Hrestomatija Uvod U Filozofijupdf

Faik Špago
UVOD U FILOZOFIJU
HRESTOMATIJA
2 Faik Špago Uvod u filozofiju - Hrestomatija
Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 2

SADRŽAJ str.
UVOD U FILOZOFIJU....................................................................................................... 1
1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE ................................................................... 6
1.1. Određenje filozofije........................................................................................... 11
2. ANTIČKA FILOZOFIJA................................................................................................. 16
2.1 Antička filozofija - Tales, Anaksimandar, Anaksimen, Heraklit .......................... 16
2.1.1. Tales............................................................................................................ 16
2.1.2. Anaksimandar............................................................................................. 17
2.1.2. Anaksimen .................................................................................................. 18
2.1.3. Heraklit ....................................................................................................... 19
2.2 Antička filozofija - Pitagora ................................................................................ 20
2.3. Antička filozofija - Parmenid, Zenon, Empedokle, Anaksagora ........................ 22
2.3.1. Parmenid .................................................................................................... 22
2.3.2. Zenon .......................................................................................................... 23
2.3.3. Empedokle .................................................................................................. 24
2.3.4. Anaksagora................................................................................................. 25
2.4. Antička filozofija - Atomisti: Leukip i Demokrit; sofisti, Sokrat......................... 26
2.4.1. Atomisti: Leukip i Demokrit ........................................................................ 26
2.4.2. Sofisti .......................................................................................................... 27
2.5. Antička filozofija - Platon .................................................................................. 31
2.5.1. Tri staleža u državi...................................................................................... 32
2.5.2. Pravična država .......................................................................................... 33
2.6. Antička filozofija - Aristotel ............................................................................... 35
2.6.1. Uređenje države.......................................................................................... 38
2.7. Antička filozofija - Helenistički period............................................................... 39
2.7.1. Epikurejstvo ................................................................................................ 40
2.7.2. Stoicizam..................................................................................................... 40
2.7.3. Skepticizam................................................................................................. 41
2.7.4. Novoplatonizam ......................................................................................... 41
3. SREDNJEVJEKOVNA FILOZOFIJA................................................................................ 43
3.1. Teologija i filozofija ........................................................................................... 43
3.1.1. Gnostici ....................................................................................................... 43
3.1.2. Apologeti .................................................................................................... 44
3.2. Srednjevjekovna filozofija - Skolastička filozofija.............................................. 45
3.2.1. Odnos uma i vjere ....................................................................................... 45
3.2.2. Problem „univerzalija“................................................................................ 46
3.3. Srednjevjekovna filozofija - Toma Akvinski.................................................... 47
4. MODERNA FILOZOFIJA.............................................................................................. 49
4.1. Renesansa i humanističko-političke ideje ......................................................... 49
4.1.1. Renesansa................................................................................................... 49
4.1.2. Humanističko-političke ideje....................................................................... 49
4.2. Filozofija - Nikola Makijavelija i Tomasa Mora.................................................. 50

4.2.1. Nikolo Makijaveli ........................................................................................ 50
4.2.2. Tomas Mor.................................................................................................. 50
4.3. Filozofija - Rene Dekart ..................................................................................... 51
4.3.1. Epistemologija ............................................................................................ 51
4.3.2. Metafizika................................................................................................... 51
4.4. Engleski empiristi: Džon Lok, Džordž Berkli i Dejvid Hjum ................................ 53
4.4.1. Empirizam................................................................................................... 53
4.4.2. Džon Lok ..................................................................................................... 54
4.4.3. Džordž Berkli ............................................................................................... 54
4.4.4. Dejvid Hum ................................................................................................. 55
4.5. Filozofija prosvjetiteljstva i francuski materijalizam ......................................... 56
4.5.1. Historijski kontekst i osnovne ideje............................................................. 56
4.5.2. Materijalizam ............................................................................................. 57
4.5.3. Lametri........................................................................................................ 57
4.6. Filozofija - Imanuel Kant.................................................................................... 58
4.6.1. Epistemologija kao metafizika.................................................................... 58
4.6.2. Etika............................................................................................................ 60
4.6.3. Određenje volje........................................................................................... 60
4.6.4. Kategorički imperativ.................................................................................. 60
4.7. Filozofija - Hegel................................................................................................ 61
4.7.1. Ideja filozofskog sistema ............................................................................ 61
4.7.2. Dijalektika................................................................................................... 61
4.8. Filozofija - Karl Marks........................................................................................ 64
4.8.1. Dijalektički materijalizam ........................................................................... 65
4.8.2. Pojam otuđenja .......................................................................................... 66
4.8.3. Filozofija i revolucija ................................................................................... 66
4.9. Politička filozofija XIX vijeka .............................................................................. 67
4.9.1. Konzervativizam ......................................................................................... 67
4.9.2. Liberalizam ................................................................................................. 68
4.9.3. Socijalizam .................................................................................................. 69
4.10. Filozofija - Maks Štirner................................................................................... 71
4.10.1. Fiks-ideja................................................................................................... 71
4.10.2. Egoizam .................................................................................................... 71
4.10.3. Odbacivanje morala ................................................................................. 72
4.10.4. Pitanje razlike i sličnosti............................................................................ 72
4.10.5. Unija egoista............................................................................................. 72
4.10.6. Kritika države............................................................................................ 73
4.10.7. Pitanje svojine........................................................................................... 73
4.10.8. Značaj ....................................................................................................... 73
4.11. Filozofija - Fridrih Niče .................................................................................... 74
5. SAVREMENA FILOZOFIJA .......................................................................................... 77
5.1. Pozitivizam ........................................................................................................ 77

5.2. Ideja napretka saznanja i progresa društva ...................................................... 78
5.3. Filozofija nauke - Karl Poper i Tomas Kun ......................................................... 79
5.3.1. Karl Poper ................................................................................................... 79
5.3.2. Tomas Kun .................................................................................................. 80
5.4. Savremena filozofija - Pragmatizam: Čarls Pers i Vilijem Džems ...................... 81
5.4.1. Praktično/pragmatično .............................................................................. 81
5.4.2. Filozofija kao nauka.................................................................................... 82
5.4.2. Kritika dekartovske metode istraživanja .................................................... 82
5.4.4. Pragmatičko shvatanje istine ..................................................................... 82
5.5. Savremena filozofija - Anri Bergson .................................................................. 83
5.6 Jezik i njegovo tematiziranje u suvremenoj filozofiji ......................................... 86
5.7. Ludwig Wittgenstein i problem jezika............................................................... 88
5.8. Filozofsko stvaralaštvo Ludwiga Wittgensteina ................................................ 90
5.9. Filozofija egizistencije........................................................................................ 94
5.10. Karl Jaspers (1883-1969)................................................................................. 95
5.11. Francuski egzistencijalizam - Jean-Paul Sartre i njegova filozofija.................. 99
5.12. Martin Heidegger (1889-1976) ..................................................................... 102

1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE

Svaki pristup nekom predmetu, ili nekom problemu, pa tako i stvari filozofije,
pretpostavlja neko prethodno znanje i makar uslovno određenje pojma o kojem će
biti u daljem izlaganju riječ, kao i predmetnog polja na koje se isti odnosi. Međutim
kad se povede razgovor o filozofiji, tu se kao po nekom nepisanom pravilu, od samog
početka počinju nizati nesporazumi i nedoumice. Sve to u najvećoj mjeri vidno je u
raspravama savremenih filozofa; prisutne razlike u sporovima krajnje su korisne i
plodotvorne, ali, u isto vrijeme i kamen spoticanja kada se hoće do kraja jasno
odrediti neko filozofsko stanovište. Tu se prije svega radi o nemogućnosti da se
istovremeno iznesu jednako na vidjelo i tematski i operativni pojmovi, pa se
„ostajanje u sjenci onog što je važno“, često pokazuje kao sudbinsko stanje, kao trajno
stanje stvari.
Ipak, kad je riječ o onom doksografskom, o onom historijskom, o onom što čini splet
elementarnih činjenica, mora se reći da postoji skup određenja koji se nalazi u većini
knjiga ove vrste, skup određenja poznat svima koji se filozofijom bave, pa stoga,
upravo od onog što je manje sporno i problematično i treba započeti izlaganje –
pozivanjem na činjenice koje se nalaze u većini priručnika i studija o početku i
porijeklu filozofije.1
Znamo, i to se uvjek i uvjek2 ističe: riječ filozofija grčkog je porijekla. U osnovi ovog
pojma je riječ sophía koja je u prvo vrijeme označavala svaku umješnost koja počiva
na znanju i poznavanju stvari, ali u isto vrijeme i vještinu izdvajanja pojedinačnog iz
mnoštva. Kasnije, tim izrazom (sophía) biva označavan i svaki dubok uvid u
povezanost stvari kao i u zadatke ljudskog života. Ovo posljednje je osnovni razlog što
mi danas taj pojam prevodimo rječju mudrost. To nije nikakva greška i riječ mudrost
sama po sebi, dobra je riječ, ali, budući da riječ sophía ima sasvim drugačiju historiju, i
veoma dugu, i imajući u vidu da je taj pojam vjekovima u upotrebi, prelazeći iz jedne
epohe u drugu, iz jednog kulturnog kruga u drugi, u njemu su se nataložili razni slojevi
1
Ovde, pored djela klasičnih filozofa, imam u vidu niz uvoda u filozofiju, filozofsku terminologiju, kao i
temeljnu filozofsku problematiku, kao i radove koji na najbolji način promišljaju osnovne filozofske
probleme (G.V.F. Hegel, M. Hajdeger, K. Jaspers, E. Fink, T. Adorno, A. Ancenbaher, i dr.).
2
Neko bi se zapitao zašto, ako je to toliko jasno. Činjenica je da čak i taj nesporni stav nije prošao bez
velikog osporavanja. Bilo je pokušaja da se ospori grčka autohtonost porekla filozofije ukazivanjem na to
kako je Talesov otac (Eksamies) bio Feničanin i da kod Feničana treba tražiti začetke filozofije i filozofskog
mišljenja; drugi su iste tražili kod Haldejaca, Iranaca, Kineza, Indusa, Japanaca. Takve stranputice nije
mimoišao ni jedan od najvećih filozofa XX stoljeća Martin Hajdeger (o tome vidjeti opširno i utemeljeno
izlaganje Mihaila Đurića u njegovoj knjizi O potrebi filozofije, Beograd 2006, posebno, str. 181-193).
značenja, i kad govorimo o stanju u savremenoj filozofiji, sve mijene tog pojma
moramo imati u vidu.
U najstarija vremena mudrost je bila odlika ljudi posebno poštovanih i na dobrom

glasu; do nas je, zahvaljujući Diogenu iz Laerta došla anegdota o tome kako su ribari,
našavši jednom u mrežama zlatni tronožac, nakon duže međusobne rasprave
pretvorene potom u svađu, odlučili (poučeni Apolonovim proročištem u Delfima), da
prekrate spor tako što će tronožac podariti, ne nekom ko je najmoćniji, najbogatiji ili
najsnažniji, već onom ko je najumniji, pa su ga, nakon kratkog vijećanja, podarili
Talesu, složivši se pritom da je on najumniji od svih Grka; nezavisno od toga u kojoj je
mjeri ova priča vjerodostojna, ona nedvosmisleno govori o jednom – o cijenjenju i
uvažavanju znanja3. Samo vrijeme na početku antičkog mišljenja ispunjeno je pričama
o sedmorici mudraca koji, po predanju, bjehu vješti državnici, dobre i pravedne sudije,
vrsni zakonodavci, mislioci, pronalazači, pjesnici, a svima im je bilo zajedničko da su
umjeli dati savjet na pitanja iz praktičnog života. Potpuni spisak „prve“ sedmorice,
teško je ustanoviti, budući da ih je, po svemu sudeći, bilo daleko više; pa ipak, među
svima, najviše se isticahu Tales, Solon, Pitak i Bijant; što se samog broja [7] tiče, on je
dolazio iz magijskih prostora, budući da se tad govorilo kako postoji sedam nebeskih
tjela, sedam osnovnih tonova, sedam svjetskih čuda, sedam vrata na Tebi.
Kod prvih grčkih mislilaca koji su bili okrenuti izučavanju kosmosa i živjeli prije
Sokrata, pa su u kasnijim vremenima dobili naziv predsokratovci, značenje riječi
sophía bilo je ograničeno na teorijsko znanje koje bješe priprema za svaku vještinu
(téchne) i njegovanje vrline (areté).
Učitelj takvog znanja nazivao se sophistês. To je imalo za posljedicu da se stvara sve

vidnija razlika između posjedovanja mudrosti i poučavanja mudrosti - između
mudraca (sophôs), dakle, onog koji zna i učitelja znanja (sophistês), odnosno, onog
koji iz znanja izvodi vrlinu. Mudrac posjeduje znanje; sofist je učitelj znanja, odnosno,
mudrosti. Budući da poučavanje mudrosti još nikako ne znači i posjedovanje prave
mudrosti, nastala teškoća pokušala se razriješiti uvođenjem jednog trećeg člana i taj
posrednik između pravog posjednika mudrosti - mudraca (kakav, po Platonu, može
biti samo bog) i sofiste kao učitelja mudrosti - biće filozof, koji će se već tu, na samom
početku historije filozofije, naći na sudbonosnoj „ničijoj zemlji“4, na tlu između vjere i
nauke.
3
Ali, kad se ovo mjesto bolje promisli nastaje pitanje: čijeg znanja: ljudskog ili božanskog? Jer ribari
„odlučiše da daju tronožac najmudrijem“, ali, i to, tek nakon što im je tako izričito reklo proročište! Da li
su oni u tom času poštovali znanje kao znanje ili su se mnogo više plašili mogućeg gnjeva proročišta, u
slučaju da postupe drugačije?
4
Rasel, B.: Istorija filozofije, Kosmos, Beograd, 1962, str. 13.
Prije no što su se u grčkom jeziku pojavili pojmovi filozof i filozofija, postojao je glagol
filozofirati (philosophéon) i taj se, po svjedočenju potonjih doksografa, po prvi put
javlja kod historičara Herodota (490/480-425. pr.n.e), koji u prvoj knjizi njegove
Historije (I. 30), priča kako se istočnjački vladar Krez, obratio velikom atinskom
mudracu i zakonodavcu Solonu, koji ga je posjetio u Sardu, sljedećim riječima: „Goste
Atinjanine, k nama je došao veliki glas o tvojoj mudrosti i znam da si mnoge zemlje
proputovao filozofirajući (philosophêon, iz ljubavi prema mudrosti) i to samo zbog
posmatranja (theoría)“.
Po mišljenju većine istraživača, koji su se bavili ranom grčkom filozofijom, imenica

filozof (philósophos) po prvi put se javlja kod Heraklita iz Efesa (540-480. pr.n.e) koji je
rekao da, ljudi koji vole mudrost, dakle, filozofi, „moraju biti znalci veoma mnogih
stvari“. Treba znati da Heraklit nije imao u vidu neka nasumična znanja, budući da, u
jednom drugom fragmentu, koji je došao do nas, zahvaljujući već pomenutom
Diogenu iz Laerta, kaže, kako „mnogoznalaštvo ne uči mudrosti“. Riječ je, očigledno, o
znanju posebne vrste, o znanju koje se ističe nad običnim mnjenjima, te je ovaj rani
mislilac, u praskozorje filozofije, stoga i mogao da kaže: „ako poslušate, ne mene nego
logos, mudro je priznati da je sve jedno“. Predanje kazuje da je Heraklit napisao spis O
prirodi i da ga je posvetio boginji Artemidi (Dijani) čiji je hram bio u blizini njegovog
rodnog grada Efesa, na obali Egejskog mora, u Maloj Aziji. O tom djelu nije nam ništa
poznato. Pretpostavlja se da je ono bilo zbirka aforizama usredsređenih oko pojmova
kao što su kosmos, jedinstvo (hén), vatra (pŷr), život i smrt, protivrječje i harmonija, a
prije svega - logos. Dva ključna pojma u Heraklitovom mišljenju jesu: logos i vatra
među kojima on vidi harmoniju protivrječnosti koja vlada nad svim što nastaje, raste i
propada. Riječ i misao kod Heraklita istupaju neposredno, bez spajajućeg jeste. Tako
se fenomeni ne razjašnjavaju pomoću opisivanja i prosuđivanja, već se neposredno
saopštavaju. Same riječi i aforizmi ne objašnjavaju i ne raskrivaju suštinu stvari već je
samo nagovještavaju ili prikrivaju.
Prvi koji je za sebe rekao da je filozof, bio je, navodno, Pitagora sa Samosa (584-500.
pr.n.e) za koga se kaže da je cjelinu svemira nazvao kosmosom zbog reda (táxis) koji je
u njemu. Na pitanje tiranina Leona iz Flijunta, čime se on zapravo bavi, Pitagora je
odgovorio da je on filozof.
On je, piše mnogo stoljeća kasnije Diogen iz Laerta, „život upoređivao sa svečanim
saborom gdje neki dolaze da bi se takmičili za nagradu, a drugi donose robu da bi je
prodali, dok samo najbolji dolaze kao posmatrači“. Ovi najbolji, objašnjavao je,
navodno, Pitagora, bave se zapravo teorijom (theoría); oni nemaju, kao oni prvi,
ropsku dušu, niti su, kao oni drugi, lakomi na slavu i dobit, već „traže istinu“. O samom
Pitagori zna se veoma malo, a i to što znamo, protkano je mnoštvom legendi, i krajnje
je nepouzdano; izvjesno je da je rođen na ostrvu Samosu u Egejskom moru (blizu
Efesa i Mileta) i da se u zrelim godinama preselio u grad Kroton u južnoj Italiji gdje je
osnovao svoju školu koja je njegovala strogi način života, a imala, istovremeno, visoke
moralne i političke ciljeve; ta škola trajala je oko dva stoljeća, sve do vremena Platona.
Sam Pitagora najvjerovatnije nije ništa pisao; ono što mu se pripisuje, po svemu
sudeći, pripada jednom od posljednjih predstavnika njegove škole - Filolaju,
savremeniku Platona. Međutim, već u vrijeme Platona i Aristotela, o Pitagori su se
pričale legende, te je sasvim razumljivo što je njima ispunjen i spis Porfirijevog
učenika, neoplatoničara Jambliha iz Halkide u južnoj Siriji (280-330), spis nastao skoro
osam stoljeća nakon Pitagore - Život Pitagore, a gdje se pojam filozofija i odgovor na
pitanje ko filozofira, izlažu na sljedeći način: „Govore da je Pitagora bio prvi koji je
sebe nazvao filozofom, i ne samo da je uveo novi pojam, već da je i dao njegovo
neophodno objašnjenje. On je tvrdio da je karakter ljudskog života nalik masi ljudi
koja ide na vašar. Jer, slično tome, kao što ljudi svih vrsta koji tuda idu, postupaju
tako, kako im je svojstveno (jedni idu da bi prodali svoje proizvode i za to dobili novac
i zaradu, drugi da bi pokazali svoju fizičku snagu i time zadovoljili svoju taštinu, a
postoje i treći, najslobodniji, oni koji idu radi posmatranja (theoría), da bi razgledali
mjesta i lijepe stvari, kao i da bi ocijenili tačnost riječi i djela koja se mogu vidjeti na
vašarima) – tako i u životu, postoje ljudi raznih vrsta: jedni hrle za novcem i raskoši,
drugi, koje ispunjava žeđ ka vlasti, streme dobiti i slavoljublju, no najbolje je
ponašanje onog čovjeka koje svjedoči o težnji onom što je najplemenitije
(kontemplaciji); takav način života moguće je nazvati filozofskim“.
Zapazićemo da se ovde ističu dva bitna svojstva filozofije: to da je ona (a) teorijska
djelatnost i to da je njen zadatak (b) potraga za istinom. Nakon toga, ostaje nam još
odgovor na pitanje: ko se to bavi i može baviti filozofijom, odnosno: ko filozofira?
Odgovor na to pitanje nalazimo kod Platona (427-347. pr.n.e) i to u njegovom dijalogu
Gozba gdje se kaže da se u potragu za mudrošću ne mogu uputiti ni bogovi, koji su
mudri, pa za tako nešto i nemaju potrebu, ali ni neuki, jer nisu mudri i za mudrošću ne
teže, budući da i ne znaju šta je mudrost, već da filozofirati mogu samo oni koji se
nalaze na sredini između mudrih i neukih. Ako mudrost posjeduje samo bog, ako je on
mudrac (sophós), čovjek može biti samo biće koje takvoj božanskoj mudrosti teži i on
je stoga philó-sophos5.
5
Treba imati u vidu da tek od vremena Platona bavljenje stvarima mudrosti može imati i negativno
značenje, a tako nešto dešava se s pojavom sofista u vrijeme Sokrata. Braneći Sokrata od prigovora
upućenih prvenstveno sofistima, s kojima se decenijama Sokrat uporno i dosljedno sporio, Platon pravi
oštru razliku izmedju mudraca (sophós), filozofa (philósophos) i sofiste (sophístēs). Sofist je onaj koji
vjeruje da posjeduje mudrost (znanje), on takvoj mudrosti podučava i za to prima novac. Ovo posljednje
Platon osuđuje, budući da on, a i većina njegovih savremenika, kao ideal ističu znanje radi samoga
znanja. U njegovo vrijeme ranije pozitivna, neutralna riječ, sofist, počinje da dobija negativno značenje, a
naspram sofiste ističe se filozof koji je, poput Sokrata, u pogledu svega sumnjičav, i pritom skroman, jer
zna da ništa ne zna, ali je u isto vrijeme obuzet ljubavlju prema istini kojoj sve vrijeme teži, znajući da istu
u ovom zemnom životu ne može u potpunosti posjedovati. Stoga, oznaka mudrac (sophós) u strogom
smislu riječi, pripada samo bogovima koji mudrosti ne teže zato što je sve vrijeme posjeduju.
Mudrost kojoj filozofi teže, nije, po mišljenju Platona, neka mudrost usmjerena
tumačenju i razumijevanju svakodnevnog života; to je neka daleko viša mudrost od
one koja se zadovoljavala davanjem savjeta i građenjem dobrih zakona; mudrost
kakvu Platon ima u vidu jeste mudrost o božanskoj ideji koju u njenoj čistoti i krajnjoj
jasnosti može spoznati samo bestjelesna duša; ljudska duša, utamničena u zemnom,
materijalnom tijelu može sagledati samo pojavne oblike ideje kakve prepoznaje u
tijelima oko sebe čije je ideje neposredno gledala u svom ranijem životu.
Platonovo učenje o prirodi mudrosti, u znatnoj mjeri preuzima i njegov učenik

Aristotel (384-322. pr.n.e) koji posebno izdvaja prvu (pravu) filozofiju, i koju on naziva
i sophía, a koja je kasnije dobila naziv metafizika6, pa se tim nazivom potom
obuhvatala sva oblast filozofskog znanja. Takva mudrost je najbožanstvenija već i
stoga što bi je bog uvijek posjedovao radije no sve drugo, a božanska je, prije svega,
zato što se bavi onim što je po svojoj prirodi božansko. Tako shvaćena mudrost viša je
od drugih znanja i stoga se uvijek bira radi nje same; istovremeno, prva filozofija nije
usmjerena na neku određenu oblast znanja, već joj je zadatak istraživanje temelja i
principa bivstvovanja uopšte.
U vrijeme nakon Platona i Aristotela, krajem IV i početkom III stoljeća pr.n.e., na

početku helenističke epohe, filozofi okupljeni oko Zenona sa Krita i Hrizipa iz Tarza,
koji su, zbog svog običaja da se okupljaju na jednom islikanom atinskom trijemu (stoá
poikíle) na Agori, prozvani stoicima, razlikovali su mudrost (sophía), kao saznanje
božanskih i ljudskih stvari, od filozofije u užem značenju te riječi; u ovom užem smislu
filozofija je bila shvaćena kao težnja vrlini, dok su se znanja koja služe postizanju vrline
dijelila na fiziku, logiku i etiku.
Ovo stoičko učenje, u kasnijoj interpretaciji, pod dubokim uticajem platonizma i

aristotelizma, dovelo je do toga da se, u srednjem vijeku, u vrijeme vladavine
skolastike, filozofija dijeli na metafizičku (kojoj pripadaju ontologija i teologija), fiziku
(kojoj pripadaju kosmologija i psihologija) i etiku (kojoj se priključuje politika).
Sve ovo više no jasno pokazuje kako se već u najstarija vremena postepeno počinju
diferencirati filozofske discipline i to pod nazivima kakve imamo i danas. Ovim
disciplinama se, počev od Dekarta, a naročito poslije Kanta, uslijed sve učestalijih
istraživanja uslova i mogućnosti saznanja, kakva su sprovođena u XVII i XVIII stoljeću,
pridružuje gnoseologija kao teorija i kritika saznanja i, konačno, zaslugom učenika
Hristijana Volfa, A.G. Baumgartena, sredinom XVIII stoljeća, kao najmlađa filozofska
disciplina formira se estetika.
6
O ovom pojmu vidjeti opširnije: Uzelac, M.: Metafizika, Viša škola za obrazovanje vaspitača, Vršac 2006.
Moramo imati u vidu, a to će još u više navrata biti naglašeno, filozofija je moguća
isključivo kao cjelina znanja, kao jedinstveno trajno nastojanje da se objasni najveća
zagonetka koju nam zadaje svijet. Stoga nećemo pogriješiti ako kažemo da filozofija
nema ni dijelova ni discipline.
Svo pobrojavanje „filozofskih“ disciplina krajnje je uslovno i služi samo tome da se

lakše sistematiše i izloži velika količina znanja koja je skupljena tokom ljudske
historije. Nije stoga nimalo slučajno što su se iz filozofije vremenom odvajale
discipline koje su joj u početku pripadale kao tematske oblasti, da bi kasnije,
osamostaljene, nastavljale da postoje kao posebne nauke (fizika, matematika,
astronomija, psihologija...).
1.1. Određenje filozofije

