Professional Documents
Culture Documents
Hrestomatija Uvod U Filozofijupdf
Hrestomatija Uvod U Filozofijupdf
UVOD U FILOZOFIJU
HRESTOMATIJA
2 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
SADRŽAJ str.
UVOD U FILOZOFIJU....................................................................................................... 1
1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE ................................................................... 6
1.1. Određenje filozofije........................................................................................... 11
2. ANTIČKA FILOZOFIJA................................................................................................. 16
2.1 Antička filozofija - Tales, Anaksimandar, Anaksimen, Heraklit .......................... 16
2.1.1. Tales............................................................................................................ 16
2.1.2. Anaksimandar............................................................................................. 17
2.1.2. Anaksimen .................................................................................................. 18
2.1.3. Heraklit ....................................................................................................... 19
2.2 Antička filozofija - Pitagora ................................................................................ 20
2.3. Antička filozofija - Parmenid, Zenon, Empedokle, Anaksagora ........................ 22
2.3.1. Parmenid .................................................................................................... 22
2.3.2. Zenon .......................................................................................................... 23
2.3.3. Empedokle .................................................................................................. 24
2.3.4. Anaksagora................................................................................................. 25
2.4. Antička filozofija - Atomisti: Leukip i Demokrit; sofisti, Sokrat......................... 26
2.4.1. Atomisti: Leukip i Demokrit ........................................................................ 26
2.4.2. Sofisti .......................................................................................................... 27
2.5. Antička filozofija - Platon .................................................................................. 31
2.5.1. Tri staleža u državi...................................................................................... 32
2.5.2. Pravična država .......................................................................................... 33
2.6. Antička filozofija - Aristotel ............................................................................... 35
2.6.1. Uređenje države.......................................................................................... 38
2.7. Antička filozofija - Helenistički period............................................................... 39
2.7.1. Epikurejstvo ................................................................................................ 40
2.7.2. Stoicizam..................................................................................................... 40
2.7.3. Skepticizam................................................................................................. 41
2.7.4. Novoplatonizam ......................................................................................... 41
3. SREDNJEVJEKOVNA FILOZOFIJA................................................................................ 43
3.1. Teologija i filozofija ........................................................................................... 43
3.1.1. Gnostici ....................................................................................................... 43
3.1.2. Apologeti .................................................................................................... 44
3.2. Srednjevjekovna filozofija - Skolastička filozofija.............................................. 45
3.2.1. Odnos uma i vjere ....................................................................................... 45
3.2.2. Problem „univerzalija“................................................................................ 46
3.3. Srednjevjekovna filozofija - Toma Akvinski.................................................... 47
4. MODERNA FILOZOFIJA.............................................................................................. 49
4.1. Renesansa i humanističko-političke ideje ......................................................... 49
4.1.1. Renesansa................................................................................................... 49
4.1.2. Humanističko-političke ideje....................................................................... 49
Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 3
4 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Ipak, kad je riječ o onom doksografskom, o onom historijskom, o onom što čini splet
elementarnih činjenica, mora se reći da postoji skup određenja koji se nalazi u većini
knjiga ove vrste, skup određenja poznat svima koji se filozofijom bave, pa stoga,
upravo od onog što je manje sporno i problematično i treba započeti izlaganje –
pozivanjem na činjenice koje se nalaze u većini priručnika i studija o početku i
porijeklu filozofije.1
Znamo, i to se uvjek i uvjek2 ističe: riječ filozofija grčkog je porijekla. U osnovi ovog
pojma je riječ sophía koja je u prvo vrijeme označavala svaku umješnost koja počiva
na znanju i poznavanju stvari, ali u isto vrijeme i vještinu izdvajanja pojedinačnog iz
mnoštva. Kasnije, tim izrazom (sophía) biva označavan i svaki dubok uvid u
povezanost stvari kao i u zadatke ljudskog života. Ovo posljednje je osnovni razlog što
mi danas taj pojam prevodimo rječju mudrost. To nije nikakva greška i riječ mudrost
sama po sebi, dobra je riječ, ali, budući da riječ sophía ima sasvim drugačiju historiju, i
veoma dugu, i imajući u vidu da je taj pojam vjekovima u upotrebi, prelazeći iz jedne
epohe u drugu, iz jednog kulturnog kruga u drugi, u njemu su se nataložili razni slojevi
1
Ovde, pored djela klasičnih filozofa, imam u vidu niz uvoda u filozofiju, filozofsku terminologiju, kao i
temeljnu filozofsku problematiku, kao i radove koji na najbolji način promišljaju osnovne filozofske
probleme (G.V.F. Hegel, M. Hajdeger, K. Jaspers, E. Fink, T. Adorno, A. Ancenbaher, i dr.).
2
Neko bi se zapitao zašto, ako je to toliko jasno. Činjenica je da čak i taj nesporni stav nije prošao bez
velikog osporavanja. Bilo je pokušaja da se ospori grčka autohtonost porekla filozofije ukazivanjem na to
kako je Talesov otac (Eksamies) bio Feničanin i da kod Feničana treba tražiti začetke filozofije i filozofskog
mišljenja; drugi su iste tražili kod Haldejaca, Iranaca, Kineza, Indusa, Japanaca. Takve stranputice nije
mimoišao ni jedan od najvećih filozofa XX stoljeća Martin Hajdeger (o tome vidjeti opširno i utemeljeno
izlaganje Mihaila Đurića u njegovoj knjizi O potrebi filozofije, Beograd 2006, posebno, str. 181-193).
Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 6
7 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
značenja, i kad govorimo o stanju u savremenoj filozofiji, sve mijene tog pojma
moramo imati u vidu.
Kod prvih grčkih mislilaca koji su bili okrenuti izučavanju kosmosa i živjeli prije
Sokrata, pa su u kasnijim vremenima dobili naziv predsokratovci, značenje riječi
sophía bilo je ograničeno na teorijsko znanje koje bješe priprema za svaku vještinu
(téchne) i njegovanje vrline (areté).
3
Ali, kad se ovo mjesto bolje promisli nastaje pitanje: čijeg znanja: ljudskog ili božanskog? Jer ribari
„odlučiše da daju tronožac najmudrijem“, ali, i to, tek nakon što im je tako izričito reklo proročište! Da li
su oni u tom času poštovali znanje kao znanje ili su se mnogo više plašili mogućeg gnjeva proročišta, u
slučaju da postupe drugačije?
4
Rasel, B.: Istorija filozofije, Kosmos, Beograd, 1962, str. 13.
Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 7
8 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Prije no što su se u grčkom jeziku pojavili pojmovi filozof i filozofija, postojao je glagol
filozofirati (philosophéon) i taj se, po svjedočenju potonjih doksografa, po prvi put
javlja kod historičara Herodota (490/480-425. pr.n.e), koji u prvoj knjizi njegove
Historije (I. 30), priča kako se istočnjački vladar Krez, obratio velikom atinskom
mudracu i zakonodavcu Solonu, koji ga je posjetio u Sardu, sljedećim riječima: „Goste
Atinjanine, k nama je došao veliki glas o tvojoj mudrosti i znam da si mnoge zemlje
proputovao filozofirajući (philosophêon, iz ljubavi prema mudrosti) i to samo zbog
posmatranja (theoría)“.
Prvi koji je za sebe rekao da je filozof, bio je, navodno, Pitagora sa Samosa (584-500.
pr.n.e) za koga se kaže da je cjelinu svemira nazvao kosmosom zbog reda (táxis) koji je
u njemu. Na pitanje tiranina Leona iz Flijunta, čime se on zapravo bavi, Pitagora je
odgovorio da je on filozof.
On je, piše mnogo stoljeća kasnije Diogen iz Laerta, „život upoređivao sa svečanim
saborom gdje neki dolaze da bi se takmičili za nagradu, a drugi donose robu da bi je
prodali, dok samo najbolji dolaze kao posmatrači“. Ovi najbolji, objašnjavao je,
navodno, Pitagora, bave se zapravo teorijom (theoría); oni nemaju, kao oni prvi,
ropsku dušu, niti su, kao oni drugi, lakomi na slavu i dobit, već „traže istinu“. O samom
Pitagori zna se veoma malo, a i to što znamo, protkano je mnoštvom legendi, i krajnje
je nepouzdano; izvjesno je da je rođen na ostrvu Samosu u Egejskom moru (blizu
Efesa i Mileta) i da se u zrelim godinama preselio u grad Kroton u južnoj Italiji gdje je
Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 8
9 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
osnovao svoju školu koja je njegovala strogi način života, a imala, istovremeno, visoke
moralne i političke ciljeve; ta škola trajala je oko dva stoljeća, sve do vremena Platona.
Sam Pitagora najvjerovatnije nije ništa pisao; ono što mu se pripisuje, po svemu
sudeći, pripada jednom od posljednjih predstavnika njegove škole - Filolaju,
savremeniku Platona. Međutim, već u vrijeme Platona i Aristotela, o Pitagori su se
pričale legende, te je sasvim razumljivo što je njima ispunjen i spis Porfirijevog
učenika, neoplatoničara Jambliha iz Halkide u južnoj Siriji (280-330), spis nastao skoro
osam stoljeća nakon Pitagore - Život Pitagore, a gdje se pojam filozofija i odgovor na
pitanje ko filozofira, izlažu na sljedeći način: „Govore da je Pitagora bio prvi koji je
sebe nazvao filozofom, i ne samo da je uveo novi pojam, već da je i dao njegovo
neophodno objašnjenje. On je tvrdio da je karakter ljudskog života nalik masi ljudi
koja ide na vašar. Jer, slično tome, kao što ljudi svih vrsta koji tuda idu, postupaju
tako, kako im je svojstveno (jedni idu da bi prodali svoje proizvode i za to dobili novac
i zaradu, drugi da bi pokazali svoju fizičku snagu i time zadovoljili svoju taštinu, a
postoje i treći, najslobodniji, oni koji idu radi posmatranja (theoría), da bi razgledali
mjesta i lijepe stvari, kao i da bi ocijenili tačnost riječi i djela koja se mogu vidjeti na
vašarima) – tako i u životu, postoje ljudi raznih vrsta: jedni hrle za novcem i raskoši,
drugi, koje ispunjava žeđ ka vlasti, streme dobiti i slavoljublju, no najbolje je
ponašanje onog čovjeka koje svjedoči o težnji onom što je najplemenitije
(kontemplaciji); takav način života moguće je nazvati filozofskim“.
Zapazićemo da se ovde ističu dva bitna svojstva filozofije: to da je ona (a) teorijska
djelatnost i to da je njen zadatak (b) potraga za istinom. Nakon toga, ostaje nam još
odgovor na pitanje: ko se to bavi i može baviti filozofijom, odnosno: ko filozofira?
Odgovor na to pitanje nalazimo kod Platona (427-347. pr.n.e) i to u njegovom dijalogu
Gozba gdje se kaže da se u potragu za mudrošću ne mogu uputiti ni bogovi, koji su
mudri, pa za tako nešto i nemaju potrebu, ali ni neuki, jer nisu mudri i za mudrošću ne
teže, budući da i ne znaju šta je mudrost, već da filozofirati mogu samo oni koji se
nalaze na sredini između mudrih i neukih. Ako mudrost posjeduje samo bog, ako je on
mudrac (sophós), čovjek može biti samo biće koje takvoj božanskoj mudrosti teži i on
je stoga philó-sophos5.
5
Treba imati u vidu da tek od vremena Platona bavljenje stvarima mudrosti može imati i negativno
značenje, a tako nešto dešava se s pojavom sofista u vrijeme Sokrata. Braneći Sokrata od prigovora
upućenih prvenstveno sofistima, s kojima se decenijama Sokrat uporno i dosljedno sporio, Platon pravi
oštru razliku izmedju mudraca (sophós), filozofa (philósophos) i sofiste (sophístēs). Sofist je onaj koji
vjeruje da posjeduje mudrost (znanje), on takvoj mudrosti podučava i za to prima novac. Ovo posljednje
Platon osuđuje, budući da on, a i većina njegovih savremenika, kao ideal ističu znanje radi samoga
znanja. U njegovo vrijeme ranije pozitivna, neutralna riječ, sofist, počinje da dobija negativno značenje, a
naspram sofiste ističe se filozof koji je, poput Sokrata, u pogledu svega sumnjičav, i pritom skroman, jer
zna da ništa ne zna, ali je u isto vrijeme obuzet ljubavlju prema istini kojoj sve vrijeme teži, znajući da istu
u ovom zemnom životu ne može u potpunosti posjedovati. Stoga, oznaka mudrac (sophós) u strogom
smislu riječi, pripada samo bogovima koji mudrosti ne teže zato što je sve vrijeme posjeduju.
Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 9
10 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Mudrost kojoj filozofi teže, nije, po mišljenju Platona, neka mudrost usmjerena
tumačenju i razumijevanju svakodnevnog života; to je neka daleko viša mudrost od
one koja se zadovoljavala davanjem savjeta i građenjem dobrih zakona; mudrost
kakvu Platon ima u vidu jeste mudrost o božanskoj ideji koju u njenoj čistoti i krajnjoj
jasnosti može spoznati samo bestjelesna duša; ljudska duša, utamničena u zemnom,
materijalnom tijelu može sagledati samo pojavne oblike ideje kakve prepoznaje u
tijelima oko sebe čije je ideje neposredno gledala u svom ranijem životu.
Sve ovo više no jasno pokazuje kako se već u najstarija vremena postepeno počinju
diferencirati filozofske discipline i to pod nazivima kakve imamo i danas. Ovim
disciplinama se, počev od Dekarta, a naročito poslije Kanta, uslijed sve učestalijih
istraživanja uslova i mogućnosti saznanja, kakva su sprovođena u XVII i XVIII stoljeću,
pridružuje gnoseologija kao teorija i kritika saznanja i, konačno, zaslugom učenika
Hristijana Volfa, A.G. Baumgartena, sredinom XVIII stoljeća, kao najmlađa filozofska
disciplina formira se estetika.
6
O ovom pojmu vidjeti opširnije: Uzelac, M.: Metafizika, Viša škola za obrazovanje vaspitača, Vršac 2006.
Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 10
11 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Moramo imati u vidu, a to će još u više navrata biti naglašeno, filozofija je moguća
isključivo kao cjelina znanja, kao jedinstveno trajno nastojanje da se objasni najveća
zagonetka koju nam zadaje svijet. Stoga nećemo pogriješiti ako kažemo da filozofija
nema ni dijelova ni discipline.
zemlju) i Porosa, mudrosti (i bogatstva), čime je okrenut lijepom i dobrom); zato teži
saznanju, voli mudrost, vrač je, čarobnjak i sofist. Nije ni smrtan, ni besmrtan; nije ni
siromašan ni bogat; na sredini je između mudrosti i bezumnosti. A, kako smo već
vidjeli [nijedan bog nije filozof i ne teži mudrosti, jer je već po prirodi mudar, dok
bezumnici ne teže umnosti (mudrosti) jer su sobom zadovoljni], mudrosti može težiti
samo onaj koji je negdje na sredini, i koji za nešto najljepše smatra upravo mudrost.
Polubog Erot otjelotvoruje ljubav i nagon za lijepim i stoga je on filozof i kao takav
stoji između mudrosti i bezumlja jer mu je takvo naslijeđe koje ima od roditelja:
dosjetljivost oca i zabludnost majke.
S druge strane, filozofija se može razumjeti i kao težnja prema smrti. Ovo određenje
srećemo također kod Platona i to u njegovom dijalogu Fedon u kojem Sokrat pred
smrt kaže svojim učenicima: „Svi oni koji na istinski način njeguju filozofiju ni za čim
drugim ne teže nego da umru i da budu mrtvi“. Filozofija je izraz trajne težnje onom
što je istinito, no, duša, budući da se za našeg života nalazi u vlasti tjela i čula, ne može
dosegnuti istinu. Da bi to mogla, mora se prethodno osloboditi tjela. Filozofiranje je
oslobađanje duše od tijela, zbiranje duše iz njene razbijenosti, njeno zbijanje u čisto
mišljenje. Smrt je odlučno odvajanje duše od tijela. Tako, filozofiranje je
rastjelovljenje duše, vježbanje u umiranju. Zenonu iz Eleje se pripisivalo da je rekao
kako filozofija uči preziru prema smrti7. Platon pretpostavlja da duša nadtrajava smrt.
Druga mogućnost bila bi da se u smrti duša survava u ništa (i ovde opet dolaze u dodir
bivstvujuće i ništa). Razumevanje Platonovog određenja filozofiranja kao težnje prema
smrti pretpostavlja da mi ovu težnju možemo pojmiti samo filozofirajući.
Duša usmjerena smrti, može, po vjerovanju Platona, otići samo onom što na nju liči,
onome što je kao i ona, nevidljivo, božansko i besmrtno, onome što je umno. Zadatak
duše je, da, za čovjekova života, stišava buru strasti, da se svagda predaje umovanju,
jer dok duša posmatra ono istinsko i božansko, ona nastoji da živi iznad svih
svakodnevnih mnjenja, a nakon što umre dolazi onom što joj je srodno -božanskom.
U dijalogu Država Platon kaže kako je filozofija učenje o onom što je vječno i
nepromjenljivo, a to što je uvijek jednako (nepromenljivo), mogu shvatiti samo
filozofi; budući da nastoje da saznaju samo onom što je vječno, što je vječito, filozofi
ne nastoje da istražuju ono što je prolazno, niti se na tome zadržavaju; njih ne
uznemirava nastajanje i propadanje, kao ni sudbina stvari koje su podložne
promjenama. Filozofa vodi istina kao što Telemaha u potrazi za ocem, vodi Atina i zato
je filozof uvijek željan znanja, sudbinski, od samog početka, predodređen da se bori za
7
Velika je vjerovatnoća da se pomenuta misao koju izgovara Sokrat u dijalogu Fedon, u potonjim
vremenima pripisivala Zenonu iz Eleje, kao njenom rodonačelniku, a u znak sećanja na njegovu
neustrašivost pred pogubljenje.
Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 12
13 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Ali, šta jeste? To što jeste, jeste bivstvujuće. Težnja tome da se ima uvid u to što jeste,
vođena je pitanjem: šta je bivstvujuće? Kod Aristotela ovo pitanje srećemo u obliku:
šta je bivstvujuće ukoliko ono bivstvuje? Moglo bi se na ovo pitanje odgovoriti
slijedećim primjerom: jedna kuća može biti svakakva: velika, mala, lijepa, ružna, od
ovakvog ili onakvog materijala, privatna, državna; u svakom slučaju: ona bivstvuje; šta
znači to bivstvuje? Bivstvovanje neke kuće ne spada ni u materijal ni u njene osobine;
samo kazuje da ona jeste. Šta znači to da ona jeste, da je bivajuća, da je neka stvar?
Šta je dakle to jeste (bivstvujuće, bivajuće) što pripada zgradi? Šta je kuća, ukoliko ona
8
Arché, principium; osnova, ishodište, početak: ono što je prvo iz kojeg proizlazi sve ostalo (kao mnoštvo
bivstvujućih).
9
Stoicheíon, Ursache, elementa; ovom rječju označavaju se slova, dakle, počeci svake nauke, osnovna
znanja; osnove onog što se pokazuje (sjenka kazaljke na sunčanom satu)
10
Terminološka razjašnjenja za razumevanje ovog stava vidjeti u već pomenutoj mojoj knjizi: Metafizika,
Vršac 2006.
Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 13
14 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
bivstvuje? Nije lako odgovoriti na ovo pitanje ali, možemo ga preformulisati i pitati:
Šta je bivstvujuće, ukoliko bivstvuje (ukoliko jeste)? Dakle: šta je bivstvujuće?
Bivstvujućim nazivamo sve o čemu možemo ma na koji način reći da jeste. Filozofija
uvijek hoće da odgovori o cjelini sveg bivstvujućeg, hoće da kazuje o tome šta uopšte
jeste. Cjelina bivstvujućeg nalazi svoju granicu na ničemu. Tako pitanje o cjelini svega
što jeste vodi pitanju o onom što nije. Ono što jeste i ono što nije još od najstarijih
vremena, od vremena Parmenida, idu zajedno. Tako se pitanje o bivstvujućem sada
može postaviti i kao pitanje: Šta je to po čemu se bivstvujuće razlikuje od
nebivstvujućeg? Ako pitamo za neko pojedino bivstvujuće, onda ono kao bivstvujuće
ne dolazi u pitanje; to se dešava samo kad pitamo za cjelinu bivstvujućeg11.
Šta bismo mogli da zaključimo? Ništa drugo no da je filozofija težnja tome da se ima
uvid u to šta jeste. Pitanje bi sad moglo da glasi: Šta je, to, šta jeste? ili još preciznije:
Šta jeste, to, šta jeste? Mogli bismo odgovoriti: to je mnoštvo stvari; ali, Platon je
odgovorio drugačije: Šta jeste, jeste to, šta jeste. Kao odgovor na ovo, odlučujuće
pitanje, čini nam se, kao da dobijamo jednu tautologiju. Pitanje je: Šta je to, šta jeste;
odgovor je: šta jeste.
Vidimo da se u pitanju: Šta jeste, to, šta jeste? šta jeste javlja dva puta: prvi put kao
upitni, drugi put kao relativni stav. Ovo šta jeste možemo odrediti kao bivstvujuće
(Seiende), pa, naše pitanje sad glasi: Šta je to bivstvujuće?
Odgovor bi bio: Bivstvujuće jeste to, šta jeste. Naglasak je na tome šta; to šta jeste,
jeste bivstvujuće. Sa ovim odgovorom pala je odluka koja je odredila filozofiju od
Platona do Hegela i Ničea.
11
Određujući filozofiju kao učenje (nauku) o bivstvujućem kao takvom, Aristotel ukazuje na trojaku
razliku filozofije i ostalih nauka:
filozofija od početka ima u vidu bivstvujuće uopšte, bivstvujuće u cjelini; nauke se konstituišu s
obzirom na jednu određenu oblast bivstvujućeg (zato se govori o posebnim naukama);
posebne nauke se doduše bave bivstvujućim, ali ne bivstvujućim kao bivstvujućim s obzirom na
njegovo bivstvovanje; zato bit prirode nije predmet prirodne nauke, bit broja nije predmet
matematike (koja se bavi odnosima brojeva, ne pitajući šta oni jesu);
znanje je posjedovanje saznanja nekog stanja stvari iz njegovih počela i uzroka.
Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 14
15 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Platon je bivstvovanje odredio kao bit i kod njega se po prvi put sreće korijen kasnije
razlike između essentia i existentia. Pitanje o bivstvovanju je tema ontologije koju
određuje pitanje o bivstvujućem kao bivstvujućem.
Ovde treba još jednom ponoviti da se (nakon spajanja gornje dvije definicije) filozofija
može odrediti kao: težnja da saznamo počela i uzroke na osnovu kojih bivstvujuće
bivstvuje. Treba imati dvije stvari u vidu:
ukoliko filozofija posmatra bivstvujuće kao takvo, ona se u kasnijem govoru
naziva ontologija;
ukoliko filozofija pita o počelima i uzrocima sveg bivstvujućeg, onda se ona
naziva metafizika.
