E. Kishon - Kod Kuće Je Najgore

Ephraim Kishon
Kod kuće je najgore

Obiteljske priče
s engleskog i njemačkog preveo

Zvonimir Bulaja
Ephraim Kishon: Kod kuće je najgore
Sadržaj
Otac je rođen _______________________________ 5
Slika i prilika _______________________________ 9
Isprobavanje haljine ________________________ 11
Ne budi mu uroka _________________________ 15
Kroz zid __________________________________ 18
Regina ___________________________________ 21
Malo proljetno čišćenje _____________________ 25
Sitni preljub s ozbiljnim posljedicama_________ 27
Muškarac i supermarket ____________________ 30
Laž u oči __________________________________ 32
Boja sreće _________________________________ 35
Flaširan __________________________________ 37
Diž' se! ___________________________________ 40
Što kupiti teti? _____________________________ 42
Mrtva priroda s kozama ____________________ 44
A la Recherche du Temps Perdu ________________ 47
Les Parents Terribles_________________________ 49
Telefokineza ______________________________ 52
Hoće-neće ________________________________ 54
Ljeto i mravi ______________________________ 56
Madame Récamier kontra cijelog svijeta ______ 58
Crvena opasnost ___________________________ 62
Ja i ono ___________________________________ 65
Veni, vidi – o, ne! __________________________ 68
Pukotina sudnjeg dana _____________________ 70
Kao kakao ________________________________ 73
Prebrojavanje kalorija ______________________ 76
2
Malo Kabale ______________________________ 79

Slobodan duh _____________________________ 81
Obješenjaštvo _____________________________ 84
Najduža noć ______________________________ 86
Josepha slobodna __________________________ 89
I bi bezdan u kanti _________________________ 93
Šuti i plivaj! _______________________________ 96
Saga o Forsytovima ________________________ 99
Varalica Zezi _____________________________ 102
Visinske pripreme ________________________ 104
Maksimalizam ___________________________ 107
Pseća škola_______________________________ 111
Pasja toplina _____________________________ 115
Velika saga o odrescima ___________________ 118
Pusti vodu nek ključevi odu ________________ 121
Ljudovi sa žicama _________________________ 122
Životinjsko carstvo ________________________ 125
Prohujalo kroz prozor _____________________ 127
Misija Apollo _____________________________ 129
Vrtuljak _________________________________ 131
Telekomplikacije__________________________ 133
Priredba na kraju godine ___________________ 136
Alarm iz praonice _________________________ 139
Kikiriki __________________________________ 141
'Spavanje je dosadno!' _____________________ 144
Vrati se, Goldshtik, sve ti je oprošteno! _______ 147
Kome kante zvone? _______________________ 150
Nije sramota pitati, sramota je ne znati_______ 153
Kako je poražen Napoleon _________________ 156
Po jedan brontosaur u svakoj ladici __________ 159
Poklonjenom konju gleda se u zube _________ 161
Rat škarama______________________________ 164
Frankie __________________________________ 166
Podijeli pa vladaj _________________________ 169
3
Gola istina _______________________________ 172

Draži obiteljskog prijevoza _________________ 175
Plijen za bar-mizvu ________________________ 177
Gdje ima dima... __________________________ 180
Mirovni sporazum ________________________ 183
Premošćivanje jaza ________________________ 187
Klaudije i ja ______________________________ 190
Vremenska prognoza: razasuti kišobrani _____ 193
Bolničke zgode ___________________________ 197
Rod _____________________________________ 200
4
Otac je rođen
Tog jutra u šest sati najbolja supruga na svijetu pridigla se u krevetu, namjerno neko vri-
jeme buljila u prazno, a onda me dotakla po ramenu.
"Počelo je", rekla je. "Zovi taksi."
Ustao sam bez žurbe, nazvao taksi i vratio se obući, promrmljao nekoliko ohrabrujućih
riječi svojoj supruzi, makar samo zbog forme. Na koncu, oboje smo zdravi, inteligentni
ljudi koji znaju da je rođenje djeteta samo jedan jednostavan biološki proces, ništa oko
čega bi se trebalo sekirati.
"A da uzmeš neke časopise, draga", predložio sam, "za slučaj da budeš morala čekati..."
Sve je išlo po planu. Taksi je došao brzo, u bolnicu smo stigli na vrijeme, na šalteru in-
formacija su najboljoj supruzi na svijetu uzeli podatke i poslali je da rodi. Ja sam je trebao
pratiti, ali Informacije me je zaustavio.
"Vi ostanite vani", rečeno mi je. "Vi više niste potrebni."
I bio je u pravu, naravno: u ovoj završnoj fazi te procedure muško samo smeta. Moja je
žena imala isto mišljenje:
"Samo ti pođi kući i radi kao i obično", rekla je. "A onda otiđi u kino ili tako nešto. Zabavi
se."
Rukovali smo se, poljubio sam je u čelo i – pozdravili smo se. Možda ćete me smatrati
hladnim i bezosjećajnim, ali ja tu ništa ne mogu, takav sam kakav sam: racionalan, tre-
zven, zreo – pravo muško!
Najbolja supruga na svijetu je u međuvremenu nestala iza nekih vrata, a ja sam se dao na
proučavanje svoje okoline. Desetak blijedih kandidata za očinstvo sjedilo je i palilo ciga-
retu na cigaretu na klupi nasuprot šaltera, kao da to što oni tu sjede išta mijenja na stvari.
Otprilike svake minute ili tu negdje, novi bi muškarac uletio kroz vrata i Informacijama
dobacio samo jedno slovo: "I?"
Na to bi Informacije bacio pogled na popis na svome stolu, malo pročačkao zube, široko
zijevnuo, pa napokon objavio: "Djevojčica. Tri i dvjesto."
Nakon čega bi novopečeni otac skočio meni u krilo i bez prestanka šaptao: "Tri-dvjesto!
Tri-dvjesto!" Budala! Kakve veze ima koliko je beba teška? Što se mene tiče, moja može
imati i pet kila.
Odlučio sam otići kući, raditi kao i obično, ne gubiti više vrijeme ovdje. A i nestalo mi je
cigareta. Onda sam pomislio da ne bi baš bilo pristojno otići, a ne javiti se doktoru. On
možda čak treba neki savjet ili šta ja znam. Pronašao sam ga i predstavio se, ali se činilo
da je doktor u žurbi.
"Zovite nešto iza pet", rekao je odrješito. "Iza. Ne prije."
U tom slučaju zbilja nije imalo smisla ostajati, pa sam otišao kući, sjeo za svoj radni stol i
počeo raditi kao obično. Ubrzo sam shvatio da moj mozak odbija suradnju, što je bilo
5
neobično, jer je to u pravilu bila jedna jako poslušna životinja, hoću reći, moj mozak. Što
je pod milim bogom tome razlog? Možda se nisam dobro naspavao? Neki poremećaj u
atmosferi? Ili je to možda samo zbog činjenice da moja žena upravo rađa? Nisam baš po-
sve isključio ovu zadnju mogućnost, jer, zaboga, mislim, nema smisla biti previše miran.
To je jedan važan događaj, na koncu konca, veliki događaj u kojega sam osobno upetljan.
Naravno da sam siguran da će dijete biti normalno i zdravo, lijepo, ali ništa posebno, di-
jete kao i svako drugo. Dijete. Otići će na koledž a onda u diplomaciju. Kako da ga nazo-
vem? Boaz? Elipheleth? Ne, bolje mu je dati neko ime koje i stranci mogu izgovoriti, kao
recimo Raphael, tako da će, kad postane ministar vanjskih poslova, njegovo ime moći
ispravno izgovoriti u UN-u. Neću mu dopustiti da se mlad oženi. I morat će naučiti
mnogo jezika i nešto nuklearne fizike i takvih stvari. Mada ga, naravno, neću siliti da
radi bilo što što ne želi, pa ako na primjer bude htio studirati aerodinamiku, što se mene
tiče – u redu.
A što ako bude žensko?
Zbilja, vrijeme je da pitam. Nemarno sam podigao slušalicu.
"Ništa još", rekao je Informacije. "Tko zove?"
U njegovom je glasu bilo nekakve potmule promuklosti, kao da pokušava nešto od mene
sakriti. Krenuo sam listati novine da si smirim živce. "U Peruu rođena dvoglava koza",
razlilo se preko tri stupca. Novinari! Vješanje bi za njih bila preblaga kazna! Uskočio sam
u svoj auto i odvezao se ravno do bolnice, da malo popričam s doktorom o kozama.
"Što je sad?", rekao je doktor ljutito. "Što radite ovdje?"
"Baš sam bio nešto u susjedstvu."
"Rekao sam vam da ne zovete prije pet! Znate šta? Ne zovite nas uopće, mi ćemo zvati
vas."
"Hvala, doktore, baš sam to došao pitati: tko koga zove?"
Doktor je bio u pravu. Trebao bih ići kući. Vrlo razuman čovjek, taj doktor. Glupo je visi-
ti ovdje poput svih ovih tipova na klupi. Sjeo sam na trenutak pokraj njih, samo da vidim
kako je to. Netko je drugima pričao da mu je ovo treće, već ima dečka i curicu (3,100 i
3,300). Naduti tovar! Drugi su uokolo dijelili slike. Osjećao sam se nekako isključenim iz
svega toga, ali sam u trenutku inspiracije izvukao rendgensku snimku svoje žene u deve-
tom mjesecu.
"Slatko", primijetio je netko. "Čini se kršan momak."
Kupio sam još jednu kutiju cigareta, ali sam i dalje imao onaj uznemirujući osjećaj da
sam nešto važno zaboravio. Pitao sam Informacije što s tim, ali on je samo pucnuo jezi-
kom, "c", pa sam se digao i otišao u kino.
Suptilna drama o dječaku koji mrzi svoga oca. Hollywood! Nema veze, ionako će biti
žensko. Osjećam to u svojim kostima. Djevojčica. Ruth. Ili Golda. Može biti arheolog ako
želi, uz uvjet da se ne uda za pilota. Piloti su isključeni. Bože dragi, dok se okrenem, već
ću biti djed! Vrijeme leti. Zašto je ovdje ovako mračno, uzgred? Gdje sam? O da, u kinu.
Neko smeće od filma. Kidam odavde. Što sad? Poviriti u bolnicu?
Otišao sam tamo i kupio veliki buket cvijeća, jer dostavljač cvijeća uvijek može ući u bol-
nicu. "Soba 24", dobacio sam Informacijama, i prošao, aleluja!
Doktoru baš i nije bilo drago što me vidi.
"Što to dovraga izvodite s tim cvijećem?", zagrmio je. "Nema još ništa, gubite se odavde i
čekajte vani!"
6
Pokušao sam mu objasniti da je cvijeće samo trik, da sam znao da nema još ništa, da sam
samo pomislio da nešto ima. Doktor je opsovao na ruskom i otišao. Na ulici sam se izne-
nada sjetio što sam ono bio zaboravio: cijeli dan nisam ništa jeo. Odjurio sam doma nešto
pojesti, ali se ispostavilo da uopće nisam gladan, pa sam samo popio četiri čaše vode i
otišao spavati. Spavati! Ha! Zašto više ne dođe, ta beba? Zašto još nije došla? Znam! Bli-
zanci! To je to! Bože! Dvije za cijenu jedne. Imena? Da vidimo. Koja bi imena bila dobra
za blizance? Marks i Spencer? Oopsie i Daisy? Dobit će praktično obrazovanje. Bit će tr-
govci tekstilom i nikad neće upoznati oskudicu. Kad bi samo to čudno zujanje u ušima
prestalo! I ove točke koje mi plivaju pred očima. Nazvao sam Informacije. Ništa. Krepaj,
podlače! Čekaj samo da se moja kćer rodi, pa ću ti pokazati!
K vragu, opet mi je nestalo cigareta. Gdje da kupim novu kutiju u ovo doba noći? Možda
negdje u blizini bolnice? Izjurio sam van, ali je za mnom dotrčao susjed da mi kaže da
sam zaboravio obući hlače.
Prasnuo sam u smijeh i nisam se mogao prestati smijati dok nisam stigao blizu bolnice,
gdje sam se iznenada sjetio Boga. Ne molim baš često, ali ovaj put nisam mogao odoljeti.
"Bože, molim te", molio sam, "neka bude normalan dečko sa samo jednom glavom, mo-
lim te. Ne tražim to radi sebe, Bože, nego radi domovine kojoj trebaju zdravi dječaci.
Djevojčice. Blizanci..."
U bolnici mi Informacije opet "c"-kne, prije nego što sam išta pitao. Tras! Lupnem vrati-
ma jednim udarcem šakom i uletim unutra. Informacije viče za mnom da stanem, ali ni-
šta ga neće zaustaviti, mislim mene.
"Doktore!", vrisnem, trčeći kroz bijele hodnike. "Doktore!"
"Što se dogodilo?", reče on. "O, to ste vi! Slušajte, moram li ja zvati policiju da biste vi os-
tali vani? Što ste vi – neka histerična cura?"
Ja? Cura? Ja? Što je ovom čovjeku? Doktori! Sjednem na klupu i zakleh se da se više neću
mrdnuti dok mi ne predaju tu bebu. Može li mi netko udijeliti cigaretu? Informacije uži-
va u tome da me samo gleda. K vragu s njim! Pa što ako sam malo uzbuđen i ako tu i
tamo pitam po koje pitanjce? Danas mi se rađa sin, šta ne?
Jedanaest i trideset navečer i još ništa. Sretne li žene, moje supruge, što je pošteđena ovih
muka. O Bože, možda su ustanovili da ona uopće nije trudna, najela se previše kokica ili
tako nečeg. Prevaranti! Ne, neću sinu dopustiti da bude diplomat. Nek ide u kibuc! I ja
bih sam otišao, samo da imam cigaretu. Kraljevstvo za dim! Konja. Kozu. Nina-nana di-
jete, snivaj san, laku noć, tvoj tata je zreo za u ludaru poć.
Uz velike poteškoće otvorim oči i dovučem se do šaltera informacija. Više ne mogu ni
govoriti, samo trepnem.
"Da", reče on. "Dječak."
"Što?", kažem ja. "Gdje?"
"Dječak", reče Informacije. "Četiri kile."
"Zašto? Kako?"
"Slušajte, jeste li vi gospodin Kishon ili niste?"
"Nemam pojma... možda... Ček!"
Izvučem osobnu iskaznicu. U pravu je! Ja sam g. Kishon. Kishon, to sam ja.
"Da", kažem ja. "I?"
"Dobili ste dečka!", vikne Informacije. "Dečka! Četiri kila. Dečka! Shvaćate?"
7
Hitnem se rukama oko njegovog vrata i hoću ga poljubiti, ali mi on ne dopusti. Onda
istrčim vani u mračnu noć. Ulica je pusta. Sad je pusta! Ulice! Ko bi rekao da još mogu
napraviti kolut! Na kraju, dolazi policajac i poziva me na red. Ja ga poljubim.
"Četiri kile!", vičem mu. "Četiri kile!"
"Čestitam!", kaže murjak i izvadi fotografiju svoje kćeri.
8
Slika i prilika
Svaka je premijera uzbudljiv događaj, ali sve su ništa prema najvećoj predstavi na Zem-
lji: prema prvoj pojavi novorođenčeta pred njegovom voljenom rodbinom.
Najbolja supruga odlučila je Rafija donijeti na svijet usred noći, pa mi je rečeno da ću
morati čekati sve do jutra da ga vidim. Doktor mi je rekao da je najbolje da prvi put do-
đem sam, pa nisam sa sobom poveo nikoga, osim svoje majke, zato što je ona moja maj-
ka, i punice i punca, zato što su i oni, ipak, postali baka i djed. I tetke Ilke i ujaka Jakova,
jer mi oni nikad ne bi oprostili što sam ih izostavio, i Ziegerlovih, koji su mu već bili da-
rovali jedan tako sladak kompletić, koji se sastojao od bijelih cipelica, kapice i najslađih
plavih hlačica koje ste ikad vidjeli.
Neobičnom koincidencijom, potpuno smo isti dar dobili i od moje majke, kao i od tetke
Ilke i ujaka Jakova, da ne spominjemo sad i sve ostale prijatelje i poznanike. I od mljeka-
ra. Nekako nam se činilo da je šteta što će dijete odrasti, jer bi inače imalo dovoljno tople
odjeće za cijeli život. Jedna je stvar, ipak, sigurna: sve bebe koje se u krugu mojih prijate-
lja rode u bliskoj budućnosti dobit će od mene jedan lijepi slatki kompletić.
Naravno, ženi nisam došao praznih ruku. U jednom sam času, tijekom onih teških sati
provedenih na onoj klupi, sebi obećao da ću joj, ako sve prođe dobro, kupiti krznenu
bundu, ali sada je već bilo jutro i, otriježnjen, sjetio sam se da je ljeto već na vratima, pa
će izgledati blesavo noseći krzno po vrućini. Otišao sam kod najskupljeg draguljara u
gradu i izabrao prekrasnu ogrlicu s dijamantima, što se činilo kao prava stvar sve dok
nisam pogledao etiketu s cijenom. Zbilja, za koga me ta žena smatra? Za Rockefellera?
Samo zato što je rodila? Nije ona prva žena na svijetu koja je rodila i ne dobiju sve za to
dijamante, je l' tako?
Na kraju sam joj kupio krasni buket karanfila, s lijepom vrpcom, i bananu za Rafija. Ta-
kođer, obukao sam tamno odijelo, kako bih pokazao svoju zahvalnost za njezin trud.
Moji su osjećaji prema njoj bili tako puni topline da sam čak odlučio da joj neću pričati
kroz što sam sve prošao protekle noći.
Na putu prema bolnici moja nas je majka upozoravala da se držimo najmanje dva metra
od bebe, jer je sigurna da po svima nama plazi hrpa mikroba. Ko iglom pod nokat! Plazi?
Plazi? – Tetka Ilka reče da se samo nada da moja majka nije poput onih nekih baka i dje-
dova koje poznaje i da neće odmah malom Rafiju početi "buci-buci", što je pouzdan način
da ga se razmazi odmah od rođenja. Što zbog ovoga, što zbog onoga, naše je raspolože-
nje bilo poprilično napeto kad smo stigli u bolnicu.
Informacije je imao tešku noć i drijemao je, pa smo se provukli en masse pokraj njega, a
sestra nas je otpratila do sobe najbolje supruge. Smjerno smo pokucali na vrata, ali nje
nije bilo. Ujak Jakov, koji u svom životopisu ima dva semestra farmakologije, reče da su
je vjerojatno odveli na postnatalni pregled.
U tom trenutku, tetka Ilka, koja je, još uvijek se dureći, malo za nama zaostala, uzvišeno i
trijumfalno vikne:
9
"Ovdje! On je ovdje!"
Požurismo onamo, a kad tamo... na nekakvim prevelikim kolicima za posluživanje čaja...
povijen u bijelo od glave do pete kao čahura...
"Moj Bože!", šapne majka najbolje supruge. "Dijete! Zar nije sladak? Bakin buci-buci..."
"Malo moje srce", uzdahnula je moja majka. "Malo moje srce..."
"Ništa ne vidim", rekoh ja, na što je tetka Ilka otfrknula da naravno ne vidim, nitko ne
vidi, kako su ga zamotali, pa lagano povukla dekicu i onesvijestila se od blaženstva.
Bio je to Rafi.
Rafi glavom i bradom.
Poput anđelka.
S aureolom oko glave.
Moja punica brizne u jecaje.
"Ah", jecala je. "On je slika i prilika jadnog ujaka Paula... Gledaj taj nos!... I usta!...."
"I uši!", reče njezin muž mrmljajući. "Iste bakine."
"Gluposti!", usprotivi se Jakov. "Brada mu je ista Viktorova. Baš je ovako on isturao bra-
du kad bi dobio loše karte u pokeru."
"A ja kažem", naime, gospođa Ziegler, "da je pljunuta majka. Ove oči! Gledajte samo ka-
ko ih otvara i zatvara... Baš kao ona. Otvori ih... zatvori ih..."
Ja sam šutio, zato što sam, iskreno rečeno, bio malo zbunjen. Kad sam ono malo prije pr-
vi put ugledao Rafija, čuo sam kako mi veliko zvono ječi u glavi, govoreći din-don, ovo
nije šala, ovo je tvoj sin, stari, i srce bi mi se tu i tamo uzlupalo zbog Rafija. S druge stra-
ne, izgledao mi je – kako da to kažem – s tim velikim kolobarima ispod očiju i sa svojom
crvenom, ćelavom, bezubom i zgužvanom općom pojavom, nikako drugačije nego kao
neki osušeni broker. Odmah moram dodati da je, naravno, to bio jedan slatki, mali, mini-
jaturni broker, anđeoskog izgleda i sve to, ali sam svejedno bio malo razočaran. U dubini
svog srca nadao sam se da će, čim me vidi, zaplakati: "Tata, tata!" Dijete je tada otvorilo
usta i stalo glasno zavijati.
"Vidite mu nepce?", zagugutala je tetka Ilka. "Iste kao od sirotog Andyja."
Zašto poricati: svi smo bili duboko dirnuti. Na koncu, naravno da je čudesno to što su se
sve fizičke i duhovne osobine njegovih predaka utjelovile u jednom tako maleckom dje-
tencetu. Zbilja je čudo kako priroda...
"Oprostite", sestra me u tom času prekine u mojim refleksijama, uzme kolica za posluži-
vanje i uputi se otići.
"Molim vas", upitam, "gdje je gospođa Kishon?"
"Gospođa Kishon?"
"Da. Je li ovo sin gospođe Kishon?"
"Ovo? Ne. Ovo je dijete gospođe Fortune Mizrahi. Osim toga, to je djevojčica."
I rekavši to, odvede malo čudovište.
Nešto bi trebalo poduzeti po pitanju anarhije u našim bolnicama.
10
Isprobavanje haljine
"Ephraime", zovne me najbolja supruga na svijetu iz spavaće sobe, "skoro sam spremna."
Bilo je 9:30 navečer, u srijedu, 31. prosinca. Žena je još od zalaska sunca stajala pred or-
marom, spremajući se za doček Nove godine kod Tibija. Podsjetio sam je da smo Tibiju
obećali da ćemo doći u deset, ali supruge reče da je u redu zakasniti petnaest minuta, to
svi rade, tulumi su ionako ispočetka dosadni, treba im vremena da se zagriju.
"Nemam ništa nego stare krpe", supruga tužno zaključi. "Nemam što obući."
To kaže svaki put kada izlazimo, bez obzira što se njezin ormar raspada od odjeće. Funk-
cija te primjedbe – da nema što obući – zapravo je samo to da mi ukaže na moju nespo-
sobnost kao hranitelja obitelji i da, općenito, podrije moje samopouzdanje. Ja nisam u
stanju razlikovati jednu haljinu od druge, mislim da su sve grozne, ali me svejedno uvi-
jek poziva da joj pomognem odabrati koju će obući.
"Ili ova čisto crna", razmišljala je glasno najbolja supruga, "ili ova plava s izrezom."
"To je to", rekoh ja, "s izrezom."
"Malo je možda previše napadna. A chemise haljina?"
"Da", rekoh ja, "to mi se čini dobro."
"Nije preozbiljno?"
"Preozbiljno?", prosvjedujem ja. "Nimalo!"
Što je to uopće chemise haljina? Zakopčam je i odem se u kupatilo obrijati, dok ona traži
drugi par čarapa koja ide s tim čudom od chemise haljine. Na kraju nađe jednu koja je
odgovarajuće boje, ali nema parice. To je aksiom: najbolje čarape uvijek su single. Iz čega
slijedi da ne može nositi chemise haljinu, nego mora naći neki drugi komad krpe koji ide
uz bisere koje je dobila za rođendan od žene svoga muža.
"Deset je", upozorim je. "Zakasnit ćemo!"
"Prestani gnjaviti", ona će. "Propustit ćeš dva masna vica, pa šta?"
Već sam navukao svoje najbolje hlače, ali supruga još vodi debatu: biseri ili srebrni broš?
Biseri su ljepši, ali broš je intrigantniji. Bit će pravo čudo ako stignemo do jedanaest.
Krenem čitati novine. Supruga još uvijek traži pojas koji ide uz broš, ali u očaju odustaje
jer nema torbicu koja bi išla uz novi pojas. Krenem napisati nekoliko pisama, jednu pri-
povijetku, skeč...
"Spremna sam za sekundicu", viče supruga iz spavaće sobe. "Dođi mi zakopčati cifer-
šlus."
Što li samo rade one razvedenice čiji su muževi na vrijeme pobjegli? Tko njima zakopča-
va ciferšlus? One vjerojatno ni ne idu na dočeke Nove godine. A nećemo ni mi. Žena oko
vrata priveže plastični ogrtač i krene se šminkati. Treba reći – ne šminkati u pravom smi-
slu riječi, nego stavljati podlogu. Istovremeno, očima traži cipele koje idu uz torbu. One
11
bež su kod postolara, crne s visokom petom su božanstvene, ali u njima ne možeš ni ko-
raka napraviti, u onima s niskom petom može se hodati, ali su s niskom petom...
"Jedanaest sati!", objavim ja. "Dajem ti još pet minuta! Ako ne budeš spremna, idem
sam."
"Bit ću spremna", dovikuje mi iz spavaće sobe. "A šta si ti sad navalio?"
Ona skine plastični ogrtač jer je na kraju ipak odlučila ići u čisto crnoj. Ali gdje su najlon-
ke koje uz nju idu? Gdje su joj tamne najlonke? Jedanaest i trideset. Odlučujem se za stari
trik: ustajem, hodam teškim koracima prema vratima, viknem oštri "Zbogom!", zalupim
vratima s unutrašnje strane – i stojim mirno u hodniku zadržavajući dah... Mislim da je
sad dobila svoje. Dobro. Treba čvrsto s njima, kažem ja. Kao Nietzsche, bičem.
Pet minuta prođe u apsolutnoj tišini. Bilo bi loše da ostatak života provedem u tamnom
hodniku. Možda joj se nešto dogodilo...
"Ephraime", zove žena. "Dođi i zakopčaj mi ciferšlus." Opet je u chemise haljini. (Čisto
crnoj se pokidao šav.) Promijenila je i najlonke, ali je u dilemi po pitanju bisera.
"Budi koristan jednom u životu", kaže ona. "Pomozi mi. Što ti predlažeš?"
Ja predlažem da odemo u krevet i dobro se naspavamo. Ja se, kao prvo, presvlačim u
pidžamu.
"Ne budi bezobrazan", reče najbolja supruga ljutito. "Spremna sam za deset minuta."
Ponoć. Crkvena zvona zvone za novu godinu. Lakunoć. Okrećem se i idem zaspati. Zad-
nje što vidim je moja žena s plastičnim ogrtačem, sređuje obrve. Proklinjem taj plastični
ogrtač onako kako ni jedan plastični ogrtač nikad nije bio proklet. Zaspem i sanjam da
sam Charles Laughton 1 i da odsijecam glave svih svojih šest žena. Hoću reći njegovih,
žena Henrika VIII. Svih šest i dalje nose svoje plastične ogrtače penjući se na stratište.
Jedna od njih sređuje nokte...
Čvrsto spavam oko sat i nešto, pa se probudim u novoj godini. Žena je pred ogledalom u
plavoj s izrezom, maže obrve izgorenom šibicom. Ona je luda. Ja sam oženio luđakinju.
Bacim pogled na sat: jedan i petnaest. Užasna mi misao prostruji glavom: ja sam u paklu!
Ja sam u paklu kao u Sartreovoj Iza zatvorenih vrata, gdje su grešnici osuđeni na najgoru
kaznu: zatvoreni su u sobi sa ženom koja se odijeva – odijeva – odijeva – zauvijek!
Počinjem je se malo bojati. Upravo prebacuje cjelokupni sadržaj iz svoje velike crne torbe
u svoju malu crnu torbicu. Već je skoro spremna – samo malo! – osim frizure. Pitanje
svih pitanja je: pustiti šiške preko čela ili ih prebaciti preko? Gore ili dolje? Gori-doli, gori-
doli po sto puta.
"Spremna sam za sekundicu", kaže mi. "Diži se!"
"Misliš da još ima ikakvog smisla da idemo?"
"Kako to misliš ima li smisla? Pa zašto se ja onda žurim? Ne brini, sigurno su ti ostavili
malo onih odvratnih hrenovki."
Malo je ljuta na mene, znam, zato što sam toliko nestrpljiv. Mali plastični ogrtač je na
podu pokraj kreveta. Tiho ispružim nogu, upecam ga nožnim prstima, pa se išuljam u
kuhinju, gdje vlastitim rukama spalim taj užas. Stavim ga u sudoper, kresnem šibicu, pa
ga gledam kako gori kao što je Neron gledao Rim. U kuhinji ostaje odvratni smrad, ali
baš me briga – ovo je nešto što sam oduvijek htio napraviti. Vraćam se u spavaću sobu i
1Slavni engleski kazališni i filmski glumac (1899-1962), igrao naslovnu ulogu u filmu Privatni ži-
vot Henrika VIII. (redatelj Alexander Korda, 1933).
12
nalazim najbolju suprugu pred ogledalom, skoro gotovu. Zakopčam joj čisto crnu na le-
đima i krenem se i ja odjenuti, jedva sam u stanju držati oči otvorene, kad tamo – ups!
Čarape su joj iskidane!
Vidi se samo od iza. Ona ima poderotinu na lijevoj najlonki. O Bože! Što kaže francuska
poslovica: plus ça change le nylons, 2 ona će sad plus change – sve! Molim te, Bože, nemoj da
otkrije poderotinu! Neka je otkrije tek na zabavi! Nije to sad neka strašna poderotina, o
Bože, vidi se samo odostraga. Učini čudo, o Bože... Iskradem se na prstima u svoju radnu
sobu i sjednem za stol.
"Nemoj sada gubiti vrijeme", supruga se oglasi iz spavaće sobe. "Što sad tamo radiš?"
"Pišem scenarij."
"Ali ja sam skoro spremna!"
"O, da..."
Hvata me inspiracija. Bio jedan veliki umjetnik – slikar, glazbenik, humorist, što god –
vrlo talentiran čovjek koji je zbog nečega zaglibio i nije uspio. A zašto? Zbog žene, dame
i gospodo, zbog žene. Breme. Križ. Pišem s lakoćom, ideje mi samo cure iz pera. Taj um-
jetnik shvati u čemu je stvar i odluči se riješiti žene, bremena, križa. Jedne besane noći
kaže on sam sebi: "Čovječe", kaže on sebi, "sad ili nikad, navlači hlače i gubi se odavde!"
O sveti Bože!
Žena je u kupaonici i umiva lice. Dva! Dva su sata. Činilo joj se da joj je boja sjenila pre-
vulgarna i želi staviti drugu šminku. Da bi se to ostvarilo, treba najprije oprati lice i poče-
ti iz početka – podloga, krema, puder. Obuzima me očaj. Odlazim do ormara, uzimam
jednu čvrstu kravatu i vežem je za karnišu. Izdržat će...
Supruga me čuje kako se penjem na stolicu.
"Prestani", kaže, "i dođi mi zakopčati ciferšlus. Zbog čega si sad opet grintav?"
Zbog čega sam grintav? K vragu, znam li ja uopće zbog čega sam grintav u 2:30 ujutro,
na nogama u čistoj bijeloj košulji, tamnom sakou i prugastim hlačama od pidžame, dok
moja supruga jednom rukom spreja kosu, a drugom rukom prekopava po ladici u potra-
zi za rukavicama? Rukavice. Jesam li rekao – rukavice? Teško je povjerovati, ali čini se da
smo zaista došli do kraja puta. Treptaj nade osvijetli moju tminu. Moja patnja na kraju
nije bila uzaludna. Ona je zaista spremna. Za koji trenutak idemo van i zabavit ćemo se.
Prepuna energije, najbolja supruga prebacuje sadržaj svoje male crne torbice u svoju ve-
liku crnu torbu i skida bisere. Sve postaje malo maglovito. Zora sviće, crkvena zvona
zvone jedan-dva-tri. Sretna nova godina! Najbolja supruga kaže mi da se razvedrim, i
zašto se nisam obrijao?
"Jesam", šapnem. "Nekoć davno, kad si se počela spremati – ja sam se obrijao." Odem u
kupatilo i opet se obrijem, noćas sam ostario. Iz ogledala me gleda lice sparušenog starca
– lice čovjeka koji je upoznao torturu – lice jednog muža.
"Zašto te uvijek moram čekati?", supruga pita iz spavaće sobe. Čekajući, traži šešir jer joj
frizura nije dobro ispala. Sad. Zadnji pogled u ogledalu, zadnji dodir rumenila na obra-
zima, lagani potez četkicom s puderom... Dobro... Tko zna, možda je kod Tibija ostalo još
brendija... Idemo li?... Da, hajdemo...
Otvaraju se vrata. Nemoguće! Krećemo! Krećemo na zabavu!
"Čekaj!" Supruga stane ko gromom ošinuta. "Lijeva najlonka mi se poderala!"
2 Poslovica glasi: plus ça change, plus c'est la même chose (Što se više mijenja, to je više isto).
13
Ovdje, u ovoj točki, na mome kućnom pragu, prožderao me je veliki ciferšlus. The rest is
silence. 3
3 Zadnje riječi Shakespeareovog Hamleta pred smrt.
14
Ne budi mu uroka
Ispostavilo se da je Rafi jedna lijepa beba, iznimno bistra i aktivna, te stručnjak za rastje-
rivanje kućnih pomoćnica. Čim bi potencijalna spremačica prešla preko našeg praga, Ra-
fi bi, vođen nekim misterioznim instinktom, udario u svoj slavni neprekidni solo, na što
bi kandidatkinja trepnula i rekla:
"Ali vi živite malo predaleko od centra grada, zar ne...", i nestala u vidu magle.
Ipak, tamo gore netko nas voli, jer jednog se dana pojavila Latifa i rekla da je šalje njezina
sestra Ethroga. Ethroga je jedna mlada dama koja je kod nas radila prije oko tri godine,
onoliko koliko je izdržala jer je mrzila naše metle. Sad je očito odlučila riješiti se svoje
sestre i poslati je k nama za osvetu. Sestra joj Latifa bila je jedna krupna žena s preprede-
nim osmijehom. Hebrejski joj je bio sasvim loš i imala je sklonost preći na kolokvijalni
arapski usred rečenice, zbog čega je u našem miješanom izraelsko-mađarskom domaćin-
stvu bila još korisnija. Neobjašnjivo, Rafi je zaspao. Razgovarali smo s Latifom pola sata
a on nije ispustio ni cijuka, što je rezultiralo time da je Latifa ostala. Ona baš i nije bila
Božji dar ženskom rodu, kako se pokazalo, ali je znala oprati pod ili srediti hrpetinu pr-
ljavog rublja s razumnom učinkovitošću, premda je po izrazu njezinog lica bilo jasno da
je znala da postoje bolji načini da provede život od toga da je do lakata u košari pelena.
Nevolje su prvi put počele kad je odlučila malo naokolo razmjestiti namještaj. Razlog je
bilo to što je naš dnevni boravak postao garaža za kolica, naša spavaća soba bila je po-
plavljena bočicama mlijeka i kutijama dječjeg pudera, igraonica je bila u kuhinji, a kuhi-
nja je bila u kupatilu. Svi smo marljivo povlačili stvari uokolo, kad je najbolja supruga
pitala Latifu bi li mogla ogledalo staviti u onaj tamo ćošak.
"Što?", upitala je Latifa. "Objesiti ogledalo u ćošak? Vi, gospođo, prizivate nesreću."
S živopisnim se detaljima bacila na objašnjavanje kako je jedna njezina susjeda, gđa. Ma-
zal, to zbilja napravila i objesila ogledalo u uglu, premda ju je ona, Latifa, višekratno
upozoravala, i kako je onda za manje od tjedan dana suprug gospođe Mazal dobio deset
tisuća lira na lutriji i kako je zbog toga njegovo srce doživjelo takav šok da je umro poput
psa, siromah. To je i nas šokiralo. Odlučili smo ne izazivati vraga i ponašati se razumno,
pa smo ogledalo brže-bolje prodali staretinaru, za ništa.
Sljedeća se kriza pojavila samo tri dana kasnije, kad smo zamolili Latifu da pobriše pra-
šinu sa stropa. Ovaj se put skoro naljutila.
"Gospođo", Latifa će, "ja se ne penjem na ljestve u kući u kojoj je beba! Samo mi još fali da
propuže ispod njih pa da cijeli život ostane patuljak ko u cirkusu."
"Dajte, dajte", rekli smo mi, "dajte, dajte."
"Nemojte vi meni dajte-dajte! Slušajte, onaj krojač koji živi kod tržnice – on ima sina od
petnaest godina koji je visok jedva metar. Jedva metar! A zašto? Zato što je protrčao is-
pod ljestava. Eto zašto. Ako od malog slatkiša želite napraviti patuljka – Latifa vam neće
stajati na putu, ali Latifa sigurno neće čistiti stropove u ovoj kući!"
15
Ista je sudba zadesila i naše prozore. Latifa se izjasnila da bi samo luđak u bunilu prao
prozore u petak, kad se zna da su zbog toga u kućama izbijali stravični požari. Pa nek
samo izvolimo sami sve spaliti! Latifa nas je već malo zamorila sa svojim katastrofičnim
upozorenjima, pa smo je pokušali uvjeriti da se barem jednom usprotivi zlim duhovima,
na što nam je rekla da će, ako joj pokažemo samo jednu spremačicu koja čisti prozore
petkom, ona nama dati plaću prvog u mjesecu, ne mi njoj. Pogledali smo – i što smo vidje-
li? Kod apotekara preko puta kućna pomoćnica je upravo prala prozore.
"Bah!", rekla je Latifa s gađenjem. "Oni uplate osiguranje od požara u četvrtak, pa onda
peru prozore u petak, prevaranti!"
Mi smo platili njoj, a naši su prozori ostali prljavi, pa smo, da bi unutra moglo ući malo
svjetla, nekoliko dana kasnije zamolili Latifu da skine zavjese. Ko da smo je gromom
ošinuli!
"Bože, o Bože!", uzdahnula je. "Skidati zavjese u siječnju? Vi ste, gospođo, poludjeli? Vi
hoćete da vam se siroti maličak ozbiljno razboli? Želite li, božemiprosti, izgubiti svog
Rafija?"
Ovaj smo put, međutim, bili čvrsti. Jednostavnim smo riječima objasnili Latifi da ne vje-
rujemo u te praznovjerne gluparije i da osim toga doktor živi praktički vrata do. Latifa je
rekla da joj je žao, ali da ona ne može nositi takvo zločinstvo na svojoj savjesti. Zajamčili
smo joj da ćemo mi preuzeti punu odgovornost za posljedice.
"U redu", rekla je Latifa. "Dajte mi to napismeno."
Sjeo sam za svoj radni stol i napisao formalno očitovanje o činjenici da nas je gospođa
Latifa Kurdani upozorila na opasnost po zdravlje našeg djeteta ako skinemo zavjese, ali
da smo je mi natjerali da izvrši tu radnju protivno njezinoj volji. Oboje smo potpisali taj
dokument, nakon čega je Latifa mrzovoljno skinula zavjese.
Kako se bližila večer, Rafi je bivao sve nemirniji, a navečer je dobio temperaturu. Sljede-
ćeg je jutra toplomjer pokazao 40 stupnjeva. Latifa je tu vijest primila smireno, ali nam je
dobacila pogled od kojega smo zadrhtali.
Najbolja je supruga skočila po doktora, koji je dijagnosticirao gripu. "Ali kako ju je do-
bio?", supruga je rekla zabrinuto. "Toliko na njega pazimo!"
"Kako?", procijedi Latifa. "Ja ću vam reći kako, gospon doktore! Natjerali su me da ski-
nem zavjese, eto kako!"
"Što?", upita doktor, "zavjese?"
"Da, gospon doktore", Latifa će. "Skinuti zavjese u siječnju, a tu u kući je mala beba!"
Gestama smo joj pokazali da prestane i da se vrati u kuhinju.
"Ona je, znate, u pravu", rekao je doktor. "Skinuti zavjese po ovakvom vremenu i unutra
pustiti propuh... Ne čudi me što se dijete prehladilo. Vrlo nerazumno, moram vam to
reći."
Ne postoje riječi kojima se može opisati izraz Latifinog lica kada je izvadila ono očitova-
nje i pokazala doktoru naše potpise.
Od tada se s Latifom više ne raspravljamo. Prihvaćamo činjenicu da pranje u nedjelju
donosi poplave, a sveto nam je pismo da je poliranje kvaka na vratima zimi isto što i po-
zivanje zmija u kuću. Prošlog nam je vikenda obznanila da ako želimo da dijete ozdravi,
ne bismo trebali mesti pod dvadeset i osam dana.
16
I tako sad stvari stoje. Latifa dolazi svakog jutra, sjeda u fotelju i gleda televiziju. Kuća je
svakim novim danom prljavija, ali se Rafijev kašalj definitivno popravlja, da kucnem u
drvo.
17
Kroz zid
Općenito, jako se dobro slažemo sa susjedima, a osobito s onima vrata do, Seligovima,
koje ne podnosimo. Mislim, oni su u redu, ali imaju taj radio, a on, Felix Selig, svaki dan
dođe doma u šest popodne, ode ravno prema radiju i uključi ga. Njega nije briga što je na
radiju – glazba, vijesti, Velikani književnosti – samo da je sve jasno i glasno.
A to je isto tako i nama.
Najbolja supruga na svijetu, koja s Ernom Selig ima sporazum o posuđivanju šećera pa
zato tu i tamo svrati do njih, tvrdi da je uzrok cijele stvari jedna akustička misterija. Toč-
no je, kaže ona, da je buka mnogo veća kod nas nego kod njih. Bilo kako bilo, zid između
dva stana toliko je tanak da gasimo svjetlo prilikom presvlačenja, u strahu da bi Seligovi
mogli vidjeti naše siluete na zidu svoje spavaće sobe. Ne treba ni reći da se s druge stra-
ne čuje i najmanji šapat, a kamoli radio pojačan do daske u šest popodne. Činilo nam se
da nas samo čudo može spasiti.
***
I čudo se dogodilo.
Kupio sam dvije karte za kazalište, i planirane mi je večeri žena rekla da se samo pogle-
dam, da se samo pogledam, Ephraime, pa sam se otišao obrijati. Uključio sam svoj brijači
aparat i – zamislite – Seligov radio počne grozno krčati. Izvučem utikač – krčanje presta-
ne. Opet uključim – opet krči. Sljedeće se kroz zid začuje glas Felixa Seliga: "Čuješ li to
krčanje, Erna? Izludit će me!"
Otvaraju se novi, uzbudljivi horizonti.
Sljedećeg sam dana u šest popodne spreman za akciju, brijači aparat u ruci, napunjen i
zapet. Felix dolazi kući i uključuje radio do daske. Ja izbrojim do deset i uključim aparat
– a u stanu naših susjeda kvartet u c-molu pretvori se u ra-ta-ta u duru. Felix malo priče-
ka, obmanjujući se da će buka nestati. Kako da neće! Na kraju se slomi i viče na radio:
"Prestani, proklet bio!"
Njegov je glas toliko sugestivan da instinktivno izvučem utikač. Felix je isključio radio, a
ja sam prilijepio uho za zid: ovo je bio kritični trenutak. Dozvao je svoju ženu i rekao joj
ispod glasa:
"Slušaj, Erna, čudne li stvari! Viknuo sam radiju da stane – i ono je stalo!"
"Sigurno", rekla je Erna. "Ti malo previše radiš, Felixe, i ne spavaš ni blizu dovoljno. Ve-
čeras..."
"Ti misliš da sam ja mala beba?", reče Felix razdraženo. "Kunem ti se da se to dogodilo.
Evo, slušaj."
I on ponovno uključi čudovište. Skoro da sam ih vidio kako tamo sjede, čekajući ra-ta-ta.
Ovaj sam put izbrojao do dvadeset, da povećam napetost.
"Eto", rekla je Erna, "ništa."
18
"Sad ništa, kad ti hoću pokazati!", reče jadni Felix ogorčeno, pa se okrene prema radiju:
"Kad ja hoću da to napraviš, onda nećeš, je li?"
Uključim aparat. Ra-ta-ta.
"Bože milostivi!", reče Erna tiho. "Jezivo... Reci mu sad da prestane..."
"Stani!", Felix reče radiju drhtavim šaptom. "Stani... molim te..."
Ja izvučem utikač.
***
Sretnem sljedećeg dana Felixa na stubištu. Bio je vidljivo loše raspoložen i imao je tamne
kolobare ispod očiju. Spomenuli smo vrijeme i taman počeli o situaciji na Bliskom istoku,
kad me Felix upita vjerujem li ja u natprirodne pojave.
"K vragu, ne", rečem ja. "Zašto me to pitate?"
"Ma samo me zanima."
"Moj djed, međutim", nastavim ja, "on je vjerovao."
"Vjerovao u što? U duhove i tako to?"
"Pa, ne... Ne, vjerovao je u tu fantaziju da neživi predmeti – stvari kao što su, znate, sto-
lovi, pisaće mašine, gramofoni – imaju dušu. Ludo, zar ne? U čemu je problem, g. Selig?"
"N... n... ništa."
"Djed bi se zaklinjao da ga gramofon mrzi. Jeste li ikad čuli takvu glupost?"
"Da ga mrzi?"
"Zamislite!", dodao sam. "A umro je u zbilja neobičnim okolnostima. Našli su ga jednog
jutra mrtvog na podu, a ruke su mu stajale kao da pokušava dohvatiti taj gramofon. Ta-
njur gramofona se još vrtio."
"Oprostite", rekao je Felix, "nije mi dobro."
Morao sam mu pomoći uza stepenice, toliko se tresao. Doma sam odjurio do ladičara,
zgrabio svog malog električnog Hitchcocka, pa zauzeo položaj uza zid, a radoznala su-
pruga do mene. Felix je uključio radio. "Ti mene mrziš!", vikne moj napaćeni susjed. "Si-
guran sam da me mrziš, je l' tako?"
Ra-ta-ta. Pustim da se poruka prenese, a onda izvučem utikač.
"Ali zašto? Što smo ti mi napravili?", kukala je Erna Selig. "Zar nisi sretan s nama?"
Ra-ta-ta. Seligovi su se slomili, grozničavo se pokušavajući sjetiti svakojakih grijeha koje
su možda počinili da su ovo zaslužili. Kad je Erna počela o onom dobu kad nisu jeli ko-
šer za šabat, shvatio sam da je došlo vrijeme. Najbolja supruga ode u brzinski susjedski
posjet kod Seligovih, a ja sam jasno mogao čuti kako pričaju da je netko opsjeo njihov
radio, i je li ikad čula da neživi predmeti imaju dušu?
Moja žena, bezobraznica, ih sasluša, a onda im predloži da porazgovaraju s radijem. Mo-
žda će ih poslušati.
"Vi s njim porazgovarajte", rekoše oni. "Molimo vas. Mi ga se previše bojimo."
Najbolja supruga uključi radio. To je bilo TO.
"Veliki duše radija", rekla je moja žena, "Možeš li me čuti? Daj mi znak!"
Uključim. Ra-ta-ta.
"Hvala."
Isključim.
19
"Veliki duše!", zazivala je moja žena, "daj mi znak: želiš li da ovi ljudi još koriste tvoj ra-
dio? (Nema znaka.) Želiš li da ga sviraju glasnije? (Nema znaka.) Onda možda uopće ne
želiš da ga ikad više uključe – nikad više?..."
Uključim.
Uključim!
UKLJUČIM!
Tišina. Nema ra-ta-ta. Ništa!
Aparat je krepao. Krepao! Pokvario se! Šest je godina savršeno radio, a sad... sad... kaput!
"Čuješ li me, duše?" upitala je moja žena. "Pitam te: želiš li da Seligovi prestanu koristiti
radio? Odgovori mi!.... Ha?"
Uključim, isključim, uključim. Protresem glupu spravu, udarim je, pretučem je. Ništa.
Oblije me hladan znoj. Imaju li znači ipak dušu?...
"Ra-ta-ta!", povikne žena iz sveg glasa. "Daj mi znak, budalo! Moraju ušutkati svoj radio
zauvijek! Ephraime!"
Pretjerala je, baš. Seligovi isključe svoj misteriozni radio i pogledaju podozrivo moju že-
nu.
Već sam do sljedećeg jutra dao popraviti aparat, i oderalo me je.
"Pregorio je kondenzator", objasnio mi je serviser sljedećeg dana. "Zamijenio sam ga, pa
sad sigurno neće više biti ni tog ra-ta-ta šuma kojega ste čuli na radiju."
Selig je natrag u svom elementu, a što se neživih stvari tiče: možda imaju dušu – ali si-
gurno nemaju smisla za humor.
20
Regina
Sad kad smo dobili bebu – treba nam dadilja, a kako smo za našeg Rafija uvijek kupovali
sve najbolje, logično smo uzeli Reginu Fleischhacker. Regina je profić. Odana je, točna,
pelenu može promijeniti tako da pucne prstima i mrzi TV. Rafi protiv nje još nije rekao
ni jedne jedine riječi.
Ipak, nitko nije savršen, a problem s Reginom bio je taj što živi skroz tamo u divljini
predgrađa, u mjestu koje se zove Holon. Jedini način da dođe do nas je taksijem, ali ga
ponekad ne može pronaći pa se mora gurati u pretrpanom, smrdljivom autobusu, pa u
takvim prigodama kod nas dođe u stanju šoka, očiju punih nijemog prijekora:
"Opet nisam našla taksi."
Mi zbog toga uvijek osjećamo užasnu krivnju, pa se negdje oko osam navečer počinjemo
moliti da bude taksija, a to nekad pomogne i taksija bude. Iz toga slijedi da mi jako bri-
nemo o Regininom problemu, jer ona nema nikoga svoga. Nema ni telefona. I živi skroz
tamo u Holonu.
I?
I tako mi odlučimo ići u kino, pa pozovemo Reginu da dođe u 8:30. I tako nakon večere
ja sjednem napisati par hitnih pisama, recimo na primjer, a to nije baš lako i nikako da ih
napišem kako treba. Regina svejedno dođe točno u 8:30, a izraz njezinog lica govori nam
da je ovo opet bio dan bez taksija.
"Trčala sam", dašće ona, "trčala sam ko luđakinja da stignem na vrijeme." Očito, sada bi
ispravna stvar bilo dići se i izjuriti iz kuće, kako bi se opravdalo njezino luđačko trčanje.
Ali stvar je takva da se ja još znojim iznad onih hitnih pisama, a ona apsolutno moraju
biti gotova još večeras. Hitna su, je l' da? Najbolja supruga stoji iznad mene s bičem:
"Hajde", kaže ona, "požuri, požuri, ona će podivljati!" I naravno, Regina se pojavi na vra-
tima:
"Još ste ovdje'"
"Samo što nismo..."
"Ne, ne, samo polako. Pitam se jedino zašto, ako se vama ne žuri, ja moram trčati ovamo
ko luđakinja..."
"Evo, sad ćemo..."
"Hoću reći, zašto me uopće zovete ako ćete svejedno ostati doma?"
"Platit ćemo vam, svejedno... čak i ako..."
"Nećete mi plaćati, gospođo!", kaže Regina Fleischhacker uzvišeno. "Nemam ja baš običaj
uzimati novce za nerad! Drugi put lijepo dvaput promislite prije nego što me pozovete
da dođem!"
Osjećam da sada dolazi Holon i tamošnja nestašica taksija, pa ščepam pisaći stroj i kida-
mo iz kuće, a svoja pisma dovršim u slastičarni preko ulice.
21
Do tada je već prekasno za kino, pa najbolja supruga predloži da tri sata – što je za dadi-
lje profesionalni minimum – ubijemo u laganoj šetnjici ulicama Tel Aviva. To je lijepo
mjesto, taj Tel Aviv. Osobito uz obalu, sjeverna predgrađa, južna, istočna i centar. Vra-
ćamo se u ponoć kao dva iznurena šišmiša i plaćamo Regini njezinih cijelih 55,75 lira.
"Kad ćete me opet trebati?", upita Regina. Najbolja supruga čeka da ja odlučim. Zašto
uvijek ja moram o svemu odlučivati? A ako pogriješim, to je fatalno, jer Regina nema te-
lefon: kad joj kažete datum – to je konačno.
"Prekosutra?" ponudi ona pomoć. "U osam?"
"Mislim da je to u redu", promrmljam. "Ići ćemo u kino..."
***
Čudni su putovi Gospodnji, i to zaozbiljno.
Prekosutra u sedam sve me boli. Osjećam se skroz bolesno i mislim da čak imam tempe-
raturu. Moja voljena žena stoji pokraj moga kreveta sva u brizi:
"Morat ćeš ustati", kaže zabrinuto. "Ona samo što nije stigla."
"Ali ja sam bolestan!"
"Ja ti tu ne mogu pomoći. Priberi se kako znaš i umiješ. Ja ne znam što će ona reći kad
otkrije da je opet došla skroz iz Holona nizašto."
"Vrti mi se u glavi."
"I meni. Uzmi aspirin. Diž' se, diž' se..."
Regina dolazi u osam ko švicarski sat, otkucavajući glasno:
"Dobra večer! Nisam mogla naći..."
Odijevam se na uzbunu. Da jest našla taksi, možda smo mogli razmišljati o tome da ne-
što pokušamo – moliti, preklinjati, nemam pojma – ali sad, što s pretrpanim busovima i
svim tim? To nije dolazilo u obzir. Izašli smo u vratolomnoj žurbi. Vani se naslonim na
zid, preslab da bih stajao. Osjećam se zbilja trulo, uhvatio sam gripu ili štogod. I, šta sad?
Ništa od kina, već mi je dovoljno loše.
"Dobro", reče žena, "a da malo prošetamo?"
"Jedina šetnja koja bi mi odgovarala je ravno do kreveta."
I tako uđemo u auto, a ja legnem na stražnje sjedalo. Prilično sam visok, a naš auto je
mini. "O, Gospode", molim, "zašto se moram grčiti u ovom autu, kad Ti znadeš da imam
gripu?" Gospod ne odgovori, i nakon oko 75 minuta meni je dosta.
"Ženo", zastenjem, "ja ulazim!"
"Već?", upita najbolja supruga s vozačevog sjedišta. "Pa vani smo samo sat i pol. Misliš
da je u redu da ona dolazi skroz iz Holona samo radi toga?"
"Ja ne mislim ništa", šapnem, "ali proklet ja bio ako bih umro za Fleischhackerovu. Još
sam mlad. Još me čeka cijeli život. Ženo, ja ulazim."
"Nemoj, molim te, još samo 20 minuta."
"Ne mogu."
"Znaš šta?", reče najbolja supruga, pokušavajući me sustići na pragu. "Probajmo joj se
uvući iza leđa... Možemo u tišini sjesti u spavaću sobu i pričekati..."
Hm, ideja nije loša. Pažljivo smo otvorili vrata i ušuljali se na prstima. Svjetlo je u mojoj
radnoj sobi gorilo, pa smo znali neprijateljski položaj. Hodali smo uz najveći mogući
oprez, iskorištavajući svaku nepravilnost terena, kao kod najboljih ratnih akcija, ali nas je
22
nekoliko koraka od mete sustigla katastrofa. Zašto ta aspidistra mora stajati baš nasred
prolaza?
"Ko je?", vrisne Regina. "Ko je to?"
Uključimo svjetlo.
"To smo mi", žena brzo odgovori. "Ephraim je zaboravio uzeti poklon."
Koji sad poklon? Žena mi uputi pogled da umuknem, ode do police s knjigama, pa nakon
trenutka dvoumljenja izvuče "Povijest engleskog kazališta, 1616.-1962.". Onda se ispri-
čamo, pa odemo s knjigom. Na odmorištu stubišta osjećam da mi koljena klecaju, a prve
mi crvene točke zaplešu polku pred očima. Također me počne boljeti jedan od umnjaka.
Srušim se na stube i mislim da sam počeo plakati. Imao sam groznicu i sve to.
"To je bilo jedino što smo mogli napraviti", reče žena apologetski, pa mi pređe svojom
hladnom rukom preko čela: "Hajde, živni, još samo sat i nešto."
"Ako preživim", zakunem se, "selimo se u Holon – točno preko puta Regine Fleisch-
hacker!"
Naš susjed Felix Selig silazi po stubištu.
"Što je? Izgubili ste ključeve?"
"Ne", kažemo mi, "sve u redu."
Koje smo mi budale: trebali smo ga zatražiti politički azil! "Bismo li mogli ostati kod vas
oko sat vremena?", trebali smo reći. "Sjedit ćemo u tišini u kuhinji i nećemo vam smetati."
Ali ništa, suđeno nam je stubište. Razgovarali smo o Regini. Ona je baš karakter. Prava
dama. Samo, zašto je ne možemo uvjeriti da uzme novce čak i ako ostanemo doma? Za-
što svaki put moramo izlaziti istoga časa kad se ona pojavi? Zašto ona nikad ne može
naći taksi? Zašto je ovo stubište ovako mrtvački hladno? To su teška pitanja, baš teška.
Deset minuta kasnije (ukupno dva sata i četvrt) dižem se i kažem da sam spreman za
novi pokušaj. Sad znam gdje je aspidistra...
Ovaj put je upalilo.
Naše iskustvo provaljivanja kod samih sebe i šuljanja dobro nas je poslužilo. Vrata su se
za nama zatvorila uz najtiši mogući škljoc, otpuzali smo pored radne sobe neprimijećeni,
stigli do spavaće sobe po planu, pružili se na krevetima i pričekali da isteknu tri sata.
Najbolja je supruga zurila u svoj sat i brojala minute, dok sam ja prelistavao "Povijest
engleskog kazališta 1616.-1962." uz svjetlost mjesečine...
U ovoj je točki određena rupa u mojoj memoriji.
"Ephraime!" Odjednom čujem uzbuđeni šapat svoje žene. "Pet i trideset je!"
Zažmirim zbog bljeska sunčeve svjetlosti koja ulazi kroz prozore i protegnem se. Ovako
dobro nisam se naspavao sto godina. O našoj strateškoj poziciji, s druge strane, nije vri-
jedno ni razmišljati. Kako ćemo se dovraga sada vratiti? Ne možemo proći hodnikom do
vanjskih vrata po danu a da nas Regina ne uhvati, a očito ne možemo niti ostati ovdje i
čekati da smrkne.
"Morat ćemo nekako Reginu natjerati da izađe odande", zamišljeno će supruga. "Čekaj..."
I u taj se čas iskrade i odšulja u Rafijevu sobu. Dvije napete sekunde kasnije naša beba
udari u prodorno vrištanje. Najbolja supruga uskoči natrag u našu sobu.
"Uštinula si ga?"
"A što drugo?"
23
Regina skoči i uleti u dječju sobu. Trenutnu zbunjenost iskoristimo da se domognemo

ulaznih vrata, izađemo i vratimo se veselo pozdravljajući: "Dobro jutro!"
"Zar se u ovo doba dolazi kući?" upita krmeljava Regina, pokazujući nam gnjevnog Rafi-
ja u rukama (hvala Bogu da još ne zna govoriti). "Gdje ste bili?"
"Na orgijama."
"Današnja mladež!" Regina pucne jezikom i pruži nam račun. Onda izađe ususret jutru,
u potragu za taksijem za Holon. Pretpostavljam da ga nije našla.
24
Malo proljetno čišćenje

Nedjelja. – Jutros je najbolja supruga na svijetu rekla: "Bila Pasha il ne bila, ja ove godine
nemam namjeru okrenuti cijelu kuću naglavačke. Jadan ti je stan koji se čisti samo jed-
nom godišnje, proljetno čišćenje je u redu ali je skupo, a znam i da tebe to uznemirava,
dragi. Zato ću stan samo dobro pomesti, i to je sve. Ti ne moraš ništa raditi, molim te je-
dino da popraviš metlu jer se nekako klima, u redu?"
"U redu", rečem ja i odem joj odmah kupiti dvije dugokose metle umjetničkog izgleda,
da joj pokažem koliko poštujem njenu odmjerenost kao domaćice. Kad sam se vratio,
pred kućom je vijugao potočić. Ispostavilo se da je moja žena mislila da bi podove mogla
i dobro oprati prije nego što ih pomete, pa je unajmila par žena – jednu da pere, a drugu
da nosi vodu – ali je žena-vodonosac radila brže – otuda potočić.
"Bit ćemo gotovi za jedan dan", tvrdila je najbolja supruga. "Nema puno toga na spisku."
Zbog toga mi je bilo drago, jer smo za večeru imali samo pržena jaja, a to nije dovoljno
odraslom čovjeku poput mene. Netko je također skinuo okvire prozora, jer su škripali.
Bravar je rekao da nam trebaju novi čavli na šarkama, stari su zahrđali, moram po njih
do Fuhrmana u Jaffu, on nema vremena trčkarati naokolo i tražiti nekakve čavle. U redu.
Ponedjeljak. – Vratio sam se od Fuhrmana s čavlima u podne. Potok je nabujao u rijeku.

