa. - Cenzori ih raskomadaju, izbace čak i rečenice o vremenu ili probavi.
Uzela sam pismo od nje. Bilo je naslovljeno na Herr Lennarta Fleischera u Lublinu.
Kakvog bi zla moglo biti pošaljem li to pismo? Na kraju krajeva, Halina je bila vrijedna
Reichu. Međutim, zla je moglo biti itekako mnogo. Ako me uhvate, mogla bih biti strogo
kažnjena. U najboljem slučaju, oštro će me ukoriti.
- Razmislit ću - rekla sam i ubacila pismo u ladicu svog radnog stola.
Halina se ponovno nadvila nad omotnice.
- Hvala vam, gospođo doktor.
Iz svog ureda u Revieru čula sam glazbu i smijeh sa zabave u kući u šumi na samom kraju
logora. Razljutila me je pomisao da su gotovo svi muškarci u logoru morali otići kako bih ja
bila najviše rangirana časnica.
Ni sat vremena nakon početka zabave, kad smo Halina i ja već obavile većinu posla, začuo
se glasan prasak i tlo se zatreslo. Halina i ja samo smo se pogledale i nastavile raditi. Je li to
bio prasak auspuha? Buka u logoru nije bila neuobičajena, a zbog jezera se često činila
glasnijom nego što je uistinu bila.
Nekoliko sekundi kasnije, čula sam povike Binzove i ostalih čuvarica.
- Doktorice Oberheuser, dođite! Irma je ozlijeđena.
Halina i ja zaprepašteno smo se pogledale.

120
 U takvim situacijama, nagon profesionalnog medicinskog radnika nadjača sve ostalo.
Halina je ustala i istrčala iz ureda, a ja za njom. Dotrčale smo do glavnog ulaza u logor i čule
povike iz kuće u dalekoj šumi.
- Otvorite vrata - rekla sam čuvaru.
- Ali... - Pogledao je Halinu. Nijedna zatvorenica nije smjela proći kroz ta vrata, Ako nije
bila u pratnji Aufseherin.
- Učini što sam rekla. Znaš da sam ti nadređena. - Zašto ženski glas toliko često ne ulijeva
poštovanje koje zaslužuje?
Nakon još malo kolebanja, čuvar je napokon otvorio vrata.
Halina je oklijevala.
- Dođi - rekla sam. Trebala mi je pomoćnica, ali čeka li me ukor zbog mojih postupaka?
Halina je pohitala sa mnom prema kući. Kad smo s ceste skrenule na meke borove iglice
u šumi, odjek njezinih teških klompi više se nije čuo. Mjesečina je osvjetljavala kuću na kraju
borika, u kojoj su bila ugašena sva svjetla.
Binzova je dotrčala iz smjera kuće. - Zid u kuhinji srušio se na Irmu - viknula je.
Irma Grese bila je jedna od najrevnijih učenica Binzove i, navodno, još stroža od nje. Što
će reći zapovjednik?
Halina i ja potrčale smo prema kući, a Binzova za nama. - Zaboga, Binz, kako se to
dogodilo? - upitala sam.
- Plinska peć... zapalila je cigaretu na njoj i prokletinja je iz čista mira eksplodirala. Rekla
sam joj da ne puši...
Halina i ja ušle smo u kuću i zatekle Irmu nepomičnu na podu dnevne sobe. Od eksplozije
su iskočili svi osigurači, a prostorija je vonjala na plin. Kuhinjski zid iza peći bio je srušen, a
iznad peći njihao se izobličeni komad metala i proizvodio zvukove neobično nalik ljudskom
stenjanju. Čak se i zidni kalendar nakosio.
Halina i ja kleknule smo pokraj Irme. Prostorija je bila gotovo u mrklom mraku, ali vidjela
sam da Irma ubrzano diše. Bila je u šoku. Krv je namakala rame njezine haljine.
- Donesite deku - rekla sam.
- I svijeću - dodala je Binzova.
- U zraku još uvijek ima plina - rekla je Halina. - Donesite baterijsku svjetiljku.
Binzova je načas zastala. Zar da joj naređuje jedna logorašica?
- Baterijsku svjetiljku - doviknula je Binzova preko ramena.
Pokušala sam zaustaviti krvarenje izravnim pritiskom na ranu, ali jedva sam vidjela u
mraku. Međutim, u zraku se nepogrešivo osjećao metalni miris ljudske krvi. Za nekoliko
sekundi, osjetila sam kako namače sag i pretvara ga u ljepljivu lokvu.
- Moramo je odnijeti u Revier - rekla sam.
- Neće preživjeti - zamijetila je Halina. - Moramo joj pomoći ovdje.
Je li luda? - Ali nemamo ništa...
Čuvarice su se tiho okupile oko nas. Halina je dugo oklijevala. Libi li se spasiti život jedne
Aufseherin? Tad je ispružila ruku i otrgnula rukav s Irmine haljine.
Binzova je naglo krenula prema Halini. - Što to radi?
121
 Zadržala sam Binzovu.
- Otkriva ranu.
Tako smo ne samo dobile pristup rani, nego i otkrile izvor krvarenja. Jedna od čuvarica
donijela je svjetiljku i tad smo shvatile koliko je ozbiljno Irma ozlijeđena - bila je u nesvijesti
i imala višestruke modrice i opekline drugog stupnja. Koža joj je bila hladna i plavičasta od
cijanoze, bila je u šoku. Ali najozbiljniji problem bila je rana na njezinoj nadlaktici, velika kao
špil igraćih karata i možda nanesena komadom željeza koji joj se zabio u ruku. Rana je bila
toliko duboka da se jasno vidjela kost. Prislonila sam prste uz Irmino zapešće, ali jedva sam
napipala puls. Teško će preživjeti ovakve ozljede.
Halina je skinula haljinu preko glave i ostala samo u sivim gaćama i drvenim klompama
u hladnoj noći. Izula je klompe i rasparala haljinu na pet centimetara široke vrpce. Bilo je
teško ne diviti se njezinoj odlučnosti. Obrazi su joj se zarumenjeli od napora, a oči blistale na
svjetlu. Očito je bila stvorena za ovaj posao.
Dotad nisam shvatila koliko je pothranjena. Okopnjela je čak i na obrocima u baraki broj
jedan, posebno na bokovima i bedrima. Ali koža joj je bila besprijekorna i bijela kao svježe
mlijeko. Gotovo je blistala na slabom svjetlu.
- Moramo je prebaciti u Revier - rekla je Binzova.
Pridružila sam se Halini u paranju haljine. Halina je podvezala ranu na Irminoj ruci i
vješto zavezala vrpce.
- Najprije moramo podvezati ruku - rekla sam Binzovoj.
Prišla sam kalendaru na zidu i strgnula daščicu na kojoj je visio.
Dodala sam daščicu Halini i ona je za nju privezala dvije vrpce da načini torzijski uređaj.
Zajedno smo okretale daščicu dok se tkanina nije napela i krvarenje prestalo.
Irma se uskoro osvijestila pa su je Aufsehrinnen brzo odnijele u logor. Naredila sam
jednoj od njih da donese deku i prebacila je preko Halininih ramena, jer nakon obavljena
posla drhtala je kao šiba na vodi.
Halina i ja krenule smo za Binzovom i njezinim curama koje su nosile Irmu u Revier.
Razmišljala sam o narednim koracima u skrbi o pacijentici. Dat ćemo joj intravenozni drip...
Halina je zastala u tami. Što radi?
Pogledala je prema jezeru, koje se ljeskalo na mjesečini kao posuto dijamantima.
- Što je? - upitala sam.
Je li i ona u šoku?
- Halina. Čeka nas puno posla.
Tad mi je nešto palo na pamet - ona razmišlja o bijegu! Je li to moguće? Logorašica
odjevena samo u gaće i deku na ramenima ne bi daleko stigla. Dotad su samo tri logorašice
pokušale pobjeći iz Ravensbrücka, a dvije koje su uhvaćene i dovedene natrag loše su
završile; prije nego što su ih strijeljali ispred zida, mučili su ih i natjerali da nose plakat s
natpisom HURA, HURA, VRATILA SAM SE!
Samo mi je još to trebalo - bijeg dok sam ja odgovorna za logor.
- Idemo - rekla sam.

122
 Halina je nepomično stajala, njezina plava kosa blistala je na mjesečini, a lice bilo
skriveno u tami. U tišini, čula sam šum valova koji su zapljuskivali obalu.
- Odmah - naredila sam. - Pacijentici treba daljnja skrb.
Halina se jedva pomaknula u tami.
Luk svjetla s tornja prešao je dvorištem i nastavio prema jezeru. Tražili su nas.
- Halina, večeras si Reichu učinila veliku uslugu i za to ćeš biti nagrađena. Sigurna sam.
Dođi, idemo.
Psi u štenari su zalajali. Koliko će trebati čuvaricama da prijave naš nestanak i puste pse?
Halina je još uvijek stajala kao ukipljena. Gledaju li nas stražari s tornjeva?
Duboko je udahnula pa izdahnula; oblačić daha izvio se iz njezinih usta kao duh na
mjesečini.
- Samo sam željela pogledati logor odavde - rekla je dalekim glasom.
Zašto sam je pustila kroz ona vrata?
Ponovno je duboko udahnula. - Već dugo nisam disala na slobodi. Jezero. Tako je...
- Požuri - rekla sam.
Prišla mi je sporim korakom i zajedno smo se vratile u Revier; njezine drvene klompe
odjekivale su na cesti, moja liječnička kuta bila je natopljena znojem.
Odahnula sam tek kad su se vrata zatvorila iza naših leđa.
Sutradan se vijest o tom događaju brzo proširila logorom. Kad se zapovjednik vratio i
muškarci dokoturali sa svog izleta u bordel, zapovjednik je osobno pohvalio moju
snalažljivost i rekao da će obavijestiti Himmlera o mojoj spretnosti u rješavanju problema i
hrabrosti u spašavanju jedne od najboljih radnica Reicha. Svi u logoru veličali su moj pothvat,
svi osim bolničarke Marschall, koja je, naravno, samo hladno šutjela kad se govorilo o tome,
ljubomorna jer mi je pomogla jedna Poljakinja.

Kasnije tog tjedna, Halina i ja sjedile smo rame uz rame za mojim radnim stolom i
dovršavale neke administrativne poslove. Dotad smo se u poslu već uskladile toliko da smo
se razumjele i bez riječi. Blockova joj je dopustila da ostane raditi i kad se svjetla ugase, pa sam
znala da ćemo imati vremena za druženje. Tog jutra bila sam u zgradi Bekleidunga, skladištu
ratnog plijena koji je Reich oduzeo osvojenim narodima. Roba je bila uredno razvrstana -
odjeća, srebro, posuđe i slično - i brzo sam pronašla mnogo korisnih stvari, među kojima i
topli pulover za Halinu i gramofon s ograničenim izborom ploča. Zatvorenica sa zelenom
oznakom postavila ga je u moj ured, navila i tiho pustila glazbu.
Jedna Jehovina svjedokinja donijela nam je kruh i sir iz časničke kantine, više za Halinu
nego za mene, i dok smo jele, slušale smo „Varšavski fokstrot“.
- Obožavam ovu pjesmu - rekla je Halina.
Stišala sam zvuk. Nema potrebe da cijeli Revier čuje da slušam poljsku pjesmu.
Pišući adrese na omotnice, Halina se lagano njihala u ritmu glazbe. - Uz ovu sam pjesmu
naučila plesati fokstrot.

123
 - Hoćeš li mi pokazati kako se pleše? - upitala sam. Što je loše u tome? Svi u logoru znali
su plesati fokstrot, osim mene. Na Medicinskom fakultetu nisam imala vremena za takve
stvari.
Halina je odmahnula glavom. - Oh, mislim da...
Ustala sam. - Inzistiram.
Halina je prilično sporo ustala. - Gospođo doktor, nisam najbolja učiteljica.
Osmjehnula sam se. - Požuri, prije nego što pjesma završi.
Stavila je jednu ruku na moja leđa, a drugom uhvatila moju.
- Početni položaj je kao i u drugim društvenim plesovima - rekla je.
U ritmu glazbe, načinile smo dva koraka naprijed i jedan u stranu. Halina se podcijenila.
Bila je sjajna učiteljica.
- Sporo, sporo, brzo, brzo. Vidite?
Koraci nisu bili teški i odmah sam ih svladala. Halina me je okretala po malom uredu kao
da oduvijek plešemo zajedno. Uskoro smo se obje smijale svojoj plesnoj usklađenosti. Tako
se nisam smijala otkad sam došla u logor.
Zaustavile smo se, zadihane. Odmaknula sam pramen kose s Halinina čela.
Halina se okrenula i osjetila sam da se ukočila. Tad sam se i ja okrenula i na vratima
ugledala bolničarku Marschall, s obrascem za narudžbu potrepština u ruci. Ni Halina ni ja
nismo čule kad su se vrata otvorila.
Pokušala sam doći do daha. - Što trebate, bolničarko Marschall?
Halina je podigla iglu s ploče.
- Donijela sam narudžbu potrepština - odgovorila je Marschall. - Namjeravala sam je
ostaviti na vašem stolu, ali vidim da imate posla. - Brzo je pogledala Halinu. - Osim toga,
ostavili ste ormarić s lijekovima otvoren.
- Za ormarić ću se ja pobrinuti. A sad, ako nemate ništa protiv, imam posla.
Bolničarka Marschall pružila mi je obrazac i otišla, prodorno pogledavši Halinu.
Kad je zatvorila vrata jednako tiho kao što ih je i otvorila, Hali na i ja smo se pogledale.
Nešto neopipljivo pušteno je iz kutije, nešto opasno, i nije bilo povratka.
- Mora naučiti kucati - rekla sam.
Halina me je netremice promatrala, blijeda kao krpa. - Mislim da nije zadovoljna,
gospođo doktor.
- Pas koji laje ne grize - odvratila sam slegnuvši ramenima. - Beskorisna je.
Nisam mogla ni zamisliti cijenu koju ću platiti zbog podcjenjivanja bolničarke Marschall.

124
 PETNAESTO POGLAVLJE

CAROLINE

1941.

U hvatila sam se za rub ormarića za spise. - Rogere, što se dogodilo?

- Upravo sam čuo, Caroline. Paul i Rena su na popisu uhapšenih.
Paul je uhapšen?
- Hvala ti što mi to nisi rekao pred Pijom. - Susprezala sam suze, ali smeđi fascikli
zamaglili su mi se pred očima. - Ima li vijesti o Reninu ocu? Živio je s njima u Rouenu.
- Još ništa. Popise provjeravam svakih sat vremena. Naravno, učinit ćemo sve što je
potrebno da ih nađemo.
- Barem znamo da su živi, zar ne? Zbog čega su uhapšeni?
- Nemam pojma. Obavijesti koje dobivamo iz Londona veoma su nepotpune. Ni odredišta
nam nisu naveli. Ali, to nije sve, C. Tri milijuna njemačkih vojnika krenulo je na Rusiju.
- A pakt o nenapadanju? - Hitler je bio luđak i lažljivac, ali svaki njegov novi potez bio je
novi šamar.
- Hitler ga je prekršio. Medvjed nije sretan.
Roger je Sovjete volio zvati „medvjedom“. To ime činilo se prikladnim.
- Hitler uzima sve što želi. Loše nam se piše.
Nije to motao reći. Hitler će uskoro imati pola svijeta. Je li Engleska sljedeća na redu?
- Žao mi je, C.
Roger je izgledao iskreno tužan. Možda se kajao što se nije zauzeo za Renu.
Tog dana jedva sam funkcionirala, omamljena svim „što bi bilo“ koji su mi se vrtjeli po
glavi.
Što bi bilo da je Paul ostao ovdje, siguran u New Yorku? Što bi bilo da sam više pritiskala
Rogera da ishodi vizu za Renu?
Da sve bude još teže, saznala sam da je Betty Stockwell Merchant rodila tri i pol
kilograma teškog dječaka i nazvala ga Walter, po svom ocu. Iako sam bila pretrpana poslom,
u stanci za ručak išuljala sam se iz ureda i posjetila je u bolnici. Bila sam nestrpljiva da vidim
dijete, mada sam, otkad sam čula da je rodila, potiskivala ljubomoru i gutala krafne. Nadala
sam se da će mi odlazak iz ureda razbistriti misli. Bilo bi lijepo podijeliti s Betty zabrinutost
za Paula.
Putem do bolnice kupila sam Bettyne najdraže papagajske tulipane, iako je cvijeća već
imala i previše. S golemim buketima cvijeća, potkovom od ruža i klinčićima s vrpcom

125
ČESTITAMO!, njezin apartman u bolnici St. Luke izgledao je kao boks pobjedničkog konja na
Kentucky derbiju. Dvadesetak svjetloplavih ruža u vazi posramljeno je pognulo glave.
- Caroline, draga, hvala ti na tulipanima - rekla je Betty. Ležala je u svom bolničkom
krevetu oslonjena na meke jastuke, dražesna u kućnom haljetku od ružičastog satena, s
turbanom iste boje na glavi. - Uvijek znaš što volim.
Bolničarka je donijela dijete, nečujna u cipelama gumenih potplata. Pogled na dječačića
gurnuo je moje nevolje u drugi plan.
- Slobodno ga uzmi - rekla je Betty mahnuvši prema nama. Privinula sam toplo djetešce
povijeno u pelene. Šačice je stisnuo ispod brade, a lice mu je bilo podbuhlo kao
profesionalnom boksaču. Mali Walter morat će biti ratoboran da preživi roditelje koji su se
najbolje slagali kad su bili u različitim vremenskim zonama.
- Znam da zvučim nezahvalno, ali nisam spremna za dijete - rekla je Betty s maramicom
uz oko.
- Draga, kako to možeš reći?
- Rekla sam Philu da ne želim dijete ovako brzo, ali nije me poslušao. I to nakon svega što
sam učinila za njega. Zbog tog sam muškarca nosila golferske cipele.
- Bit ćeš divna majka.
- Caroline, usluga je ovdje izvanredna - oraspoložila se Betty. - Bolja nego u Plazi, kažem
ti. Stalno su mi donosili dijete, dok im nisam rekla da ga drže u dječjoj sobi. Stručnjaci su za
malu djecu.
- Imaš predivnog sina.
Pomilovala sam njegovu šačicu, meku kao latica.
Walter se protegnuo u mom naručju, a kapci mu zatreperili u snu. Osjetila sam poznatu
bol i suze su me zapeckale u očima. Ne sad.
- Sad samo moramo i tebi nabaviti muža i dijete. Tim redom.
- Ja sam s muškarcima završila.
- Jesi li već počela posuđivati majčino donje rublje? Nisi, zar ne? Dakle, nisi završila.
Bolničarka je ušla u sobu, kao da je Betty pritisnula zvonce ispod blagovaoničkog stola i
pozvala sluškinju. Držala sam Waltera do posljednje sekunde, prije nego što sam joj ga
predala. Dok sam gledala kako ga odnosi, imala sam osjećaj da su mi ruke hladne i prazne.
- Roger mi je danas rekao da su Paul i Rena uhapšeni - rekla sam.
- Oh, ne, Caroline. Strašno mi je žao, draga. Znaš li kamo su ih odveli?
Prišla sam prozoru prekriživši ruke na prsima.
- Nitko ne zna. Vjerojatno u neki zatvor u Parizu ili tranzitni logor. Ne znam što da učinim.
U parku ispred bolnice jedan je dječak puštao zmaja, ali stražnji dio stalno je padao i
odbijao poletjeti. Rep je previše težak, pomislila sam. Skini mu rep.
- Dušo, sigurno ti je strašno - rekla je Betty.
- Ne mogu raditi.
- Kad dođem kući, priredit ću havajsku zabavu. Pomozi mi da je isplaniram. Ili bi mogla
biti moja partnerica u bridžu na zabavi kod Vanderbiltove. Igram s Pru, ali rado će ti ustupiti
mjesto.

126
 - Betty, zabave su mi sad zadnje na pameti. Moram saznati kamo su odveli Paula.
- Zaboravi Paula. Sve je to strašno tužno, ali s Paulom Rodierreom nikad nećeš imati
normalan život.
- Tko može reći što je normalno?
- Zašto uvijek moraš ići težim putem? David i ti mogli ste imati...
- David je ostavio mene.
- Bio bi se oženio tobom, da nisi bila toliko odsutna. Kazališna turneja u deset gradova
neće učvrstiti nijednu vezu. Muškarci vole biti središte ženina svijeta. Sad kad si se skrasila
na jednom mjestu, ne smiješ gubiti vrijeme. Moraš se brzo udati i roditi. Znaš, ženina jajašca
imaju svoj vijek trajanja.
Lecnula sam se već i od same pomisli na krhka, mikroskopska jajašca koja plutaju u meni.
- Betty, ne budi smiješna.
- Reci to svojim jajnicima. New York vrvi prikladnim muškarcima, a ti trčiš za onim u
nekom francuskom zatvoru.
- Moram se vratiti na posao. Bi li te ubilo da pokažeš malo suosjećanja? Govorimo o
ljudskim životima.
- Žao mi je što ti to ne želiš čuti, ali on, draga, nije jedan od nas.
- Jedan od nas? Moj otac je u životu sve stekao vlastitim radom.
- Nakon što su ga roditelji poslali u školu St. Paul.
- Uz dužno poštovanje tvom bratu, roditeljsko tetošenje ne gradi karakter.
- To kaže žena koju su do šesnaeste godine odijevale sluškinje. Oh, Caroline, budimo
praktične. Znaš, nije prekasno da...
- Da što? Da sačuvam ugled? Da se udam za nekog koga ne mogu podnijeti, samo da bih
imala partnera za havajsku zabavu? Ti možda imaš muža i dijete, ali ja želim biti sretna.
Betty je čupkala saten kojim je bila porubljena njezina deka. - U redu, ali kad ovo loše
završi, nemoj meni plakati.
Okrenula sam se i otišla, pitajući se kakva je Betty prijateljica kad ne mari za moju
istinsku sreću. Ne treba mi Betty. Imam majku. Ona će zasad morati biti dovoljna.
Jer nije bilo toga zbog čega bih odustala od Paula.

Kasnije tog istog tjedna Roger me je obavijestio da konzulat više ne može sufinancirati
pakete koje sam slala u Francusku. Iz francuskih sirotišta i nadalje su stizala pisma i
razglednice s uljudnim molbama za pomoć. Kako sam ih mogla odbiti? Majku se
nisam usudila zamoliti novac iz kućnog budžeta. Otkad je otac umro, mnogo si toga više nije
mogla priuštiti. Neko vrijeme nadala sam se čudu, ali tad sam shvatila kome se trebam
obratiti.
Antikvarnici Snyder i Goodrich.
Prije mnogo godina, majka je doista natuknula da bismo mogle prodati srebrni jedaći
pribor koji rijetko koristimo i zaradu upotrijebiti u dobrotvorne svrhe. Nisam se začudila, jer
i srebro i ljubav prema dobrotvornom radu naslijedila je od Majke Woolsey. Našu vrijednost

127
nikad nije mjerila funtama zlata pa sam znala da nam nekoliko vilica za kamenice koje od
Građanskog rata nitko nije uzeo u ruku sigurno neće nedostajati.
Naravno, od vilica za glavno jelo nikad se ne bih rastala.
Antikvarnica Snyder i Goodrich nalazila se dovoljno daleko u centru grada da bi bila
diskretna, smještena uz veoma uspješnu trgovinicu šinjonima i tupeima. Kad bi završili u
Snyder i Goodricbu prodajući obiteljske dragocjenosti da mogu uzdržavati strica pijanca ili
platiti davno dospjeli porez, ljudi su reagirali na različite načine. Bettyna rođakinja u drugom
koljenu, čiji je suprug zbog neplaćanja poreza završio u zatvoru, progutala je cijelu bočicu
tableta onog dana kad je porculanski servis koji je dobila za vjenčani dar otišao Snyder i
Goodrichu. Ona se oporavila, ali njezin ugled nije.
Pravi bogataši nisu ni najmanje marili kakav će dojam ostaviti. Nakon proljetnog
čišćenja, poslali bi sluškinju ili livriranog vozača u S&G s predmetima kojih se trebalo riješiti.
Prljavim perzijskim sagom. Zdjelicama za pranje ruku od Limoges porculana.
Majka u gradu nikad nije imala vozača, a onih nekoliko sluškinja koje smo zadržale bile
su u Hayu, pa sam jednog jutra ja uzela vilice za kamenice iz ormara s obiteljskom srebrninom
i osobno ih odnijela u antikvarnicu. Gospodinu Snyderu nedvojbeno će se obradovati srebru
obitelji Woolsey.
Zakoračila sam kroz ulazna vrata u maglicu dima cigare. U unutrašnjosti trgovine čovjek
je imao dojam da je u toj prostoriji više staklenih vitrina nego u cijelom Prirodoslovnom
muzeju. Svi zidovi bili su prekriveni vitrinama od poda do stropa, a dodatne, metar visoke
vitrine bile su raspoređene otprilike metar i pol od zida. Na svima su se vidjeli tragovi
nedavnog brisanja prašine i sve su bile pretrpane kućanskim predmetima, složenim u
kategorije: mačevima u kićenim koricama s resama; kovanicama i slikama, i mnoštvom čaša
na stalcima. U zasebnim vitrinama, na diskretnoj udaljenosti, nalazili su srebrni i posrebreni
predmeti.
Vitak muškarac u kasnim šezdesetima stajao je uz jednu vitrinu i laštio set za kavijar
drvenim šibicama, narančastim štapićima i krpicama za laštenje, koje je rasporedio u krug
oko nekog članka u New York Timesu raširenom na vitrini. Uspjela sam pročitati naslov:
HITLER POKRENUO VOJSKU OD ARKTIKA DO CRNOG MORA I ZAPOČEO RAT PROTIV RUSIJE;
DAMASK SE PREDAO; SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE TJERAJU RIMSKE KONZULE.
Muškarac se predstavio kao gospodin Snyder, odmotao filc u koji su bile zamotane moje
vilice i izvukao jednu, nježno kao da bere tučak šafrana. S draguljarskim povećalom na oku,
proučio je grb obitelji Woolsey na srebru. Gospodin Synder nedvojbeno će biti zadivljen tim
neobičnim grbom: dva filigranska lava, koja iznad glava drže obiteljski štit sa
srednjovjekovnom viteškom kacigom iz koje izranja ruka koja drži goljeničnu kost.
Gospodin Snyder pročitao je obiteljsko geslo na grbu: „Manus Haec Inimica Tyrannis“.
- To je naš obiteljski moto, i kaže da će se naša ruka podignuti samo na tiranina ili tiraniju.
- Kako gospodin Snyder ne bi želio imati takvu povijest u svojoj trgovini? - Koja je najbolja
cijena koju možete ponuditi? - upitala sam.
- Niste na buvljaku, gospođice Ferriday. Clignancourt je u onom smjeru - rekao je
pokazujući u smjeru Pariza svojim prstom crnim od patine.
Gospodin Snyder odlično je govorio engleski, s jedva primjetnim njemačkim naglaskom.
Iako mu je ime zvučalo engleski, bio je njemačkog podrijetla. Snyder se vjerojatno nekoć

128
pisalo Schneider i bilo anglicizirano iz poslovnih razloga. Nakon Prvoga svjetskog rata,
Amerikanci su gajili brojne predrasude prema
Nijemcima, mada se taj trend odnedavna promijenio i sad su mnogi Amerikanci bili
odlučno naklonjeni Nijemcima. Prezime Goodrich vjerojatno je dodano da bi se činilo da su
vlasnici trgovine Britanci, jer gospodinu Goodrichu nigdje nije bilo traga.
Gospodin Snyder opipao je vilicu kao što bi slijepac opipao lice nepoznate osobe,
pritisnuo vrhove zubaca pa puhnuo na vilicu.
- Zupci nisu savijeni. To je dobro. U žig se uvukla nečistoća. Jesu li bile umočene u
tekućinu za čišćenje srebra?
- Nikad - odgovorila sam. - Čišćene su samo vatom i sredstvom za poliranje.
Suspregnula sam poriv da mu se dodvorim osmijehom. Kod Francuza je smješkanje
taktička pogreška, znak američke slabosti.
Gospodin Snyder uzeo je u ruku drveni štapić i zavrtio ga u žigu. Ružičasta koža njegove
lubanje, koja se nazirala kroz bijelu kosu, bila je iste boje kao sredstvo za poliranje na njegovoj
krpici.
- Odlično - rekao je. Tad mi je priprijetio prstom. - Ali srebro se lašti samo prije korištenja.
Patina ga štiti.
- Pripadale su mojoj prabaki Elizi Woolsey - rekla sam i iznenadila se shvativši da su mi
na oči nagrnule suze.
- Sve je ovdje pripadalo nečijoj prabaki. Već pet godina nisam otkupio niti jednu vilicu za
limun, sardine, trešnje ili kamenice, a kamoli njih dvanaest. Nemaju tržište.
Za nekog tko je veličao prednost patine, svoje je srebro držao itekako ulaštenim.
- Ponudit ću ih Sothebyju - rekla sam.
Gospodin Snyder počeo je zamatati vilice. - Pokušajte. Oni ne razlikuju jušnu žlicu od žlice
za mljevene orašaste plodove.
- Srebro obitelji Woolsey spominje se u knjizi Blaga Građanskog rata.
Mahnuo je rukom prema vitrini iza svojih leđa. - Ona Astorova zdjela za punč je iz
Francuske revolucije.
Kad sam se prebacila na njegov materinji jezik, gospodin Snyder promijenio je stav. Prvi
put u životu bila sam sretna što je otac inzistirao da naučim njemački.
- U knjizi se spominje i pehar koji je pripadao mojoj prabaki Elizi Woolsey - rekla sam,
izvukavši iz dubokog zakutka mozga prošlo vrijeme glagola „pripadati“.
- Gdje ste naučili njemački? - osmjehnuo se.
- U školi. Chapinu.
- Je li vaš pehar od srebra? - nastavio je na njemačkom.
- Da, i zlata. Darovala joj ga je obitelj mladog kaplara kojeg je njegovala u Gettysburgu.
Da nije bilo Elize, umro bi od ozljeda i zato su joj poslali taj pehar i divno pismo.
- Gettysburg, strašna bitka. Je li na pehar ugravirana posveta?
- Elizi Woolsey s najdubljom zahvalnošću. Na prednjem dijelu je Pan s košarama zlatnog
cvijeća.
- A pismo, je li i ono sačuvano?

129
 - Da, i navodi pojedinosti kaplarova bijega iz močvara Chickahominyja.
- Odlično porijeklo - rekao je gospodin Snyder.
Radije bih umrla nego se odvojila od tog pehara, ali priča o njemu smekšala je gospodina
Snydera dovoljno da mi dade ponudu za vilice.
- Četrdeset i pet dolara najviše je što vam mogu dati - rekao je. - Nakon krize, srebro još
uvijek nije našlo svoje tržište.
Od Crnog utorka i pada burze prošlo je više od deset godina. Do 1941., naše gospodarstvo
počelo se oporavljati, ali neki ljudi još uvijek se nisu mogli natjerati da izgovore riječ
„depresija“.
- Gospodine Snyder, ako ih rastalite, dobit ćete za njih sedamdeset i pet dolara.
- Šezdeset.
- U redu - pristala sam.
- Pravo je zadovoljstvo poslovati s vama - rekao je gospodin Snyder. - Židovi mi dolaze
kao da oni meni čine uslugu.
Odgurnula sam se od pulta.
- Gospodine Snyder, žao mi je ako ste stekli dojam da sam osoba koja će dopustiti
vrijeđanje ijedne rasne ili etničke skupine. Ne znam kako je u Njemačkoj, ali ja s antisemitima
ne želim imati posla.
Zamotala sam svoje vilice i uzela ih.
- Gospođice Ferriday, molim vas. Moja izjava bila je neumjesna. Oprostite mi.
- Ova država osnovana je na načelima jednakosti i pravednosti, i bilo bi vam pametno da
to zapamtite. Mislim da vašem poslovanju ne bi pomoglo da ljudi pomisle da je kod vas itko
nedobrodošao.
- Svakako ću zapamtiti - rekao je i nježno izvukao vilice iz mojih ruku. - Molim vas,
primite moje najdublje isprike.
- Prihvaćam vašu ispriku. Gospodine Snyder, ja nikome ništa ne zamjeram, ali od ljudi s
kojima poslujem očekujem moralnost i poštenje.
- Cijenim to, gospođice Ferriday, i žao mi je ako sam vas uvrijedio.
Tog dana izašla sam iz Snydera i Goodricha s obnovljenim optimizmom i dovoljno
gotovine da pošaljem i svoje pakete i sanduk doniranog Ovaltinea. Utješila sam se pomišlju
da čovjek ponekad mora sklopiti nagodbu s vragom kako bi pomogao potrebitima. Trgovala
sam s antisemitom, ali to sam učinila za dobrobit nastradalih.
Zahvaljujući gospodinu Snyderu, pedesetoro francuske djece bez roditelja znat će da nisu
zaboravljena.

130
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

KASIA

1941. - 1942.

Z bog neposluha Irmi Grese kažnjena sam s dva tjedna bunkera. Baraka za kažnjavanje
opravdala je svoju reputaciju: završila sam u samici u mračnom podrumu, u kojoj nije bilo
ničeg osim drvenog stolca bez naslona i vojske žohara. Sa sve većom mržnjom u duši, vrijeme
sam provodila oplakujući gospođu Mikelsky i smišljajući kako ću se osvetiti Nijemcima. Platit
će zbog onog što su učinili gospođi Mikelsky. U tamnoj ćeliji, zamišljala sam kako predvodim
masovni bijeg iz logora, ubijam Binzovu nogom stolca, pišem šifrirana pisma tati, i u njima
navodim imena. Morat ću biti strpljiva, ali doći će taj dan.
U proljeće nas je jedne nedjelje posjetila Matka, što je bio dar s neba, jer otkad su je
preselili u elitne barake, rijetko smo je viđale. Iznenadila nas je u krevetu, na kojem smo se
Luiza, Zuzanna, Janina i ja okupile prije spavanja u jednoj budalastoj igri. Nazvale smo je Što
bih ponijela Ljepoticom. Ljepotica je dotad dobila drugo značenje. Tom cestom su logorašice
išle pred streljački vod. Ako su imale sreće, bilo je vremena da im logoraška obitelj uredi
kosu i odjeću, da budu lijepe na svojoj posljednjoj šetnji.
U toj igri nadmetale smo se koja će smisliti najsmješniju stvar koju bi ponijela sa sobom
u smrt pred streljački vod. Iako to sad možda zvuči neobično, tad smo nalazile utjehu u mnogo
takvih morbidnih igara, među kojima je bila i Ružičasti dim, plavi dim, u kojoj smo predviđale
kakve bi boje bio dim neke djevojke da je spale u pećima u gradu. Umornima i izgladnjelima
nakon dvanaest sati rada, smijati se svemu tome donosilo je svojevrsno olakšanje.
Matka se popela na moj krevet i poljubila me u čelo. Oko ruke je nosila fluorescentno
žutu vrpcu povlaštenih zatvorenica kojima je bilo dopušteno slobodno kretanje logorom.
Prešla sam jagodicom prsta preko izbočenih, crvenih slova izvezenih na vrpci i osjetila neku
neobičnu jezu.
Otresla sam zlu slutnju. Bilo je divno vidjeti je! Opazila sam komadić modre špage koji je
zavezala oko prstenjaka. Da je podsjeti da je još uvijek udana za tatu?
- Mogu ostati samo nekoliko minuta - rekla je, zadihana od trčanja iz barake broj jedan.
Vrata su se svake večeri bez iznimke zaključavala u devet sati. Čak i sa žutom vrpcom oko
ruke, uhvate li je iza devet izvan njezine barake, čekat će je bunker ili nešto gore. Osim toga,
uvedeni su novi propisi kako bi se onemogućila prijateljstva među logorašicama, posebno
među Poljakinjama: posjeti kroz prozore baraka nisu bili dopušteni; pomaganje
drugim zatvorenicama na Appellu nije bilo dopušteno; međusobni razgovori nisu bili
dopušteni bez posebnog odobrenja.

131
 Matka nas je sve zagrlila, a ja sam udahnula njezin miris. Posegnula je u njedra svoje
haljine i iz njih izvukla nešto zamotano u čistu bijelu krpu. Kad je razmotala krpu, ugledale
smo cijelu štrucu bijelog kruha, zlaćano smeđe korice posute zrncima soli. Mirisao je na
kvasac! Sve smo ga dodirnule, jedna po jedna.
- Još jedna štruca? - iznenadila se Zuzanna. - Odakle ti?
Matka se osmjehnula. - Nemojte ga pojesti odjednom jer će vam teško pasti na želudac.
Zuzanna je gurnula kruh ispod svog jastuka. Kakav dar!
Luiza se priljubila uz Matku. - Mislim da sam pronašla svoj najveći talent.
- Stvarno? - rekla je Matka. - Reci koji je, nemoj me držati u neizvjesnosti.
Luiza je izvadila iz džepa klupko svjetloplave vune.
Uzela sam ga iz njezine ruke. - Gdje si ga nabavila?
Brzo ga je ponovno otela od mene. - Dala sam za njega cigaretu koju sam našla na platzu.
Moja nadglednica kaže da nikad nije vidjela bržu pletilju od mene. Danas sam već isplela dva
para čarapa. Više ne radim na češljanju vune. Odsad sam u Strickereiu, i jedini mi je posao
plesti.
Strickerei je bila logorska pletionica, neobično mjesto rezervirano za najbrže, najbolje
pletilje. Pogled u tu zgradu otkrivao je mnoštvo žena koje su sjedile i plele luđačkom brzinom,
kao filmska vrpca koja prebrzo prolazi kroz projektor.
Dodirnula sam njezinu ruku. - Znaš da te čarape šalju na frontu da ugrij u stopala
njemačkih vojnika.
Luiza se odmaknula od mene. - Nije me briga. Kad odemo odavde, otvorit ću trgovinu
vunicama svih boja i samo ću cijeli dan plesti.
- Divno - rekla je Matka i privukla Luizu k sebi. - To će sigurno biti veoma brzo. Tata i
ostali sigurno...
Brzo me je pogledala. Ostali? Lennart?
- ... rade na tome da nas puste odavde.
- Baš smo se spremale igrati Što bih ponijela... - rekla je Janina. Još uvijek ju je bilo
neobično vidjeti bez njezine plamenocrvene kose. Nakon što su joj obrijali glavu prvog dana
u logoru, narasla joj je tanka, smeđa kosica, kao paperje vrapčića. Mnogim
drugim logorašicama bilo je dopušteno da zadrže kosu, ali Binzova je namjerno zahtijevala
da Janini briju glavu, baš zato što se Janina tome toliko opirala.
- Matka se toga ne želi igrati - prekinula ju je Zuzanna ozbiljna lica.
- Znam da je budalasto, ali hoćete li se igrati s nama? - upitala je Janina.
- Naravno - odgovorila je Matka. - Ako požurimo. - Sve bi učinila da nas usreći.
Janina nas je sve privukla k sebi. - Morate reći što biste ponijeli Ljepoticom.
Matka je nakosila glavu. - Misliš na...
- Na svoju posljednju šetnju. Na primjer, ja bih obula najljepši par cipela s najvišim
potpeticama. Od crne teleće kože... ne, od antilopa... i u njima bih ponosno stala pred zid. A
kosu bih počešljala kao Rita Hayworth...
- To su dvije stvari - rekla je Luiza.
- I natrpala bih grudnjak tkaninom.

132
 - Janina... - zaustila je Zuzanna.
- Što? Jednom za promjenu želim imati grudi. Ako već moram umrijeti, želim izgledati
lijepo dok umirem.
Zuzanna se nagnula prema nama. - Ja bih ponijela kutiju najboljih poljskih čokoladnih
bombona, svih vrsta... s kremom od vanilije, karamele, lješnjaka...
- Prestani - prekinula ju je Janina. Mrzila je kad se govorilo o hrani i stavljala dlanove na
uši kad su djevojke uporno ponavljale svoja najdraža jela i recepte.
Luiza se uspravila. - Ja bih ponijela svoje pletivo. Kad bi Binzova vidjela koliko je lijepo,
poštedjela bi me.
Matka se smješkala sve to slušajući. Bilo je lijepo vidjeti je nasmiješenu.
Došao je red na mene. Čula sam kako Stubova doziva nekog iz kupaonice. Bila je blizu, pa
sam govorila veoma tiho.
- Ja bih ponijela madrac i divovsku perinu i spavala, dok me čuvarice nose, a Binzova
hladi velikim, ružičastim nojevim perom.
Janina se tiho zahihotala.
- Što bi ti ponijela? - šapnula je nasmijana Zuzanna Matki.
Matka je promatrala svoje ruke i dugo razmišljala, tako dugo da smo pomislile da je
možda ipak odustala od igre. Kad je napokon progovorila, na licu je imala neki čudan izraz.
- Ja bih ponijela buket ruža... ruža i jorgovana.
- Oh, obožavam jorgovane - rekla je Luiza.
- Koračala bih visoko podignute glave i putem predala taj buket čuvaricama i rekla im da
se ne krive zbog onog što su učinile.
Zar Matka nije shvatila da je svrha te igre da nas oraspoloži?
- A kad bih stigla do zida, odbila bih povez za oči i viknula „Živjela Poljska!“, prije nego...
Spustila je pogled na svoje ruke.
- Sve bi mi jako nedostajale - rekla je s tek sjenom osmijeha na usnama.
Zuzanna se smjesta snuždila. Ni nama ostalima više nije bilo do smijeha i sve smo
utihnule. I sama pomisao da bi se to moglo dogoditi bila je previše strašna.
Mora da smo sve izgledale kao da ćemo se svakog časa rasplakati, jer Matka je brzo
promijenila temu.
- Revier sad mnogo bolje radi...
- Kako je ona liječnica? - upitala sam. Bilo je toliko mnogo pitanja, a tako malo vremena.
- Zadovoljna je jer je posao bolje organiziran, ali bolesnim ženama više ne smijem
dopustiti da ostanu ondje. - Nagnula se prema nama i nastavila tišim glasom. - Zatvorenice
koje ne mogu raditi odmah likvidiraju, pa se ne približavajte ambulanti. A liječnici se ne može
vjerovati. Najbolje je da se klonite Reviera.
- Nijemci - rekla je Zuzanna. - Matka, stidim se jer smo dijelom Njemice.
- Ne govori to. Trebala bi upoznati dobru ljekarnicu iz grada, Paulu Schulz. Kad donese
lijekove za SS-ovce, kradom mi tutne boju za kosu da starije žene izgledaju mlađe i ne budu
ubijene, ili lijekove za srce da one slabe mogu stajati na Appellu. Rekla mi je da su
Amerikanci...
133
 Stubova je prošla pokraj našeg kreveta perući zube i pljunula u limenu šalicu.
- Gasi svjetla! - dreknula je.
Čvrsto sam zagrlila Matku, nisam je mogla pustiti, i plakala sam kao dijete dok se nije
istrgnula iz mog zagrljaja i iskrala, bojeći se da će biti uhvaćena. Stidjela sam se svog
ponašanja, ali gledati je kako žuri Ljepoticom i okreće se da nam pošalje poljubac iz tame bilo
je gore od gladi i svih batina.
Neopisiva agonija.

Kasnije tog tjedna Roza je došla u našu spavaonicu prije jutarnjeg Appella i pročitala
imena deset logorašica koje su se morale javiti u Revier. Na tom popisu bile smo i Luiza,
Zuzanna i ja.
Kad su ostale odveli na posao, Roza nas je odvela Ljepoticom do Reviera. - Cure, požurite
- ljubazno je rekla.
Gdje je ona stara Roza koja nas je tukla kad smo zabušavale? Osjetila sam kako me
obuzima jedna od onih mojih zlih slutnji. Nebo je tog jutra, dok smo se približavale baraci
Reviera, bilo ružičasto i modro.
Okrenula sam se prema Zuzanni. - Što se događa?
- Ne znam - odgovorila je škiljeći na jutarnjem suncu.
- Imamo Matku - rekla sam.
- Naravno - hladno je odvratila Zuzanna.
Revier je tog dana bio neobično tih. Matka nije bila na svom mjestu za velikim drvenim
stolom na recepciji. Pogled mi se zaustavio na žutom stolcu na kojem je obično sjedila i
upisivala pacijente, a koji je sad bio prazan.
- Gdje je vaša majka? - šapnula je Luiza dok smo prolazile pokraj stola.
Zuzanna se osvrnula oko sebe. - Ovdje je negdje.
Roza nas je predala dvjema jedrim SS-ovim bolničarkama u smeđim odorama, s kapama
koje su kao čisti, bijeli kolači bile ukosnicama pričvršćene za začešljanu kosu. Odvele su nas
hodnikom do vapnom obijeljene prostorije, u koju su bila nakrcana tri kreveta na kat i šest
kreveta za jednu osobu. Prozor veličine otirača za noge gotovo je dodirivao niski strop.
Najednom su se zidovi počeli primicati. Zar u ovoj prostoriji nema nimalo zraka?
Alfreda Prus, djevojka koju sam znala iz izviđačica, sjedila je u bolničkoj spavaćici na
jednom od kreveta, s rukama sklopljenim u krilu.
Obrisala sam nešto mokro s gornje usne. Što nam se događa?
Jedna od bolničarki rekla nam je da se razodjenemo, uredno složimo odjeću i obučemo
bolničke spavačice. Duboko sam udahnula, toliko duboko da sam mislila da će mi se pluća
rasprsnuti, pa polako izdahnula. Ostat ću pribrana zbog Luize.
Kad su bolničarke otišle, Zuzanna se ushodala po sobi. Skinula je prazni bolnički karton
s držača na krevetu i zagledala se u njega.
- Što misliš da se događa? - upitala je Luiza.
- Nisam sigurna - odvratila je Zuzanna.
- Samo ostani pokraj mene - umirila sam Luizu.

134
 - Ovdje sam već dva dana i jedino društvo bila mi je jedna luda Ciganka - rekla je Alfreda.
- Jutros su je odveli. Što mislite da namjeravaju? U susjednoj sobi još je djevojaka. Jednu sam
čula da plače.
Zuzanna je prišla vratima između dviju soba i ovila prste oko metalne kvake.
- Zaključana su - rekla je.
Uskoro su bolničarke dovele u sobu još nekoliko Poljakinja, među kojima i Janinu
Grabowski, i Reginu, visoku i tihu ženu s okruglim naočalama za čitanje, koja je u našoj baraci
držala tajne satove engleskog jezika. Odjenule smo svoje spavaćice, a Janina i Regina su se
nasmijale jer su nam se zbog otvorenih leđa vidjele stražnjice.
- Možda nas šalju u neki podlogor pa nas moraju posebno pregledati? - predložila je
Alfreda.
- Možda nas šalju u bordel - rekla je na to Regina.
Sve smo znale da je u susjednom logoru otvoren bordel. Binzova je na Appellima više no
jednom tražila dragovoljke za njega, obećavajući da će za nekoliko mjeseci usluga biti puštene
iz logora i dobiti najfiniju obuću i odjeću.
- Regina, prestani - rekla sam.
Luiza me je uhvatila za ruku. Dlanovi su nam se dodirnuli, i moj i njezin vlažni. - Radije
bih umrla - prodahtala je.
- Donijela sam svoj engleski rječnik - rekla je Regina stavljajući ga ispod jastuka. Načinila
ga je od osam listića toaletnog papira, ispisanih najsitnijim rukopisom.
- Ovdje nam nijedna knjiga neće biti ni od kakve koristi - presudila je Janina. - Mi smo
njihovi laboratorijski kunići. Da vam nacrtam?
- Nadam se da nas neće bosti iglama - prepala se Alfreda.
Luiza se privinula uz mene. - Ne podnosim igle.
Da se smirimo, Luiza i ja sjele smo na jedan krevet i gledale palčića koji je gradio gnijezdo
s druge strane prozora; odletio je pa se vratio s još građevinskog materijala. Zatim smo jedna
drugu ispitivale engleski. Zdravo. Moje ime je Kasia. Gdje mogu naći taksi?
Uskoro je u sobu ušla bolničarka s toplomjerom, metalnom zdjelom i britvom.
- Zašto nas žele obrijati? - šapnula je Luiza.
- Nisam sigurna. - Zar će na nama vršiti neke kirurške zahvate? Sigurno je došlo do
nesporazuma. Kako je Matka to mogla dopustiti?
Zgodna bolničarka Gerda dotrčkarala je s još dvije bolničarke, od kojih je jedna nosila
pladanj s iglama i ampulama. Gerda je prišla ravno Luizi.
- Ne, molim vas - preklinjala je Luiza ovivši ruke oko mog vrata. Čvrsto sam je zagrlila.
- Molim vas, nemojte je ozlijediti - rekla sam. - Uzmite mene.
Zuzanna je sjela na krevet pokraj Luize. - Imajte milosti. Luiza ima samo petnaest godina
i boji se igala.
Gerdine pomagačice silom su odvojile Luizine ruke od mog vrata.
- Neće biti strašno - osmjehnula se Gerda Luizi. - Uskoro ćeš vidjeti cvijeće i čuti zvona.

135
 Silom su gurnule Luizu na nosila na kotačima i ispružile joj ruku. Prekrila sam oči kad je
vrisnula od uboda igle. Ali već u sljedećem trenutku, prispavalo joj se i bolničarke su izgurale
nosila iz sobe.
- Bojim se da... - zaustila je Zuzanna.
- Izvode kirurške zahvate na nama? - Prestravila sam se već to izgovorivši.
- Mene će sljedeću odvesti - rekla je. - Svojeglave su im prve na redu. - Hodnikom je
odjeknuo zvuk klimavih kotača drugih nosila.
- Moramo javiti Matki - rekla sam.
Gerda je dogurala nosila u sobu i pozvala Zuzannu. - Auf die Bahre - s osmijehom je rekla.
Na nosila.
- Što se ovdje događa? - uspravila se Zuzanna. - Imamo pravo znati.
Gerda je prišla Zuzanni i grubo je povukla za ruku.
- Dođi. Bit će ti pametnije da se ne opireš. Moraš biti hrabra.
Držala sam Zuzanninu drugu ruku dok ju je Gerda vukla prema nosilima.
- Ne smijete nam to raditi - rekla sam.
Zuzanna je udarila Gerdu po ruci pa je Gerda pozvala dvije zdepaste kapo sa zelenim
trokutima na rukavima. Dotrčale su, grubo gurnule Zuzannu na nosila i zavezale je bijelim
pamučnim vrpcama.
- Ne opiri se - ponovila je Gerda. - Brzo će završiti i bit ćeš pustena kući u Poljsku.
Je li to moglo biti istina?
Prišla sam jednoj kapo. - Kamo je vodite? - Janina i Regina su sve to promatrale, grleći se
najednom od donjih kreveta.
Kapo me je odgurnula dok je Gerda zabijala iglu u Zuzanninu ruku.
- Mi smo zatvorenice, nismo pokusni kunići - rekla sam.
Zuzanna se umirila i Gerda je izgurala nosila iz sobe.
- Volim te, Kasia - obratila mi se Zuzanna dok su je odvodili.
Za nekoliko minuta, Gerda je došla po mene. Opirala sam se dok su me njezine kapo
gurale na nosila, a kad su me priklještile svojom težinom, tresla sam se kao da sam prekrivena
ledom. Gerda me je uhvatila za ruku i osjetila sam ubod igle u pregibu lakta.
- Vi cure gore ste od muškaraca - nasmijuljila se.
Muškaraca? Kojih muškaraca? Gdje su oni?
Vrijeme se rasplinulo. Možda od morfija? Netko me je dogurao u prostoriju u kojoj je sa
stropa visjela okrugla svjetiljka, i stavio mi ručnik preko lica. Osjetila sam ubrizgavanje
injekcije u žilu i neka žena rekla mi je da brojim unatraške. Ona je brojala na njemačkom, ja
na poljskom, i tako brojeći, zaspala sam.
Probudila sam se u neko doba noći. Jesam li halucinirala? Ponovno sam bila u krevetu na
odjelu i prostor je bio osvijetljen samo slabim odsjajem kroz prozor. Tad je najednom
prostoriju proparala zraka svjetla, kad su se vrata otvorila i brzo zatvorila. Osjetila sam
majčin miris i učinilo mi se da ona stoji pokraj mog kreveta i da me pokriva, odiže madrac i
zateže plahtu ispod njega, kao što je uvijek činila. Matka! Osjetila sam kako njezine
usne dodiruju moje čelo i zadržavaju se na njemu.

136
 Pokušala sam posegnuti za njom, ali nisam mogla. Molim te, ne idi.
Uskoro je u prostoriji ponovno zabljesnulo svjetlo i nje više nije bilo.
Sutradan ujutro probudila sam se kao da izranjam s dna oceana.
- Matka! - zvala je Luiza s kreveta pokraj moga. - Matka, strašno sam žedna.
- Ovdje sam, Lou - odvratila sam.
Pridigla sam se na laktove i vidjela da su svi kreveti puni. Sve djevojke osim Zuzanne na
jednoj su nozi imale gips ili papirnate zavoje. Neke su jaukale i dozivale majke, supruge ili
djecu. Sve smo bile strahovito žedne. Stavili su me u krevet najbliži prozoru, a Zuzannu u onaj
kod vrata u hodnik.
- Zuzanna? - zazvala sam je, ali nije odgovorila. Povratila je po sebi i posteljini.
- Matka! - viknula sam najglasnije što sam mogla. Je li me sinoć doista posjetila? Jesam li
to samo sanjala?
Osjećala sam nepodnošljivu mučninu i bol. Kad sam se tek probudila, nisam bila sigurna
imam li još uvijek nogu, ali kad sam pogledala, vidjela sam da je od vrha prstiju do bedra u
debelom gipsu. Osjećala sam da je ispod gipsa neka meka tkanina, kao da je gips podstavljen
pamukom. Neke od nas su na gipsu ili zavojima imale napisane oznake: AI, CII, i slično.
Nekima je bila operirana lijeva noga, nekima desna, nekima obje. Na mom gipsu crnim
je flomasterom bio napisan rimski broj jedan. Što je značio?
Preklinjale smo da nam donesu vode. Nismo je dobile ni kapi, ali doktorica Oberheuser
ponudila nam je čašu u kojoj je bio ocat. Nijedna ga nije mogla popiti.
Gubila sam svijest i budila se iz nesvijesti. Sve smo bile omamljene, ali Alfreda i Luiza su
bile u posebno lošem stanju. Na njihovim gipsovima bilo je napisano veliko slovo T. Alfreda
je isprva samo jaukala od bola, ali ubrzo joj se vrat ukočio i glava izvila. Kako je jutro odmicalo,
više nije osjećala ruke i noge.
- Molim vas, pomozite mi - rekla je. - Vode. Molim vas, dajte mi vode.
Janina je nekako uspjela ustati i skakutala je od kreveta do kreveta, tješila nas, namještala
nam deke i donosila jedinu gusku u prostoriji.
- Brzo će nam donijeti vodu - govorila je Janina, iako joj se i samoj strašno podrigivalo.
- Matka, Kasia je! - viknula sam, nadajući se da će me Matka čuti za svojim stolom u
Revieru. Ali nismo vidjele nikog osim doktorice Oberheuser i bolničarke Gerde, koje su došle
do naših kreveta.
Negdje usred noći, probudila me Luiza. Koliko smo dugo bile ondje? Dva dana? Dva
tjedna? Bilo je teško reći, jer svaki trenutak bio je isti, dani se pretapali jedan u drugi.
- Kasia, jesi li budna? - upitala je Luiza.
Zrake svjetla reflektora na tornju u redovnim su razmacima šarale s jednog kraja
prostorije na drugi i osvjetljavale Luizino blijedo lice, ukočeno od bola. Imala je groznicu i
drhtala je od glave do pete.
- Ovdje sam, Lou - odgovorila sam.
Ispružila je ruku prema meni i uhvatila sam njezin hladni dlan.
- Molim te, reci mojoj mami da sam bila hrabra.
- Sama ćeš joj reći.

137
 - Ne, Kasia. Strašno se bojim. Možda poludim od straha.
- Ispričaj mi neku priču. Da ne misliš na to.
- O čemu želiš da ti pričam?
- O bilo Čemu. O Pietrikovoj brazgotini.
- O bočici za bebe? Tu priču sam ti ispričala već sto puta. Čekala sam da zraka svjetla
posjeti moje lice i uputila joj svoj najstroži pogled. - Ispričaj mi je ponovno.
- Ne mogu, Kasia.
- Ne odustaj, Lou. Ispričaj mi tu priču.
Duboko je udahnula. - Kad je Pietrik bio beba, moja baka, Bog joj dao vječni pokoj,
donijela mu je u krevetić staklenu bočicu s vodom.
- Je li bio dobra beba, Lou?
- Znaš da je. Ali razbio je bočicu o ogradu krevetića i porezao se po nosu. Naša Matka
dotrčala je kad je čula njegov plač.
- Nemoj zaboraviti krv.
- Jako je krvario i cijelo lice bilo mu je prekriveno krvlju. Baka se onesvijestila kad ga je
vidjela i srušila se na pod dječje sobe. Lako je padala u nesvijest...
Luiza je utihnula.
- I onda? - ponukala sam je.
- Liječnici su ga zašili. Srećom, staklo mu nije ozlijedilo lijepe plave oči, ali na hrbatu nosa
ostala mu je ružna brazgotina.
- Ja ne mislim da je ružna - rekla je.
Svjetlo je uhvatilo Luizin osmijeh, ali zbog njega je samo djelovala nekako bolesnije. -
Mogao bi imati i dvije glave, a ti bi još uvijek bila luda za njim. Jesam li u pravu?
- Valjda. Ali on voli Nadiju. I ona njega. Nijedna djevojka ne bi kupila svih deset kupona
za ples s nekim momkom, ako nije zaljubljena u njega.
- Znaš, možda nisi u pravu. Nadia mi je rekla da ti je nešto ostavila. Na vašem tajnom
mjestu.
Luiza zna za naše tajno mjesto? Ništa nije sveto. - Pokušaj malo odspavati.
- Hoću, ali samo ako mi prije toga kažeš je li grijeh prekršiti obećanje.
- Ovisi o obećanju.
Luiza se okrenula licem prema meni. I taj mali pokret naizgled joj je izazvao strašan bol.
- Ali dala sam časnu riječ. Hoće li mi Bog to zamjeriti?
- Bog je naš dužnik jer nas je stavio ovamo.
- Ne grdi Boga.
- Lou, smiješ mi reći. Kome si obećala da nećeš reći?
- Pietriku.
Sve se ubrzalo. Je li riječ o meni?
- Zakuni se da mu nikad nećeš reći da sam ti rekla. Vjerojatno ga više nikad neću vidjeti,
ali ne bih mogla podnijeti da me pamti kao brbljavicu.

138
 - Luiza, ne smiješ tako razmišljati. Vidjet ćeš ga. Znaš da mogu čuvati tajnu.
- Rekao je da je nešto shvatio kad ste plesali u klubu.
- Što je shvatio?
- Nešto važno.
- Luiza, neću to izvlačiti iz tebe...
- Pa, rekao mi je da te voli. Eto.
- Ne.
- Da. I da će ti to reći.
- Bojim se da nakon ovog neću baš često plesati.
- Nemoj se praviti da ti je svejedno. I ti njega voliš. Znam.
- Ako baš moraš znati, da, volim ga. Ali on je lud za Nadijom.
- Nije, on voli tebe. Nikad mi ne bi lagao. Prava si sretnica što imaš mog brata. Zajedno
ćete ostarjeti i imati djecu. - Načas je utihnula. - Nedostajat će mi. I roditelji će mi nedostajati.
Reci im da sam bila hrabra, čak i ako na kraju ne budem takva.
Držala sam je za ruku dok nije zaspala. Tad sam i sama utonula u san, razmišljajući koliko
je dobar osjećaj biti voljen, i o Pietriku kao bebi, i kako si nikad neću oprostiti ako mu ne
dovedem Luizu kući.

Uskoro smo sve dobile visoku temperaturu i sve više djevojaka bilo je u sve gorem stanju.
Noga me je nepodnošljivo boljela, kao da mi roj pčela napada list.
Doktoricu Oberhauser nismo vidjele do naredne večeri, a tad se više Alfreda i Luiza nisu
mogle ni pomaknuti; tijela su im bila ukočena, leđa izvijena. Pokušala sam držati Luizu za
ruku, ali prsti su joj bili kruti i savijeni kao kandže. Više nije mogla govoriti, ali u očima sam
joj vidjela da je prestravljena.
Zuzanna se povremeno budila, ali većinu vremena nisam je mogla probuditi. U kratkim
razdobljima budnosti, ležala je sklupčana i stenjala držeći se za trbuh. Što su joj učinili?
Doktorica Oberheuser ušla je u sobu s bolničarkom Gerdom.
- Es stinkst hier - bilo je sve što je doktorica Oberheuser rekla kad je ušla.
Zar smo mi krive jer u prostoriji smrdi? Meso koje gnjili nema ugodan miris.
- Gospođo doktor, molim vas, možemo li dobiti malo vode? - upitala sam, ali ona me je
ignorirala, hodajući od kreveta do kreveta i zapisujući na svoje kartone. - Gleiche, Gleiche,
Gleiche - bilo je sve što je rekla dok je uspoređivala naše operirane noge sa zdravima. - Isto,
isto, isto.
- Zuzanna! - viknula sam. Zašto mi ne odgovara? Spavala je na boku, s koljenima uz prsa.
Doktorica Oberheuser prišla je Luizi, provjerila joj puls pa mahnula bolničarki.
- Ovu možete odvesti - rekla je, pokazujući na Luizu.
Krv mi se zaledila. - Oh, ne, molim vas, gospođo doktor. Luiza ima samo petnaest godina.
Bolničarka Gerda dogurala je nosila do Luizina kreveta.
- Samo joj treba još lijekova - rekla sam. - Molim vas.
Doktorica Oberheuser stavila je prst na usne, pokazujući mi da ušutim.

139
 - Molim vas, ja ću paziti na nju.
Dvije bolničarke zajedno su podigle Luizu i položile je na nosila.
Obratila sam se liječnici. - Bit ćemo tihe, obećajem.
Doktorica Oberheuser prišla je mom krevetu i položila ruku na moju. - Ne smiješ buditi
ostale djevojke.
- Gdje je moja majka? - upitala sam. - Halina Kuzmerick.
Doktorica Oberheuser se ukočila i polako podigla ruku s moje, najednom bezizražajna
lica.
- Moram razgovarati s njom - dodala sam.
Liječnica se odmaknula od mog kreveta. - Tvoja prijateljica će biti dobro. Ne brini. Samo
je premještamo u drugu sobu.
Posegnula sam za suvratkom njezine liječničke kute, ali gips me je pretegnuo. Bolničarka
Gerda zabila je iglu u moje bedro.
- Recite mojoj majci da je trebam - rekla sam prije nego što mi se zamaglilo pred očima.
Kamo su odveli Luizu? Nastojala sam ostati budna. Plače li to ona u susjednoj prostoriji?
Nakon toga, mislila sam da ću poludjeti. Mi koje smo bile u gipsu samo smo danima
nepomično ležale i neprestano slušale klasičnu glazbu odnekud iz Reviera. Gdje je moja
majka? Je li pomogla Luizi? Sve smo izgubile pojam o vremenu, ali nakon naizgled
nekoliko mjeseci, Zuzannino stanje poboljšalo se dovoljno da može sjediti. Preklinjala je
doktoricu Oberhauser da nam skinu gips ili ga promijene, ali liječnica se nije obazirala na nas
i, najčešće loše raspoložena, samo je lupala svojim kartonima i grubo postupala s nama.
Imale smo grozne rane od ležanja, ali one nisu bile ništa u usporedbi s bolom od rezova.
Jednog dana, Anise Postel-Vinay, Francuskinja s kojom se Zuzanna sprijateljila
sortirajući ratni plijen, ubacila je kroz visoki prozor naše sobe dar iz SS-ove kuhinje. Kao kiša,
rasuo se oko mog kreveta. Dvije mrkve i jabuka. Komad sira i kocka šećera. Božanska kiša.
- To je za Kuniće - rekla je dovoljno glasno da je čujemo. Ako je uhvate, sigurno će završiti
u bunkeru.
Omotala sam oko žlice poruku za Matki, napisanu na komadiću papira koji sam dobila od
Regine, i bacila žlicu kroz prozor.
- Možeš li to dostaviti mojoj majci?
- Pokušat ću - čuo se Anisin odgovor.
Žlica je doletjela natrag u sobu, oslobođena pisamca, i sigurno prizemljila na moj krevet.
- Otkad su počeli operirati, zabranili su pristup mnogim logorašicama koje su radile kao
bolničarke u Revieru - rekla je Anise.
Kakva vijest! Znači, zato Matka nije mogla doći.
- Hvala ti, Anise - odvratila sam. Kako je divno moći reći Matki da nam nedostaje, makar
i porukom.
Nakon toga, ime Kunići zadržalo se i svi su nas u logoru tako zvali. Kroliki na poljskom.
Pokusni kunići. Lapins na francuskom. Čak nas je i doktorica Oberheuser zvala svojim
Versuchskaninchen.

140
 Tjednima nakon toga, sve mi koje smo bile u gipsu strašno smo se mučile svaki put kad
smo trebale gusku, a rana me je nepodnošljivo svrbjela. Kad bih se noću probudila od svrbeža,
grozničavo sam ležala u krevetu i brinula zbog Luize. Što ću reći Pietriku? Njegovim
roditeljima? Nikad se neće oporaviti od gubitka voljene Lou.
Jednog dana izvukla sam iz metalnog okvira kreveta dugi komad savijene žice i gurnula
ga ispod gipsa da se počešem.
To je pomoglo.
Smislile smo slavopojku pudingu od kruha. Regina nas je učila engleski i pričala nam o
svom sinčiću, Freddiju, koji je upravo počeo govoriti kad je ona uhapšena. Satima sam
promatrala ptičicu koju smo Luiza i ja vidjele da savija gnijezdo onog dana kad smo došle u
Revier. Uživala sam gledajući je, dok nisam shvatila da palčić oblaže svoje gnijezdo mekim
pramenovima ljudske kose, plave, crvene i smeđe, i isprepliće ih s trskom.
Jednog jutra bolničarke su došle po djevojke s gipsom.
- Vrijeme je da vam skinemo gips - rekla je Gerda kao da je božićno jutro.
Mene su prvu odveli i bila sam presretna što će nas napokon pustiti. Bolničarka mi je
pomogla da se popnem na nosila, prekrila mi lice ručnikom i odgurala me u operacijsku salu.
Čula sam nekoliko muških i ženskih glasova, među kojima i Gerdin i doktorice Oberhauser.
Ležala sam na nosilima i stezala plahtu, sretna što mi je lice prekriveno ručnikom. Želim
li uopće vidjeti svoju nogu? Molila sam se samo da ponovno mogu hodati i plesati. Hoće li
Pietrik misliti da sam odvratna? Možda moja noga neće izgledati tako grozno kad skinu gips.
- Dopustite meni - rekao je muški glas, kao da otvara bocu skupog šampanjca. Doktor
Gebhardt?
Osjetila sam nešto hladno i metalno na nozi i već u sljedećem trenutku škare su prerezale
gips. Netko je podigao gips s moje noge i zrak mi je zadraškao kožu, a smrad zapahnuo
nosnice i ispod ručnika. Kad sam se naglo uspravila, ručnik je kliznuo s mog lica. Liječnici i
bolničarke užasnuto su ustuknuli. Gerda se zgranula.
- Blagi Bože - rekao je doktor Gebhardt.
Pokušala sam se osloniti na laktove da vidim svoju nogu, ali Gerda mi je ponovno prekrila
lice ručnikom i polegnula me na nosila. Uspjela sam je odgurnuti i uspraviti se, i tad sam
vidjela strahotu u koju se moja noga pretvorila.

141
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

HERTA

1942.

U proljeće 1942., još uvijek smo bili optimistični. Istina, šuškalo se da će Hitlerov rat na
dvije bojišnice biti naša propast, ali u Ravensbrücku su nas u Der Stürmeru svako jutro
čekale nove dobre vijesti. Prema novinskim člancima, naš Führer vladao je Europom, ili
barem onim njezinim dijelovima koji su nam bili potrebni. Rat će do ljeta sigurno završiti.
Svršetak prethodne godine donio je uspjeh i našim japanskim saveznicima u borbi protiv
Amerikanaca u Pearl Harboru, i tog proljeća slavili smo njihove neprestane vojne pobjede.
Jedna japanska delegacija obišla je Ravensbrück i bila zadivljena urednošću spavaonica
Jehovinih svjedokinja i cvijećem na prozorima. Himmler je naredio da na prozore postavimo
kadice s cvijećem, jer reprezentativni logor kao Ravensbrück morao je ostaviti dobar dojam.
Posvetila sam jedan cijeli album izrescima novinskih članaka o njemačkim uspjesima u
Rusiji. Osvajanju Kijeva. Napredovanju prema Moskvi. Istina, zbog uranjene, hladne zime i
činjenice da su se naši vojnici borili u tankim odorama, morali smo se povući na samo
nekoliko kilometara od Kremlja. Ali kad je Führer zatražio od njemačkog naroda da momcima
pošalje toplu odjeću, svi smo poslali skijaške čizme, štitnike za uši i pola milijuna krznenih
kaputa! Novine su predviđale da će s toplijim vremenom stvari brzo krenuti u našu korist.
I moja karijera u Ravensbrücku brzo je napredovala. Koegela je zamijenio Kommandant
Suhren i to je bila dobrodošla promjena. Za razliku od gojaznog i preopširnog Koegela, Suhren
je bio vitak i sažet. Bio je šarmantan muškarac i cijenio je trud koji sam uložila da dovedem
Revier u red, pa smo se od samog početka dobro slagali.
Zapovjednik je povodom svog dolaska organizirao zabavu u svom domu, zgodnoj kući
bež boje, s trokutastim krovom i zelenim roletama, smještenoj na vrhu brda iznad logora. Te
večeri sam u pet minuta do sedam sati izašla iz svoje sobe i uspela se strmim stubama do
njegova doma.
Iz svoje promatračnice na brdu, Suhren je imao pogled na cijeli logor i njegovu okolicu,
uključujući i Uckermark, logor za omladinu, i podlogor Siemens nekoliko kilometara dalje. Kad
se spustila noć, na snažnom svjetlu logorskih reflektora vidjela sam osvijetljene barake i
kolone Hajtlings koje su se vraćale s posla. Sirena se oglasila kad su se Hajtlings postrojile u
dvorištu za Appell.
Isprobavali smo nove peći. Vatra i dim izvijali su se u nebo iz dva visoka dimnjaka nove
Kreme. Pogled na jezero bio je impresivan, siva voda protezala se do ciglenih kuća i crkvenog
zvonika slikovitog Fürstenberga. Na horizontu su se skupili tmurni oblaci.

142
 Prišla sam vratima s još nekoliko kolega iz logora i Elfriede Suhren, zapovjednikova vitka,
plavokosa supruga, uvela nas je u kuću. Za razliku od svoje prethodnice, Anne Koegel, koja je
urlala na logorašice u logorskom frizerskom salonu, Elfriede je bila žena blage ćudi i glavna
dužnost naizgled joj je bila paziti na njihovo četvero djece, kao što seljak pazi na guske.
Prošetala sam kućom, pokraj glasovira na kojem je starac u tirolskom kaputiću s kapom
na glavi svirao njemačke narodne pjesme, i ušla u malu biblioteku, u kojoj je Suhren uživao u
pivu i cigarama s Fritzom i doktorom Rosenthalom. Židovi su bili pretrpani lovačkim
trofejima: jelenjim glavama, prepariranim ribama, glavom ruskog vepra. Na Suhrenovoj
polici za knjige nalazila se velika zbirka Hummel figurica, ali iz nekog razloga, isključivo
dječaka.
Muškarci su bili odviše zadubljeni u svoju omiljenu temu da bi me odmah primijetili.
Razgovarali su o bordelu u Mautbausenu, u koji je Suhren slao ravenbruške Hafilings, i o tome
kako će sretne dobitnice biti sterilizirane prije odlaska. Fritz je primijetio da ga gledam i
lecnuo se zbog mene.
Suhren i Rosenthal su se udaljili, a ja sam se pridružila Fritzu ispod razjapljenih usta
ruskog vepra, iz kojih je visio umjetni ružičasti jezik.
Između Fritza i mene stvari su išle dobro. Zajedno smo gledali film u logorskom kinu
iznad garaža: Štuke, sentimentalnu priču o njemačkom pilotu koji se izliječio od depresije
Wagnerovom glazbom. Fritz se od početka do kraja projekcije vrpoljio na stolcu i govorio da
je sve to apsurdno, ali bilo je lijepo provesti večer s njim. Darovao mi je zumbul u tegliti.
Držala sam ga na svom radnom stolu i tijela je prostorija mirisala od njega. Pametno
je postupio izabravši biljku u tegli, umjesto buketa cvijeća koje bi brzo uvenulo.
- Suhren ima krasan dom - rekla sam.
Fritz je otpio gutljaj svog piva. - Ako mrtve životinje voliš više od živih.
Iz kuhinje je zaštektao pas; malen, sudeći po zvuku. Takvi su najgori. Veliki psi barem
imaju svrhu - čuvati posjed od uljeza ili loviti hranu.
I Otišli smo do kuhinje, čiste i moderne, s otmjenim ormarićima od hrastovine i
najnovijom rasvjetom. Uzvanici su se posluživali punčem boje trešnje, posluženim u velikoj
zdjeli od brušenog stakla na kuhinjskom stolu.
- Misliš li da će Gebhardt poslati Himmleru najnovije podatke o pokusima sa
sulfonamidom? - upitala sam. - Spomenuti naša imena?
Fritz mi je pridržao kuhinjska vrata dok smo izlazili u blagovaonicu. - Svejedno mi je.
Odlazim.
Zastala sam kao ukopana i osjetila laganu vrtoglavicu. Kako može samo tako otići? Jedan
je od mojih malobrojnih saveznika. Zar će me ostaviti samu s Binzovom i Winkelmannom?
- Zašto tako naglo? Možda bi trebao razmisliti...
Fritz je iskapio svoje pivo i odložio praznu kriglu na vitrinu u kojoj se nalazila
preparirana preplašena jarebica, zaleđena u letu.
- Ako nisi primijetila, Gebhardta mi je preko glave.
- Stres različito utječe na ljude...

143
 - Ne znaš ni pola od onog što se događa u Hohenlychenu. Jučer je obavljena
transplantacija ruke. Pola Berlina došlo je u njegove toplice gledati operaciju. Ruku je
ljubazno ustupio neki siroti Ciganin.
Gebbardt nije bio samo Gruppenführer i General-leutnant u Waffen-SS-u, osobni liječnik
Reichsführera Himmlera i glavni kirurg liječničkog zbora SS-a; bio je i šef osoblja sanatorija
Hohenlychen, četrnaest kilometara od logora.
- Zašto ja nisam bila pozvana?
- Budi sretna što nisi. To je bila samo predstava za javnost. Ali ovi pokusi sa
sulfonamidom...
- Ti barem imaš prilike operirati.
Fritz je pogladio kratke dlačice na bradi. - Gadi mi se što radimo zdravim ženama. U
sobama za oporavak nepodnošljivo smrdi.
- Stalno traže još morfija.
- Onda im daj još morfija. To neće promijeniti rezultate. Cijela ta stvar jednostavno je
nečovječna.
- Gebhardt kaže da lijekove protiv bolova svedemo na minimum. Zašto si najednom
promijenio mišljenje o žrtvovanju logorašica?
- Umoran sam, Herta. Ne mogu više gledati tu patnju...
- Nemamo drugog izbora.
- Postoje druge opcije. Ako ih mi prestanemo operirati, one će prestati patiti. Gebhardt
nas samo iskorištava da obavimo njegov prljavi posao. Zar ne shvaćaš?
- Fritz, mi tu ništa ne možemo. - Kako može dopustiti da mu osjećajnost pomuti
sposobnost prosudbe? Te operacije su za više dobro Njemačke.
- Ovako ili onako, ja odlazim. Na fronti trebaju kirurge da pokrpaju naše dečke koji umiru
u ratu koji ne možemo dobiti.
- Kako to možeš reći? Takav defetizam...
Fritz me privukao bliže. - Prije nego što odem, želim ti reći da budeš oprezna sa svojom
novom bolničarkom.
- Halinom?
- Čuo sam neke stvari...
- Muškarci su grozne tračare. Što si čuo?
- Ne želim...
- Reci mi.
- Kažu da se između vas dvije nešto događa.
- To je najgora...
- Nešto što nije u skladu s Führerovim ženama.
Suhren i doktor Gebhardt probili su se kroz mnoštvo i prišli nam, nasmiješeni od uha do
uha; Suhren visok i vitak, crvenokosi Gebhardt zbijeniji.
Zapovjednik Suhren rukovao se sa mnom. - Fraülein Oberheuser, imam dobru vijest za
vas.