Mi bismo ih morali razlikovati, i to prije svega, zato, što, u pitanju šta je bivstvujuće,
nije riječ o počelima i uzrocima; ali, možda metafizika njeno pitanje o počelima i
uzrocima postavlja u svjetlu pitanja o bivstvujućem kao bivstvujućem? Možda isto
tako, pitanje šta je bivstvujuće (shvaćeno kao pitanje: po čemu bivstvujuće bivstvuje),
već sadrži pitanje o počelima i uzrocima? Možda je, dakle, ontologija obuhvaćena
metafizikom, a možda je metafizika obuhvaćena ontologijom? Budući da ovo pitanje
otvara pitanje odnosa filozofskih disciplina, i isto tako, samo pitanje mogućnosti
filozofskih disciplina, neka ono ostane zasad otvoreno.
2. ANTIČKA FILOZOFIJA
2.1 Antička filozofija - Tales, Anaksimandar, Anaksimen, Heraklit
2.1.1. Tales
Značaj: Bez obzira na epistemološku ograničenost svojih shvatanja, Tales je ipak prvi u
filozofiju unio pitanje početka svih stvari i pokušao na njega da odgovori jednim
specifično filozofskim pristupom: pronalaženjem jedinstva u razlici. Raznovrsnost
svijeta, odnosno onoga što nam je čulno dostupno, Tales je shvatio kao raznovrsnost
manifestacija jedne iste materije – vode.
2.1.2. Anaksimandar
Značaj: Prije svega, Anaksimandar ide dalje od Talesa u analizi jedinstva u razlici, jer
primjećuje da jedan element ne može da se smatra osnovom svijeta, već da je
Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 17
18 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
potrebno pronaći jednu vrstu super-materijeili meta-materije iz koje sve nastaje i koja
sve uređuje. Dok je Tales značajan zbog postavljanja pitanja o osnovi (početku,
principu) svega, Anaksimandar je značajan kao prvi pravi metafizičar.
2.1.2. Anaksimen
2.1.3. Heraklit
Metafizika: borba suprotnosti kao osnovni
princip Za razliku od Anaksimandra, koji
suprotnosti i razlike (uzajamno preplitanje
elemenata) unutar prirode smatra
narušavanjem ravnoteže, Heraklit pristupa
sasvim obrnuto: za njega svijet i postoji
zahvaljujući borbi suprotnosti. Ta borba
suprotnosti uzrokuje sve promjene, stvara život
Heraklit Efežanin (grč. ῆράκλειτος ῆ ῆφέσιος; i daje smisao svemu; svijet je procesu
535. pr. n.e. - 475. pr. n.e.) je grčki filozof neprekidnog nastajanja i nestajanja. Pa ipak, te
predsokratovac. promjene nisu haotične prirode, već se
Heraklit je život proveo u rodnom Efezu, dešavaju po određenom principu, odnosno
živeći povučeno, razočaran u demokratsko
državno uređenje. Diogen Laertije izvještava
deluju po zakonu koji je Heraklit nazvao logos
da je Heraklit napisao knjigu, no za njim je – (riječ, zakon, um, itd.).
kao i za ostalim predsokratovcima – ostao
sačuvan samo niz fragmenata i tuđihLogos je usklađenost opšte borbe suprotnosti,
svjedočanstava. Misao mu je dijelom ostala
ili drugim riječima: logos čini jedinstvo svih
nejasna, zbog čega ga već i za njegova doba
stvari, dok one postoje uvijek u svojoj razlici i
nazivaju Mračnim (ὶ Σκοτεινός).
uzajamnom sukobu. Usljed postojanja tog
poretka (logosa), svijet ne može da propadne, već stvari jedino prelaze iz jednog
oblika u drugi, trošeći se u borbi i ponovo se razvijajući iz borbe, u drugom obliku. Taj
apstraktni princip borbe Heraklit je predstavio kroz pojam vatre: svijet je „vječno živa
vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi“. Također, vatra je ona koja mijenja
kvalitet stvari – ona proždire i uništava, ali toplota također omogućava razvoj i život.
Heraklit je poznat po izjavi da „sve teče“, odnosno da je promjena suština i poredak
svijeta.
Epistemologija: prvi racionalista, iako zadržava mistički pristup Heraklit je prvi ukazao
na problematičnost zdravorazumskog i čulnog analiziranja prirode. Smatrajući da
postoji određeni poredak svijeta (logos), i da taj poredak nije jednostavno stavljen
pred naša čula (iako je promjene lako uvidjeti), smatrao je da jedino razumom
možemo da dođemo do razumjevanja tog poretka. Na taj način Heraklit predstavlja
prvog racionalistu u filozofiji: čula nisu pouzdano polazište za razumijevanje svijeta,
već je to razum, racionalno promišljanje. Međutim, izražavao se djelimično proročki,
djelimično kroz metafore, zagonetke, stihove itd., usljed čega njegova racionalnost
ostaje obavijena misticizmom.
njen način života i vrijednosti koje zastupa. U skladu sa tim, podržavao je tiransko
uređenje i protivio se demokratskom. Pa ipak, odbijao je da učestvuje u javnom
(političkom) životu – smatrao je da svi ljudi žive određeni logos, tj. da ih vodi neka
vrsta sudbine koju nije moguće izmeniti. Za mudrog čovjeka shvatanje logosa znači
uviđanje da sve funkcioniše na uređen način, i da se sve po pravilu mijenja; mudrom
čovjeku tada ostaje da živi u skladu sa logosom.
Značaj: Pored toga što je prvi racionalista u filozofiji, Heraklit je značajan i zbog
specifičnog shvatanja jedinstva u razlici. Umjesto da, kao prethodnici, jedinstvo shvati
kao osnovnu materiju koja je sveprisutna i iz koje nastaju razlike, Heraklit samu razliku
shvata kao sastavni dio i suštinu jedinstva. Jedinstvo obezbjeđuje racionalni princip,
logos, odnosno poredak po kojem funkcioniše borba suprotnosti.
Pitanja za razgovor:
Štaviše, išli su i dalje: za njih sve stvari jesu brojevi. Budući da su sve stvari ograničene,
moguće ih je predstaviti brojevima, jer su brojevi najjasniji i najprecizniji za opisivanje
uređenog i geometrijski definisanog objekta ili stvari. Pravili su osnovnu razliku
Etika: religijsko (asketsko) bratstvo i stroga pravila, radi očuvanja čistoće duše
Pitagorejci su živjeli u striktno uređenim zajednicama, sa manjim ili većim političkim
uticajem na život polisa u kojem su se nalazile. Živjeli su asketski, pridržavajući se
strogih pravila koje je Pitagora propisao (smatrali su ga božanskim čovjekom,
posrednikom između besmrtnih bogova i smrtnih ljudi), ali su ujedno pokušavali svoja
pravila da prošire na cio polis, usljed čega su često dolazili u sukob sa ostalim
građanima. Osnova njihove etike je učenje o metempsihozi (selidbi duša nakon smrti
tjela u drugo tijelo). Održavanje čistote duha i asketskog života omogućava ponovno
pojavljivanje duše u tijelu čovjeka, a neumni život dovodi do selidbe duše u tijelo
životinje ili čak biljke. Duša je, dakle, besmrtna. Što se tiče načina življenja, pitagorejci
su smatrali da postoje tri puta:
teorijski (posmatrački) život,
praktični (politički, javni) život, i
Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 21
22 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
golo uživanje.
Samo oni koji teže teorijskom životu, odnosno uviđanju istine i kosmičkog poretka, i
koji žive u skladu sa tim poretkom, mogu da se nadaju da će im se duša nakon smrti
preseliti u drugo ljudsko tijelo.
Značaj: Pored toga što su bili prvi veliki matematičari, pitagorejci su značajni i zbog
toga što su dalje razvili racionalnost nasuprot naivnoj interpretaciji prirode, kakvu su
imali raniji filozofi miletske škole. Također, pitagorejci su prilično uticali na Platona,
naročito idejom o njegovanju ispravnog života i čistoće duše.
Pitanja za razgovor:
nebiće (ništa), onda to novo već mora da bude sadržano u biću, tj. Biće već
sadrži sve moguće promjene; dakle, biće je nepromjenjivo;
IV. nepokretno, jer kada bi se kretalo moralo bi da zauzima prethodno prazan
prostor, odnosno nebiće, a nebića nema; dakle, biće je nepokretno; i
V. sferično i (prostorno) ograničeno, jer kada bi imalo drugačiji oblik onda bi ga
bilo na jednom mjestu više, na drugom manje, tj. ne bi bilo jednako stvarno u
svim smjerovima; sa druge strane, prostorna neograničenost znači i
neodređenost, a jedino nebiće ne možemo da odredimo; dakle, biće je sferično
i ograničeno; i
VI. sve što se kreće, mijenja, nastaje, što ima dijelove, itd. odnosno sve što ne
ispunjava prethodne uslove – sve je to protivrječno i zbog toga ne postoji.
Parmenid smatra da većina ljudi misli protivrječnosti: i biće i nebiće (npr. da nešto
postoji i da se kreće – a Parmenid dokazuje kako nešto što postoji ne može da se
kreće), i stoga se ne nalaze na putu istine, već na putu privida. Ko teži istini uvidjeće
da čula varaju i da postoji istina koja je u sebi neprotivrječna, čak iako protivrječi
našem svakodnevnom iskustvu.
Značaj: Pored isticanja uloge jasne metode, Parmenid je značajan kao „otac“ i
savremenog idealizma i savremenog materijalizma. Izjednačavanje mišljenja i bića
uticalo je na Platona i sve kasnije idealiste, ali Parmenid nije bio idealista: njegovo biće
je prostorno ograničeno, ono je materijalno – iako nam čula o njemu drugačije
govore; sa druge strane, naredni grčki filozofi-materijalisti shvatili su Parmenidovo
učenje o karakteristikama bića kao karakteristike materijalnih čestica.
2.3.2. Zenon
Zenonovi paradoksi: Kao sljedbenik Parmenidove filozofije, Zenon je pokušavao da
odbrani stavove svog učitelja od stalnih kritika drugih filozofa, prije svega
pitagorejaca. Pitagorejci, ističući smisao i značaj brojeva, odnosno mnoštva,
podsmijavali su se Parmenidovom shvatanju Jednog (bića) kao nedjeljivog i
nepokretnog.
Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 23
24 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Drugi paradoks: Ahil i kornjača. Ahil pokušava da stigne kornjaču koja ima malu
prednost. Međutim, kada Ahil stigne na mjesto gdje je kornjača na početku bila, ona
je već odmakla par centimetara, te Ahil mora da dostigne tu novu tačku. Tada se,
međutim, kornjača pomjerila još koji milimetar i Ahil će morati stalno da dostiže tačku
koja je sve bliža kornjači, ali samu kornjaču nikada neće stići jer je prostor djeljiv.
Treći paradoks: Strijela. Strela koja leti izgleda kao da se kreće, ali je u svakom
vremenskom trenutku zapravo u jednom mjestu, nepokretna. Zbir svih tih trenutaka
ne može da stvori pokret. Nama se čini da strela leti, ali ona zapravo miruje.
2.3.3. Empedokle
Metafizika: Sile Ljubavi i Mržnje uređuju elemente Empedoklova metafizika
predstavlja pokušaj izmirenja Parmenidove i Heraklitove filozofije. Od Parmenida
preuzima ideju o biću kao nepromjenjivom i vječnom, ali umjesto jednog, Empedokle
Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 24
25 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
govori o četiri osnovna bića prirode: vatri, vazduhu, vodi i zemlji, koja postoje u vidu
mnoštva istovjetnih materijalnih čestica. Svaka od tog mnoštva čestica ovih
elemenata ima karakteristike Parmenidovog bića, ali njihovo kombinovanje stvara
ono što nam je čulno dostupno. Sve promjene koje opažamo postoje na nivou
kombinovanja osnovnih čestica četiri elementa, dok su same čestice, tj. elementi,
nepromjenjivi i vječni.
2.3.4. Anaksagora
Metafizika: sitne čestice (homeomerije) uređene dejstvom Uma. Anaksagora, kao i
Empedokle, kombinuje prethodne ideje, i to prije svega filozofije samog Empedokla i
Parmenida. Kao i kod Empedokla, i kod Anaksagore osnovne čestice imaju
karakteristike Parmenidovog bića, ali je Anaksagora smatrao da o jedinstvu i održanju
materije može da se govori jedino ako postoji neki osnovni kvalitet koji je u svim
stvarima prisutan, ma koliko one čulima bile različite. Umjesto o četiri elementa, on
govori o homeomerijama – beskonačno dijeljivim, beskrajno malim i bezbrojnim
česticama. Sve homeomerije sadrže kvalitete svih stvari koje postoje i koje mogu
postojati, i svaka je stvar sačinjena od mnoštva tih čestica. Specifičnost svake stvari
Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 25
26 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Značaj: Iako princip Uma može da se shvati i kao idejni i kao materijalni, činjenica je
da Anaksagora jeste najviše uticao na kasnije idealiste u filozofiji. Aristotel i Hegel mu
pridaju poseban značaj, a neki elementi njegove filozofije pojaviće se i kod njih.
Pitanja za razgovor:
Što se praznog prostora tiče, atomisti su prvi grčki filozofi koji ga prihvataju i direktno
se suprotstavljaju Parmenidovom stavu da praznina, odnosno nebiće, ne može da
postoji. Objašnjavajući svijet materijalistički, atomisti su odbacili i potrebu za
početkom svega, odnosno načelom iz kojeg sve potiče; atomi se uvijek i vječno kreću,
mehaničkim interakcijama nastaje svijet – i nema nikakvog početka, nikakve svrhe
postojanja atoma i svega što iz njihovog kretanja nastaje.
Značaj
Atomisti su prvi filozofi koji su svijet objašnjavali isključivo materijalistički, a
mehaničko uzajamno djelovanje smatrali jedinim realnim pojavama. Sedamnaesti i
osamnaesti vijek ponovo će otkriti materijalistički mehanicizam, u još radikalnijem
obliku.
2.4.2. Sofisti
Uz mnoštvo filozofa koji svijet interpretiraju na različite načine, uz mnoštvo različitih
metafizika, u Grčkoj je opadalo povjerenje u sposobnosti filozofa da zaista dođu do
izvjesnih i korisnih zaključaka o svijetu. Budući da je u centru istraživanja ranih filozofa
bila priroda, odnosno fizika, ljude je više počelo da interesuje društvo, odnosno
društveni odnosi. Peti vijek pr.n.e. predstavlja period u kojem politički život društva
dospijeva u fokus interesovanja učenih ljudi. Onaj koji razmišlja o svijetu, odnosno
filozofira, mora u prvi plan sada da stavi čovjeka i njegove potrebe, prije svega u
društvenom životu. Da bi znanje o tim stvarima bilo izvjesnije od znanja ranijih
metafizičara, ono mora da bude korisno. Znanje, kao upotrebljivo tj. korisno, postaje
vrlina.
Sofisti (znalci, oni koji posjeduju znanje o nečemu) se pojavljuju kao filozofi nove
vrste: oni se više ne bave metafizikom, budući da smatraju da u toj oblasti ne postoji
pouzdano znanje, već da se ideje razlikuju od osobe do osobe, od naroda do naroda, i
kroz historiju. Baveći se praktičnom upotrebom znanja, sofisti postaju prvi
prosvjetitelji – podučavaju ljude korisnim vještinama (prije svega retoričkim) i na prvo
mjesto stavljaju čovjeka i njegov društveni svijet.
Međutim, pošto je osnova društvenog života u to vreme polis, sofisti prije svega
postaju učitelji u politici, govorništvu i advokaturi. Vrlo brzo se primijetilo da sofisti,
relativizujući mogućnost istine, toliko naglašavaju momenat korisnosti, da su spremni
da o određenoj temi podučavaju iz svih pristupa: npr. u govorništvu podučavaju kako
da se određeni stav dokaže, ali i kako da se opovrgne, tj. više se ne interesuju za
istinitost stava – samo za svrhu koje govorništvo treba da postigne. Sofisti postaju
ključni u podučavanju ljudi koji teže da zauzmu pozicije moći u polisu.
Zbog toga su mnogi kasniji filozofi, a prvi od njih Sokrat – savremenik sofista –
smatrali da sofisti nisu filozofi već prevaranti: oni prodaju znanje, ali ne mogu da kažu
ništa o istini.
Pa ipak, sofisti su posebno značajni zbog toga što je njihov pristup doveo do slabljenja
grčke tradicije i do pojave novih pitanja i smjelosti u kritici, koja do tada nije postojala
usljed oslanjanja na religijsku i političku tradiciju.
2.4.2.1. Protagora
Osnovna Protagorina ideja je da je čovjek mjera svih stvari, tj. da je stvarnost relativna
i da je svaki čovjek drugačije vidi, i stoga ne postoji i nije moguće postići univerzalno
istinito znanje o stvarnosti. Isto važi i za vjerska i politička pitanja: o bogovima svaki
čovjek misli drugačije i nijedan nema dovoljno jak dokaz, a u politici neke norme
postižu svrhu u jednoj situaciji, jednom gradu, dok drugdje ne uspjevaju. Pa ipak,
upravo zato što je u prvom planu postizanje svrhe, Protagora je smatrao da ni za jedan
stav ne možemo da kažemo da je potpuno pogrešan, te da je potrebno da se koliko-
toliko pridržavamo opštevažećih stavova, stalno se trudeći da ih učinimo korisnijim –
ili da ih mijenjamo ako više nisu od koristi.
2.4.2.2. Gorgija
Gorigija je najpoznatiji po svom filozofskom nihilizmu, izraženom u stavu: „Ništa ne
postoji; a ako postoji, ne bih mogao da shvatim; a ako bih shvatio, ne bih bio u stanju
da saopštim drugima.“ Sa druge strane, ostaje nam da djelujemo, i u tom kontekstu
Gorgija razvija retoričke vještine kao vještine ubjeđivanja.
2.4.2.3. Prodik
Sljedeći osnovni sofistički stav o značaju korisnosti, Prodik je smatrao da su sve religije
nastale veličanjem onoga što su ljudi smatrali korisnim. Ljudi su prvo poštovali Sunce,
Mesec, rijeke itd. zbog toga što su ta tjela i druge prirodne pojave bile shvatane kao
donosioci određenih koristi. Nakon toga, ljudi počinju da poštuju pronalazače raznih
korisnih vještina – poljoprivrede, vinogradarstva, obrade metala itd., i njih
predstavljaju kao bogove (Demetra, Dionis, Hefest itd.).
2.4.2.4. Antifont
Prvi formulisao ideju o jednakosti Helena i varvara: i jedni i drugi imaju iste potrebe,
isto ih zadovoljavaju, itd. Štaviše, Antifont razlikuje tzv. prirodni zakon od društvenog
zakona, odnosno ono što po prirodi stvari važi za pravedno i što svi priznajemo i
prihvatamo, i ono što određeno društvo proglašava za normu. Upravo zbog toga što je
društveni zakon relativan i što može lako da pogriješi, moramo da budemo aktivni u
društvenom životu (politici) i da stalno proširujemo uvide i ispravljamo greške.
2.4.2.4. Hipija
Nastavljajući Antifontovu ideju o razlici između prirodnog i društvenog zakona, Hipija
je smatrao da su društveni zakoni tiranski, da tjeraju ljude na ono što po prirodi
nikada ne bi hteli ili činili, i da su za sve ljude važeći jedino oni nepisani, prirodni
zakoni. Ističući da je pridržavanje prirodnih zakona urođeno svima, dokazivao je
Antifontov stav da su i Heleni i varvari jednaki.
2.4.2.5. Sokrat
Epistemologija kao sastavni dio teorije o istini i vrlini i sam sličan sofistima, Sokrat je
bio njihov najveći kritičar. Sa sofistima je u potpunosti delio interesovanje za
svakodnevni život i pitanja etike, ali je odbacivao njihov stav da istina i vrlina, tj. ono
što je dobro, ne može da se odredi unviverzalno. Zato je njegovo osnovno pitanje i
bilo: kako treba živjeti da bi se bilo u skladu sa istinom, odnosno sa onim što je
„dobro“?
Etika: život u skladu sa znanjem; pravedni život kao izraz moralne autonomije Budući
da je znanje istine vrlina, Sokrat je smatrao da je mudar čovjek – onaj koji kroz
raspravu uspjeva da doprije do opštosti, tj. istinitosti – dobar čovjek. Ko zna, odnosno
ko zna šta je istina, neće činiti zlo, jer je zlo jedino proizvod neznanja. Kao i sofisti, i
Sokrat ne smatra da znanje kao takvo može biti vrlina, već ga prije svega vezuje za
život u skladu sa znanjem, odnosno cilj znanja nije u samom znanju, već u vođenju
dobrog i pravednog života.
Značaj
Sokrat je prvi filozof koji je pitanje saznanja i istine shvatio preko etičkih pojmova
vrline i pravednosti. Iako su sofisti već u potpunosti pomjerili fokus sa metafizike i
počeli da se bave političkim pitanjima, tek je Sokrat pitanje o čovjeku shvatio kao
etičko pitanje. Također, njegova shvatanja imaće presudan uticaj na Platona, jednog
od najvećih filozofa.
Pitanja za razgovor:
Mit o pećini počinje pretpostavkom da određena zajednica ljudi živi u pećini, uz jedino
svjetlo koje dolazi od vatre koju zapale. Za te ljude, navikle jedino na taj izvor
svjetlosti, sjenke koje se pojavljuju na zidovima pećine predstavljale bi realne objekte,
jer ne bi znali ni za šta drugo. Međutim, ako bi iko od tih ljudi uspjeo da izađe iz
pećine na svjetlo dana – ako bi prije svega makar i pomislio da postoji nešto više od
opažajnog svijeta – prvi kontakt sa svjetlom dana vjerovatno bi ga zaslijepio. Ako bi,
konačno, uspjeo da progleda, postepeno bi počeo da primjećuje da postoji cio jedan
drugačiji svijet od onog na koji je navikao u pećini. Štaviše, ako bi dovoljno dugo
opstao u tom svijetu, počeo bi da gleda i u samo Sunce, koje bi u tom slučaju
predstavljalo najjači izvor svjetlosti.
Suština ovog Platonovog mita o pećini je da većina ljudi provodi život u prolaznim
stvarima, koje su prilično udaljene od njihove suštine. Suština stvari je izražena u
idejama, koje čine poseban svijet, dostupan jedino umu. Sa druge strane, ako čovjek
uspje da odvoji svoje misli od onog što opaža, i ako se posveti tom svijetu ideja,
primjetiće da su sve stvari oko njega samo blijede kopije tih vječnih ideja.
Platon je prvi koji pravi razliku između uma i razuma: razum je aktivnost uma koja je
još uvijek vezana za opažajni svijet, koja počinje i završava u opažajnom svijetu –
poput raznih nauka koje se bave prirodom i ne dovode u pitanje realnost. Zaključci
razuma uopšte ne govore o realnom svijetu (dakle: o svijetu ideja), ali onaj koji barata
jedino razumom nikada i neće primjetiti da ne posjeduje pravo znanje, već samo
sjenku tog znanja. Za razliku od razuma, tek umom dostižemo svijet ideja, idealnih
oblika i uzora svega u čulnom svijetu. Također, kada shvatimo da je samo senka
idealnih vrijednosti i oblika, čulni svijet će nam postati nerealan – to je zaključak do
kojeg nauke ne mogu da stignu.
