Harmonija [uredi]

Radim na članku o glazbenoj harmoniji i trebalo bi mi malo informacija o tome što je ta

riječ značila i označavala u staroj Grčkoj, pogotovo kod Pitagore. Rosier 21:05, 13.
travanj 2007. (CEST)

Pitagorizam je ujedno religiozni pokret i filozofska škola, kombinacija vjerskih,

filozofskih i matematičkih spekulacija, čiji se spektar zanimanja protezao na etiku,
mistiku, muziku, matematiku (aritmetika, geometrija…), kozmologiju...

Pitagorejsko učenje o brojevima oslanjalo se na promatranja aritmetičkih odnosa, te na

analogije koje su otkrili (ili, uspostavili) među brojevima i filozofskim pojmovima (vatru
su zamišljali kao tetraedar, zemlju kao kubus, zrak kao oktaedar, vodu kao ikosaedar, eter
kao dodekaedar). Brojeve i odnose među njima smatrali su mjerodavnima za odnose u
prostoru, kao i za pojave fizičkog svijeta. Bitak su brojevi. Bit svijeta je u matematičkim
odnosima, matematičke forme postale su bit (ili barem simbol) fizičke realnosti – jer, za
razliku od stvari iskustva, koje su uvijek podložne promjeni, matematički pojmovi vrijede
bezvremenski, oni su vječni, nenastali, neprolazni, nepromjenjivi, nepokretljivi. Kod
kasnijih pitagorejaca, brojevi se nisu na isti način nazivali počelima (kakva bi bila npr.
elementi) – stvari nisu nastale iz njih nego su načinjene prema njima, sve su stvari odrazi,
oponašanja brojeva. Svijet matematičkih oblika je viša, prvobitna zbilja, a iskustvena
zbilja je samo njena kopija.

Pitagorejci uvode pojam parno-neparnih brojeva – parni brojevi, koji podijeljeni s 2

postaju neparni (npr. 18:2=9). Filolaj kaže: broj ima dvije vrste, neparnu i parnu i treću
parno-neparnu, koja je nastala miješanjem jedne i druge… Opreka parnih i neparnih
brojeva identificirala se s oprekom savršenog i nesavršenog, dobra i zla (dualizam) – kad
se oba principa udruže, u čitavom svijetu ove opreke izjednačene su u harmoniju. Ova
osnovna opreka negdje je proširena, pa imamo niz od 10 suprotnih parova (ograničeno-
neograničeno, jedno-mnoštveno, desno-lijevo, muško-žensko, mirovanje-kretanje…….,
gdje je npr. neparno ograničenost, konačnost (ili bar simbol čvrste granice), a parno je
uvijek dalje djeljivo i stoga je neograničenost sama (ili bar simbol neograničenog).
Parove suprotnosti povezuje harmonija. Harmonija je ono što pomiruje suprotnosti u
dijalektičkom odnosu. Filolaj kaže, iz suprotosti se ne bi oblikovao kozmos [=uređen
svijet] da im nije pristupila harmonija. Kozmos je božanski, s obzirom na njegovo
harmonično uređenje.

Harmoniju svijeta kroz brojčane odnose pitagorejci su izrazili nadovezujući se na

muzičke teorije, koje možda potječu od samog Pitagore. Iz svojih istraživanja u muzici
zaključili su da harmonija počiva na jednostavnim brojčanim odnosima duljine žica
(oktava, terca, kvarta). Harmonija slična muzičkoj vlada i kretanjem nebeskih tijela, a
osniva se na redu: razne se sfere svemira pokreću oko zajedničkog središta u brojčano
čvrsto određenim razmacima. Planeti oblikuju, sa svojim različitim brzinama i
putanjama, kozmičku harmoniju sfera, a taj zvuk mi ne čujemo jer smo se na njega
navikli, kao što smo navikli na kucanje sata u sobi. Taj zvuk djeluje na nas oduvijek, i
nikada nije bilo tišine da bismo ga mogli osvijestiti. Pitagorovska ideja harmonije dakle
ne vrijedi samo za muziku, ona se prenosi na cijeli kozmos: svijet je harmonija brojeva,
poredak svijeta počiva na matematičkim odnosima i zakonima.