Nisam mogao ući kroz ulazna vrata jer su hodnik blokirale naše fotelje, radi tapetara.
Uskočio sam kroz prozor kupaonice i upao u živo vapno koje je ličilac miješao u kadi.
"Mislila sam da", rekla je moja žena, "kad već čistimo, najbolje je da odmah malo osvje-
žimo zidove, ali to je zbilja sve." Poslala me je da odem razgovarati s ličiocem o cijeni, jer
je to posao za muškarca. Dogovorili smo se za 5.000 izraelskih lira, za vrata i sve.
Bravar je buljio u čavle za šarke i rekao da su to oni od dva cola, a da on treba one od tri
cola, pa me je poslao natrag do Fuhrmana. Najbolja supruga je uzela Rafija iz njegovog
privremenog kreveta na polici za knjige i kampirala s njim u igraonici. Ja sam proveo noć
na svom radnom stolu, između peći i najboljeg servisa za čaj. Loše spavao. Za večeru
opet pržena jaja.
Utorak. – Fuhrman je rekao da su oni prvi čavli bili od tri cola i poslao me natrag. Na
povratku kući ugazio sam u blato u vrtu i potrošio cijelu vječnost da to očistim, u dnev-
noj sobi, u kojoj je sad bilo kupatilo, zato što su u kupatilu mijenjali pločice (3.540 izrael-
skih lira). Riješimo se svega odjednom, rekla je supruga. Električar kojega smo pozvali
radi nekog kratkog spoja rekao nam je da bi nam bilo pametno promijeniti sve te Ber-
gmanove kutije koje imamo u zidovima, jer da baš nisu nešto sigurne, a u tom bi nam
slučaju preporučio da stavimo Fleischmanove prekidače i Goldfischove cijevi – ukupno
1.800 izraelskih lira. Bravar je rekao da su čavli za šarke zbilja od tri cola, ali britanska
cola, a on je mislio na njemačke cole. Nazad do Fuhrmana.
25
Ličilac je bio napola gotov s kuhinjskim plafonom kada je podigao svoju cijenu.
"Ja uvijek dižem cijenu nekoliko tjedana prije Pashe", objasnio je, "zbog toga što svi shva-
te da im je bolje ne čekati Pashu, jer je tada uvijek velika potražnja za ličiocima pa oni
dignu cijene, pa me svatko treba nekoliko tjedana prije Pashe, pa ja zato tada dižem cije-
nu..."
Također me je pitao mogu li mu donijeti kantu Polikolora iz onog dućana na ulici Herzl,
jer on ne može sad gubiti vrijeme, i još malo terpentina, molim, i novi kist, i dvije kutije
Camela. Žene s potoka u međuvremenu su se iz dueta pretvorile u kvartet i dale se u
svirku.
Riješio sam i problem sa spavanjem. Jednostavno sam prebacio sadržaj ormara u frižider,
stavio ormar licem prema gore na balkon, pa odmah utonuo u duboki san, omamljen
naftalinom. Sanjao sam da sam umro i da me nose do groba, uz svečanu povorku maj-
stora i seljačina.
Za večeru meko kuhana jaja.
Srijeda. – Fuhrman me je podučio da se, što se čavala za šarke tiče, ne razlikuju britanski i
njemački col, pa me je poslao na neko mjesto. Kad sam bravaru rekao što mi je rekao
Fuhrman, pogledao me je zbunjeno i pitao čemu čavli za šarke trebaju. Podsjetio sam ga
na okvire prozora, ali on im nije mogao pristupiti i popraviti ih jer je netko skinuo plo-
čice s poda. Moja je žena uvijek htjela plavo-bež pod (6.200 IL), umjesto našeg starog do-
sadnog sivog, pa je bilo sad ili nikad. "Samo to", rekla je, "i to je sve." U redu. Ne brojeći
mene, u stanu je sada radilo 16 ljudi, mada se nismo mogli baš nešto socijalizirati jer su
ljudi rušili zidove.
"Razgovarala sam s građevincem koji je skoro kao arhitekt", rekla je najbolja supruga, "i
on mi je savjetovao da srušimo zid između Rafijeve sobe i tvoje radne sobe, da bi dobili
veliki dnevni boravak, pa nam onda više neće trebati sadašnja dnevna soba jer nam ne
trebaju dvije velike sobe, pa je možemo podijeliti na pola zidom – a onda bi Rafi imao so-
bu i ti bi imao ured!"
Uzeo sam ljestve i škare i odrezao sve abažure u kući. Nemojmo ništa ostavljati za posli-
je, rekoh. Skoro-arhitekt (1190) reče (950) zašto ne (712) premjestimo kuhinju na tavan, a
tavan u zahod. Ja sam rekao: nemam pojma, najbolje da se dogovorite s mojom ženom
jer ona ne želi previše radova ove godine. Sirova jaja.
Četvrtak. – Danas se od Fuhrmana nisam vratio kući. Spavao sam na klupi u parku, jeo
travu, pio vodu iz prskalice, kao ptice. Izvrsno. Ko da sam ponovo rođen.
Petak. – Iznenađenje, iznenađenje! Kad sam došao kući, od nje nije ostalo ništa osim veli-
ke rupe u zemlji. Moja je supruga bila u vrtu s Rafijem.
"Mislila sam si: ionako sređujemo kuću", rekla je ona, "pa hajdemo je srušiti i napraviti
novu..."
Ja rekoh: u redu, al hajdemo pričekati do iza Pashe, jer su cijene tada niže, a ona je rekla:
naravno, dragi, i spustila Rafija ispod drveta, pa počela čistiti prašinu s lišća.
26
Sitni preljub s
ozbiljnim posljedicama
Ove smo godine odlučili godišnji odmor provesti u nekom lijepom obiteljskom pansio-
nu. Izabrali smo jedno solidno, skromno malo mjesto u Donjoj Galileji, daleko od sulude
gužve, zlih jezika, gomile. Nazvao sam na vrijeme i rezervirao nam dvokrevetnu sobu.
"Odlično, gospodine", rekao je Recepcija. "Dvokrevetna soba. Stižete li zajedno?"
Rekao sam: naravno, nego kako?
I stignemo mi do tog mjesta, prijavimo se Recepciji, potpišemo se u knjigu gostiju, a Re-
cepcija nam preda dva ključa i reče: "Vama broj 17, gospodine. Dama je 203."
"Dovraga", rekoh ja, "tražio sam vas dvokrevetnu sobu, što ne? Ne dvije jednokrevetne!"
"Hoćete reći da želite biti zajedno u istoj sobi?"
"Naravno da želimo! Mi smo u braku. Ovo je moja supruga."
Recepcija se izvuče iza pulta da pogleda privjeske s imenima na našoj prtljazi. Dragi Bo-
že! Odjednom se sjetim da je najbolja supruga na svijetu posudila kofer od svoje majke i
da na privjesku piše "Erna Spitz". Recepcija se ispravi i uputi nam zajedljiv pogled.
"Nema problema", reče on. "Dvokrevetna soba. Evo vašeg ključa, gospođo Kishon!"
"Slušajte", rečem ja uz nelagodu, "hoćete li da vam pokažem naše osobne iskaznice?"
"Ne treba", reče Recepcija uz iznuren uzdah. "Samo izvolite, nisam vam ja moralna poli-
cija..."
Kao što nisu, pokazalo se, ni gosti u predvorju. Dok smo prelazili preko predvorja, sve
su nas oči pratile, a sve usne nakrivile su se u ironičan ali ipak odobravajući smiješak.
Tek sam tada primijetio da je najbolja supruga došla u onoj svojoj plameno-crvenoj halji-
ni i da su joj potpetice stvarno previsoke. K vragu! Onaj tamo debeli ćelavi gost – neka-
kav besramno bogati izvoznik, rekao bih – bulji u nas s podignutim obrvama i nešto do-
šapne izazovnoj plavuši koja stoji pokraj njega. Uf! Slatko mlado stvorenje kao što je ona
petlja nešto s pokvarenim starim pohotnikom kao što je on, a zemlja je puna zgodnih
mladića kao što sam ja. Fuj!
"Ephraime!"
Okrenem se. To je Finkenstein mlađi. Sjedi tamo namigujući mi i dajući mi znak "O! Ka-
kva mačka!". Koji idiot! Mislim, moja žena je u redu i sve to, ali – mačka? Idiot. Što je
svim ovim ljudima?
Tijekom večere stvari su još gore. Dok stidljivo hodamo prema svom stolu, hvatamo dje-
liće razgovora od kojih nam se paraju uši: "Ostavio je ženu doma s bebom, pa se smuca s
ovom..." ... "Malo je pupasta, zar ne, ali čujem da on takve voli" ... "Uzeli zajedničku sobu,
27
bezobrazno ko..." ... "Kakav tip" ... "Znam ja njegovu ženu. Krasna žena – a on dolazi
ovamo s ovom fufom. Ah, muškarci, muškarci"...
Ni Finkenstein mlađi, pokazalo se sad, nije sam. On sa sobom tegli neku zblajhanu lutki-
cu koja na prstu ima jako razmetljiv vjenčani prsten. Predstavlja nam je kao svoju sestru.
Sestra moj palac! Upoznajem ih sa suprugom. Finkenstein joj daje galantni rukoljub i ša-
lje joj zavodnički smiješak. Nakon večere, odvuče me na stranu. "Kod kuće sve u redu?",
pita me kao muškarac muškarca. "Kako je supruga?"
"Pa znaš kako je! Upravo si joj poljubio ruku, za Boga dragoga!"
"Ho, ho", kaže Finkenstein i na šanku mi naruči votku. Kaže mi da njemu ne moram
glumiti, nije se on jučer rodio, ho-ho, on ne misli da sam ja zbilja nevjeran svojoj supruzi,
stvarno ne. Siguran je da je ovo samo malo onako sa strane, što je vrlo zdravo za dobru
staru instituciju braka, zapravo, svi to rade, ho-ho, nema to nikakve veze. On, Finken-
stein, bi se kladio da će mi žena oprostiti ako ikad dozna.
"Ali ovo jest moja žena, budalo!"
"Ma daj, prestani!"
I napušta me s izrazom gađenja. Vraćam se supruzi i njegovoj "sestri". Jato muškaraca
koji su se u međuvremenu udvarali najboljoj supruzi nevoljko se rasprši, ostavivši je
ozarenu. Ona mi govori da je jedan od njih – baš zgodan, znaš, tip Roberta Redforda –
nagovarao da "ostavi tog glupastog lika" s kojim je došla, i preseli k njemu.
"Rekla sam mu ne, naravno", kikoće ona. "Mislim, zgodan je, ali frflja."
"I to je jedini razlog? To što sam ti ja muž se ne računa?"
"O, da", sjeti se ona. "Jesi. Sve ovo je jako zbunjujuće..."
Priđe nam ćelavi gost i upozna nas sa svojom plavom bombom.
"Dopustite mi", kaže on, "moja kćer."
Muljator stari! "Moja kćer!" Ona čak na njega nimalo ni ne sliči! Za početak, ona ima ko-
su.
"Moja prijateljica", upoznajem zauzvrat najbolju suprugu, "gospođica Erna Spitz."
Najboljoj supruzi nije trebalo dugo da se prilagodi svojem novom statusu moje ljubavni-
ce. Kad bih je pokušao zagrliti u javnosti, ona bi izmigoljila, govoreći mi da pazim na
njezinu reputaciju. Jednom sam je za večerom uštinuo za obraz, a ona me je pljusnula po
ruci i propisno se naljutila:
"Nemoj tu sad paradirati", prosiktala je, "već nas se dovoljno trača."
I tu je bila u pravu. Proširile su se glasine, na primjer, da smo se jedne noći kupali bez
krpice na sebi. Čuo sam i da se priča da sam je nagovarao da zapalimo travu. "Sestra"
Finkensteina mlađeg pitala je je li istina da je njezin suprug nešto nanjušio, pratio nas do
Galilejskog jezera, pa smo mu za dlaku kidnuli i došli ovamo?
"Pa", rekoh ja, "baš i nije. Istina je da je njezin muž otišao na Galilejsko jezero, ali s njiho-
vom služavkom. A što se onda dogodilo? Služavkin dečko je pošao za njima i vratio dje-
vojku, pa je onda muž odlučio osvetiti se nama, pa se od tada igramo skrivača..."
"Sestra" se zakle da nas neće odati, pa ode dalje širiti vijesti. Nakon petnaest minuta po-
zove nas Recepcija i nervozno upita bi li, na koncu, ipak bilo bolje da se preselimo u od-
vojene sobe, "samo zbog finte".
"Ne", rekoh ja. "Zajedno ćemo se s tim suočiti!"
28
Najbolja se supruga u međuvremenu jako opustila. Naručivala je najskuplja jela i nije

pila ništa osim šampanjca. Onda je poželjela štogod za "kinđurenje", pa i koji "komad
krpice".
"Gledaj samo!", nadurila se. "Pogledaj što ćelavko kupuje svojoj 'kćeri'!"
A onda je našem ljubavnom gnijezdu otpalo dno.
Jednoga se dana našem društvu priključio reporter jednog od tabloida, koji poznaje sva-
koga, baš svakoga, u ovoj državi.
"Kakva rupčaga", požalio se nakon što je na brzinu prošvrljao naokolo. "Kakva dosada!
Finkenstein je tu sa svojom sestrom, ti si sa ženom, a onaj ćelavi sudac sa sobom je dovu-
kao kćer. Ovdje su sve sami sveci. Čudi me da si ovoliko izdržao, stari moj."
"Ha, ha", rekosmo mi, "ho, ho".
Nije trebalo dugo da svi klonu duhom. Sve su se žene pretvorile u obične domaćice, svi
muškarci u muževe. Uskoro smo otišli doma. A što je najgore, sada mi moja žena stalno
prigovara da sam joj bio nevjeran s njom samom!
29
Muškarac i supermarket
Izraelci su veliki ljubitelji sniženja. Kao da svi nisu. Iz čega slijedi da je, kad je uz potpuni
urnebes u Tel Avivu otvoren prvi supermarket, cijelu naciju zahvatio mahniti nagon da
tamo dođe i kupuje, kupuje, kupuje. Mi smo se, najbolja supruga na svijetu i ja, othrva-
vali tri dana, ali se onda naš otpor slomio. Zbog sigurnosnih razloga naše smo novčanike
ostavili doma, a umjesto toga sa sobom poveli Rafija.
Iskreno govoreći, to mjesto nas je zbilja očaralo. Bilo je mnogo veće od našeg dućana na
uglu, a i prilično čistije. A tek sve te sjajne boje! I sve te prepune police! Jedini problem –
bila je užasna gužva i ubrzo smo se osjećali kao... kao...
"Sardine!", vrisne najbolja supruga i nasrne na policu opkoljenu grabežljivim domaćica-
ma, s međunarodnom izložbom sardina. Bilo ih je konzervi i konzervi: španjolske sardi-
ne, portugalske sardine, jugoslavenske, albanske, ciparske, izraelske sardine. Plivale su,
kako koja, u ulju, rasolu, kečapu i "prirodnim sokovima", pretpostavljam u morskoj vodi.
Moja je supruga izabrala jednu jugoslavensku i dvije švedske. I još jednu. I jednu drugu.
"Uskoro će nam ionako nestati sardina", objasnila je, "a ovdje su toliko jeftinije..."
"Ali nismo ponijeli ništa novca!"
Ona spusti pogled:
"Taman sam našla nešto viška sitniša u džepu..."
I sad ti vjeruj ženi! Ha!
Ona je u međuvremenu nestala i pronašla prazna kolica, pa u njih ubacila hrpu konzervi
sardina, zajedno s jednim Zlatnim sirupom i bocom šampona. Onda je pogledala prema
gore a oči su joj se razrogačile:
"Blagi Bože!", šapnula je. "Gdje je Rafi?"
Naše je malo zlato nestalo! Koji užas! Mogu ga zamisliti – sitno djetešce gega se između
svih tih ljudi, kojima je do koljena, i grize ih za noge. Užas! "Rafi!", očajnički smo dozi-
vali. "Ra-fi!"
"Igračke su desno", informirala nas je iskusna prodavačica. Odjednom smo začuli gro-
movit tresak, pa uzdahnuli s olakšanjem. Znali smo što se dogodilo: Rafi je otkrio Veliku
limenu planinu – genijalno sagrađenu piramidu od pet tisuća konzervi hrane, visoku do
stropa. On, Rafi, pametno je izvukao jednu s dna, a ostale su se potom survale. Brzo smo
mu kupili bombone da ga utješimo. I meda, švicarsku čokoladu, nizozemski kakao, in-
dijski čaj i kavu, da mu posušimo suze. A onda, dok smo trpali ratni plijen u svoja kolica,
moji prsti napipaju bočicu parfema, džepni krimić i četrdeset deka cikle.
"Ženo", rekoh ja, "ovo nisu naša kolica!"
"Pa i da nisu", ona će, "što onda?"
Napravili smo baš dobru zamjenu, u biti. Naša su nova kolica sadržala nešto finog sira,
narezane breskve, plastičnu uzicu za pse i kantu.
30
"Super!", reče moja žena sretno. "Samo, kako ćemo sve ovo platiti?"
"Hm", rekoh ja, "imam i ja negdje kod sebe koju liru viška..."
Krenuli smo dalje, ali nas je uskoro zaustavio prometni krkljanac kojega su izazvala dva
prepuna kolica koja su se frontalno sudarila. Primakli smo se jer smo ljubitelji dobre tuč-
njave, ali...
"Rafi!", vrisnula je najbolja supruga. "Rafi!"
Ovog smo ga puta našli na odjelu bivših jaja.
"Čije je ovo dijete?", pitao je bijesno upravo promaknuti prodavač omleta.
"Dadadadada", rekao je Rafi, pokazujući kažiprstom na sebe sama.
Odvukli smo ga, uz još nešto deterdženta koji "jamačno otklanja tvrdokorne mrlje", i vra-
tili se kolicima. Netko je u njih u međuvremenu dodao nekoliko boca žestokog pića, kr-
pu za pod i kuhinjsku sol. Na vrh svega toga stavili smo našeg malog jajoglavca, a kako
bismo mu podignuli moral, kupili smo mu konjića za ljuljanje, te još par papuča za me-
ne.
"Još!", zagrokće najbolja supruga i gurne dva djevičanska kolica prema pultu s mesom. Ja
sam se osjećao nekako ugodno intoksirano. Kupili smo si piletine, janjetine, jetrice, jezik,
guščja prsa i guščje batake, krilca, glavu i ramena, jednu puricu, patku i patka, i još nešto
ribe, jednog lososa, pastrve, arbuna, barbuna, saruna, grgeča, tune i kita. I malo kavijara.
I dagnji. I rakovice. Onda smo kupili malo patlidžana, paprike, češnjaka, kapara, vune,
cimeta, vanilina, vazelina, graha, graška, smokvi, limuna, jednog kanarinca, ploče, operu
i pop, ječma, špinata, dugmadi, trake, konopa, džema, melase, sapuna, supe, oraha, ja-
goda, sladoleda, staniola, oliola, krastavaca, zavjesa, jedan mač, jednu lulu, gljiva, frulu,
maslina, trešanja, krušaka, šipka, žarulja, pamuka, jedan akvarij, štapiće za jelo, štapiće
za ražnjiće, gume, žice, škroba, ugljičnog dioksida i kruha.
"Ovo vrijedi zadnje pare", žena bi s vremena na vrijeme naglasila. "Stvari su ovdje toliko
jeftinije..." Zadihano sam naokolo vukao našu karavanu od šest kolica, boreći se usput s
teletom kojega smo vezali na kraj karavane, jer volimo i šnicle. Na putu prema blagajni
prekrili smo naš teret s nekoliko pari čarapa i malo laštila za pod. Zamijetio sam i najsla-
đi prekidač za svjetlo koji je ikad napravljen, pa sam ga pokušao skinuti sa zida, ali su ga
čvrsto zašarafili. Šteta. Zamolio sam prodavača da mi pomogne, ali mi je on rekao: "Žao
mi je. Ne mogu se maknuti s ovog pulta. Prodao sam svoje hlače."
Dok je djevojka zbrajala naš račun na jednoj od onih lijepih skakutajućih papirnatih zmi-
ja, najbolja supruga nadoda još mikroskop i čipsa. Ja dodam Gajgerov brojač, radi ravno-
teže.
Bilo me strah da će za sve te tričarije suma biti pozamašna, ali na koncu je ispalo samo
40.000 lira i nešto. Taman smo se divili brzini kojom prodavačice pakiraju stvari u one
visoke smeđe papirnate vrećice, kad je Rafi opet nestao.
"Je li netko ovdje uokolo vidio malog dečka?", pitali smo djevojke.
"Čekajte", rekla je jedna. "Je li plav?"
"Da. I grize."
"To je onda on", rekla je djevojka i rastvorila jednu od papirnatih vrećica. Unutra je sjedio
Rafi i mirno jeo pastu za zube.
"Oprostite", rekla je djevojka. "Nismo shvatile da ste ga donijeli sa sobom."
Smjesta su nam vratili novac kojega su nam naplatili za Rafija (72,30 lira), pa smo otišli.
Ispred su čekala dva kamiona da nas sa stvarima odvezu kući. Sutra otvaramo dućan.
31
Laž u oči
"Ephraime", pitala je najbolja supruga na svijetu, "misliš li da sam lijepa?"
"Da", rekoh. "Zašto?"
Ispostavilo se da je ovo delikatno pitanje tišti još od prošlog travnja. Zna ona da – po nje-
nom mišljenju – nije ona ništa posebno, ali svejedno, ima ono nešto. Ili bi mogla imati, da
se tako izrazi, da nema ovih naočala...
"Frajeri se ne pale", veli mi ona, "na cure koje nose naočale".
Citirala je, naravno. Stalno nešto citira, posebno novinske reklame koje veličaju najveći
izum nakon kotača: kontaktne leće. One su prava stvar za "ljude kojima je stalo": dva mala
komadićka stakla umjesto tih velikih i nespretnih naočala "koje ste oduvijek mrzili". Sa-
mo ih stavite ravno na očne jabučice i nitko ništa ne vidi, ali, pak, vi vidite sve. To je sjaj-
no, to morate imati, osobito ako ste kratkovidna glumica, misica ili usjedjelica. "Ona lut-
kica", čula je najbolja supruga od svojih prijateljica, "počela ih je nositi prije samo četiri
mjeseca i već se rastala od milijunaša iz Južne Amerike..." Svi preporučaju leće Miracle.
"Nemojte skrivati te lijepe oči iza para naočala. Probajte. Kupite."
"Rekli su mi za jednog optičara", kaže žena. "Ideš i ti?"
"Ja?"
"A šta misliš, kome ja želim biti lijepa?"
Meni. U čekaonici kod optičara zatekli smo tri tuceta ljudi, skoro sve stara garda. Neki su
se toliko navikli na svoje leće da nisu čak ni znali nose li ih ili ne. Po svoj prilici su zbog
toga i došli kod optičara, da to doznaju, jer, mislim, što bi ih drugo ovdje dovelo? Jedan
zreliji lećonosac pokazivao nam je koliko je to jednostavno: stavio je mali disk na vrh prs-
ta, vidite? – i onda – sad pazite! – ubacio ga je ravno u svoje otvoreno oko i – ups! – gdje
je sad? Pala je na pod! Da se nitko nije mrdnuo! Da se nitko nije mrdnuo!
Zgrabili smo svoju priliku i ušli kod kontaktaša. Ostavljao je dojam simpatičnog i vedrog
mladića koji pršti od vjere u budućnost leća. "To je vrlo jednostavno, zbilja", objasnio je.
"Oko se postepeno navikne na prisustvo stranog tijela, pa ubrzo sve postane najprirodni-
ja stvar na svijetu..."
"Čekajte malo", rekoh ja. "Koliko ubrzo?"
"Pa... to zavisi..."
Onda je napravio nekoliko opto-testova na ženinim očima i proglasio ih eminentno re-
ceptivnima za leće. Zatim nam je pokazao kako se disk stavlja na vršak prsta, te kako ga
potom nakon šest sati skinuti povlačeći očni kapak ustranu. Moja je žena teško disala, ali
nije bilo ničega što ona nije bila spremna napraviti za ovaj sveti cilj, pa je tjedan dana ka-
snije, naravno, opet otišla k optičaru i dobila svoje vlastite kontaktne leće u slatkoj maloj
plastičnoj kutijici, u protuvrijednosti okruglih 4.500 lira. Iste je večeri započela s postepe-
nim procesom prilagodbe: prvog dana – 15 minuta, drugog dana – 20, trećeg...
32
Trećeg? Zaboravite.
Drugim riječima, sve je stvar izdržljivosti. Žena bi isprala svoje leće kako su joj pokazali,
stavila ih na vršak prsta, potom prst usmjerila na svoju desnu očnu jabučicu, uz dramati-
čni J'accuse! 4 I što bi se onda dogodilo? Što je prst bio bliže, to je postajao veći – sve veći i
veći, kao u filmovima, dok na koncu ne bi postao toliko golem da je to stravično. "Ephra-
ime", šapnula je žena, "ja se bojim svog vlastitog prsta..."
Ja sam rekao: svejedno, za 4.500 lira ja bih ga zabio...
Najbolja supruga na svijetu se pribrala, pogledala svoj prst ravno u oči, i – ups! – u tre-
nutku kad je prst pristigao, pogled joj je zastranio, a leća se prilijepila na ničiju zemlju
njezine bjeloočnice. Ona nikad nije bila dobar strijelac, moja žena. Trebalo je gotovo sat
vremena da se leće smjeste na svoje mjesto, a onda – slava nebesima! Nema naočala, sa-
mo par sjajećih očiju koje gledaju na svijet sa zadovoljstvom prepunim očekivanja.
Naravno, bilo je tu još dojenačkih problema, poput činjenice da je žena lice držala okre-
nuto čvrsto prema nebu poput suncokreta, koji je inače vrlo lijepi cvijet, ne kažem da ni-
je, te toga što nije mogla pomicati očne jabučice nego je samo fiksirano zurila u jednu
točku u prostoru. Također i to što nije mogla trepnuti. Trepnuti? Bilo kakav pokret, čak i
meškoljenje nožnim prstima, izazivao je neizmjernu bol u njezinim očima. Najbolja je
supruga stoga sjedila na stolici poput smrznute ribe, s molitvom u svojim suznim očima.
"Prođi, petnaest minuta, prođi!" I onda su one milosrdno prošle, pa je hitro skinula leće...
Hoću reći, htjela ih je skinuti, ali svojeglave stvarčice bile su sretne mjestom na kojemu
su se nalazile. Jadna je žena povlačila očne kapke u jednu stranu, onako kako joj je mladi
conman 5 pokazao, povlačila ih je u drugu stranu – leće su se samo smijale i ostale na
svom mjestu.
"Zašto tu samo stojiš?", viknula je panično. "Učini nešto! Učini nešto!"
Ja sam se prilično uplašio. Ona je prolazila kroz ovaj pakao zbog mene, na koncu konca.
Mahnito sam krenuo tražiti neko upotrebljivo sredstvo, ali pronašao sam samo kliješta
kojima je nedostajao jedan od vrhova, a ona je cijelo vrijeme jaukala i jaukala.
"Joj!", vikala je. "Joj!"
Nazvao sam hitnu.
"Upomoć!", vikao sam u telefon. "Ženi mi je u oči upao par kontaktnih leća! Dođite brzo!"
"Kvragu", hitna će. "Otiđite svom optičaru, gospodine."
Odnio sam na ramenima ženu do auta i odjurio do optičara. On je male zvjerčice sredio
u sekundi i rekao nam da nismo bili loši za prvi put, te da samo hrabro nastavimo. Čak
nam je i poklonio minijaturnu gumenu pumpicu, nešto nalik alatu kojim se odčepljuje
slivnik u kuhinji, samo manje. Ovu pumpicu stavite na leću, usišete je, a sve ostalo je dje-
čja igra. Dobro.
Otišli smo doma, pa je jadnica provela ostatak dana u ispiranju očiju. Tijekom nekoliko
sljedećih dana spoznao sam koliko mnogo patnje ljudsko oko može podnijeti. Svako je
4 Francuski: Optužujem! Naslov poznatog članka (otvorenog pisma) francuskog romanopisca

Émilea Zole iz 1898. godine upućenog francuskom predsjedniku, u kojemu se obračunao s kon-
zervativnim vojnim i političkim krugovima, optuživši ih za opstruiranje pravde i antisemitizam u
aferi Dreyfus, kada je židovski vojni časnik Alfred Dreyfus lažno optužen za špijunažu i nevin
osuđen. Poklik J'Accuse! često se koristi u sličnim situacijama.
5 Engleski: prevarant; igra riječi s contact.
33
jutro moja najbolja savladavala svoj strah od zmaja-prsta i hrabro ubacivala te zvijeri u
oko. Onda bi vrlo oprezno ustala od ogledala i doteturala do moje sobe, lica ukočeno ok-
renutog prema stropu, staklastih očiju punih suza, stala bi ispred mene, jadna riba, i po-
put curice pitala: "Hajde sad pogodi, jesu li unutra ili nisu?..."
Bilo je to zato što je u oglasu pročitala kako je nemoguće opaziti prisutnost kontaktnih
leća prostim okom. Zbog toga i jesu toliko popularne, znate? Siguran sam da ljudi koji su
nas posjetili u tim olujnim vremenima nikad neće zaboraviti taj ženin plačni pogled, dok
je zujala po kući poput Niobe, 6 sva u suzama, mrmljajući: "Ja to ne mogu... Ja to ne mo-
gu..."
Do tada se još i poružnila. Oči su joj bile vrećaste i natekle, nos joj je postao purpuran od
plakanja, ramena su joj se povila. Zbilja, kroz što je ta žena prošla – robija je prema tome
ništa! A privikavanje je svakim danom postajalo sve duže. I nakon njega je svaki put sve-
jedno trebalo odjuriti do optičara da opet skine leće. Zato jer je pumpica bila promašaj.
Jedan jedini put kad ju je isprobala, namjestila ju je na leću, usisala i – slup! – skoro si isi-
sala cijelo oko. Onda je došlo to mračno jutro kad se najbolja supruga pojavila u mojoj
radnoj sobi blijeda poput duha i šapnula:
"Lijeva mi se leća zavukla iza oka... Sada mi je u glavi..."
Skok do optičara, koji je rekao ne, tako nešto se ne može dogoditi, ljudsko je oko na po-
leđini hermetički začepljeno, vjerojatno je samo izgubila leću kao i svi.
Najbolja je supruga nastavila inzistirati.
"Pretražila sam cijelu kuću", rekla je. "Znam da je u glavi!"
Čak je mogla čuti kako unutra zvecka. Osobno joj nisam vjerovao, bio sam skloniji pri-
hvatiti optičarevo objašnjenje, pogotovo nakon što sam vlastitim očima opazio izgublje-
nu leću na podu kupaonice i pažljivo je zgnječio nogom. Zato sam svojim rukama punim
ljubavi zagrlio izmučeno lice svoje žene i rekao:
"To je prst božji. Vrati se svojim naočalama, dijete..."
I bio je to kraj postepenom privikavanju. Petnaest minuta prvog dana, dvadeset minuta
drugog, naočale za dva tjedna. Ipak, nismo s lećama prekinuli sve kontakte. Zašto da
propadne sav taj trud? Tako bismo se s vremena na vrijeme na zabavama pojavili bez
naočala, te bismo s ponosom objavili da sada nosimo leće. Učinak je bio neviđen – uz uv-
jet da se ne spotaknemo preko namještaja. Ljudi bi rekli: nije li to sjajno, te su leće sasvim
nevidljive, i odmah nas pitali za adresu našeg optičara. Žena je bila potpuno izliječena i
lijepa kao i uvijek. Čini mi se da je čak i malo porasla.
6Nioba – u grčkoj mitologiji tebanska kraljica koja je imala sedmero sinova i sedmero kćeri. Hvali-
sala se pred Letom, koja je imala samo dvoje, Apolona i Artemidu, pa su joj oni ubili sve sinove i
kćeri. Shrvana Nioba je otišla u Malu Aziju i pretvorila se u kamen, a njezine su suze stvorile rije-
ku Ahel.
34
Boja sreće
Prognostičar je te godine upotrijebio dosta atmosferskog pritiska i dao nam kišnu zimu,
što je bilo sasvim u redu za urod, ali užas za naš bojler u kupaonici, jer on je ispustio dim
čim je zapuhao vjetrić. Najbolja supruga na svijetu požalila se da izgleda očajno, uf,
skroz je crn, a imao je tako lijepu srebrenu boju, sjećaš se? Ja sam zato odlučio da ću je
iznenaditi i za Pashu ga lijepo prebojiti.
Odlučio sam, štoviše, da ću ga prebojiti sam, jer će profesionalac tražiti 250 lira za takav
sitni poslić, a da ni dlaku neće maknuti. Zato sam otišao i kupio golemu kantu aluminij-
ski srebrne boje, zajamčeno vatrootporna, otporna na udarce i na sve živo, kao i uglađeni
pinel žudnog izgleda.
Sljedećeg jutra, kad je žena otišla na posao da zaradi za svoje poreze, otvorio sam kantu,
dobro promiješao, umočio pinel u sjajnu tekućinu i krenuo bojati bojler. Učinak je bio
sjajan: glatka i ravna površina potpuno je zaklonila čađavi nered ispod sebe. Ne želim
sve zasluge dati samo sebi – svako s prosječnom inteligencijom, s I.Q.-om od, recimo,
140, može to napraviti. S ovim se aluminijskim čudom ne može pogriješiti, toliko je do-
bro kao da je premazano svim bojama. Probajte: nikad nećete poželjeti ni taknuti išta
drugo, uključujući i boju. Moj mi je rad pružio takvo zadovoljstvo da naprosto nisam
mogao samo sjesti i čekati "da se prva ruka dobro osuši", kako su ovi sitničavci napisali
na etiketi, nego sam se odmah vratio i svom bojleru dao drugu ruku, a onda i treću ruku
za pravu mjeru. Zatim sam primijetio da i pipe izgledaju skroz ofucano, pa sam i njima s
par poteza kistom vratio njihov nekadašnji sjaj. Onda sam se zavalio u fotelju i razmiš-
ljao ovako:
Ruke su mi svejedno prljave, a i kanta je već otvorena. Zašto ne pregledati sve po kući i
vidjeti ima li još nešto što treba koju ruku, dok sam još u štosu?
Zato sam ustao i počeo se žustro muvati po kući, pa sam posrebrio dvije dotrajale kvake,
kuhinjsku pipu, pa tri aluminijske tave (nakon tretmana izgledale su kao nove), potom
lonac od kaktusa koji stoji na prozoru, zajedno s kaktusovim bodljama, te još nekoliko
drangulija tu i tamo, kao što su žlica za cipele, pepeljara, dva štokrlja i kuhinjski stol.
U ovoj sam točki zbilja htio stati, jer sam osjetio da sam postao ovisan, ali mi je tada po-
gled pao na moj stari motocikl, a iskušenje se pokazalo prejakim. Odgurao sam ga na
trijem i napljuskao srebrne boje po cijelom kosturu, a i po lancu, premda je ovo posljed-
nje, sad kad o tome razmišljam, već bilo dokazom da sam dobrano na putu za ludaru.
Bilo je ipak već kasno da pređem na prikolicu, zato što se boja s motora iscijedila po plo-
čicama na trijemu, pa je jedino moguće rješenje bilo preći i pod. U nastupu inspiracije,
odlučio sam preskočiti svako drugu pločicu, da dobijem dražesnu šahovnicu.
Nakon šaha, rekoh si ozbiljno: "Dosta!", ali na putu prema kupatilu, s ciljem da bojleru
dadem završni premaz, učinilo mi se da nema smisla obojiti samo dvije od naših kvaka,
pa sam sukladno tome napravio i nekoliko okvira, te malo popravio i naš poster Mona
35
Lise, obukavši joj srebrni lamé, 7 koji je puno bolje išao uz taj osmjeh od onih njezinih kr-
pa.
Dok sam bojao radio, primijetio sam iznenada da su mi se cipele osule srebrnim pjega-
ma, pa sam ih radi kamuflaže skroz prebojio. Ovako su izgledale baš zgodno, i ne bi me
iznenadilo da mi ideja postane popularna. ("Pametni muškarci nose aluminijski srebrne
cipele!") Nakon što sam i Encyclopaediji Britannici dao dodir glamura odlučio sam stati,
samo što mi je tada oko zapelo na abažur, pa sam skoknuo po lojtre. (Smiješno, ali zakleli
biste se da su te lojtre od srebra, mada su zapravo od drveta.) Popeo sam se na njih da
obojim abažur, i žarulju (?), ali dok sam bio gore malo je boje kapnulo na naš perzijaner.
Siguran sam da bi vas sve razveselilo to što perzijaneri jako dobro apsorbiraju srebrnu
boju, premda ne znam je li to zbog kvalitete boje ili kvalitete tepiha.
U ovoj sam fazi bojanja bojlera postao rasipan i počeo trošiti srebro lijevo i desno infla-
tornom razuzdanošću. Obojio sam ormar (od tada nadalje je vatrootporan i otporan na
udarce), zatim sam otvorio ormar i ukrasio sve ženine torbice i nešto svojih kravata, te
sam konačno preobrazio jednu bundu iz obične lisice u srebrnu lisicu. Potom sam odju-
rio u vrt i obojio ogradu, debla stabala, lišće i karanfile. Baš kad sam davao drugu ruku
roletama došao je poštar pa sam poprskao malo srebra ne njegove sljepoočnice, da mu
dadem malo stila, ali budala nije shvatio poantu nego je pobjegao vrišteći.
Otprilike oko podneva shvatio sam da su zidovi u groznom neskladu s ostatkom kuće, i
baš kad sam počeo to dovoditi u red, otvorila su se vrata i ušla je moja žena.
"Oprostite, gospodine", rekla je, "mislila sam da je ovo moj stan."
Taman se htjela okrenuti i otići, ali ja sam je zaustavio i objasnio joj da sam ovo ja, njezin
muž, i da je to iznenađenje za Pashu. Ona je bila dobrano iznenađena i htjela se smjesta
spakirati i preseliti u hotel dok čeka razvod, ali nije to mogla učiniti, budući da se boja na
koferima još nije bila osušila. Onda je briznula u plač, a ja sam sjeo pokraj nje i nježno,
taktično, obojio njezine nokte u srebro.
7 Lamé (franc.) – svilena, vunena ili pamučna tkanina protkana zlatnim ili srebrnim nitima.
36
Flaširan
Svi mi imamo svoje sitne slabosti. Neki ljudi piju, neki kockaju, neki trče za suknjama,
neki za hlačama. Moja žena voli mačkice. Ne one razmažene koje žele da ih se cijeli dan
mazi i pri tom čine "prrr" poput zaljubljenog električnog brijaćeg aparata. Ne, ona je sla-
ba na tjedan dana stare lutalice koje žalosno mijauču na uglovima ulica. Kada najbolja
supruga na svijetu spazi nekog takvog jadnog beskućnika, srce joj se rastopi, suze joj za-
sjaje u očima poput dijamanata, uzima siročića i vodi ga doma, pa se o njemu brine bes-
krajno pažljivo, dok on ne odraste u osam dana staru mačku, hoću reći, do sutradan, ka-
da joj to dosadi, pa onda reče svome suprugu:
"Zašto ja sve uvijek moram raditi sama?"
Baš se to dogodilo i s Micom.
Taj je konkretni komadić paperja pokupljen jednoga jutra na uglu ulica Herzl i Bialik. Bio
je crn i jako mršav, i igrao se sretno svojim repom dok nije ugledao moju ženu, na što je
smjesta zalegao, počeo žalosno mijaukati i glumiti siroče. Slijedi rastapanje, dijamanti,
kupljenje. Mica je nježno odnesena doma i ponuđena joj je šalica mlijeka – koje je odbila
taknuti. Pogledala je, ponjušila, ali taknuti nije htjela.
Najbolja je supruga bila užasno zabrinuta: nije valjda Micu pokupila s ceste zato da bi
umrla od gladi u našoj kuhinji, je l' da? Nešto se moralo brzo učiniti. Razbijali smo si
glave neko vrijeme i onda, na rubu očaja, došli do briljantnog zaključka da naravno, Mi-
ca je premlada da bi tako jela, mora ju se hraniti na bočicu.
To je bilo lako za izvesti, jer zbilo se je da smo baš tada i mi u kući imali bebu – našeg
drugog sina, Amira – pa je iz toga slijedilo da smo u frižideru imali barem tucet bočica,
sve sterilizirano i spremno za uporabu.
"Jesi li ti lud?", rekla je žena. "Hraniti prljavu mačku iz Amirove bočice? Otiđi do apoteke
i kupi drugu bočicu za Micu!"
"Ja ne", rekao sam, "izgledat ću ko najveća budala."
I hoću. Mislim, odrastao čovjek, vrlo otmjenog izgleda, dolazi u apoteku i kaže: "Mogu li
dobiti bočicu za mačku?" Zvučao bih kao neki čudak ili tako nešto. Putem do ljekarne
stoga sam odlučio da prikrijem stvarnu namjenu bočice, te sam našoj dragoj farmaceut-
kinji iz susjedstva samo opušteno rekao:
"Jednu bočicu za bebe, molim."
"I, kako je Amir?", pitala je.
"Hvala na pitanju. Već ima preko 6 kila."
"Ma vidi ti to! Dobro, a kakvu bočicu želite?"
"Najjeftiniju..."
Nad ljekarnom se nadvije zloslutna tišina. Druge su se mušterije s gađenjem odmaknule
od mene, "c-c", govorili su njihovi pogledi. "Tako dobro odjeven tip, nosi naočale, vozi
37
veliki auto – a za svoju bebicu kupuje najjeftiniju bočicu. Bah!"

S lica farmaceutkinje nestao je ljubazni osmjeh:
"Kako želite", rekla je. "Ali ove jeftine bočice za čas puknu."
"Nema veze", promrmljao sam. "Zalijepit ću je."
Farmaceutkinja slegne ramenima i donese široku lepezu bočica, od onih nesalomivih, na
mlazni pogon, čudesa made-in-Britain, do jedne jadne smećkaste stvarčice od koje bi se
svako pristojno dijete ispovraćalo.
"Ovu", rekoh oborena pogleda, "smeđu."
Tu je debela gospođa koja je stajala do mene intervenirala. "Gledajte, gospodine", rekla
je, "znam da nije moj posao, ali ipak. Vaša je beba najdragocjenija stvar koju imate, je l'
tako? Želim reći: štedite na bilo čemu drugome, ako morate, ali svome djetetu uvijek ku-
pujte najbolje. Govorim vam ovo kao majka, gospodine."
Bila je debela i nije mi se svidjela. Upitao sam za cijene. Superbočice koštaju između 35 i
62 lira, smećkasta jadnica samo 7,20.
"On ih ionako sve razbije", šapnuo sam. "Kupiti mu neku skupu bilo bi zbilja samo baca-
nje novaca."
"Zbog čega ih razbije?", rekla je farmaceutkinja. "Ako ga držite ovako, vidite, glavu mu
naslonite na lakat lijeve ruke, ne može nikako ništa razbiti." U glavi sam si posložio sliku
Mice u pelenama, naslonjene na moju lijevu ruku. Svašta...
"On je baš nemiran, naša beba", objasnio sam. "Udara rukama i nogama. Mogu li ipak
dobiti ovu smeđu, molim?..."
"Ja mislim da ga onda ne hranite kako treba", reče debela majka. "Dolazi li vam patrona-
žna sestra?"
"Ne... hoću reći..."
"Poslat ću vam je", reče ona. "Nemirna beba treba profesionalnu skrb. Čekajte, odmah ću
je nazvati da vidim je li slobodna."
Između mene i vrata bilo je manje od tri metra, i da iza mene nisu stajala ta dva krupna
tipa ko dvije Gibraltarske stijene, dao bih crtu. Neka Mica lovi miševe, kvragu!
"Trebali biste biti zahvalni gospođi", reče mi farmaceutkinja. "Ona ih ima četvero i njezi-
ni su najbolje i najmirnije bebe što ste ih ikad vidjeli. Ona će vam naći najbolju patronaž-
nu sestru i vaš će se mali Amir brzo izliječiti od svojih loših navika."
Amir je savršeno ozbiljna i mirna beba, molit ću. On cijeli dan leži na leđima i samo vrlo
rijetko baci komentar: glo-glo.
Još je postojao tračak nade da sestre nema, ali bilo je.
"Može vam doći sutra", rekla je Debela Mama. "Je li jedanaest u redu?"
"Ne", rekoh ja. "Tad imamo posla."
"Jedan?"
"Tad imam mačevanje."
"A vaša žena?"
"I ona isto."
"Jedan i pol onda?"
"Spavat ćemo."
"Četiri?"
38
"Još ćemo spavati."

"Šest?"
"Imamo goste."
"Osam?"
"Idemo u muzej."
"Slušajte!", zasikće Majka na mene. "Posjeta vas ništa neće koštati, ako vas to brine!"
Druge su mušterije izgledale spremne da me zadave golim rukama. Ovakvim se čudovi-
štima ne bi smjelo dopustiti da imaju djecu, govorili su njihovi pogledi. Majka je zalupila
slušalicu i okrenula mi leđa. Farmaceutkinja je hladno zapitala: "Onda, najjeftiniju?"
Samo sam klimnuo glavom, nesposoban išta reći. Samo me pustite da odavde izađem
živ, zarekoh se, i otvorit ću sirotište za mačke.
Farmaceutkinja mi uputi pogled pun prezira i učini zadnji pokušaj: "Pogledajte ovu tra-
ljavu dudu", rekla je. "Rupa će se za čas toliko proširiti da bi se beba, nedajbože, mogla
ugušiti..."
U tom času nisam znao za ništa drugo osim za bubnjanje u mojoj glavi.
"Nema veze", zarežao sam. "Napravit ćemo drugu bebu."
Bila je to zadnja slamka. Približio mi se jedan sredovječni gospodin, mašući mi šakom
pred licem: "Slušaj!", vikao je, "ja ne znam koji si ti đavo, al pitat ću te samo jedno: znaš li
ti zašto oni rade ove jeftine bočice? Rade ih zato da se hrane mačke!" Osjetio sam kako mi
koljena klecaju. Postoje granice onoga što čovjek može podnijeti.
"Dobro", rekoh promuklo, "dajte mi najbolju..."
"Šezdeset i dvije lire, molim", obznani farmaceutkinja, a svi ispuste uzdah olakšanja. Bo-
čica koju sam dobio bila je britanska superzvijezda, na mlazni pogon, nesalomiva, i išla
je s tablicom hranjenja i dvogodišnjim jamstvom.
Kad ju je vidjela, žena je podivljala. "Što je tebi?", rekla je. "Zašto si u dućanu odabrao
najskuplju bočicu?"
"Ženo", odgovorio sam, "štedjet ću na čemu god hoćeš, ali ne na mačićima!"
Kad o svemu razmislim, tko je rekao da će mačka jesti iz bočice za bebu? Što je to uopće
– beba?
39
Diž' se!
Vjerujem da moji čitatelji znaju da, općenito govoreći, izbjegavam pisati o svojoj maloj
obitelji. Mislim, zašto bi ikoga bilo brige za to što je Rafijev braco Amir jedno predobro
dijete, očigledno pametnije od tvoje bebe, dragi čitatelju; za to što je on osobito lijepo di-
jete, crvenokoso i sve to; i za to što u dobi od sedam mjeseci, kada većina beba još ne mo-
že niti puzati, on, Amir, već zbog toga što i on to ne može – plače. Pa, kako rekoh, sve je
to jako uzbudljivo, ali se zaista ne tiče nikoga osim uže obitelji i nekoliko bliskih prijate-
lja.
Ipak, unatoč svemu što sam rekao, nekidan se dogodilo nešto o čemu ne bih trebao šu-
tjeti.
Amir se podigao na noge.
Nije stvar u tome što se podigao na noge. Sve bebe nauče stajati, prije ili poslije. Ali on,
Amir, se podigao na noge! To se dogodilo posve iznenada. U 5:10 poslije podne odjednom
začujemo neobuzdan likujući uzvik iz njegove sobe, odjurimo tamo i – tako mi svega! –
dijete se drži za rešetke svog krevetića i stoji na svojim nogama kao čovjek. "To, dečko!",
bodrili smo ga. "Odlično, Amir! Bravo! Ajde opet!"
Ali ponoviti on to ne može. Naučio je vrlo brzo – reklo bi se, baš na vrijeme – odnosno
ništa sporije od druge djece njegove dobi – kako se podići u stojeći stav, ali sjesti natrag,
to nadilazi njegove sposobnosti. A kako očito ne može stajati na nogama cijeli dan, moj
sin glasno doziva nekoga da dođe i pomogne mu da se spusti. On jako voli stajati, mis-
lim, Amir. Lud je za stajanjem. Stoga oko pedeset puta dnevno uključuje alarm:
"Ta-ta! Ta-ta!"
Zove me da ga spasim – mene, svog oca, svoj oslonac. To je dirljivo, baš jest. Njegova
majka, moja žena, leprša oko njega po cijele dane s hranom i "bući-bući", dok ga ja, bu-
dući da moram zarađivati za život, jedva i vidim. Ali ipak to dijete, tim čudesnim svojim
instinktom, osjeća, zna, na koga se ovdje zaista može osloniti. I tako, kad god ustane i ne
može se spustiti, viče:
"Ta-ta! Ta-ta!"
I tata stiže. Bez obzira što radim – jedem, brijem se, telefoniram – kad me moj sin pozove,
sve ostavljam i trčim do njega. Teško je to najboljoj supruzi na svijetu, znam, to je ozbi-
ljan udarac njezinom samopoštovanju. Čak je i meni malo neugodno zbog toga što njezi-
no dijete očito više cijeni mene. Na sreću, ona je razumna cura i svojski se trudi ne poka-
zati da je ljubomorna. Svaki put kad mi Amir uputi poziv, ona velikodušno kaže:
"Sve u redu, Ephraime, ne obraćaj pažnju na mene. On voli tebe, i to je tako."
Jedina je mana u svemu tome to što čovjek treba malo i odspavati.
Kad god moj medenko treba spuštanje za dana, odem i otkačim ga s rešetki bez prigovo-
ra, ali kada me krene dizati u sitne sate, postanem malko živčan. Ja trebam barem tri sata
40
sna svake noći, ili ću prolupati. Ali mali nesretnik stoji pri svome. Jedne noći, nakon na-
pornog dana, izvukao me je iz kreveta oko 30 puta, svojim "diž-se" uzvikom: "Ta-ta!"
Žena bi sve to čvrsto prespavala, samo uz povremeni osmijeh suosjećanja na usnama,
dok je sanjala da sam se ja ponovo ustao. Nisam na nju bio ljut: moj dječak zove mene, na
koncu, ne nju. Svejedno, bilo je nekako razjarujuće to što sam ja, muškarac koji teško ra-
di, morao juriti tamo-amo između svog kreveta i stajališta te male napasti, dok je tu, od-
mah pokraj mene, majka, stručnjak, profesionalac, dovraga, posve spokojno ležala i spa-
vala. Ni Amir nije igrao baš fer, moram i to reći. Za početak, mogao je već i naučiti kako
sam sjesti, poput sve normalne djece njegove dobi. Kao drugo, to nije način prema nje-
govoj majci koja ga je rodila, tako je ignorirati. To je stvarno uvredljivo. On je crvenokos,
mislim, to dijete.
"Amire", rekoh mu stoga jednoga dana kad je žena bila kod frizera, "ne moraš uvijek vi-
kati 'Tata!' Viči 'Mama!' 'Mama' – čuješ li? – Mama! Mama! Mama! Mama! Mama! Mama!
Ma-a-a-m-m-a-a-a-a-a-a!"
Amir brzo uči, a moja žena puno vremena provodi kod frizera. Nikad neću zaboraviti tu
noć kad je zahtjev za sporazumnim rješenjem rezultirao jasnim i glasnim:
"Ma-ma! Ma-ma!"
Protresao sam najbolju suprugu na svijetu:
"Draga", šapnuo sam, "sin ti se probudio!"
Žena je osluhnula, primila poruku, pa se izvukla iz kreveta, s tračkom panike u očima.
Kad se vratila, uputila mi je ružan pogled, ali ništa nije rekla.
"Bolje ostani na prstima", šapnuo sam joj suosjećajno, "možda će opet zvati."
I jest. Cijeli sam taj tjedan spavao kao klada, dok se najbolja supruga pretvarala u neuro-
tičnu bijednicu. Naša gore-dolje beba upoznala je pravi smisao majčinstva. Naučio je če-
mu majke služe, hoću reći. Dizala se je svake noći, cijele noći. Jednom sam brojao, bilo je
to 40 puta. Pa dobro, život nije bajka.
"Zbilja mi je drago da ti se dijete vratilo", rekoh joj. "To je nekako prirodnije."
"Da."
Moj se godišnji odmor prekinuo jedne noći u četiri ujutro. "Ephraime", rekla je žena, "te-
be zove."
Okrenem se da poslušam, nije bilo nikakve dvojbe:
"Ta-ta! Ta-ta!"
I tako se loptica vratila na moju polovicu terena. Amir opet ustaje samo za mene, a ja
sumnjam u mračna posla, ali ništa ne govorim. Samo spuštam i spuštam maloga Stojka,
a ženine su oči svjetlije od tisuću sunca. Spreman sam se okladiti da se, kad me god ne-
ma doma, ona prišunja do rešetki i svrdla:
"Tata! Tata! Ta-a-a-t-a-a-a-a!"
Ne čudi što se naš rešetkar u tom trenutku zbuni, premda će prije ili poslije ipak morati
donijeti odluku. Ili njegova majka ili ja – jedno mora doći. Otkačiti ga s rešetki.
41
Što kupiti teti?

Ležim u krevetu, potpuno odjeven. Iznad glave mi gori svjetlo, a pod nogama su mi ju-
tarnje novine. Moj mozak juri sto na sat. Najbolja supruga na svijetu sjedi ispred ogleda-
la i stavlja bioplacenta kremu na lice, s ciljem da pomladi stanice kože. To je trenutak is-
tine za umjetnika moje dobi. Izbjegavam svoj problem tjednima i više ne mogu šutjeti.
Moram o tome s nekim porazgovarati: ono što učinim sada odredit će moju sudbinu za
sljedećih deset godina. Zbog čega čovjek uopće oženi svoju ženu?
"Draga", rekoh promuklo, "moram ti nešto reći, i molim te da se ne uzrujaš i ne izvlačiš
krive zaključke. Ovo me mori već duže vrijeme. Poanta je – mislim da sam sa svojim pi-
sanjem zašao u slijepu ulicu. Nije to samo obična autorska blokada. To je kreativni ćor-
sokak. Razmišljao sam da možda skroz odustanem od pisanja. Ili barem na godinu-dvi-
je... Presušio sam. Treba mi odmor..."
Žena nastavlja stavljati bioplacentu i šuti.
"Misliš li da sam u pravu?", upitam zabrinuto. "Reci mi iskreno: misliš li da sam u pra-
vu?"
Žena se okrene i bulji u mene. Na iglama sam.
"Ephraime", progovori ona konačno, "moramo nešto kupiti teti u Rafijevom vrtiću."
"Kad?"
"Ona odlazi kraj ovog tjedna. Muž joj je dobio posao u Beershebi. Moramo joj kupiti neki
poklon."
Imam osjećaj kako njezin odgovor nije relevantan.
"Reci mi", kažem ja lagano podignutim glasom, "zašto ne slušaš kad ti nešto govorim?"
"Slušam", reče žena i počne stavljati novi sloj supstance ljubičaste poput lososa, "sjećam
se svake riječi koju si mi rekao."
"Što sam rekao?"
"Reci mi zašto ne slušaš kad ti nešto govorim?"
"Točno. Pa zašto onda ne odgovoriš?"
"Zato što razmišljam, eto zašto."
Pa, dobro, priznajem da moj problem nije lak. "Misliš li", rekoh ja, "da bih morao nekako
uložiti dodatni intelektualni trud da se izvučem iz svog privremenog zamora?"
Najbolja supruga na svijetu ne odgovara.
"Slušaš li me?"
"Naravno da te slušam. Nisam gluha. Intelektualni trud da pobijediš svoj privremeni
štaveć."
"I?"
"Bombonjera."
42
"Šta?"
"Bombonjera. Ne preskupa. Uvijek je dobar poklon, šta misliš?"
"Da", smjesta se složim. "Ali to ne rješava moj problem, draga. Ako prestanem raditi na
godinu ili dvije – što onda? Mislim, kako da ispunim duhovnu prazninu?"
Žena se lagano pljuska po licu držeći pogled na meni. Oči joj sve govore – teta u vrtiću.
"Slušaš li ti uopće?"
"Nemoj me to stalno pitati. Duhovna praznina, mislim." Upamtila je svaku riječ.
"Zaključio sam", kažem ja, "da bih mogao malo slikati ili se baviti glazbom."
"Što da ne?"
"A istovremeno mogu krenuti i s aligator jogom."
"U-hu."
Ona uzme komad tkanine i briše bioplacentu podignutih obrva.
"Bilo kako bilo", promrmlja ona, "netko mora o svemu razmišljati."
Na to nemam ništa za reći, pa ništa ni ne kažem.
"Epharime", žena će, "zašto nešto ne kažeš?"
"Razmišljam. Razmišljam je li dobra ideja isjeckati kućnu pomoćnicu pa spakirati dijelo-
ve u zeleni kofer."
Najbolja supruga je duboko u svojim vlastitim mislima. Također, ovlaš lista neki ženski
časopis.
"Slušaš li me?"
"Spakirati kućnu pomoćnicu u zeleni kofer."
Svaku riječ! Radi nešto sa svojim obrvama pomoću četkice, a uključila je i radio. Sinatra.
Puštam svoje misli na slobodu, "Mogli bismo teti kupiti bebu zebru, na sniženju."
Čak ni to ne funkcionira. Nema iskri.
"Da", kaže najbolja supruga, masirajući si vrat od dna do brade. "Dobro."
"U tom slučaju", zaključim diskusiju te večeri, "ja idem do svoje ljubavnice i provest ću
noć kod nje. Slušaš?"
"Provest ćeš noć kod nje."
"I?"
Ona ustane i ode do kupaonice isprati lososa, a ja ostajem sam sa svojim jurećim moz-
gom. Čini se da ću za sada morati nastaviti s pisanjem. Da, ali što ćemo kupiti teti?
43
Mrtva priroda s kozama

Dan je počeo kao i svaki drugi. Vrijeme je bilo vedro, more mirno, Amir je bio tih. Činilo
se kao da se ništa neće dogoditi, a onda se u podne pred kućom zaustavio kamion, a
Morris, naš ujak s ženine strane, pojavio se na pragu.
"Čuo sam da ste preselili u novi stan", rekao je ujak Morris, "pa sam vam donio ovo ulje
na platnu."
Dao je znak dvojici kršnih nosača, koji su čekali ispred, da sliku unesu. Bili smo istinski
dirnuti. Stari Morris je ponos ženine obitelji: bogat je, i bere vrhnje s ljudima koji beru
vrhnje. Uistinu jest bio malo zakasnio sa svojim poklonom – zapravo, dvije i pol godine,
ali tko to još broji.
Sama slika bila je dva za dva metra, u rokoko-baroknom pozlaćenom okviru, a tema su
joj bili židovski običaji, tradicija i milje. Na desnoj je strani tipična židovska ulica iz geta
ili noćna mora, s komadom nebeskog svoda i ružičastim oblacima. Na vrhu je bilo sunce
u prirodnoj veličini, na dnu koze i krave (dvije po dvije!). Nadalje, bila je tu i nekakva
cesta, na kojoj je rabin koji nosi Svitke Zakona, a kojega je pratio izvjesni broj mladih
studenata Talmuda i jedan dječak od oko trinaest godina, koji se očito priprema za svoju
bar-mizvu. U pozadini je bila vjetrenjača, par svirača violine, krov, mjesec, vjenčanje, i
svačija majka koja pere veš na rijeci. Skroz na lijevoj strani bilo je more, ribarska mreža i
jedrilica, bliže u pozadini nešto ptica, te iza New York, Amerika. Sve je to izvedeno u
svijetlom Technicoloru. Bila je to najgroznija stvar koju sam ikad vidio, unutar i izvan
okvira slike.
"Vau!", rekli smo Morrisu. "Ali zbilja niste trebali!"
"He", Morris će, "ja sam star čovjek, ne mogu to ponijeti sa sobom u grob..."
Nakon što je ženin ujak otišao, kolabirali smo pred tom grozotom i osjećali se podjedna-
ko jadno kao i Židovi na njoj prikazani. Izgledalo je kao da je cijeli naš stan zatrpan ko-
zama, oblacima i minijaturnim studentima Talmuda. Tražili smo potpis tog kriminalca
na dnu slike, ali ga je on mudro izostavio. Ja sam bio za to da se taj užas odmah na licu
mjesta spali, ali najbolja supruga na svijetu rekla je da ja ne znam kakvi su stari ljudi, da
ih se ne smije tek tako povrijediti, ujak Morris nam nikad ne bi oprostio. Spaljivanje ot-
pada. No svejedno, znali smo da ćemo umrijeti ako nas itko ikad vidi s tim, pa sam je
odvukao na balkon i tamo ostavio, slikom prema zidu.
***
I onda smo na nju posve zaboravili. To je jedna od dobrih stvari s ljudskim umom: nje-
gova sposobnost da praktički sve zaboravi. S leđa slika i nije izgledala tako strašno, pogo-
tovo nakon što je jedna od naših biljki puzavica počela rasti po njoj. Sve je bilo dobro,
osim što bi se najbolja supruga tu i tamo iznenada pridigla u postelji i šapnula: "A što
ako nam Morris dođe u posjete?"
"Neće", ja bih rekao pospano. "Zašto bi?"
44
***
No došao je.
Bože daj da nikad više ne doživim tako nešto. Ručali smo, taman smo došli do slatkoga,
kad je zazvonilo zvonce. Ustao sam otvoriti, bio je to Morris. Slika je spavala na balkonu
licem prema zidu, žena je žličicom grabila svoj sladoled, posve nesvjesna što se zbiva, i
eto ti ujaka Morrisa!
"Kako ste?", pitao je dobrohotno, te nastavio ususret svom prokletstvu. Nakratko sam
pomislio na bijeg, ali onda se iza vrata pojavilo ženino šokirano lice, te ona reče:
"Oprosti, ujko, dnevna soba je u neredu... Pričekaj tu minutu i popričaj s Ephraimom dok
to sredim..."
Stajali smo u hodniku i pričali s Ephraimom, kad su se iz sobe začuli teški koraci, onda je
najbolja supruga prošla pokraj nas i vratila se s ljestvama, onda se čuo zvuk kao da se
urušio strop (dva po dva!), a konačno i njezin glas s mjesta zločina, koji nas je pozvao da
uđemo.
Tako i učinimo. Najbolja je supruga ležala polumrtva na kauču, ali ujakov poklon bio je
na mjestu. Nije visio baš ravno, ali bio je na mjestu. Prekrivao je pola prozora, dvije ma-
nje slike i sat s kukavicom, ali je definitivno bio na mjestu i još se lagano ljuljuškao. Ujak
Morris bio je iznenađen i zadovoljan što vidi svoju sliku, ali je naglasio da joj treba malo
više svjetla, slažemo se? Rekli smo 'da', i zamolili ga da nam se sljedeći put najavi kad
nas odluči posjetiti, da bismo ga mogli pristojno dočekati.
"Gluposti", rekao je Morris. "Što radi starca poput mene treba pripremati? Šalicu čaja?
Komad kolača?..."
Nema on pojma. Mi smo se, svejedno, dogovorili da bi sljedeći put ipak bilo bolje da ga
njegov komad kolača dočeka spreman. S vremena na vrijeme imali smo vježbu za slučaj
opasnosti. Ležimo u krevetu, kad odjednom žena vikne: "Morris!", ja iskočim na balkon,
žena počisti sve sa zida, ja uskočim natrag i – hej-ho, evo je visi! Zvali smo to "Operacija
Mussolini" (vješanje je za nju predobro). Nakon dva tjedna intenzivnih vježbi, bili smo
na 90 sekundi, uključujući sklanjanje ljestava i sve ostalo – pravi sportsko-umjetnički
podvig, ako tako nešto uopće postoji.
Te katastrofalne subote kad je Morris telefonirao da pita bi li bilo u redu da navrati te
večeri, odgovorili smo mu 'da' s puno entuzijazma. Sad imamo dovoljno vremena da se
pripremimo.
Odlučili smo sve srediti kako treba. Uzeo sam dvije samostojeće lampe, prekrio ih crve-
nim, zelenim i žutim celofanom kao u kazalištu, te postavio po jednu sa svake strane sli-
ke. Žena je aranžirala ogromni cvjetni vijenac oko pozlaćenog okvira. Kad je bal, nek je
maskenbal, kako je rekla. Onda smo se samodopadno odmaknuli kako bi se mogli diviti
slici: nešto bolesnije teško da bi itko mogao smisliti.
U šest – zvono. Žena je veselo otišla otvoriti ujaku, dok sam ja, malko se u sebi smijuljeći,
namještao svoju rasvjetu na koze i na majke-peračice.
Onda su se vrata otvorila, a unutra uđe dr. Perlmutter, generalni tajnik Ministarstva
obrazovanja i kulture, u pratnji svoje supruge.
***
Stajao sam tu, pod svjetlom reflektora ispod slike, dok se moja žena pokušavala sakriti
iza naših uvaženih posjetitelja. Dr. Perlmutter je jedan od najuglednijih ljudi koje pozna-
jemo, čovjek od ukusa, erudit, te veliki poznavatelj umjetnosti. Njegova žena slika. Ušli
45
su, pogledali, i naježili se. Malo sam se pomakao da pokušam barem koze skloniti od
njegovog pogleda...
"Kakvo divno iznenađenje", reče netko drugi iz mog grla. "Sjedite, molim vas."
Dr. Perlmutter obriše svoje naočale, činilo se da je izgubio dar govora. Cvijeće! Da bar
nema tog cvijeća oko okvira!
"Kako lijepi stan", promrmlja gospođa Perlmutter. "Sve te... hm... slike..."
Mogao sam živo osjetiti kako mladi Talmudisti plešu iza mojih leđa. Neko smo vrijeme
samo sjedili na iglicama, a oči naših gostiju zurile su u to. Žena je uspjela "slučajno" zape-
ti o žicu, pa su se reflektori ugasili, ali je slika još uvijek bila posve osvijetljena od rabi-
novih leđa naniže. Dr. Perlmutter je zatražio čašu vode zbog glavobolje. Moja se žena
vratila iz kuhinje i u ruku mi ubacila papirić: "Ephraime! Upotrijebi glavu!"
"Ispričavamo se što smo ovako banuli", reče na koncu gđa. Perlmutter, "moj je suprug
htio s vama porazgovarati o predavanjima u SAD-u."
"O!", uzviknem ja. "Kad?"
"Ništa, ništa", reče dr. Perlmutter, "To je... to može čekati..."
Shvatio sam da će najbolje biti iznijeti nekakvo objašnjenje, ili će nas se zauvijek prognati
iz civiliziranog društva. Žena je skupila hrabrosti.
"Sigurno se pitate", počne ona, "što ova slika ovdje radi."
Perlmutterovi pogledaju prema gore.
"Da", rekoše. "Što tu radi?"
***
Tada uđe ujak Morris. Upoznali smo ih. Odmah su kliknuli.
"Krenuli ste nam pričati o ovoj slici", dr. Perlmutter podsjeti najbolju suprugu nekoliko
minuta kasnije.
"Da", šapne ona, "Ephraime, molim te!"
Pogledam svoju izdajnicu od žene, potom zamrznuto Perlmutterove, studente, vjetrenja-
ču, te napokon našeg ozarenog ujaka Morrisa.
"Prekrasna slika", izjavim spuštenih očiju, "tako prozračna... tekstura... simboli... mnogo
vode i... ovaj... ulja... Uzgred, poklonio nam ju je – naš ujak!"
"Jeste li vi onda možda kolekcionar?", upitala ga je gđa. Perlmutter.
"Mm... ne baš... mada", odgovorio je Morris s dobrohotnim osmjehom na usnama, "više
sam nekako u minijaturama. Ali znate, gospođo – nećete mi zamjeriti ako budem iskren,
dragi moji – mladi ljudi danas imaju tako loš ukus, mogao sam biti siguran da će im se
više sviđati nešto ovako monstruozno..."
"Upravo suprotno", rekoh ja i uzeh par škara. "Mi apsolutno obožavamo minijature..."
I s tim riječima stavim škare na rijeku i izrežem tri majke i oblak. Potom brod s dva svi-
rača. Obuzeo me je val kreativnog uživanja, pa sam, pršteći od smijeha, zabio oštrice u
ribarsku mrežu i – ode i rabin. Mlin je dobio Talmudistu, koze odoše na vjenčanje, a kra-
va skoči preko mjeseca...
Dok sam dovršio svoj posao, bio sam već sam sa svojom ženom. Malčice prestrašena, ali
s vidljivim olakšanjem, počela je slagati moje kreacije. Bilo ih je 32. Otvorit ćemo galeriju.
46
A la Recherche
du Temps Perdu8
Nekidan mi žena kaže: "Slušaj, sljedeće subote je proslava godišnjice mature generacije
'53. Doći će sva stara ekipa. Pa ako si za, hoću reći, ako ti nije problem, bilo bi lijepo da i
ti dođeš." Ja rekoh: "Ja tamo nikoga živoga neću znati. Jest, problem mi je. Nisam za. Idi
ti sama." Ona reče: "Ne idem sama. Svaka, pa i najmanja sitnica koju te zamolim tebi je
gnjavaža..."
Išao sam s njom. Ekipa je bila vrhunski raspoložena, kao sve ekipe na svim godišnjicama
mature. U času kad smo ušli, svi su navalili grliti moju ženu i zvali su je Popi. Popi! A ja?
Bio sam usamljen i odbačen, kao Izrael u Vijeću sigurnosti. Živahna se konverzacija
premještala s jedne teme na drugu, posve su ih obuzele prijatne uspomene: "Je li netko
čuo što o Čačiku? Je li točno da nikad nije uspio položiti diplomski? Ne čudi me, nikad
nije bio neka pamet. Kako je Šoška? Čujem da je užasno ostarjela. Ne, to je samo zato što
je njezin drugi muž 20 godina mlađi od nje. Hej, sjećate li se ono kad se spustila niz oluk
bježeći pred Štuklerom? A ono kad je išla na noćno kupanje s Mikijem? Koja guska!..."
Svi su vrištali od smijeha.
"Nije to ništa", nastavilo je društvo, "ono kad je Beni uhvatio Minku kako očijuka s Kug-
lerom? O Bože! Mislili smo da ćemo umrijeti od smijeha! Saša posebno! Ono kad je od
svih ljudi na svijetu baš on morao plesati charleston s Bergerovom starom! Koji kreten!
Sjećate li se kad je sjeo na štednjak kod Moskowitza?"
Osjećao sam se poput neke nakaze. Nikog živog tamo nisam znao. Ja sam maturirao '48
na realnoj gimnaziji "Berzsenyi Daniel" u Budimpešti. Ima li tko kakvih primjedbi?
"O-o!", neka žena iznenada vrisne. "Pogodite koga sam srela u Parizu prije dvije godine?
Klačka! Kažu da prodaje razglednice turistima. Uvijek je imao šlifa za umjetnost! Sjećate
li se kako si je onaj put spalio obrve?"
"Pa dobro", rekoh ja, "što bi drugo očekivali od Klačka?"
"Ne znam", netko reče, "uvijek je htio postati arhitekt, zar ne?"
"Ne budite smiješni", zacerim se ja, "Klačko i arhitektura! Kladim se da sad više ne zna ni
abecedu!"
Na to su se svi opet nasmijali. Povratio sam si samopouzdanje.
"Je li istina da su se Joške i Nina oženili?", upita netko. "Ja ne mogu vjerovati – Joške i
Nina!..."
8Francuski: U traženju izgubljena vremena. Naslov slavnog ciklusa romana francuskog književnika
Marcela Prousta (nastao 1913-1922.).
47
"Možeš li zamisliti kako su izgledali na vjenčanju?", pridodam ja, a sve prisutne uhvate
konvulzije. "O, a sjećate li se kad je ono Nina pokušala osušiti gaćice u frižideru? Uvijek
je bila skroz bedasta. A Joške i njegovi zečevi! Kad god vidim kupus, uvijek se njega sje-
tim!..."
To je bio pogodak u sridu! Ekipa je vrištala. Od tog časa na dalje vlast nad konverzaci-
jom nisam ni na trenutak ispuštao iz ruku, sipao sam stare uspomene kroz cijelu noć.
Osobito su bili oduševljeni mojim opisom kako je Saša dvaput prodao svoj ofucani kom-
bi, i onoga što je Berger pronašao u svom krevetu nakon što je Moskowitzu drpio šešir.
Kad smo odlazili, reče mi žena: "Ti si bio kralj zabave! Nisam znala da ti to možeš!" A ja
rekoh: "Pa dobro, Popi, ni ti nikad nisi bila nešto posebno bistra."
48
Les Parents Terribles