Etika: ono što je u svijetu ideja Dobro, u svijetu ljudi (čula) jeste Pravda Platon je prvi
filozof koji se pitanjem etike i politike bavio sistematski i posvećeno tokom svog
života. Djelo u kojem je objasnio svoja etička shvatanja nazvao je Država, i raspravu je
posvetio traženju pravičnosti i pravde u individualnom i društvenom životu. Ispitivanje
nastanka i uređenja države služi kao lakši pristup analizi pravičnosti koja mora da
postoji u duši: pretpostavka je bila da je nešto lakše zapaziti kada je u velikom, nego
kada je u malom - pravičnost u duši je u malom, zato se počinje sa analiziranjem
države, kao uvećane duše.
b. čuvare/ratnike, i
c. vladare.
Pored prvobitnih stanovnika države: zanatlija, zemljoradnika itd., potrebni su i oni koji
će državu štititi od neprijatelja i održavati red u njoj. Profesionalni čuvari/ratnici
Mitovi, kao prvobitni oblik vaspitavanja, biće propušteni kroz rešeto, tj. odabrani će
biti samo oni mitovi i one priče koje će pogodovati razvoju čuvara. Biće odstranjene i
one priče koje o bogovima govore kao o ljudima, tj. koje im pripisuju rđava djela,
pretvaranje i laganje. Hrabrost, razboritost, plemenitost, pobožnost itd. su vrline
čuvara.
Ritam i harmonija imaju posebnu ulogu u vaspitavanju, jer prožimaju dušu i uznose je
probranim osjećajima. Gimnastičko vaspitanje služi telu, ali neophodna je harmonija
ta dva vaspitanja. Prenagljivanje u muzici stvoriće mlitavo srce i mlitavog borca, dok
će pretjerivanje u gimnastici stvoriti jakog ali neukog i zvjerskog borca.
Stari treba da vladaju i naređuju, pa je tako i u državi. Pošto je najbolji u svom poslu
onaj koji je za njega i najpogodniji, to će vladar države biti iz redova čuvara. On,
međutim, ne mora da bude star, ali mora da prođe niz provjera sposobnosti i
otpornosti na poroke, da bi zaslužio položaj vladara. Međutim, radi održavanja takvog
stanja, Platon smatra da je potrebno uvesti tzv. „feničansku laž“, koja kaže da su
bogovi one koji treba da vladaju pomiješali sa zlatom, one koji su pomoćnici i čuvari
pomiješali su sa srebrom, a zemljoradnike i ostale zanatlije sa gvožđem i bronzom.
Svako će rađati decu sličnu sebi, ali će se desiti i da rodi drugu „sortu“, i ona tada
zaslužuje da bude unaprjeđena u red onih koji imaju isti metal u sebi.
Pravičnost, na kraju, znači – „obavljati svoj posao“. Ako pojedinci obavljaju posao koji
najbolje znaju i za koji su sposobni, država će biti ovakva kakva se opisuje, tj. pravična.
Pravičnost za pojedinca
Pojedinac je, stoga, hrabar kada njegova volja i u bolu i u zadovoljstvu uspjeva da
izvrši ono što joj razum nalaže, bilo to strašno ili ne. Mudar je čovjek po onom malom
delu koji u njemu vlada, zapovijeda, koji posjeduje znanje o tome šta je prikladno za
sva tri djela duše, kao i za cjelinu. Umjerenost je saglasnost, harmonija ovih svojstava
duše. Kao u državi, tako je i u organizmu pravičnost kada se svaki dio duše bavi onim
za šta je najsposobniji, i kada obavlja samo tu funkciju. Vrlina za dušu je zdravlje,
ljepota i snaga, a porok je bolest, ružnoća i slabost.
Upravljanje državom
Upravljanje državom bi trebalo prepustiti filozofima, a oni moraju biti najbolji čuvari,
tj. moraju znati zbog čega su zakoni ispravni, šta znače, kako se sprovode, a moraju
imati i sposobnosti čuvara zakona. Filozofi nisu nepotrebni i beskorisni, već ljudi ne
znaju da ih upotrebe tako kako bi bili najkorisniji, jer se za kormilo države otimaju
najgori, a ne najbolji.
Kako pronaći prave vladare? Potrebno je čuvare baciti na niz ispitivanja, jer je najteže
naći takvog čovjeka, takvu prirodu, koja je i sklona učenju, i nepokolebljiva u borbi.
Filozof treba da zna šta je dobro u pravičnom i lijepom. Zatim, kada napokon
vaspitamo i obrazujemo najbolje, moramo da se postaramo da ne odbije da služi sreći
drugih, jer je vrlo moguće da će napustiti svakodnevna zanimanja, s obzirom da sada
zna istinu i dobro. Filozofi moraju biti primorani da vladaju, jer je to u interesu svih.
Kada jednom na tronu budu filozofi, oni će iz države otjerati sve starije od deset
godina, zadržaće djecu i početi da ih odvikavaju od dotadašnjih običaja.
Pitanja za razgovor:
Kao i prethodni antički filozofi, i Aristotel smatra da istinska priroda onog što postoji
mora da bude nepromjenjiva i vječna, i stoga to biće koje jeste mora da ima
karakteristike Boga. Zato je Aristotel metafizičku nazivao i teologijom – naukom o
Bogu. Međutim, za razliku od Anaksagorinog „Uma“ i Platonovih ideja, to biće, kao
suština svega, nije ideja i ne nalazi se u nekom drugom svijetu (kao što je Platon
smatrao). Biće, suština, supstancija – nalazi se prije svega u pojedinačnom biću; nema
Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 35
36 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Platonove razlike i provalije između svijeta ideja i svijeta čula. Sa druge strane, to
pojedinačno biće postoji u vidu vrste ili roda, i ta vrsta traje čak i kada pojedinačno
biće propada. Pošto je pojedinačno ono što nam je prvo dostupno čulima, a vrsta
dostupna tek umu, Aristotel smatra da je prva supstancija pojedinačno biće, a druga
supstancija – vrsta ili rod u koje spada pojedinačno biće.
Drugim rječima, za razliku od Platona, Aristotel smatra da je ono što stvarno postoji
(biće) nerazdvojivo od načina svog postojanja – kroz pojedinačno, promjenljivo biće.
Velika novina koju Aristotel unosi u metafizičku je pitanje o počelima, odnosno
razlozima bića. Aristotel je smatrao da su prethodni filozofi uspjeli da otkriju samo tri
razloga: presokratovci su otkrili materijalni razlog i uzrok kretanja, dok je Platon otkrio
ideju, odnosno formu. Pa ipak, to nije bilo dovoljno, i Aristotel dodaje četvrti – finalni
uzrok, tj. svrhu.
Dakle, za razliku od svih prethodnih filozofa, Aristotel prvi ističe da je svaki razlog bića,
svaka njegova odlika, sadržana upravo u pojedinačnom biću. Biće kao takvo, kao
suština svega, za prethodne filozofe uvijek je postojalo na drugačiji način od onoga što
čulima opažamo, i uvijek je spadalo u neki drugačiji svijet koji nam nije dostupan. Kod
Aristotela, međutim, svaki momenat bića postoji u svakom pojedinačnom biću, jer je
Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 36
37 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
to jedini način postojanja. Postojanje mora da sadrži sva četiri pomenuta i razloga
bića, i stoga Aristotel smatra da nijedan prethodni filozof nije izložio dobru
metafizičku, već da je svako obraćao pažnju samo na pojedine aspekte bića.
Pored toga, definisao je tri osnovna aksioma saznanja: princip identiteta („A jeste A“,
odnosno svaka je stvar identična samoj sebi), princip neprotivrječnosti („nije A i ne-A“,
odnosno ne može da bude istinit i stav i njegova negacija), i princip isključenja trećeg
(„A ili ne-A“, tj. istinit je ili samo stav, ili samo njegova negacija).
proporciji – najmanje dva zainteresovana lica, i najmanje dva predmeta preko kojih se
dovode u sklad. Jedan koji je u nekoj radnji više oštećen, dobiće više određenog
predmeta kao odštetu.
Upravo zbog te konkretnosti moramo da imamo na umu i razlike – razlike prije svega
između ljudi i između manjih zajednica koje čine državu. Država koja teži jedinstvu i
postane jedinstvena, prestaje da bude država, upravo zato što je država jedno
mnoštvo, mnoštvo porodica i pojedinaca. Jedinstvo može da nastane samo od
elemenata različitih po vrsti, stoga je spas države u naizmeničnoj jednakosti: ne mogu
svi istovremeno da vladaju, već u određenim periodima. Pa ipak, i kod Aristotela i kod
Platona to „svi“ predstavlja mali broj ljudi. Dok je Platon isključivao demokratiju kao
državno uređenje i vlast stavljao u ruke najboljim čuvarima države – filozofima,
Aristotel je smatrao da od demokratije postoje znatno lošija uređenja, i da je najbolje
uređenje ono koje obezbjeđuje opštu korist i napredak. U konkretnim okolnostima,
različita uređenja mogu da postignu taj cilj, te je zbog toga Aristotel istakao da je
najvažnije da državno uređenje ostane dovoljno fleksibilno da bi se prilagođavalo
promeni okolnosti, ali ne toliko fleksibilno da bi dovelo do neodgovornosti i
mogućnosti rušenja svih institucija.
Na kraju krajeva, Aristotel – kao i Platon – ističe da je najbolje državno uređenje neki
oblik aristokratije, u kojoj manjina probranih i sposobnih vlada. Međutim, za razliku
Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 38
39 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Pitanja za razgovor:
više nije mogla da bude ideal, i filozofija je ostala jedina nauka koja je mogla da uhvati
korak sa opštim trendom: pitanja političkog i etičkog života sada su praktično morala
da budu formulisana na opšti način, upravo kako je filozofija radila.
Etika: odgovor na pitanje kako živjeti. Najvažnije etičke škole ovog perioda bile su:
epikurejstvo, stoicizam, skepticizam i novoplatonizam.
2.7.1. Epikurejstvo
Ova filozofska škola je dobila naziv po svom osnivaču Epikuru. Osnovni moralni
zahtjev koji pred pojedinca stavlja epikurejizam je potraga za smislenim individualnim
životom. Epikur je odbacivao svako sujevjerje i pojam neizbježne sudbine, pa čak i
strah od bogova ili smrti.
2.7.2. Stoicizam
Epikurejski princip ataraksije zapravo pretpostavlja određenu „prirodnu povezanost“
između svijeta i čovjeka, jer čovjek u svijetu može da pronađe svoje mjesto i živi
izbjegavajući nemir i bol, prateći zakone mudrosti i samodovoljnosti. Stoicizam, sa
druge strane, prilazi problemu na sasvim suprotan način: svijet i čovjek su u
određenom smislu u stalnom sukobu: taj sukob je sudbinski zasnovan, i svi nemiri i
bol na koji nailazimo dio su naše sudbine. Shodno tome, stoicizam nas navodi da
prihvatimo sudbinu – potrebno je da postignemo neosetljivost (na grčkom: apatija) na
sve nevolje na koje nailazimo.
2.7.3. Skepticizam
Skepticizam - (grč. skepsis – sumnja) ta razliku od svih prethodnih filozofa, skeptici su
smatrali da znanje ne samo da je relativno, već i da je nemoguće dati siguran odgovor
na bilo koje pitanje. Najčešće su formulisali, poput Zenona, paradokse koji su ukazivali
na nemogućnost izvjesnosti tvrdnje, a najpoznatiji takav paradoks je izjava: „Krićanin
kaže da su svi Krićani lažovi“. Takve formulacije isključuju mogućnost razrješenja, zbog
čega skeptici zaključuju da ništa stvarno ne može da se tvrdi.
2.7.4. Novoplatonizam
Najpoznatiji nastavljač Platonovog učenja u helenističkom periodu bio je Plotin, iako
se cjelokupni novoplatonizam u značajnoj mjeri udaljio od originalnog učenja Platona.
Plotin je učio da je Bog nesvodiv i nedjeljiv napojedinačno, tj. da je Bog Jedno koje je
negacija mnoštva i koje je prvo. Sve ostalo nastaje samo „isijavanjem“ iz Boga, iz
Jednog, i stoga je sve što je stvoreno zapravo uvijek niže od Boga. Najbliže Bogu je um,
odnosno Platonov svijet ideja, a najdalje se nalazi materija. Pa ipak, upravo zato što
potiču i isijavaju iz Jednog, i ideje i materija teže ponovnom sjedinjavanju sa svojim
izvorom, odnosno teže povratku.
U skladu sa tim, Plotin je smatrao da je etičko pitanje kojem čovjek mora da se posveti
upravo traganje za svojim pravim porijeklom. Zato je i najviši umni zadatak čovjeka da
spozna da potiče od Boga i da stalnim čišćenjem duše od svega čulnog dostigne
poziciju čistog duhovnog, odnosno da se sjedini sa Bogom. Takvo učenje koje teži
brisanju ličnog u sjedinjavanju sa Bogom predstavlja osnovu mnogih kasnijih
hrišćanskih mističkih učenja, kao i budizma.
Pitanja za razgovor:
3. SREDNJEVJEKOVNA FILOZOFIJA
3.1. Teologija i filozofija
Hrišćanstvo je, prije svega, sistem vjerovanja, i zbog toga na prvi pogled može da zvuči
paradoksalno govoriti o hrišćanskoj filozofiji. Pa ipak, u određenom smislu nije tako:
iako se radi o vjerovanju, važno je da je vjerovanje uređeno u specifičan sistem, a
sistem može racionalno da se proučava i dokazuje, odnosno opravdava. Upravo je to
suština hrišćanske filozofije: iznalaženje racionalnog sistema opravdanja za
iracionalnu ili nadracionalnu vjeru.
Hrišćanstvo pokušava da izmiri razum i vjeru, ali zbog toga i pretpostavlja da je takvo
izmirenje moguće postići. Iako je hrišćansko učenje dato u vidu objave, hrišćanska
filozofija – teologija – pokušava da pokaže da istine koje daje vjera nisu protivne
ljudskom razumu, već da ga nadilaze. Sa druge strane, upravo zato što se
pretpostavlja da istina pripada objavi, teologija smatra da je filozofija samo dodatak,
neka vrsta alata kojim razum barata i kojim može da se pojasni i definiše ono što u
objavi djeluje nerazumljivo. Teologija, dakle, ne smatra da filozofsko mišljenje otkriva
istinu – istina je već data, odnosno otkrivena – filozofija samo pomaže.
Hrišćanstvo se više pokazuje kao etički sistem, a manje kao sveobuhvatni metafizički
sistem; zato nije oslonjeno na razlaganje i razumevanje objavljene Istine, već na
smjernice o ispravnom vođenju praktičnog života unutar grješnog svijeta u kojem tek
treba da se izborimo za iskupljenje. Tamo gdje je vjera u božansko proviđenje i nada u
carstvo nebesko principijelno važnija od razumskog uvida u istinu, logično je da
filozofija ostane u sjenci propisanih, tj. obaveznih istina – dogmi – koje moraju
bespogovorno da se poštuju.
3.1.1. Gnostici
Gnostici - (grč. gnosis – saznanje, mudrost, upućenost u svete misterije). Gnostici su
najznačajniji rani hrišćanski „filozofi“. U periodu dok još nije uspostavljeno zvanično
hrišćansko učenje, dok još nisu hijerarhijski uređeni odnosi samostalnih hrišćanskih
zajednica i crkava, tj. U periodu dok hrišćanstvo još nije bilo državna religija, gnostici
su bili ljudi koji su kroz hrišćanstvo pokušavali da dođu do viših istina, do određene
„duhovne zrelosti“.
Međutim, hrišćanstvo – kao što je pomenuto – još nije bilo kanonizovano, tj. učenje se
zasnivalo na mnoštvu raznovrsnih predanja i sećanja, kao i na različitim tumačenjima
spisa koje su rani hrišćani uzimali za temelj svojih vjerovanja. Gnostici su na svoj način
objašnjavali razne momente starih spisa i predanja, usljed čega su se prilično
udaljavali od onoga što je većina hrišćana isticala kao najvrednije u hristovom učenju:
pojmove ljubavi, nade i vaskrsenja. Gnostici su naglašavali metafizičke, filozofske i
mističke momente hrišćanstva, usljed čega su nužno dolazili do zaključka da nije svako
u poziciji da se nada vječnom blaženstvu: samo oni koji spoznaju istinu, najvišu istinu.
Pa ipak, upravo zbog takvog pristupa, različite gnostičke hrišćanske škole isticale su
različite istine, i fanatično se borili za svoju verziju istine.
3.1.2. Apologeti
Kako se hrišćanstvo širilo po Rimskom Carstvu, i kako su vladari shvatili da je Carstvu u
raspadanju potrebno novo duhovno jedinstvo, došlo je do ključne promjene u historiji
hrišćanstva. Naime, rimski vladari su odlučili da hrišćanstvo ozvaniče kao državnu
religiju: vjerovanje koje je isticalo vezu čovjeka i boga, ljubav i pravednost, a u sasvim
drugi plan stavljalo državu i svakodnevnu politiku, doživjelo je suštinsku promjenu.
Prvi zvanični sabor hrišćanske Crkve održan je 325. godine u Nikeji, definisane su
dogme i sveštenici su napokon mogli da nastupaju sa pozicija definisane religije.
Shodno tome, počela je ideološka borba sa svima čije su se hrišćanske prakse
razlikovale od kanonizovanih, što je prije svega značilo – obračunavanje sa gnosticima.
Hrišćani koji su nastupali sa pozicija kanonizovanog učenja nazvani su apologetima
(grč. branim, opravdavam), i prvi su koristili filozofska učenja kao dodatak
proglašenim istinama.
Pitanja za razgovor:
Značajna promjena u filozofiji tokom srednjeg vijeka bilo je što je filozofija po prvi put
sistematski i doktrinarno podučavana - više nije istraživana kao u antici, već je bila
kanonizovana i definisana tako da odgovara potrebama dokazivanja hrišćanskih Istina,
te je morala da se prenosi jedino kao gotovo znanje, kao znanje koje više ne ostavlja
prostora za pitanja i kritiku. Sam naziv skolastička znači „učiteljska“ - skolastička
filozofija je filozofija koju predaju učitelji, po tačno određenom programu sa
određenim naglascima u proučavanju.
3.2.3.1. Realizam
Univerzalije postoje realno, kao posebne supstancije i uzrok svega pojedinačnog.
3.2.3.2. Nominalizam
Realno je samo ono što je pojedinačno, a pojmovi nemaju realnu egzistenciju već
predstavljaju samo zajedničko ime za niz sličnih predmeta.
Metafizika: Bog je istina svijeta; Akvinski iznosi pet dokaza o postojanju Boga.
Tumačeći Aristotela i približavajući njegovo učenje hrišćanstvu, Akvinski je preuzeo
ideju o Bogu kao nematerijalnom, različitom od stvorenog svijeta. Govoreći jezikom
Aristotelovih kategorija (univerzalija), tvrdio je da materija ima potencijal da bude
stvorena ili mijenjana, dok je Bog već ostvareni potencijal, tj. kod Boga nema ničeg što
nije ostvareno. Bog čista forma, odnosno čisto djelovanje. Međutim, za razliku i od
Aristotela i svih antičkih grčkih filozofa koji su božanstvo (ili prvobitnu materiju)
shvatali jedino kao pokretača stvaranja svijeta, u smislu da nakon čina stvaranja Bog
više ne učestvuje u materijalnom svijetu, Akvinski ističe da je Bog i dalje prisutan
svuda. Stvoreni, materijalni svijet, jeste drugačiji od Boga, to nije samo njegov „dio“ ili
„drugo lice“, već predstavlja prostor u kojem sve opšte i pojedinačne stvari sadrže
istinu o Bogu, svom stvoritelju. Zato je saznavanje i prihvatanje Boga ujedno i
saznavanje istine o svijetu.
III. Dokaz o nužnosti i slučajnosti. Sve promjene koje vidimo ukazuju da stvari i
pojave nisu nužne – one nastaju i nestaju, mijenjaju se. Međutim, kada ne
bi bilo Boga koji je nužan, ne bi bilo ni tih stalnih promjena – ništa ne bi
moglo da nastane, jer ne bi postojala bilo kakva nužnost.
IV. Dokaz o stepenovanju savršenosti. O stvarima i pojavama govorimo da su
jedne savršenije od drugih, odnosno da im je savršenstvo relativno – zavisi
od poređenja sa drugim stvarima. Međutim, Bog mora da postoji kao
najsavršenije, ono što uopšte omogućava shvatanje pojma savršenosti i što
ne mora ni sa čim da se poredi.
V. Dokaz o svrhovitosti. Sva bića, budući stvorena slobodna, imaju (nalaze)
svoju svrhu, a one beživotne stvari – za koje nam izgleda da nemaju svrhu –
zapravo služe božjoj svrsi.
Pitanja za razgovor:
1. Objasniti koje učenje zastupa Skolastička filozofija?
2. Objasniti odnos uma i vjere kod srednjovjekovnih filozofa?
3. Problem „univerzalija“ – objasniti pravce skolastičkog mišljenja: realizam i
nominalizam.
4. Srednjevjekovna filozofija - Toma Akvinski?
4. MODERNA FILOZOFIJA
4.1. Renesansa i humanističko-političke ideje
4.1.1. Renesansa
Od XIII do XVII vijeka Zapad prolazi kroz niz promjena koje će do kraja tog perioda u
potpunosti promijeniti ljudska shvatanja i njihove uzajamne odnose. Najvažnije
političke promjene predstavljao je pad Vizantije pod vlast Otomanske imperije
(1453.), i otkriće Novog svijeta (1491.), dok su najizrazitije ekonomske i društvene
promjene nastale kao posljedica razvoja štamparstva, proizvodnje vatrenog oružja,
manufakturne proizvodnje i nastanka prvih trgovačkih društava. Sve je to vodilo
slabljenju starih centara moći, a prije svega crkve.
Naglašavajući korist nasuprot pitanjima vrline, Makijaveli kaže da svaki cilj zahtjeva
određena sredstva (u ekstremnom obliku: cilj opravdava sredstvo), i zbog toga
moramo jasno da razdvojimo stvarnost i ideale, i da se posvetimo onim sredstvima
koja najbolje postižu zadati cilj. Laganje, podmićivanje, zastrašivanje, itd. – sve su to
dopuštena oružja u političkoj borbi, i ne smemo da se ograničavamo hrišćanskom
etikom – ona spada u sasvim drugu sferu.
Također, za razliku od Platona, u Utopiji nema krute hijerarhije i prisile: građani biraju
svoje predstavnike na osnovu sposobnosti i dokazane vrline, i država predstavlja savez
nezavisnih gradova, koji sarađuju za opšte dobro.
U Utopiji nema privatne svojine: sve se proizvodi za cijelo društvo, magacini i kuhinje
su zajedničke – svi uzimaju koliko im treba i zajedno uživaju u plodovima rada cijelog
društva. Zbog tog momenta društvene (socijalne) jednakosti i raspodjele, Tomas Mor
je nazvan prvim utopijskim socijalistom.