144
 Zašto me nije oslovio liječničkom titulom?
- Raduje me što će jedna od mojih prvih dužnosti biti da vam dodijelim važno
odlikovanje.
Gebhard je prišao korak bliže. - I to ne bilo kakvo. Predloženi ste za Križ za ratne zasluge.
Križ za ratne zasluge? Mutti će se raspametiti ako donesem kući srebrni križ na crveno-
crnoj vrpci. Tu nagradu smislio je sam Führer. Bit ću među Hitlerovim malobrojnim
odabranima koji su primili to odlikovanje. Adolf Eichmann i Albert Speer, da spomenem samo
dvojicu. Je li to nagrada za moje sudjelovanje u pokusima sa sulfonamidom?
Okrenula sam se da podijelim svoje uzbuđenje s Fritzom.
Tek tad sam shvatila da je otišao.
Sutradan ujutro bila sam prva liječnica u operacijskoj sali, spremna za svoj prvi dan
asistiranja u novoj rundi pokusa sa sulfonamidom. Prišla sam umivaoniku da operem ruke.
Skinula sam Halinin prsten, koji sam uzela iz omotnice u Effektenkammer, gdje se
čuvala imovina logorašica, i kradom ga ubacila u džep. Nema potrebe da doktor Gebhardt vidi
na mom prstu jedan tako otmjen prsten, jer logorske smjernice zabranjivale su nošenje
upadljivog nakita. Jednog ću dana vratiti Halini njezin prsten. Dijamant je prekrasan. Da ga
nisam spasila, tko zna gdje bi završio. Nedvojbeno na prstu Elfriede Suhren.
Bolničarka Gerda pripremila je i sedirala pacijentice. Bolničarka Marschall pristojno je
sastavila popise pacijentica za eksperimente. Pacijentice su ležale svaka na svojim nosilima,
prekrivene dekom. Provjerila sam kirurške instrumente, otvorila kutiju s ampulama Evipana
i odložila je na kolica.
Već ranije smo pripremili predmete koje ćemo staviti u rane kako bi simulirali ozljede
na bojišnici. Hrđave Čavle, krhotine drveta i stakla, šljunak i mješavinu zemlje i bakterije
Clostridium tetani. Svakoj pacijentici ranu ćemo inficirati drugim infektom. Doktor Gebhardt
stigao je tog jutra privatnim automobilom iz sanatorija Hohenlychen.
- Drago mi je što ste stigli ranije, doktorice Oberhauser. Doktor Fischer nam se ne može
pridružiti.
- Je li bolestan?
Gebhardt je skinuo jaknu. - Premješten je.
Nastojala sam ne pokazati svoje razočaranje. Zar je Fritz doista otišao?
- Smijem li pitati kamo, doktore?
- Na zapadnu bojišnicu, kao glavni kirurg liječničke ekipe dodijeljene Desetoj oklopnoj
diviziji - odgovorio je doktor Gebhardt zajapurena lica. - Očito misli da će ondje biti od veće
koristi...
Kako je Fritz mogao otići da se ne oprosti?
- Shvaćam, doktore Gebhardt. Usput, logorašica-bolničarka Gerda Quemheim danas je
ponovno s nama.
- Odlično. Zadivljen sam pozornošću koju obraćate pojedinostima. Biste li danas vi željeli
obaviti zahvat?
- Operirati, doktore?
- Zašto ne? Biste li željeli to iskustvo?

145
 - Da, hvala vam, doktore.
Zar se ovo uistinu događa?
- Samo pazite da im lica ostanu prekrivena. Iz predostrožnosti, zbog anonimnosti. I
budite agresivni. Nema potrebe za blagim tretiranjem tkiva.
Jednu za drugom, Gerda je dogurala pacijentice s ručnicima na licima.
Radili smo do večeri. Nisam žurila sa šivanjem rana i pazila sam da šavovi budu savršeni
kao crna, nategnuta bodljikava žica.
- Doktorice Oberbeuser, ne dajem često komplimente, ali vi imate dar za kirurgiju koji se
ne može naučiti. Treba vam samo prakse.
Kakva pohvala!
Večer smo završili s nekoliko sterilizacija, novim postupkom koji je naredio sam
Himmler. Kroz tihi logor vratila sam se u svoju sobu i zaspala dubokim snom zahvaljujući
Luminalu, koji sam sama izabrala kao pomoć protiv nesanice. Probudila sam se samo jednom,
od buke koju su Binzova i njezin dečko Edmund proizvodili vodeći ljubav u kadi.

Sutradan ujutro nisam žurila s odijevanjem, znajući da će bolničarke izmjeriti vitalne

znakove pacijentica, a Halina voditi Revier umjesto mene, ali kad sam došla onamo, dočekao
me je kaos. Halinu je mijenjala nova bolničarka iz logorskog osoblja, a red žena koje su čekale
liječničku pomoć protezao se izvan barake.
- Gospođo doktor, ostali smo bez papirnatih zavoja - rekla je bolničarka tresući
toplomjer.
- Gdje je Halina? - upitala sam.
- Ne znam, gospođo doktor. Čuvarica Binz mi je rekla da dođem ovamo.
Otišla sam u bolničku sobu da provjerim pacijentice operirane prethodnog dana i
zapahnuo me je užasan smrad. Znala sam da to znači da bakterije rade svoj posao, ali kartoni
su bili prazni, vitalni znakovi nezabilježeni. Jedna od pacijentica već je ustala iz kreveta i
skakutala na jednoj nozi, posjećujući ostale.
- Molim vas, trebamo vode - rekla je. - I još gusaka.
Izišla sam iz sobe i u hodniku zatekla Gerdu koja je pušila.
- Ne dajte im iz kreveta - rekla sam. - Kretanje priječi nastanak infekcije.
Zaključala sam vrata i otišla pronaći Binzovu. Obišavši gotovo pola logora, pronašla sam
je u velikom, grijanom kunićnjaku, koji su Jehovine svjedokinje držale besprijekorno čistim.
Binzova i jedna njezina podređena gugutale su nad mladim zecom, bijelim klupkom mekog
krzna s ušima nalik na peruške za prašinu.
- Što se događa u Revieru? - upitala sam.
Druga Aufseherin vratila je zeca u kavez i brzo se udaljila.
- Nećeš me ni pozdraviti? - odvratila je Binzova. - Netko se morao pobrinuti za Revier.
- Nemaš pravo samo tako...
- Nisam mogla drukčije - rekla je Binzova i prekrižila ruke na prsima.
- Ne razumijem.
- Ne znaš?
146
 Jedva sam se suzdržala da ne dreknem na nju. - Gdje je Halina?
- Možda bismo o tome trebale razgovarati negdje drugdje.
- Binz, što si učinila?
- Zaboga, ne plači. Ne želiš da te moje cure vide potresenu. Upozorila sam te na Poljake,
nisam li? Sama si kriva.
- Ne razumijem.
- Ni ja ne razumijem. Suhren nije mogao vjerovati što je ta tvoja Poljakinja radila. Recimo
samo da ćeš trebati novu pomoćnicu.

147
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

CAROLINE

1942.

U z stražnji zid kabine, licem prema vratima, molim - rekla je Estella, naša nova upravljačica
dizala. U svojim ortopedskim cipelama i najlonskim dokoljenkama, Estella ni približno
nije bila idealan liftboj kakvog je zamislio Rockefeller Mlađi. Kad su Japanci prošle godine
napali Pearl Harbour, Amerika je napokon ušla u rat, zbog čega su se mladi muškarci iz svih
slojeva, među kojima i naš Cuddy, morali javiti u vojnu službu.
- Estella, ima li vijesti od Cuddyja?
- Ne dobivam obavijesti od američke vojske, gospođice Ferriday. Ali koliko čujem od Pije,
vi u ovom trenutku imate velike probleme u Francuskoj.
To je bila istina. Kad je Njemačka u studenom 1942. osvojila francusku takozvanu
slobodnu zonu, višijevska Francuska postala je marionetska država. Vagoni zarobljenika slali
su se iz francuskih tranzitnih logora u zamršenu mrežu koncentracijskih logora diljem
Poljske i Njemačke. Već sam potrošila dvije kutije crvenih čavlića i otvorila treću.
- To ste čuli od Pije?
Za nekog tko barata povjerljivim informacijama, Pia je bila previše brbljava.
Ušavši u predvorje, krenula sam dužim putem do svog ureda da izbjegnem Pijin stol, ali
ona je kao crna mamba osjetila moje kretanje.
- Caroline, treba te Roger.
- U redu - rekla sam i vratila se do njezina stola. - Usput, Pia... zar Estella mora znati sve
što se ovdje zbiva? Te bi informacije trebale biti povjerljive...
- Kad budem željela tvoje mišljenje, pitat ću te - odvratila je Pia i podsjetila me na
upozorenje na kavezu s babunom u pariškom zoološkom vrtu: CET ANIMAL ENCAS
D’ATTAQUE VA SE DEFENDER. Napadnuta, ova životinja će se braniti.
Požurila sam do Rogerova ureda i naglo zastala, jer izgledao je kao da je olujni vjetar na
sve strane otpuhao sve knjige i papire u njemu. S druge strane prozora koji je gledao na
klizalište Rockefeller, kolona klizača pratila je mršavog Djeda Božićnjaka na klizaljkama. Kad
se on najednom zaustavio, srušili su se kao domina.
- Rogere, moramo udvostručiti broj paketa pomoći za siročad. Dobila sam nove brojeve.
Više od dvjesto tisuća francuske djece ostalo je bez oba roditelja. A stotinama njih roditelji su
u pokretu otpora.
- Mnogo nam toga treba, Caroline, ali Pearl Harbor sve je promijenio.

148
 - Mogla bih upotrijebiti vlastita sredstva...
- Znaš pravila. Bi li zatvorila vrata? - rekao je glasom koji se mogao opisati samo kao
drhtav.
- Što se dogodilo? - Naslonila sam se na hladni mramor Rogerova kamina. Molim te, samo
da nije Paul.
- Nekoliko stvari. Koliko informacija imaš o Drancyju?
- Šest prepunih fascikala.
Drancy, nekadašnje stambeno naselje u predgrađu Pariza, postalo je svojevrsna klirinška
kuća kroz koju su prolazili zatvorenici iz svih pet francuskih podlogora prije no što bi bili
otpremljeni iz države. Prema nekoliko izvještaja koje sam pročitala, Drancy je bio paklensko
mjesto, čekaonica za deportaciju. Njime je upravljala francuska policija, pod nadzorom
Gestapova ureda za židovska pitanja.
- Rogere, zašto te to zanima? Što si saznao?
Da možda Paul nije ondje? Istina, Rena je bila Židovka, ali je li on zbog toga bio u
opasnosti? Na kraju krajeva, bila je francuska državljanka, ali čak i u navodno slobodnoj
Vichyjevoj zoni, antisemitizam je postao zakon nove države i Židovi su bili masovno hapšeni
i odvođeni. Duh slobodoumne Francuske kao da je preko noći nestao.
- Rogere, ne okolišaj, reci mi. Jesi li ga našao?
- Nekoliko vlakova francuskih zarobljenika poslano je u logore diljem Hitlerova teritorija.
- Paul?
Roger je kimnuo.
- Oh, ne.
- Skupina Francuza odvedena je u Natzweiler-Struthof. Paul bi po svemu sudeći mogao
biti među njima.
Odmaknula sam stolac od konferencijskog stola i sjela. Dlanovi su mi bili vlažni i na
ulaštenu drvetu ostavili dva srebrna otiska koja su brzo nestala. Natzweiler.
Ta vijest nedvojbeno je bila grozna, ali istodobno me je ispunila nadom, jer barem je bio
živ.
- Kako možeš biti siguran?
- Od zatvorenika među kojima je bio Paul, samo je nekoliko muškaraca prošlo kroz
Drancy, i svi su poslani u Natzweiler.
- U planinama Vogesa?
Natzweiler-Struthof bio je jedini stalni koncentracijski logor u Francuskoj, smješten
pedeset kilometara jugozapadno od Strasbourga. Već sam zamišljala prisilni rad i tjelesna
kažnjavanja.
Roger je kimnuo. - U blizini gradića koji su moji baka i djed rado posjećivali. Slikovitog,
ali izoliranog. - Bacio je žutu omotnicu na stol. Prelistala sam dokumente, tražeći nešto o
Paulovim zarobiteljima.
Prema fotografiji snimljenoj iz RAF-ova izviđačkog zrakoplova, činilo se da je logor
malen i da ima samo dvadeset redova baraka i još četiri druge zgrade u ograđenom području
okruženom gustom, snijegom prekrivenom šumom. Koliko snijega! Da li se Paul smrzava, dok

149
ja sjedim u toplom uredu? Pogledala sam fotografiju, zagledala se u logoraše okupljene ispred
baraka, ne bih li među njima uočila Paula.
- Hvala ti, Rogere. Zamolit ću Piju da o njemu sazna sve što može.
- S istragama je gotovo, Caroline. Washington je službeno prekinuo diplomatske odnose
s Francuskom. - Roger je premetao gomilu papira na svom stolu.
- Nemoguće! Moraš nazvati...
- Koga, Caroline? Veleposlanstvo u Parizu više ne postoji. A ovaj ured službeno je
zatvoren. Upravo sam čuo. Naređeno mi je da uništim sve važne dokumente.
- Što ćemo sad?
Roger je ustao i pogledao kroz prozor klizače.
- Rekli su mi da se obratim Švicarskom konzulatu.
- Daj, molim te. Njemačka ih drži u džepu.
- Morat ćemo spustiti zastavu. Odolijevat ću najduže što mogu, ali neće biti lako. Do
daljnje obavijesti, više nam neće slati sredstva.
- Hoćemo li barem imati kontakt s Francuskom?
- Nadam se da ćemo dobivati pakete od Slobodne Francuske u Londonu, ali neće im biti
lako naći brodove voljne da ih prevezu. Švicarci se možda iskažu, a Britanci su dosad bili
pouzdani.
- Hvala ti na pomoći u pronalaženju Paula.
- Da, još ti nešto moram reći. O Paulu.
Pripremila sam se. Što bi moglo biti gore onog što sam već znala?
- Na popisu umrlih pronašao sam ime njegove supruge. Auschwitz-Birkenau. Rena
Rodierre.
- Rena? Oh, ne. Nemoguće.
- Tifus. Tako barem piše. Žao mi je, Caroline.
Zaprepašteno sam sjedila. Kako je to moguće? Sirota Rena. Paul sigurno ne zna. Paul.
Kako će reagirati kad sazna za Reninu smrt? Sve to bilo je previše strašno.
Uzela sam povećalo i ponovno pomno promotrila fotografiju. Ako je Paul živ, pronaći ću
ga. Pomoći ću mu i bit ću uz njega, makar morala preplivati Atlanski ocean.
U danima koji su uslijedili, još sam nekoliko puta posjetila Snyder i Goodrich. Ono malo
novca što sam dobila od gospodina Syndera pomoglo mi je da svoju Zakladu za pomoć
francuskim obiteljima održim na životu, a Roger naizgled nije primjećivao da to činim iz svog
džepa. Ali ozbiljno nam je prijetilo zatvaranje konzulata zbog manjka financijskih sredstava.
Bez ijednog službenog kontakta u Parizu i s ostatkom Francuske u kaosu, činilo se
posve logičnim zatvoriti ured. Ali zatvoriti baš kad smo ljudima najpotrebniji bilo je
strahovito nepošteno. Osim toga, taj ured sad mi je bio jedina preostala veza s Paulom.
- Oslijepit ćeš od toliko buljenja u papire - rekao je Roger jedne večeri na izlasku iz ureda,
s aktovkom u jednoj i šeširom u drugoj ruci.
- Dobro sam - odgovorila sam, potiskujući frustraciju u dubini duše. - Samo, teško je ostati
smiren kad zrakoplovi Američke ratne mornarice bombardiraju njemačke podmornice kod
Long Island Sounda. A sad i ova vijest o Paulu.

150
 - Znam, C. Ideš li na zabavu Vanderbiltove? Moraš izaći među ljude.
Roger je imao pravo. Fizički i psihički izmoždena nikom nisam bila ni od kakve koristi.
Odjurila sam kući i preodjenula se u svoju najbolju crnu haljinu i prekrojeni očev sako.
Kosu sam podigla u punđu na vrhu glave, ali sam zaključila da tako možda samo izgledam
viša nego što jesam pa sam je ponovno raspustila. Izgledala sam prilično dobro za jednu
četrdesetogodišnjakinju.
Stigavši do starinske kamene kuće Vanderbiltovih na uglu Pete avenije i Pedeset i prve
ulice, i odmah iza ugla od našeg stana, radovala sam se izlasku, iako će se Betty vjerojatno
praviti da me ne poznaje. Zadrhtala sam od pomisli da ću vidjeti Jinx Whitney, jer od oca sam
naslijedila duboku antipatiju prema glupim Whitneyjima. Odlučila sam jednostavno
izbjegavati Jinx i iznova se povezati sa starim prijateljicama. Ne bih li zbog sebe trebala ostati
u barem prividno dobrim odnosima s nekadašnjim društvom? Nisam mogla stalno raditi.
Kuća Vanderbiltovih bila je stara i lijepa, jedna od posljednjih građevina s kraja
devetnaestog stojeća, i bila je prava šteta srušiti je, ali taj dio grada više nije bio u modi, a
nakon suprugove smrti, kraljica Pete Avenije morala je smanjiti troškove. Poslugu je srezala
s trideset na osamnaest osoba i preselila se u još ljupkije zdanje. Gospođa Vanderbilt
iskoristila je tu priliku da u staroj kući organizira oproštajnu zabavu, neobičnu mješavinu
turnira u bridžu, plesa i gošćenja po cijeni od dvadeset i pet dolara po glavi, i prihod donira u
dobrotvorne svrhe.
Svete dvorane stare kuće tad su prvi i posljednji put bile otvorene za javnost, i mnogi koji
su došli, samo su stajali i netremice ih promatrali. Jedan mladi par zadivljeno je obilazio prvi
kat, ni ne skinuvši suknene kapute i šešire. Čeznutljivo su promatrali drveninu sa zlatnim
intarzijama i milovali stupove od oniksa. Jedna skupina stajala je ispred pompejske freske u
predsoblju dovoljno velikom za deset obitelji.
- Merle Oberon je ovdje - rekao je niski muškarac sa šeširom uruči.
Igrači bridža zauzeli su svoja mjesta za trideset kartaških stolova ispod kristalnih lustera
u biblioteci. Bili su raspoređeni prema skupini kojoj su pripadali: Junior League. Škola Chapin.
Princeton. Bivše učenice škole Chapin bile su među najbrojnijima.
Ispred kamina visokog toliko da sam se u njemu mogla gotovo uspraviti, dva konobara u
smokinzima kredom su zapisivala imena na golemoj ploči za rezultate, koja je izgledala kao
kladioničarska ploča u Hialeahu. Točke kompasa označavale su kartaše. Sjever i jug. Istok i
zapad.
Kad je zlatna mladež zauzela svoja mjesta za stolovima za bridž, prošetala sam
blagovaonicom, privučena božanskim mirisom pečenih rebaraca i svježih peciva. Na bijelom
damastu veličine provizornog uzletišta bili su postavljeni pladnjevi narezaka i plodovi mora
u ljušturama školjaka, ukočeni aranžman od perunika iz staklenika i srebrna zdjela za punč,
dovoljno duboka da se okupaš u njoj. Orkestar je svirao Colea Portera i Irvinga Berlina, a
jedan konobar stražario uz stol. Broji li srebrni jedaći pribor?
Otkad su Japanci napali Pearl Harbor, činilo se da su svi mladi muškarci u New Yorku
unovačeni. Neki studenti došli su kući za božićne praznike i otišli ravno u vojsku. Preko noći,
središta za obuku bila su puna vojnika. Gospođa Vanderbilt dopustila je vojnicima besplatan
ulaz na svoju zabavu. Izgledali su uistinu dojmljivo u svojim odorama: mornarički piloti iz
Floyd Bennet Fielda u svojim mornarski modrim jaknama sa zlatnim rubom raspravljali su o
vojnoj strategiji s pričuvnim vojnicima.
151
 Većina muškaraca iz našeg društva prolazila je vojnu obuku u dražesnoj Park Avenue
Armory, visokoj dvorani koja je podsjećala na najljepše europske željezničke kolodvore. Te
momke uvijek se moglo razlikovati od ostalih, jer odore su im često šivali po mjeri najbolji
njujorški krojači. Sve dok su poštivali protokol, pripadnici oružanih snaga mogli su dati sašiti
svoje odore od najbolje vune i svile, s najfinijim gumbima od mjedi i kornjačevine.
- Caroline, ne kartaš? - upitala je gospođa Stewart Corbit Custer, majčina prisna
prijateljica.
Okrznula sam usnama glatki puder na obrazu gospođe Custer. Te večeri bilo mi je
posebno drago vidjeti je, dotjeranu u šifonu boje akvamarina. Majka i ona rado su
prepričavale koliko se otac razljutio kad su me kao bebu od nekoliko tjedana odvele na
sajam peradi. Kući u Southampton dovezle su me u pletenoj košari na zobnicama na
stražnjem sjedalu automobila.
- Daješ priliku drugim djevojkama? - rekla je gospođa Custer. - Baš lijepo od tebe, draga.
Ti bi ih sigurno sve potukla do nogu.
Po imenima na ploči, ekipe su bile impresivne. Gospođa M. Field i gospođa Cushing.
Gospođa Noel i gospođa Dykman. Gospođa Tansill i gospođa Auchincloss.
- Žao mi je što majka nije mogla doći - rekla sam.
- I meni je žao, draga. Bi li prikupila rezultate za mene? Obično to čini tvoja majka, a ti si,
u to sam posve sigurna, najpoštenija osoba u ovoj prostoriji.
- Rado, gospođo Custer.
- Kartat će se dva sata. Kad odjekne gong, samo skupi listiće i donesi mi pobjednika.
Sigurno si već milijun puta vidjela kako se to radi.
Rasporedila sam na stolove listiće za rezultate i male zelene olovke, i zatekla Betty u
biblioteci. Bila je u društvu Prudence i Bowles, umiljate žene srnećih očiju i rođakinje
gospođe Vanderbilt; Jinx Whitney, ne tako umiljate Rockefellerove rođakinje; i Kipper Lee,
jedne od Jinxinih rospija, tupaste djevojke kojoj su se, kad se smiješila, previše vidjele desni.
Stajale su zbijene kao ragbijaši u skupu ili papinska sinoda, dok : im je Jinx nešto pričala.
Ljuti li se Betty još uvijek na mene? Sigurno će se smekšati ako se potrudim.
- ... Taj čovjek je član Kongresa, rekla sam joj - govorila je Jinx.
- Ne možemo učiniti iznimku. Nije me briga je li njezin otac bio predsjednik Sjedinjenih
Država. Trenutačno smo puni.
Opazivši da su njezine družice pogledale prema meni, Jinx se okrenula.
Jinx, koja se nekim čudom uspjela bogato udati, nalikovala je hladnjaku i oblikom i bojom.
- Oh, Caroline - rekla je. - Gospode, zar si se kostimirala?
- Baš mi je drago što te vidim, Jinx.
- Krasno ti pristaje crna boja.
- Da, lijepo izgledaš - suglasila se Pru. - Nemaju svi put za tamne boje.
- Istina - dodala je Jinx. - Moja baka je na odru bila odjevena u istu tu boju. Svi su rekli da
izgleda kao živa.
- Naravno da izgledaš dražesno, Caroline - zacvrkutala je Pru.

152
 - Nisi bez razloga bila izabrana za zaštitno lice kampanje Makova. Jinx se okrenula od
mene. Još uvijek mi nije oprostila što su od svih djevojaka koje su te godine uvedene u društvo
za Poppy Girl 1921. izabrali mene, a ne nju. S devetnaest godina, postala sam lice nove
kampanje u sjećanje na žrtve Prvoga svjetskog rata, koju je sponzorirala Američko-francuska
liga za pomoć stradaloj djeci, i osjećala sam se veoma počašćeno. Moja fotografija bila je u
svim časopisima i novinama, i promicala prodaju svilenih makova za zapučak. Sav prihod bio
je namijenjen pomoći američkim vojnicima ranjenim u Prvom svjetskom ratu i bolesnoj djeci
u Francuskoj.
- Naravno, pola novca od prodaje tih makova otišlo je u Francusku - rekla je Jinx.
- Za pomoć djeci oboljeloj od tuberkuloze. I jedna i druga strana imale su koristi od te
kampanje. Pola prihoda od prodaje makova u Francuskoj upotrebljeno je za obilježavanje
grobova američkih vojnika.
- Tko je spreman za bridž? - upitala je Jinx gledajući prema Betty.
- Betty, treba li netko partnera? - upitala sam.
- Ja igram s Pru - odgovorila je Betty, najednom zainteresirana za drago kamenje na svom
zaručničkom prstenu.
- Nerado to govorim, ali ekipe su popunjene - napućila je usne Jinx. - I znaju se već
tjednima. Strašno mi je žao.
- Caroline je imala posla u uredu - rekla je Betty.
Jinx se približila Betty. - Betty, za koga ćete igrati ti i Pru?
- Nemam pojma - odgovorila je Betty. - Ionako nećemo pobijediti.
Betty je bila u pravu. Pru i ona nisu imale pojma o bridžu.
- Kipper i ja igramo za Udrugu za pomoć američkim vojnicima - rekla je Jinx.
- Krasno - zamijetila sam.
Jinx se okrenula prema meni. - Imaš nešto protiv, Caroline?
- Samo to da većina tog novca odlazi na zabave.
- Netko mora podržati našu vojsku.
- Valjda. Ako su podrška civili koji pijuckaju džin dok se vojnici bore.
- Betty, sljedeći put moramo igrati zajedno - rekla je Jinx. Petljala je po plisiranoj marami
oko svog vrata, koja je podsjećala na donji dio klobuka otrovne gljive. Iz zabave sam pomislila
da je zadavim tom maramom. Svi bi bili sretni da netko učini nešto što su joj i sami mnogo
puta željeli učiniti.
- Caroline, gdje je tvoja majka? - upitala je Jinx. - Dolazi li više uopće u grad, ili je stalno
sama u onoj velikoj kući na selu?
- Kuhar je s njom.
Jinx je kroz tanku slamku otpila gutljaj sode. - Zar je sama sa svojim kuharom Rusom?
- Čekaju me, moram ići - rekla sam.
- I onim zgodnim crncem koji vam održava vrt? Vremena su se očito promijenila.
- Jinx, gospodin Gardener je našoj obitelji bio iskreni prijatelj u teškim trenucima.
Sigurno bolji prijatelj od mnogih iz takozvanog otmjenog društva.

153
 - Caroline, poslala sam ček za tvoje male Francuze - rekla je Pru položivši ruku na moju.
Pokušava li ublažiti napetost? Bila je dražesno mačkasta i davala dojam da bi se, u
odgovarajućim okolnostima, sklupčala čovjeku u krilu i zaprela.
- Hvala ti, Pru. Svaka donacija nam je dobrodošla.
- Znaš, salijetanje za donacije večeras nije dopušteno - rekla je Jinx. - Piše na programu.
Oduševila sam se kad sam to vidjela. Dobročiniteljstvo ima svoju granicu.
- U tvojoj kući, sigurno - odvratila sam.
- Ne možemo se svi pribiti na križ, kao tvoja majka dobrotvorka. Ta je sretna samo kad u
dronjcima pomaže potrebitima.
Betty se promeškoljila i prebacila težinu sjedne noge na drugu. Razgazuje li nove cipele
od krokodilske kože, ili joj je neugodno jer Jinx ružno govori o mojoj majci?
- Kako je Velika Liz? - upitala sam. Jinx je po majci dobila ime Elizabeth, i da bi ih
razlikovali, njezinu majku svi su zvali Velika Liz, imenom koje joj je savršeno odgovaralo. - Je
li se vratila s ranča? Sigurno si čula da program mršavljenja sad možeš naručiti i poštom.
- Uživa u Southamptonu - odgovorila je Jinx. - Murrayevi su je pozvali u Gin Lane. Posve
su preuredili vašu staru kuću. Sad izgleda mnogo vedrije. Rekli su da je bila strašno sumorna,
a krov samo što se nije srušio.
- Drago mi je zbog njih - rekla sam.
- Baš mi je žao što ste se morale odreći te kuće - nastavila je Jinx. - Zbog tvojih slabih
mladih pluća.
- Betty, nije li vrijeme da krenete prema stolovima? - upitala sam.
- Sirotice, zrak u Southamptonu nije ti odgovarao. Ja obožavam slani zrak koji se kotrlja
s Atlantika. Dolazi čak iz Afrike.
- Jinx, prestani - prekinula ju je Betty.
- Dakle, zbog tebe su tvoji roditelji završili u Connecticutu? - nastavila je Jinx.
Što bi se dogodilo da pred svima ošamarim Jinx? Bio bi dobar osjećaj zviznuti taj tusti
obraz.
- Da - rekla sam.
- Ironično, nije li? - upitala je Jinx.
- Stvarno, Jinx, sad je dosta - ponovno se umiješala Betty.
- Ironično, jer na kraju su pluća izdala tvog oca. Stvarno tragično.
- Moja sućut - rekla je Kipper.
- Davno je to bilo, Kipper, ali hvala ti.
- Ne mogu zamisliti koliko si se krivom osjećala dok je ležao u vašem stanu, a nije mu bilo
pomoći - nastavila je Jinx, savršeno glumeći suosjećanje. - Jednostavno mrzim riječ
„pneumonija“, a pretpostavljam da je i ti mrziš, draga. Grozna riječ.
Betty je barem bila dovoljno pristojna da okrene glavu na drugu stranu.
- Ispričajte me, moram ići...
Većinu kartaškog turnira provela sam proždirući više račića nego što je bilo društveno
prihvatljivo i glumeći da slušam korporativnog pravnika koji se tužio na probleme svoje

154
supruge sa sluškinjom koja se odijevala bolje od nje, iako sam djelo vrijeme razmišljala o
tome kako da ponizim Jinx Whitney.
Napokon je odjeknuo gong. Otišla sam u biblioteku i skupila listiće. Napetost u prostoriji
mogla se rezati nožem, jer od igrača bridža kompetitivniji su samo trgova s Wall Streeta i
brazilski jiu-jitsu bord. Brazila su barem zabranili iskapanje očiju.
Kartaši su naguravali oko ploče s rezultatima, ali nastojali su djelovati nehajno dok su
čekali rezultate. Jinx je stajala s Kipper, Betty i Pru, i nakon napornih partija bridža izgledala
je zgužvanije od Bergdorfova kataloga na okupljanju studenata Koledža Smith.
- Kako ste prošle? - upitala sam Betty, nastojeći popraviti naše narušene odnose.
- Pru se posrećilo s licitacijom.
- Mislim da smo te nadmašile, Pru - rekla je Jinx.
Lupila sam hrpom listića o dlan. - Vidjet ćemo.
- Zar ti zbrajaš rezultate? - iznenadila se Jinx. - Neka netko provjeri jesi li dobro zbrojila.
Ne bih voljela da pogriješiš.
- Ne brini, Jinx. Kako bi itko osim tebe i Kipper uopće mogao pobijediti?
Odnijela sam hrpetinu listića u kupaonicu, pozlaćenu prostoriju sa zlatnim slavinama u
obliku labuđih glava, koje bi se Mariji Antoaneti sigurno svidjele, i zbrojila rezultate. Naravno,
Jinx i Kipper porazile su Betty i Pru.
Čuvši gong koji je najavljivao objavu rezultata, pohitala sam u biblioteku. Gospođa Custer
stajala je ispred ploče za rezultate s gospođom Vanderbilt, blještavom od starih dijamanata
i dražesnom u čeličnosivoj haljini od tafta s turbanom iste boje. Je b se zarumenjela od
šampanjca ili napora noblesse oblige?
- Dođi, draga, tko su naši pobjednici? - upitala je gospođa Custer. - Bojim se da nemamo
vremena zapisati na ploču.
Predala sam joj listiće, s pobjedničkim na vrhu. Gospođa Custer pokazala ga je gospođi
Vanderbilt, i obje su se osmjehnule. Kad sam se udaljila u stražnji dio prostorije, gospođa
Custer lupila je o gong i uzvanici su se okupili iz svih dijelova kuće. Muškarci u večernjim
odijelima propuštali su one u odorama, i svi su izvijali vratove da bolje vide.
- S velikim zadovoljstvom objavljujem pobjednice večerašnjeg turnira u bridžu - rekla je
gospođa Vanderbilt. - Moj pokojni suprug rekao bi da smo se od stare kuće prikladno
oprostili, jer sakupili smo dvadeset tisuća dolara za Crveni križ.
Mnoštvo je zapljeskalo i zaklicalo, a Jinx i Kipper se progurale u prednji dio prostorije.
- I još pet tisuća dolara za jednu veoma sretnu dobrotvornu organizaciju. Znam da ste svi
nestrpljivi da saznate imena nadarenih pobjednica koje se mogu nazvati najboljima od
najboljih. I zato bez daljnjeg okolišanja, pozdravimo pobjednički par...
Orkestar je zasvirao akord iščekivanja.
Jinx je uhvatila Kipperinu ruku i krenula prema ploči.
- Gospođu Elizabeth Stockwell Merchant i gospođu Prudence Vanderbilt Aldrich Bowles.
Gospođa Custer bacila je ostale listiće u vatru, dok su se Betty i Pru probijale kroz
mnoštvo. Gospođa Vanderbilt predala je ček Betty, koja je izgledala kao da se nije nimalo
iznenadila saznavši da je pobjednica.

155
 - Za koju ste dobrotvornu organizaciju večeras igrale? - upitala je gospođa Vanderbilt.
- Za jednu veoma blisku mom srcu - odgovorila je Betty položivši dlan na prsa. - Zakladu
Caroline Ferriday za pomoć francuskim obiteljima.
Mnoštvo je zapljeskalo i pljesak je, isprva pristojan, postajao sve glasniji, a gospođa
Vanderbilt obrisala suzu. Betty mi se nasmiješila, a ja sam bila presretna jer je špranja koja
se zabila u naše prijateljstvo bila napokon izvučena.
Mnoštvo je okružilo Betty i Pru, a ja sam se probila do vrata, željna udahnuti noćni zrak.
Putem sam prošla pokraj Jinx i Kipper.
- Žao mi je što ste izgubile - rekla sam.
- Matematika ti nikad nije bila jaka strana - odvratila je Jinx. - Nemoj misliti da neću svima
reći što si učinila.
- Hvala ti, Jinx. Nadam se da hoćeš.
Izašla sam van i pokušala odagnati grižnju savjesti koja me je počela izjedati. Nisam bila
poštena, ali nepoštena sam bila u korist prijateljice. Pokušala sam razmišljati o svemu
dobrom što ćemo Roger i ja učiniti s tih pet tisuća dolara.
Kući sam se vratila lakša koraka, jer ta noć olabavila je nešto u meni, nešto što je odavno
trebalo olabaviti. Društvo u kojem sam se nekad kretala napokon sam vidjela upravo
onakvim kakvo je, uz nekoliko iznimki, bilo - šarolik skup besposličara i spavalica, od kojih je
većina bila u minusu u banci ili barem načela glavnicu, i koje se samo trpalo kanapeima i
grdilo poslugu zbog komadića ljuske u jastogu, bavilo time tko si više ne može priuštiti
članstvo u klubu Maidstone i koliki im je rezultat na petnaestoj rupi golf terena u Pebble
Beachu. Jinx mi je učinila uslugu; oslobodila me je svake preostale privrženosti njujorškom
visokom društvu, riješila me straha da ću im se zamjeriti.
Završila sam s ugađanjem tom društvu i bila slobodna da svoj život živim po svojim
mjerilima.

156
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

KASIA

1942. - 1943.

K ad mi je Gebhardt skinuo gips i kad sam vidjela svoju nogu, više nije izgledala kao ljudski
ud. Bila je nabrekla kao deblo stabla, prekrivena tamnomodrim i zelenkastim mrljama.
Crni kirurški konac napinjao se uzduž reza od gležnja do koljena.
Ne sjećam se da sam vrisnula, ali cure na odjelu kasnije su mi rekla da su mislile da na
meni ponovno izvode neki kirurški zahvat, ali ovaj put bez anestezije, a moji vriskovi čuli su
se i na Appellu u dvorištu. Doktor Gebhardt silom mi je začepio usta ručnikom, dok mi je
bolničarka davala injekciju nečeg što me je uspavalo.
Kad sam se probudila, ponovo sam bila na odjelu, noga mi je bila povijena gazom i boljela
me kao da se u nju zabada stotinu noževa. Zuzanna je ustala iz kreveta da je pogleda.
Podignula je gazu. - Koliko je loše? - upitala sam.
- Nije dobro, Kasia. Mislim da su odstranili dio kosti. I možda mišićnog tkiva.
To nije imalo smisla. Zašto bi čovjeku izvadili mišić? - Zašto to rade?
- Mogao bi biti neki eksperiment - rekla je Zuzanna. - Tebi daju tablete, ali neke od ostalih
nisu dobile nikakav lijek.
- Strašno mi je vruće.
- Drži se, Kasia. Matka će nam brzo pomoći.

Operirali su me još tri puta, i svaki put sam iznova patila. Nakon svake operacije, imala
sam sve višu vrućicu i sve se teže oporavljala, kao da su liječnici željeli vidjeti koliko mogu
izdržati prije no što umrem. Više se nisam nadala da ću ikad moći plesati i samo sam se nadala
da ću moći hodati. Cijeli dan smušeno sam ležala u krevetu, ponekad svjesna, ponekad ne, i
sanjala o Matki, Pietriku i Nadiji, misleći da sam ponovno kod kuće.
Dok sam ležala ondje prepuštena na njihovu milost i nemilost, hvatao me je sve veći bijes.
Iako je bilo teško pratiti vrijeme, znala sam da je kasna zima 1942. i nastojala sam ne gubiti
nadu i razmišljati o ponovnom susretu s Matkom.
Regina nas je učila engleske glagole i pričala nam smiješne pričice o Freddiju i njegovoj
navici da izađe iz krevetića. Janina nas je sve naučila francuski, jer u frizerskom salonu u
Lublinu naučila je mnoge rečenice. Naučila nas je reći „Previše mi je vruće pod haubom“, Ce
séchoir est trop chaud, i „Željela bih hladnu trajnu ondulaciju, sa srednje sitnim kovrčama.“

157
Nakon Janinine pouke, znala sam frizerski francuski, s naglaskom na rečenicama kojima se
traži pomoć zbog prhuti.
- Ne mogu više samo besposleno ležati - rekla sam.
- Naravno - odgovorila je Janina. - Što kažeš da se provozamo biciklima?
- Ozbiljno to mislim. Imam plan.
- Oh, ne - prostenjala je Zuzanna.
- Mislim da bismo trebale napisati tajna pisma svojim obiteljima kod kuće.
Regina se pridignula na laktove. - Kao u Sotoni iz sedmog razreda? Obožavala sam tu
knjigu. - Koji učenik nije pročitao pustolovnu priču Kornela Makuszynskog o dječaku
detektivu?
- Da, točno tako - odgovorila sam. - To smo radile u izviđačima.
Zuzanna je podigla pogled s komadića kruha koji je valjala među prstima za svoju
krunicu iz kućne radinosti. Zašto ne pojede taj kruh? Molitva se već davno pokazala
neučinkovitom. Napustila me je čak i moja najdraža sveta Agneza.
- Kasia, zbog toga što predlažeš sve će nas ubiti - rekla je.
- Dječak u knjizi koristio je limunov sok - rekla je Regina. - Svoja je pisma šifrirao tako da
su prva slova rečenica sačinjavala poruku.
Uspravila sam se najbolje što sam mogla. - I mokraća bi poslužila jednako dobro. Kisela
je. Mogle bismo napisati šifrirana pisma mokraćom...
- Kako si se toga dosjetila? - zadivila se Regina.
- To je ludost - usprotivila se Zuzanna. - Izbaci to iz glave.

Zuzanna je bila puštena prije mene i strahovito mi je nedostajala. U susjednu prostoriju

stigle su nove djevojke.
A onda je jednog jutra, dok nam je, s ručnikom na nosu zbog smrada u sobi, stara
bolničarka Marschall mjerila temperaturu, Janina bezazleno zamijetila da nam je već dojadilo
ležati u krevetima. Bolničarka Marschall razdraženo je izjurila i trenutak kasnije vratila se s
doktoricom Oberheuser.
- Ako ne želite biti ovdje, idite - rekla je doktorica Oberheuser. - Odmah. Vratite se u svoje
barake.
Isprva smo mislile da se šali, jer nijedna od nas nije se posve oporavila. Shvatile smo da
misli ozbiljno kad nas je Marschallova počela silom dizati iz kreveta.
- Ali nismo dobile cipele... - zaustila sam.
- Van - prekinula me je doktorica Oberheuser, rukom mahnuvši prema vratima. - Ako ne
možete hodati, hopsajte na jednoj nozi.
Pokušala sam ustati, ali pala sam. Noga mi više nije bila u gipsu, ali nepodnošljivo me je
boljela kad bih se oslonila na nju.
- Brzo, odlazite - rekla je doktorica Oberheuser.
Ukočila sam se na podu. Doktorica Oberheuser savila je snažne prste oko moje nadlaktice
i povukla me. Vukla me je kroz vrata Reviera kao što se vuče sag na dan čišćenja.

158
 Za mnom je bacila drvenu štaku i ostavila me na hladnoći, na oštroj drozgi Ljepotice, koja
mi se zabijala u kožu. Ogledala sam se oko sebe da vidim je li Matka u blizini i pokušala sam
se uspraviti.
Bilo je neobično biti ponovno vani, kao da sam na Mjesecu. Dan je bio hladan i oblačan,
sve je bilo sivo, i na nebu nije bilo nijedne ptice. Zrakom je lebdio pepeo, kao crne snježne
pahuljice u prljavoj snježnoj kugli, i osjećao se neki novi smrad. Zatvorenice raspoređene na
poslove čišćenja mele su prozore blokova, jer crna čađa prekrila ih je kao snijeg. U daljini, tik
iza bunkera, izvan logorskih zidova, dva grimizna jezičca izvijala su se u nebo iz novih
dimnjaka. Gotovo odasvud u logoru čula se rika divovske peći koja je rigala vatru iz usta
pakla.
Kako je bilo dobro vidjeti da Zuzanna hita prema meni, iako je izraz njezina lica odavao
najdublju zabrinutost. Naslonila sam se na nju dok mi je pomagala da ustanem i zakoračim.
Zuzanna, koja je već nekoliko tjedana bila u našem novom domu, povela me je prema baraci.
Jedva sam čekala ponovno vidjeti Matki.
Već mjesecima nisam napravila više od jednog koraka i čak i sa štakom, bilo mi je
nemoguće hodati, pogotovo bosonogoj na oštroj drozgi. Zastala sam.
- Ne mogu. Ostavi me. Molim te.
- Hodaj - rekla je Zuzanna, napola me noseći. - Malim koracima.
Naš novi dom bila je međunarodna baraka 31: nekoliko Poljakinja, među kojima svi
„Kunići“, kako su nas dotad sve logorašice zvale; Francuskinje uhapšene jer su radile za
pokret otpora; i bolničarke Crvene armije, sve političke zatvorenice. Ta baraka bila
je natrpanija i od one prve u koju su nas smjestili.
Otkad su me poslali u Revier, u logoru je došlo do promjene. Nekim zatvorenicama,
uključujući Poljakinje, sad je bilo dopušteno primati pakete od obitelji. Juha je bila i rjeđa nego
prije, pa se lako vidjelo tko od kuće prima pakete s hranom, a tko ne. One koje su dobivale
pakete bile su razmjerno zdrave. One koje ih nisu dobivale, pretvorile su se u kost i kožu, i
samo nepomično ležale u svojim krevetima, nesposobne očistiti uši sa sebe.
Zadrijemala sam pa se probudila kad su djevojke počele dolaziti na ručak. Zuzanna je
klečala pokraj mene i držala me za ruku. Njezina prijateljica Anise, snalažljiva, zgodna žena,
koja je davala dojam da može riješiti svaki problem, stajala je iza nje.
- Nedostajala si nam - rekla je Anise. - Imamo novu Blockovu. Marzenku. Prava je gadura.
- I vi ste meni nedostajale - odgovorila sam. - Kakav je to miris koji se osjeća izvana?
Zuzanna mi je stisnula ruku. - Sagradili su krematorij. Peći.
- Zašto?
Zuzanna je oklijevala. - Za spaljivanje... - zaustila je, ali nije mogla nastaviti. Naravno,
shvatila sam. Da spale nesretnice koje umru ondje.
- Žao mi je što ti to moram reći, ali svi su čuli za Luizu - rekla je Zuzanna. - Zaključila sam
da je najbolje da ti ja to kažem. Jedna Norvežanka rekla mi je daju je vidjela u mrtvačnici...
- Ne, zabunila se.
Sirota slatka Lou, koja nikome nikad nije učinila ništa nažao. Pietrik mi nikad neće
oprostiti.
- Nije se zabunila. Srce joj se slomilo kad je vidjela ondje tako mladu djevojku. I Alfredu.

159
 Zar su Luiza i Alfreda obje mrtve? Neshvatljivo. Zašto su ubili tako umiljate djevojke?
- Ne smiješ razmišljati o tome - nastavila je Zuzanna. - Razmišljaj samo kako da se
oporaviš. Ovaj tjedan barem ne moraš raditi. Bolničarka Marschall dala ti je ispričnicu.
- Pravi je anđeo - rekla sam.
- Cijeli logor prosvjeduje protiv toga što su vam učinili - rekla je Anise. - Dosad su obavili
zahvate na više od pedeset Poljakinja, a priča se da planiraju još sličnih operacija. Izviđačice
su se organizirale... sad ih je već više od sto.
- Nazivamo se Mury - objasnila je Zuzanna. Židovi. - Netko je u odjeći donesenoj sa zida
za strijeljanje pronašao značku izviđačka i na njoj prisežemo nove članice.
- Prikupile su svakojake dobre stvari za vas - rekla je Anise. - Mnogo kruha. A
Francuskinje su vam napisale predstavu i naslovile je Kunići.
- Je li je Matka vidjela?
Anise i Zuzanna samo su se pogledale.
Anise mi je stisnula ruku. - Oh, Kasia.
- Što je? - Zašto izgledaju tako preplašeno? - Recite mi. Zuzanna, molim te.
- Otkad su nas odveli na operacije, Matki nitko nije vidio - rekla je Zuzanna. Oči su joj bile
staklaste, ali kako je mogla biti tako smirena?
Pokušala sam se uspraviti, ali u tome me je priječio oštar bol u leđima. - Možda su je
poslali u neki satelitski logor. Možda je u bunkeru.
- Ne, Kasia - rekla je Anise. - Nikad nije bila u bunkeru. Mislimo da se to dogodilo onog
dana kad su vas prvi put operirali.
Kako je to moguće? Došlo je do strašne pogreške.
- Kasia, Matka je mrtva - rekla je Zuzanna.
- Nemoguće. Nitko nije ništa vidio? Kad smo se igrale skrivača, uvijek se znala dobro
sakriti. Sjećaš se kad se sakrila ispod mog kreveta?
- Kasia... - započela je Zuzanna.
- Cijelo smo je jutro pokušavale pronaći, a ona je zaspala.
- Kasia, nije se sakrila.
- Vjerojatno je s Jehovinim svjedokinjama - nastavila sam. - Možda ju je Suhren poslao na
poslove u kunićnjaku.
- Ne, Kasia.
- Ti jednostavno ne mariš dovoljno da provjeriš.
Zuzanna mi je utisnula svoju krunicu iz kućne radinosti u dlan.
- Naravno da marim.
Bacila sam krunicu na pod. - Nikad je nisi voljela kao ja. - Zacrnilo mi se pred očima kao
da je netko u njih ulio tintu koja mi je curila u nos i povlačila me za sobom. - Nikakvo čudo da
si odustala.
Zuzanna je podigla svoju krunicu s poda.
- Zaboravit ću da si to rekla, Kasia. To iz tebe govore vrućica i šok.

160
 - Nemoj zaboraviti. Ozbiljno to mislim. Iz ovih stopa vraćam se u Revier da je nađem. Nije
me briga hoće li me ubiti.
Pokušala sam ustati iz kreveta, ali Zuzanna me je prikliještila. Bijesno sam se opirala i
propinjala dok nisam izgubila svu snagu. Zaspala sam, a kad sam se probudila, samo sam
utonula u još dublji očaj.

Trebalo mi je nekoliko dana da shvatim da se Matka neće vratiti.

Isprva sam se nadala da je naša poljska mreža samo nije uspjela pronaći i da je skrivena
negdje na sigurnom ili premještena u drugi logor. Kad sam zamolila za pomoć djevojke iz
barake, bile su ljubazne, ali nakon nekoliko dana, shvatila sam da sve misle da je mrtva.
Neće biti pogreba. Ni križa od bukovine. Ni osmrtnice na našim vratima.
Dok nisam naučila upotrebljavati štaku, ovisila sam o Anise i Zuzanni, koje su me nosile
do zahoda i natrag. I Janini je trebala pratnja. Naše pomagačice bile su milostive, ali mrzila
sam biti ikome na teret. Zamišljala sam vlastitu smrt. Kako bi bilo divno i brzo umrijeti da se
bacim na električnu ogradu. Naravno, do nje me nitko ne bi odnio.
Otkad smo uhapšene i dovezene u logor, čak i kad su na meni izvodili kirurške zahvate,
uspijevala sam pronaći lijepe stvari o kojima ću razmišljati i poljski optimizam na koji ću se
osloniti, ali kad sam čula da je Matka mrtva, nikako se nisam mogla iščupati iz tame koja me
je obuzela. Osjećala sam se kao afrička glavoča, o kojoj sam čitala dok sam bila dijete. Svake
godine kad dođe suša, ta riba ukopa se duboko u blato i u njemu tjednima ostane, ni mrtva ni
živa, čekajući da padne kiša i vrati je u život.
Nakon otpusta iz Reviera, život se nastavio kao i inače - okrutno buđenje, beskonačno
dugi Appelli i, najstrašnija od svega, stalna glad, naša prisna družica. Taj obrazac prekidala je
samo prestravljenost s kojom smo slušale kako naša Blockova čita imena žena u našoj baraci
koje će biti pogubljene.
Procedura se rijetko mijenjala. Uvijek su joj prethodila upozorenja od logorašica u
prijemnom uredu da je iz Berlina stigao teklić s naređenjem da određeni broj nas mora biti
pogubljen i da su stražarima, koji su ujedno bili krvnici, odobrene dodatne količine rakije.
Nakon toga, Binzova bi naredila da se neke barake zaključaju. Donijeli bi nam podnevnu juhu,
ali prije nego što bi je poslužili, Blockova bi pročitala brojeve odabranih logorašica.
Te nesretnice pripremile bi svoje stvari i ubrzo bi po njih došla Binzova s prijateljicama. I
moja se reakcija rijetko mijenjala. Ledeni strah da će biti pročitano moje ime. Olakšanje kad
nisam bila na popisu. Strašna tuga gledanja sulogorašice koja se priprema za svoj posljednji
obred.
Onog dana kad su najavljena prva pogubljenja Kunića, čekale smo, jedva dišući, na
prepunim klupama uz blagovaonički stol - Zuzanna je bila s moje desne strane, Regina s lijeve.
Tek smo se oporavile dovoljno da možemo sjediti za stolom, što je bio važan napredak, jer
juhu nam više nitko nije morao donositi u krevet. Često se govorkalo da će zapovjednik, da
ukloni dokaze zločina, dati pogubiti Kuniće, ali jesmo li mogle vjerovati glasinama? Uvijek se
nešto šuškalo, na primjer da nas Amerikanci dolaze spasiti, ili da će u juhi biti mesa.
- Slušajte - rekla je Marzenka dok su dvije Ruskinje teglile kotao s juhom u baraku. -
Häftlings koje prozovem pojest će ručak, uzeti svoje stvari i čekati daljnje upute.

161
 Marzenka je izvukla iz džepa jakne Četverokut papira i razmotala ga. Njegovo šuškanje
bilo je jedini zvuk u prostoriji.
- Broj 7649.
S moje lijeve strane, Regina se ukočila.
Marzenka je pročitala brojeve još tri Kunića, žena koje su se sve još oporavljale u Revieru.
- Ne - rekla je Zuzanna. - Sigurno su pogriješili.
Ovila sam ruku oko Regine.
- Bez histeričnih napadaja - upozorila je Marzenka.
Kako je ovo moguće?
- Regina, možemo se boriti - šapnula sam joj na uho.
Nije odgovorila, samo je odložila žlicu u zdjelicu i predala zdjelicu Zuzanni. - Želim da ih
ti uzmeš - rekla je.
Zuzanna je uzela zdjelicu, očiju blistavih od suza. Kakav dar!
Regina je ustala. - Janina, hoćeš li mi napraviti frizuru?
Janina je kimnula i pošle smo s Reginom u spavaonicu, sa sobom ponijevši njezinu punu
zdjelicu, jer da smo je ostavile na stolu, nestala bi u sekundi.
- Znate li što su na smrt osuđeni Spartanci prvo činili prije svog smaknuća? - upitala je
Regina. - Uredili su kosu.
Janina je skinula prljavi rubac s Reginine glave. Uređivanje kose inače je bilo kažnjiv
prekršaj. Kosa je morala biti začešljana i povezana rupcem, ali kad se zatvorenica spremala
za streljački vod, Binzova se nije tako strogo držala pravila. Reginina kosa poprilično je
narasla dok se Regina oporavljala od operacije, i bila je gusta i tamna. Janina ju je začešljala u
veoma zgodnu francusku punđu. Žena s gornjeg kreveta dodala joj je ukosnicu, za koju je
vjerojatno dala svoju porciju kruha.
- Kasia, želim da uzmeš moj udžbenik iz engleskog - rekla je Regina. - Večerašnja zadaća
su prijedlozi. I kad ovo završi, ako bi mogla dati Freddiju mog Troila i Kresidu...
Kimnula sam.
- Odbit ću piće - rekla je Regina. Sve smo znale da onima koje će odvesti pred zid ponude
piće sa sredstvom za smirenje, da svima bude lakše. - Mislite li da ću biti dovoljno hrabra da
viknem “živjela Poljska“?
Uhvatila sam je za ruku. - To nije važno...
- Važno je, Kasia. Znaš da to mrze.
Zatvorenice su se suočavale sa smrću na različite načine. Neke su plakale i bjesnile. Druge
bi utihnule i molile se. Regina je stajala uz nas krevet i glasno nam čitala svoje omiljene
stihove iz Troila i Kreside, žureći da ih pročita što više prije nego što dođe Binzova:
O hrabri Troilo! Dobro ga pogledaj, nećakinjo: pogledaj kako je krvav njegov mač i oštećena
njegova kaciga, oštećenija i od Hektorove, i kako izgleda, i kako korača! Oh čudesna mladosti!
Ni dvadeset i treću nije doživio.
Dok je Regina čitala, štipkale smo joj obraze da porumene. Djevojka koja je radila u
kuhinji imala je malo soka od cikle i Janina je njime namazala Reginine usne.

162
 Ni pet minuta kasnije, Binzova i njezine čuvarice nahrupile su u baraku. Regina se
nagnula prema meni, s knjigom priljubljenom na prsa.
- Svima reci što se dogodilo - rekla je.
- Daj to ovamo - rekla je Binzova i istrgnula knjigu iz Reginine ruke. - Zašto si tako
zabrinuta? Sam zapovjednik je rekao da ćeš biti puštena.
Je li to moguće? Sigurno ponovno laže.
Janina je odvezala špagu oko svog struka i zavezala je oko Reginina, da njezina logoraška
odora više nalikuje haljini.
- Van, van - rekla je Binzova, gurkajući Reginu svojim pendrekom.
Regina je odšepesala do vrata; noga joj još nije posve zacijelila. Na vratima je pružila
Zuzanni svoje naočale za čitanje pa se okrenula prema nama i osmjehnula. Izgledala je
blistavo, s nekim novim sjajem u očima i rumenim obrazima.
Binzova je dobacila knjigu jednoj Aufseherin i gurnula Reginu na cestu. Nijedna
logorašica koja je gledala Reginu kako odlazi nije mogla suspregnuti suze. Bila je utjelovljenje
hrabrosti. Regina znači „kraljica“, i to ime savršeno joj je odgovaralo, jer tog je dana doista
izgledala kraljevski. Da nije hramala, onako visoka i ponosna na putu niz Ljepoticu, mogla je
biti filmska zvijezda ili manekenka.
Zuzanna i ja snuždeno smo podijelile Regininu juhu s Janinom. Osjećale smo se neopisivo
krivima dok smo je jele, ali Regina nije željela da njezina porcija propadne. Slatku mrkvicu,
pravu poslasticu, podijelile smo na tri dijela. Ojačat ću od Reginine juhe i preživjeti da cijelom
svijetu kažem o njezinoj sudbini.
Zuzanna i ja uskoro smo se javile u Strickerei, ali cijelo poslijepodne smo osluškivale,
nadajući se da nećemo čuti pucnjeve. Možda je Binzova govorila istinu pa će pustiti djevojke?
Ili ih poslati u neki podlogor?
Kasnije tog dana čule smo kamion koji se odvezao prema jezeru i četiri prigušena pucnja,
jedan za drugim, i molile se u sebi, jer glasno moljenje bilo je prekršaj koji se strogo kažnjavao.
Kasnije mi je Anise rekla da je od djevojaka koje rade u kuhinji, a kuhinja se nalazila uz zid
za strijeljanje, čula da je Binzova odvela onamo sva četiri Kunića i da su ih pogubili. Jednu su
morali nositi, jer rane na nozi još joj nisu zacijelile dovoljno da se može osloniti na nju.
- Plakale smo kad su sve četiri na kraju viknule „živjela Poljska!“ - rekle su.
Nakon toga više nisam mogla samo biti bijesna i ništa ne poduzeti. Hoćemo li mi biti
sljedeće koje će otići pred zid? Tko će preživjeti da kaže svijetu što su nam učinili? Čak i ako
zbog toga poginem, pokušat ću ostvariti svoj plan.

Te nedjelje, dok je Zuzanna spavala boreći se protiv dizenterije, olabavila sam daske
iznad gornjeg kreveta i uzverala sam se u Aneks, svojevrsno potkrovlje u koje su djevojke
ponekad odlazile popušiti cigaretu. S mojom ozlijeđenom nogom, i samo penjanje u Aneks
bilo je pravo mučenje. U potkrovlju je bilo malo svjetla i oči su mi se navikavale na tamu dok
sam pripremala sve potrebno za svoju tajnu misiju: pismo na njemačkom najednom listu
logorskog papira, koje sam napisala tako da prva slova u redovima prenesu poruku „pismo
napisano mokraćom“; čačkalicu koju sam platila polovicom dnevne porcije kruha; i svoju
šalicu za vodu, koju sam napunila toplom, tajnom tintom.

163
 Pri prvim pokušajima, na papiru su ostale mokre mrlje, ali uskoro sam se izvještila u
pisanju između redaka i napisala informacije o zahvatima koje su radili na nama i imena
pogubljenih Kunića. Prvo sam napisala Reginino ime, pa imena Romane Sekule, Irene
Poborcówne, Henryke Dembowske. Bio je dobar osjećaj reći tati za streljačke vodove i
operacije, i zamoliti ga da o tome obavijesti sve koje može. Dotad su već izveli kirurške
zahvate na nas sedamdeset. Trebat će još mnogo pisama da javim tati sva imena. Zamolila
sam ga da mi pošalje svitak crvenog konca kao znak da je primio i razumio naše tajno pismo.

Sutradan ujutro postrojile smo se za Appell na hladnoj kišici i čekale da pokupe pisma
prije nego što odemo raditi u Strickerei. Pismo sam čuvala u rukavu jakne da se ne smoči. Kad
je Marzenka došla do mene, izvadila sam ga i zagladila prstom. Papir je od mokraće bio malo
savijen. Hoće li Marzenka to primijetiti? Ili cenzori?
Marzenka je prišla bliže i ispružila ruku. Ruka mi je drhtala dok sam stavljala pismo na
njezin dlan. Dah mi je zapeo u grlu kad je pismo kliznulo s njezina dlana i zalepršalo prema
tlu.
- Kako si nespretna - rekla je.
Nagnula sam se da uhvatim pismo prije nego što padne, ali završilo je poleđinom
omotnice u blatu.
- To pismo neće u moju ruku - rekla je Marzenka.
Podigla sam pismo, rubom haljine obrisala blato pa pružila pismo Marzenki. - Molim vas,
gospođo Blockova.
Prihvatila je pismo palcem i kažiprstom i zaškiljila. - Što je tako važno u jednom pisamcu?
- Podigla je pismo prema reflektoru iznad svoje glave.
Jedva sam disala.
Pružila mi je pismo. - Naslovila si ga na lublinski poštanski ured.
Držala sam ruke sklopljene na leđima. - Na ruke Adalberta Kuzmericka. Moj otac radi
ondje, gospođo Blockova.
- Oh - iznenadila se Marzenka. Stavila je pismo na hrpu s ostala i krenula dalje.
Poželjela sam sretan put tom pismu. Marzenka, pazi na njega. Ono nam je jedina šansa.

164
 DVADESETO POGLAVLJE

HERTA

Božić 1943.

D o Božića 1943., moral ravensbruškog osoblja dosegnuo je dno. Ranije te godine njemačke
trupe žestoko su se borile kod Staljingrada, iako su bile preslabo odjevene i nedovoljno
naoružane, ali na kraju su se predale. Saveznici su sve jače bombardirali Berlin, ali naše im je
zrakoplovstvo uzvratilo milo za drago bombardiranjem Velike Britanije, i preuzeli smo
nadzor nad sjevernom Italijom i spasili Mussolinija, kojeg je talijanska vojska bila uhapsila.
Stoga je još uvijek bilo razloga za slavlje.
Ali ratu se nije nazirao kraj, i život u Ravensbrücku postajao je sve teži. Iz područja koje
je osvojio Führer, neprekidno su stizali novi vagoni zaraženih logorašica.
Bez Haline, Revier je bio ludnica i vrvio nositeljicama bolesti iz svih zemalja. Nisam imala
vremena da mi nedostaju Fritz ili Mutti. Većinu dana provodila sam u uredu, ali netko je
morao upravljati ambulantom. Odmor je ponajviše trebao logorskim liječnicima i dobili smo
ga u obliku posebno lijepe proslave božićnih blagdana. Nestašica hrane već je pogodila cijelu
Njemačku, ali logorsko osoblje još uvijek je uživalo u pravoj kavi, salami, poljskoj votki
i dobrom pjenušcu.
Naša proslava započela je svečanom povorkom. Binzova i njezine čuvarice ušle su u
kantinu odjevene kao anđeli, u haljama od bijelog satena, sa zlatnim gajtanima oko struka. I
mene je nagovorila da se tako odjenem, što je bilo dobro, jer široki rukavi skrivali su
posjekotine na mojim rukama pa sam izbjegla neugodne poglede i pitanja. Moje rezanje bilo
je samo faza, način da ublažim napetost, što nije bilo nikakvo čudo uzme li se u obzir koliko
su stresne bile moje dužnosti.
Binzova i njezine anđelice na glavama su nosile kape od aluminijske folije s križem na
čelu, a u rukama štapove sa zlatnim svastikama na vrhu, koje su gotovo strugale o niski strop.
Kad su ušle, sve su zapalile po jednu svjećicu na drvcu u kutu prostorije, ukrašenom
uobičajenim nitima srebra. Tad su ušli SS-ovci, odjeveni kao pastiri, s visokim kapama od
nekog svjetlucavog materijala. Na začelju povorke došao je zapovjednik Subren, naš
Djed Božićnjak na štulama. Bio je odjeven u dugi, crveni pusteni ogrtač obrubljen bijelim
krznom, a u racije nosio šibu. Morao je nakositi zašiljenu kapu na čelu da bi uopće prošao
kroz otvor vrata.
- Tko je bio zločest ili neposlušan? - viknuo je, a oči mu zaiskrile.

165
 Djed Božićnjak ubrzo je bacio šibu i otvorio svoju vreću sa slatkišima. Odakle mu takve
poslastice u ratno doba? Pivo, omiljeno piće okupljenih, teklo je u potocima. Čak je i Djed
Božićnjak popio jednu kriglu.
Kad je nacionalsocijalizam tek uveo novu religiju, činila se neobičnom, ali čovjek se brzo
navikne. Prema Führeru, možeš biti ili Nijemac ili kršćanin, ali ne oboje. Predložio je da sami
budemo Krist, što se činilo praktičnim rješenjem.
Mnogi Nijemci opirali su se toj promjeni, ali svi članovi SS-a preobratili su se na novu
vjeru. Malo pomalo, vjerske vidove Božića zamijenili su simboli nacionalističkog ponosa, i
umjesto Kristova rođenja slavili smo zimski solsticij. Uskoro je i Djeda Božićnjaka zamijenio
Odin. Mutti se na sve to ljutila, jer bila je odgojena kao pobožna protestantica, a moj otac kao
katolik, ali na kraju je čak i Mutti imala i tradicionalno božićno drvce i „narodno drvce“
s germanskim sunčevim kolutom na vrhu. Meni je nova vjera odgovarala jer me je oslobodila
neugodnih teoloških pitanja.
Sjedila sam sama i gledala kako anđeli i pastiri uživaju plešući.
Zapovjednik Suhren prišao je stolu za kojim sam sjedila; dok je koračao prema meni,
jastuk koji mu je glumio trbuh poskakivao je ispod ogrtača. - Ne jedete, Fräulein Oberheuser.
Stavio je na stol svoj tanjur s mesom i krumpirima prelivenim maslacem.
Okrenula sam glavu od mirisa krvave govedine. - „Doktorica Oberheuser“, Herr
Kommandant.
- Morate paziti da ne oslabite. A meso je, znate, puno bjelančevina i željeza. - Kako mu je
palo na pamet da jednoj liječnici prodikuje o prehrani? - Računamo na vas. Znam da vam bez
Fritza nije lako, a i doktor Gebhardt često je odsutan zbog svojih predavanja. A nakon onog
incidenta...
Zašto su ono što se dogodilo s Halinom svi zvali „incidentom“? - Dobro sam, Herr
Kommandant. - To je bila istina. Među osobljem koncentracijskog logora kronična nesanica
bila je uobičajena.
Dok je Suhren istresao najmanje čašicu soli na svoje krumpire, Binzova i njezin dečko
Edmund ljubili su se u kutu. Izgledali su kao da anđeo daje umjetno disanje pastiru. Binzova,
odnedavna promaknuta u zamjenicu nadzornice logora, nije dopuštala da joj novi položaj
poremeti ljubavni život.
- Herr Kommandant, bila bih bolje kad bismo riješili situaciju s Kunićima - rekla sam.
- Trenutačno je mnogo toga što moram rješavati. Sedamdeset podlogora, svaki sa svojim
problemima. Siemens se žali da logoraši umiru na radnim mjestima. Osim toga, Fräulein, što
se tiče vaših Kunića, ruke su mi vezane. Otkad sam od Berlina dobio po prstima, ne primam
izvješća o onome što se događa u mom vlastitom logoru. A Gebhardt ništa ne govori.
Suhren se usprotivio eksperimentima sa sulfonamidom, tvrdeći da su mu Poljakinje
potrebne za rad. Gebhardt se obratio svojim prijateljima na visokim položajima i Suhren se
našao nadglasan. Morao se ispričati Gebhardtu, što je po svemu sudeći bio ponižavajući
udarac njegovu egu.
- Onda, kakva je situacija? - upitao je gurkajući krumpir vilicom. Sigurno je sve vidio iz
svog ureda. Zašto ga zanima moja verzija?
- Pa, nakon prosvjednog marša Kunića...
- Marša? Pola njih ne može hodati.
166
 - Donesene su na trg i zahtijevale da dođe Binzova.
- Nešto od toga sam čuo.
- Dale su joj svoj manifest i tražile pismenu potvrdu da ubuduće neće biti operacija.
- Imate sreće da nije izbila tučnjava. Znači, svejedno ste operirali?
- Da, ali u bunkeru. Ondje im nismo mogli dati anesteziju, ali barem smo bili sigurni. Cijeli
logor odnosi se prema njima veoma zaštitnički.
- Kako ja mogu pomoći?
- Berlin je čuo za njihov prosvjed i razmatra situaciju. Gebhardt kaže da do daljnjega neće
biti strijeljanja Kunića.
- I?
Suhren je gledao Binzovu i Edmunda u njihovu kutu. Gubila sam njegovu pozornost.
- Ako se ne riješimo dokaza tih eksperimenata, na kraju bismo vi i ja mogli biti ti koji će
snositi odgovornost. Fritza nema. Gebhardt putuje.
Ta izjava privukla je njegovu pažnju. - Bojim se da Gebhardta ne mogu nadglasati.
Svakodnevno razgovara s Himmlerom osobno.
- Nešto moramo učiniti, i to brzo. Ako ovo procuri...
Suhren je nehajno odmahnuo rukom. - Naše osiguranje gotovo je savršeno. Od tri
pokušaja bijega samo je jedan uspio. Sam Himmler pohvalio je naše cenzore. Oni ne dopuštaju
da išta procuri.
To je bila eklatantna laž. Čula sam da cenzorima svašta promakne. Binzova je
svakodnevno pronalazila dokaze za to. Bočicu boje za kosu u kutiji valjane zobi. Antibiotike
u tubi zubne paste.
- Osim toga, operacije su obavljene u tajnosti, a pacijentice su imale poveze na očima.
Nijedna vas ne može prepoznati.
- Ali...
- Imajte strpljenja, draga. Pobrinut ću se da se taj problem riješi. Prepustite to meni.
Suhren se udaljio ostavivši zgužvani ubrus na tanjuru; krvava govedina namakala je
platno. Kad se zbor izobličenih anđela okupio da otpjeva potpuri njemačkih narodnih
pjesama, prvi put su me podišli srsi straha zbog svega što se događalo. I predobro sam znala
da se neriješene stvari čovjeku najčešće obiju o glavu.

167
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE

CAROLINE

Božić 1943.

U prosincu sam sve svoje slobodno vrijeme provodila salijetajući putnike na željezničkoj
postaji Grand Central i prodavajući ratne obveznice. Naizgled preko noći, na istočnom
zidu postaje niknuo je četiri metra visok mural s ratnom temom. Ratni brodovi i borbeni
zrakoplovi nadvijali su se nad morem putnika, od kojih su mnogi i sami bili u vojnim odorama.
Natpis nije ostavljao nimalo dvojbe o svrsi murala: KUPITE RATNE OBVEZNICE I MARKE!
Jednog poslijepodneva, orguljašica Mary Lee Read iz Denvera, koja je svake godine
besplatno svirala u vrijeme božićnih blagdana, zasvirala je vatrenu inačicu američke himne.
To je zaustavilo sve prolaznike u glavnoj kolodvorskoj dvorani, i svi su prislonili dlanove na
grudi i slušali, propustivši svoje vlakove. Šef kolodvora zamolio je Mary da više ne svira tu
pjesmu i tako je postala jedina orguljašica u New Yorku kojoj je ikad bilo zabranjeno
svirati “Barjak iskićen zvijezdama“.
Osiguranje na Grand Centralu bilo je veoma strogo, otkad su dva njemačka špijuna
uhvaćena u pokušaju sabotaže postaje, ali četicama dragovoljaca, među kojima smo bile i
majka i ja, bilo je dopušteno prodavati obveznice. Svi su se složili da je majka pogriješila u
odabiru karijere, jer taj koji od nje ne bi kupio obveznicu još se nije rodio. Jao si ga umornom
putniku koji se nije želio rastati od barem deset centi za ratnu marku, jer kad bi ga se ona
dočepala, na kraju bi joj sam ponudio više, što je ona rado prihvaćala.
Postajom je tad prolazio velik broj žena. Budući da je veoma mnogo muškaraca bilo u
ratu, žene su se masovno pridružile radnoj snazi. Čak je i Betty tipkala izvješća u skladištu
oružja. Nije baš bila utjelovljenje američke tvorničke radnice, ali u njezinu slučaju, i tipkanje
izvješća predstavljalo je značajan korak naprijed.
Majka i ja smo božićno jutro 1943. provele u crkvi svetog Tome na uglu Pete avenije i
Pedeset i treće ulice, nedaleko od Grand Centrala. Slušale smo župnika Brooksa, blistavog u
svečanu božićnom ruhu, koji je s veličanstvene propovjedaonice od izrezbarene hrastovine
davao sve od sebe da obodri svoju pastvu. Rat je teško pritisnuo njegove župljane, u tom
trenutku uglavnom žene i starce. Na klupama je bilo malo vojnika, jer većina je dotad već
bila poslana na bojišta u Europi ili na Pacifiku, uključujući i Cuddyja, našeg liftboja. Svi smo
znali nekog na koga je rat izravno utjecao. Pomolila sam se za putnike francuskog broda koji
je Roger dan ranije bio prisiljen odbiti, za tisuće europskih prognanika koji su tražili azil i još
uvijek čekali uz obalu.