Postoji niz različitih pokušaja da se odredi zadatak, smisao i cilj filozofije: helenistički
filozof Epikur svrhu filozofije vidio je u težnji za srećom, dok su njegovi, u mnogo
čemu, oštri protivnici – stoici, smatrali da je filozofija vježbanje u vrlini i težnja za
vrlinom. Nekoliko stoljeća kasnije, osnivač neoplatonizma – Plotin, govorio je kako
filozofija treba da pokaže u čemu je bit svijeta i šta čovjek može da radi. Možemo
ovdje nabrajati i razna druga shvatanja, ali već i ova, dovoljno jasno pokazuju da je
svako od filozofa nastojao da odredi šta je filozofija i čime se to on, kao filozof,
zapravo bavi, a to je činio ne da bi usljed neke „loše savjesti“ htjeo da opravda
razložnost svog posla, već prvenstveno zato što je, vođen iskonskim nagonom za
znanjem, nastojao da odgovori na ono pitanje Kreza upućeno Solonu o tome ko se
može nazvati najsrećnijim na svijetu, ali i na pitanje koje se javljalo pred svima, bez
razlike: šta je to što je u osnovi stvari, vječno i nepromjenljivo? Pri pokušaju da se što
temeljnije odredi bit i duhovni prostor filozofije, nema filozofa koji se time bolje i
temeljnije bavio no što je Platon. Moglo bi se tvrditi čak i to da nema u njegovoj
filozofiji prečeg pitanja na koje on nastoji da da odgovor no što je ovo i sasvim je
razumljivo što već kod Platona nalazimo odgovore na sva postavljena pitanja koja se
tiču svega što je između neba i zemlje, između života i smrti. Upravo na tragu
Platonovog mišljenja, filozofija se može tumačiti kako kao erotologija, tako i kao
tanatologija; već u njegovo doba filozofija se našla u egzistencijalnom središtu
ljudskoga života - na razmeđi ljubavi i smrti. Bez imalo kontradiktornosti Platon je
mogao da kaže kako je filozofija težnja ka umiranju, ali i ljubav ka mudrosti i oba
pomenuta određenja nalazimo u njegovim najslavnijim dijalozima.
Posljednje pomenuto shvatanje filozofije, o tome kako je filozofija ljubav prema

mudrosti, težnja da se dospje do mudrosti, srećemo u Platonovom opisu dijaloga koji
vode Sokrat i Diotima, a gdje se govori o tome kako je Erot začet na dan svetkovine u
čast Afrodite (i zato teži ljepoti); Platon, naime, pozivajući se na svima poznati mit,
priča kako je Erot nastao iz odnosa Penije, siromaštva (neimanja) (te je stoga vezan za

zemlju) i Porosa, mudrosti (i bogatstva), čime je okrenut lijepom i dobrom); zato teži
saznanju, voli mudrost, vrač je, čarobnjak i sofist. Nije ni smrtan, ni besmrtan; nije ni
siromašan ni bogat; na sredini je između mudrosti i bezumnosti. A, kako smo već
vidjeli [nijedan bog nije filozof i ne teži mudrosti, jer je već po prirodi mudar, dok
bezumnici ne teže umnosti (mudrosti) jer su sobom zadovoljni], mudrosti može težiti
samo onaj koji je negdje na sredini, i koji za nešto najljepše smatra upravo mudrost.
Polubog Erot otjelotvoruje ljubav i nagon za lijepim i stoga je on filozof i kao takav
stoji između mudrosti i bezumlja jer mu je takvo naslijeđe koje ima od roditelja:
dosjetljivost oca i zabludnost majke.
S druge strane, filozofija se može razumjeti i kao težnja prema smrti. Ovo određenje
srećemo također kod Platona i to u njegovom dijalogu Fedon u kojem Sokrat pred
smrt kaže svojim učenicima: „Svi oni koji na istinski način njeguju filozofiju ni za čim
drugim ne teže nego da umru i da budu mrtvi“. Filozofija je izraz trajne težnje onom
što je istinito, no, duša, budući da se za našeg života nalazi u vlasti tjela i čula, ne može
dosegnuti istinu. Da bi to mogla, mora se prethodno osloboditi tjela. Filozofiranje je
oslobađanje duše od tijela, zbiranje duše iz njene razbijenosti, njeno zbijanje u čisto
mišljenje. Smrt je odlučno odvajanje duše od tijela. Tako, filozofiranje je
rastjelovljenje duše, vježbanje u umiranju. Zenonu iz Eleje se pripisivalo da je rekao
kako filozofija uči preziru prema smrti7. Platon pretpostavlja da duša nadtrajava smrt.
Druga mogućnost bila bi da se u smrti duša survava u ništa (i ovde opet dolaze u dodir
bivstvujuće i ništa). Razumevanje Platonovog određenja filozofiranja kao težnje prema
smrti pretpostavlja da mi ovu težnju možemo pojmiti samo filozofirajući.
Duša usmjerena smrti, može, po vjerovanju Platona, otići samo onom što na nju liči,
onome što je kao i ona, nevidljivo, božansko i besmrtno, onome što je umno. Zadatak
duše je, da, za čovjekova života, stišava buru strasti, da se svagda predaje umovanju,
jer dok duša posmatra ono istinsko i božansko, ona nastoji da živi iznad svih
svakodnevnih mnjenja, a nakon što umre dolazi onom što joj je srodno -božanskom.
U dijalogu Država Platon kaže kako je filozofija učenje o onom što je vječno i
nepromjenljivo, a to što je uvijek jednako (nepromenljivo), mogu shvatiti samo
filozofi; budući da nastoje da saznaju samo onom što je vječno, što je vječito, filozofi
ne nastoje da istražuju ono što je prolazno, niti se na tome zadržavaju; njih ne
uznemirava nastajanje i propadanje, kao ni sudbina stvari koje su podložne
promjenama. Filozofa vodi istina kao što Telemaha u potrazi za ocem, vodi Atina i zato
je filozof uvijek željan znanja, sudbinski, od samog početka, predodređen da se bori za
7
Velika je vjerovatnoća da se pomenuta misao koju izgovara Sokrat u dijalogu Fedon, u potonjim
vremenima pripisivala Zenonu iz Eleje, kao njenom rodonačelniku, a u znak sećanja na njegovu
neustrašivost pred pogubljenje.
ono što zaista postoji, on se ne može zadovoljiti mnogobrojnim, raznolikim prolaznim

stvarima koje tek neko vrijeme traju i stoga su u odnosu na one nepromjenljive samo
prividne; u vrline filozofa (koji teži pravom i istinitom svijetu) spada ono što je
božansko i uređeno, a ljudi to obično ne shvataju, već filozofiju preziru i često
pogrešno je shvataju upravo zato što se njom ne bave kako treba.
U Aristotelovim bilješkama, koje su do nas došle pod naslovom Metafizika, nalazimo

stav da je filozofija isto što i božansko; ovo shvatanje blisko je onom kakvo je zastupao
njegov učitelj Platon, ali, kako to razumjeti? Nekoliko redova prije ovog, polazeći od
toga da je filozofija sama sebi svrha, Aristotel kaže kako se „s punim pravom može reći
da je njeno [filozofije] posjedovanje više nego ljudsko“. Ovdje se Aristotel očigledno
poziva na riječi Sokrata koji u dijalogu Fedon kazuje kako je duša u životu bježala od
tjela, i ako se iz njega povlačila u sebe samu, i to joj je bio jedini napor (kojem je
težila), to ne znači ništa drugo nego da je valjano njegovala filozofiju. Razumje se, za
Platona njegovanje filozofije, i to valjano njegovanje filozofije ima svoj viši smisao, a
koji se sastoji u tome da se duša pripremi za smrt jer filozofiranje i ne može biti ništa
drugo nego pripremanje za smrt. Tako se pokazuje da je bavljenje filozofijom
djelatnost od najvišeg značaja i da se tako dospijeva do vječnog, odnosno božanskog,
do onog što je sa one strane svake promjenljivosti, do bivstvujućeg kao takvog. Kod
Aristotela nalazimo i stav da je filozofija traženje počela8 i uzroka9, no to njegovo
važno određenje pretpostavlja prethodno izlaganje i razumevanje cjelokupne
Aristotelove filozofije10, te njegovo opširnije tumačenje zasad ostavljamo po strani.
Ovde ćemo se, imajući u vidu funkciju ovog spisa, zadržati na jednom drugom
određenju filozofije, a koje ukazuje kako je filozofija učenje o bivstvujućem ukoliko
ono bivstvuje; Kako razumjeti ovaj Aristotelov stav? Moglo bi se reći da filozofija teži
uvidu u to šta jeste.
Ali, šta jeste? To što jeste, jeste bivstvujuće. Težnja tome da se ima uvid u to što jeste,
vođena je pitanjem: šta je bivstvujuće? Kod Aristotela ovo pitanje srećemo u obliku:
šta je bivstvujuće ukoliko ono bivstvuje? Moglo bi se na ovo pitanje odgovoriti
slijedećim primjerom: jedna kuća može biti svakakva: velika, mala, lijepa, ružna, od
ovakvog ili onakvog materijala, privatna, državna; u svakom slučaju: ona bivstvuje; šta
znači to bivstvuje? Bivstvovanje neke kuće ne spada ni u materijal ni u njene osobine;
samo kazuje da ona jeste. Šta znači to da ona jeste, da je bivajuća, da je neka stvar?
Šta je dakle to jeste (bivstvujuće, bivajuće) što pripada zgradi? Šta je kuća, ukoliko ona
8
Arché, principium; osnova, ishodište, početak: ono što je prvo iz kojeg proizlazi sve ostalo (kao mnoštvo
bivstvujućih).
9
Stoicheíon, Ursache, elementa; ovom rječju označavaju se slova, dakle, počeci svake nauke, osnovna
znanja; osnove onog što se pokazuje (sjenka kazaljke na sunčanom satu)
10
Terminološka razjašnjenja za razumevanje ovog stava vidjeti u već pomenutoj mojoj knjizi: Metafizika,
Vršac 2006.
bivstvuje? Nije lako odgovoriti na ovo pitanje ali, možemo ga preformulisati i pitati:
Šta je bivstvujuće, ukoliko bivstvuje (ukoliko jeste)? Dakle: šta je bivstvujuće?
Bivstvujućim nazivamo sve o čemu možemo ma na koji način reći da jeste. Filozofija
uvijek hoće da odgovori o cjelini sveg bivstvujućeg, hoće da kazuje o tome šta uopšte
jeste. Cjelina bivstvujućeg nalazi svoju granicu na ničemu. Tako pitanje o cjelini svega
što jeste vodi pitanju o onom što nije. Ono što jeste i ono što nije još od najstarijih
vremena, od vremena Parmenida, idu zajedno. Tako se pitanje o bivstvujućem sada
može postaviti i kao pitanje: Šta je to po čemu se bivstvujuće razlikuje od
nebivstvujućeg? Ako pitamo za neko pojedino bivstvujuće, onda ono kao bivstvujuće
ne dolazi u pitanje; to se dešava samo kad pitamo za cjelinu bivstvujućeg11.
Šta bismo mogli da zaključimo? Ništa drugo no da je filozofija težnja tome da se ima
uvid u to šta jeste. Pitanje bi sad moglo da glasi: Šta je, to, šta jeste? ili još preciznije:
Šta jeste, to, šta jeste? Mogli bismo odgovoriti: to je mnoštvo stvari; ali, Platon je
odgovorio drugačije: Šta jeste, jeste to, šta jeste. Kao odgovor na ovo, odlučujuće
pitanje, čini nam se, kao da dobijamo jednu tautologiju. Pitanje je: Šta je to, šta jeste;
odgovor je: šta jeste.
Vidimo da se u pitanju: Šta jeste, to, šta jeste? šta jeste javlja dva puta: prvi put kao
upitni, drugi put kao relativni stav. Ovo šta jeste možemo odrediti kao bivstvujuće
(Seiende), pa, naše pitanje sad glasi: Šta je to bivstvujuće?
Odgovor bi bio: Bivstvujuće jeste to, šta jeste. Naglasak je na tome šta; to šta jeste,
jeste bivstvujuće. Sa ovim odgovorom pala je odluka koja je odredila filozofiju od
Platona do Hegela i Ničea.
Pitamo li, kako bivstvujuće jeste, mi pitamo za postojanje bivstvujućeg, pitamo za

bivstvovanje bivstvujućeg (Sein des Seienden). Bivstvovanje bivstvujućeg počiva u šta
njegovog bivstvovanja (Wassein). U tome šta-bivstvovanju bivstvujućeg (Wassein des
Seienden) ispunjava se bit (ili bivstvo) bivstvovanja (Wesen vom Sein). To šta-nešto-
jeste (Wassein des Seinden), dakle bit onog što jeste, u jeziku kasnije filozofije
nazvano je essentia (njem. Wesen); poznato je da bit uvijek ide sa još jednim drugim
11
Određujući filozofiju kao učenje (nauku) o bivstvujućem kao takvom, Aristotel ukazuje na trojaku
razliku filozofije i ostalih nauka:
filozofija od početka ima u vidu bivstvujuće uopšte, bivstvujuće u cjelini; nauke se konstituišu s
obzirom na jednu određenu oblast bivstvujućeg (zato se govori o posebnim naukama);
posebne nauke se doduše bave bivstvujućim, ali ne bivstvujućim kao bivstvujućim s obzirom na
njegovo bivstvovanje; zato bit prirode nije predmet prirodne nauke, bit broja nije predmet
matematike (koja se bavi odnosima brojeva, ne pitajući šta oni jesu);
znanje je posjedovanje saznanja nekog stanja stvari iz njegovih počela i uzroka.
pojmom, sa pojmom existentia (njem. Dasein). Moramo nastojati da razlikujemo bit

(essentia, Wassein, Wesen) i postojanje (existentia, Dassein, Dasein).
Platon je bivstvovanje odredio kao bit i kod njega se po prvi put sreće korijen kasnije
razlike između essentia i existentia. Pitanje o bivstvovanju je tema ontologije koju
određuje pitanje o bivstvujućem kao bivstvujućem.
Ovde treba još jednom ponoviti da se (nakon spajanja gornje dvije definicije) filozofija
može odrediti kao: težnja da saznamo počela i uzroke na osnovu kojih bivstvujuće
bivstvuje. Treba imati dvije stvari u vidu:
ukoliko filozofija posmatra bivstvujuće kao takvo, ona se u kasnijem govoru
naziva ontologija;
ukoliko filozofija pita o počelima i uzrocima sveg bivstvujućeg, onda se ona
naziva metafizika.
Aristotel je ova dva pitanja:

učenje o bivstvujućem kao takvom i
saznanje počela i uzroka - vidio kao jedno pitanje.
Mi bismo ih morali razlikovati, i to prije svega, zato, što, u pitanju šta je bivstvujuće,
nije riječ o počelima i uzrocima; ali, možda metafizika njeno pitanje o počelima i
uzrocima postavlja u svjetlu pitanja o bivstvujućem kao bivstvujućem? Možda isto
tako, pitanje šta je bivstvujuće (shvaćeno kao pitanje: po čemu bivstvujuće bivstvuje),
već sadrži pitanje o počelima i uzrocima? Možda je, dakle, ontologija obuhvaćena
metafizikom, a možda je metafizika obuhvaćena ontologijom? Budući da ovo pitanje
otvara pitanje odnosa filozofskih disciplina, i isto tako, samo pitanje mogućnosti
filozofskih disciplina, neka ono ostane zasad otvoreno.

2. ANTIČKA FILOZOFIJA
2.1 Antička filozofija - Tales, Anaksimandar, Anaksimen, Heraklit
2.1.1. Tales
Metafizika: voda kao osnovni element prirode

Primjećujući da u prirodi sve raste uz pomoć vode i
vlažnosti, smatrao je vodu osnovnim načelom, odnosno
elementom prirode. Ne samo da je izvor svega – voda
je uz to i neka vrsta zalihe svih stvari. Zgušnjavanje (led)
i razrjeđivanje (para) vode predstavljaju prve etape u
Tales - Milećanin (grč.: Θαλῆς ῆ
stvaranju svega. Talesa možemo da smatramo prvim
Μιλήσιος; Milet, Mala Azija, 640. materijalistom u metafizici, iako uz izvjesna
ili 624. pr. n.e. – oko 547. pr. ograničenja: 1) nije smatrao da u prirodi postoji samo
n.e.), grčki filozof
predsokratovac, tradicionalno se materija, već da je ona prosto izvor svega, i 2) pošto je
smatra prvim zapadnjačkim za osnovu prirode uzeo vodu, dakle jednu specifičnu
filozofom i ocem znanosti. materiju, ograničio se na ono što je čulima dostupno.
Epistemologija: nekritička zdravorazumska i (rana) naučna analiza Budući da je bio

naučnik i dobar poznavalac prirode, Tales je do svojih filozofskih shvatanja dolazio
posmatranjem prirodnih pojava. Međutim, pošto nije postavljao pitanje o mogućnosti
i metodama saznavanja, njegovi su zaključci zapravo zdravorazumski i (najraniji)
naučni odgovori na pitanja kojima se i mit bavio: pitanje o početku svijeta, o jedinstvu
i razlikama svijeta itd.
Značaj: Bez obzira na epistemološku ograničenost svojih shvatanja, Tales je ipak prvi u
filozofiju unio pitanje početka svih stvari i pokušao na njega da odgovori jednim
specifično filozofskim pristupom: pronalaženjem jedinstva u razlici. Raznovrsnost
svijeta, odnosno onoga što nam je čulno dostupno, Tales je shvatio kao raznovrsnost
manifestacija jedne iste materije – vode.
Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 16

2.1.2. Anaksimandar
Metafizika: bezgranična supstancija (apejron)

kao početak i suština svega Za razliku od Talesa,
Anaksimandar smatra da jedan od četiri
elementa (voda, zemlja, vazduh, vatra) ne može
da bude osnova prirode, jer bi tada morao da
potisne ostale elemente. Zato Anaksimandar
pretpostavlja postojanje jedne drugačije
materije, materije koja je bezgranična, koja sve
Anaksimandar (grč. Αναξίμανδρος; 610. - obuhvata, i koja je vječna – nazvao ju je apejron.
546. pr. n.e.) bio je starogrčki filozof, uz
Talesa i Anaksimena pripadnik miletske
Apejron nije stvoren, već postoji bez početka i
škole. Za njega se vjeruje da je bio uvaženi
bez kraja, i zbog toga je više princip nego
građanin (upravitelj jedne grčke kolonije),
materija; sve što je čulima dostupno, cjelokupna
te da je Grčku upoznao sa sunčanim
raznovrsnost materije, nastala je unutrašnjim
satom. Načinio je prvi zemljovid. Nauk mu
znamo uglavnom neizravno, iz Aristotela,
kretanjem apejrona. Kada stvoreni elementi ili
Simplicija i dr.
stvari prekorače svoju mjeru (kada nastane
neravnoteža među njima), Anaksimandar kaže da se vraćaju natrag u apejron. Na taj
način apejron održava ravnotežu i Anaksimandar to naziva pravdom, dok nepravdom
smatra upravo prekoračenje mjere, odnosno narušavanje ravnoteže elemenata u
prirodi. Isticanje određenog principa, nasuprot određenoj materiji, čini Anaksimandra
više idealistom nego materijalistom.
Epistemologija: kritička zdravorazumska i (rana) naučna analiza, ali obavijena

misticizmom mitova Tražeći, kao i Tales, jedinstvo u razlici, Anaksimandar kritički
pristupa analizi prirode; međutim, za razliku od Talesa, kritički pristup mu omogućava
da kao osnovu prirode shvati određeni neempirijski princip, a ne neku specifičnu
materiju. Sa druge strane, činjenica da je apejron čulima nedostupan i da nije
podložan analizi, čini Anaksimandrove stavove više mističnim, nego filozofskim ili
naučnim. Taj misticizam, također, omogućava sjedinjavanje idealizma i materijalizma
u Anaksimandrovoj filozofiji.
Etika: paralela između prirodnog poretka i društvenog poretka Anaksimandrovo

metafizičko shvatanje o poretku između elemenata, odnosno o neravnoteži i
prekoračivanju mjere kao nepravdi, a održavanju poretka i mjere kao pravdi, može da
se smatra odrazom njegovih etičkih shvatanja. U tom slučaju bi njegov društveni ideal
bio zajednica u kojoj vlada ravnoteža i poredak, a svako narušavanje poretka
predstavljalo bi nepravdu.
Značaj: Prije svega, Anaksimandar ide dalje od Talesa u analizi jedinstva u razlici, jer
primjećuje da jedan element ne može da se smatra osnovom svijeta, već da je
potrebno pronaći jednu vrstu super-materijeili meta-materije iz koje sve nastaje i koja
sve uređuje. Dok je Tales značajan zbog postavljanja pitanja o osnovi (početku,
principu) svega, Anaksimandar je značajan kao prvi pravi metafizičar.
2.1.2. Anaksimen
O Anaksimenu, autoru izgubljene rasprave Περὶ

φύσεως (O prirodi), ostalo je malo podataka.
Možemo ga smatrati praznanstvenikom kosmologom
i astronomom (tačno je, recimo, ustvrdio da je
Mjesečeva svjetlost reflektirana, a zanimao ga je i niz
meteoroloških problema), no u biti on je, načinom
postavljanja pitanja, svakako filozof.
Metafizika: vazduh kao osnovni element prirode

Anaksimen razmišlja kao i Tales: traži početak i osnov
Anaksimen (grč. Άναξιμένης), 585. prirode u određenoj materiji, ali umjesto vode,
pr.n.e. - 525. pr.n.e. bio je starogrčki postavlja vazduh za osnovu. Međutim, Anaksimen u
filozof predsokratovac, pripadnik filozofiju unosi novo pitanje: pitanje odnosa kvaliteta
Miletske škole koja je kao temeljni
i kvantiteta. Tales je govorio o zgušnjavanju i
filozofski problem postavila pitanje
o počelu (pratemelju, prauzroku) razrjeđivanju osnovnog elementa (vode) kao
svijeta. nastajanju svake pojedinačne stvari, dok je
Anaksimen tu ideju dalje razvio i dao joj konkretnu
argumentaciju. Zgušnjavanje i razrjeđivanje tiču se kvantiteta materije, i promjenom
tog kvantiteta nastaje novi kvalitet: razrjeđivanjem nastaje vatra, a zgušnjavanjem
voda, zemlja, kamenje itd. Postoji, međutim, i obrnuto tumačenje Anaksimenove
filozofije: budući da je vazduh sastavni element svake materije, sve je kvalitativno
istog tipa, dok se razlikuje jedino u kvantitetu tog kvaliteta. Oba tumačenja ukazuju da
je Anaksimenova filozofija u odnosu na Talesovu i Anaksimandrovu izrazitije
materijalistička, jer barata jedino odlikama materije.
Epistemologija: nekritička zdravorazumska i izrazitija (rana) naučna analiza Pošto je

razmišljao po Talesovom modelu, Anaksimen čini iste metodološke i epistemološke
greške. Pa ipak, osnovna novina u metafizici – shvatanje odnosa kvaliteta i kvantiteta
– čini njegove analize više naučnim.
Značaj: I ovde se interpretatori razilaze: jedni smatraju da je Anaksimen dostigao

vrhunac miletske filozofije, dok ga drugi smatraju korakom nazad u odnosu na
Anaksimandra. Pitanje odnosa kvaliteta i kvantiteta najveći je njegov doprinos
filozofiji, i predstavlja jedno od najvažnijih pitanja mnogih kasnijih filozofija.

2.1.3. Heraklit
Metafizika: borba suprotnosti kao osnovni
princip Za razliku od Anaksimandra, koji
suprotnosti i razlike (uzajamno preplitanje
elemenata) unutar prirode smatra
narušavanjem ravnoteže, Heraklit pristupa
sasvim obrnuto: za njega svijet i postoji
zahvaljujući borbi suprotnosti. Ta borba
suprotnosti uzrokuje sve promjene, stvara život
Heraklit Efežanin (grč. ῆράκλειτος ῆ ῆφέσιος; i daje smisao svemu; svijet je procesu
535. pr. n.e. - 475. pr. n.e.) je grčki filozof neprekidnog nastajanja i nestajanja. Pa ipak, te
predsokratovac. promjene nisu haotične prirode, već se
Heraklit je život proveo u rodnom Efezu, dešavaju po određenom principu, odnosno
živeći povučeno, razočaran u demokratsko
državno uređenje. Diogen Laertije izvještava
deluju po zakonu koji je Heraklit nazvao logos
da je Heraklit napisao knjigu, no za njim je – (riječ, zakon, um, itd.).
kao i za ostalim predsokratovcima – ostao
sačuvan samo niz fragmenata i tuđihLogos je usklađenost opšte borbe suprotnosti,
svjedočanstava. Misao mu je dijelom ostala
ili drugim riječima: logos čini jedinstvo svih
nejasna, zbog čega ga već i za njegova doba
stvari, dok one postoje uvijek u svojoj razlici i
nazivaju Mračnim (ὶ Σκοτεινός).
uzajamnom sukobu. Usljed postojanja tog
poretka (logosa), svijet ne može da propadne, već stvari jedino prelaze iz jednog
oblika u drugi, trošeći se u borbi i ponovo se razvijajući iz borbe, u drugom obliku. Taj
apstraktni princip borbe Heraklit je predstavio kroz pojam vatre: svijet je „vječno živa
vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi“. Također, vatra je ona koja mijenja
kvalitet stvari – ona proždire i uništava, ali toplota također omogućava razvoj i život.
Heraklit je poznat po izjavi da „sve teče“, odnosno da je promjena suština i poredak
svijeta.
Epistemologija: prvi racionalista, iako zadržava mistički pristup Heraklit je prvi ukazao
na problematičnost zdravorazumskog i čulnog analiziranja prirode. Smatrajući da
postoji određeni poredak svijeta (logos), i da taj poredak nije jednostavno stavljen
pred naša čula (iako je promjene lako uvidjeti), smatrao je da jedino razumom
možemo da dođemo do razumjevanja tog poretka. Na taj način Heraklit predstavlja
prvog racionalistu u filozofiji: čula nisu pouzdano polazište za razumijevanje svijeta,
već je to razum, racionalno promišljanje. Međutim, izražavao se djelimično proročki,
djelimično kroz metafore, zagonetke, stihove itd., usljed čega njegova racionalnost
ostaje obavijena misticizmom.
Etika: aristokratski moral

Shodno epistemološkom stavu, Heraklit je smatrao da adekvatno korišćenje razuma
razlikuje „budne“ od „uspavanih“ ljudi, odnosno one koji shvataju logos od onih koji
samo životare u svijetu. Smatrajući da je razumnih ljudi premalo, prezirao je masu i

njen način života i vrijednosti koje zastupa. U skladu sa tim, podržavao je tiransko
uređenje i protivio se demokratskom. Pa ipak, odbijao je da učestvuje u javnom
(političkom) životu – smatrao je da svi ljudi žive određeni logos, tj. da ih vodi neka
vrsta sudbine koju nije moguće izmeniti. Za mudrog čovjeka shvatanje logosa znači
uviđanje da sve funkcioniše na uređen način, i da se sve po pravilu mijenja; mudrom
čovjeku tada ostaje da živi u skladu sa logosom.
Značaj: Pored toga što je prvi racionalista u filozofiji, Heraklit je značajan i zbog
specifičnog shvatanja jedinstva u razlici. Umjesto da, kao prethodnici, jedinstvo shvati
kao osnovnu materiju koja je sveprisutna i iz koje nastaju razlike, Heraklit samu razliku
shvata kao sastavni dio i suštinu jedinstva. Jedinstvo obezbjeđuje racionalni princip,
logos, odnosno poredak po kojem funkcioniše borba suprotnosti.
Pitanja za razgovor:
1. Šta je zajedničko metafizikama Talesa, Anaksimandra, Anaksimena i