Što se tiče bavljenja politikom u državi koja nije idealna, Mor je smatrao da mudar i
dobar čovjek nužno mora da se ponaša loše i da krši svoje principe: ili će usljed zlobe i
nemorala ostalih i sam postati nemoralan, ili će biti prozvan ludim i moraće da se bori
za svoj život. Idealna država, kako ju je Mor zamislio, počiva na hrišćanskom moralu,
ali bez krute hijerarhije i bespogovornog potčinjavanja.
Pitanja za razgovor:
4.3.2. Metafizika
Metafizika: metodičkom sumnjom do istine o postojanju Boga, duha i tjela. Za razliku
od prethodnih filozofa, Dekart prvo definiše metodologiju proučavanja, pa tek nakon
što ustanovi metodu počinje sa razmišljanjem o metafizici. Da bismo dostigli istinu,
odnosno da bi naše saznanje bilo oslobođeno grešaka koje su ponavljali prethodni
filozofi, potrebno je da primijenimo metodičku sumnju. Kao prvi korak metodičke
sumnje u kretanju ka saznanju potrebno je da odbacimo sve što smatramo da makar i
Čulni podaci
Dekart kaže da zdrav razum ne dovodi u sumnju čulne podatke, ali pošto su nas čula
makar jednom prevarila, smatra da je potrebno da u ovom istraživanju potpuno
odbacimo sve podatke do kojih dolazimo čulima.
San i java
Dešava nam se i da sanjamo tako živo da ne razlikujemo san od jave. Budući da je
moguće da i sada samo sanjamo, to je još jedan razlog da putem metodičke sumnje
odbacimo i sve što smatramo „realnim“.
Zli demon
Štaviše, Dekart kaže da možemo da zamislimo da nas neki zli demon sve vreme vara,
utičući na naša čula i naša vjerovanja. U tom slučaju, potrebno je da se uzdržimo od
vjerovanja u istinitost bilo kog stava. Međutim, dodaje Dekart, čak i ako čula varaju,
čak i ako ne možemo da razlikujemo san od jave ili nas zli demon sve vreme vara,
jedna istina odolijeva svim razlozima za sumnju: Ja postojim, samo ako Ja postojim
mogu da me varaju čula, demoni itd. Pošto je tako dokazao da je nužno da Ja postoji,
Dekart kaže da sve ideje o tjelesnom, tj. materijalnom, koje bi mogle da se dovedu u
vezu sa tim Ja također moramo da odbacimo kao sumnjivo. Ostaje samo jedna
karakteristika: misao. Ja postoji samo zato što misli, odnosno, kako kaže Dekart,
„Mislim, dakle, jesam!“ (Cogito ergo sum).
Dalje, pošto još uvijek nemamo dovoljno jak argument da bismo tvrdili da bilo koji
objekat postoji, moramo da priznamo da sve što „znamo“ o svijetu oko nas zapravo
predstavlja samo ideje u našem umu. Jedna ideja kojoj Dekart posvećuje posebnu
pažnju jeste ideja Boga. Kao beskonačnom i savršenom, Bogu ništa ne nedostaje, te
stoga i ne može da griješi ili da se vara – samo čovjek, kao nesavršeno biće, može da
se prevari i pogriješi. Štaviše, pošto smo i dalje samo u sferi ideja, ona ideja koja nam
je najjasnija i koju možemo da razumimo i opišemo u potpunosti jeste ideja koja je
najrealnija – Bog je ta ideja, kaže Dekart. Nakon Boga, ideje koje su najjasnije i čiji je
sadržaj stoga najrealniji su ideje aritmetike, geometrije i apstraktne matematike.
Sa druge strane, duh može da razumijeva i zamišlja, a ono što zamišljamo dolazi nam
čulima. Štaviše, osjećaj je realniji od zamisli, a osjećaje u nama izazivaju čula, te
Dekart zaključuje da sada imamo razlog da tvrdimo da i čulni svijet postoji.
Tako smo došli do dvije nesumnjive istine: postoji duh i postoji tijelo. Duh Dekart
naziva res cogitans (misleća stvar), a tijelo res extensa (stvar koja se proteže, prostire).
Hrestomatija | 4. MODERNA FILOZOFIJA 52
53 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Tijelo prije svega shvatamo kao protežno zato što za svako tijelo, odnosno materiju,
možemo da zamislimo više stanja i oblika (npr. agregatna stanja vode), ali ono što
ostaje jedinstveno i zajedničko za sva ta stanja jeste puka protežnost tjela.
Pa ipak, za čulni svijet i dalje važi sumnja, zato što čula varaju, ali ta sumnja – sada
kada je objašnjena i shvaćena – ipak omogućava da se neke stvari o spoljašnjem
svijetu saznaju. Dekart svoje istraživanje završava sljedećim zaključcima:
I. moja suština (esencija) je da sam stvar koja misli,
II. iako imam tijelo, ipak jasno razlikujem svoj duh od tjela,
III. zato sam zaista različit od tog tjela i mogu da postojim bez njega.
Značaj
Iako su i antički filozofi govorili o duhu i razumu, a srednjevjekovni teolozi o razlici
između duha i tjela, ipak tek sa Dekartom počinje u filozofiji jasno razlikovanje između
ideje i tjela, tj. duha i materije. Time počinje i zvanično razlikovanje između
materijalizma i idealizma.
Dekart, budući da tvrdi da i duh i tijelo realno i samostalno postoje, stoji na poziciji
dualizma. Međutim, duh i tijelo su u njegovoj filozofiji radikalno razdvojeni: postoje
paralelno i po sopstvenim i uzajamno različitim pravilima. Kasniji filozofi više ističu
jedan ili drugi moment (materiju ili ideju).
Pitanja za razgovor:
4.4.1. Empirizam
Dekart je bio racionalista jer je – kao i Parmenid – tvrdio da nam nije potrebno da se
bavimo istraživanjem materijalnog svijeta, prirode, odnosno onoga što možemo
čulima da opazimo, da bismo došli do istine. Sa druge strane, kao i Platon, smatrao je
da opšte ideje, odnosno ono što je najrealnije i nesumnjivo, postoji nezavisno od
materijalnog svijeta. Za razliku od takvog pristupa, od XVI do XVIII vijeka javljaju se i
filozofije koje su vođene idealom savršene nauke – nauke koja dolazi do nesumnjivih
istina proučavanjem prirode i prirodnih sila. Empirizam je, dakle, filozofski pravac koji
daje prednost eksperimentima i čulima, kao jedinim pravim izvorima saznanja.
Međutim, takva početna pretpostavka ipak ostavlja prostor za razlike i među samim
empiristima.
Pitanja za razgovor:
1. Engleski empiristi?
2. Filozofija Džon Loka?
3. Filozofija Džordž Berklia?
4. Filozofija Dejvid Hjuma?
Ideja ovog obimnog djela, u čijem su sastavljanju učestvovali svi veliki filozofi
prosvjetiteljstva, je uobličavanje teorije mehaničko-materijalističkog shvatanja
stvarnosti, promovisanje empirijskog istraživanja i uvjerenja u napredak čovječanstva
kroz uspostavljanje društvenih odnosa koji su u skladu sa ljudskim razumom.
Prihvatajući uvjerenje da je ljudski razum jedini kriterijum, kako u pogledu saznanja
prirode, tako i u pogledu uređivanja društvenih odnosa, enciklopedisti su istovremeno
4.5.2. Materijalizam
Oslanjajući se na racionalizam i empirizam, prosvjetitelji ističu značaj čula i naučne
analize, zasnivajući svoju filozofiju na materijalizmu. Prosvjetiteljski materijalizam
svijet tumači mehanički: prirodu je moguće predstaviti kao savršeni mehanizam,
uređen zakonitostima koje razum može da shvati i naučno izrazi. Usljed toga se
odbacuje tradicionalno filozofsko tumačenje suštine prirode kroz apstraktne pojmove
i analize koje se ne zasnivaju na čulima dostupnim činjenicama; samim tim, metafizika
i teologija odbacuju se kao neracionalna i suvišna istraživanja.
4.5.3. Lametri
Najdosljedniji u mehaničkom materijalizmu, francuski filozof Lametri je u svom djelu
Čovjek-mašina pokušao da dokaže da je ljudski organizam strukturiran kao
mehanizam (časovnik), odnosno da svi organi i tjelesne funkcije prate određeni
mehanički zakon funkcionisanja i uzročno-posljedične materijalne veze. Uporednom
anatomijom i fiziologijom Lametri je pisao da čovjek sa svojim psihičkim funkcijama
predstavlja samo najsavršeniji stepen razvoja životinjskog svijeta; dalje, na bilo koju
draž reaguju sami nervni sistem i mišići, te je stoga osjetljivost svojstvo same materije.
Pored toga, cjelokupna duhovna aktivnost - uključujući i rad razuma, emocije i čulne
osjete - predstavlja samo manifestaciju tih mehaničkih materijalnih uzročnosti i
promjena. Shodno tome, Lametri je tvrdio da je svako kretanje osobina materije i
svako posebno biće predstavlja samo modifikaciju iste materijalne supstancije.
Pitanja za razgovor:
Međutim, on tvrdi da postoje saznanja koja su prije svakog iskustva data u umu, i ta
iskustva klasifikuju i određuju čulne podatke. Kant, dakle, deli sudove saznanja u dvije
grupe:
I. a priori sudovi – sudovi koji se nalaze u umu prije svakog iskustva, i njihova
istinitost ne zavisi od iskustva; shodno tome, neiskustveno, apriorno saznanje
jeste moguće;
II. a posteriori sudovi – sudovi koji dolaze nakon iskustva, tj. sudovi koji zavise od
čulnih podataka i koji moraju da se dokazuju u iskustvu.
Kant smatra da je uvođenjem a priori sudova i saznanja riješio problem na koji je Hum
ukazao: da uzročnost nije iskustveni pojam. Međutim, to rješenje je potrebno još
podrobnije objasniti.
Zato Kant razlikuje i dvije podvrste apriornih i aposteriornih sudova: sintetičke i
analitičke:
I. analitički sudovi – objašnjavaju pojam, ali se sadržaj analitičkog suda već
nalazi u samom subjektu koji želimo da objasnimo. Na primjer: „sva tjela su
rasprostrta“ je analitički sud jer nije potrebno da izađemo iz pojma „tijelo“
(subjekat) da bismo utvrdili da je rasprostrto (predikat).
II. sintetički sudovi – ovi sudovi proširuju pojam jer predikat nije obuhvaćen
subjektom. Na primjer: „sva su tjela teška“ – predikat „teška“ nije obuhvaćen
subjektom „tjela“, odnosno u iskaz unosimo novo saznanje.
Kada u iskustvu naiđemo na neki objekat ili pojavu, naš um odmah barata cijelom
slikom, ali je tu sliku potrebno raščlaniti, kako bismo shvatili kako naše znanje
funkcioniše. Naime, kaže Kant, šta god da opažamo, postoje dva pojma koja su u našoj
svijesti a priori data i bez kojih nikakav čulni osjet nema smisla: to su pojmovi prostora
i vremena. Prostor i vreme su apriorni pojmovi koji su u našem saznanju prisutni još
na nivou čulnog opažanja; oni sistematizuju „sirove“ čulne impresije. Nakon toga naš
razum dalje klasifikuje i sistematizuje čulne impresije: preko kategorija (pojmova),
npr. kvantiteta i kvaliteta. Konačno, nakon čula i razuma, um stvara cijelu sliku
doživljaja, ali i on sam sadrži određene apriorne pojmove sopstva (ja, subjekat),
svijeta i Boga. Ti pojmovi dalje navode naše impresije u razvijanje ideja koje
prevazilaze svakodnevno iskustvo.
4.6.2. Etika
Odredivši kako čisti um saznaje svijet oko sebe, Kant u drugom delu – Kritika
praktičnog uma – određuje kako se um postavlja prema svijetu, kako praktično
nastupa. Isto što važi za čisti, važi i za praktični um: i praktični um se u sebi određuje,
autonoman je od spoljnog svijeta i iskustva. Dakle, um jeste slobodan – on principe
svog djelovanja (kao i saznavanja) dobija iz sopstvene zakonitosti.
Radi se o formalnom zakonu: on važi u svakoj situaciji zato što ne govori šta treba da
se radi (sadržaj djelanja koje se određuje u svakoj konkretnoj situaciji), već kako da se
djela. Kant formuliše još četiri varijante kategoričkog imperativa, ali kaže da samo
osnovna varijanta ne zahtjeva dodatna objašnjenja jer je samoočigledna i jasna.
Kategorički imperativ djeluje kontraintuitivno jer kaže da onom što je moralno dobro
prethodi ono što moralno treba, dok ljudski razum zaključuje kao da iz činjenice da je
nešto dobro slijedi da bi to trebalo i učiniti. Međutim, Kant kaže da pojam dobra ne
može da se utvrdi prije moralnog principa, jer tek moralni zakon određuje i
omogućava pojam dobra. Kada bi u konkretnoj situaciji naše ponašanje određivalo
ono što je, po uvreženom shvatanju, dobro, u pitanju bi bio hipotetički imperativ.
Hipotetički imperativ ima formu „ako želiš X, onda uradi Y“, tj. ako pretpostavimo da
je nešto dobro, učinićemo to i to, dok kategorički imperativ kaže – bez ikakvih
uslovljavanja – da nešto treba da se uradi. Mjerilo moralnosti, dakle, za Kanta nije
predmet volje, tj. posljedica djelanja, već djelanje u skladu sa dužnošću prema
imperativu slobodne volje.
Na taj način Kant isključuje svrhu u vrednovanju čina, i naglašava motiv. Na primjer,
saosjećanje, dobročinstvo ili požrtvovanje nisu moralno ispravni zato što postižu
određenu svrhu – budući da uvijek mogu biti vršeni iz puke sklonosti prema
određenoj osobi – već su moralno ispravni zato što se vrše iz dužnosti, odnosno iz
poštovanja prema formalnom moralnom imperativu. Takvom zakonu moramo da se
pokoravamo uprkos našim sklonostima i uprkos posljedicama.
Pitanja za razgovor:
4.7.2. Dijalektika
Za razliku od onih antičkih filozofa koji su dijalektiku shvatali kao metod razvoja
znanja, odnosno kao formu zaključivanja, Hegel je otišao korak dalje i dijalektiku
shvatio kao racionalni princip razvoja svega postojećeg, ne samo pojmova i ideja.
Budući da je smatrao da je filozofija, kao racionalno i umno mišljenje, najviši izraz
Pošto je svijet kao cjelina, tj. apsolut, strukturiran kao i umno mišljenje, onda na
razvoj svijeta može da se primjeni forma razvoja uma. Hegel proučava prethodne
filozofije pokušavajući u njihovom razvoju da odredi osnovne teme i interpretacije
filozofskih i životnih problema, kako bi otkrio i putanju razvoja apsoluta.
Hegel uvodi specifičnu terminologiju: historijski, hronološki i logički prvi stav naziva
tezom, njemu suprotni stav antitezom, a treći stav – proizvod borbe suprotnosti –
naziva sintezom. Uzajamni odnos tih stavova može da se izrazi grafički na sljedeći
način:
Na primjer, materijalistička filozofija je historijski
početak filozofije i predstavlja tezu, njoj se
Platonov idealizam suprotstavlja kao antiteza.
Gdje je sinteza ta dva stava? Hegel smatra da je
Aristotelova filozofija prava sinteza prethodnih
suprotnosti, zato što prihvata oba stava, ali
njihovu protivrječnost razrješava nalazeći im
mjesto u novom odnosu. Umjesto da Aristotel,
kao puki kompromis, uzme dio materijalističke i dio idealističke teorije, on nalazi u
svojoj filozofiji konkretnog, pojedinačnog bića mjesto i za jednu i za drugu teoriju:
pojedinačno biće ima svoj materijalni izvor i početak, ali mu ideja daje oblik – na taj
način se u biću nalaze pomirene suprotnosti. Sinteza dvije suprotnosti, dakle, nije
kompromis, već novi stav koji se razlikuje i od teze i od antiteze, nije svodiv ni na
jednu od njih i donosi nešto kvalitativno novo. Zbog toga i teza i antiteza ulaze u
sintezu, učestvuju u njoj, ali sinteza nije puko sabiranje već potpuno novi stav.
Pored toga, ono što je u jednoj trijadi (trouglu) stavova bilo sinteza, u novoj trijadi
može da bude polazni stav, tj. teza:
Ako imamo u vidu da se radi o stavovima, ovaj model
je mnogo jasniji: svaki stav, makar bio i rješenje
prethodnih suprotnosti, može da ima svoju
suprotnost, odnosno svoju antitezu. Štaviše,
cjelokupno funkcionisanje našeg uma, smatra Hegel,
ima takvu formu: od nižih stavova našeg čulnog
iskustva krećemo se ka višim, racionalnim.
Hegel smatra da svaki aspekt svijeta kao cjeline
nastaje kretanjem kroz trijadu teza-antiteza-sinteza: bilo da se radi o filozofskim
stavovima, bilo o živim bićima ili stvarima u prirodi. Takvo kretanje Hegel naziva
dijalektikom. Međutim, kao što je rečeno, Hegel ne želi da kaže da se radi samo o
kretanju ideja, odnosno zaključivanju, već i da dijalektika predstavlja princip razvoja
svega postojećeg. Sve stvoreno, odnosno svijet kao cjelinu, možemo stoga da
predstavimo kao hijerarhijsko nadovezivanje trouglova:
Konačna sinteza, posljednje sjedinjavanje teze i
antiteze, Hegel naziva Apsolutnim duhom. Zašto
„apsolutnim“ i zašto „duhom“? Hegel kaže da svijet
koji postoji ne može da ima svoju antitezu, svoju
suprotnost; ne može da postoji neki nesvijet.
Drugim riječima, kao što je i Parmenid govorio, ne
može da postoji nebiće, negacija bića – to je ne
samo nezamislivo, već i logički nemoguće. Stoga
postoji samo ovaj svijet, i on je time konačan, zaokružen i uređen. Pošto nema
alternativnog svijeta, ovaj naš je apsolutan, jedini koji može da postoji. Sa druge
strane, pošto i svijet i um imaju istu formu razvoja – dijalektičku – Hegel govori o
duhu, o racionalnom principu.
Međutim, kao i čovjekov um, i Apsolutni duh se razvija u sebi – a to je i logično ako
imamo u vidu da je konačan, tj. određen. Razvoj svijeta kao cjeline ne završava se
pukim stvaranjem posljednje stvari koja može da se stvori, već samospoznajom
svijeta. Svijet je zaokružen tek kada sam sebe spozna kao Apsolutni duh – na taj način
Apsolutni duh kao konačna sinteza nije kraj svijeta, već njegova zaokruženost. Dalje
promjene nastaju jedino kao unutrašnje kretanje duha koji je sebe spoznao kao
jedinog i dijalektičkog.
radi o duhu kao najvišoj stvarnosti. Iz apsolutnog idealizma slijedi nekoliko zanimljivih
zaključaka.
Prvo, postoji određeno lukavstvo uma: sve što se dešava – kako u prirodi tako i nama
individuama – samo su momenti razvoja Apsolutnog duha. Koliko god nama određeni
događaji bili problematični ili surovi (kao npr. ratovi), sa stanovišta Apsolutnog duha
to su samo nužne etape njegovog samorazvoja. Štaviše, kada mislimo da nešto činimo
zbog sebe – npr. da bismo riješili probleme na nivou društva ili prirodnog okruženja –
mi zapravo činimo ono što je u interesu Apsolutnog duha.
Drugo, ako stavimo znak jednakosti između svijeta i uma, odnosno između stvorenog i
racionalnog, možemo da kažemo: sve što je umno, stvarno je i sve što je stvarno,
umno je. Taj zaključak do kojeg Hegel dolazi predstavlja najznačajniji impuls za razvoj
devetnaestovjekovne političke filozofije i etike.
Sa jedne strane, ako više naglasimo drugi dio zaključka – sve što je stvarno, umno je –
ujedno ćemo morati da ukažemo i na racionalnost postojećih društvenih odnosa. Ako
već postoje – umni su, odnosno racionalni. Zašto bismo onda mijenjali ono što je
racionalno? Takav smjer razmišljanja nastavila je tzv. „hegelovska desnica“, politička
struja koja je zasnovana na konzervativizmu i tradicionalizmu. Očuvanje postojećeg
poretka osnovni je zahtjev takve političke i etičke teorije.
Sa druge strane, ako naglasimo prvi dio zaključka - sve što je umno, stvarno je –
možemo da nađemo filozofsko opravdanje za pokušaj mijenjanja postojećeg, usljed
činjenice da smo umom došli do zaključka da je neracionalan. Ono što smo umom
spoznali kao funkcionalno ili progresivno, moraće i da se ostvari. Takav smjer
razmišljanja preuzela je tzv. „hegelovska ljevica“, iz koje su se dalje granale i
socijalistička struja i građanska, odnosno liberalna. Osnovna ideja hegelovske ljevice
je bila praksa, odnosno pitanje ostvarivanja onog što je umom spoznato kao
progresivno. Tim pitanjem će se posebno baviti Karl Marks, njemački filozof, u
mladosti pripadnik „helegovske lijevice“.
Pitanja za razgovor:
1. Hegel- Ideja filozofskog sistema?
2. Hegel-Dijalektika?
Sa druge strane, Marks je prvi kritičar onog što se danas zove „potrošačko društvo“.
Pošto smo četvorostruko otuđeni, mi pokušavamo svoje nezadovoljstvo i osjećaj
izgubljenog identiteta i suštine da nadoknadimo kupovinom robe. Potrošačko društvo
je društvo u kojem ljudi kroz kupovinu, odnosno trošenje pokušavaju da se pokažu kao
individue različite od drugih. Marks kaže da se radi o suštinskoj grešci i otuđenosti: mi
nismo ono što posjedujemo ili kupujemo, i potrošački mentalitet samo pokazuje da je
čovjek dospio u krizu smisla i da je potrebno radikalno razrješenje.
Međutim, kada čovjek nakon revolucije konačno povrati svoju suštinu i razvije
kreativnost i maštovitost, i kada nestanu klase i klasna borba, filozofija će biti
ostvarena: svijet će biti promijenjen tako da više nema dijalektičke borbe suprotnosti
(proleteri i buržuji), a time ni potrebe za teorijskim angažovanjem. Potpuno
ostvarenje filozofije, dakle, predstavlja njen kraj – revolucija, kao cilj filozofije, stvara
novo komunističko društvo u kojem su svi ljudi samosvjesni i u kojem su ispunili sve
svoje potencijale te im filozofija više nije potrebna.
Pitanja za razgovor:
4.9.1. Konzervativizam
Konzervativizam naglašava trajnost određenih društvenih institucija - prije svega
porodice, crkve, tradicije – i tu trajnost ističe kao dokaz korisnosti i opravdanosti
očuvanja tih institucija. Država, sa druge strane, mora da zaštiti pomenute institucije i
da doprinese njihovom daljem razvoju. Samim tim, konzervativne ideje ne naglašavaju
državnost i princip države kao cilj, već kao sredstvo. U prvom planu su tradicionalne
institucije, usljed čega se značaj individue umanjuje: konzervativni politički rječnik
najrjeđe govori o konkretnim individuama, a najčešće ih predstavlja kroz pripadnost
određenoj tradicionalnoj instituciji ili ih određuje preko tradicionalnih pojmova. Tako
je individua predstavljena kroz pripadništvo narodu, vjeroispovjesti, kulturi itd.