168
 Nisam smjela ni pomisliti koliko je mjeseci prošlo od Paulova posljednjeg javljanja. Roger
je pretpostavljao da je još uvijek u koncentracijskom logoru Natzweiler. Prema
informacijama koje sam dobila, mnogi Francuzi završili su u planinama Vosgesa, gdje su na
najvećoj hladnoći radili teške fizičke poslove. Može li itko preživjeti dvije godine na takvom
mjestu?
Te godine dogodilo se još nešto uznemirujuće i zloslutno. Ne samo iz oskudnih izvještaja
koje smo dobivali od švicarskog Crvenog križa, nego i iz njujorških i londonskih novina, bilo
je jasno da
Hitler nastavlja svoj plan istrebljenja Židova, Slavena, Roma i svih drugih naroda koje je
smatrao Untermenschen, „podljudima“, kako bi napravio mjesta za svoj Lebensraum. Pročulo
se za Gaswagen, kamione smrti u logoru Chelmni u Poljskoj, i za masovna istrebljenja. Hitler
je taj plan i otvoreno iznosio u svojim bombastičnim govorima, ali Roosevelt je sporo reagirao
i useljeničku kvotu držao na minimumu.
Sveti Toma bio je naš čamac za spašavanje. Klečeći u toj predivnoj crkvi, u kojoj je zrak
mirisao na tamjan, i promatrajući veličanstvenu, kamenu sliku iznad oltara, imala sam osjećaj
da bi se svijet na kraju ipak mogao razmrsiti. Kad sam bila dijete, otac i ja počeli smo učiti
napamet svih šezdeset svetaca i čuvenih osoba izrezbarenih u tom kamenu. Sveti Polikarp,
sveti Ignacije, sveti Ciprijan. Stigli smo do broja četrdeset i šest, Georgea Washingtona, kad je
otac umro, pa ostale nikad nisam naučila. U toj crkvi osjećala sam očevu blizinu, pogotovo
kad je orguljaš na svih 1551 cijevi zasvirao „God Rest Ye Marry Gentlemen“, očevu
najdražu božićnu pjesmu. Zbor rumenih dječaka, koji pjeva o Božjoj slavi, bio je dovoljan da
čovjeka preplavi novi val optimizma.
Dok nam je župnik Brooks govorio o svojoj namjeri da se prijavi u vojsku i pridruži kao
kapelan njujorškoj „staroj Sedmoj pukovniji“, čitala sam imena župljana koji su se borili u
Prvom svjetskom ratu, uklesana u zid. Dvadesetorica njih, čija su imena bila napisana
zlatnom bojom, dala su živote za svoju domovinu. Koliko ćemo ih još izgubiti u ovom, drugom
svjetskom ratu? Više od četiristo župljana naše župe bilo je unovačeno, a već smo nadmašili
broj smrtno ranjenih u Prvom svjetskom ratu.
U pjesmarici sam kradom donijela jedno Paulovo pismo, zalutalo pisamce koje je stiglo
dugo nakon napada na Francusku, i koje sam pročitala već toliko puta da se stanjilo na
debljinu papirnate maramice. Čitala sam ga i sad dok je župnik Brooks govorio.
Ljubavi, hvala ti na paketima Ovaltinea. Vjeruj mi, spasila si me od toplog napitka koji
Renin otac spravlja od mljevenih žireva. Nemoj biti zabrinuta ako ovo pismo bude moje
posljednje na neko vrijeme. Sve novine predviđaju skori napad. Ali u međuvremenu znaj da mi
nedostaješ i da mislim na tebe i najavi i u snu. Molim te, moli za nas i mirno spavaj na svojim
plahtama od ružičasta satena, znajući da ćemo brzo biti u H&H Automatu, uživati u klima-
uređajima i jesti pitu od...
Osjetila sam nečiji pogled na sebi, a kad sam se okrenula, na suprotnoj strani crkve
ugledala sam Davida Stockwella. Otvoreno je zurio u mene. Kakav je to izraz na njegovu licu?
Znatiželjan? Pomalo tužan? Zatvorila sam pjesmaricu kad se Sally Stockwell, koja se čak i u
hladnoj velikoj dvorani naizgled obilno znojila, nagnula u mom smjeru i osmjehnula. I Betty
se nagnula i zakolutala očima na dugu propovijed župnika Brooksa.
Završivši službu, župnik je sišao s oltara i pošao za kratkom povorkom ministranata i
staraca. Dok su prolazili između crkvenih klupa, bilo je jasno da su desetkovani, jer mnogi su

169
otišli u rat i svoje grimizne reverende i bijele misne košulje zamijenili uniformama. Kad su
stigli do stražnjeg dijela crkve i ušli u sakristiju, župljani su počeli polako izlaziti.
Majka i ja sustigle smo Betty, Davida i Sally u narteksu crkve, predivnom predvorju s
dražesno kasetiranim svodom. Sve troje isticali su se u mnoštvu; Betty zato što je ispod bunde
od nerca odjenula snježnobijeli kostim, Sally zato što joj je grimizni kaput praktički pucao na
trudničkom trbuhu u kojem je nosila blizance, a David zato što je bio gotovo jedini muškarac
na Manhattanu koji nije bio u vojničkoj odori. Tvrdio je da je njegov rad za Ministarstvo
vanjskih poslova jednaka žrtva, ali u usporedbi s odlaskom u rat, dugi ručkovi u restoranima
nisu se činili patnjom.
Kad smo im majka i ja prišle, Sally se hladila crkvenim programom.
Oh, zdravo, Caroline - drhtavo se osmjehnula.
- Izgleda da ćemo imati dvije božićne bebe, zar ne? - upitala je majka.
- Tri - odgovorila je Betty. - Sad su trojke. Majka šizi. Mora naći tri dadilje. - Kao da nije
bilo dovoljno što me s plakata po cijelom gradu petorke obitelji Dionne podsjećaju da nemam
djece, sad je i Sally Stockwell morala biti natprosječno plodna.
Uhvatila sam Davida pod lakat. - Možemo li porazgovarati? Nasamo.
David je djelovao preplašeno. Je li se bojao da želim razgovarati o našoj prošlosti? Iako
sam još uvijek bila povrijeđena, morala sam priznati da s godinama izgleda sve bolje.
- Nadam se da ga ne čeka jezikova juha - rekla je Betty.
- Mogu odvojiti malo vremena - odvratio je David. - Ali moramo brzo kući. Kuharica je
pristavila pečenku.
Odvela sam Davida u mirniji kut, a on se osmjehnuo. - Ako želiš rasplamsati staru vatru,
crkva možda nije najprimjerenije...
- Zašto nisi uzvratio na moje pozive? - upitala sam.
Rat nije utjecao na Davidovo odijevanje - još uvijek se odijevao veoma otmjeno, gotovo
kicoški, pa je i sad bio u skupom kaputu od kamelhara i svilenoj kravati.
- Kad si ti meni zadnji put učinila uslugu?
- Od tebe tražim samo da nekog nazoveš zbog...
- Caroline, samo Kongres može povećati imigracijsku kvotu. Rekao sam ti.
- Na utjecajnom si položaju, Davide.
- Da učinim što?
- Roger je jutros morao odbiti još jedan brod. Iz Le Havrea. Pola putnika su djeca. Ako bi
mogao samo pitati...
- Država ne želi još stranaca.
- Stranaca? Polovica stanovnika ove države došla je ovamo prije samo jednog naraštaja.
Davide, kako možeš pustiti ljude da umru?
David me uhvatio za ruku. - Slušaj, C. Znam da je Paul Rodierre u lošem položaju...
Izvukla sam ruku iz njegove. - Ne radi se o tome. Ne možemo ništa ne učiniti. To je grozno.
Župnik Brooks pridružio se majci, Betty i Sally u predvorju crkve. Blagoslovio je Sallyn
trbuh, na što je Sally samo još jače zamahala programom ispred lica.
- Caroline, u ratu smo. Pobijediti je najbolje što za te ljude možemo učiniti.
170
 - To je samo izlika, i ti to dobro znaš. Odbili ste pružiti utočište za sedamdeset tisuća
rumunjskih Židova? Poslali St. Louis natrag odakle je došao? Koliko ste nevinih ljudi poslali u
sigurnu smrt?
Župnik Brooks okrenuo se prema nama, a David me povukao dublje u polumrak.
- Caroline, znaš da je izdavanje viza spor proces. Svaki zahtjev mora biti pomno
provjeren. Nacistički špijuni mogli bi doći ovamo glumeći izbjeglice. Ovo što činimo u
najboljem je interesu Sjedinjenih Država.
- To što činite običan je antisemitizam. Nekoć bi postupio ispravno.
- Brate... - zazvala ga je Betty.
David je podigao kažiprst prema njoj. - Priznajmo o čemu se zapravo radi. Da ne cmizdriš
kao školarka za svojim izgubljenim, oženjenim dečkom, plela bi čarape za vojnike.
- Zaboravit ću da si to rekao, ako obećaš da ćeš barem pokušati...
- Davide, odmah - doviknula je Betty.
- U redu, raspitat ću se.
- Imam tvoju riječ?
- Imaš. Jesi li sad sretna?
- Jesam - s osmijehom sam odgovorila. Načas mi se učinilo da se Davidovo lice tužno
trznulo. Kaje li se zbog našeg prekida? To je bilo teško reći, jer taj izraz nestao je jednako brzo
kao što se pojavio.
Kad smo se okrenuli, majka i Betty pomagale su Sally da legne na klupu u zadnjem redu.
Župnik Brooks gledao je kao zabrinuti otac kako majka šalje dječake iz zbora po lavor. Sallyni
krikovi odjekivali su crkvom, dok joj je majka stavljala svoj kaput pod glavu.
- Gospode Bože - zaprepastio se David.
Betty je dotrčala do njega i povukla ga za ruku. - Idi k njoj. Rađa. Neće stići do bolnice.
Činilo se da David ipak neće otići kući na pečenku.

171
 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

KASIA

Božić 1943.

B ožić 1943. Zuzanni i meni bio je posebno sumoran. Matka i Luiza bile su mrtve, a moja
sestra je gotovo posve okopnjela, pa nisam imala razloga za slavlje. Tata već veoma dugo
nije poslao nijedno pismo ni paket. Je li uopće živ?
Na božićno poslijepodne bile smo pošteđene Appella, da čuvarice i stražari mogu na svoju
proslavu. Zuzanna je ležala pokraj mene; od dizenterije je omršavjela toliko da joj je, dok je
spavala, kuk stršao ispod tanke deke. Kao liječnica znala je što se događa i pokušala me
poučiti kako da joj pomognem, ali nisu pomagale čak ni sol i čista voda koje bi joj
prokrijumčarile djevojke iz kuhinje. Iako su mnoge logorašice dijelile vlastitu dragocjenu
hranu sa svim Kunićima, bez paketa iz naših domova, pretvorile smo se u živuće kosture.
Zuzanna je ležala na boku, s rukama sklopljenim ispod brade, a ja sam drijemala pokraj
nje, priljubivši obraz uz njezina leđa. Njezin dah bio je moja jedina sreća. Žene u našoj baraci
glasovanjem su odlučile dopustiti nam da uzmemo donji krevet. To je bila krajnje velikodušna
gesta, jer na nekim je krevetima spavalo više od osam logorašica. Ruskinje, od kojih su mnoge
bile liječnice i bolničarke zarobljene na bojištu, bile su posebno ljubazne prema nama i
organizirale to glasovanje. Anise nam je za Božić darovala deku bez ušiju, koju je uzela iz
ratnog plijena, i ja sam je omotala oko Zuzanninih bosih stopala.
Gledala sam kako nekoliko Poljakinja stavlja travu ispod komada tkanine. Svima nama
od malih je nogu bio poznat poljski božićni običaj stavljanja svježe slame ispod bijelog
stolnjaka. Nakon večere, neudane djevojke izvlačile su vlati slame da im
predskažu budućnost. Zelena vlat predskazuje brak, sasušena znači čekanje, žuta predviđa
usidjelištvo od kojeg su sve strepile, a veoma kratka nagovještava ranu smrt. Tog dana meni
su sve vlati izgledale veoma kratke.
Budući da Marzenka trenutačno nije bila u blizini, nekoliko Poljakinja zapjevalo je jednu
od mojih najdražih božićnih pjesama, „Zdrów badź Królu Anielski“, odnosno „Kako dolikuje
kralju anđela“. Pjevale su tihim, prigušenim glasovima, jer pjevanje i govorenje ijednim
drugim jezikom osim njemačkog bilo je zabranjeno, i moglo je biti kažnjeno boravkom u
bunkeru.
Ta pjesma sjetila me Badnjaka u Poljskoj i našeg malog božićnog drvca ukrašenog
svijećama i sigama od srebrnog papira. Razmjene darova s Nadijom, uvijek knjiga. Matkine
bistre juhe od cikle, vruće ribe i slatkiša. I odlaska u crkvu na Božić, gdje je naša obitelj sjedila
s obitelji Bakoski. Stisnuli bismo se na klupi uz Pietrika i njegovu nježnu majku, koja je

172
izgledala kao tamnokosa labudica. Prije nego što je upoznala Pietrikova oca, bila je balerina,
i kosu je uvijek nosila skupljenu u punđicu na zatiljku. Gospodin Bakoski ponosno je sjedio u
svojoj vojničkoj odori, a Luiza se privijala uz mene u svom novom ružičastom kaputu.
Njegova obitelj smješkala se kad me je Pietrik privukao k sebi da zajedno čitamo iz
molitvenika. Mirisao je na kliničiće i cimet, jer je ujutro pomagao majci peći kolače.
Da zaboravim ledenu baraku, sve više vremena provodila sam u sjećanjima, ali osjećala
sam da svu ljubav u meni zatire glad. Većinu dana razmišljala sam samo o kruhu i kako da
očistim Zuzannu i sebe od ušiju. Zuzanna nam je odredila strogu higijenu, jer se užasavala
tifusa. Kao liječnica, i previše je dobro znala posljedice te bolesti.
Iz razmišljanja me je prekinuo dolazak starog električara iz Fürstenberga. Često je
posjećivao logor zbog raznoraznih intervencija na instalacijama i s nestrpljenjem smo čekale
njegov dolazak. Pogrbljen i bjelokos, zakoračio je u baraku u svom kaputu od tvida mokrih
ramena i rukava, s platnenom torbom s alatom i drvenim sklopivim stolcem u rukama.
Otresao je kišu sa svog svjetlosmeđeg šešira pa učinio nešto Što je uvijek činio, nešto posve
neobično.
Naklonio nam se.
Naklonio! Koliko je vremena prošlo otkad nam se itko drugi naklonio? Zatim je stao
nasred prostorije i rasklopio svoj stolac. Putem je pogledao Zuzannu, koja je spavala pokraj
mene, i osmjehnuo se. Iz nekog razloga, činilo se da mu je Zuzanna posebno draga. Zuzannu
su svi voljeli. Je li ga podsjećala na njegovo vlastito dijete? Pri jednom prethodnom posjetu
prokrijumčario joj je kocku šećera omotanu bijelim papirom, koju smo jele veoma štedljivo,
da nam traje danima, i noću se budile da je samo malo liznemo. A jednom je „slučajno“ pokraj
njezina kreveta ispustio vrećicu praška protiv glavobolje.
Zašto bi, pitate se, izgladnjele djevojke bile sretne što vide tog Nijemca? Zato što Herr
Fenstermacher nije bio običan radnik. Bio je ljubazan, kulturan muškarac, s glasom kao topla
melasa. Ali to nije bilo ono najbolje.
Pjevao nam je. Na francuskom.
Ali ne bilo što. Pjevao nam je vlastite pjesme, sastavljene od naslova u novinama tog dana.
Da, za neka ratna događanja znale smo po dalekom odjeku bombi južno od nas. Ali Herr
Fensteracher nam je, izlažući se velikoj opasnosti, donosio dar dragocjeniji od zlata. Vijesti
koje su ulijevale nadu. Prezime Fenstermacher na njemačkom znači „onaj tko izrađuje
prozore“, a on je bio naš prozor u svijet.
Uvijek je počinjao jednako: popeo bi se na svoj stolac, počeo petljati oko gole žarulje i
zapjevao: „Recueillir pres, les fillse, et vous fentendrez tout ce qui passe dans le monde“. Okupite
se, djevojke, i čut ćete sve što se događa u svijetu.
Na taj Božić pjevao je o američkim četama koje su se iskrcale na europsko tlo; o sastanku
Staljina, Roosevelta i Churchilla u Teheranu; i o Britanskom kraljevskom zrakoplovstvu, koje
je uspješno bombardiralo Berlin. Znači, njihovi su nam zrakoplovi letjeli iznad glava!
Zamislila sam zgodne, mlade engleske pilote zbog kojih se oglašavaju sirene za zračnu
uzbunu, a Binzovu i njezine Aufseherinnen hvata panika. Znaju li ti piloti da smo mi ovdje i
da čekamo da nas oslobode?
One koje su znale francuski šaptom su prevodile ostalima. Ne možete ni zamisliti koliko
smo sretne bile zbog tog dara. Električar je završio zgodnim „Sretan vam Božić, drage dame.
Bog nam svima brzo pomogao.“
173
 Podigao je svoju torbu s alatom i stavio šešir na glavu. Suze su me zapeckale u očima.
Hoće li se prehladiti na ovakvu vremenu? Nas su svi zaboravili. Zna li on da nam je jedini
saveznik? Prošao je pokraj našeg kreveta, pogledao me i dodirnuo šešir u pozdrav. Molim, te,
budi oprezan, pomislila sam. Ti si nas jedini prijatelj.
Bila sam sretna Što je Zuzanna sve to prespavala. Dan odmora, kad nije morala satima
stajati na susnježici dok nas Binzova i njezine čuvarice prebrojavaju, pomoći će joj da ozdravi.
Tek kad je Herr Fenstermacher već izašao iz zgrade, vidjela sam što je ostavio na uznožju
našeg kreveta.
Najljepši par ručno pletenih Čarapa!
Posegnula sam za njima i nisam mogla vjerovati koliko su mekane. Prislonila sam ih uz
obraz. Kao da milujem Psinino pahuljasto perje. A boja! Najsvjetlija moguća modra, kao nebo
ranog ljeta. Gurnula sam čarape Zuzanni pod bradu, između sklopljenih ruku i prsa. Božićno
čudo.
Čim je Herr Fenstermacher otišao, vrata su se otvorila i u baraku je ušla Marzenka i
zatoptala nogama da otrese blato s čizama. Kako smo joj zavidjele na tim čizmama, jer biti
bosonog u prevelikim drvenim klompama usred zime samo je po sebi mučenje.
Marzenka je donijela pune ruke paketa. Srce mi je zabubnjalo kad sam ih vidjela. Bilo je
previše očekivati paket na Božić, nakon toliko dugog čekanja.
Hodala je po baraci, izvikivala imena i bacala pakete i pisma na krevete. Pomislila sam da
je veoma čudno da nam dopuštaju da primamo pakete, a političke smo zatvorenice. Ali na
našu sreću, zapovjednik Suhren bio je praktičan. Logorašica koja od obitelji dobiva hranu i
odjeću ušteda je za logor. Logor mora manje potrošiti da radnica ostane živa.
Kad je stigla do našeg kreveta, Marzenka je u rukama imala još samo dva paketa.
Molim te da jedan bude za nas.
Usporila je približavajući se. - Sretan Božić - rekla je s jedva primjetnim osmijehom. Čak
je i ona postala suosjećajna prema Kunićima.
Marzenka je bacila paket i on je bučno prizemljio na našu slamaricu. Uspravila sam se i
brzo ga dograbila. Malo mi se vrtjelo u glavi i nekoliko trenutaka samo sam držala u ruci kutiju
omotanu smeđim papirom, polako shvaćajući značenje tog paketa. Kapljice kiše išarale su
papir, pa je izgledao kao koža neke životinje, a kiša je razmrljala tintu kojom je bila napisana
adresa pošiljatelja, ali paket je stigao iz lublinske Glavne pošte.
Od tate.
Je li nekako dokučio šifru i izglačao pismo? Bih li trebala probuditi Zuzannu da zajedno
otvorimo paket? Već je bio napola otvoren, jer cenzori su ga pregledali. U kutiji se nalazila
stara limenka od slatkiša, hladna na dodir. Podigla sam poklopac i nosnice mi je zapahnuo
miris ustajale čokolade. Oh, čokolada. Zaboravila sam na čokoladu. I ustajala čokolada
izmamila mi je slinu na usta.
U limenci su bila tri smotka. Odmotala sam prvi i u njemu našla ono što je ostalo od kolača
s makom. Više od polovice! Cenzori bi obično uzeli cijeli kolač. Jesu li bili velikodušni zato što
je Božić? Okusila sam jednu mrvicu i zahvalila Bogu na cvijetu maka, pa brzo ponovno
zamotala kolač jer sam odlučila sačuvati ga za Zuzannu. Poljski kolač bit će joj dobar lijek.
U sljedećem smotku bila je tubica paste za zube. Umalo sam se nasmijala. Davno smo
ostale bez četkica za zube, ali svejedno je bilo divno vidjeti nešto tako poznato, poslano od

174
kuće. Odvrnula sam čep i udahnula miris paprene metvice. Gurnula sam tubu pod madrac.
Takvo blago mogle smo trampiti za dodatni kruh za tjedan dana.
Zadnji smotak bio je omotan Matkinom malom kuhinjskom krpom, onom na kojoj je
izvezla dvije ptice koje se ljube. Već od pogleda na tu krpu, počeli su me gušiti jecaji, a ruke
su mi se toliko tresle da sam jedva razvezala čvor. Kad se krpa rastvorila i pala u moje krilo,
samo sam netremice zurila u ono što je dotad bilo omotano njome.
Svitak crvenog konca.
„Sreća“ je riječ koja se prečesto koristi, ali to je bilo ono što sam osjetila tog dana, znajući
da je tata shvatio moje tajno pismo. Jedva sam se suzdržala da ne skočim nasred prostorije i
zakličem od radosti. Umjesto toga, poljubila sam mali drveni kalem i gurnula ga u sklopljene
ruke svoje usnule sestre.
To je bio najbolji Božić u mom životu, jer znala sam da više nismo same.

175
 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

HERTA

1944.

V ilmer Hartman vas treba - značajno je rekla bolničarka Marschall. Zašto još uvijek ulazi u
moj ured bez kucanja? Tog jutra probudila sam se loše raspoložena i u glavi mi je zujalo.
Možda zato što je logor pucao po šavovima. Ravensbrückje bio izgrađen za sedam tisuća
zatvorenica, ali tog ljeta u njemu je bilo gotovo četrdeset i pet tisuća žena. Ili sam
neraspoložena bila zbog stalnih sirena za zračnu uzbunu i zloslutnih ratnih vijesti. Početkom
lipnja, saznali smo da su se Amerikanci iskrcali u Francusku. Moja zlovolja možda je bila
izazvana i time što sam, zbog zaraznih bolesti koje su harale logorom, svaki drugi tjedan
morala posve očistiti Revier od pacijentica nesposobnih za rad i poslati ih na put bez
povratka. Zarezala sam se nožem nekoliko puta da smanjim napetost, ali čak ni tad nisam
mogla zaspati.
Da sve bude gore, Suhren nije riješio problem Kunića. Barake su bile toliko pretrpane i
loše vođene, da ih je bez zatvaranja cijelog logora bilo nemoguće pronaći. Gerda mi je rekla
da su se njihove prijateljice zamijenile s njima za brojeve i da ih svuda skrivaju, čak i u baraci
s oboljelima od tuberkuloze.
Nisam bila raspoložena za druženje sa starim prijateljima.
Vilmer Hartman, psiholog kojeg sam znala s Medicinskog fakulteta, želio je obići
Uckermarck, obližnji nekadašnji logor za djevojke, u koji je Suhren slao višak logorašica.
Znala sam da psiholozi obilaze logore i provjeravaju mentalno stanje logorskog osoblja -
gubitak vremena, kad je toliko mnogo drugih, važnijih zadataka. Nadala sam se da ću ga
odvesti u Uckermark, provesti logorom za pet minuta ili manje, i jednostavno otići. Planirala
sam rano završiti posao i uživati u hladnoj kupki, jer temperature tog srpnja bile su najviše
ikad zabilježene.
Vilmer me je čekao na suvozačkom sjedalu Wagena ispred upravne zgrade. Sjela sam za
volan, upalila motor i uključila radio da osujetim svaki pokušaj razgovora.
Njemačka i nadalje niže pobjede. Savezničke zalihe se smanjuju, dok njemačke trupe
nastavljaju operaciju „Straža na Rajni“. U ostalim vijestima...
Vilmer je ugasio radio. - Niže pobjede? Kakva besramna laž. Zašto se zavaravamo? Već
smo izgubili rat. Još u Staljingradu.
- Što te dovodi u logor? Zadnji put sam te vidjela na predavanju iz biologije. Mučio si se
sa seciranjem fetusa svinje.

176
 Vilmer se osmjehnuo. - To seciranje umalo me je dotuklo.
Vilmer je bio zgodan muškarac blago valovite, plave kose i otmjenih manira. Nosio je
civilnu odjeću, vjerojatno da stekne povjerenje pacijenata s kojima je razgovarao. Njegove
naizgled skupocjene cipele od kordovana uspjele su ostati ulaštene čak i nakon prolaska
prašnjavim logorom.
- Liječnički poziv nije za svakog - rekla sam.
- Nedvojbeno je bolje plaćen. Ali ja sam sretan kao psiholog.
Kad sam zaustavila automobil u Uckermarku, Vilmer, tipični njemački gospodin, otvorio
mi je vrata da izađem. Obišli smo tri novosagrađene barake i golemi, platneni vojnički šator
postavljen na platzu, u kojem je stajalo i sjedilo na stotine Häftlings, još uvijek u civilnoj
odjeći.
Vilmer je bio veoma uglađen, što je tipično za kulturnog Nijemca, ali bio je dosadan.
Jednom me je pozvao da izađem s njim, ali nisam imala vremena.
- Često objavljuješ znanstvene radove. Izgradio si sjajnu karijeru.
Otresla sam crni pepeo koji se nakupio na rukavu moje bijele liječničke kute.
- Nije li danas previše vruće za duge rukave? - upitao je. - Zbog mene ne moraš biti
formalno odjevena.
- Vilmere, zašto si zapravo ovdje?
- Proučavam povezanost između traume i psihoze.
- Još jedno proučavanje? Ovdje ti neće manjkati ispitanika, počevši od časničke kantine.
- Više me zanimaju logorašice.
- Koga je briga za njih? Kloni ih se, ako se ne želiš zaraziti.
- Mene je itekako briga. To je samo dio mog zadatka, ali kroz razgovor s logorašicama
mnogo sam saznao.
- Koji je tvoj službeni zadatak?
Stigli smo do šatora i Vilmer se okrenuo i osmjehnuo jednoj Häftling.
- Da na temelju raznih kriterija procijenim sposobnost stanovništva da pridonese.
Želio je reći, da izdvoji psihički nesposobne za rad. A prije nego što ih označi za eliminaciju,
malo će istraživati za vlastiti račun.
- Promatraš štakore u labirintu - rekla sam.
- Volim misliti da im razgovor o tome pomaže. Herta, kad si postala tako bešćutna?
- Bih li zbog toga trebala na terapiju?
- Koristilo bi ti. Zapravo, nisam iznenađen. Već godinama sustavno otupljuješ osjećaje,
od Medicinskog fakulteta nadalje. Sjećam se onog mačevanja s ljudskim udovima u dvorani
za seciranje.
- I došao si promatrati samo logorašice?
- Naravno da ne. I odabrano logorsko osoblje.
- Jesam li i ja među odabranima?
Vilmer je slegnuo ramenima. - Svatko ima svoj posao.
- Znači, sve što kažem bit će zapisano i proslijeđeno Suhrenu?

177
 - Ja izvještavam Berlin.
- Jesu li ti oni rekli da me procijeniš?
- Herta, ti si samo jedna od mnogih. Logorski liječnici posebno su ugroženi. Kao skupina,
duboko poštujete autoritet. Prihvaćate, dapače žudite za status quo.
- Ne mogu živjeti na ovako prgavom mjestu. - Otresla samjoš pepela s kute. - Što piše u
mom dosjeu?
- Što misliš da piše?
- Sigurna sam da je u njemu cijeli incident s onom Poljakinjom.
- Možda.
- Što da ti kažem? Našla sam sposobnu logorašicu, nekadašnju bolničarku, koja mi je
pomogla poboljšati Revier, a bolničarka Marschall je bila ljubomorna i to okončala. Nju bi
trebalo proučavati.
- Znaš li zašto moraš igrati šah s doktorom Winkeknannom?
- Vilmere, to nije tema naših razgovora.
Iako sam isprva bjesnila zbog prisilnog druženja s bucmastim kolegom Winkelmannom,
s vremenom sam shvatila da me neobično opušta. Utrljala bih pod nos kremu s mentolom da
se obranim od vonja njegova tijela i gledala ga kako ždere sendviče s ribom i drži mi
predavanja o ribi kao hrani za mozak. U životu sam imala i gorih izlazaka.
- Pretpostavljam da sumnjaju da sam se previše zbližila s drugom ženom i da bi mi
koristilo muško društvo.
- Kako se ti osjećaš zbog toga?
- Nije moj posao osjećati.
- Herta, internalizacija osjećaja neće ti pomoći.
Vilmer je bio tako mekan, sa svojim tužnim, smeđim kravljim očima. Nikad nije bio jedan
od najbistrijih studenata i uzalud je pohađao Medicinski fakultet.
- Samo sam bila tužna. Bila je marljiva radnica i dobra osoba.
- U mojim bilješkama piše da nekoliko dana nisi ustajala iz kreveta. Zbog akutne tjeskobe.
- To je prošlo. - Sve se može preboljeti napornim radom i disciplinom. Zašto on tome da
je takvu važnost?
- Čini mi se da si uzrujana jer ti pepeo iz Krema prlja kutu. Bi li željela razgovarati o tome?
- Slučajno više volim čistu kutu. Kršim li time neki propis?
- Herta, nema potrebe da podižeš glas. Jesu li epizode postale učestalije?
Koliko još moram otrpjeti?
- Kako spavaš?
Najednom mi je postalo paklenski vruće na suncu. - Ne baš dobro. Možda zato što se već
u četiri ujutro oglasi sirena. Iako, nikog nije briga spavam li ili ne.
- Osjećaš se kao da nikog nije briga?
- Prestani me pitati kako se osjećam! Mein Gott, Vilmere. Kakva je korist od toga?
Moj podignut glas privukao je pozornost jedne Aufseherin. Samo mi je još to trebalo -
dodatne pritužbe u dosjeu.

178
 - Čuj, ovo mjesto nije lako nazvati domom - rekao je Vilmer. - Poznate su mi tvoje dužnosti
u logoru. Nemoguće je da si ravnodušna prema svemu što se od tebe zahtijeva. Herta, nije u
tvojoj prirodi uzimati ljudske živote. Siguran sam da psihički otupljuješ.
- Radim svoj posao - odgovorila sam povukavši rukave kute preko zapešća.
- Ponovno si se rezala?
Pa što ako jesam? S tim se mogu nositi.
- Ne, naravno da se nisam rezala.
Vilmer je prislonio cigaretu uz usne i otvorio upaljač, a mene je načas zaslijepio odsjaj
sunca na aluminijskom kućištu. - Ne možeš imati oboje, Herta. Ubijati i svejedno biti smatrana
iscjeliteljicom. To uzima svoj danak.
- U slobodno vrijeme razmišljam o drugim stvarima.
- Znaš da je to udvostručavanje ličnosti. Nije zdravo.
- Ni pušenje nije zdravo.
Vilmer se lecnuo i bacio cigaretu, izazvavši tučnjavu među Häftlings. - Slušaj,
kompartmentalizacija je zdrava u određenoj mjeri, ali možda bi ti bilo bolje da promijeniš
okruženje.
- Zar ćeš me premjestiti?
- Mislim da bi ti promjena dobro došla. U ovom trenutku, nema mnogo toga čime možeš
pomoći Reichu.
- Dakle, poslat ćeš me u neku provincijsku bolnicu da pregledavam grla i dijelim aspirine?
Možda ti svoje medicinsko obrazovanje nisi shvatio ozbiljno, ali ja sam se itekako namučila
da dospijem gdje jesam.
- Herta, nema potrebe za agresijom.
Moja haljina bila je kao peć i znoj mi je klizio niz leđa.
- Znači, sad sam agresivna? Daj, molim te. Jesi li ikad u životu išta učinio tako dobro da si
pomislio da si stvoren za velike stvari? Ne, nemoj u moj dosje napisati da patim od kompleksa
veličine.
Znam što jesam. Vilmere, ja sam liječnica. To je moj kisik. Molim te, nemoj im dopustiti
da me premjeste.
- Herta, ova zbrka neće završiti dobro po Njemačku. To sigurno shvaćaš. Bit ćeš
kandidatkinja za vješala.
Krenula sam natrag prema Wagenu. - Suhren će to riješiti.
Vilmer je krenuo za mnom. - Misliš da će te Suhren zaštititi? Suhren će pobjeći u
München. Ili Austriju. Gebhardt već lobira da postane predsjednik Crvenog križa, kao da će
ga to odriješiti krivnje. Zašto jednostavno ne uzmeš dopust?
Takva slabost bila je odvratna. Jesu li svi Nijemci preko noći postali kukavice?
- Ostavljam te tvom istraživanju. - Smjestila sam se za volan Wagena i dobacila mu
vrećicu sendviča koje smo ponijeli sa sobom. - Vilmere, snaći ću se. Daleko sam dogurala.
Molim te, nemoj mi to oduzeti.
Dok sam izlazila iz Uckermarka, iz suprotnog smjera je došao kamion za prijevoz
logorašica određenih za smaknuće. U retrovizoru sam vidjela Vilmera, koji je čučao uz šator i

179
razgovarao s nekoliko mađarskih Židovki. Sigurno je blebetao s njima o njihovim osjećajima.
Kao da će to pomoći Reichu.

Nekoliko mjeseci nakon toga Suhren me je pozvao u svoj ured. Lice mu je bilo sivo kao
kišna glista.
- Saznao sam da su procurile informacije o Gebhardtovim Kunićima. Berlin je čuo
radijsku objavu poljske vlade u izgnanstvu u Londonu s pojedinostima zahvata izvršenih na
Kunićima. Nazvali su ih vivisekcijom i spomenuh moje ime. I Binzovu. Rekli su da će naši
zločini biti osvećeni krvlju.
- Jesu li spomenuli ijednog liječnika?
- Samo Gebhardta. Katolička misija u Fribourgu o tome je već navodno obavijestila
Vatikan.
- Rekla sam vam.
Ushodao se. - Kako je to moglo procuriti? Bili smo veoma oprezni. Pretpostavljam da sad
moramo posebno paziti na Kuniće.
- Ne, zapovjednice. Upravo suprotno. Razgovarali smo o tome...
- Sigurnosni ured kaže da je poljska vlada u egzilu osudila Gebhardta na smrt. To je
međunarodno mišljenje i zato moramo biti veoma oprezni. Moglo bi biti važno, jednom kad
stvari, znate, završe.
- Bolje je da Kuniće nikad ne pronađu. Javnosti je teško komentirati nešto što nikad nije
postojalo.
- Ali Himmler dogovara premještaj naših Häfllings u Švedsku, autobusima Crvenog križa.
Misli da bi to moglo potaknuti popustljivost. Možda će nam to pomoći. Nadam se da je
zabilježeno da sam se protivio tim operacijama.
Kako je Suhren mogao biti tako naivan? Neće biti popustljivosti. Ako Njemačka izgubi rat,
pobjednici neće pitati tko se čemu protivio. Suhren će otići ravno na stratište.
- Mislite li da će svijet blagonaklono gledati na hodajući dokaz onog što se ovdje
događalo? Zapovjedniče, vas će držati odgovornim, ma što rekli. I mene.
Suhren je pogledao kroz prozor u logor.
- Kako ćemo ih pronaći? Häfllings više nemaju svoje prave brojeve. - Oči su mu bile
podlivene krvlju. Je li pio? - Na Appellu jednostavno pobjegnu. Ili se predstave brojevima
umrlih.
Prišla sam mu bliže. - Većina bi ih trebala biti u baraci 31, ili se kriju ispod nje. S novom
komorom...
- Oberheuser, molim vas...
Suhren nije volio razgovarati o toj novoj komori i nitko nije spominjao riječ plin. Njegovi
novi članovi osoblja, netom pristigli iz Auschwitza, pomogli su mu da u staroj ličilačkoj kolibi
pokraj
Kreme skrpa improviziranu plinsku komoru. Nije bila majstorski izrađena, ali
pojednostavit će postupak ušutkavanja Kunića.

180
 - Reći ću Binzovoj da zatvori tu baraku i prozove logorašice - rekao je Suhren. - Vi ćete se
osobno pobrinuti da svi Kunići budu uhvaćeni.
Već je bilo i vrijeme.
- Dajete li mi dopuštenje da ih...
- Učinite što morate, doktorice. Samo se pobrinite da ne bude pronađen nijedan dokaz
njihova postojanja.

181
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

CAROLINE

1944. - 1945.

D vadeset i petog kolovoza Roger me je nazvao u Hay i rekao da su američke trupe i trupe
Slobodne Francuske u predgrađu Pariza.
Ponovno smo radili.
Bila je subota, pa u Ulici Taconic nije bilo prometa dok sam kao sumanuta vozila pokraj
parkiranih automobila. Zaustavila sam se ugledavši u retrovizoru plavo bljeskavo svjetlo. Kad
sam mladom policajcu objasnila okolnosti, uključio je rotirku i otpratio me do konzulata.
U Rogerovu uredu pročešljali smo informacije iz svih raspoloživih izvora. Čitali smo
brzojave i kablograme i slušali radio, sve u isti mah. Kad su naše čete stigle do Slavoluka
pobjede, bili smo presretni i nazvali Bordeaux i London. Američki su džipovi i pješaci s
generalom De Gaulleom i vojskom Slobodne Francuske ušli u Pariz s juga, uz Elizejske
poljane. Horde Parižana pohrlile su na ulice izvikujući „Vive la France!“ Pomahnitali od
radosti zbog oslobođenja, građani su se izlili iz svojih domova, ne mareći za njemačke
snajperiste i tenkove, koji su još uvijek ponegdje pucali. Uskoro su Nijemci zamahali bijelim
zastavama iz svojih bunkera, ugostitelji iznijeli zadnjih nekoliko boca pjenušca iz podruma,
i Pariz je poludio od sreće.
Kasnije tog dana gledali smo Lily Pons, zvijezdu Metropolitan opere, koja je pjevala
„Marseljezu“ pred trideset tisuća ljudi okupljenih na Rockefeller Plazi da proslave pobjedu.
Svi smo se složili da je samo pitanje vremena kad će Hitler kapitulirati i Berlin pasti.
Saveznici će osloboditi sve koncentracijske logore. Poslala sam brzojave i pisma mogućim
repatrijacijskim centrima diljem Francuske, raspitujući se o Paulu. Kako će se vratiti u Pariz?

Iako je Francuska bila oslobođena, rat još nije završio. U travnju 1945., sjedila sam u
pidžami za blagovaoničkim stolom u Hayu i pisala priopćenje za tisak o potrebama siročadi
u oslobođenoj Francuskoj: Francuskoj su HITNO potrebni riža, zaslađeni kakao, mlijeko u
prahu, sušeno voće. Sljedeći po važnosti su čaj i kava za stariju djecu...
Koliko je vremena prošlo otkad sam primila prvo Paulovo pismo? Nijedan od mojih upita
nije urodio plodom. Još jedna posljednja snježna oluja pogodila je Bethlehem, ali čak se i zima
umorila od zime, i nijeme pahulje prekrile su zaleđeni snijeg u dvorištu kao bijeli flanel.
Grozan snijeg za grudanje, rekao bi otac.
Serge je odložio poštu na polumjesec stolića uz ulazna vrata i otišao očistiti snijeg ispred
kuće.
182
 Kad se vani već počelo mračiti, skuhala sam čaj u kuhinji i na povratku u blagovaonicu
prelistala poštu. Uobičajene pošiljke. Letak za majčin godišnji proljetni sajam konja u
Bethlehemu, koji se održavao na polju Ferriday iza naše kuće, i čiji je prihod išao mjesnoj
knjižnici. Mjesečni račun za mlijeko s farme Elmwood. Pozivnica za koncert ručnih zvona.
I tad omotnica od koje mi je srce zastalo. Žućkasta, kao i ostale koje je poslao, adresirana
njegovim rukopisom - nešto manje energičnim i snažnim, ali nedvojbeno njegovim. Adresa
pošiljatelja: Hotel Lutetia, Raspail bulevard 45.
Ruke su mi se tresle dok sam trgala rub omotnice i čitala pismo.
Dograbila sam čizme iz kuhinje, navukla na pidžamu majčin kaput i drobeći svojim
koracima smrznuti, gornji sloj snijega, otrčala dvorištem do trgovine braće Merrill. Dotrčala
sam stubama do ulaznih vrata i zatekla majku s gospodinom Merrillom i prozirnom bocom
hamamelisa u ruci. Kad su me ugledali, naglo su se odmaknuli jedno od drugog.
Gospodin Merrill se osmjehnuo kad sam ušla, s dikobrazom ključeva za pojasom.
- Caroline. Kako si?
- Ne sad, gospodine Merrill - odvratila sam držeći se za kvaku i hvatajući dah. Iako je
obično bio od malo riječi, zgodan gospodin Merrill bi i na najmanji poticaj unedogled
raspravljao o prednostima i manama papirnate vrećice za kupovinu.
Majka se okrenula. - Blagi Bože, što se dogodilo, draga?
Previše zadihana da bih odgovorila, mahnula sam omotnicom.
Majka je prišla vratima. - Caroline, zatvori vrata. Što te je, zaboga, spopalo?
- Od Paula je. On je u...
- Gdje, draga?
- U Hotelu Lutetia.
- Zašto nisi odmah rekla? - upitala je pružajući hamamelis gospodinu Merrillu. - Sutra
idemo onamo.
Torbe su nam ionako već mjesecima bile spakirane.

183
 DVADESET I PETO POGLAVLJE

KASIA

1945.

U veljači 1945., Ljepotica više nije bila lijepa. Nijemci su upotrijebili kadice za cvijeće na
prozorima i mnoga stabla lipe za potpalu. Crna drozga na cesti bila je prekrivena
zaleđenom bljuzgom, a cijeli logor bio je zatrpan visokim hrpama snijega, na kojima se skupio
sloj pepela - nusproizvod peći za kremiranje. Kavez s egzotičnim životinjama davno je nestao.
Izbjegavala sam žene koje su prkosile hladnoći, neke u skupinama, neke same. Nedjeljom
je Ljepotica vrvjela bučnim ženama svih nacionalnosti, i prepranim haljinama i logoraškim
haljinama, koje su nosile između sebe da se osuše. Kako je Crvena armija napredovala kroz
Poljsku i neprestano stizali vagoni zatvorenika koje su Nijemci evakuirali iz koncentracijskih
logora kao što su Auschwitz i Majdanek, logor je postao neizdrživo napučen. Uskoro smo
imali logorašice iz dvadeset i dvije države. Poljakinje su još uvijek bile najbrojnije, ali sad je
među nama bilo i Britanki, Kineskinja, Amerikanki. Svi su znali da Himmler mnoge svoje
posebne zatvorenike, Prominente, drži u bunkeru, i da je među njima i jedan američki pilot,
zarobljen blizu Ravensbrücka kad je iskočio padobranom iz zrakoplova koji je zatajio.
Iako je većina nas nosila istu modro-sivu prugastu odoru, nacionalnost logorašice mogle
smo pogoditi po načinu na koji ju je nosila. Francuskinje je uvijek bilo lako prepoznati. One
su svoje marame vezale na jedinstven, dražestan način, i sve su za svoj pribor za jelo šivale
bautli, zgodnu torbicu od komadića tkanina. Neke su na svoje haljine zašile male bijele
okovratnike i ljupke mašnice. Logorašice Ruskinje, od kojih su mnoge bile liječnice i
bolničarke Crvene armije zarobljene na bojištu, također su bile lako raspoznatljive. Bile su
disciplinirane i sve nosile logoraške odore na isti način. Sve su zadržale kožne vojničke čizme
koje su dobile od ruske vojske, a logorašku maramu vezale savršenim muškim čvorom na
zatiljku.
Bilo je lako prepoznati i novopristigle logorašice. Kad je ponestalo odora, nove
zatvorenice bile su odjevene u odjeću iz ratnog plijena. Izgledale su kao egzotične ptice u
svojim, kako smo ih mi zvale, papagajskim haljinama, drečavoj mješavini nabranih sukanja i
bluza jarkih boja. Neke su imale sreće i pronašle tople muške jakne, na koje je logorsko
osoblje na leđima kredom nacrtalo veliki bijeli križ svetog Andrije, u slučaju da logorašica
pobjegne.
Dvije Ruskinje stajale su u svojoj improviziranoj trgovini između baraka 29 i 31, u kojoj
se za porciju kruha mogao kupiti pulover, čarape ili češalj. Njihova stražarica stajala je u
blizini i pazila da ne naiđe Binzova.

184
 Šuškalo se da je među nama i Gemma La Guardia Gluck, sestra njujorškog gradonačelnika
Fiorella La Guardije. I skupina britanskih padobranki, koju je SS zarobio u Francuskoj.
Genevieve, nećakinja Charlesa de Gaullea. I svi su znali da je ravensbruška logorašica bila i
Himmlerova vlastita sestra, uhapšena zbog kršenja rasnih zakona, odnosno veze s jednim
Poljakom. Djevojke u prijemnom uredu rekle su da čak ni ona nije bila pošteđena dvadeset i
pet udaraca bičem, kaznom propisanom za taj prekršaj.
Binzova je dodatno pojačala glazbu koja je treštala logorom i bombardirala nas ratnim
pjesmama i marševima. Pogledala sam u nebo kojim su letjela tri zrakoplova - njemačka.
Znala sam da su njemački po zvuku motora i manjku sirene za zračnu uzbunu.
Zahvaljujući Herr Fenstermacheru čule smo za iskrcavanje u Normandiji, ali nitko nam
nije morao reći da Njemačka brzo gubi rat. Znakovi su bili posvuda. Svakodnevni zračni
napadi. Kraći Appelli. Rjeđe raspoređivanje na poslove.
Nacisti su odustajali.
Ali nisu odustali od ubijanja. Crni autobusi bez prozora stizali su u blokove s novom
hitnošću. Debeli doktor Winkelmann u svom dugom kožnom kaputu i njegova partnerica,
stara bolničarka Marschall, vrebali su logorom tražeći bolesne logorašice koje će poslati u te
autobuse.
Bolesne žene skrivale su se posvuda da izbjegnu smrt: ispod baraka, iznad stropova, iza
kanti s ugljenom. Zuzanna se dosjetila metode kojom će ženama pristiglim iz ispražnjenog
Auschwitza nadražiti kožu na rukama da izgleda upaljeno i da se ne vide modri istetovirani
brojevi. Sve logorašice i nadalje su skrivale Kuniće za vrijeme prozivke. Neke su se čak
zamijenile s nama za brojeve, čime su se dovodile u veliku opasnost.
Svašta se govorkalo. Jedna logorašica-bolničarka rekla je Zuzanni da starije žene koje ne
mogu raditi šalju u nekadašnji Jugendlager, logor za mlade, koji se nalazio na manje od deset
minuta vožnje kamionom od našeg logora. Da je hrana ondje zasitnija i da nema prozivke. Je
li to moglo biti istina?
Rano te večeri dobila sam dopuštenje da odem u upravnu zgradu po paket koji je stigao
za mene. Izašla sam iz barake, sretna što napokon mogu hodati bez štake, ali tek što sam
izašla, za ruku me je zgrabila Karol, Jules iz Nizozemske, i povukla u mrak.
Pretrnula sam. Bila sam na oprezu od gotovo svih Jules, nove vrste logorašica koja se
pojavila zadnje godine u logoru. Najčešće Njemice sa zelenim ili crnim trokutom, Jules bi iz
ratnog plijena uzele muški sportski kaputić, hlače, čak i donje rublje, ošišale se kao muškarci
i prijeteći šepirile po logoru s cigaretom u zubima. Neke bi u podlakticu djevojke koja im se
sviđala nožem urezale X, takozvani „kravlji križ“, i time je označile kao svoju. Nisu sve Jules
bile loše. Poznavala sam nekoliko njih koje su bile drage. Veza s jednom Jules djevojkama je
često bila od koristi jer je značila zaštitu i hranu, ali Jules ionako nitko nije mogao odbiti;
imale su veze na visokim položajima i mogle izgladnjeti djevojku koja im se opire.
- U susjedstvu vrše novi odabir - rekla je Karol. - Prošećimo.
Udaljile smo se od kamiona, dužim putem do upravne zgrade, ali kad sam se osvrnula,
vidjela sam da Winkelmann i bolničarka Marschall ukrcavaju žene u jedno od tih crnih vozila
bez prozora. Otpremali su ih u smrt. Ni Karol ni ja to nismo morale reći: svatko u blizini tog
uragana mogao se naći zahvaćen njime bez ikakva razloga.

185
 Iako su neke Jules doista bile zastrašujuće, Karol mi je tog dana možda spasila život. Kad
je opasnost prošla, zahvalila sam joj i nastavila svojim putem.
Uskoro sam prošla pokraj dugoga, bijelog platnenog šatora postavljenog uz ljepoticu za
skupinu novopristiglih logorašica. Logor je postao nepodnošljivo napučen, a nove
zatvorenice neprestano su stizale iz svih zemalja. Suhren je postavljao te šatore nasred
logora. U ovome je bilo toliko žena i djece da sve nisu imale gdje sjesti. Mnoge su stajale i
pokušavale umiriti svoju djecu.
- Kasia - netko me je zazvao. Okrenula sam se, iznenađena što čujem svoje ime.
Isprva je nisam prepoznala u mraku šatora, jer lice joj je bilo usahlo i upalo, a kratka
plava kosa siva od prašine.
Nadia.
Sjedila je na starom kovčegu, a pokraj nje je ležala neka žena, s glavom u njezinu krilu.
Nadia joj je milovala čelo i nešto tiho govorila. Kratko sam je promatrala da se mjerim da je
to doista ona, pa se malo približila šatoru, izvan vidokruga Aufseherin.
- Nadia? - upitala sam. Haluciniram li?
Podigla je glavu kao da je preteška za njezin vrat.
- Kasia - odvratila je, odaslavši iz usta bijeli oblačić daha. Kako je lijepo zvučalo moje ime
kad ga je ona izgovorila. Ispružila je ruku da ne bih prišla bliže.
- Upravo su odvukli jednu djevojku jer je razgovarala s nama. Osim toga, pola nas ima
tifus. Budi oprezna.
Prišla sam korak bliže. Kakav radostan dan! Koliko je brzo mogu odvesti u našu baraku?
- Koliko si već ovdje? - tiho sam upitala, da čuvarice ne čuju.
- Sinoć smo došle iz Auschwitza. Rekli su da će nas prebaciti u logor za mladež.
- Kad?
- Ne znam - odgovorila je, gledajući ženu čija je glava počivala u njezinu krilu. - Sve smo
strahovito žedne, a njoj treba mjesto da umre u miru.
- Nadia, brzo, dođi. Mogu te sakriti.
- Ne mogu je ostaviti.
- Netko drugi može brinuti o njoj. - Prišla sam bliže.
- Ne prepoznaješ je, zar ne? Kasia, ovo je moja majka. Nikad je ne bih napustila.
Gospođa Watroba. Kako su ih uhvatili?
- Dođite - rekla sam. Znala sam da ih mogu obje sakriti.
- Znam što misliš, prijateljice moja, ali ostajem ovdje sa svojom Matkom.
- Što vam mogu donijeti?
Čuvarice su počele ukrcavati logorašice u kamion.
- Ništa. Ne brini. Brzo ćemo sve ponovno biti u Lublinu. Ponovno s Pietrikom. Bit će
sretan kad te vidi. - To je rekla s pravim osmijehom. Stara Nadia.
- Ti si ta koju voli - odgovorila sam.
- Znaš li koliko me je puta pitao da li ti se sviđa? Hej... prije odlaska ostavila sam ti jednu
knjigu. Na našem tajnom mjestu. Svidjet će ti se peto poglavlje.

186
 - Mislim da tog mjesta već dugo nema, ali provjerit ćemo zajedno, kad se vratimo.
- Da.
Nadia je užasnuto prodahtala i prinijela dlan prsima, netremice promatrajući moju
bolesnu nogu. Jedna od dvije rasparene muške vunene čarape, koje sam dobila za malo naše
paste za zube, skliznula je i otkrila moju potkoljenicu; dotad je već bila zacijelila, ali kako su
mi iz nje izvadili cijele tetive i dio kosti, sva se smanjila i sasušila. - Gospode, Kasia, što se
dogodilo tvojoj nozi? - Suze su joj navrle na oči.
Plače zbog mene u svojoj situaciji? Doista je prava prijateljica.
- Reći ću ti kasnije, a sad ti mogu donijeti vode - sačuvala sam malo kišnice.
Nadia se ponovno osmjehnula. - Uvijek si bila snalažljiva. Motka bi sigurno voljela malo
vode.
- Odmah se vraćam - rekla sam i krenula natrag prema svojoj baraci.
Oštećena noga me usporila i kad sam se vratila s vodom, čuvarice su ukrcavale zadnje
zarobljenice u otvoreni kamion. Zatvorile su vrata, dvaput zalupale po njima i kamion je
krenuo Ljepoticom.
Nadia. Vidjeti Nadiju bilo je kao lijek! Hoće li biti sigurna u logoru za mladež? Nikad dotad
nisam čula da je itko iz Ravensbrücka otišao onamo. Pomolila sam se da je ono što smo čule
o tom novom logoru istina. Sluša li Bog uopće naše molitve?
Kamion je nastavio cestom, a meni su suze navrle na oči kad sam načas ugledala Nadiju
s majkom u naručju.
- Brzo ćemo se vidjeti, Nadia - doviknula sam, trčeći za kamionom najbrže što sam mogla.
Izvila je vrat iznad mnoštva, osmjehnula se i podigla ruku.
Gledala sam kako kamion sa štropotom udaljava, njegova crvena stražnja svjetla
zamaglila su mi se pred očima. Obrisala sam suze. Voze li ih doista negdje gdje će biti sigurne?
Bilo je teško vjerovati ijednoj tvrdnji Nijemaca, ali bez obzira na sve, Dankinje u prijemnom
uredu rekle su da će Rusi brzo doći i osloboditi logor. Nadia i njezina majka barem će imati
krov nad glavom. Nadia je bila najsnažnija osoba koju sam poznavala.
Pohitala sam do upravne zgrade po svoj paket. Na logor se spuštao mrak. Grupa štakora
velikih kao mačke prešla je cestu ispred mene. Više se nisu bojali ljudi. Podigla sam svoj paket
na poštanskom prozorčiću i pogledala adresu pošiljatelja: Lublinska glavna pošta, Lublin,
Poljska. Tatin rukopis. Otvorila sam paket i dok su moje drvene klompe odjekivale na
ulaštenom podu hodnika, izvukla iz njega novi svitak crvenog konca.
Taj konac bio je prizor kojeg se nisam mogla zasititi. Nakon one prve, tata je poslao još
dvije špule. Je li prenio svijetu što se događa? Umremo li prije nego što logor bude oslobođen,
barem će svi znati što se dogodilo i Nijemci će biti kažnjeni za svoje postupke. Tatini paketi
pomogli su Zuzanni da se oporavi od dizenterije, ali dok je liječila logorašice iz drugih baraka,
oboljela je od nove bolesti. Glavobolja, drhtavica, groznica. Znale smo već po osipu na
njezinim rukama: tifus. A tifusarima nije moglo pomoći ništa osim oslobođenja.
Prošla sam pokraj stola Brit Christiansen, Dankinje koju sam poznavala, jedne od mnogih
Skandinavki koje su radile u prijemnom uredu. Bila je visoka, kratke, plave, ravno ošišane
kose, sa zgodnim sazviježđem bež madeža na obrazu. Prije logora nisam upoznala nikog iz
Danske i shvatila sam da su mi Danci jedan od najdražih naroda. Nježni. Pouzdani. ljubazni.

187
 - Moram ti reći dvije stvari i moramo biti brze - rekla je tihim glasom. - Prva je da je danas
ovdje bio jedan SS-ovac na visokom položaju i raspitivao se za tvoju majku.
- Molim? Tko?
- Ne znam točno, ali jako je visok.
Lennart! Bio je ovdje u Ravensbrücku? Je li i Matka negdje ovdje?
Brit me privukla bliže k sebi. - A druga je da danas hvataju Kuniće.
Od tih riječi naježila sam se od glave do pete. - Ali već je skoro mrak. Noćna racija?
- Binzova je u napadu. I Suhren dolazi. Stražarima su udvostručili porcije alkohola.
- Morat ćemo se sakriti.
Hoću li uspjeti sakriti Zuzannu ispod barake? Ili bi nas Anise mogla ponovno sakriti među
mađarske Židovke? Ili na odjel za tifusarke?
- Kasia, znaju da se skrivate ispod barake.
- Otići ćemo u Aneks.
- I za njega znaju. A stigli su novi autobusi.
Autobusi. Protrnula sam od straha. Nema vremena za histeriju.
Pohitala sam natrag u baraku.
Vani je bilo mračno kao u rogu, jer te noći nije bilo mjeseca. Reflektori iznad moje glave
uključili su se dok sam trčala najbrže Što sam mogla na svojoj bolesnoj nozi, odgurujući žene
koje su mi se našle na putu.
Samo nemoj ništa osjećati. Ako želiš preživjeti, ne smiješ osjećati.
Kad sam ušla u baraku, znala sam da me je vijest o lovu na Kuniće preduhitrila, jer
djevojke su plakale i grlile se. Progurala sam se kroz žene iz svih zemalja koje je Hitler
poharao, kroz žamor raznih jezika: ruskog, francuskog, mađarskog, poljskog. Zuzannu sam
našla na našem krevetu; tresla se od zimice, s koljenima priljubljenim uz prsa. Jedva je podigla
glavu.
- Jesi li čula? - upitala sam. Sjela sam pokraj nje i pomilovala joj čelo. - Dolaze po Kuniće.
Moraš ustati, draga.
Zuzanna je otvorila oči i odmah ih ponovno zatvorila. - Ne, Kasia.
Anise se probila kroz mnoštvo dozivajući me.
- Kasia, moraš smjesta odavde - rekla je na onaj svoj smireni način. - Dolaze. Binzova,
Suhren i ona liječnica. Crveni križ već je odvezao Šveđanke, a sljedeće su na redu
Francuskinje. Iz tkaonice. Ostavit ću ti stražnji prozor otvoren.
- Autobusima? - upitala sam.
- Da. Predstavi se brojem 9284. Siguran je. Uspjela sam dobiti samo jedan.
Uhvatila sam je za zapešće.
- Anise, ne idi. Kako znaš da ih ne voze u smrt?
Koliko smo puta vidjele da na prevaru mame žene u autobuse? Neki su izgledali kao
bolnička vozila, s crvenim križevima. Čule smo kako odlaze do male ličilačke kolibe i gase
motore. Nakon toga, odjeća tih logorašica vraćala se u praonicu, vonjajući na slatkast,
nepogrešiv miris plina.

188
 - Po njih je došao švedski Crveni križ, a ti moraš požuriti.
- Cure, imamo Appell - objavila je Marzenka, lupajući drvenom žlicom o lonac.
Anise je istrčala još jednom se osvrnuvši.
Uhvatila sam Zuzannu za ruku i povukla je. - Moramo...
- Ne, Kasia. Ti idi.
Pokušala je ponovno leći na krevet.
- Moramo se sakriti ispod barake - rekla sam potežući je da ustane pa je obgrlila oko
struka i povela kroz mnoštvo prema vratima. Bila je lagana kao sasušena grana.
Marzenka je stajala na klupi uz stol, promukla od vikanja da nadjača buku.
- Molim vas. Binzova mi je dala riječ da nijedna od vas neće nastradati.
To je samo povećalo paniku i mnoge su žene potrčale prema vratima, ali na njima se
pojavila Binzova sa svojim psom, prije svojih Aufseherinnen. Ispred vrata stajali su
zapovjednik Suhren i doktorica Oberheuser, ona s blokom u rad. Bila sam dovoljno blizu da
vidim tanki sloj snijega na ramenima zelenog ogrtača Binzove. Njezin pas gricnuo je
Zuzanninu nogu pa smo se povukle.
- Sve van na Appell - rekla je Binzova. - Tko ne posluša, bit će strijeljan.
Zar je doktorica Oberheuser došla izvršiti odabir? Bile smo zarobljene i nije nam
preostalo ništa drugo osim pokoriti se. Nije bilo vremena da stignemo do skrovišta. Navukla
sam čarape do koljena. Hoće li me liječnica prepoznati?
Pridržavala sam Zuzannu najbolje što sam mogla dok smo izlazile na Ljepoticu ispred
barake i mirno stajale na hladnom noćnom zraku, a iznad nas blještali reflektori. Što ako
potrčimo? Čak i da imamo zdrave noge za trčanje, psi bi nas dokrajčili. Iako je bilo hladno,
bilo mi je vruće od glave do pete. Ovo je kraj. Zašto nisam bila brža?
Binzova i doktorica Oberheuser koračale su od jedne žene do druge i provjeravale naše
brojeve. Binzova se zaustavila ispred mene, s bičem u ruci.
- Spusti čarape - rekla je.
Znači, ovako će završiti.
Spustila sam jednu čarapu. Onu na zdravoj nozi. Binzova je kimnula doktorici
Oberheuser.
Liječnica je zastala.
- Onda, doktorice? - upitala je Binzova.
Suspregnula sam dah. Liječnica je zurila u mene kao mjesečarka. Je li to mržnja u njezinu
pogledu ili sažaljenje? Pokazala je na moju drugu nogu.
- Spusti i drugu čarapu - rekla je Binzova. Zarolala sam i drugu čarapu, preko udubina na
mjestima na kojima su nekoć bili mišići. Liječnica je očito prepoznala svoju rukotvorinu, jer
brzo je potvrdno kimnula Binzovoj i krenula prema Zuzanni. Zuzanna me je pogledala. Budi
jaka, govorio je taj pogled. Slijedi nam zid. Hoću li biti hrabra kao ostale i koračati Ljepoticom
uzdignute glave?
Vidjevši Zuzannu, doktorica Oberheuser isprva je djelovala zbunjeno, jer Zuzannini
ožiljci nisu bili tako očiti kao kod drugih. Hoće li pustiti Zuzannu? Mene pošalji pred zid,
molila sam se. Ali moju sestru poštedi. Dopusti da se jedna od nas vrati kući tati.

189
 Liječnica je kimnula Binzovoj.
Da.
Zuzanna me uhvatila za ruku. Zajedno ćemo stati pred streljački vod kao što smo
oduvijek planirale, i biti jedna uz drugu do samog kraja.
Tad se dogodilo nešto veoma čudno.
Svjetla su se ugasila.
Ne samo reflektori, nego sva svjetla u logoru. Kao da se ruka Božja spustila i preplavila
nas baršunastim mrakom u kojem se ništa ne vidi. Djevojke su se dozivale. Suhren,
Oberheuserica i Binzova su izvikivali zapovjedi u tami. Zbunjeni psi su režali. Ne biste
vjerovali koliko je glasno bilo u logoru, koji je odjekivao placom i dozivanjem logorašica na
Ljepotici.
- Adelige, sjedni - rekla je Binzova, a njezin limeni kliker škljocao u tami.
Uhvatila sam Zuzannu oko struka i povukla je od ostalih. Hoće li se svjetla svaki čas
upaliti? Tapkala sam u tami i okrznula doktoricu Oberheuser. Nosnice nam je zapahnuo vonj
njezina groznog parfema. Nagazila sam Binzovoj na nogu i osjetila da je zamlatarala rukama.
- Verdammtes Arschloch! - dreknula je.
Krenula sam prema tkaonici; srce samo što mi nije iskočilo iz grudi dok sam naslijepo
koračala s jednom rukom oko Zuzanne, a drugom ispruženom ispred tijela kao plug ispred
lokomotive, zabijajući se u ljude u tami. Vatra iz krematorija u daljini nije bila dovoljno jaka
da osvijetli logor, ali poslužila mi je kao putokaz. Praktički sam vukla Zuzannu, koja se cijelom
težinom naslanjala na mene.
Znala sam da smo gdje želim kad sam ispred tkaonice ugledala jedino svjetlo u logoru:
unutarnje svjetlo autobusa. Kad smo se približile, čula sam razgovor Francuskinja. Napipala
sam stražnji prozor i pomogla Zuzanni da se provuče kroz njega pa se i sama provukla za
njom, s naporom vukući ozlijeđenu nogu. U baraci je bilo toplo i okupljene žene lijepo su
mirisale dok sam se progurivala kroz mješavinu njihova znoja i parfema.
Zuzanna se naslonila na mene. - Neću moći mnogo dalje.
- Još malo i stigle smo - odgovorila sam. - Brzo ćeš se moći odmoriti.
Na odsjaju baterijske svjetiljke ugledala sam Anisinu prijateljicu Claire.
- Kasia - rekla je.
Uhvatila sam je za ruku. - Binzova nas ima na svom popisu. Čim se svjetla upale, odvest
će nas.
- Svjetla se noćas neće upaliti - odgovorila je Claire. - Ruskinje su ih isključile. Kad su čule
da Suhren dolazi po Kuniće, Szuzana je sabotirala trafostanicu. Električna mreža je srušena i
do jutra je neće popraviti.
- Kako znate da su ovi autobusi doista autobusi Crvenog križa?
- Suhren ih zavlači, ali zaprijetili su da će srušiti dvorišna vrata. Djevojke iz ureda rekle
su da je sam Himmler ovlastio švedskog grofa Bernadottea da dođe po nas.
I prije su smišljali pomne varke da namame djevojke da mirno odu, ali to nam je bila
jedina nada.
- Anise mi je dala broj - rekla sam.

190
 - Ne oklijevate. Ovo je zadnji autobus. Dva su već nakrcana i čekaju kod izlaznih vrata.
Obujmila sam Zuzannu i gurala se kroz mnoštvo u tami. Po ono malo francuskog što sam
naučila, shvatila sam da su djevojke sve uzbuđene jer idu kući. Kad su se i posljednje ukrcale,
u baraci ih je ostalo samo nekoliko.
Stigavši na čelo reda, vidjela sam dvojicu muškaraca u stražnjem dijelu autobusa, koji su
provjeravali brojeve. Jedan mi je bio nepoznat. Drugi je bio debeli Winkelmann u svom
dugom, kožnom kaputu. Stražnja vrata autobusa bila su širom otvorena i kroz njih su se
vidjele Francuskinje nagomilane u autobusu. Na vratima je stajala plavokosa bolničarka u
bijeloj odori, i pomagala ženama da se popnu u vozilo. Ako je ovo nacistička prevara, veoma
je pomno smišljena, ali njemački stražari i stražarice često su nosili liječničke i bolničarske
odore da nas zavaraju.
Kad sam rekla Winkelmannu broj koji mi je dala Anise i pomogla Zuzanni da uđe u
autobus, malo mi je laknulo. Tad je došao čas da i sama zakoračim u autobus, i bolničarka se
nagnula prema meni.
Zakoračila sam na drvenu klupicu.
Da li se ovo doista događa? Zar stvarno idem kući? U Lublin? Tati... Bolničarka se
osmjehnula, ispružila ruku prema meni, a ja sam je prihvatila.
Winkelmann je stavio svoj bijeli štap na moja prsa.
- Stani. Broj?
Bolničarka je čvršće stisnula moju ruku. - Njihovi brojevi svi su već provjereni. Nemamo
vremena za raspravu. - To je rekla na njemačkom, ali sa švedskim naglaskom. Išle smo kući.
Winkelmann me je gurnuo svojim štapom, a bolničarka pustila moju ruku.
- Meni je zapovjeđeno da pustim samo francuske Häftlings. Ako je ova djevojka
Francuskinjama sam Charles de Gaulle.
- Ja jesam Francuskinja - rekla sam na njemačkom. Je li vidio da mi se noge tresu?
- Stvarno? - odgovorio je Winkelmann. - Reci nešto na svom materinjem jeziku,
Francuskinjo.
Bez oklijevanja, rekla sam na francuskom najuvjerljivije što sam mogla: „Previše mi je
vruće pod haubom. Možete li mi još malo skratiti kosu sa strane? Trajnu ondulaciju, molim,
sa srednje velikim kovrčama. Upotrebljavajte četku od veprove dlake, meni pomaže kod
prhuti.“
Winkelmann je pogledao onog drugog muškarca. - Sigurno je Poljakinja - rekao je.
- Uđi u autobus - mahnuo mi je taj drugi muškarac.
- Moramo krenuti - rekla je bolničarka potežući me prema Zuzanni. - Brzo, uđi.
Kad je počela zatvarati vrata, do autobusa je dotrčala logorašica sa zavežljajem odjeće. -
Čekajte, vaša prtljaga! - doviknula je i dodala zavežljaj bolničarki.
- To je moje - javila se iz prednjeg dijela autobusa umiljata Pienotte Poirot, Anisina
prijateljica. Djevojke su joj dodale zavežljaj, a njezine prijateljice se približile.
Autobus je s trzajem krenuo prema otvorenim dvorišnim vratima. Od slobode nas je
dijelio kratak put.
Molim te, daj da je ovo pravi bolnički autobus.

191
 Bijela rampa kod stražarnice se podignula, vozač autobusa pritisnuo je papučicu gasa i
vrata logora ostala su iza nas. Zašto nisam osjećala radost slobode? Vozili smo se cestom uz
jezero i Pienotte je otvorila svoj zavežljaj.
- Gospode Bože, pa to je Guy - rekla mi je Claire. Pienotte je razmotala deku i pokazala
majušno novorođenče, ružičasto i zdravo, guste tamne kosice. - Rodio se prije dva dana. Hvala
Bogu da nije plakao. Pametan dječačić.
Autobus je štropotao cestom osvjetljujući i nju i leđa naše pratnje, trojice njemačkih
vojnika na motorima.
Kako je čudno bilo ponovno se voziti autobusom. Shvatila sam da mi je nedostajalo
ugodno ubrzavanje i usporavanje, kotrljanje kotača prema nekom odredištu. Kamene ploče
na cesti zamijenio je glatki asfalt, izravnan valjkom radnica na cesti. Moje dame, obavile ste
sjajan posao, pomislila sam. Da barem i same možete osjetiti koliko je glatka cesta koju ste
izgradile.
Negdje u blizini zapištao je čajnik, već ključajući.
Bomba.
Zemlja se zatresla, autobus zaljuljao, a jezero zabljesnulo kao bljeskalica fotografskog
aparata.
- Saveznici bombardiraju - rekla je bolničarka. - Sigurno misle da smo njemački karavan.
Vozač je isključio i svjetla i motor kad su nas Nijemci napustili i odjurili natrag u logor.
Stražnja svjetla njihovih motora sve su više smanjivala u tami. Čajnik je ponovno zapištao, a
mi kriknule kad se vrh brda iznad nas raskolio, a naša lica zabljesnula kao oko logorske vatre.
Ali barem smo se osjećale živima, kad smo od udara popadale na gumeni pod. Privijala sam
sestru uz svoje tijelo, kost o kost. Je li disala? Jesam li ja? Priljubila sam je na prsa, toplu uz
svoje tijelo.
Uskoro se motor autobusa upalio i trzavo krenuo dalje, prema Švedskoj, a naša dva srca
kucala su kao jedno.

192
 DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

HERTA

1945.

D o travnja 1945. godine Njemačka je izgubila rat, iako u vijestima to nisu željeli priznati.
Do samog kraja držali su se svog svijeta iz bajke. Znala sam da smo izgubili jer sam u
svojoj sobi slušala inozemne vijesti. Prema BBC-ju, Savezničke snage prošle su Rajnu i broj
njemačkih žrtava osjetno je porastao. Suhren je rekao da je samo pitanje vremena kad će
Njemačka ponovno zauzeti Pariz, ali znala sam da smo poraženi. Osamnaestog travnja čuli
smo da su američki tenkovi ušli u moj rodni Düsseldorf i lako ga osvojili. Britanci i Amerikanci
punom su brzinom nadirali prema Berlinu.
Jednog poslijepodneva izašla sam iz logora i oprezno krenula cestom uz jezero. Mahovina
je prigušila moje korake, a drška kovčega klizila u mom znojnom dlanu. Jezero je bilo bijesno
i zapjenjeno od valova. Je li te valove podigao vjetar ili oni čiji je pepeo bio zakopan u njemu,
nataložen u mulju? Kako bi itko mogao mene kriviti? Posao logorske liječnice prihvatila sam
isključivo iz nužde. Umrlima je prekasno da sad podignu svoje koščate prste i svjedoče protiv
mene.
Kad sam se približila Fürstenbergu, naišla sam na more njemačkih muškaraca, žena i
djece, koji su napuštali grad, neki s prtljagom, drugi samo s odjećom na leđima. Pola civila iz
Fürsteberga zaputilo se prema jugu još prije nekoliko mjeseci, a druga polovica naizgled tog
dana, da izbjegne Crvenu armiju. Već samo njihovo držanje jasno je govorilo o poniženju
poraza. Pridružila sam se toj velikoj autocesti izbjeglica i našla ponesena mnoštvom, kao
poluomamljena. Nisam mogla vjerovati da je sve gotovo, da bježim. Takvo poniženje izmoždi
čovjeka.
- Kamo idete? - upitala sam muškarca u kaputu od tvida, sa svjetlosmeđim šeširom na
glavi. Na leđima je nosio krletku. Ptica se ljuljala na svom malom drvenom trapezu dok je
muškarac hodao.
- Najprije sporednim cestama da izbjegnemo Berlin pa zatim na jug, do Münchena.
Američke čete nadiru sa zapada, Rusi s istoka.
Pridružila sam se skupini koja se zaputila u Düsseldorf. Dugo smo pješačili. Izbjegavali
smo glavne putove i slijedili šumske staze i staze kroz polja, spavali u napuštenim
automobilima, jeli sve što smo uspjeh pronaći, samo da ostanemo živi.
Zamišljala sam koliko će se Mutti obradovati kad me vidi. Živjela je s muškarcem po
imenu Günther u zgodnom stanu iznad našeg nekadašnjeg doma i jednom sam provela odmor
s njima. Günther je bio trgovac časopisima i prilično simpatičan čovjek. I usto bogat, sudeći

193
po stanu u kojem je živio. Zamišljala sam prženi luk i pire krumpir s umakom od jabuke, koje
će mi majka pripremiti u njegovoj kuhinji kad dođem kući.
Kad sam stigla u Düsseldorf, sipila je kišica i morala sam paziti da budem neupadljiva, jer
posvuda su bili američki vojnici. Iako, nisam bila visoko na popisu sumnjivaca. Je li ih uopće
briga za mene? Imaju oni prečeg posla i krupnijih zvjerki koje trebaju uhvatiti.
Ulice Düsseldorfa bile su pune ostavljenih kovčega i leševa ljudi i konja. Prošla sam
pokraj ruševina željezničkog kolodvora. Dvije starije žene pokušavale su skinuti kotače s
prevrnutih, opljačkanih kola. Ljudi su dolazili i odlazili, neki sa svom svojom imovinom.
Umiješala sam se među njih, da izgledam kao još jedna obična izbjeglica.
Stigla sam do Muttine zgrade i obradovala se vidjevši da je ne samo još uvijek na svom
mjestu, nego i u savršenom stanju. Razmišljala sam samo o kupki i toplom obroku. U
predvorju se osjećao miris prženog luka. Neki sretnik uspio je sakriti malo hrane.
Uspela sam se na treći kat i pritisnula zvonce Güntherova stana.
- Tko je? - začuo se glas iza zatvorenih vrata. Güntherov.
- Herta.
Oklijevao je? Kakvo je to zujanje u mojoj glavi? Možda od dehidracije?
- Je li moja majka kod kuće? - doviknula sam.
Brava je škljocnula i vrata su se naglo otvorila.
- Brzo - rekao je Günthter. - Uđi. - Ščepao me za ruku, uvukao u stan i brzo ponovno
zaključao vrata.
Stan je još uvijek bio dobro namješten, s debelim sagovima i baršunom presvučenim
stolcima. Netko je skinuo sa zida Führerov portret i sad se ondje vidio četverokut svjetlije
zidne tapete. Brzo su promijenili stranu.
- Dvojica pljačkaša jutros su pokušala razvaliti vrata. Vani je anarhija...
- Stvarno, Günthere...
- Svi kradu od svakog. Roba pripada onom tko je uspije sačuvati.
- Umirem od gladi - rekla sam.
- Herta, svi su gladni.
- U logoru su još uvijek svaki dan kuhali...
- To nije sve što ste ti i tvoji prijatelji radili ondje. Znaš, istina izlazi na vidjelo.
Prišla sam radiju. - Sigurno daju kupone za hranu. Reći će na radiju...
- Nema kupona, Herta. I na radiju neće ništa reći. Žene se prostituiraju za žlicu šećera.
Günther naizgled nije propustio mnogo obroka. Malo je smršavio, ali koža mu je još
uvijek bila zategnuta. Samo se mrvicu mreškala na vratu. Kako se uspio izvući od vojne
službe? Nešto nije bilo kako treba, a ono zujanje u mojoj glavi postalo je glasnije.
- Moram se okupati - rekla sam.
Günther je zapalio cigaretu. Odakle mu cigarete? - Ne možeš ostati ovdje. Herta, znaju što
si učinila.
- Gdje je Mutti?
- Morala je otići na policiju. Tražili su te.