O tom smo pitanju debatirali mjesecima: ići ili ne ići u inozemstvo? Odvagnuli smo sve
za i protiv, prekopali svoju savjest, prespavali noći i noći do konačne odluke, pa odlučili:
idemo!
Kad smo se već jednom odlučili, preostao je još samo jedan problem: što će reći djeca?
Dobro, tu je Rafi – ali Rafi je veliki dečko, s njim se već može razgovarati kao s odraslim.
On će sigurno razumjeti da je švicarski kralj pozvao mamu i tatu da mu dođu u posjetu, i
da se kralju ne može reći 'ne', jer se on onda na tebe ozbiljno naljuti. Tako ćemo što se tiče
Rafija. Ali preostaje Amir, koji ima samo dvije i pol godine, baš ono doba kad je dijete
najvezanije uz roditelje. Što ćemo reći Amiru? Teško pitanje. Čuli smo za ljude koji su
svoje mališane ostavili na samo dva tjedna – uz najstravičnije posljedice. Jednu djevojči-
cu u Jeruzalemu za koju znamo njezini su neodgovorni roditelji ostavili mjesec dana – a
išli su, zamislite, u Jugoslaviju – i ona je od tada prepuna kompleksa, i pride još i ljevoru-
ka.
Počeli smo raspravu o tom pitanju jednoga dana za ručkom, ali nismo još ni izmijenili
prvih nekoliko riječi na francuskom, a Amir je podigao pogled sa svog tanjura, svojim
velikim tužnim očima, i žalosno upitao: "Zašto? Zašto?..."
Bez sumnje dijete je nešto osjetilo i uplašilo se. On, Amir, jako je vezan s nama. Pogledali
smo se, žena i ja, i smjesta odustali od cijelog plana. Mislim, strane zemlje ne vrijede ni
pet para, a koliko djece čovjek ima? Dvoje. I jedno je od njih maleno. Ne putujemo u ino-
zemstvo i to je to. Neka nas neko pokuša natjerati! I osim toga, kako bismo mogli uživati
u mjestu kao što je Pariz ako bi nam se cijelo vrijeme po glavi vrtjelo prebacivanje da
Amir kod kuće možda već piše lijevom rukom? S djecom se nije za igrati, molim lijepo.
Djeca su doživotni poziv, pa ako se za njih niste spremni žrtvovati, možete odmah po-
kupiti prnje i otići.
Točno. Baš to i želimo! Umiremo da odemo. Nismo putovali vani stoljećima. Želimo ot-
putovati vani.
Ali što ćemo s Amirom i njegovim velikim tužnim očima?
Otišli smo porazgovarati s gospođom Plim, susjedom čiji je muž pilot pa ona dvaput go-
dišnje dobije besplatne aviokarte. Pokazalo se da ona radi ovako – uvijek tu vijest objav-
ljuje postepeno. Priča svojoj djeci o lijepim mjestima koje će njihov tata i ona vidjeti, a on-
da svugdje sve fotografiraju i slike donesu doma pokazati djeci. Poanta je postići to da se
dijete osjeća kao da u svemu sudjeluje, da ima osjećaj da je i ono bilo na tom putovanju s
mamom i tatom. Malo takta, malo razumijevanja, to je sve.
Dobro. Zaključili smo da bismo odmah mogli krenuti s razumijevanjem, pa sam kod ku-
će Amira stavio na koljena i rekao:
"Znaš li ti, moj sinko, da na svijetu postoje tako visoke planine da..."
49
"Ne ici!", vrištao je Amir. "Ne ici! Amir nece sam! Amir tata-mama! Ne planine! Ne ici!
Ne ici!"
Iz njegovih plavih očiju tekle su suze, prilijepio se uza me tresući se poput listića.
"Ne idemo!", proplakali smo i njegova majka i ja. "Ostajemo ovdje s Amirom. Neće ići u
zločeste, zločeste planine! Mama-tata uvijek s Amirom! Neće ići!..." Kvragu i inozemstvo!
Sva jezera Italije nisu vrijedna ni jedne suzice naše slatke ljubavi. Jedan nam je njegov
osmjeh vredniji od svih zalazaka sunca na svijetu. Ne idemo! Možda kad dijete bude ma-
lo starije, osamnaest recimo, ili dvadeset, onda ćemo možda otići u inozemstvo. Zabora-
vimo za sada.
I stvar bi se time završila, da sad nije iskrsnuo novi problem, naime: sljedećeg smo jutra
opet odlučili da ćemo svejedno ići na put. Volimo mi jako svog Amira, ali isto tako voli-
mo i putovati, i to je prava istina. Pa, što da sad radimo s mališom?
Odlučili smo se za akciju. Znamo tu ženu koja je nešto kao dječji psihijatar, pa smo otišli
do nje i predstavili joj problem.
"Loše ste tome pristupili, moram vam reći", reče nam psihijatrica. "Znate li da se djetetu
nikad ne smije lagati? U djeci postoji određena naivnost koja reagira jedino na istinu.
Morate s njim biti otvoreni. Otvoreni i iskreni. Recimo, na primjer, nipošto se nemojte
pakirati njemu iza leđa. Činite to otvoreno, neka gleda, i onda neće posumnjati da mu
želite pobjeći..."
Kod kuće smo izvadili dva naša najveća kofera i doveli Amira da gleda.
"Amire", rekli smo mu posve otvoreno i iskreno, "mama i tata..."
"Nece ici!", eksplodirao je Amir. "Nece ici! Amir volim mama-tata! Amir nece sam! Nece
ici!..."
Sav se tresao, oči su mu bile vlažne, nos tamnocrven, mahao je rukama u bespomoćnoj
panici. O, Bože, kako mu to možemo raditi? Uzeli smo ga u ruke i čvrsto zagrlili. "Ne
idemo!", zakleli smo se. "Tko je rekao da idemo? Samo smo spustili ove kofere da vidimo
ima li u njima igračaka za Amira! Mama i tata stoje kući, čuješ li? Zauvijek! Samo tu! Uvi-
jek tu! Samo Amir! Ništa drugo nego Amir! Zločesti put!"
Ali ovoga je puta šok za njega očito bio prevelik. Naš je dečkić jecao kao da će mu malo
srdašce pući. Držao se za moje nogavice kao da ih više nikada neće pustiti. O, jadna moja
beba, što smo ti učinili?
"Što tu samo stojiš?", viknula je konsternirano najbolja supruga. "Donesi mu žvake!"
Amirov plač se uz škripu kočnica zaustavio.
"Žvake?", reče on. "Tata donese Amiru žvake iz put?"
"Da", rečem brzo. "S prugicama!"
Dijete se pridigne, dijete ne plače, dijete je sretno.
"Žvake s prugicama! Žvake s prugicama!", zapjeva on, plešući po sobi i pljeskajući ruki-
cama. "Ide, tata, ide, mama, ide na put. Nosi Amiru hrpu žvaka!"
Oči mu sjaje, obrazi mu se žare, dijete je presretno.
"Ide!", viče on, "Ide sad! Ide na put! Zašto mama-tata ne ide? Ide-ide-ide!..."
Evo, sad opet plače. Njegove su plave oči mokre od suza, cijelo se njegovo tjelešce trese.
Vuče kofere i baca ih pred naše noge.
"Ići ćemo uskoro", obećamo, "skoro, brzo."
"Ne! Sad!"
50
I eto, zato smo bili otišli u Europu tjedan dana ranije od planiranog. Zadnjih je nekoliko
dana bilo osobito teško jer nas je to dijete stalno požurivalo da odemo, da odemo odmah.
Svako bi se jutro probudio i bio ponovo razočaran što smo još tu. On je s nama jako ve-
zan, to dijete. Donijet ćemo mu mnogo žvaka s prugicama. Donijet ćemo ih malo i psihi-
jatrici.
51
Telefokineza
Uri Geller 9 je došao i prošao, a mi i dalje nismo baš sigurni: postoji li nešto takvo kao što
je izvanosjetilna percepcija, ili ne postoji? No ono što sigurno znam je da, postojalo il ne
postojalo, ja to imam.
Ja imam telepatske sposobnosti, eto šta. Moje moći još uvijek nije zapazio nitko iz svijeta
show-businessa, zato što se one otkrivaju samo kod kuće, uzduž strogo određene staze
između mog radnog stola i kupatila. To ima nekakve veze s brojevima. Evo kako to
funkcionira: odem do kupatila tuširati se. Čim si krenem sapunati leđa – ovo je živa
istina – baš u toj istoj sekundi zazvoni telefon. Uvijek. Leđa – telefon.
U biti, tako je već godinama i do sada sam se na to potpuno privikao, pa učinim ovo – u
jednom trenutku sapunanja jednostavno stanem i čekam zvono. I eto ga. Nikad ne oma-
ne. Mogu ga naravno ignorirati, praviti se da ništa nisam čuo, od šuma vode i tako to. Ili,
pak, mogu samom sebi reći: "Recimo da nisam kod kuće, a?" Ali to je varanje, jer ja jesam
kod kuće, je l' tako? Također, sva ta silna topla voda potiče maštu. Ja si uvijek zamišljam
nekog debelog tipa s cigarom koji sjedi na drugom kraju veze u New Yorku i želi pretvo-
riti moju zadnju stvar u veliki hit mjuzikl na Broadwayu.
Pa se javim. Moram. Isperem sapun u panici, omotam si ručnik oko bokova, pa sprintam
kroz sve te prostorije u kojima su prozori širom otvoreni, dok ne dođem do telefona, a
zvonjava prestane. Ili pak netko s druge strane kaže: "Halo, je li Davi doma?" "Koji Da-
vi?", upitam ja, a on prekine, i sve što od njega ostane je mokra fleka na tepihu.
Natrag pod tuš. Bacim mokri ručnik – kihnem – natrag u toplu vodu, počnem si sapunati
leđa, kad telefon zazvoni. Sad postoje dvije mogućnosti: ako ne odem, to je debeli mju-
zikl s cigarom, ako odem, to je Davi.
Telefokineza. Pomiče ljude naokolo pomoću sapuna.
***
Najbolja supruga na svijetu kaže da su to gluposti, ona ne vidi što je u tome telepatsko-
ga. Nitko ne zove zato što se ja tuširam, nego je obratno: ja predosjetim da će me netko
zvati, pa se krenem sapunati. Funkcionira to nekako u oba smjera, zapravo. Uzmite re-
cimo večer prošlog 17. studenoga, kad sam bio na iglicama jer taj sudbonosni poziv iz
Londona nikako da se dogodi. Sjedim tu sekirajući se satima, sve u meni kuha ko papri-
kaš, sve dok se oko ponoći žena ne sažali nada mnom.
"Znaš što?", reče ona. "Pokušaj s tušem... možda, na koncu..."
Što mogu izgubiti? Skinem se i pustim toplu vodu (hladna baš i nije neki provodnik te-
lepatije), pažljivo se sapunam. Pređem na leđa...
London.
9 Međunarodno poznati izraelski iluzionist, sudionik brojnih televizijskih emisija, koji za sebe
tvrdi da ima psihokinetičke i telepatske sposobnosti (r. 1946.).
52
Čini mi se da sam dobar medij. Nekad se zateknem i s druge strane priče. Osjetim tu iz-
nenadnu potrebu da nekog nazovem, a ne znam zašto. Odem do telefona poput mjeseča-
ra i nazovem:
"Je li Rony kod kuće?"
"Da, ali je pod tušem..."
Telefokineza. Osjetim neku vrstu struje u času kad Rony počne sapunati leđa. To je jezi-
vo. A najluđe u svemu je – nije tuš to što pušta struju, nije to ni samo sapunanje. To su
leđa. Isprobao sam, vjerujte mi: sapunam nožne prste – tišina. Sapunam prsi – ništa. Sa-
punam leđa – prrrr-prrr.
Pričao sam o tome nekim prijateljima i skoro su svi potvrdili moju slutnju. Čini se da ka-
da neki baš onako dobar medij uđe pod tuš, ljudi diljem svijeta sjedaju i bez pravog raz-
loga krenu slučajno birati brojeve. Teško da se išta može poduzeti protiv toga. Nekidan
sam u samoposluzi opazio nešto s natpisom koji kaže: "Bezsapunski sapun". Aha, kažem
ja sebi, to je možda rješenje. Nema sapuna – nema telefokineze! Šok se dogodio kad sam
ga isprobao. Dohvatim leđa i slijedi zvonjava, ko što noć slijedi dan. Pokazalo se da se ne
računa sapun, nego sapunanje.
***
I tako, ja imam telepatske sposobnosti. Mislio sam pozvati stručnjake da me testiraju, ali
bojim se publiciteta – radoznalih reportera i svega toga. I ovako imam dovoljno proble-
ma. Baš sam jučer primio poziv od jednog od tih skeptika koji posve poriču postojanje
sapunske telepatije.
"Slušaj stari", kaže taj prijatelj, "za tvoju informaciju: sapunam si leđa prošlih 15 minuta,
a telefon nije niti zvrcnuo!"
"Topla voda?"
"Vrela! I dvaput sam promijenio sapun."
"Možda ti telefon ne radi..."
"Ma nemoj? Pa zovem te s njega! I šta sad od tvoje telepatije?"
"Nemam pojma", kažem tužno i obrišem sapun sa slušalice, pa se vratim natrag pod tuš.
53
Hoće-neće
Ako u našem susjedstvu ovih dana vidite dvoje ljudi kako se svađaju, možete se životom
kladiti da im je tema svađe sljedeća: Hoće li Amir Kishon ići u vrtić ili neće? Koeficijent je
3:1 u korist "neće", i Amir, budite sigurni, ostaje kući.
Nije to uvijek bilo tako. Kad smo ga prvi put odveli u taj prekrasni vrtić iza ugla, snašao
se ko pačić u vodi. Uključio se u ekipu, izvrsno je pravio vezene prostirke od plastičnih
vrećica, igrao ringe-ringe-raja kao pravi baja. Drugog je jutra, međutim, već dobro znao
pjesmicu:
"Necu vrtic!", vikao je. "Mama-tata, necu vrtic! Necu! Necu! Necu!..."
Pitali smo ga zašto ne vrtić, bilo ti je drago, zar nije? Ali Amir nije ponudio nikakva obja-
šnjenja, naprosto neće, radije će emigrirati, bilo što, samo ne vrtić.
Naši dobri susjedi, Seligovi, namrgodili su se zbog naše olake kapitulacije.
"Kvragu", rekla je Erna, "pa ne postupa se tako s trogodišnjakom. Nemojte ga moliti. Sa-
mo ga odvedite u vrtić i to je to!"
Ah, kakva žena: čvrsta, odlučna, s njom nema šale. Šteta je jedino što ona nema djece.
Duboko impresionirani, sljedećeg smo jutra umotali Amira i odveli ga na put bez po-
vratka do vrtića. Samo smo ga ostavili i otišli, zbilja jesmo. Vikao je, udarao – nije nas
bilo brige. Njegova majka i ja smo se rukovali, jako zadovoljni samima sobom. Plače?
Neka! Tomu pluća i služe! Tek znatno kasnije, minutu, minutu i pol, ipak smo se zapita-
li: plače li još uvijek? Odjurili smo natrag i našli našeg vrtićanca kako stoji pored kapije i
drma je – ili bolje rečeno, drma samog sebe – svom svojom snagom:
"Ma-ma! Ma-ma!..."
I tako je politika sile propala. Nasilje samo stvara novo nasilje. Oko tjedan dana kasnije
otišli smo u goste kod Birnboimovih, žive u našoj ulici, dragi par, ništa posebno ali ipak,
pa se razgovor okrenuo na vrtiće općenito, te na jedan određeni, konkretni vrtić u kojega
naše dijete odbija otići.
"Neće", zaključili smo, "jednostavno neće."
"Naravno da neće", rekla je gđa. Birnboim, koja je jedna vrlo kulturna osoba. "Neće zato
što ga silite! Nije on psić kojega se može dresirati. Pogledajte našeg Gabija. I on odbija u
vrtić, ali zadnje što bismo napravili je da ga prisilimo. Strpljivo čekamo dok sam ne za-
traži da ga tamo odvedemo. Ako to ne napravite, ako s vrtićem prvi korak napravite kri-
vo, vaše će dijete na kraju možda mrziti i svaku školu, može razviti averziju prema uče-
nju kao takvom! Zato ne, mi ga ne silimo. To jest malo gnjavaža, ali vrijedi."
Pozelenjesmo od zavisti.
"I to funkcionira?"
"Naravno da da!", naš će domaćin. "S vremena na vrijeme Gabija pitamo, onako opušte-
no, znate: 'Gabi, sutra bi mogli u vrtić?' Samo to. Pa ako je ne – onda je ne. Siguran sam
54
da će jednom svanuti dan kad će nam sam od sebe doći i moliti nas da ga odvedemo u
vrtić."
Tu Gabi izviri glavicom kroz vrata:
"Tata, dođi i ušuškaj me!"
"Dođi, Gabi", rekla je gđa. Birnboim. "Dođi i pristojno pozdravi naše goste. Oni isto ima-
ju malog dečka ko što si ti."
"Aha", reče Gabi. "Ušuškaj me."
"Za minutu."
"Sad!"
"Najprije budi dobar dječak i pozdravi naše goste."
Rukovao sam se s Gabijem. Zgodan dečko, visok, dobro građen, izgleda pomalo kao Jack
Nicholson, samo možda koju godinu ili dvije stariji. Mogao se obrijati, mislim Gabi.
"Ispričajte me samo na trenutak...", Birnboim ustane radi ušuškavanja.
"Gabi", reče gđa. Birnboim opušteno, "Hoćeš li sutra ići u vrtić?"
"A-a!"
"Kako hoćeš, ljubavi. Laku noć..."
"U biti, ne brine me uopće to što ne ide", prizna nam gđa. Birnboim kad su otac i sin izaš-
li. "Sljedeće godine ionako mora u vojsku, ne bi mu baš bilo dobro među tim mališima..."
Ostavili smo Birnboimove u refleksivnom raspoloženju. Njihovu smo taktiku posve pri-
hvatili, ali konačni rezultat nije bio baš zadovoljavajući. Bilo kako bilo, rekli smo sebi, ta
cijela stvar oko vrtića stvara više problema nego koristi. Tko kaže da dijete uopće mora
ići u vrtić? Jesam li ja išao u vrtić kad sam bio mali? Možda je najbolje da od svega odus-
tanemo?
Naš nam je obiteljski doktor dao konačnu potvrdu kad je rekao:
"Slati dijete u vrtić baš sada prilično je rizično. Vlada epidemija gripe, a oni to svi jedan
od drugoga pokupe..."
S uzdahom olakšanja pozovemo našeg cicibana:
"Amire", rekli smo mu, "imaš sreće. Doktor kaže da ne trebaš ići u vrtić jer tamo vladaju
svakojake gadne bolesti. Tako, ništa od vrtića!..."
I to je bio kraj problemu s vrtićem. Amir ide svako jutro i sve vrijeme čeka mikrobe.
Konjska zaprega ga od tamo više ne bi odvukla. Kad nas naši obožavatelji pitaju kako
nam je to uspjelo, samo podignemo obrvu i opušteno kažemo:
"Pomoću medicinskih razloga!"
55
Ljeto i mravi
Stanovi u prizemlju imaju jednu prednost i jednu manu. Prednost je to što se ne treba
penjati po stepenicama, mana je to što ni mravi ne moraju. Svakog jutra, stoga, procesija
mrava prelazi naš kućni prag, puže po zidu pokraj kutije za kruh i ulazi u lavabo. Usko-
ro se oformi stalni tijek prometa u oba smjera, male beštije s mahnitim žarom odnose sve
čega se dočepaju.
Kažu da je to u prizemlju uobičajeni fenomen, ali ovo je ljeto posebno puno mrava. Bilo
kako bilo, moja se žena već prvog jutra odlučila za najradikalnije mjere:
"Nema smisla ubiti ih samo nekoliko", tvrdila je najbolja supruga na svijetu. "Moramo
pronaći leglo!"
Pratili smo procesiju unatrag. Vodila je od našeg praga u vrt, nestajala privremeno ispod
živice, ponovno se pojavljivala malo dalje, a odatle išla prema sjeveru u cik-cak liniji, iz-
nad i ispod zemlje. Zaustavili smo se na rubu grada.
"Dragi Bože", rekla je žena, "pa oni dolaze iz inozemstva!" Zašto idu ravno na nas? Što je
to do vraga posebnoga s našim lavaboom? To su pitanja na koja jedino mravlja kraljica
zna odgovore. Radničke su mase samo jako dobro sindikalno organizirane, ne postavlja-
ju pitanja nego samo nosaju svoj teret.
Ipak, najbolja je supruga o svemu promislila i odlučila ih srediti. Kupila je kutiju praška
protiv mravi i posula smrtonosni otrov uzduž staze od vrata do lavaboa, pa su sljedeće-
ga jutra mravi znatno sporije napredovali zato što su se morali pentrati preko svih tih
planina praška. Nije bilo nikakvih drugih posljedica. Sljedeći je korak bio sprej za insek-
te: udarne su jedinice doduše podlegle, ali je glavnina snaga i dalje neustrašivo marširala
prema lavabou. "To je herojstvo, mora im se to priznati", rekla je žena i cijelu kuhinju za-
lila kerozinom, pa su mravi par dana zaobilazili našu kuhinju, kao i mi. Na kraju tog
kratkog odmora, mravlja se procesija vratila punom silinom, činila se čak i aktivnijom
nego prije. Pronašli su sirup za kašalj i počeli s terevenkom, i nikad više nisu ni zakašlju-
cali. Žena je odustala od svojih principa i prešla na individualni tretman, to jest, svakog
jutra ih je ubijala jednog po jednog na tisuće.
"Ništa ovo ne valja", rekla je na koncu, "ima ih ko Kineza."
Onda su došli dani salate. Žene je negdje čula da mravi ne mogu podnijeti miris krasta-
vaca, pa je smjesta razasula cijeli sadržaj naše zdjele za salatu po njihovoj uobičajenoj ru-
ti. Uskoro se pokazalo, međutim, da mravi nisu baš dobro informirani: njuškajući su pre-
lazili preko kriški krastavca, a neki su se među njima čak na neki svoj način i cerekali.
Potom smo se obratili sanitarnoj službi i molili za pomoć:
"Što da radimo?", pitali smo.
"Ništa", rekao je portir. "I ja imam mrave u kuhinji."
Nakon toga smo se predali. Doručkovali bismo, a procesija bi prelazila preko kutije za
kruh i išla prema lavabou. Postao je to sada dio našeg domaćeg ugođaja. Svakoga bismo
56
jutra provjeravali je li sve u redu. Mravi su nas već poznavali i mahali nam na način
onog rezerviranog prijateljstva kakvoga razviju dva neprijatelja koji su u beskonačnim
časnim bitkama naučili jedan drugoga poštivati. Vrijedan primjer miroljubive koegzis-
tencije!
57
Madame Récamier
kontra cijelog svijeta
Sve je počelo s Hasjom.
Hasja je prijateljica najbolje supruge na svijetu i luda je za antikvitetima – pravima, mis-
lim, ne onim dosadnim arheološkim gluparijama od prije naše ere. Jednog je dana Hasja
povela suprugu u razgledanje izloga, pa se supruga vratila sva uzrujana i nogom šutnula
naš danski stolić za kavu.
"Uf!", rekla je. "Bah! Ove moderne stvari ne mogu se uspoređivati s antiknima. Od sada
kupujem strogo samo antikni namještaj!"
"Namještaj?", rečem ja. "Zašto, kvragu, namještaj?"
"Zbog atmosfere."
Iz razgledanja izloga nije se bila vratila praznih ruku. Kupila je srebrni svijećnjak od čis-
tog pleha, te objavila da ćemo od sada nadalje svakog petka navečer večeravati uz svije-
će. Zbog atmosfere, pretpostavljam.
Sljedećeg je dana opet izašla s Hasjom i vratila se sa škripavim pletenim naslonjačem koji
će, kako mi se čini, dobro poslužiti kad se bude trebalo riješiti neželjenih gostiju i ni za
šta drugo. Bio je to, kako se pokazalo, "originalni komad rustike", da citiram Hasju, i
pravo otkriće. Pitao sam ženu čemu nam to treba.
"Da ga gledamo! Ili ću ga možda pretvoriti u toaletni stolić."
Ovaj je ne-naslonjač kupila kod Wexlera, i vrlo brzo sam naučio da u cijeloj našoj državi
postoje samo tri prava antikvara. Rečeni Wexler, pa Joseph Aziz, i ima još i taj mladi
Bendor, koji je također vrhunski stručnjak za restauraciju, odnosno on i od novog namje-
štaja zna napraviti stari. Oni, ta Velika trojka, suvereno vladaju nad svih 28 antikviteta
koji su u cirkulaciji, koji prelaze iz ruke u ruku, od posrednika do posrednika, u beskraj-
nom krugu. Stvar je u tome što je Izrael, premda bogat arheološkim nalazima, otužno
siromašan antikvitetima. Zbilo se da niti europske izbjeglice niti useljenici iz Maroka ni-
su ovamo stigli s ormarima Luj šesnaesti, da makar i Luj petnaesti, među svojom prtlja-
gom. Iz toga slijedi da kada ipak negdje ispliva neki otpadak bidermajera ili krhotina
dresdena, svi ljudi u ovom biznisu za to znaju. Kao u slučaju slavnog firentinskog šifo-
njera iz Naharije...
"Svi bi moji prijatelji umrli za taj šifonjer", reče najbolja supruga sa sjajem u očima. "Traže
za njega 12.000 lira, ali prodavač misli da će spustiti cijenu."
"A prijatelji?"
"Ne znaju adresu."
58
Jer to je ključna stvar u cijeloj branši: adresa! Imaš adresu – imaš antikvitet; nemaš adresu
– možeš fućkati. Pravi će posrednik stoga radije umrijeti nego odati ime, ulicu, broj...
Nikad, na primjer, nećemo doznati identitet prethodnog vlasnika venecijanskog stojećeg
sata s utezima (1873), koji pokazuje i položaj mjeseca; zanemarimo sad to što prošlih pola
stoljeća stalno pokazuje da je pomrčina mjeseca. Možda se i od njega može napraviti
zgodan toaletni stolić. Ženini su prijatelji, bilo kako bilo, njime impresionirani, premda
se nekima više sviđa pozlaćena kristalna krletka – iz 1900. godine, odlična za orla. Dobili
smo je jeftino od mladog Bendora restauratora, koji ju je kupio od nekog novog useljeni-
ka iz Kenije, koji ju je prodao Azizu preko Wexlera. Aziz se također uspio dočepati i jed-
ne noge originalnog stolića kraljica Ana, za moju ženu. To je nevjerojatna noga: po sebi
ima sve to cvijeće i zmije koje plaze, a teži tonu.
"Ženo", prosvjedujem nakon što su nosači otišli, "ova noga nema stolića! Zašto si je kupi-
la?"
Kupila ju je, kaže ona, u iščekivanju. Nada se da će Aziz iskopati još koju nogu, a onda,
kad ih bude imala dovoljno, poslužit će kao savršena potpora za nešto, pa će onda mo-
žda čak moći razmišljati o tome da ih pretvori u – nešto pametno!
Sve u svemu, naš se stan zatrpava. Ovih se dana jedva po njemu više možete kretati a da
se ne spotaknete o ovaj ili onaj komad atmosfere. To nas oboje uzrujava. Najbolja je su-
pruga čak počela govoriti u snu, a po onome što čujem, zaključujem da svake noći sanja
o Naharijskom šifonjeru...
***
Kap koja je prelila čašu bila je, ipak, jedna bidermajer škrinja (1831).
Do tog sam dana već bio razvio preosjetljivost na zvuk teških koraka na stubištu, a ovo-
ga su puta bili baš zloslutno snažni. Škrinja koja je uz njih stigla izgledala je poput ka-
menog sarkofaga i težila barem dvostruko više. Aziz je, ili tko je već to bio, dodao i lo-
gorski ležaj feldmaršala von Hindenburga (1918), za žuntu.
"Ja nisam nikakav prokleti feldmaršal", vikao sam, "i ne planiram ići na logorovanje! A
što će nam škrinja?"
"To je moj krevet."
"A što s mojim krevetom?"
Uvijek kupuje samo jedan komad od svega. Jedan naslonjač, jedan svijećnjak, jedna noga.
"Oprosti", pokajno će najbolja supruga. "Od sada na dalje uvijek ću ih tražiti da mi sve
nabave u paru..."
Sljedećeg jutra odem ja do Wexlera.
Zateknem ga kako marljivo uređuje svoj dućan, što hoće reći: sve svoje antikvitete naba-
cuje na hrpu, zato jer – kako je objasnio – što je veći kaos u antikvarnici, to je dragocjenije
otkriće kad nešto pronađete.
Dok sam čekao da Wexler dovrši svoje uneređivanje, pogled mi zapne na zidu na karti
naše domovine u koju je zabijeno tuce malih šarenih zastavica. Približio sam se i vidio da
na zastavicama stoje natpisi kao što su: "vijetn. hokl.", "španj. gobl." te, negdje blizu Hai-
fe, "firent. šif." U sjevernom je Tel Avivu bila pobodena crna (!) zastavica na kojoj je pisa-
lo: "Novi: bider. škr., stoj. sat, e. kovč., Hind. krev. ..."
Krv mi se sledila u žilama: crna zastavica smo bili mi!
Okrenem se prema Wexleru i predstavim se kao Alex Arunter, jer nikad se ne zna, ali
Wexler me samo pogleda, pogleda u neki svoj papir, pa me kreveljeći se upita:
59
"I kako je vaša noga kraljica Ana danas?"

"Nije loše", rekoh crveneći se. "Malo je usamljena."
"Znam. A vaša žena?"
"Dobro. Ne bih htio da me ovdje zatekne. Očekujete li je?"
Wexler pređe nasuprot do svog teleprintera i pročita poruku naglas: "Gđa. Récamier 10
kod Aziza. Želi vreteno. Stop."
"Nakon toga će otići do Bendora, jer on možda ima adresu vretena", izračunao je Wexler,
"pa imamo negdje oko 45 minuta prije nego što stigne ovamo. Onda, kako vam mogu
pomoći?"
"Gospodine Wexler", rekoh, "ja rasprodajem. Likvidiram."
"Hm", reče Wexler." Da, naravno, antikvitete nije dobro predugo držati. Nadam se da
nikom drugom niste rekli?"
"Ne, samo vama."
U tom trenutku zazvoni telefon na njegovom radnom stolu. Wexler sasluša, potom pro-
šeće do karte i premjesti zastavicu vretena na sjeverni Tel Aviv, La Récamier ga je upra-
vo kupila. Operacija "Antitika" odvijala se po planu.
Wexler nazove Bendora i javi mu za likvidaciju. Bendor ode do Aziza, koji je upravo do-
bio novu mušteriju – nekog blesavog južnoameričkog milijunaša. Najbolja je supruga iz
kuće izašla u 12, malo gledati izloge, a u 12:30 pojavio se Wexler s tri gluhonijema nosača
koji su cijelu zalihu antikviteta odnijeli mladom Bendoru.
Do 1 sam već bio sam doma. Legoh na našu sofu (1967) i zapjevam – atmosferski je priti-
sak konačno popustio!
Je li? U 1:30 čujem izvana teške korake i uznemireno odjurim do vrata. Da... svi se opet
vraćaju... rustika... kraljica Ana... vreteno... sve...
"Ephraime!", začujem ženin ushićeni glas u pozadini. "Vidi što sam ti pronašla! Druga
bidermajer škrinja!..."
Ali kad je ušla i otkrila da na kraju ima samo jedna škrinja, madame Récamier brizne u
plač:
"Prevaranti, svi vi!", jecala je. "Aziz je rekao da ju je dobio od nekog blesavog južnoame-
ričkog milijunaša... Sva je moja ušteđevina propala... zli, prljavi, dvolični..."
Ja sam bio i zadovoljan i ljut. Znao sam sve o svih 28 stvari koje zauvijek rotiraju između
uvijek istih mušterija, ali da će moja vlastita supruga otkupiti sve svom vlastitom supru-
gu...
Zagrlim najbolju suprugu:
"Znaš što?", kažem ja. "Baš zbog toga što su nam ti lopovi napravili – sad idemo kupiti
firentinski šifonjer iz Naharije!"
Nitko nikad neće doznati kako smo se dočepali adrese. U antikvarskim krugovima šire
se glasine. Hasja nam je rekla da Wexler sumnja da se moja supruga jedne noći sakrila u
ampir stol u njegovom dućanu, pa ga je čula kao razgovara o šifonjeru sa svojim partne-
rom. Kako bilo da bilo, naše se domaćinstvo sada razmeće s firentinskim toaletnim stoli-
10Svoje je lažno ime gđa. Kishon odabrala prema Juliette Récamier (1777-1849), poznatoj i popu-
larnoj ljepotici svoga doba, obrazovanoj "kraljici stila", u čijem su se pariškom salonu okupljali
ugledni književnici, umjetnici i političari. Po njoj se zove i jedna vrsta sofe.
60
ćem od 12.000 lira, što nas je jednim udarcem pretvorilo u najistaknutije antikvare cijelog
Izraela. Teleprinteri ne govore ni o kome nego o nama. Sam Veliki Aziz preklinjao nas je
nekidan da mu prodamo nešto, bilo što, jer sada kada smo uništili mit o adresama čak su
i Hasja and co. odlučili da bi se i oni isto mogli snaći bez posrednika.
Naše vlasništvo nad Firentinskim šifonjerom iz sjevernog Tel Aviva, štoviše, potpuno je
poremetilo ravnotežu snaga: od 28 antikviteta u cijeloj zemlji – mi ih imamo devet! Naše
odbijanje da išta prodamo posve je paraliziralo tržište. Wexler i Aziz su na koljenima.
Jedino se mladi Bendor još nekako snalazi, jer on je također i restaurator.
61
Crvena opasnost
Jesam li već kojim slučajem ranije spomenuo da je Amirova kosa nekako crvenkasta? Je-
sam? E pa dobro, po tom pitanju nemam tajni. Meni se riđa kosa sviđa.
Riječ "riđa" možda je baš najbolje ne opisuje, mada – sa sigurnošću se može reći da je
grimizan, Amir naime, glava mu izgleda kao izvorni gorući grm, kao pijetlova krijesta
od Chagala u zenitu stvaralaštva. To mene niti najmanje ne smeta, kako rekoh, pogotovo
zato što ima i svojih prednosti: ako se dijete izgubi u gužvi, na primjer, učas ćete ga pro-
naći jer se ističe na kilometre. Pa se neće moći baviti borbom s bikovima. Kog briga?
Smiješno je, međutim, to što, koliko znam, u cijeloj mojoj obitelji nikad nije bilo ni jednog
riđokosog. Može biti da je Amir direktni potomak kralja Davida, "bio je to crven momak,
lijepih očiju i krasna stasa", tako kaže! A pored toga, i neki od najvećih ljudi u povijesti bili
su mrkvasti, ne znam točno koji, ali siguran sam da jesu.
"Za mene", kaže najbolja supruga na svijetu, "Amir je najljepše dijete na svijetu!"
Istini za volju, i Amir misli to isto. Dok je još jedva mogao govoriti, već bi znao sjesti i
ushićeno buljiti u ogledalo, pa bi samodopadno ustvrdio:
"A-mil ml-kva! A-mil ml-kva!"
Bio je oduševljen. Mi, njegovi mudri roditelji, znali smo da to neće dugo potrajati, da će
čim krene u jaslice sva druga djeca navaliti na njega. Ah, jadni moj riđokosac, a što onda?
Bili smo, naravno u pravu, Amir nije još niti osam mjeseci išao u jaslice, kad se vratio ku-
ći u suzama.
"Onaj novi dečko", plakao je, "On... on kaže... mrkva..."
"Rekao ti je da si mrkva?"
"Ne, nego... je on veća mrkva."
Teško ga je razumjeti kad plače. Njegova nam je teta rekla da se u jaslice upisao jedan
novi dječak koji je isto riđokos kao Amir, pa je naš sin povrijeđen zbog gubitka svog mo-
nopola. Utješili smo ga kako smo najbolje znali, i za manje od pet minuta zaboravio je
svoje tuge i otišao se vani plašiti mačaka. Samo smo mi, njegovi roditelji, znali da sjedi
na vrhu kipućeg vulkana...
"On misli da je roditi se riđokos najbolje što se može dogoditi nekom djetetu", rekla je
moja žena. "Zadovoljan je, sretan, ali sljedeće godine kad krene u pravi vrtić – što onda?"
Rekla mi je da je progone užasne noćne more u kojima njezin maleni Amir trči niz ulicu
koliko ga god njegove nogice nose, a cijela kohorta (eto takve riječi ona sanja, moja že-
na!), cijela kohorta djece progoni ga u vatrogasnom vozilu i urla: "Mr-kva! Mr-kva!" Kat-
kad joj je jastuk ujutro mokar od suza. Majčino srce je osjetljiva stvar: pojede previše hra-
ne za večeru, srce joj po noći pati...
***
I onda se to dogodilo. Jednoga je dana Amir došao iz vrtića skroz uzrujan.
62
"Tata! Tata!", vikao je, "Znaš li kako me djeca zovu? Zovu me kosa-karota! Eto kako: ko-
sa-karota!"
"Jesi li ih odalamio po nosu?"
"A zašto?"
On još nije mogao shvatiti da su ga htjeli povrijediti. On misli da je karota nešto što se
jede, a da je kosa-karota nekakva lijepa vrsta cvijeta, pa se po cijele dane naokolo šepuri
poput pauna i pjeva: "Jupi, ja sam kosa-karota! Jupiii!"
Moja ga žena sluša, a oči joj se pune suzama. Dijete još uvijek nije zabrinuto, za sada je još
sretan i veseo, ali jednom će otkriti da je biti crvenokos sudbina, usud. On je skroz ne-
spreman za to – to će ga slomiti...
"Ti si mu otac", informira me moja žena. "Ti s njim razgovaraj."
Sjednem Amira na koljena:
"Istina je da imaš crvenu kosu, sinko moj", kažem mu nježno, "ali zbog toga se ne moraš
ružno osjećati. Nitko ne bira boju svoje kose, je l' tako? Kralj David je bio mrkva pa je
svejedno pobijedio Golijata. Zato im nemoj dopustiti da te gnjave zato što si mrkva, lju-
bavi moja mala, nego im samo u lice reci: Jesam, ja sam mrkva, ali moj tata nije!..." Amir
me nije baš nešto slušao, zato jer je htio izaći vani gađati psiće kamenjem. Samo mi je ne-
što probrbljao, da ja, tata, ne budem nesretan što nisam mrkva, da je važno jedino to da
je on, Amir, mrkva, najveća mrkva u vrtiću, kosa-karota.
Ne da se on, derište jedno. Ti crvenokosi su tvrdoglavi ko mazge, imaju tu jednu baš iri-
tantnu crtu. Kad o tome razmišljam, ne čudi me što ih se progoni, uopće me ne čudi...
***
Stavili smo predmet na stranu na neko vrijeme, ali smo znali, njegova majka i ja, da to
nije kraj. Nekoliko dana kasnije čuli smo ga kako vani plače, a kada smo mu pohitali
upomoć, vidjeli smo da naš suzama obliveni dječačić sjedi na triciklu, a banda malo stari-
je djece prijeteći stoji oko njega.
Probio sam se kroz njih i zagrlio svoju bebu:
"Tko ti je rekao da si riđokos?", bjesnio sam. "Koji je od vas derištadi mome sinu rekao da
je riđokos, a?"
Cijela je banda treptala, ali nitko ništa nije rekao. Mogli su mi na licu pročitati da će svaki
od njih koji se samo i mrdne – biti u životnoj opasnosti!
Na koncu, Amir progovori:
"Nije riđokos", reče on. "Samo sam uzeo Nikijev bicikl, a on sad hoće da mu ga vratim,
ali ja vozim bolje od njega, pa zašto uvijek on..."
"To je moj bicikl", odvaži se progovoriti jedan sramežljivi dječačić, pretpostavljam Niki,
"nisam mu ga nikad ni posudio..."
"Nisi, šta?", dimio sam se. "Zato što je riđokos?"
Odnio sam Amira kući svojim snažnim rukama i brisao mu suze s lica.
"Ti nisi riđokos!", rekao sam mu kad se oporavio od plača. "Ti uopće nisi riđokos! Riđoko-
si imaju pjegice po nosu, a ti ih imaš samo četiri, i to jedino ljeti. Pravi crvenokosac je cr-
ven u svakom pogledu, ne samo što se tiče kose! Kralj David je bio riđokos, najbolje živo-
tinje su riđe, kao lisice i... i... mrkva! Ali ti nisi, Amire, ti nisi pravi crvenokosac, uopće..."
Mislite li da se je što promijenilo? Ništa, nimalo! Kad si taj dječak nešto utuvi u glavu,
ništa to više ne može izbaciti van. On misli da su riđokosi posebni! Kažem vam! Je li ih
63
tako uče u vrtiću? Koji dan kasnije zatekao sam ga kako pred ogledalom broji pjegice!
Toga smo se cijelo vrijeme i bojali, a sad se dogodilo...
"Zašto?", reče njegova majka tužno. "Zašto su takvi prema njima?"
Zbilja, zašto? Srce mi krvari zbog malih mrkvica, osobito onih kojima roditelji ne znaju
pomoći da se oslobode svojih kompleksa.
64
Ja i ono
Jednog mi dana stigne koverta od Financijske, uistinu vrlo službenog izgleda, mada je
otisak bio malo klimav. Otvorim je, a unutra piše:
"Zadnja opomena pred ovrhu. Obzirom da niste podmirili svoj dug u iznosu od IL.
20.012,11, za radove izvedene u luci na rijeci Kishon 11 između 6. i 21. srpnja 1969. godine,
obavještavamo vas da ćemo, ukoliko ne podmirite gore navedenu svotu u roku od tjedan
dana, biti prisiljeni primijeniti Članak 237/a/5, pljenidbu imovine i dražbu iste."
Tako veli Financijska, pa završava umirujuće:
"U slučaju da ste u međuvremenu svoje dugovanje podmirili, molimo vas da zanemarite
ovu opomenu." Sve skupa je potpisano – B. Seligson, v. d. proč. odj., M. Fin.
Malko sam zbunjen. S jedne strane, pažljiva je provjera mojih knjiga i rukopisa pokazala
da u moje ime i na moj teret nisu vršeni nikakvi popravci u zadnje vrijeme. S druge stra-
ne, nikako ne mogu dokazati da sam podmirio dug o kojemu govore. Ipak, uvijek sam
bio poklonik toga da se konflikti lokalnog karaktera najbolje rješavaju pregovorima lice u
lice, pa sam otišao do g. Selinsona iz Financijske osobno.
"Gledajte", kažem mu ja pokazujući mu svoju osobnu, "ja sam pisac, nisam luka."
V. d. proč. odj. me probode pogledom:
"Pa zašto se onda zovete Kishon?"
"Stvar navike", objasnim mu. "Ali ja sam također i Ephraim, a rijeka nije."
Dobra! Pročelnik se povlači na konzultacije sa svojim podređenima u drugu sobu. Nisam
mogao čuti o čemu su razgovarali, ali bi tu i tamo netko od njih ušao da me pogleda, a
jedan me je čak zamolio da ustanem i okrenem se oko sebe. Na kraju su odlučili prihvati-
ti moj prigovor, odnosno barem se pozvati na in dubio pro reo, 12 pa se vratio osobno Se-
lingson i poništio Zadnju opomenu. Crvenom olovkom je u moj spis napisao zabilježbu:
"Nije u posjedu luke – Selingson", pa nacrtao krasnu veliku nulu na naslovnoj stranici
spisa i prekrižio je. Uzdahnuo sam od olakšanja i otišao doma.
"To je bila pogreška", rekao sam ženi. "Hladna je logika prevladala."
"Vidiš?", odgovori mi najbolja supruga. "A ti si uvijek takav pesimist!"
Obavijest o "Pljenidbi pokretnina i inventara" stigla mi je u srijedu, nekih deset dana ka-
snije. "Budući da ste se oglušili na prethodnu opomenu za podmirenje duga od IL.
20.012,11", pisao je g. Selingon svojim već poznatim klimavim stilom, "obavezni smo
primijeniti Članak 238/a/5, pljenidbu pokretnina i inventara, te dražbu istih. U slučaju
11 Kishon je rijeka u Izraelu; ulijeva se u Sredozemno more nedaleko grada Haife

12Latinski: u sumnji za stvar; pravno načelo: u slučaju sumnje, treba presuditi u korist optuže-
noga.
65
da ste u međuvremenu spomenuto dugovanje podmirili, molimo vas da zanemarite ovu

opomenu."
Odjurio sam natrag do Financijske.
"Znam, znam", kaže mi g. Seligson umirujuće, "to kompjutor šalje te opomene, nisam ja.
Stalno nam to radi, nemojte na to obraćati pažnju..."
Ispostavilo se da je središnjica Financijske u Jeruzalemu automatizirala poslovanje prije
oko šest mjeseci, pa sada kompjutor radi posao kojega je ranije radilo deset tisuća turob-
nih službenika. Nije to kraj samo za birokratsko natezanje, nego je ujedno i olakšanje
svim tim silnim službenicima koji se sada mogu udobno zavaliti i prodavati zjake. Jedini
je problem s tim kompjutorom to što tehničari koji ga održavaju još uvijek ne znaju što
mu treba davati, pa su ga zbog toga povremeno hranili stvarima koje mu izazivaju pro-
bavne smetnje – baš to se dogodilo u mojem slučaju s popravkom luke. Pročelnik Selig-
son mi je obećao da će ovaj put jednom zauvijek to riješiti, a da se ne brinem poslat će
odmah poruku ravno na terminal u središnjem uredu u Jerzualemu i reći im da se moj
dug žurno odgodi, na njegovu odgovornost. Zahvalio sam mu na njegovoj plemenitoj
gesti i otišao doma u dobrom raspoloženju.
U nedjelju su došli po hladnjak. Naime, na mom se kućnom pragu ukazala Vlast, utjelov-
ljena u obliku tri kršna nosača, koji su mi pokazali nalog potpisan od strane B. Seligsona,
a potom prešli na pljenidbu mog dobrog i sasvim pokretnog frižidera, pa su ga odvukli
u kamion ne obazirući se na moje prosvjede.
"Pogledajte me!", vikao sam na njih. "Izgledam li vam ja kao luka? Zvučim li kao luka?
Jeste li ikad čuli neku luku kako psuje, prokleti bili!"
Ali, oni su samo izvršavali nalog, a obični je smrtnik protiv toga nemoćan. Pročelnika
Seligsona zatekao sam naslonjenog na zid njegovog ureda u očaju. Upravo je zaprimio
obavijest iz Jeruzalema, koja ga opominje da po žurnom postupku ispuni svoju obvezu
naplate duga u iznosu od IL. 20.012,11 za popravke na meni – ili inače...
"Pretpostavljam", kaže on, prijekorno me probadajući pogledom, "pretpostavljam da je
računalo tako interpretiralo riječi 'na moju odgovornost'. Trebao sam biti pametniji! Tre-
bao sam biti oprezniji! Vi ste me baš krasno uvalili u probleme, gospodine!"
Rekoh mu da na to ne obraća pozornost, ali ga to baš i nije nešto oraspoložilo.
"Kad kompjutor jednom na vas stavi svoje šape, gotovi ste", rekao je opominjućim to-
nom. "Nekidan je netko u Izvršnom odjelu od računala dobio nalog da izvrši smrtnu ka-
znu nad jednim od svojih zamjenika... Ministar je osobno morao intervenirati da spasi
jadnika! Već su ga vodili na stratiše..."
Ja rekoh da je najbolje da odemo do Jeruzalema i istjeramo kompjuter iz njegove jazbine.
"Dođi, komp", samo ćemo mu reći, "dosta je bilo, je l' dosta bilo?"
"Neće nas poslušati", Seligson će. "Ima previše posla. To je najzaposleniji kompjutor za
kojega ja znam. Koriste ga za sve živo – za izbore, prognozu vremena, horoskope, sve!"
Ipak je učinio sve što je mogao, pročelnik Seligson, blagoslovljen bio. Nazvao je skladište
i rekao im da odgode dražbu mog hladnjaka do daljnje obavijesti.
Frižider je prodan te večeri za IL. 19, kako sam doznao iz "Obavijesti o preostalom du-
gu", koju mi je kompjutor poslao sutradan ujutro, posve nebirokratskom ažurnošću. Moj
se dug smanjio na IL. 19.993,11, što mi se nalaže podmiriti u roku od 7 dana. U slučaju
da sam u međuvremenu... zanemarite...
66
Kad sam nazvao, Seligsona nije bilo u uredu, jer bio je zauzet – na sastanku sa svojim
odvjetnikom koji je preregistrirao njegov frižider na ime njegove žene, i slično. Kad je
stigao u ured, zakleo se da se, ako se ikad uspije izvući se iz kompjuterovih kandži, ni-
kad više neće miješati u njegov posao, ma o čemu se radilo. Ja rekoh dobro, ali šta ja da
radim?
"Nemam pojma", reče pročelnik. "Možda će te kompjuter zaboraviti. To se ponekad do-
godi. Sve što možeš je nadati se..."
Rekoh mu da ne mogu čekati čudo, želim ovo riješiti sada. "Pa dobro", reče Seligson, "ako
inzistirate." Nakon kraće prepirke nagodili smo se da ću podmiriti dug za popravak svo-
je luke u dvanaest mjesečnih rata. Potpisao sam mu tekst nagodbe, pa smo je žurno po-
slali u Jeruzalem da spasimo što se spasiti dade od mojih pokretnina i inventara. "To je
sve što mogu napraviti", rekao je pročelnik Seligson, "siguran sam da će oni za godinu-
dvije naučiti kako s kompjuterom, ali u međuvremenu... ovaj..."
"Nema veze", utješio sam ga, "ni Rim nije izgrađen u jedan dan."
Prva je uplatnica na IL. 1.666,05 stigla nakon dva dana. U prilogu je bila Seligsonova
obavijest, opet ispisana kompjutorovim klimavim rukopisom, u kojoj me se obavještava
da je ovo prva rata za iznos od IL. 19.993,11, za kojega mi je odobreno obročno plaćanje,
u Jeruzalemu, dana 4. rujna 1969. Rekoh supruzi da smo sad mirni do kraja života, a ona
me je upitala da zašto nam onda ne plate i kamatu, trebali bi nam platiti, zar ne?
"Moguće", rekoh ja, "ali ja neću ni malim prstom mrdnuti da bih je dobio. Ja znam kad je
dosta."
Budućnost pripada informatici. U međuvremenu, zanemarite ovu opomenu.
67
Veni, vidi – o, ne!

Nedavno sam svom sinu Rafiju iz inozemstva donio nogometno igralište. Odlična igrač-
ka, ne mnogo drugačija od one s kojom se dugokosa mladež Tel Aviva zabavlja po kafi-
ćima uz plažu. To je zelena ploča s golovima na svakom kraju i određenim brojem šipki
postavljenim poprijeko na ploču, a na svakoj od njih prikačen je određeni broj crvenih ili
zelenih drvenih igrača. Kad okrenete šipku, vaši igrači gurnu drvenu lopticu prema pro-
tivničkom golu, što veseli srce i starom i mladom. To je odlična igra, posebno prikladna
za razvijanje plemenitog natjecateljskog stava kod vašeg djeteta i upoznavanje istinskog
sportskog duha, kako piše na kutiji.
Rafiju se svidjela na prvi pogled. Istina je da je u početku bio propisno nespretan u igri,
ali se s vremenom pokazalo da za mini-nogomet nema ni mrvice talenta. Dijete odlično
crta i množi razlomke u glavi bez imalo problema, ali u vezi svega što se tiče njegovih
dviju ruku pokazuje ekstremne ljevičarske sklonosti. Nije da on ne vrti šipke. Vrti ih on,
ali lopta uvijek ode u svim drugim smjerovima osim prema golu. Nisam bezrazložno
zabrinut – to dijete po svojim bilježnicama crta takve crteže da učitelj ne vjeruje da ih ni-
sam nacrtao ja, a samo mu je sedam godina na koncu konca i vrlo je živ za svoje godine,
pa eto.
Problem je u tome što naš šeprtlja ima snažno izraženu potrebu za pobjeđivanjem. Kad
god zaigra sa svojim školskim prijateljima i kad mu zaprijeti još jedan katastrofalni po-
raz, lice mu postane crveno kao njegovi igrači, a krupne suze počnu kapati ravno na Pe-
leovu glavu. Najgore je u svemu tomu, znate, to što Rafi strastveno voli tu igru, toliko da
je svim igračima u svom timu dao imena: napadači su Pele, vratar je Franko, a svi ostali
su Fuchs. Zbog gubitničkog raspoloženja koje je u zadnje vrijeme Rafija obuzelo, ali i
zbog opravdanih razloga, on sada odbija igrati protiv bilo koga osim mene. Još me više
ljuti to što mi on, premda igramo jednu plemenitu igru, stalno upućuje te nijeme pogle-
de, koji kao da me zaklinju: "Izgubi, tata, izgubi!" To mi je izuzetno ne-fer. Do vraga, pa
ni ja ne želim gubiti! Neka, kvragu, odigra bolje od mene! U njegovim godinama ja sam
pomoću kutija šibica već lovio posve odrasle insekte i rastavljao cijele budilice na sastav-
ne dijelove.
Pokušao sam mu pomoću logike obrazložiti svoj problem:
"Ja sam velik", krenuo sam mu objašnjavati, "a ti si mali, je l' tako?"
"Aha."
"Što bi ti mislio o nekom tati kojega bi zgazio njegov vlastiti mali sin? Misliš da je takav
tata dobar?"
"A-a."
"Onda zašto si tako nesretan kad ja zgazim tebe?"
"Zato jer", reče Rafi između dva jecaja, "ja želim pobijediti!"
Tu se upetljala njegova majka:
68
"Pusti mu da te jednom pobijedi, za Boga dragoga", šapne mi na uho, "samo da povrati

samopoštovanje. Nikad ne znaš kako to može uništiti njegov ego..."
Učinim taj nadljudski napor da spasim Rafijev ego. Svaki put kad bi neki od njegovih
Pelea pucao prema mom golu, ja bih svog vratara pristojno maknuo s puta, samo da jad-
nom nespretnjakoviću dam priliku da, daj dragi moj Bože, postigne barem jedan gol više
od mene, prokletstvo! Ali ne! Dobar je u množenju razlomaka, čak i jako dobar, ali mi se
čini da taj nikad u životu neće uspjeti ništa pogoditi. Stoga sam kao krajnju mjeru odlu-
čio primijeniti taktiku 'uradi sam' i dati gol sam sebi. Zavrtim svoju zelenu veznu šipku i
– tras! – lopta udari u moju prečku – odbije se – cijelog me oblije hladni znoj – i lopta po-
lako ali neumoljivo uđe u Rafijev gol. Eto ga, sad opet cmizdri! Ne samo to, nego razdra-
ženo dijete pomete cijeli teren, golove, igrače i sve ostalo, i hitne ih bijesno o pod! "Ne
daš mi da pobijedim!", vikao je. "Namjerno mi ne daš!..."
Nježno sam pokupio igru s poda i opazio da su trojica mojih zelenih igrača izgubili gla-
ve... "Sad si lijepo razbio svoju igračku", kažem sumorno. "Moj tim bez glava više nikad
neće moći niti dotaknuti loptu..."
"Nema veze", moja će krv i meso, "igramo svejedno!"
I naravno, čim smo nastavili igru, tempo se ubrzao. Vrtim ja i vrtim svoje bezglave igra-
če, ali njih kao da niti nema na terenu. Lopta prolazi od Fuchsa do Pelea, od Pelea I. do
Pelea II., i – konačno – ja malo podignem drugi kraj stola tako da se igralište nagne na
moju stranu, iii – konačnooo – aleluja! – lopta ulazi...
"Ho-ho!", viče Rafi, deliričan u svom trijumfu. "Gol! 0:1! Ho-ho! Zgazio sam te! Tri put
hura za Izrael! Jupiii! Ho-ho!..."
Sljedećeg su jutra svi igrači mog tima bili obezglavljeni. Ja sam to učinio. Zbog ega i op-
ćenite sreće mog najstarijeg sina. Od tada ja samo uzaludno vrtim šipke, no moji kepeci
nemaju šanse, a Rafi neometano šutira i šutira, dok slučajno ne postigne gol ili dva. Bra-
da mu je opet uzdignuta, glas mu vedro odzvanja, a njegov je opći stav postao malčice
agresivniji. Prošli smo tjedan igrali cijelo prvenstvo. Nazvali smo ga: "Psihološki kup."
69
Pukotina sudnjeg dana

Ova pukotina nije čekala sudnji dan, 13 nego se pojavila baš na prvi dan zime, kada je ne-
ka cijev pukla u zidu moje sobe, a smećkaste se fleke počele po njemu širiti. Dao sam ci-
jevi dva dana da se sama popravi, ali kad se to nije dogodilo, u pomoć sam pozvao
Stucksa, našeg vodoinstalatera.
Stucks živi na drugom kraju grada, a i inače ga je teško dobiti. U subotu sam ga ipak us-
pio uhvatiti na Izrael-Italija, a on je, budući da je bio u dobrom raspoloženju jer je na po-
luvremenu bilo 2:1, obećao da će doći ako ga pokupim autom prije nego što ujutro ode
na posao. On na posao kreće u šest. Pitao sam ga – zašto prije? Zar se rad kod mene ne
računa kao posao? Stucks reče 'ne'.
I ja ga pokupim u 5:30. Stucks se zabulji u fleku koja se širila, pa reče:
"A kako da ja dođem do te cijevi, gospodine? Morate prvo zvati zidara da oštema zid..."
Pa ode, dajući mi do znanja da je sada uludo protratio cijeli svoj radni dan. Ja ne znam ni
jednog zidara. Pitao sam prijatelje, susjede, kolege, ali nitko od njih također ne zna. Na
kraju netko čiji je bratić nekoć nešto radio u građevini spomene nekog Gideona, koji je
majstor za sve i mogao bi to srediti. Gideon živi u predgrađu.
Uhvatim Gideona sutradan rano ujutro dok je išao prema gradu, ali ispostavilo se da on
može doći samo nakon posla, u devet navečer. Pokupim ga u devet, a Gideon se zabulji
u zid, pa reče:
"A kako da ja oštemam ovaj zid, kad voda prska na sve strane? Morate mi najprije doves-
ti vodoinstalatera da zatvori glavni ventil..."
Osjetim kako sam promijenio boju. Upravo sam se ovoga najviše i bojao. Duboko u sebi
imao sam tu spoznaju, ali sam je uporno potiskivao: da će, naravno, njih dvojica morati
biti prisutni zajedno. Stuck nije mogao do cijevi bez Gideona, a Gideon će se smočiti bez
Stucksa.
Bili su kao onaj par svemirskih blizanaca, koji se mora naći nekog određenog dana na
nekoj određenoj točki u svemiru. 14
A ja im moram organizirati taj susret.
Nije problem napisati to riječima – papir sve podnosi. Ali sama pomisao na organiziranje
Samita Stucks-Gideon bila je dovoljna da mi izazove noćne more. Pravi susret kapsula
13Autor aludira na Bibliju: prema Apokalipsi i starozavjetnim proročanstvima, na sudnji dan

(Armagedon) u zemlji će se, uz potrese, pojaviti velika pukotina (Zaharija, 14: 3-4; Izaija, 2: 19;
Otkrivenje, 16: 17-19).
14Auto misli na svemirski susret (rendezvous) dviju američkih svemirskih kapsula Gemini 6 i Ge-
mini 7 (Gemini znači Blizanci), koji se dogodio 15. prosinca 1965. godine i prvo je uspješno takvo
svemirsko približavanje. Letjelice su se približile jedna drugoj na nekoliko desetka centimetara, ali
se nisu spajale. Prvo uspješno svemirsko spajanje (docking) dogodilo se sljedeće 1966. godine.
70
Gemini prema ovome je bio dječja igra. Ti su ljudi barem radili prema istom vremen-
skom rasporedu, dok je moj Stucks slobodan samo ujutro, a moj Gideon samo navečer, a
Istok je Istok, a Zapad je Zapad, a...
Bio sam na Stucksovom kraju grada dvaput, a u Gideonovom predgrađu triput, pokuša-
vajući iskoordinirati blizance, ali zaludu. Predložio sam im da izaberu kompromis izme-
đu 5:30 ujutro i 9 navečer, pa da se nađu na sredini, u 1:15 u noći, pored moga zida – ali
samo su obojica slegli ramenima. Niks. Onda sam iznjedrio provizorno rješenje, mali,
sitni grijeh: neka dođu na šabat. Stuck se složio, ali Gideon na šabat s djecom ide vani,
uopće ih ne vidi preko tjedna. Iz smećkaste fleke neometano su klijali pipci, i jednoga
hladnog dana na Gideonovom sam pragu briznuo u plač. Sažalio se nada mnom i izva-
dio svoj džepni rokovnik da vidi što se može učiniti.
"Dobro", reče konačno, "vidim tu da sljedeći Dan neovisnosti pada u ponedjeljak, 15 pa je
tako nedjelja nekako u sendviču, pa mislim da ću dobiti i slobodnu nedjelju. Može to?..."
Poljubio sam ga i odjurio do Stucksa, ali on je sendvič samo onjušio, ali nije htio zagristi.
Nedjelja? Zašto ne bi to odradili u neku drugu, bilo koju nedjelju?
"Šta onda da radim, Stucks? Šta onda da radim?"
"A šta mene pitate?", reče Stucks, čačkajući zube. "Ja mogu samo ujutro i to je to... Ali,
čekaj!..."
Providnost je napokon intervenirala. Zbilo se da je sljedećeg utorka navečer Stucks pla-
nirao otići posjetiti svog šogora koji živi na mom kraju grada, pa bi mogao navratiti do
mene prije toga – recimo, u 7:30. Život je sladak, život je lijep! S pjesmom u srcu odve-
zem se natrag do Gideona.
"Riješeno!", viknem, "Vodoinstalater dolazi sljedećeg utorka navečer!"
"Žao mi je", reče Gideon. "Za utorak navečer imam karte za 'Guslača na krovu'." 16
O Bože!
"Molim vas", šapnuo sam. "Molim vas, možete li u kazalište ići neki drugi dan?..."
"Da", reče Gideon, "mogao bih, ali ne očekujete valjda od mene da se gnjavim, mijenjam
karte i sve to..."
Ovo nisam mogao ni sanjati! Naravno da ću ja ići promijeniti karte – moj zid gnjili, ne
njegov.
Da skratimo, nije baš bilo tako jednostavno kako biste mogli pomisliti, ali sam na kraju
uspio Gideonu nabaviti dvije karte za 26. prosinca. Natrag do Gideona s dobrim vijesti-
ma! Ovoga mi je puta otvorila njegova žena – pa me obavijestila da ne može, 26. nije u
redu, baš tada baka vraća djecu kući. Oni su ovaj tjedan kod nje, znate, i...
"Pa mogu li doći dan ranije?"
"Hm, da", reče gđa. Gideon, "ako baka na to pristane..."
15Izraelski dan neovisnosti (Yom Ha'atzmaut) pada u travanj ili svibanj – datum nije stalan jer se
računa po hebrejskom lunarnom kalendaru. Obzirom da se radnja priče događa početkom zime,
naš će autor dakle čekati barem 4-5 mjeseci.
16 Poznati brodvejski mjuzikl iz 1964. godine (glazba: Jerry Bock, libreto: Sheldon Harnick). Tema
su mu Židovi u carskoj Rusiji, a najpoznatiji je po pjesmi If I were a rich man (Da sam ja bogat čov-
jek). Filmska adaptacija snimljena je 1971. godine (redatelj: Norman Jewison), a snimana je u Le-
keniku u Hrvatskoj. Film je bio nominiran za 8 Oscara i dobio je 3 (najbolja glazba, kamera i
zvuk).
71
Baka živi u Eilatu. 17 Draga starica, puna dobrote i tomu slično, ali ona ne putuje na šabat.
A 25. prosinca je šabat.
"Ja baš i nisam toliko religiozna", priznala je baka. "Ali moj pokojni muž išao je u sinago-
gu."
I zato će moja kuća istrunuti u komadiće? Pokušao sam preklinjati baku. Rekao sam da
sam siguran kako, da je živ, njezin muž ne bi imao ništa protiv da djeca putuju u subotu,
pogotovo ako netko drugi autom dođe po njih skroz iz Tel Aviva...
"Ne", reče baka. "Ne, zbilja ne smijem. Mislim, što će reći naš rabin?..."
Rabin je, Bogu hvala, bio kod kuće.
"Poštovani rabine", rekoh mu, "ako baka dopusti djeci da putuju u subotu, onda Gideon
može ići u kazalište 26-tog, pa se može naći sa Stucksom kod mog zida plača u utorak u
7:30. Ako to nije pitanje života i smrti, ja ne znam što jest."
Rabin je bio prosvijećen čovjek, pa je baka pristala, dakle: djeca, Guslač, utorak. Odem do
Stucksa pijan od uspjeha:
"Riješio sam!", divlje uzviknem. "Imamo zidara u utorak!"
"Žao mi je", Stucks će. "Šogor mi je rekao da dođem u srijedu, ne u utorak..."
Stucks mi je, vjerovali ili ne, čak pokušao telefonirati i javiti mi, ali je linija bila zauzeta ili
šta već. Izgleda da je šogor zaboravio da u utorak ima roditeljski sastanak. Fleka je stigla
do stropa.
"Da", reče šogor. "Ako se roditeljski može pomaknuti za neki drugi dan, zašto ne?" Baš se
potrudio pomoći, kao i svi. Osamnaest se roditelja odmah složilo za četvrtak, samo je
troje radilo probleme. Najgore je bilo s gđom. Mitwoch, koja je imala goste u četvrtak
navečer. Četiri njezina potencijalna posjetitelja složili su se da se to prebaci za petak, ali
jedan mi reče da nema auto i da autobusi ne voze u petak navečer, a dvije gospođe imaju
bebe ali nemaju babysitterice. Čovjeku bez auta uzmem rent-a-car, podmitim svoju sestru
da bude dadilja jednoj od gospođa, a drugu ubijem i zakopam je u vrtu.
Tako je sada roditeljski zakazan za četvrtak umjesto za utorak, i otvoren je put za uspje-
šan Gemini svemirski rendezvous.
U 7:30 mi smo, zid i ja, bili spremni i čekali. Čekali smo tri sata i nitko se nije pojavio. U
10:50 Stucks pozdravi svog šogora, pa u 11 navrati do mene. Gdje je Gideon? Gideon je
zaboravio.
Na svu sreću, fleka je nestala, odnosno zid je nestao, a ostala je samo fleka. I tada sam
prodao stan i kupio drugi. Smiješno je kako mi to jednostavno rješenje nije ranije palo na
pamet!
17Grad na krajnjem jugu Izraela, na Crvenom moru, udaljen oko 350 km od Tel Aviva. Dakle,
najgora moguća varijanta.
72
Kao kakao
Moj riđokosi sin Amir slabo jede. Slabo jede još od kolijevke. Jednostavno ne voli žvaka-
ti. Ili gutati. Iskusne su nam majke rekle da ga samo trebamo izgladnjeti – samo ga iz-
gladnite dok ne dođe na koljenima moliti hranu. Pa smo ga izgladnili – dok Amir nije
toliko smršavio da smo ga na koljenima molili da nešto pojede. Onda smo ga odveli kod
slavnog specijalista. Čovjek je samo pogledao našeg žgoljavog sina i rekao:
"Što je s njim? Zar ne jede?"
"Ne."
"To sam i mislio."
Specijalist nas poduči da se tu ništa ne može napraviti, neka djeca slabo jedu i to je tako.
Platili smo mu za njegov savjet, pa smo se od tada više ili manje pomirili s tom činjeni-
com i nastavili trpati u dijete hrane koliko god smo mogli: u znoju lica našeg, jedi! Do-
ista, mi nemamo baš nešto strpljenja za mito i korupciju koju to zahtijeva. Otac moje že-
ne, s druge strane, to obožava: on Amiru napriča najluđe priče, a Amir sjedi otvorenih
usta i zaboravi na nejedenje.
Problem, s velikim "K", je kakao. Kakao, kako svako dijete zna, ne sadrži ništa drugo ne-
go dobro – vitamine, minerale, špinat, sve. I tako, dođe večer, dida i Amir povuku se u
dječju sobu, pa se nakon oko sat vremena dida pojavi umoran ali sretan: "Popio je pola..."
Prekretnica se dogodila jednog ljeta, kada je dida izašao iz dječje sobe gotovo nijem od
zadovoljstva:
"Popio je sve!"
"Gospode!", kažem ja. "Kako vam je to uspjelo?"
"Rekao sam mu da ćemo zeznuti tatu", otkrije moj prefrigani svekar. "Rekao sam mu:
hajdemo popiti cijeli kakao, pa ćemo onda praznu šalicu napuniti vodom i tebi reći da
nismo ništa uopće popili, pa ćeš ti biti strašno ljut, a mi ćemo ti onda reći da smo te za-
frknuli..."
Smatrao sam to, iskreno, prilično primitivnim, ali pod ženinim pritiskom ("Pa ako je tako
ipak popio kakao..."), pristao sam igrati tu igru. Dida izađe iz kupaone noseći šalicu punu
nečeg odvratnog i reče: "Amir nije popio kakao!"
"Grrr, ljut sam!", rečem ja. "Grrr, poludjet ću! Sad ću ja popiti njegov kakao!"
Amirove su oči blistale od razdraganosti kad sam kušao odvratnu tekućinu i ispljunuo
je:
"Bljak! Šta je ovo?"
"Zezli smo te! Zezli smo te!"
Amir zapleše oko mene poput malog divljaka, a smijeh mu je odzvanjao poput crkvenih
zvona – ali popio je svoj kakao, a to je, kako njegova majka kaže, jedino bitno.
73
Sljedećeg dana – isto. Dida ode u kupaonu, grrr, ljut sam, grrr, poludjet ću, ispljunem (to
je jedino što je u svemu prirodno), zezli smo te, zezli smo te. I tako, od tada na dalje, sva-
ku večer ponavljamo istu idiotariju, a sad nam čak više ne treba ni dida (dijete raste i uči,
na koncu konca). Amir sam ode u kupaonu, grrr, ljut sam, zeznuo sam te, razdraganost,
zvona...
S vremenom sam se ipak zabrinuo.
"Slušaj, dušo", rekoh ženi. "Ne misliš li da je naše dijete malo glupo?"
Zabrinulo me je, htjedoh reći, pitanje: pa što dovraga to dijete ima u glavi? Misli li on da i
nakon milijarditog ponavljanja ja još uvijek ne znam što on svake večeri radi? Da sam to-
liko glup? Najbolja supruga na svijetu zaključi da nije bitno što dijete misli, ako na kraju
popije kakao. Pokušao sam jednom zgodom to istjerati do kraja: umjesto da kušam tu
kaljužu prije nego što odigram "bljak, šta je ovo?", prolio sam je ravno u slivnik.
"Ali tata! Nisi probao!" – i Amir udari u plač.
Sad sam prokuhao. Za koga on mene smatra? Derište jedno!
"Ne moram ja probati", zavičem. "Odmah vidim da je to voda!"
"A zašto si onda prije svaki put probao, lažove jedan?"
Aha, dakle, Amir zna da mi samo igramo jednu te istu predstavu svaku večer. Zna. Pa
zašto je onda svaki put moramo ponavljati?
"Zato jer ga to zabavlja", reče žena. "Pa ako je na kraju..."
Jesen dođe i prođe, i u neko doba u studenome moj kakaoljubac uvede u naš dijalog jed-
nu malu promjenu, pa je moja replika sada glasila: "Nisam ništa popio. To nije kakao, to
je pišalina..."
A kasnije, u prosincu, počeo je malim prstom miješati to govance prije nego što bi mi ga
dao na pljuckanje. Mrzio sam sve to sve više sa svakim novim ponavljanjem. Počeo sam
strepiti od trenutka u kojemu će se malo čudovište pojaviti sa svojim sjajem u očima i
svojim zvonima. Zašto sva druga djeca svoj kakao piju bez drame, a samo sam ja zagla-
vio u ovoj glupariji... Negdje oko Nove godine napravio sam nešto šokantno. Ne znam
što mi bi, ali jesam. Te večeri uzeo sam gorku šalicu od svog sina, ali nisam kaljužu is-
pljunuo, nego sam je popio do zadnje kapi. Skoro me ugušila, ali morao sam to napraviti.
Amir je gledao moju izvedbu stisnutih očiju, a onda je krenula oluja:
"Zašto si to napravio?", zavijao je. "Zašto?"
"Kako misliš – zašto?", rekoh ja, uz nekakvo bolesno zadovoljstvo. "Rekao si mi da ti nisi
ništa popio, ali to ionako nije bio kakao, je l' da? A ja sam rekao – okej, onda ću ga popiti
ja, pa sam ga popio – i šta onda?"
Amir me s prezirom pogleda, pa je plakao cijelu noć. Sve se završilo otkrićem da je on
cijelo vrijeme znao da je to voda i da se samo pravio. Ali ako je tako, kome onda svaku
večer treba ova bolesna komedija? Najbolja je supruga umjesto mene riješila to pitanje:
"Dijete", reče ona, "na kraju popije svoj kakao, i to je jedino važno."
I tako se predstava s kakaom nastavila, jedne proklete noći za drugom, a ja sam se skoro
pa prestao uzrujavati. Nikoga ne treba kriviti zbog gluposti njegovog potomka, na koncu
konca. To je poput prirodne katastrofe, tu se ništa ne može napraviti. Neki su roditelji
blagoslovljeni pametnom djecom, a neki baš i nisu blagoslovljeni, grrr.
Sljedeća je stvar bio Amirov peti rođendan. Te večeri, umjesto naše uobičajene zabave i
igre, Amir je imao pravu zabavu, i kad su svi njegovi prijatelji došli, on ih odvede u svo-
74
ju sobu, te ponese sa sobom i otrovnu šalicu. Žena me taman pošalje da ih pripazim, ali
kad sam došao do vrata dječje sobe, čujem glas svog sina, gdje zbori ovako:
"I sad ja moram otići u kupaonu napuniti je vodom."
"Zašto?", reče Niki.
"Zato jer moj tata tako hoće."
"Zašto?"
"Nemam pojma. Al ista stvar svake večeri."
Dakle, to znači – to znači da je stvar u meni – meni trebaju te igrice! On izvodi tu glupari-
ju radi mene! To dijete nije glupo, dame i gospodo, to dijete je nastrano!
Sljedećeg ga dana odvučem u stranu.
"Sine", rečem mu, "otac želi da sva ta glupost oko kakaa prestane. Bilo je zabavno dok je
trajalo, ali nije baš edukativno. Hajdemo smisliti neku novu igru, a?"
Ovaj je put plakao dvije noći, a i moja je žena umalo izgubila strpljenje za mene.
"Ako dijete prestane piti i kakao", upozorila me je, "pretvorit će se u ništa."
I tako, show must go on. Moj me sin ponekad pozove iz kupaone: "Spreman? Evo stižem s
vodom!" – a ja ponavljam svoju ulogu i replike: "Grrr, ljut sam, grrr, podivljat ću", pa me
uhvati duboki očaj. Jednom je Amir bio u krevetu zbog ospica, pa sam ja sam otišao u
kupaonu, napunio šalicu vodom i iskapio je.
"Zeznuo sam te!", oči moga sina blistale su od radosti – "zeznuo sam te!"
Jednog je dana smislio novu varijaciju iste teme: on izađe iz kupaone s tom bljuvotinom,
pa sam izgovori moj tekst: "Grrr, ljut sam, grrr..." U mojoj glavi kaos.
"Pa kvragu", pitam ženu. "Zar on ne zna da to govori on, a ne ja? Ili možda misli da to ja
govorim kad on govori? Što se ovo događa u ovoj kući?"
"Da", reče najbolja supruga na svijetu, "ali ako..."
75
Prebrojavanje kalorija
"Ephraime", pitala me je najbolja supruga na svijetu, "misliš li da sam debela?"
"Ne", odgovorim ja, "nisi."
"Ali ti jesi!"
"Onda si i ti! Prase!"
Zapravo, nitko od nas dvoje nije debeo u punom smislu te riječi. Žena je možda malo
zaobljena na ivicama, a ja sam donekle okrugao iz profila, ali sve je tu zapravo stvar per-
cepcije, a ne onoga što kaže vaga.
Ali smo se svejedno uključili u program mršavljenja Weight Watchers, zato što volimo biti
in. Osim toga, jedna suprugina prijateljica stalno joj je pričala one prije-poslije priče, o
tome kako je ta neka djevojka izgubila 40 kila u mjesec dana, što vama možda ne zvuči
bog zna kako dobro, ali je za tu djevojku bilo čudo.
U prostorijama firme Weight Watchers primila nas je jedna gospođa koja je i sama trebala
praćenje, te jedan žgoljavi gospodin koji je služio kao dobar primjer.
"Pred samo tri mjeseca on je svoje mjesto u autobusu ustupao dvjema staricama", rečeno
nam je. "Sada pleše balet."
I tu stvar preuzme baletan i objasni nam pravila WW-a. Čim se upišete, otvaramo vam
karton. Vi onda redovno plaćate članarinu, a za to dobijete tjedno ispiranje mozga i tiska-
ni jelovnik. Ne brinite, ne morate prestati jesti, samo odustanite od svega što je u životu
dobro. Kruh, maslac, špageti, šnicle otpadaju. Zatim grašak, grah, orašasti plodovi, te
iznad svega škrob. Nema škroba! Cvjetaču, s druge strane, jedite kolko hoćete. I kupus.
Malo mlijeka, i mnogo ribe. Vježbanje ne valja, jer se od njega samo ogladni. Najbolje bi
bilo samo ležati na podu i popiti čašu mlake vode jednom tjedno. Na kraju cijelog po-
stupka dođete ovamo na vaganje, pa ako ne postignete cilj, možete se sramiti sami sebe.
A ako pak uspijete, dobit ćete tapšanje po ramenu i poslat ćemo vas kući na još patnje.
"Odlično!", kažem ja. "Nikad nisam bio neki ljubitelj vježbanja."
Gospođa nas je tada odvela na vaganje – bez cipela, ali s ključevima u džepovima.
"Žao mi je", rekla je, "ali vi nemate dovoljnu težinu."
Klonuli smo duhom. Ta će nas nesretna formalnost spriječiti da se priključimo velikoj
obitelji članova WW-a! Posebno izluđujuće bilo je to što je meni za traženi minimum ne-
dostajalo samo tri kile, a najboljoj supruzi, budući da je sitna, samo kilo i pol. Rekoše
nam da smo sretni što su nas skupa diskvalificirali, jer koji put kući pošalju samo polovi-
cu para. A ljudi se razvode i za manje.
Mi, naravno, odemo doma i krenemo žderati sve s popisa zabranjene hrane, sve dok ni-
smo bili sigurni da ćemo se kvalificirati, pa makar samo kao granični slučajevi. Odhop-
samo tada natrag u WW, a da bih bio siguran, ja si natrpam džepove s 50 lira sitniša – da
podmitim vagu.
76
"Dobrodošli u Weight Watchers", reče ona gospođa. "Sada vam mogu otvoriti karton!"
Dobar primjer nam izda naređenja: "Tri veća obroka svaki dan", rekao je. "Nemojte se
izgladnjivati. I jedite raznoliko! Ako vam dođe zlo od kupusa, svakako se prebacite na
karfiol. I upamtite: škrob je otrov! Vidimo se drugi tjedan..."
Vratimo se kući i počnemo dijetu. Naš kruh svagdanji bio je kelj i krastavac.
Zatim smo se vratili na vaganje, pa smo umrli od stida, jer smo dobili svako po jednu
kilu, i to bez novčića u džepu.
"Da", objasni nam gospođa, "već sam to imala prilike vidjeti. Morat ćete biti stroži prema
sebi."
Onda cijeli tjedan nismo jeli ništa drugo nego karfiol, pa nismo dobili na težini, ali nismo
ništa ni izgubili. Potpuno smo klonuli duhom, pa su nas poslali da o tome porazgovara-
mo s kolegama iz WW-a, ne bismo li si nekako podigli moral. Ispostavilo se da se i njima
potpuno ista stvar dogodila: to je slučaj kad nečije tijelo odbija suradnju. Odbija u obzir
uzeti kalorije, i šta ti tu možeš?
"Preskočite jedan obrok dnevno", reče nam jedan veteran.
"Počnite plivati", reče drugi, "i pokažite svom tijelu koliko je bolje imati manju težinu."
Najbolja je supruga u međuvremenu otkrila jednu ljekarnu u kojoj je vaga bila neisprav-
na, ali pola žena Tel Aviva već je stajalo u redu ispred nje; svejedno – možeš ti varati ko-
liko hoćeš, ali istina će isplivati u WW-u. Uskoro smo shvatili da smo zapeli: ni gore, ni
dolje. Pogledao sam suprugu i iskreno se iznenadio: kako to da ona ne gubi težinu? Znao
sam otprilike zašto ja ne gubim – svake sam noći mjesečario po kuhinji... Karfiolu sam
uzvraćao udarac!
Mislim zapravo da se radilo samo o fenomenu sedam tjedana vjernosti: probudio sam se
jedne noći s neodoljivom potrebom da omirišem slatki miris vrelog ulja, i shvatio sam
tada da si nešto moram ispržiti ili ću eksplodirati. Žudio sam za škrobom, divnim škro-
bom...
Iskrao sam se iz kreveta, odšuljao se na prstima do kuhinje, pa sasuo ogromnu vrećicu
kokica u tavu vrelog ulja. Bijelu sam planinu potom zasuo punom žlicom šećera i sve
prožderao – mast, škrob, otrov... Bio je to početak mojih noćnih kalorijskih terevenki. Je-
dne su noći to bili prženi krumpirići, druge noći šlag, i bilo mi je stvarno dobro, premda
katkad i zamorno zbog dvostrukog života kojega sam sada vodio – dani zakonite, ne-
ograničene zelenjave, noći ića, pića i kolača...
Ephraime, posdjećao sam sâm sebe, počni i pušiti dok još nije prekasno!
A onda je došlo vrijeme za suočavanje.
Jedne noći, u ponoć, stojim ja pored štednjaka i pržim banane, kad uđe pospana prilika
moje žene, krene ravno prema košari za veš i iz nje iskopa pregršt tabli mliječne čokola-
de. Skine omot, pa mi punih usta konspirativno namigne i velikodušno mi ponudi par
kocki...
Sjedili smo tamo pola sata i jeli čokoladu, dok se u meni iznenada nije probudio instinkt
za samoodržanjem, pa sam otpuzao do telefona i zadnjim snagama nazvao WW.
"Dolazite brzo... mi jedemo... čokoladu..."
"Izdržite još malo!", vikne s druge strane dežurni dobar primjer. "Dolazimo!"
Auto se zaustavi uz škripu kočnica. Razvalili su vrata i našli nas hladne ispod stola, me-
đu potrganim celofanom. Uspjeli su spasiti samo dvije zadnje kockice.
77
"Nema veze, dragi moji", tješio nas je dobar primjer. "To se svima dogodi: vratite u sat
vremena ono što ste izgubili kroz godinu dana na karfiolu. Onda počnete sve ispočet-
ka..."
"Molimo!", preklinjali smo. "Ne više karfiola!"
"Dobro. Salate."
No, odlučili smo se ipak ispisati iz WW-a. Mi smo promašeni slučajevi i to dobro znamo.
I tako, ja sam i dalje donekle okrugao iz profila, a žena malo zaobljena na ivicama, pa što
onda? Debeli ljudi su dobrodušni, veseli, i rijetko ispadaju iz takta, zbog vremena koje je
potrebno da bi im se bijes proširio cijelim tijelom. Nisu ni agresivni, zato što ne mogu
trčati.
78
Malo Kabale
Čovjek je prava enigma. Židovski čovjek je prava misterija. Židovski čovjek koji je ujed-
no i pokućarac nešto je potpuno van svakog razumnog tumačenja.
Taj se pokućarac pojavio na našem pragu prije oko tri godine. Popeo se po stepenicama,
pozvonio na sva zvona koja su mu se našla na putu, a ako mu je netko otvorio, on bi
malko podigao svoju malu aktovku i rekao:
"Sapun? Žileti?"
A ljudi bi mu rekli:
"Ne trebamo."
"Četkica za zube – savitljiva?"
"Ne, hvala."
"Špange?"
"Ne!"
"Toaletni papir?"
Do tog bi mu časa zalupili vrata u lice. Nakon toga, trgovac je dolazio dvaput tjedno, po-
zvonio bi, izrecitirao svoje, mi bi zalupili vrata, i to je bilo to. Jednom kad sam bio malo
pripit ponudio sam mu nešto sitna, ali je čovjek prosvjedovao: "Nisam ja prosjak, gospo-
dine!", rekao je i uputio mi pogled pun prijekora. Sutradan je opet bio njegov dan.
"Sapun?", krene on. "Žileti?"
Obuze me iznenadni napadaj velikodušnosti:
"Može", rečem mu, "dajte mi žilete."
"Četkica za zube?", nastavi pokućarac. "Savitljiva?"
"Može, žilete."
"Špange?"
"Jeste li vi možda gluhi?", planem ja. "Rekao sam da hoću jedne žilete."
"Jedne šta?"
"Žilete!"
Pogledao me je, potpuno zapanjeno.
"Zašto?"
"Žilete", prosikćem ja. "Želim – kupiti – jedne – žilete!"
"Toaletni", šaptao je trgovac, "papir..."
"Pa svega mu na svijetu!", viknem ja nestrpljivo, uzmem mu aktovku iz ruke i otvorim je.
Aktovka je bila prazna. U njoj nije bilo ničega.
"Što ovo znači?"
79
Pokućarac izgubi živce:

"Nitko nikad ništa od mene ne kupuje!", vikao je ljutito. "Pa zašto da onda teglim sve to?"
"U pravu ste", složim se umirujući ga. "Ali... ako je tako... zašto idete od vrata do vrata?"
"Čovjek nekako mora zarađivati za život, zar ne?"
I rekavši to, ode, pređe preko odmorišta na stubištu i pozvoni Seligovima.
80
Slobodan duh
Ne znam zašto, ali u našem se kućanstvu povremeno događaju čudne stvari. Došao je,
na primjer, dan kada je najbolja supruga na svijetu došla i rekla mi da nam treba nova
perilica. Pitao sam je zašto, a ona reče da je stara postala stara. Ja rekoh dobro, otiđi i ku-
pi si mlađu, ali ne više od jedne, molim te, i ne neku šminkersku stranu marku, moramo
podržavati domaću industriju.
Ona je odlična u kupovanju, najbolja supruga naime, i već sljedećeg dana na našoj je
stražnjoj verandi veselo zujala zgodna mlada perilica Sabra s mnoštvom dugmadi. Bila je
to ljubav na prvo pranje: ta je mašina sve radila sama, hranila se detrdžentnim pahulji-
cama, vrtila i centrifugirala, kao da je obdarena ljudskim mozgom.
I to je to.
Toga utorka oko podne k meni dođe žena mršteći se malčice zbunjeno, te mi reče:
"Ephraime, ona hoda!"
Otpratim je do verande i naravno, naša nova mašina, dok je marljivo centrifugirala, is-
tovremeno se krupnim koracima kretala prema kuhinji. Uspjeli smo je zaustaviti na sa-
mom pragu tako što smo pritisnuli crveni gumb, te time ovladali situacijom. Nije prošlo
dugo i zaključili smo da hoda samo dok centrifugira. Vidjeli smo da se zbog tog bubanj
jako trese i onda – hop! hop! hop! – počne ona skakati naokolo kao da je pokreće neki
neodoljivi nagon.
Nismo se zbog toga uzrujali, stvarno nismo. Naša kuća, na koncu, nije zatvor, pa ako
mašina želi prošetati po stražnjem dvorištu nema nikakvog razloga da je u tome sprječa-
vamo.
Pokazalo se da smo ipak bili malo previše popustljivi.
Jedne smo večeri iz smjera verande iznenada začuli snažnu metalnu škripu, a kada smo
otišli pogledati što je, pronašli smo Amirov tricikl potpuno zgnječen ispod naše mašine
koja je centrifugirala. Dijete je plakalo ko malo dijete i tuklo šačicama po stjenkama stro-
ja-prijestupnika:
"Vidi šta si napravila, zločesta vašina, vidi šta si napravila!..."
Pokušali smo mu objasniti da vašina to nije napravila namjerno, da je samo malo okolo
skitala, pronašla njegov tricikl i – hop! – skočila na njega, ali Amir nije htio slušati glas
razuma.
"Ništa se tu ne može", reče žena. "Morat ću Jonathana privezati..."
Ovdje se mora objasniti da je Jonathan ime koje smo dali svojoj perilici, zbog njegove go-
tovo ljudske inteligencije.
I uzme ona komad konopca pa priveže našu perilicu za pipu od tople vode. Nisam zbog
toga bio baš sretan, ali ništa nisam rekao: to je njezina perilica, na koncu konca, pa je mo-
že i privezati ako baš želi. Ipak, ne mogu poreći da sam, kad smo sljedećeg jutra Jona-
81
thana pronašli na drugom kraju verande, skroz poljubičastio. Upregnuo je sve svoje
konjske snage i raskinuo lance. Žena se samo namrštila i otišla po drugi konopac. Ovaj
ga je put vezala za spremnik plina, s rezultatom da smo, kad se opet oslobodio, to ne
samo čuli nego i namirisali.
Na kraju je žena odustala, jer, kako je rekla, Jonathan se samo još više uznemiri ako je na
uzici. Od tada na dalje pustili smo ga da pere nesputano. Naš stroj, rekosmo sebi, jedno
je plemenito izraelsko stvorenje – slobodni, neovisni Sabra duh. Problem se pojavio samo
jednom prilikom, kada smo imali neke goste, pa je iznenada uletio u dnevnu sobu i pre-
plašio ih...
"Izlazi!", vikala je žena. "Van! Vraćaj se na svoje mjesto!"
Kao da perilica razumije što joj se govori! Huh. Mirno ustanem, pritisnem crveni gumb, i
to je bilo to. Kasnije, nakon što su naši gosti otišli, ponovno uključim Jonathana kako bih
ga odveo natrag, ali, poput ljiljana u polju, odbio je šljakati, nije htio vrtjeti. Zbilo se to da
je već prošao fazu centrifuge, a – kao što se možda sjećate – hodao je samo dok se bubanj
vrtio. Morali smo ponoviti cijeli proces kako bismo ga natjerali da se pomakne...
Amir je u međuvremenu sklopio s Jonathanom mirovni sporazum i obožavao mu se je
popeti na leđa, pa vikati: "Điha, điha!"
Slatko! Jonathan osim toga lijepo pere naše rublje, ne jede previše detrdžentnih pahuljica,
pa ako se izuzme njegova sklonost lutanju – sve u svemu je divan.
Zapravo, najbolja je supruga čak predložila da iskoristimo Jonathanovu mobilnost – da
ga koji put pošaljemo u dućan, rekla je, što da ne? Ja sam smatrao da to ne bi funkcioni-
ralo. Morali bismo mu dati popis namirnica, jer ne može govoriti, a onda bi ga on vjero-
jatno izgubio ili, što je još gore, on bi se sam izgubio i ne bi mogao naći put natrag doma.
Nema smisla riskirati samo zato da ženi uštedimo kratku šetnjicu do dućana. No, Jona-
than stvarno uživa izaći na ulicu. Supruga mi je rekla da su Nikijevi roditelji, koji žive
preko puta, uzeli novu perilicu, jako lijepu, malecku, talijansku. Je li to možda to? Je li
Jonathan...? Zadnja stvar koju želimo je kuća puna malih perilica! Otišao sam nakon ne-
kog vremena kod jednog specijaliste, koji je, kako se pokazalo, dobro upoznat s našim
problemom.
"Da", reče on. "Znam tu sortu. Kad centrifugiraju, trče naokolo. Ali to rade samo ako je u
bubnju premalo rublja: to poremeti ravnotežu centrifuge pa se stroj više drma. Morate u
njega staviti najmanje četiri kile i jamčim vam da će vaš Jonathan biti miran kao janje..."
Kod kuće nađem suprugu kao plijevi u vrtu, pa je izvijestim da našeg Jonathana centri-
fugalni bijes spopada samo zato što mu u želucu nedostaje prljavog rublja. Žena probli-
jedi:
"Bože blagi!", uzvikne. "A ja sam baš danas stavila samo dvije kile..."
Oboje odjurimo do verande. Naši su se najgori strahovi obistinili: Jonathan je nestao! Za-
jedno sa svojim kabelom za struju. Istrčim van. "Jonathan!", dozivao sam. "Jonathan!"
Trčao sam gore-dolje po ulici, pitao ljude jesu li negdje vidjeli hebrejsku perilicu rublja,
ali nitko ga nije vidio. Nakon sat vremena potrage, odustao sam i otišao kući. Osjećao
sam se užasno. Možda ga je pregazio autobus. Naš Jonathan, slobodni sin industrijske
džungle, suočen s opasnostima velegrada i njegovih nemilosrdnih vozača autobusa. Ili je
možda došao do kraja centrifuge nasred ceste, pa se više nije mogao micati... Možda baš
sada tamo paralizirano stoji usred prometnog vrtloga...
"Našla sam ga!" – žena mi dotrči u susret. – "Tu je!"
82
Ispostavilo se da je, dok je žena bila u vrtu, blesava spravica odlutala u hodnik, došla do
stubišta koje vodi u podrum, pa se zadnji tren zaustavila tako što je izvukla kabel iz utič-
nice – i tako se spasila od sigurne smrti.
"Dosta je bilo!", reče žena mrko. "Skidaj se!"
Skupila je i zadnji komad odjeće po kući, pa napunila Jonathana s četiri i pol kile rublja.
Jonathan je rintao, vrtio, ali je ostao ukopan na mjestu poput stabla. Tjednima nakon toga
žena bi ga samo tako pretrpavala, a on je rabotao i rabotao... Srce mi se slamalo zbog nje-
ga.
Jednoga dana više to nisam mogao izdržati.
Zaustavio sam ga usred centrifuge i izvadio oko kilu i pol rublja iz bubnja. Jonathan na-
pravi nekoliko veselih koraka, a onda krene ravno prema lijepoj Talijančici preko puta.
Glasno je zujao – prava slika sretne perilice!
"Hajde, Jonathane!" – potapšam ga po stjenkama koje su treperile – "Hajde!"
I on ode.
83
Obješenjaštvo
Osobno sam uvijek gajio zdravi respekt prema nebu, ali te sam zime na pravi način na-
učio da ga se zapravo treba bojati.
Bilo je to jednog ponedjeljka u prosincu kad sam se ujutro probudio, pogledao kroz pro-
zor i rekao: Jupiii! Nebo je bilo čisto ko anđelova savjest i modro ko sama esencija mod-
rine. Cure su u familiji – dakle, moja najbolja supruga na svijetu i njezina majka – skočile
žustro iz kreveta, pa rekle: – Konačno! Već stoljećima čekamo ovakav dan kako bismo
mogli na zraku osušiti nevjerojatne količine prljavog veša koji se nagomilao tijekom cije-
log mjeseca kiše, kiše i kiše. Košara za veš prepunila se tako da se prelijevala, a mi smo
bili primorani skrivati svoje zamazano rublje na takvim bizarnim mjestima kao što je is-
pod kreveta ili u ladicama mog radnog stola.
I sad konačno – sunce, ti si moje sunce! Jonathan je taman bio, istina je, na bolovanju, ali
žena i punica same entuzijastično navale na rublje, pa cijelu hrpu operu za ciglih pet sati.
Onda smo cijelu tu količinu košarama prenijeli u vrt i objesili je po štrikovima, antena-
ma, balkonskoj ogradi, vrtnoj ogradi i po čeličnom kabelu koji drži banderu pred našom
kućom, na dobrobit elektrodistributera. Bio je to paklen posao i uzeo nam je skoro cijeli
sat, ali napokon je i zadnja čarapa visjela, aleluja!
I onda je počela kiša.
Ne pitajte me kako. Samo nekoliko minuta ranije nebo nam se smijalo, trebalo se popeti
na krov da bi se moglo vidjeti bilo kakav oblačak – a sad, odjednom, kiša. Jesam li rekao
– kiša? Nebo se zacrnilo ko u rogu, a veliki debeli oblaci iz cijelog svijeta sakupili su se
na samitu iznad našeg vrta. Jurili smo naokolo kupeći sve sa štrika, antene itd., pa trčali
u kupaonu i ubacivali sve u kadu – za zadnju smo turu trebali ljestve jer je hrpa veša do-
segnula strop, pa i više. Potom smo zapuhani sjeli u fotelje, uzeli novine i pogledali vre-
mensku prognozu: djelomično oblačno ujutro, razvedravanje oko podneva, kaže, pa smo
po tome znali da će nevrijeme trajati petnaest dana. I jest. Vani je lijevalo kao iz kabla, a
unutra je naše rublje fermentiralo u kadi kao pivo u bačvi. Sljedećeg jutra kuća je mirisa-
la kao podrum u kojemu je skriven leš, a po zidovima su nam se pojavile sitne zelene
gljivice.
"Nešto moramo napraviti", svečano objavi najbolja supruga. "Nekako sve to osušiti prije
nego što istrune u kadi."
Bacili smo pogled: kongres oblaka bio je još u punom zamahu. Nema smisla više čekati.
Uzeli smo najduži komad konopca kojega smo pronašli pa ga krenuli razvlačiti po
dnevnoj sobi. Štrik je išao od prozorske kvake, prolazio kroz ključ od kredenca, odatle do
kvake na vratima, pa preko vijka na okviru ogledala, potom gore-gore-gore do lustera,
pa ponovo dolje do noge od stola, gdje je činio U-zaokret te se sigurno vraćao natrag ku-
ći do prozorske kvake. Dojam je bio izvrstan, nimalo lošije od nekih od najboljih radova
konceptualne umjetnosti.
84
Uklonili smo rublje iz kade – kunem se da je bilo mokrije nego ikada – pa ga objesili na
naš moderno-umjetnički štrik. Zatim smo zapalili našu zdepastu peć na lož ulje kako bi
ubrzali proces sušenja, pa se ponovno izvalili, zadovoljni jer smo znali da smo dobro od-
radili posao. Život se u našem kućanstvu vratio u normalni tok, osim što bismo se svaki
put kad smo se provlačili kroz vlastiti dnevni boravak smočili do kože, što zbog lokvica
na podu, što zbog vode koja nam je kapala po leđima s cik-cak štrika za rublje. Punica
reče da bi šišmiš vjerojatno bez problema mogao letjeti između svih tih konopaca, a da ih
ne dodirne, budući da ima taj radar ili što već, ali me je to slabo utješilo. Što god da je-
sam, šišmiš sigurno nisam.
Sljedeća stvar koja se je dogodila bilo je to da smo sjeli večerati, upravo smo dovršili ju-
hu, kad smo čuli kako nešto čini – ping! vuš! – i cijela se kuća zatresla i lagano nakrivila
nastranu. Odjurili smo u dnevnu sobu i našli pravi prizor razaranja. Naš je štrik odlučio
da mu je toliki tovar pretežak, pa je pukao kod postaje 'vijak ogledala'. Njegov se teret
stoga rasuo po podu, gdje je sada stajao bespomoćno ispružen poput Gullivera među
Lilliputancima. Možda uopće ne moram nadodati da je naš najbolji damastni stolnjak,
ponos naše obitelji, sletio na vrh peći, sa strašnim posljedicama, kako za njega, tako i za
peć.
Na trenutak smo samo stajali i gledali. Onda smo, bez riječi, sve troje zgrabili po nara-
mak memljive smrdljive tvari, otrčali s tim na kišu koja je i dalje lila kao iz kabla, pa sve
ponovo povješali po antenama, ogradi i kabelu elektrodistributera. Od tada do današ-
njeg dana sve to skupa i dalje tamo stoji, ljuljuška se na vjetru i kiši, svakim danom po-
staje sve mokrije i prljavije, al koga briga – ovdje unutra je toplo i suho, po svojoj vlastitoj
dnevnoj sobi opet možemo hodati uspravno. Jednog će dana sunce već doći i osušiti naše
rublje, a onda ćemo ga poskidati i spaliti.
85
Najduža noć
Svakog čuda za tjedan dana, kako to kažu naši mudraci, i u pravu su. Uzmimo televiziju.
Otprilike prvih tjedan dana bili smo potpuno zaluđeni tom kutijom, prilijepljeni uz ek-
ran do kraja programa. Danas? Još uvijek smo prilijepljeni uz ekran do kraja programa –
ali zaluđeni? Ne, mi ne! Jedini je problem to što je naša kuća na vrhu brežuljka, zbog če-
ga je prijem signala savršen, pa možemo gledati programe svih naših susjeda uokrug,
prijatelja i neprijatelja, sve do Cipra. Prava žrtva te tehnološke slučajnosti je Amir, kojega
je televizor doslovno pretvorio u svog roba. To je bolesno, stvarno: on je u stanju sjediti
pred ekranom cijeli sat i tupo fiksirati pogled na natpis: "Televizija Jordan – Kanal 6".
Pitate li ga što to zaboga radi, on odgovori samo: "Ššš!"
Naravno, mogli biste se prisjetiti i boljih stvari prikladnih za dijete od pet godina od gle-
danja televizije po cijeli dan, do ponoći, osobito zato što se ujutro mora ustati i ići u vrtić.
Situacija je postala još gora kad je ciparska televizija počela emitirati svoj obrazovni seri-
jal "Zaluđeni oružjem", koja je našeg sina svake noći podučavala kako ubiti čovjeka bez
po muke. Sad mu cijelu noć mora gorjeti svjetlo u sobi, strah ga je otići u krevet, a kad
ipak ode, ne može zaspati nego samo leži i čeka da dođu ubojice i srede ga.
Jednoga je dana stoga najbolja supruga odlučila tomu stati na kraj:
"Dosta!", rekla je odlučno. "Osam je sati – Amir ide u krevet!"
No, umjesto da to bude tvrdnja utemeljena na činjenici, pokazalo se, bio je to tek iskaz
pustih materinskih želja. Amir nije tip koji bi takvu zapovijed tek tako bespogovorno
prihvatio.
"Ne!", vrisnuo je. "Hoću gledat televiziju! Te-le-viziju!!!!"
"Ujutro ćeš biti mrtav umoran", rekla je njegova majka. "Hajde spavati, dušo, odavno ti je
prošlo vrijeme za krevet."
"A zašto onda nije prošlo i vaše vrijeme za krevet?"
"Mi smo odrasli."
"I ti ujutro ideš na posao!"
On je tvrd pregovarač. Ako je potrebno, može on ubaciti i nekoliko sočnih izraza na rus-
kom.
"Zašto samo ja?", nastavio je. "Zašto uvijek ja? Zašto ne i ti?"
"Možda si u pravu", kažem ja diplomatskim instinktom rođenog oca. "Znaš šta? Idemo i
mi u krevet!"
Ugasimo televizor, široko zijevnemo, pa kolektivno navučemo pidžame. Ali samo je je-
dan problem. Večeras je na TV Cairo "Volim Bessie", a i ja isto volim Bessie. Poljubimo
zato nježno Amira za lakunoć, pa se na prstima vratimo u dnevnu sobu. Lagano stisne-
mo prekidač, ali čim se slika pojavila, u svjetlu nam se ukaže poznata pojava našeg sina
Amira kako pred njim sjedi, pomodrio od bijesa:
86
"A tako!", zavikao je. "Mene su poslali u krevet, a oni su budni i gledaju! Izdajice!"
"Ne smiješ svog tatu zvati izdajica!", ukori ga njegova majka. "Samo smo nešto htjeli pro-
vjeriti, a sad svi idemo u krevet. Laku noć!"
I svi se protegnemo i odemo u krevet spavati.
"Ephraime", šapne mi žena u snu. "Sigurno je već zaspao. Hajdemo..."
"Ššš! Evo ga!"
On je stajao na vratima i žmirio prema nama kroz tamu. Počeo sam glasno hrkati, a naj-
bolja je supruga također glasno disala. Amir je neko vrijeme gledao, a onda se vratio u
svoj krevet da se nastavi plašiti babaroga. Pričekali smo još nekoliko minuta, za slučaj da
se vrati ponovo provjeriti, ali kako je sve bilo mirno, iskrali smo se oprezno iz kreveta
natrag u dnevnu sobu.
"Sad pazi!", reče žena. "Utišaj zvuk!"
Dobra ideja. Slika je ipak najvažnija, a uz pomoć malo prakse u čitanju s usana može se
shvatiti bit onoga što je rečeno. Ali za to vam treba dobra, oštra slika na ekranu, je l' ta-
ko? Žena ode i zavrne gumb za kontrast do kraja, koliko se god može, ali se u mraku
zbuni pa umjesto toga pojača zvuk. Izleti zvuk poput lavovske rike...
No Amir može bez problema nadjačati i lava!
"Vi p...!", krene on. "Vi p...! Prevarili ste me! Prevarili ste me! VARALICE!"
Ostao je s nama, po kazni, sve do kraja Bessie, a onda je, još jecajući, gledao kako Kojak
razbija lanac dilera na Kanalu 6. Sljedećeg se jutra vukao do vrtića s vrećama pod očima,
pa zaspao usred Crvenkapice, priče koju je već čuo.
"Dobro!", reče mu žena prijekorno. "Prodat ćemo televizor! I gotovo!"
"Dobro, prodajte ga!"
No, nismo. Ne želimo dopustiti da nam naše dijete diktira, mi smo još uvijek gazde u
ovoj kući. Te smo ga noći isključili u 8:15 i otišli prati zube. Onda nas je Amir gledao
kako liježemo, pa se povukao u svoje odaje. Odmah sam zakunjao, miran u spoznaji da
sam navio alarm u 9:30, jer smo dvostruku provjeru htjeli proći tako što ćemo doista
uvjerljivo spavati. I upalilo je. Prigušeni zvuk sata pod mojim jastukom na vrijeme nas je
probudio, ali se onda pojavila jedna neplanirana prepreka:
"Bože dragi!", rekla je žena. "On nas je zaključao u sobi!" I jest, s tim da je još za dodatnu
sigurnost s vanjske strane stavio i stolicu. Bistro je to dijete, moj Amir! Šteta jedino što
nije normalan.
"Čekaj", rekoh ženi. "Znam što ćemo!"
Popeo sam se na prozorski prag, skočio u vrt, otišao okolo do balkona dnevne sobe, si-
lom otvorio vrata, otišao gore, maknuo sigurnosnu stolicu i oslobodio ženu. Sve to skupa
je potrajalo određeno vrijeme, pa smo propustili uvodnu špicu "Oklahome" na Beirutu,
ali smo uhvatili kraj "O, kakvo divno jutro", premda u predstavi za gluhonijeme, jer smo,
naravno, do kraja utišali zvuk. Amirov je dio kuće također bio miran. Premiran? Onaj
kako-se-zove već je mutavo dozivao farmerovu kćer. Napetost je postala neizdrživa...
"Slušaj!", rečem ženi. "Što je to?"
"O, Bože!"
Supruga odleti do televizora, isključi ga, pa oboje zaronimo iza kauča. Amira, naoruža-
nog štapom, mogli smo čuti kako ide prema vratima naše spavaće sobe. Tamo je provje-
87
rio stolicu, kucnuo po njoj svojim štapom, te pronjuškao okolo kao mali isljednik. "Pro-
dajemo ga!", zakunem se sam sebi. "Prodajemo prokletu kutiju odmah sutra!"
"Hej!", zovne Amir oštro. "Vi tu spavate?"
Ponovio je pitanje nekoliko puta, a kad nije dobio odgovora, otvorio je vrata.
Igra je kulminirala. Uključim svjetlo u dnevnoj sobi.
"Juhu, Amire", viknem smijući se. "Zezli smo te, ha-ha!"
Čemu ići u detalje? Nisu mi toliko smetale psovke, premda sam siguran da su naši su-
sjedi bili prilično šokirani. Ishod je bio taj da je Amir skupio svoju posteljinu i preselio se
u dnevnu sobu, zauvijek. Više nam nije vjerovao, očigledno. Od tada, on živi tu dolje
pokraj televizora, te ponekad uz njega zaspe tik pred zoru. Znam. Provjerio sam. I što
sad s tim? Druga djeca puše travu i vezuju mačkama konzerve za repove, naš samo gle-
da televiziju. Bilo kako bilo, prodat ćemo prokletu spravu odmah sutra. Ili možda za koji
dan, ili već uskoro.
Prodati, i kupiti novu.
88
Josepha slobodna
Sljedeća će se priča, strah me je, svidjeti samo profesionalnim roditeljima, studentima i
bebama. To je priča o jednoj izraelskoj babysitterici, odnosno, preciznije, o našoj zadnjoj
dadilji.
Kad smo iz bučnog Tel Aviva odselili u zeleno predgrađe, otkazali smo našoj vjernoj Re-
gini i vratili se akademskom babysittingu. Povremeno, hoću reći, odabrali smo zgodnu
studenticu iz obližnjeg kampusa, poželjno filozofija ili komparativna književnost, i po-
vjerili joj naše leglo. Djeci se ubrzo svidjela i sve je bilo OK, dok jednoga dana stroj nije
počeo škripati i odjednom naša slatkica više navečer nije bila slobodna, te ima ispite, te
može doći samo srijedom, te čak i tada mora štrebati s Gideonom, te mi dođemo doma u
srijedu navečer a oni su oboje na kauču s crvenim ušima od previše učenja, te su jastuci u
porazbacani a Gideon si češlja košu, te mi žena kaže:
"Ta si je mala bestidnica već nekoga našla."
I eto, kao po nekom pravilu, karijera jedne babysitterice je završila, i pojavljuje se sljedeća.
Ovoga je puta to bila Josepha.
Već je na prvi pogled izgledala obećavajuće: tako malena, tako krhka, tako ćorava. Naj-
bolja supruga pomislila je da joj je 13, ali se ispostavilo da je već, na svojim tankim noži-
cama, prevalila dvadesetu. Josepha je uvijek nosila hlače, a umjesto da govori ona je fr-
fljala – samo po nekoliko riječi, spuštenih očiju. Bijelo lice bilo joj je istočkano bezbrojnim
pjegama, zapravo je upravo tako i sama izgledala: kao mala pjegica. Sve u svemu, činila
se kao idealna, dugoročna babysitterica.
Naravno, Josepha je ispunila naša očekivanja. Došla bi u sekundu točno, profrfljala "bog"
i smjestila se u dječjoj sobi prepisivati nešto u jednu od svojih bezbrojnih bilježnica. Ni-
kad ništa nije čitala, nikad ništa nije pisala, samo je cijelo vrijeme prepisivala, i to nam je
bilo čudno ali nismo ništa rekli. Nitko, na koncu konca, nije savršen, osim Amy. Josepha
je stizala točno u sekundu jer je, za razliku od svih naših akademskih babysitterica, bila
uvijek slobodna. Uvijek. Bez obzira kad smo je naručili, uvijek bi u telefon šapnula: "Je-
sam, slobodna sam."
"Možeš li doći malo ranije?"
"Mogu."
"I ostati do kasno?"
"Mogu."
Ne bi prošlo dugo, a ona bi došla prepisivati, nježno i spuštenih očiju.
Kad bih je noću vozio kući, u autu se moglo čuti iglu kako je pala. Jednom sam zgodom
pokušao slomiti tenziju, pitao sam je što se predaje na komparativnoj ovih dana, a Jose-
pha je samo profrfljala: "Hvala", i to je bio kraj našoj živahnoj konverzaciji.
89
U svakom drugom pogledu, međutim, bila je uzor babysitterica: uvijek zvučno izolirana,
uvijek slobodna, uvijek Josepha. Bili smo sretni s njom, a i djeca su također poštivala nje-
zinu trapističku šutnju; bila je tako mršava. Jednom ili dvaput pokušali smo je pozvati na
večeru, ali ona bi samo odmahnula glavom i izgledala uplašeno. Moja je žena smatrala
da ona nikad ne jede. Josepha je, prema mojoj ženi, bila malčice nastrana.
"Jadnica", rekla je. "Mislim, nije baš normalno da je tako mlada djevojka baš uvijek slo-
bodna, je l' da?" To jest bilo smiješno, kad se malo razmisli. Ujutro, uvečer, u tri i petnaest
popodne – Josepha je uvijek spremna doći i prepisivati. Zvali smo je jednom u 11:45 na-
večer, u doba kad i žabe spavaju:
"Jesi li slobodna?"
"Da."
"Možeš li odmah doći?"
"Mogu."
Žena poklopi slušalicu sa suzama u očima. "To je prava tragedija", reče. "Ta cura nikoga
nema, nikoga na cijelom svijetu..."
Taj period suosjećanja i materinske brige trajao je mjesec dana. Onda sam primijetio da je
žena postala malo ljuta na Josephu. "Moraš priznati da je čudna", gunđala je, "ta cura ima
nekakvu emotivnu blokadu ili nešto slično..."
Sve to je moju ženu zapravo počelo jako zabrinjavati. Jednom, nakon uobičajenog tele-
fonskog poziva, počela je udarati šakom po zidu:
"Opet je slobodna! SLOBODNA!"
Onda se jedne nedjelje supruga izvukla iz kreveta u 2:30 ujutro i domjesečarila do telefo-
na:
"Josepha, jesi li slobodna?"
"Jesam."
"Sad?"
"Jesam."
"Ovaj... dobro... nema veze..."
No do tada je već razvila duboku antipatiju prema toj djevojci. Zaključila je da je Josepha
sigurno neuravnotežena. Nešto nasljedno, možda, ili nešto što vuče korijene još iz dje-
tinjstva. Pred očima nam se pojavila vizija Josephe s 12 godina – sjedi u razredu i izgleda,
bez sumnje, kao curica od sedam.
"Ovo su moji najdraži učenici", kaže učiteljica, "Tirza pametna, Ziva vesela i Josepha slo-
bodna."
I na Dan neovisnosti bila je slobodna. Da, na Dan neovisnosti, ima li išta luđe od toga? I
te je cijele noći čuvala djecu i prepisivala. Najbolja je supruga bila očajna:
"Pa da djevojka njezinih godina ne može naći barem nekakvog smotanog dečka", naricala
je. "Zašto onda do vraga nikad ne izlazi iz tih hlača? I zašto ne učini nešto s tim groznim
pjegama? Šta ona sebi umišlja?"
Moja je žena rekla također i da je sigurna da Josepha ima zdrave oči, ali da naočale nosi
samo zato da otjera sve pretendente. Ja sam sada pomislio da bih morao nešto poduzeti,
ili će i supruga sama poludjeti. Posavjetovao sam se s našim liječnikom i on je predložio
da smislim neki razlog i zamolim odrasle sinove naših susjeda da banu jednu večer kad
je Josepha tu. Jesam, s rezultatom da je Josepha samo sjedila za stolom i prepisivala, pot-
90
puno skamenjena. Pružila je dečkima mlitavu, drhtavu ruku poput slomljenog ptičjeg
krila, i profrljala u pod. "Josepha, drago mi je..."
Žena se raspala u komadiće: "Josepha možeš mislit", frktala je. "Prije će biti Joseph!"
Prekretnica se pojavila u obličju Naftalija, starijeg brata malog Ronitona s naše lijeve
strane. Toga snažnog mladića naša smrznuta babysitterica nije odbila kao sve druge kan-
didate, nego je on sjeo pokraj nje i pratio prepisivanje s dubokom zainteresiranošću, šut-
ke doduše, ali je ipak pratio. Na kraju su se rukovali, kako me je žena kasnije izvijestila, a
strast se počela razbuktavati.
"Možda", šapnula je žena, "možda ovoga puta..."
I tog utorka se napokon dogodilo! Žena je nazvala Josephu da je pita je li slobodna te ve-
čeri, a druga strana linije zapjevušila je senzacionalni odgovor:
"Ne."
"Kako misliš 'ne'?", rekla je žena.
"Mislim, ne mogu..."
Bio je to trenutak sveopćeg veselja – trijumf čiste volje protiv socijalne uskraćenosti.
Te smo večeri ostali doma sretni, uživajući u osjećaju postignuća. Josepha je konačno ne-
koga našla, Josepha više nije slobodna, Bogu hvala! Štoviše, učinak tog rukovanja bio je
trajan, i od tada se korak ubrzao.
"Žao mi je", zafrfljala bi Josepha preko telefona, "zauzeta sam."
"Zauzeta", rekla bi, poput velike cure. Izvrsno.
"A sutra?"
"Samo do devet..."
Dobro! Bili smo ponosni na nju kao roditelji na prvi zub svoje bebe. Vratili smo to jadno
dijete natrag u pravu mjeru, spasili smo jednu židovsku mladenku od vječnog usidjeliš-
tva. I tako smo posve zadovoljni ostali doma. Jedino što nas je malo smetalo bilo je to što
smo morali stalno stati doma, nismo mogli izlaziti zbog Josephe. Bilo je to stvarno odvra-
tno. Očekivali biste malo više lojalnosti od djevojke koju ste izvukli iz škripca svojim vla-
stitim rukama.
Kada smo čuli da su Josephu i Nafatlija vidjeli kako šeću parkom po mjesečini, dok smo
mi bili osuđeni na pritvor, ženi je pukao film:
"Fufa mala!", rekla je. "Otrčala je za prvim dečkom koji je zazviždao..."
Zamijenili smo tog seksualnog manijaka za drugu prepisivačicu bez previše razmišljanja,
osim što su djeca htjela Josephu, bez sumnje fascinirana nečim u vezi s njom: nogama,
naočalama, nemam pojma. Pa kad bismo god na telefonu čuli njezino "Žao mi je, ne mo-
gu večeras", jednostavno bismo progutali uvredu. Što smo drugo mogli?
Naša čaša žući prelila se te tamne noći 21. srpnja, kad smo pozvali baku da pričuva djecu
i otišli u kino. Na povratku kući vidjeli smo neki mladi par kako stoji ispod stuba ulične
rasvjete u dubokoj i značajnoj tišini – njih!
"Večer!", profrfljala je Josipa kad smo prolazili, ali se najbolja supruga više nije mogla
suzdržati:
"Draga moja", pljunula je malu fufu, "mislila sam da spremaš ispit!"
"Sprema", rekao je Naftali galantno. "Stalno uči. Samo je večeras kod nas čuvala klinca i
ja je samo pratim kući..."
91
Josepha obori oči niže nego ikad prije, pa ode sa svojim užasnim pjegama u noć. Žena
lagano opsuje, a ja se u sebi zarekoh, tu, u tom času, pod stupom ulične rasvjete, da ću
ubuduće za babysitterice uzimati samo zgodne cure, samo prave komade, biologija ili fi-
zika.
92
I bi bezdan u kanti
Sjećate li se Noe? Dobro, on je imao arku, a mi imamo samo kuću u predgrađu, a kada su
se rastvorile ustave nebeske, navalili su i svi izvori bezdana. U podne, a u to sam vrijeme
došao doma, dočekala su me moja ushićena dječica i obavijestili me:
"Tata! Zid u našem podrumu piški!"
"Gluposti!", rekoh ja, i nastavio bih se držati tog suda da nije bilo činjenice da se naš po-
drum ubrzano pretvarao u bazen. Zid nije piškio, voda je liptala iz njega kao iz gejzira.
Mojsiju bi se svidjelo.
Malo smo se zabrinuli, naravno, ali nismo izgubili glavu:
"Poplavili smo!", vrištala je najbolja supruga na svijetu, pa istrčala vani u oluju mašući
rukama. "Poplava! Upomoć! U podrumu! Voda! Policija! Vojska! Neka nam netko po-
mogne! Voda!..."
Ja sam ipak mirno otišao do telefona i nazvao našeg vodoinstalatera, Velikog Stucksa
glavom. Za Stucksa nije bilo razloga za paniku:
"Ne mogu biti instalacije", uvjeravao me je. "Mislim da je to samo voda, znate, poplava."
"Ali što da radim, Stucks, što da radim?"
"Uskoro će ljeto."
"Da, ali sada?"
"Sada, odmah, počnite izbacivati vodu, ili će vam se cijela kuća srušiti na vas."
Žena se u međuvremenu vratila unutra i pokušavala začepiti pukotinu u zidu – najprije
žvakaćom gumom, zatim dječjim plastelinom, i napokon flasterom, što pokazuje kako
voda djeluje na neke ljude. Na rubu očaja, iznenada se sjetila priče o onom nizozemskom
dječaku 18 i u rupu je zabila prst – i to je riješilo stvar. Ne baš sasvim za sebe, nego u kom-
binaciji s nečim drugim, odnosno sa mnom, koji sam napunio dvije kante, potrčao uza
stepenice i ispraznio ih u vrt, potom otrčao natrag u naš podrum za mučenje, napunio
kante, trčao, praznio, trčao, i drži taj prst u rupi, za Boga dragoga...
Ipak, ja nisam vodenjak u horoskopu, i nakon pola sata trčanja s kantama bio sam na ru-
bu kolapsa. Uza sve to, bio sam jako razdražen gledajući Amira kako sretno u podrumu
pušta papirnate brodiće i beskrajno uživa. Ipak, nisam ništa rekao, pa me je zbog toga
općina nagradila tako što je konačno poslala svoju motornu pumpu. Ispumpali su vodu
do zadnje kapi i otišli, pa se za nekoliko minuta podrum ponovno napunio, a ja sam se
vratio svojoj trči-prazni-trči predstavi, a žena je zabila prst u rupu u brani...
Onda je zazvonio telefon. Felix Selig. Sad bi došao u posjetu.
"Felix", rekao sam promuklo, "Felix, učinite mi uslugu..."
18Poznata nizozemska pučka priča, o dječaku Peteru iz Harlema koji je prstom začepio rupu u
brani i tako spasio svoj grad od poplave.
93
Ali sad je najbolja supruga doletjela uza stepenice i istrgnula mi slušalicu iz ruke:
"Ali naravno, Felix", rekla je. "Upravo spremamo čaj. Svakako dođi!"
***
Nije da je supruga pametnija od mene, nipošto. Samo je u tom času bolje sačuvala prisut-
nost duha, jer je ona morala samo začepiti rupu prstom, dok sam se ja ubijao pokušava-
jući izbaciti vodu iz našeg Augijinog podruma poput nekog suvremenog Sizifa. Ne Sizi-
fa, Herkula. Ili koga već. 19 Seligovi su upravo stigli, a supruga je otišla gore otvoriti im.
"Nećete vjerovati što se upravo dogodilo!", rekla je. "Prije nekoliko minuta nešto je po-
pustilo u podrumu i sad je cijeli pod vodom. Ne znam što da radim... Jadni Ephraim je
dolje i sam se bori s poplavom. Užasno... Utopit će se (šmrc, šmrc)... Žao mi je, ali bolje
da odete doma. Mi ćemo se nekako snaći."
"Draga moja", reče Felix ogorčeno, "pa ne bi mi palo na pamet da vas sad napustim..."
I rekavši to, baci svoj kaput kao pravi muškarac, zavrne nogavice na hlačama i pridruži
mi se u utrci s kantama, dok su se njegova žena i najbolja supruga na svijetu izmjenjivale
u držanju prsta. To je, dragi čitatelju, ono što ja zovem pravim prijateljstvom, to ja zovem
solidarnost. Felix je, pokazalo se, bio izvrstan vodonosac: nije prošlo ni sat vremena, a
voda je u podrumu prestala rasti, te je uskoro bila visoka samo do gležnja. Bili smo za-
hvalni toliko da se to riječima ne da iskazati.
"Dragi naši", uzdisala je žena, izvalivši se u fotelji, "bez vas bismo bili potpuno izgublje-
ni. Slušajte, premda – nema baš smisla nositi samo pola kante vode. Bolje je napuniti je
do vrha..."
No, Felix se sada namrgodio, a vodena je linija opet počela rasti, no imali smo sreće jer je
baš tada nazvao Zvika i pitao jesmo li za kino. Njemu smo pronašli veliko vedro i orga-
nizirali smjenski rad, dok sam ja svoje aktivnosti ograničio na tehničko savjetovanje i dr-
žanje ritma.
***
Do osam navečer opet smo bili sami sa svojom poplavom, Seligovi su se prvi slomili, a
onda je i Zvika kolabirao u vrtu, pa smo ih morali pustiti da odu. Odlučili smo ne osla-
njati se više na čuda, pa smo sastavili popis poznanika, stavljajući znak pored onih za
koje smo znali da su u dobroj fizičkoj kondiciji.
"Mislim da Weinreb igra tenis", reče žena zamišljeno, "a žena mu je debela i snažna..."
Weinrebove je iznenadio naš topli poziv, tako iznenada, ali su očekivali taj par turista
koji je doputovao čak iz Čilea.
"Vaši su prijatelji naši prijatelji", izjavi žena svečano. "Dovedite i njih..."
I tako su došli, naš novi tim. Weinreb sa svojim reketima za stolni tenis, za slučaj da bu-
dem raspoložen za koju partiju. Ništa nisu ni slutili. Jer pogodite što se iznenada dogodi-
lo?
Prođem ja još jednom kroz našu priču o poplavi, sad već umorno, zbog toga što sam se
morao obrijati i presvući u suhu odjeću svaki put kad bi stigla nova smjena, kako bi moja
priča dobila na uvjerljivosti. Naši su gosti bili iznimno suosjećajni i odmah su se bacili na
posao, a ja sam ih bodrio:
"Jen-dva!", vikao sam kako bih držao ritam. "Jen-dva!..."
19Jedan od dvanaest Heraklovih (Herkulovih) zadataka bilo je čišćenje ogromnih Augijinih staja u
jednom danu. Augija je sin boga Helija.
94
Par iz Čilea bio je osobito dobar, dostigavši učinak od oko dva kubična metra na sat, pa
su uz pomoć Weinreba, koji je teniski šampion, uspjeli spustiti razinu vode opet na dese-
tak centimetara. Žena, savladana ohološću, počini grubu pogrešku:
"O dragi moji", rekla je, "sigurno nas sad mrzite. Naradili ste se do smrti zbog nas. Veći-
na ljudi koje poznajem otišla bi ravno doma..."
Ona i njezina jezičina! Njih četvero spusti svoj alat i odu ravno doma. To vam je prijatelj-
stvo: nađete se u potrebi – a oni vas napuste. Nevolja je bila u tome što smo se do tada
već bili potpuno navikli na robovlasnički sustav rada, pa više nismo znali što ćemo, nego
smo, u bespomoćnom očaju, samo sjeli i gledali kako plima ravnomjerno raste. Pet minu-
ta nakon toga odlučio sam ipak djelovati, pa sam nazvao Meira Geigera, jer on živi u bli-
zini i može do nas stići brzo. Na telefon se javila Yona, njegova žena.
"Rado bi došli", rekla je, "ali auto nam se zaglavio u blatu."
"Pa dođite pješice, to je iza ugla. I ponesite špil karata..."
"Pješice? Pada kiša. Znaš što? Dođi pa nas pokupi svojim autom."
"Odlično! Evo me!"
Boji se da se ne smoči, kučka razmažena! Ostavio sam svoju malu Nizozemku kod njezi-
ne brane, odjurio iza ugla do Geigerovih, stao na njihov prag, pa se htio odmah na peta-
ma okrenuti nazad – ali prekasno! Yona me je čekala i već spazila.
"Ne možeš zamisliti što se upravo dogodilo!", šapnula je bez daha. "Pred koju minutu
naš podrum..."
Upao sam u klopku poput malog djeteta. Dođi po nas svojim autom, a? Zli, prevarantski
štakori! Toliko sam bio ljut na njih dvoje da sam namjerno prolijevao vodu na njihov
najbolji tepih svaki put kad bih se penjao sa svojim kantama. Kvragu, tu isušujem Geige-
rovo jezero zadnjim snagama, a kod kuće moja vlastita žena je do koljena u našem
Waterloou...
Na kraju, spasio nas je Bog, kao i obično. Ustave nebeske se zatvoriše, kao što kaže Knji-
ga postanka, i uzmakoše vode sa zemlje, i sjetva i žetva, i studeni i vrućine, i ovo i ono,
ljeta, zime, i eto, Weinrebovi upoznaše Geigerove i Zviku i par turista, i više s nama ne
razgovaraju, selah! 20
20 Hebrejski uzvik nepoznata značenja, otprilike: "Stani, razmisli!"; kao oznaka pauze u pjesmi ili
sl. Često se koristi u Psalmima.
95
Šuti i plivaj!
Moj sin stoji na rubu bazena i plače.
"Amire, ulazi!"
"Bojim se."
Znam da se boji. Zadnjih pola sata proveo sam pokušavajući nagovoriti svog malog ri-
đokosca da pusti tatu da ga nauči plivati, ali on se boji. I plače, još uvijek polako, u nižoj
brzini, da se tako izrazim, ali postojano, uz naznake da najbolje tek slijedi. Ne ljutim se
na njega. Sjećam se kad je mene moj otac učio plivati, pa sam i ja, baš isto ovako, stajao uz
rub bazena i bojao se. Edukativne metode su se, međutim, promijenile: ja nemam namje-
ru svog dječaka učiti na silu. Ne, neka sam napravi prvi korak u svojoj borbi s valovima,
svojom slobodnom voljom. Poput mladog orlića, recimo, kad prvi put izlazi iz gnijezda –
treba ga samo malo gurnuti, a Priroda će učiniti svoje, koliko god loše da bilo. Sve što se
od mene traži je strpljenje, razumijevanje i ljubav – ljubav iznad svega.
"Gledaj", kažem svom malom goluždravcu, "voda ti je samo do pupka, samo toliko, a ja
ću te ovako držati, vidiš?"
"Bojim se."
"Sva su druga djeca u vodi, smiju se i uživaju, a samo ti plačeš. Zašto plačeš?"
"Bojim se."
"Ali zašto? Pa nisi ti gluplji od druge djece, jesi il?"
"Jesam!"
Ovo je zadnje izrečeno s dubokim uvjerenjem, kao konačni zaključak. Pogledam naoko-
lo: spasilac me gleda ispod ivice svog slamnatog šešira, roditelji druge djece se cere. U
glavi imam sliku broda koji tone. Svi na palubi čekaju kapetanove upute, a samo jedan
čovjek, jedan ogromni riđokosac, probija se između žena i djece i uskače u čamac za spa-
šavanje – moj sin, kojega otac nije naučio plivati...
"Čega se bojiš?"
"Potonut ću."
"Ne možeš potonuti u ovako plitkoj vodi. Kako u kadi ne potoneš?"
"Bojim se."
Mali kopneni štakor.
"Ne možeš potonuti ni da hoćeš", pokušam se pozvati na razum. "Specifična težina tijela
niža je od vode, vidiš, pa zato ono pluta! Evo, gledaj!"
Otac leži na vodi i pluta koliko je dug i širok. Vrlo instruktivno, osim što si je upravo u
tom trenutku neki idiot utuvio u glavu da mora skočiti točno na mene. Usta mi se napu-
ne vodom, davim se i tonem, cijelom specifičnom težinom. Plač moga sina ubaci u višu
brzinu.
96
Odlučim se za pomoć obratiti vlastima. "Gospodine spasitelj", kažem. "Možete li objasniti

ovom dječaku: može li se itko utopiti u dječjem bazenu?"
"O, da", reče slamnati šešir. "Može, i jest."
Neki drugi tata već bi odavno bacio svog sina u vodu, ali ja ne. Ja volim svoje dijete,
premda je obična mala kukavica. Ne, ja ga volim baš zato što je obična mala kukavica,
toliko mala, toliko izgubljena, toliko bespomoćna...
"Znaš što?", kažem. "Hajdemo se nešto dogovoriti. Ja te neću taknuti, ti uđi sam. Uđi sa-
mo do koljena. Ako ti se svidi – ostani. Ako ne – izlazi, i to je to. Što kažeš?"
Amir plače, ali prelazi preko ruba. Rezultat: ne sviđa mu se, ne ostaje, izlazi i to je to. Na-
zad je na suhome i plače gnjevom pravednika. "Mama!", urla", "Ma-aaa-ma!" To je jedna
od onih čudnih navika koje djeca imaju, da dozivaju mame upomoć u svakoj situaciji,
čak i kada ih mama upravo ganja oko stola s oklagijom.
"Amire", zaključim, "ili odmah ulaziš u ovaj bazen, ili nema televizije tjedan dana."
Jesam li otišao predaleko? Amir može zauzvrat jače plakati. Voda u bazenu postaje po-
sve slanom.
"To je tako lako", govorim mu pokazujući. "Ispruži ovako ruke i samo broji: jedan, dva,
tri... četiri..."
Dobro, ja baš ne mogu istovremeno plivati i brojati. Nisam ja profesionalac. Jedva uhva-
tim daha, a Amir je sve više u strahu. Već smo privukli priličnu gomilu promatrača u
potrazi za zabavom. Izađem iz bazena, a moj dječak pobjegne spašavati život, plačući
punim gasom, ali uzalud – uhvatim ga za kosu i odvučem ga u vodu: plivat će svojom
vlastitom voljom, ma bila mu to zadnja stvar koju će učiniti!
"Ma-aaa-ma!", viče. "Bo-jim seee!"
Sve se to odjednom učini nekako poznato. Da, znam, moj me je otac upravo ovako od-
vukao u vodu, a i ja sam ovako urlao da se krv ledila. Eto, to je tako kako jest, sukob ge-
neracija nemoguće je izbjeći, očevi zoblju gorko grožđe a sinovi urlaju da se krv ledi.
"Ne!", viče on. "Ne! Mama!"
Držim ga u zraku oko metar iznad vode, a on se ponaša kao da se utapa.
"Jedan, dva, tri", zapovijedam, "plivaj!"
On plače, ali miče rukama, što je dobro, no ja ga zapravo ne učim da leti, je li tako? Spus-
tim svog orlića niže, do razine vode. On se bori za život, psuje, pokušava se izmigoljiti iz
mog stiska, ali ja sam ipak jači.
"Plivaj!", grmim. "Jedan, dva, tri..."
Ugrizao me je! Ugrizao je ruku koja ga hrani – vodom ovaj čas, ali svejedno! Uhvatim ga
nogama, između bedara, i stisnem njegovo drhteće tijelo kao čeličnim škripcem. Držim
mu ruke i guram ih, naprijed-natrag, pa jedan, pa dva, pa tri, plivat će pa makar popio
cijeli bazen... "Šuti i plivaj! PLIVAJ!"
Jednog će mi dana za ovo biti zahvalan, ali sada udara. Nogama me lupa po leđima,
ravnomjerno kao kod tetovaže, zadržavajući vrijeme svojim urlanjem. Lice mu je iskriv-
ljeno od plača, ostario je cijeli dan u sat vremena. Gurnem ga dobrano pod vodu. Napio
se malo vode? Može popiti cijeli ocean! Tako je bilo i mom ocu kad ga je djed učio pliva-
ti. Plivaj, derište! Odavno nisam na nekoga bio ovako bijesan. Boji se! Pa čega se tu treba
bojati, prokletstvo!
"Gospodine", kaže spasitelj, potapšavši me po ramenu, "molim vas da pustite to dijete."
97
Eto! Umjesto da pomogne ocu da nauči svog sina, umjesto da mu dade ruku, pojas za
spašavanje, bilo što, on dolazi u pomoć glasnoj manjini. Podignem svog orla i stavim ga
na obalu, s neskrivenim prezirom. Amir stoji na rubu bazena i plače kako nikad prije nije
plakao. Ja se vratim u vodu.
Skočim graciozno kao labud, da malom glupanu pokažem što propušta, zaplivam snaž-
nim pokretima prsnim stilom, ali nešto ne valja... kao da moje noge ne žele držati ritam s
rukama, kao da tonem... ja zbilja tonem... Upomoć!... Ma-aaa-ma!...
Jedna lekcija plivanja i već sam zaboravio plivati.
98
Saga o Forsytovima
"Tko je ovo?", pitam. "Je li to onaj tip koji je Fleurinom mužu ukrao knjige?"
"Ne, glupane", kaže žena. "To je Winifredov nećak!"
"Onaj koji je pao s konja?"
"Ne, to je bila Frances, Junina majka, ššš!"
Svakog je petka navečer bilo isto, svih tih olovnih mjeseci kad je izraelska TV prikazivala
Sagu koja je pokorila svijet: Forsytove. Sjedili smo prilijepljeni uz ekran, skupa s Amirom
koji je već morao biti u krevetu, a ja bih uvijek zaboravio tko je tko. Na primjer, cijelu ve-
čer provedem misleći da je ovaj slikar koji slika golotinju sin one žene, Lady Kakoveć,
dok mi Amir ne pojasni da ne, on je rođak starog Jolyona, šššš!
Zašto ispod njih, kao u vijestima, ne stave titlove s imenima? Evo, Fleurin muž drži go-
vor u parlamentu, a ja se ne mogu sjetiti je li on Irenin sin ili nije, ako je uopće Irena bila
ona koju je Soames silovao prije pet epizoda. Što je još gore, tu je i Renana, naša nova
kćerkica, i ona proizvodi neke čudne zvukove i plače. Možda se popela preko ograde
svog krevetića i sad se igra opasnih igara? Ili samo malo balansira na vrhu ograde? Na
čelu mi izbije hladni znoj. Najbolja supruga na svijetu također se vrpolji u svojoj fotelji.
"Tko je ovaj?", pitam. "Je li to onaj koji se zaljubio u Fleur?"
Negdje se u kući začuje telefon, ali nitko se ne pomiče. Onaj koji zove usred Forsytovih
ionako nije pri zdravoj pameti. Pred tri petka netko nam je bio pozvonio na vrata, tele-
gram ili tako nešto, i držao je prst na zvoncu deset minuta, ali nismo mogli otvoriti zato
što je Soames upravo raspravljao s Irenom oko Juneinih zaruka, čini mi se.
"Tiho!", viknem prema vratima. "Forsytovi!"
Tras! Iz Renanine sobe začuje se zvuk bebe koja je pala, za kojim je uslijedilo glasno zavi-
janje. Ispala je iz krevetića, naša mala curica, siguran sam da jest.
"Amire", obrecnem se na svog sina. "Hajde i pogledaj što se dogodilo! Brzo!"
"Zašto?", promrmlja moj sin. "Ionako je već pala..."
Eto, dotle je došlo – važnija mu je TV serija od vlastite sestre! Žena je užasno zabrinuta.
Soames se svađa s nekim mladićem – odvjetnikom, mislim.
"Tko je to?", upitam. "Je li to Helenin sin?"
"Ššššš!"
Čini se da se Renana pridigla i otišla u našu sobu: čuje se zvuk prevrtanja teškog namješ-
taja i lomljava stakla. Ne, pomislim, taj odvjetnik ne može biti Helenin sin. Helenin sin je
poginuo u prometnoj nesreći. Ili ne, to nije bio on, nego Bosinney, arhitekt. Pao je pod
kotače kočije, tako nekako.
"Tko je to onda?", pitam. "Je li to možda kojim slučajem Marjorijin brat?"
"Ona nema brata", prosikće najbolja supruga. "Pogledaj desno!"
99
Pričekam da se scena promijeni, pa bacim brzi pogled ustranu. Pored moje fotelje stajao
je neki čovjek, lica skrivenog ispod najlonske čarape, s velikom vrećom prebačenom pre-
ko ramena. Michaela, Fleurinog muža, netko je mlatio u parlamentu. Dobro, ne baš u
parlamentu. U zahodu.
"Tko je ta hulja koja ga tuče?", reče čovjek s vrećom. "Nije li to Winifredin muž?"
"Bah! Winifredin muž je odavno pobjegao u Ameriku s onom glumicom", kažem ja.
Taj nesretnik Soames opet je u nevolji: mladi ga je odvjetnik počeo ucjenjivati.
"Kroza što sve taj jadnik mora proći", uzdahne supruga. "Svi mu nešto rade iza leđa."
"Vama je žao tog nitkova?", reče netko s moje druge strane. "Sjećate li se kako se ponašao
prema Ireni na njihovu prvu bračnu noć? Tko je sad to?"
"Šššš!"
Sada vidim da tu stoje dvojica muškaraca s vrećama.
"Sjednite!", kažem ja. "Ne vidim od vas!"
Obadvojica se spuste na tepih.
"Što se ovo zbiva?", pita žena. "Tko su ovi?"
"Annin brat", odgovara jedan od naših posjetitelja. "Johnova druga žena. Šššš!"
Njih dvojica počnu nešto međusobno šaptati, a to nas je smetalo, pa mi žena dade znak
da nešto učinim. No, morao sam pričekati nekakvu pauzu. Došla je s dadiljom rođakinje
Soamesove sestre, koja je bila malo dosadna pa se to moglo preskočiti. Odjurim u kuhi-
nju i nazovem policiju. Trebalo je tri minute da mi se javi nestrpljivi glas, koji mi odgo-
vori:
"Šef je zauzet. Nazovite ponovo u 10:50."
"Čekajte!", viknem ja. "U dnevnoj sobi su mi dva provalnika!"
"Zarobili su ih Forsytovi?"
"Da. Pošaljite brzo nekoga."
"Odmah", reče dežurni policajac. "Tko je to?"
Dam mu svoje ime.
"Nisam mislio na vas", reče policajac i poklopi slušalicu.
Požurim natrag na Sagu.
"Što sam propustio?", upitam. "Je li to onaj... Hollyn brat?"
"Što je tebi", reče mi viši od dvojice provalnika. "Hollyn brat je umro od tifusa u prvoj
epizodi, za Boga miloga!"
"Onda to može jedino biti onaj rođak od onog crvenog..."
"Plavo-plavo-plavo..."
Bila je to Renana, koja je dopuzala skroz od svoje sobe do moje fotelje, kao prava velika
cura. Na ulici se čula policijska sirena. Jedan se od provalnika napola ustao, ali baš je ta-
da Marjorie ušla u bolnicu da se nađe s Fleur licem u lice, pokraj kreveta onoga... kako se
zove... Napetost je bila jedva podnošljiva. Netko nam lupa po ulaznim vratima ko luđak.
"Tko je?" pitam ja. "Je li to onaj koji je otišao u Australiju?"
"Ne, to je Irenin očuh, šššš!"
Vrata se izvale prema unutra, a mi postasmo nejasno svjesni uniformiranih likova koji su
nam se uvukli u sobu i poredali uza zid nama iza leđa.
100
"Tko su ovi?" upita jedan od policajaca. "Je li to Hollyn muž – Valova žena?"
"Tišina!"
Na kraju, Fleur se odbije pomiriti s Marjorie i ode njegovati Anninog brata, nastavak
drugi tjedan.
Odlična epizoda.
"Mislim da Fleur nije u pravu", primijeti šef policije. "Hoću reći, kad je već Marjoire na-
pravila tu gestu, morala je pokojne prepustiti pokoju. I to pored smrtne postelje njezinog
brata!"
"Ma pustite vi to, Marjorie je samo pokušava ucjenjivati", reče jedan od naših provalnika
s vrata, "a uzgred, on joj i nije brat. On je Vicin muž, onaj koji je unajmio detektive."
"Svašta!", viknem za njim. "Pa taj je još prošli petak otišao na Daleki istok."
"To je, dopusti, bio Wilfred, pjesnik", ispravi me moja žena. "Ti ih nikad nećeš naučiti
razlikovati?"
Zbilja, kao da nemam drugih briga. A ona sama je cijele dvije epizode mislila, kao zadnja
budala, da je taj tip s balonima koji je otišao boriti se s Burima bio Jolyon mlađi. Od nje
sigurno neću naučiti ništa o Forsytovima, siguran sam!
101
Varalica Zezi
Renana brzo raste. Već ne nosi pelene, premda je još uvijek ovisna o dudi. Naš liječnik
kaže da ne brinemo, sve bebe navuku se na dudu u periodu između zadnje bočice i prve
cigarete. Po njemu, dude su samo supstitut za majku, mada većina majki za koje ja znam
nisu od roza plastike sa žutom gumom u sredini. Ipak, ako doktor tvrdi da je to normal-
no...
Jedino što nas stvarno brine je to što se kod Renane ne radi o bilo kojoj dudi – radi se o
točno određenoj dudi, koja se zove Zezi.
Nama odraslima Zezi je savršeno obična duda, jednostavni masovni industrijski proiz-
vod za bebe, ali naša kćer odbija i dotaknuti bilo koju drugu. Kad joj god pokušamo po-
dvaliti neku Zezinu dvojnicu, ona je s gađenjem ispljune nakon prvog zalogaja i počne
vrištati, udarati po namještaju, bacati stvari naokolo, pa stane psu na rep i viče. Poput
Amira, i ona je riđokosa.
"Zezi!", vrišti ona. "Zezi! Zeziiiii!..."
Naravno, mi smo svi već bili na rukama i koljenima, od prvog "Zezi", grozničavo tražeći
izgubljeno blago. Onaj koji Zezi pronađe osjeća se kao Kolumbo kad je povikao "Zem-
lja!", jer se Renana tad odmah smiri i baci se na zadovoljno dudanje, dok se mi iscrpljeni
srušimo oko nje.
"To je znak", kaže naš liječnik, "da djetetu fali roditeljske ljubavi."
To je laž, jer Renanu jako volimo, barem dok ne vrišti. Sve ovisi o Zezi. Imamo Zezi –
imamo mir. Nemamo – nemamo. Kad smo god navečer u gostima kod prijatelja, žena se
smrzne kad telefon zazvoni da to nije babysitterica koja javlja da ne može pronaći Zezi i
da je Renana crvena u licu. Kad se to dogodi, odmah jurimo kući, preko mrtvih tijela de-
setaka prometnih policajaca, pa izludjelu dadilju zateknemo kako je okrenula kuću na-
opako u potrazi za odbjeglom Zezi.
"O Bože", najbolja supruga na svijetu s vremena na vrijeme uzdahne, "što ako se Zezi jed-
noga dana izgubi..."
O tome je najbolje niti ne razmišljati, kao i o nuklearnom ratu. Ono što nas zbilja zbunjuje
je pitanje: kako Renana zna da je Zezi – Zezi?
Jednoga sam se dana iskrao iz kuće sa svetom dudom, pa je odnio u ljekarnu u kojoj sam
je kupio. Tražio sam potpuno istu, iste boje, iste veličine, čak i iste godine proizvodnje,
pretpostavivši da i dude, poput vina, možda imaju bolje i lošije godine. Ista apotekarka
dala mi je istu dudu, stavio sam je u isti džep i otišao doma istim ulicama.
Lažna Zezi odletjela je preko sobe:
"To ne Zezi!"
***
102
Moja žena misli da je razlika u istrošenosti. Istina je, Zezin gumeni dio je – ispričavam se
na izrazu – pozelenio od gnjileži. Možda zbog toga ima poseban ukus, ali da ste vidjeli
apotekarkin izraz lica kad sam je pitao prodaje li rabljene dude. I onda smo odlučili sami
izvesti proces truljenja u improviziranom kućnom laboratoriju. Kupili smo malo cijano-
vodične kiseline i takvih stvari, te stavili nekoliko duda-zamoraca da se namoče u otopi-
ni, pa je guma pozelenjela u lijepu maslinastu boju, ali je postala posve nejestiva. Renana
je našu igru prozrela čim ih je stavila u usta...
Doktor joj je prepisao sredstvo za umirenje, pa smo kupili veliku bocu kapi, no ni to nije
koristilo. Jedne je noći, na primjer, naša babysitterica nazvala u panici, pa smo odjurili ku-
ći i vidjeli da je Zezi nestala s posebne kukice na koju smo je svako jutro vješali.
"Zezi!", jaukala je najbolja supruga. "Netko ju je drpio!"
Prvi je sumnjivac bio mljekar, ali on je gorljivo poricao. Isto i Rafi, Amir, spremačica, po-
štar i Felix Selig, a baš kad smo htjeli telefonirati Grampsovima, koji su isto bili u kući
toga dana, Zezi se pojavila među oprugama naše druge najbolje fotelje.
"Ali kako je za Boga dragoga tamo dospjela?", reče žena podižući oči prema nebu. "Ne-
besa, kako?"
Pitali smo vodoinstalatera Stucksa zna li za neki posebni Geigerov brojač ili nešto takvo,
s čime se može detektirati nestale dude, a on je rekao da ne zna, ali nas je pitao zašto um-
jesto toga ne uzmemo psa od jedinice za suzbijanje droge, jer oni mogu sve nanjušiti.
Netko drugi nam je preporučio jedan od onih malih predajnika kojega imaju piloti, koji
čine bip-bip kad pilot iskoči padobranom. To se učinilo kao dobra ideja – ali kako ga pri-
čvrstiti na Zezi? Najpraktičnije bi bilo privezati Zezi za krevetić, ali naš se liječnik nije
složio:
"Dijete bi se moglo zadaviti", rekao je. "Dajte joj samo malo više ljubavi."
"Ephraime", upozorila me supruga, "ja imam osjećaj da polako silazim s uma."
Počela je imati užasne noćne more. Sanjala bi da nam je kroz kuhinju u kuću ušao mra-
vojed, da je zgrabio Zezi i utekao u najgušću afričku džunglu, te da je više nikad nije
pronašla, možda zato što nije znala kako točno mravojed izgleda. Imala je i vizije kako je
duda sama utekla, kao u onim crtićima na televiziji: hop-hop-hop, i ode Zezi preko zi-
da... Stravično!
A onda smo otkrili Zezinu mračnu tajnu.
Ta večer je počela uobičajeno: u sedam sati žena je otišla do našeg novog čeličnog sefa,
umetnula ključ, okrenula bravu i izvadila Zezi. Onda je Renanu stavila u krevet, stavila
joj Zezi u usta, izašla i zaključala vrata. Zezi je tada bila osigurana na 20.000 lira. Nije da
novac može nadoknaditi gubitak te odvratne, bolesno zelene dude, ali ipak...
Ja sam tada ustao i pogledao kroz ključanicu.
"Ženo", zvao sam je nježno, "dođi!"
Kroz ključanicu smo vidjeli kako se naša mala Renana tiho izvlači iz kreveta, ide do kau-
ča i gura Zezi duboko ispod tapecirunga. Onda se odgegala natrag, popela u svoj krevet
i počela vrištati...
Ispustili smo uzdah olakšanja: dakle, dijete je zdravo ko dren, nema nikakvih komplek-
sa, nije zaljubljena u nekakvu dudu, nego nas naprosto muči zato što je to zabavlja. Naš
je liječnik rekao da je to često kod djece njezine dobi, te da vjerojatno ukazuje na manjak
roditeljske ljubavi. Prepisao je još jednu bocu kapi za smirenje, ali bez učinka – i žena i ja
do tada smo već bili razvili toleranciju na taj lijek.
103
Visinske pripreme
Renana je drago dijete. Ima nešto posebno u njoj. Teško je još uvijek reći što bi to točno
bilo, ali nešto ima. Mora biti. Bilo kako bilo, dok sva druga djeca trpaju sve živo u usta,
skaču na stvari i gnječe ih, Renana nikad ni na što na što položi ruke ne primjenjuje silu,
nego to jednostavno baci kroz ogradu s balkona na drugom katu. Svakoga dana kada
oko podneva dođem kući neko vrijeme provedem kupeći sirote stvari pobacane po ploč-
niku ispred naše kuće. Koji put mi i susjedi daju ruku, pa pokupe knjige, soljenke, naliv-
pera, pepeljare, bešteke, tranzistore, ploče koje su svoje odsvirale, cipele, satove, pisaće
mašine i druga iznenađenja. Oni, susjedi, pozvone nam na vrata ruku punih padalina, pa
pitaju:
"Zašto sve ove stvari dajete bebi?"
Dajemo, a? Kao da ih beba ne može uzeti sama! Ona je vrlo napredno dijete, naša Rena-
na. Crtica na dovratniku – ako se pero drži pod blagim kutem – dosegla je 70 centimeta-
ra, pa ne treba biti jako pametan da se zaključi da s podignutim rukama može doseći bilo
što u visini od 95 centimetara.
"Ephraime", reče mi stoga najbolja supruga na svijetu, "opasna zona je sve ispod metra..."
I tu nam je životni standard počeo rasti.
U munjevitoj akciji sve staklo i porculan u dnevnoj sobi premješteno je na klavir. Donje
police na regalu s knjigama evakuirane su, a izbjeglice su smještene u brda. Naša kristal-
na zdjela za voće dobila je povlašteni status na vrhu kredence. Cipele smo posakrivali
među posteljinu. Moji su papiri bili pažljivo posloženi na hrpu na sredini mog radnog
stola, tako da su Renanine nemirne ruke mogle doprijeti samo do ruba stola, pa je ostala
uskraćena za balkonsku literaturu.
"Ho-ho", iskreveljili smo se svome potomku s tračkom poruge, "nema ništa više za baciti,
a?"
Renana je zaškripala zubima i odlučno počela rasti. Bila je poput one stare Darwinove
žirafe koja je morala produžiti vrat da dosegne vrhove drveća. I naša se kćer protezala,
protezala, protezala – dok je nakon nekoliko tjedana samo par centimetara nije dijelilo od
ključeva kredence (jedan metar, tri centimetra).
"Ephraime", reče djetetova majka, "dobavi li ključeve, ja se selim..."
Ona se uvijek seli čim nešto pođe kako ne treba, premda priznajem da je budućnost zbi-
lja izgledala sumorno. Bili smo osobito osjetljivi po pitanju telefona, koji je oduvijek mir-
no stajao na svom malom stoliću. Bio je to isto tako prilično čvrst i solidan stolić, ali is-
pod olimpijske norme. Renana se jednom, u trenucima opuštenosti, do njega dogegala,
povukla spravu na razinu poda i onda vikala u ostatke:
"Alo! Alo! Alo!"
Njezina se majka žurno uključila u okršaj, zgrabila Rrenanu, udarila je po guzi i vikala:
104
"Na, na, na! Ne dirati telefon! Ne telefon! Na, na!"