Govoreći o medicini, pretpostavka za zdravlje jest opet harmonija, unutrašnja: jednakost

tj. ravnoteža, sklad suprotnosti (suhog i vlažnog, toplog i hladnog). Bolest nastaje kada
jedno prevlada. Muziku su primjenjivali terapeutski za čišćenje duše.

Pojam harmonije rabili su prije pitagorejaca još orfičari, a nakon njih Platon,
neoplatonisti, pa sve do Leibniza (prestabilirana harmonija).

Javi je li to to, ili treba još.

Možda su korisni linkovi: http://www.aboutscotland.com/harmony/prop.html ;

http://home22.inet.tele.dk/hightower/spheres.htm ....

Puno hvala na informacijama. Što se okvirića tiče, oni su dadaistički.. više

"antiokvirići". Jedino je ono o crvenoj boji istina. Rosier 17:36, 14. travanj 2007.
(CEST)

I još bi mi dobro došla pomoć u objašnjenju grčkog pojma sveobuhvatne harmonije u

članku o glazbenoj harmoniji.. a da ne ode baš previše u filozofiju. Rosier 17:38, 14.
travanj 2007. (CEST)

Kako, zar ta "sveobuhvatna harmonija" nije "kozmička harmonija sfera"? Ili

kozmičku harmoniju sfera treba malo prepričati? Ygraine 17:42, 14. travanj 2007.
(CEST)Ygraine

Ne, nego kako se kozmička harmonija sfera utjelovljuje u kombinacijama tonova različite
veličine, npr. zašto je oktava (omjer visine tonova 1:2) harmonična, a nešto drugo ne.
Rosier 17:45, 14. travanj 2007. (CEST)

E, to i mene zanima!!
Šalim se. Možda ovako: po Pitagori, cijeli kozmos (=uređeni svijet) je golem
muzički instrument. Kao golemi carillon koji se sastoji od nizova koncentričo
postavljenih elemenata, u svojem kretanju planeti i zvijezde emitiraju određene
zvučne vibracije i proizvode božansku muziku – Saturn emitira najniži ton, Mjesec
najviši. Čovjek je gluh, kako rekosmo, na harmoniju nebeskih sfera, ali, kaže
neoplatonist Plotin u Eneadama, ta je harmonija izvor onih harmonija koje
osjetimo. Filon Aleksandrijski je još više išao u detalje i usporedio nebo (outer
space) sa sedmožičanom lirom.
Ova metafizička uvjerenja imala su utjecaja na razvoj znanosti, preciznije u
kopernikanskoj revoluciji. Kepler je, koliko i moderni znanstvenik, bio i
 pitagorejac. U traktatu Harmonices mundi on je tezu o savršenoj pravilnosti
nebeskih kretanja dokazivao navođenjem muzičkih tonova što ih emitiraju planeti
(imaju note, i laički rečeno, nekakve ljestvice!). Ovaj mi se link čini korisnim:
http://www.wlym.com/~animations/harmonies/site.php?goto=intro.html .
Engleski učenjak Robert Fludd u djelu Utriusque cosmi historia (1617) daje (nije
jedini koji se time bavi) sliku, crtež, te pitagorejske ideje: kozmos je, u
sveukupnosti svojih sfera, sazdan kao muzički instrument, monokord koji regulira
i usklađuje Bog (prikazan kao mala ruka koja izlazi iz oblaka).
I kršćanstvo je, usput rečeno, sa zanimanjem prihvatilo tezu da je muzika
otkrovenje božanske stvarnosti, te da postoji uska veza između broja, muzike i
anđela koji muzicira (čest motiv religiozne ikonografije). Pritom anđeo koji
muzicira ima isto ono značenje koje ima kozmološki pojam broja; poput broja, i
on je na razmeđu materijalne i duhovne stvarnosti.
A zašto je recimo oktava harmonična, a nešto drugo ne, čini se da se filozofi time
ne bave na taj način. Ygraine 18:38, 14. travanj 2007. (CEST)Ygraine

Hvala još jednom na iscrpnoj pomoći oko harmonije, to ću sutra nastavit. Ako bi još
mogla u rječnicima provjerit razliku između riječi stepen i stupanj. Naime, u glazbenoj
teoriji stručnjaci koriste riječ "stepen", čini mi se s razlogom. Tako da imam još koji
argument ako me zaskoče puristi. Sad idem spavat. Rosier 01:28, 15. travanj 2007.
(CEST)