194
 - Mene? Zašto? - Nisam morala pitati tko.
- Zbog zločina protiv čovječnosti, tako su rekli.
Kako su me tako brzo pronašli?
- Herta, samim time što si ovdje, izlažeš majku opasnosti. Okupaj se, ali moraš naći drugi...
- Moja majka možda se neće složiti s tobom - prekinula sam ga.
- Okupaj se pa ćemo razgovarati.
Odložila sam kovčeg na kauč. - Možda će mi trebati mamina pomoć.
Stresao je pepeo cigarete u pepeljaru. - Financijska pomoć?
- Između ostalog. Možda za odvjetnika.
- Stvarno? Ako ti se išta dogodi, država plaća odvjetničke honorare.
- Dogodi?
Günther je prišao ormaru u hodniku i vratio se s ručnikom. - Okupaj se dok još imamo
tople vode, pa ćemo razgovarati.
Ostavila sam svoje stvari u gostinjskoj sobi i pustila vodu u kadu, osluškujući na vratima
kupaonice i napola očekujući da će
Günther pozvati vlasti. Savezničke snage sigurno su dogovorile vojnu hijerarhiju.
Günther me nikad ne bi prijavio, uvjeravala sam se. Mutti bi poludjela od bijesa. Ali Günther
nikad nije bio pravi domoljub, a zbog promjene vlasti gotovo ni u koga se nije moglo pouzdati.
Zaključala sam vrata kupaonice i nisam žurila puneći kadu veoma vrućom vodom i
zaranjajući niz emajlirano lijevano željezo u veličanstveno vrelo more.
Osjetila sam kako mi se svi mišići opuštaju u vrućoj vodi. Gdje je Fritz? Tražit ću svoj stari
posao u dermatološkoj klinici. Ako još uvijek postoji, ako nije hrpetina kamenja. Dok sam
sapunala noge i stopala crna od pješačenja, razmišljala sam što ću reći Mutti. Ona će me
podržati, bez obzira na to što Günther kaže.
- Pa što onda? - reći će kad joj kažem za logor. - Samo si radila svoj posao. - Gdje je ona?
Vjerojatno je još vani i trudi se naći malo kruha.
Zatvorila sam oči i sjetila se doručaka koje mi je Mutti spremala: vrućih peciva i svježeg
maslaca, njezine kave...
Čujem li to korake u dnevnoj sobi?
- Mutti! - zazvala sam. - Günthere?
Netko je pokucao na vrata kupaonice.
- Herta Oberheuser? - začuo se glas s druge strane. Govornik je imao britanski naglasak.
Sranje. Prokleti Günther. Znala sam da mu ne smijem - vjerovati. Koliko su mu platili da
me prijavi?
- Dolazim! - odgovorila sam.
Najednom više nisam upravljala svojim udovima. Bih li uspjela pobjeći kroz prozor?
Nešto teško udarilo je o vrata i vrata su se odškrinula. Možda sam vrisnula posežući za
ručnikom. U kupaonicu je ušao britanski časnik, a ja sam sjela natrag u kadu i moja jedina
zaštita bili su mjehurići sapuna koji su nestajali.
- Herta Oberheuser? - upitao je.

195
 Pokušala sam prekriti tijelo rukama. - Ne.
- Uhapšeni ste zbog ratnih zločina protiv čovječnosti.
- Ja nisam ona - zaprepašteno sam rekla, kao imbecil. Kako mi je Günther to mogao
učiniti? Mutti će biti bijesna kao ris. - Ništa nisam učinila.
- Fräulein, izađite iz kade - rekao je muškarac.
U kupaonicu je tad ušao još jedan britanski agent, s platnenim balonerom u ruci.
Pokazala sam im da se okrenu na drugu stranu dok se odijevam.
- Izaći ću - rekao je onaj prvi agent zarumenjevši se. Pružio mi je ručnik, skrenuvši pogled.
- Omotajte se.
Uzela sam ručnik, a on je izašao i zatvorio vrata. Izvukla sam se iz kade. Prokleti Günther,
pomislila sam prilazeći ormariću s lijekovima. Pronašla sam njegove žilete i kliznula natrag u
kadu. Voda se već počela hladiti.
- Fräulein? - zazvao me je onaj prvi muškarac s druge strane vrata.
- Samo čas - odvratila sam izvlačeći žilet.
Lako sam napipala radijalnu arteriju, jer srce mi je lupalo kao ludo. Zarežala sam žiletom
duboko u arteriju i gledala kako se otvara kao breskva. Voda je postala ružičasta, a ja sam
ošamućeno ležala u njoj dok se hladila. Hoće li Mutti plakati kad vidi što sam učinila? Barem
sam to učinila u kadi. Bit će lako očistiti.
Prije nego što sam uspjela prerezati i drugo zapešće, agent se vratio u kupaonicu.
- Isuse - rekao je kad me je ugledao. Voda u kadi dotad se već zamutila od krvi, kao kad
hobotnica ispusti svoje crnilo. - Teddy! - zazvao je nekog. - Isuse - ponovio je.
Nakon mnogo dovikivanja na engleskom, izvukli su me iz kade.
Toliko o čednosti.
Gubila sam svijest i nije mi padalo na pamet da im kažem što trebaju učiniti, ali
zadovoljno sam primijetila da se i bez mene sasvim dobro snalaze, i da mi iz nekog razloga
podižu noge. Siguran način da iskrvarim. Stopala i nokti još uvijek su mi bili crni od
prljavštine.
Izgubila sam svijest, ali osvijestila sam se dok su me na nosilima iznosili iz stana. Zapešće
mi je bilo uredno povijeno. Netko je znao što radi. Je li netko od njih bio liječnik? Je li se
iznenadio što je jedna njemačka liječnica tako traljavo prerezala zapešće?
Zašto si me prijavio? pokušala sam upitati Günthera dok su me britanski agenti nosili niz
stube i na ulicu.
Prije nego što su me ukrcali u kombi, vidjela sam Güntherovo ravnodušno lice na
prozoru. Još je ljudi prišlo svojim prozorima. Starci. Žene. Odmaknuli su zavjese i gledali na
ulicu.
Znatiželjni Nijemci. Jedna djevojčica sa žutim pletenicama približila se prozoru, a majka
je odgurnula i navukla zavjesu.
- Samo je znatiželjna - rekla sam.
- Molim? - upitao je jedan Englez.
- U šoku je - rekao je drugi.

196
 Unter shock? Nepotpuna dijagnoza, engleski liječniče. U hipovolemijskom šoku. Ubrzano
disanje. Opća slabost. Hladna, vlažna koža.
Još je lica prišlo prozorima. Puno gledalište.
Nešto mokro kliznulo mi je niz lice. Kiša?
Nadala sam se da nitko neće pogrešno pomisliti da su suze.

197
DRUGI DIO

198
 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

CAROLINE

Travanj 1945.

N enadano oboljevši od gripe, majka me je u Pariz poslala samu. Naravno, bila je strahovito
zabrinuta, jer iako su Saveznici pomogli osloboditi Pariz, rat još nije bio završen. Koliko
je njemačkih podmornica još uvijek vrebalo u Atlantiku? Međutim, ja nisam dopustila da me
išta odvrati od mogućnosti da nakon pet dugih godina ponovno vidim Paula. Odnijela sam
gospodinu Snyderu još malo obiteljske srebrnine da prikupim novac za putovanje. Hvataljke
za šećer. Noževe za maslac. Nekoliko vilica za glavno jelo.
Dvanaestog travnja 1945., pristala sam u La Rochelle, sjeverno od Bordeauxa. Kad smo
se iskrcali, prvi časnik obavijestio nas je da je predsjednik Roosevelt umro u svom domu u
Warm Springsu u Georgiji, i svi smo se rasplakali. Predsjednik je umro ne dočekavši predaju
Nijemaca u Francuskoj. Ne doživjevši Hitlerovo samoubojstvo.
Roger je dogovorio automobil i vozača koji će me odvesti u Pariz. Sjedila sam na
stražnjem sjedalu i promatrala opustošenu Francusku. Jedno je čitati o ratu u novinama i
čavlićima obilježavati vojne akcije na karti, a nešto posve drugo vidjeti strahote rata vlastitim
očima. Prošlo je više od sedam mjeseci otkad su Saveznici pomogli osloboditi Pariz, ali
razaranje je još uvijek bilo svježe. Cijeli ulični blokovi su nestali, zgrade se urušile, a mnoge
ostale bez pročelja, otkrivajući još namještene prostorije. Tijekom vožnje, stalno su nas
skretali s ceste, jer crni krateri i oštećenja na makadamu još uvijek nisu bili popravljeni. Južno
od Pariza, na Seini nije ostao nijedan most. Međutim, usprkos razaranju, bilo je proljeće i grad
je još uvijek bio dražestan izdižući se iz ruševina; Slavoluk pobjede bio je nedirnut i s njega je
lepršalo pet zastava.
U Parizu sam od naših pazikuća posudila njihov stari Peugeot, koji je vozio na drva
zapaljena u improviziranoj peći pričvršćenoj na stražnji dio vozila. Zbog nestašice benzina
tijekom rata, naširoko su se upotrebljavala pogonska goriva iz kućne radinosti, i na autobuse,
taksije i privatne automobile montirane su sustavi s pećima u kojima je drvo sporo izgaralo i
nizom filtara i hladnjaka, u kojima su se plinovi pročišćavali i hladili prije nego što završe u
cilindru. Bilo je neobično vidjeti ta vozila na cestama, svako sa svojim spremnikom
pričvršćenim na stražnji dio. Vozači su se zaustavljali na benzinskim postajama ne da uzmu
benzin, nego da napune peći drvom za ogrjev. Nije bilo lako voziti takav automobil Parizom,
jer cestama su vladali biciklisti. Zbog toga je podzemna željeznica bila popularnija nego ikad.
U njezinim dubinama viđeni su i najbogatiji grofovi.
Te večeri stigla sam na križanje Raspad boulevarda i Rue de Sevres, i suspregnula jecaj
vidjevši da je Hotel Lutetia još uvijek ondje. Oslobođen od nacističkih okupatora, taj veliki

199
hotel s kraja devetnaestog stoljeća neustrašivo se uzdizao; njegovo ime ponosno je svijetlilo,
a na njegovu pročelju ponovno je lepršala trobojnica.
Probila sam se kroz foaje, kroz mnoštvo majki, supruga, žena i djevojaka deportiraca,
koje su mahale fotografijama svojih nestalih i izvikivale njihova imena, nadajući se nekim
vijestima. Ispred recepcije u predvorju, čiji je crno-bijeli pod bio zasut zgaženim obavijestima
i grančicama jorgovana, gurali su se i naguravali novinari, djelatnici Crvenog križa i vladini
službenici.
Jedna krhka, pogrbljena žena u crnini uhvatila me je za ruku dok sam se i sama probijala
kroz mnoštvo.
- Jeste li vidjeli ovog muškarca? - upitala je, gurnuvši mi pred oči fotografiju bjelokosog
muškarca.
- Ne, žao mi je.
U blagovaonici su za stolovima ispod kristalnih lustera sjedili ošamućeni preživjeli, još
uvijek u prugastim logoraškim odorama, a konobari im donosili najbolje od svega. Teletinu,
pjenušac, sir i svježi kruh, iz zaliha koje su nacisti ostavili iza sebe. Mnogi logoraši samo su
sjedili i zurili u hranu, nesposobni jesti. Nekima koji su pojeli više od nekoliko zalogaja odmah
je pozlilo.
Rodbina logoraša gurala se u Veliku galeriju, do zidova prekrivenih obavijestima i
fotografijama njihovih voljenih koji su nestali. Mnoge od tih fotografija bile su prekrižene
crnim X-om, što je značilo da se ti ljudi nikad neće vratiti. Ondje sam pronašla obavijest koju
sam tražila.
Paul Rodierre. Apartman 515.
Odjurila sam do dizala, ali bilo je toliko krcato da se vrata nisu mogla zatvoriti. Otrčala
sam do stuba i putem prošla pokraj muškaraca koji su lutali stražnjim hodnicima. Logoraške
odore visjele su na njima, a oči stršale iz obrijanih glava. Kako će Paul izgledati? Pripremila
sam se da će i on biti u takvom, ih gorem stanju. Nisam marila, samo da mogu svaki dan biti s
njim. Platit ću koliko god treba da se oporavi.
Prošla sam pokraj soba pretvorenih u bolničke odjele i opremljenih dodatnim krevetima.
Vrata su bila otvorena. 511... 513... U hodniku su dva policajca čavrljala sa zgodnom
bolničarkom. Sad kad je rat završio, ljubav se vratila.
Pronašla sam prostrani apartman na petom katu. Svi prozori gledali su na grad, u daljini
se vidio Eiffelov toranj, a uz jedan zid bio je postavljen dražesni Beauvierov krevet od ratana
u stilu Luja Šesnaestog. Kraljevski tretman za slavnog gospodina Rodierrea.
S vrata sam gledala Paula koji je sjedio u dubokoj, mekoj fotelji i kartao s još trojicom
muškaraca. Zavjese na prozoru lepršale su na povjetarcu.
Bio je odjeven u jednostavnu košulju, a iza njega sjedila je bolničarka, s jednom rukom
na naslonu njegove fotelje, a drugom na žili na njegovu zapešću. Bilo je veoma neobično
vidjeti ga u tom krasnom apartmanu sa zavjesama od damasta i finim vunenim sagovima.
Prišla sam bliže i preko njegova ramena pogledala karte koje je držao u ruci.
- Ne bih stavila sav ulog na te karte - rekla sam.
Paul je okrenuo glavu i osmjehnuo se. Na moje olakšanje, dobro je izgledao. Bio je mršav,
i netom obrijane glave, ali bio je živ, awash u toj bijeloj pamučnoj košulji. Jedva sam čekala da
ga odvedeni kući u njegov krevet. Ako moram, potrošit ću sav novac koji imam na liječnike.

200
 - Zar mi nisi donijela novac za klađenje? - upitao je. - Nijednu rusku cigaretu? Dođi i
poljubi me.
Zaobišla sam fotelju i trznula se ugledavši Paulove noge, duge, mršave i koščate, kao u
cvrčka.
- Ne boj se, neću se slomiti. I ne vjeruj ni riječ koju liječnik kaže. Ako su moji dobici ikakav
pokazatelj, dobro sam.
- Ne znam odakle bih počela - odgovorila sam kleknuvši uz njegov naslonjač, u strahu
dodirnuti ga. Boli li biti tako mršav?
Prišao nam je mladi liječnik. Narančasta kosa stršala mu je navrh glave kao tučci šafrana.
- Vi ste rođakinja? - upitao me je.
- Ona je moja prijateljica - odgovorio je Paul. - Gospođica Ferriday iz New Yorka.
Liječnik me je odmjerio crvenim očima. Kad je zadnji put spavao?
- Trebam vas na trenutak - obratio mi se liječnik.
Osjetila sam tračak kritike, kao da me iz nekog razloga ne odobrava.
- Ja sam doktor Philippe Bedreaux - predstavio se kad smo izašli u hodnik. - Paula liječim
već nekoliko tjedana. Došao je ovamo s tifusom, ali sjajno se oporavio, jednim dijelom
zahvaljujući novom lijeku, kloramfenikolu. A onda mu se stanje neobjašnjivo pogoršalo.
Dobio je upalu pluća.
- Upalu pluća? - Dah mi je zapeo u grlu. Kao otac. Pneumonie. Na francuskom ta riječi
zvuči mnogo ljepše, ali jednako pogubno. Majka ju je još uvijek zvala „plućnom groznicom“.
- Oporavio se, ali još uvijek nije izvan opasnosti. Jeste li odsjeli u gradu?
- Da, u majčinu stanu u blizini. Zna li Paul za smrt svoje supruge?
- Da. Za njega je to bio grozan šok i o tome odbija govoriti. U ovom trenutku, najviše od
svega potreban mu je san. A kad za to dođe vrijeme, trebat će mu agresivna fizikalna terapija
zbog mišićne atrofije.
- Hoće li se posve oporaviti?
- Rano je reći, Mademoiselle. Tijelo mu je uništeno. Izgubio je gotovo pola ukupne tjelesne
težine.
- Psihički djeluje dobro. Igra poker...
- Glumac je. Naravno da se doima dobro, ali moramo biti jako oprezni. Njegovo srce i
pluća doživjeli su veliku traumu.
- Koliko procjenjujete da će mu trebati? Dva tjedna? Tri?
- To se nikad ne zna. U trenutačnom stanju, možda se sutra ne probudi. Morate mu
dopustiti da se oporavi.
- Oprostite, doktore...
- Imali smo jednog mladića koji je prošli tjedan trebao otići kući. Vitalni znakovi bili su
dobri, ali onog jutra kad je trebao biti pušten, umro je od zastoja srca. Tko zna kad te pacijente
možemo smatrati izliječenima?
- Ja sam samo nestrpljiva da ga...
- On se ne smije naprezati ni na koji način - ni kuhanjem, ni dugim šetnjama, a pogotovo
ne, znate...
201
 - Čime?
- Pogotovo ne izvanškolskim aktivnostima...
- Molim?
- Potrebno mu je potpuno mirovanje u krevetu.
Zapravo je želio reći, da Paul u krevetu mora biti sam.
Kad je liječnik otišao, sjela sam uz Paulov krevet i promatrala kako se njegova prsa dižu
i spuštaju ispod deke.
- Nemoj otići - rekao je Paul.
Pomilovala sam ga nadlanicom po obrazu.
- Nikad - odgovorila sam.

Svaki dan provodila sam s Paulom, a svaku večer odlazila u majčin stan. Zahvaljujući
gospođi Solange, supruzi našeg pazikuće, taj stari stan preživio je rat relativno neoštećen. Bio
je iznenađujuće nedirnut, bez ijednog napuknutog prozorskog stakla ili oštećene grahove
daščice na podu, iako su sve površine bile prekrivene sitnim bijelim prahom, a bočice sa
srebrnim čepovima na mom toaletnom stoliću od mahagonjevine stajale u pet centimetara
prašine. Sat u očevoj radnoj sobi zaustavio se na 9:25, a u majčinoj sobi je curilo. Dio zidne
tapete od damasta odlijepio se od zida kao prljavo praseće uho.
Prva dva tjedna Paul je većinu vremena spavao, ali uskoro je zatražio da ode u Rouen, u
kuću u kojoj je živio s Renom. Doktor Bedreaux nevoljko je pristao i svojim dodatnim
okolišnim upozorenjima da je vođenje ljubavi strogo zabranjeno izmamio osmijeh , na
Paulovo lice. Inzistirao je da liječnik svakodnevno posjećuje Patila, jer Renina se kuća nalazila
nekoliko kilometara izvan Pariza, gdje bolnička njega nije bila lako dostupna. Složila sam se,
sretna platiti koliko god treba da Paul bude sretan, i uz pomoć tri snažne bolničarke, smjestila
sam ga na suvozačko sjedalo svog Peugeota.
Na cesti do Rouena posvuda su se vidjeli svježi znakovi borbe, i mnoge građevine bile su
samo fasade. Veličanstvena katedrala, čuvena po Monetovim slikama, bila je jedno od
malobrojnih zdanja koja su ostala nedirnuta. Paul me je uputio do kuće u jednoj od sporednih
uličica. Nalikovala je na bunker i bila posve drukčija nego što sam očekivala.
Pomogla sam Paulu stazom do ulaznih vrata i promotrila hladnu i nepristupačnu kuću,
dizajniranu u Bauhaus stilu, još jednoj grozoti koju su Nijemci podvalili Francuskoj.
Hoće li susjedi izaći da ga pozdrave? Hoće li me smatrati uljezom? Na kraju krajeva, Rena
je odrasla u toj kući, i Paul i ona živjeli su u njoj zajedno. Jesu li imali prijatelje, parove iz ulice,
kojima Rena nedostaje?
Ušli smo u predsoblje i iz njega, korak po korak, u dnevnu sobu. Kuća je bila mračna, ali
prostorije su bile uređene u živahnom provansalskom stilu. Pomislila sam da upitam Paula
bi li imao što protiv da živimo u stanu moje majke, s dražesnim jutarnjim svjetlom i drvenim
oplatama pastelnih boja, ispunjenom pokućstvom koje smo majka i ja pronašle na somovima
i u antikvarnicama. Moju komodu u stilu Luja Šesnaestog. Vrtni stol s kraja devetnaestog
stoljeća, koji je krasio kuhinju. Majka je malo pretjerala s dekorativnim tkaninama, ali stan je
bio lijepo uređen. Trebalo ga je samo dobro očistiti od prašine.

202
 Pomogla sam Paulu uz stube i pokraj zgodne sobice, u kojoj su zidovi bili obloženi žutom
tkaninom, do spavaće sobe koju je nekoć dijelio s Renom. Krevet je bio malen za muškarca
visokog kao Paul, s prekrivačem od bijelog matlasea i modro-bijelim jastucima.
Privukla sam stolac uz Paulov krevet i do duboko u noć gledala ga kako spava. Na kraju
sam se ispružila na podstavljenu klupicu ispod prozora pa i sama malo odspavala. Prije zore,
probudio me Paulov glas.
- Rena?
- Ne, Paule, Caroline je.
- Caroline? Strašno mi je hladno.
Donijela sam svoju deku do kreveta i pokrila ga njome.
- Mislio sam da sam u bolnici.
- Ne, dragi, kod kuće si.
Ponovno je zaspao i prije nego što sam dovršila rečenicu.
Bilo je neobično kuhati u Reninoj kuhinji, u kojoj su bakreni lonci još uvijek bili ulašteni,
a ladice pune uredno složenih, izglačanih pamučnih ubrusa. Malo je bilo toga što sam mogla
skuhati, jer u cijeloj Francuskoj bilo je veoma teško nabaviti meso i povrće. Isprva sam
improvizirala. S kuponima za hranu, sretnici su se mogli dočepati nekoliko krumpira i kruha,
možda i pokoje anemične mrkve, ali većina države preživljavala je na rijetkoj juhi i
prepečenom kruhu. Zato sam provalila u smočnicu u majčinu stanu i ondje naletjela na zlatnu
žilu: melasu, zobeno brašno i vrećice čaja. Nakon nekog vremena, shvatila sam da se na crnom
tržištu sve može kupiti za određenu cijenu.
Paulu sam svakodnevno posluživala stari obiteljski lijek koji je moja prabaka Woolsey
davala svojim pacijentima, vojnicima kod Gettysburga: jedno jaje razmućeno u čaši vina sa
sodom. Na jelovniku je bilo još nekoliko lijekova obitelji Woolsey, uključujući goveđu
želatinu, punč s mlijekom i rižu s melasom. Paulu sam rekla da su to stara, omiljena jela Nove
Engleske, koja sam naslijedila s majčine strane. Zahvaljujući njima, iz dana u dan sve više je
jačao.
- Bi li ti pomoglo da razgovaramo o logoru? - upitala sam jedne večeri.
- Caroline, o tome ne mogu govoriti. Znam da imaš dobre namjere...
- Paule, moraš barem pokušati. Možda bi mogao početi od one večeri kad si otišao
odavde. Korak po korak.
Dugo je šutio.
- Došli su po mene bez ikakva upozorenja, misleći da bili im mogao poslužiti. Rena je
ležala u krevetu s gripom. Odveli su me u svoj stožer i veoma ljubazno mi rekli da žele da
snimim nešto za njih. Propagandu, naravno, ali nisam pristao. Neko vrijeme držali su me u
Parizu pa poslali u Drancy. Pretpostavljam da su se kasnije vratili po Renu i njezina oca. Tad
su tek počele racije, hvatali su Židove.
- Kako su znali da je Rena ovdje?
- Sve su znali. Možda iz zahtjeva za vizu. Ne znam. Caroline, u Darcyju je bilo strašno.
Majkama su silom uzimali djecu.
Paul je pognuo glavu, spustio bradu na prsa i pritisnuo dlanove o usta.
- Oprosti, Paule. Možda ti je sve to još uvijek previše bolno.

203
 - Ne, u pravu si. Moram govoriti o tome. Ne bi vjerovala kakav je bio logor, Natzweiler.
- U Alzasu? Roger je mislio da bi mogao biti ondje.
- Da, u planinama Vosgesa. Mnogi su umrli već od hladnoće i nadmorske visine. Bio sam
grozna kukavica. Molio sam Boga da umrem. Sami smo sagradili dio logora. Nove barake i... –
Pokušao je otpiti gutljaj čaja, ali odložio je šalicu natrag na tanjurić. - Nećeš se ljutiti ako
nakratko promijenimo temu?
- Naravno da neću. Zar ti razgovor o tome ne pomaže?
- Možda.
Te večeri ušuškala sam Paula u krevet, sretna zbog napretka koji smo postigli.

***

Osmog svibnja poslijepodne stajala sam do gležnjeva u potočiću iza Paulove kuće i brala
potočarku, diveći se cvjetovima kestena i glicinijama koje su tek počele cvasti. Crveni
naprstak, cvijet koji sam u Connecticutu morala posebno maziti i paziti, nicao je posvuda kao
korov. Čula sam da Paul zviždi u kući i to mi je izmamilo osmijeh na lice. Muškarci zvižde
samo kad su sretni. To je barem bila istina za mog oca.
Najednom je zviždanje prestalo i Paul je doviknuo.
- Caroline...
Potrčala sam kroz travu prema njegovu glasu. Je li pao? Zabrinuto sam utrčala u kuhinju,
za sobom ostavljajući mokre tragove stopala.
- De Gaulle je na radiju - rekao je Paul.
Paula sam zatekla uspravnog kao motka pokraj radija. Odahnula sam s olakšanjem, na
vrijeme da čujem kako general De Gaulle objavljuje svršetak rata u Europi.
Zauvijek štujte naše oružane snage i njihove zapovjednike. Štujte naš narod, koji se nije
slomio pod strašnim kušnjama. Štujte Ujedinjene Narode, koji su svoju krv pomiješali s našom,
svoje tuge s našima, svoje nade s našima, i sad trijumfiraju s nama. Ah, vive la France!
Paul i ja pohitali smo u vrt ispred kuće i čuli zvona katedrale.
- Teško je vjerovati da je to istina - rekla sam.
Iako je prva povelja o kapitulaciji Njemačke potpisana dan ranije u Reimsu, dok nismo
čuli generala De Gaullea i naše susjede u svojim automobilima, koji su trubili i mahali
trobojnicama kroz prozore, nismo doista shvatili što to znači.
Rat u Europi bio je završen.
Ogrnula sam se majčinom maramom i odvezla nas do njezina stana u Parizu. Širom smo
otvorili prozore, očekujući veliku proslavu, ali Pariz je tog poslijepodneva bio neobično tih,
uzme li se u obzir važnost vijesti o završetku rata. Međutim, kasnije poslijepodne mladi su
izišli u parkove i na trgove.
- Hajdemo na Place de la Concorde - predložio je Paul.
- Zašto ne bismo slušali radio u stanu? Gužva bi te mogla izmoriti.

204
 - Caroline, nisam bogalj. Dopusti mi da uživam.
Dan je bio vedar i topao, pa smo prošetali do Hotela Crillon na Place de la Concorde.
Dražesna stara građevina uzdizala se na trgu, a trobojnica je lepršala između stupova. Bilo je
nadrealno slaviti slobodnu Francusku na istom trgu na kojem je Luj XVI. giljotiniran.
Kad su sjene na trgu postale duže, okupilo se još veće mnoštvo, u kojem su se isticale
bijele kacige američkih vojnih policajaca, koji su pazili na ulaz u Veleposlanstvo Sjedinjenih
Američkih Država. Progurali smo se kroz buku truba, razmahane bijele maramice iznad naših
glava i pjevanje okupljenog mnoštva, koje nas je guralo i odgurivalo dok su prolazili američki
vojni džipovi. Mladi Francuzi i Francuskinje, koji su se vozili na tim džipovima kao na
tramvajskim pulferima, otvarali su pjenušac i bacali cvijeće.
Kad je sunce zašlo, svjetla na Place de la Concorde upalila su se prvi put od početka rata.
Mnoštvo je zaklicalo mlazovima vode koji su ponovno briznuli u noćni zrak iz usta ribe u
naručju brončanih morskih nimfi. Ljudi su posve odjeveni i mokri do kože plesali u fontani,
ludi od sreće jer se Pariz vratio.
Paul je ispustio rupčić i jedna se tinejdžerica zaustavila da mu ga podigne.
- Izvolite - rekla je. - Načas sam pomislila da ste Paul Rodierre.
- I jest - rekla sam.
Djevojka je otplesala dalje. - Jako smiješno - doviknula je preko ramena.
- Ne zna što govori - rekla sam, ali Paul je znao istinu. Bio je jedva ljuštura muškarca koji
je nekoć bio.
Nakon toga, Paul je naizgled postao malodušan, pa smo krenuli kući. Dok smo se vozili
prema Rouenu, iznad Seine je bio vatromet.
Stigavši kući, preodjenuli smo se u udobnu odjeću, ja u Paulove meke hlače i preveliku
košulju, a Paul u svoju omiljenu pidžamu od flanela boje bjelokosti. Činio se povučen i
umorniji nego inače. Klonulo je sjedio za kuhinjskim stolom dok sam pripremala večeru.
- Jesi li tužan jer Rena nije ovdje? - upitala sam.
- Ne spominji je. To mi ne pomaže. I kad smo već kod toga, možeš prestati pokušavati biti
ona.
- Ne pokušavam.
- Kuhaš po njezinim receptima, odijevaš se kao ona. Molim te, nemoj to raditi.
- Zato što sam danas stavila maramu?
- Samo se opusti i dopusti da bude kao što je bilo u New Yorku.
- Nikad nisam bila sretnija nego sad.
To je bila istina. Imali smo svojih neslaganja, ali otkad sam prestala tipkati njegov
raspored tjelovježbi i lijekova, naš odnos iz dana u dan postajao je sve čvršći. Osim toga,
zahvaljujući lijekovima obitelji Woolsey, Paul se napokon počeo debljati.
- Zašto se onda ne useliš? Mislim, zauvijek.
- Oh, ne znam. Pomoglo bi da čujem što osjećaš.
- Lud sam za tobom.
- Zašto?
Paul je kratko razmislio. - Veoma si marljiva. To cijenim.

205
 - Samo zato?
- I sviđa mi se tvoj francuski s američkim naglaskom. Jako je seksi.
- To sigurno nije...
- I nikad mi ne dojadi tvoje društvo.
Ustao je i prišao mi kod sudopera.
- Volim tvoje nesavršenosti. Tvoj nahereni osmijeh.
Dodirnula sam usne. Nahereni?
- I nemaš divovsku torbu po kojoj stalno prekapaš.
Uhvatio me za ruku. - Sviđa mi se što nosiš moju odjeću. - Otkopčao je gumb na mojim
prsima. - I sviđa mi se tvoja bijela koža. Tako je glatka... Često sam razmišljao o njoj dok sam
bio odsutan.
Ovio je ruke oko mog struka. - Ali na tebi mi se najviše sviđa...
- Što?
- ... kako se ljubiš. Ponekad, kad te poljubim, pomislim da se možda neću oporaviti. Kao
da odem na neko drugo mjesto.
Odmaknuo je ovratnik moje košulje i poljubio me u vrat.
Osmjehnula sam se. - Smiješno, ali jednu riječ nikad ne koristiš.
Ustuknuo je. - Zašto vama Amerikancima treba sve nacrtati? Vi i smetlaru kažete „volim
te“.
- Mislim da je ta rečenica izmišljena ovdje.
- Ako je to dovoljno, volim te. Ne mogu zamisliti život bez tebe. A sad donesi svoje stvari,
svoju odjeću, svoje knjige. Učini ovu kuću našom.
- Misliš, da se ne vratim u New York? - Bilo je i previše divno zamisliti zauvijek ostati s
Paulom.
- Da. Učini ovu kuću svojim domom. U New York uvijek možemo otići u posjet. A tvoja
majka može preseliti ovamo. Već imate stan.
- Nedostajat će mi konzulat, ali Roger ima Piju.
- To sigurno.
- Naravno da ću ostati.
- Odlično - osmjehnuo se Paul. Ponovno vidjeti taj osmijeh bilo je kao lijek.
Je li prekasno da imamo dijete? Već sam prešla četrdesetu. Uvijek možemo usvojiti. U
mom kovčegu je fascikl prepun dražesne francuske dječice koja trebaju dom. Imali bismo
pravu obitelj. Majka bi bila presretna da se napokon udam. Roger joj je ishodio vizu i dolazila
je u Pariz. Reći ću joj kad stigne.
- Zašto ne bismo počeli već večeras? - upitao je Paul.
- Idem po svoje stvari. - Da li se ovo stvarno događa? Imam li u majčinu stanu jedan par
svilenih čarapa?
- Ne donosi nikakvu šminku. Savršena si ovakva kakva jesi.
- Čak ni ruž za usne?
- Požuri. Ja ću dovršiti večeru.

206
 - Molim te, nemoj. Doktor Bedreaux kaže...
Paul je ustao i prišao pultu. Izvadio je iz zdjele nekoliko tamnih mladih krumpira boje
ljubičice. Hoće li mu biti previše naporno pripremiti objed?
- Više ni riječ, ili ću se predomisliti - rekao je.
Dograbila sam torbicu. - Nietzsche je rekao da prehrana koja se temelji na krumpirima
potiče konzumaciju alkohola.
- Odlično. Donesi bocu majčina vina. Slavimo.
Tijekom gotovo dvosatne vožnje do Pariza, u mislima sam načinila popis stvari koje ću
spakirati. Capri hlače. Svilene čarape. Moje novo donje rublje. Prije ili kasnije, trebat će mi i
propisna, francuska vozačka dozvola.
U stanu sam navukla zavjese, spakirala kovčeg i krenula van. Dok sam zaključavala vrata,
telefon u kuhinji je zazvonio, a ja se, prvi put u životu, nisam obazrela na njega. Ako me zove
majka, nemam vremena da joj ispričam djelu priču.
Na povratku sam zastala na našoj omiljenoj tržnici i pronašla jedan žalosni baget, malen,
ali dobar znak. Ponovno sam se zaustavila da ubacim drvo u motor i krenula prema Rouenu,
otvorenih prozora i glasno slušajući radio na kojem je Leo Marjane pjevala „Sama večeras“.
Večeras sam sama sa svojim snovima...
Sve novine grdile su tu kabaretsku pjevačicu jer je malo previše oduševljeno zabavljala
naciste za vrijeme okupacije, ali nijedna pjesma nije prikazivala rat bolje od te. Pjevala sam
uz nju.
Večeras sam sama, bez tvoje ljubavi...
Bilo je divno za promjenu ne biti taj tko je sam. Tužne pjesme nisu tako tužne kad imaš
nekog tko te voli. Skrenula sam u Paulovu ulicu zaneseno pjevajući. Koga je briga što će
susjedi misliti?
Izašavši iz zavoja, ispred Paulove kuće ugledala sam bijela bolnička kola, upaljenog
motora.
Vrijeme se zaustavilo. Jesu li parkirana ispred pogrešne kuće? Dovezla sam se bliže i pred
vratima ugledala bolničarku u bijeloj odori i modroj pelerini.
Gospode Bože. Paul.
Iskočila sam iz automobila i prije nego što se posve zaustavio.
Potrčala sam stazom do kuće.
- Je li Paul dobro? - upitala sam bez daha.
- Brzo, dođite - rekla je bolničarka dok sam ulazila za njom u kuću.

207
 DVADESET I OSMO POGLAVLJE

KASIA

1945.

S anjam li? - upitala je Zuzanna kad je trajekt pristao u Gdanjsku, a slanim zrakom odjeknuli
divlji krikovi galebova i morskih lastavica. Podigla sam ruku da zašititim oči, jer zaslijepila
me je pjenušava voda koja se caklila kao dijamanti.
Dva mjeseca provele smo u Malmu u Švedskoj, mjestu za koje je Bog sačuvao sve
najljepše u prirodi. Najzeleniju travu. Nebo boje različka. Djecu koju kao da je rodio taj
krajolik, kose istkane od bijelih oblaka, očiju od kobaltnog mora.
Bilo nam je žao što odlazimo, jer ondje su nas tretirali kao kraljice, častili tortom i
krumpirovim knedlama s mesom, prelivenim maslacom i pekmezom od brusnica. Kad smo
povratile snagu (i Zuzanna i ja ojačale smo do četrdeset kilograma), mnoge od nas željele smo
kući, gdje god bila. U Poljskoj. Francuskoj. Čehoslovačkoj. Nekoliko žena kojima kod kuće nije
ostalo gotovo ništa čemu bi se vratile, ostalo je u Švedskoj da ondje započnu novi život. Neke
su čekale da vide što će se dogoditi s najavljenim novim izborima u Poljskoj, prije nego što su
se odvažile vratiti. Čule smo da Poljskom vlada represivan sovjetski NKVD, ali Zuzanna i
ja nismo nimalo oklijevale. Čeznule smo vidjeti tatu.
Iako sam bila neopisivo zahvalna jer sam spašena, što sam više jačala, to sam bila
bjesnija. Gdje je radost oslobođenja iz logora? Gledala sam kako se žene oko mene
oporavljaju, nestrpljive da nastave sa svojim starim životima, ali ja sam samo bila sve
gnjevnija.
Kad je trajekt pristao na sjevernu obalu Poljske, na pristaništu nas je dočekao vozač,
mladić iz Varšave i jedan od više od stotinu bivših pilota poljskog zrakoplovstva koji su se
pridružili RAF-u i riskirali živote boreći se protiv Luftwaffe. Bio je samo nekoliko godina
stariji od mene, ali ja sam sa svoje dvadeset i dvije već hramala i držala se kao stara baba.
Uzeo je Zuzanninu platnenu vreću i pomogao nam da se smjestimo u automobil. Osjetila
sam glatku i hladnu kožu stražnjeg sjedala. Koliko već dugo nisam sjedila u automobilu? Kao
da sam sjedila u svemirskom brodu.
- Onda, što se danas događa u svijetu? - upitala je Zuzanna kad smo krenuli, otvarajući i
zatvarajući malu metalnu pepeljaru u svojim vratima. I ja sam otvorila svoju i u njoj ugledala
dvije ugašene, savijene cigarete. U logoru bi one bile blago!
- Jeste li čule što se zbiva s vladom? - odvratio je vozač.
- Čule smo da će biti organizirani slobodni izbori - rekla je Zuzanna. Vozili smo se kroz
Gdanjsku luku, koja je tijekom rata teško nastradala od bombi.

208
 - Vlada u izgnanstvu želi se vratiti - objasnio je vozač. - Zato Poljska radnička partija kaže
da ćemo glasovati.
- Vjeruješ li Staljinu? - upitala sam.
- Poljska radnička partija je...
- Staljin. Samo nam još on treba.
- Kažu da ćemo biti slobodna i neovisna država. Ljudi su optimistični.
- Zašto uporno vjerujemo lažljivcima? - upitala sam. - NKVD se nikad neće odreći vlasti.
- Nemoj da te itko čuje - upozorio me vozač.
- To zvuči jako slobodno i neovisno - zamijetila sam.
Zuzanna i ja spavale smo većinu puta do Lublina i probudile se kad se vozač zaustavio
ispred ulaznih vrata naše kuće.
- Moje dame, vrijeme je za buđenje - rekao je vozač podigavši ručnu kočnicu. Sjedile smo
na stražnjem sjedalu i zurile u golu žarulju uz naša ulazna vrata, koja je blještala u tami i
pozivala mahniti roj debelih noćnih leptira i drugih kukaca. Logorašice u Ravensbrücku rado
bi ih bile pojele.
- Možeš li vjerovati da smo kod kuće? - upitala je Zuzanna.
Izašle smo iz automobila kao da smo došle na Mjesec. Obgrlila sam Zuzannu oko struka.
Naslonila se na mene i njezina bedrena kost udarila je o moju. Oštećena noga strahovito me
je boljela dok sam se uspinjala tim divnim stubama do ulaznih vrata.
Tati smo poslale brzojav. Hoće li nas čekati s kolačem od maka i čajem? Pritisnula sam
staru porculansku kvaku na vratima. Vrata su bila zaključana. Zuzanna je iščeprkala rezervni
ključ iz starog skrovišta iza cigle. Još uvijek je bio ondje!
Jedan korak u kuhinju bio je dovoljan da se počnem gušiti shvativši da moje Matke više
nema. Prostorija je bila mračna, ne računajući malu svjetiljku na kuhinjskom stolu i odsjaj
svijeće na polici iznad kamina. Previše sretne žute zavjese visjele su na prozorima, a nova
obitelj crvenih limenki stajala je na Matkinu drvenom pultu. Žutih i crvenih. Matka je voljela
plave. Netko je na zid, na koji je Matka nekoć lijepila svoje crteže ptica, objesio sliku poljskog
cvijeća. Iza slike virilo je nekoliko vrapčića, zauvijek zadržanih na zidu požutjelom od starosti.
Prišla sam Matkinu stolu za crtanje. Netko ga je spustio i prekrio jeftinim čipkanim
stolnjakom, i na njega stavio sliku Djevice Marije iz crkve u Gietrzwaldu i keramički okvir s
fotografijom starice koja maše iz vlaka.
Prišla sam kaminu, Matkinoj fotografiji na polici iznad kamina, na kojoj je izgledala jako
ozbiljno i u naručju držala svog psića Borysa. Netko je ispod njezine fotografije stavio crnu
mašnu, i njezini savijeni krajevi visjeli su niz policu. Osjetila sam vrtoglavicu stojeći ondje i
gledajući ozbiljno lice svoje majke koje je treperilo na svjetlu svijeća. U spavaćoj sobi zalajao
je pas i Zuzanna se lecnula.
Felka?
- Tko je tamo? - upitao je tata, šuljajući se hodnikom iz stražnje sobe.
Prišao nam je u prugastom donjem rublju. Njegova kosa, prorijeđena i siva kao vjeveričje
krzno, stršala je na sve strane, a u ruci je držao crni revolver koji nikad dotad nisam vidjela.
Felka se pojavila iza njegovih leđa, preplašeno mašući repom. Narasla je i bila deblja nego
zadnji put kad sam je vidjela, u toj istoj kuhinji s Matkom.

209
 - Tata, mi smo - rekla je Zuzanna.
Tata se zaustavio kao oparen, otvorenih usta. Kako je tako ostario? I dlake na njegovim
prsima bile su sijede. Felka nam je prišla i trčala između Zuzanne i mene, zabijajući mokru
njuškicu u nas.
- Vratile smo se - rekla sam. Oči su me pekle od suza. Tata je raširio ruke i obje smo mu
prišle. Odložio je pištolj na pult i obje nas zagrlio kao da nas više nikad neće pustiti. Kako smo
sretne bile u njegovu zagrljaju! I Zuzanna i ja rasplakale smo se na njegovim golim ramenima.
- Zar nisi dobio naš brzojav? - upitala sam.
- Tko ovih dana dobiva brzojave?
- Jesi li dobio pismo o Matki?
- Jesam, rukopis na omotnici izgledao je kao njezin, pa sam mislio da je pismo od nje. Ali
bilo je samo obavijest. Rekli su da je umrla od tifusa.
Uhvatila sam ga za ruku. - Tata, nije umrla od tifusa.
- Od čega je onda umrla? - Bio je kao malo dijete. Gdje je moj snažni tata?
- Ne znam - odvratila sam.
Odmaknuo se od nas i stavio ruke na bokove. - Zar niste bile zajedno?
Zuzanna je odvela tatu do stolca. - Tata, nju su premjestili u drugu baraku. Radila je kao
bolničarka...
- I crtala portrete nacista. Zato je i poginula. Previše se zbližila s njima. - Zašto sam to
rekla? I predobro sam znala da je nastradala zato što mi je one večeri donijela sendvič na
blagajnu kina.
Zuzanna je kleknula pokraj tate. - Primio si Kasijina pisma. Kako si znao kako ih treba
čitati?
- Svi u poštanskom uredu mozgali smo da to dokučimo. Znali smo da je u pitanju neka
šifra, ali nitko nije znao koja. Prvo sam poškropio vodom. Ali onda smo shvatili. Rekao sam
određenim ljudima i oni su prenijeli poruku našem pokretu otpora u Londonu, a oni svijetu.
Ali Marthe je bila ta koja je rekla da bismo trebali izglačati pismo. Da je to trik iz jedne knjige
koju je čitala.
Marthe?
Kleknula sam s tatine druge strane. - Hvala ti na crvenom koncu.
- Vijest sam proširio najbolje što sam mogao. Jeste li znale da ju je BBC objavio? To što su
vam objema učinili... - Tata je ponovno briznuo u plač. Kako je teško bilo gledati našeg
snažnog tatu da plače!
Uhvatila sam ga za ruku. - Jesi li vidio Pietrika? Nadiju?
- Nisam. Nikog od njih. Svaki dan izvješavam popise. I Crveni križ ih stavlja. Da smo
barem znali da dolazite. - Tata je uzeo kuhinjsku krpu i obrisao suze. - Poludjeli smo od brige.
Mi?
Zuzanna ju je prva primijetila, krupnu ženu u kućnoj haljini u mraku na pragu spavaće
sobe. Prišla joj je i ispružila ruku.
- Ja sam Zuzanna - rekla je.
Žena u tatinoj spavaćoj sobi?

210
 - Marthe, drago mi je - odgovorila je žena. - Čula sam mnogo toga lijepog o vama objema.
Uspravila sam se, duboko udahnula i promotrila ženu. Bila je nekoliko centimetara viša
od tate, a kućnu haljinu opasala je špagom. Niz suvratak haljine visjela je smeđa pletenica.
Žena sa sela. Tata je definitivno snizio svoje kriterije.
Marthe je prišla i stala uz tatu, ali on se nije ni pomaknuo. - Marthe je iz jednog sela pokraj
Zamosca. Bila mi je od velike pomoći svih ovih godina dok ste bile odsutne. - Izgledao je kao
da mu je neugodno što je Marthe ondje. Kome ne bi bilo, dok upoznaje svoju djevojku s
djecom svoje mrtve supruge?
- Zašto ne sjednemo? - predložila je Marthe.
- Ja bih išla spavati - rekla sam. Kao da se trampim na tržnici. Oči su mi poletjele prema
Matkinoj fotografiji na polici kamina. Zar tati ne nedostaje? Kako je mogao to učiniti?
- Kasia, sjedni s nama - mahnuo mi je tata.
Marthe je sjela na Matkin najdraži stolac, onaj koji je obojala u bijelo i na njega stavila
jastučić od kretona. Gledala sam kako se Zuzanna zbližava s Marthe. Tata ih je promatrao,
sretan jer stvaraju odnos.
- Da vam barem možemo ponuditi nešto za jelo, ali upravo smo pojeli i zadnju mrvicu
kruha - rekla je Marthe.
Tata je prešao dlanom preko kratkih dlačica na svojoj bradi. - Gore je nego ikad. Otkad
su došli Rusi, jedva da ima išta hrane. Nacisti su barem zasipali pekare brašnom.
- Znači, naciste smo zamijenili Staljinom? - upitala sam. - Poštena razmjena, ako mene
pitate.
- Dobro se slažem s njima - rekao je tata. - Dopustili su mi da zadržim svoj posao u pošti.
- Dopustili? - iznenadila sam se.
- Ruskih cigareta ima koliko ti srce želi - rekla je Marthe, mrvicu preveselo. - Ali premalo
je jaja.
- Samo je pitanje vremena kad ćemo se svi zvati „drugovima“ - rekla sam.
- Snaći ćemo se - rekla je Zuzanna.
- Traže članove pokreta otpora - značajno me je pogledao tata. - Prošli tjedan odveli su
Mazura.
Stresla sam se i najednom sam jedva disala. Mazura? Mazur je bio Pietrikov prijatelj iz
djetinjstva, veoma vješt agent i jedan od najviše rangiranih u pokretu otpora. On mi je
pročitao moju AK zakletvu. Pravi domoljub.
Diši.
- S tim sam završila - rekla sam.
- Iz logora su nas odvezli švedskim autobusom - rekla je Zuzanna. - Trebali ste vidjeti
koliko se ljudi okupilo da nam poželi dobrodošlicu kad smo ušle u Dansku. I u Švedskoj su svi
prema nama bili veoma ljubazni. Dok smo se vozile, mahale smo lublinskom izviđačkom
zastavom koju je netko našao u ratnom plijenu u Ravensbrücku, i svi okupljeni su joj klicali.
Prvu noć provele smo na podu u muzeju.
- A nad nama su se nadvijali dinosaurusi s velikim zubima. Jednako kao u logoru.

211
 Zuzana je posegnula za svojom platnenom vrećom. - Nakon toga smo bile s princezom u
njezinoj palači. Pogledajte što su nam dali prije odlaska iz Švedske. - Otvorila je vreću, odložila
bijelu kutiju na stol i otvorila je. - Sve smo ih dobile. Sardine u limenci. Bijeli kruh i maslac.
Pekmez od bobičastog voća i komad čokolade.
I Zuzanna i ja samo smo gricnule hranu koju smo dobile; štedjele smo je.
- I mlijeko u prahu? - iznenadio se tata. - Dugo ga nisam vidio.
- Baš su ljubazni - rekla je Marthe. - Sačuvala sam kupon za brašno. Mogu ispeći...
- Ne moraš se mučiti - prekinula sam je.
Tata je spustio glavu i provukao prste kroz ono malo kose što mu je ostalo.
- Žao mi je zbog vaše majke - rekla je Marthe ustajući.
- Očito - rekla sam.
- Kasia - prekorio me tata.
Podigla sam bijeli stolac, jastučić još topao od Marthine stražnjice.
- Laku noć, tata. Laku noć, Zuzanna.
Odnijela sam Matkin stolac u svoju sobu, i dok sam prolazila pokraj kamina, pazila sam
da ne pogledam Matkinu fotografiju na polici. Svaki novi pogled na njezino lice bio je novi
udarac u trbuh. Ušla sam u svoju sobu i zatvorila vrata. Nijedna ljubavnica mog oca neće
sjediti na stolcu moje majke, bez obzira na to od kolike mu je pomoći bila.

212
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

CAROLINE

1945.

U šla sam za bolničarkom u kuću i u kuhinji na kraju hodnika ugledala bolničara. I s ulaznih
vrata vidjela sam da su krumpiri raštrkani po podu, pločice sjajne od maslinova ulja.
Kako sam nakon svih upozorenja doktora Bedreauxa mogla ostaviti Paula samog?
Kad smo se približile kuhinji, vidjela sam da Paul sjedi za stolom, a bolničarka mu mjeri
puls. Nalet topline prostrujao je mojim rukama.
- Paule, dobro si. Bogu hvala.
Paul me je pogledao. Je li plakao? - Zvali smo te. Caroline, možeš li vjerovati? Mislim da
sanjam.
Odmahnula sam glavom. - Ne razumijem.
- Čuo sam zvono na vratima - rekao je. - Sve to je tako... nadrealno.
- Tko je pozvonio, Paule?
- Rena.
- Rena je pozvonila na vrata? Govoriš nesuvislo.
- Upravo su je odveli gore.
- Vratila se?
Moj glas zvučao je dalek, tuđ.
Paul je protrljao mrljicu na stolnjaku. - Bila je u američkoj bolnici.
Je li izgledao sretno? Ne baš. Sve to bilo je previše zbunjujuće.
- Još uvijek je preslaba za razgovor. Izgleda da ju je primila neka njemačka obitelj.
Klonula sam o dovratnik.
- Divno. - To je bilo jedino što mi je palo na pamet da kažem. - Bit će najbolje da odem.
Okrenula sam se.
- Caroline, čekaj. Kamo ideš?
- Paule, previše mi je sve ovo.
- Znam. Žao mi je, Caroline. Rena je tjednima bila u bolnici, previše bolesna i slaba da išta
kaže.
Žao mi je. Mrzila sam te tri riječi. Koliko sam ih puta čula kad je otac umro? Na
francuskom Je suis desole zvuči lijepo, ali to je samo sve pogoršalo.

213
 - Moram kući - rekla sam.
Trebala sam vremena da razmislim i nisam se željela slomiti pred njim. Na kraju krajeva,
jedna žena bila je živa, nije umrla tragičnom smrću u koncentracijskom logoru. Dok mi ovdje
razgovaramo, sigurno je ušuškana u Paulov krevet.
Paul je zurio u kumpire na podu. - Da. Sutra ćemo razgovarati.
- Mislila sam na svoju kuću u Connecticutu.
- Ne možeš sad otići kući. Ovo je šok za sve nas.
- Ne mogu razmišljati bistre glave. Moram otići.
Zašto me nije zagrlio i preklinjao da ostanem?
- Sutra ćemo razgovarati i smisliti rješenje - rekao je, još uvijek prikovan za stolac.
Nekako sam uspjela doći do automobila i vratiti se u majčin stan, u kojem sam se
dragovoljno zatočila i vrijeme provodila uglavnom u krevetu, odjevena u hlače pidžame i
Paulovu košulju u kojoj sam došla iz njegove kuće. Telefon u kuhinji zvonio je nekoliko puta
dok nisam podigla slušalicu s ležišta. „Si vous souhaitez faire un appel, s’il vous plait
raccrochez et reessayez“, uporno je ponavljala snimljena poruka, dok se nije čuo niz kratkih
zvučnih signala i zatim ništa.
I zvonce na vratima zvonilo je nekoliko puta dnevno, ali nisam otvarala.
Danju sam se kažnjavala - puštala da mi se čaj ohladi pa ga pila mlakog i s previše mlijeka
- i neprestano razmišljala o svemu što je moglo biti. Mogla je biti trajna ljubav. Moglo je biti
vjenčanje. Dijete. Zar sam stvarno založila pola majčine srebrnine kako bih njegovala tuđeg
supruga? Betty je imala pravo. Potratila sam vrijeme.
Jednog jutra majka je ušla u stan i nasadila se na vrata moje sobe. Mokri kišobran cijedio
se na sag.
Majka. Zaboravila sam da će doći.
- Vani lijeva - rekla je.
Odlično, pomislila sam. Barem su i drugi u svojim stanovima i bijedni kao ja.
- Za Boga miloga, Caroline, što se dogodilo? Jesi li bolesna? Zašto se ne javljaš na telefon?
Možda nisam bila Francuskinja, ali zar mi nije bilo dopušteno da legnem u krevet i
mariniram se u vlastitu očaju?
- Paulova supruga se vratila - rekla sam.
- Molim? Iz mrtvih? Kako je to moguće? Gdje je bila cijelo ovo vrijeme?
- Ne znam. U nekoj bolnici.
- To je nevjerojatno. Svejedno, moraš se sabrati.
- Ne mogu - rekla sam i navukla poplun na ramena.
- Okupat ćeš se, a ja ću ti skuhati čaj. Nakon kupke sve izgleda bolje.
S majkom nije bilo rasprave. I bila je u pravu za kupku. Izišla sam iz kupaonice u čistoj
pidžami i sjela za metalni vrtni stol u kuhinji.
- Znala sam da neće upaliti - rekla sam. - Nije mi suđeno da budem sretna.
Majka mi je donijela lončić vrele vode i šalicu s vrećicom Mariage Feres Earl Grey čaja.
- Tuga je učiteljica...

214
 - Majko, molim te. Ne Byrona, ne sad. Cijela ova stvar bila je smiješna maštarija. Kako sam
se mogla tako zanijeti? Trebala sam znati. Morala sam se strašno namučiti da bi uopće
funkcioniralo.
- To što on ima suprugu ne znači da ne možeš biti s njim - rekla je majka. Nakon nekoliko
sati u Francuskoj, njezin moralni kompas već je zakazao.
- Valjda. Ali zašto je uvijek tako teško? Uvijek postoji neka kvaka.
Zvonce na ulaznim vratima se oglasilo.
Uhvatila sam majčino zapešće. - Nemoj otvoriti.
Majka je svejedno prišla vratima, a ja sam požalila što sam je pozvala u Francusku.
- Tko god da jest, nisam kod kuće - doviknula sam za njom.
Majka je otvorila vrata. Čula sam da se neka žena predstavlja kao Rena.
Oh, Bože, Rena. Bilo tko, samo ne ona.
Majka se vratila u kuhinju s Renom pa nas ostavila same. Rena je stajala na vratima u
pamučnoj haljini koja se kao mokro rublje prilijepila uz njezino tijelo, otkrivajući izražene
ključne kosti i trbušnu šupljinu udubljenu kao jušnik.
- Ispričavam se što vas prekidam dok uživate u čaju - rekla je kao umorna školarka, sva
u očima i upalim obrazima. - Pokušala sam nazvati. - Pogled joj je odlutao do slušalice koja je
visjela podignuta s ležišta.
- Ne morate se ispričavati.
Promeškoljila se sjedne noge na drugu. - I Paulu je žao. I on vas je pokušao nazvati...
- Izvolite, sjednite.
Rena je provukla prst iza uha kao da želi skloniti kosu s lica - očito stara navika, jer nije
imala kose koju bi gurnula iza uha.
- Neću vas dugo zadržati. Samo sam željela reći koliko mi je žao.
- Žao? - Prelila sam vrećicu od muslina vrelom vodom. Od mirisa bergamota osjetila sam
silovitu želju za jednom od Sergeovih pogačica s ljubičicama.
- Zbog toga kako je sve ispalo - rekla je.
- Rena, ne morate se ispričavati.
- Možda ću ipak sjesti.. Neću se dugo zadržati.
- Naravno. Jeste li za čaj?
- Ne, hvala. Još uvijek ne mogu zadržati u želucu više od dva zalogaja. Rekla sam Paulu da
bi trebao doći ovamo i sve vam objasniti...
Pokušala sam otpiti gutljaj čaja, ali nisam vidjela šalicu jer mi se vid zamaglio od
bubnjanja u glavi.
- Bojim se da Paul nije sretan što sam se vratila - nastavila je.
Negdje na ulici smijala su se djeca i njihovi glasovi odjekivali su o zgrade dok su se
prskala na kiši.
- Vjerojatno biste i vi voljeli da sam mrtva - rekla je Rena. - Vjerujte mi, i sama sam to
često željela. Da sam mogla, javila bih da sam živa. Preživjela sam pukom srećom.
- Razumijem.

215
 - Ne, mislim da ne razumijete. Kako biste mogli razumjeti? Pukom srećom nisu se držali
uobičajene procedure. Znali smo jer su nam uzeli cipele.
- Rena, ne morate...
- Bili smo u vlaku iz Majdaneka, mislili smo da nas voze u podlogor. Vlak je usporio negdje
u Poljskoj i natjerali su nas da izađemo.
Rena je zastala i pogledala kroz prozor.
- Bila sam bolesna. Mislim da sam imala tifus. Jedva sam stajala na nogama dok su nas
vodili kroz šumu. Po stazi su bile raštrkane novčanice. Bacili su ih ljudi koji su onuda prošli
prije nas. Valjda da ih se Nijemci ne dočepaju. Netko je šapnuo da idemo raditi, ali ja sam
znala. Došli smo do neke kolibe i rekli su nam da se razodjenemo.
- Rena, molim vas, ne morate mi reći...
- Oprostite. Je li vam to previše teško slušati?
Odmahnula sam glavom: nije.
- Sve se dogodilo veoma brzo. Postrojili su nas uz rub velike jame...
Rena je izgubila nit i odlutala u mislima. Nakon jednog trenutka, pribrala se i nastavila.
- Kad je djevojčica pokraj mene vidjela što je u jami, kriknula je. Majka ju je privukla u
zagrljaj i njih su prve strijeljali. Srušile su se na mene i sve tri smo kliznule niz blato...
Rena je zastala, a ja se nisam usudila trepnuti, da je ne prekinem.
- Nepomično sam ležala dok su na mene padala tijela. Uskoro je pucnjava prestala i znala
sam da se bliži noć, jer je svjetlo koje sam nazirala između tijela počelo slabjeti. Ispuzala sam
iz jame kad se smračilo i u kolibi pronašla odjeću.
Pogledala je u strop. - Te noći nebo je bilo osuto zvijezdama. Kao da su gledale,
promatrale sve što se događa, tužne jer ne mogu ništa učiniti. Krenula sam šumom i hodala
dok nisam naišla na jednu kuću. Seljak i njegova supruga su me primili. Njemački par. Sin im
je poginuo na ruskoj fronti. Žena se isprva bojala da ću joj ukrasti ručni sat koji je dobila na
dar od sina, jer ručni sat je vrijedna valuta. Ali na kraju su bili veoma ljubazni. Smjestili su me
u nekadašnji krevet svog sina i njegovali kao da sam njihovo dijete. Hranili me toplim kruhom
i pekmezom od jagoda. Gostoljubivost sam im uzvratila zarazivši ih svojom bolešću.
Pružila sam Reni ubrus, a ona ga je kratko prislonila najprije uz jedno pa drugo oko.
- Starac je prvi umro. Kad su došli Rusi, rekla sam im da svi imamo tifus, ali samo su mi
prekrili lice otiračem i svejedno me silovali. Nakon toga silovali su seljakovu ženu i uzeli joj
sat. Umrla je u neko doba te noći. Ostalog se ne sjećam najbolje, samo poneke sitnice, dok
nisam došla ovamo u bolnicu. Zato, shvaćate, došla bih kući ranije, ali...
- Rena, žao mi je zbog svega Što vam se dogodilo. Zašto mi sve to govorite?
- Znam što vam Paul znači...
- Rekao vam je?
- Čim se vratio iz New Yorka. Tad me nije bilo briga, ali sad je drukčije.
Naravno da je drukčije. Nepopravljivo drukčije.
- Caroline, voljela bih da vas mogu usrećiti. Ali ne mogu se odreći Paula. Nekoć sam
možda mogla, ali sad ne.
Rena se uhvatila za rub stola. Trebao joj je odmor.

216
 - Rena, mislim da biste trebali otići kući, k njemu.
- Da, ali moram vam nešto reći.
Zar toga ima još? - Mislim da to nije potrebno...
- Paulu još nisam rekla. - Duboko je uzdahnula i uspravila se.
- Rena, stvarno nije...
- Paula su odveli prije ikog od nas. Bilo mi je jako loše, nisam mogla jesti. Mislila sam da
je gripa, ali onda sam shvatila da... čekam dijete.
Svijet se načas zaustavio, kao zaleđen. Da čeka dijete? Taj divan francuski izraz.
- Da ste trudni?
Rena me je netremice promatrala i jedva primjetno kimnula.
- Je li dijete bilo... - započela sam i tad shvatila što pitam.
- Njegovo? - Rena je dugo promatrala svoje ruke. - Bojim se da rat neobično djeluje na
ljude. Nas je zbližio. Dijete mora da je znalo što se događa. Rodila se onog dana kad je Gestapo
došao po mene. Na uskršnje jutro.
Ona? Paul je imao kćerku. Pritisnula sam hladne prste na usne.
- Upozorili su nas da se sprema racija. Moj otac je uzeo dijete i rekao da će je odnijeti u
samostan koji zna. Odnio ju je u kutiji za cipele, toliko je bila mala.
- Kamo?
- Ne znam. Te noći došli su po mene. Otac se nije vratio.
- Strašno mi je žao zbog vašeg gubitka, ali...
- Samostan je tijekom rata bio evakuiran pa pišem sirotištima, ali Paul mi je rekao...
- Stvarno nisam u položaju da vam pomognem, ako je to ono što tražite.
Ustala sam i odnijela šalicu do sudopera.
- Caroline, shvaćam vaše skanjivanje. Ni ja se ne bih željela petljati, da sam na vašem
mjestu. Ali ako razmislite...
- Uskoro odlazim u New York - prekinula sam je, s jednom rukom na hladnom porculanu
sudopera.
Rena je ustala. - Naravno. Hvala vam što ste odvojili vremena za mene.
Ispratila sam Renu do vrata i s prozora gledala kako odlazi, držeći torbicu iznad glave da
se zaštiti od kiše.
Pomisao da kontaktiram azile za siročad u potrazi za Paulovim i Reninim djetetom
vratila me u krevet. Iako je nekoć tvrdio suprotno, činilo se da u Paulovu životu ipak ima
mjesta za dijete. Zašto bih se ja trudila pronaći njegovu kćer? On se očito nije obazirao na
moje osjećaje. Možda me je jednom prevario, ali naučila sam svoju lekciju. Ima mnogo
privatnih detektiva koji žive od traženja izgubljenih voljenih. Mnogo njih koji će biti uspješniji
od mene.
Kad se u stanu smračilo, donijela sam odluku. Paul i Rena morat će se snaći sami.

217
 TRIDESETO POGLAVLJE

CAROLINE

1945.

S utradan ujutro probudila sam se gladna, jer u želucu nisam imala ništa osim kajanja.
Zaprepastila sam se shvativši kako je lako moj život iskočio iz tračnica. Glavom mi se
vrtjela francuska riječ dépaysement - osjećaj dezorijentiranosti koja čovjeka obuzme kad mu
je nametnuta velika promjena. Majka je obrisala većinu prašine, ali stan je najednom izgledao
posebno neuredno, prozore je trebalo oprati, a telefonska žica bila je nemoguće
zamršena. Majčino rješenje za moju situaciju bilo je šopanje jajima, kao da sam guska koju se
hrani za skupocjenu jetrenu paštetu. Smazavši polovicu njezinih poširanih jaja, sve sam joj
objasnila.
- Jesi li čula moj razgovorčić s Renom?
- Samo pokoju riječ. Doima se dragom.
- Valjda. Ali neće se odreći Paula.
- Nezgodno.
- Ne baš. Nije li očito? Još uvijek je voli.
Majka je razlupala još jedno jaje u kipuću vodu. - Otkud bi ti znala? Ne javljaš se na
telefon. Paul je sinoć sat vremena stajao naslonjen na zvono na vratima, jadničak.
- Pet minuta, majko. Ne pretjeraj.
- Šteta, stvarno. Rena i ti bi u drugim okolnostima mogle biti dobre prijateljice.
- Imam dovoljno prijateljica, hvala lijepa.
- Znaš, draga, ne možeš samo okrenuti leđa cijeloj toj stvari.
- Nikad neću imati svoje dijete.
- Ali to ne znači da je ispravno napustiti njihovo. Brzo ćeš se zapitati...
- Da ciljem zaključak, majko. Misliš da bih trebala pronaći to dijete.
Ubacila je novo jaje u moju zdjelicu. - Pa, to bi bilo kršćanski.
- Bojim se da se jutros ne osjećam naročito kršćanski.
- Umij se hladnom vodom. To će ti pomoći.
Zašto je umivanje hladnom vodom majčino rješenje za svaki problem? Bila je sa mnom u
stanu samo jedan dan, a meni se činilo da je ondje već cijelu vječnost. Kako ću izdržati tjedan
dana? Uskoro će početi navraćati njezini pariški prijatelji. Hoću li morati trpjeti njihove
sažalne poglede?

218
 Na kraju sam se ipak urazumila i krenula u potragu za djetetom, ako ni zbog čega drugog,
onda zato da sve to ostavim iza sebe. I pobjegnem iz stana, jer majka je organizirala „Pariške
godine“, događanje u čast T. S. Eliota, i svojim gostima rekla da se kostimiraju. Među
posjetiteljima će nedvojbeno biti i nekoliko majčinih muških prijatelja. Iako ja nisam uspjela
zadržati nijednog obožavatelja, majka je već nekoliko tjedana nakon dolaska u Pariz privukla
jato udvarača, uglavnom Amerikanaca koji su živjeli u Francuskoj i starijih Francuza s
beretkama na glavama. Sjedili su u našoj dnevnoj sobi i pijuckali čaj, i gledali majku u
njezinu elementu, sretni što su u njezinoj orbiti.
Pronaći bezimeno dijete u poratnoj Francuskoj nije bilo lako, i nakon mnogih postaja, na
kraju sam, na izmaku snaga, stigla u Orphelinat Saint-Philippe u Meudonu, jedno od brojnih
sirotišta kojima sam slala pakete pomoći iz konzulata i sad jednu od mnogih klirinških kuća
za djecu ratne prognanike, koju su onamo dovozili iz sigurnih kuća, internata i ruševnih
dvoraca iz cijele Francuske, većinom s juga. Nalazilo se jugozapadno od Pariza, u impozantnoj
kamenoj palači upotpunjenoj vlastitom crkvom u romanskom stilu. Lokacija se mogla mjeriti
s Olimpom, jer sirotište je bilo smješteno visoko na brdu kojem je vrh tog dana bio zastrt
oblacima.
Odustala sam od kišobrana i potrčala na toploj kiši mahovinom obraslim stubama.
Nastojala sam ne misliti što će se dogoditi ako pronađem dijete. To će biti službeni kraj veze
između mene i Paula, usprkos svemu što smo nekoć imali. Po svemu sudeći, ipak je bio
zaljubljen u Renu. Barem dovoljno da joj napravi dijete.
Recepcija sirotišta bila je krcata ljudima na zadacima sličnim mojem. Oni koji su bili
dovoljno mudri da ponesu kišobrane, držak su ih uz tijelo kao mokre palice, jer uz vrata nije
bilo stalka za kišobrane. Jedan telefon uporno je zvonio, a u kutovima su bile naslagane
kartonske kutije. Na stolu su, kao slojevi lisnatog tijesta, ležale hrpe bijelih pelena, a naokolo
su bile raštrkane sigurnice.
Mnoštvo se razdvojilo i kroz njega se probio muškarac s uplakanim, povijenim djetetom
u naručju. Stigao je do stola i ispružio ruke kao da u njima drži bombu.
- Upravo sam ga dobio od neke starice.
Žena iza stola uzela je dijete iz njegovih ruku. Izgledala je kao sokol, odjevena u crno od
glave do pete, i jedini ukras na njoj bio je predivan okovratnik koji je nalikovao na mrkvin
cvijet. Odložila je zavežljaj na stol i odmotala slojeve tkanine. Podigla je pogled i ugledala sam
njezine ljubičaste podočnjake.
- Ovo je dječak. Primamo samo djevojčice.
Muškarac je već nestajao kroz vrata.
- Guillaume! - viknula je ponovno povijajući dijete, brže nego što radnik u zalogajnici
zamata sendvič, i dokaskao je jedan muškarac, uzeo dijete i odnio ga.
Prišla sam stolu. - Madame...
Madame je podigla prst ni ne podigavši pogled sa svojih papira. - Čekajte svoj red. Djeca
su na ručku. Do tri ih nitko neće vidjeti.
Kapi vode sa stropa koji je prokišnjavao padale su s tamnozelenih ameba na svjetlije
zelenu bugačicu na stolu.
- Ispričavam se, Madame. Tražim jedno dijete - rekla sam.

219
 Kratko je pogledala svoj popis. - Ispunite obrazac.
Prišla sam malo bliže. - Imam poseban slučaj.
- Vi ste danas peti poseban slučaj.
- Moje ime je Caroline Ferriday. Radila sam s gospođom Bertillion. Slala pakete pomoći
za djecu. Iz Francuskog konzulata u New Yorku.
Žena je podigla pogled i nakosila glavu. - Vi ste slak te kutije? Djeca su obožavala vašu
odjeću. Bila je predivna.
- Zapravo, poslala sam i onaj tamo Ovaltine. - Pokazala sam na praznu kartonsku kutiju.
- Hvala vam, Mademoiselle, ali njega smo prodali gotovo budzašto. Djeca su se žalila da
ima okus ptičjeg gnijezda i nisu ga htjela piti. Gospođice Ferriday, nama treba novac, ne
Ovaltine.
Uzela sam sa stola limenku s uvelim tulipanima, bacila cvijeće u koš za smeće i postavila
limenku na bugačicu da voda s krova pada u nju.
- Znam da imate strahovito mnogo posla, Madame, ali tražim jedno dijete.
Madame me je pogledala. - Svoje dijete?
- Ne, njezini roditelji oboje su bili u logoru i tek sad pomalo staju na svoje noge.
- Žao mi je, ali dijete mogu predati samo roditelju ili krvnom rođaku. Potrebna su dva
oblika identifikacije.
- Ja samo pokušavam pronaći dijete. Roditelji će doći po nju.
- Pođite sa mnom - smilovala se Madame.
Dograbila je svoj popis i hrpetinu kositrenih zdjelica naslaganih jedna u drugu, pa se
zaputila širokim kamenim stubama, a ja za njom. Dok smo koračale, Madame je postavljala
zdjelice gdje god je vidjela da strop prokišnjava.
- Ima li izgleda da upoznam gospođu Bertillion? - upitala sam.
- Ja sam gospođa Bertillion.
Kako je to moguće?
- Pisali ste divna pisma - rekla sam.
- Neki su ljudi bolji na papiru. - Umorno je slegnula ramenima. Je li prethodnu noć uopće
spavala? - Kako se zove dijete?
- Nisam sigurna, Madame. Sve je učinjeno u velikoj žurbi. Majka je bila deportirana na
dan kad se djevojčica rodila.
- A to je bilo?
- Prvog travnja 1941. Na uskršnju nedjelju.
- Zar su nacisti deportirali na Uskrs? Čudim se da ti dobri ljudi nisu bili u crkvi.
- Biste li mogli provjeriti u svojim knjigama?
- Mademoiselle, gledate moje knjige. - Podigla je bunt papira debeo kao telefonski imenik,
raskupusan i označen iskrižanim imenima i tamnocrvenim olimpijskim krugovima mrlja od
vina. - Mi smo sabirno mjesto za djecu iz svih dijelova Europe. Teško ćete naći dijete koje
tražite.

220
 Ušle smo u prostoriju visoka stropa, nakrcanu krevetima s jastukom i složenom dekom
na uznožju.
- Kako prepoznajete djecu? - upitala sam.
- Svako od njih dobije broj koji otisnemo na pločicu na prsima. Neka djeca došla su s
imenima. Mnoga nisu. - Madame je odložila zdjelice na stolac. - Tijekom rata, neke majke
napisale su ime svog djeteta na papirić i pričvrstile ga na dijete prije nego što su ga ostavile
ovdje, ali većina tih papirića je otpala ili se razmočila na kiši. Neke su uz odjeću svoje djece
zašile neke drangulije po kojima će ih kasnije prepoznati, ali mnoga su djeca promijenila
odjeću i zamijenila se za imena s drugima. Još uvijek nam svakodnevno anonimno ostave
nekoliko djece.
- Sigurno se neka djeca sjećaju svojih imena.
- Ona starija možda se sjećaju, ali mnoga dođu ovamo nijema od užasa koje su proživjela,
a beba se ne sjeća svog imena, zar ne? Zato im ih mi dodijelimo. Dajemo im imena po mjesecu
kad su rođena, ako znaju kad su se rodila... Ovdje ćete pronaći mnoge Mai i Juin. Neke smo
nazvali prema svecima zaštitnicima mjeseca njihova rođenja, ili po svojim prijateljima i
rođacima... čak i po kućnim ljubimcima.
- Možete li barem provjeriti koja su djeca došla tog dana? - upitala sam.
- Ti podaci nisu dosljedno vođeni. Djeca dolaze sa svih strana. Iz sigurnih kuća. Internata.
Od seljaka koji su ih pronašli u svom sijenu. Neki koje su doveli jedini roditelji koje su ikad
poznavali tek sad shvaćaju da nisu ono što misle da jesu.
- Sigurno ste preplavljeni roditeljima koji traže svoju djecu.
- Ima i takvih, ali većina naše djece neće naći dom. Njihovih roditelja već dugo nema. Ili
ih ne žele.
- Kako itko može ne željeti vlastito dijete?
- Stvarno, Mademoiselle? Vi ste stručnjakinja? Više od četvrtine ove djece su mješanci.
Njemački otac, francuska majka. Zovu ih Kraut djeca. Po tu djecu nitko neće doći. Ostali su
rođeni u Lebensborn domovima, Hitlerovim tvornicama za proizvodnju djece, u kojima su
rasno čiste majke anonimno rađale nezakonitu djecu SS-ovaca.
- Ali takve kuće postojale su samo u Njemačkoj.
- Ne, Mademoiselle. I ovdje u Francuskoj postojala je jedna prilično aktivna. Čuli smo da
su postojale i u Danskoj, Belgiji i Nizozemskoj. I nekoliko u Norveškoj. Ta djeca su sad parije.
I tko zna koliko je ove plave dječice bilo oteto od majki, da bi bila odgajana kao Nijemci.
Stotine tisuća njih uzeli su samo u Poljskoj, a o njihovim roditeljima ništa se ne zna.
- Sama ću provjeriti popis, Madame, ako ću vam time uštedjeti trud.
Madame Bertillion naglo se zaustavila i okrenula prema meni.
- Vidim da ste naviknuti da bude po vašem. - Uzela je kostirene zdjelice i gurnula mi ih u
ruke. Bile su hladne i visoke uz moja prsa, i dosezale mi gotovo do brade.
- Ako podijelite ove zdjelice, samo jednu po djetetu, a pokušat će iskamčiti dvije, provjerit
ću svoj popis. Doći ću po vas ako pronađem djevojčicu koja odgovara opisu koji ste mi dali.
Ovo ne radim da vam pomognem zato što ste došli iz konzulata, nego zato što sam od pet
ujutro na nogama.
- Hvala vam, Madame. Gdje trebam razdijeliti zdjelice?