Heraklita?
2. Kakve sličnosti imaju metafizička shvatanja ovih ranih filozofa sa savremenim
naučnim teorijama; kakve su razlike?
3. Na koji način njihove metafizičke teze mogu da se argumentuju; kako mogu
da se kritikuju i opovrgnu?
4. Kakav je odnos njihovih metafizičkih stavova i epistemoloških pristupa; koliko
i kako može da se govori o tome da metafizika određuje epistemologiju,
odnosno da epistemologija određuje metafizičku?
5. Kako bi izgledalo društvo uređeno po Anaksimandrovoj etici; kako po
Heraklitovoj?
6. U kojoj su mjeri etička shvatanja ovih filozofa prisutna u našem društvenom
uređenju?
2.2 Antička filozofija - Pitagora

Metafizika: kosmos uređen brojevima i njihovim uzajamnim odnosom; sve stvari su
brojevi Pitagorejci su bili najveći matematičari svog doba, i sve su pojave u prirodi
objašnjavali preko brojeva i njihovog uzajamnog odnosa. Sve stvari mogu da se izbroje
i da se izraze brojem, a pitagorejci su se naročito bavili numeričkim odlikama muzike.
Muzičku harmoniju, uređenu brojevima, smatrali su odrazom kosmičke harmonije;
dok su miletski filozofi govorili o suprotnostima i sukobu, pitagorejci su preko brojeva
objašnjavali numeričku uređenost suprotnosti i harmonije.
Štaviše, išli su i dalje: za njih sve stvari jesu brojevi. Budući da su sve stvari ograničene,
moguće ih je predstaviti brojevima, jer su brojevi najjasniji i najprecizniji za opisivanje
uređenog i geometrijski definisanog objekta ili stvari. Pravili su osnovnu razliku

između parnih brojeva i neparnih, pri čemu su parni

Grafika 1 shvaćeni kao neograničeni, a neparni kao ograničeni.
Ograničenost neparnog broja predstavljali su kao
konstantnu proporciju između kvadrata koji opisuju
uređene neparne brojeve (grafika 1), dok je nepostojanje
proporcije kod opisanih pravougaonika oko parnih
Neparni brojevi brojeva znak neograničenosti parnih brojeva (grafika 2).
Grafika 2 Također, broj jedan je označavao tačku i jedinstvo; broj
dva dvije tačke, odnosno pravu ili suprotnost i razliku;
broj tri – tri tačke, odnosno površinu ili jedinstvo i razliku;
i broj četiri geometrijsko tijelo, odnosno otjelotvorenje
jedinstva i razlike. Na taj način su pokazivali da je svako
Parni brojevi tijelo samo određena kombinacija brojeva. Kao izraz
Grafika 3 numeričke harmonije kosmosa, pitagorejci su posebno
poštovali tetraktis, figuru koja predstavlja broj 10, kao
zbir jedinice, dvojke, trojke i četvorke (grafika 3).
Konačno, iako su uzeli apstraktni princip (broj) za osnovu
svega, ipak nisu bili idealisti jer su broju pridavali atribute
Tetraktis materije.
Epistemologija: racionalistička i (rana) naučna analiza, misticizam Kao i Heraklit, i

Pitagora je u razumijevanju prirode krenuo od razuma, odnosno racionalnog
promatranja i analiziranja opštih i apstraktnih kategorija (pojmova harmonije, broja,
kvantiteta) i svoje istraživanje zasnovao na matematičkim proračunima, svodeći svoju
filozofiju dobrim djelom na nauku. Međutim, mističnost pitagorejstva se ogleda u
činjenici da je matematičko saznanje na nenaučni način (proglašavanjem,
zamišljanjem, propisivanjem) dovođeno u vezu sa specifičnim religijskim shvatanjem
svijeta.
Etika: religijsko (asketsko) bratstvo i stroga pravila, radi očuvanja čistoće duše
Pitagorejci su živjeli u striktno uređenim zajednicama, sa manjim ili većim političkim
uticajem na život polisa u kojem su se nalazile. Živjeli su asketski, pridržavajući se
strogih pravila koje je Pitagora propisao (smatrali su ga božanskim čovjekom,
posrednikom između besmrtnih bogova i smrtnih ljudi), ali su ujedno pokušavali svoja
pravila da prošire na cio polis, usljed čega su često dolazili u sukob sa ostalim
građanima. Osnova njihove etike je učenje o metempsihozi (selidbi duša nakon smrti
tjela u drugo tijelo). Održavanje čistote duha i asketskog života omogućava ponovno
pojavljivanje duše u tijelu čovjeka, a neumni život dovodi do selidbe duše u tijelo
životinje ili čak biljke. Duša je, dakle, besmrtna. Što se tiče načina življenja, pitagorejci
su smatrali da postoje tri puta:
teorijski (posmatrački) život,
praktični (politički, javni) život, i
golo uživanje.
Samo oni koji teže teorijskom životu, odnosno uviđanju istine i kosmičkog poretka, i
koji žive u skladu sa tim poretkom, mogu da se nadaju da će im se duša nakon smrti
preseliti u drugo ljudsko tijelo.
Značaj: Pored toga što su bili prvi veliki matematičari, pitagorejci su značajni i zbog
toga što su dalje razvili racionalnost nasuprot naivnoj interpretaciji prirode, kakvu su
imali raniji filozofi miletske škole. Također, pitagorejci su prilično uticali na Platona,
naročito idejom o njegovanju ispravnog života i čistoće duše.
1. Kako bi moglo da izgleda pitagorejsko „konstruisanje“ čovjeka putem

brojeva i njihovog međusobnog odnosa?
2. Kakva je veza između numeričkog uređenja kosmosa (metafizike) i strogog
načina života (etike) kod pitagorejaca?
3. Kako Heraklit shvata jedinstvo i razliku, a kako pitagorejci?
4. Objasniti razvoj ideje poretka, odnosno uređenosti svijeta (kosmosa,
prirode) u metafizikama od Talesa do Pitagore.
2.3. Antička filozofija - Parmenid, Zenon, Empedokle, Anaksagora

2.3.1. Parmenid
Metafizika: Isto je misliti i biti; Biće je jedno, vječno i nepromjenjivo. Parmenid polazi
od pitanja da li postoji biće ili nebiće (ništa). Međutim, Parmenid je sasvim svjestan da
se pitanje postavlja i na pitanje odgovara u mišljenju. Mi, međutim, ne možemo da
mislimo nebiće – ono jednostavno nije; da možemo da ga mislimo, ono bi postojalo,
ali tada ne bi bilo nebiće – već biće. Shodno tome, Parmenid izjednačava mišljenje i
biće: isto je misliti i biti. Drugim rječima, postoji jedino ono što može neprotivrječno
(logički) da se misli.
Budući da samo biće postoji, ono mora da bude

I. bez početka i vječno, jer kada bi imalo početak, moralo bi da nastane iz nečeg
drugačijeg, tj. nebića, a iz nebića nastaje jedino nebiće; također, ako ima kraj –
nakon kraja slijedi nebiće, a ono ne može da postoji; dakle, biće je bez početka i
vječno;
II. cijelo (Jedno), jer kada bi imalo dijelove, oni bi bili razdvojeni nekom drugačijom
materijom, odnosno nešto bi bilo između njih, a to bi moralo da bude nebiće –
koje ne postoji; dakle, biće je cijelo i nema dijelove;
III. nepromjenjivo, jer kada bi se biće mijenjalo to bi značilo da nešto novo nastaje,
a novo može da nastane ili iz bića ili iz nebića – i pošto iz nebića nastaje jedino

nebiće (ništa), onda to novo već mora da bude sadržano u biću, tj. Biće već
sadrži sve moguće promjene; dakle, biće je nepromjenjivo;
IV. nepokretno, jer kada bi se kretalo moralo bi da zauzima prethodno prazan
prostor, odnosno nebiće, a nebića nema; dakle, biće je nepokretno; i
V. sferično i (prostorno) ograničeno, jer kada bi imalo drugačiji oblik onda bi ga
bilo na jednom mjestu više, na drugom manje, tj. ne bi bilo jednako stvarno u
svim smjerovima; sa druge strane, prostorna neograničenost znači i
neodređenost, a jedino nebiće ne možemo da odredimo; dakle, biće je sferično
i ograničeno; i
VI. sve što se kreće, mijenja, nastaje, što ima dijelove, itd. odnosno sve što ne
ispunjava prethodne uslove – sve je to protivrječno i zbog toga ne postoji.
Parmenid smatra da većina ljudi misli protivrječnosti: i biće i nebiće (npr. da nešto
postoji i da se kreće – a Parmenid dokazuje kako nešto što postoji ne može da se
kreće), i stoga se ne nalaze na putu istine, već na putu privida. Ko teži istini uvidjeće
da čula varaju i da postoji istina koja je u sebi neprotivrječna, čak iako protivrječi
našem svakodnevnom iskustvu.
Epistemologija: Racionalistička i logička Parmenidova metafizika ukazuje na njegovu

još izraženiju racionalnost od Heraklita ili pitagorejaca: i Heraklit i pitagorejci – koliko
god isticali apstraktni princip nasuprot čulno dostupnom – ipak svoja shvatanja
opravdavaju kroz čulno iskustvo i pokušavaju da objasne svijet koji čulima
doživljavamo. Parmenid, sa druge strane, želi jedino da se bavi istinom, a pošto je
neprotivrječno mišljenje smatrao istinitim – nije ga se ticalo objašnjavanje razlika u
čulnom svijetu, niti sam nastanak čulnog svijeta. On je sve što je protivrječno
jednostavnim potezom odbacio kao lažno, odnosno kao nepostojeće, kao privid.
Izjednačavanje mišljenja i bića postignuto je strogim logičkim zaključivanjem, te je
Parmenid prvi koji je pitanje metode shvatio ozbiljno.
Značaj: Pored isticanja uloge jasne metode, Parmenid je značajan kao „otac“ i
savremenog idealizma i savremenog materijalizma. Izjednačavanje mišljenja i bića
uticalo je na Platona i sve kasnije idealiste, ali Parmenid nije bio idealista: njegovo biće
je prostorno ograničeno, ono je materijalno – iako nam čula o njemu drugačije
govore; sa druge strane, naredni grčki filozofi-materijalisti shvatili su Parmenidovo
učenje o karakteristikama bića kao karakteristike materijalnih čestica.
2.3.2. Zenon
Zenonovi paradoksi: Kao sljedbenik Parmenidove filozofije, Zenon je pokušavao da
odbrani stavove svog učitelja od stalnih kritika drugih filozofa, prije svega
pitagorejaca. Pitagorejci, ističući smisao i značaj brojeva, odnosno mnoštva,
podsmijavali su se Parmenidovom shvatanju Jednog (bića) kao nedjeljivog i
nepokretnog.
Zenon je konstruisao mnoštvo tzv. paradoksa kroz koje je htjeo da pokaže da bi

prihvatanje pitagorejskih teza o djeljivosti prostora i postojanju kretanja bilo
protivrječno i besmisleno. Osnovni model tih paradoksa bio je sljedeći: uzeti za
ozbiljno pitagorejsko shvatanje o djeljivosti prostora i postojanju kretanja, i kroz
izabrani primjer iz svakodnevnog života pokazati da pitagorejska filozofija sa
sopstvenog stanovišta zapada u besmislicu i protivrječnost.
Prvi paradoks: Putovanje. Na primjer: ako putujemo od Sarajeva do Mostara, prvo

moramo da pređemo pola puta, odnosno da stignemo do Konjica. Međutim, da bismo
do Konjica stigli, moramo da pređemo pola puta do nje, tj. moramo da stignemo do
Hadžića. Opet, treba stići i do pola puta do Hadžića, pa do pola puta te polovine i tako
u nedogled. Konačno, potrebno je da pređemo mnoštvo beskrajno malih razdaljina, a
to bi trajalo beskrajno dugo. Dakle, kretanje je nemoguće, jer je svaki prostor djeljiv.
Drugi paradoks: Ahil i kornjača. Ahil pokušava da stigne kornjaču koja ima malu
prednost. Međutim, kada Ahil stigne na mjesto gdje je kornjača na početku bila, ona
je već odmakla par centimetara, te Ahil mora da dostigne tu novu tačku. Tada se,
međutim, kornjača pomjerila još koji milimetar i Ahil će morati stalno da dostiže tačku
koja je sve bliža kornjači, ali samu kornjaču nikada neće stići jer je prostor djeljiv.
Treći paradoks: Strijela. Strela koja leti izgleda kao da se kreće, ali je u svakom
vremenskom trenutku zapravo u jednom mjestu, nepokretna. Zbir svih tih trenutaka
ne može da stvori pokret. Nama se čini da strela leti, ali ona zapravo miruje.
Značaj. Zenon je logičko zaključivanje (težnju ka neprotivrječnosti) razvio u poseban

sistem dokazivanja: dijalektiku. Dijalektika predstavlja konstruisanje dva suprotna
stava (teza i antiteza), a njihova borba – odnosno logička razrada mogućnosti da je
samo jedan od ta dva stava istinit – pokazuje koji je stav održiv. Štaviše, dijalektika
najčešće pokazuje da dva stava nisu dovoljna, tj. da je istina u trećem stavu koji sadrži
momente i teze i antiteze. Kod Zenona je teza da je prostor djeljiv i da kretanje
postoji, antiteza je primjer iz svakodnevnog iskustva koji pokazuje da je teza
protivrječna. Međutim, Zenon pokušava da dokaže nešto treće: teza i antiteza
protivrječe jedna drugoj zato što je istina na trećem mjestu – prostor nije dijeljiv i
kretanje ne postoji, a čulno iskustvo opovrgava samo onu tezu koja se tiče čulnog
svijeta. Na taj način pokušava da pokaže i da pitagorejska kritika Permenidove
filozofije ne može da se zasniva na čulnim (empirijskim) argumentima, jer je
Parmenidova filozofija logički sistem mišljenja, a ne empirijska analiza.
2.3.3. Empedokle
Metafizika: Sile Ljubavi i Mržnje uređuju elemente Empedoklova metafizika
predstavlja pokušaj izmirenja Parmenidove i Heraklitove filozofije. Od Parmenida
preuzima ideju o biću kao nepromjenjivom i vječnom, ali umjesto jednog, Empedokle
govori o četiri osnovna bića prirode: vatri, vazduhu, vodi i zemlji, koja postoje u vidu
mnoštva istovjetnih materijalnih čestica. Svaka od tog mnoštva čestica ovih
elemenata ima karakteristike Parmenidovog bića, ali njihovo kombinovanje stvara
ono što nam je čulno dostupno. Sve promjene koje opažamo postoje na nivou
kombinovanja osnovnih čestica četiri elementa, dok su same čestice, tj. elementi,
nepromjenjivi i vječni.
Stari pojmovi zgušnjavanja i razrjeđivanja, odnosno spajanja i razdvajanja, kod

Empedokla imaju nove nazive: to su sile Ljubavi (Sklada) i Mržnje (Razdora). Te sile
naizmjenično djeluju na osnovne čestice, tako što Ljubav stvara raznovrsne oblike koje
opažamo, sastavljajući čestice raznih elemenata, dok Mržnja teži sastavljanju čestica
istog elementa – što dovodi do rastavljanja i uništavanja stvari. Svijet postoji u vidu
cikličnog smjenjivanja uticaja Ljubavi i Mržnje: kada Ljubav preovlađuje, dolazi do
nastajanja stvari i miješanja elementarnih čestica, ali onda dolazi do nesloge i Mržnja
postepeno razdvaja sve stvoreno i različito, rastavljajući svijet na četiri osnovna
elementa. Nakon toga opet nastupa Ljubav i tako u krug. Tako Empedokle preuzima i
Heraklitovu ideju o vječnoj promjeni.
Epistemologija: kombinacija kritičke zdravorazumske i (rane) naučne analize sa

racionalizmom, ali obavijeno misticizmom mitova Budući da je kombinovao teorije
prethodnih filozofa, Empedokle ponavlja njihove epistemološke pristupe. U njegovoj
filozofiji možemo da nađemo skoro sve prethodne načine razmišljanja: i pokušaj
racionalnog objašnjenja pojava i strukture svijeta, i svođenje na osnovne materijalne
elemente čulima dostupne, i mistične sile koje deluju na osnovne elemente.
Značaj: Empedokle je značajniji po uticaju koji je imao na svoje savremenike, nego po

originalnosti i kreativnosti stavova koje je zastupao. Prije svega, bio je dobar govornik
i lako je privlačio pažnju i divljenje sunarodnika, čime je uticao na prve sofiste u
filozofiji; također, pokušavajući da izmiri neke od najvažnijih filozofija svog vremena,
ponudio je teoriju koja je djelovala prihvatljivije, odnosno manje ekstremno od samih
filozofija koje je kombinovao.
2.3.4. Anaksagora
Metafizika: sitne čestice (homeomerije) uređene dejstvom Uma. Anaksagora, kao i
Empedokle, kombinuje prethodne ideje, i to prije svega filozofije samog Empedokla i
Parmenida. Kao i kod Empedokla, i kod Anaksagore osnovne čestice imaju
karakteristike Parmenidovog bića, ali je Anaksagora smatrao da o jedinstvu i održanju
materije može da se govori jedino ako postoji neki osnovni kvalitet koji je u svim
stvarima prisutan, ma koliko one čulima bile različite. Umjesto o četiri elementa, on
govori o homeomerijama – beskonačno dijeljivim, beskrajno malim i bezbrojnim
česticama. Sve homeomerije sadrže kvalitete svih stvari koje postoje i koje mogu
postojati, i svaka je stvar sačinjena od mnoštva tih čestica. Specifičnost svake stvari
određena je onim kvalitetom koji preovlađuje u homeomerijama koji čine tu stvar. Na

primjer, zlato je sastavljeno od mnoštva različitih homeomerija, ali u većini njih
preovlađuje kvalitet zlata, i usljed toga se ono razlikuje od drugih stvari.
Kao i Empedokle, i Anaksagora mora da pronađe uzrok koji uređuje kombinovanje

osnovnih čestica, i umjesto Ljubavi i Mržnje, on govori o Umu. Um postoji između svih
čestica, sve ih prožima i pokreće. Mnogo izraženije nego logos kod Heraklita,
Anaksagorin Um predstavlja sveprisutnu ideju i princip, sam sebi dovoljan i sam sebi
uzrok.
Epistemologija: kombinacija kritičke zdravorazumske i (rane) naučne analize sa

racionalizmom ali obavijeno misticizmom mitova Anaksagorin pristup saznanju ne
razlikuje se od Empedoklovog, osim po tome što isticanje jednog pokretača-uzroka
(Uma) ukazuje na izvjesni racionalniji pristup – baš kao što je Anaksimandar u odnosu
na Talesa prevladao isticanje određene materije i odlučio se za materijalni princip.
Značaj: Iako princip Uma može da se shvati i kao idejni i kao materijalni, činjenica je
da Anaksagora jeste najviše uticao na kasnije idealiste u filozofiji. Aristotel i Hegel mu
pridaju poseban značaj, a neki elementi njegove filozofije pojaviće se i kod njih.
1. Šta je zajedničko i različito u metafizikama Heraklita, Parmenida, Empedokla

i Anaksagore?
2. Kako može da se argumentuje Parmenidovo shvatanje da je biće sferičnog
oblika, kada to pretpostavlja postojanje nečeg izvan sfere?
3. Koji je značaj principa neprotivrječnosti u Parmenidovoj i Zenonovoj
filozofiji?
4. Kako može da se odgovori na Zenonove paradokse?
5. Kakva je sličnost Empedoklove i Anaksagorine metafizike sa naukom?
2.4. Antička filozofija - Atomisti: Leukip i Demokrit; sofisti, Sokrat
2.4.1. Atomisti: Leukip i Demokrit

Metafizika: pokretni atomi u praznom prostoru. Kao i Empedokle i Anaksagora, i
Leukip i Demokrit pokušavaju da pomire Parmenidovo učenje o jednom biću, sa
promjenama i razlikama (kao kod Heraklita). Međutim, umjesto sila Ljubavi i Mržnje,
odnosno Uma, Leukip i Demokrit svijet objašnjavaju potpuno materijalistički i
mehanicistički. Za njih je svijet izgrađen od sićušnih, nedjeljivih i čulima nevidljivih
materijalnih čestica: atoma. Atomi su istog kvaliteta, imaju odlike Parmenidovog bića,

ali se razlikuju po obliku; kreću se kroz prazan prostor, sudarajući se i formirajući

razne oblike. Ono što nastaje sudaranjem i spajanjem atoma mi opažamo kao objekte
našeg svijeta. Prve stvari koje su stvorene kretanjem atoma su četiri elementa
(vazduh, voda, vatra, zemlja), a nakon toga stvaraju se svi objekti svijeta.
Što se praznog prostora tiče, atomisti su prvi grčki filozofi koji ga prihvataju i direktno
se suprotstavljaju Parmenidovom stavu da praznina, odnosno nebiće, ne može da
postoji. Objašnjavajući svijet materijalistički, atomisti su odbacili i potrebu za
početkom svega, odnosno načelom iz kojeg sve potiče; atomi se uvijek i vječno kreću,
mehaničkim interakcijama nastaje svijet – i nema nikakvog početka, nikakve svrhe
postojanja atoma i svega što iz njihovog kretanja nastaje.
Epistemologija: racionalizam podređen materijalizmu Za razliku od prethodnih

racionalističkih pristupa saznanju, atomisti ne zahtijevaju neki umni princip (logos,
mišljenje, Um) u objašnjavanju svijeta, usljed čega je njihov racionalizam podređen
materijalističkom stanovištu u metafizici.
Značaj
Atomisti su prvi filozofi koji su svijet objašnjavali isključivo materijalistički, a
mehaničko uzajamno djelovanje smatrali jedinim realnim pojavama. Sedamnaesti i
osamnaesti vijek ponovo će otkriti materijalistički mehanicizam, u još radikalnijem
obliku.
2.4.2. Sofisti
Uz mnoštvo filozofa koji svijet interpretiraju na različite načine, uz mnoštvo različitih
metafizika, u Grčkoj je opadalo povjerenje u sposobnosti filozofa da zaista dođu do
izvjesnih i korisnih zaključaka o svijetu. Budući da je u centru istraživanja ranih filozofa
bila priroda, odnosno fizika, ljude je više počelo da interesuje društvo, odnosno
društveni odnosi. Peti vijek pr.n.e. predstavlja period u kojem politički život društva
dospijeva u fokus interesovanja učenih ljudi. Onaj koji razmišlja o svijetu, odnosno
filozofira, mora u prvi plan sada da stavi čovjeka i njegove potrebe, prije svega u
društvenom životu. Da bi znanje o tim stvarima bilo izvjesnije od znanja ranijih
metafizičara, ono mora da bude korisno. Znanje, kao upotrebljivo tj. korisno, postaje
vrlina.
Sofisti (znalci, oni koji posjeduju znanje o nečemu) se pojavljuju kao filozofi nove
vrste: oni se više ne bave metafizikom, budući da smatraju da u toj oblasti ne postoji
pouzdano znanje, već da se ideje razlikuju od osobe do osobe, od naroda do naroda, i
kroz historiju. Baveći se praktičnom upotrebom znanja, sofisti postaju prvi
prosvjetitelji – podučavaju ljude korisnim vještinama (prije svega retoričkim) i na prvo
mjesto stavljaju čovjeka i njegov društveni svijet.