Umjereni konzervativizam pronalazi mjesto individui u unapređivanju struktura
postojećih tradicionalnih institucija društva, dok ekstremni konzervativizam pokušava
da ukalupi individuu u određeni (tradicionalni) institucionalni okvir i onemogući bilo
kakve promjene. Taj ekstremni vid konzervativizma historijski se pojavljuje kao
fašizam i sa sobom nosi ne samo protivljenje promeni, već i protivljenje drugačijem i
različitom od onog što se uzima za „normalno“ i „ispravno“. Zbog toga fašizam
završava sa idejom koncentracionih logora za neistomišljenike.
Što se svojine tiče, konzervativizam ističe tradicionalnu prevagu privatne svojine, ali
priznaje jednako historijski važno postojanje društvene svojine. Budući da je država
samo sredstvo održanja institucija, državna svojina nije isključena, ali nije ni forsirana.
4.9.2. Liberalizam
Ova politička ideja, pošto naglašava individualnu slobodu, direktno dolazi u sukob sa
konzervativnim idejama koje zagovaraju održanje tradicije preko leđa individualnih
sloboda. Zato je, historijski, prvo liberalizam došao u sukob sa aktuelnim društvenim
odnosima, ali je kasnije vodeću ulogu u kritici i suprotstavljanju društvenim navikama
uzeo socijalizam. Liberalna ideja je zasnovana na neprikosnovenosti privatne svojine,
odnosno na stavu da privatna svojina predstavlja stub samostalnosti individue u
odnosu na društvene institucije i državu. U skladu sa tim, liberalizam zagovara i
slobodno, nesputano korišćenje privatne svojine, što direktno vodi ideji slobodnog
tržišta. Slobodno tržište – razmjena dobara i usluga – nikada. međutim, nije bilo
slobodno jer je država uvijek regulisala trgovinu. Ako je socijalistička utopija ukidanje
privatne svojine, onda je liberalna utopija upravo stvaranje slobodnog tržišta.
4.9.3. Socijalizam
Historijski najoštrija kritika postojećeg društva, socijalizam je imao i najraznovrsnije
podvrste i pravce razvoja. Osnovna razlika u odnosu na konzervativizam i liberalizam
je otvorena i jasna kritika privatne svojine i težnja ka njenom potpunom ukidanju. Pa
ipak, socijalistički pravci se razilaze od te tačke nadalje: jedna struja naglašava
potrebu da država reguliše odnose proizvodnje i trgovine, te time i državna svojina
postaje najizraženija, dok druga strana teži jačanju društvene svojine, što povlači za
sobom i umanjivanje značaja i moći države u društvu. Drugim rječima, prva struja ima
više sličnosti sa konzervativizmom, druga sa liberalizmom.
Imajući u vidu sve rečeno, možemo tabelarno da predstavimo shvatanja ove tri
političke filozofije, po pitanju svojine, države, institucija i individue. Plusevi označavaju
pozitivan pristup (dva plusa su izrazito pozitivan pristup), minusi su negativan,
odnosno kritički pristup (dva minusa izrazito kritički), a nula je nedefinisan ili
neutralan stav date političke filozofije prema konkretnom pitanju. Tabela izgleda
ovako:
- konzervatizam liberalizam socijalizam
privatna + + privatna + + privatna - -
svojina društvena + društvena 0 društvena 0
državna 0 državna - - državna + +
država + -- ++
institucije ++ - --
individua - ++ 0
U ekstremnim varijantama, dodali bismo još dvije političke ideje: fašizam (u okviru
konzervativizma) bi dodao još jedan plus na značaj države, i još jedan minus na značaj
individue, dok bi anarhizam (u okviru socijalizma) za državu dao dva minusa umjesto
dva plusa, a na značaj individue dva plusa umjesto nule.
Ako bismo grafički predstavljali političke ideje XIX (a također i XX) vijeka, uzeli bismo u
obzir dva pitanja koja se najčešće uzimaju kao test za političke ideje. To su pitanje
svojine i pitanje autoriteta. Grafikon bi bio koordinatni sistem, na čiju X osu
postavljamo odnos prema svojini, u smislu da pozitivna vrijednost predstavlja
pozitivan odnos prema privatnoj svojini. Na Y osi postavljamo odnos prema
autoritetu, gdje pozitivna vrijednost predstavlja zagovaranje jakog autoriteta.
Struktura grafikona bi, dakle, izgledala ovako:
Y osa: autoritet
X osa: svojina
1 konzervatizam
-2 -1 0 1 2
-1
anarhizam -2 liberalizam
Drugim rječima, socijalizam pokriva mnoštvo ideja koje sadrže ukidanje privatne
svojine, ali se različito odnose prema pitanju autoriteta (države i društvenih
institucija); liberalizam čuva privatnu svojinu ali se deli na posebne struje koje različit
značaj pridaju državi i institucijama; konzervativizam želi jaku državu ili institucije, ali
pitanje svojine nije tako jednoznačno određeno kao kod socijalizma i liberalizma.
Konačno, na grafiku su lako uočljiva dva ekstrema: anarhizam i fašizam. Težeći
ukidanju autoriteta i privatne svojine, anarhizam je dijametralno suprotstavljen
fašističkoj težnji ka jakim autoritetima i privatnoj svojini.
Pitanja za razgovor:
Prije svega, Štirner je nastupio izrazito kritički: pokušao je na neki način da dovrši
Heglovu filozofiju apsolutnog idealizma, tako što bi je preformulisao u apsolutni
individualizam (egoizam) i time udario na temeljene samo filozofije, već i društva
uopšte.
4.10.1. Fiks-ideja
Štirner takve ideje naziva fiks-idejama: to su ideje koje su fiksirane, koje ne mogu da
se mijenjaju i koje prihvatamo kao naše ideje-vodilje smatrajući da od njih ne smemo
da odstupimo. To mogu da budu bilo koje ideje, mada je Štirneru prije svega cilj da
kritikuje ideje morala, budući da se humanizam i religija sukobljavaju na tom polju.
Kada imamo fiks-ideju, mi smo sputani, nismo slobodni da djelamo drugačije, ali smo
predvidivi. Zato Štirner kaže da je osnovna potreba društva i države da kod nas
razvijaju fiks-ideje kako bismo postali u potpunosti predvidivi i tako lakši za
kontrolisanje i manipulisanje. Bilo koji politički, kulturni ili bilo kakav drugi pokret koji
istakne u prvi plan našu fiks-ideju, postaće nam primamljiv i podržavaćemo ga, bez
obzira na sopstvene interese.
4.10.2. Egoizam
Tu Štirner direktno uključuje pojam ličnog interesa: fiks-ideja je upravo ona ideja koja
nam zabranjuje da svoje interese stavimo na prvo mjesto. Sa svih strana smo pozvani
da radimo u interesu društva, države, nacije, religije, porodice, itd., ali nikada u svom
interesu – ako tako postupimo nazvaće nas egoistima i prezirati.
Međutim, Štirner kaže da u svakodnevnom životu svi mi već nastupamo kao egoisti,
ali prikriveno, pošto je egoizam shvaćen kao moralno neprihvatljiva pozicija. Radi se o
tome da u svakom društvenom, međuljudskom odnosu mi nastupamo imajući svoje
interese na prvom mjestu, ali ih krijemo iza fiks-ideja koje su za društvo prihvatljive
(ideje humanizma, tolerancije, vjerskog morala, itd.). Na taj način sve vreme lažemo i
sebe i druge da nismo egoisti, a ujedno zbog toga u sebi razvijamo i taložimo bijes i
mržnju koju ne smijemo da pustimo na površinu. Umjesto toga, kaže Štirner,
potrebno je da prestanemo sa pretvaranjem i laganjem i otvoreno istaknemo da nam
je na prvom i jedinom mjestu naš lični interes.
Zato što je čovjek također fiks-ideja: ako želimo da budemo ljudi, mi ćemo se ponašati
na određeni način (prihvatićemo ideje humanizma, na primjer) i težiti našem
ispunjenju kao ljudi, a ne kao individue. Zato Štirner i kaže: „Ako poštuješ čovjeka u
meni, ti nepoštuješ mene!“. Potrebno je da napustimo sve potrebe da budemo nešto,
da ispunimo neki cilj koji nam je spolja dat. Egoisti nisu nemoralni i neljudi zato što su
zli, već zato što društvo ne može da ih klasifikuje i da im odredi mjesto u svojim
normama. Egoisti su, dakle, neprijatelji društva ne samo zato što odbijaju da na prvo
mjesto stave društvene interese, već i zato što ih društvo smatra grješnicima,
neprijateljima, zločincima, neljudima itd.
individuu koja ima u nekom trenutku isti cilj kao i mi, sa njom ćemo mnogo efikasnije
zadovoljiti svoje interese, nego kada bismo kroz kompromis sarađivali sa onima koji su
nam možda u mnogo čemu slični. Međutim, kada postignemo cilj, uniju egoista je
potrebno rasturiti jer nijedna zajednica ne smje da traje radi sebe same, već samo radi
ispunjenja cilja zbog kojeg je i stvorena. Ako bi zajedništvo postalo svetinja, opet
bismo imali fiks-ideju koja bi rukovodila našim životom.
4.10.8. Značaj
Prvi veliki i dosljedni teoretičar egoizma i ekstremnog individualizma (politički najbliži
anarhizmu, iako protivnik socijalizma), Štirner je naročito značajan filozof jer je
pokrenuo određena pitanja koja su postala aktuelna tek u drugoj polovini XX vijeka.
Savremeni filozofi su ponovo otkrili značaj Štirnera, te će neke savremene ideje
predstavljati zapravo samo Štirnera prilagođenog novim društvenim okolnostima.
Pitanja za razgovor:
Aristokratija, gospodari, jake individue, oni koji imaju izraženu životnu snagu, odnosno
volju za moć – predstavljaju gospodarski moral, dok je njemu suprotstavljen tzv.
ropski moral poniznosti, pasivnosti, ograničenosti, miroljubivosti, jednakosti itd.
Upravo zbog svojih osobina robovi postaju ljubomorni na gospodare, zavide im i
počinju da ih mrze. Tu mržnju i zavist koju rađa svijest o sopstvenoj slabosti Niče
naziva resantimanom.
Resantiman je, dakle, ogorčenost koju ropski moral u sebi nužno sadrži. Velika
promjena u evropskoj kulturi nastupa, kaže Niče, kada upravo ropski moral počne da
preovlađuje. To se dešava širenjem hrišćanstva koje zagovara upravo vrijednosti koje
odgovaraju robovima. Robovi u hrišćanstvu nalaze zadovoljenje svog resantimana,
svoje ozlojeđenosti, i opijaju se porukama o novom duhu i dobu koje dolazi – dobu
jednakosti, ravnopravnosti, čovjekoljublja, praštanja i mirenja, ljubavi i harmonije.
Nasuprot gospodarskom moralu i energičnoj volji za moć, hrišćanstvo zagovara – po
Ničeovom shvatanju – pasivnost, mirenje sa sudbinom, prihvatanje slabosti itd.
Robovi sebe pronalaze u hrišćanskom moralu i pokušavaju da napokon sami sebe
odrede (kao što za sebe čini gospodar). Međutim, rob nije sposoban za
samoodređenje, i sve što o sebi može da kaže, rob mora da formuliše preko nekog
drugog. Tako, rob ne može da kaže „Ja sam dobar“ ili „Ja sam u pravu“, već jedino
može da kaže „On je loš, dakle – ja sam dobar!“ ili „On griješi, dakle – ja sam u
pravu!“. Rob nije sposoban da se postavi aktivno prema sebi i prema životu, i zato mu
je uvijek potreban neko drugi preko kojeg će – preko negacije – određivati svoje
vrijednosti.
samo ona može da dovede do razrješenja krize i dekadencije u koju je zapao evropski
moral i kultura. Zbog naglašenog protivljenja demokratiji, socijalizmu i liberalizmu, i
obrane prava jačeg (u ideji Nadčovjeka), Niče se smatra jednim od začetnika ideje
fašizma. Međutim, to je potrebno uzeti sa rezervom – Niče nije smatrao da jaka
individua bilo kome treba da se potčinjava, a to je direktna kritika kulta vođe (Firera) i
fašizma kao masovne ideologije. Sa druge strane, pokretanje pitanja identiteta i
samoodređivanja kod Ničea, predstavlja idejni početak postmodernizma. Savremena
filozofija će se često vraćati na Ničeove ideje i zato je Ničeova filozofija danas jedna od
najuticajnijih, iako su savremene interpretacije u velikoj meri izmijenile sliku koja je
nekad vladala o Ničeu.
Pitanja za razgovor:
1. Ničeova filozofija?
2. Ničeovo tumačenje natčovjeka?
5. SAVREMENA FILOZOFIJA
5.1. Pozitivizam
Ogist Kont, začetnik pozitivizma, svoje ideje je iznio u delu Kurs pozitivne filozofije.
Sam naziv djela ukazuje na osnovne ideje pozitivizma: filozofija može da se predaje
kao kurs – nije potrebno ulagati godine i godine proučavanja da bi se ovladalo
osnovama ove nauke, ali isto tako filozofija mora da postane pozitivna – da bude
provjerljiva i objašnjiva, da se zasniva na egzaktnim proučavanjima čulima dostupnih
informacija, tj. Filozofija mora da postane nauka.
Prema Kontovom učenju, cjelokupno ljudsko saznanje može da se podeli na tri oblasti:
a. teološko saznanje
b. metafizičko saznanje, i
c. naučno saznanje.
Teološko saznanje se bavi pitanjima „onostranog“, onog što Kont smatra „fiktivnim“, i
na tu oblast teologija projektuje ljudske pojmove početka, porekla, istine i cilja, itd.
Međutim, kada tako postavi stvari, teologija ne uspjeva da postigne ništa više od
pukog ponavljanja onog u šta ljudi već vjeruju. Pored toga, teologija ne uspjeva da
postigne konkretno saznanje, saznanje o činjenicama prirode i svakodnevnog života.
Nakon teologije, logički i historijski slijedi metafizika, ali i ona sadrži istu vrstu
problema. Naime, kaže Kont, metafizičko saznanje samo drugačije pristupa istim
pitanjima kojima je i teologija pristupala. Međutim, tamo gdje teologija govori o
„onostranom“ na naizgled konkretan način, metafizika govori o apstraktnom – o
suštini, biću, kvalitetu, kvantitetu, idejama itd. Svi ti pojmovi ostaju u sferi formalnog i
apstraktnog i ne uspjevaju da obuhvate konkretnu stvarnost. Jedino naučno, pozitivno
saznanje može da kaže nešto o svijetu oko nas. Naučno saznanje nužno predstavlja
negaciju teološkog i metafizičkog, jer napušta kao beskorisne pojmove oba načina
saznanja i zagovara sistematični pristup istraživanju stvarnosti.
Kao i u prirodnim naukama, tako i u oblasti društvenih nauka moraju da važe vječni i
nepromjenjivi zakoni. Stoga „moralna (i saznajna) kriza društva“ počiva na različitosti
Hrestomatija | 5. SAVREMENA FILOZOFIJA 77
78 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Samo činjenice mogu da spasu društvo od stalnog sukobljavanja stavova koji ne mogu
da se dokažu, i koji stoga nužno nagrizaju društvo iznutra.
Zadatak sociologije, ili „socijalne fizike“ – kao posljednje nauke koja stupa na
pozornicu poslije matematike, astronomije, fizike, hemije i biologije, jeste da na nov
način objedini društvo koje se u moderno doba rastočilo u mnoštvo izolovanih
područja politike, morala, ekonomije, umjetnosti itd. Kao vrhunska pozitivna nauka,
sociologija treba da predvodi reintegraciju modernog društva. Drugim rječima, ona
treba da funkcioniše kao teorijska podloga za političke akcije čiji je zajednički cilj
širenje društvenog napretka, odnosno doprinos dosezanju stvarne „zrelosti
čovječanstva“.
Pitanja za razgovor:
Pitanja za razgovor:
5.3.1.1. Provjerljivost
Tradicionalna (pozitivistička) filozofija nauke smatra da je nužan preduslov istinitosti,
odnosno naučnosti nekog stava to da ga je moguće provjeriti na nizu situacija ili
eksperimenata. Stavovi koji su provjereni prihvataju se kao istiniti.
II. Drugo, pošto induktivno zaključivanje nije dovoljno za stvarnu naučnost nekog
stava, potrebno je da prihvatimo da je i deduktivno zaključivanje korisno.
Dedukcija kreće od opštih stavova i zaključaka koji važe za jedan skup, i primjenjuje ih
na pojedinačne elemente tog skupa. Međutim, dedukcija ipak ne vodi širenju naučnog
saznanja, jer ništa novo ne možemo da saznamo o pojedinčanim članovima skupa ako
već imamo opšte zaključke. Pa ipak, ne smemo da odbacimo dedukciju, baš zato što ni
sama indukcija nije dovoljna. Karl Poper nudi novu teoriju nauke, zasnovanu na ideji
vjerovatnoće.
okreće oko Zemlje. Za takvu paradigmu pitanje (geografskog) „kraja“ svijeta i te kako
ima smisla, dok pitanje gravitacije ne može ni da se postavi.
Pitanja za razgovor:
1. Karl Poper – provjerljivost?
2. Tomas Kun – naučna paradigma?
5.4.1. Praktično/pragmatično
Prije svega, potrebno je napraviti filozofsku razliku između onog što je praktično i
onog što je pragmatično. Praktično se, po shvatanju Persa, tiče područja misli, u
smislu u kojem je Kant govorio o praktičnom umu, tj. o umu koji sam sebi određuje
svrhu; pragmatično je, međutim, ono što ima konkretnu ljudsku svrhu. Pragmatizam
je teorija koja priznaje neraskidive veze između racionalnog saznanja i racionalne
svrhe, u smislu da je racionalno samo ono saznanje koje može da se primjeni.
Također, cilj ne bi trebalo da bude postizanje istine, već postizanje jednog stanja
pouzdanog vjerovanja. Budući da filozofija mora – kao i nauka – da provjerava svoje
stavove, tako i pojam istine mora da bude rezervisan samo za one stavove koji su u
potpunosti provjereni. Pošto nikada ne možemo eksperimentalnoj (ili u
svakodnevnom životu) da konstruišemo svaku moguću situaciju, mi moramo da
prihvatimo određene stavove na vjeru, odnosno da prihvatimo da iako sada
funkcionišu, možda neće u budućnosti. Dekart kaže da filozofija mora da počne
univerzalnom sumnjom, ali ne možemo u sve da sumnjamo, se konačna provjera
stava dešava u individualnoj svijesti, ali individualno uvjerenje nije garant istine – to
može da bude samo zajednica naučnika/filozofa koji su došli do istog stava, neke
stvari moraju da ostanu neobjašnjene, ali naučna filozofija ništa ne smatra
neobjašnjivim – pitanje je vremena kada će neki problem biti razjašnjen.
Pored toga, pragmatisti smatraju da je istina jedna vrsta dobra, a ne neka posebna
karakteristika, različita od pojma dobra. Istinita ideja je ona koja dobro organizuje
iskustvo, i ako nam neka ideja poboljšava život, onda bi trebalo u nju da vjerujemo –
osim ako se sukobljava sa drugim životnim interesima (ako narušava koherentnost
stavova).
Konačno, isplati se tražiti istinu zbog onog što nam ona u svakodnevnom životu
donosi.
Pitanja za razgovor:
Filozofija života mora da krene od samog postojanja. Postojanje u koje smo najviše
uvjereni i koje najbolje poznajemo je naše postojanje. Ali šta znači „postojati“?
Najprije konstatujemo da prelazimo iz stanja u stanje, da se mi sami i situacije u
kojima se nalazimo uvijek mijenjaju. Zato Bergson pojam postojanja prije svega
određuje preko ideje promjene. Promjena, drugim rječima, jeste kretanje, a budući da
je postojanje osnovna odlika života, slijedi da se najviše života nalazi u onome što se
mijenja, što se kreće, što traje kroz sve te promjene.
Uz pojam trajanja usko je vezan pojam vremena, i Bergson se pita kako se život,
odnosno promjena i kretanje, pojavljuju u vremenu? Prvi pojam koji o vremenu
imamo je vezan za ideju prošlosti. Prošlost je skup svih iskustava, dešavanja, i ona
nam nikad nije odvojena, već je uvijek imamo u nesvjesnom, ona zapravo predstavlja
naš karakter, iako toga nismo uvijek svjesni. Ona određuje naše ponašanje i uvijek je
prisutna. Ali upravo zato što je stalno prisutna, stvari se nikad ne dešavaju jednoj istoj
osobi, jer se ona u svakom trenutku mijenja, njena prošlost se gomila, ali je sa svakim
događajem i kvalitativno drugačija. Tako naša ličnost raste i uvećava se. Dakle, ono što
činimo zavisi od onog što smo, ali smo mi u izvjesnoj mjeri i ono što činimo, i sami
sebe neprekidno stvaramo i mijenjamo.
Shodno tome, mi kao živa bića ne možemo da se vratimo u bilo koje prošlo stanje
upravo zato što smo u stalnoj promeni, u stalnom kretanju. Naša prošlost nije slijed
odvojenih stanja (kao kod nežive materije), nizanje statičnih i mjerljivih aspekata, već
upravo jedna serija promjena, zbog čega ne može da se prekine ili vrati unazad.
Također, stanja nežive materije su predvidljiva – nauka je na tome zasnovana. Sama
pojedinačna materija je drugačija od onog što je živo i pokretno. Međutim, svijet traje
– trajanje znači stvaranje oblika, neprekidno izrađivanje apsolutno novog.
Svijet na kojem matematičar (naučnik) radi jeste jedan svijet koji umire i rađa se u
svakom trenutku, onaj istina koji je mislio Dekart kad je govorio o protežnoj stvari. Ali
kako u tome predstaviti evoluciju, karakterističnu crtu života? Evolucija obuhvata u
sebi stvarno produženje prošlog pomoću sadašnjeg, trajanje koje ih spaja. Drugim
riječima, saznanje živog bića ili prirodnog sistema jeste jedno saznanje koje se odnosi
na sam interval trajanja, dok se saznanje jednog vještačkog ili matematičkog sistema
odnosi samo na krajnju tačku tog stanja. Protiv ove apsolutne originalnosti i
nepredvidivosti života i postojanja sva naša inteligencija se buni, jer je predviđena da
osvjetljava, da predviđa šta proističe iz čega.
Ona analizira i izdvaja, tvrdeći da iz istog slijedi isto, što je osnova predviđanja
budućnosti zdravim razumom. Tako i nauka zasniva sve na ponavljanju. Uloga je
filozofije upravo da se odupre toj prirodnoj naklonosti inteligencije i da prouči ono što
traje.