221
 - Tamo, naravno - odgovorila je ispruživši dlan prema dvama vratima.
- A što ću s viškom? - Sigurno ih je previše.
- Neće biti viška - odgovorila je Madame i pognula glavu nad svoj popis.
Progurala sam se kroz vrata u golemu dvoranu obloženu hrastovinom, koja se nekoć
vjerojatno koristila za ples i zabave. Strop je bio visok tri metra, oslikan trompe l'oeil
tehnikom da bi dao dojam blistava ljetnog neba; zgodna zamjena za pravo nebo tog dana. U
dvorani je bilo najmanje pedeset blagovaoničkih stolova, za kojima su sjedile djevojčice
grupirane po dobi, od onih koje su tek prohodale, do tinejdžerica. Mirno su sjedile na svojim
klupama, s rukama u krilu, sve nepomične kao naslikane. Iza njih, uz kotlove s juhom koja se
pušila stajalo je šest žena s bijelim pregačama, spremnih da im posluže juhu kad ja razdijelim
zdjelice.
Dok sam se približavala, sve oči bile su uprte u mene i zdjelice koje sam nosila. Kratko
sam zastala, iznenađena, pa nastavila dalje. Ova su djeca bila gladna.
Odložila sam zdjelicu ispred prve djevojčice za stolom.
- Merci, Madame - zahvalila mi je.
Odložila sam zdjelicu pred sljedeće dijete.
- Merci, Madame.
Promotrila sam lica, tražeći u njima tragove Rine i Paula, ali taj zadatak uskoro mi je
postao previše zahtjevan. Tko je mogao znati nalikuje li djevojčica na roditelje? I je li uopće
još živa?
Izvještila sam se u raspodjeli zdjelica i stigla do tinejdžerica. Na početku reda sjedila je
djevojčica ne starija od trinaest godina, i u krilu držala malu curicu. Dijete je bilo odjeveno u
košulju boje zimzelena, na kojoj su još uvijek čvrsto stajali gumbi od sedefa. Majčina
rukotvorina. Majka bi bila sretna da to vidi.
- Dobro brineš o njoj - rekla sam starijoj djevojčici.
- Ne trebaju nam dvije zdjelice, Mademoiselle. Jedemo iz iste.
Djevojčica na njezinu krilu gledala je kako odlazim kao što astronom gleda zvijezdu
padalicu, a ja sam nastavila dalje sa svojim zdjelicama.
Uskoro je Madame pohitala prema meni.
- Imate sreće, Mademoiselle. - Zastala je da dođe do daha, s rukom uz čipkani okovratnik.
- Imamo nekoliko djece koja su ostavljena tog dana, i jednu djevojčicu te dobi.
Slijedila sam Madame od jednog reda stolova do drugog, do stola za kojim su
četverogodišnje djevojčice jele juhu i čulo se samo struganje njihovih žlica o lim. Zvukovi u
prostoriji postali su glasniji dok sam koračala iza Madame. Boje su postale oštrije. Hoće li ovo
biti Paulova kći? Njezin će pronalazak za njezine roditelje značiti neizmjernu sreću, ali za
mene upravo suprotno.
- Djevojčica rođena prvog travnja 1941. Bit će među našim četverogodišnjakinjama -
rekla je Madame, provjeravajući značke na djevojčicama i važno mi ih pokazujući. - Evo, ovo
je Bernardette.
Bernardette je bila plavokosi vrapčić, gotovo prozirne kože. Oprezno me je pogledala.
- Ne znam - rekla sam. - Teško je reći, ali mislim da ovo nije djevojčica koju tražim.

222
 - Bolje od toga ne mogu - rekla je Madame. - Obratit ću pozornost na svu tad rođenu djecu.
Roditelji neka dođu čim se oporave.
Oklijevala sam u dvorani tog dana i pomagala da posluže ostatak ručka. Madame i ja
grabile smo u dječje zdjelice mirisnu juhu od luka, gustu od rajčica i pastrnaka, i svakom
djetetu davale komadić kruha. Jedino što smo od njih čule, „Merci, Madame“, bile su i više
nego neizmjerne zahvale. Iznad naših glava proletio je zrakoplov i neka su se djeca sakrila
ispod stolova, misleći da nam još uvijek prijeti opasnost. Mnoga su bila obuvena u komade
drveta zavezane oko gležnjeva. U mislima sam se podsjetila da im pošaljem cipele. I novac.
Dala sam sve od sebe da zavirim u lice svakog djeteta približno odgovarajuće dobi, i na
njemu potražim poznate crte lica. Dok smo Madame i ja skupljale prazne zdjelice, jedna
tinejdžerica pružila mi je svoju. Zastala sam kao ukopana ugledavši djevojčicu koju je držala
u krilu.
- Madame, možete li doći? - upitala sam.
Odložila sam pladanj na stol. - Biste li provjerili broj ovog djeteta?
Madame je zabilježila djetetov broj i otišla po svoj popis.
Nisam mogla skrenuti pogled s djevojčice. Bila je tamnokosa i imala bademaste oči kao
Paul i njegove koraljne usne, ali sve ostalo na njoj bilo je Renino. Brončana koža, oblik nosa...
sve do ušiju koje su stršale iz kosice.
- Za ovo dijete nemamo datum kad je ostavljeno - rekla je Madame. - Jako mi je žao.
- Madame, ovo je dijete koje tražim. Sigurna sam u to.
- Ime joj je Pascaline - rekla je tinejdžerica.
Gospođa Bertillion je zadahtala.
- Što je? - upitala sam.
- Mrzim to priznati, ali intuicija vas možda ne vara, gospođice Ferriday - gotovo s
osmijehom rekla je Madame.
- Kako to mislite? - upitala sam. Zidovi su nam se približavali.
- Ova se djevojčica zove Pascaline - rekla je Madame, kao da mi je promaknulo nešto
posve očito.
- Pa što onda?
- Svaki dobar francuski katolik zna da Pascaline znači rođena na Uskrs.

223
 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

KASIA

1945.

K ad smo se Zuzanna i ja vratile kući u Lublin, nastojala sam ne izgubiti vjeru u budućnost,
ali to mi je teško uspijevalo. Saznavši što se događalo tijekom gotovo četiri godine koliko
smo bile u Ravensbrücku, nisam mogla shvatiti zašto nam svijet nije došao pomoći. Najprije
kad nas je Hitler 1939. napao sa zapada, a zatim tog istog mjeseca Rusi s istoka. Iako su
Britanija i Francuska zbog tih invazija objavile rat Njemačkoj, nijedan saveznički vojnik nije
bio poslan da nam pomogne u borbi. Nisu reagirali ni na prve obavijesti o Auschwitzu, koje
je poljski pokret otpora poslao zapadnom svijetu, izlažući se velikoj opasnosti. Svijet je
ignorirao i naša izvješća o tisućama poljskih časnika ubijenih u šumi blizu Katyna, među
kojima je možda bio i Pietrikov otac.
Zato se nisam radovala kad je taj svijet slavio japansku predaju i rat bio službeno završen.
Za nas se rat nastavio, ali pod novim diktatorom, Staljinom. Iako to nije bilo odmah posve
očito, Staljinova ruka već je bila nad nama. Crvena armija i NKVD, Staljinov brutalni Komitet
državne sigurnosti, odveli su i na kraju ubili mnoge vođe poljskog pokreta otpora, od kojih su
nekolicina bili Pietrikovi prijatelji. NKVD su bili svi oni dragi ljudi zaduženi za otkrivanje
„neprijatelja naroda“. Pogubili su desetke tisuća poljskih političkih zatvorenika i još tisuće
poslali u gulage. Umjesto novog početka, Poljska je dobila nove oblike nepravde.
Zbog svega toga pazili smo kamo idemo i mnogo vremena provodili osvrćući se preko
ramena. Jedna od prvih stvari koje sam učinila vrativši se kući bila je da provjerim skrovište
koje smo Nadia i ja prije rata koristile za razmjenu knjiga. Otišla sam do Nadijine stare ulice i
kameni zid još uvijek je bio ondje, okrhnut na rubovima, ali još uvijek čvrst. Hoću li u njemu
naći knjigu koju mi je Nadia ostavila, kao onda kad smo se kao djevojčice igrale detektiva?
Izvadila sam kamen iz zida, izvukla knjigu i obrisala prašinu sa žutih korica. Sotona iz
sedmog razreda Kornela Makuszynskog, naša najdraža knjiga, knjiga koju smo razmijenile
mnogo puta. Kako ju je Nadia uspjela ostaviti ondje nakon što se sakrila od
Nijemaca? Oprezno sam se osvrnula da se uvjerim da me nitko ne gleda pa sjela leđima uza
zid, s knjigom u rukama. Pljesnivi miris naslovnice podsjetio me je na prošlost kad je život
bio jednostavniji, kad je naša najveća briga bila loša ocjena ili zubobolja.
Knjiga se sama otvorila na petom poglavlju i ondje me je čekao Nadijin dar: svih deset
kupona za ples s Pietrikom, koje je kupila za mene. Nisam se rasplakala, jer bijes koji me je
obuzeo kad sam se sjetila mladosti koju smo izgubile nadjačao je sve druge osjećaje. Željele
smo samo razgovarati s dečkima, plesati i čitati krimiće. Sad Nadije nije bilo, i možda se nikad
neće vratiti. Od nje mi je ostala samo jedna knjiga i fotografija zakopana u vrtu iza kuće.
224
 Već je bilo kasno poslijepodne kad sam stigla kući i predložila da iskopamo Nadijinu
fotografiju i ostala blaga koja smo zakopali na početku rata.
- Možda bi bilo bolje da to ostavimo za kasnije - rekla je Zuzanna. Stajati u dvorištu i
lomiti ruke nije bilo nimalo nalik na moju sestru. - Kad se bolje priviknemo. Sad bi nam to
moglo biti previše...
- Ne budi tako nervozna - prekinula sam je. - Zašto bismo ostavili u zemlji jedino vrijedno
što imamo?
Tata i ja odbacili smo njezine prosvjede i tata je brojao korake od vrata.
Deset, jedanaest, dvanaest.
Jesu li naše dragocjenosti ostale sačuvane u limenkama?
Tata je naizgled cijelu minutu samo stajao labavo držeći lopatu. Je li plakao? Tad je
živnuo, zabio lopatu u tvrdu zemlju i kopao kao čovjek čiji život ovisi o onome što je ondje
zakopano.
Nije morao dugo kopati. Lopata je udarila o metal i sve troje rukama smo vadili zemlju iz
rupe i izvukli limenke koje smo davno zakopali. Sjeli smo, i neko vrijeme samo dahtali i zurili
u limenke. Zuzanna je plakala već gledajući u tu rupu. Je li joj nedostajala Matka! Dio mene
bio je sretan vidjevši njezine suze, jer rijetko je pokazivala svoju tugu.
Zatim je tata izvadio metalnu kutiju s poklopcem na šarku. Podigao je poklopac i odmah
ponovno zatvorio kutiju, ali uspjela sam vidjeti njegov stari srebrni revolver. Koliko sad
imamo oružja?
Sljedeće na redu bilo je proso, još uvijek iznenađujuće suho i možda čak jestivo, a nakon
toga počeli smo otvarati zapečaćene limenke. Sastrugala sam vosak sjedne od njih koju mi je
tata dodao, i izvadila onaj svoj šal, na kojem se još uvijek osjećao Pietrikov miris. U sljedećoj
limenci našla sam Nadijinu i svoju fotografiju na kravi. I moja izviđačka odora bila je u
savršenom stanju, a ona haljina od samta koju je Matka sašila za moje šesnaestogodišnje
tijelo još uvijek je bila jarkocrvena. Navukla sam je preko suknje i bluze, ali bila mi je široka,
jer dotad još nisam uspjela vratiti više od nekoliko izgubljenih kilograma. Ništa od toga nije
mi izazvalo mnogo suza; bila sam sretna što ponovno imam svoje dragocjene stvari.
Zadnju sam otvorila limenku od keksa. Slomila sam vosak na poklopcu, izvadila Matkine
kistove, koji su bili kao novi u svojim flanelskim džepićima, i najednom me je preplavio val
nepodnošljive tuge. Matka je mrtva i neće se vratiti da uzme svoje kistove u ruku. A za to sam
ja kriva. Zaslužila sam umrijeti jer sam ubila majku. Tata i Zuzanna zagrlili su me, i sve troje
klečali smo uz rupu i plakali.

Nisam gubila nadu da su Nadia i Pietrik živi, i svako sam jutro na plutenoj ploči
repatrijacijskog centra Crvenog križa u lublinskoj bolnici provjeravala popis deportiraca koji
su se vratili. Jednog posebno lijepog kasnoljetnog jutra najprije sam otišla onamo. Službenici
su bili ljubazni, ali znala sam da im je već dojadilo moje svakodnevno hramanje u njihov ured.
Zbog bola u nozi hodala sam sporo, što im je davalo dovoljno vremena da me izbjegnu. Kad
bi vidjeli da se približavam, nestali bi ili se zaposlili premetanjem papira. Ako bi mi netko i
odgovorio, taj odgovor bio je veoma kratak.
- Ne. Nema Pietrika Bakoskog. Ni Nadije Watrobe - doviknula je tog jutra djevojka za
stolom i prije nego što sam išta rekla.

225
 Nakon toga otišla sam u poštu, da provjerim popis koji je tata vješao u hladnom
predvorju. Do kraja ljeta, gusti popisi na plutenoj ploči smanjili su se na jednu tužnu stranicu.
Kliznula sam prstom niz popis, najprije uz prezimena na W, zatim uz ona na B. Badowski,
Baginski, Bajorek, Bakalar, Bal, Baker. Bio je dobar osjećaj čitati imena nekolicine sretnika
koji su se vratili, i često bih već stigla do kraja popisa, prije nego što bih shvatila da
Pietrikovo ime nije među njima.
Tata je izašao iz ureda, vidio me ispred popisa i mahnuo mi.
- Kasia, ljubavi, možemo li nakratko porazgovarati u mom uredu? Zašto je najednom tako
služben?
Ušla sam u njegov ured, onaj isti koji je imao otkad pamtim za sebe, s visokim limenim
stropom i širokim radnim stolom od hrastovine, prekrivenim svakojakim pošiljkama koje će
tata ili netko od njegova osoblja brzo i stručno dostaviti. Nešto je naizgled nedostajalo i
trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim što.
- Tata, gdje je zastava?
Poljska zastava bila je jedna od prvih stvari koje je tata, na veliku radost poštanskih
korisnika, vratio u svoj ured kad su nacisti otišli iz Lublina. Je li ga nova vlast natjerala da je
makne? Bilo je jasno da surađuje s njima.
Tata je prišao prozoru i spustio roletu. - Nemamo mnogo vremena, ali moram ti hitno
reći što sam čuo. Nemoj se bojati. Možemo to riješiti.
Ne znam za vas, ali kad meni netko kaže „nemoj se bojati“, smjesta me spopadne strah i
jedva čujem to što mi žele reći.
- O čemu govoriš? - Tako preplašenog nisam ga vidjela od one noći kad smo s Matkom
zakopali svoja blaga u dvorištu.
Matka. Svaka pomisao na nju još uvijek je bila novi ubod boli.
- Čuo sam da se priča o vama koje ste se vratile iz Ravensbrücka.
- Od koga si to čuo?
- Kasia, ozbiljno je. Kažu da ti se ne smije vjerovati.
- Nemoj vjerovati svemu što...
- Ni Zuzanni.
Sad me je već obuzeo pravi strah. - Tko to kaže?
- Vlasti...
- Tko? NKVD? Razgovarat ću s njima.
- Kasia, ne smiješ to olako shvaćati.
- Da mi se ne može vjerovati? Što to uopće znači?
- Misle da ste radile za Nijemce jer ste bile u Ravensbrücku, njemačkom logoru. Da ste
zaražene fašizmom.
- To je smiješno.
- I primijećena si u sumnjivoj aktivnosti. Imaš li neko tajno skrovište?
- Zid ispred Nadijine kuće? Tata, to je dječja igra...
- Odmah prestani s tim. Nadziru te.

226
 - Tko može živjeti u takvom...
- Želiš li da te ponovno odvedu? Ovaj put zauvijek? Idi po Zuzannu i uništite svaki dokaz
da ste bile ondje...
- Ti to stvarno ozbiljno misliš.
- Izviđačku odoru. Tvoja pisma koja sam sačuvao.
- Ali ako pročitaju pisma, vidjet će da...
- Kasia, njih nije lako urazumiti. Idi. Odmah.
Tog poslijepodneva, Zuzanna i ja zapalile smo vatru u dvorištu iza kuće, što su ljudi često
činili da se riješe smeća, i spalile ono malo stvari koje smo donijele iz logora. Na lomači su
završile torbe koje smo sašile od svojih starih logoraških odora, Reginin udžbenik iz
engleskog, moja izviđačka odora.
Kad je došao red na šifrirana pisma koja sam poslala tati, oklijevala sam. Tata je ta pisma
koja su svijetu rekla o našim patnjama čuvao uredno složena u kuhinjskoj ladici.
- Ne mogu ih spaliti - rekla sam i čvršće ovila prste oko tih omotnica.
- U njima si navela imena svih djevojaka - odgovorila je Zuzanna. - Moraš ih zaštititi. Koga
je briga za nekoliko starih pisama?
Još uvijek sam oklijevala.
Zuzanna je istrgnula pisma iz moje ruke i pružila mi ono na vrhu. - Evo ti - rekla je i ostala
bacila u vatru. Barem ću jedno sačuvati.
Dok je vatra gorjela, komadići pepela letjeli su naokolo, kao nekoć iz ravensbruških
dimnjaka. Kad smo završile, više nije bilo gotovo nijednog dokaza našeg logoraškoga života.
Kome su uopće potrebni, govorile smo si. Suveniri jednog strašnog vremena. Ali tama u
mojim grudima samo se proširila. Bila sam domoljub. Zaklela sam se da ću služiti svojoj
domovini. Zbog Poljske sam se odrekla svoje mladosti, svoje majke, svoje prve ljubavi i svoje
najbolje prijateljice. I zbog toga me sad optužuju da sam neprijateljska špijunka?

Pokušala sam se usredotočiti na dobre stvari. Iako je vladala velika nestašica hrane i u
Lublinu bio kaos zbog povratnika, ponovno otvaranje uništenih tvornica unijelo je tračak
optimizma. Fakulteti još uvijek nisu radili, ali Crveni križ je u bolnici držao tečajeve
sestrinstva.
Jednog jutra krajem ljeta zaputila sam se na taj tečaj, s nadom da ću steći malo praktičnog
iskustva. Zakoračila sam u stražnje krilo bolnice, sretna što je preživjelo bombardiranja.
Golemi odjel na drugom katu bio je ispunjen poljskim krevetima; na pola njih ležali su ruski
vojnici, a na drugoj polovici poljski civili iz logora i drugih mjesta. Ruske bolničarke i bolničari
unosili su na nosilima ranjenike sa svakojakim zamislivim ozljedama.
- Uskoro idemo u Varšavu - rekla je Karolina Uznetsky, jedna od mojih najdražih
bolničarki Crvenog križa, dok je rasklapala ležaj. - Vojska preuzima bolnicu. - Napunila je
lavor toplom vodom.
- Svi ćete mi nedostajati - odvratila sam, iako sam zapravo željela reći: Molim vas,
ostanite. Ako odete, tko će biti ovdje kad se Pietrik vrati? Odlazak znači da ste odustali od
preživjelih.
- Što kažeš na besplatnu obuku iz kupanja bolesnika u krevetu? - upitala je Karolina.

227
 - Da, molim.
Kakva prilika! Svi su znali da je okupati nepokretne bolesnike teže nego što se čini.
- Počet ćemo ondje - rekla je Karolina.
Odnijela je hrpu ručnika i lavor s vodom do najteže ozlijeđenih vojnika. Ozljede lica bilo
je najteže podnijeti. Nisu bez razloga skinuli zrcala sa zidova kupaonica. Prisilila sam se da
gledam. Kako mogu biti bolničarka, ako od užasnutosti okrećem glavu na drugu stranu?
Najednom se više nisam mogla sjetiti ni osnovne obuke. Karolina je stajala uz krevet jednog
od najteže ranjenih, tamnokosog mladića koji je spavao sklupčan na boku. Krv koja je
promočila gazu omotanu oko njegove glave već se osušila i bila crna.
- Najprije se predstavi pacijentu - rekla je Karolina pokazujući muškarca na krevetu. - Taj
korak možemo preskočiti, jer pacijent ne reagira.
Reći da sam obožavala Karolinu ne bi bilo pretjerivanje. Bila je sve što jedna dobra
bolničarka treba biti. Pametna. Staložena pred groznom ozljedom. Ljubazna. Ja ću morati
poraditi na svim tim stvarima.
- Obično bismo navukle zastor da pacijent ima privatnost, ali sad ćemo odmah navući
gumene rukavice i latiti se posla.
Gurnula sam ruke u glatke, napudrane rukavice, i miris gume ulio mi je malo optimizma.
Karolina je prebacila trljačicu preko moje ruke kao rukavicu bez prstiju.
- Počni od lica, ali bez sapuna. Najprije oči.
Sjela sam na stolac pokraj pacijenta i počela od očiju, od korijena nosa prema sljepoočici.
Osjeća li uopće da mu perem lice?
Vojnik pokraj njega ležao je na leđima raširenih ruku i hrkao glasnije od ikog koga sam
dotad čula, a u Ravensbrücku je bilo mnogo kandidata.
- Pri svakom potezu nastoj koristiti drugi dio trljačice - uputila me Karolina. - Kasia,
rođena si bolničarka. - Nadula sam se od ponosa. I moja majka bila je bolničarka. Možda nam
je to u krvi?
Bilo je nečeg zadovoljavajućeg u kupanju preživjelih, otkrivanju čiste ružičaste kože
ispod naslaga prljavštine, u skorenoj zemlji koja je tonula na dno lavora. Kad sam završila,
voda u lavoru bila je tamnosmeđa pa sam je zamijenila čistom iz slavine.
Kad sam se vratila, bolničari su došli s još dva ruska vojnika i odložili ih blizu nas; jednog
s frakturom lubanje, drugog u nesvijesti. Mjesecima se nisu oprali. Znala sam kakav je to
osjećaj i počela sam prati jednog od njih.
- Odlično ti ide - pohvalila me Karolina. - Stvarno bi trebala razmisliti da pođeš s nama u
Varšavu. Dobro bi nam došla pomoć.
Oprala sam vojnikovo čelo i obraz.
Zašto ne bih otišla u Varšavu? Tati ću možda nedostajati, ali njegova ljubljena djevojka
Marthe neće imati ništa protiv.
- Obuka je ondje prvorazredna - dodala je Karolina.
- Možda - odgovorila sam. Bila sam spremna za novu pustolovinu. Varšava bi bila novi
početak. A sestrinstvo mi je išlo od ruke.
Prebacila sam se na sljedećeg pacijenta i započela s licem. Bila sam brza. Uskoro ću
okupati sve bolesnike u ovom redu.

228
 Prešla sam krpicom po hrbatu nosa i otkrila čistu, ružičastu kožu i...
Ruka mi se zaustavila usred pokreta.
- Kasia, što je? - upitala je Karolina.
Moj um bio je svjestan svega oko mene, ali tijelo mi se zaledilo. Duboko sam udahnula
kroz nos i uhvatila se za nosila da ne padnem. Ne bi bilo dobro da se bolničarka na obuci
onesvijesti nasred odjela.

229
 TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE

KASIA

1945.

T o ne može biti on. Pietrik. Koliko se već puta moj um tako poigrao sa mnom? Zub. Podigla
sam palcem njegovu gornju usnu.
- Kasia, što to radiš? - Karolina je odložila svoj lavor i prišla mi. Gospode, da. Zub je malo
okrhnut. Njegov božanstveni zub. Sjedila sam nekoliko trenutaka i čekala da moje tijelo
sustigne moj mozak. Da, on je. Ljubila sam ga po blatnjavu licu. On je cijelo to vrijeme bio u
nesvijesti.
- Kasia! - zaprepastila se Karolina.
Zanijemjela od sreće, mahala sam rukama da dozovem ostale bolničarke. Mora da sam
izgledala kao brodolomac na pustom otoku. Bolničarke su dotrčale i Karolina im je rekla da
očito imam neku vrstu živčanog sloma, kad ljubim ruskog vojnika i plačem nad njim.
- On je, on je! - To je bilo jedino što sam uspjela reći.
- Tko, Kasia? - upitala je Karolina. - Tko je on? Smiri se, molim te.
- Pietrik - odgovorila sam.
- Tvoj Pietrik? Jesi li sigurna?
Potvrdno sam kimnula, a djevojke su me sve zagrlile i poljubile.
Pomogle su mi da skinem prljavu odoru s Pietrika i okupam ga. Još uvijek je bio u
nesvijesti, a ja sam sjedila uz njega i držala ga za ruku, uživajući u svojoj sreći. Zamolila sam
bolničarke da odu po Zuzannu. Nisam se usudila mrdnuti od njega, u strahu da bi mogao
nestati.
Uz pomoć prevoditelja saznale smo da je Rus na susjednom ležaju Pietrikov suborac. Kad
su Rusi oslobodili koncentracijski logor Majdanek, Crvena vojska silom je unovačila Pietrika.
Rekao je da je Pietrik bio u Majdaneku otkad je uhapšen, i da je ondje s ostalim prisilnim
radnicima dovršio izgradnju logora.
Te večeri Zuzanna i tata pomogli su mi da prebacim Pietrika u svoju sobu. Izgubio je
mnogo tjelesne masnoće, ali Zuzanna ga je pregledala i rekla da ima šanse da se oporavi.
Vidjela je mnogo ozljeda glave. U mnogim slučajevima, kad oteklina splasne, pacijentu se
vrate normalne moždane funkcije.

Trebali su tjedni da Pietrik otvori oči, i još više vremena da išta kaže, ali bila sam zahvalna
na svakom malom poboljšanju njegova stanja. Kad god sam imala prilike, donijela bih mu u

230
kutiji od šibica komadić kobasice ili malo šunke, i s vremenom je ojačao. Njegove prve riječi,
„Pojačajte radio, molim vas“, Zuzanna i ja proslavile smo vlastitom privatnom zabavom, koju
je Pietrik gledao iz kreveta s tračkom osmijeha na usnama. Bio je kao ptica koja se jednom
zabila u naš kuhinjski prozor i srušila. Polako je dolazio k sebi. A onda je jednog dana samo
ustao i ponovno hodao.
Nismo ga salijetale da nam ispriča pojedinosti o godinama koje je proveo u Majdaneku,
a on ih nije dragovoljno nudio. Svatko od nas nosio je svoju vreću nevolja.
Kad je mogao hodati, nadoknadio je izgubljeno vrijeme i zaposlio se kao domar u iznova
otvorenoj tvornici stakla. A kad se malo popunio, vozio je i kola lublinskog saniteta. Ali mada
mu se fizičko stanje popravljalo, dio Pietrika kao da je nedostajao. Ponajviše onaj dio koji
ljubi. Sav trud ulagao je u posao i izbjegavao je svaku priliku za ljubav sa mnom. Smišljala sam
izlike za takvo ponašanje: previše je umoran. Previše je tužan. Previše sretan.

Jedno jutro probudila me je grmljavina i pomislila sam da sam u Ravensbrücku i da u

daljini odjekuju bombe. Opustila sam se ugledavši kišne kapi na prozoru svoje sobe, a onda
sam se sjetila da ću se tog dana voziti u bolničkim kolima s Pietrikom. Kao bolničarka na
obuci, sjedila sam sprijeda s vozačem. Budući da je on tad izbjegavao biti nasamo sa mnom i
jedva me ikad dodirivao, radovala sam se jutru koje ću provesti u njegovoj blizini, kad između
nas neće biti ničeg osim mjenjača. Zbog kiše neće izlaziti iz kabine, prozori će biti podignuti i
bit će samo moj.
Smjestila sam se na prednje sjedalo bolničkih kola i osjećala otmjeno u svojoj bijeloj
odori s kapicom na glavi. Možda će me poljubiti. Što bi bilo da ja njega prva poljubim? To bi,
naravno, bilo nedolično za jednu djevojku, ali što ja znam o tim stvarima? Dio tinejdžerskih
godina, kad čovjek uči obrede ljubavi, provela sam zarobljena.
Jesam li Pietriku još uvijek uopće privlačna? Bijele čarape koje su nosile sve djevojke
slabo su skrivale moju bolesnu nogu. ljudi su često zastajali i otvorenih usta zurili u nju, a
izraz na njihovim licima jasno je pitao „što se tebi dogodilo?“. Misli li da sam nakaza? Što ako
mu kažem ono što mi je rekla Luiza? Da me on voli? Ali nisam mogla iznevjeriti obećanje koje
sam dala prijateljici na samrti.
- Kakva gužva - rekao je ubacujući u nižu brzinu. - Gdje svi u ovom gradu nabavljaju
benzin? Do bolnice će nam trebati cijela vječnost.
Otkad se vratio kući, Pietrik se ljutio i gubio strpljenje na svaku sitnicu. Spor promet.
Pogrešno izgovorenu riječ. Kap kišice.
- Nema žurbe - rekla sam. - Samo dostavljamo nosila.
Kiša je sad jače padala, brisači se uzalud borili protiv nje. Barem će oprati jarke, rekla bi
Matka. Matka.
Skrenuli smo u Nadijinu ulicu.
- Provest ćemo se pokraj njezine kuće - rekla sam.
- Znam, Kasia. Nisam slijep.
- Nikad mi nisi rekao što je značilo ono „Zegota“ na omotnici koju sam pokupila.
- Vijeće za pomoć Židovima. Nadijina majka znala je jednog od njegovih osnivača.
- Gdje si ih sakrio?

231
 - Radije ne bih o tome...
- Ne možeš zauvijek izbjegavati tu temu.
Ubacio je u nižu brzinu i vozio bez riječi, pogleda uperenog u cestu.
- Živjele su u raznim sigurnim stanovima - na kraju je rekao. - Dok više nisu bili sigurni.
Neko vrijeme u Z-ovu podrumu. Kad su nas uhapsili...
Promet je usporio dok smo se približavali Nadijinu starom stanu i njegovim narančastim
vratima koja su blistala od kiše.
Ja sam prva opazila crnu hrpu mokrog krzna na pragu.
- Pietrik, stani. To je Felka.
- Opet?
Podigao je ručnu kočnicu, uključio rotirku na krovu vozila i iskočio iz vozila. I ja sam se
izvukla najbolje što sam mogla iz visoke kabine i popela stubama do ulaznih vrata. Felka je
ležala sklupčana na otiraču, mokra od kiše, ali izgledala je samo malo smeteno.
U Nadijinu nekadašnjem stanu sad su živjeli novi stanari, bračni par Riska, simpatičan
učitelj i njegova supruga, koji su u bombardiranju Varšave izgubili dom. Gospođa Riska bila
je rođakinja gospođe Bakoski, pa su se Riske preselili u Lublin, privučeni besplatnim
stambenim prostorom koji je ponudila nova vlada. Vlada je to morala ponuditi jer su mnogi
Poljaci bili sumnjičavi prema novoj vlasti i nisu se željeli vratiti, zabrinuti da Poljska na kraju
neće biti tako slobodna i neovisna kao što je tvrdio Staljin. Čak i uz ponuđene besplatne kuće,
mnogo ih je još uvijek ostalo u Londonu i drugdje, i čekalo da vidi što će se dogoditi.
Gospodin i gospođa Riska imali su razumijevanja za Felkino često pojavljivanje na
njihovu pragu i zvali nas uvijek kad bi je zatekli ondje. Tata je sve pokušao da je zadrži kod
kuće. Zaključavao je u kući. Vezao. Ali svejedno je uspijevala pobjeći. Svi smo znali koga čeka.
Iza bolničkih kola već se počela stvarati kolona vozila, dok smo pokušavali namamiti
Felku u suhu kabinu.
- Dođi, curo - rekao je Pietrik najumiljatije što je mogao, ali Felka je odbijala mrdnuti. - Ti
je uhvati za prednje noge, ja ću za stražnje.
Odnijeli smo Felku na ulicu. Kad su vozači u automobilima vidjeli da su se bolnička kola
zaustavila zbog psa, a ne zbog čovjeka kojem je potrebna pomoć, počeli su trubiti.
Uspjeli smo je ubaciti u kabinu, između nas, i ja sam je omotala frotirnim ručnikom. Dok
smo se udaljavali od kuće, Felka je drhtala i tresla se, prskajući kišnim kapima i kabinu i naša
lica. Obrisala sam mrljicu prljavištine sa svoje odore. Toliko o poljupcu.
- Nadia bi još uvijek mogla biti negdje živa - rekla sam.
- Obriši Felku iza ušiju. To voli.
Protrljala sam ručnikom kujinu glavu i vrat ispod sijede njuške.
- Izbjeglice se još uvijek vraćaju kući.
- Kasia, Nadia nije izbjeglica. Priznaj istinu. Nacisti su je ubili i mrtva je. Jednako kao i
ostali.
- Za tvoju će majku sutra barem biti održana komemoracija.
- Ne samo za nju, Kasia. Komemoracija je za dvjesto ljudi i bit će cirkus. Molim te, nemoj
ići na nju.

232
 - Tata je rekao da će ondje biti NKVD-ovi agenti.
- Što će mi učiniti? Ubiti me? Samo neka bude brzo i učinit će mi uslugu.
- Traže članove AK-a. Svi visoko pozicionirani članovi pokreta otpora...
- Kasia, bio sam vojnik Crvene armije...
- Protiv svoje volje...
- Zato zasad imam propusnicu.
- Tata je rekao...
- Prestani s time što je tata rekao! Zar više ne razmišljaš svojom glavom?
Protrljala sam ručnikom Felkin trbuh, a ona se okrenula na leđa i podigla noge u zrak.
- Možda nisam trebala biti tvoj teklič.
- Misliš da me to svakodnevno ne proganja? Zbog mene su ubili ne samo moju sestru, još
djevojčicu, nego i tvoju majku, koju sam jako volio. A što su tebi učinili? Aja sam ovdje živ i
zdrav. Kakav sam ja čovjek? Ponekad pomislim, da nemam tebe...
Okrenuo se i pogledao me.
- ... ne bih želio biti ovdje.
Promatrala sam njegovo lice. Je li to doista rekao? Vratio je pogled na cestu, ali čula sam.
Da nemam tebe.
Posegnula sam za njegovom rukom položenom na sjedalo.
- Nemoj to govoriti. To je smrtni grijeh i...
Odmaknuo je ruku.
- Nema veze - rekao je, s obje ruke ponovno na volanu. Vozio je dalje, izgubljen u mislima.
- Zaboravi da sam išta rekao.
Bilo je lijepo vidjeti komadić starog Pietrika. Ali kao sunce koje proviri iza oblaka, i on je
nestao jednako brzo kao što se pojavio.

* **

Nisam poštivala Pietrikovu želju, i otišla sam na komemoraciju u lublinskom dvorcu.

Održavala se u sjećanje na prisilne radnike koje su nacisti ondje ubili prije nego što su se
povukli iz Lublina, a među kojima je bila i Pietrikova majka. Voljela sam gospođu Bakoski i
morala sam je oplakati s ostalima. Cijeli Lublin bit će ondje. Osim toga, poznavala sam mnoge
obitelji čije su majke, sestre i supruzi umrli ondje tog dana. Svi su znali nekog pogođenog tim
masovnim ubojstvom.
Dan sam započela u kapeli dvorca, nekoć Matkinu najdražem mjestu, klečeći iznad
mnoštva koje se okupljalo. Ta kapela postala je i moje posebno mjesto, na koje sam kradom
odlazila da se molim, razgovaram s majkom i ugrijem. Tri predivne bizantinske freske tad još
nisu bile posve otkrivene, ali nazirale su se između gotičkih lukova visokih stropova. Molila
sam se za one za koje sam se uvijek molila. Tatu. Zuzannu. Pietrika. I duše umrlih i nestalih.
Nadiju. Matki.

233
 S prozora kapele promatrala sam sve veće mnoštvo koje se okupljalo na travnatom
obronku ispred zidina dvorca. Ljudi su došli iz svib dijelova Poljske odati počast mučki
ubijenima u lublinskom dvorcu. Crkveni zbor pjevao je dok su se mladi i stari jagmili za
mjesta u prvim redovima, odakle će imati najbolji pogled na komemoraciju. Svećenici u crnim
haljama. Jato dominikanskih redovnica, s bijelim kapama nalik na divovske labudove. Obitelji
iz Lublina. Tata i Marthe su negdje među njima. Zuzanna sigurno sve sluša s otvorenog
prozora u bolnici.
Polako sam se spustila spiralnim stubištem, jer moja bolesna noga i skliske stube bile su
zastrašujuća kombinacija, i izašla u kamenom popločano dvorište, ono isto u koje su nas sve
dovezli prije nego što su nas otpremili Ravensbrück. Jesam li doista prije samo pet godina
stajala ondje s Matkom, Luizom i Zuzannom?
Spustila sam se niz travnati obronak i progurala kroz mnoštvo. Iako je jesen bila topla,
tog dana bilo je hladno. Ljudi su donijeli bukete cvijeća. Uglavnom planinčica, grimiznih
makova turčinjaka i drugog poljskog cvijeća. Ja sam u ruci držala stručak jesenskih tratinčica,
koje sam pronašla na jednoj praznoj parceli. Omotala sam ih vlažnom kuhinjskom krpom i
hladna voda pekla mi je ruku i kroz rukavicu.
Puhala sam u slobodnu ruku, tražeći Pietrika u mnoštvu. Što bih dala da sam imala dvije
rukavice! Zuzanna i ja podijelile smo rukavice koje je ona dobila na dar u bolnici, od jedne
žene na samrti. Ja sam imala desnu, Zuzanna lijevu.
Bilo je teško zamisliti da je više od tristo ljudi pokopano u sjeni velike tvrđave u podnožju
brijega. Članovi obitelji stajali su uzduž podnožja dvorca, gdje su stanovnici Lublina na brzinu
zakopali svoje ubijene sugrađane u masovnu grobnicu. Netko je nasred brijega zabio veliki
drveni križ i šest svećenika stajalo je ispod njega.
Svećenici su blagoslovili grobnicu, a ja sam se probijala kroz mnoštvo tražeći Pietrika.
Hoće li se putiti jer sam došla? Bih li jednostavno trebala odustati od njega? Svaka djevojka
ima granicu nakon koje više ne može podnijeti odbijanje.
Prišla sam skupini redovnica okupljenih najednom kraju. Držale su molitvene svijeće i
kartice u rukama, a neke od njih imale su i vijence. Malo dalje od njih ugledala sam Pietrika.
Stajao je sam, uspravnih leđa; ruke je gurnuo duboko u džepove platnene jakne tvornice
stakla, a pogled uperio u svečanost. Bio je blizu ruba velike hrpe cvijeća koje su ožalošćeni
ondje odložili, sve većeg humka crvene, ružičaste i žute. Krenula sam prema njemu niz
obronak, lecajući se od bola pri svakom, sporom koraku.
Provukla sam se kroz more crnih redovničkih halja i dugih krunica obješenih na
pojaseve, nakratko se zadržavši u njihovoj toplini. Prišla sam Pietriku. Ako je i vidio da
dolazim, ničim to nije pokazao. Kad sam se približila, vidjela sam da su mu oči crvene. Stisnula
sam golu ruku i puhnula u nju da je zagrijem.
Pietrik se okrenuo i pogledao me; trepavice su mu bile mokre od suza. Prišla sam humku
cvijeća i odložila na njega svoje tratinčice, a onda se okrenula i vratila k njemu.
Da ostanem? Ostavila sam cvijeće, učinila sam ono zbog čega sam došla, odala sam
počast. Na kraju krajeva, zamolio me je da ne dolazim.
Kako Pietrik nije reagirao, okrenula sam se da odem i tad osjetila njegovu ruku na svojoj.
Gotovo nisam mogla vjerovati vlastitim očima gledajući kako se njegovi prsti ovijaju oko mog
zapešća. Privukao me k sebi, da stanem uz njega.

234
 „Ponosan“ je riječ koja se i prečesto koristi, ali tako sam se osjećala tog dana, slušajući
kako zbor pjeva nebesima. Bila sam neopisivo ponosna jer je Pietrik želio da sve to podijelim
s njim. I dobro i loše.
Posegnuo je za mojom golom rukom i stisnuo je, isprepleo tople prste s mojima pa prinio
usnama moju nadlanicu, poljubio je i spremio u topli flanel svog džepa.

235
 TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE

KASIA

1946.

V ojska je stigla iz svih smjerova. Tako dobro organiziranog napada nije bilo od Hitlerova
blitzkriega. Došle su u haljinama cvjetnih uzoraka i udobnim cipelama, tegleći lonce i
zdjele. Neke od tih zdjela bile su netom izvađene iz pećnice i iz njih se još pušilo. Generalica
Marthe koordinirala je akciju u pošti i ta akcija urodila je količinom piroga, juhe od cikle i
lovačkog složenca dovoljnom za šest vjenčanja.
Mislite da je pošta neobično mjesto za proslavu vjenčanja? Možda, ali dobro je poslužilo
svrsi. To je velik, otvoreni prostor s visokim stropom, i u njemu možeš ubiti dvije muhe
jednim udarcem: podići svoju poštu i plesati s mladenkom. Ova mladenka nije mogla plesati,
ali uzvanici su mi svejedno pričvršćivali novac na haljinu. Nosila sam blijedoružičastu haljinu
koju nisam sama izabrala, jer Marthe me je iznenadila proizvodom svog šivaćeg stroja. Željela
sam bijelu vjenčanicu, ali zbog tate nisam mogla odbiti Marthin dar. Samo sam željela da sve
to završi, da budem sama s Pietrikom.
Jutro je bilo teško iz dviju razloga. Jedan je bio telefonski poziv obitelji Ruska, da nas
obavijeste da je umrla Felka. Posljednji put su je pronašli na svom pragu. Zakopali smo je u
vrtu iza kuće.
Zuzanna i tata gledali su kako Pietrik zabija lopatu u zemlju, a ja omatam Felku
Nadijinom dekom u kojoj sam je donijela kući prije mnogo godina. Svi smo plakali opraštajući
se od naše stare cure, tata najneutješnije.
Nisam mogla ne pomisliti da je Felka bila odana prijateljica i čekala Nadiju do samog
kraja, za razliku od mene, koja sam nastavila sa svojim životom i planirala sjenčanje, ni ne
pomislivši da Nadia neće biti ondje.
Druga poteškoća ujutro na dan mog vjenčanja bio je blagoslov mladenkine majke. Na
poljskom sjenčanju taj blagoslov toliko je važan da, ako je mladenkina majka pokojna,
svadbena povorka prije crkve odlazi na groblje da posjeti njezin grob. Naravno, jezero kod
Ravensbrücka, u kojem je najvjerojatnije završio Matkin pepeo, nismo mogli posjetiti. Marthe
je pripremila dugi blagoslov, a ja sam je uvrijedila odlučivši da će mi blagoslov dati
Zuzanna. Pomirila sam se da moram prihvatiti Marthe, ali nije mi uvijek bilo lako. Zuzanna je
prva ušla u moj život i uvijek će mi biti važnija.
Crkveni obred bio je kratak. Iako slobodni izbori još uvijek nisu bili održani i staljinisti
nisu bili službeno na vlasti, moskovska Poljska radnička partija iz dana u dan sve je više jačala.
Protivili su se svemu što je radnicima skretalo misli s kolektivnih potreba naroda, a jedna od

236
tih stvari bila je i crkveno vjenčanje. Crkvena vjenčanja smatrali su neukusnima, pa su se ljudi
bojali biti viđeni na njima. Zbog toga su se samo tri moje prijateljice bolničarke odvažile doći
u crkvu, iako ih je to moglo koštati posla. Malobrojni prijatelji koji su Pietriku ostali iz pokreta
otpora još uvijek su se skrivali u šumi. Svi smo bili oprezni, jer i staviti cvijeće na grob bivšeg
člana AK-a bilo je razlog za uhićenje.
Ali proslave u pošti nitko se nije bojao, jer pošta je nudila određenu privatnost. Čim sam
došla, uzvanici su me okružili i, prema drevnom i meni najdražem poljskom svadbenom
običaju, na moju haljinu pričvrstili novčanice. Gdje su Marthe i njezine prijateljice nabavile
svu tu hranu? Nareske, kobasice, salate. Tortu na katove i prhke kroštule. Možda je ta hrana
došla iz na lewo. S crnog tržišta.
- Dođi. Vrijeme je za oczepiny - rekla je Marthe.
Oczepiny je obred u kojem mladenka skine svoj veo i zamijeni ga kapom, da pokaže da je
službeno udana. Najprije je okruže neudane žene i skinu joj veo, a zatim joj one udane
pričvrste kapu.
Marthe je pljesnula rukama iznad glave i neudane djevojke brzo su se okupile. - Zuzanna,
skini joj veo.
- Marthe, Zuzanna zna što treba učiniti - rekla sam.
Orkestar je zasvirao, a neudane djevojke uhvatile su se za ruke i okružile me, dok mi je
sestra vadila ukosnice iz vela Pietrikove majke. Oštećena noga boljela me je od tako dugog
stajanja, ali kako sam mogla sjesti među starice koje su se na svojim sklopivim stolcima
poredale uza zid? O ovom sam vjenčanju sanjala od djetinjstva.
Zuzanna mi je pružila veo i stala u krug među ostale djevojke. Prekrila sam oči jednom
rukom i drugom bacila veo, ravno u Zuzannine ruke. Dao Bog, ona će se sljedeća udati.
- A sad neka priđu udane gospođe - doviknula je Marthe okupljenima.
U ruci je držala bijelu kapu. Gdje je Pietrik? Sve propušta.
- Tko će mi pričvrstiti kapu? - upitala sam.
- Ja ću - odgovorila je Marthe.
- Kapu mora pričvrstiti udana žena. - Udane žene okupile su se oko mene i uhvatile za
ruke.
Marthe mi se približila. - Kasia, to je samo stari narodni običaj.
U ritmu glazbe, udane žene zavrtjele su se oko mene i Marthe. Miris parfema od ljubičice
i juhe od cikle bio je nepodnošljiv. Nasumce sam uhvatila jednu ruku i izvukla iz kruga
suprugu lokalnog štavioca. - Gospođa Wiznowsky će mi pričvrstiti kapu.
Marthe me primila za ruku. - Kasia. Molim te, dopusti da ja to učinim.
Jedan pogled na suze koje su se počele skupljati u njezinim smeđim očima bio je dovoljan.
Na kraju krajeva, bila je dobra prema meni. Hranila je Pietrika, Zuzannu i mene dok nismo
ozdravili i oporavili se. Dopustila sam Marthe da mi pričvrsti kapu i lice joj se ozarilo
osmijehom. U životu niste vidjeli sretniju osobu.
Izišla sam iz kruga, a novčanice na mojoj haljini lepršale su sa svakim mojim korakom.
Gdje je Pietrik? Cijeli je dan bio jako tih. Krenula sam ga potražiti i zastala kako bi jedan tatin
prijatelj na moju haljinu pričvrstio još jednu novčanicu od jednog zlota.

237
 Našla sam ga u tatinu uredu, samog i malodušnog u starom, kožnom uredskom stolcu, s
rukama u krilu. Svjetla su bila ugašena i odsjaj ulične svjetiljke odražavao se o staklo na
fotografiji na stolu. To je bila tatina najdraža fotografija, iako su mi na njoj oči poluzatvorene.
Na njoj tata grli Zuzannu i mene, a snimila ju je moja majka.
- Dođi na proslavu. - Otresla sam proso koje se zadržalo u Pietrikovoj kosi nakon što su
nas uzvanici zasuli njime na izlasku iz crkve. Proso koje je tata zakopao one noći prije mnogo
godina. Iako je bilo opasno skrenuti pozornost na obred, bila sam sretna što neki nisu mogli
propustiti običaj bacanja prosa na mladence.
Kleknula sam pokraj Pietrika.
- Nisi pojeo ni zalogaja. Lovačkog složenca gotovo je nestalo, ali upravo su donijeli još
onih kobasica koje voliš. Osim toga, sad će zaplesati kujamak.
- Brzo ću, Kasia.
Pietrik je bio tiha osoba, ali nikad dotad nije bio tako nujan i zamišljen.
- Pitaju se gdje je mladoženja - rekla sam.
Dugo je šutio, lica skrivenog u tami. - Koja sam ja kukavica, Kasia. Moji stari kolege iz
pokreta otpora skrivaju se u šumi i jedu travu, a ja se ovdje gostim.
Glazba u susjednoj prostoriji postala je mahnito glasna.
- Nisi ti kriv što tata želi zaštititi zeta. Znaš, i mi imamo svoje nevolje...
- Samo razmišljam što bi moj otac učinio da je ovdje. On nije bio kukavica.
Iako je Pietrik o tome rijetko govorio, sve više se šuškalo o Katinskoj šumi, i mada su Rusi
krivili naciste, svi smo znali da je ruski NKVD ondje ubio tisuće poljskih intelektualaca.
Kapetan Bakoski najvjerojatnije je bio među pogubljenima.
- O čemu govoriš?
Spustila sam glavu na njegovo krilo i osjetila nešto hladno i tvrdo u njegovoj ruci. Kad je
odmaknuo ruku, opazila sam odsjaj svjetla na srebru.
- Tatin pištolj? - iznenadila sam se. - Zar ćeš...
- Bolje se osjećam s njim u ruci - odgovorio je Pietrik.
Polako sam izvukla pištolj iz njegove ruke.
- Vrati se gostima - rekao je Pietrik. - Mladenka ne može samo nestati.
Krv mi se zaledila od dodira tog glatkog, teškog pištolja. - I tebe žele vidjeti.
Nije pokušao oteti pištolj iz moje ruke.
Otvorila sam ladicu tatina stola i odložila pištolj u nju.
- Oh, Pietrik - rekla sam klečeći uz njega.
Neko vrijeme ostali smo zajedno u tami i slušali kako orkestar svira, a gosti pjevaju „Sto
Lat“. Sto godina sreće za mladence.

238
 TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

HERTA

1947.

T akozvano suđenje liječnicima u Nürnbergu bilo je farsa od početka do kraja, i prouzročilo

mi toliku traumu da sam dobila bronhitis od kojeg sam jako oslabila. Čekanje. Kilometri
papira, koji su mogli biti spaljeni da se dobri Nijemci ne smrzavaju. Sto trideset i devet dana
suđenja, osamdeset i pet svjedoka, i beskonačna unakrsna ispitivanja optuženika.
Samo doktor Gebhardt davao je iskaz tri dana i bilo ga je posebno teško gledati. Podrobno
objašnjavajući operacije, za sobom je samo povukao i Fritza i mene. Da dokaže koliko su ti
zahvati bili bezopasni, ponudio je da ista operacija bude obavljena na njemu osobno, ali nitko
se nije obazirao na njegovu ponudu.
I zašto sam onog dana kad sam i sama trebala dati iskaz pitala svog odvjetnika, Alfreda
Seidla, za sudbinu Binzove i Marschallice na suđenju ravensbruškom logorskom osoblju u
Hamburgu? To je u meni samo izazvalo dodatni strah.
- Prvu su odveli Elizabeth Marschall - rekao je Alfred - pa Dorotheu Binz. Vilmera
Hartmana ostavili su za kraj. Dame, valjda, imaju prednost.
Trbušni mišići stisnuli su mi se kad mi je pokazao fotografiju u novinama. Prikazivala je
obješenog Vilmera, s rukama zavezanim na leđima. Peti vratni kralježak bio mu je slomljen, a
noge visjele u lijepim cipelama. Dobro je pao. Čvor omče ispod njegove lijeve čeljusne kosti
slomio je obrtač, a on presjekao leđnu moždinu. Promotrila sam fotografije i ostalih; svi su
visjeli kao patke na lovačkom stalku, a mene su od straha uhvatili grčevi i ruke mi zadrhtale.
Mnogi od njih okrenuli su se vjeri, prije nego što su se uspeli uz trinaest stuba do vješala. Svi
su bili zakopani u neoznačenim grobovima.
Ni događaji na sudu tog dana nisu me smirili. Prva je svjedočila jedna od ravensbruških
Kunića.
- Možete li identificirati doktoricu Hertu Oberheuser? - upitao je tužitelj Alexander
Hardy. Bio je prilično privlačan muškarac, iako je već počeo ćelavjeti.
Žena je pokazala na mene. Kako je to moguće? Zapamtile su me? Ja se njih nisam sjećala.
Znale su moje ime? A toliko smo pazili. Alfred mi je rekao da su Poljaci zahtijevali da budem
izručena Poljskoj, da mi se ondje sudi. Samo meni. Zar ostali nisu učinili i mnogo gore stvari?
Alfred je uložio pritužbu i zahtjev je odbijen.
Uskoro je došao red na mene.
- Pozivamo Hertu Oberheuser - rekao je Hardy.

239
 Fritz mi je uputio pogled koji mi je trebao uliti hrabrost. Duboko sam udahnula, krv mi
je bubnjala u glavi. Prišla sam klupi za svjedoke i promotrila balkon, tražeći pogledom Mutti.
Mnoštvo okupljeno u sudnici bilo je samo mrlja pred mojim očima,.
- Herta Oberheuser, kako ste mogli svjesno sudjelovati u eksperimentima sa
sulfonamidom? - upitao je Hardy.
- Te zatvorenice bile su Poljakinje osuđene na smrt - odgovorila sam. - Ionako bi umrle.
A istraživanje koje smo proveli pomoglo je njemačkim vojnicima. Mojoj krvi.
Pronašla sam Mutti na balkonu, s prstima na usnama. Günther nije došao?
Hardy je mahnuo snopom papira prema meni. - Je li ijedna osoba ustrijeljena ili
pogubljena nakon što je podvrgnuta tim eksperimentima?
- Da, ali to su bile političke zatvorenice s... - Primijetila sam da se upalila crvena žaruljica
pričvršćena na klupu. Znak da prevoditelji ne uspijevaju prevesti tako brzo. Morat ću govoriti
sporije. - Političke zatvorenice sa... smrtnim kaznama.
- U svom iskazu priznajete da ste dali pet ili šest smrtonosnih injekcija. Je li to točno?
Zašto sam to priznala? Mogu li se praviti da nisam shvatila prevoditelja?
- Nije.
- Uštrcali ste injekcije i osobe koje su ih primile su umrle, nisu li?
- Jesu, ali kao što sam rekla u prethodnim ispitivanjima, te su injekcije bile medicinska
pomoć pacijentima u smrtnoj agoniji.
- I ta medicinska pomoć rezultirala je smrću, zar ne? - upitao je Hardy.
Nisam podizala pogled sa svojih ruku sklopljenih u krilu. - Ne.
- Ponovit ću pitanje. Ta medicinska pomoć rezultirala je smrću, zar ne?
Srce mi je lupalo kao ludo dok sam promatrala svoje ruke. - Kao što sam rekla, ti pacijenti
bili su u smrtnoj agoniji.
- Gospođice Oberheuser, jeste li ikad dobili ijedno priznanje ili medalju?
- Primila sam Križ za ratne zasluge, ako se točno sjećam.
- A zbog čega ste primili tu medalju?
- Ne znam.
Hardy se naslonio na govornicu. - Jeste li je primili za sudjelovanje u eksperimentima sa
sulfonamidom?
- Sigurno ne.
- Časni sude, nemam vise pitanja.
Iako su predočeni dokazi o američkim eksperimentima sličnim onima zbog kojih smo mi
bili na optuženičkoj klupi, i iako su ti dokazi vidno potresli američke suce, presude su na kraju
ovisile o tome jesu li subjekti dragovoljno pristali na te eksperimente. Mogla sam samo šetati
voćnjakom u zatvorskom dvorištu i čekati.
Fritz se činio shrvan suđenjem. Neki su liječnici ostali mirni i pribrani, i nastojali su
pronaći način da ne budu proglašeni krivima, ali Fritz se povukao u sebe. U sudnici nam nije
bilo dopušteno razgovarati, ali jednom mi se obratio u dizalu, kad su nas vodili u ćelije.
- Mogu me odmah objesiti - rekao je. - Sa mnom je gotovo.

240
 Od svih optuženih liječnika, Fritz je bio jedini koji se otvoreno kajao, što nije prošlo
neprimijećeno među njegovim kolegama, koji su ostali odlučni do samog kraja.
Na dan izricanja presude, 20. kolovoza 1947., odjenula sam crnu vunenu haljinu s dugim
rukavima i bijelim okovratnikom, koju sam dobila od suda. Srce mi je lupalo u prsnom košu
dok sam slušala presude svojim kolegama, koje su se jedna po jedna izricale u velikoj dvorani.
U pratnji nijemog stražara Amerikanca, čekala sam u hodniku iza drvenih vrata sudnice da
dođe red na mene. Dotad sam već naučila dovoljno engleskog da shvatim sudbinu doktora
Gebhardta.
- Doktore Karl Gebhardt, prema optužnici podignutoj protiv vas, Američki vojni sud
smatra vas i proglašava krivim za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i članstvo u
organizaciji koju je Međunarodni vojni sud proglasio zločinačkom. Kazna za počinjene
zločine za koje ste proglašeni krivima je smrt vješanjem.
Postajalo mi je sve teže disati. Kad je došao red na mene, vrata su se otvorila, ušla sam u
sudnicu i stavila na uši slušalice za prijevod. Prostorija je dobila neku živu boju, gustu i
intenzivnu, dok sam u mnoštvu pogledom tražila Mutti.
- Herta Oberheuser, prema optužnici podignutoj protiv vas, Američki vojni sud smatra
vas i proglašava krivom za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Kad sam iz slušalica čula riječ „scliuldig“, uhvatila sam se za ogradu.
Kriva.
Zatim je uslijedilo izricanje kazne. Slušala sam, umrtvljena. „Za počinjene zločine za koje
ste proglašeni krivima, Američki vojni sud osuđuje vas na zatvorsku kaznu od dvadeset
godina, koju ćete odslužiti na za to prikladnom mjestu po odabiru nadležnih institucija.“
Pazila sam da ničim ne reagiram na presudu. Fritz je osuđen na doživotni zatvor, a
sudbina mnogih drugih bila je pridružiti se Gebhardtu na vješalima. Kad me puste, bit ću
starica. U minutu i četrdeset sekundi koliko im je trebalo da me osude, lišili su me čitavog
života rada.

Drugog lipnja 1948., doktor Gebhardt obješen je na jednim prijenosnim vješalima u

zatvorskoj gimnastičkoj dvorani. U novinama sam čitala da omče tog dana nisu dobro
namjestili i da je nekolicini zatvorenika trebalo gotovo deset minuta da umru. Amerikanci ni
smrtnu kaznu nisu znali izvesti kako treba. Bila sam sretna što si je Führer oduzeo život i nije
vidio tu travestiju. Uskoro su me autobusom prebacili u Zatvor za ratne zločince u
Landsbergu u Bavarskoj, da počnem služiti zatvorsku kaznu. Pomisao da se dvadeset godina
neću moći baviti medicinom bacila me je u očaj, i počela sam svoju kampanju pisanja pisama.
Prvo od njih poslala sam gradonačelniku Stockseea.

241
 TRIDESET I PETO POGLAVLJE

KASIA

1947.

V ećinu srijede 25. ožujka 1947. provela sam vrišteći. Mi bolničarke u Narodnoj bolnici u
Lublinu bile smo sretne kad bismo čule takve krikove, jer oni su značili da je majka
zdrava. Tihi porođaj često je bio tužan. Bila sam sretna što i moja beba ima dobra pluća, jer
kao bolničarka u rodilištu znala sam da stvari mogu poći po zlu u sekundi. Porođaji na zadak.
Modre bebe. Imali smo sjajne liječnike, među kojima je bila i moja sestra, ali bolničarke u
rodilištu bile su te zbog kojih je sve išlo kao po loju. Imala sam sreće da je porođaj protekao
bez komplikacija, jer bolnica je oskudijevala lijekovima protiv bolova i lijekovima općenito.
Pietrik je stajao uz moj krevet, s povijenom bebom u naručju, a oko njega su se okupile
sve bolničarke na katu. Na svoj tvornički kombinezon odjenuo je bijelu bolničku kutu i dijete
držao posve prirodno, nimalo ukočeno i nespretno kao mnogi novopečeni očevi. Iako su moje
posjetiteljice bile veoma ljubazne, jedva sam čekala da ostanem sama s djetetom i upoznam
našu netom rođenu kćer.
- Pietrik, vrati mi je - rekla sam promuklim glasom.
Pietrik je položio dijete na moje ruke. Brzo mi se prispavalo, jer bilo je toplo za jedan tako
velik odjel s više od pedeset kreveta.
Glavna sestra sačuvala mi je onaj najbolji, pokraj radijatora i daleko od prozora koji nisu
dobro prianjali. Udisala sam kiselkasto-slatki miris novorođenčeta i gledala kako fontanela
na njezinoj glavici lagano pulsira. Bila je plavokosa kao curica gospođe Mikelsky. Koliko bi
sad Jagoda imala godina? Osam? Da nazovemo svoje dijete Jagoda? Možda bi to bilo previše
tužno. Možda bi bolje bilo ime Nada.
Petrik je lobirao za ime Halina, tvrdeći da bi moja majka to željela. Zar ne shvaća da bi
meni bilo previše bolno izgovoriti ime svoje mrtve majke deset puta dnevno?
Zvona za vrijeme posjeta su se oglasila i bolničarke su se raštrkale. Prva je stigla Marthe.
U jednoj ruci nosila je pladanj s krafnama, koje smo mi zvali paczki, u drugoj ubruse.
- Donosimo darove - rekla je. - Je li majka za paczki? – Tata je došao iza nje, noseći njezinu
torbicu.
- Ne, hvala - odgovorila sam. Osjećala sam se okruglom kao krafna. Kad će se Zuzanna
vratiti da me oslobodi Marthe? Na porodu je bila prisutna, ali su je pozvali da namjesti
slomljenu kost.
Marthe je stavila krafnu na ubrus i odložila ubrus pokraj mene. - Sad nije vrijeme za
mršavljenje.
242
 Odolijevala sam slatkišima ne samo zato što sam morala izgubiti višak kilograma koji
sam nakupila u trudnoći, nego i zato što sam u lijevom očnjaku imala rupu, uspomenu iz
Ravensbrücka, pa me je od slatkog bolio zub.
Otac je poljubio moju ruku i nakon toga moje i bebino čelo. - Kako si, Kasia?
Pietrik je podigao bebu iz mog naručja, a menije najednom postalo hladno. Pružio je
dijete tati, koji je preko ruke još uvijek nosio Marthinu torbicu.
- Razmišljamo da je nazovemo Halina - rekao je Pietrik.
- Meni se sviđa ime Nada - zamijetila sam.
- Halina, naravno - rekao je tata. - Divno.
Jesu li to suze u njegovim očima?
- Sliči na tebe, Pietrik - rekla je Marthe. - Hoćete li je krstiti kod kuće? Nemojte ni
pomišljati da to učinite u crkvi.
S razlogom nas je upozorila. Poljska radnička partija više nije samo predlagala zabranu
vjerskih obreda, među kojima i krštenja i - vjenčanja. Otvoreno ih je suzbijala i neposlušnima
zagorčavala život. Marthe i tata još uvijek nisu bili vjenčani, iako su mnogi svećenici tajno
vjenčali parove.
Marthe je uzela dijete iz tatinih ruku. - Kasia, možda će ti s tvojom oštećenom nogom biti
teško kad dođeš kući. Ja ću brinuti o djetetu.
Dok je Marthe gugutala nad mojom kćerkom, zapljusnuo me je val ogorčenja. Zašto moja
majka nije ovdje? Matka bi prošetala odjelom s bebom u naručju i svima je ponosno pokazala.
Pričala bi mi priče o meni kad sam bila dijete i nasmijavala me.
Najednom, moje lice bilo je mokro od suza. Stotinama majki pomogla sam da se othrvaju
postporođajnoj tuzi, ali bilo je teže nego što je izgledalo, kao da te usisava neka crna rupa.
- Molim te, vrati mi dijete - rekla sam.
Najednom sam željela da svi odu. I Pietrik. Ako ne mogu imati svoju majku, ne želim
nikog.
Pietrik je uzeo našu kćer od Marthe, koja se nerado rastala od nje, i položio je natrag u
moje naručje.
- Kasia se mora odmoriti - rekao je.
Marthe je uzela tanjur s krafnama. - Sutra ćemo ti donijeti piroge.
- Hvala, ne treba - rekla sam. - Dobro nas hrane.
Kad su otišli i kad se Pietrik vratio u tvornicu, moja kći i ja smo zaspale. Naglo sam se
probudila začuvši pištanje pare u radijatoru i pomislila sam da sam ponovno u vlaku za
Ravensbrück i da to zviždi sirena vlaka dok dolazimo na peron. Srce mi je
preplašeno zabubnjalo, ali smirila sam se kad sam vidjela svoju kćerčicu. Promeškoljila se u
mom naručju.
Halina? Dakle, na kraju će ipak biti nazvana po mojoj majci? A jedva sam mogla pogledati
majčinu fotografiju da se ne raspadnem. Što je bilo još strašnije, hoće li to ime ukleti dijete da
i ono doživi Matkinu nesretnu sudbinu? Hoće li i moja kći imati divan ali prerano okončan
život? Zadrhtala sam. Dogodile su se i čudnije stvari.

243
 Kad su Pietrik i tata počeli zvati dijete Halina, popustila sam i ubrzo sam je i sama počela
zvati tim imenom. Na kraju krajeva, morala sam odrasti. Više nisam bila dijete; bila sam
majka, žena s odgovornostima. Osim toga, svi su rekli da je to lijepo ime i da odgovara djetetu.
To ime odavalo je počast mojoj majci i majka bi bila sretna.
Ali iz nekog razloga nisam se mogla otresti pomisli da sam svoju kćer trebala nazvati
Nada.

244
 TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE

CAROLINE

1946. - 1947.

K ad sam pronašla djevojčicu i uredila da njezini roditelji dođu po nju, ostala sam u Parizu
i trudila se izbjegavati Paula. Sad je bio otac, a meni nije bilo ni na kraj pameti da razorim
njegovu obitelj. Bilo je lako izbjegavati ga, jer Rena i on su ostali u Reninoj kući u Rouenu.
Možda mislite da za liječenje ranjene duše nema boljeg mjesta od Grada ljubavi, ali te
godine nakon što je rat završio, sve klupe u svim parkovima zauzeli su zaljubljeni parovi i
ljubili se u javnosti, neki i prije doručka, i bolno me podsjećali na moju izgubljenu ljubav.
Vijest koju sam primila od Rogera dodatno me je snuždila, jer napisao mi je da je naš liftboj
Cuddy poginuo u borbi na Pacifiku.
Postala sam kao ovisnica o drogama; odviknuti se od Paula bilo je pravi pakao. Nisam ni
spavala ni jela. Zašto ne mogu krenuti dalje i naći višu svrhu u životu? Kakve ima veze što ću
ostati neudana i sama do kraja života? Ljudima se događaju i gore stvari.
Paulova pisma, kojima je bio zatrpan naš poštanski sandučić, nisu pomogla. Majka ih je
neotvorena ubacivala u košaru u dnevnom boravku s usiljenim, glasnim uzdahom. Više no
jednom uzela sam ih u ruke, diveći se Paulovu rukopisu, i nekoliko ih približila svjetlu. Ali
zašto bih ih čitala? Time bih vjerojatno samo produžila agoniju.
Imala sam osjećaj da me je Pariz prevario. I on i ja primili smo udarac, ali samo se on
oporavljao, počeo iznova graditi i raščišćavati ruševine. Ako je modna industrija bila ikakav
pokazatelj, Pariz je ponovno stao na svoje noge, već održavao otmjene modne revije u
poznatim kućama visoke mode i snimanja za časopise ispred uništenih zgrada, a ja sam još
uvijek ridala kad bih vidjela obogaljenog goluba ili starca koji je prodavao tri crvljive jabuke.

Prošli su mjeseci i stigao je studeni. Probudivši se jednog jutra, zaklela sam se da ću se

posvetiti poslu i tog dana više nijednom ne pomisliti na Paula. U košari nije bilo novih pisama,
a u Parizu je srećom još uvijek bilo mnogo posla, jer obnova grada bila je u punom jeku.
Okrenuti se tuđoj nevolji najbolji je način da zaboraviš vlastitu. Nije li Lord Byron rekao, da
zaposleni nemaju vremena za suze?
Još uvijek je vladala nestašica benzina pa su se Parižani još uvijek svuda vozili biciklima.
Tanjuri, šibice i koža za cipele teško su se mogli nabaviti, a o pristojnoj hrani moglo se samo
sanjati. Radnici su i nadalje orali Esplanade des Invalides i ondje uzgajali grah i krumpir, ali
moglo se naći pokoje jaje, a ispred pekarnica i mesnica stvarali su se apsurdno dugi redovi i
na sam nagovještaj da bi se u njima nešto moglo pronaći.

245
 Da nadopuni našu prehranu, majka je od prijatelja iz vojne trgovine nabavila zalihu
starih dnevnih borbenih obroka. U svakoj od tih kartonskih kutija nalazio se minijaturni
američki doručak: limenka jaja sa šunkom, Nescafe kava, paketić krekera, paketić Wrigley’s
guma za žvakanje i kutija Chesterfield cigareta. Pravo je čudo da su naši momci ostali živi i
borili se uz takav doručak, ali u ratu je svaka hrana bila dragocjena.
Majka se dragovoljno prijavila u ADIR, Nacionalno udruženje deportiraca i interniraca
Francuskog pokreta otpora, novu organizaciju koja je deportiranim ženama koje su se vratile
iz nacističkih koncentracijskih logora pomagala da ponovno stanu na svoje noge. Te
„sretnice“ često su sve izgubile. Muževe i djecu. Domove. Da stvari budu gore, francuska vlada
usredotočila se na muškarce koji su se vratili, posebno na vojnike, ali i na sve druge
pripadnike muškog spola koji su preživjeli rat. Na žene koje su se vraćale nitko nije mislio.
I ja sam tu i tamo volontirala. Budući da mnoga pariška djeca nisu imala zimske kapute,
majka i ja smo se obratile robnoj kući Le Bon Marché da nam dopusti da ispred njihovih vrata
postavimo štand za donacije, i oni su pristali. Ogradili su vrpcom dodijeljen nam prostor i
posudili nam svoje sklopive stolove i vješalice za kapute, na koje smo objesile donirane
kapute po veličini. Cijena ulaska u našu trgovinicu bio je jedan dječji kaput. Roditelji su mogli
izabrati bilo koji naš kaput ili jaknu veličine koja odgovara njihovu djetetu, a kaput koji su
donijeli nosio se na čišćenje i zatim stavljao na vješalicu za mlađu djecu. Le Bon Marché čak je
i oglasio našu akciju, i na dnu svog novinskog oglasa objavio mutnu fotografijicu majke i
mene.
Za početak svoje akcije izabrale smo savršen, sunčani dan u studenom, kad je cijeli Pariz
izišao vidjeti kakvu modu trgovine nude za predstojeću sezonu. Dior se tog proljeća prvi put
predstavio svojom New Look kolekcijom, strukiranim haljinama širokih sukanja, i Pariz je s
nestrpljenjem očekivao što će sljedeće otkriti. Bilo je teško ne osjećati optimizam tog dana,
kad se u zraku osjećao miris pečenih kestena u zraku, a jednočlani orkestar u susjednom
parku svirao živahnu inačicu pjesme „Le Chaland qui passe“.
Uskoro su ljudi stajali u redu i nastala je gužva. Majka je za naš štand zadužila mene, jer
ona je u svijetu dobročiniteljstva u Francuskoj nakon Drugoga svjetskog rata već zaslužila
status feldmaršala i otišla nadgledati pučku kuhinju na drugom djelu grada. Bila sam
oduševljena, jer očajnički mi je trebala vlastita misija. Osim toga, izvještila sam se u odabiru
savršenog kaputa za dijete. Najvažnije je bilo izabrati odgovarajuću boju. Ipak je ovo Pariz.
Žuti kaput na blijedu djetetu bio je gotovo gori od nikakvog.
Do sredine jutra, razmjena kaputa već se zahuktala, a ja još nisam otvorila svoju kutiju s
vojničkim obrokom. Prije nego što sam uspjela posegnuti za njom, prišla mi je jedna starija
žena.
- Oprostite, Mademoiselle, biste li mi mogli pomoći?
Bila je mršava, ali držala se kao grofica, odjevena u otmjenu vunenu suknju i vestu, s
čistim bijelim rukavicama na rukama. Oko vrata je nosila izblijedjelu ružičastu Hermesovu
Saumur maramu, koju je zakopčala brošem u obliku jarebice. Broš je bio
optočen dijamantima, a trbuh jarebice resio je biser iz Južnog mora. Čak i u krajnjoj oskudici,
ili možda baš zbog nje, pariške žene i nadalje su ostale vjerne modnoj istini da je pretjerana
jednostavnost znak plašljivosti. U jednoj ruci žena je držala nešto zamotano u bijeli papir, a
preko ruke prebacila štap za hodanje od ratana. U drugoj je držala povodac i na povocu

246
pudlicu boje ebanovine. Životinja je bila predivna i, kao i njezina vlasnica, mršava, ali
njegovana.
- Donijela sam kaput - rekla je.
Uzela sam paket, odmotala ga i izvukla kaput. Nosnice mi je zapahnuo miris ruže i
lavande. Tog dana vidjela sam mnogo lijepih odjevnih predmeta, neke s ručno vezenim
cvjetovima i emajliranim gumbima, ili divnim obrubima od zečjeg krzna, ali ovaj kaput bio je
kategorija za sebe. Kašmir? U boji crvendaćeva jaja i iznenađujuće težak, bio je mekan i
podstavljen prošivenim bijelim satenom.
- Hvala vam na vašoj donaciji, Madame. Slobodno izaberite drugi. Imamo mnogo dobrih
kaputa. Možda nijedan nije tako lijep kao ovaj vaš...
- Podstavljen je guščjim perjem. Sašiven je za moju unuku. Nijednom ga nije obukla.
- Slobodno se poslužite s vješalice. Koju veličinu vaša unuka sad nosi?
Žena je pogladila svog psa. Kad sam pomnije pogledala, vidjela sam da je nakrivo
zakopčala vestu. Na njezinu brošu nedostajao je jedan dijamant. Je li ga prodala ili izgubila?
- Oh, umrla je. Davno su je odveli s majkom i bratom. Moja kći i jedna od naših sluškinja
tiskale su letke u našoj smočnici.
Pokret otpora.
- Strašno mi je žao... - Vid mi se zamaglio? Kako mogu utješiti druge, kad ne mogu
kontrolirati vlastite osjećaje?
- Stalno sam mislila da bi se mogla vratiti, ali onda su i mene odveli. Možete li zamisliti?
Što će im jedna stara žena? Moja domaćica čuvala je mog psa u Saint-Etienneu dok sam ja
bila... odsutna. On je sad moja obitelj. - Odmahnula je glavom, nesposobna nastaviti, a onda se
ponosno uspravila. - Nekom će, nadam se, kaput dobro doći.
Vratila sam kaput u papir. - Hvala vam, Madame. Pobrinut ću se da nađe dobar dom.
Unutra imate tople kave.
Položila je toplu ruku u glatkoj pamučnoj rukavici na moju, i dugo je držala na njoj. -
Hvala vam, draga.
Izvadila sam posjetnicu iz džepa. - Ovo je ADIR, dobrotvorna organizacija koju podržava
moja majka. Pomaže ženama koje se vraćaju iz... iz logora. I vode je žene koje su i same bile
logorašice, iz stana jedne od njih. Blizu Luksemburškog parka.
- Hvala vam, Mademoiselle. - Prihvatila je posjetnicu i okrenula se.
- Madame, čekajte. - Izvukla sam svoju kutiju s vojničkim obrokom, odloženu ispod stola.
- Imam jednu viška. Biste li je željeli?
Promotrila je kutiju. - Oh, ne, draga, dajte je nekome kome je...
- Molim vas, uzmite je.
- Pa, imam susjedu...
Osmjehnula sam se. - Susjedu. Odlično. Drago mi je da će dobro poslužiti.
Žena je gurnula kutiju ispod ruke i izašla kroz mnoštvo koje se nagurivalo.
Tog poslijepodneva čula sam mnogo takvih priča i na kraju dana bila sam zrela za odmor,
ali gužva je samo bila sve veća. Da stvari budu gore, temperatura se spustila i postala sam
itekako svjesna da sama nemam kaput. Majka je slučajno stavila i naše kapute među doniranu

247
odjeću, pa sam ostala bez ičeg dovoljno toplog za boravak na otvorenom. Vjetar je sve jače
puhao, otpuhivao kapute s njihovih skliskih drvenih vješalica.
Sagnula sam se da podignem jednu jaknu, a kad sam se uspravila, ukočila sam se
ugledavši Paula. Bio je viši od većine ljudi ondje i nisam ga mogla ne primijetiti dok se
probijao prema meni. Moj prvi poriv bio je da i sama zaronim u mnoštvo i izbjegnem ga, ali
tko će ostati na štandu? Pomislila sam da je dosad već najvjerojatnije krenuo dalje. Prilagodio
se svom novom životu. Zaboravio me.
Kad se približio, morala sam priznati da izgleda dobro u svom sakou od baršuna boje
patlidžana. Činilo se da jede - još uvijek je bio mršav, ali napokon je počeo dobivati na težini.
Prišao mi je i pružio kaputić od tvida boje zrelog žita, s mlohavom trobojnom mašnom
pričvršćenom na prsa. Uzela sam kaputić, pazeći da ne dodirnem njegovu ruku. Jedan dodir i
sve bi se vratilo, bol bi se vratila. Možda i gore nego prije.
- Sjećaš me se? - upitao je.
Prošle su gotovo dvije godine otkad smo se zadnji put vidjeli za njegovim kuhinjskim
stolom.
- Hvala vam na donaciji, Monsieur. Slobodno izaberite drugi kaput.
Kaput je, naravno, bio Pascalinin. Tanak i lagan. Mješavina vune i pamuka? Rukavi su
dvaput bili produljivani, što se vidjelo po tamnosivim prugama oko obje manšete, a na tvid
su sitnim, urednim bodom bile prišivene dvije zgodne zakrpe. Rena.
- Caroline, žao mi je što moraš razgovarati sa mnom. Očito je da to ne želiš.
- Imamo mnogo dobrih kaputa...
- Hoćeš li me, molim te, pogledati? - Prešao je prstima slobodne ruke preko usana. Zar je
Paul nervozan? To dosad nisam vidjela. Baršun na laktu njegova sakoa bio je izlizan. Zar Rena
ne mari dovoljno da zakrpa i njegov sako?
Paul je posegnuo za mojom rukom. - Strašno mi je bez tebe, C.
Odmaknula sam se. Glumi li? Ipak je dobar glumac.
- Slobodno izaberite bilo koji drugi kaput...
Zašto ne mogu prestati blebetati o kaputima?
Paul mi se približio. - Caroline, grozno mi je.
Ako je glumio, majstorski je glumio. Bilo je očito da je nenaspavan. Svladana, okrenula
sam se i pridržala vješalicu za kapute da je vjetar ne prevrne.
Paul me uhvatio za zapešće i okrenuo prema sebi. - Jesi li uopće pročitala moja pisma?
Otresla sam njegovu ruku. - Imala sam posla. Trebao bi vidjeti kako nam stan izgleda.
Majka iskuhava rublje u loncu na štednjaku...
- Da ih pročitaš, znala bi da...
- Trebao bi je vidjeti kako stoji na stolcu i miješa rublje veslom.
Okrenula sam se od njega i namjestila kapute na vješalici. Ponovno mi je prišao.
- Dakle, to je to? Više nikad nećemo biti zajedno? - Načas se ponosno uspravio.
Bijeda mu je dobro pristajala. Neobrijana, neuredna, divna bijeda. Zakopčala sam jedan
ružičasti kaputić.