Međutim, pošto je osnova društvenog života u to vreme polis, sofisti prije svega
postaju učitelji u politici, govorništvu i advokaturi. Vrlo brzo se primijetilo da sofisti,
relativizujući mogućnost istine, toliko naglašavaju momenat korisnosti, da su spremni
da o određenoj temi podučavaju iz svih pristupa: npr. u govorništvu podučavaju kako
da se određeni stav dokaže, ali i kako da se opovrgne, tj. više se ne interesuju za
istinitost stava – samo za svrhu koje govorništvo treba da postigne. Sofisti postaju
ključni u podučavanju ljudi koji teže da zauzmu pozicije moći u polisu.
Zbog toga su mnogi kasniji filozofi, a prvi od njih Sokrat – savremenik sofista –
smatrali da sofisti nisu filozofi već prevaranti: oni prodaju znanje, ali ne mogu da kažu
ništa o istini.
Pa ipak, sofisti su posebno značajni zbog toga što je njihov pristup doveo do slabljenja
grčke tradicije i do pojave novih pitanja i smjelosti u kritici, koja do tada nije postojala
usljed oslanjanja na religijsku i političku tradiciju.
Pored toga, najpoznatiji sofisti su bili utemeljivači političke filozofije, posebno se

baveći upravo političkim pitanjima i prvi put dovodeći u pitanje neprikosnovenost
pisanog zakona. Najpoznatiji sofisti bili su Protagora, Gorgija, Prodik, Antifont i Hipija.
2.4.2.1. Protagora
Osnovna Protagorina ideja je da je čovjek mjera svih stvari, tj. da je stvarnost relativna
i da je svaki čovjek drugačije vidi, i stoga ne postoji i nije moguće postići univerzalno
istinito znanje o stvarnosti. Isto važi i za vjerska i politička pitanja: o bogovima svaki
čovjek misli drugačije i nijedan nema dovoljno jak dokaz, a u politici neke norme
postižu svrhu u jednoj situaciji, jednom gradu, dok drugdje ne uspjevaju. Pa ipak,
upravo zato što je u prvom planu postizanje svrhe, Protagora je smatrao da ni za jedan
stav ne možemo da kažemo da je potpuno pogrešan, te da je potrebno da se koliko-
toliko pridržavamo opštevažećih stavova, stalno se trudeći da ih učinimo korisnijim –
ili da ih mijenjamo ako više nisu od koristi.
2.4.2.2. Gorgija
Gorigija je najpoznatiji po svom filozofskom nihilizmu, izraženom u stavu: „Ništa ne
postoji; a ako postoji, ne bih mogao da shvatim; a ako bih shvatio, ne bih bio u stanju
da saopštim drugima.“ Sa druge strane, ostaje nam da djelujemo, i u tom kontekstu
Gorgija razvija retoričke vještine kao vještine ubjeđivanja.
2.4.2.3. Prodik
Sljedeći osnovni sofistički stav o značaju korisnosti, Prodik je smatrao da su sve religije
nastale veličanjem onoga što su ljudi smatrali korisnim. Ljudi su prvo poštovali Sunce,
Mesec, rijeke itd. zbog toga što su ta tjela i druge prirodne pojave bile shvatane kao

donosioci određenih koristi. Nakon toga, ljudi počinju da poštuju pronalazače raznih
korisnih vještina – poljoprivrede, vinogradarstva, obrade metala itd., i njih
predstavljaju kao bogove (Demetra, Dionis, Hefest itd.).
2.4.2.4. Antifont
Prvi formulisao ideju o jednakosti Helena i varvara: i jedni i drugi imaju iste potrebe,
isto ih zadovoljavaju, itd. Štaviše, Antifont razlikuje tzv. prirodni zakon od društvenog
zakona, odnosno ono što po prirodi stvari važi za pravedno i što svi priznajemo i
prihvatamo, i ono što određeno društvo proglašava za normu. Upravo zbog toga što je
društveni zakon relativan i što može lako da pogriješi, moramo da budemo aktivni u
društvenom životu (politici) i da stalno proširujemo uvide i ispravljamo greške.
2.4.2.4. Hipija
Nastavljajući Antifontovu ideju o razlici između prirodnog i društvenog zakona, Hipija
je smatrao da su društveni zakoni tiranski, da tjeraju ljude na ono što po prirodi
nikada ne bi hteli ili činili, i da su za sve ljude važeći jedino oni nepisani, prirodni
zakoni. Ističući da je pridržavanje prirodnih zakona urođeno svima, dokazivao je
Antifontov stav da su i Heleni i varvari jednaki.
2.4.2.5. Sokrat
Epistemologija kao sastavni dio teorije o istini i vrlini i sam sličan sofistima, Sokrat je
bio njihov najveći kritičar. Sa sofistima je u potpunosti delio interesovanje za
svakodnevni život i pitanja etike, ali je odbacivao njihov stav da istina i vrlina, tj. ono
što je dobro, ne može da se odredi unviverzalno. Zato je njegovo osnovno pitanje i
bilo: kako treba živjeti da bi se bilo u skladu sa istinom, odnosno sa onim što je
„dobro“?
Odgovarajući na to pitanje, Sokrat kaže da je istinito znanje dobro ako se primjenjuje

(slično sofistima), i to je onda vrhunska vrlina. Drugim rječima, znanje i vrlina su isto.
Sa druge strane, istinito je ono što može da obuhvati suštinu mnoštva stvari, ono što
prevazilazi relativizam i subjektivizam. Sofisti su bili relativisti jer su smatrali da nema
univerzalnih istina, a subjektivisti su bili u onoj meri u kojoj – kao Protagora – kažu da
je čovjek mjera svih stvari, tj. da ne postoji istina van subjekta, čovjeka. Sokrat se
tome protivio: istinito realno postoji, izvan nas i u samim stvarima, i moramo da ga
spoznamo i uskladimo svoj život sa istinitim.
Da bismo dostigli znanje o opštem, tj. istinitom, potrebno je da kroz raspravu sa

drugima i sa samim sobom razvijamo ideje. Sokrat je rekao: „Znam da ništa ne znam“,
čime je htjeo da kaže da svakim novim saznanjem otkrivamo koliko još stvari treba
saznati, tj. koliko toga zapravo ne znamo. Raspravljanje nam je potrebno da bismo
stalno propitivali svoje znanje, otkrivali njegove granice i prelazili ih. Prelazeći u

raspravi preko konkretnih upotreba nekog pojma, dorađivaćemo, odbacivati ili

stvarati novu definiciju.
Etika: život u skladu sa znanjem; pravedni život kao izraz moralne autonomije Budući
da je znanje istine vrlina, Sokrat je smatrao da je mudar čovjek – onaj koji kroz
raspravu uspjeva da doprije do opštosti, tj. istinitosti – dobar čovjek. Ko zna, odnosno
ko zna šta je istina, neće činiti zlo, jer je zlo jedino proizvod neznanja. Kao i sofisti, i
Sokrat ne smatra da znanje kao takvo može biti vrlina, već ga prije svega vezuje za
život u skladu sa znanjem, odnosno cilj znanja nije u samom znanju, već u vođenju
dobrog i pravednog života.
Taj pravedni život mora da bude manifestacija postignute moralne autonomije

pojedinca: pojedinac mora na prvom mjestu da se vodi idejama dobra, istine i vrline, i
da ne dopusti čulima da ga zavode. Tek kada je čovjekov razum nezavisan od
životinjske prirode, pojedinac može da postigne moralnu nezavisnost. Istine koje je u
sebi prihvatio i spoznao dovešće pojedinca do shvatanja društvenih odnosa i do
pronalaženja sopstvenog mjesta u njima.
Značaj
Sokrat je prvi filozof koji je pitanje saznanja i istine shvatio preko etičkih pojmova
vrline i pravednosti. Iako su sofisti već u potpunosti pomjerili fokus sa metafizike i
počeli da se bave političkim pitanjima, tek je Sokrat pitanje o čovjeku shvatio kao
etičko pitanje. Također, njegova shvatanja imaće presudan uticaj na Platona, jednog
od najvećih filozofa.
1. Koja je osnovna razlika između metafizika Empedokla i Anaksagore, i

atomista?
2. Zašto atomisti moraju da prihvate postojanje praznog prostora?
3. Kakve promjene u filozofiji donose sofisti?
4. Zbog čega sofisti naglašavaju značaj djelovanja, odnosno raspravljanja?
5. Koje su razlike, a koje sličnosti, između sofista i Sokrata?
6. Kako bi moralno autonomni pojedinac mogao da odgovori na optužbu da
krši zakon?
7. Kako bi mogla da se opravda odbrana, a kako optužba?

2.5. Antička filozofija - Platon

Metafizika: sve što opažamo samo je nesavršena kopija vječnih ideja. Platon je od
Sokrata preuzeo ideju o apsolutnim vrijednostima, ali je to učenje razradio u posebnu
teoriju o idejama. Ideja (grčki: eidos – oblik) predstavlja stvarnost: ona je vječna,
ujedno je i uzrok i uzor svim stvarima koje opažamo. Za svaku pojedinačnu stvar, kao i
za svaku grupu stvari – bilo da se radi o predmetima koje svakodnevno koristimo, ili o
pitanjima vrline, etike itd. – postoji određena ideja po čijem uzoru ta stvar u našem
iskustvu postoji. Kao i raniji filozofi, i Platon je morao da objasni odnos između
pretpostavljenog svijeta ideja i svijeta koji čulima opažamo, odnosno da objasni kako
dolazi do raskoraka između onog što je idealno (što odgovara ideji) i onog što je
prolazno (što svakodnevno doživljavamo). Da bi objasnio tu vezu i suštinu teorije o
idejama, Platon se koristio metaforom, odnosno mitom o pećini.
Mit o pećini počinje pretpostavkom da određena zajednica ljudi živi u pećini, uz jedino
svjetlo koje dolazi od vatre koju zapale. Za te ljude, navikle jedino na taj izvor
svjetlosti, sjenke koje se pojavljuju na zidovima pećine predstavljale bi realne objekte,
jer ne bi znali ni za šta drugo. Međutim, ako bi iko od tih ljudi uspjeo da izađe iz
pećine na svjetlo dana – ako bi prije svega makar i pomislio da postoji nešto više od
opažajnog svijeta – prvi kontakt sa svjetlom dana vjerovatno bi ga zaslijepio. Ako bi,
konačno, uspjeo da progleda, postepeno bi počeo da primjećuje da postoji cio jedan
drugačiji svijet od onog na koji je navikao u pećini. Štaviše, ako bi dovoljno dugo
opstao u tom svijetu, počeo bi da gleda i u samo Sunce, koje bi u tom slučaju
predstavljalo najjači izvor svjetlosti.
Suština ovog Platonovog mita o pećini je da većina ljudi provodi život u prolaznim
stvarima, koje su prilično udaljene od njihove suštine. Suština stvari je izražena u
idejama, koje čine poseban svijet, dostupan jedino umu. Sa druge strane, ako čovjek
uspje da odvoji svoje misli od onog što opaža, i ako se posveti tom svijetu ideja,
primjetiće da su sve stvari oko njega samo blijede kopije tih vječnih ideja.
Platon je prvi koji pravi razliku između uma i razuma: razum je aktivnost uma koja je
još uvijek vezana za opažajni svijet, koja počinje i završava u opažajnom svijetu –
poput raznih nauka koje se bave prirodom i ne dovode u pitanje realnost. Zaključci
razuma uopšte ne govore o realnom svijetu (dakle: o svijetu ideja), ali onaj koji barata
jedino razumom nikada i neće primjetiti da ne posjeduje pravo znanje, već samo
sjenku tog znanja. Za razliku od razuma, tek umom dostižemo svijet ideja, idealnih
oblika i uzora svega u čulnom svijetu. Također, kada shvatimo da je samo senka
idealnih vrijednosti i oblika, čulni svijet će nam postati nerealan – to je zaključak do
kojeg nauke ne mogu da stignu.

Filozofija, dakle, za Platona predstavlja najuzvišeniju aktivnost uma: pronalaženje

vječnih ideja. Zato oni koji uspiju da krenu dalje od pukog vidljivog, koji spoznaju
istinu – dakle, filozofi – moraju da se vrate natrag u pećinu i objasne drugim ljudima
pravu realnost svijeta.
Epistemologija: racionalnom dijalektikom do istine, odnosno ideja Budući da se

realnost, tj. svijet ideja, može spoznati jedino umom, Platon kaže da je put saznanja
potrebno preći isključivo u umu. Radi se o čisto pojmovnom saznavanju: ako je svijet
ideja nematerijalan, onda nema potrebe istraživati samu materijalnu stranu svijeta,
već umom dostići suštinu samih ideja.
Metodu kojom dolazimo do pojmovnih saznanja Platon naziva dijalektikom,

nadovezujući se na Sokratova shvatanja. Filozofska dijalektika stvara i rastavlja
pojmove na vrste, uvijek pokušavajući da dođe do strogog razlikovanja sadržaja i
značenja tih pojmova. Idući od konkretnih stvari do opštih pojmova, i obrnuto,
dijalektika omogućava sagledavanje cjeline, tj. apsolutne istine. Iz saznanja cjeline,
možemo da izvedemo saznanje o svakoj pojedinačnoj stvari ili upotrebi pojma.
Etika: ono što je u svijetu ideja Dobro, u svijetu ljudi (čula) jeste Pravda Platon je prvi
filozof koji se pitanjem etike i politike bavio sistematski i posvećeno tokom svog
života. Djelo u kojem je objasnio svoja etička shvatanja nazvao je Država, i raspravu je
posvetio traženju pravičnosti i pravde u individualnom i društvenom životu. Ispitivanje
nastanka i uređenja države služi kao lakši pristup analizi pravičnosti koja mora da
postoji u duši: pretpostavka je bila da je nešto lakše zapaziti kada je u velikom, nego
kada je u malom - pravičnost u duši je u malom, zato se počinje sa analiziranjem
države, kao uvećane duše.
2.5.1. Tri staleža u državi

Država nastaje zato što niko nije sebi dovoljan, već traži još toga. Pretpostavka je da
su ljudi po prirodi određeni da bolje rade neke poslove, te je zbog toga specijalizacija i
podjela rada preduslov razvoja države. Platon razlikuje tri osnovne vrste ljudi
(stanovnika države):
a. „obične ljude“ – zemljoradnike, zanatlije, itd.,
b. čuvare/ratnike, i
c. vladare.
Pored prvobitnih stanovnika države: zanatlija, zemljoradnika itd., potrebni su i oni koji
će državu štititi od neprijatelja i održavati red u njoj. Profesionalni čuvari/ratnici

potrebni su i zbog razloga zbog kojeg je i inače došlo do specijalizacije u državi:

bavljenje jednim poslom omogućava visoku umješnost u njemu. Međutim, ako će
čuvari biti kao psi, oni će više štetiti nego koristiti, zato je potrebno da budu
vaspitavani da budu prijatelji bližnjima, a nemilosrdni prema neprijateljima: to će se
učiniti probranim gimnastičkim i muzičkim obrazovanjem i vaspitanjem.
Mitovi, kao prvobitni oblik vaspitavanja, biće propušteni kroz rešeto, tj. odabrani će
biti samo oni mitovi i one priče koje će pogodovati razvoju čuvara. Biće odstranjene i
one priče koje o bogovima govore kao o ljudima, tj. koje im pripisuju rđava djela,
pretvaranje i laganje. Hrabrost, razboritost, plemenitost, pobožnost itd. su vrline
čuvara.
Ritam i harmonija imaju posebnu ulogu u vaspitavanju, jer prožimaju dušu i uznose je
probranim osjećajima. Gimnastičko vaspitanje služi telu, ali neophodna je harmonija
ta dva vaspitanja. Prenagljivanje u muzici stvoriće mlitavo srce i mlitavog borca, dok
će pretjerivanje u gimnastici stvoriti jakog ali neukog i zvjerskog borca.
Stari treba da vladaju i naređuju, pa je tako i u državi. Pošto je najbolji u svom poslu
onaj koji je za njega i najpogodniji, to će vladar države biti iz redova čuvara. On,
međutim, ne mora da bude star, ali mora da prođe niz provjera sposobnosti i
otpornosti na poroke, da bi zaslužio položaj vladara. Međutim, radi održavanja takvog
stanja, Platon smatra da je potrebno uvesti tzv. „feničansku laž“, koja kaže da su
bogovi one koji treba da vladaju pomiješali sa zlatom, one koji su pomoćnici i čuvari
pomiješali su sa srebrom, a zemljoradnike i ostale zanatlije sa gvožđem i bronzom.
Svako će rađati decu sličnu sebi, ali će se desiti i da rodi drugu „sortu“, i ona tada
zaslužuje da bude unaprjeđena u red onih koji imaju isti metal u sebi.
2.5.2. Pravična država

Država koja je ovako uređena zaslužuje da se naziva mudrom, hrabrom, umjerenom i
pravičnom. Mudrost se nalazi kod onih koji upravljaju državom. Hrabrost se nalazi u
staležu čuvara, koji štite: oni štite ispravno mnjenje, tj. ono koje su primili vaspitanjem
i obrazovanjem. Umjerenost, pak, predstavlja mogućnost da se bude „jači od samog
sebe“, a to u jednom čovjeku može biti samo ako ono što je najbolje u njemu vlada
nad onim što je lošije. U državi ima i strasti, sklonosti, bolova itd. Ali manjina vlada
promišljeno i mudro, te upravlja tim slabijim djelom. Za razliku od hrabrosti i
mudrosti, umjerenost se prostire kroz cijelu državu, to je vrsta harmonije.
Pravičnost, na kraju, znači – „obavljati svoj posao“. Ako pojedinci obavljaju posao koji
najbolje znaju i za koji su sposobni, država će biti ovakva kakva se opisuje, tj. pravična.
Pravičnost za pojedinca

Sada, da bi se utvrdilo da li je to zaista pravičnost, kreće se u drugom smjeru: počinje

analiziranje pojedinca, da bi se potom opet vratilo državi. Pojedinca koji u sebi ima
istu strukturu kao država Platon smatra pravičnim, tj. kada određeni dio čovjeka vrši
funkciju za koju je namijenjen. Razumnosti pripada vođstvo, zato što je mudra i zato
što se stara o cijeloj duši.
Volja mora da se pokorava razumnosti i da joj bude saveznik, a to će se najbolje učiniti

muzičkim i gimnastičkim vaspitanjem. Tako uređena duša zauzdaće požudu, strast,
koja bi se inače gubila u čulnim uživanjima.
Pojedinac je, stoga, hrabar kada njegova volja i u bolu i u zadovoljstvu uspjeva da
izvrši ono što joj razum nalaže, bilo to strašno ili ne. Mudar je čovjek po onom malom
delu koji u njemu vlada, zapovijeda, koji posjeduje znanje o tome šta je prikladno za
sva tri djela duše, kao i za cjelinu. Umjerenost je saglasnost, harmonija ovih svojstava
duše. Kao u državi, tako je i u organizmu pravičnost kada se svaki dio duše bavi onim
za šta je najsposobniji, i kada obavlja samo tu funkciju. Vrlina za dušu je zdravlje,
ljepota i snaga, a porok je bolest, ružnoća i slabost.
Upravljanje državom
Upravljanje državom bi trebalo prepustiti filozofima, a oni moraju biti najbolji čuvari,
tj. moraju znati zbog čega su zakoni ispravni, šta znače, kako se sprovode, a moraju
imati i sposobnosti čuvara zakona. Filozofi nisu nepotrebni i beskorisni, već ljudi ne
znaju da ih upotrebe tako kako bi bili najkorisniji, jer se za kormilo države otimaju
najgori, a ne najbolji.
Nijedno postojeće državno uređenje ne pogoduje razvoju filozofa, niti je dostojno

filozofske prirode. Međutim, ipak postoji mogućnost da neki vladar uvidi značaj
pravičnosti i postane filozof-kralj.
Kako pronaći prave vladare? Potrebno je čuvare baciti na niz ispitivanja, jer je najteže
naći takvog čovjeka, takvu prirodu, koja je i sklona učenju, i nepokolebljiva u borbi.
Filozof treba da zna šta je dobro u pravičnom i lijepom. Zatim, kada napokon
vaspitamo i obrazujemo najbolje, moramo da se postaramo da ne odbije da služi sreći
drugih, jer je vrlo moguće da će napustiti svakodnevna zanimanja, s obzirom da sada
zna istinu i dobro. Filozofi moraju biti primorani da vladaju, jer je to u interesu svih.
Kada jednom na tronu budu filozofi, oni će iz države otjerati sve starije od deset
godina, zadržaće djecu i početi da ih odvikavaju od dotadašnjih običaja.
Aksiomi za vladanje i pokoravanje

Sedam aksioma za vladanje i pokoravanje:

a. kućom vladaju otac i majka, tj. roditelji svojim porodom;
b. plemeniti su gospodari neplemenitih;
c. stariji treba da zapovijedaju, mlađi da slušaju;
d. robovi da se pokoravaju, gospodari da zapovijedaju;
e. snažniji da vlada, slabiji da se pokorava;
f. najznačajniji je šesti aksiom: neznalica treba da bude vođen, a
g. razborit da vodi i vlada.
1. Kako su prethodni filozofi, a kako Platon, odogovirli na pitanje koja je razlika

između bića, kao suštine svijeta, i čulnog svijeta?
2. Koje je mjesto filozofije u saznavanju istine o idejama?
3. Šta je pravičnost za državu, a šta za pojedinca?
4. Koja je svrha „feničanske laži“ u idealnoj državi?
5. Zašto bi filozofi bili najbolji vladari?
6. Šta bi Platon mislio o savremenoj demokratiji? Šta o tiraniji?
7. Koji je najviši ideal ljudskog života za sofiste, a koji za Platona i Sokrata?
2.6. Antička filozofija - Aristotel

Metafizika: biće postoji kroz pojedinačno i sadrži četiri razloga ili načela svog
postojanja.
Kao i prethodni antički filozofi, i Aristotel smatra da istinska priroda onog što postoji
mora da bude nepromjenjiva i vječna, i stoga to biće koje jeste mora da ima
karakteristike Boga. Zato je Aristotel metafizičku nazivao i teologijom – naukom o
Bogu. Međutim, za razliku od Anaksagorinog „Uma“ i Platonovih ideja, to biće, kao
suština svega, nije ideja i ne nalazi se u nekom drugom svijetu (kao što je Platon
smatrao). Biće, suština, supstancija – nalazi se prije svega u pojedinačnom biću; nema
Platonove razlike i provalije između svijeta ideja i svijeta čula. Sa druge strane, to
pojedinačno biće postoji u vidu vrste ili roda, i ta vrsta traje čak i kada pojedinačno
biće propada. Pošto je pojedinačno ono što nam je prvo dostupno čulima, a vrsta
dostupna tek umu, Aristotel smatra da je prva supstancija pojedinačno biće, a druga
supstancija – vrsta ili rod u koje spada pojedinačno biće.
Drugim rječima, za razliku od Platona, Aristotel smatra da je ono što stvarno postoji
(biće) nerazdvojivo od načina svog postojanja – kroz pojedinačno, promjenljivo biće.
Velika novina koju Aristotel unosi u metafizičku je pitanje o počelima, odnosno
razlozima bića. Aristotel je smatrao da su prethodni filozofi uspjeli da otkriju samo tri
razloga: presokratovci su otkrili materijalni razlog i uzrok kretanja, dok je Platon otkrio
ideju, odnosno formu. Pa ipak, to nije bilo dovoljno, i Aristotel dodaje četvrti – finalni
uzrok, tj. svrhu.
On je primjetio da sve promjene u svijetu sadrže nekoliko faktora na koje prethodni

filozofi nisu obraćali dovoljno pažnje.
I. Prvo, promjena počinje u određenoj prvobitnoj materiji – predmet koji nastaje
promjenom sadrži istu tu materiju. Materija je prvi razlog bića, ona trpi
promjene i predstavlja materijal koji našim čulima nije neposredno dat, već
uvijek u vidu nekog oblika. Drugim riječima, prvobitna materija ima
potencijale za razne oblike i pojedinačna bića, i jedino se na taj način i
pokazuje našim čulima.
II. Oblik ili forma bića, odnosno ono što je Platon prepoznao kao ideje, čini
razliku između stvorenih stvari. Forma je model po kojem prvobitna materija
postoji u svojim pojedinačnim oblicima. Međutim, naša čula ne razlikuju
formu od materije, jer su nam pojedinačna bića data spojem ta dva razloga
bića.
III. Forma bića, kao i prvobitna materija, sadrže određene potencijale za
promjene, ali je potrebna sila koja ostvaruje te mogućnosti – nju je Aristotel
nazvao djelatnim uzrokom. Djelatni uzrok je početak kretanja i promjene u
prvobitnoj materiji, i sprovodi se na osnovu forme. Čin ostvarivanja
mogućnosti je viši i jači razlog od same mogućnosti, tj. od forme ili materije.
Zato je Aristotel smatrao da je Bog „čisti čin“, početak svakog kretanja, uzrok
svih uzroka – ostvarivanje i stvarnost kao jedno.
IV. Za razliku od prethodnih filozofa, Aristotel uvodi i pojam finalnog uzroka,
odnosno svrhe: svako pojedinačno biće u sebi sadrži svoju svrhu.
Dakle, za razliku od svih prethodnih filozofa, Aristotel prvi ističe da je svaki razlog bića,
svaka njegova odlika, sadržana upravo u pojedinačnom biću. Biće kao takvo, kao
suština svega, za prethodne filozofe uvijek je postojalo na drugačiji način od onoga što
čulima opažamo, i uvijek je spadalo u neki drugačiji svijet koji nam nije dostupan. Kod
Aristotela, međutim, svaki momenat bića postoji u svakom pojedinačnom biću, jer je
to jedini način postojanja. Postojanje mora da sadrži sva četiri pomenuta i razloga
bića, i stoga Aristotel smatra da nijedan prethodni filozof nije izložio dobru
metafizičku, već da je svako obraćao pažnju samo na pojedine aspekte bića.
Epistemologija: Prvi sistematizovao nauku o saznanju, uveo pojam kategorije

Aristotel je prvi izložio sistem saznanja, i smatra se „ocem logike“. Po njegovom
shvatanju, filozofsko mišljenje mora da bude zasnovano na jasno određenim
pravilima, i zato je formulisao pojam kategorije: kategorije su osnovni oblici mišljenja i
načina postojanja samog bića.
Zbog toga je Aristotelova epistemologija sistematski povezana sa njegovom

metafizikom. Osnovne kategorije su (1) supstancija – predmet, nosilac svojstva (npr.
čovjek), i to je osnovna kategorija, dok sve slijedeće predstavljaju predikate ili
dodatne definicije supstancija: (2) kvantitet (visok 180 cm), (3) kvalitet (mlad), (4)
relacija (duplo mlađi od...), (5) mjesto (na trgu), (6) vreme (danas), (7) položaj (stoji),
(8) posjedovanje (naoružan), (9) djelanje (govori), i (10) trpljenje (prekidaju ga...). Svih
deset kategorija i danas su u određenom obliku aktuelne u filozofiji, ali se vremenom
mijenjao i njihov značaj i broj, svođenjem jednih na druge ili drugačijim definisanjem.
Aristotel je smatrao da same kategorije ne sadrže nikakvu tvrdnju, već da se ona
nalazi jedino u povezivanju kategorija. Dakle, jedino cio iskaz, odnosno sud, može da
bude istinit ili lažan, dok su same kategorije vrijednosno nezavisne.
Pored toga, definisao je tri osnovna aksioma saznanja: princip identiteta („A jeste A“,
odnosno svaka je stvar identična samoj sebi), princip neprotivrječnosti („nije A i ne-A“,
odnosno ne može da bude istinit i stav i njegova negacija), i princip isključenja trećeg
(„A ili ne-A“, tj. istinit je ili samo stav, ili samo njegova negacija).
Etika: Težnja ka umjerenost u etici i opštem dobru u politici Aristotel je smatrao da je

sreća cilj života, ali je kao i Sokrat i Platon - sreću definisao kao djelanje u saglasnosti
sa vrlinom. Međutim, za razliku od Platona, vrlinu nije smatrao jednom od
karakteristika duha – kao da predstavlja posebnu mogućnost pored mane. Na primjer,
za njega hrabrost nije bila suprotnost kukavičluku, već je predstavljala sredinu između
dvije mane: drske smjelosti i kukavičke proračunatosti. Aristotel je, dakle, smatrao da
je vrlina zapravo dobro balansiranje dva ekstrema – koji bi, sami za sebe, bili
suprotnost vrlini.
Kao i Platon, i Aristotel je posebnu pažnju posvetio pojmu pravednosti, ali ju je

drugačije shvatao od Platona. U skladu sa pomenutim shvatanjem vrline, pravednost
nije suprotnost nepravednosti, kao njoj suprotstavljenom ekstremu, već se nalazi
između dvije nepravde: dobiti previše, i izgubiti previše. Tako se pravednost javlja kao
posebna vrsta sredine – kao geometrijska ili kao aritmetička mjera. S tim u vezi, bitno
je da Aristotel pravednost nalazi u odnosima u kojima postoje četiri faktora – kao i u
proporciji – najmanje dva zainteresovana lica, i najmanje dva predmeta preko kojih se
dovode u sklad. Jedan koji je u nekoj radnji više oštećen, dobiće više određenog
predmeta kao odštetu.
Drugim riječima, Aristotel je pravednost usko vezivao za međuljudske odnose i

politički život, a ne za svijet ideja i ideala, kao Platon.
2.6.1. Uređenje države

Država, kao i svaka druga zajednica, postoji radi nekog cilja. Za državu je cilj naviše
čovjekovo dobro: moralan i umni život. Samo u državi čovjek može da vodi dobar život
u punom smislu riječi, a pošto je dobar život čovjekova prirodna svrha, država mora
da se smatra prirodnom zajednicom. Čovjek je, kaže Aristotel, po prirodi društveno
biće, i onaj koji je van društva/države – ili je zvijer ili bog. Sa druge strane, država je
zajednica manjih zajednica i njeno funkcionisanje i uređenje važnije je od njenog
djela; država je, dakle, važnija od svake porodice i bilo kog pojedinca.
Za razliku od Platona, Aristotel je više zainteresovan za regulisanje postojećih društava

i država, a ne za osmišljavanje idealne države. Zbog toga i kaže da postoji apsolutno
najbolje državno uređenje, zatim uređenje koje bi bilo najbolje za date okolnosti
(relativno najbolje) i ono koje je najbolje prema datim uslovima (realno najbolje).
Aristotelov politički realizam se ogleda u tome što se uvijek drži datih okolnosti: baš
kao i u metafizici, i u politici je potrebno imati na umu da ono što je najviše i
najvažnije (kao biće u metafizici) uvijek postoji samo u konkretnim, pojedinačnim
situacijama i oblicima.
Upravo zbog te konkretnosti moramo da imamo na umu i razlike – razlike prije svega
između ljudi i između manjih zajednica koje čine državu. Država koja teži jedinstvu i
postane jedinstvena, prestaje da bude država, upravo zato što je država jedno
mnoštvo, mnoštvo porodica i pojedinaca. Jedinstvo može da nastane samo od
elemenata različitih po vrsti, stoga je spas države u naizmeničnoj jednakosti: ne mogu
svi istovremeno da vladaju, već u određenim periodima. Pa ipak, i kod Aristotela i kod
Platona to „svi“ predstavlja mali broj ljudi. Dok je Platon isključivao demokratiju kao
državno uređenje i vlast stavljao u ruke najboljim čuvarima države – filozofima,
Aristotel je smatrao da od demokratije postoje znatno lošija uređenja, i da je najbolje
uređenje ono koje obezbjeđuje opštu korist i napredak. U konkretnim okolnostima,
različita uređenja mogu da postignu taj cilj, te je zbog toga Aristotel istakao da je
najvažnije da državno uređenje ostane dovoljno fleksibilno da bi se prilagođavalo
promeni okolnosti, ali ne toliko fleksibilno da bi dovelo do neodgovornosti i
mogućnosti rušenja svih institucija.
Na kraju krajeva, Aristotel – kao i Platon – ističe da je najbolje državno uređenje neki
oblik aristokratije, u kojoj manjina probranih i sposobnih vlada. Međutim, za razliku
od Platonovog ideala, Aristotel želi da zadrži mogućnost da ostali građani učestvuju u

sprovođenju vlasti, jer bi isključivanje mase iz politike dovelo do besa i pobune. Zato
građanima ostaju funkcije učestvovanja u skupštinama i u radu sudova, dok se
vrhovna vlast u najvećem broju slučajeva ograničava na održavanje i sprovođenje
zakona. Drugim rječima, i Aristotel i Platon ističu ključni značaj poretka, odnosno
zakona, ali se razlikuju u tome što pretpostavljaju različite načine za najbolje održanje
poretka. Za razliku od Platona koji kreće od države da bi objasnio dušu pojedinca,
Aristotel kreće obrnutim smjerom: nakon određivanja šta je pravednost, prelazi na
analizu odnosa u porodici kako bi odredio šta bi i za državu bilo prihvatljivo.
U porodici postoje odnosi koji zahtijevaju i posebne vještine: to su odnos gospodara i

roba, bračni odnos i roditeljski odnos. Aristotel smatra da su neki od rođenja
predodređeni da se pokoravaju, drugi da vladaju. Oni koji su bolji trebalo bi da vladaju
nad onima koji su lošiji – tako gospodar nad robom, i muškarac nad ženom. Robovi se
od ljudi razlikuju kao duša od tjela, oni su sposobni samo za rad („robovi su oruđa koja
govore“, kaže Aristotel). Rob nema volju uopšte, žena ima ali ne može da je sprovede,
a djete je nema dovoljno razvijenu. Razvijenu volju ima gospodar, muškarac. Isto važi i
za moralnu vrlinu i razboritost. Razboritost je potrebna gospodarima da zapovijedaju,
ali i potčinjenima da bi ispravno slijedili naređenja.
1. Šta je Aristotel unio u metafiziku?