Pitanja za razgovor:
Ono što je vrlo važno uočiti jest činjenica se od 18. stoljeća, sve više ukazivalo na
činjenicu da jezik ne predstavlja samo jednu filozofijsko-analitičku temu, nego da on
igra centralnu ulogu u čovjekovu spoznajnom procesu. Ulogu koju nije dovoljno
razmotrio niti Kantov kritički duh. Upravo su tu činjenicu – naime Kantovog
nebavljenja problemom jezika – uočili dva filozofa koja su Kanta inače visoko cijenili i
na njega se kao filozofa često pozivali. Prvi od njih je izvjesni Georg Hamann (1730-
1788), čovjek koji je široj filozofskoj zajednici bio prilično nepoznat. Štoviše, nije do
kraja niti završio studiji. Hammansova teza glasi sljedeće: „Mi moramo sa spoznajne
kritike prijeći na Kritiku jezika. „Meni se ne čini presudnim pitanje što je um, nego
mnogo više što je jezik. Jer, bez jezika, ne bi smo imali niti um. Bez riječi, nema niti
uma, nema svijeta.“
Hammansovi su izričaji u sebi i više nego zanimljivi upravo zbog činjenice kakvu ulogu
on pripisuje jeziku uopće. Uočljivo je da on jezik (a što jezik zapravo i jest) promatra
puno više od pukog sredstva komuniciranja. Za Hmmansa, a time možemo reći i
filozofiju, jezik je način odnosno čak temelj razmišljanja. Zanimljiv je, stoga,
Hammansov izričaj: „Bez riječi, nema niti uma, nema niti svijeta“. Pod umom on ovdje
pretpostavlja upravo ovu dimenziju mišljenja odnosno promišljanja. Tj., kada god
mislimo, mi nužno – nesvjesno, dakako – uvlačimo u taj proces kategoriju jezika. Da je
Hammans rekao, bez mišljenja nema niti uma, stvar bi bila jednostavna i nedvojbena.
Ili pak, da je rekao, bez uma nema niti riječi, jer um je jedini onaj koji „proizvodi“ riječi
opet bi sve izgledalo jasno. Međutim, kada Hammans kaže da bez riječi nema uma,
onda je uočljivo da on upravo riječima daje puno veću ulogu nego li je to uobičajeno.
Ako bi smo smjeli ići korak dalje, tada bi smo ove Hammansove riječi mogli tumačiti
na taj način, da on zapravo riječi izjednačava s pojmovima a koji su i riječi i stvari u
jednom. Ne samo riječ, nego i ono na što se riječ odnosi a to je stvar, ali i ne samo
stvar kao predmet, slika već njen konkretan izričaj. Misao, „moram nešto maknuti sa
stola“ javlja nam se uistinu kao misao, ali i upravo kao izričaj koji smo netom naveli.
Jasno, u vrlo jednostavnoj i kratkoj formi.
Drugi koji je ukazao na važnost jezika jest Gottfried Herder (1744-1803). Sa svojim
prilično poznatim djelom Metakritika o kritici čistog uma, Herder je istaknuo jedno
vrlo zanimljivu konstataciju, a ona je sljedeća: Um je navezan na jezik, štoviše on je u
principu jezičan, te je time navezan na iskustvo, povijest i interese. I Hammans i
Herder nisu svoje misli o jeziku posebno sistematizirali. Zbog toga bi bilo pretjerano
nazivati ih utemeljiteljima filozofije jezika. S osvrtom na njihova razmišljanja jasno je,
koliko je teško, razlikovati jezik, kada ga se usko veže sa mišlju ili umom odn. s ovima
poistovjećuje. Srž problematike jest taj, da se ono što se treba razlikovati istovremeno
se koristi kao instrument ovog razlikovanja. Jer naime, nema posebno drugog puta u
propitivanju jezika, do li misao sama, a koja se direktno veže uz um. To je, jasno i
razumljivo: jer ako se um može uz išta drugo vezati onda je to sam jezik i njegove
neslućene mogućnosti. Jasno, tu su i matematičke postavke, ali i kada njih iznosimo,
donosimo ih riječima, tj. potiho ih izgovaramo: zbrajamo jedan broj s drugim i kažemo
36+75=111…. Ili pak vadimo korijen iz nekog broja ti isto tako „potiho“ i u „mislima“
zapravo govorimo kada to činimo do to činimo.
Istraživanje samog jezika imalo povoda i u kolonijalnoj povijesti Europe, prilikom čega
se uvidjela povijesnost i rasprostranjenost mnoštva jezika na svijetu, s čime su filozofi
18. st-a bili suočeni. O čemu se radi? Europljani su, kroz svoju povijest, naime,
poznavali latinski i grčki jezik te njihovu gramatiku i relativnu povijesnost. Slično je bilo
i s hebrejskim, te djelomično arapskim. Tako, dugo se vremena smatralo da je
hebrejski jezik prajezik čovječanstva te se pretpostavljalo da je od „Božjeg brkanja
jezika zbog babilonske kule“ na svijetu postojalo samo 72 jezika. Tek od kolonijalne
povijesti, situacija se u Evropi mijenja. Upoznaje se jezična raznolikost indijanske
amerike (Sjeverne i južne), Afrike te napose Azije i njenih velikih civilizacija: kineske i
indijske.
Situacija se tako (a to znači od 16-17 stoljeća, te posebno 18. kada se to sve počinje
intenzivnije istraživati) radikalno mijenja. Tako je primjerice kineski jezik postao po
prvi put poznat evropljanima kroz knjigu jednog evropskog isusovca, portugalca god.
1571. Upravo se na toj knjizi inspirirao i sam Leibnitz te je u njoj našao ideje za svoju
Philosophia universalis.
Pitanja za razgovor:
Pitanja za razgovor:
(Napomena: ove rečenice, iako mu to nije prvotna nakana, mogu biti označene i kao
teze ontologije).
3. Logička slika činjenice jest misao.
4. Misao je smislena rečenica. (Napomena: Ovdje Wittgenstein čini prjelaz od takoreći
za-sebe-postojećeg svijeta prema ljudskoj spoznaji, tj. Prema odrazu, presliku svijeta u
misli i jeziku).
5. Rečenica je jedna funkcija istine elementarnih rečenica. (Napomena: Elementarna
rečenica je jedna istinosna funkcija sebe same).
6. Opća je forma funkcije istine (u rečenici) sljedeća: [ p ξ, N ξ ] Predikatom ističemo
ono što subjekt jest. To znači pripisujemo subjektu, on što on jest uz pomoć predikata.
Ovo je jedna opća forma rečenice. (Napomena: U ovim se tezama i njenim dodatcima
radi o jeziku i jezičnoj logici, moglo bi se čak reći i o kritici jezika).
7. O čemu se ne može govoriti o tome treba šutjeti. (Napomena: ova lapidarna
rečenica sačinjava zaključak rasprave, nakon nje više nema objašnjenja odn. izvoda.
Prema Wittgensteinu su svi problemi filozofije zapravo, sadržani u problemu jezika.
Tractatus je, nakon, objave igrao iznimno veliku ulogu u znanstvenim krugovima, a
posebno tzv. Bečkom krugu pozitivistički orijentiranih filozofa.
Prihvaćenost od Bečkog kruga, doprinijela je W-ova temeljna teza, koja glasi: jedine
smislene rečenice spoznaje jesu rečenice empirijskih tj. Prirodnih znanosti. Nije teško
uočiti da je pozitivizam ovu rečenicu držao svojim paradigmatskim programom. (Ne
zaboravimo, W. Tractatus piše za vrijeme I. svj. rata kao dobrovoljac.) To, radikalno
pozitivističko stajalište, zasigurno je uvjetovano i ratnim prilikama – Wittgensteinovim
posvemašnjim orijentiranjem na ono realno, konkretno, činjenično, te gubljene vjere
u sve metafizičko i religijsko. Wittgenstein je bio uvjerenja da je ovom svojom
raspravom – kako piše u predgovoru iz 1918. – u bitnome riješio sve spoznajne
probleme, a koji se u osnovi tiču i same znanosti. Važno je također spomenuti, da ovo
djelo očituje sličnost s Russelovim fil. programom logičkog atomizma. Međutim,
atomizam ovdje zadobiva jednu vlastitu epagogičku funkciju, s obzirom na njegovu
moguću racionalnu kozmologiju, koji njegovu teoretsku funkciju čini višeznačnom.
Kada kažemo epagogičku, onda to znači da se radi o jednom dokazu, koji istinu neke
rečenicu pokazuje kroz to, da se ono što slijedi iz rečenice obistinjuje tj. očituje kao
istinito i u stvarnosti. Istinu, koja je saopćena u misli, on drži za nepovredivom i
definitivnom.
Logička analiza, dakle, kod W., polazi od poimanja svijeta kao jedne cjeline postojećih
činjenica, odn. stvarnog stanja. Stvarno tj. činjenično stanje, pripada jednom logičkom
prostoru, koji naš jezik preslikava, odn. prikazuje. Naš jezik odatle dijeli sa svijetom
logičku formu. Tako, kao što se rečenice daju analizirati u elementarnim rečenicama,
tako postoje preslikane situacije, okolnosti iz atomarnog stvarnog, činjeničnog stanja;
i kao što su imena, subjekti u elementarnim rečenicama povezana u jedan kompleks,
isto je i sa predmetima u atomarnom, stvarnom stanju. Ti predmeti su odvijeni jedan
od drugoga, a jezik je upravo metoda njihova dovođenja u odnos. Logička analiza se
Hrestomatija | 5. SAVREMENA FILOZOFIJA 91
92 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
razjašnjenje preko njezina značenja. Dakle, radi se o nutarnjoj analizi, (kakvo smo
značenje pojedinim pojmovima uopće dali itd…) a ne utemeljenosti jezika u stvarnosti.
Kod ove analize mora se spomenuti pojam Jezične igre, izraza kojeg donosi W. On
kaže: „Nazvat ću i jezik i djelatnost s kojom je on povezan, jezičnom igrom“, kaže naš
filozof. Analogija između govora, na jednoj i igre npr. Šaha (koji je doduše
kompliciraniji), na drugoj strani, očituje upravo to. Govornik operira sa riječima i
rečenicama kao igrač sa figurama, i k tome prema određenim, prethodno utvrđenim
pravilima, koja obojici sudionika u igri načelno moraju biti poznata (ako ih čak nisu niti
eksplicitno svjesni), bez da su svakako pravila jezične igre pristupačna jednom
konačnom, preciznom kodificiranju. Između ostalog već i zato ne, jer se jedna jezična
igra može igrati samo (i tako samo i razumjeti), ako se uzmu u obzir izvan-jezične
okolnosti kao situacija govornika, kontekst itd…
Iz ovih je uvida uočljivo, da W. želi ovdje postaviti jednu zadaću, koja se prvotno čini
poniznom (mjereći je, naime, na zahtjevima koje su raniji filozofi postavljali za jezik) ali
koja ipak na upućuje na jedan Sizifovski posao: kroz jezik osloboditi naše mišljenje od
stalnog zavođenja, zbunjivanja, opsjena, jer smo mi u 'mediju' jezika uhvaćeni i iz
njega nikada potpuno ne možemo izaći.
U tom smislu, donose 'Filozofska istraživanja' još neke temeljne misli: Jezik nije (kako
je to rani W. u Tractatusu objašnjavao) jedan odraz (sličan onom u ogledalu) svijeta.
Jezik ima svoj vlastiti red i ustrojstvo, prenosi ovu na stvarnost i štoviše prisiljava je na
nju. Dakle, sada se radi o Wittgensteinovom uvidu o subjektivnom karakteru jezika.
Ne tek puki preslik stvarnosti. Mi naivno mislimo, da za svaku riječ mora postojati
predmet, koji ova označava. Ako ga ne nađemo, tada tvorimo u sebi jedan duhovni
sadržaj (primjer: pojam Boga). Wittgenstein ovdje govori o jednom Mitu značenja.
Pitanja za razgovor:
Pitanja za razgovor:
Godine 1909. Jaspers je postao doktor medicine. Specijalizirao je pri tome psihijatriju.
Kod prof. W. Windelbanda je habilitirao za profesora psihologije. Već u tom stadiju
kod Jaspersa se javlja potreba da svoje teze oblikuje u sintezu o svijetu i životu.
Upravo je tu negdje i bila prekretnica: da bi, naime, stvorio tu sintezu, Jaspers uviđa
da to nije moguće učiniti s pozicije prirodne znanosti. Iz tog razloga se odlučuje za
filozofiju, kao osnovu u rješavanju tih pitanja. Tako godine 1921. postaje redoviti
profesor Filozofije. Tu katedru su mu oduzeli nacisti. Glavni razlog je bio, dakako,
nepodobnost njegovog naučavanja za nac.-soc. sistem, ali i okolnost da mu je supruga
bila židovka. Ona je ipak preživjela strahote holokausta. Niti u poslijeratnoj Njemačkoj
nije se Jaspers osobito snalazio. Sve je to rezultiralo činjenicom da je 1948. g. na poziv
sveučilišta u Baselu, otišao tamo predavati filozofiju, unatoč mnogo boljoj ponudi u
Heidelbergu. Što je Jaspersa najviše smetalo u uspostavljanju sveučilišta tj.
sveučilišnog kadra 1945. g. Prvotno što su Amerikanci htjeli postići jest tzv.
Sveobuhvatno
Što je bitak? Kako ga mogu obuhvatiti misleći tj. promišljajući? Najprije ga pomišljam
kao predmet. Predmet je jedan određeni bitak. Međutim, on je određen samo u
odnosu na drugo i na mene samog, s kojim ja njemu stojim nasuprot. Upravo i radi te
činjenice (odnosa na drugo i mene samog), ovdje se radi o jednom određenom Bitku.
To međutim nije cjelovitost, sva širina Bitka.
On sam stoji još uvijek u jednom mnogo širem i sveobuhvatnijem bitku. Tako svi
pokušaji razumijevanja Bitka posredstvom određenih kategorija – kao materiju, kao
energiju, kao život, kao duh – ističu upravo jednu vrstu očitujućeg Bitka. To su zapravo
poopćenja. Sam bitak je međutim nepojmljiv. Sav bitak kojeg mogu spoznati
jednostavno nije bitak.
Predmeti koje susrećemo u stvarnosti očituju se zapravo kao u sebi zatvoreni svijet.
On (svijet) obuhvaća nas, ali nas obuhvaća kao jedan zatvoreni svijet. Koliko god
međutim mi taj horizont pokušavali nadići, on sam ide uvijek zajedno s nama – uvijek i
s nekom nužnošću stoji pred nama kao određena granica. Tako nikada ne možemo
postići neku točku, ili još bolje ishodišnu točku, stav od kojeg bi sam Bitak mogli
sagledati kao jednu cjelinu – zatvorenu i dovršenu. Što stoji u pozadini ovakovog
razmišljanja? Prema Jaspersu, u traženju logičkog početka cjelokupne stvarnosti
moramo ići na jedinstvenost, a koja je prije svake mnoštvenosti, raznolikosti. To znači
da u takvom „apsolutnom“ početku moramo i sebe apstrahirati jer naša svijest o
svojoj vlastitosti, a time i o razlici prema drugome, stoji u relaciji subjekt – objekt, a
koja je time nužno pluralizam, a ne monizam. Upravo u pozadini ovog razmišljanja
stoji Plotin, a slično se može pronaći i u indijskim vedama. Sam Plotin je u početku
postavio cjelinu koju je nazvao Jedno, a sve dalje slijedi emanacijom: ideje, duša,
materija. Plotinova je misao upravo izvršila velik utjecaj na Jaspersa: Jaspers sam
pokušava početi od onog „Jednog“, kao totaliteta početka, a kojeg Jaspers formulira
kao Sveobuhvatno (Umgreifende).
oboje. To je upravo sadržaj koji logički treba slijediti prije subjekta i objekta. To
(Apsolutno) možemo izraziti samo metodom negativnog određenja tj. možemo reći
samo ono što ono nije, a ne što jest. Upravo je to metoda jednog Filona, Plotina i
čitave kasnije skolastike. To sveobuhvatno nije dakle niti subjekt, niti objekt, jer u
razdvajanju na subjekt i objekt dolazimo do pojavnosti.
Egzistencija
Pokušaji razumijevanja čovjeka dolaze od strane različitih znanosti. U novije vrijeme
tri su ovakove znanosti prema Jaspersu, a koje su izbile na površinu: Sociologija,
Antropologija i Psihologija. Sve ove znanosti otkrivaju nešto na čovjeku, ali ne čovjeka
samog. One samo vide, prema njemu, samo jedan neznatan, malen dio čovjeka.
Čovjek je nešto uvijek više nego li on to sam o sebi može znati. Čovjek kao mogućnost
svoje spontanosti, okreće se protiv toga da bi bio čisti rezultat spoznajnih moći.
Poznavanje pukih činjenica je nedovoljno. Ono je opravdano i smisleno (to poznavanje
i skupljanje činjenica) tek kroz onoga koji ih ima odnosno tek kroz ono što čovjek s
njom započne.
Filozofija egzistencije čovjeka dovodi do svijesti da je on sam puno više od onoga što
to on uobičajeno spoznaje kao objekt. Štoviše egzistencija ne može biti opisana sa
pojmovima zatvorenog sistema, znanosti, psihologije, sociologije itd… Ali zato može
biti rasvijetljena i to posredstvom vlastitih kategorija. Ove su povrh svega Sloboda,
Komunikacija i Povijesnost…
Sloboda
Egzistencija je jedan bitak koji stoji nasuprot čitavom bitku svijeta, te je s njime po
korijenu drugačija. Ona je mračni temelj našeg jastva, ono najunutrašnje od
unutrašnjeg. Egzistencija je u filozofskom jeziku ono što se u mitološkom (religijskom)
jeziku označava dušom. Ona zapravo i nije bitak nego je u zaletu vlastitih moći. Ona je
neprestano prozivana na izbor, na odluku, i to je ono što ju (egzistenciju) između
ostalog očituje i kao slobodu. Ona se može u svakom trenutku ili očuvati ili izgubiti.
Ona je stoga, zbog toga slobodna. Ona zapravo i ne može biti pomišljena nego
Hrestomatija | 5. SAVREMENA FILOZOFIJA 97
98 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Komunikacija
„Nitko ne može postati sam svet“. „Ne postoji istina, koja bi služila isključivo i samo
meni“. Egzistencija se prema Jaspersu može ostvariti jedino i isključivo u
egzistencijalnoj povezanosti s drugim Samobitkom. Ovakovapovezanost se zove
komunikacija. Ona se ne smije brkati sa razgovorom, diskusijom, duševnim
ophođenjem, socijalnom povezanošću. Ona je čista komunikacija Tubitka. Također i
ljubav nije još komunikacija. Postoji ljubavbez prave komunikacije, ali upravo je ona
takva upitna. Međutim, ljubav je izvor komunikacije. Komunikacija je ljubeća borba,
egzistencijalna „bivajuća otvorenost“ za druge ljude.
Transcendencija
Jaspers se kao filozof bavio i pojmom transcendencije. Daleko od vjerničkoreligioznog
promatranja, on je transcendenciju razmatrao iz pozicije filozofije i pojma
egzistencije. Temelj razumijevanja Jaspersovog pojma transcendencije leži u
sljedećem: sve što čovjek dosegne odnosno postigne, kako u spoznajnom tako i u
djelatnom smislu, ostaje nepotpuno i nedovršeno. Čovjekova je težnja prema uvijek
novom dovršavanju. Tako npr. znanje kao takovo pokazuje se i više nego
ograničavajućim i to u onom pojmovnom smislu. Ako bi smo dakle nešto i intuitivno
dohvatili, ostaje sljedeći veliki problem ispravnog i točnog predočenja, ili još bolje
izricanja, te iste stvarnosti. Isto tako svugdje stupamo na granice odnosno Antinomije.
Svijet naprotiv i sve što je u njemu može biti zahvaćen od jednog zadnjeg i apsolutno
obuhvatljivog (u spoznajnom smislu, dakako). Ovo Jaspers naziva Transcendencija u
pravom smislu. Transcendencija je ono obuhvaćujuće, zapravo, ono obuhvaćajuće
svega obuhvaćujućeg.
zahvatiti samo u simbolima. (Rudolf Otto i sveto…) Ovdje je očito koliko se Jaspers
približava negativnoj teologiji Bogu kao onom potpuno drugom… Osim ovog
protestantskog prisutan je i jedan put mistika.
Pitanja za razgovor:
„Ovo me sve ostavilo bez daha. Nikada do tada nisam imao pojma što to znači
egzistirati. Bio sam u potpunosti kao i drugi, kao oni, koji su na obali šetali. Rekoh kao
i oni: More je zeleno; ova bijela točka gore je galeb, ali nisamosjećao da to postoji, da
je galeb bio jedan egzistirajući galeb; uobičajeno egzistencija se skriva. I sad
odjednom: u jednom bljesku je bio tu; bio je jasan kao sunce: Egzistencija se
odjednom razotkrila. On je izgubio svoj unutarnji izgled jedne apstraktne kategorije:
on je bio sadržaj same te stvari, ovaj je korijen učinjen iz egzistencije.“
smije biti oduzeta, a neće moći biti oduzeta, ako se čovjek u svom biću bori za
slobodu, kao stanje u kojem je on sam svoj gospodar. Sartre uz pojam slobode, nužno
veže i pojam odgovornosti.
Odgovornost znači „svijest o tome da smo neosporni tvorci jednog događaja ili jednog
predmeta“. To bi značilo sljedeće: Ono što ja, kao ja, jesam, jesam na temelju svog
angažmana. To sam izabrao kao slobodno biće. Ili jasnije: drugim me, a i ja sam sebe,
spoznaju tek na temelju te očitosti tj. angažmana odn. I konkretno mog vlastitog
djelovanja. Samim time proizlazi, prema Sartreu da je čovjek ono, što i kako djeluje, tj.
kakvim se očituje u svom djelovanju.
Čovjek je prvotno odgovoran prema sebi i nikome drugom, nikakvom Bogu. (Sartre je
radikalni ateist – u jednom tekstu kaže da se s Bogom razišao u svojoj devetoj godini
života). Osim samom sebi, čovjek je odgovoran i drugima. Opseg i realitet slobode
ovise o čovjekovoj odlučnosti da se ne miri sa postojećim stanjem. Iako se u danom
momentu ne može mnogo učiniti, to još nije stav da se uopće ništa ne čini. Jer ako se
čovjek povlači, onda zapravo negira svoju egzistenciju. U ovom stavu otkriva nam se
pozadina Sartre-ovog političkog djelovanja, a koje je bilo izrazito politički lijevo
motivirano. Sumnjao je u demokraciju kao takovu. Njegova definicija demokracije:
„Čin koji se događa svakih pet-šest godina, a koji se sastoji stavljanjem papirića u
kutiju sa zaokruženi imenom. Ne smatram da tu postoji vladavina naroda“, kaže
Sartre.
Koje bi smo kritičke primjedbe ovdje tj. vezano uz Sartreovu filozofiju mogli istaknuti?