Rezultat je bio da je naše bistro dijete prestalo vikati "Alo! Alo!" u ostatke, te se prebacilo
na "Nanana!" Kako to nije bilo neko posebno poboljšanje, uzeo sam nekoliko debelih
svezaka enciklopedije, od A do C, i stavio ih ispod telefona da mu podignem doseg. Ne-
ću nikada zaboraviti posljedicu tog nepromišljenog poteza, koja se dogodila kad sam je-
dnoga dana išao doma i sapleo se preko "Aardvark-Barcelona" na pločniku. U hipu mi je
bilo jasno da telefon ne radi... I naravno, našao sam ženu kako nariče nad grobljem krho-
tina.
"Ovo je kraj", šapnula mi je obnevidjelih očiju. "Renana koristi jastuke!"
Dijete je posve samo otkrilo Jeffersonov zakon, koji kaže da se "tijelo uzdiže upravo pro-
porcionalno predmetima koje stavi ispod svojih nogu." Za sada je koristila samo jastuke s
kauča: dva su je, otkrila je, podizala do uzvišenih vrhunaca, metar i 43 centimetra...
Na-na-na, naš je životni standard opet porastao.
Pribor za pisanje i dragocjeni rukopisi preselili su u mini koncentracioni logor na klavi-
ru. Ključeve smo povješali na posebne kuke u stratosferi, ne bi li tamo bili sigurni od na-
šeg borca s jastucima. Radio nam je u hi-fi kvaliteti svirao s vrha kredence, a naše su bilj-
ke penjačice puzale po karniši poput babilonskih visećih vrtova. Ipak, dječak kojega smo
plaćali da nam po pločniku kupi naše blago još bi uvijek trznuo konopcem otprilike sva-
kih 15 minuta, što nam je bio znak da gore povučemo košaru punu projektila. Život je
postao jako kompliciran. Sva naša imovina bila je poslagana na klaviru, a ako smo željeli
telefonirati iz ormara, morali smo se popeti na čajna kolica...
"Bože blagi", uzdisala je žena jedne besane noći, "što će tek biti za par godina..."
Pretpostavljam da će Renana kad odraste postati košarkašica. Bilo kako bilo, sljedeće jut-
ro sretnem vani svog susjeda Felixa Seliga s akvarelom oko vrata. To umjetničko djelo
prikazuje neku izraelsku luku u delikatnim ljubičastim i purpurnim tonovima, a Seligo-
va je glava virila točno kroz trup teretnog broda. Nije mogao govoriti. Balkon je na dru-
gom katu.
"Da", kažem ja, "beba raste."
Unutra sam našao ostatke svoje žene blijede kao krpa:
"Ephraime", šapnula mi je, "ona... ona se... penje... na stolice..."
Hoće reći da je dijete sada otkrilo i Hegelov Zakon stupnjevitog napredovanja, pa ga je
samo prilagodilo svojim potrebama: popela bi se na jastuk, s jastuka na rub kutije sa ši-
vaćim priborom, od tuda na stolicu, a sa stolice na naše živce. Životni nam je standard
stoga narastao do neslućenih visina, pa se možda jedino SAD može uspoređivati: 160
centimetara!
Za početak, moj je pisaći stol otišao na klavir. Ovu priču, na primjer, pišem na visini od
180 cm iznad razine tepiha. Istina je, glava mi lupa o strop, ali ovdje gore zrak je svjež.
Ljudi se na svašta naviknu, a djeca život ispunjavaju raznolikostima. Telefonira se s naj-
više žbice ljestava koje smo kupili posebno za tu namjenu. Jedemo na vrhu ormara u ob-
lacima. Kažu nam da je to jako zdrav način života: natrag na drveće. Polako učimo kako
hodati po stropu... Renana raste.
Na-na-na.
Prošle je noći žena, peglajući negdje na visoravni, ispustila prigušeni krik:
"Ephraime!" – drhtećim prstom pokazivala mi je dolje na Renanu – "Gledaj!"
105
Dijete se penjalo po ljestvama, jedan po jedan evolucijski korak. I to je bilo to. Moj život
je bio lijep, drago mi je što sam vas sreo, ali postoje granice. Odbijam biti pjesnik s gla-
vom stalno u oblacima. Zamolio sam ženu da ona nastavi pisati i da me obavijesti kad
Renana odraste. Do tada, živjet ću prizemljeno.
106
Maksimalizam
Jednog sretnog dana Renana je bacila dudicu Zezi kroz balkonsku ogradu i pad ju je
ubio, na što je Renana potpuno odustala od duda, a ja sam baš pomislio da je našim ne-
voljama došao kraj kad je najbolja supruga odlučila da djeca žele psa.
"Grom i pakao", rekoh ja. "Ne opet! Mislio sam da smo s tim gotovi..."
"Samo na probu", žena će. "Za djecu."
"Da, da, a onda ćemo se vezati s njim i gotovi smo..."
Žena je potom razgovarala s djecom, s rezultatom da su Amir i Renana došli, sjeli mi na
koljena i počeli ovako – tatapastatapastatapas. Odlučio sam se djelomično im izaći u su-
sret:
"U redu", rekoh ja. "Pas. Koja vrsta?"
"Čistokrvan", rekla je moja žena. "S pedigreom."
Odmah mi je bilo jasno da se već konzultirala s nekima od vlasnika pasa u susjedstvu.
Također sam odmah shvatio i smisao zlobnih osmjeha koje sam im opazio na licima kad
su me pogledali.
"Neću neku veliku zvijer koja će nam uništiti kuću", nastavila je supruga svoj brifing, "a
ni nekog malenog – oni su glupi. Ne smije biti premlad, zbog pišanja po kući. Ni prestar.
Stari psi imaju astmu. Zato je pedigre toliko važan, svakako mora imati roza desni, ravne
noge i ravnu dlaku. Ne želim kovrčavog psa. Znači, slušaj, nabavi nam psa koji je poslu-
šan, koji jasno i glasno laje, ali je miran, i ne grize i ne žvače tepihe, i nikako ne kujicu, jer
one se svako malo tjeraju. A ni muškoga jer oni stalno ganjaju kujice. I naravno, ne nekog
preskupog, nego pravog čistokrvnog s dobrim podrijetlom, jer su samo takvi vrijedni
novaca koje za njih daš..."
"Dobro", odgovorim ja, "ako si sigurna da djeca to hoće..."
"Da. Sad idi, i upamti – širom otvori oči i nemoj odmah kupiti prvog psa kojega ti ponu-
de..."
***
Navučem kaput i odem u grad širom otvorenih očiju. Putem svratim do pošte kupiti
marke, te stanem u red iza nekog čovjeka s gadnim kašljem, koji je zapazio moj zamišlje-
ni izraz lica i pitao me tražim li možda psa, jer on baš ima jednoga u vrtu, odmah tu iza
ugla kod pošte. Odem s njim. Ispostavilo se da je pas malen i kovrčavi, savijenih nogu, te
da ima onaj nekakav crni nos s mnogo crnih točkica. Ležao je u staroj kutiji za cipele i
žvakao svoj rep, ali čim nas je vidio, skočio je i počeo mi s tekom lizati gležnjeve. Odmah
sam se s njim vezao.
"Kako se zove?", pitao sam.
"Pojma nemam", reče čovjek kašljući. "Želite ga?"
"Je li čistokrvan?"
107
"Čistokrvan?", plane čovjek. "Slušaj, prijatelju, ovaj je pas proizvod oko dvanaest različi-
tih vrsta, pa ako to nije čistokrvno, ja ne znam što jest. To je pas, laje, što više hoćete? Da-
kle, uzimate li ga ili ne?"
Postao je nestrpljiv, pa rekoh 'da'. I ja sam se odmah vezao s tom životinjom, kako rekoh.
"Koliko tražite za njega?"
"Ništa. Samo ga nosite."
Umotao je mješanca u novine, gurnuo mi ga u ruke i pokazao nam izlaz, no nisam dale-
ko stigao kad sam se sjetio žene i ukopao se kao mrtav. Ovo – sine mi kroz glavu – baš i
nije pas o kakvom smo razgovarali pred samo deset minuta. Ne! I ako se sad pojavim s
njim, obojica ćemo letjeti niza stepenice. Pogledam još jednom svoju akviziciju; leži laga-
no drhteći, samo mu vršak nosa viri iz loših vijesti. Nos mu je, sad tek vidim, upravo roza
boje s crnim točkama. Ne, ovo mi kod kuće neće proći. Moram prvo pripremiti teren.
Trebat će mi malo vremena.
Požurim nazad kod g. Kašlja.
"Ne mogu sad ići doma"; slažem. "Vratit ću se po njega popodne, ili kasnije."
"Gledajte", reče g. Kašalj. "Ja vam mogu i platiti koju kintu..."
"Ne, ne, već sam se uz njega vezao. Vratit ću se, ne brinite."
***
"I?", upita žena. "Jesi nešto našao?"
Je li zbilja mislila da ću na to pasti?
"Draga moja", rekoh namršteno, "ne kupuje se pas kao što se kupuje kilo jabuka. Vidio
sam par škotskih terijera i jednog setlera, ali mi se njihov pedigre učinio klimavim..."
Nisam bio posve siguran postoji li "setler", ali zvučalo je dobro. Kad smo već kod toga,
što zapravo točno znači 'pedigre'? Rasa? Leglo? Nešto što ima veze sa stopalima, s pedi-
kurom?
Najbolja je supruga, u svakom slučaju, bila zadovoljna. Trudio sam se oko psa, nisam ku-
pio prvog mješanca na kojega sam naišao. Složila se.
"U pravu si", rekla je. "Polako, ali sigurno. Ne kupujemo psa svaki dan, na koncu konca."
"A-ha", rekoh ja, "vidio sam neke oglase u novinama. Sutra ću pustiti pipke."
***
Sljedećeg sam jutra otišao do plaže, kupao se, sunčao i gledao paradu bikinija sve do po-
dne. Na putu prema kući na brzinu obiđem svog psića u vrtu. Bio je jako veseo što me
vidi i cijelog me je izlizao, ali primijetio sam nešto neobično i u vezi njegovog jezika. Bio
je nekako ukršten. Ovaj pas u sebi očito nema ni kapljice plave krvi. Bio sam posve lud
kad sam samo i pomislio da se s tim mogu provući.
"Sutra", rečem Kašlju, "prva stvar ujutro. Sutra se svi cijepimo protiv bjesnoće, pa ćemo
prekosutra biti za njega spremni..."
***
"Ti oglasi nisu vrijedni papira na kojemu su tiskani", požalim se ženi. "Nemaš pojma ko-
liko su mi mješanaca danas pokušali podvaliti."
"Ipak", reče žena, a ja osjetim bljedunjavi tračak sumnje u njezinom glasu, "ipak, što si
točno vidio?" Zaboravila je da sam ja pjesnik?
108
"Vidio sam jednu nelošu jorkširsku pudlicu u Ramat Ganu", rekoh joj zamišljeno, "ali cer-
tifikat mu je samo za četiri generacije. Imao sam osim toga dojam da je u obitelji bio i koji
slučaj incesta."
"A što ti očekuješ?", žena će. "To je kod pasa normalno."
"Ali nije kod mene! Ja želim ili sve ili ništa, a kada kažem pedigre, mislim pedigre!"
Znam se ja prilagoditi situaciji kao i svatko drugi.
Najbolja me je supruga pogledala s neuobičajenim izrazom u očima. Respekt, sigurno!
Divljenje?
"Sasvim si u pravu", uzdahnula je. "A ja sam mislila da ćeš nam dovesti prvog mješanca
kojega vidiš..."
"Baš dražesno!", kažem ja ljutito. "U braku smo evo već dvanaest godina, a ti me tako
slabo poznaješ! Pa, za tvoju informaciju, sutra idem skroz do Haife posavjetovati se s
doktoricom Menzel. Da, onom dr. Menzel, najpoznatijom stručnjakinjom za psogenealo-
giju..."
Sljedeće jutro uzmem auto, parkiram ga pred poštom, pa odem do vrta vidjeti Maksa,
koji mi je skočio u ruke od veselja čim sam se prišunjao njegovoj kutiji. Odlučio sam ga
naučiti nekoliko trikova, poput skakanja preko prepona, hvatanja lopova i sličnog, ali
nije bio baš neki učenik. Na trenutak sam čak zažalio što sam se toliko uz njega vezao.
Povrh svega, iznenada se pojavio g. Kašalj i počeo urlikati da će baciti prokletu beštiju na
ulicu ako je odmah ne uzmem.
"Oprostite", upitam ja. "Rekli ste je?"
"Ga, je, u čemu je razlika?", reče taj idiot. "Samo kučku nosite odmah!"
I Maks mi je uputio upitni pogled, a od mahanja joj je umalo otpao rep:
"No?", govorile su njezine oči. "Zašto ne idemo?"
"Radim na tome", vratim joj znak. "Radim na tome."
***
Kod kuće utonem u fotelju, mrtav umoran nakon duge vožnje.
"Bio sam kod dr. Menzel", podnesem izvještaj, "i pokazala mi je nekoliko zbilja lijepih ži-
votinja. Ali čistokrvnih? Baš skroz? Nekako sumnjam, lagano..."
"Malo si previše izbirljiv", prekine me najbolja supruga. "Nitko nije savršen, znaš."
"Nije me briga", kažem joj odlučno. "Ne pristajem ni na kakav drugi izbor, i gotovo. Za-
pravo, odlučio sam naručiti neku zbilja plemenitu životinju iz inozemstva. Čuo sam za
jednog slavnog štenara u Švicarskoj..."
"A kol'ko će to koštati?"
"Ne pitaj! Već sam jednoga odabrao – bjeličastog patuljastog šnaucera s korijenima u do-
ba Fridriha Velikog s očeve strane, a njegove ekselencije von der Stuchholza s majčine
strane. Pravi daltonistički aristokrat!
"Dobro", reče žena malo umorno, "u redu."
Sljedeća su tri dana bila najteža u mojoj diplomatskoj misiji. Kašlju sam rekao da želim
da Maks bude rođendanski poklon mojoj curici, pa ga zamolio da je pričuva još samo
nekoliko dana. On nije rekao ništa, samo je uzeo Maks i bacio je za mnom preko ograde.
Uzeo sam je u ruke, poškakljao je po ušima da je malo oraspoložim, a onda je bacio na-
trag u vrt i pobjegao.
109
"Zamolio sam ih da zadrže Maksa jedan dan na aerodromu", kažem svojoj ženi, "dok
nam njegovu biografiju pregleda Veterinarski institut u Jeruzalemu."
"Postaješ pravi snob", promrmlja žena, ali primijetio sam da joj otpor slabi. Sljedećeg sam
jutra Maks našao kako me čeka na uglu, jadno cvileći. Bešćutni nečovjek izbacio ju je iz
kuće i vrta, između dva napadaja kašlja. Kupio sam jadnici lijepu novu ogrlicu s mnoš-
tvom mesinganih gumba, pa je odveo kući.
"Ravno iz Švicarske", predstavim je, "Maks!"
Obitelj je pogleda sa strahopoštovanjem: pravi švicarski patuljasti šnaucer, pršti od pedi-
grea, kraljević među psima.
"Lijepo", reče žena. "Slatko. Zbilja se isplatilo čekati."
Eto, i ona se već uz njega vezala. Ona je zbilja lijepa, naš Maks. Rep joj maše kao metro-
nom, a oči joj sjaje s tolikom inteligencijom da ponekad imate osjećaj da će svaki čas pro-
govoriti. Ali iskreno, draže bi mi bilo da i dalje šuti.
110
Pseća škola
Nije trebalo dugo da se Maks udomaći, a sad nas je već sve držala u šaci. Počelo bi s ra-
nojutarnjom inspekcijom, kad bi se popela na naše krevete, dobro nas izlizala, a onda
prešla na žvakanje posteljine. U ovo malo vremena koliko je s nama, naša je patuljasta
šnaucerica već požderala desetak papuča, par tepiha, tranzistor i dva krimića. Kad je
prešla na moj radni stol, odlučio sam konačno stati tome na kraj i prognao sam je u dvo-
rište. Od tada joj više nije dopušteno ulaziti u kuću, osim po danu i po noći.
"Ephraime", rekla je zbog toga najbolja supruga na svijetu, "jesi li siguran da je mi dobro
odgajamo?"
Po tom sam pitanju i sam imao pokoju dvojbu. Naša čistokrvna mješanka najveći dio
svog slobodnog vremena provodi izvaljena na najmekšoj među našim foteljama. Veselo
maše repom svakom strancu koji dođe do vrata, a laje samo kad najbolja supruga počne
svirati klavir. Povrh toga, djeca je šopaju čokoladom i keksima, pa sada izgleda kao beba
nilskog konja više nego kao patuljasti šnaucer. Tepih u dnevnoj sobi koristi za pišanje – a
i ono veliko. Sve u svemu, moram priznati da je malčice razmažena.
"Slušaj", rečem ženi. "A da je pošaljemo u školu?"
Ta mi je ideja pala napamet kad sam vidio Zulua, crnog ovčara koji dvaput dnevno šeće
pokraj naših prozora, uz nogu Dragomiru, dreseru pasa.
"Noga!", zalaje Dragomir s vremena na vrijeme. "Sjedi! Čekaj!"
I ta ga velika glupa životinja sluša poput stroja, pa sjedne, čeka i nosi na zapovijed. Sra-
mota, eto što.
"On tu jadnu životinju pretvara u robota", smatra najbolja supruga. "Običnog robota bez
duše!"
Pogledamo Maks, našu vlastitu Maks, zauzetu komadanjem ručno vezenog jastuka ne bi
li vidjela što ima unutra, dok perje leti na sve strane. Na koncu je opet obavila veliku na-
sred dnevne sobe.
"Pa dobro", reče žena oborenog pogleda. "Možda bi ipak mogao otići do tog Dragomira."
Taj Dragomir je kršan momak u najboljim godinama, koji razumije pseći jezik poput
mudrog kralja Solomona na vrhuncu moći. No, malo manje tečno barata ljudskim jezi-
cima, premda sam čuo da dosta dobro govori svoj materinji hrvatski.
"Šta ovo?", upitao je Dragomir kad sam mu predstavio Maks. "Di s' ovo našo?"
"Pustimo sad to", rekoh malko uvrijeđen. "Poanta je da je ona sad tu, a mi bismo htjeli da
je vi dresirate."
Dragomir zgrabi Maks za vrat, podigne je do razine svog lica, pa pogleda ravno kroz
nju.
"Kako je 'ranite?"
111
Rekoh mu: juhom, pečenom govedinom i tjesteninom, i jagodama za desert. Također i

džemom, lisnatim tijestom ili kokicama, kad poželi užinu.
"Loše", Dragomir će. "Pas dobi hranu jedan put na dan – i dosta. Di pas radi nuždu?"
"Po kući", zlobno je odam. "Na tepihu. Nikad u vrtu. Pitam se zašto?"
"Kažem ja ti: pas uvijek radi nuždu na isto mjesto gdje prvi put, radi miris", objasni mi taj
veliki čovjek. "Koliko mnogo često to napravila u kući?"
Malo se zbrajam u glavi: Maks se opogani otprilike svaka dva sata, dakle u tri mjeseca to
bi bilo...
"Negdje oko 500 puta."
"Bog dragi!", uzvikne Dragomir. "Moraš prodat taj pas."
Objasnio mi je zašto. Čini se da smo u samo tri mjeseca uspjeli uvjeriti Maks da joj je naš
vrt kuća, a da joj je naša kuća zahod.
"Molim vas, učinite nešto!", preklinjao sam Dragomira. "Pokušajte je spasiti! Platit ću
vam koliko god treba!"
"Prije sve, ti veže pas", naredi mi dreser. "Ja ti nabavim jaki lanac."
Maks pogleda Dragomira s obožavanjem i stane mahati repom kao luda. Tko je ono re-
kao da su mali psi pametni?
Dragomir se sutradan pojavio s teškim željeznim lancem – valjda maznutim s nekog
broda – pa prelomio dršku od naše metle preko koljena, zabio je u zemlju na suprotnom
kraju vrta, pa za nju privezao našu malu Maks.
"Evo", naredi nam, "ovako stoji cijeli dan! Jedan put na dan dobije jest. Niko ne ide blizu
nje."
Srca nam se slome.
"Ali plakat će", slabašno protestiram. "Navikla je da su ljudi oko nje. Plakat će..."
"Pusti je", Dragomir Dragon će. "Nema cile-mile."
Taj je Dragomir zastrašujuća osobnost, ali ima tone i tone autoriteta. Svejedno mi se nije
sviđao. Za početak, zubi su mu bili žuti.
Upravo ih je iskezio prema meni, pokušavajući me još jednom uvjeriti da će za sve upet-
ljane stvar biti lakša ako Maks prodamo. Ona ionako nije patuljasti šnaucer, tvrdio je,
nego u najboljem slučaju patuljasti schnnorrer 21, pa zašto na nju trošiti pare. Zakunem se
svime što je sveto da ćemo se doslovno držati njegovih uputa, učiniti sve što nam kaže,
samo da nam je ne odvede.
"Okej", složio se. "Onda iljada i po lira odma unaprijed."
Maks počne zavijati u svojim okovima. Napokon je nešto primijetila.
Do tog popodneva, svi smo zavijali. Djeca su vidjela da će Maks svisnuti u svom vrtnom
egzilu, srca su im se slamala zbog nje. Izgledala je tako jadno, tako usamljeno, tako izda-
no. Na kraju Renana jecajući istrči vani i legne na zemlju pokraj Maks, kako bi pokazala
solidarnost. Amir, koji je stariji i pametniji, preklinjao me je da pustim psa samo na krat-
ko, ali ja sam bio nepokolebljiv:
"Žao mi je", rekao sam. "Dobio sam upute."
"Samo deset minuta?", molila je najbolja supruga. "Pet minuta?"
21 Jidiš: prosjak, žicar.
112
Na kraju sam se smekšao. Dobro, pet minuta i ni sekunde više. Maks uleti u kuću kao
oslobođeni Prometej, pa nas sve tako izliže da nam je umalo odrala kožu. Tu je noć pro-
vela u Amirovom krevetu, uljuljana skupa s njim pod pokrivačem, hraneći se grožđica-
ma i cipelama. Sutra ujutro nazove Dragomir:
"Kako pas preko noć?"
"Okej", rekoh ja. "Dobro. Odlično."
"Ona lajala?"
"Nek laje."
Maks mi se šćućurila na prsima, naćulivši jedno uho prema telefonu i igrajući se s mojim
naočalama. Dragomir ponovo objasni da je od životne važnosti strogo se držati pravila,
osobito u početku, držati Maks vezanu, hraniti je jednom dnevno, i ne približavati joj se,
ni blizu.
"Naravno", rekoh ja. "Apsolutno. Gledajte, gospon Dragomir, na obrazovanje ovog psa
potrošio sam cijelo bogatstvo. Neću to sad valjda sad sam sve upropastiti."
Dragomir je shvatio poantu i bio zadovoljan. Poklopim slušalicu, izvučem telefonsku
žicu Maks iz zubiju, pa sjednem raditi uz uzdah olakšanja.
Oko podneva u kuću uleti Amir, sav zadihan:
"Brzo!", vikne. "Dragomir!"
Zgrabimo Maks na klaviru, odjurimo s njom u vrt i svežemo je lancem. Dok je dreser sti-
gao, mi smo svi već sjedili za stolom i pristojno ručali.
"Gdje pas?", upita Dragomir.
"Pa gdje bi bila?", žena će. "U vrtu gdje joj je i mjesto."
"Dobar", reče on. "Ne pustiti."
Nikad, rekosmo, za koga on nas smatra, pa smo prema propisima držali Maks u okovi-
ma dok on nije otišao, a onda smo je pustili, taman na vrijeme za puding. Maks je bila
presretna, premda zbunjena. Nije baš najbolje razumjela ovaj novi režim, zašto je mora-
mo ščepati i vezati za štap kad god svrati to veliko čudovište, a onda je puštamo natrag u
njezin zahod čim on ode. No, stvar je funkcionirala, te se ona nakon otprilike tjedan dana
na sve to posve navikla i sama bi otrčala u vrt čim bi čula kako dolazi Dragomir. A i ja
sam pronalazio mnogo kreativnog zadovoljstva u izmišljanju svojih izvještaja o napretku
za Dragomira. Onoga dana kad je Maks povukla stolnjak sa stola, zajedno s posuđem i
svim ostalim, čak smo Dragomiru povećali plaću, ne bismo li si olakšali savjest.
A onda je Dragomir počinio najveću pogrešku u svom životu. Došao je navečer.
Opet je sve počelo od Zulua: ugrizao je poštara za nogu pa su Dragomira pozvali da ma-
lo s njim porazgovara. Dragomir se onda sjetio da, obzirom da je već u susjedstvu, može
svratiti i do nas. Ušao je u vrt, zatim kroz kuhinju ušao u kuću, pa produžio ravno u
dječju sobu. Tamo je pronašao Maks u Amirovom naručju, sjedili su na krevetu, gledali
TV i zobali kikiriki.
"Jel ovo vi zove vrt?", zaurla Dragomir. "Jel ovo vi zove vezan?"
"Oprostite ", reče Amir i zaroni pod pokrivač. "Nismo vas očekivali..."
Ja uteknem u kupaonu, uskočim pod tuš i počnem pjevati iz sveg glasa. Najbolja supru-
ga, međutim, raširi krila i poleti:
"Do vraga s tim vašim vrtom!", vikala je ravno u lice krupnom siledžiji. "Maks nije zatvo-
renik, čujete li, ona je pas! A mi na svom posjedu ne želimo koncentracioni logor!"
113
"Vi glupi", primijeti Dragomir hladnokrvno. "Ona sad uvijek činiti unutra."
"I? Pa ja za njom čistim, ne vi!"
I od tada pa zauvijek Maks sasvim legalno leži u našim foteljama, a bijesna žena za njom
čisti. I jede juhu i čokoladu, cijelo vrijeme je mazimo, i nuždu vrši posvuda, nema vrta,
nema lanca, nema ničeg.
114
Pasja toplina
I onda je došao dan kada je Maks iznenada počela pokazivati neprirodno zanimanje za
pse. Svako malo bi skočila na prozor, mahnito mašući repom i dvosmisleno štekčući. Po-
gledam vani, kad imam šta vidjeti: skupili se svi psi iz susjedstva i pokušavaju pogledati
unutra. Zulu, crni ovčar koji živi malo dalje niz ulicu, već je izveo desant na naš trijem i
pokušava razvaliti rolete.
Dragomir nam riješi tu misteriju: "Za šta vi tolko frka?", reče on mojoj ženi. "Kuja je to-
pla."
"Šta?", upita žena. "Kako to mislite – topla?"
"Ljubav, ljubav", objasni joj Dragomir. "Ona oće ono."
Naravno, znamo na što je mislio. Čini se da ljetna toplina izaziva i druge vrste topline, a
Maks je slijedila prirodne signale, da se blago izrazim. Čak su i djeca shvatila da naš pas
prolazi kroz nekakvu krizu.
"Tata", upita me Amir, "zašto Maks toliko želi vani s tim psima?"
"Sine", odgovori mu tata, "hoće se igrati."
"Zbilja?", reče Amir. "A ja sam mislio da se hoće seksati."
Upotrijebio je zapravo jednu drugu riječ, ali neću je ponavljati, bez obzira što su mi ži-
votne istine baš ovaj čas na kućnom pragu, da tako kažem. Nije prošlo dugo, a broj obo-
žavatelja pred kućom toliko je narastao da se iz kuće više nije moglo izaći ako se pretho-
dno ne naoružate metlom. Psi su preskakivali vrtnu ogradu i naguravali se pod Maksi-
nim prozorom. Pružali smo otpor toj hordi ljubavnih nesretnika, prskali ih vodom, raz-
vukli bodljikavu žicu preko vrtnih vrata, ali su je udvarači sažvakali u svega nekoliko
minuta. Jednom sam Zulua čak i gađao s nekoliko kamenica, ali on mi ih je odmah vratio
natrag. A Maks, ta izgubljena duša, motala se oko prozora kao lutka iz izloga koja pršti
od libida.
"Tata", reče Amir, "a šta da je pustimo?"
"Ne", rekoh mu. "Na svijetu već ima sasvim dovoljno pasa."
"Ali ona će umrijeti ako ne izađe vani i ne..."
Ponovo je upotrijebio tu riječ.
"Ne", odgovorim mu tvrdoglavo. "Ona bi se trebala smatrati udanom. Bez izvanbračnih
izleta, molim!"
No, strasti su već uzavrele. Psi pred kućom osnuju muški zbor i počnu se međusobno
tući, dok je Maks navijala s prozora. Stvari su počele izmicati kontroli. Naša blesava ma-
lecka ljubav nije ni jela ni spavala, samo je po cijele dane sanjarila o svojim dečkima. Pati-
la je od plodnosti i nagona za razmnožavanjem.
Stav moje žene o njoj bio je kratak i jezgrovit:
"Drolja!"
115
Očito, uzrok sve ove erotske uzavrelosti bilo je to što je Maks jako lijepa. Bila je prava
bomba, što zbog svojih nježnih blagih očiju, što zbog svog snježnobijelog krzna. Odlučili
smo zato osloboditi jadnicu iz šapa njezine vlastite požude i reducirati njezin seksipil
tako što ćemo joj ostrići grivu. Nazvali smo jednu firmu koja nudi tu uslugu i odmah su-
tradan došla su dva pseća frizera, probili se kroz muški zbor i odnijeli Maks na frizuru.
Maks se borila poput mini-lavice, dok na kraju, nadjačana i nadmudrena, nije odvučena
prema gradu, uz pratnju protestnog laveža njezinih bezbrojnih obožavatelja, koji su
kombi pratili sve do ulaza u Tel Aviv.
Ostali smo doma, sami sa svojom savješću.
"A što sam drugo mogao napraviti?", uzdahnem podigavši oči prema nebesima. "Ona je
još maloljetna, na koncu."
Naša se Maks nikada nije vratila iz frizera. Dva potpuno iscrpljena frizera vrate se sutra-
dan s ovećim ružičastim mišem. Kunem se, nisam znao da je Maks iznutra tako sitna.
Bez dlake, pretvorila se u manekenku na kojoj su najupadljivija značajka njezine kosti.
Rafi predloži da joj promijenimo ime u Twiggy. Okrutna šala, moram reći. A ona, naš
ružičasti miš, skoro je umrla od sramote zbog svog okljaštrenog izgleda, nije s nama htje-
la razgovarati, samo je posramljeno gledala kroz hladna prozorska stakla...
A onda se dogodilo nešto nezamislivo.
Željezna vrata našeg vrta grijeha izletjela su iz svojih šarki, pod navalom novih legija.
Ludi su psi skakali na naše prozore danju i noću. Ako su našu Maks dosad opsjedali svi
psi iz cijelog susjedstva, sada su se do nje pokušavali probiti svi psi cijelog svijeta. Pam-
tim da sam vidio par eskimskih pasa koji su stigli ravno sa sjevernog pola pjevati našoj
Twiggy serenadu.
Ispostavilo se da je Maks ovako ošišana još više seksi. Učinili smo fatalnu pogrešku: sad
je gola golcata. I izložena u izlogu. Svoju smo kuću pretvorili u seks-shop.
Kad je jedan od udvarača, neki kučkin sin buldog, razvalio kvaku jednim udarcem, žur-
no smo zvali policiju, prije nego nam psi presijeku telefonsku liniju. Htjeli smo ih zvati
da dođu i pohapse izgrednike, no linija je bila zauzeta. Opsada se još više stegnula, jer je
seksualni problem akutan. Rafi je predložio da zapalimo grmlje u vrtu i povučemo se s
Twiggy do najbliže pošte, zaklonjeni plamenovima, onako kako su napravili u filmu o
Tarzanu kad su ih napali urođenici. U međuvremenu, međutim, Zulu je skočio s krova i
upao u kuhinju, s jasnom prijetnjom u očima: "Prvo ću silovati Twiggy, a onda ću pobiti
sve svjedoke!"
Upustim se s njim u očajnički dvoboj, braneći čast svoje obitelji, dok je Maks trčala ukrug
oko nas, očito na Zuluovoj strani. Divlji je lavež doživio neviđeni klimaks. Moja se mala
obitelj ukopala iza preokrenutog namještaja, dok su vani psi suludo trčali u krug, puca-
jući prema nama...
"Hajde", uzdisala je žena, smrtno blijeda, "predaj im Maks..."
"Nikad!", uzdahnem joj odgovor. "Nikad neću popustiti pred ucjenom!"
A onda – pero mi u ruci još drhti dok ovo pišem – kad nam je nestalo municije i kad se
činilo da je sve izgubljeno, lavež vani prestane, a odredi pasa odu, iznenada kao što su se
i pojavili. Oprezno pomolim glavu i napregnem uši ne bih li čuo trube konjice koja nas
spašava, koja u pravilu uvijek dođe u zadnji čas spasiti doseljenike od skalpiranja, ali nije
bilo nikakvog traga organiziranoj akciji spašavanja. Mora da se samo dogodilo najobični-
je čudo.
Dragomir nam je sutradan objasnio što se dogodilo:
116
"Ja zna", rekao je, "u podne toplina stala u cijeli grad. Gotovo!"
I sad se sve vratilo u sivu svakodnevicu.
Miš Twiggy opet se pretvorio u pseću Snjeguljicu, zainteresiranu samo za ljude. Na lo-
kalne pse ne želi ni pogled svrnuti, a oni joj uzvraćaju istom mjerom. Nekidan sam vidio
kako bijednik Zulu prolazi pokraj nje na ulici: potpuno je ignorirao. Maks za njega više
ne postoji. Ipak, čini se da je on odgovoran za šnauceriće koje očekujemo, sudeći po svim
fiziološkim znacima.
117
Velika saga o odrescima

Ova priča nikad ne bi bila napisana da Martin i Zion ne poslužuju te odreske koji izgle-
daju kao osobni izazov vladinoj ekonomskoj politici. Stvar je u tome da subotom obično
idemo na ručak kod Martina i Ziona, a oni pred nas iznesu pet divovskih odrezaka. Kad
se to dogodilo prvi put, pomislili smo da se radi o nekakvoj pogrešci, dali su nam dvo-
struke porcije, no ispostavilo se da je to bila samo martinsko-cionistička profesionalna
darežljivost, a ne nikakva megalomanija ili nešto takvoga. To je posebice bilo teško djeci,
koja nakon nekog vremena samo sjede i tupo zure u te brobdingnagijanske 22 porcije na
svojim tanjurima:
"Mama", zatuli Renana. "Ja ne mogu više..."
I mi smo odrasli također frustrirani, unatoč tome – ili možda, baš zbog toga – što odresci
M&Z naprosto nisu s ovog svijeta. Srce vam se slama kad ostavite veću polovicu odreska
na tanjuru. Nije me zato iznenadilo kad mi je jedne subote, baš kad smo se prežderali da
su nam vilice skoro otpale, najbolja supruga na svijetu šapnula:
"Zašto ne odnesemo ostatke doma, za večeru?"
Zbilja! Ali pitanje je bilo: kako? Mislim, ne možete samo ustati i izaći iz restorana dok
vam se komad odreska njiše između kažiprsta i palca, je l' tako? Još uvijek pamtim kad
sam jednom zgodom tako zamotao hamburger u papirnatu salvetu, odsutno ga gurnuo
u svoj stražnji džep, pa potpuno na to zaboravio, te sam se, kad sam na putu doma htio
u nekom dućanu izvaditi novčanik, zatekao kako stojim pri punom dnevnom svjetlu s
tim cijedećim, ljepljivim, mrljavim – nemojte da se sad podsjećam...
Ne, odlučio sam, ovaj put bez ilegalnog švercanja. Pozvao sam Ziona.
"Biste li nam mogli zamotati ostatke odrezaka za psa?"
Priznat ćete, prebaciti svu krivnju na Maks bila je odlična ideja. Zion se vrati iz kuhinje s
divovskom plastičnom vrećicom i benevolentnim osmjehom:
"Ubacio sam", reče, "i malo kostiju."
Zapravo, u toj je odvratnoj vrećici bilo najmanje osam kila slonovskih kostiju, uz desetak
sirovih bubrega i nešto jetrenog hepatitisa, povrh još nešto otpadaka i žlundre iskopanih
iz kante za smeće. Lijepo smo Zionu zahvalili, pa smo doma taj užas istresli pred Maks i
pobjegli izvan dosega osjetila mirisa. Naša je izbirljiva kučka prožderala cijelu hrpu – sve
osim odrezaka.
Bio sam žalostan, ali i mudriji, pa sam se za sljedeći vikend odlučio primijeniti drugačiju
strategiju kako bih se dočepao komada odreska:
"Molim vas", rečem Zionu, "možete li nam umotati ostatke za psa, ali nemojte molim vas
dodati ništa drugo."
22 Brobdingnag je narod divova iz Swiftovog romana Gulliverova putovanja.
118
Činilo se da je moja zamolba jasna, no taj idiot Zion mi prigovori:

"Ali zašto?", reče on. "Imamo u kuhinji krasnih otpadaka za vašeg psića."
"Lijepo od vas", rekoh ja, "ali naša je Maks jedna razmažena kujica. Neće ništa nego od-
rezak."
Tu je intervenirao neki kosmati čovjek koji je sjedio za stolom pored nas:
"Vi strahovito griješite, znate. Jadnu životinju hranite zasigurno najgorom mogućom
hranom."
Ispostavilo se da je taj tip veterinar, kojega su sami bogovi poslali da nas muči.
"Pržena hrana je štetna za pseći probavni sustav", naš je susjed držao predavanje cijelom
restoranu. "Ne bih se čudio da zbog takve ishrane pas prestane rasti. Koje je vrste?"
"Patuljasti šnaucer", rekoh ja buntovno. "Osim toga, on je kujica."
Rekavši to, okrenem leđa veterinaru, te kažem Zionu da nam odreske zamota odvojeno.
Veterinar se tresao, izgledalo je kao da su ga obuzeli bolovi, ali Zion nestane u kuhinji i
za minutu se vrati s našim odrescima, lijepo umotanim u stare novine.
"Pa što je vama?", viknem na njega. "Nestalo vam je vrećica?"
"Nemam pojma", reče Zion nevino. "Zašto?"
Zbilja, zašto! Kako tom nitkovu objasniti da se ja ipak neću uspjeti natjerati da pojedem
odreske koji su bili umotani u štrajkove i otmice iz proteklog tjedna! Vozeći se kući, tu
smo balegu zavitlali kroz prozor.
No, nipošto se nismo htjeli predati, pa smo se sljedeće subote vratili u M&Z naoružani
vlastitom, novom novcatom plastičnom vrećicom. Kosmati je veterinar sjedio u blizini i s
nijemim gnjevom promatrao kako nam Zion predaje našu hranu za dostavu, konačno
upakiranu u lijepi i higijenski paket.
Naša je gozba trajala cijela tri dana. Čini se da odresci s vremenom sazrijevaju, poput
dobrog vina. Toga smo dana za večeru imali odrezak, sljedećeg smo jutra odrezak do-
ručkovali, a isto tako i sljedećih nekoliko jutara. Maks je ležala na trbuhu i zamišljeno nas
promatrala kako se šopamo, ali sama nije htjela ništa ni dotaknuti...
Do krize je opet došlo mjesec dana kasnije kada je, poput svega što je dobro, naš medeni
mjesec s odrescima došao kraju. Žrvanj svakodnevice počeo nas je uništavati:
"Epraime", reče žena jednoga dana u veljači, "meni je odrezaka dosta."
Svima nam je bilo dosta. Sljedeće smo subote naručili šniclu, a za svaki slučaj naručili
smo od Martina. No nakon ručka opet nam je prišao naš dobrodušni Zion, taj idiot, no-
seći vrećicu punu rabljenih odrezaka.
"Za Maks!", reče taj poludjeli ljubitelj pasa.
I od tada smo svake subote nakon što bismo izašli iz Martina i Ziona imali isti problem –
kako se otarasiti tog užasa. Hoću reći, nismo se mogli tek tako vozati po gradu i ostavlja-
ti za sobom mesne tragove. Jer u književnom će prilogu vrlo brzo osvanuti naslov:
"PISAC ILI MESAR?"
Pomalo smo se pretvorili u fanatične anticioniste. A onda, prve subote u ožujku, sine
nam u glavi:
"Zion", izvijestimo dragog momka tužno, "više nam ne trebaju odresci. Maks je uginula."
Oborimo poglede, dok nam je Zion u znak sućuti svima stisnuo ruku. Na drugom kraju
restorana kosmati veterinar ustane i poviče:
119
"Vidite! Jesam li vam rekao! Ubili ste jadnu životinju!"

Od srama objesimo glave. Rafi promrmlja nešto o tome kako je jadnu Maks pregazio au-
to, ali to je zažarenom veterinaru samo bilo dodatno gorivo. Iskrali smo se iz restorana s
repovima povijenim među nogama, bez odrezaka, te se odvezli kući osjećajući se kao
čopor ubojica. Ako sada nađemo našu malu Maks mrtvu na kućnom pragu, rekosmo se-
bi, bit će to upravo ono što zaslužujemo. Veseli lavež koji nas je pozdravio kad smo stigli
vratio je mir našoj savjesti. Maks je spašena!
Neko smo vrijeme nakon svega toga živjeli jednostavno i sretno, bez komplikacija s od-
rescima. Zapravo, sve do jučer, kad me je najbolja supruga posve usputno pitala:
"Idemo li do Ziona u subotu?"
Pogledao sam je i primijetio da su joj bube-odresci ponovno u glavi, ali nisam mogao
smisliti što da učinimo, sad kad smo ubili Maks. Morat ćemo za tu budalu Ziona izmisliti
novog psića, jer odrezak je odrezak...
120
Pusti vodu
nek ključevi odu
Pozovemo jednom Lustigove na čaj, a oni dovedu svog šestogodišnjeg Moishelea, prem-
da njega nismo bili pozvali. Nismo nešto ludi za gostima koji sa sobom dovode potom-
stvo, mada moram priznati da je Moishele bio dobar ko kruh, jedino što je krenuo lunjati
po kući u potrazi za nečim. Mi smo odrasli raspravljali o nuklearnom ratu i općenito o
kraju svijeta, što je bilo dosadno. Onda smo čuli kako Moishele u zahodu povlači vodu.
Ništa vrijedno spomena, rekli biste, ali Lustigovi skoče i unezvjere se.
"Moishele!", viknu iz sveg glasa. "Što je to bilo?"
"Ključ od ormara gospodina Kishona", odgovori on mirno, uz slatki smiješak. Lustigovi
podignu svog sina, posade ga uz prijekor na kauč, dadu mu slikovnicu, a onda se vrate k
nama za stol.
"Teško nam je o tome govoriti", g. Lustig se ipak odlučio povjeriti, "Moshele je najnor-
malnije dijete, izuzev te stvari s ključevima. Kada vidi neki ključ, on ga jednostavno mora
ubaciti u zahod i povući vodu. Samo ključeve – ništa drugo. Ne znamo što da radimo.
Ljudi su nam savjetovali da to jednostavno ignoriramo, da se ponašamo kao da nas nije
briga, pa će s vremenom dijete prestati samo od sebe. Pokušali smo, ali je jedini rezultat
bilo to da sada u kući nemamo više ni jednog ključa."
"Reci mi, Moishele", upitam ja mališana, "zašto bacaš ključeve u WC školjku?"
"Ne znam", odgovori Moishele pospano. "To je zabavno."
"Odveli smo ga i kod psihijatra", reče gđa. Lustig smrknuto. "Rešetao ga je pitanjima pu-
na dva sata, pa nas je na kraju pitao jesmo li možda dijete tukli ključevima dok je bilo
malo. Rekoh mu da su ključevi za to premali, pa smo neko vrijeme o tome raspravljali,
dok nismo začuli šuškanje vode. Morali smo zvati dežurnog bravara – Moishele nas je
zaključao. Psihijatar je imao živčani napadaj..."
I baš smo tada opet začuli taj poznati zvuk. Ovaj je put u pitanju bio ključ od ulaznih
vrata.
"Ovdje nismo visoko?", upitali su jadni roditelji.
"Ne", odgovorim. "Metar ili dva."
Oni iskoče kroz prozor i obećaju nam poslati bravara. Ostao sam posve sam sa svojim
mislima. Nakon nekog vremena naglo ustanem, uzmem ključ od svoje radne sobe, uba-
cim ga u školjku i povučem vodu. Tako mi svega, ima u tome nešto!
121
Ljudovi sa žicama
Sve je počelo kad je Doran jednoga dana u vrtiću rekao: "Bio sam gledati Piccoli." 23 Jedan
svjedok, dijete sitno ali bistro za svoje godine, uz to i neobično lijepo, otrči svome ocu i
reče:
"Tata, ja hoću Piccoli!"
"Ti si premala za kazalište", odgovori joj otac odlučno. "Još godinu dana to ne dolazi u
obzir!"
Vrijeme je da otkrijemo da su gore spomenuti likovi ovaj pisac i njegova najmlađa kćer
Renana, te da su, naravno, iz istih stopa otišli u lutkarsko kazalište. Putem sam doznao
da je moja kćer izvanredno dobro upoznata s kazališnom tematikom. Činilo se da ima
urođenu sklonost prema daskama koje život znače, jer mi je doista sama priopćila svoje
životne planove:
"Kad budem velika, igrat ću u kazalištu."
"Što ćeš igrati?"
"Školice."
No čini se da je ipak imala rupa u znanju, jer ju je kad su se ugasila svjetla uhvatila pani-
ka:
"Tata", uzdahnula je prestrašeno. "Zašto je mrak?"
"U kazalištu je uvijek mrak."
"A zašto?"
"Zato jer tako mora biti."
"A zašto?"
Takav bismo besmisleni razgovor nastavili do beskraja. Kad se jednom s njom uvalite u
beskonačni lanac "a zašto", više nema izlaska, osim ako u konverzaciju ne ubacite neki
potpuno novi moment, kao na primjer: "Vidi, dušo, tata dubi na glavi!", ili: "Je li netko za
žvaku?"
Odgajati djecu nije tako jednostavno kako se možda čini. Na primjer, kako objasniti ne-
doraslom djetetu poput nje da u kazalištu mora biti mrak zbog vizualnog učinka... kon-
centracije... štajaznam...
"Renana!", rekoh prijekorno. "Budi mirna ili idemo doma!" Sad se na sreću zastor podi-
gao, a pozornica se ispunila slatkim malim marionetama koje se stanu glupirati. Renana
ih je gledala širom otvorenih očiju:
"Tata, a zašto te smiješne lutke plešu?"
"Plešu zato jer im je toliko drago što je Renana ovdje."
23 Teatro dei Piccoli, Poznato talijansko dječje lutkarsko kazalište.
122
"Gubite se, lutke", zaplače Renana. "Prestanite!"

"Šššš! Ne viči!"
"A zašto onda plešu?"
"To im je posao. Kao što tata piše, kao što Renana radi nered po kući – tako glumci ple-
šu."
U tom času Renana počne pjevati "Lusi in-d-ska-aj vi-da-monds", 24 a nekoliko gledatelja
oko nas izgubi strpljenje. Neki od njih bace pokoju neprimjerenu primjedbu o glupim
roditelja koji svoju glupavu djecu vode u kazalište. Primijetio sam da će Renana uskoro
briznuti u plač zbog tog neprijateljskog stava, pa brže-bolje progovorim:
"Gledaj, dušo! Vidi kako ta lutka može skočiti!"
"Nije lutka!", ispravi me Renana. "Glumac! Ljudov"
"Nije to glumac, dušo, to je samo lutka."
"Nije!", reče Renana. "Ljudov!"
"Zar ne vidiš da je od drveta?"
"Od drveta? Kao stabla?"
"Ne, kao stolovi!"
Osobno, nije mi bilo toliko stalo do Dorana. Tišina na mojoj strani potrajala je cijelu mi-
nutu. Već sam se zabrinuo.
"Tata", reče konačno Renana. "A čemu služe žice?"
"Lutke se pokreću pomoću žica."
"Nisu lutke! Ljudovi!"
Shvatim da se s ovim više neću moći nositi sam, pa pozovem u pomoć biljetera:
"Oprostite, gospodine, jesu li ovo glumci ili samo lutke?"
"Naravno da nisu lutke", reče taj magarac namignuvši mi. "To su pravi ljudi!"
Renana mi uputi samilosni pogled. Nije nikad imala neko visoko mišljenje o mojoj inteli-
genciji. Lutke da pjevaju i plešu? Što još?
"Tata", reče ona. "Zašto ja nemam žice?"
"Zato što ti nisi lutka."
"Jesam, jesam! Mama kaže da jesam!"
Eto, sad opet plače. "Jesi, lutka si, jesi", uvjeravam je. Spas je došao u vidu životinjica koje
su se sljedeće pojavile na pozornici:
"Vau-vau!", počne Renana gledajući ih. "Mijau! Mu! Kukuriku! Tata, što je to?"
Pokazivala mi je u nešto što je izgledalo kao križanac između vjeverice i vola.
"Ooo!", rekoh ja. "Zar nije lijepa?"
"Ali što je to?"
"Gnu", odgovorim u očaju.
"A zašto?"
Izašao sam iz kazališta mršaviji za nekoliko kilograma, noseći Renanu koja je još bila pu-
na poleta:
24 Lucy in the Sky with Diamonds, pjesma Beatlesa.
123
"Moj tata kaže", objašnjavala je publici, "da su glumci ljudovi vezani žicama tako da ne
pobjegnu."
Njezinu nezainteresiranu publiku očito nije previše zanimalo kako je njezin tata došao
do tog zaključka, pa su me samo prezrivo strijeljali pogledima koji kao da govore: neki
roditelji svojoj djeci serviraju najluđe budalaštine, a policija samo stoji i ništa ne poduzi-
ma.
"Tata", reče Renana zaključno. "Ja neću igrati u kazalištu."
Sve da je to bilo jedino postignuće kazališta Piccoli, njegovo gostovanje u našoj zemlji nije
bilo uzaludno!
124
Životinjsko carstvo
Moj je nakladnik jedan vrlo ugodan čovjek, kojemu je dobrobit njegovih pisaca na prvom
mjestu. Jednoga me je tako dana odveo na stranu i rekao:
"Gledaj, dvaput razmisli prije nego počneš pisati sljedeću stvar, jer su zadnja istraživanja
pokazala da nitko više ne čita knjige."
"Hajde, hajde, pretjeruješ", odgovorim ja, "ja osobno poznajem jedan bračni par koji kupi
barem dvije knjige godišnje."
"Može biti", reče moj nakladnik, "ali ja ne mogu tiskati cijelu nakladu samo za jedan par.
No, nešto se razmišljam. Zašto ne napišeš knjigu za djecu? Djeca još uvijek čitaju."
"Naravno", rekoh ja. "Što da ne? Knjigu za djecu. Što dobro ide ovih dana?"
"Životinje."
"Odlično, onda ću ti napisati jednu priču o životinjama."
"O kojoj životinji?"
"Ovaj... recimo o jarcu. 'Jarko Žarko'. Što misliš?"
"Ha", moj će nakladnik. "To već ima. 'Koza Roza'. Prodali osam izdanja. Nije uopće loša
priča. Koza zbriše od kuće u džipu i nakon mnogih pustolovina otkrije da je kod kuće
ipak najbolje i vrati se kući mami kozi. Morat ćeš smisliti nešto originalnije..."
"Kao na primjer? Možda medvjed?"
"Baš sam objavio zadnji nastavak našeg serijala 'Glede Mede', prošli je tjedan Medo pob-
jegao od kuće zato što pati za širokim, otvorenim prostorima, ali se na kraju vraća kući
jer shvati da je kod kuće ipak najbolje. Svašta smo već imali, stari moj – pse, mačke, kra-
ve, deve, miševe, uši, sve i svašta..."
"A zebra?"
"Imam. 'Ebra Zebra u IRA'. Šesnaest izdanja."
"Je l' i ona pobjegne od kuće?"
"Da, u džipu. Moraš ipak smisliti nešto novo."
"Svizac?"
"Ne budi smiješan, to je na top listi bestselera već mjesec dana. 'Svisko Klisko' On pobje-
gne..."
"Šišmiš?"
"'Šišmiš Aladin i 40 hajduka'. Taj blesavi mali šišmiš pobjegne od kuće..."
"U džipu?"
"Ne, vrati se u džipu..."
Moj nakladnik dohvati katalog.
125
"Teško da ima više ijedna nezaposlena životinja", promrmlja dok je prstom prelazio po
popisu. "Evo – 'Orko orlić na olimpijskim igrama', 'Marko, sretni marmot', 'Nikša nilski
konj', koji pobjegne od kuće da postane hipi..."
"Sjetio sam se!", viknem. "Crv!"
"Dvadeset tri izdanja", zafrkče izdavač. "Crvić Joža ide u ribolov'. Jako zabavno. On ode
brodom u Ameriku..."
"Kako?"
"Sakrije se u teretu džipova."
"Dobro. Mislim da mi nije preostalo ništa osim buhe."
"Buha, muha i policija'. Izašlo ove jeseni. Ona pobjegne od kuće, ode na tržnicu... priča
uopće nije loša."
"Zmije! Ima li zmija?"
"Cijelo leglo. 'Zmija Mija u cirkusu'. Sprijatelji se s dječakom iz susjedstva, pa pobjegnu s
Bubom Trubom..."
"Bakalar?"
"'Car Bakalar i otmica aviona'."
"Puževi?"
"'Miki i Muki, puževi muževi'. Oni su blizanci i pobjegli su od kućica, ali se vrate kad
shvate da je vani hladno."
"Dobro", uzdahnem. "A morska spužva?"
"Odlično!" – ozari se – "Mislim da toga još nije bilo. Ali moraš biti brz, jer će već sutra u
knjižarama biti tri različite verzije, dok kažeš britva..."
"Prepusti to meni", odgovorim mu. "Možeš već dodati u katalog: 'Spužva zvana Gužva
ide u grad'."
"To!"
Odjurio sam kući brzinom munje, pa za dva dana dovršio prvu priču iz serijala. Ispalo je
baš dobro. Spužva zvana Gužva pobjegne od kuće kako bi se zaposlila kao spužva u jav-
noj kupelji u Jeruzalemu, no nakon najluđih pustolovina vrati se kući. Najbolje je da se
vrati u džipu. Vozite sigurno!
126
Prohujalo kroz prozor

Sjedimo jednoga dana opušteno kod kuće, pored hrpe časopisa, kad zazvoni zvonce.
Najbolja supruga na svijetu me pogleda, a zatim vrati pogled natrag na svoj časopis, što
znači da se ja moram ustati i vidjeti tko je. Bio je to neki par ugodnog izgleda, u četrdese-
tima i u papučama. Predstavili su se kao Dov i Lucy Gross, žive preko puta, ispričali se
što zvone tako kasno i pitali mogu li na čas ući.
Otvorim vrata malo šire, da uđu, a oni produže ravno u dnevnu sobu, zaobiđu klavir, pa
stanu pred čajnim kolicima.
"Eto", vikne Lucy trijumfalno svom mužu. "Nije šivaća mašina!"
"Dobro", odvrati joj Dov, "dobro, ti si pobijedila. Ali prošli put sam ja bio u pravu: oni
nisu imali 'Britannicu'."
"Glupane", Lucy se obrecne na njega, "nisam rekla 'Britannicu' – rekla sam samo da ima-
ju neku enciklopediju i da mi izgledaju kao snobovi."
"Ma taman posla! Trebao bih te snimati diktafonom, eto što!"
"Šteta što nisi."
Pomislio sam da je najbolje da interveniram prije nego što se potuku, pa sam predložio
da sjednemo i o svemu raspravimo kao odrasli. Dov skine svoj ogrtač i ostane u plavoj
pamučnoj pidžami na pruge.
"Mi živimo točno nasuprot vas", objasnio je, pokazujući na visoku zgradu preko puta.
"Tamo, vidite? Drugi kat. Imamo jedan fantastičan dalekozor – kupili smo ga u Hong
Kongu prošle godine."
"A-ha", rečem ja. "Japanci odlično rade te stvari."
"Ovaj ima povećanje jedan naprema dvadeset", reče Lucy, namještajući vikler u kosi. "S
njim možemo vidjeti sve u vašem stanu, do zadnjeg detalja. I tako je jučer Dov tvrdio da
je taj tamni oblik iza vašeg klavira šivaća mašina, a ja sam se bila spremna kladiti da nije,
jer biste inače na nju stavili vazu sa cvijećem. I na kraju sam mu rekla: znaš šta, hajdemo
ih posjetiti pa da vidimo tko je u pravu."
"Apsolutno!", klimnem glavom. "Jedini način da se ta rasprava riješi. I, je li to sve?"
"Ne", uzdahne Dov. "Imaju još i te zavjese, one zavjese s cvjetnim uzorkom na prozorima
u spavaćoj sobi. Kad ih navučete, mi ništa ne vidimo."
"Žao mi je", odgovorim ja. "Navlačimo ih samo kroz jutro, radi sunca..."
"Gledajte, ne krivim ja vas", reče Dov. "Hoću reći, vi se ne morate brinuti oko nas. Ovo je
ipak vaša kuća."
Eto, na koncu smo se zbližili. Najbolja supruga uđe s čajem i keksima.
"Pitam se je li ona žvakača guma još tu", reče Dov zagnjurivši ispod stola i opipavajući
prstima. "Roza žvakača guma."
127
"Žuta!"
"Roza!"
Eto oni opet! Baš, jedan naoko pristojan, civiliziran par poput njih – a pet minuta ne mo-
gu razgovarati bez da se posvađaju! Žvakaća je guma, pokazalo se, bila zelena. Znači da
ipak oboje nisu bili nepogrešivi.
"Onaj čovjek koji vam je bio u gostima sinoć", objasni Dov, "on ju je tu stavio. Visoki,
otmjeni tip – ali kada ste vi na trenutak izašli iz sobe, on ju je izvadio iz usta i zalijepio
ispod stola."
"Izvrsno", nasmijala se najbolja supruga. "Pa vi zbilja sve vidite!"
"Mi nemamo televizor", objasni Dov, "pa nemamo što navečer gledati. Vama ne smeta?"
"Ne, zašto bi?"
Najbolja supruga posluži voće i sladoled.
"Držite onog svog perača prozora na oku", posavjetuje nas Dov. "On koristi vaš after-
shave."
"Hoćete reći da možete vidjeti i u našu kupaonu?"
"Ne cijelu. Samo oko vješalice za ručnike i dio tuš-kabine."
Upozorili su nas i na našu novu babysittericu:
"Ona strpa klince u krevet", rekla je Lucy, "a deset minuta poslije je i sama u krevetu sa
svojim dečkom."
"C-c-c!", kažem ja. "Vaš je pogled na spavaću sobu toliko dobar?"
"Da, osim zbog onih zavjesa, kako sam već rekao."
"Ali sunce..."
"Znam, znam", reče Dov s tračkom nestrpljenja u glasu. "Ali to zbilja jest nezgodno, ako
mi ne zamjerate što ću se tako izraziti."
"Dov!", reče Lucy. "Kako se to ponašaš?"
"Da", reče Dov ustajući. "Bilo nam je baš drago uživo vas upoznati. Malo ste deblji nego
što mi se činilo, odnosno", nadoda okrenuvši se prema meni, "vi imate malo viška trbu-
ha, znate? Preporučio bih vam dijetu."
"Hvala."
"Nema na čemu. Jesmo susjedi ili nismo?"
Dogovorili smo se da ćemo ostati u kontaktu, pa su otišli. Koju minutu kasnije u njiho-
vom se stanu upalilo svjetlo, potom se pojavio Dovov lik na prozoru i podigao svoj dale-
kozor. Mahnuli smo mu, a on nam je dao znak u stilu 'ne obraćajte pozornost na mene',
'ne dajte se smetati'.
"Dragi ljudi", rekla je žena. "Tako opušteni!"
"Da", odgovorim ja. "Već smo kao stari prijatelji. Imam osjećaj da se poznajemo već go-
dinama."
128
Misija Apollo
"Ephraime", reče najbolja supruga na svijetu, "Amir je u svom filmu." Pripreme za kar-
neval za blagdan Purim 25 bile su na vrhuncu. Rafi je već riješen, bit će gusar s malo prim-
jesa uniforme vojne policije, Renana je kraljica Estera, ali Amir se duri po kući, natmuren
poput oluje. S vremena na vrijeme bi u prolazu udario prekrasni kostim kojega mu je
njegova mama napravila vlastitim rukama. Hlače s resama, gumene čizme, šešir od pet
litara, pozlaćeni remen i, konačno, pištolj – potpuna oprema za savršenog kauboja – leža-
li su odbačeni u jednom mračnom kutu, očito kao non grata, dok je sama persona bivala
sve gore i gore raspoložena.
"Što je, Amire?", upitali smo ga na kraju. "Ne želiš biti kauboj?"
"Ne!", reče Amir. "Hoću biti astronaut!"
Upravo je u svom dječjem časopisu pročitao članak o Apollu 13.
"Dobro, sad dosta", rekosmo svom sinu, "vidjet ćemo što se da napraviti."
"Tako je", složi se najbolja supruga na svijetu. "Moramo o tome raspraviti i donijeti odlu-
ku."
Održali smo izvanredni roditeljski sastanak i složili se da je mali u pravu: tko ne bi htio
biti astronaut, rotirajuća savjest čovječanstva? Postepeno su se uglavili svi detalji prijed-
loga kompromisa: "Ovaj put budi kauboj", predložili smo Amiru, "a sljedeće godine mo-
žeš biti astronaut."
"Ne!", zaurla naš temperamentni potomak. "Hoću sad!"
Pretpostavljam da bi odgovarajući sudski opis bio: slučaj nesavladive afektivne neubro-
jivosti.
"Dobro", predali smo se teška srca, "onda budi astronaut. Na glavu ćemo ti staviti veliki
lonac i na njemu crvenom bojom napisati: 'Apollo 13'..."
"To je glupo!"; zavrišti Amir svom snagom. "To nije astronaut!"
"A što onda jest?"
"Ne znam", zajeca dijete. "Vi bi trebali znati!"
Zašto ti tipovi nisu mogli letjeti na mjesec nakon Purima? Tražimo li od američke vlade
previše ako očekujemo da bude malo obzirnija prema izraelskim roditeljima? Da su sa-
mo mogli čuti naše dijete kako urla:
"Astroooo" – vikao je – "nau-hau-naut!"
"Dobro", kažem ja, "stavit ćemo ti velike brkove."
25Židovski tradicionalni blagdan, proslava spasa Židova od Perzijanaca opisana u knjizi o Esteri.
Po hebrejskom lunarnom kalendaru to je 14. i 15. dan mjeseca adara, što po našem kalendaru pa-
da u ožujak. Uz različite vjerske obrede i veliku pučku proslavu, Purim se proslavlja maskira-
njem.
129
"Neću glupe brkove! Astronautovi nemaju brkove!"