2. Koja je razlika između Aristotelovog i Platonov shvatanja ideja?
3. Koji je značaj Aristotela u području epistemologije?
4. Šta je pravednost za Aristotela?
5. Kako bi izgledala pravednost u državi?
6. Kako Aristotel određuje robove?
7. Koje su osnovne razlike između Aristotelovog i Platonovog shvatanja
državnog uređenja?
2.7. Antička filozofija - Helenistički period

Veliki antički filozofi, poput Pitagore, Platona i Aristotela, osnivali su škole u kojima su
se proučavale najznačajnije nauke i vještine tog perioda. Nakon smrti svojih osnivača,
ove škole su nastavljale sa daljom specijalizacijom znanja, usljed čega su postale
osnovni centri za sticanje svih posebnih znanja.
Sa druge strane, Aleksandar Makedonski i Rimsko Carstvo narušili su politički život

grčkog polisa tako što su ga osvajanjem sjedinili sa ostalim gradovima u velika carstva.
Prvi put je grčki polis zaista izgledao premalo u odnosu na prva carstva, i grčki građani
polako gube stare identitete koje je održavala tradicija. Mala samodovoljna zajednica

više nije mogla da bude ideal, i filozofija je ostala jedina nauka koja je mogla da uhvati
korak sa opštim trendom: pitanja političkog i etičkog života sada su praktično morala
da budu formulisana na opšti način, upravo kako je filozofija radila.
Filozofske škole su u ovom periodu nužno skrenule fokus interesovanja sa metafizike

na praktični etički život, dok su novi filozofi pokušavali da formulišu najopštiji i
najkorisniji odgovor na pitanje kako živjeti. Iako je tokom helenističkog perioda
filozofija nastavila da se bavi svim pitanjima kojima se i ranije bavila, ipak je etika
došla u prvi plan i predstavljala osnovnu razliku između učenja novih filozofa.
Etika: odgovor na pitanje kako živjeti. Najvažnije etičke škole ovog perioda bile su:
epikurejstvo, stoicizam, skepticizam i novoplatonizam.
2.7.1. Epikurejstvo
Ova filozofska škola je dobila naziv po svom osnivaču Epikuru. Osnovni moralni
zahtjev koji pred pojedinca stavlja epikurejizam je potraga za smislenim individualnim
životom. Epikur je odbacivao svako sujevjerje i pojam neizbježne sudbine, pa čak i
strah od bogova ili smrti.
Suština epikerejske etike je u dostizanju stanja tzv. ataraksije – odsustva nemira. Za

Epikurovo učenje se prvi put vezao pojam hedonizma, uživanja u čulnim
zadovoljstvima, ali je njegovo učenje prije svega naglašavalo odsustvo bilo čega što
može da nam pomuti duševni mir, a mnogo manje uživanje. Također, izbjegavanje
bola i princip postizanja zadovoljstva imali su za cilj život uobličen po načelima
mudrosti. Mudri život podrazumjeva izbjegavanje fizičkog i duševnog bola, i zahtjeva
pronalaženje mere u svemu čemu se individua posvećuje. Pretjerivanje u bilo kojoj
meri predstavlja suprotnost vrlini: ono nanosi štetu duši zato što je tjera na pretjeranu
aktivnost. Cilj epikurejstva, ataraksija, predstavlja drugi naziv za samodovoljnost –
individua mora da nauči da postigne mir sa samom sobom, van svakog političkog
(društvenog) života, i da pobjedi svoje strasti.
2.7.2. Stoicizam
Epikurejski princip ataraksije zapravo pretpostavlja određenu „prirodnu povezanost“
između svijeta i čovjeka, jer čovjek u svijetu može da pronađe svoje mjesto i živi
izbjegavajući nemir i bol, prateći zakone mudrosti i samodovoljnosti. Stoicizam, sa
druge strane, prilazi problemu na sasvim suprotan način: svijet i čovjek su u
određenom smislu u stalnom sukobu: taj sukob je sudbinski zasnovan, i svi nemiri i
bol na koji nailazimo dio su naše sudbine. Shodno tome, stoicizam nas navodi da
prihvatimo sudbinu – potrebno je da postignemo neosetljivost (na grčkom: apatija) na
sve nevolje na koje nailazimo.

Ovozemaljska uživanja i strasti, na primjer, predstavljaju samo obmanu – svojoj

sudbini ne možemo da umaknemo i samo bismo se zavaravali kada bismo težili
ataraksiji. Sa druge strane, i besmrtnost je samo puko obećanje: život koji sada živimo
moramo da proživimo bez obzira na ono što poslije dolazi. Da bismo uspjeli da
preživimo, princip samoodržanja postaje ključan, i stoici smatraju da ćemo u tome
najbolje uspjeti ako težimo moralnoj razboritosti, umjerenosti, hrabrosti i
pravednosti. Za stoike je, više nego za sve druge antičke filozofe, filozofija zapravo
način života.
2.7.3. Skepticizam
Skepticizam - (grč. skepsis – sumnja) ta razliku od svih prethodnih filozofa, skeptici su
smatrali da znanje ne samo da je relativno, već i da je nemoguće dati siguran odgovor
na bilo koje pitanje. Najčešće su formulisali, poput Zenona, paradokse koji su ukazivali
na nemogućnost izvjesnosti tvrdnje, a najpoznatiji takav paradoks je izjava: „Krićanin
kaže da su svi Krićani lažovi“. Takve formulacije isključuju mogućnost razrješenja, zbog
čega skeptici zaključuju da ništa stvarno ne može da se tvrdi.
U skladu ne samo sa varljivošću našeg znanja, nego prije svega sa nemogućnošću

spoznavanja istine, skeptici su smatrali da je za duševni mir neophodno uzdržavati se
od donošenja sudova. Isto važi i za metafizičku: između onoga što je biće i onoga što
nam je čulima dostupno postoji provalija koju ne možemo da pređemo ni čulima, ni
umom, i sve sudove treba ostaviti nedorečenim.
2.7.4. Novoplatonizam
Najpoznatiji nastavljač Platonovog učenja u helenističkom periodu bio je Plotin, iako
se cjelokupni novoplatonizam u značajnoj mjeri udaljio od originalnog učenja Platona.
Plotin je učio da je Bog nesvodiv i nedjeljiv napojedinačno, tj. da je Bog Jedno koje je
negacija mnoštva i koje je prvo. Sve ostalo nastaje samo „isijavanjem“ iz Boga, iz
Jednog, i stoga je sve što je stvoreno zapravo uvijek niže od Boga. Najbliže Bogu je um,
odnosno Platonov svijet ideja, a najdalje se nalazi materija. Pa ipak, upravo zato što
potiču i isijavaju iz Jednog, i ideje i materija teže ponovnom sjedinjavanju sa svojim
izvorom, odnosno teže povratku.
U skladu sa tim, Plotin je smatrao da je etičko pitanje kojem čovjek mora da se posveti
upravo traganje za svojim pravim porijeklom. Zato je i najviši umni zadatak čovjeka da
spozna da potiče od Boga i da stalnim čišćenjem duše od svega čulnog dostigne
poziciju čistog duhovnog, odnosno da se sjedini sa Bogom. Takvo učenje koje teži
brisanju ličnog u sjedinjavanju sa Bogom predstavlja osnovu mnogih kasnijih
hrišćanskih mističkih učenja, kao i budizma.

1. Epikur i njegova filozofija?

2. Stocici i osnova njihovog učenja?
3. Kakvo učenje zastupa „skepticizam“?
4. Objasniti novoplatonizam i Plotinovo učenje?

3. SREDNJEVJEKOVNA FILOZOFIJA
3.1. Teologija i filozofija
Hrišćanstvo je, prije svega, sistem vjerovanja, i zbog toga na prvi pogled može da zvuči
paradoksalno govoriti o hrišćanskoj filozofiji. Pa ipak, u određenom smislu nije tako:
iako se radi o vjerovanju, važno je da je vjerovanje uređeno u specifičan sistem, a
sistem može racionalno da se proučava i dokazuje, odnosno opravdava. Upravo je to
suština hrišćanske filozofije: iznalaženje racionalnog sistema opravdanja za
iracionalnu ili nadracionalnu vjeru.
Hrišćanstvo pokušava da izmiri razum i vjeru, ali zbog toga i pretpostavlja da je takvo
izmirenje moguće postići. Iako je hrišćansko učenje dato u vidu objave, hrišćanska
filozofija – teologija – pokušava da pokaže da istine koje daje vjera nisu protivne
ljudskom razumu, već da ga nadilaze. Sa druge strane, upravo zato što se
pretpostavlja da istina pripada objavi, teologija smatra da je filozofija samo dodatak,
neka vrsta alata kojim razum barata i kojim može da se pojasni i definiše ono što u
objavi djeluje nerazumljivo. Teologija, dakle, ne smatra da filozofsko mišljenje otkriva
istinu – istina je već data, odnosno otkrivena – filozofija samo pomaže.
Hrišćanstvo se više pokazuje kao etički sistem, a manje kao sveobuhvatni metafizički
sistem; zato nije oslonjeno na razlaganje i razumevanje objavljene Istine, već na
smjernice o ispravnom vođenju praktičnog života unutar grješnog svijeta u kojem tek
treba da se izborimo za iskupljenje. Tamo gdje je vjera u božansko proviđenje i nada u
carstvo nebesko principijelno važnija od razumskog uvida u istinu, logično je da
filozofija ostane u sjenci propisanih, tj. obaveznih istina – dogmi – koje moraju
bespogovorno da se poštuju.
3.1.1. Gnostici
Gnostici - (grč. gnosis – saznanje, mudrost, upućenost u svete misterije). Gnostici su
najznačajniji rani hrišćanski „filozofi“. U periodu dok još nije uspostavljeno zvanično
hrišćansko učenje, dok još nisu hijerarhijski uređeni odnosi samostalnih hrišćanskih
zajednica i crkava, tj. U periodu dok hrišćanstvo još nije bilo državna religija, gnostici
su bili ljudi koji su kroz hrišćanstvo pokušavali da dođu do viših istina, do određene
„duhovne zrelosti“.
Polazeći od Hristovog učenja i primjera, pokušavali su da „žive istinu Hrista“, tj. da

vode život u skladu sa svojom vjerom.
Hrestomatija | 3. SREDNJEVJEKOVNA FILOZOFIJA 43

Međutim, hrišćanstvo – kao što je pomenuto – još nije bilo kanonizovano, tj. učenje se
zasnivalo na mnoštvu raznovrsnih predanja i sećanja, kao i na različitim tumačenjima
spisa koje su rani hrišćani uzimali za temelj svojih vjerovanja. Gnostici su na svoj način
objašnjavali razne momente starih spisa i predanja, usljed čega su se prilično
udaljavali od onoga što je većina hrišćana isticala kao najvrednije u hristovom učenju:
pojmove ljubavi, nade i vaskrsenja. Gnostici su naglašavali metafizičke, filozofske i
mističke momente hrišćanstva, usljed čega su nužno dolazili do zaključka da nije svako
u poziciji da se nada vječnom blaženstvu: samo oni koji spoznaju istinu, najvišu istinu.
Pa ipak, upravo zbog takvog pristupa, različite gnostičke hrišćanske škole isticale su
različite istine, i fanatično se borili za svoju verziju istine.
3.1.2. Apologeti
Kako se hrišćanstvo širilo po Rimskom Carstvu, i kako su vladari shvatili da je Carstvu u
raspadanju potrebno novo duhovno jedinstvo, došlo je do ključne promjene u historiji
hrišćanstva. Naime, rimski vladari su odlučili da hrišćanstvo ozvaniče kao državnu
religiju: vjerovanje koje je isticalo vezu čovjeka i boga, ljubav i pravednost, a u sasvim
drugi plan stavljalo državu i svakodnevnu politiku, doživjelo je suštinsku promjenu.
Kada je postalo institucionalizovano, hrišćanstvo je moralo da započne prvo sa

konstituisanjem stabilne ideološke osnove: potrebno je bilo da se usklade raznovrsna
učenja i spisi, a naročito da se spriječi uticaj i razvoj gnostičkih učenja koja su pretila
narušavanju jedinstvenosti hrišćanstva kao državne religije.
Prvi zvanični sabor hrišćanske Crkve održan je 325. godine u Nikeji, definisane su
dogme i sveštenici su napokon mogli da nastupaju sa pozicija definisane religije.
Shodno tome, počela je ideološka borba sa svima čije su se hrišćanske prakse
razlikovale od kanonizovanih, što je prije svega značilo – obračunavanje sa gnosticima.
Hrišćani koji su nastupali sa pozicija kanonizovanog učenja nazvani su apologetima
(grč. branim, opravdavam), i prvi su koristili filozofska učenja kao dodatak
proglašenim istinama.
1. Uporedi etička učenja epikurejaca i stoika.

2. Kako bi se Platon odnosio prema epikurejcima i/ili stoicima u svojoj idealnoj
državi?
3. Koja je osnovna razlika između vjere i filozofije?
4. Kako su gnostici koristili filozofiju, a kako apologeti?

3.2. Srednjevjekovna filozofija - Skolastička filozofija

Srednjevjekovna hrišćanska filozofija razvijala se, nakon osnivanja Crkve, na različite
načine na istoku i na zapadu. Istočna Crkva je - u tradiciji Rimskog Carstva od 325.
godine - usko bila vezana za državu i njene potrebe, dok je Crkva na zapadu, međutim,
od samog nastanka bila odvojena od države, iako je često puta ulazila u državne
poslove ili državni interesi u crkvene poslove. Sa druge strane, cijela zapadna Evropa
je provela srednji vijek (od V do IX vijeka) u stanju relativnog haosa i uzastopnih
ratova.
Takozvani „mračni“ srednji vijek predstavljao je period u kojem je kultura na Zapadu

nazadovala čak do predantičkog stanja: ista sudbina je zadesila i filozofiju. Pa ipak,
upravo su hrišćanski teolozi i mislioci održali filozofiju, iako u prilično izmijenjenom
obliku, sve do ponovne obnove svih nauka u ranoj renesansi.
Značajna promjena u filozofiji tokom srednjeg vijeka bilo je što je filozofija po prvi put
sistematski i doktrinarno podučavana - više nije istraživana kao u antici, već je bila
kanonizovana i definisana tako da odgovara potrebama dokazivanja hrišćanskih Istina,
te je morala da se prenosi jedino kao gotovo znanje, kao znanje koje više ne ostavlja
prostora za pitanja i kritiku. Sam naziv skolastička znači „učiteljska“ - skolastička
filozofija je filozofija koju predaju učitelji, po tačno određenom programu sa
određenim naglascima u proučavanju.
3.2.1. Odnos uma i vjere

Cilj zapadne hrišćanske teologije bio je da na neki način „izmiri“ um i vjeru, odnosno
autoritet razuma i racionalnog zaključivanja sa autoritetom božanskog otkrovenja.
Osnovna ideja je bila da jedan autoritet nije suprotstavljen drugom i da je moguće
naći uzajamnu vezu. Autoritet crkvenih otaca prihvaćen je, prije svega, jer je zasnovan
na ispravnom razmišljanju, a u slučajevima kada nije bilo saglasnosti uma i vjere,
teolozi su preduzimali dodatne napore i istraživanja kako bi razumski razriješili
probleme.
Naročito je značajno da je - usljed određene slobode crkvenog školstva od državnih

interesa – postojala mogućnost da se razne hrišćanske Istine definišu i obrazlože na
različite načine. Mnoštvo skolastičkih filozofa imalo je svoje načine interpretiranja
hrišćanske metafizike, iako su svi prihvatali Sveto Pismo za polazište. U tom pokušaju
da izmire um i vjeru, mnogi od njih konstruisali su filozofsko crkvene sisteme koji su
djelovali suviše komplikovano i protivrječno, budući da je cilj bio što racionalnije
objašnjavanje pojmova vjere - nečega što je izlazilo iz okvira racionalnog mišljenja.
Mnoge od tih protivrječnosti i komplikovani jezik objašnjavanja kasnije su moderni
necrkveni filozofi ismijavali. U svakom slučaju, ipak je pokušaj izmirenja vjere i uma
omogućio kakvo-takvo održanje filozofskih tema i pristupa.

3.2.2. Problem „univerzalija“

Univerzalije su, drugim riječima, opšti pojmovi, odnosno ideje. Budući da saznanje
kroz definisanje i objašnjavanje nužno barata opštim pojmovima, jedan od osnovnih
zadataka svake filozofije je da objasni svoj pristup saznanju (svoju epistemologiju) i
svoje shvatanje opštih pojmova. Skolastički filozofi su za te pojmove koristili naziv
„univerzalije“, vođeni Aristotelovim shvatanjem i određenjem „kategorija“. Osnovna
pitanja univerzalija, odnosno opštih pojmova, su:
Da li opšti pojmovi postoje u prirodi, ili samo u našem umu?
Ako postoje samostalno, da li su tjelesni ili ne?
Da li postoje odvojeno od čulnih objekata ili su zasnovani na njima i u njima
se ostvaruju?
U skolastičkoj filozofiji odgovori na ova pitanja formulisani su kroz dva pravca
mišljenja: realizam i nominalizam.
3.2.3.1. Realizam
Univerzalije postoje realno, kao posebne supstancije i uzrok svega pojedinačnog.
3.2.3.1.1. Ekstremni realizam

Ono što je opšte postoji prije i nezavisno od bilo čega pojedinačnog (slično Platonovim
idejama). Štaviše, što je nešto opštije - to je i realnije. Shodno tome, najrealniji je Bog
- i jedan od skolastičara dokazuje da Bog postoji upravo analizom pojma: ako je Bog
savršen, nemoguće je da ne sadrži i predikat postojanja, te je stoga logično zaključiti
da Bog postoji. Kada ne bi postojao, ne bi bio savršen, odnosno pojam mu ne bi
odgovarao.
3.2.3.1.2. Umjereni realizam

Umjereni realizam, budući da dijeli istu osnovu, slaže se sa ekstremnim realizmom
oko pitanja postojanja pojmova. Međutim, ovaj pristup ne želi da napravi tako
radikalnu provaliju između svijeta ideja i pojavnog svijeta, te zaključuje da se pojmovi
(univerzalije, ideje) opredmećuju, tj. otjelotvoruju u pojedinačnim, čulnim objektima.
3.2.3.2. Nominalizam
Realno je samo ono što je pojedinačno, a pojmovi nemaju realnu egzistenciju već
predstavljaju samo zajedničko ime za niz sličnih predmeta.
3.2.3.2.1. Ekstremni nominalizam

Potpuno suprotno ekstremnom realizmu, ekstremni nominalizam jednostavno tvrdi
da postoji samo no što je pojedinačno, a da su svi pojmovi i ideje samo stvar uma,
odnosno da nemaju nikakvo postojanje i da predstavljaju samo „prazan glas“ koji mi
vezujemo za određene stvari. Realnost pripada objektima, a ne idejama.
3.2.3.2.2. Umjereni nominalizam

Po shvatanju umjerenog nominalizma, pojmovi ipak imaju određeno postojanje – ali

kao objekti našeg uma. Univerzalije nisu ni „prazan glas“ ni sama stvar, već postoje
samo ako ih um shvata, a u umu one obuhvataju, povezuju i organizuju pojedinačne
predmete. Bez pojmova ni samo predmeti ne bi mogli da se razlikuju i klasifikuju.
Nakon podele hrišćanske Crkve na Pravoslavnu i Rimokatoličku, Rimokatolička je

proglasila nominalizam za jeres, tako da je razvoj skolastičke filozofije od XI vijeka
skoro u potpunosti u duhu realizma. Međutim, cijela skolastika do XI vijeka oslanjala
se skoro u potpunosti na Platona, dok su prevodi Aristotelovih spisa dospjeli na zapad
tek dolaskom Arapa u Španiju. Upravo su Arapi bili ti koji su ne samo donijeli spise,
već i sopstvene pokušaje vjerskog čitanja filozofskih spisa. Tokom XIII vijeka
Aristotelovo učenje polako je potiskivalo Platonovo, a najpoznatiji skolastički
aristotelovac bio je Toma Akvinski.
3.3. Srednjevjekovna filozofija - Toma Akvinski

Toma Akvinski je bio najpoznatiji i najcjenjeniji skolastički filozof, a njegovo učenje –
iako je povremeno zabranjivano – konačno je prihvaćeno kao zvanično učenje
Rimokatoličke crkve.
Metafizika: Bog je istina svijeta; Akvinski iznosi pet dokaza o postojanju Boga.
Tumačeći Aristotela i približavajući njegovo učenje hrišćanstvu, Akvinski je preuzeo
ideju o Bogu kao nematerijalnom, različitom od stvorenog svijeta. Govoreći jezikom
Aristotelovih kategorija (univerzalija), tvrdio je da materija ima potencijal da bude
stvorena ili mijenjana, dok je Bog već ostvareni potencijal, tj. kod Boga nema ničeg što
nije ostvareno. Bog čista forma, odnosno čisto djelovanje. Međutim, za razliku i od
Aristotela i svih antičkih grčkih filozofa koji su božanstvo (ili prvobitnu materiju)
shvatali jedino kao pokretača stvaranja svijeta, u smislu da nakon čina stvaranja Bog
više ne učestvuje u materijalnom svijetu, Akvinski ističe da je Bog i dalje prisutan
svuda. Stvoreni, materijalni svijet, jeste drugačiji od Boga, to nije samo njegov „dio“ ili
„drugo lice“, već predstavlja prostor u kojem sve opšte i pojedinačne stvari sadrže
istinu o Bogu, svom stvoritelju. Zato je saznavanje i prihvatanje Boga ujedno i
saznavanje istine o svijetu.
Toma Akvinski je pokušao da upotrebi filozofiju za dokazivanje postojanje Boga (vidi

epistemologiju za razloge tog pokušaja), i iznio pet dokaza:
I. Dokaz o nepokretnom pokretaču. Svako kretanje je izazvano nekim
prethodnim kretanjem, ali mora da postoji prva tačka od koje kretanje
započinje. Akvinski kaže da je to Bog.
II. Dokaz o Prvom uzroku. Lanac uzročnosti, također, mora da ima svoj
početak. Iako u svijetu možemo uvijek da tražimo prethodni uzrok, moramo
da pretpostavimo da postoji jedan uzrok koji nema svoj uzrok, već je
početak svega.
III. Dokaz o nužnosti i slučajnosti. Sve promjene koje vidimo ukazuju da stvari i
pojave nisu nužne – one nastaju i nestaju, mijenjaju se. Međutim, kada ne
bi bilo Boga koji je nužan, ne bi bilo ni tih stalnih promjena – ništa ne bi
moglo da nastane, jer ne bi postojala bilo kakva nužnost.
IV. Dokaz o stepenovanju savršenosti. O stvarima i pojavama govorimo da su
jedne savršenije od drugih, odnosno da im je savršenstvo relativno – zavisi
od poređenja sa drugim stvarima. Međutim, Bog mora da postoji kao
najsavršenije, ono što uopšte omogućava shvatanje pojma savršenosti i što
ne mora ni sa čim da se poredi.
V. Dokaz o svrhovitosti. Sva bića, budući stvorena slobodna, imaju (nalaze)
svoju svrhu, a one beživotne stvari – za koje nam izgleda da nemaju svrhu –
zapravo služe božjoj svrsi.
Prva četiri dokaza zasnivaju se na pretpostavci o nemogućnosti beskonačnog niza, ali

nose sa sobom nekoliko problema. Prvo, matematičari tvrde da beskonačni niz npr.
neparnih cijelih brojeva nema početak, ali ima kraj (broj -1). Drugo, čak i ako
pretpostavka o nemogućnosti beskonačnog niza stoji, ipak je pitanje kako formalno
zaključivanje – kakvo sprovodi Akvinski – uopšte dokazuje postojanje hrišćanskog
Boga, tj. Određenog personalizovanog bića, kojeg čovjek shvata na određeni način i
na određeni način mu se moli. Sa druge strane, Akvinski bi mogao da prihvati da
stvorene stvari mogu da budu i dio beskonačnog niza – ako Bog tako želi, jer on može
da stvori i beskonačan niz stvorenih stvari, budući da je svemoćan. Pa ipak, Akvinski
mora da prihvati tzv. „vertikalnu“ konačnost: da u procesu stvaranja mora da postoji
vrhovni pokretač, ma kako stvoreni svijet bio definisan (kao beskonačan ili konačan).
Epistemologija: ograničene mogućnosti upotrebe filozofije. Hrišćanska religija daje

Istine koje nije moguće opovrgnuti, ali ipak nije nužno da svi mogu da uvide istinitost
hrišćanskog učenja. Zbog toga Toma Akvinski smatra da filozofija može u nekoj meri
da pomogne jasnijem predstavljanju Istine. Filozofija može da dokazuje i postojanje
Boga, jer je to područje razuma, ali postoje područja vjere i intuicije na kojima
filozofija nije od pomoći: filozofija ne može da pomogne u objašnjavanju ili
dokazivanju besmrtnosti duše, Trojstva, Vaskrsenja ili Strašnog suda. Vjera je božanski
proglas, a filozofija samo ljudski pokušaj približavanja onih ideja koje razum može da
sazna i objasni.
1. Objasniti koje učenje zastupa Skolastička filozofija?
2. Objasniti odnos uma i vjere kod srednjovjekovnih filozofa?
3. Problem „univerzalija“ – objasniti pravce skolastičkog mišljenja: realizam i
nominalizam.
4. Srednjevjekovna filozofija - Toma Akvinski?