Ponajprije, primjetno je da ovdje naprosto izostaje jedno analitičko-logično tumačenje
i izvođenje teza o egzistenciji i s njom slobode. Ovi izrazi predstavljaju više svojevrsni
autorov nabačaj, doživljaj iste, ili još bolje intuitivno zahvaćanje. Razlog tome leži
upravo od zaziranju prema ono čisto logičko-analitičko-pozitivističkom, budući da nas
je upravo taj put izdao – stvorio je nemilosrdne sisteme i s njima tehniku koja nas
polagano ali sigurno podvrgava sebi, tj. po svoju kontrolu. S tim u vezi, sam Sartre je
sumnjao da pojmove tehnika i napredak možemo staviti na istu razinu tj. izjednačiti,
odnosno da bi tehnika istovremeno donosila i napredak. Ovdje Sartre-u možemo dati i
za pravo u njegovom stavu da tehniku ne možemo poistovjetiti s pojmom napretka.
Pitanja za razgovor:
Kada se tako radi o Tubitku čovjeka (dakle onom konkretnom postojanju čovjeka)
tada je zaključiti, tako Heidegger, da je čitava filozofija pokušavala razumjeti i
obrazložiti bitak čovjeka na način pojavnosti i očitovanja stvari. Ili jednostavnije, način
i pristup koji se u filozofiji koristio za razumijevanje stvari i njihovih biti, koristio se
primjenjivao i u razumijevanju čovjeka, a što je, tako Heidegger, krucijalna pogreška.
Prije daljnjeg izlaganja ovdje napominjemo Heideggerovo oslanjanje na učitelja
Husserla, a koji se opet oslanjao na Maxa Schelera. Scheler uči pak da se bitak čovjeka
ne da razumjeti kao stvar, kao supstancija, kao bivajuće tj. biće13 (Seiendes) nego da
je čovjek samo jednostavno „izvršavanje“ intecionalnih čina. Dakle, tako Scheler, u
osnovi svoje filozofije, čovjeka razumijemo po onom što on čini, izvršava. Kamen
razumijemo po onom što on jest, u njegovoj supstanciji. Međutim, iako oslonjen na
njih, za Heideggera ovi mislioci nisu dovoljno naglasili i razradili upravo ovu razliku
Da bi smo istražili bitak kao takav, prema Heideggeru nam se nudi jedan put, smjer, a
to je bitak čovjeka, od njega samog (Heideggera) nazvan Tubitak. Jer, upravo je čovjek
unutar svega bivstvujućeg (unter allem Seienden) upravo „ono“ koji ovaj bitak, ako i
nejasno, ali ipak razumije. Da bi tako utemeljio jedno učenje o bitku, Heidegger
istražuje temeljne strukture ljudskog bitka, zvanog tubitak. Ova fundamentalna
ontologija, čini temeljni sadržaj Bitka i vremena. Da bi naglasio da se ovo istraživanje
ne može voditi onakovim načinom kao što je to slučaj u istraživanju bitka pojedinih
stvari, Heidegger svoja temeljna određenja tj. nazivlje, ne naziva (kao Aristotel i Kant)
kategorije, već egzistencialije (Existenzialien).
Što je onda na kraju s tim bitkom čovjeka? Ako promatramo čovjeka u svijetu bića,
tada možemo reći, da je bit čovjeka već davno odlučena. A u tom je i jedan od
problema. Naime, čovjek je živo biće koje je iznašlo strojeve, sposoban je graditi,
upotrebljavati itd… On naprosto može usmjeravati stvari ali i događaje u svijetu.
Probušiti tunel ili sagraditi branu za akumulaciono jezero, znači usmjeravati prirodne
događaje. U tom smislu on može uvijek više zahtijevati da se u svijetu sve logički
događa. Danas je sām čovjek iznimno opterećen, pa i spoznajom o tom istom čovjeku.
Paradoks: sve što više znamo, sve se više udaljujemo od jedne jedinstvene, cjelovite,
potpune istine o čovjeku.
Naime, za sva područja postoje pojedini stručnjaci a koji imaju priliku i pravo donositi
važne i općeprihvatljive spoznaje: od diplomiranih psihologa do diplomiranih
sociologa, biologa, ekonomista? A znamo li što je uistinu čovjek? Za svaku tvrdnju
imamo protutvrdnju. Primjer: čovjek: animal rationale! Međutim, pitanje što je s
onima koji ne posjeduju uopće razum, o njima se mora u potpunosti skrbiti – teško
retardirani itd.. Dakle, ova tvrdnja stoji, ali ne baš u onom krajnjem i potpunom
smislu. I sad, pitanje svih pitanja, kojim se Heidegger bavi, glasi: Može li se, stoga,
nešto reći o čovjeku u tom smislu da predstavlja ono najkonačnije, najopćenitije i
najtemeljnije. Izričaj, koji neće ovisiti o dostignućima drugih znanosti (npr. biologije).
Može, kaže M. Heidegger! Može, i to da se pita za njegov bitak, a koji je egzistencija.
Stoga, Heidegger upravo, određujući čovjeka, govori o njemu kao Tu-bitku, o
njegovom bivanju, postojanju na jedan vrlo općenit, ali najosnovniji (ali i za mnoge
time složen) način. Ljudski bitak kao Tubitak bio bi ostvarenje ljudske konkretnosti u
vremenitosti. Ta konkretnost je, dakako, u stanovitoj otvorenosti, a što Heidegger
označava s pojmom brige. Većini ljudi, naime, nije nevažno kakvim će postati ili još
bolje u što će se razviti. U tom smislu Heidegger uvodi u svoje razmatranje pojam
brige (Sorge). Briga ne označava kod Heideggera neko afektivno stanje čovjeka, već
više ono što on naziva otvorenost ili još bolje neslućene mogućnosti samoostvarenja.
Utoliko kao bitno određenje ljudskog bitka zvanog tubitak Heidegger donosi izraz
Sein-Können, moći biti. Ovdje se dade vidjeti utjecaj Kierkerggarda u Heideggerovoj
filozofiji posebice zbog uvođenja pojma brige.
Sve ovo zapravo je puno jasnije kada se o tome promišlja negoli kada se izriče.
Heideggerovski izričaji odnosno i same konstrukcije riječi iznimno su teške. On to i
sam priznaje ali i dodaje da on nema drugog načina nego li tim novim filozofskim
jezikom iznijeti ono što misli, promišlja. Jezik-bitak-čovjek pripadaju među temeljnim
elementima Heideggerovske filozofije. Jezik on naziva kućom bitka, a čovjeka
pastirom bitka. Što znači da je jezik kuća bitka.
Tamo gdje se on udomljuje, tamo gdje je pomalo i zaštićen čovjek kao takav, to
mjesto označavamo kućom. Upravo je to slučaj i s bitkom, naime, onim što jest. Tamo
gdje se ono udomljuje gdje biva više ono „jest“, to je za njega jezik. Čovjek je pastir
bitka: Ne vođa, tjerač, krotitelj, već onaj koji polagano i što je iznimno bitno s brigom
usmjeruje, vodi, njeguje… To znači da je čovjek pastir bitka.
Pitanja za razgovor:
uspjeli sami sebi uspostaviti slobodne političke institucije. U VII., i VI., st.pr.n.e. Grčka
je doživjela snažnu društveno-ekonomsku transformaciju. Važna je povijesna činjenica
da je filozofija nastala najprije u kolonijama, a onda u Atini i dalje. Povoljni društveni i
političko-ekonomski uvjeti u kolonijama potpomogli su i procvatu filozofije. Glavni
grad grčke filozofije je bio ujedno i glasni grad grčke slobode. Osnovna političko-
upravna i specifična institucija za Grke bio je polis, grad-država. Čovjek se kod Grka
podudarao sa građaninom polisa.
tu su vodeće nove struje: sofisti (senzisti) te najveći filozofi zapadnog svijeta: Sokrat,
Platon i Aristotel. Oni dovode filozofiju do vrhunca. Zato se ovo doba i naziva zlatno ili
cvjetno doba grčke filozofije. Filozofija prelazi u središte, u Atinu. 3. Helenističko
razdoblje (III.-I. st.pr.n.e.) spoj grčke kulture s ostalim kulturama. Dolazi do velikog
politeističkog obrata zbog osvajanja Aleksandra Velikog i propasti grčkog polisa. 4.
Rimsko razdoblje (I.-VI.st.n.e. ili tačnije do 529.) ova epoha nije više stvaralačka niti
originalna, živi od onoga šta je već uglavnom dano. Istočnjačka filozofija je pasivna,
zaljubljena je u sebe. Ona sluša prirodu i zato joj je glavni organ UHO. Zapadna
filozofija je metodička, strogo logična, ona misli i domišlja svijet, te ona gleda prirodu
i zato joj je glavni organ OKO.
znači da je lišeno granica, kako vanjskih tako i nutarnjih. On aperion nije smatrao
Bogom u judejskom smislu, on je to nastojao istrgnuti iz religije. Anaksimandrovo
božansko niti umire, niti se rađa! To je odmak od teogonija i tradicionalnih mitoloških
genealogija bogova. Postavlja si pitanje kako i zbog čega iz počela nastaju stvari.
Vjerovatno misli na činjenicu da se svijet sastoji od serije suprotnosti koje teže da
nadvladaju jedna drugu (toplo i hladno, suho i vlažno), a vrijeme smatra suncem koji
ograničava svaku suprotnost. Anaksimen – također je iz Mileta, učenik je
Anaksimandrov. Pripisuje mu se spis O prirodi, u jonskoj prozi. Za njega je prapočelo
zrak, uzduh, neograničena zračna supstancija, obuhvaća cijeli svijet te je osnova svega
života, kao u našem tijelu duša. On sve podržava i upravlja, kao dah obuhvaća čitav
kosmos (u smislu da nema ograničene oblike kao tijela) i nedjeljiv je. Zrak je zbog
svoje plemenite prirode, uvijek u gibanju.
kartaze, te su mnogi bili upravo vatrom fascinirani. Upravo ćemo njega naglašavati
kao važnog filozofa u odnosu na Parmenida.
25.g. u italske gradove, u južnu Italiju i Siciliju. Najviše je boravio u okolici Eleje. Osim
što je bio filozof bio je i pjesnik rapsodije. Upitno je jeli on osnivač Elejske škole, u
izrazitom smislu jest. Središnja tema je njegova kritika ili osvrt na religiju, u tom smislu
njega možemo označiti s pravom kao prvog filozofa religije, tj. Onog mislioca koji je
pristupio racionalnom propitivanju grčke religije. Prvo se osvrnuo na Homera i
Heziota. Ksenofanova kritika i nauka o jednom bogu – on u filozofiji otvara novi način
mišljenja, raspoznaje osnovnu zabludu iz koje proizviru apsurdnosti povezane s
homerovskim poimanjem bogova, a to su antropomorfizmi ili pridavanje vanjskih
formi bogovima. On kaže kad bi životinje imale ruke i mogle naslikati bogove, da bi ih
naslikali u životinjskom obliku, tako i svaki narod bi bogove slikao na svoju sličnost, po
svom liku. Radikalnom kritikom, Ksenofan udara tradicionalne bogove i njihove izvore:
pjesnike. Kritizira sve antropomorfno bivovanje i poimanje bogova, jer to nije
primjereno biti božjoj. S etičkog gledišta kod Ksenofana napreduje ideja o bogu.
Dotadašnje mitopoetsko shvaćanje ga ne zadovoljava i on religiju kritizira filozofijom.
Jonska kosmologija – kategorije kojima se Ksenofan izražava potjecale su iz filozofije
o prirodi, iz jonske kosmologije, i došao je do toga da je bog kosmos. Aristotel
Ksenofana naziva prvim monistom i tvrdi da on logiku jednoga nikada nije specifirao.
Kod njega je važno da je on do pojma božanstva došao putem negacije i putem
superlativa, a ta dva puta očituje Jonsku kosmologiju. Ksenofanova slika svemira jest
takva da je on statičan, gotov, zaokružen, sam bitak ne može biti samo nešto
neodređeno on mora biti zaokružen. Parmenid – potječe iz Eleje gdje je i razvio svoju
filozofsku školu koja je imala vrlo značajan utjecaj na grčku misao. Ksenofan mu je bio
vjerovatno učitelj. Do naših vremena došao je njegov spis-poema u stihovima O
prirodi, od koje nam je sačuvano dosta ulomaka. Prvi dio poeme razlaže put k istini, a
drugi dio pokazuje put mišljenja, on vodi prividu, vanjskom izgledu pojava. Bitak je
čisto pozitivan i nebitak je čisto negativan, oni si proturječe. Mišljenje i bitak se
podudaraju: misliti i biti je jedno te isto. Ako postoji bitak, nužno je da nema nebitka.
Bitak je nerođen i nepropadljiv, kad bi bio rođen, morao bi potjecati od nekog
nebitka, šta je besmisleno, jer ne-bitka nema; ili bi pak morao potjecati od bitka, šta je
jednako besmisleno, jer bi već tada bio. Bitak nema ni prošlost, a ni budućnost.
Imamo dvije spoznaje, put istine je razumski put, a put zablude je bitno onaj preko
osjetila. Parmenid pravi razliku između osjetne i umske spoznaje. Logička spoznaja ne
može biti varljiva kao osjetna, ona je stalna. Stoga Parmenid govori o prividu, o
stvarnosti koju mi ovdje vidimo da je čitava doksa. Zenon – potječe iz Eleje, bio je
omiljeli učenik i pratilac Parmenidov, podupirao je zdušno njegovu nauku. Pripisuje
mu se spis O prirodi. Elejsku filozofiju je primio i zadržao u tipičnoj formi koju je
kasnija povijest filozofije ocrtala kao dijalektiku. Zenon je pokušao pobiti Parmenidove
protivnike i učiniti ih smiješnima. Po njegovu mišljenju, prihvaćanje mnogostrukosti i
kretanja dovodi do paradoksa. Zato tvrdi: 1. Nemoguće je da jedno tijelo, krećući se,
pređe od jedne tačke do druge. Tu kretanje ne može niti početi jer bi uvijek trebalo
prijeći pola puta od A do B. Prije toga trebalo bi priječi pola od te polovice, i tako u
beskraj. 2. Brzonogi Ahilej ne može stići kornjaču, jer kad dođe na njeno mjesto, ona
će mu već malo odmaći i tako u beskraj. 3. Strelica odapeta iz luka, za koju se čini da
putuje od A do B, miruje u svakoj tački svoga puta, a zbir mirovanja ne može biti
kretanje. U svakom od trenutaka u koje je djeljivo vrijeme leta, strelica zauzima
identičan prostor. Elejska škola zaoštrava problem kretanja i promjene, jednosti i
mnogostrukosti. Zenon je u praksi primijenio indirektni dokaz i logičko načelo
proturječnosti, ali ga nije još formulirao.
božanske su također sile Prijateljstva i Nesloge; daimoni su duše koje su, kao i sve
drugo, sastavljene od elemenata i kozmičkih sila. je Empedoklo je zastupao animizam
da je sve duša i da je sve duhovno. Anaksagora i homeomerije – potječe iz bogate
obitelji s maloazijske obale, došao je u Atinu 461.g. kao četrdesetogodišnjak i bio
Periklov savjetnik i prijatelj. Proboravio je ondje tridesetak godina i vjerovatno je
njegova zasluga što je filozofija došla u taj grad koji je otada postao glavni grad te
antičke znanosti. Anaksagora je bio trijezni, strogi i dosljedni mislilac, pravi učenjak,
kojem je nebo domovina, a promatranje zvijezda životna zadaća. Optužen je zbog
bezboštva, jer je tvrdio da Sunce nije bog, nego užarena kamena gomila pa je time
uvrijedio javnu religiju. On zastupa Parmenidovu tvrdnju o nemogućnosti nebitka pa
stoga rađanje i umiranje jesu realni događaji. Nijedna stvar ne postaje niti propada,
nego se samo miješa i razlučuje od onih čestica što postoje. Počelo su sjemenke ili
elementi iz kojih sve proizlazi, moraju biti bezbrojni kao i količina stvari; sjemenke
imaju oblike, boje i okus svih vrsta. One su izvorno kvalitativno, mišljeno na elejski
način, ne samo nerođeno nego i nepromjenjivo. Svaka sjemenka se može dijeliti i
dijelovi će biti uvijek iste kvalitete. Upravo zbog ovakve oznake Aristotel ih je kasnije
nazvao homeomerije. Iz početka su te homeomerije sačinjavale jednu izmišljenu masu
u kojoj se ništa nije razlikovalo. Postupno je inteligencija preuzela kretanje koje je iz
kaotičnog kretanja prevela u redovito kretanje iz kojeg nastaju sve stvari. Pojedine i
sve stvari su uredne mješavine u kojima su sve sjemenke svih stvari. Sve je u svemu i u
svakoj stvari je dio svake stvari. Ništa se ne dijeli niti oblikuje bez inteligencije tj. uma.
Atomisti su poznati u povijesti kao grupa koja tumače svijet kao „slučaj“, a to ne znači
da mu nema uzroka nego oni ne naznačuju inteligentni i finalni uzrok. Svijet je nastao
susretom atoma nakon čega slijedi inteligencija.
Spoznaja – potječe iz isparavanja atoma koji se oslobađaju iz stvari i dolaze u kontakt
sa osjetilima. Središnja tema ove etike „duša kao boravište naše sudbine“. U duši je
korijen naše sreće ili nesreće . Kreposnom čovjeku otvorena je sva zemlja.
Demokrit – Njegova teorija o atomima važan je korak prema modernim
prirodoslovnim znanostima. Njegova teorija je ontološka, a ne prirodoslovna. Smatrao
je da se atomi ne mogu promatrati nego da se samo mogu otkriti razumom. Ne govori
o empirijskim činjenicama. Atom se dijeli na neutrone, protone, i elektrone prema
modernoj znanosti.
PITANJE: 11. Sofisti kao novi filozofski pokret u Atini – porijeklo, narav i svrha
sofističkog učenja; Protagora – učenje; Gorgija – učenje?
ODGOVOR:
Porijeklo, narav i svrha sofističkog pokreta – Sofist je bio mudrac. Iz
početaka je takav naziv bio pozitivan, a kasnije dobiva pogrdno
značenje. Sofisti čine duhovnu revoluciju pomičući filozofsku misao od prirode i
kosmosa prema čovjeku i svemu onome što spada na čovjeka kao člana društva zato s
njima započinje humanističko tj. antropološko razdoblje. Dominantne teme su etika,
politika, retorika, religija, umjetnost, jezik, stoga možemo reći da sa sofistima počinje
humanističko razdoblje antičke filozofije. Taj radikalni pomak se različito tumači, s
jedne strane, filozofija o prirodi je bila iscrpljena do kraja svojih mogućnosti,
kosmološka misao je došla do svoje granice. Sofisti su imali veliki utjecaj na mlade te
su im govorili da se ne zadovoljavaju tradicionalnim vrijednostima prijašnjih
generacija te im predlažu nove. Uz traženje znanja usmjerili su se i na traženje
učenika. Njima dugujemo zapadnu ideju odgoja. Za svoje poučavanje su uzimali
novac, prvi kome su sofisti naplatili svoje znanje su bili političari, no oni su od znanja
učili zanat stoga su morali zahtijevati novčanu naknadu da bi živjeli, putovali i širili se.
Prigovarali su im da su lutalice te da nisu vezani uz svoj grad.
unutrašnji glas koji proizlazi iz Boga. Sokratova dijalektička metoda i njezina svrha –
Povezana je sa njegovim otkrićem čovjekove biti, s dušom. On suprotstavlja iskrenost
kako u moralnom tako u intelektualnom smislu pa ga optužuju da kvari mladež. Sokrat
se pred svojim sugovornicima postavljao kao onaj koji ne zna hoće li mnogo toga
naučiti. Svrha filozofije je rađanje istine. Bit koju je htio pokazati je to da je ljudsko
znanje krhko. Pokrenuo je proces koji je doveo do otkrića logike (pojmovne filozofije) i
značajno tome doprinio, ali ju nije stigao razviti na refleksivan i sistematičan način.
Sokratova ironija – Sokrat ironiju veže uz metodu dovođenja do istine. Ironija je ono
što nazivamo duhovnost potrebna za spoznaju duhovnosti. Ironija = Himba – dikcija,
treba sugovorniku pokazivati na izvanjski način da ga uzimamo ozbiljno, a na nutarnji
način da ga ne smatramo ozbiljno te ga njegovom logikom oboriti sve do
kontradikcije. Sokratova majeutika – Sastojala se u traženju i pitanju. Stepeni su:
Pitanje, opomena i pobijanje – dovodi se sugovornika do toga da prizna svoje
neznanje; Ironija (obrat) – „Eto, vidiš da ne znaš! Ne znam ni ja! Izgleda da smo
obojica slabi na istini.“; Majeutika – rađati, porađati. Učenik kojemu je duša trudna
istinom treba pomoćnika da tu istinu iznese na svjetlo dana; Induktivna metoda – taj
put ide od pojedinačnog do općeg.
dođe do spoznaje najvećega dobra. Idealna država je ona u kojoj vlada krepost,
hrabrost i savršenstvo. Platonova ideja o Državi je bila samo utopija koja se nikada
nije ostvarila. Pravednost se sastoji u tome da svako radi svoj posao u skladu sa svojim
sposobnostima. Ideja države jest ideja pravednosti. Rezultat Platonove filozofije s
obzirom na racionalno mišljenje: Ideja dobra je prvotna ideja, sve je podređeno
idealnom svijetu, nikada se neće moći doći do spoznaje. Najslabija karika Platonove
filozofije: njegov ustroj države koji nije uspio. Njegova država je utopija, ostala je
samo na razini ideja i ideala.
Period razvoja,
Realist.
principe, mora nužno susresti Boga i baviti se teologijom, jer je Bog prvi uzrok.
Teološki problem je da li postoje osjetne i božanske supstancije. Metafizika je najviša
znanost nevezana za materijalne potrebe. Ona je izvorna potreba za znanjem i
istinskom spoznajom, radikalna potreba da se odgovori na „zašto“ i na „posljednje
zašto“. Zato Aristotel kaže da su sve znanosti čovjeku nužnije od nje, ali nijedna nije
bolja.
Prva dva su forma ili bit i materija koji sačinjavaju sve stvari, oni su unutrašnji uzroci, a
ostala dva su nam vanjski uzroci. Poimanje materije kod Aristotela – ona je
nesumnjivo počelo osjetne stvarnosti jer služi kao podloga formi (drvo je podloga
formi namještaja. Ako odbacimo materiju, odbacit ćemo i sve osjetne stvari. Materija
je po sebi neodređena mogućnost i može se aktualizirati i postati nešto određeno
samo ako primi određenje po nekoj formi, ona je neispravna, netačna supstancija. Tek
mješavinom materije s formom čini „supstancijalnost“ ukoliko se ujedinjuje kako
materijalni tako i formalni princip. Materija bez forme ne može i obrnuto, materija je
potencija, a forma je akt. Aristotelovo istraživanje prirode – Istraživanje prirode je
vršio kroz medicinu, zoologiju, fiziologiju. Naglašava goecentrični pristup što znači da
se sva tijela kreću oko zemlje. Psihologija (antropologija) i spoznaja kod Aristotela –
živa bića se razlikuju od neživih po duši, ona je prvi akt fizičkog tijela koje u sebi ima
životnu moć. Imamo različite životne funkcije i stepene, funkcije su: vegetativne
(rađanje, hranjenje, rast), osjetne (osjeti, pet osjetila, motorika) i racionalne
(spoznaja, sloboda). Um postoji prije tijela u koje ulazi izvana, kao nešto božansko i
besmrtan je. On može proizvesti intelektualni pojam samo kad mu prethodi neka
predodžba. Kod Aristotela razlikujemo aktivni i pasivni um. Samo aktivni um posjeduje
supstancijalnu vječnu egzistenciju i jedini je besmrtan, odvojen je i nepomiješani
netrpni akt. Jedni aktivni um smatraju odvojenim, a drugi da je to personalna
potencija duše. Aristotelova etika - Svaki čovjek po svojoj prirodi teži sreći,
blaženstvu. Kreposti mogu biti etičke i dianoetičke. Etičke su vrline volje, to je krepost
praktičnoga ponašanja. Treba se izbjegavati krajnosti i držati se zlatne sredine.