"Onda naočale?"
"Astronautovi nemaju..."
Vrlo nepromišljeno od njih, moram reći! Kakve su to neodgovorne osobe koje lete na
mjesec bez brkova, bez naočala, bez bilo kakvog prepoznatljivog znaka raspoznavanja?
"Sjetio sam se!", kažem. "Neka Amir obuče tatinu žutu pidžamu..."
"Neću glupu pidžamu!", zavija dijete. "Hoću biti pravi astronaut!"
"Molim te, pusti tatu da dovrši. Nosit ćeš moju žutu pidžamu, a na guzu ćemo ti staviti
propeler. Pravi propeler koji se okreće!"
"Neću glupi propeler!"
"Onda krila..."
"Ne glupa ptica! Astronaut!"
Cijela ta svemirska utrka jedna je obična gluparija, ako mene pitate.
"Ta-ta! A-stro!"
Dijete se u nastupu bijesa već bacilo na tepih i ima napadaj. Tako mogu plakati samo ri-
đokosi, i naprijed i nazad i na obje strane, bez trenutka prekida. Moram ga spasiti prije
nego što mu eksplodiraju pluća:
"Nema nikakvih problema", reče tata. "Idemo nazvati stričeka astronauta i pitati ga."
Amir se nevjerojatno brzo umiri, njegove plave oči rašire se u nadi. Podignem slušalicu i
nasumično izbiram brojeve:
"Halo, sjedište misije Apollo?", kažem u slušalicu. "Mogu li dobiti dežurnog astronauta,
molim?"
"Koga treba?", upita žena na drugoj strani. "Ovo je stan Weisberger."
"Halo, Winstone!", kažem veselo. "Kako ide? Slušaj, Amir želi znati kako ste se obukli za
put na mjesec."
"Tko?" – opet ona žena – "Ovo stan doktora Weisbergera."
"Čekaj, Winstone, samo da uzmem olovku", tata će. "Onda, što si ono rekao da ste nosili?
Hlače na rese, gumene čizme, šešir..."
"Ja ne govori hebrejski dobro. Govori vi njemački?"
"Da, pišem sve, Winstone. Pozlaćeni pojas i pištolj. Odlično, to je sve što me zanima!
Prenesite moje pozdrave predsjedniku!"
"Doktor Weisberger dođe doma u dvanaest."
"Puno hvala!"
Poklopim slušalicu i zabrinuto se namrštim:
"Jesi čula?", okrenem se prema mami. "A gdje da sad Amiru nabavimo sve to što astro-
nauti nose?"
"Glup si!", vikne idiot od djeteta, ošamućen od trijumfa. "Pa tu su u kutu!..."
I tako je katastrofa izbjegnuta u zadnji čas, uz pomoć modernih telekomunikacija. I, dra-
gi čitatelju, ako slučajno ovih dana po gradu vidite malog riđokosog kauboja, molim vas
da mu iz svega glasa viknete: "Oho, evo pravi astronaut!" Uzgred, vrijeme je da prestanu
s tim letovima na mjesec. Koštaju ko cijela zemlja.
130
Vrtuljak
Veći je blagoslov davati nego primati, kako kaže stara izreka, iz čega slijedi da uvijek ka-
da nađemo neki beskorisni predmet u kući, sami sebi kažemo: Dobro, ovo će biti odličan
poklon za nekoga. Tako u pričuvi uvijek imamo zalihu poklona, sve uredno složeno i
katalogizirano, spremno za uporabu. Kad nam god netko donese neki poklon, lijepo za-
hvalimo i spremimo ga na odgovarajuće označeno mjesto. Stvari za bebe, na primjer, idu
ravno na odjel "Brith-Milah" 26, hebrejski klasici na policu s natpisom "Bar-mizva" 27, razne
šarene laže na "Vjenčanja", jeftine vaze za cvijeće na "Rođendani", pepeljare na "Uselje-
nja", i tako dalje, i tako dalje.
Međutim!
Jednoga tmurnoga dana u goste nam je došao Ben-Zion Ziegler i donio jednu od onih
skupih bombonjera, sa svim kičem i roza ružama na poklopcu. Bilo nam je baš jako dra-
go, zato što je kutija od bombonjere osobito praktičan poklon, dobar za sva godišnja do-
ba i sve prilike. Upravo smo je htjeli spremiti na odjel "Razno smeće", kad se dogodilo
nešto što će izazvati veliki poremećaj: odjednom smo osjetili snažnu želju za čokoladom.
Bez imalo strpljenja strgali smo celofan, otvorili kutiju – i unutra pronašli dvadesetak
zelenih kamenčića, punjenih plijesni...
"Ovo je luđe od svega", reče najbolja supruga na svijetu. "Poklonio nam je antiknu čoko-
ladu..."
Izletjeli smo iz kuće i otišli Ziegleru uzvratiti posjet. Pogledao je, zacrvenio se, pa glupa-
vo se keseći objasnio da je on tu čokoladu dobio od svog dobrog prijatelja Bar-Honiga,
prošle godine kada je konačno položio diplomski. Odmah smo nazvali Bar-Honiga da ga
pitamo kojega vraga... Nakon kraćeg hmkanja, momak nam je priznao da je tu kutiju do-
bio od Glicka za proslavu pobjede u Šestodnevnom ratu. 28 Hajdemo dalje! Glick ju je do-
bio četiri godine ranije kad mu je žena rodila blizance od svog rođaka (čokoladu, ne bli-
zance). Rođak ju je dobio od Goldsteina (1963.), koji nas je poslao Kruyfu, Kruyf Peleu,
Pele mojoj tetki Ilki, tetka Ilka... da... natrag nama! Naravno! Sjetio sam se! Mi smo joj je
darovali onomad kad je slomila nogu i bila u bolnici... to je bilo 1961...
I tako je ta čokolada proputovala cijelu zemlju, bila na svim mogućim proslavama, ro-
đendanima i ženskim druženjima u državi – a sad je u našim rukama poginula. Da je bar
26 Židovski obred obrezivanja, za kojim slijedi proslava.

27Židovska vjerska proslava punoljetnosti (hebrejski: sin dužnosti), kada dječaci od 13 godina prvi
put čitaju toru u sinagogi i postaju punopravni članovi zajednice; veliko obiteljsko slavlje.
28Od ratu od 5. do 10. lipnja 1967. godine Izrael je munjevitim akcijama porazio vojske Egipta,
Jordana, Sirije i Libanona, okupiravši golemi teritorij, četiri puta veći od onoga kojega je do tada
kontrolirao: pojas Gaze, Sinajski poluotok, Golansku visoravan, Zapadnu obalu i istočni Jeruza-
lem sa svetim mjestima.
131
nismo otvorili, ta je kutija mogla proživjeti još pedeset godina, možda i više, prije nego
što bi se posve raspala.
No, mi svejedno smatramo da je, unatoč svemu, naša dužnost obavijestiti svekoliku jav-
nost da je jedina bombonjera Izraela povučena iz opticaja. Netko će morati kupiti novu
da se obrtaj ponovo pokrene. Žalimo slučaj.
132
Telekomplikacije
Svaki izraelski građanin koji otputuje u inozemstvo osjeća se posve odsječeno od svoje
domovine. Tu i tamo možda će na televiziji vidjeti kako se na koju sekundu pojavila kar-
ta Sinaja, možda negdje naleti na neki pohabani primjerak izraelskog časopisa, ili od ku-
će dobije pismo u kojemu piše da će mu drugi put više pisati. To je sve. Naravno, ostaje
još i telefon. Vrlo praktičan, vrlo koristan izum, s kojim se ništa ne može usporediti po
pitanju održavanja kontakta s obitelji – svojim najbližima, najdražima, najvrednijima, da
se to ne može platiti! E pa 'platiti' je prava riječ na pravom mjestu: poziv, na primjer, iz
New Yorka košta punih osam dolara po minuti razgovora. Ali, kvragu i trošak!
Izraelac u inozemstvu duboko udahne, podigne slušalicu u svojoj praznoj i skučenoj ho-
telskoj sobi, pa mirnom rukom bira 009723... Bip-bip-bip, čuje se iz slušalice, bip-bip-bip.
Samo ću na brzinu sa ženom porazgovarati o gorućim stvarima – pripremam se – inače
će ovaj razgovor pojesti kompletne moje devizne dnevnice. Sve u redu doma? Djeca OK?
Dobro. Ja sam dobro, draga, hoću, doći ću što prije mogu, nemoj još plaćati porez za ku-
ću, ima vremena, cmok-cmok – to je to. Najviše tri minute, kratko ali slatko.
Ali avaj!
"Halooo", zazvoni poznati, sitni glasić s druge strane oceana. "Ko je?"
To je moja djevojčica Renana. Srce mi obuze ugodna toplina.
"Halo, dušo!", vičem u slušalicu. "Kako si?"
"Ko je?", kaže Renana. "Halo?"
"Tata je!"
"Šta?"
"Tata, ovdje tata! Je li mama doma?"
"Ko je to tamo?"
"Tata!"
"Moj tata?"
"Da, tvoj tata! Daj mi mamu, dušo!"
"Samo čas... Tata, tata, slušaj..."
"Da!"
"Kako si?"
"Dobro, odlično. Gdje je mama?"
"Ti si u Americi, ti si u Americi, je l' tako?"
"Da. Ali moramo brzo..."
"Hoćeš li Amira?"
Ne mogu reći 'ne', jer ću ga povrijediti.
133
"Dobro, ali brzo! Bog, dušo!"

"Šta?"
"Kažem 'bog'"!
"Ko je to?"
"Daj mi Amira!"
"Bog, tata!"
"Bog, dušo, bog!"
"Šta?"
"Daj mi Amira, kvragu!"
"Amire, gdje si? Tata te treba. Amire! Amireeeeee!..."
I ode sedam debelih minuta. Trebalo bi zabraniti djeci da se koriste telefonom. Gdje je taj
idiot od djeteta?
"A-miii-reeee!"
"Halo, tata?"
"Da, sine, kako si?"
"Dobro. Kako si ti?"
"Dobro. Je li sve u redu, Amire?"
"Da."
"Odlično."
Kratka tišina. Mislim da smo već popričali o svemu.
"Tata!"
"Da?"
"Renana te treba."
U glavi mi se stvori slika nekakvog taksimetra, ali ogromnog, na kojemu se bjesomučno
vrte brojke – klik – 360 lira – klik – 396 lira – klik – 435 lira – klik...
"Tata, tata, slušaj..."
"Da?"
"Jučer... jučer...."
"Što jučer?"
"Jučer... Samo malo! Amire, pusti me da pričam s tatom. Tata! Amir me gura!"
"Brzo zovi mamu!"
"Šta?"
"Trebam mamu!"
"Samo malo... Jučer..."
"Da?"
"Jučer... jučer... čuješ me?"
"Čujem te. Jučer, što se dogodilo jučer? Što se dogodilo jučer?"
"Jučer Moshik nije došao u vrtić."
"Gdje je mama?"
"Šta?"
134
"Ma-ma!"
"Mama nije doma. Tata, tata, slušaj..."
"Da, što?"
"Hoćeš Amira?"
"Ne, nema veze. Bog, dušo!"
"Tko?"
"Cmok!"
"Jučer..."
Poziv se iznenada prekine. Možda sam nešto nehotice pritisnuo. Pogled mi je ukočen,
srce mi se steglo, krv mi se zgrušava. Prokleta sprava veselo zazvoni – čujem ljupki re-
cepcionarkin glas: "160 dolara i 70 centi, gospodine Kitchen."
135
Priredba na kraju godine

"Doći ćeš, tata, je l' da?"
"Da, naravno."
Ovaj se kratki dijalog između mene i mog srednjeg sina Amira ponavlja dvaput dnevno,
svakoga dana, proteklih šest mjeseci – jednom prije doručka i još jednom pri odlasku na
spavanje. Njegova učiteljica Nediva, naime, dala mu je jednu od glavnih uloga u pred-
stavi za kraj školske godine, i od tog časa on je stalno sam u svojoj sobi, stoji u sredini i
recitira svoj tekst, poput pokvarene ploče.
"Mali miš, iš-iš", glasić mu odzvanja kroz zid, "spava-plava, gura-hura, skoči-smoči..." i
tome slično, bez kraja i konca. Čak i na putu do škole mrmlja rime kao što su puž-muž-
roge-noge i nešto o nekome tko je išo u dućan.
Kad je konačno svanuo taj dan, učionica je pucala po šavovima od slika izraelskih krajo-
lika, a ja sam se jedva nekako smjestio između Galilejskog jezera i kolača. U prostoriji je
bilo vruće, a velike količine sretnih roditelja nisu slutile na dobro. U takvim situacijama
prosječan otac poput mene ima izbor između dva zla od kojih ne znaš koje je gore: može
ili sjesti na stolicu i gledati u tuđe zatiljke, ili pak ustati da bi vidio svog sina. Izabirem
kompromisno rješenje i sjednem na naslon stolice, iza jedne mame koja drži bebu preko
ramena, okrenutu prema natrag, koja me smrknuto gleda i nervozno, sumnjičavo pro-
učava. "Tata", pitao me je sin prije nego što smo krenuli. "Je li ostaješ do kraja?"
"Naravno, ostajem!"
Amir nađe mjesto na klupi ispod reflektora, i tada poletno započne zajednička pjesma:
Anu banu, Hinei ma tov, Hava nagi-hi-hi-la. 29 Mi se roditelji uključimo kad god učiteljica
pogleda prema nama. Onda istupi jedan pjegavi dječak i obrati se roditeljima:
"U Jeruzalem svi krenite, Izraele, volimo te, Oni borili su se za nas, Majko, oče, naš
spas..."
Sjećate se: ja sjedim na stanovitoj udaljenosti od pozornice, pa tekst do mojih ušiju dolazi
isprekidano. Baš sada, na primjer, neka mrvica recitira nešto o Zemlji Izraelu, a ja ništa
ne čujem, nego samo percipiram vizualno. Moj me sin stalno provjerava, baš kao i na-
opako okrenuta beba. Raskalašen aplauz, a ja se pitam: je li ovo kraj?
"Razredni orkestar frula", odgovara mi na to pitanje mali najavljivač s pozornice. "Židov-
ski narodni ples!"
Ja inače jako volim frule i slično, ali na selu, a ne među ovom urbanom ruljom. Kvartet
četvrtog razreda ima, naravno, četiri muzičara, pa ćemo dakle morati odslušati četiri
29Anu banu artza (Mi gradimo svetu zemlju) je hebrejska narodna pjesma koja je postala popularna
1930-tih godina među židovskim doseljenicima u Palestinu. Hinei ma tov (Gledajte kako je dobro) je
poznata tradicionalna židovska himna koja se pjeva na šabat. Hava nagila (Veselimo se) je jako po-
znata hebrejska narodna pjesma za različite svečane prigode.
136
kompozicije, jer svaki od njih mora imati jedan solo: jedan Nardi, jedan Haydn, jedan
Schoenberg i jedan Dvorak – prava suita Eretz Israel. 30 Prozori se pune tatama koji čitaju
novine. Posve otvoreno, što baš i nije pristojno. Posudim nečije sportske stranice. Na kra-
ju koncerta oprezno plješćemo, no očito ne dovoljno oprezno... Bis! Bethovenova "Leono-
ra". Ako ova prokleta beba već jednom ne skine oči s mene, ja ću...
Hej!
Moj sin ustaje i ide prema pozornici. Sa stolicom. Čini se da je za sada njegova jedina
uloga – uloga scenskog radnika.
"Tu si?", pitaju njegove oči. "Tu sam!", odgovaram laganim trzajem uha. Konačno, moj
sin! Zašto ove priredbe ne organiziraju negdje vani, na poljima i livadama? Ili na baze-
nu? Jedan se slatki dječačić popne na rekvizit kojega mu je donio moj sin i proglasi sebe
sanjarom Shlemerom.
Odlučim da ću ovo poslušati, pa nek bude što bude, te prikujem svoju pozornost na
Shlemerove usne.
"Pitate se što, reći ću vam to" – Shlemer će – "Moja mama kaže što i ja odoh i vičem to je
mačka i onda mačka isto i oda što mislite? Vjerovali ili ne on uh i onda ga zgrabi i što sad
mislite? Bio je sav od krede!"
Djeca prasnu od smijeha, a ja počinjem luditi. Koncentriram se, pretvorim se u antenu,
cijelo moje tijelo je antena, ali svejedno ne mogu uhvatiti ni jednu jedinu cijelu rečenicu.
Primijetim da i ostale tate teško dišu. Pokraj vrata Shlemerova mama i učiteljica Nediva
vode pregovore: mama ističe koliko je truda trebalo da se pripremi ova točka, a Nediva
kaže – još jedan vic i gotovo!
Mama: tri! Kompromis: tri, ali uz još malo Eretz Israel za intermezzo.
Prođe jedan sat. Mama s bebom sruši se na kolače. Skočim joj pomoći da izađe na svježi
zrak, ali me dva iskusnija tate preduhitre, pa je s veseljem odvuku van. Pa kako to oni
misle, priredba još nije gotova!
"A sada!", kaže najavljivač, "Kukuriku kokodak, ptice Izraela!"
Ja baš nešto i ne volim djecu. Hoću reći, jako ih volim, ali u malim količinama, ne svu
odjednom, kao sada. Djeca su, osim toga, loši glumci. Pogledajte ih samo, skaču naokolo
kao lutke uz zvuke frulačkog kvarteta i pjevaju: "Zločesti pijetao, tum-tum-tum, na cvije-
će je stao, cvrči mali cvrčak, nešto nešto hrčak..."
Gotov sam! Prozori su zastrti roditeljima koji pokušavaju doći do zraka, male curice mo-
raju piškiti, njihovi tate puše u dvorištu, otvoreno iskazujući revolt. Moj mi sin maše: da
se nisi makao, ja sam uskoro! Povučem se skroz do Nedive i pitam je hoće li biti pauze.
Nemoguće, kaže ona, priredba bi predugo trajala.
"Pa i nije baš kratka", suptilno primijetim.
"Svako dijete mora dobiti neku glavnu ulogu", Nediva se ispričava. "Inače budu ljubo-
morni."
Nekoliko tata – sretnika čiji je potomak već odigrao svoju točku – brišu u vidu magle.
Pozornica se priprema za biblijsko prikazanje u pet činova. Moj sin opet raznosi rekvizi-
te, proklet bio! Ovoga sam puta uspio virnuti u tekst, kojega Nikijev brat drži drhtećim
rukama, ako bude trebalo suflirati.
30 Zemlja Izrael; pored ostaloga, naziv za stil u glazbi koji se razvio u Izraelu, a temelji se na razli-
čitim židovskim glazbenim tradicijama iz zemalja iz kojih su došli židovski doseljenici.
137
Egipatski nadzornik robova (podiže bič): Brže radite, ljenčine!

Dijete Izraela: Kulučimo od zore, umorni smo. Nemaš li milosti?
Poznajem nešto ljudi koji se nikad nisu ženili i nemaju djecu. Koji sretnici! Osim toga,
ispusti li hebrejska frula još jedan pisak, potpuno ću izgubiti kontrolu.
Hej!
Odjednom se stvari potpuno preokrenu. Priredba postaje odlična, zanimljiva, ne znam
zašto, ali iznenada se razvije interes i pažnja. Na pozornicu izlazi prelijepo dijete – moj
sin, naravno! On je Mendele Macher Seforim, tako nešto, teško je reći.
"Spava-plava, ura-hura, skoči-smoči, ugo, dugo..." Moj mali riđokosac svoju točku reciti-
ra jasno i glasno! Ne bez ponosa, pogledam naokolo po publici i šokiram se: na svakom
pojedinom licu i u svim staklastim očima – potpuna ravnodušnost! A svaka Amirova
riječ jasno se čuje! Njegova je gluma skoro pa dobra, dikcija tako-tako, ali glas mu je po-
sve jasan! Takav se jasan glas nikad još nije čuo u Zemlji Izraelu! On doslovno viče – a
oni svi kunjaju!
"Ahat-štajim", deklamira moj Mendele, "lehajim, Givatajim, raglajim..."
Sve se to rimuje s Jerušalajim, razumijete? Kad malo razmislim, i ja se zovem Ephrajim!
Sjajno! Mahnito aplaudiram svom riđokoscu. On maše: "Tata, ti – ti?" Da, to sam ja, sin-
ko!
Amir je došao do kraja svoje točke, pa sjedne na mjesto. Vani postaje mračno. Nediva
gurka najavljivača.
"Šta?", pitam je zapanjeno. "Ima još?"
"Kako to mislite, ima još?", odgovori mi. "Pa tek započinje naša inscenacija Lijepa zemljo
Izraele, u dvanaest slika s komentarima..."
Glumci se umotavaju u plahte i stavljaju papirnate šešire. Frule. Komentar. Muški zbor.
Galileja. Bubnjevi. Jerušalajim. "U početku Bog stvori nebo, neka bude zemlja...", započne
Niki. Ostatak mi je promakao.
138
Alarm iz praonice
Probudim se oko jedan ujutro zbog urlikanja ranjenog lava. Ta je buka dopirala izvana,
činilo se da nikad neće prestati. Lagano gurnem svoju uspavanu ženu po leđima:
"Hej!", viknem joj u uho. "Čuješ li to?"
"Alarm", promrmlja najbolja supruga na svijetu zatvorenih očiju. "Provala u praonicu."
Složim se da je to vjerojatno to, stavim jastuk preko ušiju i pokušam opet zaspati, ali srce
mi čini tik-tak, jer sam promislio da je tamo možda i naše rublje, pa tko zna što će se s
njim dogoditi. Ponovo gurnem svoju ženu:
"Što da radimo?"
"U kupatilu ima vate", prosikta žena. "Donesi i meni malo..."
Pogledam kroz prozor. Pred praonicom stoji bijeli kombi s upaljenim svjetlima. Alarm
dreči ko lud, svakom sekundom postaje sve glasniji. Idem zatvoriti prozor, pa vidim da i
drugi ljudi u zgradi rade isto. Buka je stvarno nepodnošljiva. Supruga i ja začepimo uši i
pokušamo opet zaspati, ali uskoro uz moje uzglavlje zazvoni telefon:
"Molim vas", govori mi neki promukli glas. "Upravo sam vas vidio na prozoru. Praoni-
ca?"
"Da. Provala."
"Opet?"
To je treći ili četvrti put u zadnjih pola godine. U studenome su jednostavno razbili želje-
zna ulazna vrata maljevima. Trebalo im je oko sat vremena, a svi su se u zgradi pravili
potpuno gluhi, unatoč lomljavi. Pokrali su sve, do zadnjeg para prljavih čarapa.
Sljedećeg je dana stari g. Wertheimer za svoju praonicu naručio specijalni čelični zasun,
pa su provalnici morali prepiliti rešetke. To je potrajalo do zore, svi smo bili na rubu ži-
vaca, jer ništa na ovome svijetu ne izaziva jezu kao zvuk piljenja metala. Zbilja, zapitate
se kako provalnici to mogu podnijeti! Onda je pred oko dva tjedna stari Wertheimer po-
stavio neki jako sofisticirani alarm, elektronika, nizozemska tehnologija. Ima i one nevje-
rojatne foto-ćelije, infracrvene detektore i takva čuda, koja uključuju alarm na najmanji
dodir.
"Zašto, kvragu, ne presjeku žice kad su već unutra?", gunđao je promukli glas u slušalici.
"Pisat ću gradonačelniku! Ja plaćam poreze i hoću mirno spavati!"
"U ljekarni", kažem mu ja, "imaju one stvari od voska za začepljivanje ušiju. Uzmite ih
par."
"Već imam", reče promukli. "Nikakva korist."
"O!", kažem ja. "Dobro, a onda ne znam. A tko je na telefonu?"
On odmah prekine. Izgleda da se ne želi petljati. Pogledam vani. Par ljudi smuca se oko
praonice, a jedan tip stoji drugome na ramenu i nešto mjeri metrom. Još uvijek nisu ušli,
139
ali alarm svejedno zvoni tako da probija bubnjiće. Ti su Nizozemci stvarno temeljiti što
se tiče ovakve opreme. Philips.
"Jesi za sendvič?", upitam ženu, no ona i dalje drijema. Umorila se cijeli dan s djecom.
Netko pokuca na vrata. Upada moj susjed Felix Selig, slatko izgleda u roza pidžami i s
crvenim očima:
"Što ti kažeš?", kažem ja. "Misliš li da će ovo potrajati cijelu noć?"
Što se struje tiče, Felix je pravi maher, on zna sam popraviti osigurač kad pregori. Objaš-
njava mi situaciju. Ako taj alarm radi na baterije, onda dobro, imajući u vidu će se one
potrošiti za pet-šest minuta. Ali ako je spojen na struju...
"Prošlog su Purima provalili u veliku prodavaonicu namještaja u sjevernom Tel Avivu",
priča mi Felix, "i tri su japanska alarmna sustava punom parom radila satima. Ljudi iz te
ulice mislili su da će poludjeti. To im je do kraja upropastilo Purim. Na kraju su se žice
rastopile. Lopovi su odnijeli sve iz skladišta u ukradenim kamionima..."
Čuo sam za tu neku novu plastičnu traku kojom oblijepiš prozore: zatvoriš ih hermetički,
a osim toga zaustavlja i propuh. Felix mi obeća da će onda uzeti komad od svog mlađeg
brata, onoga koji je prošlog siječnja oženio kćer onog čovjeka iz supermarketa. Mladenci
su se baš vratili s Dalekog istoka! Predivno putovanje, čujem...
Vani na ulici buci alarma pridružila se nova buka, svjetlucajući plamečci prskaju po na-
šem zidu. Provalnici su prešli na brusilicu. Skupilo se nekoliko prolaznika, stoje i gledaju
s prstima u ušima...
Pitam Felixa što misli, koliko će nam osiguranje pokriti u ovom slučaju, a on kaže da se
može dobiti 60 posto, ali, sva sreća, neto. Priča se da stari Wertheimer želi prodati pra-
onicu, ovo mu je već previše. Njegov zet za njega vodi posao, ali sada se želi vratiti biz-
nisu s nekretninama. Odrežem nam svakom po komad halve, te otvorimo i teglu mas-
lina.
Vidjeli smo kako gđa. Shtuptzich preko puta otvara prozor i nešto viče, ali zbog buke
nismo mogli čuti što. Vozač bijelog kombija izađe i viče joj nešto natrag. Selig tvrdi da je
rekao: "Kako se zovete, gospođo?" Prostačina! Gospođi Shtuptzich je dosta, pa brzo za-
tvara prozor. Odjednom začujemo eksploziju, nebo iznad Tel Aviva je posve bijelo. Na-
kon nekoliko minuta alarm utihne. Konačno su presjekli žice. Bilo je već i vrijeme!
"Dođi u krevet", šapne mi najbolja supruga. "Već je skoro jutro..."
Imam još dva i pol sata za spavanje. Navučem deku preko glave. Mislim da ćemo morati
naći novu praonicu.
140
Kikiriki
"Ephraime, jesi li siguran da je večera?"
"Pa, siguran sam..."
Ovo mi je poznato od ranije.
Gđa. Pomerantz je nazvala i pozvala nas da svratimo u srijedu navečer, u 8:30. Ja joj re-
koh dobro, hvala na pozivu, pa od toga časa sve do sada bez prestanka analiziram taj naš
razgovor, zato što gđa. Pomerantz nije rekla zove li nas na večeru, ali nije rekla ni da ve-
čere nema.
"Tko bi pozvao ljude u 8:30 navečer, ako nije na večeru", zaključi najbolja supruga na svi-
jetu. "Pa, pretpostavljam onda da je večera", i ja isto nagađam. Da nas nemaju namjeru
našopati, rekla bi "može iza osam", ili "oko devet" – ne bi rekla 8:30. Povrh toga, čini mi
se da je gđa. Pomerantz baš nekako naglasila vrijeme, osamitrideset, tako je rekla, a u nje-
zinom je glasu definitivno bilo nešto što daje indicija da se radi baš o večeri.
"Ne", zaključi žena, "večera je u pitanju. Gotovo sam potpuno sigurna."
Predložio sam da nazovemo gđu. Pomerantz i pokušamo nekako stvar ispipati, ali žena
reče 'ne', pa se to nije ni dogodilo.
Dođe srijeda, a potrefilo se i to da smo oboje cijeli dan bili u ludnici, pa nismo stigli za
ručak pojesti ništa nego sendvič, tako da smo do večeri već bili prilično gladni, no najbo-
lja supruga reče da se još malo strpim. "Znam ja gđu. Pomerantz", reče ona, "kad ti ona
sprema večeru – to je večera."
U glavi mi se stvori slika stola s ogromnim platama šiš-kebaba, puretine, salate, prženih
krumpirića i kiselih krastavaca. Samo da se ne čeka dugo! Ćaskanje ostavite za poslije
večere, molim!
Stvari ispočetka nisu obećavale. Najprije, nitko drugi još nije došao, a Pomerantzovi su
se još spremali. Naši uznemireni pogledi ispitaju dnevnu sobu i ne pronađu nikakve
znake nečeg konkretnog. Situacija je bila standardna: fotelje oko niskog stolića, na stoliću
zdjele slanog kikirikija, badema i grožđica, nešto maslina, kockice sira s plastičnim ča-
čkalicama, krekeri. Je li možda gđa. Pomerantz rekla 9:30, ne 8:30? Ili možda nije spome-
nula nikakvo vrijeme, nego sam ja halucinirao?
"Piće?"
Bio je to gospodin Pomerantz, još je privezivao kravatu dok je ulazio u sobu. Ponudi
nam Johna Collinsa, odlično piče koje se sastoji od trećine brendija, trećine mineralne i
malko Collinsa. 31 U svakoj bismo drugoj prilici to oduševljeno prihvatili, ali misli su nam
sada bile nekako više pureće, pa nam baš i nije sjelo.
31 Vrsta džina, žestokog pića.
141
"Živjeli!", reče g. Pomerantz. "Ovaj... jeste li pogledali novi Albeejev 32 komad?"

Uzmem šaku kikirikija, namjeravao sam se nadugo i naširoko baciti na ironične implika-
cije introvertirane, klaustrofobične teme drame, ali uskoro shvatim da ne znam što bih
dalje. Mislim, što je odraslom čovjeku nekoliko komada kikirikija? Sjetim se da bih mo-
gao preći na masline, ali žena ih je već sve pojela, skupa s većim dijelom sira. Dok smo
došli do izbora, ostale su samo tri grožđice i jedan jedini kreker.
"Oprostite", reče gđa. Pomerantz, "donijet ću još."
Skupila je opustošene posude i izašla. Izvili smo vratove ne bismo li shvatili što se zbiva
u kuhinji – možda se tamo ipak na koncu nešto zbiva! – ali prostorija je izgledala šokan-
tno pusto i prazno: tamo se ne zbiva ništa! U međuvremenu je došlo još ljudi – u 9.15 (?)
– a moj želudac tada tako jako zakruli da sam pomislio da ću umrijeti od neugode.
Počeh nasumice pričati – o Angoli, Ugandi, više nemam pojma – nakon druge zdjele ki-
kirikija osjetih laganu mučninu. Nemam ništa protiv kikirikija kao takvog – jako je
zdrav, svi ti proteini i ostalo – ali je vrlo slaba zamjena za puretinu i krumpir.
Pogledam najbolju suprugu, da vidim kako se ona snalazi. Iz njenog pogleda zaključio
sam da u njezinoj utrobi bademi i grožđice vode žestoku bitku s g. Collinsom. Ja sam se
prebacio na sir, mislim da sam progutao i jednu plastičnu čačkalicu. Više se nisam mo-
gao zaustaviti. Gđa. Pomerantz nas napadno pogleda, razmijeni par riječi s mužem, a
onda ode u kuhinju po nove zalihe.
"Da", reče netko meni sa strane, "ali broj nezaposlenih raste do krajnjih granica..."
"Pa što očekujete", odbrusim ja, "s vladom koja je trula i premazana svim mastima."
Hvala Bogu, nisam govorio baš najrazgovjetnije, jer su mi usta bila puna krekera. A osim
toga, što mi taj čovjek želi reći s nezaposlenošću, kad ovdje, u njegovom dnevnom bo-
ravku, cijela jedna obitelj umire od gladi? Zdjela s kikirikijem ponovo se ispraznila, a na
licima naših domaćina pojave se prvi znaci panike. G. Pomerantz na časak ode u potragu
po kredenci, pa se vrati s malo karamela, koje se uskoro pridruže ostalom društvu u na-
šim želucima. Nismo skoro ništa jeli još od doručka, kako rekoh, pa smo sada bili prisi-
ljeni na puku borbu za opstanak.
Krekeri su mi u ustima proizvodili takvo hrskanje da sam skoro iznutra oglušio, a i malo
mi se vrtjelo u glavi. Kad se sve zbroji, mislim da sam u sebi već imao oko dvije kile kiki-
rikija, pola stabla masline i ocean soli. Pokušao sam nekako obuzdati napadaj štucavice.
Netko tada spomene aferu Watergate, 33 a ja se umalo nasmrt zagrcnem. Došao sam do
točke u kojoj mi je i pomisao na čašu vode izazivala mučninu, a o hrani da se ne govori.
Ne sada razmišljati o hrani, ne hrana, nikad više hrana...
"Dame i gospodo, molim!"
G. Pomerantz širom otvori vrata susjedne sobe, otkrivši nam pogled na dugački stol, sa
sjajnim stolnjakom od damasta i... tanjurima... čašama... o, ne!...
32 Edward Albee (1928.-), američki dramatičar, najpoznatiji po drami Tko se boji Virginije Woolf?
33Jedna od najvećih političkih afera u američkoj povijesti iz 1972. godine, nakon koje je predsjed-
nik Richard Nixon, zbog umiješanosti u zataškavanje skandala, morao podnijeti ostavku. Aferu je
izazvalo neovlašteno prisluškivanje i provala u prostorije suparničke Demokratske stranke, te
zlouporaba političke moći od strane Nixonove administracije, a ime je dobila po poslovno-stam-
benom kompleksu zgrada Watergate u Washingtonu, gdje se sve to dogodilo.
142
Bila je tu i gđa. Pomerantz. Gđa. Pomerantz s puretinom, juhom od gljiva, pečenim

krumpirom, šparogama, krastavcima...
"Večera je na stolu!"
Ah, u redu, nema veze.
143
'Spavanje je dosadno!'
S nekom djecom nema problema oko odlaska na spavanje. Tako i s našim jedanaestogo-
dišnjakom Amirom, koji u krevet ide točno kao štoperica. Takvo dijete pravi je blago-
slov: u krevetu je u dlaku točno u 8:30, a ustaje u 7, svjež poput tratinčice, baš kako pre-
poručaju liječnici. Stvar discipline!
Slaba točka ovog našeg impresivnog odgojnog postignuća je to što u njemu ni jedna jedi-
na riječ nije istinita. Hoću reći – lažem, kao i svi drugi roditelji. Amir zapravo ide spavati
između 11:30 i 2:15 ujutro, ovisno o tome kako su posložene zvijezde na nebu i na televi-
ziji, a ujutro ustaje na sve četiri. Subotom i praznicima ne ustaje uopće.
Nije da dijete odbija otići u krevet u 8:30, kako preporučaju liječnici. Ne, on u 8:30 obuče
pidžamu, legne, čak i kaže: "Laku noć, mama i tata", a onda nakon nekog vremena – ot-
prilike, recimo, minutu, minutu i pol – ponovo ustane oprati zube. Onda je žedan. Onda
mu se piški, pa provjeri školsku torbu, pa je opet žedan, pa pogleda crtić na televiziji,
popriča malo s psom, piškenje broj 2, malo noćnog promatranja puževa u vrtu, pa TV
Jordan, inspekcija kuhinje, čokoladni keksi; sat otkucava 2:15...
Posljedica svega toga je da naš Amir izgleda nekako eterično. Odnosno, zbog kolutova
oko očiju nalikuje na duha s naočalama. Njegova učiteljica kaže da se ponekad usred sata
sruši pod stol i zaspe, te nam savjetuje psihoterapiju. Pita nas kada ide u krevet, a mi ka-
žemo: točno u 8:30.
Dugo smo se vremena uzrujavali, zato jer sva druga djeca u susjedstvu idu u krevet na
vrijeme, na primjer ona bistrica curica susjeda Gideona L., Avital. Gideon inzistira na
strogom poštivanju pravila i svoju djevojčicu odgaja uz željeznu disciplinu – on je u kući
gazda i oko toga nema dvojbi. Avital ide spavati u 8:45, točno kao sat. I sami smo se u to
uvjerili pred neku večer kad smo kod njih bili na zabavi. U 8:44 Gideon je pogledao na
sat i tiho rekao:
"Tally, krevet!"
I to je to. Tally se digla, svima nam poželjela laku noć, pa odgibala u svoju sobu bez naj-
manjeg traga mladenačkog bunta. To je disciplina, željezna! Mi smo od neugode duboko
utonuli u svoje fotelje, prisjetivši se kako upravo u ovom trenutku naš sin Amir lunja po
labirintima naše kuće poput somnolentnog Hamleta. Ipak, ipak, nekoliko trenutka prije
nego što je zabava završila, da budem precizan, u 2:00 po Greenwichu, iznenada se otvo-
re vrata Tallyne sobe i poslušna, ali ipak budna djevojčica izađe s naramkom novina, pa
upita:
"Zna li netko gdje je prilog od petka?"
Sad je Gideon L. cijeli pocrvenio, uključujući i kožu na zglobu ispod remena njegovog
ručnog sata. Od te večeri nadalje i mi svim svojim gostima govorimo da naša djeca idu u
krevet točno kao sat.
144
Mi dobro znamo zašto Amir ne može zaspati na vrijeme. Virus besanice inficirao mu je u
organizam za vrijeme Jomkipurskog rata 34, kad je radio cijelu noć emitirao vijesti s fron-
te, a mi nismo imali srca Amira spriječiti da sluša izvješća vojnog glasnogovornika. Zbog
tog poremećaja bioritma i dan danas plaćamo skupu cijenu – cjelonoćno lunjanje, pranje
zubi, piškljenje, puževi...
Jednom sam u 2:25 u noći oteturao u kuhinju i uhvatio ga s bocom zabranjene, ilegalne
Cole.
"Sine, zašto ne spavaš?"
"Spavanje je dosadno."
Pokušao sam s nekoliko poučnih primjera iz životinjskog svijeta, o životinjama koje idu
na spavanje s prvim mrakom, ali on mi se suprotstavio primjerom sove, zaključivši da je
on noćna ptica još od malih nogu, odnosno još od prekjučer. Razmišljao sam o tome da
ga izlemam i otjeram u krevet, ali intervenirala je žena, te me spriječila, jer mi ona ne do-
pušta da tučem njezine bebice. Stoga sam samo stao i urlikao: "Amire, idi u krevet! U
krevet!", ali je on rješavao križaljke do tri.
Onda smo se posavjetovali s psihoterapeutom, koji nas je upozorio da djetetu nipošto ne
smijemo slomiti duh. "Neka priroda to riješi", reče nam on, pa smo prirodi dali priliku,
no ni ona to nije riješila. Kad sam jedne noći Amira u 3:30 ujutro zatekao kako kredom u
boji crta avione, izgubio sam živce i smjesta, u taj sat, nazvao tog permisivnog psihića.
Visoki dječji sopran s druge strane žice odgovorio mi je: "Moj tata spava."
Spas je došao na Pashu.
Ne baš odmah, jer je prve noći nakon kraja škole naš sin bio u krpama u 3:55 (tri pedeset
pet ujutro!), a sljedeće noći oka nije sklopio do 4:20. Njegov burni noćni život poremetio
je i naš san, jer nismo tek tako mogli mirno ležati i brojati ovce, dok naše malo janje na-
okolo skakuće. Da stvar bude još gora, iz dana u dan išao je spavati sve kasnije. Žena ga
je htjela izlemati i otjerati u krevet, ali ja joj to nisam dopustio, ne dolazi u obzir da tuče
moju djecu.
A onda – eureka!
"Ephraime", reče žena pridigavši se u krevetu jedne noći u cik zore. "Koliko je sati?"
"Pet i deset", zijevnem ja.
Čuli smo kako naša sovica lunja po hodnicima, vjerojatno je krenula u noćni lov na ke-
kse.
"Ephraime", zamišljeno će najbolja supruga, "priznajmo sebi da Amira ne možemo vratiti
unatrag na normalno vrijeme za spavanje, ali možemo ga možda pomaknuti unaprijed?"
Na prvi je pogled to bila jedna vrlo revolucionarna ideja, ali se poslije pokazala i vrlo
edukativnom. Tijekom tih praznika Amirovim smo krmeljavim očima dali carte blanche. 35
Da, otvoreno smo ga poticali da uopće ne ide na spavanje.
34 Na najsvetiji židovski blagdan Yom Kippur 6. listopada 1973. godine arapske zemlje predvođe-
ne Egiptom i Sirijom napale su Izrael i područja koja je Izrael okupirao u Šestodnevnom ratu
1967. godine. Napad je bio iznenadan i silovit, Izrael se našao na korak od poraza i uništenja, ali
je, uz američku pomoć, ipak uspio zaustaviti napadače, te im u protunapadu nanijeti težak poraz
i osvojiti još teritorija; izraelski vojnici došli su do predgrađa Kaira i Damaska. Rat je završio pri-
mirjem nakon dvadesetak dana.
35 Francuski: neispisani, bijeli list; potpuna sloboda, neograničena punomoć.
145
"Idi spavati kad god hoćeš", rekli smo mu. "To je dobro." Naš je sin pristao na suradnju.
Preliminarni rezultati bili su kako slijedi:
Trećeg dana tretmana Amir je zaspao u 5:30 ujutro i probudio se u jedan poslije podne.
Osmog dana usnuo je u 9:50 ujutro, a probudio se u 6:30 navečer.
Trinaestog dana legao je u 3:30 poslije podne, a ustao u ponoć, živahan i čio.
Šesnaestog je dana zaspao u šest navečer, a probudio se s pticama u cik zore.
Zadnjega dana praznika Amir se konačno vratio u normalu. Zaspao je u 8:30 točno kao
sat, a probudio se u dlaku u 7, baš kako preporučaju liječnici. Hvala Bogu, dijete se ko-
načno oporavilo i vratilo u normalni bioritam. Osim ako ja opet ne lažem.
146
Vrati se, Goldshtik,

sve ti je oprošteno!
Pitanje tko je pozvao Shlomu Goldshtika da ofarba našu spavaću sobu još uvijek izaziva
bure u našoj obitelji. Moja žena tvrdi da su joj se mojom krivicom noći pretvorile u pa-
kao, jer sam prigovarao zbog mrlja na stropu, dočim se ja sjećam da je ona govorila: "Po-
gledaj ove zidove, pogledaj ove zidove!"
Bilo kako bilo, jednog je jutra najbolja supruga na svijetu vidjela dvojicu malera s ljes-
tvama i kantama na kućnom pragu Seligovih, pa ih je odmah zaskočila i pozvala ih da
srede i našu spavaću sobu. Oni – Shlomo Goldshtik i njegov šegrt Mahmud – rekoše da
će doći, četvrtak u 7:30 ujutro. Pitanje cijene ostalo je otvoreno, ali dali smo im 200 lira
predujma za plastičnu boju.
Došli su u četvrtak u 7:10. Mahmud je pažljivo prekrio naš namještaj stranim novinama,
dok je pod potpuno pokrivala redakcija Jerusalem Posta. Potom su postavili višebojne ljes-
tve, vezali marame preko lica radi prašine, pa ostrugali tri zida i strop. Zatim su nestali.
Goldshtik i Mahmud, hoću reći, ne strop, ljestve, novine ili prašina pod nogama. Isprva
smo mislili da su najvjerojatnije izašli negdje kupiti boju ili nešto drugo, no nakon oko tri
dana malo smo se uznemirili. Teško je spavati u ošmirglanoj sobi. Još je teže ustati i do
gležnja zagaziti u prašinu, zato što nas je Goldshtik izričito zamolio da je ne počistimo,
jer je ona, da se tako kaže, najbolja prirodna obrana protiv boje koja kapa. Zato je nismo
počistili; no, gdje je Goldshtik?
"A izgledao mi je baš pouzdano", zamišljeno reče žena četvrtog dana, "tko bi pomislio da
će samo ovako ispariti?"
Svratila je do Seligovih i vidjela da je njihov stan u istom stanju kao i naš: napuštene ljes-
tve, kante, prašina; Goldshtika nema. Dva su malera i kod njih radili samo pola dana, a
onda je Mahmud pitao imaju li možda mlijeka, jer on, molim lijepo, mora svako jutro
popiti čašu mlijeka, pa su obadvojica u pol bijela dana klisnuli u mrak.
Štoviše, oni, Seligovi, otišli su posjetiti Friedlanderove u Ramat Gan prošle subote i čim
su ušli u dnevnu sobu, prošavši ispod ljestava, odmah su vidjeli poruku "Goldshtik je
bio ovdje" ispisanu po cijelom stanu. Čini se da su u Ramat Ganu počeli raditi oko deset
minuta nakon što su počeli kod nas. Mahmud se pojavio tjedan dana kasnije, objasnio da
su njegova i Goldshtikova žena završile u bolnici, ostrugao dva dovratnika, te poslije to-
ga više nikad nije viđen.
"Ephraime", rekla je žena, "ti su maleri potpuni luđaci."
No pokazalo se da oni nisu nikakvi luđaci. Brzinska je istraga otkrila Goldshtikove tra-
gove u najmanje osam stanova – samo u našem susjedstvu! Taj poduzetni trudbenik oči-
to ne može odbiti ni jednu narudžbu u visokoj ljetnoj sezoni, pa se svugdje pojavi točno
147
na vrijeme, označi teritorij svojim ljestvama, nešto malo ostruže, poprska malo boje, te
odluta u potragu za novim lovištima.
Na jednom su ga mjestu čekali u pustoši kanti boje i otpada tri mjeseca, dok se nije izne-
nada pojavio jedne večeri u šest, pregledao zidove i rekao: "Suho."
Onda je dao još jednu ruku i nestao na šest mjeseci. Ima on mnogo mušterija, taj Shlomo
Goldshtik. Nikad nigdje ne ostavlja adresu: njegova je stroga poslovna politika "ne zovi-
te nas, mi ćemo nazvati vas". Mahmud ne govori ništa, samo dok miješa boju puši okraj-
ke cigareta.
Kvaliteta njihovog rada je prvoklasno. Upravo to najviše i izluđuje – nema nikoga tko je
dobar kao Goldshtik – ako se pojavi – osobito što se tiče vrata i prozora. Malo je nezgod-
no to što sva vrata u kući ostavi položena na dvije stolice, premda se doduše na njih na-
kon što se osuše može sjesti. Mnogi Goldshtikovi pacijenti mjesecima jedu sjedeći na ho-
rizontalno položenim vratima.
Otišli smo nekidan do Spiegelovih i vidjeli da su se oni s veseljem prilagodili unutraš-
njem uređenju svoga salona s ljestvama i kantama. Rekoše da je to baš kao pop-art, zar
ne?
Krenemo raspravljati o svijetu Shlome Goldshtika. On je dobar čovjek, zbilja, baš pristo-
jan. Uvijek izgleda umorno, zar ne? Pa, ako se uzme u obzir koliko putuje, što biste oče-
kivali? Istina je da ne znamo kako putuje, jer ga nitko nikada nije vidio kako dolazi. On se
naprosto samo pojavi, iznenada, s kompletnom opremom, ljestvama i Mahmudom.
"On sigurno živi u kombiju", reče Friedlander, "da bi bio mobilniji."
Teško ga je uloviti kao da je neki mutni diplomat. Vlasnik jedne nekretnine koju je Gold-
shtik napustio jednom se prilikom pokušao sjetiti kako izgleda radi policijskog foto-ro-
bota, ali nije uspio. Njih dvojica uvijek nose marame, sjećate se?
Kriminalci?
"Ne", reče Spiegel na našoj općoj skupštini, "on samo ne želi ostati bez svog izvora pri-
hoda."
Nas, djece njegovih ljestava, u ovome času ima 110 punopravnih članova. Rekord drži
jedan istaknuti književnik s pragom od 18 mjeseci, što nedvosmisleno dokazuju datumi
novina na njegovom podu. Uspoređujući naše zabilješke, ustanovili smo da Goldshtik
tipično ostruže barem jedan i pol zid, popije čašu mlijeka, premjesti ljestve u drugu sobu,
pa kidne.
Glasali smo o imenu naše udruge napuštenih mušterija: "Vitezovi vrata-stola", pa se pre-
bacili na raspravu o administrativnim problemima, poput pitanja na koji točno način taj
iluzionist izvodi svoj trik nestajanja, od čega živi, kako je uspio sakupiti takvu kolekciju
ljestvi?
"Mora da ima računalo", primijeti Friedlander, predsjednik naše udruge. "Ne bi mogao
biti tako efikasan bez njega."
Što se tiče prihoda, očito je da Goldshtik živi od predujmova, jer nikad nije uspio zaraditi
ni jednu cijelu dnevnicu.
Prema godišnjem izvješću našeg izvršnog vijeća, Goldshtik je tijekom jednog tipičnog
jutra (29. svibnja) započeo raditi na sedam (!) novih stanova, od kojih je jedan u Gornjem
Nazaretu. Kažu i da je Mahmud nekidan viđen kako na plaži igra ping-pong, dok je is-
tovremeno strugao dovratnike u Herzliyi.
148
"Taj čovjek je genij", reče moja žena jedne večeri stojeći među kantama u našoj spavaćoj
sobi. "Mogao je nešto napraviti od sebe, postati poznati slikar..."
Slikar, možeš mislit! Već mi je pomalo muka živjeti u ovoj prašini. Najbolja supruga
primila je to bolje od mene, čak je sašila zgodnu zavjesicu za ljestve, jer nikad se ne zna,
možda se Goldshtik na koncu jednoga dana i vrati.
"Neće", kaže Erna Selig. "Napravio je plastičnu operaciju i sad se negdje skriva pod laž-
nim identitetom."
Bilo kako bilo, "Vitezovi vrata-stola" imaju razrađene planove. Stalno smo u međusob-
nom kontaktu preko naše posebne linije za telefonsku podršku korisnicima. Čim stigne
dojava da je Goldshtik negdje opažen, mi smo mu na tragu s psima. "Operacija Miche-
langelo." Friedlander će mu se obratiti preko zvučnika: "Opkoljen si, Goldshtik! Predaj
se!"
Nakon toga uslijedit će dugotrajni pregovori. Goldshtik će obećati da će dovršiti dnevnu
sobu i vratiti se sutra dovršiti vrata, ako mu damo auto s vozačem. Nema šanse, Gold-
shtik! Opkoljeni umjetnik ponudit će Mahmuda kao taoca. Njet! Ali treba mu terpentin.
Mi ćemo ti ga donijeti, Goldi! Predvečer će mu se kroz vrata gurnuti posuda mlijeka.
Kad se smrkne, Goldshtik će premjestiti ljestve u kupaonicu i pojaviti se na svjetlu...
Da, taman posla! Kad ultimatum istekne i kad naše snage nasilno upadnu u kuću, Gold-
shtika tamo neće biti. On će već raditi na jednom zidu u Halonu, a naše će se trupe po-
vući ispod ljestava, otići kući razočarane, te šutnuti prvu kantu.
149
Kome kante zvone?

Kad se najbolje spava?
Odgovor, prema znanstvenim istraživanjima, glasi: do 5:25 ujutro. Do tog je vremena
prosječni čovjek u krevetu i čvrsto spava, ali u 5:25 budi se zbog buke koja je snažna kao
potres. Osluhne, pa shvati da ta buka mora zapravo biti mješavina iz nekoliko različitih
izvora, poput iznenadnog zračnog napada, stampeda krda bizona, udara groma i tutnja-
ve kolone tenkova, uz urlik ranjenog Tarzana koji trči spasiti svog sina...
U 5:25 ujutro.
Svaki spavač reagira na svoj način. Neki se ukopaju dva metra ispod zemlje pod svoje
jastuke, pa tiho mole. Drugi iskoče iz kreveta i počnu koračati po sobi. Ja osobno napad-
nem najbolju suprugu na svijetu i hrvam se s njom sve dok ona ne uspije uključiti svjetlo
i uvjeriti me da se ne radi o noćnoj mori...
Sve to skupa ne traje duže od 90 sekundi. Onda jedan gromki muški glas ispusti nešto
što zvuči kao "Hu-hu!" – pa se noćna mora preseli dalje niz ulicu.
"Ne razumijem kako toliko malo ljudi može proizvoditi takvu galamu", rekao mi je moj
susjed Felix Selig sa svog otvorenog prozora jednoga jutra u 5:25. "Stvarno ne razumi-
jem."
Bacili smo pogled na tu malu ali odabranu grupu, koju čine vozač kamiona za odvoz
smeća, jedan momak koji stoji na hrpi smeća, te još dvojica koji dovlače kante iz dvorišta.
To su samo četvorica komunalnih djelatnika koji rade svoj posao, rekli biste, ali njihova
tehnologija za proizvodnju buke iznimno je sofisticirana i dorađena do zadnjega detalja.
Čovjek za volanom vozi samo u najvišoj brzini, kante se uz tras-dum-tras navlače po
kamenom popločanim dvorištima, a oni koji ih vuku svađaju se toliko glasno i furiozno
da imate osjećaj da će svakoga časa sve baciti – bum! – i uhvatiti jedan drugoga za šiju.
Ali ne! Ako pažljivije poslušate, shvatit ćete da oni samo prijateljski razgovaraju, no pre-
ma nekakvim nepisanim pravilima igre razgovor ne smije započeti prije nego što ta dva
kršna momka već dobrano zagaze u naše dvorište, oko trideset koraka od kamiona. Tek
onda se obrate vozaču:
"EHEEEJ!", viču, "GDJE SI BIO SINOĆ, A?"
Vozač izbaci glavu kroz prozor i zatrubi u ružoprstu zoru:
"EHEEEJ! OSTALI SMO DOMA GLEDAT TELEVIZIJU. A TI?"
"POSUDILI 'AKCIJSKI' FILM! JESMO! KOJA AKCIJA, HEHE! ŽESTOK FILM!"
Susjedi čiji prozori gledaju prema stražnjem dvorištu tvrde da ta dvojica povremeno vo-
de razgovore i o poslu, odnosno o kanti između njih:
"BRRR!", vikne jedan od njih s pola metra udaljenosti svom kolegi. "DANAS TEŽI TONU
OVA PROKLETA KANTA, A?"
"JE, KOLEGA! FINO SE ŽDERE U OVOJ ULICI, KAKO DA NE!"
150
Gospođa Kalaniyot, koja živi ravno iznad parkirališta za kante, a koja je zbog toga prili-
čno nervno rastrojena, tresne jednoga jutra prozorskim krilom i zavrišti prema demon-
strantima:
"Tišina, za Boga miloga! Tišina! Zašto svake noći pravite takvu galamu?"
"PA KVRAGU, GOSPOĐO", zaurla jedan smetlar kao pristojno. "OVO JE VAMA NOĆ?
PA VEĆ JE POLA ŠEST UJUTRO!"
"Zvat ću policiju", Felix Selig se uključi u zborno pjevanje, a četvorica smetlara skoro po-
padaju po podu od smijeha: "NARAVNO!", viknu oni Felixu, "A GDJE VI MISLITE PRO-
NAĆI POLICAJCA U POLA ŠEST UJUTRO, A?"
Ta su četvorica komunalnih djelatnika vesela gospoda, čvrsti Izraelci koji stoje iza onoga
u što vjeruju, koji se nikome ne pokoravaju. Jednoga dana zvao sam gradsku čistoću da
pitam može li se nešto napraviti po pitanju tih potresa u cik zore.
"Znam što me pitate", reče mi šef sa suosjećanjem, "isto je i kod mene svako jutro. Užas,
baš!"
Potom smo nadležnima poslali peticiju koju su potpisali svi vlasnici stanova u zgradi, a
u kojoj ih pitamo mogu li zamoliti ranojutarnje remetioce javnog reda i mira da barem ne
bacaju kante s visine veće od dva metra. Nismo dobili nikakav odgovor. Kućna pomoć-
nica Zieglerovih, djevojka po imenu Ethroga, rekla nam je da gubimo vrijeme: ona živi
točno pored jednog od te četvorice, onoga koji vlada hrpom smeća, pa iz pouzdanih iz-
vora zna da su već dva ministra pokušala nešto poduzeti, ali su na kraju bili prisiljeni
podnijeti ostavke i vratiti se u svoj kibuc. 36
Povrh svega, iz udruga za zaštitu okoliša upozoravaju nas – nas! – na štetne posljedice
izloženosti pretjeranoj buci. Oštećenja ljudskog mozga, kažu oni, bit će nepopravljiva, a
mogu se prenijeti i na potomstvo...
Možemo si predočiti svoje potomke, gluhe, nijeme i bez mozga, sve do zadnjeg pra-pra-
unučeta, kako nam upućuju prezirne poglede i odlaze si iskrčiti put u prašumu. Ne, od-
lučili smo, nešto se mora poduzeti! Ali što?
Ako ih ne možete pobijediti, rekao je Ziegler, pridružite im se, i tu je imao pravo, jer
premda im se zapravo nismo mislili pridružiti u lupanju kantama, imali smo stanovit
osjećaj krivnje. Hoću reći, ta četiri jadna šljakera kuluče, dok mi razmaženi buržuji leži-
mo i drijemamo u svojim krevetima do 5:25 ujutro. Odlučili smo stoga iskušati psihološ-
ki pristup, novac nije u pitanju...
Dva dana kasnije čuli smo sljedeći dijalog:
"JUHU!" – vikne Vladar hrpe – "JUTRA SU VEĆ PROKLETO HLADNA, A?"
"JUHU!" – odgovor iz dvorišta – "PA NAVUCI SI DŽEMPER, PAJDO!"
"DŽEMPER! DŽEMPER, KAŽE ON! A OTKUD MI DŽEMPER MOLIM TE, OTKUD?"
Bila je to naša prilika. Dali smo se u akciju – za naše dobro, za dobro naše pra-praunu-
čadi, za mir na Bliskom istoku. Svi smo se isprsili, gđa. Kalaniyot otišla je kupiti krasan
vuneni džemper najvećeg postojećeg broja, a Felix Selig, s Ethrogom kao vodičem, odnio
ga je na adresu Vladara hrpe. Delegacija mu ga je svečano uručila u ime svih nas stanara,
36Kibuc – društvena komuna u Izraelu, zajednica ravnopravnih članova/suvlasnika, utemeljena

na zajedničkom radu i na socijalističkim i cionističkim idejama, koja se najčešće bavi poljoprivre-
dom (ponekad i industrijskom proizvodnjom, visokom tehnologijom). Kibuci su imali važnu ulo-
gu u stvaranju države Izrael, a i danas u njima živi i radi oko 5% Izraelaca.
151
uz iskaze dobre volje i želje za jutarnjim mirom u svijetu. Vladar je bio dirnut, opet i opet
je zahvaljivao Felixu, te rekao da jedva čeka vidjeti svoje pajdaše...
Sljedećeg jutra u 5:25 iskočili smo iz svojih kreveta sa strahom.
"JUHU!", čuli smo kako Vladar grmi sa svoje hrpe, "EVO OVDJE SU MI KUPILI OVAJ
DŽEMPER! EVO BAŠ OVDJE!"
"LIJEPO OD NJIH", zaurla vozač", "BAŠ LIJEPO, BOG IM DAO!"
A onda je uslijedio konačni vladarev udar. Razdragana srca ispod svog novog džempera,
Vladar u širokom luku zavitla jednu kantu. Ona padne, udari u drugu kantu naslonjenu
na rub ograde, pa njih dvije zazvekeću po pločniku poput topovskih kugli. Od tada sam
gluh na lijevo uho, pa sada mogu sasvim dobro spavati ako se okrenem na tu stranu.
152
Nije sramota pitati,

sramota je ne znati
"Tata!"
Tako me u pravilu oslovljavaju moja djeca. Ovoga puta bio je to Amir, koji je stajao na
vratima moje radne sobe, dok sam ja pokušavao raditi:
"Tata", reče mi moj plavooki dječak, "je li istina da se Zemlja vrti oko Sunca?"
"Da", odgovori tata. "Naravno."
"A kako znaš?"
Eto, to je posljedica svih tih svemirskih letova, pretpostavljam. Moje dijete se sprema
osvojiti Sunčev sustav. Odlično, sinko moj!
"Pa svi to znaju", objašnjavam mu strpljivo. "To smo učili u školi."
"Što si učio?"
Mozak mi se prešalta u nižu brzinu. Zbilja, što smo učili? Sve čega se iz kozmologije mo-
gu sjetiti je to da je moj autoritativni profesor fizike nosio leptir-mašnu i da je ponekad
znao minutama i minutama zatvorenih očiju govoriti bez prekida. Imao je isturene pred-
nje zube. Nismo li ga zvali "Konj"? Mislim da jesmo. Morat ću to nekom zgodom provje-
riti.
"Onda, kako znaš?"
"Ne budi smiješan!", prekorim svog sina. "Postoje dokazi. Recimo, da se Sunce vrti oko
nas, zvali bi to 'Zemljin sustav', a ne Sunčev..."
Vidim da ga nisam baš uvjerio. Morat ću mu dati neki opipljivi dokaz prije nego mu se
po glavu počnu vrtjeti gluposti. On je riđokos, ne smije se zaboraviti.
"Gledaj", kažem uzimajući gumicu sa stola, "recimo da je ovo Mjesec, a ova kutija priba-
dača je Zemlja..."
Stolna lampa je, logično, Sunce. Tata vrti gumicu i pribadače nježno oko lampe, polako,
okolo-naokolo...
"Vidiš li sjenu, tikvane mali? Kad je gumica točno na sredini, kutija je u sjeni..."
"Da", komentira moj sin, "ali u sjeni je i ako okrećeš lampu, a kutija ostane na mjestu."
Paf!
"Upotrijebi glavu!", viknem na sina. "Da se okreće lampa, onda bi sjena padala samo na
jednu stranu..."
I, naravno, kabel bi se isključio iz utičnice pa bi bila tama. Sagnem se uključiti, a sve se
pribadače svemira raspu po podu: valjda zbog centrifugalne sile, kvragu!
"Tikvane!"
153
Jedna mu čarapa stalno spada. Nisam nikada vidio tako nemarno dijete! Dok puzim po
podu i kupim pribadače – joj! – sjetim se Galileja, koji je otkrio sve to o Suncu i sličnom,
na kraljevskom dvoru... nekog... nekog kralja. Znam to, jer sam baš nedavno bio na onoj
predstavi, Si muove, 37 tamo je to sve rečeno. Odlična drama, izvrsna gluma, a na pozorni-
ci je bilo mnogo stepenica. Odem preko do prozora i pogledam nebo, da vidim kreće li se
nešto tamo, ali ništa; samo oblaci...
"Idi u svoju sobu", naredim sinu, "i razmisli još jednom o svojim glupim pitanjima!"
Amir uvrijeđen ode u svoju sobu. Navalim na enciklopediju: – Kolumbo – Kopenhagen –
Kopernik, Nikola, njemački astronom (1473-1543). O njemu nadugo i naširoko pola stra-
nice, ali kad dođe do mjesta gdje treba objasniti što se kreće oko čega i zašto – ništa! Čini
se da se ni urednici enciklopedije nisu ničeg mogli sjetiti. Dogegam se nemarno do sino-
ve sobe i stavim svoju toplu ruku na njegove goruće uvojke.
"Je li sad sve u redu?"
"Ne", odgovori derište. "Tata, ti nemaš pojma!"
On misli na mene, ja nemam pojma. Bezobrazni drznik! Podignem glas kako bi citirao
glumca iz one drame:
"Sjećaš li se što je Galileo rekao svojim sucima? Ipak se kreće!"
"Dobro, kreće se", moj sin će, "ali ne oko Sunca."
"Nego oko čega? Oko mačke?"
Počinjem se preznojavati. Ugrožen je moj ugled! "Samo malo! Telefon!", viknem i odju-
rim iz sobe. U mračnom uglu u dnevnoj sobi poskrivečki nazovem Bruna, koji je bioke-
mičar ili tako nešto.
"Slušaj", šapćem u slušalicu, "kako mi znamo da se Zemlja okreće oko Sunca?"
Kratka tišina, onda me Bruno šapćućim glasom pita da zašto šapćem. Odgovorim mu da
sam promukao; hajde daj, reci, zašto se okreće, a?
"To smo učili u školi", promuca takozvani biokemičar. "Mislim da to dokazuju četiri go-
dišnja doba... osobito ljeto..."
"Ma da", podsmjehnem se ja. "Ista ćeš godišnja doba imati i kad bi se lampa okretala, a
kutija stala na mjestu."
Nazovem i Dolly. Ona je nekada studirala pravo. Ona se sjeća nečeg iz fizike o 'Fouche-
tovom klatnu' 38. Klatno su negdje objesili s crkvenog tornja, pa je ono crtalo linije po pi-
jesku na tlu, ili tako nekako...
Sad već počinjem razvijati simpatije prema Inkviziciji. Taj skorojević ide naokolo kao te-
lal i urla: Kreće se! Kreće se! "A kako to znate, gospodine?" "Osjećam to u svojim kosti-
ma." Ma možeš mislit! A i taj Fouchet! Obični francuski pandur! Što je svim tim ljudima?
Odgmižem nazad u svoju radnu sobu, vratim se svojoj svagdašnjoj muci. Gdje li je nesta-
la ta gumica?
"Tata!"
37 Talijanski: Kreće se. Možda se radi o drami Život Galilejev Bertolta Brechta iz 1943.
38Poznati eksperiment francuskog fizičara Léona Foucaulta iz 1851. godine, dokaz da se Zemlja
vrti oko svoje osi. Na kupolu Panteona u Parizu Foucault je objesio njihalo dugačko 67 metara,
koje je na tlu ostavljalo tragove u pijesku: tragovi njihala su se zakretali zbog Zemljine vrtnje.
Christian Fouchet (1911-1974) je bio francuski političar, zadnji kolonijalni upravitelj Alžira prije
proglašenja neovisnosti (1962.), kasnije ministar obrazovanja i ministar unutrašnjih poslova.
154
Riđokosac je opet na vratima.