4. MODERNA FILOZOFIJA
4.1. Renesansa i humanističko-političke ideje
4.1.1. Renesansa
Od XIII do XVII vijeka Zapad prolazi kroz niz promjena koje će do kraja tog perioda u
potpunosti promijeniti ljudska shvatanja i njihove uzajamne odnose. Najvažnije
političke promjene predstavljao je pad Vizantije pod vlast Otomanske imperije
(1453.), i otkriće Novog svijeta (1491.), dok su najizrazitije ekonomske i društvene
promjene nastale kao posljedica razvoja štamparstva, proizvodnje vatrenog oružja,
manufakturne proizvodnje i nastanka prvih trgovačkih društava. Sve je to vodilo
slabljenju starih centara moći, a prije svega crkve.
Skolastička filozofija, sa svojim formalnim i apstraktnim sistematizacijama, nije bila u

stanju da drži korak sa promjenama, te je u ovom periodu među naprednijim
umovima čak smatrana za jednu od kočnica razvoja društvene misli.
Društvena misao se okrenula humanističkim vrijednostima i, kao sofisti nekada, na

prvo mjesto izučavanja i interesovanja postavila čovjeka i njegov svakodnevni život i
vrijednosti. Čineći to, ona se posvetila ponovnom otkrivanju antičke i helenističke
filozofije, nalazeći u njoj inspiraciju za svoja istraživanja. Renesansa je, zapravo,
ponovno rađanje nauka i interesovanja za čovjeka i njegovo mjesto u prirodi. Shodno
tome, crkveno obrazovanje više nije dovoljno: prvenstveno zato što su teolozi pisali
na latinskom i nisu bili zainteresovani za svakodnevna pitanja etike i vrline (osim,
naravno, ako se svodilo na slijeđenje božjih zapovijesti). Humanisti – ljudi koji su
čovjeka stavljali na prvo mjesto – počeli su da pišu narodnim jezikom, o pitanjima koja
su se ticala svih ljudi, te su doveli i do širenja broja škola i univerziteta. Na taj način se
„mračni srednji vijek“ polako bližio kraju i otvarao prostor za moderno doba.
4.1.2. Humanističko-političke ideje

Ponovno skretanje interesovanja sa metafizike na čovjeka i njegov svakodnevni život
pokreće i stare teme kojima su se sofisti bavili: pitanja života u skladu sa vrlinom, i
pitanje državnog uređenja i društvenih odnosa.
1. Objasniti ideje Moderne filozofije, odnosno ideje renesanse i

humanistizma?
2. Političko-humanističke ideje moderne filozofije?
Hrestomatija | 4. MODERNA FILOZOFIJA 49
4.2. Filozofija - Nikola Makijavelija i Tomasa Mora

4.2.1. Nikolo Makijaveli
Insistirajući, kao i sofisti, na praktično korisnom znanju i na značaju retorike i
ubjeđivanja, Makijaveli je svoje filozofske sposobnosti stavio u službu definisanja
osnova savremene politike. Osnovna njegova teza je da se svi društveni odnosi
baziraju na odnosima moći, i da je za uspješno vladanje potrebno u potpunosti da se
prihvate sve posljedice tog shvatanja.
Naglašavajući korist nasuprot pitanjima vrline, Makijaveli kaže da svaki cilj zahtjeva
određena sredstva (u ekstremnom obliku: cilj opravdava sredstvo), i zbog toga
moramo jasno da razdvojimo stvarnost i ideale, i da se posvetimo onim sredstvima
koja najbolje postižu zadati cilj. Laganje, podmićivanje, zastrašivanje, itd. – sve su to
dopuštena oružja u političkoj borbi, i ne smemo da se ograničavamo hrišćanskom
etikom – ona spada u sasvim drugu sferu.
Politička sfera je arena za beskompromisnu borbu, i ko nije spreman za takvu borbu –

neka se i ne bavi politikom.
4.2.2. Tomas Mor

Za razliku od Makijavelija, koji je bio bliži sofistima, Mor je naglašavao pravednost i
moralno ispravni život, zbog čega je bio bliži Sokratu. Štaviše, baš kao i Platon, napisao
je poznato delo Utopija, u kojem je detaljno izložio svoje shvatanje idealne države. Na
osnovu tog djela, danas se „utopijom“ smatra svaka ideja koja zvuči dobro i pravedno,
ali koju nije moguće sprovesti. Pa ipak, u filozofiji politike, „utopistička“ je ona ideja
koja ne uspjeva da definiše i objasni prelaz od stvarnosti ka idealnom rješenju - Tomas
Mor je definisao savršenu zajednicu, ali se nije bavio pitanjem postizanja svog ideala.
Za razliku od Platona koji je smatrao da je pravedno ono uređenje u kojem svako radi
svoj posao, Mor je isticao etičku dimenziju pravednosti – pravedno je ono što
omogućava bolji suživot sa bližnjima, a u skladu sa svojim vjerskim ubjeđenjima
naglašavao je osnovne hrišćanske vrijednosti.
Također, za razliku od Platona, u Utopiji nema krute hijerarhije i prisile: građani biraju
svoje predstavnike na osnovu sposobnosti i dokazane vrline, i država predstavlja savez
nezavisnih gradova, koji sarađuju za opšte dobro.
U Utopiji nema privatne svojine: sve se proizvodi za cijelo društvo, magacini i kuhinje
su zajedničke – svi uzimaju koliko im treba i zajedno uživaju u plodovima rada cijelog
društva. Zbog tog momenta društvene (socijalne) jednakosti i raspodjele, Tomas Mor
je nazvan prvim utopijskim socijalistom.

Što se tiče bavljenja politikom u državi koja nije idealna, Mor je smatrao da mudar i
dobar čovjek nužno mora da se ponaša loše i da krši svoje principe: ili će usljed zlobe i
nemorala ostalih i sam postati nemoralan, ili će biti prozvan ludim i moraće da se bori
za svoj život. Idealna država, kako ju je Mor zamislio, počiva na hrišćanskom moralu,
ali bez krute hijerarhije i bespogovornog potčinjavanja.
1. Filozofija Nikola Makijavelija?

2. Filozofija Tomasa Mora?
4.3. Filozofija - Rene Dekart

4.3.1. Epistemologija
Epistemologija: metodološki definisano saznanje garantuje istinitost. Kao
matematičar i naučnik, Dekart želi da odredi način saznavanja, tj. pravila kojima
razum treba da se rukovodi kako bi došao do istinitih zaključaka. Time se od filozofije,
kao prve nauke, zahtjeva da detaljno argumentuje svoja saznanja. Metodologija
filozofskog proučavanja mora, kaže Dekart, da slijedi matematičku logiku, odnosno da
sadrži jasan redosljed proučavanja.
Prvo, potrebno je da pođemo od nesumnjivih i očiglednih istina razuma. Drugo,
potrebno je da slijedimo stroga pravila zaključivanja:
sumnjati u sve što nismo provjerili i dokazali,
svaki problem podijeliti u više dijelova kako bi se detaljnije proučio,
povezivanjem poznatog i nepoznatog u vezi sa nekim problemom doći ćemo
do pravilnog zaključka o tome šta je vrijedno u onome što ne znamo,
dolaskom do rješenja, potrebno je da ponovo provjerimo sve dijelove
problema kroz koje smo prošli, kako bismo u svakom delu potvrdili
zaključak.
Ako pođemo od onoga što je nesumnjivo, i ako se držimo pravila analiziranja, naš
zaključak možemo da smatramo istinitim. Zbog takvog stava, Dekart predstavlja
jednog od najvećih racionalista u filozofiji. Značaj koji pripisuje razumu i detaljnom
analiziranju najbolje može da se shvati kroz njegovu metafizičku.
4.3.2. Metafizika
Metafizika: metodičkom sumnjom do istine o postojanju Boga, duha i tjela. Za razliku
od prethodnih filozofa, Dekart prvo definiše metodologiju proučavanja, pa tek nakon
što ustanovi metodu počinje sa razmišljanjem o metafizici. Da bismo dostigli istinu,
odnosno da bi naše saznanje bilo oslobođeno grešaka koje su ponavljali prethodni
filozofi, potrebno je da primijenimo metodičku sumnju. Kao prvi korak metodičke
sumnje u kretanju ka saznanju potrebno je da odbacimo sve što smatramo da makar i

malo podleže sumnji, ne bismo li time došli do nesumnjive izvjesnosti. Sa druge

strane, potrebno je da se bavimo samo osnovnim idejama, jer je cjelokupno znanje na
njima zasnovano – nema potrebe da preispitujemo svaki pojedinačni stav.
Čulni podaci
Dekart kaže da zdrav razum ne dovodi u sumnju čulne podatke, ali pošto su nas čula
makar jednom prevarila, smatra da je potrebno da u ovom istraživanju potpuno
odbacimo sve podatke do kojih dolazimo čulima.
San i java
Dešava nam se i da sanjamo tako živo da ne razlikujemo san od jave. Budući da je
moguće da i sada samo sanjamo, to je još jedan razlog da putem metodičke sumnje
odbacimo i sve što smatramo „realnim“.
Zli demon
Štaviše, Dekart kaže da možemo da zamislimo da nas neki zli demon sve vreme vara,
utičući na naša čula i naša vjerovanja. U tom slučaju, potrebno je da se uzdržimo od
vjerovanja u istinitost bilo kog stava. Međutim, dodaje Dekart, čak i ako čula varaju,
čak i ako ne možemo da razlikujemo san od jave ili nas zli demon sve vreme vara,
jedna istina odolijeva svim razlozima za sumnju: Ja postojim, samo ako Ja postojim
mogu da me varaju čula, demoni itd. Pošto je tako dokazao da je nužno da Ja postoji,
Dekart kaže da sve ideje o tjelesnom, tj. materijalnom, koje bi mogle da se dovedu u
vezu sa tim Ja također moramo da odbacimo kao sumnjivo. Ostaje samo jedna
karakteristika: misao. Ja postoji samo zato što misli, odnosno, kako kaže Dekart,
„Mislim, dakle, jesam!“ (Cogito ergo sum).
Dalje, pošto još uvijek nemamo dovoljno jak argument da bismo tvrdili da bilo koji
objekat postoji, moramo da priznamo da sve što „znamo“ o svijetu oko nas zapravo
predstavlja samo ideje u našem umu. Jedna ideja kojoj Dekart posvećuje posebnu
pažnju jeste ideja Boga. Kao beskonačnom i savršenom, Bogu ništa ne nedostaje, te
stoga i ne može da griješi ili da se vara – samo čovjek, kao nesavršeno biće, može da
se prevari i pogriješi. Štaviše, pošto smo i dalje samo u sferi ideja, ona ideja koja nam
je najjasnija i koju možemo da razumimo i opišemo u potpunosti jeste ideja koja je
najrealnija – Bog je ta ideja, kaže Dekart. Nakon Boga, ideje koje su najjasnije i čiji je
sadržaj stoga najrealniji su ideje aritmetike, geometrije i apstraktne matematike.
Sa druge strane, duh može da razumijeva i zamišlja, a ono što zamišljamo dolazi nam
čulima. Štaviše, osjećaj je realniji od zamisli, a osjećaje u nama izazivaju čula, te
Dekart zaključuje da sada imamo razlog da tvrdimo da i čulni svijet postoji.
Tako smo došli do dvije nesumnjive istine: postoji duh i postoji tijelo. Duh Dekart
naziva res cogitans (misleća stvar), a tijelo res extensa (stvar koja se proteže, prostire).
Tijelo prije svega shvatamo kao protežno zato što za svako tijelo, odnosno materiju,
možemo da zamislimo više stanja i oblika (npr. agregatna stanja vode), ali ono što
ostaje jedinstveno i zajedničko za sva ta stanja jeste puka protežnost tjela.
Pa ipak, za čulni svijet i dalje važi sumnja, zato što čula varaju, ali ta sumnja – sada
kada je objašnjena i shvaćena – ipak omogućava da se neke stvari o spoljašnjem
svijetu saznaju. Dekart svoje istraživanje završava sljedećim zaključcima:
I. moja suština (esencija) je da sam stvar koja misli,
II. iako imam tijelo, ipak jasno razlikujem svoj duh od tjela,
III. zato sam zaista različit od tog tjela i mogu da postojim bez njega.
Značaj
Iako su i antički filozofi govorili o duhu i razumu, a srednjevjekovni teolozi o razlici
između duha i tjela, ipak tek sa Dekartom počinje u filozofiji jasno razlikovanje između
ideje i tjela, tj. duha i materije. Time počinje i zvanično razlikovanje između
materijalizma i idealizma.
Dekart, budući da tvrdi da i duh i tijelo realno i samostalno postoje, stoji na poziciji
dualizma. Međutim, duh i tijelo su u njegovoj filozofiji radikalno razdvojeni: postoje
paralelno i po sopstvenim i uzajamno različitim pravilima. Kasniji filozofi više ističu
jedan ili drugi moment (materiju ili ideju).
1. Filozofija Rene Dekarta?

2. Metafizika Rene Dekarta?
4.4. Engleski empiristi: Džon Lok, Džordž Berkli i Dejvid Hjum
4.4.1. Empirizam
Dekart je bio racionalista jer je – kao i Parmenid – tvrdio da nam nije potrebno da se
bavimo istraživanjem materijalnog svijeta, prirode, odnosno onoga što možemo
čulima da opazimo, da bismo došli do istine. Sa druge strane, kao i Platon, smatrao je
da opšte ideje, odnosno ono što je najrealnije i nesumnjivo, postoji nezavisno od
materijalnog svijeta. Za razliku od takvog pristupa, od XVI do XVIII vijeka javljaju se i
filozofije koje su vođene idealom savršene nauke – nauke koja dolazi do nesumnjivih
istina proučavanjem prirode i prirodnih sila. Empirizam je, dakle, filozofski pravac koji
daje prednost eksperimentima i čulima, kao jedinim pravim izvorima saznanja.
Međutim, takva početna pretpostavka ipak ostavlja prostor za razlike i među samim
empiristima.

4.4.2. Džon Lok

4.4.2.1. Tabula rasa
Tabula rasa (latinski: prazna tabla). Džon Lok je smatrao da je cjelokupni sadržaj našeg
uma došao „spolja“ – u našem umu nema ničega što nije došlo kroz čula; urođene
ideje, opšte ideje, univerzalije, etičke vrijednosti itd. Sve je to zasnovano na onome
što smo vidjeli, čuli, naučili tokom života. Iako razum ima određena formalna svojstva
(da pamti, povezuje, rastavlja različito, povezuje slično, itd.), sav sadržaj kojim naš um
barata došao je kroz čula. Čovjekov um je na rođenju samo tabula rasa, i životno
iskustvo upisuje sadržaj u naš um.
4.4.2.2. Lokovo shvatanje ideja

Ideje su za Loka bilo koji sadržaj svijesti, razuma, bez obzira da li se radi o apstraktnim
pojmovima ili čulnim opažajima. Budući materijalista, on smatra da svijet oko nas
realno postoji, da predmeti našeg iskustva imaju sebi svojstvene kvalitete nezavisne
od našeg uma. Međutim, ideje koje dobijamo opažanjem svijeta oko nas ipak
predstavljaju samo jednu vrstu ideja. Koliko one odgovaraju realnim predmetima
zavisi od broja čula kojima opažamo. Svojstvo koje smo opazili samo jednim čulom
nije realno onoliko koliko je realno svojstvo u čijem opažanju učestvuju sva čula.
Pored toga, kada u našu svijest pohranimo ideje koje smo dobili kroz čula, naš um
nastupa sa upoređivanjem, ispitivanjem i kombinovanjem. Protivrječnosti i greške
mogu da nastanu tek kada um počne da analizira podatke dobijene kroz čula. Shodno
tome, Lok smatra da je saznanje zapravo proces koji adekvatno i realno povezuje ideje
u smislene cjeline.
4.4.3. Džordž Berkli

Osnovni stav Berklijeve filozofije je da biti znači biti opažen. Po njegovom shvatanju
ono što nismo opazili čulima ne postoji realno. Realnost pripada samo opaženim
objektima i odnosima. Iako je time kritikovao Lokov (materijalistički) stav da čulni
svijet realno postoji nezavisno od našeg opažanja, ipak je prihvatao da je sadržaj naše
svijesti tek vremenom konstruisan, tj. da nam nije urođen. Međutim, Berkli to dovodi
do krajnosti: pošto u svakom trenutku imamo određeni sadržaj svijesti, odnosno
određene ideje, nikada ne možemo svijetu oko nas da pristupimo neposredno. Uvijek
ono što opažamo interpretiramo kroz ono što znamo ili vjerujemo da znamo, tj.
nikada nemamo posla sa „prirodom kao takvom“, već samo sa prirodom kako je mi
shvatamo. Berkli ipak ne tvrdi da je svijet oko nas samo plod našeg uma i mašte. Svijet
izvan nas realno postoji – ali ono što o tom svijetu možemo da znamo uvijek je
zasnovano na onom što je već sadržaj naše svijesti, odnosno mi uvijek imamo posla
samo sa idejama i opažajima koje već posjedujemo. „Stvar po sebi“, odnosno „suštinu
stvari“ nikada ne možemo da opazimo ili shvatimo. Shodno tome, Obrekli smatra i da
je sam pojam „materije“ nepotreban – to je apstraktni pojam i proizvod našeg uma.

4.4.4. Dejvid Hum

4.4.4.1. Problem nužnosti
Kao i Look i Obrekli, i Hum se bavio pitanjem odnosa ideja i čulnog svijeta, odnosno
problemom veze između njih – koliko i kako naše ideje odgovaraju svijetu oko nas?
Pošto je nauka shvaćena kao istinito saznanje o svijetu oko nas, Hum se posvetio
osnovnoj ideji nauke: objašnjenju prirodne pojave i predviđaju njenog ponovnog
pojavljivanja. Međutim, Hum je pokušao da pokaže da naše ideje o povezanosti
prirodnih pojava ne potiču iz čula, već iz našeg uma. Ako uzmemo bilo koje dvije
pojave, za koje smatramo da su povezane uzročno-posljedični vezama, nikako ne
možemo eksperimentalnoj da dokažemo da je ta uzročno-posljedična veza nužna.
Koliko god nam čula i eksperimenti pokazivali da nakon jedne pojave slijedi tačno
određena nova pojava, ne postoji dovoljno jak logički razlog da tvrdimo da će tako
uvijek biti. Bezbroj ponavljanja istog eksperimenta ili iste prirodne pojave ne
predstavlja prepreku da zamislimo i suprotnu mogućnost. Hum smatra da ne postoji
logička nužnost u svijetu oko nas, već da je ideja nužnosti proizvod našeg uma,
odnosno naše navike na određeni slijed pojava. Nužne su, međutim, matematičke
istine, npr. da je 2+3=5, jer je logički nezamislivo da je rezultat drugačiji.
4.4.4.2. Dedukcija i indukcija

Problem nužnosti vezan je za odnos dva načina zaključivanja: dedukcije i indukcije.
Dedukcija je proces zaključivanja koji polazi od zaokruženog skupa premisa
(prvobitnih stavova) i iznosi zaključak o pojedinačnom članu skupa. Na primjer: iz
premisa „Svi ljudi su smrtni“ i „Sokrat je čovjek“ slijedi „Sokrat je smrtan“. Budući da
je Sokrat član skupa „ljudi“, sve što se tvrdi o cijelom skupu, važi i za Sokrata. Sa druge
strane, induktivno zaključivanje počinje od pojedinačnog i kreće se ka opštem
zaključku. Na primjer: iz premisa „Filozofija je dosadna“, „Historija je dosadna“,
„Muzičko je dosadno“ i „Matematika je dosadna“ zaključujemo da su predmeti u
srednjoj školi dosadni. Indukcija je, dakle, izvođenje opšte osobine iz niza
pojedinačnih primera.
Međutim, shodno Hjumovom shvatanju nužnosti, koliko god nabrajali pojedinačne

slučajeve, nikada nećemo moći sa potpunom izvjesnošću da tvrdimo opšti stav. Samo
dedukcija, tvrdi Hum, predstavlja logički ispravan način zaključivanja koji vodi do
istinitog saznanja.
1. Engleski empiristi?
2. Filozofija Džon Loka?
3. Filozofija Džordž Berklia?
4. Filozofija Dejvid Hjuma?

4.5. Filozofija prosvjetiteljstva i francuski materijalizam
4.5.1. Historijski kontekst i osnovne ideje

Do XVII i XVIII vijeka već su u potpunosti razvile društvene, kulturne, političke i
ekonomske tendencije koje su obilježile period renesanse. Na polju ekonomije,
kapitalizam je prevazišao svoju ranu renesansnu fazu trgovine i razvio se u sistem
proizvodnje i razmjene, težeći da u potpunosti zameni prevaziđene oblike proizvodnih
odnosa (kmetstvo i manufakturu). Širenje i jačanje kapitalističke fabričke proizvodnje
jača tzv. „srednji stalež“ tog doba – mladu evropsku buržoaziju. Buržoazija počinje da
se bori za svoje mjesto u društvenoj hijerarhiji, usljed čega dolazi u direktan sukob sa
starom aristokratijom. Paralelno sa razvojem proizvodnje i trgovine počinje i ubrzani
razvoj i jačanje gradova, koji postaju središta kulturnog, naučnog i umjetničkog
razvoja. Međutim, dvije nove klase (buržoazija i proleteri) u svojoj svakodnevnoj borbi
za novo mjesto u društvu nailaze na prepreke tradicije i autoriteta države i crkve.
Razvoj kulture u ovom periodu ide ruku pod ruku sa isticanjem političkih zahtjeva
protiv tradicionalnih privilegija i autoriteta.
Filozofija u XVII i XVIII vijeku usmjerava se na definisanje odnosa razuma i tradicije,

odnosno kritičkog mišljenja i poslušnosti. Na talasu racionalizma i empirizma, svoje
filozofske ideje iskazuje argumentovanije i smislenije, težeći da izmiri shvatanja
„običnih“ ljudi sa apstraktnim istraživanjem filozofije. Samim tim, prevladavaju pitanja
koja su u suštini etička i tiču se samog čovjeka; šta čovjek može da zna, na koji način,
kako znanje određuje djelovanje i šta je oslonac etike – to postaju pitanja na kojima se
gradi nova filozofija. Prosvjetiteljstvo je dobilo svoje ime od težnje ka učvršćivanju
prevlasti razuma u tumačenju prirode i društvenih odnosa – razum mora biti taj koji
rasvjetljava činjenice i određuje čovjekovo ponašanje. Tradicija, dogme i autoriteti
predstavljaju prve mete kritike filozofije prosvjetiteljstva, a ideja progresa njena ideja-
vodilja. Usljed tog šireg društvenog angažovanja, ona je postala vodeća ideja svog
vremena i suvereno vladala skoro do kraja XX vijeka, iako je njene osnovne postavke
savremena filozofija dovela u pitanje već u drugoj polovini XX vijeka.
Najvažnije djelo prosvjetiteljske filozofije bila je Enciklopedija, koja je izlazila tokom

druge polovine XVIII vijeka u 35 tomova i pokrivala sva polja društvene misli.
Ideja ovog obimnog djela, u čijem su sastavljanju učestvovali svi veliki filozofi
prosvjetiteljstva, je uobličavanje teorije mehaničko-materijalističkog shvatanja
stvarnosti, promovisanje empirijskog istraživanja i uvjerenja u napredak čovječanstva
kroz uspostavljanje društvenih odnosa koji su u skladu sa ljudskim razumom.
Prihvatajući uvjerenje da je ljudski razum jedini kriterijum, kako u pogledu saznanja
prirode, tako i u pogledu uređivanja društvenih odnosa, enciklopedisti su istovremeno

izražavali kritiku postojećeg sistema i bili prethodnica političkih i društvenih promjena

koje će se ostvariti u Francuskoj buržoaskoj revoluciji.
4.5.2. Materijalizam
Oslanjajući se na racionalizam i empirizam, prosvjetitelji ističu značaj čula i naučne
analize, zasnivajući svoju filozofiju na materijalizmu. Prosvjetiteljski materijalizam
svijet tumači mehanički: prirodu je moguće predstaviti kao savršeni mehanizam,
uređen zakonitostima koje razum može da shvati i naučno izrazi. Usljed toga se
odbacuje tradicionalno filozofsko tumačenje suštine prirode kroz apstraktne pojmove
i analize koje se ne zasnivaju na čulima dostupnim činjenicama; samim tim, metafizika
i teologija odbacuju se kao neracionalna i suvišna istraživanja.
4.5.3. Lametri
Najdosljedniji u mehaničkom materijalizmu, francuski filozof Lametri je u svom djelu
Čovjek-mašina pokušao da dokaže da je ljudski organizam strukturiran kao
mehanizam (časovnik), odnosno da svi organi i tjelesne funkcije prate određeni
mehanički zakon funkcionisanja i uzročno-posljedične materijalne veze. Uporednom
anatomijom i fiziologijom Lametri je pisao da čovjek sa svojim psihičkim funkcijama
predstavlja samo najsavršeniji stepen razvoja životinjskog svijeta; dalje, na bilo koju
draž reaguju sami nervni sistem i mišići, te je stoga osjetljivost svojstvo same materije.
Pored toga, cjelokupna duhovna aktivnost - uključujući i rad razuma, emocije i čulne
osjete - predstavlja samo manifestaciju tih mehaničkih materijalnih uzročnosti i
promjena. Shodno tome, Lametri je tvrdio da je svako kretanje osobina materije i
svako posebno biće predstavlja samo modifikaciju iste materijalne supstancije.
Očigledno, Lametri je prihvatio samo jednu stranu Dekartovog racionalizma –

protežnu stvar, i preko nje pokušao da objasni sve ljudske funkcije.
Osnovna određenja prosvjetiteljstva:

Svijet je u osnovi racionalan i kao takav može da se shvati samo pravilnom
upotrebom ljudskog razuma,
Istina se može dostići pomoću iskustvenog opažanja, upotrebom razuma i
sistematskom sumnjom,
Istinsko saznanje ima temelj u ljudskom iskustvu, a ne u bilo kojoj vrsti
tradicionalnog ili religijskog autoriteta,
Religijska učenja nemaju nikakav značaj za saznanje prirodnog i ljudskog
svijeta,
Cjelokupan ljudski život – kako društveni, tako i individualni – može se
shvatiti na isti način kao i prirodni svijet,
Ljudska historija je historija neprekidnog napretka,

Ljudi se mogu popraviti putem obrazovanja i razvojem racionalnih

sposobnosti.
1. Filozofija prosvjetiteljstva i francuski materijalizam?