Dianoetičke vrline su znanje i razboritost. Osnove dianoetičke kreposti usmjerene su
na vrhovne principe istine, a to su razboritost i mudrost. Svaki određen pojedinačan
čovjek može ostvariti neko realno dobro. Aristotel se orijentira prosječnu čovjeku.
Aristotelova politika - Zanimljiva je jer pripada jednom kontekstu iz koje izrasta sam
Aristotel, a to je život u polisu. Aristotelova politika i na pogled čovjeka je rasistički
usmjerena. Dobro pojedinca je isto kao i dobro Države (polisa), a ovo je najljepše i
najbožanskije. Aristotel stvara paradigmatički izraz da je čovjek po naravi političko
biće, tj. društveno biće koje živi u organiziranoj zajednici. Po Aristotelu rob je
instrument koji uvjetuje druge instrumente, koji služi za proizvodnju, a pravi rob je
onaj koji se u ratu borio kao Grk protiv barbara. Savršeno društvo, sastavljeno je od
više naselja, je Država-Polis. Aristotel razlikuje tri oblika vlasti: monarhija, aristokracija
i demokracija.
HELENIZAM
19. Društveno političko stanje helenskog svijeta u vrijeme
PITANJE:
Aleksandra Makedonskog te duhovne posljedice njegovog osvajanja
za taj svijet?
Najvažnija politička posljedica Aleksandrovih osvajanja je bio pad
ODGOVOR:
socio-političke važnosti Polisa. Aleksandar kreće u ostvarenje
univerzalne božanske monarhije. Nakon bitke kod Heroneje 338.g. Aleksandar je htio
ujediniti Zapad (Grčku) i Istok (osvajanjem Perzije). Ideja njegove države je da ujedini
različite narode, rase i države i zadaje udarce starom Polisu. Nije ostvario plan zbog
prerane smrti 323.g. tako da je bila razorena osnovna vrijednost klasičnog grčkog
duhovnog života. Polis je izgubio značenje i vitalnost te tako ostao u dalekoj povijesti.
Od građanina u klasičnom smislu grk je postao podložni. Život u novim državama
odvija se neovisno od njegova htijenja. Ono što je Aleksandar sanjao ostvarili su u
drugom obliku rimljani. Polites je postao Kosmopolites, a čovjek je morao tražiti novi
identitet. Građanski odgoj klasičnog svijeta oblikovao je građane, a kultura
Aleksandrova doba napravila je individuume. Kao posljedica odvajanja čovjeka od
HELENIZAM
20. Stoa – Postanak stoičke filozofije; Iznesite ukratko glavne vidove
PITANJE:
stoičke filozofije u pogledu logike, spoznajne teorije, fizike, etike te
antropologije?
Postanak stoičke filozofije – Osnivač stoičke škole je bio Zenon iz
ODGOVOR: Kitiona. Ispočetka je bio učenik cinika Kratesa. Oduševljavao se
Sokratom i Platonovom Akademijom. Došavši do vlastite zrelosti osniva svoju školu,
koja se po sastajalištu u trijemu ukrašenom slikama nazvala stoičkom školom. Učenici
su prozvani stoici. Nijekao je kao i Epikur svaku metafiziku i transcendenciju, a
filozofija je bila vještina življenja. No odbacivao je neke epikurejske ideje: svođenje
svijeta i čovjeka na skup atoma te identifikaciju dobra sa čovjekovom ugodom.
Nasljednici u školi su bili Kleant i Hrizip. Povjesničari dijele stoičku filozofiju u tri
stepena: logiku, fiziku i etiku. Logika - Glavna je zadaća logike pružiti kriterij istine.
Osnova spoznaje je osjet od kojega ostaje utisak u duši rađajući predodžbu. Istinosna
predodžba uključuje potvrdu koja dolazi od logosa koji je u duši. Slobodni smo zauzeti
položaj u odnosu na utiske i predodžbe koji se u nama oblikuju. U predodžbi objekt sili
subjekt na pristanak. Po našem pristanku imamo shvaćanje i to je garancija istine.
Poslije shvaćene predodžbe ostaje njezina slika u memoriji, a ponavljanjem sličnih
percepcija nastaje iskustvo. Stoici dopuštaju da od mentalne predodžbe dođemo do
intelekcije i pojma. Za stoike je biće uvijek samo neko tijelo, a njihova se logika osniva
na Aristotelovoj. Fizika - Stoici su oponašali Heraklitovu nauku da je vatra apsolutno
počelo kosmosa. U realnosti razlikujemo vatru koja pokreće i krutu materiju
oblikovanu vatrom. Vatra vodi kozmički proces prema nekom općem prospektu. Ona
sadrži klice pojedinačnih stvari, a to su osmišljene sjemenke. Vatra je i bog, a njegovu
opstojnost stoici dokazuju iz reda u svijetu: on je tijelo, ali nema ljudski lik. Prema
tome, stoici su pokrenuli naturalistički panteizam (u svemu je prožet aspekt theiona).
Posebnom materijalizacijom vatre je nastao čovjek u kojem odsijeva dvostruki princip:
pasivni (tijelo) i aktivni (duša koja nije besmrtna). Etika - najznačajniji dio stoičke
filozofije. Zadaću života vide u rasuđivanju o sreći i blaženstvu. Živjeti u skladu sa
prirodom, trebamo se pomiriti sami sa sobom i sa stvarima koje se slažu sa biti bića.
Čovjek mora živjeti u skladu sa prirodom, a to znači usaglasiti vlastito biće svojoj
razumskoj naravi. U centru stoičke etike su parametri ugodnosti i boli kao nešto što je
priroda već našla. Dobro je korisno, a zlo je škodljivo. Moralno dobro uvećava logos, a
zlo ga oštećuje. Istinsko dobro je krepost, a zlo je porok. Ravnodušnost, otklon od
dobra i zla i pomak prema ravnodušnosti je tipična oznaka stoičke etike, i po tome se
čovjek mogao zaštititi od zla vremena u kojem su živjeli: pad polisa te nesigurnosti
radi socijalnih potresa. Posljedica je bila što u stoicizmu nema slobode. Ljudski čini
učinjeni prema logosu su moralno savršeni, a protivne su moralne zablude. Svaki
čovjek je strukturalno slobodan i nije rob po prirodi, a time su se slomili Aristotelovi
politički pojmovi. Apatija (lik stoičkog mudraca), prema stoicima strasti treba
uništavati jer su one zablude razuma. Apatija je odsutnost svih strasti koje samo
uznemiruju duh. Sreća je apatija, netrpnost, nepomućenost samodostatnost. Stoik
nije oduševljen životom niti ga posebno voli. Kreposti su usavršenje svake pojedine
naravi. Smatraju da jedna čini jedinstvo i da je osnovna, a ostale su samo različiti
aspekti. Bit kreposti je razboritost, mudrost. Blaženstvo je svrha, a krepost je sredstvo.
Krepost čovjeka vodi ka cilju. Četiri su kardinalne kreposti: razboritost, pravednost,
umjerenost i jakost. Sotici gledaju donose izričaj da niti jedan čovjek nije rob, osim
kada ne koristi razum.
HELENIZAM
nestaje duša, a smrt je lišavanje osjeta. Epikur kaže: „Ne treba se bojati smrti. Naime,
kad je ona tu, nema više nas, a dok smo mi tu, nema još nje!“. Etika - je najvažniji dio
Epikurova naučavanja. Cilj čovjekova života je težiti prema ugodi i postići ju. Ugoda je
svrha etičkog života (hedonizam). Ljudska narav poznaje smo ugodu kao dobro, a bol
kao zlo. Kreposti nam služe da postignemo ugodu. Epikurejci su njegovali prijateljstvo
koje je duhovna ugoda. Osim duhovne ugode Epikur razlikuje dvostruku ugodu: ugoda
u pokretu – hrana, piće; stabilna ugoda – mirna ugoda zbog postojanja ravnoteže
Začetnik skepticizma je bio Piron, no prije njega su još sofisti izrazili nepouzdanje u
mogućnost dostizanja objektivne istine. Piron priznaje čisti skepticizam i smatra
nužnim suspendirati sud zbog nedostatka odlučnih razloga. Osnivač cinizma je bio
Antisten, no Diogen je postao glavni nosilac nauke koji je cinizam doveo do vrhunca.
Skepticizam je bio slabi pokret iz sljedećih razloga: ekstremizam koji se iskazivao u
osporavanju običaja, neravnoteža koja je čovjeka dovodila do životinjske razine i
duhovno siromaštvo koje se sastojalo u odbacivanju znanosti i kulture.
NEOPLATONIZAM
kao neizbježna i nesvojevoljna kazna i kao takvo žalosno iskustvo. Druga vrsta odnosi
se na samu dušu koja je već uzela tijelo pa se mora pretjerano brinuti za njega. Ovaj
drugi grijeh sačinjava veliko zlo duši. Postoji jedno transcendentalno i nematerijalno.
On je umjesto boga shvaćao Jedno. Jedno je uzrok svega, a to jedno naziva dobrim.
Jedno je aktivna samoproduktivnost iz koje sve proizlazi. Postoji za sebe i po sebi: 1.
Hipostaza- stvari isijavanjem (emanacijom) proizlaze iz jednoga; 2. Hipostaza- iz
Jednoga direktno proizlazi Duh, koji je druga stvarnost. Duh se povezivao mudrošću,
on je svijest; 3. Hipostaza- iz Jednog preko Duha isijava duša. S dušom završava serija
hipostaza, bestjelesnog svijeta. Plotin tumači porijeklo fizičkog svijeta time što
pokušava izvesti materiju bez pretpostavke da je ona nešto što se odvijeka
suprotstavlja prvom principu.
PITANJE:
26. Ivan Škot Eriugena i Petar Abelard – izložite naučavanje ova dva
filozofa; objasnite njihov realizam i naučavanje o prirodi?
Ivan Škot Eriugena - Djelo o prirodi (o podjeli prirode – De divisione
ODGOVOR:
nature). Označuje aspekt stvarnosti kao sve što postoji tako da bi
djelo odgovaralo o bitku. Govori o 4 vrste prirode; stvarnosti:
Ono što stvara, a nije stvoreno – to je Bog;
PITANJE:
28. Islamska filozofija srednjeg vijeka – početak islamske religije;
Muhamed i socijalne političke prilike 5. i 6.st.; Kontekst u kojem se
počinje razvijati islamska filozofija; važni smjerovi u islamskoj religiji?
ODGOVOR:
Ta filozofija je relativno nepoznata u odnosu na Zapadnu filozofiju.
Ono što bismo ovdje naznačili jest da Islam nije prošao kroz sito i
rešeto prosvjetiteljstva. Filozofija u tim zemljama ima svoju bitnu dimenziju po
predstavnicima. Veza između Zapadne i Istočne filozofije idu iz 2 smjera: 1. Arapski
brojevi, koji potječu iz indijskog područja. 2. Grčka filozofija je utjecala na njih, ali
nakon što su im djela bila prevedena s Sanskrta. Muhamed - njega je resila osim
pripovijedalačke i politička dimenzija. On je rekao da sluša riječ Božju i takvu je
zapisuje, no Muhamed je uvidio i političko stanje, te počinje s ujedinjavanjem okolnih
plemena. Socijalno-političke prilike bile su takve da ih je bilo vrlo lako osvajati, jer su
ratovi bili s brzim konjicama, relativno ne tako pretjerano velikim vojskama kao
Rimsko Carstvo. Baš zbog te brzine je bilo lako osvajanje. Kultura tog područje od
Gilbartara do Indije bila je raznolika. kasnije u srednjovjekovlju bili posebno isticali
Arapi i Turci u osvajanju. Arapi nisu bili tako brutalni kao Turci. Tu je važna ta razlika u
brutalnosti između arapskog i turskog, načina, turci su bili brutalniji. Islam je usisao
sve te pojedine religije, te u tom smislu sav se istaknuo kao dominantan, no još
jednom arapi su cijenili prirodne znanosti. Na Islamskoj filozofiji imamo 2 elementa
naučavanja: eksoterijski – jest onaj jednostavniji način izlaganja, propisi, odredbe i
zakoni islama, što je danas jednostavno šerijat. Ezoterijski – njega ima više vrsta i
danas ezoterija ima nečeg tajnovitog, nečeg proročanskog, ezoterija u ovom
islamskom elementu ima dublje značenje, izdizanje iznad prava, propisa, zakona.
Ezoterijski je bio za mase. Glavni smjerovi u islamskoj religiji - Šiza – teološki i vjerski
smjer koji ide za tim otkriti dublji smisao božanskih objava. Slično kao u ezoterijskom
smislu. Poanta je bila uspostaviti mir između različitih skupina.
PITANJE: 30. Istaknuti islamski mislioci na istoku – a) Abu Ali Husain ibn
Abdullah Ibn Sina ili Avicena – filozofsko naučavanje; b) Abu Hamid Gazzali –
filozofsko naučavanje?
Avicena - u filozofijskom naučavanju slijedi Al-Farabija. Bitak je
ODGOVOR:
akcident biti, pomalo izazovno, to nas upućuje na svojevrsni
idealizam. Veću snagu ima bit nego li bitak. Bit je slobodna u pogledu ljudske misli.
Ono što je ovdje vrlo filozofijski problematično jest primjer čovjek jer upravo takova
vrlo općenita, fluidna definicija biti i bitka na teoretskoj razini stavlja na pitanje
čovjekovu bit i bitka. Onaj koji već postoji ne može opet postojati upućen na samog
sebe. Bit je upućena na bitak baš u ovoj formi u kojoj jest, ne govorimo na akcident.
Prihvaća Aristotelovu definiciju da je Bog čisti bitak, po njemu stvaranje se zbiva
emanacijom. Djelatni um je prisutan u svim stvarima, pomalo panteistički. Abu Hamid
Gazzali - Abu Hamid Gazzali je napisao djelo Samouništenje filozofije, u kojem je on
htio pokazati suvišnost i nepotrebnost filozofije. Tu se radi o načinu na koje filozofija
postavlja svoje tvrdnje, jer kao što se danas, tako se i u ono vrijeme Božja opstojnost
dokazivala i osporavala, upravo filozofijom. Abu Hamid Gazzali se kasnije prebacuje na
logiku s kojom napada metodom dokazivanja. Vrlo snažno polemizira s kršćanstvom,
tu je važan odnos Islama s Kršćanstvom, sablažnjivost Islama na kršćanstvo, i to je jer
za njih Isus Krist nikako ne može biti Bog, apsolutno neprihvaćanje trojstva. što je
bitno naglasiti jest to da filozofija, ne može dokazati niti Boga i njegovu duhovnost, a
poglavito duhovnost duše. Kaže da se ta duhovnost filozofijski ne može dokazati Abu
Hamid Gazzali govori o spoznavanju srcem, kada on govori o važnosti spoznaje srcem,
tada pretpostavlja čitav niz ljudskog uočavanja, spoznavanja, uzmimo intuiciju, mi
ćemo reći predosjećaj. Intuicija je doživljaj sabranog iskustva, cjeloviti vid nekog
razumskog. Intuicija uključuje i razum i osjećaj, osjećaj nam često pomaže u
definiranju i dešifriranju nekih reakcija.
PITANJE:
31. Istaknuti islamski mislioci na zapadu – a.) Ibn Badža ili Avempace
– filozofsko naučavanje; b.) Abul' Walid Muhammad ibn Ahmad ibn
Muhammad ibn Rušd ili Averroes – život i filozofsko naučavanje?
Avempace - Tumačio je Aristotela uz nedostatke, poglavito na temu o
ODGOVOR:
materiji i formi te prirodnih znanosti. On se bavi čistom mišlju, ne
traži eksperimentalne dokaze nego čisto argumentativne logičke spoznaje. Ono što
sam Avempace podrazumijeva pod djelatnim razumom jest svijest i to na način u kojoj
čovjek ponire u samog sebe. Avempace se osvrnuo na dimenziju djelatnog uma,
problematika je univerzalnost ove kategorije, djelatni um je kod Aristotela bi Duh, ono
čime mi kreiramo. Zato ih je um fascinirao da su mu pridavali besmrtan karakter, no
pripisivao mu se i forma intelligibilis spoznajna forma, a ona je upravo činila svu
problematiku, budući da se taj djelatni um promatrao kao supstancija izvan čovjeka tj.
kao nešto što postoji zasebno u svemu onom što je kao predmet spoznaje. Averroes -
bio je iznimno ugledan mislilac, za njega znamo rođenje 1126.-1198. Ugledan mislilac
helenističkog smjera ali muslimanski filozof. Rođen je u Kordobi (Španjolska). Napisao
je veliko medicinsko djelo Kuliat. Sam je bio sudac u Kordobi, ta svestranost znanja
koštalo ga je progonstva, djela spaljena, a on je prognan. Prevodio je Aristotela na
Arapski, te ga je i komentirao. Za njega je vjera puka materijalnost u smislu vjerovati
da Bog jest, no ona dobiva formativni element tek kada biva na ispravan način
življenja. Sve što postoji da se promatrati na način materije i forme i ne stoji
tumačenje s kojim on materiju izjednačava s onom tvorivim. Kod Averroesa se vidi
loše spajanje fizike i astronomije s tim da se nije držao točnih fizičkih izračuna.
Averroes je imao elemenata iz islamske ezoterijske filozofije, njega je fascinirala
mistika, vjera, o Kur'anu kaže da je ona sama riječ Božja, namijenjena svima
jednostavnim i kompliciranim.
PITANJE:
33. Vrhunac srednjovjekovne filozofije kršćanskih mislioca –
Uređenje školstva u 13.st. i prodor Aristotelizma?
ODGOVOR:
Zasigurno da su i službene državne vlasti (knez i sl.) imali svoje škole,
no pravi kolegij u kojima se proučavalo sveopće ljudsko znanje bili su
u okviru kaptolskih i samostanskih škola. 1200.g. javlja se naziv Unervizitas, a znači
zapravo sveopći na područje visokog školstva. U to vrijeme 1200.g. uvodi se studium
generale imao je 4 fakulteta, to označava jedan klasični studij teologije, koji obuhvaća
i ostale znanstvene discipline, u okviru samostana. Na sveučilište u Parizu mogao je
biti primljen svaki koji je navršio 15 godina. U tom smislu studij na filozofskom
fakultetu trajao je 6 godina, a teologija je trajala 8 godina, s tim da se za teologiju
trebalo najmanje 3 godine studirati filozofiju. Predavati na pariškom učilištu mogao je
onaj koji je na tom učilištu studirao 9 godina. stupnjevi studija bili su baccalaureus,
magister i doctor. Prodor Aristotelizma - Aristotel je bio genijalan mislilac i to na svim
područjima ljudskog znanja, no već u početku osjećala se potreba proučavanja
Aristotela, no s druge strane temeljne postavke Aristotelizma proturječile su s
temeljnim postavkama Biblije, i to kada se radilo o Fizici, pa i kod nepokrenutog
pokretača, to nije bio Bog. 1210. Pariška sinoda zabranjuje za Pariško učilište
Aristotelovu fiziku i metafiziku, no idući dalje već 1215. Događa se popuštanje,
dopušta se Organon (=Logika – znanost o ispravnim oblicima misli), no zabranjuje se i
dalje metafizika i fizika. Vjera nikako ne može biti protulogična, proturječna. 1366.g.
sveta stolica određuje da se nitko ne može baviti teologijom, ako prije toga nije
proučio Aristotela. Okret Aristotelizmu dao je jedan novi zamah teologiji kao znanosti,
štoviše ono što je primjetno jest znatan odmak od Biblije.
izvana, taj put promjene ne može ići u beskraj. 2. Iz prvotnog uzroka – dakle ovdje
valja razlikovati, promjenu i uzrok, jer to su metafizički dvije različite razine,
stvarnosti, promjena je jedna, a uzrok traje sve dok stvar ne bude dovršena. 3. Iz
nužno bića – susrećemo stvari koje mogu biti ili nebiti, sve stvari potječu na takav
način, da je bilo vremena kad ih nije bilo i da ima vremena kada ih neće biti. 4. Iz
gradacije bitka – gradacija bitka znači stupnjevi savršenstva, sve stvari uprisutnjuju
svoje vlastite kvalitete. O kvalitetama mi često govorimo, sva bića imaju djelomično
svoje kvalitete dok su one kod Boga ostvarene na savršen način. 5. Iz svršnog uzroka –
stvari dakle bez razuma da bi nešto postigle treba neko razumsko biće postaviti cilj.
Toma se u svojoj etici bavi pitanjem pojma sreće, cilj jasno ljudskog djelovanja jest
težnja prema sreći, Toma uzima pojam BEATITUDO (=blaženstvo). Čovjek je prema
svojoj naravi određen za sreću, a čovjekova narav se postiže djelovanjem duše u
skladu s razumom. Vrline postoji 3 i to su: VJERA, UFANJE I LJUBAV, koje ostvarujemo
milosnim elementom, dok druge imamo 4 stožerne: RAZBORITOST, UMJERENEST,
PRAVEDNOST (volji se pridaje) I HRABROST (težnji se pridaje). Kreposti označavaju
nutarnji stav čovjeka, Toma se u svojoj etici bavio zakonima, Toma razlikuje vječni
zakon i naravni zakon (Lex naturalis), vječni zakon (Lex aeterna). Lex aeterna jest Božja
mudrost koja upravlja svime i Lex naturalis jest čovjekovo sudjelovanje, sudjelovanje
čovjekovog uma s Božjim zakonom, ali ne u potpunosti. Nema tu nekog klasičnog
odjeljivanja, razdvajanja. Jedan od vidljivih elemenata tog očitovanja, jest
CONSTIENTIA (=Savjest). Idući dalje, jedno od najljepših definicija zakona, i najboljih
izrekao je Toma, on zakon u političkom smislu definira: „Zakon je razumsko određenje
na opće dobro, izdano od onoga koji vodi brigu o zajednici“. Govorio je umska
spoznaja jest, te o konaturalnosti predmeta i ljudske spoznaje – supriroda, sunarav.
Da bi nešto bilo spoznatljivo moralo bi biti iste naravi. Um neku stvarnost ne poznaje.
Um izlazi iz sebe, susreće se spojedinim predmetom i postaje svjestan sebe u odnosu
na sam predmet. Mi neprestano izlazimo iz sebe. Mi se vraćamo u sebe. Mi te stvari
posvješćujemo.