248
 Paul se odmaknuo. - Kad sam pročitao da ćeš biti ovdje, morao sam te doći vidjeti.
Stopirao sam iz Rouena.
- Bit će ti bolje da brzo kreneš natrag. Čini se da će kiša.
- Je li u pitanju netko drugi? Čuo sam da si bila s nekim muškarcem...
- Molim?
- Držali ste se za ruke. U Café Georgeu. Poznata si, Caroline. Stvari se pročuju. Duguješ mi
barem objašnjenje.
Ručala sam s jednim od majčinih obožavatelja, bradatim grofom iz Amiensa, dvadeset
godina starijim od sebe. Neutješan jer majka nije imala vremena za njega, pola je ručka
proveo držeći me za ruku i preklinjući me da se zauzmem za njega, dok se moja gusta juha od
poriluka i krumpira hladila.
- Caroline, kako možeš biti tako bešćutna?
- Bešćutna?
- Ja još uvijek ne mogu ni raditi, a ti si ovdje dobrotvorka kao da ti nisam nitko i ništa.
Dobrotvorka? Osjetila sam kako se Irkinja u meni nakostriješila. Okrenula sam se prema
njemu.
- Koliko si bešćutan ti bio kad si odlučio imati dijete?
- Znala si da sam oženjen...
- Koliko se sjećam, rekao si da ste nespojivi. I da djeca kompliciraju stvari, sjećaš se? Da
za njih nema mjesta u životu jednog glumca?
- Stvari se dogode. Odrasle osobe nose se s njima. Ako nisu bogate i razmažene...
- Razmažene? Stvarno? Je li razmaženo odreći se vlastite sreće zbog sreće djeteta koje ni
ne poznajem? Imaš li uopće pojma kako je probuditi se svako jutro znajući da ste ti i tvoja
obitelj zajedno, a ja sama? Ne govori mi o bešćutnosti.
Tek kad je razgrnuo jaknu i omotao me baršunom, shvatila sam da se tresem.
- Caroline, budi razumna. Kad će ijedno od nas ponovno naći ovo što imamo?
- Istina - odgovorila sam u pamuk njegove košulje. - Ti si možda jedini preostali muškarac
u Parizu.
Nasmijao se i privukao me bliže.
- Nedostaješ mi, C. - Okružio nas je njegov božanski miris, učahuren u sakou. Njegovi prsti
isprepleli su se na mom zatiljku.
Nedostajala mi je ta mošusna esencija bora i kože. Okrznuo je usnama moj obraz.
- Idemo nešto pojesti - rekao je. - I kroz glazbu onog groznog orkestra, čujem da ti želudac
kruli. Jedan moj prijatelj ima lokalčić u Latinskoj četvrti koji će ti se svidjeti. Spekao je pitu od
jabuka. S pravim vrhnjem.
Kako bi bilo divno smjestiti se u separe bistroa s Paulom, sjediti priljubljeni jedno uz
drugo na kožnoj klupi, kao mnogi ljubavnici prije nas. Ponuda bi bila škrta, ali barem bi bilo
toplog kruha i vina. O svemu bismo razgovarali. Koje je vrhnje najbolje? S juga ili s jugozapada
Francuske? U kojoj bi novoj predstavi trebao glumiti? Koliko me voli. A onda što? On bi se
vratio svojoj obitelji, a meni bi bilo gore nego prije.
- Doći ću u New York - šapnuo je mekim usnama uz moje uho. - Bit će kao prije.

249
 Osjetila sam njegova prsa o svoja; dijelili su nas samo pamuk njegove majice i svila moje
haljine.
- Paule, ne možeš samo otići odavde.
Čak i da nije imao obitelj, nikad ne bi moglo biti kao prije. Svijet se strahovito promijenio.
Paul se odmaknuo, uhvatio me za ramena i osmjehnuo se svojim najopasnijim
osmijehom. - Moram se vratiti u New York. Znaš, Broadway se budi.
Odmaknula sam se i drhtala dok mi je vjetar nadimao suknju. Iskorištava li me da
izbjegne svoje nove odgovornosti? Želi li mene ili samo bijeg od obiteljskog života?
- Daj, C. Mogli bismo nešto glumiti zajedno. Razmislio bih o Shakespeareu. Razgovarajmo
o tome uz večeru.
Osjetila sam kap hladne kiše na ruci. Morat ću skloniti kapute pod nadstrešnicu trgovine.
- Paule, moraš se vratiti svojoj obitelji.
- Ljutiš me.
- Otac si.
- Ali volim te...
- Voli svoju kćerku. Ne budeš li je volio, uzalud sam te se odrekla. Zato glumi, ako moraš,
i brzo ćeš shvatiti da to doista osjećaš. - Dodirnula sam njegov rukav. - Nije teško. Samo budi
ondje. Kad se noću probudi uplašena. Ako zapne u školi.
- Rena me ne želi ondje...
- Ali kći te želi. Želi da je naučiš jedriti, da se ponosiš njome u parku. Ne znaš koliko je
moćna tvoja ljubav. Bez nje će pasti na prvog momka koji kaže da je voli, i on će je zauvijek
razmrskati.
- Zašto bismo odbacili sve što imamo? Tvoja čistunska etika je smiješna.
- Puritanka sam.
- Mislim da ja to ne mogu.
- Možeš. Znaš što je smiješno kod tuge? S praksom je postaje lakše podnijeti.
Pružila sam mu bijeli paket.
- Ovaj kaput je savršen - rekla sam. - Malo je prevelik za tvoju kćer, ali brzo će ga popuniti.
- Volim te, C. I samo da znaš, i ja sam tvrdoglav.
- Voli nju, Paule. Ako ne zbog sebe, onda zbog mene.
- Jedno jutro ćeš se probuditi i shvatiti da si učinila groznu pogrešku.
Potisnula sam osmijeh. Kao svako jutro?
Paul me je dugo promatrao pa skinuo svoj sako i prebacio ga preko mojih ramena. Ispod
njega imao je samo bijelu, otrcanu majicu. Majica je nedvojbeno bila predratna, jer bila mu je
preširoka, ali čak i onako mršav, privukao je poglede žena oko štanda.
- Tebi je uvijek bolje pristajao - rekao je.
Satenska podstava njegova sakoa, još topla od njegova tijela, milovala mi je kožu.
Paul me je poljubio u oba obraza i uzeo bijeli paket. Zagladila sam prstima klapnu
baršunastog džepa, meku kao mačje uho.

250
 Glavu sam podigla na vrijeme da vidim kako se Paulova divna leđa udaljavaju kroz
mnoštvo, a onda sam se okrenula i odgurala vješalice s kiše.

U mjesecima koji su uslijedili, Paul je poslao još nekoliko pisama, a ja sam nastojala biti
zaposlena dobrovoljnim radom da ne razmišljam o njemu. Barem sam imala majku, iako neće
zauvijek biti sa mnom. Naš život sveo se na rutinu koja je štićenicima domova za stare ljude
dobro poznata - čaj s majčinim prijateljicama, razgovore o upaljenim zdjeličnim zglobovima,
pokoji poslić za Rogera u veleposlanstvu i koncerte crkvenih zborova.
Dani se nisu razlikovali jedan od drugog, pa me je zbunio jutarnji posjet jedne majčine
prijateljice, koju dotad nisam upoznala. Majka je rekla da će Anise Postel-Vinay, koja je
uhapšena dok je radila za francuski pokret otpora i bila poslana u koncentracijski logor
Ravensbrück svratiti k nama jer treba uslugu. Anise je s prijateljicama osnovala ADIR. Iako je
majka netipično okolišala kad sam je upitala za pojedinosti, pristala sam učiniti tu uslugu,
očekujući da će nas Anise zamoliti konzerviranu hranu ili uščuvanu odjeću.
Tog dana kad je došla Anise, majka je, nalazeći se usred svoje nesretne pončo faze,
odjenula crvenu, kariranu halju nalik na kaftan, koju je odnekud izvukla. Parižanke su
zaprepašteno zurile u majku kad je nosila taj pončo, kao da su ga zamišljale ondje gdje mu je
i bilo mjesto, na stolu u nekom kafiću ispod tanjura dobrog sira.
Zvonce na vratima se oglasilo i majka je uvela Anise. Za njom su ušla i dvojica muškaraca
s platnenim nosilima na kojima je ležala žena omotana bijelom pamučnom dekom.
- Blagi Bože - zaprepastila sam se.
Anise, zgodna i izravna žena, nasadila se na sag u našoj dnevnoj sobi i provukla prste
kroz svoju kratku kosu.
- Dobro jutro, Mme Ferriday. Gdje da je odnesu?
- Zar će ostati? Kod nas? Prvi put čujem za to.
Majka je prišla nosilima. - Anise nas je zamolila da pomognemo njezinoj prijateljici iz
Poljske - objasnila mi je. - Anise, je li u nesvijesti?
Anise je spustila ruku na ženinu nogu skrivenu ispod deke. - Samo je pod jakim
sedativima. Upravo smo je dopremili avionom iz Varšave.
- Gospođo Vinay, ona mora u bolnicu - rekla sam.
- Ime joj je Janina Grabowski. Upoznala sam je u koncentracijskom logoru Ravensbrück.
Nacistički liječnici vršili su svoje operacije na njoj. - Anise je opipala ženino čelo. - Ovo
moramo diskretno obaviti. Došla je iz Poljske bez... znate, bez znanja vlasti.
Zar smo trebale primiti bolesnu poljsku bjegunku?
- U Varšavi nije mogla dobiti pomoć?
- Većina Varšave svedena je na ruševine, gospođice Ferriday. Njihov zdravstveni sustav
je u kaosu. Nemaju dovoljno antibiotika.
Anise je podigla deku da nam pokaže ženinu nogu. Ispod gaze, bjesnila je upala.
- Odmah je odnesite u moju sobu - rekla je majka. - Pripremit ću čiste zavoje. - Majka je
napokon mogla obnoviti bolničarske dane obitelji Woolsey na bojištima Građanskog rata. -
Pozvat ćemo joj našeg osobnog liječnika.

251
 Spustila sam ruku na nosila. - Čekajte. Slušala sam suđenje na BBC-ju. Nijemci bi trebali
dati odštetu...
- Neće je dati, gospođice Ferriday. Njemačka je odlučila ne priznati komunističku Poljsku
kao državu. Smatraju je dijelom Rusije.
- To je apsurdno.
- Janina je divna osoba. Jednom mi je dala lijek kojim se mogla spasiti, i zahvaljujući tome
sam sad ovdje. Jutros je propatila više nego što ćete vi za života propatiti, a sad, dok mi
razgovaramo ovdje, možda umire.
Mahnula sam muškarcima da odnesu nosila. - Rado ćemo je primiti - rekla sam.
- Odlično. Hvala vam, Mademoiselle.
Prišla sam prozoru. - Smjestite je u moj krevet. Prva vrata s lijeva.
Muškarci su podigli nosila i zaputili se hodnikom prema mojoj sobi, a majka je pošla za
njima. Dok su prolazili pokraj mene, vidjela sam da je krv iz Janinine noge promočila deku. U
što smo se to uvalile?
- Stojimo vam na raspolaganju, Mme Vinay - rekla sam.
Anise je prišla vratima. - Vaša majka mi je rekla da ćete pomoći. - Okrenula se i gotovo
osmjehnula. - To je dobro. Jer još ih je šezdeset i dvije ondje odakle je ona došla.

252
TREĆI DIO

253
 TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

KASIA

1957.

N akon smjene u bolnici, otišla sam po Halinu u školu s produženim boravkom u jednom
od brojnih državnih centara za djecu i mladež. U Lublinu je u to doba svako dijete s oba
zaposlena roditelja bilo raspoređeno u jednu od tih ustanova, u kojima su djeca školske dobi
provodila dane učeći nižu matematiku, čitanje i retoriku Komunističke stranke. Pješačila sam
prema našoj, smještenoj u turobnom bivšem stambenom naselju, u zgradi koju je Stranka
rekvirirala, sumornom bež zdanju koje je vonjalo na kuhane krumpire i kelj, miris koji ni
dvanaest godina nakon Ravensbrücka nisam podnosila. Ali barem je država plaćala za to.
Čekajući da nastava završi, naslonila sam se na zid da odmorim bolesnu nogu i
promatrala svoju novu narukvicu, rezultat plana koji sam smislila s velečasnim Skalom. Skala,
tatin prisni prijatelj, bio je naš nekadašnji župnik, sad u mirovini. Na Zuzannin
poticaj, obratila sam mu se za savjet zbog svoje preopterećenosti majčinstvom. Razapeta
između posla, brige o djetetu i uloge supruge, često sam bila posve iznemogla i sve češće se
srdila. Velečasni Skala predložio je da molitvi pridodam gumicu oko zapešća, i da potegnem
tu gumicu svaki put kad osjetim da me hvata ljutnja. Zato sam oko ruke nosila neuglednu
crvenu gumicu i svakodnevno je često potezala. Do kraja tjedna, koža na mom zapešću bila je
upaljena i crvena.
- Bez trčanja - doviknula je drugarica Jinda, Halinina učiteljica, dok su djeca prilazila
roditeljima.
Moju je kćerku bilo lako uočiti u mnoštvu. Imala je Matkinu zlatnu kosu i bila za glavu
viša od većine druge djece. S deset godina, Halina je godinu dana zaostajala za djecom svoje
dobi jer je zbog tablice množenja ponavljala razred. Kako ju je divno bilo vidjeti, moju
nagradu od Boga za sve što sam proživjela. Djeca su prišla roditeljima i pozdravila ih na
odobreni način. Halina se rukovala sa mnom i ovlaš me pogubila u obraz. I nakon
cjelodnevnog boravka na tom sumornom mjestu, sačuvala je onaj svoj poseban miris, miris
sapuna i svježeg zraka.
- Dobra večer, Matka - rekla je.
Drugarica Jinda je s osmijehom zamijetila da su po svu djecu iz Halinine skupine došli
roditelji i krenula po sljedeću.
- Halina, može jedan pravi poljubac za mamu? - upitala sam.
Dodirnula je ručicom moju. - Znaš da se to ne smije.
Krenule smo prema vratima. Kako je postala ozbiljna!

254
 - Onda, kako je najdivnija kći na svijetu provela današnji dan?
- Ništa divnije nego inače.
- Je li barem na odmoru bilo bolje? - U produženom boravku, djecu su učili jesti, spavati,
čak i ići na zahod kad oni to kažu.
- Samo sam glumila da spavam - odgovorila je Halina.
Do 1950-ih, Poljska ujedinjena radnička partija, PZPR, moskovska slabo prikrivena
zastupnica u Poljskoj, preuzela je nadzor nad svime. Iako je Staljin tad već bio mrtav, njegova
politika je preživjela. U Jalti je obećao Saveznicima da će u istočnoeuropskim državama
omogućiti slobodne izbore i dopustiti im demokratsko uređenje, ali umjesto toga, u svaku od
tih zemalja postavio je vladu komunističke stranke, pa ni Poljska nije bila iznimka. Na kraju
smo dobili namještene izbore, nijednu neovisnu političku stranku i zabranu svake kritike
komunističke partije. Politika se temeljila na kolektivnim potrebama naroda. Mene su
premjestili na traumatološki odjel u novoj državnoj bolnici, a Pietrika u tvornicu na periferiji
Lublina, do koje se svaki dan vozio radničkim autobusom.
- Razgovarat ću s tvojom učiteljicom - rekla sam. - Mora se pobrinuti da odspavaš. - Djecu
smo dovodili u školu u pet ujutro i po njih dolazili u sedam navečer, i tijekom dana trebao
im je odmor.
- Ne, Matka. Nisam mala beba. Osim toga, ako se požališ, drugarica Jinda samo će me
ponovno staviti na začelje reda za ručak. Osim toga, drago mi je da nisam spavala. Imala sam
vremena razmisliti što ću slikati ovaj vikend.
Noga me je žarila dok sam požurivala Halinu uz kolonu ljudi koji su čekali besplatni
obrok.
- Halina, znaš da nemamo boje.
- Imamo kistove tvoje mame.
- Kako je bilo na matematici?
- Drugarica Jinda je napravila kartice za učenje. Možda ću učiti matematiku za bebe i kad
budem stara kao ti. Mrzim tablicu množenja.
- Kao bolničarka, svaki dan koristim matematiku.
- Marthe je rekla da će mi za imendan kupiti boje.
- Kad je prijemni ispit?
- Ne znam. - Kalina je podigla štap s ceste i vukla ga za sobom, crtajući u prašini uz cestu.
- Je li ti drugarica Jinda dopustila da budeš u plavoj ekipi?
- Je.
- Bez ikakvih problema?
- Da. Kad sam joj rekla da nema dokaza da je Isus uskrsnuo, pustila me je da radim što
želim.
Naglo sam zastala i od tog pokreta osjetila val užarenog bola u listu noge.
- Tko ti je to rekao? - upitala sam.
- Ne znam - slegnula je ramenima.
O tome ću morati razgovarati s drugaricom Jindom. Religija je u školi bila zabranjena
tema. Već je bilo dovoljno loše što smo se morali iskradati na misu. Svaki odlazak u crkvu

255
značio je mrlju u dosjeu, a bilo je ljudi kojima su vlasti plaćale da primijete i prijave takve
stvari.
Halinina škola nalazila se na dvadeset minuta hoda od našeg stana. Noga me je boljela od
gotovo cjelodnevnog stajanja na poslu bolničarke, ali bila sam sretnija od većine svojih
kolegica, jer mnogima su bili dodijeljeni stanovi izvan grada, pa su djecu posjećivale samo
vikendom.
Imali smo sreće i da nas je tata, koji je nekim čudom još uvijek radio na pošti, uspio sve
zadržati u našem stanu. Pietrik, Halina i ja spavali smo u mojoj staroj sobi; Zuzanna je spavala
u svom sobičku, u koji je stao samo njezin krevet; i mada sam nastojala ne razmišljati o tome,
tata i Marthe spavali su u sobi koju je tata nekoć dijelio s Matkom.
Na vratima nas je dočekao miris tijesta s maslacom. Marthe je ponovno ispekla Halinine
omiljene kolaczki.
Halina je otrčala Marthi. - Babcia!
- Kolačiću moj - odvratila je Marthe, okrenuvši se od štednjaka i privukavši Halinu u
zagrljaj.
- Jesi li mi kupila boje? - upitala je Halina.
- Halina, to nije pristojno - prekorila sam je.
- U redu je - rekla je Marthe, posjednuvši Halinu za tanjur kolača s marelicama. - Dijete
je, naučit će.
- Dovoljno je pametna da zna da je to nepristojno - odvratila sam.
Zaputila sam se kratkim hodnikom do svoje sobe. Sa svakim korakom, užareni žarač bola
zabijao se u list moje noge. Moj stari krevet bio je gurnut uz jedan zid, a uz drugi se nalazio
mali krevet za Halinu, krevet u kojem sam većinu noći spavala s njom. Kad smo Pietrik i ja
prestali spavati u istom krevetu? Pietrik je sjedio i čitao knjigu, još uvijek u svom sivom
tvorničkom kombinezonu. Bio je raspoređen u tvornicu ženske odjeće Lubgal, u
novom predgrađu Helenow na rubu grada. Tvornica je imala školu za obuku radnika i
stanove u tvorničkom krugu. I mi smo se prijavili na listu čekanja za jedan od tih stanova.
Možda to zvuči čudno, ali voljela sam taj njegov kombinezon. Dobro mu je pristajao i
isticao njegova široka ramena i duge noge.
- Što čitaš? - upitala sam. Noga me je boljela, i najviše od svega željela sam se samo
ispružiti na krevet.
Pietrik nije odgovorio. Njegova knjiga bila je omotana smeđim papirom, ali čitao je
Doktora Živaga, jednu od brojnih zabranjenih knjiga. Otkad je njegov prijatelj Aleksander
završio u zatvoru zbog čitanja Thoreauova Građanskog neposluha, Pietrik je dobro pazio gdje
čita.
Bacila sam torbu na krevet. - Kako je bilo na poslu?
- Odveli su Symbanskog. Došli su po njega u tvornicu. Nije zadovoljio kvotu. Dao im je
bocu votke, ali svejedno su ga odveli.
- Trebamo se pomiriti s tim i snaći najbolje što možemo...
- Trebamo treći svjetski rat.

256
 Skinula sam svoju odoru i ostala samo u kombineu, onom za koji je jednom rekao da u
njemu izgledam kao Myrna Loy. - Halina mora učiti za ispit iz matematike. Možeš li joj
pomoći?
Pietrik nije podizao pogled sa svoje knjige. - Je li važno koju će ocjenu dobiti? Na kraju će
ionako završiti na pokretnoj traci pokraj mene.
- Uspije li upisati medicinsku školu...
- Pusti je na miru. - Pietrik je savio rub stranice. - I prestani gnjaviti njezinu učiteljicu.
Židovi su me opkolili. Snažno sam povukla gumicu na svojoj ruci. Koža na zapešću bolno
me je zapekla, ali bol nije suspregnula ljutnju koja je bujala u meni.
- Ja nikoga ne gnjavim - rekla sam.
- Brzo ćeš završiti na nekom popisu. A otac te neće uspjeti izvući, ma koliko se ulagivao
Kremljinu.
Posegnula sam za Pietrikovom rukom. - Sigurno shvaćaš da moram imati barem malo
prava odlučivanja o životu svog djeteta. Nađimo vremena za razgovor o tome, nasamo...
- Kasia, ne govori tako glasno. - Pietrik je bacio knjigu na krevet i prišao vratima. - Marthe
o nama zna i više nego što bismo željeli.
Izašao je i zatvorio vrata. Uživao je u svojim malim pobunama. Gumica mi nije pomagala
pa sam duboko udahnula da odagnam ljutnju.
Kad sam čula da se Zuzanna vratila s posla, brzo sam se preodjenula. Izašla sam iz svoje
sobe dok je ona ljubila Halinu u tjeme i krala kolaczke s njezina tanjura.
- Jesi li danas išta jela? - upitala sam Zuzannu.
- Neke žene pozdravljaju svoje sestre sa zdravo - odgovorila je s nakrivljenim osmijehom.
Primijetila sam njezine tamne podočnjake.
- Kako je bilo u bolnici? - upitala je Marthe.
- Dobro - odvratila je Zuzanna. - Možda dobijemo deset novih kreveta.
- Je li to dobro? - upitala sam.
- Samo ćete dobiti više posla za istu plaću - rekao je Pietrik.
Primijetila sam limenu kutiju boja neke otmjene britanske marke uz Halinin tanjur.
- Gdje si nabavila ove boje? - upitala sam Marthe, nastojeći ne povisiti glas. Sigurno ih nije
kupila u trgovini. Privatnih trgovina više nije ni bilo, a u državnim se nisu prodavale strane
marke. Ove su boje bile s crnog tržišta.
- Prijateljica mi ih je nabavila - rekla je Marthe. - Uranjeni dar za imendan...
- Rekla sam da ne želim slikarske boje.
- Kasia - tiho me zazvao Pietrik.
Zatvorila sam oči i duboko udahnula. - Halina, daj mi te boje.
Kasia - obratila mi se Zuzanna i stavila ruku na moje rame.
Otresla sam njezinu ruku i tad ispod Halinina tanjura primijetila vrh kista. Matkina
Kolinsky kista za akvarele, i nikla koji se sjajio ispod tanjura.
- Odakle ti taj kist? - prodahtala sam.
- Marthe mi ga je dala - odgovorila je Halina.

257
 Marthe je zakoračila prema meni. - Veoma je nadarena...
- Halina, daj mi taj kist. - Ispružila sam ruku.
Halina je savila prste oko boja i kista i stavila ih u svoje krilo.
- Daj mi ih. - Zakoračila sam prema stolu.
- Pusti - rekao je Pietrik.
Krv mi je nagrnula u uši, srce bubnjalo o prsni koš. Halina je ustala i otrčala Marthi, s
bojama i kistom u ruci.
Krenula sam za njom. - Daj mi ih.
- Ja sam kriva - rekla je Marthe, rukom obgrlivši moju kćerku. Posegnula sam prema kistu.
- Ne! - uzmaknula je Halina.
- Ja sam tvoja majka. Mene moraš slušati. Ne drugaricu Jindu. Ne Marthe. Mene.
Halina nije popuštala, stežući boje i kist uz grudi.
- Ne - ponovila je.
- Ona je... - zaustila je Marthe.
- Ti se ne miješaj. Dopusti mi bar jednom da nešto kažem svom djetetu. - Ispružila sam
ruku. - Halina, daj mi te boje.
- Nikad - hladno je odgovorila Halina, gledajući me ravno u oči.
Moja ruka nije mogla biti ta koja ju je ošamarila, jer sve se dogodilo i prije nego što sam
uopće stigla pomisliti na to, ali ošamarila sam je. Odmah sam požalila, ali nije bilo pomoći.
- Kasia... - Ton Pietrikova glasa nije bio toliko optužujući, koliko razočaran, što je bilo još
gore.
Halina se nije ni rasplakala, samo je ispustila boje i kist na pod. Podigla sam crni, lakirani
kist i slomila ga o naslon kuhinjskog stola. Zadovoljavajuće je prasnuo, za sobom ostavivši
dvije krhotine nalik na mačje brkove.
Drhteći od stida, povukla sam se u svoju sobu i promatrala krevet koji sam dijelila s
Halinom. Njezin medo sjedio je naslonjen o jastuk. Legla sam na krevet i priljubila medu uz
prsa. Mirisao je na Halinu. Na umiljatost i iskrenost. Kakva sam to majka postala?
Vrata sobe uskoro su se otvorila i u sobu je ušla Marthe. Progunđala sam i uspravila se.
Marthe je zatvorila vrata. - Možda sam ja zadnja osoba na svijetu koju želiš vidjeti u ovom
trenutku, ali nitko drugi ne želi doći.
- Marthe, molim te... ovo nije...
- Kasia, gledam te već dvanaest godina. Razumijem mnogo više nego što misliš.
- Ne osjećam se dobro. Noga me...
- Shvaćam da si bila majčina miljenica. Da si je izgubila, što je strašno, ali vrijeme je da to
ostaviš iza sebe. Vrijeme je da budemo iskreni.
- Iskreno, miniraš sva moja nastojanja. Ja sam jedina koja moju kćer uči disciplini. Ti
samo kuhaš i poklanjaš joj sve i svašta.
- Tvoja kćer treba ljubav.
- Ne prodikuj. Naravno da je volim.

258
 - Moraš se izdići iznad svega što te tišti i to joj pokazati. - Marthe je sjela na krevet pokraj
mene. - A Halinu ne možeš natjerati da bude nešto što nije.
- Umjetnost nikad ne urodi ničim dobrim.
- Tvoja majka doživjela je tragičnu sudbinu, ali vrijeme je da nastavimo sa životom.
- Sad bih se voljela odmoriti.
- A tvoj suprug? Kasia, njemu treba pomoć. To je tvoj život, ali sigurna sam da bi tvoja
majka željela da Halina bude mažena i pažena. Tvoj tata i ja ćemo večeras prespavati kod
prijatelja. Pietrik i Halina će spavati u našoj sobi, da razmisliš u miru. Imaš izbor. Možeš biti
gnjevna zbog nepravde koja te je zadesila, ili se izdići iznad nje. Popraviti stvari. Pustiti druge
u svoj život.
- Tebi je to lako reći. Ti ne osjećaš nepodnošljivi teret roditeljstva. Nisi majka.
Marthe je zakoračila prema vratima. - U ovom trenutku nisi ni ti, draga djevojko.
Otišla je, i prvi put nakon mnogo godina imala sam sobu samo za sebe. Mirni prostor da
razmislim i smislim što ću i kako ću. Pogledala sam već labavu gumicu oko svog zapešća.
Odsad nadalje, oslonit ću se na vlastitu snalažljivost i intuiciju.
Zaspala sam s već smišljenim planom. Popravit ću stvari. Potražit ću pomoć, pustiti druge
ljude u svoj život. Pobrinuti se da provodim više vremena s Halinom. Pietrik i ja naći ćemo
vremena da budemo sami. Preživjela sam Ravensbrück. Kako običan život može biti teži od
toga?

259
 TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

CAROLINE

1957. - 1958.

K ad smo napokon otišle iz Pariza, majka i ja proputovale smo pola zemaljske kugle.
Posjetile smo Indiju i Italiju. Prokrstarile britanskom obalom do Škotske.
Zauvijek se vrativši u New York, najprije sam pomogla organizirati godišnji bal „Travanj u
Parizu“. Taj bal bio je sjajna prilika za prikupljanje sredstava za brojne francuske i američke
humanitarne udruge, među kojima i za moj novi Odbor za pomoć ravensbruškim Kunićima.
Već je prošlo više od deset godina otkad sam od Anise Postel-Vinay saznala za patnje tih
Poljakinja, i majka i ja redovito smo se dopisivale s njima i postale im veoma privržene. Na
bal će doći i Wallis Simpson, službeno poznata kao vojvotkinja od Windsora, američka
razvedenica koja se udala za bivšega engleskog kralja Edvarda VIII., i namjeravala sam je
zamoliti za podršku.
Balska dvorana hotela Waldorf nikad nije izgledala bolje. Prostorijom je s viskijem u ruci
kružilo mnoštvo poznatih holivudskih ličnosti i vašingtonskih važnih osoba, upoznavala se i
pozdravljala. Ali zvijezda večeri bila je jedna žena. Muškarci i žene, bez razlike - sve oči bile
su uperene u Marylin Monroe.
Betty i ja bile smo pčele radilice u odboru koji je dvoranu pretvorio u ono što jedna
matrona s Manhattana zamišlja francuskom vilinskom zemljom. Na sredini prostorije nalazio
se golemi plesni podij, i oko njega dugi blagovaonički stolovi. Iznad pozornice objesile smo
trobojnicu i pomogle da nasred pozornice dovuku golemi zlatni kip generala Lafayettea na
konju, odakle se propinjao iz mora bijelih ljiljana. Odbor za dekoraciju bio je velikodušno
financiran, jer ljudi koji su dolazili na ovaj bal nisu gledali na trošak. Muškarci su bili u
smokinzima, a žene u crvenim, bijelim ili modrim večernjim haljinama. Marylin je odjenula
tamnoplavu haljinu sa šljokicama, koja je veličanstveno isticala njezine obline.
Ja sam se te večeri osjećala kao sirena s filmskog platna, odjevena u modru Sciaparellijinu
haljinu s koketnom kratkom povlakom koja je sa svakim mojim korakom brisala prašinu s
poda između stolova. Zaključila sam da izgledam prilično dobro za ženu koja je prevalila
pedesetu.
Odlagala sam crvenu ružu s koje je bilo skinuto trnje u plastične vazice uz tanjur svih
uzvanica, putem čitajući imena najvećih političkih zvjerki i holivudskih zvijezda na karticama
na stolovima: senator John Kennedy, Jacqueline Kennedy, gospodin Winston Guest, C. Z.
Guest, Raymond Bolger, Gwendolyn Bolger.
Gospodin Paul Rodierre.

260
 Kao da me je netko zapljusnuo hladnom vodom. Paul? Kako je moguće da ja to nisam
znala? Prošlo je deset godina otkad sam ga zadnji put vidjela. Pokraj njega, Leena Rodierre.
Zar se ponovno oženio? Krasno. Što se dogodilo Reni? Odložila sam ružu uz Leenin tanjur i
brzo završila, samo da se što prije udaljim od Paula. U novinama sam, u člancima o novim
glumačkim projektima, znala naići na njegovo ime, ali nisam gledala nijedan njegov film. Što
bih mu uopće mogla reći?
Jean Marais i Francoise Amoul otvorili su događanje ušavši u dvoranu u otvorenom
dvopregu u svojim vojničkim odorama. Dok sam ih promatrala, prišla mi je Betty, blistava u
modroj svili, i pružila mi čašu pjenušca.
- Da samo vidiš vrećice s darovima ove godine - rekla je. - Ništa drugo osim Diora. I
napokon dobar kavijar...
Vrećice s darovima, koje su se davale uzvanicima, zapravo su bile kovčezi, toliko
nakrcane luksuznom robom da su uzvanici zvali nosače da ih odnesu do njihovih automobila.
- Možeš li vjerovati odazivu filmaša? Da si ostala u glumi, i ti bi bila filmska zvijezda.
- Tik uz Gloriju Swanson...
- Pa, večeras si spremna za svoju završnu riječ. Izgledaš fantastično, kunem se. Voljela
bih da to mogu reći i za sirotu Wallis Simpson. Definitivno se okamenila. Vidjela sam je u
toaletu i pohvalila mi je haljinu. Je li to omiljena „Wallis plava“? - upitala je. - Da čovjek ne
povjeruje. Uvijek se sve vrti oko nje.
- Dobro je da je došla.
- Nije joj bilo teško, Caroline. Živi u hotelskom apartmanu. Osoblje je mora oslovljavati s
„Vaša kraljevska visosti“, iako joj nije službeno dopušteno koristiti tu titulu. I vojvoda je ovdje.
Izgleda pomalo zbunjeno. Mislim da ga Wallisova drži na sedativima.
- Barem će naša akcija odjeknuti u javnosti.
- Misliš? Pokušaj odvući novinare od Marylin i Arthura.
- Zamolit ću Wallisovu da podrži Poljakinje.
- Sretno, Caroline. Škrta je kao sam vrag.
- Vojvoda i ona ne bave se ničim drugim osim humanitarnim radom.
- Samo ako su kamere u blizini. Kad već govorimo o kamerama, namjeravala sam te
pustiti da sama saznaš, ali Paul Rodierre je ovdje.
Otpila sam pola pjenušca iz čaše u jednom gutljaju, a mjehurići me zapeckali u grlu.
- Kako znaš?
- Vidjela sam ga. S njegovom novom suprugom. Nekom klinkom, glumicom. Izgleda
dobro, preplanuo je kao matrona iz Palm Beacha. Sigurno su oboje odjenuli steznike. - Betty
me gledala ispod oka i čekala moju reakciju. - Nemoj sad pobjeći.
- Ne brini - odgovorila sam, iako mi je želudac izvodio salta.
- Vidjela sam kartice s njihovim imenima. Nemam mu što reći.
- U redu, ali ako budete razgovarali, kloni se noževa.
- Ne budi smiješna - rekla sam i iskapila pjenušac. Već godinama nisam vidjela Paula i
više nisam patila zbog nesretne ljubavi prema njemu.

261
 Betty se pridružila svom suprugu, kojeg je opazila dok je vijugao kroz mnoštvo s dvije
šampanjske čaše u rukama, a ja sam potražila Wallis Simpson. Iako su mišljenja o njoj bila
podijeljena, činila mi se suosjećajnom ženom. Nadala sam se da će imati razumijevanja za
patnje Poljakinja i dati im svoju podršku.
Probila sam se kroz mnoštvo uzvanika, za sobom vukući povlaku haljine na koju je
nagazilo više od jedne večernje cipele od lakirane kože. Wallisovu sam pronašla uz rub
dvorane s Rosemary Warburton Gaynor, suprugom poznatog plastičnog kirurga, doktora
Williama C. T. Gaynora, i predsjednicom organizacijskog odbora bala. Izbliza je bilo posve
jasno zašto se Wallisova I petnaest puta našla na popisu najbolje odjevenih ljudi. Stajala je
u stupu bijele Mainbocherove čipke, tamne kose podignute u čvrsti šinjon. Njezin suprug
čekao je u blizini, napola slušajući britanskog veleposlanika i ne skrećući pogled s nje, kao
stari lovački pas koji čeka zvižduk svog gospodara.
Kao gazele na pojilištu, Wallisova i Rosemary stajale su samo nekoliko koraka dalje od
stola za kojim je Marylin sjedila sa svojim suprugom, Arthurom Millerom. Oklijevala sam u
blizini, čekala da me Rosemary primijeti, pa prihvatila novu čašu pjenušca za ohrabrenje. Ne
pita čovjek svaki dan vojvotkinju od Windsora za novac.
Dražesna Rosemary ubrzo me je primijetila i obratila mi se, naizgled sretna zbog moje
blizine. - Oh, Caroline, dođi da te upoznam s vojvotkinjom.
Odjevena u dugu bijelu večernju haljinu spuštenih ramena i nabrana ruba, Rosemary me
privukla k sebi. - Vaša visosti, dopustite da vam predstavim svoju prijateljicu Caroline
Ferriday.
Wallisova je najprije oklijevala pa ispružila ruku u satenskoj rukavici. Rukovala sam se s
njom, pitajući se kako bi čovjek trebao oslovljavati razvedenicu udanu za kralja koji je
abdicirao. Povela sam se za Rosemarynim primjerom i odlučila za „Vaša visosti“. Wallis
Simpson tad je bila udarna tema svih novina i imala sam osjećaj da je već poznajem. Novinari
su bili opsjednuti svim vidovima njezina života - francuskom visokom modom kojoj je
bila sklona, njezinim krupnim šakama, madežom na njezinoj bradi, njezinim prezirnim
stavom i, najviše od svega, njezinim nakitom.
Srce mi je brže zakucalo. Kako da spomenem Kuniće? Zašto sam tako nervozna? Jednom
sam u Bostonu glumila pred dvoranom punom članova bratstva Shriners, koji su si s fesovima
na glavama dodavali bocu džina u prvom redu kazališta. U usporedbi s tim, obratiti se Walhs
Simpson bilo je mačji kašalj.
- Marylin Monroe je nevjerojatna - zamijetila je Wallisova. Pogledala je hordu ljudi
okupljenih oko Marylin i njezina supruga, koji su odgovarali na pitanja francuske televizijske
ekipe. - Fotografije neprestano oblijeću.
- Zbog haljine - rekla je Rosemary.
- Mene nijedan nije ni pogledao - odgovorila je Wallisova.
Gospođa Gaynor tad se okrenula prema meni. - Vaša visosti, Caroline neumorno pomaže
potlačenima. Na glasuje po tome.
- Ma nemojte? - iznenadila se Wallisova i živnula, prihvativši čašu pjenušca od konobara
u smokingu. Možda se nadala skandalu. Čovjek okaljana ugleda voli čuti da ima i drugih sa
sličnom sudbinom.

262
 - Dobru glasu, naravno - rekla je Rosemary. - Vodi američku podružnicu jedne francuske
organizacije koja pomaže ženama. Za svoj predani rad dobila je i Croix de la liberation i Legiju
časti.
- Dragi, ne približavaj se kanapeima... previše su slani - doviknula je Wallisova vojvodi,
koji je stajao u blizini, naizgled hipnotiziran pladnjem kanapea s jetrenom paštetom.
- Da, Vaša visosti, vodim organizaciju po imenu Američki prijatelji ADIR-a - rekla sam. -
Pomažemo ženama koje su se vratile iz koncentracijskih logora.
- Još uvijek? - upitala je Wallisova, ponovno prateći razgovor. - Koliko je godina prošlo
od rata? Zar im njihova vlada ne pomaže?
- Nekima da, ali nedovoljno. Trenutačno radimo na tome da osiguramo reparacije za
skupinu žena iz Ravensbrücka, njemačkog logora blizu Fürstenberga.
- Vojvoda i ja se trudimo izbjeći svako mjesto koje u imenu ima „berg“.
Vojvoda i ona su prije rata posjetili Berlin, u kojem ih je primio Hitler, i novinari su još
uvijek, dvadeset godina nakon tog posjeta, često spominjali taj njihov faux pas.
- Te žene poznate su kao Ravensburški kunići, Vaša visosti. Poljakinje, tad zapravo mlade
djevojke, na kojima su logorski liječnici vršili eksperimente.
- Strašno - rekla je Rosemary.
- Poljakinje? - namrštila se Walhsova. - Mislila sam da pomažete Francuskinjama. Sad ste
me zbunili.
Pažnju Wallisove tad je privukla manekenka koja se smjestila blizu nas, s jednom rukom
na boku, a drugom, na kojoj je blještala dijamantska narukvica, visoko u zraku. Vojvoda je
izvio obrve prema supruzi, kao da je pita za mišljenje o toj narukvici. Wallis je samo
neodređeno slegnula ramenima.
- Pomažemo bivšim logorašicama svih nacionalnosti - odgovorila sam. - U Poljskoj su
uvjeti posebno teški. Mnoge od njih su bolesne, neke umiru, a još uvijek nisu dobile odštetu
jer Zapadna Njemačka ne priznaje komunističku Poljsku kao državu.
Wallisova se osvrnula po dvorani, možda tražeći izlaz. - Vojvoda i ja nismo u mogućnosti
financijski vas podržati. Moramo se dodvoravati za sve što dobijemo. Zamislite, nismo na
civilnoj listi. Osim toga, svijet se umorio od smrti i razaranja. Te priče dojadile su čak i onima
koji su sve to doživjeli na vlastitoj koži. Postoji li itko tko nije napisao memoare?
Wallis se okrenula prema vojvodi, zagladila kosu kraljevskog Petra Pana i namjestila
zlatno ordenje i vrpce na njegovim grudima. Izvukla je kanape iz njegove ruke, vratila ga na
srebrni pladanj s kojeg ga je vojvoda uzeo i uhvatila vojvodu pod ruku.
- Što kažeš da skočimo do apartmana i provjerimo kako su psi? - Mahnula je konobaru sa
srebrnim pladnjem da pođe za njima. - Mopsi moraju jesti barem svaka dva sata - s osmijehom
je objasnila i strugnula prema izlazu.
- Rado bih ostala s tobom, Rosemary, ali posao zove - rekla sam. Izgleda da Wallisova
ipak nema razumijevanja za moju akciju.
- Sretno s prikupljanjem sredstava, draga - odvratila je Rosemary. - Ja ću ti svakako
napisati ček. Možda bi bilo dobro da se obratiš Normanu Cousinsu iz Saturday Reviewa. On i
njegova mila supruga mnogo su učinili za djevojke iz Hirošime.
- Hoću, Rosemary. Hvala ti.

263
 Probijala sam se uz rub dvorane u potrazi za pjenušcem, povrijeđena odbijanjem
Wallisove. „Da sam Paul Rodierre, gdje bih bila?“, razmišljala sam, želeći izbjeći susret s njim.
On bi se smjestio Što dalje od modnog spektakla. Vjerojatno negdje blizu hrane.
Definitivno blizu šanka.
Zaobišla sam šank i prošla pokraj Diorovih manekenki koje su se vrtjele između
uzvanika. Jedan konobar prolazio je kroz mnoštvo s pladnjem minijaturnih krumpira s
nadjevom od kavijara i kiselog vrhnja. Hoće li cijelu večer nuditi samo zalogajčiće? Zakoračila
sam prema pladnju i naglo zastala, jer netko mi je stao na povlaku haljine.
- Oprostite... - rekla sam okrećući se.
Paul.
I uz njega čarobno stvorenje - nedvojbeno Leena.
- Nietzsche je rekao da prehrana koja se temelji na krumpirima potiče konzumaciju
alkohola - rekao je Paul, ne dižući cipelu s povlake moje haljine.
Zanijemjela sam čuvši njegov glas. A ljepota njegove ljubljene nije mi pomogla da se
saberem. Bila je gotovo previše lijepa, gustih trepavica i savršena lica, visoka, nemoguće
mlada i nevjerojatno dugih nogu.
- Vidim da me uhodiš - rekao je Paul.
Pijuckajući pjenušac, djevojka se udaljila prema modnoj reviji, naizgled nimalo zabrinuta
zbog moje prisutnosti, ako me je uopće i zamijetila.
- Možeš podići stopalo s moje haljine - rekla sam.
- Navika ti je nestati - odvratio je Paul.
- Samo kad moram.
Nije podigao nogu s povlake moje haljine.
Prošlo je dugih deset godina otkad sam zadnji put vidjela Paula i očekivala sam da se u
međuvremenu posve oporavio, ali nisam bila pripremljena na to da će izgledati tako
privlačno, mišićavo i preplanulo.
- Moram li skinuti haljinu?
Osmjehnuo se. - To bi bila prva dobra stvar na ovoj zabavi.
- Stvarno, Paule. Haljina je Schiaparellijina.
Podigao je stopalo s povlake. - Postavio sam svoje ljude na sve izlaze.
- Ne brini.
- Pjenušac? - upitao je konobar u prolazu. Mjehurići su se pjenili u čašama na njegovu
srebrnom pladnju.
- Ne hvala. - Snagom volje uspjela sam odoljeti. - Moram ići.
- Sinoć sam razmišljao da te nazovem - rekao je Paul. - Zaključio sam da će barem tvoja
majka htjeti razgovarati sa mnom.
- Nakon svih ovih godina? Davno sam prestala mariti.
- Ali onda sam krenuo po konjaku. Znaš kako je to.
- Ne baš.
- Nadao sam se da ćeš biti ovdje. Među svojim ljudima.

264
 Slegnula sam ramenima. - Akcija je hvalevrijedna.
Prišao nam je još jedan konobar. - Pjenušac?
Paul je uzeo dvije čaše s pladnja. - Nadao sam se da ćemo moći o svemu porazgovarati.
- Nema potrebe. Paule, prošlo je gotovo deset godina.
- Jesi li ikad pročitala ijedno moje pismo?
- Stvarno moram ići...
- Zar te nimalo ne zanima moja strana priče?
Drhtavom rukom uzela sam čašu od njega. - Ne baš.
- Zar mi ne duguješ barem toliko? Nakon što si me onako ostavila?
- Ako ti to tako pamtiš...
Gledala sam kako Paulova nova supruga promatra grimiznu haljinu na jednoj
manekenki. Je li ikad okusila paštetu od guščje jetre? Kako je uspjela ostati tako vitka u zemlji
koja prezire energičnu tjelovježbu?
Prišao nam je fotograf. - Gospodine Rodierre, može jedna fotografija?
- Zašto ne? - odvratio je Paul.
Privukao me k sebi snažnije nego što je bilo potrebno i obgrlio oko struka. Još uvijek je
koristio Sumare. Sviđa li se taj miris njegovoj novoj supruzi? Nemoguće je da joj se ne sviđa.
- Nasmiješi se, Caroline. Pravi se da sam ti drag.
Bljeskalica nas je načas oboje zaslijepila.
- Hvala, gospodine Rodierre - rekao je fotograf i udaljio se.
- Prošli put kad smo bili u ovoj prostoriji, ja sam vladao pozornicom - rekao je Paul.
Samo sam kimnula i glumila da se oporavljam od bljeska fotografskog aparata, u strahu
da ću se rasplakati ako išta kažem.
- Vidim da si se sunčao - rekla sam pribravši se.
- Cannes. Bilo je grozno. Mrzim festivalsku gungulu.
- Sigurna sam da mrziš. Onda, gdje je Rena?
- Tko zna? Zadnji put je viđena na grčkom otoku Hydra s muškarcem upola mlađim od
sebe.
- Baš mi je drago zbog nje. - Ozbiljno sam to mislila. Rena je zaslužila sreću.
- Caroline, odbacila si me kao staru krpu, ali život ide dalje. Kad je riječ o ženama,
priznajem da ne donosim najpametnije odluke.
- Možda da ih se odrekneš u korizmi?
Osmjehnuo se. - Baš je lijepo ponovno te vidjeti, C. Jesi li gladna? Vodim Leenu na
sastanak s nekim filmašima. Znam jedan kolačić blizu Hudsona...
- Slušaj, Paule, očito te nikad nisam doista poznavala. Ostanimo na tome. I možda
sačuvajmo u sjećanju neke lijepe trenutke. - Okrenula sam se. - Moram ići.
Paul me uhvatio za zapešće. - Ništa nikad nije bilo tako lijepo kao vrijeme koje smo
proveli zajedno u New Yorku. Nakon tebe ne mogu voljeti nijednu drugu.
- Da, očito - rekla sam, promatrajući kako Leena uzima s pladnja kanape s jastogom.

265
 - Što ti je? Prošao sam pakao. Nisi se samo ti morala...
- Mon cher - doviknula je Leena Paulu. - Umirem od gladi.
Doista sam joj bila nevidljiva dok je mahala Paulu da pođe za njom.
- Draga, dođi ovamo - odvratio je Paul.
Leena je krenula prema nama. Noć je bila duga. Moram li upoznati njegovu suprugu?
- Molim te, Paule. Radije ne bih...
Paul je obgrlio Leenu oko struka i privukao je k sebi. - Leena, volio bih da upoznaš...
- Caroline Ferriday - rekla je Leena. - Kako vas nisam odmah prepoznala? - djevojka me
uhvatila za ruku i privukla k sebi. - Naravno da vas poznajem s fotografija. S Helen Hayes.
Kako je bilo glumiti s njom?
- Hvala vam, ali stvarno moram dalje.
- Leena, Caroline je poznata po bježanju - rekao je Paul. - Ne smiješ je pustiti.
Leena je i drugom rukom uhvatila moju. - Oh, molim vas, dat ću sve na svijetu za jedan
zajednički ručak. U Parizu. Sljedeći put kad budete ondje.
- Mislim da to ne bi...
- Oče, moraš je nagovoriti.
Osjetila sam hladne trnce niz ruke.
Oče?
- Gospođica Caroline Ferriday, Leena Rodierre - rekao je Paul, s osmijehom koji je izbliza
bio opasniji nego ikad.
- Na pozornici sam Pascaline, ali zovite me Leena.
Kako nisam shvatila?
- I ja sam glumila Balthazaara, gospođice Ferriday. I menije ta uloga bila prva, kao i vama.
Tata mi je rekao sve o vama.
- Zovi me Caroline, dušo - rekla sam zureći u nju. Bila je savršena mješavina svojih
roditelja, visoka i scenski izražajna na oca. - Sigurna sam da si bila savršeni Balthazaar.
Djevojka me je zagrlila i čvrsto privinula uz sebe. Dražesno dijete koje sam pronašla u
sirotištu Saint-Philippe. Pascaline. Rođena na Uskrs...
Pascaline me je pustila iz svog zagrljaja. - Caroline, obećajte da ćete doći u Pariz na moju
premijeru. Prvi put igram glavnu ulogu. Neizmjerno bi mi značilo da ste ondje.
Kimnula sam. Jedva sam susprezala suze. Bila je umiljata djevojka, šarmantna na oca. -
Naravno, draga - rekla sam.
- Moramo ići - rekao je Paul.
- Otac će me upoznati s filmašima - objasnila je Leena.
- Au revoir, Caroline. - Paul me poljubio u oba obraza. Osjetila sam poznato golicanje
njegove brade na koži. - Pisat ću ti. Hoćeš li mi ovaj put otpisati? U određenom trenutku, čak
i ja odustanem.
- Nisi se promijenio - rekla sam.
- U nekom kutku srca, pretpostavljam da zauvijek ostajemo dvadesetogodišnjaci -
osmjehnuo se.

266
 Nestao je u mnoštvu. Osjetila sam poznatu bol njegova odlaska, ali iz nekog razloga, bilo
mi je malo lakše nego inače. Je li se to uistinu dogodilo? Je li me Paulova kći doista pozvala u
Pariz?
Odlučila sam otići kući. Liftboj je u prtljažnik taksija ubacio vrećicu s darovima koje sam
već unaprijed odlučila donirati u dobrotvorne svrhe, a ja sam se smjestila na stražnje sjedalo.
Dok se taksi udaljavao od hotela, u mnoštvu sam načas ugledala Paula i osjetila navalu
retrouvailles, još jedne neprevedive francuske riječi, koja znači „sreću susreta s voljenom
osobom nakon dugo vremena“. Zagrlila sam se na stražnjem sjedalu taksija, ne mareći
što kući idem sama.
Hoće li mi pisati? Možda. Možda mu čak i otpišem, budem li imala vremena.

Poslušala sam savjet Rosemary Gaynor i sutradan nazvala Normana Cousinsa, čuvenog
urednika Saturday Revieusa, u nadi da će me pristati primiti u svom uredu. Možda ga uspijem
nagovoriti da u svom časopisu spomene nastradale Poljakinje. Predložio je da svratim toga
istog poslijepodneva.
Sjedila sam u predvorju i prelistavala novine. Iz navike sam okrenula stranicu s
društvenim događanjima. U mnoštvu fotografija s bala, tik ispod fotografije Marilyn Monroe
s britanskim veleposlanikom zagledanim u njezino poprsje, nalazila se fotografija Paula i
mene. Umalo sam pala sa stolca. Iako je njegov smoking bio malo previše strukiran, po
europskoj modi, a povlaka moje haljine vidno prljava, bili smo prilično zgodan par.
Tekst ispod fotografije glasio je: Gospođica Ferriday i Paul Rodierre, ponovno na Broadwayu?
Ta fotografija nije mi izlazila iz glave ni dok sam koračala za tajnicom prema sobi za
sastanke, prolazeći hodnikom koji su krasile uvećane naslovnice Saturday Reviewa u
aluminijskim okvirima. Norman je za dugim konferencijskim stolom okupio svoje osoblje i
svatko od njih već je pripremio blok u koji će zapisati zabilješke.
- Dobar dan, Caroline. Drago mi je što imam priliku upoznati vas - rekao je Norman
ustavši da me pozdravi. Bilo je nemoguće odoljeti šarmu njegove staromodne privlačnosti i
velikodušnog osmijeha. Iako čak i najobičnija leptir masna na pogrešnom muškarcu može
izgledati pogrešno, Norman je svoju nosio veoma samosvjesno. - Imate našu nepodijeljenu
pozornost cijelih pet minuta.
Otišao je na drugi kraj prostorije i naslonio se na zid. Osjetila sam tremu pred tako
istaknutim, svjetski poznatim novinskim urednikom. Leptirići u mom trbuhu odbijali su se
primiriti, a usta su mi se osušila. Tad sam se sjetila savjeta Helen Hayes, koji mi je na pozornici
uvijek pomagao. - Ne budi dosadna. Upotrijebi cijelo tijelo. - Uspravila sam se i započela.
- Gospodine Cousins, budući da ste sa suprugom prikupili znatna sredstva za djevojke iz
Hirošime... - zastala sam i osvrnula se po prostoriji. Normanovo osoblje bilo je sve osim
pozorno. Vrpoljili su se i nešto črčkali po svojim blokovima. Kako čovjek može doprijeti do
tako rastresene publike? - Pomislila sam da biste mogli biti jednako zainteresirani i za ovu
skupinu žena u sličnim okolnostima.
- Riječ je o Poljakinjama? - upitao je Norman, igrajući se s magnetofonom u ruci.
- Gospodine Cousins, bojim se da nema smisla da nastavim, ako nemam vašu punu
pozornost. Važno mi je korisno upotrijebiti ovo malo vremena koje ste odredili za mene.

267
 Norman i njegovo osoblje nagnuli su se prema meni, najednom pozorni. Imala sam svoju
publiku.
- Da, riječ je o Poljakinjama, katolkinjama, političkim zatvorenicama uhapšenim zbog
sudjelovanja u pokretu otpora. Zatvorenicama u koncentracijskom logoru Ravensbrück,
Hitlerovu jedinom logoru isključivo za žene, na kojima su se vršili medicinski eksperimenti.
Liječnicima koji su na njima izvodili čudovišne kirurške zahvate sudilo se u Nürnbergu, ali
svijet je zaboravio žrtve, a one koje su preživjele nisu dobile nikakvu pomoć ni potporu.
Norman je skrenuo pogled i zagledao se u sive, kamene zgrade i vodotornjeve koji su se
vidjeli kroz prozor. - Ne znam hoće li naši Čitatelji biti tako brzo zainteresirani za novu
kampanju.
- Hirošima projekt još nije ni završio - rekao je muškarac građen kao čistač za lulu, s
barem dva broja prevelikim naočalama na nosu. Dolazio je u našu crkvu i znala sam da mu je
ime Walter Strong-Whitman, iako se nikad nismo službeno upoznali.
- Pogledajte što su svojim eksperimentima učinili tim ženama - rekla sam i stavila na stol
mnoštvo fotografija.
Fotografije su kružile iz ruke u ruku, a gađenje na licima Normanova osoblja pretvorilo
se u užasnutost.
Norman je prišao stolu. - Gospode Bože, Caroline, pa ove noge jedva izgledaju kao noge.
Ovoj ženi su izvadili kosti i mišiće. Kako uopće hodaju?
- Teško. Nakon operacija, skakutale su po logoru. To je jedan od razloga zašto su ih
nazvali Kunićima. Drugi je činjenica da su nacistima poslužile kao laboratorijski kunići.
- Kako su se uopće vratile u Poljsku? - upitao je Norman.
- Kako god su mogle. Neke je spasio švedski Crveni križ. Druge su poslali kući vlakom,
kad su Rusi oslobodili logor.
- Koje su njihove neposredne potrebe? - upitao je Norman.
Prišla sam mu bliže. - U Poljskoj, iza željezne zavjese, bez imalo pomoći njemačke vlade i
odgovarajuće zdravstvene skrbi, strašno se muče.
- Željezna zavjesa - nasmijao se gospodin Strong-Whitman. - Nije na nama da se petljamo
u to...
- Zapadna Njemačka dala je odštetu svim logorašima osim Kunića, jer komunističku
Poljsku ne priznaje kao državu. Neke od tih žena umrle su od najjednostavnijih bolesti koje
ovdje možemo izliječiti.
- Ne znam, Caroline - rekao je Norman. - Rusi ovih dana ni s kim ne surađuju.
- Zašto bi te žene morale patiti jer im njihovi tlačitelji ne dopuštaju da napuste državu?
- Murphy je uspio ući u Istočnu Njemačku kad je pisao o United Airlinesu - rekao je jedan
mladić.
- Moglo bi upaliti ako to prikažemo kao putopis - predložila je žena u zgodnom pepita
sakou.
- Pan Am bi mogao pomoći. - dodala je druga.
- Normane, apsolutno se protivim toj ideji - rekao je Strong-Whitman. - Ne možemo se
obraćati čitateljima za svaku sitnicu, i tražiti potporu za sve i sva. Briga njih za Poljsku.

268
 - Saznajmo je li ih briga - rekla sam.
- Gospođice Ferriday, ovo je književni časopis. Ne možete očekivati da ćemo pisati o
humanitarnim akcijama svih njujorških matrona.
Matrona? Duboko sam udahnula.
- Čovjek može sačuvati visoke standarde i pritom pomagati onima kojima je pomoć
potrebna. Norman je to dokazao s djevojkama iz Hirošime.
- Možemo objaviti članak u rubrici „Život i stil“ i navesti adresu za donacije - rekao je
Norman. - Ali da se razumijemo, ništa previše. Možda jedna stranica.
- Humanitarni nerv ove države je atrofirao - rekao je Strong-Whitman. - Koliko je godina
prošlo od svršetka rata? Dvanaest? Nitko neće ništa dati.
- Koju adresu da navedemo? - upitala je mlada žena sa stenografskim blokom.
- Kuća Hay, Main Street, Bethlehem, Connecticut - odgovorila sam.
Zar će doista objaviti članak? Svaki moj mišić opustio se.
- Gospođice Ferriday, jeste li sigurni da želite da pošta stiže na vašu kućnu adresu? -
upitala je ta žena.
- Kakav je poštanski ured u Bethlehemu? - upitao je Norman. - Hoće li se snaći s
dodatnom poštom?
Sjetila sam se Earla Johnsona, našeg poštara, bijelog kao kruh u žućkastosmeđim
bermudama i s kapom iste boje na glavi, često izbezumljenog zbog pogrešno napisanog
prezimena.
- Prvorazredan - odgovorila sam. - Svake godine zatrpani su poštom jer svi na božićnim
čestitkama žele bethlehemski pečat. Našoj pošti dodatne pošiljke neće biti nikakav problem.
- Onda ćemo navesti Bethlehem - presudio je Norman. - Čestitam, Caroline. Vidjet ćemo
hoćemo li uspjeti dovesti vaše Kuniće u Ameriku.
Norman je na kraju napisao krasan članak o Kunićima na četiri stranice.
Počinjao je sljedećom rečenicom: Pišem ovaj danak znajući da će mi najteže od svega biti
uvjeriti ljude da ovo o čemu pišem nije pogled u utrobu zamišljenog pakla, nego dio našeg
svijeta. Nakon toga, samo je bio sve bolji i potanko objasnio muke tih žena i strašnu situaciju u
kojoj se nalaze.
Kad je članak bio objavljen, stiglo je nekoliko pisama, među kojima i jedno s pitanjem
trebaju li Kunići kazališnog agenta i jedno koje je pozivalo Kuniće na sastanak 4-H,
organizacije za mlade. Shvatila sam da se je Amerika možda doista umorila od humanitarnih
akcija.
Jednoga divnog, toplog jesenskog jutra, tako maglovitog da mi se činilo da svijet
promatram kroz gustu gazu, nahranila sam konje i otišla do pošte. Naša krmača, koju je majka
nazvala Lady Chatterley, u stopu me je pratila i ni načas me nije ispuštala iz vida.
U vrtu sam naišla na majčine prijateljice iz Litchfield vrtnog kluba; grickale su Sergeove
kekse s kokosom i zalijevale ih punčom, a kristalne čaše iz kojih su pijuckale blistale su
duginim bojama. Sally Bloss, majčina poručnica, još uvijek u vrtnim klompama i s maramom
zavezanom oko vrata kao dječji opršnjak, stajala je ispred ostalih i držala im predavanje. Tog
dana tema su bile ose, prijateljice vrta. Vitka, tamnokosa Nellie Bird Wilson stajala je pokraj
nje, i sama mršava kao osa, i držala u ruci vjerojatno prazno osinje gnijezdo. Majčin društveni

269
život bio je mnogo aktivniji od mojeg, ispunjen vrtnim klubom, humanitarnim akcijama i
treningom bejzbolske ekipe.
Iznad vrata pošte, koja se nalazila na samo nekoliko koraka od naše kuće, lepršala je
američka zastava. Ušla sam u poštu, a Lady Chatterley ostala je s nosom priljubljenim uz
mrežu na vratima. Naš mali poštanski ured bio je labirint prostorijica u sklopu
Johnson Brothersa, trgovine mješovitom robom. Ta trgovina bila je gradsko sastajalište jer se
ispred nje nalazila naša jedina crpka za benzin, a u njoj naša jedina vitrina sa sladoledom.
Earla Johnsona zatekla sam u njegovu uredu, skučenom prostoru veličine ormara. Sjedio
je na visokom stolcu, ispred bijelog zida poštanskih pretinaca punih omotnica. Earl je najviše
volio odjeću neutralnih boja, pa se činilo da se, ostane li nepomičan dovoljno dugo, neće
razlikovati od svojih pošiljaka. Grašci znoja blistali su mu na čelu, nedvojbeno od deset
minuta energičnog sortiranja pošte tog jutra.
Nagnuo se prema meni kroz svoj prozorčić i pružio mi letak za predstojeći sajam.
- Vruće je - rekao je, nesposoban pogledati me u oči.
Zar sam tako opasna?
- Istina.
- Nadam se da niste došli brijaču. Danas ne radi.
Uzela sam letak. - Je li ovo jedina pošta za mene?
Earl je ustao i izvukao se iz svog ormara s poštom. - Gospođice Ferriday, trebat će mi vaša
pomoć.
Seoski život ima svoje draži, ali najednom sam poželjela poštu kakvu imamo u Trideset i
četvrtoj ulici na Manhattanu, veliku i učinkovitu.
- Kako bih vas mogla odbiti?
Earl mi je mahnuo da dođem u stražnji hodnik. Oklijevao je uz zatvorena vrata.
- Nećete otvoriti? - upitala sam.
- Ne mogu - slegnuo je ramenima.
Hladila sam se letkom kao lepezom. - Za Boga miloga, odite po ključ.
- Nisu zaključana.
Pritisnula sam kvaku i gurnula vrata, ali samo su se malo odškrinula u zamračenu
prostoriju.
- Nešto ne da vratima da se otvore do kraja - rekla sam. - Što radite ovdje cijeli dan?
Sigurno nije teško malo pospremiti.
- Clyde! - dreknuo je Earl iz sveg glasa. Nećak gospodina Gardenera brzo je dotrčao.
- Da, Earle? - Mili Clyde nije bio deblji od dva lista papira.
- Uvuci se unutra.
- Da, gospodine. - Clyde je bio sretan što je dobio zadatak u kojem je njegova mršavost
biti prednost. Provukao se kroz otvor vrata kao stjenica kroz prozorski okvir.
Provirila sam kroz otvor. - Clyde, otvori vrata.
- Ne mogu, gospođice Ferriday. Zatrpana su.
Zatrpana?

270
 - Earle, stvarno morate dovesti poštu u red.
Earl je strugnuo nožnim palcem po izbočini u drvenom podu.
- Samo raščisti prilaz vratima, Clyde - rekla sam. - Otvori prozore pa ćemo ti pomoći.
Čula sam struganje, Clydeovo stenjanje i škripu prozorskog okvira.
- Još malo, gospođice Ferriday - doviknuo je Clyde.
Kad je otvorio vrata, lice mu je blistalo dražesnim osmijehom ravnih, bijelih zubiju nalik
na tipke glasovira.
Cijela prostorija bila je natrpana platnenim torbama s modrim pečatom američke poste,
dovoljno velikima da se u njih smjesti i sam Clyde. Neke su se rasparale i iz njih su se rasule
hrpe pisama i paketa.
Oprezno sam koračala kroz lavinu omotnica.
- Sva ova pošta naslovljena je na neke zečeve, gospođice Ferriday - rekao je Clyde. -
Pogledajte, jedno pismo je s Havaja.
- Gospode Bože, Earle. - Zavrtjelo mi se u glavi. - Zar je u svim ovim vrećama pošta za
mene?
- I u još deset koje su u kamionu. Ubacujem ih kroz prozore.
- Earle, što se dogodilo s onim „ni snijeg ni kiša ni vrućina ni mrkla noć neće spriječiti ove
vrijedne tekliće“?
- Ne razumijem.
- Zašto mi nisi rekao?
Uzela sam u ruke nekoliko pisama poslanih iz Bostona, Las Vegasa... Meksika?
- U vrijeme Božića imam petnaest dodatnih radnika - rekao je Earl. - Ljeti sam ovdje samo
ja. U podrumu ima još pošte. Toliko da brijač ne može ući u svoj lokal.
Gospodin Gardener doveo je majčine prijateljice iz vrtnog kluba s konvojem tačaka i
odvezle smo poštu u Hay. Clyde je jahao na jednoj torbi kao na poniju, a Lady Chatterley se
svim silama trudila ne zaostajati za nama. Otvorile smo sva pisma, razvrstale ih na
blagovaoničkom stolu i oduševljeno komentirale.
- Seventeen će dizajnirati liniju odjeće za te djevojke! - rekla je Sally Bloss. - Doktor Jacob
Fine iz bolnice Beth Israel nudi medicinske usluge...
- A Kevin Clausen iz Baton Rougea poslao je svoj džeparac - mahnula je Nellie Bird Wilson
papirom sa slikom Roya Rogersa, tadašnjeg idola mnogih američkih dječaka.
- Baš lijepo - zamijetila sam, sve to zapisujući.
Majka nije mogla dovoljno brzo otvoriti omotnice. - Nacionalna židovska bolnica u
Denveru.
- Državno sveučilište Wayne - rekao je gospodin Gardener. - Doktor Jerome Krause,
zubar.
Sally je podigla pismo s modrim dvorcem u zaglavlju. - Disneyland u Anaheimu daje
besplatne ulaznice... Djevojke bi bile počasne gošće gospodina Disneyja.
- Zaklada Danforth šalje ček - rekla je majka. - I to pozamašan.
Nellie se hladila omotnicom čitajući. - Tvrtka Converse želi dizajnirati kolekciju obuće za
te dame.
271
 - Lana Bryant nudi im odjeću i torbice - rekao je Serge.
Poštu smo podijelile na hrpe: radiolozi i osteopati koji nude besplatnu medicinsku
pomoć i zubari koji nude besplatne stomatološke usluge; bolnice koje nude besplatne
krevete; obitelji od Bar Harbora do San Diega koje će otvoriti svoja vrata tim djevojkama. Do
večeri smo zbrojile novac i čekove, i shvatile da imamo više od šest tisuća dolara, što je bilo
više nego dovoljno da tim ženama platimo put u Ameriku.
U sljedećem Saturday Revieivu, Norman je nazvao Ameriku „dirljivo nesebičnom“, a ja
sam bila omamljena od sreće.
Naši Kunići doći će u Ameriku.

272
 TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

CAROLINE

1958.

U proljeće smo doktor Hitzig i ja otišli u Poljsku. Bio je pravi užitak putovati s tim
liječnikom, obdarenim oštrim umom i blagošću kakva obično resi samo Amiše. Kao
stručnjak za ortopedsku kirurgiju, trebao je odrediti koje su od tih Poljakinja dovoljno zdrave
da izdrže putovanje u Sjedinjene Države, planirano u drugoj polovici te godine. Moj zadatak
bio je osigurati putne dokumente i pripremiti sve što treba.
U zračnoj luci dočekala nas je službena delegacija i privatnim automobilom odvezla u
ortopedsku kliniku u Varšavi. Kad smo ušli u kliniku, poljski liječnici okružili su Hitziga.
Srdačno su se rukovali s njim i tapšali ga po leđima pa otpratili do konferencijskog stola
ispred improvizirane pozornice. Sjela sam pokraj doktora Hitziga s još dvadeset i devet
liječnika, Poljaka i Rusa. S nama su bila i dva člana ZboWiD-a, Društva boraca za slobodu i
demokraciju, službenog poljskog udruženja ratnih veterana, organizacije s kojom smo
Norman i ja surađivali da osiguramo prava Kunića.
Klinika je bila veoma slična Grange Hallu u Bethlehemu, širom otvorena i toliko
propustna da smo čak i nasred prostorije osjećali propuh.
Prve tri gospođe ušle su u kliniku stisnute jedna uz drugu, privijajući okovratnike kaputa
uz brade. U rukama su nosile platnene torbice, a na licima im se jasno vidio umor putovanja.
Činilo se da im je svima svaki korak još uvijek bolan. Naš prevoditelj, strog mladić s grivom
guste kose, sjeo je pokraj doktora Hitziga, a žene su otišle iza pozornice da se preodjenu.
Prvi kunić, zgodna žena od tridesetak godina, kratke tamne kose i očiju, izašla je omotana
običnom bijelom plahtom kao grčka božica. S mukom se dovukla do sklopivog stolca na
pozornici, lecajući se pri svakom koraku. Kad je sjela, okrenula se prema publici i ponosno
podigla glavu.
Glavni liječnik, profesor Gruca, energičan, srdačan muškarac građen kao hidrant, popeo
se na pozornicu i počeo čitati neki dokument. Nakon naizgled beskonačno dugog vremena,
prevoditelje preveo:
- Smrt SS-Obergruppenfürera Reinharda Heydricha, bliskog prijatelja Adolfa Hitlera,
ubrzala je medicinske eksperimente sa sulfonamidom u koncentracijskom logoru
Ravensbrück. Doktor Karl Gebhardt, Himmlerov bliski prijatelj i osobni liječnik, pozvan je da
liječi Heydricha, ozbiljno ranjenog kad je u njegovu automobilu eksplodirala bomba koju su
u vozilo ubacili pripadnici češkog pokreta otpora.
Nisam skidala pogled sa žene na pozornici. Slušala je visoko podignute glave.

273
 - Liječeći Heydricha, doktor Gebhardt odlučio je ne koristiti sulfonamid. Kad je Heydrich
umro, Hitler je predbacio Gebhardtu da je dopustio da njegov prijatelj umre od plinske
gangrene. Zbog toga su Himmler i Gebhardt smislili način da dokažu Hitleru da Gebhardt nije
pogriješio u svojoj odluci: niz eksperimenata, koji su se najprije izvodili na muškarcima u
Sachsenhausenu, a zatim na logorašicama u Ravensbrücku.
Žena na pozornici maknula je kosu s čela drhtavom rukom.
- Kako bi simulirali traumatske ozljede, Gebhardt i njegovo osoblje izvodili su kirurške
zahvate na savršeno zdravim ženama, posebno izabranim zbog svojih čvrstih, jakih nogu. U
rane su stavljali bakterije da potaknu nastanak plinske gangrene pa zatim nekima od žena
davali sulfonamid. Svaka pacijentica koja je dobila sulfonamid i svejedno umrla, dokazivala
je Gebhardtovu tvrdnju. Među logorašicama na kojima su vršene te operacije - doktor Gruca
pokazao je na ženu na stolcu - bila je i Kasia Bakoski, rođena Kuzmerick, trenutačno zaposlena
kao medicinska sestra u državnoj bolnici.
Liječnik je odmaknuo plahtu i otkrio ženinu nogu. Doktor Hitzig zaprepašteno je
uzdahnuo. Potkoljenica je bila smežurana i strahovito unakažena, kao riba kojoj je izvađena
utroba.
- Na gospođi Bakoski izvršena su tri eksperimenta zaredom, 1942. godine. Pri svakoj
operaciji, u ranu su dodane bakterije, komadići stakla ili drveta, i slično, a krvne žile bile
podvezane s obje strane.
Dok je liječnik govorio, Kasia je sjedila visoko podignute glave, ali usne su joj se objesile,
a oči zacaklile.
- Zašivena noga bila bi u gipsu dovoljno dugo da nastane plinska gangrena.
Zar Gruca ne vidi koliko je njoj teško to slušati? Ustala sam i prišla pozornici.
- Nakon toga, slijedila je terapija sulfonamidom - nastavio je liječnik.
Liječnici su zapisivali bilješke.
- Usto što joj je noga ozbiljno deformirana, što utječe na cjelokupni koštani sustav,
pacijentica boluje od posttraumatskih poremećaja, depresije...
- Oprostite... - ustala je Kasia, jednom rukom skrivajući oči, a drugom držeći plahtu na
prsima.
Popela sam se na pozornicu. - Doktore, prekinite.
- Ali ove su žene pristale na to - odgovorio je doktor Gruca.
- Kolege liječnici veoma su zaposleni, ali su sve ostavili da budu ovdje.
- I Kunići su, doktore. Pregledat ćete ih, ali ne pred ovolikom publikom. Bit ćemo prisutni
samo vi, doktor Hitzig i ja.
- To je neprihvatljivo...
Uhvatila sam Kasiju za ruku. - Ove su žene već jednom bile žrtve, ali dok sam ja ovdje,
nitko ih neće zlostavljati.
- Nastavimo pregled u ordinaciji - predložio je doktor Hitzig. Pomogla sam Kasiji da ode
iza pozornice i odjene se.
- Hvala vam - rekla je. - Cijenim vašu pomoć.
- Odlično govorite engleski.