2. Lametri i njegovo filozofsko učenje?
4.6. Filozofija - Imanuel Kant

4.6.1. Epistemologija kao metafizika
Inspirisan Hjumovom kritikom nužnosti i uzročnosti, Kant odlučuje da odredi granice
ljudskog saznanja, tj. da odredi šta i kako um može postići, čime bi pokazao šta od
metafizike jeste dostupno umu. U delu koje je nazvao Kritika čistog uma („kritika“ u
smislu propitivanja i istraživanja mogućnosti uma), Kant počinje slaganjem sa
engleskim empiristima: vremenski gledano, saznanje zaista slijedi nakon čulnih
doživljaja.
Međutim, on tvrdi da postoje saznanja koja su prije svakog iskustva data u umu, i ta
iskustva klasifikuju i određuju čulne podatke. Kant, dakle, deli sudove saznanja u dvije
grupe:
I. a priori sudovi – sudovi koji se nalaze u umu prije svakog iskustva, i njihova
istinitost ne zavisi od iskustva; shodno tome, neiskustveno, apriorno saznanje
jeste moguće;
II. a posteriori sudovi – sudovi koji dolaze nakon iskustva, tj. sudovi koji zavise od
čulnih podataka i koji moraju da se dokazuju u iskustvu.
Kant smatra da je uvođenjem a priori sudova i saznanja riješio problem na koji je Hum
ukazao: da uzročnost nije iskustveni pojam. Međutim, to rješenje je potrebno još
podrobnije objasniti.
Zato Kant razlikuje i dvije podvrste apriornih i aposteriornih sudova: sintetičke i
analitičke:
I. analitički sudovi – objašnjavaju pojam, ali se sadržaj analitičkog suda već
nalazi u samom subjektu koji želimo da objasnimo. Na primjer: „sva tjela su
rasprostrta“ je analitički sud jer nije potrebno da izađemo iz pojma „tijelo“
(subjekat) da bismo utvrdili da je rasprostrto (predikat).
II. sintetički sudovi – ovi sudovi proširuju pojam jer predikat nije obuhvaćen
subjektom. Na primjer: „sva su tjela teška“ – predikat „teška“ nije obuhvaćen
subjektom „tjela“, odnosno u iskaz unosimo novo saznanje.
Shodno toj dvostrukoj podeli, Kant konačno određuje:

I. svi aposteriorni (iskustveni) sudovi su sintetički: kroz čula uviđamo

karakteristike (predikate) objekata koje nam nisu dostupne u samom pojmu,
II. za analitički sud nije potrebno iskustvo: budući da predstavlja samo
objašnjavanje pojma (subjekta) preko karakteristika koje se u njemu već
nalaze, analitički sudovi se već po definiciji kreću jedino u sferi pojmova.
Međutim, Kantu je naročito stalo do toga da dokaže da su mogući sintetički sudovi a

priori, odnosno sudovi koji proširuju znanje o pojmovima koji u našem umu postoje
nezavisno od čula.
Kada u iskustvu naiđemo na neki objekat ili pojavu, naš um odmah barata cijelom
slikom, ali je tu sliku potrebno raščlaniti, kako bismo shvatili kako naše znanje
funkcioniše. Naime, kaže Kant, šta god da opažamo, postoje dva pojma koja su u našoj
svijesti a priori data i bez kojih nikakav čulni osjet nema smisla: to su pojmovi prostora
i vremena. Prostor i vreme su apriorni pojmovi koji su u našem saznanju prisutni još
na nivou čulnog opažanja; oni sistematizuju „sirove“ čulne impresije. Nakon toga naš
razum dalje klasifikuje i sistematizuje čulne impresije: preko kategorija (pojmova),
npr. kvantiteta i kvaliteta. Konačno, nakon čula i razuma, um stvara cijelu sliku
doživljaja, ali i on sam sadrži određene apriorne pojmove sopstva (ja, subjekat),
svijeta i Boga. Ti pojmovi dalje navode naše impresije u razvijanje ideja koje
prevazilaze svakodnevno iskustvo.
Objašnjavajući kako funkcioniše saznanje, Kant je zapravo izgradio sopstvenu

metafizičku. Naime, imajući u vidu sve rečeno, može se reći da Kant pravi jasnu razliku
između stvari po sebi – onoga što opažamo, onoga što postoji – i našeg shvatanja te
stvari. Ukratko, pošto na svakom nivou saznanja (čulnom, razumskom, umnom) uvijek
imamo neke apriorne pojmove koji organizuju čulne impresije, mi nikada nemamo
direktan pristup stvari po sebi, objektima kakvi oni zaista jesu. Dakle, sadržaj našeg
saznanja nije stvar po sebi, već stvar onakva kakvom je mi vidimo. Metafizika, kao
proučavanje te stvari po sebi, stoga nije moguća kao nauka – jer se oslanja na ideje
izgrađene kroz apriorne forme, dok se nauka bazira na aposteriornim formama. Kant
uvodi dva nova pojma da bi označio tu razliku: transcendentno je ono što se tiče stvari
po sebi, dok je transcendentalno ono što se tiče sadržaja našeg apriornog saznanja o
predmetima.
Ovakva epistemologija predstavlja radikalan zaokret u filozofiji, jer je promijenila

odnos između čovjeka (subjekta) i prirode (objekta). Do Kanta se nije postavljalo
pitanje o prirodi saznanja: ono je uvjek shvatano kao direktan pristup subjekta
objektu istraživanja. Kant, međutim, pokazuje da u centru istraživanja nije objekat,
već sam subjekat – onaj koji saznaje. Kao što je Kopernik pokazao da se ne okreće
Sunce oko Zemlje, već Zemlja oko Sunca, tako je i Kant pokazao da saznanje svijeta
oko nas zavisi od apriornih formi, od strukture našeg uma. Drugim rječima, umjesto
shvatanja po kojem mi pristupamo svijetu, Kant uvodi shvatanje po kojem svijet

pristupa nama – interpretiran kroz naše apriorne ideje.
4.6.2. Etika
Odredivši kako čisti um saznaje svijet oko sebe, Kant u drugom delu – Kritika
praktičnog uma – određuje kako se um postavlja prema svijetu, kako praktično
nastupa. Isto što važi za čisti, važi i za praktični um: i praktični um se u sebi određuje,
autonoman je od spoljnog svijeta i iskustva. Dakle, um jeste slobodan – on principe
svog djelovanja (kao i saznavanja) dobija iz sopstvene zakonitosti.
4.6.3. Određenje volje

Um se u praktičnom životu iskazuje kroz volju, i volja postoji na dva načina:
kao niža volja, koja se odnosi na pojedinačne empirijske objekte i situacije;
ona je nagon, sklonost, i
kao viša volja, koja se odnosi na sve objekte i situacije, koja važi uvijek
nezvaisno od situacije.
Niža volja je sadržinska – za nju je važno o kakvom se konkretnom objektu nagona ili
sklonosti radi, dok je viša volja formalna – ona je određena formalnim zakonom koji je
um sam sebi postavio, jer samo kao formalna (oslobođena sadržaja) ona i može da
važi za sve konkretne slučajeve. Kant pokušava, kao i u slučaju određivanja
mogućnosti saznanja, da odredi ono što je u praktičnom, moralnom životu pojedinca
nezavisno od iskustva, tj. ono što uvijek važi, i zato se posvećuje istraživanju više volje.
Niža volja mora da se podredi višoj volji, tj. Njenom formalnom zakonu, jer ako niža
volja postane rukovodeća u životu pojedinca, on neće biti slobodan. Sloboda
predstavlja autonomiju volje, odnosno njenu sposobnost da sama sebi postavlja
zakon ponašanja, nezavisno od konkretnih situacija i iskustva. Zato je sloboda moguća
jedino kroz višu volju – onu koja je oslobođena iskustva. Zakon koji sebi nameće
slobodna volja mora da važi uvijek, mora da bude kategorički, bespogovoran.
4.6.4. Kategorički imperativ

Moralni zakon slobodne volje je bespogovoran i ne govori šta bi trebalo da se radi, već
šta mora da se uradi; stoga je on naređenje, imperativ. Kategorički imperativ
slobodne volje Kant formuliše ovako: Postupaj samo prema onoj maksimi za koju
istovremeno možeš htjeti da postane opšti zakon.
Radi se o formalnom zakonu: on važi u svakoj situaciji zato što ne govori šta treba da
se radi (sadržaj djelanja koje se određuje u svakoj konkretnoj situaciji), već kako da se
djela. Kant formuliše još četiri varijante kategoričkog imperativa, ali kaže da samo
osnovna varijanta ne zahtjeva dodatna objašnjenja jer je samoočigledna i jasna.

Kategorički imperativ djeluje kontraintuitivno jer kaže da onom što je moralno dobro
prethodi ono što moralno treba, dok ljudski razum zaključuje kao da iz činjenice da je
nešto dobro slijedi da bi to trebalo i učiniti. Međutim, Kant kaže da pojam dobra ne
može da se utvrdi prije moralnog principa, jer tek moralni zakon određuje i
omogućava pojam dobra. Kada bi u konkretnoj situaciji naše ponašanje određivalo
ono što je, po uvreženom shvatanju, dobro, u pitanju bi bio hipotetički imperativ.
Hipotetički imperativ ima formu „ako želiš X, onda uradi Y“, tj. ako pretpostavimo da
je nešto dobro, učinićemo to i to, dok kategorički imperativ kaže – bez ikakvih
uslovljavanja – da nešto treba da se uradi. Mjerilo moralnosti, dakle, za Kanta nije
predmet volje, tj. posljedica djelanja, već djelanje u skladu sa dužnošću prema
imperativu slobodne volje.
Na taj način Kant isključuje svrhu u vrednovanju čina, i naglašava motiv. Na primjer,
saosjećanje, dobročinstvo ili požrtvovanje nisu moralno ispravni zato što postižu
određenu svrhu – budući da uvijek mogu biti vršeni iz puke sklonosti prema
određenoj osobi – već su moralno ispravni zato što se vrše iz dužnosti, odnosno iz
poštovanja prema formalnom moralnom imperativu. Takvom zakonu moramo da se
pokoravamo uprkos našim sklonostima i uprkos posljedicama.
1. Imanuel Kant - Epistemologija kao metafizika?

2. Imanuel kant - kategorički imperativ?
4.7. Filozofija - Hegel

4.7.1. Ideja filozofskog sistema
Georg Vilhelm Fridrih Hegel je najznačajniji sistematizator filozofije nakon Aristotela.
Već nakon skolastičke i renesansne filozofije filozofiranje je zahtjevalo podrobno
poznavanje prethodnih filozofskih teorija i sistema. Hegel se smatra posljednjim
„velikim“ filozofom sistema, budući da je nakon njegovog izlaganja dijalektičkog
sistema dugo vremena shvatano da više ništa novo ne može da se pojavi u filozofiji, i
da naukama jedino ostaje da 'popune' mjesto koje im je u svom sistemu odredio
Hegel.
4.7.2. Dijalektika
Za razliku od onih antičkih filozofa koji su dijalektiku shvatali kao metod razvoja
znanja, odnosno kao formu zaključivanja, Hegel je otišao korak dalje i dijalektiku
shvatio kao racionalni princip razvoja svega postojećeg, ne samo pojmova i ideja.
Budući da je smatrao da je filozofija, kao racionalno i umno mišljenje, najviši izraz

stvarnosti, tvrdio je i da racionalni princip kojim se razvija filozofsko znanje mora

ujedno da bude i princip razvoja svih ostalih aspekata stvarnosti. Filozofija, na taj
način, dobija formu saznanja svijeta kao cjeline, kao apsoluta.
Pošto je svijet kao cjelina, tj. apsolut, strukturiran kao i umno mišljenje, onda na
razvoj svijeta može da se primjeni forma razvoja uma. Hegel proučava prethodne
filozofije pokušavajući u njihovom razvoju da odredi osnovne teme i interpretacije
filozofskih i životnih problema, kako bi otkrio i putanju razvoja apsoluta.
Pošavši od antičke filozofije, Hegel primjećuje da su se prvi metafizičari bavili

proučavanjem materijalnog uzroka, odnosno početka bića (onog što postoji). Bez
obzirana rješenja koje su nudili – voda, vazduh, apejron – ti rani filozofi se nisu bavili
pitanjem nematerijalnog, tj. duha ili uma. Međutim, historijski se nakon njih pojavljuju
Anaksagora i Platon, koji ističu realnost ideje, odnosno racionalnog principa. Nasuprot
materijalistima ranog perioda, Platon materiju ne smatra realnom u punom smislu:
pošto su sve stvari stvorene po uzoru na svoje ideje, slijedi da su ideje te koje imaju
najviši stepen realnosti. Kao i Heraklit, i Hegel primjećuje značaj borbe suprotnosti –
isticanje materije kod ranih antičkih materijalista, protiv Platonovog svijeta ideja.
Materija i ideja u toj borbi suprotnosti, međutim, ne mogu da opstanu vječno – i tu se
Hegel bitno razlikuje od Heraklita. Hegel smatra da sukob suprotnosti ili
protivrječnosti nužno vodi razrješenju, i to ne u vidu kompromisa između
suprotstavljenih stavova, već uvidu jednog novog stava, koji se kvalitativno razlikuje
od njih.
Hegel uvodi specifičnu terminologiju: historijski, hronološki i logički prvi stav naziva
tezom, njemu suprotni stav antitezom, a treći stav – proizvod borbe suprotnosti –
naziva sintezom. Uzajamni odnos tih stavova može da se izrazi grafički na sljedeći
način:
Na primjer, materijalistička filozofija je historijski
početak filozofije i predstavlja tezu, njoj se
Platonov idealizam suprotstavlja kao antiteza.
Gdje je sinteza ta dva stava? Hegel smatra da je
Aristotelova filozofija prava sinteza prethodnih
suprotnosti, zato što prihvata oba stava, ali
njihovu protivrječnost razrješava nalazeći im
mjesto u novom odnosu. Umjesto da Aristotel,
kao puki kompromis, uzme dio materijalističke i dio idealističke teorije, on nalazi u
svojoj filozofiji konkretnog, pojedinačnog bića mjesto i za jednu i za drugu teoriju:
pojedinačno biće ima svoj materijalni izvor i početak, ali mu ideja daje oblik – na taj
način se u biću nalaze pomirene suprotnosti. Sinteza dvije suprotnosti, dakle, nije
kompromis, već novi stav koji se razlikuje i od teze i od antiteze, nije svodiv ni na

jednu od njih i donosi nešto kvalitativno novo. Zbog toga i teza i antiteza ulaze u
sintezu, učestvuju u njoj, ali sinteza nije puko sabiranje već potpuno novi stav.
Pored toga, ono što je u jednoj trijadi (trouglu) stavova bilo sinteza, u novoj trijadi
može da bude polazni stav, tj. teza:
Ako imamo u vidu da se radi o stavovima, ovaj model
je mnogo jasniji: svaki stav, makar bio i rješenje
prethodnih suprotnosti, može da ima svoju
suprotnost, odnosno svoju antitezu. Štaviše,
cjelokupno funkcionisanje našeg uma, smatra Hegel,
ima takvu formu: od nižih stavova našeg čulnog
iskustva krećemo se ka višim, racionalnim.
Hegel smatra da svaki aspekt svijeta kao cjeline
nastaje kretanjem kroz trijadu teza-antiteza-sinteza: bilo da se radi o filozofskim
stavovima, bilo o živim bićima ili stvarima u prirodi. Takvo kretanje Hegel naziva
dijalektikom. Međutim, kao što je rečeno, Hegel ne želi da kaže da se radi samo o
kretanju ideja, odnosno zaključivanju, već i da dijalektika predstavlja princip razvoja
svega postojećeg. Sve stvoreno, odnosno svijet kao cjelinu, možemo stoga da
predstavimo kao hijerarhijsko nadovezivanje trouglova:
Konačna sinteza, posljednje sjedinjavanje teze i
antiteze, Hegel naziva Apsolutnim duhom. Zašto
„apsolutnim“ i zašto „duhom“? Hegel kaže da svijet
koji postoji ne može da ima svoju antitezu, svoju
suprotnost; ne može da postoji neki nesvijet.
Drugim riječima, kao što je i Parmenid govorio, ne
može da postoji nebiće, negacija bića – to je ne
samo nezamislivo, već i logički nemoguće. Stoga
postoji samo ovaj svijet, i on je time konačan, zaokružen i uređen. Pošto nema
alternativnog svijeta, ovaj naš je apsolutan, jedini koji može da postoji. Sa druge
strane, pošto i svijet i um imaju istu formu razvoja – dijalektičku – Hegel govori o
duhu, o racionalnom principu.
Međutim, kao i čovjekov um, i Apsolutni duh se razvija u sebi – a to je i logično ako
imamo u vidu da je konačan, tj. određen. Razvoj svijeta kao cjeline ne završava se
pukim stvaranjem posljednje stvari koja može da se stvori, već samospoznajom
svijeta. Svijet je zaokružen tek kada sam sebe spozna kao Apsolutni duh – na taj način
Apsolutni duh kao konačna sinteza nije kraj svijeta, već njegova zaokruženost. Dalje
promjene nastaju jedino kao unutrašnje kretanje duha koji je sebe spoznao kao
jedinog i dijalektičkog.
Shodno svemu tome, Hegelov filozofski sistem se naziva apsolutnim idealizmom;

apsolutnim: jer se bavi totalitetom postojećeg – apsolutnim, a idealitmom: zato što se
radi o duhu kao najvišoj stvarnosti. Iz apsolutnog idealizma slijedi nekoliko zanimljivih
zaključaka.
Prvo, postoji određeno lukavstvo uma: sve što se dešava – kako u prirodi tako i nama
individuama – samo su momenti razvoja Apsolutnog duha. Koliko god nama određeni
događaji bili problematični ili surovi (kao npr. ratovi), sa stanovišta Apsolutnog duha
to su samo nužne etape njegovog samorazvoja. Štaviše, kada mislimo da nešto činimo
zbog sebe – npr. da bismo riješili probleme na nivou društva ili prirodnog okruženja –
mi zapravo činimo ono što je u interesu Apsolutnog duha.
Drugo, ako stavimo znak jednakosti između svijeta i uma, odnosno između stvorenog i
racionalnog, možemo da kažemo: sve što je umno, stvarno je i sve što je stvarno,
umno je. Taj zaključak do kojeg Hegel dolazi predstavlja najznačajniji impuls za razvoj
devetnaestovjekovne političke filozofije i etike.
Sa jedne strane, ako više naglasimo drugi dio zaključka – sve što je stvarno, umno je –
ujedno ćemo morati da ukažemo i na racionalnost postojećih društvenih odnosa. Ako
već postoje – umni su, odnosno racionalni. Zašto bismo onda mijenjali ono što je
racionalno? Takav smjer razmišljanja nastavila je tzv. „hegelovska desnica“, politička
struja koja je zasnovana na konzervativizmu i tradicionalizmu. Očuvanje postojećeg
poretka osnovni je zahtjev takve političke i etičke teorije.
Sa druge strane, ako naglasimo prvi dio zaključka - sve što je umno, stvarno je –
možemo da nađemo filozofsko opravdanje za pokušaj mijenjanja postojećeg, usljed
činjenice da smo umom došli do zaključka da je neracionalan. Ono što smo umom
spoznali kao funkcionalno ili progresivno, moraće i da se ostvari. Takav smjer
razmišljanja preuzela je tzv. „hegelovska ljevica“, iz koje su se dalje granale i
socijalistička struja i građanska, odnosno liberalna. Osnovna ideja hegelovske ljevice
je bila praksa, odnosno pitanje ostvarivanja onog što je umom spoznato kao
progresivno. Tim pitanjem će se posebno baviti Karl Marks, njemački filozof, u
mladosti pripadnik „helegovske lijevice“.
1. Hegel- Ideja filozofskog sistema?
2. Hegel-Dijalektika?
4.8. Filozofija - Karl Marks

Njemački filozof Karl Marks pripadao je „hegelovskoj ljevici“ sredinom XIX vijeka, ali je
ubrzo kritikujući Hegelovu filozofiju razvio sopstvenu. Filozofija Karla Marksa, po
shvatanjima mnogih savremenih komentatora i historičara filozofije i društvenih

pokreta, predstavlja – nakon ideja hrišćanstva – najuticajniju filozofiju u Evropi i

svijetu. Međutim, Marksove ideje su samim širenjem interpretirane na razne načine,
te je danas njegova filozofija koliko značajna, toliko i zamršena.
Počevši kao hegelovac i prihvatajući dijalektiku kako ju je Hegel predstavio, Marks je

ubrzo primjetio da u sistemu apsolutnog idealizma nedostaje cio ljudski svijet,
cjelokupno proživljeno iskustvo čovjeka. Slično helenističkom periodu, renesansi i
prosvjetiteljstvu, i nakon Hegela dolazi period ponovnog buđenja interesovanja za
čovjeka i svakodnevnu etičku/društvenu praksu. Marks tvrdi da je potrebno da
Hegelovu dijalektiku postavimo „na noge“, jer je pogrešno postavljena iako sadrži
momenat istine. Naime, Marks se slaže da trijada teza-antiteza-sinteza zaista
predstavlja princip razvoja saznanja i svijeta kao cjeline, ali ne dopušta da se taj razvoj
shvata samo formalno i logički, odnosno idealistički, već želi da naglasi značaj
materijalnih uslova u kojima čovjek živi.
4.8.1. Dijalektički materijalizam

Marks posebnu pažnju posvećuje razvijanju tzv. dijalektičkog materijalizma,
filozofskog sistema koji naglašava ključno mjesto materijalnih uslova, ali smatra i da se
ti uslovi razvijaju dijalektički – u hegelovskom smislu. Novina je u tome što, kako kaže
Marks, ne određuje svijest biće, već biće određuje svijest. To znači da dijalektika ne
traba da tvrdi da se materijalni uslovi, odnosno fizički, biološki i ekonomski razvoj
pojavljuju kao manifestacija razvoja duha, već dijalektika treba da pokaže da duh
nastaje i razvija se kao posljedica razvoja i promjene materijalnih uslova. Kada Hegel
kaže da je u orijentalnim društvima pojam slobode napredovao jedino do slobode
jednog (despota, tiranina), Marks pristupa materijalistički i kaže da su zapravo
materijalni uslovi - konkretno ekonomski – doveli do toga da samo jedan čovjek ima
moć i slobodu. Prinudni rad robova nije proizvod nedovoljnog razvoja pojma slobode,
već je taj nedovoljni razvoj pojma slobode proizvod ili manifestacija robovlasničkih
odnosa. Te materijalne i, ekonomske odnose koji stoje u temelju svih drugih odnosa
Marks je nazvao bazom, a sve momente duhovne sfere – nauku, religiju, pravo,
filozofiju, umjetnost, itd. – smatrao je manifestacijom baze, i zato ih je nazivao
nadgradnjom. Suština Marksovog dijalektičkog materijalizma je da su odnosi i razvoj
uslova u bazi ključni i najvažniji, dok su elementi nadgradnje od sekundarnog značaja
za analizu društava i društvenih odnosa. Shodno tome – a budući da je bio „lijevi
hegelovac“ i socijalista – Marks je razradio filozofije prakse koja bi trebalo da vodi
promeni odnosa u bazi, što bi vremenom dovelo i do promjene naših navika i
iskustava u sferi nauke, religije, politike, umjetnosti itd.