"I onda", pita on, "što se okreće?"
Svlada me teški umor. I leđa me počnu boljeti. Ne možeš se prepirati cijeli svoj život.
"Sve", promrmljam, "sve se okreće..."
"Znači kažeš da se Sunce okreće oko nas?"
"Još se o tome vode rasprave. Sve je moguće u današnje vrijeme. Vidjet ćemo."
Pogledam ga i viknem iz sveg glasa:
"Podigni čarape!"
Tikvan!
155
Kako je poražen Napoleon

Kad je iznad bojnog polja izašlo sunce, opazilo je cara pognutog iznad zemljopisnih ka-
rata u dnevnoj sobi njegove palače; njegovi su vjerni maršali stajali iza njega u smjernoj
tišini: najveći vojskovođa svih vremena tumačio je svoju strategiju za odlučni okršaj s
europskim kraljevima.
Mjeseci izgnanstva na Elbi nisu ostavili traga na njegovom otmjenom držanju – jedino
mu se kosa malko prorijedila, a nekoliko srebrnih vlasi sjajilo se na njegovim sljepoočni-
cama. Po povremenoj topovskoj pucnjavi moglo se zaključiti da Blücherove 39 pruske tru-
pe marširaju prema Waterloou...
Svilene zavjese zalepršale su od jutarnjeg povjetarca. Svijet je zaustavio dah.
"Napoleone, dođi i pojedi svoj doručak!"
Bella, careva treća žena, proviri glavom kroz vrata. Zgodna žena; kosa joj spletena pod
rupcem, krpa za prašinu u ruci. Udala se za Napoleona na Elbi; svi su mu čestitali i go-
vorili da ima krasnu židovsku suprugu.
"No, Napoleone", reče ona, "ohladit će se ako odmah ne pojedeš. Tvoji prijatelji ti neće
pobjeći." Okrenula se prema maršalima i uzdahnula. "Uvijek isto", požalila se. "Pitam ga
– hoćeš li jesti ili nećeš? Samo da mi kaže: da ili ne. I ja onda skuham i spremim – a onda
kad je gotovo, monsieur mora nešto drugo, a ja sa svojom hranom mogu čekati. Ali ne
mogu stalno podgrijavati, pokvarit će se. Sad mi je i sluškinja dala otkaz, sama sam s dje-
tetom i obavezama. Napoleone, odmah dolazi i jedi."
"Samo sekundu", promrmlja veliki general, mijenjajući nešto u bojnoj formaciji svojih
trupa na karti, "samo sekundu."
Tutnjava topova iza brda postaje sve glasnija. Maršal Ney 40 pogleda na sat i zabrinuto se
namršti: Wellingtonova artiljerija je već unutar dometa...
"Jedva stojim na nogama", kaže Bella. "Ti razbacaš svoje stvari posvuda, a ja po cijeli dan
moram za tobom pospremati. I vadi tu ruku iz kaputa! Stalno ti moram govoriti da se od
toga kaput iskesa, a taj se materijal teško pegla. Moj muž", opet se okrene prema marša-
lima, "ima svakakvih navika, kažem vam – čudi me da su mu to bivše žene tolerirale.
Napoleone! Doručak!"
"Odmah", kaže car i promotri napeta lica svojih časnika. "Blücher i Wellington će poku-
šati objediniti svoje snage", objašnjava im, "a mi ih u tome moramo spriječiti pod svaku
cijenu – moramo između njih zabiti klin."
39 Gebhard Leberecht von Blücher (1742-1819), pruski feldmaršal, zapovjednik pruske vojske pro-
tiv Napoleona u bitkama kod Leipziga i Waterlooa. Zbog svog je agresivnog i napadačkog pri-
stupa ratovanju imao nadimak Marschall Vorwärts (Maršal Naprijed).
40Maršal Michel Ney (1769-1815), jedan od najvažnijih zapovjednika Napoleonove vojske, istakao
se hrabrošću.
156
"Hladi se!"
"Napadamo za sat vremena!"
Sad se vani začuju teški koraci generala Chambronnea, 41 preskakao je mramorne stepe-
nice dvije po dvije...
"Ne, ne!", vikne Bella zaustavivši ga na vratima. "Najprije skinite čizme. Uprljat ćete mi
pod blatom!"
General Cambronne skine čizme i ostane samo u čarapama, kao i svi ostali maršali u so-
bi.
"Ne bi mi smetalo da mi je služavka još tu", objasni Bella, "ali jučer mi je dala otkaz. Upo-
zorila sam Napija da mi se ni malo ne sviđa njezin pogled, ali njemu je sve drugo važnije
od onoga što se događa u njegovoj vlastitoj kući. I tako sad nemam služavku, a sutra je
već petak, a ja nemam ni malo vremena potražiti drugu služavku zbog te vaše bitke. Ako
netko od vas maršala čuje za kakvu pristojnu i skromnu djevojku koja zna kuhati i brinu-
ti se o djetetu, javite mi, ali ne šaljite mi Korzikanke jer one po cijeli dan samo brbljaju."
"Razumijem, vaše carsko visočanstvo" – salutira general Cambronne i preda caru hitnu
poruku.
Napoleon je pročita i problijedi.
"Gospodo", šapne, "Fouché 42 je prešao na stranu neprijatelja. Fouché! Što sad?"
"Doručak", predloži Bella. "Hladi ti se na tanjuru!"
Ona ga ode još jednom podgrijati, a Napoleon krene izdavati svoje zadnje zapovijedi.
"Ovdje se odlučuje o sudbini svijeta!" – upre prstom na kartu – "Dakle, ako ta služavka
napadne s istoka, moramo se pregrupirati na ovoj točki i..."
"Napoleone!", začuje se glas iz druge sobe. "Kako želiš jaja?"
"Svejedno mi je."
"Meko?"
"Da."
"Onda tako reci!"
Čovjek koji je stvarao povijest navuče čizme, uzme šešir, a svaka je crta njegova lica izra-
žavala odlučnost da pobijedi u ovoj bitci – bitci naroda.
"Gospodo! Za Francusku!"
"Za Francusku!", zagrme maršali isukanih sablji. "Za cara!"
"Napi!" – Bella proviri glavom kroz vrata. "Dijete te zove."
"Vaše visočanstvo", šapne maršal Murat, 43 "neprijatelj je na vratima!"
"Da, ali ja ću ovdje biti zarobljena cijeli dan s djetetom koje vapi za svojim tatom – a ne
vi!", reče Bella. "Sigurna sam da se ništa strašno neće dogoditi ako Napoleon načas ode i
41 Pierre Jacques Étienne Cambronne (1770-1842), jedan od istaknutijih Napoleonovih generala.

42 Joseph Fouché, vojvoda od Otranta (1759-1820), ministar policije u Napoleonovoj vladi. Nakon
tajnih pregovora s austrijskim državnikom Metternichom, izdao je Napoleona i prešao je na stra-
nu saveznika, te je nakon poraza kod Waterlooa vodio privremenu vladu.
43Joachim-Napoléon Murat (1767-1815), maršal i admiral Francuske, kralj Napulja od 1808-1815.
godine; Napoleonov zet oženjen njegovom sestrom Caroline. Hrabar i karizmatičan vojnik, nakon
Napoleonovog poraza pogubljen je u Italiji.
157
poljubi svog sinčića prije nego što ode na posao."

"A gdje je on?"
"Na tuti."
Car odjuri iz sobe.
"To je zato što nemam sluškinje", objasni Bella, "a cijelu ovu palaču treba održavati ured-
nom. Hej, vi! Koliko sam vas puta zamolila da koristite pepeljaru!..."
Napoleon promaršira kroz dnevnu sobu prema izlazu.
"Što da kažem ako te netko bude tražio?", upita Bella.
"Ja sam u bitci kod Waterlooa."
"Kad se vraćaš?"
"Ne znam."
"Ali ja moram nešto reći ako netko pita! Hoćeš li doći doma na ručak?"
"Ako stignem."
"Što želiš da skuham?"
"Bilo što."
"Punjeni kaškek?" 44
"Može."
"Onda tako reci!"
I car ode.
"Nisi do kraja pojeo doručak!", vikne Bella za njim kroz prozor. "I zapamti: sluškinja! I
nemoj kasno!"
Careva ponosna figura ode uskom stazom koja vodi prema poljima Waterlooa. Bella
uzme krpu i stane čistiti blato sa svojih ulaštenih podova – mora sve raditi sama jer ne-
ma sluškinje. Kroz prozor se osjeća miris baruta, bljesak topovske vatre osvijetli drveće.
Upravo su u tim trenucima Blücherove i Wellingtonove armije združile snage. Bitku kod
Waterlooa dobila su dva čovjeka koji su u rat krenuli sami, a svoje vjerne žene ostavili
duboko u pozadini.
44Kaškek, kašk, kišk, turski kurut, tipično bliskoistočno jelo, spravlja se od osušenog jogurta ili kise-
log mlijeka.
158
Po jedan brontosaur
u svakoj ladici
Kažu da je djetinjstvo sretno doba. I jest – ali za koga? Uvijek sam mislio da je pravi od-
govor na to pitanje – za trgovce igračkama, ali sada mislim da je za gospođu Frisch. Po-
jasnit ću zašto.
Prije nekoliko mjeseci neki nepoznati genije zaključio je da u eri televizije djeca više ne
žele ni pogledati slikovnice, osim ako u njih sama ne mogu lijepiti slike, te pritom zama-
zati tepih ljepilom. Rezultat je album koji se zove "Čudesni svijet", 46 stranica. Stranice
su mu velikog formata i na svakoj ima mjesta za devet slika u boji, koje se prodaju na
trafici gđe. Frisch na uglu – tri sličice za deset agora. 45
Album je vrlo poučan, sadrži slike gotovo svih svjetskih čuda, živih i neživih. Ima svega,
od Sunčevog sustava do prethistorijskih čudovišta i od piramida do najsuvremenijih tis-
karskih strojeva kapaciteta 100.000 samoljepivih sličica u minuti.
I ti strojevi rade 24 sata dnevno.
Za moga sina Amira.
***
Stvar je, znate, u tome da se sličice prodaju u zatvorenim omotnicama, pa je dijete koje ih
kupuje kod gđe. Frisch obavezno kupiti gomilu mačaka u vreći prije nego dobije lava
koji mu u albumu nedostaje. Za kućni budžet to je katastrofa, no dijete je samo od sebe
razvilo zdravi instinkt za burzovno mešetarenje, pa svakoga dana ide u školu s torbom
punom duplih sličica za razmjenu.
Kvaka je u tome da Amir do sada već drži lavovski udio u portfelju lavova. Zadnjih šest
mjeseci svu svoju ušteđevinu investira u sličice. Soba mu je do koljena zatrpana čudima,
ne možemo otvoriti ni jednu ladicu u kući, a da iz nje na nas ne skoči desetak brontosau-
ra. Jednom sam ga pitao: "Amire, ovaj se tvoj album već raspada po šavovima. Zašto i
dalje kupuješ sličice?"
"Za svaki slučaj."
Sve što imam za reći u njegovu obranu je da on zapravo nema blagog pojma zašto lijepi
sličice u svoj album, jer se nikada nije potrudio pročitati tekst ispod sličica. Na primjer,
sve što on zna o centrifugalnoj sili je to da mu je Niki za nju dao sabljarku i dva boeinga.
Čista prevara. A osim toga, Amir i krade.
***
45Sitan izraelski novac: jedna izraelska lira (od 1980. godine izraelska valuta se zove šekel) dijeli
se na 100 agora.
159
Za to sam doznao jednoga dana dok sam drijemao, kad sam otvorio jedno oko i uhvatio
svog mrkvastog sina s rukom u džepu mojih hlača, baš kao da je ministar financija.
"Hej!", probudio sam se i viknuo. "Što to radiš?"
"Tražim novce", prizna on činjenično stanje. "Nikiju treba američki smuđ."
"Pa?", upitam ja. "Zašto Niki ne krade od svoga tate?"
"Ne može. Njegov se tata naljuti."
To je imalo smisla. Počiniteljeva majka i ja smo o tome porazgovarali, te odlučili da za
sada nema smisla emigrirati, album će nas sustići kud god da odemo. Umjesto toga, za-
tražili smo od učiteljice Hemde da sazove roditeljski sastanak. Ona je zalihe sličica koje
posjeduju njezini učenici procijenila na između tri i četiri milijuna po razredu.
"Jedino je rješenje koje mi pada na pamet", rekla je, "dojaviti poreznicima da neki proiz-
vođači albuma u ovoj zemlji zarađuju bogatstvo..."
Rekao sam im da Amir krade. Samo su mi se nasmijali.
"Moj je sin prošloga tjedna počinio oružanu pljačku", reče jedan nesretni otac. "I pokušao
je ubiti svog djeda čekićem samo zato što mi nije htio dati novac za mastodonta."
Djed se oporavio. Neki su roditelji predložili da zatražimo zabranu prodaje ljepila, a je-
dan je otac, gospodin Frisch, predložio da se protiv ove pošasti borimo isto onako kako
se Danska bori protiv pornografije: pretrpajmo djecu sličicama dok im od samog pogleda
na njih ne bude muka. Dobra ideja. Izašao sam sljedećeg jutra i kod gđe. Frisch kupio
punu košaru sličica, među ostalima i krvavo "Žrtvovanje Azteka" i "Leonardov prvi lete-
ći stroj".
Amir na brzinu prouči sadržaj košare, pa njezin sadržaj u tili čas rasporedi po nižim la-
dicama u kući. Drži se nižih lokacija zato što je prije nekoliko dana naša kućna pomoćni-
ca otvorila gornja vrata na kuhinjskom ormariću i bila živa zatrpana kišom svjetskih ču-
da. Kućna pomoćnica se oporavila. Čini se da danska metoda ipak ne funkcionira: koliko
god sličica da mu kupim, Amir i dalje pruža ruku i kaže: "Još!"
Čak se i izgledom promijenio. Oči su mu se suzile, obrazi postali nekako vrećasti, a naj-
bolja supruga na svijetu smatra da se postepeno pretvara u hrčka. Hrčak je, prema rječ-
niku, "veliki glodavac izgledom sličan štakoru koji u obrazima ima vrećice u kojima pre-
nosi zrna žitarica do svojeg zimskog skladišta." Točno kao Amir.
***
Jučer sam se zatvorio u svojoj sobi, pomeo nešto grčke mitologije sa stolice, pa sjeo proči-
tati novine. Iznenada sam osjetio kako mi netko dahće za vratom: bio je to moj dječak-
hrčak s punom šakom malih, crno-bijelih sličica.
"Vidi, Giora Spiegel" – pokazao mi je desetak portreta velike nogometne zvijezde – "a
imam već i dvadeset i jednog Pelea i pet Bobbyja Moorea."
Stigao je "Svijet sporta" – album kojega je izdala konkurencija.
I to je za sada sve. Ako se neko vrijeme ne budem javljao, pokušajte me potražiti u našoj
dnevnoj sobi, zatrpanog ispod centarhalfova i centarforova.
160
Poklonjenom konju
gleda se u zube
Od svih židovskih blagdana najgora je Hanuka. 46 Ne mislim pri tom na vosak koji kaplje
sa svijeća, ili na latke 47 od krumpira od kojih dobijem zatvor, nego na to što je Hanuka
blagdan darivanja. Također, nije stvar u novcu, nego u tome što baš nikad nemam ideju
što pokloniti najboljoj supruzi na svijetu. A i ona, moram napomenuti, ima isti problem.
Prije tri godine za Hanuku mi je kupila dva antikna floreta, a ja njoj jednu slatku malu
stolnu lampu. Uzgred rečeno, ja ne znam mačevati. Prije dvije godine iznenadila me je
sabranim djelima Lope de Vege 48, a ja sam njoj darovao jednu slatku malu stolnu lampu.
Ja ne znam španjolski. Prošle je godine baš bilo gadno: najbolja supruga darovala mi je
libanonsku nargilu, a ja njoj jednu baš jako slatku malu stolnu lampu. Ja ne pušim.
Ove smo godine počeli razmišljati na vrijeme, jer što bismo više jedno drugome mogli
pokloniti? Već imamo sve. Tri tjedna prije Hanuke netko mi je rekao da je najbolju su-
prugu vidio kako ulazi u agenciju za nekretnine. Mi imamo zajednički račun na banci.
Oblio me hladan znoj. Odlučio sam zamoliti je da se urazumi: "Slušaj, dušo", rekao sam
joj, "moramo ovome stati na kraj ili ćemo oboje izludjeti. Ja se uzrujavam, ti se uzrujavaš,
a ako mene pitaš – ja uopće ne razumijem kakve veze Hanuka ima s darivanjem. Sve u
redu s onim uljem koje je trajalo osam dana 49 i takvim stvarima, ali to nije neki razlog da
ti moram kupiti haljinu. Za Purim ti neću kupiti stan, 50 zar ne? Dakle, hajdemo mi kao
dvije inteligentne odrasle osobe prekinuti s tom besmislicom i obećati jedno drugome da
si za ovu Hanuku nećemo kupovati nikakve poklone. Što kažeš?"
46Jedan od najvažnijih židovskih vjerskih blagdana, slavi se 25. dana mjeseca kisleva (sredina
prosinca). Blagdan se slavi u spomen na događaje iz 164. godine pr. n. e. kad je, nakon što je hele-
nistički kralj Antioh IV. Epifan zabranio židovsku vjeru a jeruzalemski Hram pretvorio u hram
Zeusa, a Židovi digli bunu pod vodstvom Makabejaca i pobijedili, Hram ponovno posvećen.
47 Židovsko jelo, palačinke od krumpira koje se tradicionalno jedu za Hanuku.
48Lope de Vega (1562-1635), španjolski književnik, uz Cervantesa najistaknutiji predstavnik špa-
njolskog Zlatnog vijeka u književnosti. Jedan od najplodnijih pisaca svih vremena: napisao je pre-
ko 1800 kazališnih komada i golemi broj drugih djela.
49Autor misli na legendu o čudu sa svjetiljkom koja je nastavila gorjeti u Hramu, premda u njoj
nije bilo dovoljno ulja: u bočici maslinovog ulja koja je imala pečat Velikog svećenika bilo je do-
voljno ulja da svijećnjak gori jedan dan, ali on je gorio osam dana, koliko je trebalo da se Hram
ponovo posveti. U spomen na to čudo, Židovi na Hanuku pale osmerokrake svijećnjake (menora)
tako da svakoga dana upale po jednu svijeću.
Purim je drugi važni židovski blagdan koji je uspomena na spas Židova od istrebljenja u vrije-
50
me Perzijskog carstva (opisano u biblijskoj Knjizi o Esteri). Slavi se na proljeće.
161
Žena me zagrli i reče da ovakvu gestu nikad od mene nije očekivala. Rekla je da je i ona
o tome razmišljala, ali da nije imala hrabrosti potegnuti to pitanje. Oh dragi, kakvo olak-
šanje, oh, kakav joj je kamen pao sa srca. Nasmijali smo se i poljubili, i to je bio kraj na-
šem problemu s darovima.
***
Sljedećeg mi je jutra sinulo da još uvijek ne znam što da najboljoj supruzi kupim za Ha-
nuku. Prva mi je ideja bila jedna slatka mala stolna lampa, ali sam onda zaključio da mo-
žda ipak bolje ne, jer već ima pravu kolekciju lampi. Ali ako neću stolnu lampu, jedino
što preostaje je dijamantna tijara, jer je to jedina stvar koju još uvijek nema. Dao sam og-
las u novine – Tražim: tijaru u dobrom stanju. Dobio sam dvije ponude s cijenama. U re-
du – ništa od tijare. Natrag na prvo polje.
Dva tjedna prije dana D žena se vratila kući s nekom kutijom pod rukom. Bijesno sam
iščupao poklopac: mlijeko u prahu. Da se uvjerim, uzeo sam sito i prosijao sadržaj tražeći
skrivene manžete ili nešto slično, ali bilo je to ipak samo mlijeko u prahu, čisto i nevino.
Sada sam već počeo biti nervozan, pa sam sutradan ujutro otišao u banku provjeriti sta-
nje našeg računa, te me je skoro šlagiralo: najbolja je supruga podigla 2.600 lira i ostavila
samo 80 agora, 51 koje sam brže-bolje podigao ja. Bože, kako samo bio ljut! Dobro, pomis-
lio sam, samo ti čekaj, draga moja! Kupit ću ti takvu bundu da ćemo biti upropašteni za
cijeli život! Uvalit ću nas u dugove, počet ću piti – da, propit ću se! – samo zato što se ti
ne znaš držati obećanja!
Vratio sam se doma i taman ulovio ženu kako se kroz stražnja vrata šunja u kuću noseći
nekakav veliki paket. Istrgnuo sam joj ga iz ruku i – eto ga! Pun je košulja! Uzeo sam ška-
re i divljački ih isjeckao na komadiće.
"Sjec!", vikao sam."Sjec! Ovo će te naučiti da se držiš riječi!"
Najbolja je supruga samo donijela moje čiste košulje iz kemijske čistionice, pa se ogorče-
no stala braniti: "Trebali bismo jedno drugom vjerovati", rekla je. "To je najvažnije u bra-
ku: uzajamno povjerenje!" Rekoh joj da se u potpunosti slažem, ali što je učinila s onih
2.600 lira? Oh, rekla je ona, pa platila je svoj mjesečni račun kod frizera. Osjećao sam se
jadno. Kako sam samo mogao optužiti svoju uzornu suprugu da novac troši na gluposti?
Jedno smo se drugom osmjehnuli i odjednom nam je cijeli problem izgledao kao najobič-
nija djetinjarija. Od muhe smo napravili slona.
Rukovali smo se poput dvoje urotnika, i život se vratio u normalu.
***
Kod postolara su mi rekli da mi mogu napraviti par cipela od zmijske kože za suprugu
samo ako im donesem neku njezinu staru cipelu, ali dok sam je tražio ispod kreveta, naj-
bolja supruga me je uhvatila:
"Aha!", povikala je. "Savršeni muž! Svojoj ženi drži predavanja o uzajamnom povjerenju,
a onda joj zabije nož u leđa! A ja sam ti vjerovala! Koja sam ja budala! Mogu zamisliti
kakvu ćeš scenu napraviti kad dođe Hanuka, a ja ti ništa nisam poklonila! Bah!"
Dobro! Oboje smo položili desnu ruku na jednu od onih slatkih malih stolnih lampi i
svečano prisegli da jedno drugome za ovu Hanuku nećemo kupiti ništa. Te sam noći do-
bro spavao, po prvi put u nekoliko mjeseci.
51Sitan izraelski novac: jedna izraelska lira (od 1980. godine izraelska valuta se zove šekel) dijeli
se na 100 agora.
162
***
Sutra ujutro držao sam ženu na oku, a kad je izašla, slijedio sam je – sve do Jaffe, gdje je
ušla u neki dućan. Prišunjao sam se da pogledam: korzeti i grudnjaci. Dobro. Hanuka je
večeras, pa više ne može napraviti bog zna kakvu štetu. Na putu kući navratio sam do
antikvara Wexlera i kupio joj jednu kinesku vazu za 1.860 lira, keš, ali sudbina je htjela
drugačije. Zašto ti prokleti vozači autobusa tako naglo koče? Pokušao sam je zalijepiti, ali
krhotina je bilo previše, a vremena premalo. U dubini duše, bilo mi je drago: ipak neću
poljuljati uzajamno povjerenje.
Kod kuće je najbolja supruga bila u svojoj najboljoj crnoj haljini i blistala je od uzbuđenja.
Uredno posloženi na stolu bili su, pored ostaloga, električni brijači aparat, desetak naliv-
pera, nova traka za moj pisaći stroj, kanta voska za skije, kanarinac u krletci, šest pari
čarapa, jedna slatka mala stolna lampa (?), njezina fotografija za moj radni stol, radni
stol, spajalice za papir i gramofon (kojega je kupila polovnog u prodavaonici korzeta i
grudnjaka).
Stajao sam mirno s glupim izrazom na licu i zamuckivao kao idiot. Najbolja me je supru-
ga gledala s potpunom nevjericom, a onda je briznula u plač.
"Ti me uopće ne voliš!", jecala je. "Večeras je Hanuka, a ti mi nisi kupio baš ništa! Gubi se!
Ne želim te više nikad vidjeti! Bu-hu..."
Zavučem ruku u džep i izvadim zlatni sat. Ludice jedna!
163
Rat škarama
Jomkipurski rat 52 ostavio je neizbrisiv trag na duši mog sina Amira. Pod utjecajem povi-
jesnih događaja dijete je prestalo prati zube i očvrsnulo u svojoj odluci da odbija šišanje.
Dok se naši bore na frontu, bio je njegov argument, mi ne smijemo gubiti vrijeme na tri-
čarije. Zbog pranja zubi nismo se bespotrebno zabrinjavali, jer je i žuta boja lijepa. No
Amirove valovite kovrče narasle su mu do ramena, posve crvene, pa su mu pokrivale oči
tako da je izgledao poput tibetskog terijera u zimskom izdanju. No treba imati na umu
da psi imaju istančano osjetilo njuha koje im nadomješta slab vid, dok je Amir bio primo-
ran oslanjati se na osjetilo opipa.
"Ephraime", reče njegova mama, "sin ti izgleda kao Mowgli, dječak iz džungle kojega su
odgojili vukovi..."
Mladunče vuka se ipak i dalje tvrdoglavo držalo svojih ideoloških načela: neće se šišati
dok ne sklopimo mir s arapskim zemljama. Predložio sam mu da bi možda bilo bolje da
se šiša dok rat traje, pa da se prestane šišati kad se sklopi mir, ali on je ostao pri svom. Mi
kao roditelji našli smo se u vrlo delikatnoj situaciji, jer smo uvijek nastojali ne nametati
svoju volju djetetu silom, zato jer grize.
Život zapravo nije bio ništa jednostavniji ni prije rata. Amir je počeo mrziti škare kad je
imao dvije godine. Već se u toj dobi priključio buntovnom duhu mladenačkih pokreta
cijeloga svijeta. Od tada na dalje tugovao je nad svakom dlakom koja bi mu ispala s gla-
ve, kao da se radi o nekom dragocjenom krznu. Jednom smo ga zgodom uspjeli odvući
do brice, uz diplomatsko obećanje da će mu samo malo podrezati vrhove, a da nakon
toga idemo ravno u najbliži dućan s igračkama...
"Sin jednog književnika koji drži do svog ugleda", rekla je mama neumoljivom logikom,
"ne može okolo hodati kao kuštravo pseto."
Amir je sjeo u bricinu stolicu s licem osuđenika na smrt. Mislim da je čak tražio svećeni-
ka. Bilo kako bilo, kad je bio gotov, konačno je izgledao kao pristojno dijete iz dobre ku-
će. Bricu je udario samo dvaput, te mu obećao da će ga dokrajčiti čim bude imao priliku.
Nismo se miješali, jer smo bili u situaciji u kojoj smo bili prisiljeni birati između berberina
i barbara.
A onda je počeo taj rat, unatoč njegovoj moralnoj opravdanosti.
Nakon što su naši prešli preko Sueskog kanala, Amir je trijumfalno pokazivao vojnike na
televiziji:
52 Na najsvetiji židovski blagdan Yom Kippur 6. listopada 1973. godine arapske zemlje predvođe-
ne Egiptom i Sirijom napale su Izrael i područja koja je Izrael okupirao u Šestodnevnom ratu
1967. godine. Napad je bio iznenadan i silovit, Izrael se našao na korak od poraza i uništenja, ali
je, uz američku pomoć, ipak uspio zaustaviti napadače, te im u protunapadu nanijeti težak poraz
i osvojiti još teritorija; izraelski vojnici došli su do predgrađa Kaira i Damaska. Rat je završio pri-
mirjem nakon dvadesetak dana.
164
"Vidite! Ni oni se ne šišaju!"

Istina je, u povijesti nije bilo puno ratova koje su vodili vojnici s ovako dugim kosama
kao za kratkog rata tog listopada. Mislim da je to bilo zbog žurbe kojom su rezervisti
mobilizirani. Zbilja, duga griva naših hrabrih mladih Samsona stršala je u svim smjero-
vima ispod njihovih šljemova, bez imalo obzira prema Amirovim roditeljima. Ako ćemo
suditi po njihovom izgledu na ekranu, nisu baš imali ni vremena za brijanje. Ne treba se
čuditi da je to imalo loš utjecaj na naše dijete.
Dida je pokušao s ekonomskim pritiskom:
"Ako nam dopustiš da ti barem malo skratimo kosu", nagovarao je svoje unuče, "pretpla-
tit ću te na Enciklopediju životinja."
"Ne", odgovorio je Amir. "Kosa."
Poput divlje životinje! Ponudili smo bicikl. Dijete se nakratko kolebalo, a onda odlučilo:
njet!
Tada nam je već bilo jasno da misli ozbiljno.
Čitatelj se može zapitati zašto mu nismo ostrigli vlasi u snu, no mi nismo takvi filistri, a
osim toga, on spava s ravnalom pod jastukom. Znamo, jer pokušali smo mu ošišati kosu
u snu. Nakon incidenta s ravnalom, naš je sin postao još manje fleksibilan. Namjerno si
stavlja kosu preko očiju i izvodi predstavu s udaranjem u namještaj nekoliko puta dnev-
no. Odlučio sam da je vrijeme za ozbiljan muški razgovor, kako to već propisuju obitelj-
ski kodeksi:
"Zašto se ne želiš šišati, sine moj?"
"Volim dugu kosu."
"Zašto?"
"Zato jer je ona zato tu da raste. Tako je Bog odredio."
"Onda, po tebi, ne bismo ti smjeli rezati ni nokte?"
"Točno."
Hm, to je bio baš nesretan primjer. Odlučim se za drugačiji pristup.
"Ako imaš dugu kosu", riskiram, "svi će misliti da si žensko."
"Pa šta nije u redu sa ženskama?"
"Ništa. Osim toga što ti to nisi."
"I zato ćeš me kazniti?"
Eto, naš je razgovor bio toliko koristan i konstruktivan. Žena i ja održali smo zatvorenu
sjednicu u kuhinji i odlučili se za radikalne mjere: da mu kosu odrežemo pod anestezi-
jom. Ta se operacija činila jednostavnom u taktičkom smislu: ja ću zgrabiti Amira odo-
straga i držati mu ruke kao Starsky i Hutch 53 u jednom, a mama će mi utisnuti krpu na-
topljenu kloroformom pod nos. Imali smo deset minuta da obavimo posao sa škarama.
Možda ćemo čak moći iskoristiti ovu prigodu da mu očistimo zube. I promijenimo čara-
pe.
Ne znamo što drugo napraviti, osim možda prihvatiti uvjete našeg mini-hipija i sklopiti
mir s Arapima. Što više razmišljam, to mi se sve više i više čini najjednostavnijim rješe-
njem.
53 Junaci istoimene američke policijske TV-serije popularne 1970-tih godina.
165
Frankie
Jednoga dana, potkraj tridesetih godina, dva su se velika menadžera našla u nekom nju-
jorškom predgrađu. Obadvojica su bili malo nakresani. "Slušaj", razmetao se prvi, u si-
vom odijelu, "kladim se da svakoga koga sretnem mogu pretvoriti u filmsku zvijezdu."
Drugi se tip smješkao: "Glupost", reče. "Idiotarija!" I okladili su se, tu na licu mjesta, da će
onaj u sivom odijelu napraviti svjetski slavnu filmsku zvijezdu od prvoga čovjeka koji
naiđe. Gospodin u sivom odijelu nije imao sreće. Prvi prolaznik koji je naišao bio je neki
kržljavi mladić, građen kao miš koji je oslobođen tjelesnog odgoja, sa suhom grožđicom
umjesto lica.
Prvi je menadžer prsnuo u smijeh. "Pa dobro", reče onaj u sivom odjelu, "opklada je op-
klada..."
Tako je počela meteorska karijera Franka Sinatre.
***
Nemojte me krivo shvatiti: ja znam razliku između Sinatre idola i Sinatre filantropa. Do-
đe u Izrael i sav prihod sa svojih sedam koncerata donira za osnivanje ekumenskog siro-
tišta u Nazaretu. Lijepo i dobro. Ali to ga ne izuzima od glazbene kritike, zar ne? Ne, jer
prava je istina – mi smo ljubomorni.
Ne smeta nam to što je milijunaš i što ima vlastito zrakoplovstvo. Za minutu na televiziji
dobije pola milijuna dolara. Pa šta? Frankie se ustaje u podne, svrati do studija pa otpje-
va u mikrofon: "Hiya, what's doin'?", onda ode do blagajne, uzme pola milijuna i ostatak
života više ništa ne mora ništa raditi. No to nam ništa ne smeta. Zašto bi se pseća hrana
ili žileti mogli prodati reklamom, a pjevač ne?
Ne, ono što nas ubija je ženska zaluđenost.
Ja osobno nisam baš nešto lud za filmskim zvijezdama koje svake noći imaju drugu.
Ipak, ako moralne rezerve ostavimo po strani, prema tim curama osjećam određenu
simpatiju. Tip visok metar i osamdeset, širok metar, težak milijune, muževno držanje i
gusta kosa, ili možda sjajna ćela – ima li žene koja tome može odoljeti? Ali Frankie? To
pothranjeno pile? Što te žene na njemu vide? Što je to na njemu tako privlačno? Recite
mi?
"Nemam pojma", kaže najbolja supruga na svijetu. "On je božanstven."
I eto, moja mi zakonita supruga u lice tumači kako taj cvrkutavi frankfurter ima ono ne-
što! Odem i uzmem novine s njegovom slikom:
"Pa što tu ima božanstvenog?", vičem. "Hajde, pokaži mi: što je to božanstveno na ovom
tipu?"
"Njegov osmjeh."
"Dobro, ima zube made in America, pa šta?"
Moja žena pogleda sliku, a oči joj se zacakle:
166
"Sve", uzdahne, "sve bi učinila za nekog tko tako pjeva..."

"On pjeva?" – izgubim strpljenje – "Ova tu slika pjeva? Ja vidim samo nekog tipa s otvo-
renim ustima. Al pjevanje? Ti tu čuješ neko pjevanje?"
"Da", reče žena, pa poleti u zrak i neko vrijeme naokolo lebdi.
***
Izašao sam iz kuće pun gnjeva i otišao kupiti karte za prvi koncert. I ja hoću vidjeti to
čudo! Kod kuće me žena zagrli oko vrata i poljubi, prvi put nakon više sati:
"Karte!", prošuška ona. "Za Sinatru. Za mene."
I odmah ustane pa ode do svoje krojačice, jer na kraju krajeva, rekla je, na kraju krajeva,
ne može ići na koncert u krpama.
"Naravno", prosikćem ja. "Pogled će mu pasti na tvoju novu haljinu u devetnaestom redu
i prestat će pjevati usred pjesme..."
Najbolja supruga se zacrveni:
"Ah", uzdahnula je, "oni ne staju usred pjesme."
Kupio sam slike Marlona Branda, Michelangelovog 'Davida', Helmuta Schmidta 54 i Rya-
na O'Neilla. 55 Ništa. Frankie i ništa drugo. "Ljubav ne gleda očima", 56 kako reče Shake-
speare, a on nije bio baš neki frankofil. Te sam noći sanjao da je Sinatra u Tel Avivu svi-
rao gajde, a sve žene Bliskog istoka nahrupile su oko njega i preskakivale mu preko gla-
ve (on je bio visok samo pola metra).
Sutradan su stigle dobre vijesti:
"Ha-ha", obavijestim suprugu, "tvoj voljeni Frankenstein je samo pola koncerta. Nastupa
samo sat vremena. Druga polovica su jemenske narodne pjesme, a uprava se ispričava
publici."
"Oh" – žena će – "cijeli jedan sat s Frankom Sinatrom!"
Uzeo sam povećalo koje sam kupio putem kući i pažljivo pregledao sliku:
"Perika kao da mu se malo pomakla, slažeš se?", rekoh ja.
"Nema veze, on ionako uvijek pjeva sa šeširom."
Pjeva sa šeširom? Zbilja? Kako seksi! Kladim se da su mu šešir napravili uz korištenje
posebnog seizmografa koji mjeri ženske potrese. Ima on oko sebe i cijelo krdo zapisniča-
ra, koji bilježe sve njegove burne avanture za dnevni tisak. Svaka je riječ u njima istinita.
"Frankie – Glas i stas za vas!" "Njegov Glas je najveći!" Zaposlio je i tri profesionalke čiji
je posao samo to da u njegovoj pratnji padaju u nesvijest: one padnu u trans, a lokalne
dame slijede njihov primjer. Pored toga, s njim je na svakom letu uvijek nekoliko znan-
stvenika, jedan kontra-admiral, prijenosno računalo, složivi tjelohranitelji. I tako ja napi-
šem na zidu preko puta: "FRANK GO HOME!"
Unatoč tome, koncert je bio rasprodan. No vrijeme mi je išlo u prilog. U nedjelju sam u
novinama vidio da Frankie neće pjevati ni pola sata, već samo 25 minuta, i to ispod gla-
54Helmut Schmidt (r. 1918.), njemački socijaldemokratski političar, kancelar Zapadne Njemačke
od 1974-1982.
55Ryan O'Neill (r. 1941), američki glumac, velika zvijezda 1960-tih i 1970-tih, poznat po ulogama
u TV seriji Gradić Peyton i filmovima Ljubavna priča i Kubrickovom Barryju Lyndonu.
56 San Ivanjske noći, I. 1: "Ljubav ne gleda očima, nego umom."
167
sa, a ostatak programa popunit će Dječji zbor iz Ramat Gana, predavanje o bioritmu, te
isprike.
"Možda je tako bolje", rekla je očarana supruga. "Cijelih pola sata s njim bilo bi previše
uzbuđenja..."
Sljedećeg je dana krenula glasina da Sinatra uopće neće pjevati, nego će samo doći na
pozornicu i mahati. Program će popuniti Trio "Hej-ho", izvest će vruće hitove i hladnu
utjehu i isprike.
"Ako je tako", reče žena, "smjesta vraćaj karte..."
"Napokon! Hvala Bogu..."
"... i zamijeni ih za bolja mjesta! Ako će se pojaviti samo na par sekundi, hoću ga bar do-
bro vidjeti."
Najbolja je supruga bila naručena kod frizera. Sad sam se zbilja uplašio... Tko zna, mo-
žda će se Frankie pojaviti... doći do sredine pozornice... dvaput mahnuti rukom... a tri
tisuće predstavnika gradske elite dići će se na noge i aplaudirati kao da su luđaci... Fran-
kie će se nakloniti i namjestiti smiješak br. 18... aplauz eksplodira! Ekstaza! Nekoliko go-
spođa pada u nesvijest. Ima li doktora u dvorani?... Frankie se okreće – ali ne! Zastaje...
Što je sad? Slavni pjevač silazi u prolaz u gledalištu... Svjetla se pale... Hoda – nebesa! –
hoda prema meni... Meni? Meni? Kakva čast!... Ne, prilazi mojoj ženi... Dobro, ona ima
novu frizuru, a haljina joj s prednje strane ima baršunasti gajtan, ali ipak... "Dođi", za-
povjedi Frankie, a zubi mu bljesnu... Žena ustane: "Ephraime, znam da razumiješ"... i
ode... zgodan par, nema se što reći... bili bi iste visine da moja žena skine cipele... odlaze
u sretnu budućnost... Nikad nisam tu ženu cijenio kako je trebalo, a sad mi ode sa svojim
vitezom...
168
Podijeli pa vladaj
Jednoga jutra jedan bi se stariji novi useljenik poput mene mogao probuditi, pa se zado-
voljan sjetiti da je te noći sanjao kako tečno razgovara hebrejskim jezikom sa svojom ba-
kom u gradu Hodmezövarsáhelyju. Siguran sam da je to znak potpune integracije, više
nego privikavanje na falafel svaki dan. Svatko tu i tamo osjeti potrebu zavaliti se u fotelju
i zapitati se što je ostalo od davnih dana dijaspore u Mađarskoj, pored smiješnog naglas-
ka.
Iskreno propitkivanje samog sebe pokazalo je da je ostala još jedna stvar: ja još uvijek
dijelim na mađarskom.
Zbrajati i oduzimati mogu i na hebrejskom, ali dijeliti je moguće jedino na mađarskom.
Zapravo, uopće mi nije jasno kako ljudi koji ne znaju mađarski mogu izaći na kraj s raz-
lomcima. Amir, na primjer, to može bez poteškoća, no povremeno pozove oca da mu
pomogne oko zadaće. U tim trenucima moram razmišljati dvostruko, ne bih li opravdao
ugled pravog hebrejskog patrijarha, pa u glavi računam šapćući na mađarskom i onda
glasno izgovorim rezultat na jeziku Biblije. Ne treba čuditi da se pri tome često zbunim,
što je dokaz da je dijeljenje nedjeljivo.
"Domaću bi zadaću trebao raditi sam!", prekorim Amira. "Sjedi i koncentriraj se, za Boga
miloga!"
Naravno, svome sinu ne mogu reći da ga ni jednu jedinu riječ ne razumijem, da nemam
blagog pojma što su to pravi i nepravi razlomci, a da alikvotne dijelove ne spominjem, to
mi tek zvuči prosto.
"Tata", reče Amir, "je li istina da se svaki racionalni broj može izraziti kao decimalni raz-
lomak?"
"Sve je moguće", reče tata. "Sve je to stvar snage volje. Da si smjesta otišao u svoju sobu!"
Ti me razlomci izluđuju. Amirova je radna bilježnica puna tih prostih izraza. Sve je tamo
razlomljeno, sve je jedna sedamnaestina ili trideset osam stodevetina nečeg drugog. Jed-
nom sam prilikom vidio čak i 8/6371, posve morbidnu pojavu. Ne čudi što se uvijek na-
kon borbe s matematikom za šesti razred osjećam izmoždeno. Čovjek u mojim godinama
najradije bi svoju mladost zaboravio umjesto da se na nju stalno prisjeća.
***
A onda neki genijalac u Americi osnuje Centar za istraživanje svemira, pa tamo neki ti-
povi brže-bolje izume džepni kalkulator. U pravome trenutku. Ta patuljasta čuda, veliči-
ne malo razvijenije kutije šibica, mogu napamet zbrajati ko ništa, a njihova je najveća
znanstvena prednost to što ih se bez teškoća može prošvercati preko carine.
I tako ja danas na svom stolu imam jednu od tih japanskih sveznalica. Ima fantastičnu
memoriju; kad god me zbuni neki matematički zadatak, ja zasviram po njegovim tipka-
ma kao po dobro ugođenom klaviru. Štoviše, ja sâm izmišljam zadatke zbog zabave. Ta
čudotvorna kutijica baš je poticajna. Uzmimo na primjer dijeljenje poput ovoga:
169
378.569,73 : 633.411,73 =
U danima prije pojave kalkulatora zbog ovoga bih vrištao kao luđak. Da mi život ovisi o
tome da ovo riješim, rekao bih: ubijte me, ali pustite me na miru. No otkako sam nabavio
mini kalkulator, sve to samo utipkam, stisnem gumb i – ping! – on ispljune rješenje.
U svemu je tome samo jedna mana: sve to zna i Amir.
Svojim pronicljivim životinjskim instinktom to je dijete brzo nanjušilo beskrajne moguć-
nosti koje mu napredak tehnologije nudi. Nekoliko dana nakon što sam doma donio to
japansko čudo, uhvatio sam derište za svojim radnim stolom s otvorenom radnom biljež-
nicom, a ruka mu je virtuozno svirala po tipkovnici kalkulatora.
"Ma vidi ti njega!" siknem na malog. "Zadaću trebaš riješiti sam!"
Amir mi pokaže zadatak u knjizi, koji je glasio ovako:
"Jedan čovjek podijelio je svoju imovinu u oporuci ovako: 2/17 svojoj ženi, 31,88% od os-
tatka svom najstarijem sinu, 49/101 od ostatka svom drugom sinu, a ostalo je ostavio
svojoj kćeri, koja je dobila 71.307 ¼ lira. Koliko su dobili ostali njegovi nasljednici?"
Sve što mogu reći je to da je pokojnik bio sasvim neuravnotežena osoba, ili se možda
samo htio i preko groba osvetiti svojoj obitelji. Moj vlastiti sin i nasljednik očito je odlučio
da se iz ove zbrke izbavi jednostavnom vježbom za pet prstiju.
"Sine moj", opomenem ga nježno, "matematika se rješava olovkom i papirom."
"A zašto?", upita Amir. "Čemu?"
"Zato što nećeš uvijek pri ruci imati kalkulator. Na primjer, što bi napravio da ti nestane
baterija?"
"Kupio bih nove."
"A u subotu?"
"Posudio bih kalkulator od Nikija."
"A ako on nije doma?"
"Onda bih pitao tebe."
Moj sin je crvenokos. Osim toga, baš svi njegovi prijatelji imaju kod kuće barem jedan
kalkulator. Njihovi su ih neodgovorni roditelji prenijeli preko carine, koristeći se njiho-
vom temeljnom tehničkom prednošću: dimenzijama koje su prikladne za šverc. Oni od-
gajaju jednu novu generaciju, tranzistorsku mladež koja više neće znati dijeliti ni na jed-
nom jeziku.
Ja sam na kraju ovaj obrazovni problem riješio jednim pokretom ruke. Jednoga sam da-
na, naime, pomaknuo ruku, a kalkulator je iz nje ispao. Je li to bio nesvjesni frojdovski
lapsus ili nije, ne mogu vam reći, ali japanski se djelitelj na podu raspao u komadiće. Di-
veni, dividi, divici.
Spustio sam se na koljena i malo pročeprkao po ostacima, kad mi se krv sledila u žilama:
dragi moji čitatelji, u tom kalkulatoru nije bilo ni jednog jedinog kotačića, samo nekoliko
potpuno ravnih pločica prošaranih raznoraznim linijama. I to čudo može u sekundi izra-
čunati komplicirane kalkulacije od kojih ja, ugledni pisac, posijedim. Kako to uspijeva,
čudovište malo? Plaši me to. U tim je kalkulatorima nekakav zloduh, nema nikakve
sumnje.
No mladost ne zna za strah. Amir je vijest o nesretnoj sudbini kalkulatora primio sa sum-
njičavom mirnoćom. I najbolja je supruga također nešto nanjušila:
"Ephraime", rekla mi je, "mislim da Amir ima svoj kalkulator!"
170
I tako je naš tehnološki rat prešao u ilegalu. Pretražili smo Amirovu sobu, prekopali sve
ladice. Ništa. Supruga tvrdi da Amirov razred negdje u školi ima tajno skrovište u koje-
mu skrivaju kalkulatore. A i oni su već toliko sitni da ih se može ugurati u uho. No,
Amir odjednom ima jako dobre ocjene iz matematike i smješka se kao mala Mona Lisa.
On je možda u pravu. Budućnost pripada informatici i patuljcima. Meni ne preostaje ni-
šta drugo nego da u sebi psujem na mađarskom. Jer dijeliti više ne znam ni na tom jezi-
ku.
171
Gola istina
Nekidan sam iznenada spoznao činjenicu da je ovdje kod nas sve puno švedskih nimfi.
Na plakatima, hoću reći. U kinima.
Naša su kina pod stare dane otkrila seks, te nam umjesto romantike i ljubavi počela nu-
diti golu istinu. Došla su takva vremena da više ne možeš ni preći ulicu a da te u oko ne
ubodu male plave nimfomanke koje flertuju s dvjema gorilama, ili nešto tomu slično.
Spomenuli smo to susjedu Felixu Seligu, a on reče, jest, užasno, svako jutro kad ide na
posao mora gledati tu ogromnu... znate... tu pozadinu gole cure preko cijelog pročelja ki-
na u našem susjedstvu, veću od života, dvaput veću od prirodne veličine. Ja kažem: c-c-
c, zbilja, pa odlučim sam otići pogledati.
Prošao sam pored pozadine nekoliko puta, čak sam prišao bliže da vidim manje slike: još
nekoliko pozadina i pokoje poprsje. Promislih kakav razorni utjecaj to mora imati na našu
mladež, pa odlučim pogledati film. Možda je to bilo zbog straha i napetosti oko predsto-
jećih izbora, možda su me uznemirili svi ti silni štrajkovi. Bilo kako bilo, osjetio sam ne-
odoljivu potrebu da švedske nimfe i njihove atribute vidim u akciji.
Odlučio sam ući.
A onda je iskrsnuo novi problem: kako da jedan ugledni pater familias uđe u kino pogle-
dati porno film? Bio sam ja već jednom, ali to je bilo u New Yorku, daleko od mojih.
Imao sam nešto slobodnog vremena, a i ona su me silna neonska svjetla zavela, pa sam
se ušunjao i pogledao jedan taj realistični film.
Neću to zaboraviti dok sam živ. Kad sam ušao u kino, preko cijelog ekrana bio je krupni
plan one stvari, koja je pripadala nekoj djevojčuri bez lica, koja je svoje privatne poslove
obavljala posve javno. I eto, u boji, šest metara u promjeru, a neki ginekolog hobista pub-
lici objašnjava o čemu se tu radi.
No instinkti me nisu iznevjerili. Čvrsto stisnem oči, ustanem i naslijepo oteturam prema
izlazu – ali bilo je već prekasno. Pod utjecajem sve te silne erotike izgubio sam svoju mu-
ževnu snagu na tjedan dana. Ni danas se u kritičnim trenucima ne usudim misliti na
New York ili na tunele.
Smjesta sam čvrsto odlučio da nikad više u životu neću pogledati ni jedan pornografski
film.
A sad, ovo! Prva je poteškoća bila – kako da kupim kartu? Vlasnik kina, istina je, imao je
određenog obzira prema jednom izraelskom ocu, pa je prva predstava bila rano ujutro,
dok su sinovi u školi. Za sada sve u redu, ali promislio sam da bi svejedno bilo bolje pri-
čekati još dvadesetak minuta, pa se ušuljati pod okriljem mraka. Nije da sam se sramio.
Ali ipak, bilo mi je draže da me se ne uhvati in flagranti. Zato jer me bilo sram.
Sve je išlo kao po špagu. Prva je prepreka bila djevojka koja prodaje karte. Preplašivši se
da bi me mogla prepoznati s televizije, svoj sam uobičajeni izgled promijenio tako da
sam sada izgledao kao ugodna i vesela osoba, te govorio po narodski. Onda sam u mra-
172
ku našao dobro sjedalo, pa stao zainteresirano gledati krupnog crnca kako pljuska jednu
glamuroznu djevojku koja naglavačke visi na zidu. Onda se nakratko pojavio natpis:
"Uskoro u kinima", pa su se upalila svjetla.
Prokleti prevaranti i pokvarenjaci! Tom sam vlasniku kina pružio puno povjerenje, a on
me je ovako izdao! A zbog čega? Da bi mi u pauzi prodao dvije glupe štange čokolade?
Zbog ovakvog lošeg upravljanja naše gospodarstvo i jest u stanju u kojemu jest!
Uvučem glavu među ramena i oprezno pogledam oko sebe. U publici su sami muškarci,
skoro svi sredovječni ili stariji, premda tu i tamo...
O Bože! Giora!
Najbolji prijatelj mog mrkvastog sina Amira. Sjedi tu, s druge strane prolaza, točno na-
suprot mene! Markirao je iz škole da vidi pornić koji nije za mlađe od osamnaest. Prija-
telj mog sina, Giora. Razgovarat ću s ravnateljem, eto što ću! Hoću reći, neću... Kako da
se sad izvučem?
Skinuo sam naočale i lice prekrio odbačenom sportskom stranicom novina. Koliko će ova
prokleta pauza trajati? Već u glavi imam sliku kako me Amir kod kuće pozdravlja s
onom svojom glupavom grimasom na licu:
"Tata, što ja to čujeeeem?"
Morat ću štošta objasniti i najboljoj supruzi. Odlučio sam dići se čim se opet ugase svjetla
i zbrisati iz ove ustanove što je brže moguće.
Hm, lakše je reći nego učiniti. Mislim, ovaj film i nije tako loš, uopće nije loš. Uvodne
scene obećavaju. Prosječna švedska obitelj bavi se svojim svakodnevnim obavezama:
kćer obitelji je u krevetu sa svodnikom, dok njezina majka radi svašta s kućnom pomoć-
nicom na stubištu. Sljedeća scena: svodnik bježi spuštajući se niz oluk. Na putu prema
dolje spazi jednu usamljenu damu. Živjeli! Razbije prozor pa je obradi usred bijela dana i
na tanane, no na sreću bez krupnih detalja.
Pogledom okrznem Gioru. Nije me vidio. Siguran sam da nije. Derište sa strašću gricka
sjemenke, oči su mu zalijepljene za ekran, bez sumnje u glavu posprema informacije za
buduću uporabu. Upravo je sad lezbo-majka u liftu naletjela na gej-policajca i silovala ga
u letu, dok se susjed, čiji ukus nekako više naginje prema nekrofiliji, odjednom popalio
na kćer, a ja se nadam da će Giorine oči i dalje ostati na ekranu.
Je li seks potreban?
Dok prevrćem to pitanje, krajičkom oka tražim neku mogućnost bijega. Ljudi oko mene
ubrzano dišu. Zvuči kao da svi imaju astmu. Muči ih pitanje: zašto se mi, obični građani,
nikad ne spustimo po oluku pa spazimo usamljenu uspaljenicu?
Ja sam jednom imao jednu takvu avanturu. Jedne večeri, prije mnogo godina, išao sam
ulicom, kad mi je prišla jedna djevojka s cigaretom u usnama i rekla:
"Kud ćeš ti, ljepotane?"
"Kod dr. Gruenfelda", odgovorio sam, jer tamo sam i išao, kod dr. Gruenfelda.
Giora! O, ne!
Vidio me je! Sad me je vidio! Baš sad, kad je ona drolja od kćeri dovukla kućnu pomoćni-
cu u kadu na malo pljuskanja i škakljanja, taj bestidni markirant okrene se u stolici u
uputi mi dug pogled. Nema vremena za gubljenje. Moja obiteljska sreća je na rubu. Pri-
čekao sam sljedeće divljačko silovanje, a onda ustao i oprezno otpuzao, sjedalo po sjeda-
lo, do kraja reda. Skoro sam stigao do cilja, između mene i prolaza samo je još jedan ast-
matičar. Šapnem još jedno, zadnje 'oprostite', ali... to je Felix!
173
Odjurim nazad u zaklon i svalim se u svoje sjedalo. Felix me nije vidio. Zauzet je. Čini se
da su svi muškarci iz našeg finog rezidencijalnog kvarta ovdje u kinu. Fina rezidencijal-
na Sodoma i Gomora. Jedva se usudim podići glavu. Osjećam također da me izdaje moja
muškost. Ovaj put bit će to na mjesec dana.
U međuvremenu, ona je besramnica prešla na neke vrlo sofisticirane radnje sa svim čla-
novima svoje obitelji, plus svodnik, plus kućna pomoćnica. Onda iskoči Giora, ne Giora,
nego onaj nekrofil – pa se svi svale na krevet i postave u formaciju nekakve izvrnute pi-
ramide, deset stražnjica jedna na drugoj, tako da se više ne može reći koja je čija. Postalo
je malo monotono. Nisam valjda ovdje došao da se dosađujem.
Spustim se na sve četiri kao da mi je nešto ispalo na pod, otpužem pokraj Felixa, Giori
bacim prašinu u oči, te izletim vani uz uzdah olakšanja.
Dosta. Nikad više neću pogledati ni jedan pornić. Ja ne! Ne, i to je konačna odluka! Mo-
žda ću se samo vratiti još pogledati kraj ovog filma, a onda zbilja – nikad više!
Došao sam kući oko podneva, potpuno iscrpljen. Na pragu me zaskoči Amir; ima onu
grimasu na licu.
"Tata", kaže, "što ja to čujeeeem?"
"Pa što čuješ, glupane?", viknem ja. "Dobro, reci što? Urednik mi je dao zadatak da napi-
šem članak o pošasti pornografskih filmova, pa sam otišao pogledati – pornografski film.
Velika stvar! Sve će ti o tome pisati u novinama od petka. A sada miči taj pokvareni pod-
smjeh s lica!"
Balavac!
174
Draži obiteljskog prijevoza

U ovom času, upravo sada, na temelju dugotrajnog iskustva, moram reći da sam, kada se
sve uzme u obzir, ipak pristaša tradicionalnog braka. Hoću reći, radiš kao rob, ali barem
znaš zašto, s vremenom kuću napučiš pametnom dječicom, ne gubiš više svoje dragocje-
no vrijeme na svaku lutkicu, komada, slatkicu koja naiđe – ukratko, daleko si dogurao
od onog usamljenog, bijednog stvora kakav si bio u svojim sretnim momačkim danima.
Za čim muškarac na kraju krajeva žudi? Žudi za ženom s kojom će podijeliti teret života,
za nekim s kime može razgovarati o svojim problemima. I zato se oženi, a onda već ima
o čemu pričati.
Konkretni problem ovog pisca je vožnja automobilom s obitelji. Svoj vlastiti auto ja ne
mogu voziti ni deset metara, a da žena glasno ne poviče:
"Crveno! Crveno!"
Ili:
"Pazi motor! Pazi motor!"
Te usputne poruke bez iznimke idu u paru: prvi put s velikim uskličnikom, a drugi put
u kurzivu. Nekoć davno podsjetio bih ženu da ja nemam ni jedan jedini kazneni bod, da
vozim praktično od djetinjstva, da imam isti broj očiju kao i ona, ako ne i više, te da bi
sve bilo u redu i bez njezinog kurziva.
Međutim, prije otprilike deset godina sam od toga odustao. Shvatio sam da to nije pita-
nje logike, nego čisto stvar emocija, poput recimo neprijateljstva Arapa prema nama.
Najbolja supruga na svijetu ima četiri kaznena boda za prometne prekršaje, ali u našem
slučaju sustav bodova uopće ne funkcionira.
Vozimo se potpuno praznom ulicom, a najbolja mi supruga iznenada vikne na uho:
"Ephraime! Ephraime!"
U djeliću sekunde okrenem volan, popnem se na pločnik, udarim par kanti za smeće i
zabijem se u željeznu roletu praonice rublja. Ugasim ono što je ostalo od motora i pogle-
dam oko sebe, ali u vidokrugu nema nikog živog, niti jednog vozila s kojim smo se mogli
sudariti. Ulica je pusta kao Sahara.
"Pa zašto si viknula?", upitam svoju ženu začuđeno. "Zašto si viknula?"
A ona uz jecaje odgovori:
"Kako to voziš! Kako to voziš!", pa demonstrativno zakopča pojas.
Djeca su uvijek na maminoj strani, naravno. Prva životinja koju je moja Renana naučila
prepoznati bila je zebra na pješačkom prijelazu. Zebra! I njezin djed isto voli napomenuti
da ja vozim kao luđak, kao luđak. Nekidan me je odvukao u stranu i rekao mi kao muška-
rac muškarcu:
"Slušaj, sinko, znam da ti nije lako u životu, pa zašto ne pustiš moju kćer da vozi?"
Čak su i djeca naučila zborno deklamirati sa stražnjeg sjedišta:
175
"Tata, pusti mamu..."

Stalno me nagovaraju da odem na kojekakve tečajeve, a moj ponos vrijeđaju na suptilno
okrutne načine. Primijetio sam da svaki put kad se vratim s posla Amir veselo vikne:
"Tata je stigao. Ništa se nije dogodilo."
Zašto bi se nešto dogodilo? I zašto tata? Njihova majka s četiri boda sigurno im time puni
glavu. Kad god se zajedno vozimo, ona sikće: "O-o, baš će nam biti drago ako te sad za-
ustavi policija. O-o, baš će nam biti drago!" Ili: "Zbog ovoga ćeš ostati bez dozvole, zbog
ovoga ćeš ostati bez dozvole!"
Opustiti se može jedino, kako sama kaže, kad je ona za volanom. Najčešće mi ga uzme
nasilno, uz mnogo drame i histerije, i uz gromoglasni aplauz s galerije. Do sada je dva
puta udarila u kamion, jednom u klavir, srušila je parkirni sat i pregazila bezbrojne mač-
ke. Četiri boda.
"To je zato", objasnila mi je nakon svake nezgode, "što sam potpuno isprepadana zbog
tvoje divljačke vožnje..."
Odnedavno je čak i Maks, naš pas, postao jedan od urotnika, kučka kakva već jest. Na
svakom oštrom zavoju izbaci glavu kroz prozor pa dvaput oštro zalaje: "Vau! Vau!" Moja
žena kaže da mi time želi reći da na volanu držim obje ruke, kao svi drugi.
Katkad svoju porciju dreke dobijem post factum. Nakon što sam polako i bez naglih po-
kreta zaobišao par mirnih pješaka, najbolja supruga me zajedljivo upita:
"Jesi li ih vidio? Jesi li ih uopće vidio?"
Naravno da sam ih vidio. Naravno da sam ih vidio. Da ih nisam vidio, bio bih ih udario,
zar ne?
"Što to radiš, za Boga dragoga, što to radiš?"
"Pedeset na sat."
"Ti hoćeš završiti u bolnici? U bolnici?"
Njezina uobičajena brzina je 120 na sat, što je otprilike i brzina njezinih primjedbi. Pro-
šlog je mjeseca prisvojila auto i odzujala do samoposluge kupiti sira. Putem do tamo u
nju se frontalno zabio jedan semafor i auto pretvorio u harmoniku. Najbolja se supruga
izvukla iz olupine, blijeda ali nepovrijeđena, ali me je svejedno tjednima nakon te ne-
zgode njezin optužujući pogled pratio kud god da sam krenuo.
"Zamisli, jadniče", govorio mi je taj pogled, "što bi se bilo dogodilo da si ti bio za vola-
nom! Bože sačuvaj!" Ona ima četiri boda, kako sam već naveo.
Nakon nekoliko tjedana oporavka kod mehaničara, auto se na nesreću opet vratio u okri-
lje obitelji. Ja sada vozim znatno bolje, otkako sam počeo primjenjivati metodu 'uradi
sam'. To je nešto poput preventivne vožnje: na svakom raskršću upozoravam sam sebe,
ne bih li tako unaprijed umirio duhove članova svoje obitelji.
"Ispred mene je znak 'stop'!" jasno i glasno objavim, vozeći trideset na sat. "Ispred mene je
znak 'stop'!"
Ili: "Ne na žuto, Ephraime, ne na žuto!"
A nakon što naglo skrenem, sam za sebe promrmljam: "Kako to vozim? Kako to vozim?"
U autu sada imam mira. Žena sjedi stisnutih usnica, djeca me tiho preziru, pas dvaput
zalaje, a ja vozim luđački polako.
176
Plijen za bar-mizvu
Nekidan je moj sin Amir navršio 13 godina, i to s iznenađujućom lakoćom. 57 Jedan vr-
hunski rabin ga je podučio, pa je na dogovoreni šabat pozvan na Toru, na Haftaru, na De-
raš 58 i druge dužnosti, i dobro se snašao pod budnim okom neobrijanog šamaša 59 – toliko
dobro, da sam, kad su me na kraju pozvali da blagoslovim Gospodina što sam ga se rije-
šio, 60 na trenutak čak i dvoumio. Ne treba ni spominjati da smo te večeri priredili prosla-
vu za dobre prijatelje, bogate poznanike i uglednike koji nisu na vrijeme uspjeli smisliti
neko opravdanje. Nešto prije prije nego što se smrklo priđem svome sinu i ovako mu se
svečano obratim:
"Generacije naših židovskih predaka, sinko moj, s ponosom bi slavile današnji dan, jer ti
si primljen među zrele i odgovorne građane ove zemlje, koja je nakon 2000 godina..."
"Tata", prekine me dijete, "misliš li da će biti 2000?"
Još uvijek je crvenokos, moj slavljenik bar-mizve.
"Tko sad priča o novcu, čekovima, poklonima?", ukorim ga. "Ono što je važno je ovaj
svečani događaj! Duhovno iskustvo!"
"Mislim da ću otvoriti štednu knjižicu", razmišlja moj sin glasno. "Na svoje ime."
No kad su počeli stizati prvi gosti, moj zreli građanin bio je sav isprepadan. Nije znao
gdje bi stao, znojio se i stalno me pitao što da kaže. "Drago mi je što ste došli!", podučim
ga.
"A kad mi budu davali poklone?"
"Hvala, zbilja niste trebali."
Dijete se smjesti pokraj vrata i baci se na posao. Kad bi gosti stigli, obratio bi im se s dis-
tance: "Hvala, niste trebali", pa bi im pružio ljepljivu ruku. Kad je dobio prvi ček na 50
lira, morao sam ga odvući da ne poljubi darivateljevu ruku. Njegova prva parkerica iza-
57Bar-mizva (hebrejski: sin dužnosti) je ceremonija punoljetnosti kod Židova, gdje dječaci nakon
navršavanja 13 godina života postaju religiozno punoljetni i punopravni članovi zajednice.
58Svete knjige, dječaci iz njih prvi put u sinagogi čitaju na bar-mizvu: Tora, biblijsko Petoknjižje
(Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva i Ponovljeni zakon), najsvetija židov-
ska knjiga koja se čita pri bogoslužju na šabat. Haftara su izabrani ulomci iz hebrejske Knjige proro-
ka koje se čitaju nakon Tore. Deraš ili midraš (Istraživanje) je rabinsko tumačenje pročitanog biblij-
skog teksta i rasprava o njemu.
59Sunce, svijeća kojom se pripaljuju druge svijeće na židovskom svijećnjaku. Tako se zove i poslu-
žitelj koji vodi religiozne obrede u sinagogi, osobito kod čitanja Tore.
60Nakon obreda, otac dječaka koji slavi bar-mizvu zahvaljuje Bogu što ga je oslobodio odgovor-
nosti i kazni za djetetove grijehe (jer je on sad punopravni vjernik i sam odgovara za svoje po-
stupke).
177
zvala mu je konvulzije, a kad je vidio ekspander, oprugu za vježbanje ruku, skoro je bri-
znuo u plač od veselja.
"Osjetljivo dijete", rekla je njegova majka. "Njegovo malo srdašce lupa kao bubanj."
Zbirno mjesto bilo je u kćerinoj sobi, a moj najstariji sin Rafael počeo je sortirati plijen.
Blagdansko raspoloženje pokvario je jedan bahati veletrgovac svojim ekshibicionističkim
čekom na 250 lira. Uz taj monstruozni dar, svi su šestari i kompleti enciklopedija izblijed-
jeli u ništavilu. I zbilja, moj plavooki dječak prestao je odgovarati s "hvala – niste trebali",
a nakon nekog vremena prišao mi je jako uvrijeđen i požalio se da mu dva zadnja gosta
nisu dali ama baš ništa, osim ruke, koju ne bi trebali ni imati. Naljutio sam se kao pas i ta
dva bijednika stavio pod strogi nadzor. Ispostavilo se da je jedan od njih dvojice sinov
zubar, a drugi neki bijednik s leptir-mašnom kojega nitko od nas ne poznaje. Obadvojica
su se povrh svega krenuli prežderavati tortom, žicari jedni! Poslao sam sina natrag na
kontrolni punkt.
"Nema veze", tješio sam ga. "Već ćemo mi njih srediti!"
Berba općenito nije bila loša, premda je bila malo repetitivna. Mnogo boca za vodu, da-
lekozora, šestara. Šestari s letvom, šestari s oprugom, obični šestari. Ekspanderi za vjež-
banje namnožili su se kao zečevi. Pojma nisam imao da su te rastezljive sprave tako jefti-
ne. Uzdahnuli smo od olakšanja kad su se Seligovi pojavili s plastičnim brodom na sasta-
vljanje. "Ovo je već bolje", rekao je Amir.
Ja sam bio posve zauzet svojom ulogom domaćina, povremeno bi me omelo jedino skla-
dištenje. Stizale su hrpe knjiga – poezija, Picasso, Hadera – grad budućnosti 61. Također i Iza
smokvinog lista, uvod u one stvari za mladež. Neki je idiot kupio nekakav Rječnik humora,
u kojemu o meni, djetetovom roditelju, nije bilo ni spomena! Naložio sam da se tom čo-
vjeku uskrati piće.
U trenucima zatišja malo sam eksperimentirao s onim ekspanderima, te se pokazalo onaj
sa dvije opruge mogu rastegnuti bez prevelikog napora. Konfiscirao sam također jednu
parkericu. Budala pamti, pametan zapisuje – tako je uvijek govorila moja majka, a derište
ih ionako sada ima previše. Derište pak nije ni na trenutak napuštalo svoj kontrolni
punkt. Primijetio sam kako mu se karakter naočigled mijenja. Odustao je od pozdravlja-
nja gostiju, samo bi nijemo ispružio ruku s gestom 'daj!'. Glas mu je promukao, zvučao je
kao odrasla osoba. Jedan gost, arhitekt, darovao je 397,58 lira i time poremetio sve naše
kalkulacije.
Pri sljedećem obilasku skladišta opazio sam dvije bočice aftershavea. Bah, kažem ja! Ta-
kođer i neki debeli svezak s naslovom Simultani raspad slobodnih radikala kod ozračenih pro-
teina, poklon od jednog od mojih najboljih prijatelja, koji mi reče da je to "fascinantna
knjiga, znanost, razumiješ?" "Da", rekoh ja, "ali maloga engleski baš i ne ide." Ubrzo nam
je sva ta rulja počela ići na živce. Da se oraspoložim, pokušao sam rastegnuti trostruki
ekspander, ali nisam uspio. Rekvirirao sam još jedno pero, pozlaćeno, te usnu harmo-
niku.
"Za Boga dragoga", šapnula mi je najbolja supruga na svijetu, "imaj malo obzira, budi s
gostima!"
61Hadera je grad nedaleko Tel Aviva na obali Sredozemnog mora koji je nakon 1948. godine zbog
useljavanja doživio brzi rast stanovništva, uglavnom novopristiglih židovskih imigranata iz cije-
loga svijeta, posljedica čega je bio neadekvatni urbani razvoj i loša infrastruktura. Kishon ovaj
naslov navodi ironično, misleći općenito na raznorazne patetične domoljubne knjige koje nemaju
temelja u stvarnosti.
178
Otišao sam do vrata vidjeti kako se drži moj stražar. Procjenjivao je novopridošle goste,
očiju zakrvavljenih poput libijskog lihvara, pa mrtav-hladan govorio:
"Samo osam!"
Ili prezrivo: "Džepni nožić!"
U pola jedanaest sve nas je istjerao iz skladišta i zaključao vrata. "Da se nitko nije usudio
ući", naredio nam je. "Sve ovo je moje!" Nakon inventure, ispostavilo se da je na plastič-
nom brodu ostala cijena: 7.25 lira, na što je moj sin u gužvi potražio Felixa Seliga i plju-
nuo mu u oko.
Ipak, najveća je enigma cijelog tog dana bio jedan bezimeni tranzistor s podvodnim slu-
šalicama, na kojemu nije bilo nikakvog dokaza o vlasništvu. Tko je dovraga to donio?
Provjerili smo popis "Škrtice ispod 75 lira", kojega je vodila moja kćer, pa smo na izvan-
rednoj sjednici obiteljskog vijeća zaključili da se to podvodno čudo može pripisati jed-
nom od naša dva neevidentirana gosta – zubaru ili tipu s leptir-mašnom. No, kojemu? Ta
nas je dilema ubijala, bila je nepodnošljiva, jer nismo znali kojega od te dvojice trebamo i
dalje mrziti, a kojega ne. Na koncu, Amir se oslonio na svoju intuiciju i udario zubara.
Jedan nula za leptir-mašnu!
Preostao je još jedan dubiozni slučaj, slučaj Eldadovog oca, koji je donio drvorez u boji sa
slikom grada Frankfurta i s natpisom: "Eldadu za bar-mizvu." Oca smo zalili sokom od
maline. Ups, oprostite...
"Hej!", Amir je pozdravljao zadnje goste. "Koliko?"
Pretvorio se u pravo čudovište: oči su mu se krijesile i duboko mu utonule u glavi, ruke
su mu se tresle od pohlepe. Provalio sam u zaključano skladište kroz prozor i svoju su-
prugu, crvenu od stida, zatekao in flagrante kako pokušava uteći s autobiografijom Golde
Meir. 62 Liznem prst i prebrojim čekove. Bio sam iskreno šokiran takvim rasipništvom.
Bože mili, rekoh sam sebi, ovakve cifre u jednoj siromašnoj zemlji kao što je naša! Izluđi-
vala me je već i sama pomisao da će moj sin, taj balavac, položiti sve ovo bogatstvo na
račun u banci. Što će sve s tim moći kupiti za dvanaest godina? Smokvin list? 63
Uzeo sam veći dio čekova i spremio ih u džep. Na koncu, od današnjeg dana moj sin nije
više odgovoran za grijehe svoga oca, je li tako? Ta se činjenica mora iskoristiti na najbolji
mogući način. Pored toga, ja sam platio ovu proslavu, svojim novcima. Ja sam ovdje in-
vestitor, producent. Nek derište ide raditi!
Posve obodren, rastegnem trostruki ekspander od zida do zida, drpim još pet parkerica i
sat s alarmom, pa se iskradem natrag u gužvu. Kontrolni punkt bio je napušten. Moj je
sin čučao na podu i zbrajao utržak, pomoću nekoliko penkala. Rekao sam da je odrastao?
Ostario je, dame i gospodo, to se dijete sada pretvorilo u pogrbljenog starca, a kosa mu je
preko noći posijedila.
62 Golda Meir (1898-1978), premijerka Izraela 1969-1974. Zvali su je "željezna lady".