274
 - Ne baš.
- U svakom slučaju bolje nego što ja govorim poljski.
- Moja sestra Zuzanna još nije došla, ali i ona je na popisu. Liječnica je. I sjajno govori
engleski.
- Potražit ću je.
Kad smo se preselili u manju prostoriju, pregledi su glatko tekli i bili smo im nazočni
samo doktor Hitzig, doktor Gruca i ja. Kasijinu sestru Zuzannu posljednju smo pregledali.
Zamolila je da Kasia bude s njom i liječnici su to dopustili.
- Zuzanna Kuzmerick - čitao je doktor Hitzig. - Četrdeset i tri godine. U kontrolnoj skupini
eksperimenata sulfonamidom. Uštrcali su joj stafilokok i bakteriju tetanusa. Jedna od rijetkih
iz kontrolne skupine koja se oporavila bez antibiotika. Trenutačno pati od bolova na lijevoj
strani glave, povremene vrtoglavice i želučanih problema. Moguće je da ima čir, uzima
antacide. - Doktor Hitzig prestao je čitati.
- Nastavite, doktore - obratila mu se Zuzanna. - U redu je.
Doktor Hitzig je skinuo naočale.
- Mislim da nije potreb...
- Vidjela sam što piše - rekla je Zuzanna. - Zapravo, sama sam to napisala. Piše da su me
u logoru sterilizirali, zar ne?
Kasia je ustala. - Oh, ne, Zuzanna.
- U redu je. Ja sam napisala taj izvještaj. Molim vas, doktore... nastavite.
Doktor Hitzig ponovno je stavio naočale. Zuzanna je uspravno sjedila na svom stolcu dok
ju je liječnik pregledavao, opipavao žlijezde na njezinu vratu.
- Je li vam kao liječnici teško u ulozi pacijentice? - upitala sam.
- Nije - odgovorila je Zuzanna. - Važno je sagledati obje strane. To me čini boljom
liječnicom. I to je jedan od razloga zašto bih voljela otići u Ameriku, stručno se usavršiti i
naučiti najviše što mogu.
Zuzanna je odlično govorila engleski s dražesnim poljskim naglaskom. Bio je užitak
slušati je.
Doktor Hitzig opipao je lijevu stranu njezina vrata i malo zastao.
- Što ste našli, doktore? - upitala je Zuzanna.
- Ob, ništa - odgovorio je Hitzig. - Mislim da smo zasad završili.
Kad smo završili, doktor Hitzig je razgovarao s kolegama, a ja sam iskoristila priliku da
Kunićima podijelim darove koje sam im donijela iz Amerike, prije nego što odu iz klinike.
- Cure, okupite se - rekla sam. Uzela sam jednu od krasnih torbica koje sam donijela,
načinjenu od mornarski modre kože s blistavom, zlatnom kopčom. - Ove torbice dar su jedne
divne američke trgovine po imenu Lane Bryant.
Žene su stajale kao ukopane. Veoma ozbiljne.
- Djevojke, molim vas, nemojte se sramiti - rekla sam, dodatno ispruživši ruku. -
Besplatne su. Dobili smo ih. Plava se nosi ove godine.
Nijedna se nije ni pomaknula. Odložila sam torbicu pa uzela u ruku Whitman
bombonijeru.

275
 - Je li netko za čokoladu? - Nitko nije ni mrdnuo. - Ili Fig Newtons? To su keksi s
pekmezom od smokve.
- Možda bismo se trebale slikati? - predložila je Kasia pokazujući na moju Leicu. Okupile
su se za fotografiranje i same se rasporedile, kao buket cvijeća u vazi.
- Što nas čeka na putovanju? - upitala je Kasia.
- Zasad je plan da najprije dođete u New York pa zatim po privatnim domovima diljem
države. Prije povratka kući, ponovno ćete se sve okupiti u San Franciscu pa posjetiti Los
Angeles, Las Vegas, Teksas i na kraju Washington.
Kasia je prevodila ostalima, koje su se okupile oko nje. Očekivala sam barem osmijehe,
ali žene su ostale ozbiljne.
- Željele bi znati odakle kreće brod - rekla je Kasia.
- Oh, nećete putovati brodom. Pan American vam je donirao karte.
Nakon te izjave, uslijedio je uzbuđeni razgovor na poljskom i brojni osmijesi.
- Većina nas nikad nije putovala zrakoplovom - objasnila je Kasia.
Doktor Hitzig provirio je u prostoriju i sve glave okrenule su se prema njemu.
- Imamo konačan popis - rekao je. - Miss Feriday, trebam vas malo nasamo.
Pohitala sam za liječnikom u ordinaciju.
- Sve su dovoljno zdrave za putovanje - rekao je doktor Hitzig.
- Divno. - Odahnula sam.
- Osim jedne. One liječnice.
- Zuzanne? Zašto, zaboga?
- Žao mi je što to moram reći, ali napipao sam tvrdi Virchowljev čvor.
- Čvor?
- Ukazuje na kancerogeni tumor.
- Može li se izliječiti?
- Vjerojatno ne. Prilično je pouzdan pokazatelj raka želuca. Bojim se da su njezini dani
odbrojani.
Požurila sam k ženama koje su u kaputima čekale pred vratima, spremne krenuti kući.
Zuzannu i njezinu sestru Kasiju zamolila sam da ostanu jer doktor Hitzig i ja moramo
razgovarati s njima.
- Zuzanna, bojim se da... - započeo je Hitzig kad sam ih dovela u ordinaciju. - Kvržica koju
sam napipao na vašem vratu je Virchowljev čvor.
- Vražje sjedalo? - upitala je Zuzanna.
- Radije bih ga zvao „signalnim čvorom“.
- Taj čvor simptom je raka želuca, zar ne?
- Bojim se da je tako.
- Žalosno je da imam čvor nazvan po njemačkom liječniku - rekla je Zuzanna sa slabašnim
osmijehom, sjajnih očiju.
- Kako možete biti sigurni? - upitala je Kasia.

276
 - Trebali bismo obaviti dodatne pretrage - rekao je Hitzig. - Ali moji kolege su zaključili
da niste kandidatkinja za putovanje u Sjedinjene Države.
Kasia je ustala. - Molim? Na to putovanje idemo samo zato da dobijemo liječničku pomoć
koju ovdje ne možemo dobiti. Kako nas možete dovući ovamo i odbiti osobu kojoj ste
najpotrebniji? Može ići umjesto mene.
- Kasia, razlog nije manjak raspoloživih mjesta - rekla sam.
- Gospođice Ferriday, govorite da nam želite pomoći, ali zapravo vas nije briga. Donosite
nam otmjene torbice i očekujete da ćemo ih razgrabiti.
- Mislila sam da će vam se svidjeti...
- Mi smo dame, gospođice Ferriday. Dame koje ne vole da ih se naziva Kunićima - plahim
životinjama u kavezu. Dame koje žive u državi u kojoj ne smiju prihvatiti darove. Zar vam to
nije jasno? Nova torbica od jedne Amerikanke? Ljudi nestaju i za mnogo manje. Jedna poljska
novinarka prihvatila je bombonijeru od nekog Amerikanca i nakon toga više nitko nije čuo za
nju.
Osjetila sam kako mi se obrazi žare. Kako sam mogla biti tako neupućena?
- Kasia, molim te - rekla je Zuzanna.
- Želite li stvarno pomoći, gospođice Ferriday? Pomozite mojoj sestri.
Kasia je prišla doktoru Hitzigu. - Platit ću vam koliko želite da je stavite na popis.
- Nakon pretraga ćemo znati više pa ćemo... - započeo je Hitzig.
- Moja sestra je žena koja spašava živote. Cijeli svoj život samo pomažite. Izliječite nju i
izliječit ćete tisuće.
- Volio bih da je drukčije, ali moji poljski kolege zaključili su da ne može ići - rekao je
Hitzig.
- Ne možemo nadglasati ZboWiD - rekla sam.
- Odlazim - rekla je Kasia. - Ovo je lakrdija.
Istrčala je iz prostorije.
- Iskreno mi je žao - obratila sam se Zuzanni.
Zuzanna je položila dlan na moj rukav. - Shvaćam, gospođice Ferriday.
- Caroline, draga.
- Važno je da ostale odu u Ameriku.
I Privukla sam Zuzannu u zagrljaj i čvrsto je privinula uz sebe.
Divna je žena. Ali strahovito mršava. Prava je tragedija da je toliko bolesna. Kad bismo je
barem mogli našopati lijekovima obitelji Woolsey.
Kad smo se napokon odvojile jedna od druge, Zuzanna me uhvatila za ruku.
- Ne obazirite se na moju sestru, Caroline. Kasia je samo ponekad malo napeta. Mnogo
smo toga prošle zajedno. Ali zahvalne smo vam na darovima.
Osmjehnula se.
- I ako ih želite ostaviti na garderobi, pobrinut ću se da ih cure dobiju kad nitko ne gleda.

277
 ČETRDESETO POGLAVLJE

KASIA

1958.

D an prije planiranog odlaska u Ameriku, naša mala spavaća soba bila je puna razbacane,
većinom posuđene, odjeće. Pietrik je masirao leđa, koja su ga zaboljela od stalnog
spuštanja mog kovčega s gornje police ormara i zatim vraćanja na njegovo mjesto, jer dotad
sam se već šest puta spakirala i raspakirala. Pietrik je u tvornici, kao nagradu za
najproduktivnijeg radnika, dobio radio. Čuvši iz njega glas zgodnog Eddija Fishera, moga
najdražeg pjevača, pojačala sam glasnoću.

Lutko u trapericama,
napiši svoje inicijale na moje...

Pietrik me je zagrlio i ljuljali smo se u ritmu glazbe. Bilo bi lijepo ponovno moći plesati.
Ali kako mogu otići na operaciju u Ameriku bez Zuzanne?
Pustila sam Pietrika i nastavila se raspakiravati.
- Kako možeš biti tako budalasta? - upitao je.
- Ne idem bez Zuzanne.
Pietrik je sjeo na krevet pokraj moga otvorenog, starog zelenog kovčega. Matkinog
kovčega. - Zuzanna ti je rekla da odeš. Kako možeš propustiti ovakvu priliku?
Željela sam se ukrcati u taj zrakoplov. Već dugo ništa nisam željela kao to. Imala bik
priliku da moja noga ponovno bude normalna, ili gotovo normalna. Sama pomisao da me
možda više neće boljeti bila je dovoljna da mi se zavrti u glavi od sreće. Usto smo sve imale
dogovorene preglede kod zubara. Bi li zubar u Americi mogao srediti moj zub? Toliko je
propao da se više gotovo nikad nisam ni osmjehivala. Osim toga, kako bi bilo letjeti
mlažnjakom do New Yorka i posjetiti znamenitosti tog grada? I Kaliforniju. Lublinske novine
već su nas učinile poznatim osobama.
Izvukla sam svoju dobru haljinu iz kovčega i objesila je natrag u ormar. - Kako mogu
ostaviti Zuzannu?
- Nedostajat ćeš nam, ako odeš. Ali Kasia, razmisli o svemu što ćeš propustiti. Zuzanna je
ta koja najviše želi da odeš. Što će Halina pomisliti? Da joj je majka kukavica?
Od pomisli da ću prvi put letjeti zrakoplovom bolio me je želudac - da i ne spominjem
pomisao na novu operaciju i komunikaciju na mom groznom engleskom.

278
 - Neće me biti mjesecima. Tko zna hoće li Zuzanna biti živa kad se vratim?
Pietrik me uhvatio za ruku. - Dobro ćemo paziti na nju.
Bilo je lijepo osjetiti njegovu ruku oko svoje. Odmaknula sam se i zatvorila prazni kovčeg.
- Neću se predomisliti.
Pietrik je vratio kovčeg na njegovo mjesto u ormaru. - Moraš prihvatiti da neke stvari ne
možeš promijeniti.
- Znači, bolje bi bilo da ostavim sestru da umre ovdje? Nisam...
Okrenula sam se i na vratima sobe ugledala Zuzannu.
- Oh, nisam to... - Je li me čula?
Zuzanna je ušla u sobu s rukama na leđima. - Kasia, ne brini o tome.
Pripremila sam se, prekrižila ruke na prsima. - Ne idem bez tebe.
- Drago mi je - rekla je Zuzanna.
- Znači, ne ljutiš se na mene?
Osmjehnula se. - Ni najmanje.
Zagrlila sam je i pod prstima kroz tkaninu osjetila njezina rebra. - Odlično, jer nikad te
ne bih napustila.
- Sretna sam zbog toga. Jer, budem li morala umrijeti, željet ću da budeš u blizini. - Izvukla
je omotnicu brzojava iz džepa. - Posebno zato što ćemo biti zajedno u New Yorku.
Izvukla je brzojav iz omotnice, nakašljala se i pročitala: - Gospođica Zuzanna Kuzmerick
dobila dopuštenje za put u SAD. STOP Putni dokumenti čekat će u zračnoj luci u Varšavi s
ostalima STOP Bon Voyage STOP Caroline Ferriday STOP.
Pietrik je prišao ormaru i spustio kovčeg s police, a Zuzanna i ja se zagrljeno njihale na
milozvučan glas Eddieja Fishera.
Zajedno, zajedno, zajedno.

279
 ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE

KASIA

Prosinac 1958.

U osam i trideset ujutro trideset i pet veoma uzbuđenih. Poljakinja sletjelo je u zračnu luku
Idlewild. U zrakoplovu smo pretjerano glasno razgovarale na poljskom, ali ostali putnici
bili su ljubazni i naizgled uživali promatrajući nas.
Kad smo se spustile stubama iz aviona - neke od nas veoma polako - dočekala nas je
Caroline i povela povorku invalidskih kolica. Caroline znači radost pa nije nikakvo čudo da
smo sve bile presretne što je vidimo. Izgledala je lijepo u modrom kostimu, s francuskom
maramom oko vrata i zgodnim šeširićem s perom. Sve smo se pitale zašto nije udana.
Visoka, vitka i nježnih crta lica, s kraljevski otmjenim držanjem, Caroline bi u Poljskoj
svakodnevno dobivala brojne bračne ponude.
Kad smo prošle kroz carinu, okružilo nas je mnoštvo novinara, ljudi iz Crvenog križa i
Carolininih prijatelja... Bljeskalice su samo bljeskale!
- Kako vam se zasad sviđa u Americi? - upitao je jedan novinar gurnuvši mi mikrofon u
lice.
- Ako je hrana u zrakoplovu ikakav pokazatelj, bit će ovo sjajno putovanje - odgovorila
sam i svi su se nasmijali.
- Dobro došle, moje dame - rekla je Caroline, s rukom oko Zuzannina struka. Bila je
ushićena.
Nikad u životu niste vidjeli toliko nasmiješenih lica najednom mjestu.
Tog tjedna sve smo se podijelile i otišle u različite gradove. Zuzanna i ja ostale smo u New
Yorku s Caroline, jer nam je dogovoreno liječenje u bolnici Mount Sinai. Ostale su otišle u
Boston na rekonstruktivne operacije, ili Detroit, Baltimore i Cleveland na operacije srca. Dvije
su zbog problema s plućima otišle u Židovsku bolnicu u Denver, čuvenu po liječenju
tuberkuloze.
Moja sestra i ja imale smo sreće što smo ostale u New Yorku, jer u njemu je bilo toliko
mnogo toga što vrijedi vidjeti. Caroline nas je vozila svojim automobilom, a Zuzannu je,
naravno, uvijek smještala pokraj sebe na suvozačko sjedalo. Činilo se da je se ne može zasititi,
kao da su najednom najbolje prijateljice.
- Moje dame, ovo je Central Park, jedan od najljepših parkova na svijetu.
- I mi u Poljskoj imamo lijepih parkova - rekla sam.
O svom je gradu govorila kao da je jedini na svijetu.

280
 Vozile smo se Petom avenijom. Ulice su bile zagušene stotinama automobila, od kojih je
u mnogima sjedila samo jedna osoba. Kakva rasipnost! Kako im je to dopušteno?
Prvog dana u bolnici Mount Sinai napravili su nam krvne i sve ostale pretrage koje
možete zamisliti. Bolnica je bila golema, deset puta veća od svake poljske. Trebalo nam je
dugo vremena da stignemo s jednog mjesta na drugo, jer sam seja zbog bolova u nozi morala
često odmarati i jer je Caroline zaustavljala svakog koga bi vidjela da nas upozna.
- Ove su dame prevalile dug put iz Poljske da dođu ovamo na liječenje - rekla bi.
Ljudi su bili pristojni, ali gledali su nas sa sažaljenjem. Od Caroline je bilo ljubazno što
nas je svima predstavila, ali samo smo privlačile pozornost.
Staklena ulazna vrata otvorila su se kao nekom magijom i Caroline je ne čekajući prošla
kroz njih sa Zuzannom, jer smo žurile na dogovoreni sastanak s liječnikom. Zuzanna se
osvrtala oko sebe i sve komentirala.
- Ne mogu vjerovati koliko je velika ova bolnica.
Caroline se okrenula u hodu. - Šest katova. Sve najnovija tehnologija.
- Kako liječnici uspiju upoznati svoje pacijente u ovako velikoj zgradi? - upitala sam.
Zuzanna je usporila da je sustignem. - Ovo je budućnost medicine. Jedva čekam da vidim
njihov odjel za fizikalnu terapiju.
- To imamo i kod kuće.
- Molim? Uže za preskakivanje i bućice? Oni ovdje imaju hidroterapiju. Neki ljudi bili bi
zahvalni na takvoj skrbi.
Preodjenule smo se u bolničke spavaćice i bolničarka mi je na ruku stavila papirnatu
narukvicu. Dok smo odlazile na rendgen, svoju odjeću i torbu nosila sam sa sobom, iako su
mi ponudili ormarić u koji ih mogu odložiti.
- Možeš li vjerovati kakvu opremu imaju? - oduševila se Zuzanna.
Navukla sam meki ogrtač preko spavaćice. - I naša radi isto što i njihova. Samo nije tako
nova.
Ušle smo u liječničku ordinaciju u papučama koje smo smjele zadržati.
- Dopustite da odložim vaše stvari - obratila nam se medicinska sestra, visoka žena s
nabranom bolničarskom kapom.
Pokušala je uzeti moju odjeću i torbicu, ali nisam ih puštala iz ruku. - Hvala, ne treba.
Bolničarka mi je pomogla da se popnem na klupicu i sjednem na stol za preglede. Kad
sam sjela, papir je zašuškao ispod moje stražnjice. Doktor Howard Rusk bio je zgodan
muškarac guste bijele kose i ljubazna lica. Uzeo je u ruku metalnu kutijicu veličine dlana.
- Imam li vaše dopuštenje da svoje zabilješke snimim ovom napravom? Štedi mi vrijeme.
Liječnik traži dopuštenje od pacijenta? To u poljskim bolnicama nije bio običaj.
Kimnula sam, a doktor Rusk rekao u onu svoju kutiju:
- Zbog operacija u koncentracijskom logoru Ravensbrück u njemačkom gradu
Fürstenbergu 1942. godine, gospođi Bakoski, tridsetpetogodišnjoj bjelkinji poljsko-
njemačkog podrijetla, smanjena je funkcija mišića u listu lijeve noge, a strani elementi
uvedeni u tkivo dodatno su pogoršali stanje.

281
 Gurnuo je rendgensku snimku moje potkoljenice pod metalni rub kutije na zidu i uključio
svjetlo.
Zuzanna se okrenula prema meni otvorenih usta. Svaka ordinacija imala je svoju
svjetleću kutiju za čitanje rendgenskih snimki. Mi smo imali jednu u cijeloj bolnici.
Na slici su se vidjeli razni predmeti u listu moje noge. Bilo je veoma neobično vidjeti ih
tako jasno. Često su mi snimali nogu rendgenom, ali nikad dotad na snimci se nisu vidjele sve
pojedinosti. Sjetila sam se operacijske dvorane u Ravensbrücku, doktora Gebhardta,
doktorice Oberheuser. Kad je liječnik stavio drugu snimku na zid, oblio me je znoj.
- Tibia je skraćena šest centimetara, što je rezultiralo antalgičnim hodom. Oko mjesta
zahvata stvorila se mreža neuroma, zbog čega gospođa Bakoski trpi lokalizirane bolove.
Planirani tijek liječenja: zahvat kojim će se otkloniti strani elementi i neuromi, i time povećati
dotok krvi i smanjiti bolovi, nakon čega slijedi rekonstruktivna plastična kirurgija. Preporuča
se ortopedska proteza, lijekovi protiv bolova prema potrebi i rutinska postoperativna
procjena.
Kad je doktor Rusk isključio svoj stroj za snimanje, imala sam osjećaj da se gušim. Je li
primijetio?
- Imate li pitanja, gospođo Bakoski?
- Hoću li nakon operacije još uvijek imati bolove?
- To je teško reći sa stopostotnom sigurnošću. Najvjerojatnije ćete i nadalje ponekad
osjećati bolove, ali znatno manje. A hodat ćete mnogo lakše.
- Nemam više pitanja, doktore. Hvala vam. - Sišla sam sa stola za pregled, nestrpljiva da
Što prije pobjegnem iz te prostorije i od onih rendgenskih snimki.
- Dogovorit ćemo i postoperacijsku procjenu.
- Nisam luda, doktore.
- To je uobičajen postupak. Djevojkama iz Hirošime je pomogao. - Liječnik je pomogao
Zuzanni da se popne na stol. - U redu. Prenoćit ćete ovdje, a ujutro ćemo početi. Možete
pričekati ovdje ili na recepciji dok vas ne primimo na odjel.
- Zar ćete me operirati već sutra? - upitala sam.
- Što prije počnemo, to ćete se prije oporaviti.
Oporaviti. Sjetila sam se sobe za oporavak u Revieru. Zar me ponovno čeka ta patnja?
Doktor Rusk se posvetio Zuzanni, a ja sam izašla iz prostorije, tresući se od panike. Hoće
li operacija biti bolna? Hoću li danima ležati u gipsu?
Preodjenula sam se u svoju odjeću i kroz labirint hodnika stigla do onih čarobnih ulaznih
vrata. Neće biti operacije. Hvala lijepa, rado ću zadržati svoj antalgični hod.

282
 ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE

KASIA

1958.

I zašavši iz bolnice, skinula sam bolničku narukvicu i bacila je u kantu za smeće. Bilo je dobro
anonimno koračati njujorškim ulicama punim ljudi.
Na semaforu se upalilo crveno sjetio. Zastala sam na pločniku, ali ostali su nastavili preko
pješačkog prijelaza.
Hodala sam i razgledavala izloge dok me noga nije zaboljela, a onda sam se vratila u
čekaonicu u bolnici Mount Sinai. Sjela sam i prelistavala časopise - prelistavanje časopisa bilo
mi je najdraži dio posjeta liječniku, posebno kad se radi o američkim časopisima. Prelistavala
sam Saturday Review i zastala na reklami za Dnevnik Anne Frank, novi film koji se tek počeo
prikazivati u kinima. Zgodna glumica sjedila je u seljačkoj suknji prekriženih nogu i smješkala
sa stranice; američka predodžba stvarne Anne Frank.
Prelistavala sam dalje i naglo zastala ugledavši članak naslovljen LAPINS DOLAZE, koji je
napisao Norman Cousins. Lapin. Koliko je riječ „kunić“ ljepša na francuskom! Priča je zvučala
lijepo, kako ju je on ispričao.
„Dosad je gotovo 300 čitatelja Saturday Reviewa potpomoglo fond za Lapins s gotovo šest
tisuća dolara... Naravno, najveći troškovi tek slijede...“ Amerikanci su bili veoma velikodušni
prema nama.
A onda su na mene navalile Caroline i Zuzanna.
- Gdje si bila? - upitala je Caroline. - Tražile smo te.
- Trebalo mi je malo svježeg zraka. Možemo li sad ići?
- Ići? - Caroline je izgledala kao da će se srušiti. - Čekaju te na odjelu. Gdje ti je narukvica
s bolničkim brojem?
- Radije ne bih...
- Znaš li koliko je truda uloženo u sve ovo? Doktor Rusk je jedan od najboljih kirurga u
Americi. - Pero na njezinu šeširu treslo se dok je govorila.
- Nitko me nije pitao da li ja to želim - odgovorila sam.
Caroline se zarumenjela. - Ugrožavaš sve za što smo se trudili.
Sad i Zuzanna kasni.
Zuzanna me je uhvatila pod ruku i to nije učinila naročito nježno. - Mogu li porazgovarati
s Kasijom nasamo?

283
 Odvela me je iza ugla.
- Jesi li poludjela?
- Ne mogu ponovno na operaciju.
- Znam da ti je teško, ali ovakvu priliku više nikad nećeš imati...
- Dopusti mi da razmislim.
- Ne, Kasia. Sad ili nikad.
- Pomisao na novi gips... i kako mogu znati da mi neće učiniti ništa nažao kad me
uspavaju?
- Neće biti gipsa. Pitala sam. I ja ću te otpratiti onamo. I paziti što rade.
- Ostat ćeš sa mnom?
- Ako mi dopuste, bit ću s njima u operacijskoj sali. I sve promatrati. Nitko ti neće učiniti
ništa nažao, osim mene, ako se ne vratiš onamo.
Kad sam se probudila nakon operacije, mislila sam da sam ponovno u Revieru u
Ravensbrücku. Srce mi je zabubnjalo, ali kad sam dodirnula nogu, osjetila da je povijena
čistim zavojem i sjetila se gdje sam, preplavilo me je olakšanje od glave od peta. Najbolje od
svega bilo je to što nisam osjećala gotovo nimalo bola. Morfij su mi davali intravenozno - neće
me bosti iglom! Ubrzo sam već jela meku hranu, čak i kavu pila. Krevet se mogao podesiti
pritiskom na jedan od šest gumba, a imala sam i bolničarku zaduženu za mene: Dot, ženu s
Long Islanda blizu Manhattana. Njezina bijela kapa s crnim prugama na vrhu bila je znak da
je stažistica. Kapa joj nije bila mnogo drukčija od moje kod kuće.
Sutradan poslijepodne prvi sam put stala na nogu. Oslanjala sam se na dvije bolničarke,
ali nema boljeg osjećaja nego što je moći koračati bez onog uobičajenog bolnog probadanja u
listu.
Kad mi je Dot donijela ručak, nisam prestajala blebetati.
- Od danas ću svuda ići pješice. I ponovno ću plesati sa svojim suprugom.
Dot je podigla moj pladanj, nešto što bi u Lublinu učinila pomoćna bolničarka. - Netko je
naučio da ne smije ostaviti hranu na tanjuru.
Naravno da sam sve slistila.
- Danas imate termin kod doktorice Krazny. Dobro je porazgovarati s njom.
Gurnula sam vrećice soli u džep.
- Psihijatrom? Ne, hvala.
Samo mi još treba da u Lublin pošalje izvještaj da sam luda. Ljudi su nestajali i za manje.
- Nećete morati hodati. Dogurat ću vam kolica. - Zvače li Dot gumu za žvakanje? Je li to
dopušteno? - Doktorica Krazny je divna. Voljela bih da ja mogu provesti sat vremena s njom
i govoriti joj o svojim problemima.
Na vratima se pojavila glavna sestra. - Dot, stigla su kolica koja si tražila. Bolje otiđi po
njih prije nego što ugrabi netko drugi.
- Samo malo - odgovorila je Dot. Odgovara glavnoj sestri? Na traumatologiji u bolnici u
kojoj sam ja radila ne bi dugo trajala. - Znači, odbit ćete terapiju? Samo vi to potiskujte i izbit
će na neki drugi način.

284
 - Hvala vam na brizi - rekla sam. Trebalo mi je vremena da se naviknem na Amerikance i
njihovo davanje savjeta kad ih nitko ne pita.
Kad mi je Dot objasnila da su svi nalazi povjerljivi i da neće biti poslani u Poljsku, pristala
sam na razgovor s doktoricom Krazny. Nisam baš bila sigurna u povjerljivost nalaza, ali
zaključila sam da bi bilo gore odbiti.
Liječničina ordinacija bila je uredna, ali skučena, što nije ublažilo moju nervozu. Kroz
prozorčić sam vidjela snježne pahulje koje su plesale na vjetru. Iznenadila sam se shvativši
da je liječnica mlada žena. Imala je zgodne crne naočale mačkasta okvira. Diploma na njezinu
zidu izgledala je nova. Vjerojatno je tek završila fakultet. Dovoljno neiskusna da zaključi da
sam psihički bolesna, a nisam? Morat ću ostati pribrana.
Jedva me je pogledala kad me je bolničar dogurao u invalidskim kolicima. - Kasnite. Već
je prošlo pola vašeg termina.
- Možda sam pogriješila došavši - rekla sam.
- Slobodno odite.
Zar u Mount Sinaiju nisu mogli naći nekog starijeg liječnika? - Tako ste mladi...
Liječnica je začepila svoje nalivpero i bacila ga na stol. - Nismo ovdje da razgovaramo o
meni.
Pokušala sam pokrenuti kolica, ali bolničar je zakočio kotače.
- Ne mogu ostati - rekla sam.
Liječnica se smjestila u svoj stolac. - U ovoj zemlji, sami možete izabrati hoćete li ostati
ili otići.
Pritisnula sam kažiprste jedan o drugi. - Kao prvo, nisam psihički nestabilna.
- Psihijatrica sam. Ovdje sam samo kako bismo razgovarale.
Mogu li joj reći za onaj sendvič sa sirom?
- I u Poljskoj imamo psihijatre.
- Jednog na svakih pet tisuća Poljaka, koliko sam čula. Sigurno nije lako dobiti termin.
- Bilo bi lakše da ih Nijemci nisu sve ubili.
Liječnica je uzela moj karton u ruku. - Ovdje piše da imate problema sa spavanjem...
- Moja sestra je liječnica. Ona im je to rekla.
- I s disanjem u malim prostorima. To se zove klaustrofobični napadaj panike u odrasloj
dobi.
- Bolničarka sam. Znam kako se zove.
- Tad znate i kako ćete zaustaviti napadaje? Uspijevate li ih zaustaviti? - Zurila je u mene.
- Bili ste u logoru.
- Piše u mom kartonu.
- Ravensbrück. Ženski logor?
- Da.
- Jesu li vas mučili?
- Svaki dan bio je mučenje.
Na to se doktorica Krazny jedva primjetno osmjehnula.

285
 - Ne trebam vaše suosjećanje.
Doktorica Krazny se uspravila na stolcu. - Shvaćam.
Pogledala je moj karton. - Vaša majka...
Duboko sam udahnula. - Donijela mi je sendvič sa sirom i bila uhapšena zajedno sa
mnom.
- Nadam se da ne mislite da ste za to vi krivi.
Proučavala sam svoje nokte. Naravno da sam za to bila ja kriva.
- Nije se vratila s vama? Iz logora?
- Nestala je. Ne znam što se dogodilo.
- Imate li predodžbu što se moglo dogoditi?
- O tome ne razmišljam.
- Ni ne naslućujete?
Gledala sam tornado snijega koji se vrtložio na prozorskoj dasci.
- Ondje se svašta događalo.
- Biste li mi pojasnili? Tako funkcionira terapija.
Sklonila sam kosu s čela. - Jednostavno je nestala. Pomagala je jednoj liječnici.
- Je li ta liječnica kriva za njezin nestanak?
- Ne znam.
- Ni ne naslućujete?
- Nije tako jednostavno. Vi to ne razumijete. - Snijeg se zalijepio za prozorska stakla,
opkolio nas. Osjetila sam da sve teže dišem. Ne sad. Nije vrijeme za napadaj. - Mnogi kolege
te liječnice su pogubljeni, ali ona je u zatvoru.
- Kako se vi osjećate zbog toga?
- Dobro. Sve dok je iza rešetaka.
- A kad odsluži svoju kaznu?
- Do 1967. neće. Tad ću misliti o tome.
- Bi li vam bilo draže da je i ona pogubljena?
- Ne.
Doktorica Krazny me pogledala izvijenih obrva. - Zašto?
- Zato što ona zna što se dogodilo mojoj majci.
- Kakav je bio vaš odnos s majkom? Jeste li je voljeli?
- Naravno. Bila sam njezina miljenica. Kakve to ima veze? - Uštipnula sam se za ruku da
se ne rasplačem.
Liječnica je odmahnula glavom. - Nisam sigurna.
- Ne znate, doktorice?
Liječnica je skinula naočale i obrisala stakla.
- Znam da neriješena pitanja mogu opustošiti psihu. Izazvati netrpeljivost. Uništiti
odnose. - Stavila je naočale i dugo me promatrala. - Gospođo Bakoski, ne događa se često da
svojim pacijentima nudim savjete...

286
 - Ne morate sad početi.
- Ali sretni ste što ste živi.
- Sretna? - Dlanovi su mi se ovlažili od znoja. - Molim vas.
- Napatili ste se, ali ovdje ste.
- Ponekad poželim da nisam. Ne znate kako mi je bilo.
- Ali znam da se čvrsto držite za bol zbog gubitka majke. Na kraju krajeva, ta bol jedino
je što vam je od nje ostalo, zar ne? Ako se nje odreknete, odreći ćete se zadnjeg što imate od
majke.
Okrenula sam lice prema prozoru.
- Znam i da morate mnogo raditi na sebi i da se morate odlučno latiti posla. To je tajna
oporavka. - Liječnica je skupila papire na stolu. - Bolničaru - zazvala je. - Gospođu Bakoski
treba otpratiti do sobe.
- Mogu sama - rekla sam.
Liječnica se nagnula prema meni.
- Gospođo Bakoski, dobro me slušajte. Ništa se neće promijeniti dok ne shvatite pravi
razlog svog gnjeva. A ja bih na vašem mjestu prihvatila suosjećanje drugih ljudi. Trebat će
vam sva pomoć koju možete dobiti.
Caroline nas je za božićne blagdane odvela u svoju ladanjsku kuću koju je zvala „Hay“, a
koja se nalazila u Bethlehemu, Connecticut, sjeverno od New York Cityja. Oči su joj bile pune
suza dok nam je objašnjavala da je njezin pokojni otac to imanje nazvao po imanju koje je
njegova obitelj nekoć imala u Engleskoj.
Rekla je da je na sjeveru zrak čišći i bolji za oporavak, i to je možda bila istina, jer ubrzo
sam već odlazila na kratke šetnje. I
Zuzanna i ja osjećale smo se mnogo bolje u Carolininu domu. Možda je za to jednim
dijelom bila zaslužna i njezina majka, gospođa Ferriday, koja nas je tretirala kao kraljice. Od
trenutka kad nas je dočekala na vratima odjevena u poljsku narodnu nošnju, do trenutka kad
smo otišle u Kaliforniju, ispunjavala nam je svaku želju, kao da smo njezina djeca. Da bismo
se osjećale kao kod kuće, naučila je mnogo rečenica na poljskom.
Bilo je predivno koračati kao normalna osoba! Gospođa Ferriday posudila mi je svoju
bundu pa smo ruku pod ruku šetale njihovim imanjem. Do tople štale koja je mirisala na
slatko sijeno i konje, s visokim prozorima kroz koje su dopirale kose zrake sunca. Pa
do kućice u kojoj se Caroline igrala kao dijete, minijaturne inačice glavne kuće, s
upotrebljivom peći.
Ali i uz taj posebni tretman osjećala sam nostalgiju za Poljskom, Pietrikom i Halinom.
Carolinina očita naklonost Zuzanni u tome mi nije pomogla, kao ni činjenica da sam ih rano
svakog jutra nalazila nasmijane za kuhinjskim stolom u privatnom razgovoru. To je bilo
razumljivo, jer Zuzannu su svi voljeli. Ali ma koliko sam bila zahvalna Caroline i njezinoj
majci, željela sam da mi se vrati sestra.
Pokušala sam razmišljati o svim blagoslovima u svom životu. Bethlehemje bio krasno
mjesto za božićne blagdane. Caroline nas je svuda vodila. U trgovinicu Merrill Brothers, u
kojoj se prodavalo sve što bi čovjek mogao poželjeti, uključujući i dinje i mahune usred zime.
Na misu u Regina Laudis, dom redovnica koje su pjevale predivne, dirljive crkvene pjesme.

287
Jedne nedjelje, kad je njezin vozač imao slobodan dan, odvezla nas je na misu svojim dugim,
zelenim automobilom, dovoljno velikim da se u njega smjestimo i mi i njezin ruski kuhar
Serge, i da još uvijek ostane mjesta. Zurila je ravno ispred sebe i stezala upravljač tako snažno
da sam mislila da će ga slomiti. Gospođa Ferriday kasnije mi je rekla da su gradski vozači
upozoreni da se klone cesta kad je Caroline za upravljačem.
Ali najsretnija sam bila u kući, jer Hay je bio najljepša kuća koju sam ikad vidjela, visoka
i bijela, s crnim kapcima na prozorima i dovoljno velika za deseteročlanu obitelj. Pokućstvo
je bilo prilično staro, ali zgodno, a zavjese s veoma zanimljivim vezom vlastoručno je sašila
gospođa Ferriday. U štalama su bila smještena tri konja, zgodan njemački ovčar nazvan Lucky
(kojeg smo se Zuzanna i ja isprva bojale, dok se nije pokazao veoma nježnim, vjernim
drugom), brojne ovce i kokoši, i svinja koja je posvuda slijedila Caroline. A Caroline joj se
obraćala na francuskom.
- Dođite, chérie - govorila joj je dok je krmača gacala za njom. - Dépechez-vous. Vouspouvez
etre beau, mais cela ne signijfie pas que je vais attendre. - Možda jeste lijepi, ali to ne znači da
ću vas čekati.
Ta krmača ponekad ju je slijedila i u kuću, i s mukom se uspinjala stubama do njezine
spavaće sobe.
U Connecticutu je Caroline bila druga osoba. Čistila je štale u trapericama, s lovačkom
kapom na glavi, penjala se na krov s očevom starom sačmaricom i pucala na zečeve koji su
joj, kako je sama rekla, te godine pojeli salatu. U Hayu sam shvatila zašto se nije udala.

Božić mi je bio težak bez Pietrika i Haline. Dopisivali smo se, naravno, i Pietrik mi je za
Božić poslao moje omiljene slatkiše i Halinin crtež tate i Marthe, ali svejedno nisam mogla
prestati plakati.
Pomagala mi je Zuzannina blizina. Ona nije trebala korektivnu operaciju kao ja, ali u
borbi protiv raka primila je niz kemoterapija. Još uvijek je bila slaba, pa nas je Caroline na
Božić smjestila jednu uz drugu blizu kamina u dnevnoj sobi, mene u kolica, a Zuzannu u visoki
naslonjač svog oca. Ta soba bila mi je najdraža u kući, jer gledala je na vrt, čije su staze između
šimšira i bujne živice bile lijepe čak i zimi.
Sjedile smo okrenute prema božićnom drvcu u kutu prostorije i anđelu navrh drvca, koji
je okrzavao strop. Ispod drvca čekalo nas je iznenađenje od Caroline: za Zuzannu bočica
parfema kojem se Zuzanna divila u trgovini Bergdorf Goodman, a za mene nekoliko knjiga,
među kojima i Moć pozitivnog razmišljanja Normana Vincenta Pealea. Ja se nisam sjetila
pronaći dar za Caroline, ali Zuzanna, majstorica u izrezivanju papira, načinila je sliku Caroline
i gospođe Ferriday s kućom i svim njihovim životinjama. Konjima i svinjom, kokošima i
mačkama. Čak i Luckyjem i sivom afričkom papigom. Zuzanna je rekla da je to dar od nas obje,
ali bilo je jasno tko ga je izradio.
Gospođa Ferriday rekla je Sergeu da za Badnjak pripremi dvanaest tradicionalnih
poljskih jela i sve smo ih jele s velikim užitkom, prekidajući samo da zakličemo od istinske
radosti. Nakon večere, gospođa Ferriday odgurala me je u staru, veliku kuhinju u stražnjem
dijelu kuće. To mi je bila druga najdraža prostorija u kući, s crnobijelim pločicama na podu i
bijelim porculanskim sudoperom, dovoljno velikim da se u njemu okupa niska odrasla osoba.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom s Caroline i gospođom Ferriday, i gledala Zuzannu i
Sergea koji su prali posuđe. Moja sestra još uvijek je bila slaba, ali inzistirala je da opere
288
posuđe. Od radijacije je izgubila kosu i bila posve ćelava, kao nekoć mnoge žene u kampu. Oko
glave je kao mljekarica zavezala jednu Carolininu francusku maramu. Serge se cijelu večer
nije micao od nje, a uz nju je ostao i nakon večere. Znala sam da su postali više od prijatelja.
Vidjela sam je kad se pred zoru šuljala u našu sobu iz krila za poslugu. Sjetivši se toga, na oči
su mi navrle suze. Zašto je moja sestra tako tajnovita?
Caroline nam je svima natočila kavu. Matka bi već zbog kave obožavala biti ovdje.
Gospođa Ferriday otvorila je novo pakiranje
Fig Newtonsa, mojih omiljenih keksa, i svima nam natočila čašicu nekog narančastog
likera.
- Kakav je Zuzannin krvni nalaz? - upitala je.
- Bolji - odgovorila je Caroline. - Liječnici su optimistični.
- To je divno, ali Zuzanna, možda ćeš svejedno morati na dodatne terapije - rekla je
gospođa Ferriday.
- Tad bih možda mogla zauvijek ostati - osmjehnula se Zuzanna, a Serge joj uzvratio
osmijeh. Samo budala ne bi vidjela da su zaljubljeni jedno u drugo. Rus? Bio je dovoljno
zgodan na onaj jednostavan, ruski način, ali što će tata reći?
- Ali prije toga ćemo u Kaliforniju - rekla sam. - Jedva čekam da vidim kuće filmskih
zvijezda. Kažu da je Rodeo Drive krcat slavnima.
- U Kaliforniji se moraš svima smiješiti - rekla je gospođa Ferriday. - Zub ti je divan.
Osmjehnula sam se i prešla jezikom preko svog novog očnjaka, zamjeni za stari, truli zub.
Hoće li se Pietriku svidjeti moj novi osmijeh?
Pregrizla sam keks i zalila ga brendijem. Brendi sam ispila nadušak, kao što smo u
Poljskoj pili votku.
Caroline je omirisala vrhnje i malo ga natočila u svoju kavu. - U Los Angelesu ima
zanimljivijih stvari nego što su slavni glumci. Na primjer, jame La Brea.
- Kosti sisavaca koji su umrli zarobljeni u katran? - rekla je gospođa Ferriday. - Grozno.
Draga, pusti ih da se zabavljaju.
Šteta što gospođa Ferriday ne ide u Kaliforniju s nama. Uzela je brendi da mi natoči novu
čašicu.
Caroline joj je uzela bocu iz ruke. - Majko, cure su popile dovoljno.
- Zaboga, Caroline. Božić je.
- Kasia je već popila i previše. Još se uvijek oporavlja.
- Malo brendija nikad nije naškodilo nijednom bolesniku. Woolseyi su djeci utrljavali
brendi u desni.
Caroline je ustala, podigla bocu sa stola i odložila je na pult. Gospođa Ferriday mi se
osmjehnula i zakolutala očima. Kako je Caroline sretna što ima majku!
Zuzanna i Serge ništa od toga nisu primijetili, jer nikad niste vidjeli dvoje ljudi tako
sretnih što peru posuđe. Smijali su se i bockali mokrim prstima.
Caroline je podigla svoju šalicu kave i nazdravila. - Sretan Božić.
- Wesotych Świat - uglas smo odgovorile gospođa Ferriday i ja, nazdravljajući praznim
čašicama. - Sretan Božić.

289
 ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE

KASIA

1959.

U proljeće smo sve doputovale iz gradova u kojima smo bile smještene i sastale se u
međunarodnoj zračnoj luci u San Franciscu. Tad smo već u Americi bile nekoliko mjeseci
i nedostajao mi je dom, ali San Francisco nikad dotad nije vidio toliko mnogo sretnih
Poljakinja. Janina nam se pridružila iz Francuske. Oporavila se u Parizu uz Anisinu pomoć i
išla u školu za frizerke, pa su naše frizure bile mnogo ljepše. Obožavale smo
Kaliforniju! Njezin svjež i čisti zrak, sunce koje je nama koje smo zimu provele u hladnoj
Novoj Engleskoj bilo dobrodošla promjena.
Ali iako nam je u San Franciscu bilo veoma lijepo, zvijezda Zapadne obale bio je Los
Angeles. Da ste samo čuli razgovore u autobusu. Kamo ćemo najprije otići? U Graumanovo
kinesko kazalište? Na Rodeo Drive? I najljepše od svega, mogla sam hodati. Kao normalna
osoba. Uz malo starog, poznatog bola, ali bez vidnog šepesanja. Osim toga, zahvaljujući
plastičnoj kirurgiji koža na mom listu bila je glatka i moja noga izgledala je normalno. Doktor
Rusk prepisao mi je neke tablete, ali mogla sam cijeli dan hodati po Rodeo Driveu.
Posjetile smo Disneyland, mjesto o kojem smo toliko toga čule. Nas trideset i šest stiglo
je u klimatiziranom autobusu, a Caroline je, kao holivudska redateljica, sve snimila svojom
osam milimetarskom kamerom. Ponijela je i svoju gitaru i svirala je za ručkom. Divlji zapad
bio je posebno zabavan. Vozile smo se na dugoj splavi na otoku Toma Sawyera. Zuzanna se
zaljubila u tri praščića. Ganule su je te tri sirote duše zarobljene u ljudskoj odjeći, s
crnim obrvama kao zagradama na zauvijek iznenađenim licima od papirmašea. Kad je to
spomenula, Caroline je snimila milijun fotografija moje sestre s tim prevelikim, ćelavim
praščićima.
U vlaku Casey Jr. postalo je napeto. Taj mali vlak vozio je uz rub parka i nije izgledao
posebno zastrašujuće, ali zvižduk njegove sirene pratio nas je parkom cijeli dan. Kad je došlo
vrijeme da se ukrcamo, Janina jednostavno nije mogla. Bilo je teško zaboraviti onaj drugi vlak
u kojem smo bile.
Nakon Kalifornije, krenule smo prema Washingtonu, putem posjetivši Las Vegas i Grand
Canyon. Zuzanna je mislila da je razbila automat za igre na sreću, kad su svjetla počela
bljeskati i novac se izbo iz njega. U Washingtonu smo bile predstavljene na posebnoj sjednici
Kongresa, i osjećale smo se i same kao filmske zvijezde.
Vrativši se u New York, sve smo bile raspoređene u obitelji s kojima ćemo provesti svoj
posljednji tjedan u Americi, a Zuzanna i ja ponovno smo bile Carolinine gošće, ovaj put u

290
njezinu stanu u New Yorku. Caroline je skakala oko moje sestre kao majka kvočka i iznenadila
je novom spavačicom i papučama. Kad su lječnici obavijestili Zuzannu da je njezin rak
službeno u remisiji, Caroline je proslavila tu dobru vijest objema nam kupivši nove haljine u
Bergdorf Goodmanu. Sretniju ženu od nje niste vidjeli. Pomislili biste da je Zuzannina majka.
Ako je unos hrane bio ikakav pokazatelj, moja sestra se oporavljala rekordnom brzinom.
Možda je za to jednim dijelom bio zaslužan Manhattan, mjesto iz Zuzanninih snova. Ili je
Carolinin kuhar Rus šopao Zuzannu poljskom hranom.
Ili je možda zaslužan bio Automat.
- Kad umrem, želim doći ovamo - rekla je Zuzanna, držeći bijelu porculansku šalicu ispod
slavine u obliku dupina. Kava se izlila u čašu, tamna i mirisna.
Ako je New York City bio naš Oz, Automat je bio naš Smaragdni grad. Kao što je pisalo na
besplatnim šibicama, taj Hom &Hardmanov samoposlužni restoran nalazio se na uglu Pedeset
i sedme i Šeste ulice. U njemu je bilo dovoljno toplo da skineš kaput, a hrana se pojavljivala
kao nekom magijom. Sretne žene odjevene u crno, koje su zvali „bacačicama kovanica“,
sjedile su u staklenim separeima i usitnjavale novčanice s gumenim naprscima na rukama.
Ubaci pet centi u prorez uz hranu koju voliš, i vratašca će se otvoriti. Mogao si izabrati kuhanu
kokoš, pitu od jabuka, pečeni bostonski grab. Preko četiristo različitih jela! Željele smo
svaki dan jesti ondje.
Zuzanna i ja dobro smo se uklopile. U svojim novim haljinama iz Bergdorf Goodmana
opravdavale smo svoje novo ime, Ravensbrüške dame. Bilo je teško vjerovati da se naše
putovanje bliži kraju, da ćemo uskoro sjesti u zrakoplov i sve to ostaviti iza sebe, ali jedva
sam čekala da se vratim kući. Da vidim Pietrika. I Halinu. Ma koliko mi to bilo teško priznati,
znala sam da će mi Caroli ne, koja je toliko mnogo učinila za sve nas, čak nedostajati, ali bit će
lijepo na letu kući napokon imati Zuzannu za sebe, smijati se i razgovarati o svemu.
Zuzanna je odložila pladanj sučelice mojem.
- Kasia, debljam se. Nije li ovaj pire krumpir neodoljivo slastan?
Smaragdnozelena zrna graška kotrljala su se na njezinu tanjuru oko brda pire krumpira
prekrivenog nekim smeđim umakom.
Jedna žena prišla je našem stolu s vrčem svježe kave i nagnula vrč prema mojoj šalici.
- Ne - rekla sam i prekrila šalicu dlanom, jer nisam naručila kavu.
- To se zove plati jednom i popij koliko želiš - rekla je Zuzanna.
New York je bio pun takvih iznenađenja.
Zuzanna je zagrabila krumpir vilicom, uhvatila nekoliko zrna graška i stavila ih u usta.
Izgledala je čarobno, kao manekenka.
- Što bismo dale da smo tamo imale grašak - rekla je.
Nije se mogla natjerati da kaže Ravensbrück.
- Sad je barem Herta Oberheuser u hladnoj ćeliji i jede grašak iz limenke.
- Kasia, možda je vrijeme da to ostaviš iza sebe.
- Nikad im neću oprostiti, ako mi to govoriš.
- Mržnjom samo sebi nanosiš bol.

291
 Sestra me je rijetko gnjavila, ali njezina pozitivnost znala je biti iritantna. Kako sam mogla
oprostiti? Ponekad je mržnja bila jedino što mi je pomagalo da preživim.
Promijenila sam temu.
- Drago mi je da se debljaš - rekla sam. - Tata te neće prepoznati. Druga si osoba. Osoba
koja se još nije spakirala.
Zuzanna nije dizala pogled s krumpira na svom tanjuru.
- Kasia, moram te zamoliti za jednu uslugu.
Osmjehnula sam se. Za sestru bih sve učinila. Prešla sam vrhom jezika preko svog novog
zuba, u strahu da možda nije ondje. On mi je bio najdraži suvenir, gladak i savršen, iste boje
kao moji ostali zubi. Vježbala sam osmijeh samo iz zabave. U Automat je ušla skupina mladića
i djevojaka, i nagurala se u separe. Jedan mladić pred svima je glasno i strasno poljubio svoju
djevojku. Doimali su se slobodno i sretno. Sve sam to vidjela zahvaljujući svojim otmjenim,
novim naočalama.
- Što god želiš - rekla sam.
Zuzanna je izvukla fascikl iz torbe i gurnula ga uz moj pladanj.
- Trebam tvoju pomoć. Da izaberem...
Otvorila sam fascikl i prelistala fotografije u njemu. Bilo ih je šest, možda sedam: crno-
bijele fotografije djece, kao za putovnicu, glava i ramena. Neka su bila veoma mala, neka malo
starija.
Zatvorila sam fascikl. - Što je ovo?
Zuzanna je utisnula vilicu u krumpir. - Caroline mi ih je dala.
- Zašto? - Uhvatila sam je za slobodnu ruku. - Zuzanna, što se događa?
Odmaknula je ruku. - Čekala sam pravi trenutak da ti kažem... Prošli tjedan bila sam u
bolnici i tražili su moje mišljenje o jednom pacijentu.
- To se stalno događa. Kakve to ima veze?
- Nakon toga su me pitali bih li držala kolegij.
- Ovdje?
- Da, ovdje. Gdje drugdje? Zamolila sam Caroline da mi produži vizu.
- Nećeš se vratiti kući? - Zašto sam se borila da je dovedem u Ameriku zbog koje ću je
izgubiti?
- Naravno da ću se vratiti kući. Ne budi smiješna. Samo su mi odobrili posebno
produženje vize za liječnike.
- To je zbog onog kuhara, zar ne? - Zašto sam dopustila da to tako dugo traje?
Zuzanna me je ozbiljno pogledala. - Kasia, on ima ime.
- Tata će dobiti infarkt. Ja mu neću reći.
- Fotografije djece dobila sam od Caroline. Toj djeci potreban je dom. Dječak po imenu
Juben upravo je izgubio oboje roditelja u automobilskoj nesreći u Ingonishu, na obali otoka
Cape Breton u Kanadi.
- Za to služe sirotišta.
- Kasia, tek je prohodao. Caroline kaže da ako Serge i ja... znaš... ozakonimo svoju vezu...

292
 - Udat ćeš se za njega? Nadam se da se šališ.
- Da će nam pomoći da usvojimo dijete. Kad seja posve oporavim. Želimo otvoriti
restoran. Isprva uglavnom s palačinkama i nabujcima...
- Znači, ja se moram sama vratiti kući, a ti ćeš ostati ovdje, udati se za ruskog kuhara,
otvoriti francuski restoran i odgajati tuđe dijete?
- Kasia, imam četrdeset i četiri godine i nikakve izglede. Ti već imaš obitelj. Ovo mi je
jedina šansa.
- Kod kuće možeš...
- Što? Krepati od posla? Porađati tuđu djecu? Znaš li kakav je to osjećaj? Učinit ću što
mogu da ovo vremena što mi je preostalo imam dobar život. I tebi predlažem isto. Matka bi
to željela.
- Što ti znaš o Matki? Misliš da bi željela da spavaš s ruskim kuharom i okreneš leđa
Lublinu?
Zuzanna je zgrabila fascikl i gurnula ga natrag u svoju torbu.
- Draga sestro, zaboravit ću da si to rekla.
Izašla je kroz vrata ne osvrnuvši se i ostavila me sa svojim pladnjem, jedva okusivši
krumpir.

Zadnjih nekoliko dana prije odlaska, Caroline nas je ponovno odvela u Hay. Posljednjeg
jutra u Connecticutu naglo sam se probudila iz sna u kojem sam s Matkom letjela iznad žitnih
polja. Bio je to jedan od onih sretnih snova koji se čine toliko stvarnima da bi se čovjek zakleo
da se to događa najavi, dok nisam shvatila da za ruku ne držim Matki nego Hertu Oberheuser.
Uspravila sam se; srce mi je bubnjalo u grudima. Gdje sam? Na sigurnom u Carolininoj
gostinskoj sobi. Opipala sam plahtu pokraj sebe. Bila je hladna. Zar je Zuzanna već ustala?
Sigurno je u posjetu svom prijatelju Rusu. Možda je dobro da ostaje. Ovdje će biti sigurna i
dobro zbrinuta. Ali kako ću se vratiti u Lublin bez nje?
Bosonoga sam otapkala hodnikom do Carolinine spavaće sobe pa pokraj njezina
savršeno pospremljenog kreveta s baldahinom do visokih prozora s pogledom na vrt. Krilati
kameni kerubin stajao je nasred kruga od potkresanih grmova šimšira i čuvao tulipane i
zvončiće. Caroline je klečala uz gredicu ruža, para se dizala iz bijele šalice na travi pokraj nje,
a more jorgovana njihalo se iza nje na vjetru.
Udahnula sam sigurnost tog prizora i izdahnula; toplim dahom zamaglila sam staklo i
prizor u vrtu pretvorila u maglicu zelene i svjetloljubičaste. Čeznula sam da ponovno vidim
Pietrika i Halinu, ali u Hayu, u toj staroj kući, ništa me nije moglo povrijediti; između mene i
mojih problema nalazio se cijeli ocean.
Odjenula sam se i sišla u prizemlje u potrazi za sestrom i vrućom kavom. Kad u kuhinji
nisam našla nijednu ni drugu, zastala sam uz kuhinjski prozor i promatrala Caroline u vrtu.
Na ruke je navukla platnene vrtne rukavice, a kosu povezala maramom dok je plijevila korov
oko bodljikavih stabljika. Nekoliko koraka dalje, ispod stabla jorgovana, otvorenih usta
spavala je njezina svinja i strugala papcima po tlu, kao da trči u snu. Da im se
pridružim? Nisam bila raspoložena za predavanje.
Caroline me je opazila na prozoru i mahnula mi lopaticom.

293
 Nisam imala izbora osim izaći kroz kuhinjska vrata.
- Jesi li vidjela Zuzannu? - upitala sam.
- Serge i ona odvezli su majku u Woodbury. Dođi i plijevi, draga. Dobro je za dušu.
I kava je dobra za dušu, pomislila sam.
Prišla sam šljunčanom stazom i kleknula pokraj Caroline. Kuća je kao veliki bijeli brod
izranjala iz mora jorgovana. Takve jorgovane nikad niste vidjeli, od onih tamnoljubičastih,
gotovo crnih, do najsvjetlije ljubičastih.
- Oprosti što sam popila svu kavu - rekla je. - Ranoranioci su je se prvi dočepali.
Zadirkuje li me? Nisam se obazirala.
- Mislim da si dizajnirala savršen vrt - rekla sam.
- Oh, to je majčino djelo. Tek smo se bili uselili i otac je pozvao profesionalce da posade
vrt a oni upitali majku kako ga je isplanirala. Nije očekivala to pitanje pa je uzela olovku,
nacrtala uzorak saga u biblioteci i dala im ga. Mislim da savršeno funkcionira.
S mjesta na kojem sam klečala, miris ruže i jorgovana bio je gotovo omamljujući. -
Predivno miriše.
Caroline je iščupala maslačak s korijenom i bacila ga u svoju kantu. - Ujutro najjače
miriše. Kad je sunce u zenitu, sve se osuši i cvijeće čuva svoj miris za sebe.
Zašto nikad dotad nisam razgovarala s Caroline o njezinu vrtu? I ona i ja voljele smo
cvijeće. Izvukla sam lopaticu iz kante i iskopala zelenu mladicu. Radile smo bez riječi,
zabadale lopatice u tamnu zemlju, i čuo se samo cvrkut ptica u obližnjim krošnjama i tiho
hrkanje Carolinine svinje.
- Kasia, draga, moram reći da si ti stijena svoje obitelji.
Kako je divno bilo čuti tu pohvalu! - Valjda.
- Čim sam te vidjela u onoj klinici u Varšavi, znala sam da imaš posebnu snagu.
- Ne baš. Otkad je moja majka...
Caroline je spustila ruku na moju. - Po svemu sudeći, tvoja je majka bila izvanredna žena,
veoma slična tebi. Snažna. Izdržljiva. Sigurna sam da si je jako voljela.
Kimnula sam.
- Ja sam mislila da ću umrijeti kad je moj otac preminuo. Davno je to bilo, ali ne prođe ni
dan da ne poželim da je ovdje. - Mahnula je prema jorgovanima koji su se njihali iznad naših
glava. - Obožavao je jorgovane. Oni su divan podsjetnik na njega, ali strašno je tužno vidjeti
kako njegov omiljeni Abraham Lincoln cvate bez njega.
Obrisala je obraz rukavicom i ispod oka joj je ostala tanina mrlja od zemlje. Tad je skinula
rukavice.
- Ali na određeni način, primjereno je. Otac je volio jorgovane jer cvatu samo nakon oštre
zime.
Ispružila je ruku prema meni i lagano odmaknula kosu s mog čela. Koliko je puta to
učinila moja majka? - Ne misliš li da je pravo čudo da nakon takvih patnji nastane ovakva
ljepota?
Najednom su mi suze nagrnule na oči i trava zaplivala ispred mene. Mogla sam samo
kimnuti.

294
 Caroline se osmjehnula. - Reći ću gospodinu Gardeneru da ti spakira nekoliko mladica
jorgovana da ih posadiš u Lublinu.
- Za Zuzannu ih ne morate pakirati.
Caroline je sjela na pete. - Željela sam ti to prije reći....
- U redu je. Zapravo, dobro je. Isprva sam bila tužna, ali vi ste joj pomogli kako joj ja nikad
ne bih mogla. Da ozdravi. Da jednog dana odgaja dijete. Naša majka bi to voljela. Ne znam
kako da vam zahvalim.
Caroline je stavila ruku na moju. - Ne moraš mi zahvaljivati, Kasia draga.
- Zuzanna i ja smo vam toliko mnogo uzele. Voljela bih da imam nešto što bih vam dala
zauzvrat.
- Vaše društvo svima nam je bilo dar, a posebno majci.
Nastavile smo plijeviti u tišini. Nedostajat će mi Bethlehem.
Tad se Caroline okrenula prema meni. - Zapravo, postoji jedna stvar...
- Koja?
- Nešto o čemu sam željela razgovarati s tobom.
- Recite.
- Tiče se nekog... nekog koga si nekoć poznavala.
- Za vas ću sve učiniti.
- Zapravo, tiče se Herte Oberheuser.
Smučilo mi se već od samog tog imena.
Oslonila sam se rukom o travu. - O čemu je riječ?
- Strašno mi je žao što to uopće spominjem, ali moji mi izvori kažu da je možda ranije
puštena iz zatvora...
Ustala sam s lopaticom u ruci. Vrtjelo mi se u glavi. - Nemoguće. Nijemci je ne mogu
pustiti... - Zašto ne mogu disati?
- Koliko nam je poznato, Amerikanci su je pustili. Još 1952. Tiho.
Otišla sam do kuće pa se vratila. - Zar je sve ovo vijeme na slobodi? Zašto bi je pustili?
Proglašena je krivom...
- Ne znam, Kasia. Budući da je Rusya nastojala pridobiti njemačke liječnike, možda smo
se ulagivali. Nijemci nekako izgube svaki rat, ali dobiju svaki mir.
- Vaši izvori griješe.
Caroline je ustala i dodirnula moj rukav. - Misle da je vlada Zapadne Njemačke pomogla
Herti da se skrasi u Stockseeu. Na sjeveru države. Možda ponovno radi kao liječnica...
Obiteljska liječnica.
Otresla sam njezinu ruku sa svoje. - Ne vjerujem. Ubijala je ljude, ona mi je ovo učinila. -
Podigla sam suknju.
Caroline mi se približila. - Znam, Kasia. Možemo se boriti protiv toga.
Nasmijala sam se. - Boriti protiv njih? Kako točno?
- Kao prvo, treba nam netko tko će je nedvojbeno identificirati.
- A taj netko bio bi...

295
 - Ako želiš.
Sunce je izašlo iznad stabala, zagrijalo mi ramena. - Ako želim? Naravno da ne želim. -
Bacila sam lopaticu u kantu i metal je odjeknuo o metal. - Kako uopće možete predložiti da
posjetim Hertu Oberheuser? - Najednom, sunce mi se činilo previše vrućim.
- Treba nam fotografija ili službeni račun iz njezine ordinacije. Inače je samo rekla-kazala.
- Da vam fotografiram Hertu Oberheuser? Šalite se.
- Ja ću ti osigurati novac i putne isprave.
Zar ona stvarno traži od mene da posjetim Hertu? Zamislila sam Hertin samodopadni
izraz lica. Onaj njezin izraz dosade. Želudac mi se zgrčio. Hoću li povratiti na ovu savršenu
travu?
- Žao mi je. Bili ste veoma ljubazni prema nama, ali ne, hvala. - Krenula sam šljunčanom
stazom prema kući.
Caroline je pošla za mnom. - Ponekad se moramo žrtvovati za više dobro.
Zastala sam i okrenula se.
- Moramo? - Znači, Zuzanna će ostati ovdje na sigurnom, a ja ću sama otići naći Hertu?
- Molim te, draga, samo razmisli o tome.
- Ali...
- Ne brzaj s odlukom. Skuhat ćemo novu kavu.
Krmača se s trzajem probudila, s mukom uspravila na noge i krenula za nama prema
kući. Šljunak je škripao pod našim nogama.
Bio je dobar osjećaj biti potrebna Caroline, od mene je tražila nemoguće. Da odem
posjetiti doktoricu Oberheuser? Hoću li morati razgovarati s njom? Hoće li me prepoznati?
Hoće li se sjetiti Matke?
Kad smo stigle do kuće, shvatila sam da je Caroline imala pravo o ružama. Kad se sunce
našlo iznad naših glava, miris je nestao.

296
 ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

KASIA

1959.

U Lublinu se mnogo toga promijenilo. Nisam bila odsutna ni devet mjeseci, ali imala sam
osjećaj kao da sam deset godina izbivala iz grada. Pietrik nas je preselio u stan u krugu
tvornice u kojoj je radio, na rubu grada. Cijeli stan nije bio veći od Carolinine kuhinje u
Connecticutu, ali bio je naš, samo za nas troje. Bez tate. Bez Marthe. Zuzanna je bila sa
Sergeom u Connecticutu. Dvije spavaće sobe samo za nas.
Kuhinja je bila zbijena, jedva dovoljno velika da se čovjek okrene u njoj. Sašila sam modre
zavjese koje bi se Matki svidjele, karirane, s pticama uz rubove, i na prozorsku dasku stavila
dvije bočice votke koje mi je na povratku kući dala stjuardesa.
Pietrik se doimao sretnim što sam kod kuće. Jesam li mu nedostajala? On to neće reći, a
ja neću pitati, ali kad me je dočekao u zračnoj luci s ružičastom ružom u ruci, nije se prestajao
smješkati. Ni meni, s mojim novim zubom, osmijeh nije silazio s lica. Možda će sad između
nas biti bolje? Zašto sam tako stidljiva s njim, vlastitim suprugom? I hodala sam mnogo bolje.
Ostajala sam bez tableta koje mi je liječnik u Mount Sinaiju dao da mi olakšaju lagane bolove
koje sam još uvijek osjećala, pa sam još uvijek ponekad bila razdražljiva. Ali i nestrpljiva da
popravim stvari, da ponovno bude kao što je bilo prije rata.

Jednoga kasnog jesenskog poslijepodneva posjetila sam tatu u pošti. Pružio mi je paket
kroz rešetke na šalteru.
- Dočepao sam ga se prije cenzora - šapnuo je.
Paket nije bio veći od kutije za cipele, omotan smeđim papirom.
- Pazi što ti prijateljice šalju.
Adresa pošiljatelja bila je C. Ferriday, 31 East 50th St., New York, NY, S.A.D. Caroline je
bila pametna i nije ga poslala iz konzulata. Tad bi sigurno bio otvoren. Ali svaka komunikacija
sa Zapada bila je sumnjiva i bilježila se u dosje.
- I pismo od Zuzanne.
Izgledao je znatiželjno, ali samo sam gurnula i paket i pismo pod kaput.
Požurila sam u naš stan i uspela se stubama na treći kat. Napokon sam mogla hodati kao
normalna osoba. Halina je na naša vrata zalijepila novi poster: IZLOŽBA DESETOG
OKRUGA: POLJSKA U SLIKAMA. Kako sam mogla zaboraviti da je tu večer otvorenje izložbe?
Otkad sam otišla, Halina je slikala s novim žarom. Pokušavala sam ne misliti o tome.

297
 Odložila sam paket na kuhinjski stol i zagledala se u njega. Znala sam što je unutra.
Čula sam udarac kamenčića o kuhinjski prozor i provjerila tko ga je bacio. Sigurno djeca
iz susjedstva. Podigla sam prozor, spremna prekoriti ih, i ispred zgrade ugledala Pietrika.
- Dan je divan! - rekao je. - Dođi se igrati.
- Razbit ćeš prozor tim kamenjem - odgovorila sam, oslonivši se na podlaktice. Još uvijek
je bio veoma zgodan, kao dječak. Malo se udebljao oko struka, ali kamo god smo išli, žene su
ga još uvijek pogledavale, kad su mislile da ja ne gledam.
- Hoću li morati doći po tebe? - s osmijehom je upitao, položivši dlanove na bokove.
Zatvorila sam prozor, a on je već za nekoliko sekundi bio u stanu. Došao je zadihan,
rumenih obraza. Prišao mi je i pokušao me poljubiti, ali okrenula sam glavu od njega.
- Sjećaš se da sam ti muž?
- Mislim da imam gripu. Mišići me bole. Stalno se znojim.
- Još uvijek? - iznenadio se Pietrik. - Možda zato što ne piješ one tablete.
- Ne znam.
Spustio je ruku na paket. - Što je ovo?
- Paket od Caroline.
- Što čekaš? Otvori ga. - Pietrik mi je dobacio kutiju.
Uhvatila sam je. - Ne još.
- Kasia, što čekaš?
- Znam što je u njemu. Želi da odem u Stocksee, grad u Njemačkoj. Da identificiram...
- Koga?
Vratila sam kutiju na stol. - Hertu Oberheuser.
- Zar su je pustili?
- Misle da možda ima liječničku ordinaciju. A treba im potvrda nekog tko zna kako ona
izgleda.
- Još uvijek je liječnica? Hoćeš li otići?
Nisam odgovorila.
- Kasia, moraš imati posebne dokumente. A čak ni oni nisu jamstvo da će te pustiti preko
granice.
- Dokumenti su u paketu.
- Osim toga, put nije jeftin. Samo benzin...
- I novac je u paketu. Poznavajući Caroline, i zloti i marke.
Pietrik mi je prišao korak bliže. - Kasia, moramo otići. Napokon možemo učiniti nešto da
im se osvetimo. Poći ću s tobom.
Prelazak preko granice strašno je riskantan. Znaš li koliko je ljudi umrlo prelazeći je?
- Ilegalno. Ljudi je legalno svakodnevno prolaze.
- Sad je teže. Osim toga, to područje puno je minskih polja. Čuva ga pedeset tisuća GDR-
ovih stražara i svi su vrhunski strijelci. Kad sumnjaju, prvo pucaju pa tek onda postavljaju
pitanja.

298
 Pietrik me uhvatio za ruke.
- Poći ću s tobom. Halina može ostati s tvojim roditeljima.
- Pietrik, završila sam s tim. S pokretom otpora. S Ravensbrückom. Moram krenuti dalje.
- U tome i jest problem - ne možeš krenuti dalje. Jesi li se uopće obratila kćerki otkad si
se vratila kući?
- Zaposlena je slikanjem...
- Nedostajala si joj kad si otišla. Napravila je kalendar i križala dane do tvog povratka.
- Sad radim dvije smjene.
Pietrik me uhvatio za ramena. - Možeš li naći vremena za nju?
- Uvijek je kod Marthe...
Prišao je stolcu na koji je bacio svoju jaknu i posegnuo za njom.
- Uvijek je kriv netko drugi, Kasia. - Krenuo je prema vratima. - Nikad nećeš naučiti, zar
ne?
- Kamo ideš?
- Na izložbu naše kćerke.
Zakoračila sam prema njemu. Kako može samo tako otići? - A večera?
- Jest ću vani. - Zastao je na vratima. - I ozbiljno razmisli da pođeš sa mnom u Stocksee.
Takva se prilika ne pruža svaki dan.
Okrenula sam se i čula da se vrata zatvaraju. Imala sam osjećaj da će mi se želudac
rasprsnuti. Gledala sam kroz prozor kako Pietrik odlazi s rukama u džepovima. Na ulici je
sreo Halinu, koja je teglila crnu mapu prepunu crteža. Zagrlili su se i otišli svaki svojim putem,
Halina prema našem stanu. Kad je ušla, još uvijek sam bila kivna.
- Izgledaš grozno - rekla je.
- Hvala.
- Hoćeš li doći na moju izložbu? Nadala sam se da hoćeš.
Iz dana u dan, Halina je sve više izgledala kao umjetnica. Tog dana bila je odjevena u
jednu staru Pietrikovu košulju, zamrljanu bojom. Svoju plavu kosu nosila je skupljenu na
tjemenu, kao nekoć moja majka. Bilo ju je teško gledati, toliko je nalikovala Matki.
Gurnula sam Carolinin paket pod stol. - Imam posla.
- Matka, nikad nisi bila ni na jednoj mojoj izložbi. Jedna učiteljica želi kupiti moju sliku.
Pogledala sam kroz prozor. - Bolje potrči za ocem. Odvest će te na večeru.
- Na izložbi će biti sira - rekla je Halina.
- I votke, pretpostavljam.
- Da.
Ako moderna umjetnost nije dovoljno moderna, nakon čaše dvjesto postotnog alkohola
postat će takva.
- Požuri da sustigneš oca - rekla sam.
Halina je otišla bez pozdrava. Prišla sam prozoru i gledala kako izlazi iz zgrade. Izgledala
je veoma malena. Hoće li se okrenuti i mahnuti? Neće. Ali barem je s jednim roditeljem bliska.

299
 Otvorila sam Zuzannino pismo, kratko i jezgrovito, napisano onako kako je i inače
prenosila loše vijesti. Neće se vratiti. Ponovno je produžila vizu i nagovijestila da pripremaju
vjenčanje. Međutim, jedna je vijest bila dobra. Liječnici u Mount Sinaiju složili su se da je
njezin rak još uvijek u remisiji.
Nazdravila sam toj vijesti bočicom votke iz zrakoplova.
U ormariću sam pronašla samo zobene pahuljice pa sam si napravila zdjelicu kaše i
natočila čašu Pietrikove votke. Za votku proizvedenu u podrumu, lako je klizila niz grlo. Kao
što je tata znao reći, osjećao se okus krumpira. Bila je jača od votke iz zrakoplova i ugodno mi
grijala želudac, dok nisam pomislila na sivu kašu i votku koje se kotrljaju u njemu.
Nikakvo čudo da ju je Pietrik pio tek tu i tamo. Osjetila sam trnce u cijelom tijelu i toplinu
u rukama i prstima, glavi i ušima. Kad sam odjenula svoju američku haljinu, i mozak mi je
bio umrtvljen. Osmjehnula sam se zrcalu. S novim zubom, ponovno sam se mogla gledati.
Zašto ne bih otišla na izložbu i uživala u događaju koji je mom djetetu veoma važan?
Najlonske čarape skrivale su nekoliko ožiljaka koje sam još uvijek imala. Možda će i moj
suprug biti sretan što me vidi.
Halinina škola nije bila daleko. Ušla sam u dvoranu za tjelesni i u njoj zatekla blještave
reflektore uperene u slike obješene na zidove od građevnih blokova i mnoštvo ljudi koji su se
divili učeničkim radovima. Marthe i tata stajali su na suprotnom kraju prostorije i razgovarali
s jednim naizgled umjetničkim parom. Na stolu su bile boce votke i papirnati tanjur s
kockicama sira.
- Matka, došla si - osmjehnula se Halina. - Prvi put u životu. Dođi da ti sve pokažem.
Pietrik je stajao naslonjen rukom na zid, zadubljen u razgovor s nekom ženom s crvenim
šeširom.
- Samo da uzmem kockicu sira - odgovorila sam, najednom bez daha.
Prišle smo stolu sa zakuskom i uzela sam nekoliko kockica sira i čašu votke.
- Otkad ti piješ votku? - upitala je Halina.
- Važno je probati nove stvari.
Otpila sam gutljajčić pa zabacila glavu i iskapila čašu. Bila je mekša i ukusnija od naše
kod kuće. Postajala sam zaljubljenica u votku.
- Da ti pokažem svoj autoportret - rekla je Halina. Uhvatila me je za ruku, a mene su oči
zapeckale od suza. Kad me je zadnji put uhvatila za ruku?
Halinini radovi bili su izloženi najednom zidu; svi su bili živih boja, snažni i maštoviti.
Portret žene koja kuha, nedvojbeno Marthe, naslikan kao kroz kaleidoskop. Uz njega riba s
tijelom automobila, puna zupčanika i dijelova motora.
- Sviđa li ti se žena u kuhinji? - upitala je Halina.
- Marthe? Boje su divne.
- To nije Marthe. To si ti. Naslikala sam je u nijansama plave. Tvoje najdraže boje.
Nove suze nagrnule su mi na oči, a boje se zakovitlale kao u staklenki vode.
- Ja? - upitala sam. - Baš lijepo.
- Jedva čekam da ti pokažem najbolju. Učiteljica je želi kupiti, ali možda je zadržim.