63 U Izraelu je do gospodarske i monetarne reforme 1985. godine vladala velika inflacija.
179
Gdje ima dima...

Postali smo prosječna obitelj iz predgrađa s dva automobila, pa najbolja supruga na svi-
jetu sada vozi svoj mali autić. Odličan autić sa samo jednom manom: slabo vuče. Odnos-
no – dobro on vuče, ali samo nakon što spustiš ručnu. Supruga to zaboravlja, što itekako
utiče na pokretačku snagu automobila. Onako nekako trza, znate na što mislim. Potom
se iz guma počne dimiti, a onda ona nazove Miku, našeg automehaničara, odnekud iz
grada, pa mu kaže:
"Slušajte, Mika, jutros kad sam..."
"Gospođo", odgovori joj odmah Mika, "spustite ručnu!"
Zaboravljivost moje žene ima i jednu prednost: lako ju je locirati.
Recimo, nedostaje mi i htio bih znati gdje je. Što ću učiniti? Popet ću se na krov, pogleda-
ti naokolo po gradu, potražiti stup dima – a gdje ima dima, tu su i gume. Vrlo pouzdano,
mada ne baš posve originalno. Indijanci i kardinali također se koriste dimnim signalima.
***
Sreća, naravno, prati – znate koga već – pa se prema tome pobrinula i za to da suprugin
auto u cvijetu mladosti ne izgori i ne pretvori se u prah i pepeo. U ključnom trenutku,
kada je auto na rubu srčanog udara – moja supruga ostane bez goriva. Ne ostane ona
uvijek bez goriva, nego kad to više nema nikakve veze. Autić tada duboko uzdahne, jed-
nom ili dvaput zakašlje jer su mu se pluća napunila zrakom, pa stane.
Zašto moja najdraža vozi dok ne ostane bez zadnje kapi, pa i još koji metar dalje? Zašto
ne napuni spremnik na vrijeme? Na to će pitanje možda moći odgovoriti povjesničari
budućnosti. Za mene to ostaje misterija.
Možda se najbolja supruga nada da će svakoga časa pronaći zalihe nafte u Eliatu ili ne-
gdje drugdje, pa će cijena benzina drastično pasti. Ili možda ima vjere, možda se nada
nekom suvremenom čudu nalik Hanuki, da će automobili voziti sedam dana i sedam no-
ći s praznim spremnikom. 64
Dok se čuda ne dogode, autić moje supruge će se zaustavljati i kašljati, muž moje žene
najčešće je na suvozačkom sjedalu, a ona mu se ovako obrati:
64 Jedan od najvažnijih židovskih vjerskih blagdana, slavi se 25. dana mjeseca kisleva (sredina
prosinca). Blagdan se slavi u spomen na događaje iz 164. godine pr. n. e. kad je, nakon što je hele-
nistički kralj Antioh IV. Epifan zabranio židovsku vjeru a jeruzalemski Hram pretvorio u hram
Zeusa, a Židovi digli bunu pod vodstvom Makabejaca i pobijedili, Hram ponovno posvećen. Au-
tor misli na legendu o čudu sa svjetiljkom koja je nastavila gorjeti u Hramu, premda u njoj nije
bilo dovoljno ulja: u bočici maslinovog ulja koja je imala pečat Velikog svećenika bilo je dovoljno
ulja da svijećnjak gori jedan dan, ali on je gorio osam dana, koliko je trebalo da se Hram ponovo
posveti. U spomen na to čudo, Židovi na Hanuku pale osmerokrake svijećnjake (menore) tako da
svakoga dana upale po jednu svijeću.
180
"Hm, zamisli, opet sam ostala bez goriva. Možeš li mi donijeti malo u kanti?"
To se uvijek, bez iznimke, dogodi na nekom prometnom raskršću, i uvijek na šabat. Ono
što slijedi nalik je klasičnom ulju na platnu: Čovjek s kanistrom. Njegova je vječna tema
muž žene koja ima mali autić. Rečena kanta, uzgred budi spomenuto, stoji u prtljažniku i
funkcija bi joj trebala biti da u njoj stoji rezerva, no žena i nju zaboravi napuniti. Ako ne,
onda zaboravi zatvoriti poklopac.
***
Gorivo sam joj nekoliko puta donosio u papirnatim čašama, termosici, posudi za teniske
loptice, a jednom i u upaljaču za cigarete iz dežurne ljekarne. Naš je moto: nikad ne odus-
tati. Ako se sve drugo izjalovi, bacim se pred auto u prolazu i preklinjem šokiranog vo-
zača da mi dade par kapi goriva.
To se gorivo iz zadnje rezerve dobiva sisanjem iz smrdljive gumene cjevčice, a onaj koji
siše uvijek je muž. Razvio sam tek za ne posve neugodan okus "Super 94 Oktana". Jer
nestašica goriva globalni je problem na kojega nimalo neće utjecati to što ja povremeno
malo gucnem.
***
Da bude jasno: moja supruga ručnu kočnicu zaboravlja, ali prazan spremnik stvar je nje-
zine trezvene proračunatosti. Pročitala je ona priručnik proizvođača automobila i u nje-
mu crno na bijelom piše: "Kada kazaljka goriva dođe do crvene linije, u vašem spremni-
ku ima goriva za još deset kilometara."
"Pa dobro", kaže najbolja supruga sama sebi, "na crvenom je, a ja sam samo deset ili dva-
naest kilometara od kuće, pa ću taman stići."
Sljedećeg jutra motor će za doručak umjesto oktana progutati zrak i na smrt se zagušiti,
ali to nju ne brine. Sutra je slobodna, a i svejedno – zašto bi se uzrujavala, kad je vlasnik
originalnog Čovjeka s kanistrom.
S vremena na vrijeme, otprilike dvaput mjesečno, njezina kazaljka uđe u crvenu četvrt,
no naša se kuća premjestila i sada je petnaest kilometara daleko od nje. U toj situaciji
najbolja supruga ima dvije opcije: može otići i kupiti gorivo, ili može skratiti udaljenost
do kuće na deset kilometara i biti u sigurnoj zoni navedenoj u priručniku. Prvo rješenje
otpada. Najbolja supruga ne kupuje gorivo. Točka. A što se drugog rješenja tiče – skraći-
vanja udaljenosti – pitanje je: kako? Osobito stoga što još uvijek nije spustila ručnu.
***
Nemojte misliti da njezin auto nema crvenu lampicu koja trepće kada je kočnica dignuta.
Ima, ali je moja žena ignorira. Blink-blink – iritira je, kaže ona. Osim toga, usredotočena
je na pokazivač goriva, a ima samo jedan par očiju, kvragu. Mora izabrati svoje crveno:
ili gorivo ili lampica, ne može gledati u oboje.
Jedne nedjelje, nakon osobito duge šetnje s kantom prethodnog dana, odvezao sam nje-
zin autić kod Mika i pitao ga može li možda ugraditi nešto što bi služilo kao dodatno
upozorenje, uz lampicu. Nešto što će glasno kuckati kada ručna nije spuštena, recimo, ili
što će uključiti sirenu, ili aktivirati malu eksploziju. Bilo što. Miko reče da su ga to već
tražili, ali da nije pomoglo. Jedan je muž otišao toliko daleko da mu je predložio da malo
presloži žice tako da njegovu ženu, kad zaboravi spustiti kočnicu, ubije struja.
Složili smo se da je pretjerao i dogovorili se da za moju ženu ugradimo glazbeno rješenje.
Miko će spojiti kočnicu na muzičku kutiju koja će u slučaju nespuštanja ručne početi svi-
rati poznati toreadorov marš iz "Carmen".
181
I tako je to ostalo sve do danas.

Dakle, dragi čitatelju, ako ovih dana u sred Tel Aviva primijetite auto koji se dimi i iz
njega svira "Carmen", znaj da negdje u blizini Čovjek s kanistrom pleše kako mu se svira.
182
Mirovni sporazum
Na početku bijaše moja kći Renana, koja mi je pažljivo podvlačila stolicu uvijek kad bih
sjedao za stol. Zatim me je moj srednji sin Amir pitao želim li možda da mi opere auto.
Onda se priključila i najbolja supruga na svijetu i svojom slobodnom voljom podijelila sa
mnom svoje mišljenje da sam u zadnje vrijeme napisao nekoliko izvanrednih stvari.
"Žao mi je", rekao sam im, "nećete dobiti papigu."
Prije nekog vremena u glavi mi je počelo treptati crveno svjetlo – preciznije, onoga dana
kad je njih troje doma došlo oduševljeno papigom koju je moj susjed Selig kupio na svjet-
skom tržištu. Kako su rekli, ta papiga govori nekoliko jezika, smije se – veseli smijeh u
stilu grofa Drakule, kako smiješno, tata – i s vremena na vrijeme čini "rrr", kao prava bu-
dilica.
"Istina je", potvrdio mi je Felix Selig kad smo se sreli, s crnim kolutima ispod očiju od
nespavanja. "Hoćeš li je kupiti?"
Neću. Zašto bih kupio papigu od Felixa, kad doma već imam papigu? Da, skoro sam za-
boravio spomenuti da smo se jednoga dana svi skupa neočekivano našli u dućanu za
kućne ljubimce starog g. Zlobnicka, odakle smo se kući vratili s jednim obećavajućim ta-
lentom od sivog i zelenog perja.
"Gledajte", upozorio sam starog Zlobnicka, "ta zvijer može, što se mene tiče, brbljati koli-
ko god hoće, ali ne želim da mi cijele noći po kući zuji budilica."
Zlobnick mi dade riječ da će se naša papiga ponašati kao ljudsko biće i da će samo priča-
ti.
"Ove sive afričke su najpametnije od svih", objasnio mi je. "Čujte ovo, jedan moj prijatelj
drot pričao mi je kako je jednog dana u njegovoj postaji zazvonio telefon, on se javi, neko
mu reče da mu je u sobu upravo ušla ogromna mačketina. 'Pa?', reče moj drot. 'Zbog to-
ga se zove policiju?' 'Ne', reče taj glas, 'ali, ovdje papiga'."
Zlobnick zagrmi od smijeha, naglo se otrijezni, pa mi dade nekoliko kratkih uputa o uz-
goju papiga. Papiga je prizemljena ptica, reče, koja voli društvo i pažnju. Prvo je moraš
naučiti da ti sleti na prst, a onda možeš početi s govornim vježbama. Svaki uspjeh treba
nagraditi zrnom kikirikija. I čuvaj se kljuna, jer vrag zna i ugristi.
"Vrag?", rekoh ja. "Možda je vražica?"
Ispostavilo se da se to ne zna. Papiga nema visuljka, nema baš ničega, posve viktorijan-
ska ptica. Ne pari se u zatočeništvu, ako se uopće pari. Ako joj u krletku stavite partnera,
zatvara se u sebe i neće više izustiti ni jedne jedine riječi, čak ni za bananu. Papige su ro-
đene neženje, prvoklasni puritanci čija je jedina strast brbljanje, baš kao kod političara.
"Prepusti to meni! Za tjedan dana", obeća mi Amir, "sve će goste pozdravljati savršenim
183
šalom!" 65
Kod kuće moj sin odmah sjedne pred krletku, ugura unutra prst prema uputama, vrisne
pa ga odmah izvuče, pa započne prvu lekciju:
"Reci šalom! Reci šalom! Reci šalom! Reci šalom! Reci šalom!..."
Na ovom mi mjestu nije dopušteno prenijeti cijeli izrečeni tekst, ali na kraju te je noći ki-
kiriki dobio Amir. Cijelim je tijekom maratonske lekcije naša papiga samo zurila u njega
staklenim očima i ostala nijema kao zlatna ribica iz Zlobnickovog dućana. Pred gostima
nam je bilo užasno neugodno. "Nekako danas nije u formi", promrmljali bi ispričavajući
se.
Amir je bio istrajan puna tri tjedna, nakon čega smo se složili da nam je Zlobnick prodao
gluhonijemu papigu. Sve smo pokušali. Životinju smo molili i kumili, češkali je i škaklja-
li, mitili je kikirikijem – ništa. Jabuke, ogledalo. Naši snovi o šalomu bili su jednako nedo-
hvatljivi kao mir.
***
A onda, tog nezaboravnog jutra kad sam konačno primio dugo očekivani važni telefon-
ski poziv iz inozemstva i kad zbog loše linije nisam mogao čuti ni jednu jedinu riječ, iz-
nenada iza sebe začujem jasno i glasno:
"Reci! Reci! Recirecireci!"
Na kraju je naučila, premda se uhvatila krivog kraja batine. Bilo kako bilo, dokazala je da
može učiti, vježbati, govoriti. Da bi napokon progovorila, čini se, nedostajao je samo je-
dan međunarodni telefonski poziv, što znači da je naša bistra ptica željela biti sigurna da
svojim govorenjem izaziva smetnje.
Amir se svečano zakleo da će tvrdoglavu pticu natjerati da kaže šalom ili će joj počupati
sva pera iz repa. Štoviše, moj se dovitljivi sin snimio na kaseti kako u beskonačnoj petlji
ponavlja: "Šalom! Šalom! Šalom!..."
Pustio je traku da se vrti pokraj krletke dok se baterije nisu do kraja potrošile – ništa! No
nakon nekoliko dana, usred večernjih vijesti, naša papiga isturi glavu i zapišti:
"Tko! Tko-ko! Ko-ko-ko!"
Što tko? Zašto tko? Tko tko? Ta je životinja munjena, reče moja žena. Ja sam rekao da
ćemo je od sada zvati Koko. "Moramo s tom pticom postići nekakav kompromisni spora-
zum", objasnio sam članovima svoje obitelji, "bio šalom il ne bio." No šalom je bio posve
bezizgledan, jer je sljedećeg vikenda Koko počeo iznenada lajati.
"Vauvau!", glasao se. "Grrr-vau!"
Naša je kujica Maks sigurno imala međunarodni telefonski poziv. Sama je Maks uzvrati-
la žestokim pozadinskim lajanjem, pa su od tada njih dvoje međusobno po cijele dane
razgovarali, osim kad smo imali goste i kad bi se Koko zablokirao.
Nekako kao za inat, naučio je plesati. Kada stanete pred njegovu krletku i zapjevate joj
Socra-ha-hates superstar, 66 te počnete cupkati, i on zacupka, premda ne zapjeva. Samo zvi-
žduče.
A to je naučila od nogometnih sudaca s televizije, pa to uvježbava između recireci, usred
noći. I koliko li se samo puta čovjek prene iz sna, sanjajući da je Pele?
65 Židovski pozdrav, mir.

66Socrates, Superstar! (u originalu: Sokrati) izuzetno je popularna grčka pop-pjesma pjevačice Elpi-
de, s kojom je nastupila na Euroviziji 1979. godine.
184
Nakon jedne osobito zviždukave noći, svratim ja do starog Zlobnicka.

"Naša papiga po danu laje, a po noći zviždi", rekoh mu optužujućim glasom. "A dao si
mi riječ!"
"Bah", reče Zlobnick. "Pa što vi hoćete? Po noći joj morate prekriti krletku."
I odmah mi proda debeli plastični pokrov, made in Belgija, garantirano zviždootporan. Te
noći prekrijem Kokovu krletku, odem u krevet i zaspem kao klada. Do tri ujutro, kad je
najbolja supruga ustala i skinula pokrov.
"Što je ovo", rekla je. "Zatvor?"
Bila je u pravu s humanističkog stanovišta, ali i meni je ponekad bilo žao što Koko ne
zna letjeti. Osobito nakon što je Renana dobila gripu, pa je papiga počela kašljati. Ona je
inače jako vezana uz Renanu, zbog čega se jednom prilikom dogodila prava katastrofa.
Renana je oprezna curica koja kad je sama doma nikad ne otvara vrata nepoznatima, a
da najprije ne pita: "Ko je? Ko je?", svojim dječjim glasićem. Te sudbonosne srijede sam je
doma bio Koko, što hoće reći – bez svoje odane publike.
U pet popodne došao je čovjek iz praonice rublja s našim rubljem i pozvonio na vratima.
"Ko je?", iznutra se začuo dječji glasić.
"Praonica", reče naš praoničar.
"Ko je?", začuje se opet iznutra. "Ko je?"
"Praonica!"
"Ko je?"
"Praonica!"
"Ko je?"
"PRAONICA!"
I to se tako nastavilo neko vrijeme, jadni je čovjek zvonio i vikao praonica, praonica, a Ko-
ko je uzvraćao tom najnovijom varijacijom svog imena, Koje.
Ne znamo koliko je ta drama trajala, no kad smo u sedam stigli doma, po vrtu su nam
proklijale gaće, a ostatak našeg rublja bio je razasut po kućnom pragu poput židovske
dijaspore. Praoničara su, kako smo čuli, odvela kola hitne pomoći dok je vrištao. Oprez-
no smo otvorili vrata. Pozdravili su nas promukli uzvici:
"Praonica! Praonica praonica praonica!"
Što, kada se pridoda svemu ostalome, već predstavlja solidan rječnik:
"Ko-ko. Reci. Vau-vau. Kah-kah. Ko je. Praonica." A jednog lijepog dana, da konačno
pređemo na poantu ove naše priče, povijest je konačno došla na svoje. Kao i svi drugi,
naime, satima smo ležali ispred televizije i pratili dugotrajni mirovni proces, od Camp
Davida do Kaira, 67 beskonačne govorancije i ceremonije, u kojima se isticala jedna riječ,
mir – pogodili ste, šalom.
67 Uz posredovanje američkog predsjednika Jimmyja Cartera u rujnu 1978. godine Izrael i Egipat
sklopili su mirovni sporazum, poznat kao Sporazum iz Camp Davida. Izrael je povukao vojsku s
područja poluotoka Sinaja kojega je zauzeo nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, a Egipat je
zauzvrat priznao Izrael kao prva arapska država, zbog čega su ga druge arapske i muslimanske
zemlje osudile i prekinule s njim odnose. Za promet je otvoren Sueski kanal. S egipatske strane
sporazum je potpisao predsjednik Anwar el-Sadat (ubijen u atentatu 1981. godine), a s izraelske
185
I tog ponedjeljka uvečer Koko je pukao.

"Šalom!", zapištao je. "Šalomšalomšalom!"
Naša se papiga pretvorila u golubicu. Od tada ništa se ni malo nije promijenilo: mir, traj-
ni mir, mir sada, šalomšalom. Brzojav s čestitkama poslali smo g. Beginu, predsjedniku
Sadatu, Jimmyju Carteru i starom Zlobnicku.
premijer Menahem Begin, te su zbog toga iste godine dobili Nobelovu nagradu za mir. Mirovni
sporazum na snazi je i danas.
186
Premošćivanje jaza
Najbolja zabava je kod kuće. Ne znam je li ovaj genijalni slogan već smislila neka politič-
ka stranka, ali ako nije – ja im ga poklanjam. U stvari, govorim o buci. Preciznije, o stra-
vičnoj galami u svojoj vlastitoj kući – koja je rezultat toga što sam u trenucima nepažnje
začeo pretjerano veliki broj djece.
Još u glavi imam živu sliku svog pokojnog oca koji svakoga dana dolazi kući s posla i
odmah uključuje radio. Danas je to drugačije: kad glava naše obitelji dođe kući iz škole,
on, moj sin Amir, nemarno uključuje svaki prekidač u kući. Tranzistor, gramofon, TV,
električni mikser – nije bitno što, bitno je samo da proizvodi buku.
Ta nova generacija voli buku, što glasnije to bolje.
Čujem da je to globalni problem, da roditelji širom svijeta nose pamuk u ušima, da je to
način na koji nam mlada generacija uzvraća zbog energetske krize ili tako nečega.
Kako bilo da bilo, kada ovaj otac dođe kući, vidi da su se sve njegove penkale i olovke
skotrljale na pod, spozna da Amir svira najnoviju ploču Rolling Stonesa glasnoćom Con-
cordea – kojemu, ako se sjećate, svojedobno nisu dopustili da slijeće u New Yorku.
Svi su prekidači u kući pojačani do daske. Kada Renana, moja slatka kćerkica, bez pre-
stanka sluša Boney M., naši prozori zakloparaju, a teška ulja na platnu padaju sa zidova.
Jednog je dana, pod utjecajem obnove Elvisa, frižider otvorio svoja vrata, pa se odmrz-
nuo. Susjed Felix Selig mi kaže da je Travolta imao isti učinak na njihov ormar. Jednog se
dana, priča mi, zbilja prevrnuo, ali njegovi blizanci nisu ni okom trepnuli, nego su i me-
đu ruševinama ostali uz Travoltu, kao da su Hare Krišne.
"I onda sam", doda Felix, "izgubio živce i počeo vikati. 'Kvragu!', urlao sam. 'Zašto mora-
te slušati taj prokleti pop tako glasno?'"
"Bravo", rečem ja odobravajući. "I što su blizanci na to rekli?"
"Ništa. Nisu me čuli zbog muzike."
***
Generacijski jaz u najdubljem smislu. Ni ja to ne razumijem. Nemam ništa protiv popa.
Ali zašto tako užasno glasno? Jednom sam digao bunu protiv nekakvog Fats Dominga ili
koga već, pa uletio u dječju sobu:
"Dosta!", vrištao sam. "Prestanite! Tišina!"
Amir, taj crvenokosac, ispruži ruku i još malo pojača glazbu. Ja zgrabim komad papira i
napišem rukom koja drhti: "Gasi motore!" Moj sin uzme olovku i napiše odgovor: "Ka-
kve motore?"
Možda su naša djeca jednostavno drugačija. Možda se rađaju s ušnim bubnjićima dvo-
struke debljine. Ili se možda evolucijska struja preokrenula, pa im se slušni organi poste-
peno pretvaraju natrag u riblje škrge. Naša zlatna mladež. Uopće nije stvar u glazbi. Mo-
je troje djece može satima slušati ploču na kojoj je zapela igla – Albanibanibani... Pop,
187
rock, disko – samo da je glasno i da traje. Dobro oni i miksaju, moje potomstvo naime:
tranzistor plus TV plus Elvis plus njihove šake koje bubnjaju po stolu. Generacija pojača-
la. Tragovi toga postoje još u Starom zavjetu. "Čujte vijest", kaže Jeremija 10, 22, "Čujte
vijest! Primiče se, evo, buka strašna iz zemlje sjeverne, da gradove judejske pretvori u
pustinju, u brlog čagalja." Baš tako! A to je bilo prije izuma sterea!
Prošlog nam je tjedna utekla mačka. Bilo je to istog onog dana kad je Rafi, moj najstariji,
otkrio Pink Floyda i njegov orkestar. Čuo sam da je grad preplavljen gluhim mačkama.
Kada Renana kaže Abba, a to je hebrejski tata, ona misli na dva para švedskih pjevača, ne
na mene. Kad o tome malo razmislim, teško da oni više uopće misle na mene. Pretvorio
sam se u starog gnjavatora. U najboljem me slučaju sažalijevaju.
"Ako ne mogu slušati muziku do daske i kako treba", objasnio mi je nekidan Amir, "onda
ne mogu ni učiti za ispite. Moram se koncentrirati."
Stari gnjavator, eto što sam ja. Dosadnjaković. Fosil. Ah, dobro, nisam jedini. Svi roditelji
koje znam također postaju gluhi. Nastavi li se ovo ovako, možemo svi ravno čagljevima
u brlog.
***
Da, vidim ja u novinama da je najnovija moda kod mladeži u Americi da se naokolo šeću
s divovskim tranzistorom koji je pojačan na maksimum. Nema sumnje da se svi sprema-
ju za ispite.
Concorde. Nemojte me zasmijavati!
Moj zubar smatra da oni to rade namjerno. "Svu tu buku", kaže on, "proizvode samo zato
što znaju da to nama smeta. Ja svom Dannyju govorim da pojača."
"I što on onda napravi?"
"Pa, pojača."
Kada krene krčanje, kaže moj zubar, preostaje samo još jedno oružje. Korjeniti tretman,
da se tako kaže. On doma ima jednu pokvarenu lampu koja izaziva kratki spoj kad ju se
uključi. Satchmo puše u svoj rog – a on otpuše osigurač. Ne koristi protiv tranzistora,
naravno, ali svaki, makar i kratak trenutak tišine u tami je dobrodošao.
Ja još ne priznajem poraz. Ja sam borac. Kao onda kad su Felixovi blizanci izveli Groznicu
subotnje večeri u vrtu. Tulum, kako su rekli. Najbolja luda ekipa. Do tri ujutro. Izdržao
sam do faze kada i špijuni počinju pjevati. Znao sam da u tom času ništa ne mogu napra-
viti. Da sam zvao policiju, jedini bi rezultat bio par gluhih murjaka. Sutradan sam, me-
đutim, otišao u grad i kupio si veliku trubu.
"Molim vas", rekao sam vlasniku dućana, "trebam najglasniju koju imate. Treba mi radi
zastrašivanja neprijatelja."
Odnio sam je doma i čekao srca ispunjenog prkosom na dan svog protuudara. Došla je
subota uvečer, a s njom i groznica u vrtu. Stao sam na prozor, napunio pluća kisikom i
otvorio svoj koncert grandioznim fanfarama. Ja i veliki slonovi. Između udara, primijetio
sam da puhanje u trubu nije tako teško kako sam mislio. Svaki to roditelj može, samo
ako je dovoljno ljut i ako previše ne slini.
"Tuuu! Tuuu-tuuu! Viii!"
Dobro se uklopilo u subotnju groznicu. Ekipa u vrtu buljila je u mene iznenađeno, a po-
tom sjela na travu, pa glasno aplaudirala svaki put kad bih stao udahnuti zraka. S vjež-
bom sam postajao sve bolji, pa sam završio s predivnim komadom i bisom na zahtjev
publike. Sljedećeg jutra Amir me je potapšao po ramenu, po prvi put u 15 godina.
188
"Ekipa kaže", primijetio je, "da je moj stari OK."

"Ha-ha!", odgovorio sam. "Čini se da tvoj stari ipak nije toliko star!"
Zbilja, čemu toliko sekiranja zbog malo buke?
189
Klaudije i ja
Ja, Tiberije Druz Neron Germanik Ephraim, ništa nisam radio proteklih par mjeseci osim
što sam svakog petka sjedio pred čarobnom kutijom i gledao tu zadivljujuću BBC-jevu
seriju.
Tijekom tjedna, između dva petka, bio sam posve okupiran pokušajima da shvatim tko
je tu tko, pri čemu mislim na beskonačne svađe s članovima svog kućanstva o tome je li
Marcel iz prvog nastavka Oktavijin potomak ili je od prve žene njezinoga muža, i je li
August Cezarov prirodni unuk ili njegov posvojeni sin.
Jedino što je tu svakotjednu družinu držalo na okupu je snažna figura Augustove žene,
drage stare bakice Livije, koja je zapravo žena polovice djedova u glumačkoj podjeli i
koja je u 186 godina svog života uspjela potrovati svakog Jurija, Matija i Stipija u obitelji,
uz izuzetak Klaudija koji je bio preglup da se na njega troši vrhunski otrov i koji je neka-
ko previše dobrodušan, sve u stilu 'živi i pusti da Livi(ja).'
Ja sam uspio razviti instinkt za pogađanje tko će biti sljedeća bakičina žrtva, a isprazne
sam tjedne između dvaju petaka provodio kladeći se s ostatkom obitelji. Kad smo stigli
do trećeg nastavka, otkrio sam da gotovo uvijek stradaju samo čestiti republikanci. Hoću
reći, svatko tko je makar i napola pošten, ili tko vjeruje u republikansku, a ne u carsku
vlast, prije ili poslije dobit će svoj desert uz večeru.
Naša je domaća kriza eruptirala negdje oko četvrte ili pete epizode, kada je papke oteg-
nuo Druz. Ne želim za sada ulaziti u pitanje tko je ili što je Druz bio ili jest, spomenimo
samo da me je, kada se bakica povukla u svoju kuhinju, najbolja supruga na svijetu ne-
kako ovlaš ponudila: "Hoćeš voća?"
Je li to bilo nešto u njezinom glasu, pitam se ja, ili su me bogovi s nebesa upozorili davši
mi znak? Bilo kako bilo, skrenuo sam pogled sa zatrovanog ekrana i zagledao se u koša-
ru žućkastih breskvi koju mi je dodavala supruga. Svetog mu Jupitera, rečem sam sebi,
zašto breskve? Zašto breskve, pa nikad ih ne kupuje?
"Hajde, jedi", požuri me najbolja supruga. "To ti je zdravo, dragi."
Dragi?
Ošinem je pogledom i upitam:
"A ti?"
"Ja neću. Malko me boli stomak."
"I mene."
Breskve nisam ni dotakao. Nemam pojma, i Livija naoko izgleda draga. Neću riskirati.
Nije da imam ikakvih dokaza protiv supruge. Upravo suprotno, ona se čini sasvim u re-
du, a ja sam na koncu konca njezin zakoniti muž – ali i Druz je bio Livijin zet ili šta već,
pa ga je svejedno otrovala negdje u četvrtoj ili petoj epizodi. Pretpostavljam da to nema
nikakve veze s emocijama, to se tiče samo onoga što stoji u scenariju. A ako sam ja išta
190
naučio u ovih nekoliko proteklih tjedana, naučio sam to da čovjek nikada ne može pre-
tjerati s oprezom kad je u pitanju obitelj. Da, i Agripa – počivao u miru – je pojeo malo
voća pred dva ili tri petka, pa gledaj kako je završio...
***
I tako, te noći s Druzom i breskvama, otvorim si ja za večeru konzervu i počnem razmiš-
ljati o Friedrichu.
Friedrich je bio naša papiga, počivao u miru. Izvrsno je govorio i bio nam je baš jako
drag, do onog dana kad je sirota ptica naučila oponašati zvuk našeg zvonca. Koliko puta
čovjek može preći preko toga da se digne otvoriti vrata, pa ustanovi da nema nikoga?
"On će nas koštati glave", rekla je na koncu supruga. "Nismo ga trebali ni kupovati."
Jednoga dana, nakon te zmijske primjedbe, našao sam Friedricha u krletci s nogama u
zraku. Nikad neću znati što se doista dogodilo, no te noći s Druzom prisjetio sam se tog
događaja i, štoviše, osjetio nelagodu zbog nekoliko drugih čudnih stvari koje su se u zad-
nje vrijeme događale po kući.
Recimo, ujak Egan, kojega žena ne podnosi jer stalno zaboravlja koristiti pepeljaru. I eto,
nekidan ujak Egon odgurne svoj tanjur s zelenkastom salatom od patlidžana, uhvati se
za trbuh, pa izjuri iz prostorije. Poslali smo po doktora, koji naravno ništa nije našao, ali
morate samo povezati pepeljaru i patlidžan i cijela vam je slika odmah jasna. Kad već
spominjem slike – baš su tada prikazivali smrtnu agoniju Gaja i Postumusa, koji su pre-
minuli da bi oslobodili put Tiberiju, sinu Livije Trbosjeka.
Nebesa, pomislio sam, možda upravo to pokušava i moja supruga – posložiti stvari tako
da njezina djeca sve naslijede? Te noći oka nisam sklopio, a u zoru sjetih se da su njezina
djeca i moja djeca – pa kakvog to smisla onda ima? No, da bih bio siguran, prolio sam
svoju jutarnju kavu u sudoper. Bila je nekako sumnjivo smećkasta i imala je nekakav
gorkasto-slatkasti okus, a dok je isticala u slivnik proizvodila je nekakav smiješan zvuk,
glog-glog-glog.
Onda sam uzeo breskve i dao ih psu. Maks ih je odbila i dotaknuti! Ponjušila je, problije-
dila, pa šmugnula podvijenog repa.
Aha! Šapnem u sebi. Aha! Od sada na dalje jedem samo ono što pas najprije kuša. Nema
mi pomoći, morat ću se naviknuti na kosti.
Sve u redu, ali zašto i moja žena ne želi ni dotaknuti fini crvenkasti sir kojega sam joj do-
nio iz Nizozemske?
Ne-e-eeee...
***
August je umro u srpnju od želučanih poteškoća. Negdje pri kraju šeste epizode postao
je blago sumnjičav prema svojoj gospođi supruzi, imajući u vidu sustavnu čistku sve
svoje braće, sinova, stričeva i nećaka, uz jedan jedini izuzetak – Livijinog miljenika Tibe-
rija. Te noći car je odlučio da neće jesti ništa nego svježe smokve tek ubrane sa stabla,
nesvjestan da je njegova najbolja supruga na svijetu otrovala i stablo. Ja sam pak tom
prigodom objavio da ćemo od toga dana na dalje subotom jesti samo u restoranima.
"Zašto? Na ovu skupoću?", pitala me je žena nekako čudnim glasom. "Pa ne budi glup!"
Duh mog ujaka Šandora iz Hodmezövarsáhelyja ukazao mi se u glavi:
"Budi glup, dječače moj", šapnuo mi je ujak. "Budi glup, pa ostani živ..."
U međuvremenu, bakica Livija je i sama otegnula, pa je zatrovanost atmosfere u našoj
kući malko popustila. Ako se ne umiješa Kaligula pa sve opet ne poremeti. Čujem da on
191
nikad ne truje, samo reže vratove, i upravo će se u tom smjeru razvijati njegovi odnosi s
obitelji u tjednima koji slijede. Lijepa budućnost i za moju obitelj, moram primijetiti.
192
Vremenska prognoza:
razasuti kišobrani
Klima je u našoj zemlji baš dobro posložena; moglo bi se čak reći i da je uzor dobrog pla-
niranja. Devet mjeseci totalnog ljeta, stalno sunce bez i najmanjeg oblačka, dva prijelazna
mjeseca i samo jedan mjesec kiše, a i to je uglavnom samo prividno. Nije stoga čudo što
kišobran još nije prodro u svijest stanovništva. Ja osobno, kao bivši Europljanin, ponekad
izađem vani s kišobranom. Ali se nikad s njim ne vratim.
Možda je uzrok ta zbunjujuća zima. Jer ne možete biti sigurni hoće li konačno započeti,
ili je možda već gotova. Skupe se tamni oblaci i sibirski vjetar huči ulicama – pa petnaest
minuta kasnije sunce sije i ptice cvrkuću, a nakon dvije minute opet je djelomično oblač-
no uz lokalne pljuskove. Za tog vragolastog vremena najsigurnije je ne mrdati iz kuće
bez kišobrana. Tako je bar smatrala moja najbolja supruga na svijetu dok sam se spremao
kod Mike u radionicu po auto.
"Uzmi moj kišobran", reče mi žena, "i za Boga dragoga, nemoj ga izgubiti!"
To upozorenje ponavlja kao papiga svaki put kad izlazim s kišobranom. To je malčice
smiješno, zbilja. Za koga ona mene smatra – za dijete?
"Reci mi, draga", upitam je ironično, "jesam li ja ikada izgubio svoj kišobran?"
"Prekjučer", žena će. "Preklinjem te, nemoj izgubiti i moj!"
Naslađuje se ona činjenicom što sam prekjučer negdje zaboravio svoj kišobran. Nitko
nije bolji od nje kad nekome treba vaditi mast. Ona iskorištava činjenicu što moram otići
do Mikove radionice s njezinim kišobranom. Ona me vrijeđa, zbilja, jer je njezin kišobran
bez ikakve sumnje ženskog roda: tanak i plav, a povrh svega umjesto ručke ima nekakvu
mramornu ludoriju. Primim s dva prsta tu odvratnu nakazu, pa izađem na kišu. Ne tre-
ba spominjati da je, kad sam se iskrcao iz autobusa, vrijeme opet bilo posve sunčano.
Nebo je bilo čisto, drveće u cvatu, priroda se budila, a ja sam hodao po Dizengoffovoj
ulici sa ženskim kišobranom. Auto naravno još nije bio gotov; Miko reče da ga još treba
poštelati. Putem kući svratio sam na banku i podigao nešto gotovine, a onda sjeo neko
vrijeme u Kaliforniju 68 i popričao s nekim svojim prijateljima o krizi kazališne kritike. Po-
tom sam odjurio doma jer je već bilo skoro petnaest do dva.
Žena je stajala na pragu i upitala me:
"Gdje je kišobran?"
Gdje je? Potpuno sam na njega zaboravio. Ali gdje sam ga izgubio? Gdje? Sjeti se, čovje-
če, najvažnije je sačuvati hladnokrvnost.
68 Popularna kavana u Tel Avivu u kojoj su se okupljali umjetnici, intelektualci i boemi u 1960-tim
i 1970-tim godinama.
193
"Ostavio sam ga u Kaliforniji." Učas sam se sjetio. "Naravno, jer se jasno sjećam da sam ga
držao između koljena da ga prijatelji ne vide. To je to. Donijet ću ga, draga, dvije minu-
te..."
Otrčim ravno do autobusne stanice, po kiši koja je opet počela padati. Sjedeći u autobu-
su, razmišljao sam o Britancima, koji nikud ni koraka ne idu bez kišobrana i ne izgube ga
ni kada kiša stane, a rezultat toga je da je ta pristojna i uredna rasa sebi osvojila carstvo
koje se tek sad počelo raspadati. Obuzet takvim međunarodnim razmišljanjima stigao
sam do svog cilja. Probudio sam se u zadnjem trenu, poskočio, zgrabio kišobran i stao se
povlačiti prema izlazu.
"Hej, to je moj kišobran!"
Bila je to jedna jako debela dama, koja je cijelo vrijeme sjedila pokraj mene. Odsutnog
duha, uzeo sam njezin kišobran. Takve se stvari događaju. Ležao mi je praktično odmah
pod rukom, pa sam se malo zbunio, i što sad? Debela dama snažno rikne, nazove me sje-
cikesom i drugim imenima od milja. Objasnio sam joj da mi ne treba njezin bezvezni ki-
šobran, da ih i sam imam nekoliko, strateški raspoređenih po cijelom gradu. U Kaliforniji
sam odmah pronašao ženin kišobran, ili bolje rečeno – njegove ostatke. Gurnuli su ga u
kut, izgazili nogama i isprljali ga da je to odvratno, barbari! Srce mi se slomilo kad sam
jadnička podigao s poda. Što će reći moja žena? Život u ovoj zemlji je u posljednje vrije-
me postao užasan.
"Eto, vidiš", rekoh svojoj ženi s usiljenim veseljem kad sam došao doma. "Našao sam ga!"
"Što si našao?"
"Tvoj kišobran."
"To je moj kišobran?"
Pokazalo se da su u međuvremenu ženin plavi kišobran dostavili iz banke. Naravno, sad
se sjećam, zaboravio sam ga u banci. Naravno da je bio u banci. Ali čiji... čiji je... ovaj crni
užas?
Zazvonio je telefon.
"Ovdje konobar iz Kalifornije", reče konobar, nekako uzrujano. "Kažu mi da ste malo prije
ušli u kafić i ukrali moj kišobran. To nije lijepo. Smjena mi završava u tri, a vani pada
kiša."
"Ispričavam se", odgovorim uz veliku nelagodu, "vratit ću ga smjesta!"
Žena je bila malo nervozna.
"Uzmi moj kišobran", rekla je, "ali za Boga dragoga, nemoj ga izgubiti!"
"Što će mi tvoj kišobran? Imam ovaj konobarov."
"A na povratku, glupane?"
Je li vam se ikada dogodilo, dragi čitatelju, da ste išli ulicom po vrelom mediteranskom
suncu s dva kišobrana pod rukom, od kojih je jedan crni padobran a drugi ima blesavu
mramornu ručku? Meni se činilo da me svi u redu za autobus sažalno gledaju, a oči im
govore: "Šonjo!" Osjetio sam olakšanje kad sam počeo kihati i kad sam se mogao izgubiti
u obližnju ljekarnu kupiti aspirina. "Ne vraćam se na ulice prije nego počne kiša", zare-
koh se, ali mi iznenada počne kruliti u želuci, jer nisam ručao, samo da se zna. Otišao
sam do zalogajnice na uglu, naručio pola porcije falafela i prožderao ga u autobusu. Ko-
nobar me je čekao ispred Kalifornije. Izgledao je nekako razočarano.
"Slušajte", rekao je, "a gdje je moj kišobran?"
194
Bilo je to sve što me je pitao – gdje je njegov kišobran? Šta ja znam gdje je tvoj kišobran,
zašto mene pitaš? A gdje je kišobran moje žene, lopove jedan? Skoro sam se bacio na nje-
ga. Što se ovo zbiva, kvragu, svi kišobrani ovog svijeta izgube se u mojim rukama?
"Čemu žurba?", dobacim konobaru. "Stigao sam! Kišobran ćete dobiti za koji trenutak!"
Otrčim natrag do autobusa, po snažnom pljusku. To zbilja uznemirava. Ženin kišobran
sve u redu, izgubio sam ga, pa šta, ali konobarov...
Bez daha uletim u ljekarnu.
"Da", reče ljekarnik. "Je li to taj?"
Zgrabim kišobran i izletim na ulicu. Ni danas se baš ne mogu zakleti da je to bio jedan
od mojih. Izgledao je kao kišobran moje žene, u redu, ali sam i dalje imao određene
sumnje. Prije svega, bio je posve zelen, vrlo kratak, a na kraju je imao sjajnu slonovaču i
natpis: Mojoj sestri, dr. Leah Pickler. Bojim se da to nije kišobran moje žene. Ali konobaru
nešto moram vratiti, zar ne? Tako preživljavaju najjači, dragi moji, danas ja, sutra vi, tu
se ništa ne može. Ako niste na oprezu, ostat ćete bez kišobrana brže nego što kažete
"fronta niskog tlaka". Priča se da se na glavnom autobusnom kolodvoru svakodnevno
nude svježi kišobrani. Odete i kažete im: "Izgubio sam kišobran u autobusu broj 94." Broj
94 je često pretrpan. "Je li ovaj?", upita službenik. "To je obična krpa", odgovorite mu.
"Dajte mi nešto novije."
"Hej, gospodine!"
Prodavač falafela maše mi i poziva me u svoj bife. I znate što? Na njegovom šanku, kao
brat i sestra, leže dva svojeglava kišobrana – onaj od lopova iz Kalifornije i onaj moje že-
ne.
Tri. Sveukupno tri.
Stojeći u redu za autobus, pogled sam čvrsto prilijepio na zemlju. Na mojoj snažnoj de-
snici klatila su se tri kišobrana, crni, plavi i zeleni. Da barem pada kiša! Ali ne, vrijeme je
baš lijepo, puše lagani jugozapadni povjetarac. Spakiram svu trojicu u svežanj, ne bih li
dobio profesionalni izgled, kao da sam nekakav prodavač kišobrana, ili serviser, ili ko-
lekcionar koji upravo ide na izložbu hobista, ali Židove ne možeš prevariti. Neka slinava
derištad koja gluvari oko autobusne stanice pokazuje na mene prstom i počne se između
sebe došaptavati uz primitivno kikotanje. Kakva mladež!
U autobusu sjednem skroz natrag, nadajući se da nitko neće primijetiti moje trojke. Hva-
la Bogu, nije bilo nikakvih komentara, ljudi su se na mene već navikli. Polako – polako
podignem pogled, kad tamo... u mene gleda... u mene gleda...
Dragi Bože!
Ona debela dama. Ista ona debela dama sjedila je točno ispred mene. Fiksirala je svoj sta-
kleni pogleda na moje kišobrane i podrugljivo se smijala:
"Gužva od posla danas, a?"
I bez imalo obzira krene ona objašnjavati svojim susjedima kako me je ulovila u podne.
"On jednostavno uzme kišobran i zbriše. Prije dvadeset godina u ovoj zemlji nije bilo ta-
kvih tipova. Zdrav, mlad čovjek, dobro odjeven, pa krade kišobrane, eto kako on zarađu-
je za život, sram ga bilo." Izrešetali su me prijekim pogledima. "Policija", predloži netko.
"Zovimo policiju!" Baš su me uzrujali, ja se ne volim pojavljivati u javnosti. Ustanem na
sljedećoj stranici, laktovima se probijem do izlaza i bacim se vani na žestoki pljusak. Dok
sam ustajao s pločnika, podignem svoje dvije ruke molećivo prema nebesima.
Svoje dvije ruke?
195
Bože... u autobusu broj 5... tri... kišobrana...

Oni su na putu u vječnost.
Ja stojim u prolomu oblaka, zatvorenih očiju, kao neki suvremeni Kralj Lear, i ne mičem
se. Voda mi se cijedi niz okovratnik, sve do potplata cipela, i čisti moju grešnu dušu. Os-
tajem tu gdje jesam, odavde više nema povratka, neka dođe potop, neka cijeli svijet ne-
stane, ja se odavde ne mičem do proljeća.
196
Bolničke zgode
Moja tetka Ilka, jedna izvrsna stara gospođa, nedavno je, dok je laštila pločice na podu,
iznenada zacviljela od boli, te od tada više ne može stajati na nogama. Meniskus, ili kako
se to već zove, u koljenu, raspao joj se na komadiće, pa ju je trebalo odvesti u bolnicu,
gdje su je smjestili na odjelu 14.
Stara je gospođa natjerala glavnu sestru da nas smjesta sve nazove i prenese nam nared-
bu da se imamo postrojiti pored njezinog kreveta, te da nas podsjeti na njezinu osobitu
sklonost prema rolicama od sira, koje, napomenula je, bolnica daje samo ozbiljnim srča-
nim bolesnicima.
Obiteljsko vijeće donijelo je odluku da sam ja prava osoba za taj zadatak, pa mi je povje-
rilo paket rolica od sira pečenih u pepelu. Uskoro sam se našao pred dvostrukom bodlji-
kavom žicom koja okružuje bolnicu. Željezna je kapija bila zaključana, pa sam stao po
njoj pristojno iz sve snage udarati, dok se nije pojavio jedan krupni čuvar i rekao:
"Posjete su samo ponedjeljkom i četvrtkom od dva četrdeset pet do tri trideset."
"Aha", odgovorim mu. "Ali sad kad sam već ovdje..."
"Dragi moj gospodine", reče čuvar, "vjerujte mi: to je zbog pacijenata. Posjete ih uznemi-
ruju i usporavaju oporavak. Zamislite samo što bi se dogodilo kada bismo svakoga puš-
tali unutra u svako doba dana!"
"Posve ste u pravu", srčano se složim. "To bi zbilja bilo grozno. Ali sad me pustite, molim
vas."
"Ne", reče on. "Nikoga ne smijem pustiti ni unutra ni vani, proći možete jedino preko
mene mrtva."
"Bože sačuvaj! A sad me molim vas pustite da vidim svoju tetku Ilku."
"Ništa od toga, gospodine. Ja idem u dva. Možda vas drugi momak pusti."
Shvativši da je taj čovjek okorjeli fanatik, okrenem se na petama i zamrzim ga kako nika-
da nikoga ranije nisam mrzio.
"Krepaj, manijače", opsujem. "Ući ću unutra i posjetiti Ilku, pa makar mi to bila zadnja
stvar u životu!"
Dva sata kasnije opet sam došao do kapije, no ovaj put nisam ponovio svoju raniju po-
grešku.
"Ja sam iz Jerusalem Posta", kažem novom čuvaru. "Trebam napisati reportažu o bolnici."
"Samo čas", reče čuvar broj dva. "Pozvat ću doktora Dajdama."
Taj me doktor, vrlo ugodan gospodin, primi vrlo srdačno i ponudi se da me provede na-
okolo. Kažem mu: "Nemojte se gnjaviti, dragi doktore Dajdam, prošetat ću sam. Novi stil
reportaža, znate, temelji se na spontanim dojmovima. "
"Ne, ne, zbilja će mi biti zadovoljstvo", inzistirao je dr. Dajdam i primio me pod ruku.
"Jedino vam ja mogu dati informacije koje vam trebaju."
197
Onda me je vukao kroz odjel 11, 12 i 13, cijelo vrijeme ističući uzvišenu ulogu koju bi ti-
sak mogao igrati u obrazovanju javnosti, kako bi ona bolje razumjela medicinsku struku.
Mrmljao sam u znak odobravanja i s vremena na vrijeme nešto žvrljao u svoj notes. "Trla
baba lan, da joj prođe dan", ili tako nekakve rime. Uzoran red koji je vladao po odjelima
remetila je samo gužva koju su stvarali posjetitelji: na svakom je krevetu sjedila po jedna
ili dvije obitelji.
"U stvari, posjete trenutno nisu dopuštene", objasni mi dr. Dajdam. "Ne znam kako su se
svi ti ljudi uspjeli infiltrirati."
"Zbilja nema veze", uvjeravao sam ga dok smo obilazili odjele, kad me je iz jednog od
kreveta pozdravila jedna starija dama.
"Bog, Peri. Jesi donio sir?"
Situacija je bila čudna. Dr. Dajdam me upitno pogleda.
"Šalom, tetka Ilka", uzviknem ja. "Kakva nevjerojatna koincidencija!"
"Koincidencija? Zar te nije nazvala sestra? Gdje je taj sir?"
Dam joj rolice i pokušam uvjeriti dr. Dajdama da uvijek ovako sa sobom nosim malo si-
ra, ali on samo rezignirano slegne ramenima i ode.
Tetka Ilka zgrabi rolice od sira, pa za sutra naruči bombone od peperminta. Također je
inzistirala da dovedem svojega punca i punicu, Bernharda i Mitzi, a za moju ženu da mi
neće posebno ni napominjati. Kažem joj da posjete nisu dopuštene, ali Ilka samo slegne
ramenima uz: "Pa svi dolaze."
Kod kuće smo se svi užurbano dali na posao. Mitzi je sašila bijelu kapicu kakvu nose se-
stre, na kojoj je izvezla crveni štitnik. Frizer nam je posudio tri bijela ogrtača, te smo uz
pomoć dva štapa od metle improvizirali nosiljku. Taksijem smo se odvezli u blizinu bol-
nice, pa se tamo prerušili. Nakon što smo je poslali u izvidnicu, moja žena nas izvijesti
da je onaj krupni manijak opet na dužnosti. Ja legnem na nosila, prekriju me plahtom,
nakon čega su me Bernhard i Mitzi odnijeli do kapije, dok me je žena držala za ruku i s
vremena na vrijeme vlažila mi sasušene usne. Invazija je uspjela bez ikakvih problema.
Manijak je nasjeo na ovaj jednostavni trik i otvorio kapiju. Rasporedili smo se po terenu,
zbog sigurnosti smo prošli kroz različite odjele i taman kad nam je odjel 14 bio u vido-
krugu, iznenada netko strgne plahtu.
"Opet vi?", zaurla dr. Dajdam. "Jeste li vi ludi?"
"Sada nije vrijeme za šalu", zastenjem. "Umirem."
"Što je bilo?"
"Ugrizla me zmija..."
Dr. Dajdam problijedi i odvede me u svoju ordinaciju. Brže-bolje dadem Bernhardu
bombone od peperminta i šapnem:
"Pozdravite mi tetku Ilku."
Moja žena i njezini roditelji nestadoše u vidu magle i ostave me u kandžama dr. Dajda-
ma. Dobri doktor otvori gomilu ampula i obavijesti me da će me napuniti kurareom, je-
dinim posve sigurnim protuotrovom za zmijski otrov. Sada sam već sasvim izgubio za-
nimanje za Ilku. Moram li doista pustiti da me otruju samo zato što moja tetka prije ope-
racije želi bombone od peperminta? Iskočio sam iz nosila, istrčao iz ordinacije, pa se uz-
verao na jedna od onih malih kolica koja cirkuliraju između odjela.
"Idemo!", viknuo sam vozaču. "Nije bitno kuda, samo krenimo!"
198
Potom sam se skrio u krdo posjetitelja i pobjegao, te se uvečer vratio obitelji. Ilka je bila
posve dobro, ali je pomalo zamjerila moju odsutnost i inzistirala da joj donesem neke
švicarske časopise. Mitzi je predložila da iskopamo tunel ispod bodljikave žice, ali to bi
potrajalo barem tri dana i ne bismo mogli Ilku ostaviti bez posjeta toliko dugo. U svakom
je slučaju bilo jasno da masovne posjete sada otpadaju: izvedive su samo pojedinačne
komandoske akcije. Navukao sam stoga frizerov ogrtač s gumbima na leđima, te stavio
debele naočale i pekarevu kapicu. Kad sam izašao iz taksija i vidio da vrata opet brani
onaj manijak, preko lica sam si privezao rubac, pa sam koracima teutonskog viteza kre-
nuo u napad sa sjevera. Manijak je čvrsto držao svoj položaj, pa sam mu dobacio jedan
"Jawohl!" i projurio kroz odjele 11 i 12 kao da sam u viziti. A onda, baš kad sam trebao
ući u odjel 13, zgrabi me neka snažna ruka.
"Hvala bogu da ste tu, profesore. Molim vas, smjesta dođite, hitna operacija..."
"Oprostite, dr. Dajdam", promrmljam iza svoje maske. "Nisam na dužnosti."
"Ali ovo je hitan slučaj, profesore", reče dr. Dajdam dok me je vukao u operacijsku salu,
gdje sam na brzinu oprao ruke, pa su me odgurali pod reflektore. Doveli su pacijenta na
kolicima, podigao sam plahtu, a tetka Ilka mi reče:
"Jesi li donio švicarske časopise?"
"Ona halucinira", primijeti dr. Dajdam, pa brže-bolje uspava tetku Ilku. Iskreno, ni ja se
nisam baš najbolje osjećao, jer još nikada do sada nisam operirao meniskus svoje tetke.
Sestra me je upitala želim li veliki ili mali skalpel, a ja rekoh dr. Dajdamu:
"Molim vas, preuzmite."
Dr. Dajdam se zarumeni od užitka, jer nikada mu ranije jedan profesor nije dopustio da
sam slobodno operira. Počeo je razrezivati Ilkino koljeno, a ja sam osjetio mučninu, jer je
dobijem čak i kad moja žena razrezuje pileće batake u kuhinji, premda ih volim jesti,
osobito uz salatu od krastavaca.
"Molim da me ispričate", rekoh, pa izađem. S vrtoglavicom, spustim svoju masku i du-
boko udahnem svježi zrak. Baš tada naiđe manijak i potapša me po leđima.
"Eto, vidite", reče. "Sada možete posjetiti svoju bolesnu tetku."
Potpuno sam zaboravio da je ponedjeljak, između 2:45 i 3:30, premda sam trebao zapa-
ziti da u bolnici nema ni jednog jedinog posjetitelja.
199
Rod
Kada se sve zbroji i oduzme, ništa čovjeka ne može razveseliti kao otkriće dalekih židov-
skih rođaka za koje nije znao da ih ima, stričeva i bratića koji iznenada iskoče s ruba raz-
granatog porodičnog stabla. Bliži rođaci, siva i svakodnevna sudbina i svojta, u uspo-
redbi s tim su obična dosada. Oni su kao nekakva institucija, da se tako kaže, nešto po-
znato, potvrđeno, neopozivo. S ovim drugima nije tako, nesuđena strinina šogorica,
anonimna nećakinja s ženine strane – ti čudesni granični slučajevi, s kojima je najbolja
stvar to što se pojave kao grom iz vedra neba.
Uzmimo na primjer slučaj oca mog susjeda Felixa Seliga, staroga djedu Seliga iz Rige,
koji je jednoga dana na klupi u zračnoj luci Ben Gurion sreo brata kojega nije vidio 53
godine. Zamislite: 53 godine! Djed Selig povikne: "Griša!", pa dva brata padnu jedan
drugom u zagrljaj jecajući. Potom se bace na pretresanje starih uspomena, sve dok se
djed Selig odjednom nije prisjetio da je on bio sin jedinac, a njegov brat u suzama nije
opazio da je on sâm rođen u Australiji i da se zove Harry Zonshein. Slijedi dirljiva scena,
jer tko bi mogao i zamisliti da će se dva potpuna stranca koja se nisu vidjela 53 godine
iznenada ovako susresti!
Njih su dvojica na toj klupi razgovarali cijelu noć, i to zbog štrajka aerodromskog osob-
lja, razglabajući o svojoj neobičnoj prošlosti i čudnim obratima sudbine, te se od toga da-
na redovno dopisuju i zovu jedan drugoga po imenu.
***
I eto, tako se nešto može dogoditi samo zato što ljudi imaju neodoljivu potrebu za otkri-
vanjem nepoznatih rođaka. To je u suštini potraga za korijenima; ako je moguće – boga-
tim korijenima. Sindrom nepoznatih rođaka najčešće se pojavljuje u vrijeme ratova i on-
da kada banke traže jamce. Još se sjećamo dirljive priče jednog izvjesnog novog useljeni-
ka, N. I., koji je u dijaspori bio stručnjak za servisiranje palica za hokej na ledu. Čim je
stigao ovamo, osjetio je snažnu želju da pronađe jednog svog rođaka u drugom koljenu. I
gospodin N. I. se raspitivao, sondirao teren i kopao tražeći korijene, dok napokon svog
voljenog rođaka nije i pronašao, nakon čega je odletio u Pariz da ga vidi, pa se jecajući
objesio oko vrata barunu Rotschildu, koji ga je tada šutnuo niza stepenice.
Pouka ove priče je: siromašni rođaci imaju bolje pamćenje. Ali ja osobno, kako sam već
rekao, volim daleke rođake. Priznat ćete da je uzbudljivo kad se netko iznenada pojavi
na vašem kućnom pragu i kaže: "Ja sam Sandor, najmlađi sin Helge koja se udala za ne-
ćaka pokojnog Immanuela Shmulewitza." Jako intrigantno. Srce vam zakuca, misli vam
podivljaju: Tko ga je poslao, tog Sandora? Gdje je bio sve vrijeme? Tko je Immanuel
Shmulewitz?
***
Predstavnik drugog tipa rođaka je moja tetka Ilka, u prvom koljenu, ali ne znam s koje
strane. Dvaput me godišnje moja majka pita: "Jesi li bio posjetiti Ilku?", i dvaput godišnje
ja joj odgovorim da nisam ali da hoću. Nemam ja ništa protiv tetke Ilke kao takve, osim
200
što živi jako daleko, u Jaffi, i što joj je 89 godina i što je dosadno staro zanovijetalo. Kad
se napokon pojavim, prvo što mi kaže je: "Konačno si se sjetio svoje stare tetke, a?"
"U velikoj sam gužvi", ispričavam se, "ali evo me konačno, tetka Ilka."
I onda mi kaže da obrišem noge. To je zbog njezine pločicomanije. Luda je za svojim sa-
vršeno čistim pločicama, koje izgledaju kao da ih je očistila četkicom za zube. Pređete
njezin prag i bojite se ići dalje. Poželite da možete lebdjeti. Čuo sam da se priča da tetka
Ilka osobno poznaje svaku od svojih pločica na podu i da im se obraća po sistemu šahov-
ske ploče: "G18 je još mokra."
Nakon nekog vremena gotovi smo s pločicama i prelazimo na mačke. Tetkine se oči za-
sjaje, te prošaputa: "Ah, Bianca!"
Bianca je njezina nikad prežaljena prugasta mačka koja je umrla u poznim godinama kad
je tetka bila u kasnim četrdesetima. Nikad osobno nisam upoznao besmrtnu Biancu, jer
sam tada još živio u inozemstvu i nisam pratio sudbinu židovskih mačaka. Tetka Ilka
uzme staru fotografiju iz svoje antikne škrinje između D21 i F24, pa me teško dišući oba-
vijesti da je "uvijek sjedila baš na toj stolici na kojoj ti sad sjediš." Kaže to čak i ako stojim
na nogama.
Pun poštovanja, približim se pogledati Biankinu fotografiju, i vidim mačku. Rep. Brkovi.
Mačka. Ja sam više ljubitelj pasa.
"Tebe je voljela, Roberte", kaže tetka Ilka, "više nego ikoga na svijetu."
Njoj je 89. Tetki Ilki. Možda će već navršiti i devedesetu dok ova knjiga ode u tisak. Suos-
jećajno učinim 'c-c'. Šteta što nikad nisam upoznao Biancu, šteta što nisam Robert, prava
šteta.
***
Dok je Ilka tetka koju se mora posjećivati, Kalman je ujak kojega se mora nazvati. Točni-
je, on mene svako toliko nazove, pa upita: "Zašto me nikad ne nazoveš?" Ujak Kalman
ima lumbago, bolest koja je pogodna za dugačke i detaljne opise. Upravo sam zbog lum-
baga svog ujka Kalmana naručio telefon sa zvučnikom, zahvaljujući čemu nije potrebno
držati slušalicu na uhu, pa su vam ruke slobodne.
To funkcionira ovako: ujak Kalman ispriča mi cijelu povijest svojih leđa, a ja u međuvre-
menu sjednem i napišem jednu ili dvije drame, odspavam, podšišam nokte, napravim
nekoliko sklekova; sve je u redu ako svakih 15 minuta u slušalicu kažem: "Ma nemojte
mi reći, ujko Kalman!" Ukratko, mogu ja to, ali je gnjavaža.
Olakšanje se pojavilo jednog dana nakon jedne osobito dugačke telefonske sesije s uja-
kom, kada sam izašao udahnuti malo zraka i vidio svog susjeda Felixa kako ispraća ne-
kog namrgođenog starca. Promatrao sam ih kako se u tišini grle, jako srdačno, a onda je
starac otišao bez riječi.
"To je stari Wertheimer", objasnio mi je Felix. "Moj ujak, mislim."
Pitao sam ga je li možda gluh.
"Ne", reče Felix. "Samo je šutljiv. Ne možeš iz njega izvući ni jednu riječ. Dosadan mi je
ko smrt."
Obližem usne. "Gledaj", rekao sam Felixu, "i ja imam jednog ujaka otprilike istih tih go-
dina, dobroga zdravlja, koji priča ko navijen. Što kažeš?"
S vremena na vrijeme zamijenili bismo ujake, pa je sada ujak Wertheimer povremeno
navraćao kod mene, sjedio u uglu moje radne sobe i nijemo zurio u strop, dok bi ujak
Kalman svakog ponedjeljka nazvao Felixa.
201
Zgodan dogovor, ujak više ili ujak manje. Čak i moja majka to odobrava: "Glavno da
Kalman ima s kim popričati", kaže ona. Nema sumnje, budućnost je u zamjeni rođaka.
Sljedećeg ću petka, mislim, u novinama dati oglas: "Mijenjam: urednu staru tetku s mrt-
vom mačkom za neurednu rođaku ispod 50."
202

E. Kishon - Kod Kuće Je Najgore

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

E. Kishon - Kod Kuće Je Najgore

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ephraim Kishon

Kod kuće je najgore

s engleskog i njemačkog preveo

Malo Kabale ______________________________ 79

Gola istina _______________________________ 172

3 Zadnje riječi Shakespeareovog Hamleta pred smrt.

Regina skoči i uleti u dječju sobu. Trenutnu zbunjenost iskoristimo da se domognemo

Malo proljetno čišćenje

Ponedjeljak. – Vratio sam se od Fuhrmana s čavlima u podne. Potok je nabujao u rijeku.

Najbolja se supruga u međuvremenu jako opustila. Naručivala je najskuplja jela i nije

4 Francuski: Optužujem! Naslov poznatog članka (otvorenog pisma) francuskog romanopisca

veliki auto – a za svoju bebicu kupuje najjeftiniju bočicu. Bah!"

"Još ćemo spavati."

Što kupiti teti?

Mrtva priroda s kozama

Les Parents Terribles

"I kako je vaša noga kraljica Ana danas?"

11 Kishon je rijeka u Izraelu; ulijeva se u Sredozemno more nedaleko grada Haife

da ste u međuvremenu spomenuto dugovanje podmirili, molimo vas da zanemarite ovu

Veni, vidi – o, ne!

"Pusti mu da te jednom pobijedi, za Boga dragoga", šapne mi na uho, "samo da povrati

Pukotina sudnjeg dana

13Autor aludira na Bibliju: prema Apokalipsi i starozavjetnim proročanstvima, na sudnji dan

Pokućarac izgubi živce:

Odlučim se za pomoć obratiti vlastima. "Gospodine spasitelj", kažem. "Možete li objasniti

"Na, na, na! Ne dirati telefon! Ne telefon! Na, na!"

Rekoh mu: juhom, pečenom govedinom i tjesteninom, i jagodama za desert. Također i

21 Jidiš: prosjak, žicar.

Velika saga o odrescima

22 Brobdingnag je narod divova iz Swiftovog romana Gulliverova putovanja.

Činilo se da je moja zamolba jasna, no taj idiot Zion mi prigovori:

"Vidite! Jesam li vam rekao! Ubili ste jadnu životinju!"

23 Teatro dei Piccoli, Poznato talijansko dječje lutkarsko kazalište.

"Gubite se, lutke", zaplače Renana. "Prestanite!"

24 Lucy in the Sky with Diamonds, pjesma Beatlesa.

Prohujalo kroz prozor

"Neću glupe brkove! Astronautovi nemaju brkove!"

26 Židovski obred obrezivanja, za kojim slijedi proslava.

"Dobro, ali brzo! Bog, dušo!"

Priredba na kraju godine

Egipatski nadzornik robova (podiže bič): Brže radite, ljenčine!

31 Vrsta džina, žestokog pića.

"Živjeli!", reče g. Pomerantz. "Ovaj... jeste li pogledali novi Albeejev 32 komad?"

Bila je tu i gđa. Pomerantz. Gđa. Pomerantz s puretinom, juhom od gljiva, pečenim

Vrati se, Goldshtik,

Kome kante zvone?

36Kibuc – društvena komuna u Izraelu, zajednica ravnopravnih članova/suvlasnika, utemeljena

Nije sramota pitati,

Riđokosac je opet na vratima.

Kako je poražen Napoleon

41 Pierre Jacques Étienne Cambronne (1770-1842), jedan od istaknutijih Napoleonovih generala.

poljubi svog sinčića prije nego što ode na posao."

me Perzijskog carstva (opisano u biblijskoj Knjizi o Esteri). Slavi se na proljeće.

"Vidite! Ni oni se ne šišaju!"

53 Junaci istoimene američke policijske TV-serije popularne 1970-tih godina.

"Sve", uzdahne, "sve bi učinila za nekog tko tako pjeva..."

Draži obiteljskog prijevoza

"Tata, pusti mamu..."

62 Golda Meir (1898-1978), premijerka Izraela 1969-1974. Zvali su je "željezna lady".

Gdje ima dima...

I tako je to ostalo sve do danas.

65 Židovski pozdrav, mir.

Nakon jedne osobito zviždukave noći, svratim ja do starog Zlobnicka.

I tog ponedjeljka uvečer Koko je pukao.