300
 Pokušala sam obrisati oči ubrusom dok me je Halina vodila prema svom autoportretu.
Kad sam stala pred to platno, ono kao da je posegnulo prema meni i ugrizlo me, toliko je bilo
živo.
- Što kažeš? - upitala je Halina.
Ta slika bila je najveća u prostoriji: lice žene zlatne kose, s vijencem od trnja na glavi.
Moja majka.
Ponovno sam osjetila toplinu u cijelom tijelu i zavrtjelo mi se u glavi. - Moram sjesti.
- Ne sviđa ti se - rekla je Halina i prekrižila ruke na prsima.
- Sviđa mi se. Jako mi se sviđa. Samo moram malo sjesti.
Sjela sam na sklopivi stolac i gledala kako se Pietrik smije sa
svojom prijateljicom. Postojao je razlog zašto nisam često izlazila.
Tad je Halina otišla po Pietrika i dovela ga.
- Izvoli - rekla je, pružajući mi čašu votke.
- Što te je dovuklo ovamo? - s osmijehom je upitao Pietrik. - Divlji konji?
- Ti sigurno nisi - odgovorila sam.
Pietriku je osmijeh iščezao s lica. - Kasia, ne ovdje.
- Vidim da uživaš u izložbi. - Trznula sam bradom prema ženi s crvenim šeširom. Vid mi
je bio zamagljen, jezik razvezan alkoholom.
- Pila si? - upitao je Pietrik.
- Samo ti smiješ piti - odvratila sam i otpila gutljaj iz papirnate čaše. Najednom mi je sve
postalo jasno.
Pietrik je posegnuo za mojom čašom. - Vodim te kući.
Istrgnula sam čašu iz njegove ruke i ustala. Baš u tom trenutku prišli su nam Marthe i
tata s Halininom učiteljicom likovnog.
- Vi ste Halinina majka? - upitala je učiteljica, zgodna, tamnokosa žena u ljubičastom
kaftanu, s crnim, okruglim naočalama na nosu. Ispružila je ruku iz rukava nalik na šišmišovo
krilo i ponudila mi je preko Halinina ramena.
- Halina i ja često razgovaramo - rekla je. - Jako vas hvali.
- Stvarno? - upitala sam. - Priznaje da ima majku?
Svi su se pretjerano nasmijali. Nije baš bilo toliko smiješno.
- Ah, tinejdžeri - rekla je učiteljica. - Jeste li vidjeli Halinin autoportret? Moja kolegica na
sveučilištu kaže da joj je ta slika najdraža od svih ovdje izloženih.
- Prikazuje moju majku - rekla sam.
- Molim? - iznenadila se učiteljica.
Marthe i tata su se pogledali. Prostorija se zavrtjela kao vrtuljak u lunaparku.
- Kasia, Halina je naslikala sebe - rekla je Marthe.
Pietrik me uhvatio za ruku.
- Da si poznavala moju majku, danas ne bi spavala u njezinu krevetu - odvratila sam.
- Idemo kući - rekao je Pietrik.

301
 Istrgnula sam se iz stiska njegovih snažnih prstiju. - Halina vam to u vašim čestim
razgovorima možda nije rekla, ali moja je majka umrla zbog mene, zbog mog rada za pokret
otpora. Nakon svega što je učinila za mene.
Prinijela sam čašu usnama, ali kliznula mi je iz ruke i votka se razlila niz prednjicu moje
haljine.
- Pietrik, odvest ćemo Halinu k nama - rekla je Marthe.
- Da, moja majka bila je slikarica kao Halina, ali ona je crtala portrete zlih ljudi. Zapravo,
ako baš morate znati, nacista. - Osjetila sam da mi je lice mokro od suza. - Što joj se dogodilo?
To samo Bog zna, gospođo učiteljice likovnog, jer nije se oprostila, ali vjerujte mi, žena na toj
slici je moja majka.
Nakon toga, sjećam se samo da me je Pietrik pridržavao na povratku kući, i da smo zastali
u jednoj uličici da povratim i obrišem zgrušanu zobenu kašu sa svoje američke haljine.
Sutradan sam se probudila prije zore.
- Vode! - doviknula sam, načas misleći da sam u Revieru u Ravensbrücku.
Uspravila sam se u Halininu krevetu i shvatila da sam u spavačici. Je li me Pietrik
preodjenuo? Malo-pomalo, sjetila sam se događaja prethodne večeri i moji obrazi zažarili su
se u tami. Kakvu sam budalu napravila od sebe. I prije nego što sam ustala, znala sam da
moram otići u Stocksee.
Prošla sam pokraj Pietrikove sobe. Spavao je s rukom na licu, nagih prsa. Lijep. Kako bi
bilo da se jednostavno zavučem pokraj njega? Zašto nemam hrabrosti spavati s vlastitim
suprugom?
Kad je svanula zora, spakirala sam kovčeg s potrebnim stvarima i otvorila Carolinin
paket, pazeći da ne probudim Pietrika. U kutiji sam pronašla dokumente za prelazak granice,
njemački novac, poljski novac, i pismo s njemačkom poštanskom markom, naslovljeno na
najveće njemačke novine, koje je navodilo pojedinosti Hertin ili ratnih zločina u
Ravensbrücku i ranijeg puštanja iz zatvora. Tri karte, popis odobrenih benzinskih postaja na
kojima ću kupiti benzin i podrobne upute. Poruku s isprikom jer nije uspjela osigurati putne
dokumente za više od jedne osobe i cijelu kutiju Fig Newton keksa. Ubacila sam kekse u
kovčeg i zaključala ga. Pietrik se promeškoljio u susjednoj sobi.
Zastala sam. Bih li mu trebala ostaviti poruku? Napisala sam nekoliko riječi na papir iz
Carolinina paketa i spustila se stubama do starog tirkiznog automobila, koji mi je tata
posuđivao s vremena na vrijeme, automobila koji je Pietrik godinama održavao na životu.
Kao što je tata rekao, na tom automobilu bilo je više hrđe nego boje, ali služio je svrsi.
Isprva sam se izjedala pitanjima. Što ako je to stvarno Herta? Hoće li mi nauditi? Hoću li
ja njoj? Kad sam malo odmaknula, razmišljala sam bistrije glave. Bilo je veoma rano i bila sam
jedna od rijetkih vozača na cesti. Raširila sam kartu i upute na suvozačko sjedalo, uključila
radio, spustila prozor i za doručak pojela jedan cijeli omot Fig Newtona. Na kutiji je pisalo
NOVO DVOSTRUKO PAKIRANJE OSTAJE SVJEŽIJE! I doista su bili ukusniji no ikad, meki i
vlažni izvana, sa slatkim punjenjem od smokve. Znatno su me oraspoložili. Možda je ovo
putovanje ipak dobra zamisao.
Vozeći se prema sjeverozapadu, prolazila sam kroz jedno zapušteno selo za drugim, a
jedina boja u sumornim gradićima bila je crvena na bijelim propagandnim posterima koji su

302
veličali vrline socijalizma i NESALOMLJIVO PRIJATELJSTVO S NARODIMA SOVJETSKOG
SAVEZA.
Putovanje je bilo komplicirano jer je Njemačkoj oduzeta sva zemlja koju je zauzela
tijekom rata. Na istoku je vraćena Poljskoj pod ruskom okupacijom, a na zapadu bila
podijeljena između Zapadnih saveznika. Od okupirane Njemačke nastale su dvije
nove države, slobodna Zapadna Njemačka, više ne posve pod savezničkom okupacijom, i
manja Njemačka Demokratska Republika, GDR, na istoku.
Trebao mi je cijeli dan da se provezem kroz Poljsku i Istočnu Njemačku. Ceste su bile
pune rupa i često prekrivene smećem, a putnički automobili veoma rijetki. Pokraj mene je
proštropotao sovjetski vojni konvoj sa zacrnjenim registarskim tablicama. Vojnici koji su se
vozili u kamionima promatrali su me kao da sam cirkuska atrakcija. Prve noći spavala sam u
automobilu, s jednim otvorenim okom, u strahu od pljačkaša.
Sutradan sam kroz gustu maglu i kišicu stigla do granice između Zapadne Njemačke i
sovjetskih teritorija, dugu 1393 kilometra. Caroline me je uputila na najsjeverniji granični
prijelaz Lübeck/ Schlutup, jedan od samo nekoliko otvorenih za ljude koji nisu njemački
državljani. Dok sam se približavala stražarnici i rampi s crvenim prugama, koja je priječila
prolaz, usporila sam i zaustavila se ispred zadnjeg vozila u koloni.
Kišica je udarala o krov automobila dok sam čekala i proučavala bijeli, betonski
stražarski toranj u daljini. Promatraju li me s tog tornja? Vide li da iz ispušne cijevi mog
automobila na samrti suklja ljubičasti dim? Negdje je zalajao pas, a ja sam razmišljala o golom
krajoliku i dugoj, metalnoj ogradi uz cestu. Jesu li iza te ograde postavljene eksplozivne
naprave? Sve će biti dobro, ako ne budem morala izaći iz automobila.
Kolona vozila se pomaknula. Brisači mog automobila bili su beskorisni, jer sitni lopovi
davno su sa njih ukrali gumu. Isključila sam radio da se mogu koncentrirati. Gdje je Zuzanna
kad mi je najviše potrebna? Oh, da. Uživa u svom novom životu u New York Cityju. Ponovno
sam, po tko zna koji put, provjerila svoje dokumente. Tri stranice s kićenim potpisom. Kasia
Kuzmerick, kulturni ataše, pisalo je. Prešla sam prstom preko izbočenog pečata. Sigurno
nisam izgledala kao kulturni ataše, ali zbog tih dokumenata osjećala sam se važno. Sigurno.
Kad sam stigla do granične kućice, haljina mi je bila natopljena znojem ispod debelog
kaputa. Spustila sam prozor da mogu razgovarati s istočnonjemačkim stražarom.
- Polski? - upitao je.
Kimnula sam i predala mu dokumente. Kratko ih je pogledao i okrenuo se prema
stražarnici. - Ne gasite motor - rekao je na njemačkom.
Čekala sam i promatrala mjerač goriva. Spušta li se kazaljka dok je gledam? Još dvojica
istočnonjemačkih vojnika razgrnula su zavjese u stražarnici i pogledala me. Na kraju je mom
automobilu prišao jedan sredovječni časnik.
- Izađite iz automobila - rekao je na poljskom s njemačkim naglaskom.
- Zašto? Gdje su moji dokumenti?
- Zaplijenjeni su.
Zašto nisam poslušala Pietrika? Možda je imao pravo. Neki ljudi nikad ne nauče.

303
 ČETRDESET I PETO POGLAVLJE

KASIA

1959.

T rebalo mi je vremena da na graničnom prijelazu izađem iz automobila, jer ma koliko

pokušavala, nisam uspjela otvoriti vrata. Na kraju sam se prebacila na suvozačko sjedalo
i izašla kroz suvozačka vrata, što je zabavilo granične stražare koji su se šepirili sa svojim
puškama.
Kiša se pretvorila u rosulju i gledala sam kapljice koje su se skupljale na sjajnom obodu
kape časnika koji mi je naredio da izađem. Imala sam osjećaj da će me noge izdati pa sam se
oslonila rukom o haubu automobila, ali brzo sam povukla ruku kao oparena, jer metal je bio
vreo od motora. Hoće li se automobil pregrijati?
- Imate otmjene dokumente - rekao je časnik. - Ali zamijenili smo ih jednodnevnom
propusnicom.
- Ali ti dokumenti su...
- Ako vam se ne sviđa, slobodno se okrenite i vratite odakle ste došli. U svakom slučaju,
mičite taj auto odavde. Tek što nije crknuo.
Uzela sam propusnicu. Je li primijetio da mi prsti drhte? Ta propusnica, dotad već
promočena i ne veća od kutije cigareta, bila je bijedna zamjena za moje divne dokumente.
- Pazite da se do šest sati sutra ujutro vratite ovamo, ili ćete živjeti u ovoj kućici s nama.
- Mahnuo je sljedećem automobilu u redu, što je značilo da je naš razgovor završen.
Kad sam se vratila za volan, od olakšanja me je oblio hladan znoj. Na sljedećem prijelazu
bilo je lakše i kad su me stražari na zapadnonjemačkoj granici propustili, odvezla sam prema
Stockseeu.
Zapadna Njemačka bila je kao neki drugi svijet, vilinska zemlja zelenih polja i urednih
farmi. Cesta je bila glatka i kamioni su me pretjecali na svojoj omiljenoj ruti, jer moj automobil
odbijao je ići brže od osamdeset kilometara na sat. Zaustavila sam se samo jednom, kod prve
pošte koju sam ugledala, i poslala brzojav Caroline da joj javim da sam krenula.
Negdje u predgrađu Stockseea začula sam strašan zveket, a kad sam se okrenula, vidjela
sam da mi je otpao auspuh i da se kotrlja prema rubu ceste. Ubacila sam u rikverc, podigla s
ceste usku metalnu cijev i bacila je na stražnje sjedalo. Nakon toga, kad sam pritisnula
papučicu gasa, moj automobil zvučao je kao najglasniji motocikl, ali što sam mogla? Morala
sam dalje.

304
 Rano poslijepodne dokloparala sam u Stocksee i zadrhtala prolazeći pokraj ploče:
WILKOMMENI N STOCKSEE! Hertina baza? Bio je to ruralni gradić blizu istoimenog jezera,
velikog, mirnog i tamnog. Uvijek je voljela jezera.
Odvezla sam se u središte Stockseea, urednog mjestašca. Ako je odjeća stanovnika bila
ikakav pokazatelj, Stocksee je bio i konzervativan gradić, jer većina njih bila je odjevena u
tradicionalni Tracht, muškarci u kožne hlače, Trachten kaputiće i alpske šešire, žene u
dindrlice. Usporila sam uz pločnik i svojim najboljim zahrđalim njemačkim zamolila jednog
muškarca za pomoć.
- Oprostite, gospodine, biste li mi mogli reći gdje je Dorfstrasse? - Muškarac me nije ni
pogledao i samo je nastavio svojim putem. Preplašeno sam se trznula ugledavši na pločniku
ženu sličnu
Gerdi Quernheim, logorskoj bolničarki. Je li moguće da je to ona? Zar je već izašla iz
zatvora?
Pronašla sam liječničku ordinaciju, jednokatnicu od bijelo obojane opeke. Parkirala sam
se podalje niz ulicu, sretna što napokon mogu ugasiti motor, i sjedila u automobilu privlačeći
neprijateljske poglede prolaznika. Jedan od njih naglašeno je zavirio na stražnje sjedalo i
pogledao auspuh koji je ležao na njemu. Pokušala sam smiriti disanje i skupiti hrabrost. Da
se jednostavno vratim kući? Nazovem policiju i zamolim pomoć? To možda ne bi dobro
završilo.
Pokraj mene je kliznuo srebrni Mercedes-Benz i zaustavio se uz rub ceste ispred
ordinacije. Model je bio stariji, ali Pietrik bi se divio takvom automobilu.
Iz automobila je izašla žena. Je li moguće da Herta vozi tako skup automobil? Zašto sam
zaboravila svoje naočale? Srce mi se praćakalo kao pomahnitala riba. Žena je premršava da
bi bila ona, nije li? Znojni dlanovi klizili su mi na volanu dok sam gledala kako ta žena ulazi u
ordinaciju.
Prebacila sam se na suvozačko sjedalo i izašla. Šarke na vratima su zaškripale, a ja sam
zatresla rukama kao mokrim krpama, ne bih li se smirila. Prišla sam ordinaciji i zastala ispred
mjedene ploče pokraj vrata. ORDINACIJA OBITELJSKE MEDICINE. Ispod toga je pisalo:
VOLIMO DJECU. Djecu? To nije mogla biti Herta. Tko bi dopustio nekom kao ona da dirne
njegovo dijete?
Čekaonica nije bila velika, ali bila je obeshrabrujuće čista i uredna. Na zidovima su bila
naslikana jata maničnih riba i kornjača, a u kutu prostorije žuborio je akvarij. Sjela sam i
prelistavala časopise, povremeno pogledavajući pacijente i čekajući da vidim hoće li ona
proći. Bilo je teško gledati tu dobro uhranjenu djecu i njihovu baršunastu kožu, i znati da ih
možda pregledavaju Hertine zločinačke ruke. Sestra je prozivala pacijente, a majke ulazile s
djecom u ordinaciju, baš kao nekoć mi. Daje li im ona cjepivo, ili to prepušta medicinskoj
sestri?
Gledala sam kako skalar u akvariju usisava kamenčiće s ružičastog dna posude i pljuje ih.
Sučelice meni sjedila je jedna njemačka majka, utjelovljenje arijevske čistoće. Nacisti bi je
tijekom rata stavili na naslovnice svih časopisa. Pomislila sam da joj kažem da su u
Ravensbrücku ubijali djecu, ali predomislila sam se. Nikad sam ne nudi informacije.
Nijemcima je to uvijek sumnjivo.
Iako je u prostoriji bilo hladno, znoj mi se slijevao niz leđa. Da se smirim, prelistavala
sam časopis Njemačka majka. Rat je davno završio, ali Hausfraüen nisu daleko odmaknule.
305
Još uvijek su naporno radile, ali više ne za svog ljubljenog Führera. Ako je taj časopis bio
ikakav pokazatelj, Nijemci su obožavali novog idola - potrošačku robu. Volskwagene, hi-fije,
perilice posuđa i televizore. Barem je to bilo neko poboljšanje. Sestra je provirila
kroz prozorčić.
- Imate li zakazano? - upitala je. Na vjeđama je imala modro sjenilo. Šminka? Führer to ne
bi odobrio.
Ustala sam.
- Nemam. Ali ako liječnica ima vremena, voljela bih da me primi.
Dodala mi je dugi obrazac zarobljen srebrnom štipaljkom.
- Ispunite ovaj obrazac pa ću provjeriti.
Nijemci još uvijek vole birokraciju.
Ispunila sam obrazac navevši svoje pravo prezime i lažnu adresu u obližnjem gradiću
Plön. Ruke su mi se toliko tresle da je napisano bilo jedva čitljivo. Čemu brinuti? Rat je davno
završio. Hitler je mrtav. Što mi Herta može učiniti?
Dok sam čekala, slušala sam glazbu. Čajkovski? Nije me smirivala.
Kad je i posljednji pacijent ušao u ordinaciju, ostala sam sama u čekaonici. Hoće li me se
ona sjetiti? Bila sam sigurna da će prepoznati svoju rukotvorinu.
Sestra je provirila kroz svoj prozorčić.
- Doktorica će vas primiti nakon zadnjeg pacijenta. Ja uskoro odlazim pa vas molim da
mi date ispunjeni obrazac.
- Naravno. - Pružila sam joj obrazac.
Bit ću ondje sama s liječnicom? Bih li trebala jednostavno otići?
Prišla sam drvenoj vješalici u kutu prostorije, na kojoj je visjela samo bijela kuta, i
objesila na nju svoj kaput. Na pločici s imenom, pričvršćenoj na džep na prsima, pisalo je DR.
OBERHEUSER. Protrnula sam. Bilo je veoma neobično vidjeti to ime negdje napisano. Osoblje
u Ravensbrücku pazilo je da nam ne otkrije svoja imena. Iako, znale smo ih.
Sestra je ustala, pospremila svoj stol; bila je spremna za odlazak.
Zašto bih ostala? Ako sad odem, nitko neće znati da sam bila ovdje. Caroline može poslati
nekog drugog.
Zadnja majka prošla je kroz čekaonicu s djetetom u naručju i nasmiješila mi se na izlasku.
S tugom sam se sjetila kćerčice gospođe Mikelsky. Mogla sam izaći iz čekaonice za tom
simpatičnom mladom ženom i vratiti se kući u Lublin. Brzo sam navukla kaput i krenula
prema vratima. Disala sam kroz otvorena usta, hvatala zrak. Stigla sam do vrata i ovila prste
oko glatke kvake.
Idi.
Ali prije nego što sam stigla pritisnuti kvaku, sestra je otvorila vrata koja su vodila u
stražnje prostorije.
- Kasia Bakoski? - osmjehnula se. - Doktorica će vas sad primiti.

306
 ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE

CAROLINE

1959.

D vadeset i peti listopada 1959. pokazao se savršeno dražesnim danom za vjenčanje. Majka
je bila sjajno raspoložena, iako su Sjedinjene Države upravo lansirale majmune Ablea i
Bakera u svemir, zbog čega je od jutra do sutra pisala pisma protiv takve okrutnosti prema
životinjama.
Ta godina bila je obilježena mnogočime što se dogodilo prvi put. Prvim diplomatskim
posjetom sovjetskog premijera Nikite Hruščova Sjedinjenim Državama. Prvom izvedbom
mjuzikla Gypsy na Broadwayu. Prvim vjenčanjem u Hayu.
Sergeu i Zuzanni je na vjenčanju bilo zajamčeno dobro vrijeme, jer smo uz veliki trošak
dale podići šator u vrtu. Bilo je bablje ljeto, magličasto vruće i tek lagano vjetrovito.
Nije to bilo vjenčanje iz visokog društva, ako ste naviknuti na takva vjenčanja - daleko od
toga, što je potvrđivala naša povorka na povratku iz crkve. Naša bučna mala skupina vijugala
je od katoličke crkve u Bethelehemu do Haya, praćena zvonjavom zvona gradskih crkvi. Cijeli
Bethlehem izašao je na ulice zbog Sergeova i Zuzannina važnog dana, osim Earla Johnsona,
koji je smatrao da ga dužnost obvezuje da ne napušta svoj stolac u pošti.
Povorku je predvodila majka, diskretna u sivom taftu, s gospodinom Merrillom uz rame.
Hodala je unatraške, dirigirajući orkestrom svojih ruskih prijatelja, koji su glazbala ukrasili
veselim cvijećem i vrpcama. Svirali su poletnu inačicu Bachove kompozicije „Isus mi je svagda
radost“ i moram priznati da je na balalajkama zvučala dražesno.
Za njima su išli mladenka i mladoženja. Serge je bio neodoljiv u jednom od očevih odijela
od gabardena, koje smo suzile za njega, i smiješio se od uha do uha, kao muškarac koji se
fotografira uz trofejnu sabljarku na doku u Key Westu. Koji muškarac ne bi bio ponosan
oženiti se ljupkom Zuzannom? Bila je mješavina Audrey Hepburn i Grace Kelly, s
temperamentom janjeta. Od svoje se tvrdoglave sestre Kasije razlikovala kao dan od noći.
Kasia je bila osvježujući izravna, Zuzanna suptilnija.
Majka je Zuzanni sašila haljinu od žućkaste čipke. Lijepo joj je pristajala, čak i onako
načičkana novčanicama, prema poljskom običaju, koje su lepršale na vjetru kao rese na
haljinama kakve su se nosile dvadesetih godina. Mladenkin vjenčani buket bio je buket
Souvenir de la Malmaison ruža gospodina Gardenera, mirisan i plavičasto-ružičasti. I
mladoženja je nosio cvijet - desetomjesečnog dječaka po imenu Julien, s obrazima kao
breskve i gustom kosom koja je, po riječima moje majke, bila „crna i ravna kao u Kineza“. Taj

307
mili dječačić već je dva tjedna bio službeno njihov, ali stopala su mu tek trebala dodirnuti tlo,
koliko ga je odraslih voljelo nositi na rukama.
Iza raznoraznih rođaka i poznanika, koračale smo Betty i ja. Betty je blistala u Chanelovu
kostimu, prebacivši preko ramena stolu s glavama kunića koje su poskakivale pri svakom
koraku. Ja sam odjenula ravnu haljinu od svile svijetloljubičaste boje, koju mi je sašila majka,
i za koju je Zuzanna izjavila da dolikuje majci mladenke, na što sam se ja rasplakala i prije
nego što je obred počeo. Na začelju povorke nalazila se krmača Lady Chatterley, s ogrlicom
od ivančica oko vrata, i kao mnogi naši gosti najznatiželjnija kakva će biti torta.
Naša povorka skrenula je na šljunčani prilaz kući. Iza kuće, iza štaglja i štala, sve do
sljedeće ulice, Munger Lane, protezala se sjenokoša. Sijeno je bilo pokošeno i iza njega su
ostali samo šiljasti čuperci slame, a na rubu livade na vjetru su se njihale grane javora i
brijestova kojima se lišće već počelo rumenjeti. Pogled je sam skretao prema kraju livade, iza
voćnjaka i zaustavljao se na mojoj kućici za igru.
Promotrila sam tu kućicu, bijelu maketu svoje roditeljice, s kratkim dimnjakom i
zabatom na ulazu opremljenom klupičicama. Crna vrata blistala su na suncu, a svilene zavjese
boje vrbinih maca, koje je sašila Zuzanna, lepršale kroz prozore na vjetru. Nisam se začudila
što je ta kućica postala Zuzannina svojevrsna čahura, u koju se povlačila kad jednostavno nije
mogla podnijeti svijet. I meni je nekoć bila mjesto utjehe, na kojem sam nakon očeve smrti
provodila dane čitajući.
Kad je povorka odvijugala u vrt iza kuće, Betty i ja otišle smo u kuhinju po petit fours koje
je pripremio Sergeov pomoćni kuhar.
Serge je otvorio restoran u obližnjem Woodburyju, vikend oazi imućnih stanovnika
Manhattana. Nazvao ga je Serge! i lokalčić je bio besprijekoran i subotom navečer čekalo se u
redu za stol. To nije bilo nimalo neobično, jer svi znaju da Njujorčani postanu nemogući kad
su lišeni francuske kuhinje duže od dvadeset i četiri sata, i da je traže kao svinje tartufe. Ili su
možda za red ispred restorana bili zaslužni Zuzannini poljski deserti.
- Obožavam ove poljske običaje - rekla je Betty. - Pričvrstiti novac na mladenkinu
vjenčanicu? Genijalno. - Iz vukla je petit four iz kutije i cijelog ga ubacila u usta.
Zavezala sam jednu od Sergeovih novih pregača s logotipom njegova restorana, crnim S
na prednjici. - Betty, prestani stavljati novčanice od sto dolara na mladenku. Vulgarno je.
- Ali je običaj veoma praktičan.
- Ako ništa drugo, skreće Zuzannine misli s činjenice da nitko od njezine obitelji nije
mogao doći na obred.
- Caroline, njih dvoje moraju na medeni mjesec. Sigurno je naporno brinuti o djetetu
kojem izlaze zubi.
- Nedostaje joj sestra.
- Kasia? Zaboga, pa plati joj aviokartu.
- Nije tako jednostavno. Poljska je komunistička država. Svojski sam sa namučila daj oj
nabavim tranzitnu vizu za Njemačku...
- Da se suoči s onom liječnicom? Stvarno, Caroline...
- Poslala sam joj sve što treba, ali nije mi se javila.

308
 Paket sam ekspresnom poštom poslala u Poljsku još prije nekoliko tjedana, s više nego
dovoljno novca za putovanje do Stockseea, a još uvijek nisam dobila odgovor. I nisam bila
jedina koja je čekala da čuje je li liječnica u tom gradiću uistinu Herta Oberheuser. Mnogo
britanskih liječnika bilo je spremno pomoći mi da pritisnem njemačku vladu da Herti oduzme
liječničku licencu. Anise i njezine prijateljice također su bile spremne za bitku. Herta je
bila samo jedna od mnogih na našem popisu nacističkih ratnih zločinaca koji su morali
odgovarati za svoje zločine.
- Draga, tvoje moći nagovaranja uistinu su nenadmašne. Mene nećeš uhvatiti kako
klipšem do nekog zabitog njemačkog gradića da identificiram poremećenu nacističku
liječnicu.
Kako je Betty uspijevalo svesti svaku situaciju na apsurd? Jesam li iskoristila Kasiju
zamolivši je da identificira Hertu? Ništa joj se neće dogoditi - snažna je i sposobna, kao ja u
njezinim godinama.
- U svakom slučaju, ne brini zbog toga. Imam dar za tebe.
- Nisi trebala.
Betty je stavila Schiaparellijinu torbu za kupovinu na stol.
- Krasna je - rekla sam.
- Oh, torba je majčina i želi da joj je vratim. U starosti se pretvorila u pravu škrticu. Ali
dar je u torbi.
Posegnula sam u torbu i napipala flanel kojim je bilo omotano nešto metalno. Odmah
sam znala o čemu je riječ.
- Oh, Betty. - Morala sam se uhvatiti za stol da ne padnem.
Izvukla sam jedan flanelski smotak i odmotala ga. Niz vilica za ostrige.
- Sve su ovdje - rekla je Betty. - Već godinama ih kupujem od gospodina Snydera. Znaš da
mene prvu nazove kad dobije nešto dobro. A kad je dobio srebro Woolseyevih...
Izvukla sam iz torbe svih dvadeset smotaka i složila ih u piramidu smeđeg flanela na
stolu. I srebrne hvataljke bile su ondje.
Betty me zagrlila, a ja sam položila obraz na hladni, glatki nerc. - Caroline, nemoj mi se
sad rascmizdriti. Danas je radostan dan.
Prava sam sretnica što imam ovako velikodušnu prijateljicu. Majka može glumiti da je
nije briga, ali bit će presretna što se srebro Woolseyevih vratilo u obitelj.
Betty i ja odnijele smo svadbenu tortu na stol u vrtu, a ja sam svojim davno izgubljenim
hvataljkama poslužila petit fours. Sretni par stajao je okružen uzvanicima i posljednjim
bijelim kuglama jesenskih hortenzija, kao slučajnim promatračima koji izvijaju vratove da
vide proslavu. S Jubenom u naručju, majka je uspjela razrezati tortu, a sretni par uhvatio
pehar s dvije drške i iz njega pio votku, dok su Betty i članovi orkestra vikali „Gorku! Gorku!“,
potičući ih da piju.
Na povratku u kuću po još limunade, čula sam zvonce bicikla i ugledala Earla Johnsona
koji je skretao za ugao naše kuće, za sobom ostavljajući tamni, vijugavi trag u travi. Vozio je
svoj crveni
Schwinn Hornet, upotpunjen svjetiljkom i bijelom pletenom košarom načičkanom žutim,
plastičnim ivančicama.

309
 Skinuo je kapu i imao dovoljno pristojnosti da izgleda smeteno. - Oprostite što sam se
dovezao po travi, gospođice Ferriday.
- Nema veze, Earle. - Pa što ako sam ga nebrojeno puta zamolila da se ne vozi po travi? -
To je samo trava. Možda bi sljedeći put bilo bolje da jednostavno došećete?
Zuzanna je opazila Earla i prišla nam, s djetetom u naručju. Putem je ubrala grančicu
kasno jesenjeg jorgovana. Poškakljala je njome Juliena ispod brade, a on oduševljeno podigao
nožice, kao žabica. Sad kad se posve oporavila, u Zuzanninu koraku nije bilo nimalo
nesigurnosti.
Earl je stajao objahavši svoj bicikl. - Imam pismo za vas. Od... - zaškiljio je čitajući adresu
pošiljatelja.
Istrgnula sam pismo iz njegovih prstiju.
- Hvala vam, Earle. - Bacila sam pogled na pismo tek koliko je bilo dovoljno da opazim
Paulov rukopis i gurnula ga u džep pregače. Opipala sam ga i osjetila da je debelo. Dobar znak.
Jesu li Pan Amovi nedavno uvedeni direktni letovi iz New Yorka do Pariza puka slučajnost?
Earl je iz košare na biciklu izvukao još jednu omotnicu. - I brzojav. Čak iz Zapadne
Njemačke. - Pružio mi je brzojav i čekao, s rukama na upravljaču.
- Hvala vam, Earle. Dalje mogu sama.
Earl mi je poželio ugodan dan pa se okrenuo i odgurao svoj bicikl pred kuću, gdje ga je
presrela majka i odvela do torte.
Zuzanna mi je prišla, puna očekivanja.
Rasparala sam rub omotnice i izvadila brzojav. - Od Kasije je. Iz Zapadne Njemačke.
Osjetila sam miris cinkova oksida i dječjeg pudera kad je Zuzanna položila ruku na moju
- ruka joj je bila hladna, ali meka i brižna. Ruka majke.
- Da ga pročitam naglas? - upitala sam.
Zuzanna je kimnula.
- Piše: Na putu za Stocksee. Samo ja.
- Samo to? - upitala je Zuzanna. - Sigurno je još nešto napisala.
- Žao mi je, draga, ali to je sve. Potpis,“Kasia“.
Zuzanna je pustila moju ruku i uspravila se. - Znači, ide onamo. Da vidi je li to Herta.
Sama?
- Bojim se da je tako, draga. Znaš koliko je to važno. Kasia je hrabra cura. Bit će dobro.
Zuzanna je privinula Juliena uz sebe. - Ne znaš kakvi su oni.
Okrenula se i krenula prema kućici za igru, a dječak me, prislonivši sjajnu šačicu uz usta,
gledao preko njezina ramena dok su se udaljavali. Orkestar je zasvirao „Young Love“ Sonnyja
Jamesa dok sam pogledom pratila Zuzannu.
Stigla je do kućice, ušla i nježno zatvorila vrata, ostavivši me s poraznim osjećajem da
sam napokon pretjerala.

310
 ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE

KASIA

1959.

S estra me je uvela u ordinaciju.

- Pričekajte ovdje - rekla mi je.
Ordinacija je bila lijepo namještena, s orijentalnim sagom, blijedozelenim zidovima i
prozorima od poda do stropa, koji su gledali na mirni vrt. Mirisala je na kožu i staro drvo, a
pokućstvo je izgledalo skupocjeno. Tapecirana sofa. Sjajni smeđi stolić s nogama kao lavlje
Šape. Visoki kožni naslonjač za širokim radnim stolom. Sučelice naslonjaču stajao je crni
stolac s mrežastim sjedalom, očito namijenjen pacijentima. Zar Herta doista ovdje provodi
svoje dane? Ako ih provodi, to je veliki napredak u usporedbi s njezinim bivšim uredom.
Sigurno ne jede grah iz limenke.
- Vi ste nam danas zadnja pacijentica - rekla je sestra. - Doktorica je imala dug dan. Jutros
dvije operacije.
- Neke stvari nikad se ne mijenjaju.
- Molim?
Prišla sam stolcu. - Oh, ništa.
Ruke su mi se tresle dok sam se hvatala drvene naslone i smještala se na sjedalo. Jedan
zid bio je prekriven ugrađenim ormarima za knjige, a na polici je stajao sat od ružičasta
porculana.
- Ja sad idem - rekla je sestra. - Ovo je vaš račun. Doktorica će brzo doći.
- Hvala vam - odvratila sam.
Pogledala sam račun. Na vrhu je zgodnim slovima pisalo Dr. Herta Oberheuser. Moj
dokaz!
Gotovo sam ščepala sestru za ruku i zamolila je da ostane u prostoriji sa mnom, ali
umjesto toga, gledala sam kako odlazi. Što bi se moglo dogoditi? Nježno je zatvorila vrata. Ako
je ovo doista Hertin ured, bit će sjajno reći joj što je ide pa zalupiti vratima na odlasku.
Ustala sam i prišla ormaru s knjigama. Debeli sag prigušio je moje korake. Prešla sam
prstom niz debelu knjigu uvezanu u glatku kože i izvukla je. Atlas opće kirurgije. Hertina
specijalnost. Vratila sam knjigu na njezino mjesto i prišla ulju na platnu u pozlaćenom okviru,
na kojem su bile naslikane krave u polju. Na stolu je bila bugačica, telefon, kutija papirnatih
maramica i srebrni vrč za vodu na porculanskom tanjuru. Vrč je bio orošen. Kao i ja.

311
 Pogledala sam uokvirene diplome na zidu. DÜSSELDORFSKA AKADEMIJA PRAKTIČNE
MEDICINE. DERMATOLOGIJA. I još jedna za zarazne bolesti. Nema diplomu iz kirurgije?
Natočila sam si čašu vode.
Vrata su se otvorila, a ja sam se okrenula i na pragu prostorije ugledala ženu koja je izašla
iz srebrnog Mercedesa. Ukočila sam se, najednom osjetivši pijesak u ustima, i odložila čašu
na stol. Ta žena bila je Herta.
Prišla je stolu s liječničkim kartonom u ruci i crnim stetoskopom oko vrata, odjevena u
bijelu kutu. Bogu hvala da mi nije ponudila ruku da se rukujemo, jer dlanovi su mi bili vlažni.
Sjela sam, cijelo moje tijelo pretvorilo se u želatinu dok je ona držala podatke na obrascu
koji sam ispunila. Doimala se napola kao da se dosađuje, a napola kao da je razdražena.
- Kako vam mogu pomoći, gospođo Bakoski? Vi ste nova pacijentica?
- Nova, da - odgovorila sam, sklopivši ruke u krilu da se prestanu tresti. - Tražim
obiteljskog liječnika.
Sjela je u svoj kožni naslonjač i privukla se k stolu.
- Poljakinja? - upitala je skidajući čep sa svog nalivpera. Jesam li u njezinu glasu čula
natruhu prezira?
- Da - rekla sam i usiljeno se osmjehnula. - Moj suprug je trgovac mješovitom robom.
Zašto sam se toliko tresla? Što je najgore što se može dogoditi? Komandant Suhren je u
lijesu od borovine na nekom njemačkom groblju. Ili možda nije? Kako su nacisti iskrsavali u
tom gradiću, možda ga još vidim da leđno pliva u jezeru.
- Živite u Plönu? - namrštila se, podigla moju čašu sa stola i stavila ispod nje platneni
podmetač.
- Da.
- U Školskoj ulici?
- Točno.
- Čudno, jer u Plönu ne postoji Školska ulica.
- Zar sam napisala Školska ulica? Novi smo u gradu. - S druge strane prozora, svraka je
zalepršala krilima.
- Gospođo Bakoski, kako vam mogu pomoći?
Kako je moguće da me ne prepoznaje, a njezino je lice tako duboko urezano u moje
sjećanje?
- Možete li mi reći nešto o sebi? - upitala sam.
- Školovala sam se za dermatologinju i nedavno se prebacila na obiteljsku medicinu,
nakon što sam godinama radila u sanatoriju Hohenlychen i velikoj kliničkoj bolnici u Berlinu.
Kad mi je srce prestalo tako glasno lupati, bilo mi je ugodnije u mojoj ulozi. Stvarno me
nije prepoznala.
- To je sigurno bilo zanimljivo - rekla sam. - A prije toga?
- Bila sam liječnica u ženskom logoru za preodgoj u Fürstenbergu.
Zavalila se u naslonjač i spojila vrhove prstiju u piramidu. Nije bilo nimalo sumnje da je
to Herta, ali promijenila se. Postala je profinjenija, s dugom kosom i skupom odjećom. Zatvor

312
je nije slomio; dapače, učinio ju je sofisticiranijom. Cijelo moje tijelo napelo se od te pomisli.
Kako je moguće da zločinka uživa u raskošnom životu, a žrtva se vozika naokolo u limenci?
- Oh, Fürstenberg je divan - rekla sam. - Jezero i sve ostalo. Dražesno.
- Bili ste ondje?
To je bio taj trenutak. Imala sam izbor. Izaći nakon što sam je identificirala, ili ostati zbog
onog što sam doista željela.
- Jesam. Bila sam logorašica ondje.
Ura je odzvonila pola sata.
- Davno je to bilo - rekla je Herta. Uspravila se u svom naslonjaču i složila nepostojeće
predmete na svom stolu. - Ako nemate drugih pitanja, čekaju me pacijenti, a već kasnim.
To je bila stara Herta. Njezina ljubaznost nije mogla zauvijek trajati.
- Ja sam vam danas zadnja pacijentica.
Osmjehnula se. Tko bi vjerovao da se ta žena uopće može osmjehnuti? - Čemu podizati
staru prašinu? Jeste li ovdje zbog neke osvetničke pravde?
Najednom sam zaboravila sve govore koje sam uvježbala. - Stvarno me ne prepoznajete,
zar ne?
Osmijeh joj je iščezao s lica.
- Izvodili ste svoje čudovišne zahvate na meni. Ubijali mlade djevojke. Djecu. Kako ste
mogli?
- Radila sam svoj posao. Godinama sam samo zbog akademskog istraživanja služila
zatvorsku kaznu.
- Pet godina. A osuđeni ste na dvadeset. Znači, to je vaša isprika? Akademsko
istraživanje?
- Istraživanje za spas njemačkih vojnika. I za vašu informaciju, njemačka vlada godinama
je koristila pravo korištenja pogubljenih zločinaca u te svrhe.
- Samo što mi, Herta, nismo bile mrtve.
Pomnije me je promotrila. - Odslužila sam svoju kaznu, a sad, ako biste me ispričali...
- I moja je majka bila logorašica u Ravensbrücku.
Herta je malo previše naglo zatvorila ladicu svog stola. - Ne možete očekivati od mene da
ću znati sve o svim Häftling.
- Halina Kuzmerick.
- Ne zvuči mi poznato - bez oklijevanja je odvratila.
- Uredili ste da je premjeste u Baraku broj jedan.
- U Ravensbrücku je bilo više od sto tisuća Häftlings.
- Tu riječ više nemojte spomenuti.
- Ne sjećam se te osobe - rekla je i brzo me pogledala.
Boji li me se?
- Halina Kuzmerick - ponovila sam. - Bila je bolničarka. I radila je s vama u Revieru.
- Logorašice-bolničarke radile su u tri smjene. Zar očekujete od mene da ću ih se sviju
sjećati?

313
 - Bila je plavokosa i tečno govorila njemački. Slikarica.
Herta se osmjehnula. - Voljela bih vam pomoći, ali pamćenje me ne služi najbolje. Žao mi
je što se ne sjećam svake bolničarke koja je crtala portrete.
Vani su se oblaci raščistili i sunčevo svjetlo razlilo se kroz prozor na Hertin stol kroz. Sve
se usporilo.
- Nisam rekla da je crtala portrete.
- Moram vas zamoliti da odete. Stvarno imam posla. Moja...
Ustala sam. - Što se dogodilo mojoj majci?
- Ako ste pametni, vratit ćete se u Poljsku.
Prišla sam korak bliže njezinu stolu. - Možda su vas pustili iz zatvora, ali neki ljudi misle
da zaslužujete dodatnu kaznu. Mnogi to misle. Moćni ljudi.
- Platila sam svoju cijenu.
Začepila je nalivpero i bacila ga na bugačicu. Sunce je obasjalo njezin prsten i stolom se
razlilo kaleidoskopsko svjetlo.
- Imate divan prsten - rekla sam.
- Bakin - odgovorila je.
- Vi ste poremećeni. Patološki slučaj.
Herta je pogledala kroz prozor. - Ne znam o čemu govorite.
- Osoba neprilagođenog ponašanja koja...
- Ovaj je prsten u mojoj obitelji već...
- Herta, nemojte se truditi.
Izvadila je iz ladice svog stola otmjenu, kožnu lisnicu. - Želite li novac? Izgleda da svi
Poljaci gledaju kako će se okoristiti.
- Ako mi ne kažete što se točno dogodilo mojoj majci, otići ću ljudima koji su me poslali
ovamo i reći im da ste ovdje, sa svojim Mercedesom i svojom ordinacijom u kojoj liječite malu
djecu. Nakon toga otići ću novinarima i sve im reći. Kako ste ubijali ljude. Djecu. Majke.
Starice. A sad sjedite ovdje kao da se ništa nije dogodilo.
- Nisam...
- Naravno, ostat ćete bez svojih otmjenih slika. I knjiga u kožnom uvezu.
- Dobro!
- I bez ovog krasnog sata...
- Prestanite. Pustite me da razmislim. - Pogledala je svoje ruke. - Ako se dobro sjećam,
bila je sjajna radnica. Da, Revier je dovela u red.
- I? - Ovom brzinom, neću stići do graničnog prijelaza na vrijeme.
Herta je nagnula glavu u stranu. - Kako mogu znati da svejedno nećete otići novinarima?
- Nastavite.
- Dakle... krala je. Sve i svašta. Zavoje. Sulfonamide. Nisam mogla vjerovati. Ispostavilo se
da je ljekarnica iz grada po imenu Paula Schultz dostavljala narudžbe SS-ovoj ljekarni i
kradom joj doturala lijekove za srce. Pastu za cipele, da bi starije žene njome obojale kosu...
- Znam za što je ta pasta služila. Nastavite.

314
 - Sve to već je bilo dovoljno loše, ali za popis nisam znala. - Herta me brzo pogledala.
Nagnula sam se prema njoj. - Kakav popis?
- Popis operacija za eksperimente sa sulfonamidom. Bolničarka Marschall otkrila je da je
vaša majka prepravljala taj popis.
- Kako ga je prepravljala? - upitala sam, iako sam znala.
- Pokušala je skinuti vas i vašu sestru s popisa. I još jednu logorašicu.
- I zato su je ubili? - upitala sam, a suze mi nagrnule na oči.
- Najprije su je poslali u bunker. A onda je bolničarka Marschall rekla Suhrenu za ugljen.
Da ga je uzimala i davala Häftling.s koje su imale dizenteriju. Ja mu nisam ni rekla da je
provalila u ormarić s lijekovima, ali Suhrenu je i ugljen bio dovoljan.
- Dovoljan da je ubije? - upitala sam, s osjećajem da me usisava neki odvod.
- Krala je od Reicha.
- A vi ih niste spriječili.
- Nisam znala što se događa.
- Jesu li je odveli pred zid? - Ščepala sam torbicu tražeći rupčić, nesposobna nastaviti.
Herta je to pokušala iskoristiti.
- Sad stvarno moram ići - rekla je i već napola ustala.
- Sjednite. Tko ju je ubio?
- Ne mislim da je to...
- Herta, tko ju je ubio? - glasnije sam ponovila.
- Otto Poll - odgovorila je Herta. Sad je govorila brže. - Binzova ga je probudila iz
mrtvačkog sna.
Bojala me se. Već od same te pomisli uspravila sam se na stolcu.
- Kako se to dogodilo?
- Ne želite...
- Kako se dogodilo? Neću ponovno pitati.
Uzdahnula je, stisnula usnice.
- Želite znati? U redu. Dok ju je vodio do zida, Halina mu je uporno ponavljala da poznaje
jednog SS-ovca. Na visokom položaju. Nekog Lennarta. „Pitajte ga. On će jamčiti za mene.“ I
samo da znate, ja sam tom Lennartu poslala jedno njezino pismo. I time se izložila velikoj
opasnosti.
Znači, zato je Brit vidjela Lennarta u logoru. Hrabri Lennart ipak je došao spasiti Matki.
Samo prekasno.
- Nastavite - rekla sam.
- „Jeste li sigurni?“ stalno je zapitkivao Otto Binzovu. Volio je žene. A onda je Halina
zamolila za uslugu...
- Kakvu uslugu?
- „Dopustite mi da još jednom vidim svoje kćerke“, rekla je, a Suhren je to dopustio.
Velikodušno od njega, s obzirom na njezinu izdaju. Nisam imala pojma da smo operirali vas i
vašu sestru. Binzova ju je odvela do kreveta u kojima ste spavale. Nakon toga, nije se opirala.

315
Kad im se Suhren pridružio ispred zida, naredio je da je smaknu. „Pucaj“, rekla je Binzova
Ottu, ali puška mu se zaglavila. Plakao je. I ona je plakala. Strašna zbrka.
- I? - upitala sam.
Jesam li doista željela znati?
- Recite mi - rekla sam.
- Na kraju je to učinio. - Herta je zastala. U njezinu je uredu bilo veoma tiho i čula se samo
graja djece u igri u nekom dalekom vrtu.
- Kako? - upitala sam. Izdrži i brzo ćeš biti u automobilu na povratku kući.
Herta se promeškoljila na sjedalu, a koža zaškripala. - Kad ona to nije očekivala.
Napokon priča koju sam čekala čuti. Sjela sam, ispuhana kao ispuhano jaje, ali neobično
živa. Ma koliko mi to bilo teško slušati, najednom sam željela znati svaku sitnicu, jer svaka
pojedinost kao da je prodirala u mene i vraćala me u život.
- Je li kriknula? Užasavala se oružja.
- Bila mu je okrenuta leđima. Nije to očekivala. - Herta je obrisala suzu.
- Kako ste se vi osjećali?
- Ja? Ne znam.
- Sigurno ste nešto osjećali, kad ste saznali.
- Bila sam veoma tužna. - Izvukla je rupčić iz kutije. - Jeste li sad sretni? Bila je dobra
radnica. Praktički čista Njemica. Suhren me je kaznio jer sam se previše zbližila s njom.
- Jeste li bile bliske?
Slegnula je ramenima. - Bile smo u prijateljskim odnosima.
Znala sam da je liječnica voljela Matki, ali bi li se moja majka doista družila s ovom
zločinkom? Matka je sigurno samo glumila srdačnost, da se može dočepati potrebnih lijekova.
- Da ste znali da smo Halinine kćerke, biste li nas skinuli s popisa?
Herta je ispreplela prste i zagledala se u svoje palčeve. Iz daljine se čulo zujanje kosilice
za travu.
Nakon nekoliko sekundi, ustala sam.
- Shvaćam. Hvala vam što ste mi ispričali tu priču.
Zastoja njoj zahvaljujem? Sve to bilo je nadrealno. Zašto je ne psujem, ne kažem joj da se
nosi dovraga?
Krenula sam prema vratima pa se okrenula.
- Dajte mi prsten - rekla sam.
Priljubila je ruke uz prsa.
- Odmah ga skinite. I stavite na stol.
Od same pomisli da bih je morala dodirnuti hvatala me je mučnina. Herta je dugo
nepomično sjedila pa pokušala skinuti prsten.
- Prsti su mi natečeni - rekla je.
- Da vidim. - Duboko sam udahnula i ščepala je za ruku. Tad sam pljunula na prsten i
silom ga skinula s njezina prsta. U korijenu njezina prsta ostao je blijedi obruč kože.
- Jeste li sad sretni? - upitala je Herta, izbjegavajući moj pogled. - Odlazite.
316
 Ustala je, prišla prozoru i pogledala u vrt. - I očekujem da ćete poštivati naš dogovor.
Nećete reći novinarima? Imam li vašu riječ?
Protrljala sam prsten o svoju suknju, obrisala s njega svaki Hertin trag i stavila ga na
prstenjak lijeve ruke. Bio je hladan i težak na mom prstu. I savršene veličine.
Matka.
Krenula sam prema vratima.
- Mene više nikad nećete ni čuti ni vidjeti.
Herta se okrenula od prozora. - Gospođo Bakoski.
Zaustavila sam se.
Herta je stajala stisnuvši šaku uz prsa. - Ja...
- Što je?
- Samo sam željela reći da bih...
Sat je otkucavao.
- Da mogu, vratila bih je.
Dugo sam je promatrala.
- I ja - rekla sam.
Iz ureda sam izašla s novom lakoćom, a vrata sam ostavila odškrinuta, više ne čeznući za
vibracijom treska.

Uspjela sam pronaći poštanski ured i pohitala da pošaljem dva kratka brzojava.
Prvi Pietriku i Halini: Dobro sam. Brzo se vraćam kući.
Drugi Caroline u Connecticut: Definitivno Herta Oberheuser. Bez ikakve sumnje.
Poderala sam pismo novinama. Caroline će se pobrinuti za Hertu kad za to dođe vrijeme.
Meni to više nije bilo važno.
Odvezla sam se do graničnog prijelaza Lübeck/Schlutup i prošla ga bez poteškoća. Iako
nisam spavala, osjećala sam se budnom i živom dok sam se vozila kući u Lublin. Moj motor
bez auspuha činio se moćnim i turirao svaki put kad sam pritisnula papučicu gasa vozeći se
brežuljcima prema kćeri. Mjesečina mi je osvjetljavala put uz goleme, mračne pustopoljine,
modre i bijele kolibe, srebrne breze koje su blistale u mračnoj šumi.
U mislima sam vrtjela razgovor s Hertom i uživala u pomisli da se moja majka došla
oprostiti. Dodirnula sam svoje čelo i osmjehnula se. Onaj poljubac za koji sam mislila da sam
ga sanjala bio je stvaran.
Spustila sam prozor i u mračni automobil pustila miris jeseni, miris netom pokošena
sijena koji me je vratio na Jelenju livadu i podsjetio na Pietrikovo toplo tijelo uz moje, na
Pietrika koji za doručkom čita novine i drži Halinu u naručju kao zavežljaj. I ne pušta je. Kako
je lako zaplesti se u vlastitu mrežu.
Kad sam stigla do predgrađa Lublina, još uvijek je bilo mračno; ulična rasvjeta već se
ugasila, a zora još nije zaradila, i sve se činilo mogućim.
Sporo sam vozila da ne probudim cijeli grad, pokraj nijemih mljekarica koje su dolazile
sa svojim kravama, praćene zvonjavom kravljih zvona u tami.

317
 Provezla sam se trgom ispod lublinskog dvorca gdje se nekoć nalazio geto, ali sad ga nije
bilo. Srušili su ga prisilni radnici tijekom rata i od njega je ostala samo jedna mjedena ploča.
Prošla sam pokraj naše stare, ružičaste kućice, u čijem su se vrtu uz Felkin grob Carolinini
jorgovani već primili i rasli u najljepša, najjača stabla. Odvezla sam se ulicom kojom me je
Matka nekoć vodila u školu. Nasmiješila sam se sjetivši je se; više nisam imala osjećaj da mi
se vreli nož zabija u prsa. Provezla sam se i pokraj nove bolnice, pomislila na Zuzannu s
Caroline i nadala se da je dobro. Možda ćemo Halina i ja jednog dana otići u New York.
Svidjeli bi joj se muzeji.
Stigavši u stan, izula sam cipele i otapkala hodnikom do Halinine sobe. Stajala sam u tami
i gledala kako joj se prsa dižu i spuštaju. Matkin prsten odašiljao je zrake svjetla na krevet u
kojem je spavala moja kći, kose rasute oko glave kao rastaljeno zlato. Nije se ni pomaknula
kad sam ispod jastuka gurnula kistove u etuiju od crvena flanela i pogubila je u tjeme.
Prišla sam Pietrikovu krevetu. Ležao je u gotovo mrklom mraku, s jednom rukom preko
očiju. Otkopčala sam haljinu, pustila da padne na pod i zavukla se ispod plahta uz njegovu
glatku kožu, udišući njegov slatki miris znoja, ruskih cigareta i doma.
Privukao me k sebi i prvi put nakon mnogo vremena, osjetila sam da je moja pudrijera
škljocnula.

318
 AUTORIČINA BILJEŠKA

Roman Zaboravljene djevojke temelji se na istinitoj priči. Caroline Ferriday i Herta

Oberheuser stvarne su osobe, kao i svi članovi ravensbruškog osoblja koje spominjem,
Hertini roditelji i Carolinini otac i majka, Eliza i Henry Ferriday. Oživljavajući ih kao likove
svog romana, trudila sam se da ih predočim na najnepristraniji, najrealističniji način. Čitajući
Carolinina pisma, iskaze sa suđenja liječnicima u Nürnbergu i iskaze preživjelih svjedoka,
shvatila sam što ih je moglo motivirati. Svi dijalozi moje su djelo, ali kad je bilo moguće,
koristila sam rečenice iz stvarnog suđenja liječnicima i neke rečenice iz Carolininih pisama i
priča koje je napisala, i priča onih koji su je poznavali.
U Ravensbrücku, Hitlerovu jedinom velikom logoru isključivo za žene, život logorašica
ovisio je o njihovu odnosu s drugim ženama. Više od sedamdeset godina kasnije, preživjele
su još uvijek govorile o svojim „sestrama“ iz logora, pa mi se u središte svoje priče učinilo
prikladnim staviti dvije sestre. Kasia Kuzmerick i njezina sestra temelje se na Nini Iwanskoj i
njezinoj sestri liječnici, na kojima su vršene operacije u logoru. Kasijin i Zuzannin lik
oblikovala sam prema iskustvima i osobinama sedamdeset i četiriju Poljakinja „kunića“, koje
sam zavoljela istražujući za ovaj roman, i nadam se da služe kao primjeri srčanosti i hrabrosti,
koje su bile zajedničke svim tim ženama. Budući da i sama imam dvije sestre, pet šogorica i
dvije kćerke čiju sestrinsku povezanost promatram već dvadeset i šest godina, Ninina i
Krystinina priča morala me je ganuti.
Za Caroline Ferriday prvi sam put saznala iz članka u časopisu Victoria, objavljenom
1999. godine i naslovljenom „Carolinini nevjerojatni jorgovani“. U članku su bile i fotografije
Carolinina doma u
Bethlehemu, Connecticut, koji je obitelj zvala Hay, a danas je poznat kao kuća Bellamy-
Ferriday. Bilo je i fotografija njezina vrta, punog starinskih ruža i rijetkih jorgovana. Kao
dugogodišnja obožavateljica svega ljubičastog, nosila sam taj članak sa sobom dok se nije
izlizao. S troje male djece, imala sam malo slobodnog vremena, ali nekoliko godina kasnije,
posjetila sam to imanje, ni ne sluteći da će taj posjet uroditi romanom koji držite u rukama.
Jedne nedjelje u svibnju odvezla sam se u Bethlehem i parkirala na šljunčanoj stazi. Bila
sam jedina posjetiteljica tog dana pa sam mogla osjetiti srž te kuće, koja je ostala ista kakva
je bila kad je Caroline umrla 1990. godine. Izblijedjele tapete na zidovima. Njezin krevet s
baldahinom. Draperije koje je sašila njezina majka Eliza.
Kad je obilazak završio, vodičica je zastala u hodniku ispred spavaće sobe na katu i
skrenula moju pažnju na stol, Carolinin pisaći stol, odlikovanja i fotografiju Charlesa de
Gaullea. Tad je podigla sa stola crno-bijelu fotografiju nasmiješenih, sredovječnih žena,
raspoređenih u tri reda.
- Ovo su Poljakinje koje je Caroline dovela u Ameriku - rekla je. - U Ravensbrücku su bile
poznate kao „kunići“ iz dva razloga. Nakon što su na njima izvršili operacije, skakutale su
logorom, a nacistima su bile pokusni kunići.

319
 Dok sam se vozila kući s kupljenom mladicom jorgovana, izdankom Carolininih
jorgovana, koji je svojim mirisom ispunio cijelu unutrašnjost automobila, nisam prestajala
razmišljati o tome što sam čula. Caroline je bila istinska junakinja s fascinantnim životom,
nekadašnja djevojka iz visokog društva i brodvejska glumica, koja je uzdrmala blaziranu
poslijeratnu Ameriku i svoj život posvetila pomaganju ženama koje su svi drugi zaboravili.
Pod jakim utjecajem svojih predaka, nepokolebljivih abolicionista iz obitelji Woolsey,
pomogla je otvoriti i prvu crnačku banku u Harlemu. Zašto se činilo da nitko ne zna za nju?
Svoje slobodno vrijeme posvetila sam istraživanju Caroline, Ravensbrücka i Drugoga
svjetskog rata. Svako poslijepodne kad sam mogla pobjeći, provodila sam u centru za
posjetitelje u kolibi pripojenoj Hayu, i prelistavala stare knjige i pisma, očarana Carolininom
prošlošću. Kad su Connecticut Landmarks i njihova administratorica Kristin Havill sve to
katalogizirali i pohranili u arhivu, Kristin ih je teglila stubama da ih pročešljam. Caroline je
ostavila i dodatne dokumente u Memorijalnom muzeju holokausta u Washingtonu i u
Nanterreu blizu Pariza, i osjećala sam da me ti tragovi zovu da ih slijedim.
Kako sam o Carolininu životu otkrivala sve više, sami su se nametnuli i drugi likovi važni
za priču i njihovi životi, a posebno životi Poljakinja podvrgnutih operacijama u
Ravensbrücku. Njihove sudbine počela sam otkrivati kroz memoare i druge prikaze, i saznala
sam da ih je Caroline zavoljela kao vlastite kćeri. Po uredu sam zalijepila fotografije svih
sedamdeset i četiriju tih Poljakinja i namjeravala sam otići u Poljsku i posjetiti Lublin, u kojem
su živjele mnoge od tih djevojaka kad su uhapšene.
U mojim istraživanjima o Ravensbrücku stalno se pojavljivala i treća osoba, jedina
liječnica u ženskom logoru i jedina liječnica kojoj je suđeno u Niimbergu, doktorica Herta
Oberheuser. Kako je mogla učiniti to što je učinila, i to drugim ženama? Zalijepila sam i
njezinu fotografiju, i fotografije ostalih članova ravensbruškog osoblja, ali na poseban zid, i
Hertinu priču dodala ostalima koje ću, ispričati.
Godine 2009. sam se preselila iz Connecticuta u Atlantu i počela pisati, isprva sjedeći u
betonskoj psećoj kućici iza našeg doma, u nadi da ću time dobiti dojam kako je bilo
logorašicama, da ću osjetiti što su žene u Ravensbrücku osjećale. Ali kako sam Čitala sve više
prikaza iz prve ruke, shvatila sam da ne moram sjediti u kavezu da bih osjetila njihovu priču.
Sve su mi i previše jasno predočile svojim riječima. Strahovitu neizvjesnost. Bol gubitka
prijateljica, majki i sestara. Izgladnjelost. Primijetila sam da stalno jedem, da pokušavam jesti
za njih.
Narednog ljeta otputovala sam u Poljsku i Njemačku. Sa svojim sedamnaestogodišnjim
sinom kao snimateljem, 25. srpnja 2010. sletjela sam u Varšavu i krenula u Lublin s Annom
Sacahanowitcz, našom ljupkom prevoditeljicom, učiteljicom iz jednog varšavskog predgrađa.
Dok smo koračali Lublinom i posjećivali mjesta koja su preživjele spominjale u svojim
memoarima, priča je oživjela. Prošli smo kroz golemi lublinski dvorac, u kojem su dame iz
Ravensbrücka bile zatočene netom nakon hapšenja, i proveli poslijepodne u nevjerojatnom
muzeju “Ispod sata“, u kojem se još uvijek nalaze ćelije u kojima su bili mučeni mnogi
pripadnici poljskog pokreta otpora, i u kojima se vidi jedno od tajnih pisama kojima su se
djevojke poslužile da otkriju svijetu o operacijama koje su na njima izvodili. Prošla sam kroz
Krakovska vrata, koja su preživjela nacistička bombardiranja, i kroz široki trg u
podnožju lublinskog dvorca, gdje se nekoć nalazio židovski geto. To mi je dalo novu odlučnost
da se pobrinem da svijet ne zaboravi. Svuda kuda smo išli, stanovnici Lublina govorili su nam

320
o svojim iskustvima u ratnim godinama i o pokolju u Katynskoj šumi, godinama Staljinove
diktature i životu iza Željezne zavjese.
U Varšavi sam imala sreće razgovarati s preživjelom ravensbruškom logorašicom,
Alicjom Kubackom. Njezina priča o zatočenju u tom logoru dala mi je nevjerojatne povijesne
pojedinosti, ali njezino opraštanje ljudima koji su je zarobili sve je okrenulo naglavačke. Kako
to da nije kivna, štoviše, kako to da ne mrzi Nijemce? Kako im je mogla ne samo oprostiti,
nego na njihovu molbu i odlaziti u Njemačku svake godine, da potpomogne proces iscjeljenja?
Sin i ja odlučili smo poći vlakom sličnim putem kao Kunići onog strašnog dana u rujnu
1941., kad su bile prebačene u logor. Vozeći se iz Varšave u Berlin, promatrali smo kako
jednostavne željezničke postaje u Poljskoj zamjenjuju moderniji Bahnhofi u Njemačkoj. Kad
smo stigli na otmjeni berlinski Hauptbahnhof, sofisticirano čudo inženjerstva, bilo je jasno da
je Poljska zaostala zbog svojih godina iza željezne zavjese.
Izišavši u Fürstenbergu na isti peron na koji su izašle ravensbruške dame, mogla sam
samo zamisliti njihov očaj. Dok sam sa sinom koračala istim putem kojim su te zatvorenice
morale koračati, ugledala sam logor: metalna vrata na njegovu ulazu i nizovi baraka za
logorašice su nestali, ali golemi zid još uvijek je ondje. I krematorij je još uvijek ondje i ona
ličilačka koliba koju su prenamijenili u plinsku komoru. Ondje je i zid za strijeljanje i jezero u
koji se bacao pepeo logorašica. Zapovjednikova kuća još uvijek se nadvijala nad logorom,
krojačkom radionicom i golemim kompleksom zgrada u kojima su nacisti sortirali svoj ratni
plijen.
Kad sam se vratila u Sjedinjene Države, pisala sam duže od tri godine i pisanje prekidala
zbog putovanja u Pariz, da pregledam Carolinine arhive u Nanterreu. Ondje sam sjedila s
francuskom prevoditeljicom koja mi je pročitala sva Carolinina pisma, mnoga upućena ili
primljena od Anise Postel-Vinay, jedne od njezinih partnerica u onome što je
smatrala životom posvećenom pravdi. Svake noći kad bih se podzemnom željeznicom vratila
iz Nanterrea u hotel Lutetia, spavala sam u jednoj od prostorija koje su nekoć služile kao
bolničke sobe za povratnike iz logora.
Iste te godine provela sam neko vrijeme u američkom Memorijalnom muzeju holokausta
u Washingtonu D.C., u kojem je Caroline ostavila svoj treći arhiv, dokumente posvećene ne
samo svom radu s Kunićima, nego i svom kasnijem radu s francuskim prijateljima iz ADIR-a,
organizacije posvećene brizi o logorašicama-povratnicama, kojoj je Caroline pomogla
pronaći Klausa Barbieja.
Moj cilj u tom istraživanju bio je napisati romansirani prikaz događaja koji su se zbili u
Ravensbrücku, odvesti čitatelja na mjesta kroz koja su prošli ljudi uključeni u priču o
Kunićima i možda im dati neki uvid u ono što su te žene osjećale, kako bih udahnula novi život
u priču koju je javnost zaboravila.
Kad kažem ljudima za Kuniće, mnogi se čude sudbini Herte Oberheuser. Fritz Fischer i
ona izbjegli su vješala u Nürnbergu. Osuđena je na dvadeset godina zatvora, ali tiho je puštena
već nakon pet godina odslužene kazne, 1952. godine Američka vlada ublažila je njezinu
kaznu, možda da se umili Nijemcima pritisnuta hladnim ratom. Herta je otvorila uspješnu
liječničku ordinaciju u Stockseeu na sjeveru Njemačke i radila kao obiteljska liječnica. Kad je
jedna preživjela iz Ravensbrücka prepoznala Hertu, Caroline i Anise Postel-Vinay potaknule
su skupinu britanskih liječnika da pritisnu njemačke vlasti da joj oduzmu liječničku Hcencu.
Herta se borila protiv toga uz pomoć svojih moćnih prijatelja, ali Caroline je sjela za pisaći

321
stroj i lobirala među novinarima u Americi, Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Godine 1960., Herta
je izgubila licencu i bila primorana zauvijek zatvoriti svoju ordinaciju.
Novi uspjeh Caroline je doživjela 1964. godine. Potaknuta uspješnim lobiranjem
Normana Cousinsa, doktora Hitziga, odvjetnika Benjamina Ferencza i same Caroline u korist
ravensburških dama, zapadnonjemačka vlada je tim ženama napokon odobrila odštetu. To je
bila jedna od Carolininih najvećih pobjeda, jer Poljska je bila pod ruskim nadzorom i Bonn je
odbijao priznati je kao državu.
U godinama koje su uslijedile, Caroline je ostala u bliskoj vezi s mnogim Kunićima. Često
ih je primala u svom domu i posjećivale su je kao svoju kumu, često je tako pozdravljajući u
svojim pismima. Sama je napisala da su joj one kao kćerke.
Čitatelji često pitaju temelji li se Carolinin odnos s Paulom Rodierreom na činjenicama, i
na to pitanje mogu odgovoriti da se temelji i da je nadahnut odnosom za koji sam saznala od
jedne Carolinine prisne prijateljice. Paulove tjelesne osobine plod su moje mašte, ali
volim misliti da se Caroline ne bi previše ljutila na mene jer sam joj dala tako zgodnog
književnog partnera.
Caroline je umrla 1990. godine i svoj ljubljeni dom ostavila na brizi Connecticut
Landmarksa, koji ga je sačuvao u divnom stanju, baš kako je Caroline željela. Svakako ga
vrijedi posjetiti u svako doba, ali krajem svibnja, kad cvjetaju jorgovani, shvatit ćete zašto
Caroline i njezina majka nisu mogle dugo biti daleko od svog ljubljenog vrta.
Ako vas je moja inačica priče nadahnula da saznate više o događajima koje spominjem u
ovom romanu i ako biste željeli nastaviti čitati o njima, mnogo je divnih djela povijesne fikcije
i memoara koja se bave tim temama, među kojima i Žene u pokretu otpora i holokaustu, koju
je uredila i za nju uvod napisala Vera Laska, Židovke iz koncentracijskog logora Ravensbrück
autorice Rochelle G. Saidel i Ravensbrück Sarah Helm.
Uživajte u putovanju. Uz malo sreće, odvest će vas na mjesta koja nikad niste zamišljali
mogućima.

322
 ZAHVALE

Velika hvala svima zbog kojih je pisanje ovog romana bilo takva radost:
Mom suprugu Michaelu Kellyju, koji je sretno čitao svaku verziju, dijelio sa mnom moj
san da ispričam priču o Caroline Ferriday i nikad nije sumnjao da će svanuti ovaj dan.
Mojoj kćerki Katherine, na njezinoj vrhunskoj mudrosti i ohrabrenju, i jer mi je poslužila
kao uzor za Kasijinu snalažljivost i intuiciju.
Mojoj kćerki Mary, na sjajnim uredničkim prijedlozima, vedroj, nepokolebljivoj podršci i
nadahnuću za lik Zuzanne.
Mom sinu Michaelu, koji je putovao sa mnom u Poljsku, razgovarao sa mnom o
raznoraznim inačicama radnje dok sam ga vozila u školu i iz nje, i obilovao sjajnim
sugestijama.
Kari Cesare iz Ballantine Bantam Delta, najbrižnijoj i najtalentiranijoj urednici koju bi
čovjek mogao poželjeti, koja je shvatila Carolininu priču i prigrlila je kao nitko drugi.
Nini Azarozi i cijeloj ekipi u Ballantine Bantam Dellu na glatkoj suradnji i entuzijazmu:
Debbie Aroff, Barbari Bachman, Sušan Corcoran, Melanie DeNardo, Katie Herman, Kim
Hovey, Kari Welsh, Kristin Fassler, Jess Bonet, Emmi Caruso i Paolu Pepeu, da spomenem
samo neke.
Mojoj čudesnoj agentici, Alexandri Machinist, koja me je iščupala iz blata, inzistirala da
ova priča mora biti ispričana i omogućila mi da je ispričam.
Betti Kelly Sargent na njezinu ranom ohrabrenju i stručnosti, i na tome što je rekla „Treba
mi samo jedno poglavlje“.
Mojim sestrama: Polly Simpkins na mudrosti, velikodušnosti i bezuvjetnoj ljubavi, i Sally
Hatcher, koja je starija sestra kakva se samo može poželjeti.
Alexandri Shelley, izvanrednoj samostalnoj urednici, na iskrenosti, dubokom
poznavanju teme i pomoći oko rukopisa.
Predivnoj Aliciji Kubeckoj, preživjeloj iz Ravensbrücka, na prijateljstvu i nevjerojatnim
pričama o gubitku i opraštanju.
Wandi Rosiewicz i Stanislawvi Sledziejovskoj-Osiczko na srdačnosti i ljubavi, i hrabrom
dijeljenju pojedinosti svojih iskustava žrtava eksperimenata sa sulfonamidom.
Mojoj majci, Joanne Hali, koja je mogla imati punu kuću dražesnih antikviteta, ali je
izabrala punu kuću djece.
Mom ocu, Williamu Hallu, na njegovoj pozitivnosti.
Mojoj šogorici, spisateljici Mary Pat Kelly, koja je rekla „Učini to“.
Alexanderu Neaveu, Benjaminu Ferenczu, Georgeu McClearyju i Cecile Bernard, koji su
poznavali Caroline i sa mnom velikodušno podijelili sjećanja na nju.

323
 Kristin Havill, Erici Dorset-Mathews, Marj C. Vitz, Carol McCleary i Barbari Bradbury-
Pape iz kuće i vrtova Bellamy-Ferriday, Connecticut Landmarks, na njihovu golemu znanju i
podršci.
Dragim prijateljicama moje majke, Betty Cottle, Jan Van Riper i Shirley Kennedy, koje su
mi pokazale da jedan naraštaj snažnih žena iz Nove Engleske može učiniti svijet mnogo
boljim mjestom.
Filmašici Stacey Fitzgerald na prijateljstvu i na tome što mi je pokazala važnost
međusobnog pomaganja i suradnje.
Kristy Wenz, na njezinoj ljubavi i držanju mog života na okupu.
Jamie Latiolas, na njegovu čarobnjaštvu s bojama i pronicavim komentarima na rukopis.
Doktorima Januszu Tajchertu i Agnieszki Fedorowicz, koji su me srdačno dočekali u
Poljskoj i posudili mi svoje znanje o Ravensbrücku i eksperimentima sa sulfonamidom.
Bernardu Dugaudu, koji je podijelio sa mnom svoj „Francuzluk“ i pjenušac.
Barbari Oratowskoj, direktorici lublinskog muzeja „Ispod sata“, posvećenog lublinskim
mučenicima, od koje sam čula mnogo toga o Lublinu i „kunićima“, i koja predano brine o
preostalim preživjelima iz Ravensbrücka.
Anni Sachanowicz, koja nas je vodila i prevodila nam u Poljskoj, i Justyni Ndulue, koja
nam je pomogla u Njemačkoj.
Hanni Nowakowskicz, na prijateljstvu i pomoći.
Davidu Manvellu, direktoru Muzeja židovske baštine, na vremenu koje mi je posvetio.
Cathy Murray, koja me drži u jednom komadu, tijelom i dušom.
Nancy Slonim Aronie, na čarobnoj radionici pisanja.
Natasi Lekic i Andrei Walker iz New York Book Editors, na pomoći i ohrabrenju.
Carol i Chucku Ganzu, na podršci.
Carol Ann Brown, predsjednici Povijesnog društva i muzeja stari Bethlehem, na
informacijama o divnoj prošlosti Bethlehema.
Jacku Alexanderu i Cbrisu McArdleu iz arboretuma Arnold Harvardskog sveučilišta, na
dijeljenju svog velikog znanja o jorgovanima.
Janie Hampton, autorici knjige Kako su izviđačke dobile rat, na pomoći u istraživanju.
Ireni Tomaszewski, na podršci i na tome što je s Tecijom Werbowskom napisala
predivnu knjigu Kodno ime: Zegota: spašavanje Židova u okupiranoj Poljskoj, 1942. - 1945.

324
 O AUTORICI

Martha Hali Kelly nekadašnja je autorica tekstova po narudžbi, koja je postala

romanopisac. Školovana za novinarku, većinu svog profesionalnog života provela je pišući,
uglavnom televizijske reklame i novinske kampanje za velike reklamne agencije, od J. Walter
Thompsona u Chicagu i Atlanti do McCann-Ericksona u New Yorku. Rođena u Novoj Engleskoj,
Martha trenutačno živi u Atlanti, Georgia, sa svojim suprugom Michaelom
Kellyjem, stručnjakom za medije. Ovo je njezin prvi roman.
Marthahallkelly.com
Facebook.com/marthahallkelly
Pinterest.com/marthahallkellv/@MarthaHallKelly

325