4.8.2. Pojam otuđenja

Da bismo mijenjali naš svakodnevni život, kaže Marks, potrebno je da shvatimo da
danas živimo otuđeno. Otuđenost – osjećaj da nam je nešto tuđe i oduzeto –
pojavljuje se na nekoliko nivoa.
Prvo, mi smo otuđeni od proizvoda našeg rada – šta god da proizvedemo,
proizvod će pripasti našem gazdi, a ne nama. Mi moramo da platimo da
bismo dobili natrag proizvod našeg rada.
Drugo, mi smo otuđeni od procesa rada – kada radimo u velikim radnim
kolektivima, mi zapravo radimo samo na jednom delu proizvoda, i najčešće
nemamo jasnu predstavu kako se naš rad uklapa sa radom drugih da bi
konačni proizvod bio to što jeste.
Treće, otuđeni smo od samog rada – zbog svega rečenog nama se naš
sopstveni rad pojavljuje kao tuđ, u njemu ne nalazimo zadovoljstvo i ne
pokazujemo kreativnost i maštovitost; drugim rječima, period dana kada
radimo smatramo izgubljenim vremenom, a period nerada smatramo –
slobodnim vremenom.
Konačno, četvrto, time smo otuđeni od svoje suštine, budući da je čovjek
djelatno biće, biće koje radi i mijenja svoje okruženje i sebe, koje se na taj
način afirmiše kao samosvjesno i samostalno, za razliku od životinja.
Zato Marks poziva na ukidanje otuđenog rada – potrebno je da prisvojimo konačni
proizvod našeg rada, zatim da u potpunosti učestvujemo u nadgledanju i planiranju
radnog procesa, kao i da radimo kraće, kako bismo radili kreativno i time povratili
izgubljenu suštinu ljudskog bića.
Sa druge strane, Marks je prvi kritičar onog što se danas zove „potrošačko društvo“.
Pošto smo četvorostruko otuđeni, mi pokušavamo svoje nezadovoljstvo i osjećaj
izgubljenog identiteta i suštine da nadoknadimo kupovinom robe. Potrošačko društvo
je društvo u kojem ljudi kroz kupovinu, odnosno trošenje pokušavaju da se pokažu kao
individue različite od drugih. Marks kaže da se radi o suštinskoj grešci i otuđenosti: mi
nismo ono što posjedujemo ili kupujemo, i potrošački mentalitet samo pokazuje da je
čovjek dospio u krizu smisla i da je potrebno radikalno razrješenje.
4.8.3. Filozofija i revolucija

Za razliku od Hegela, koji prati razvoj pojma slobode, Marks prati razvoj klasa: u
robovlasničkom društvu robovi rade za gospodare, u feudalizmu kmetovi za feudalca,
a u kapitalizmu proleteri rade za buržuja. Cjelokupna historija kakvu znamo, kaže
Marks, samo je historija klasnih borbi, i potrebno je da tu borbu zaoštrimo do
revolucije i konačno ukinemo privatnu svojinu i klasne razlike. Filozofija mora da bude
filozofija prakse i da objašnjava društvene odnose i načine njihovog mijenjanja. Marks
kaže: Filozofi su svijet samo različito tumačili, radi se o tome da je potrebno da ga

promijenimo, i time poziva na filozofsku praksu umjesto pukog razmišljanja i

teoretisanja.
Međutim, kada čovjek nakon revolucije konačno povrati svoju suštinu i razvije
kreativnost i maštovitost, i kada nestanu klase i klasna borba, filozofija će biti
ostvarena: svijet će biti promijenjen tako da više nema dijalektičke borbe suprotnosti
(proleteri i buržuji), a time ni potrebe za teorijskim angažovanjem. Potpuno
ostvarenje filozofije, dakle, predstavlja njen kraj – revolucija, kao cilj filozofije, stvara
novo komunističko društvo u kojem su svi ljudi samosvjesni i u kojem su ispunili sve
svoje potencijale te im filozofija više nije potrebna.
1. Karl Marks - Dijalektički materijalizam?

2. Pojam otuđenja?
3. Filozofija i revolucija?
4.9. Politička filozofija XIX vijeka

Tri najuticajnije političke filozofije tokom XIX vijeka bile su konzervativizam,
liberalizam i socijalizam. Pa ipak, obim njihovog uticaja i način manifestovanja u
devetnaestovjekovnim društvima nije bilo tako lako odrediti. Prije svega zato što je
raznovrsnost političkih, državnih i kulturnih odlika društava (prevashodno Evropskih)
uslovila različito pojavljivanje ovih političkih ideja u određenim državama, kao i
njihovo specifično mješanje. Sa druge strane, ove tri političke filozofije nisu bile na isti
način formulisane u sisteme mišljenja/stavova. Naime, konzervativizam – koji
naglašava potrebu sa očuvanjem tradicionalnih institucija društva – najčešće ne
postoji u vidu razrađenog filozofsko-političkog stava ili sistema, već se nadovezuje na
prethodne historijske teorije. Liberalizam, budući da zagovara slobodu individue,
najčešće naglašva značaj racionalnosti i time dolazi u sukob sa tradicijom; time,
međutim, postaje blizak socijalizmu, iako socijalizam prije svega naglašava značaj
društva, ali jednako kritikuje tradiciju. U određenom smislu može da se kaže da su
socijalističke ideje najdetaljnije razrađene, pošto pozivaju na najradikalniju promjenu
društvenih odnosa; zatim slijedi liberalizam – razrađen je manje od socijalizma, ali je
također najrazrađeniji u onim aspektima koji se tiču kritike aktuelnog društva ili
njegove tradicije; konačno, konzervativizam je najmanje detaljno razrađivana politička
filozofija.
4.9.1. Konzervativizam
Konzervativizam naglašava trajnost određenih društvenih institucija - prije svega
porodice, crkve, tradicije – i tu trajnost ističe kao dokaz korisnosti i opravdanosti

očuvanja tih institucija. Država, sa druge strane, mora da zaštiti pomenute institucije i
da doprinese njihovom daljem razvoju. Samim tim, konzervativne ideje ne naglašavaju
državnost i princip države kao cilj, već kao sredstvo. U prvom planu su tradicionalne
institucije, usljed čega se značaj individue umanjuje: konzervativni politički rječnik
najrjeđe govori o konkretnim individuama, a najčešće ih predstavlja kroz pripadnost
određenoj tradicionalnoj instituciji ili ih određuje preko tradicionalnih pojmova. Tako
je individua predstavljena kroz pripadništvo narodu, vjeroispovjesti, kulturi itd.
Umjereni konzervativizam pronalazi mjesto individui u unapređivanju struktura
postojećih tradicionalnih institucija društva, dok ekstremni konzervativizam pokušava
da ukalupi individuu u određeni (tradicionalni) institucionalni okvir i onemogući bilo
kakve promjene. Taj ekstremni vid konzervativizma historijski se pojavljuje kao
fašizam i sa sobom nosi ne samo protivljenje promeni, već i protivljenje drugačijem i
različitom od onog što se uzima za „normalno“ i „ispravno“. Zbog toga fašizam
završava sa idejom koncentracionih logora za neistomišljenike.
Što se svojine tiče, konzervativizam ističe tradicionalnu prevagu privatne svojine, ali
priznaje jednako historijski važno postojanje društvene svojine. Budući da je država
samo sredstvo održanja institucija, državna svojina nije isključena, ali nije ni forsirana.
4.9.2. Liberalizam
Ova politička ideja, pošto naglašava individualnu slobodu, direktno dolazi u sukob sa
konzervativnim idejama koje zagovaraju održanje tradicije preko leđa individualnih
sloboda. Zato je, historijski, prvo liberalizam došao u sukob sa aktuelnim društvenim
odnosima, ali je kasnije vodeću ulogu u kritici i suprotstavljanju društvenim navikama
uzeo socijalizam. Liberalna ideja je zasnovana na neprikosnovenosti privatne svojine,
odnosno na stavu da privatna svojina predstavlja stub samostalnosti individue u
odnosu na društvene institucije i državu. U skladu sa tim, liberalizam zagovara i
slobodno, nesputano korišćenje privatne svojine, što direktno vodi ideji slobodnog
tržišta. Slobodno tržište – razmjena dobara i usluga – nikada. međutim, nije bilo
slobodno jer je država uvijek regulisala trgovinu. Ako je socijalistička utopija ukidanje
privatne svojine, onda je liberalna utopija upravo stvaranje slobodnog tržišta.
Sloboda, u negativnom značenju, tiče se slobode od nečega, odnosno nesputavanja.

Zato liberalizam teži umanjenju državnih ovlašćenja. U blažoj varijanti traži se
nemiješanje države u privatni život i odluke individua, a u oštrijoj varijanti – potpuno
minimalizovanje države i njenog uplitanja u društveno regulisanje. Samim tim, oslabila
bi i struktura tradicionalnih institucija društva (porodice, crkve, tradicije, itd.), a sve
zarad širenja individualne slobode.

4.9.3. Socijalizam
Historijski najoštrija kritika postojećeg društva, socijalizam je imao i najraznovrsnije
podvrste i pravce razvoja. Osnovna razlika u odnosu na konzervativizam i liberalizam
je otvorena i jasna kritika privatne svojine i težnja ka njenom potpunom ukidanju. Pa
ipak, socijalistički pravci se razilaze od te tačke nadalje: jedna struja naglašava
potrebu da država reguliše odnose proizvodnje i trgovine, te time i državna svojina
postaje najizraženija, dok druga strana teži jačanju društvene svojine, što povlači za
sobom i umanjivanje značaja i moći države u društvu. Drugim rječima, prva struja ima
više sličnosti sa konzervativizmom, druga sa liberalizmom.
Što se tradicionalnih institucija tiče, socijalizam generalno predstavlja njihovu kritiku,

bilo u smislu potpunog odbacivanja tradicije, bilo u smislu formulisanja potrebe za
korjenitom transformacijom tih institucija. U skladu sa tim je i socijalističko shvatanje
individue: ona struja socijalizma koja želi da napusti tradiciju i koja traži što manje
mješanje države zagovara i potpunu slobodu individue, dok struja koja želi
transformaciju tradicionalnih institucija i jaku državu zapravo umanjuje značaj
individue. Najoštrija socijalistička struja, koja teži ukidanju države i tradicionalnih
institucija, naziva se anarhizam i zagovara slobodu individue u svakom smislu – dakle
ne samo u političkom i svojinskom smislu, kao kod liberalizma – već i u ekonomskom i
„duhovnom“ smislu: anarhizam teži potpunom oslobođenju individue od svih stega
države, društva, tradicije, navika itd.
Imajući u vidu sve rečeno, možemo tabelarno da predstavimo shvatanja ove tri
političke filozofije, po pitanju svojine, države, institucija i individue. Plusevi označavaju
pozitivan pristup (dva plusa su izrazito pozitivan pristup), minusi su negativan,
odnosno kritički pristup (dva minusa izrazito kritički), a nula je nedefinisan ili
neutralan stav date političke filozofije prema konkretnom pitanju. Tabela izgleda
ovako:
- konzervatizam liberalizam socijalizam
privatna + + privatna + + privatna - -
svojina društvena + društvena 0 društvena 0
državna 0 državna - - državna + +
država + -- ++
institucije ++ - --
individua - ++ 0
U ekstremnim varijantama, dodali bismo još dvije političke ideje: fašizam (u okviru
konzervativizma) bi dodao još jedan plus na značaj države, i još jedan minus na značaj
individue, dok bi anarhizam (u okviru socijalizma) za državu dao dva minusa umjesto
dva plusa, a na značaj individue dva plusa umjesto nule.

Ako bismo grafički predstavljali političke ideje XIX (a također i XX) vijeka, uzeli bismo u
obzir dva pitanja koja se najčešće uzimaju kao test za političke ideje. To su pitanje
svojine i pitanje autoriteta. Grafikon bi bio koordinatni sistem, na čiju X osu
postavljamo odnos prema svojini, u smislu da pozitivna vrijednost predstavlja
pozitivan odnos prema privatnoj svojini. Na Y osi postavljamo odnos prema
autoritetu, gdje pozitivna vrijednost predstavlja zagovaranje jakog autoriteta.
Struktura grafikona bi, dakle, izgledala ovako:
Y osa: autoritet
X osa: svojina
Ako se vratimo na vrijednosti iz tabele, možemo otprilike ovako da postavimo tri

osnovne i dvije ekstremne političke filozofske ideje:
Struktura grafikona bi, dakle, izgledala ovako:
socijalizam
2 fašizam
1 konzervatizam
-2 -1 0 1 2
-1
anarhizam -2 liberalizam
Drugim rječima, socijalizam pokriva mnoštvo ideja koje sadrže ukidanje privatne
svojine, ali se različito odnose prema pitanju autoriteta (države i društvenih
institucija); liberalizam čuva privatnu svojinu ali se deli na posebne struje koje različit
značaj pridaju državi i institucijama; konzervativizam želi jaku državu ili institucije, ali
pitanje svojine nije tako jednoznačno određeno kao kod socijalizma i liberalizma.
Konačno, na grafiku su lako uočljiva dva ekstrema: anarhizam i fašizam. Težeći
ukidanju autoriteta i privatne svojine, anarhizam je dijametralno suprotstavljen
fašističkoj težnji ka jakim autoritetima i privatnoj svojini.
1. Politička filozofija XIX vijeka?

2. Moderna filozofija – Konzervativizam?
3. Moderna filozofija – Liberalizam?
4. Moderna filozofija – Socijalizam?

4.10. Filozofija - Maks Štirner

Jedan od najbrže zaboravljenih filozofa XIX vijeka, a koji je jedini dorastao izazovima
savremene filozofije XX i XXI vijeka je Maks Štirner, njemački filozof i savremenik Karla
Marksa. Štirner je napisao samo jedno veće delo, i nekoliko članaka, ali je to delo čim
se pojavilo izazvalo mnoštvo rasprava, osuda, kleveta, ali je i uticalo na filozofske
stavove Fridriha Ničea, na primjer. Šta je to što je Štirnera i njegovu filozofiju učinilo
toliko omraženim i kritikovanim?
Prije svega, Štirner je nastupio izrazito kritički: pokušao je na neki način da dovrši
Heglovu filozofiju apsolutnog idealizma, tako što bi je preformulisao u apsolutni
individualizam (egoizam) i time udario na temeljene samo filozofije, već i društva
uopšte.
Štirner kreće od pitanja religije i humanizma, i kaže da bi svaki pokušaj moralnog

kritikovanja religije završio kao nova religija. Naime, ako umjesto „Bog je uzvišen“
(vjerski stav) kažemo „Čovjek je uzvišen“ (Marksov stav), mi smo samo kritikovali
jednu vrstu religije, ali smo zadržali formu te religije: „X je uzvišeno“. Ako smo, dakle,
zadržali formu, mi smo napravili novu religiju. Po mišljenju Štirnera, kritika religije
može da bude dovršena samo ako se proširi na sve ideje koje imaju status „uzvišenih“.
4.10.1. Fiks-ideja
Štirner takve ideje naziva fiks-idejama: to su ideje koje su fiksirane, koje ne mogu da
se mijenjaju i koje prihvatamo kao naše ideje-vodilje smatrajući da od njih ne smemo
da odstupimo. To mogu da budu bilo koje ideje, mada je Štirneru prije svega cilj da
kritikuje ideje morala, budući da se humanizam i religija sukobljavaju na tom polju.
Kada imamo fiks-ideju, mi smo sputani, nismo slobodni da djelamo drugačije, ali smo
predvidivi. Zato Štirner kaže da je osnovna potreba društva i države da kod nas
razvijaju fiks-ideje kako bismo postali u potpunosti predvidivi i tako lakši za
kontrolisanje i manipulisanje. Bilo koji politički, kulturni ili bilo kakav drugi pokret koji
istakne u prvi plan našu fiks-ideju, postaće nam primamljiv i podržavaćemo ga, bez
obzira na sopstvene interese.
4.10.2. Egoizam
Tu Štirner direktno uključuje pojam ličnog interesa: fiks-ideja je upravo ona ideja koja
nam zabranjuje da svoje interese stavimo na prvo mjesto. Sa svih strana smo pozvani
da radimo u interesu društva, države, nacije, religije, porodice, itd., ali nikada u svom
interesu – ako tako postupimo nazvaće nas egoistima i prezirati.
Međutim, Štirner kaže da u svakodnevnom životu svi mi već nastupamo kao egoisti,
ali prikriveno, pošto je egoizam shvaćen kao moralno neprihvatljiva pozicija. Radi se o
tome da u svakom društvenom, međuljudskom odnosu mi nastupamo imajući svoje

interese na prvom mjestu, ali ih krijemo iza fiks-ideja koje su za društvo prihvatljive
(ideje humanizma, tolerancije, vjerskog morala, itd.). Na taj način sve vreme lažemo i
sebe i druge da nismo egoisti, a ujedno zbog toga u sebi razvijamo i taložimo bijes i
mržnju koju ne smijemo da pustimo na površinu. Umjesto toga, kaže Štirner,
potrebno je da prestanemo sa pretvaranjem i laganjem i otvoreno istaknemo da nam
je na prvom i jedinom mjestu naš lični interes.
4.10.3. Odbacivanje morala

Potrebno je da otvoreno prihvatimo da smo egoisti i da razvijemo svoj egoizam u
filozofskom smjeru: ne ka običnoj, svakodnevnoj sebičnosti (što već jeste odlika
egoizma koji Štirner smatra nezrelim), već ka samostalnosti i samodovoljnosti. Prvi
korak ka tome je napuštanje svih fiks-ideja, a samim tim i svih moralnih normi. Na taj
način, štirnerovski egoista se prvo filozofski pojavljuje kao nemoralan i u jednom
smislu nečovjek – on pobija i odbacuje moralne i ljudske vrijednosti, tvrdeći da nije ni
čovjek. Zašto egoistička individua nije čovjek?
Zato što je čovjek također fiks-ideja: ako želimo da budemo ljudi, mi ćemo se ponašati
na određeni način (prihvatićemo ideje humanizma, na primjer) i težiti našem
ispunjenju kao ljudi, a ne kao individue. Zato Štirner i kaže: „Ako poštuješ čovjeka u
meni, ti nepoštuješ mene!“. Potrebno je da napustimo sve potrebe da budemo nešto,
da ispunimo neki cilj koji nam je spolja dat. Egoisti nisu nemoralni i neljudi zato što su
zli, već zato što društvo ne može da ih klasifikuje i da im odredi mjesto u svojim
normama. Egoisti su, dakle, neprijatelji društva ne samo zato što odbijaju da na prvo
mjesto stave društvene interese, već i zato što ih društvo smatra grješnicima,
neprijateljima, zločincima, neljudima itd.
4.10.4. Pitanje razlike i sličnosti

Također, Štirner kritikuje ideju zajednice sličnih, u bilo kom vidu: države, naroda,
vjerske zajednice, kulturne itd. On posebno naglašava potrebu za zaoštravanjem
razlika, a ne njihovim „prevazilaženjem“. Ako smo svjesni svojih razlika i različitosti
interesa, mi možemo iskrenije i efikasnije da pristupimo uzajamnim odnosima. Ako
stalno podrazumjevamo neke sličnosti, na kraju ćemo završiti ili potpuno razočarani
usljed otkrivenih razlika, ili ćemo gušiti svoje stavove i želje zarad „višeg cilja“ u
kompromisu, na primjer. Samo ako insistiramo na svojoj jedinstvenosti mi možemo
zaista da se sporazumjemo sa drugima (koji su također jedinstveni) oko zajedničkog
cilja.
4.10.5. Unija egoista

Upravo zajednički cilj predstavlja osnovu za jednu posebnu formu udruživanja o kojoj
govori Štirner. To je unija egoista, posebna privremena zajednica egoista koja teži
jasno definisanom cilju i raspušta se (ukida) kada je cilj zadovoljen. Ako naiđemo na

individuu koja ima u nekom trenutku isti cilj kao i mi, sa njom ćemo mnogo efikasnije
zadovoljiti svoje interese, nego kada bismo kroz kompromis sarađivali sa onima koji su
nam možda u mnogo čemu slični. Međutim, kada postignemo cilj, uniju egoista je
potrebno rasturiti jer nijedna zajednica ne smje da traje radi sebe same, već samo radi
ispunjenja cilja zbog kojeg je i stvorena. Ako bi zajedništvo postalo svetinja, opet
bismo imali fiks-ideju koja bi rukovodila našim životom.
4.10.6. Kritika države

Očigledno, Štirner je posebno kritički nastrojen prema državi, kao zatvorenoj i strogo
regulisanoj i kontrolisanoj zajednici na osnovu pretpostavljenoj sličnosti stanovnika.
Kada kritikuje liberalnu ideju države, Štirner kaže da bi individua - jednom oslobođena
od moći feudalaca ili kraljeva – u ustavnoj ili parlamentarnoj republici postala
podređena zakonima. Drugim rječima, umjesto da se zaista oslobodi, individua bi
samo promijenila gospodara. Isto važi i za socijalističke ideje o državi: ako država u
ime „društva“ počne da klasifikuje individue i da im oduzima svojinu, individua će
opet pasti u ropstvo kao i u bilo kojoj drugoj državi. Zato Štirner tvrdi da je egoista,
prije svega, neprijatelj svake države.
4.10.7. Pitanje svojine

Što se konkretno svojine tiče, Štirner je jedini filozof koji ne zauzima nijednu od tri
pozicije: ne zagovara ni privatnu, ni društvenu, ni državnu svojinu. Za privatnu svojinu
kaže da počinje da porobljava individuu i time postaje neka vrsta fiks ideje, usljed čega
individua počinje da sakuplja svojinu ne radi trošenja i zadovoljavanja svojih potreba i
želja, već radi pukog gomilanja svojine. Sa druge strane, državna svojina ne dolazi u
obzir zato što predstavlja ograničenje naše slobode i protivna je našem interesu da
budemo samostalni i samosvojni. Društvena svojina iz sličnog razloga nije prihvatljiva
– jedino društvo koje Štirner može da prihvati je unija egoista, a takvo društvo stalno
nastaje i nestaje, te ne može biti nosilac svojine. Gdje je rješenje? Štirner jednostavno
i paradoksalno kaže: „Sve je moje!“, i time zauzima jedinstvenu poziciju u političkoj
filozofiji. Kako sve može biti moje? Ako ne priznajemo bilo koju „višu“ ideju-vodilju,
ako smo egoistični u smislu da našim ponašanjem rukovode jedino naši interesi, mi
ćemo odbaciti i bilo koji zakon koji garantuje privatnu, društvenu ili državnu svojinu.
Tako su nam sva dobra na raspolaganju – ne postoji moralni problem koji nas
spriječava da uživamo i koristimo onu robu koju želimo. Naravno, nemamo potrebe za
svom robom koja postoji, te nećemo ni pokušavati da gomilamo robu ili novac (to,
Štirner kaže, rade liberali), već ćemo sebi dati za pravo da koristimo ona dobra koja
želimo, u onom trenutku kada nam zatreba.
4.10.8. Značaj
Prvi veliki i dosljedni teoretičar egoizma i ekstremnog individualizma (politički najbliži
anarhizmu, iako protivnik socijalizma), Štirner je naročito značajan filozof jer je

pokrenuo određena pitanja koja su postala aktuelna tek u drugoj polovini XX vijeka.
Savremeni filozofi su ponovo otkrili značaj Štirnera, te će neke savremene ideje
predstavljati zapravo samo Štirnera prilagođenog novim društvenim okolnostima.
1. Moderna filozofija - Maks Štirner?

2. Egoizam i odbacivanje morala kod Štirnera?
4.11. Filozofija - Fridrih Niče

Ničeova filozofija je, u osnovi, kritika moderne evropske kulture koja je, prema
njegovom shvatanju, u dubokoj krizi. Niče smatra da o evropskoj kulturi može da se
govori sa dva stanovišta; prvo stanovište naglašava tzv. dionizijski princip, drugo
naglašava apolonijski princip. Dionizijski princip afirmiše životnu snagu, a apolonijski
princip afirmiše harmoniju i ravnotežu. Prvi princip je preovlađivao u ranoj evropskoj
kulturi, prije svega u antičkoj Grčkoj, a drugi preovlađuje u savremenoj evropskoj
kulturi, i Niče ga smatra jednim od razloga dekadencije. Naime, on deli historiju
evropske kulture na dva perioda: antički i hrišćanski, svaki od njih ima karakterističnu
kulturu i moralne vrijednosti. Dionizijski princip koji preovlađuje u antičkom svijetu i
koji naglašava afirmaciju životne snage i poleta, usko je vezan za moralne vrijednosti
aristokratije, tj. gospodara. Aristokratija sebe smatra plemenitom, uzvišenom,
snažnom, i nameće se svojom životnom energijom i voljom da vodi. Sa druge strane,
robovi - kaže Niče – nisu plemenitog porekla, nisu uzvišeni, nisu ni snažni ni mudri, i
karakteriše ih pasivnost i odsustvo ambicija i životne snage. Zbog toga robovi moraju
da budu vođeni i da se pokoravaju gospodarima.
Važno je, međutim, da se naglasi da je aristokratija sama sebe smatrala uzvišenom i

moćnom, ali da robovi nisu bili u istoj poziciji: njihove karakteristike nisu navodili oni
sami, već je za njih opet aristokratija govorila šta predstavlja njihove osobine. Drugim
rječima, aristokratija sama određuje svoj identitet, dok robovima neko drugi određuje
identitet.
Pošto je u antičkom svijetu preovlađivao dionizijski princip, aristokratija je vladala i

stvarala velika filozofska, umjetnička, pa i vojna djela. Ono što je nju naročito
odlikovalo je određena volja za moć – želja da se život u potpunosti razvije, da se
potvrdi snaga i sposobnost individue. Shodno tome, Niče smatra da takvu volju za
moć posjeduju samo izrazito jake individue, i one su te koje daju pečat svojoj epohi.
Međutim, volja za moć za sobom povlači priznavanje i održavanje nejednakosti i
neravnopravnosti – jake individue ne mogu da dopuste da većina, koja je pasivna i
slaba, određuje šta može da se postigne. Jake individue su protivne principima

jednakosti i „zlatne sredine“, i potreban im je prostor da razviju svoje sposobnosti u

potpunosti.
Aristokratija, gospodari, jake individue, oni koji imaju izraženu životnu snagu, odnosno
volju za moć – predstavljaju gospodarski moral, dok je njemu suprotstavljen tzv.
ropski moral poniznosti, pasivnosti, ograničenosti, miroljubivosti, jednakosti itd.
Upravo zbog svojih osobina robovi postaju ljubomorni na gospodare, zavide im i
počinju da ih mrze. Tu mržnju i zavist koju rađa svijest o sopstvenoj slabosti Niče
naziva resantimanom.
Resantiman je, dakle, ogorčenost koju ropski moral u sebi nužno sadrži. Velika
promjena u evropskoj kulturi nastupa, kaže Niče, kada upravo ropski moral počne da
preovlađuje. To se dešava širenjem hrišćanstva koje zagovara upravo vrijednosti koje
odgovaraju robovima. Robovi u hrišćanstvu nalaze zadovoljenje svog resantimana,
svoje ozlojeđenosti, i opijaju se porukama o novom duhu i dobu koje dolazi – dobu
jednakosti, ravnopravnosti, čovjekoljublja, praštanja i mirenja, ljubavi i harmonije.
Nasuprot gospodarskom moralu i energičnoj volji za moć, hrišćanstvo zagovara – po
Ničeovom shvatanju – pasivnost, mirenje sa sudbinom, prihvatanje slabosti itd.
Robovi sebe pronalaze u hrišćanskom moralu i pokušavaju da napokon sami sebe
odrede (kao što za sebe čini gospodar). Međutim, rob nije sposoban za
samoodređenje, i sve što o sebi može da kaže, rob mora da formuliše preko nekog
drugog. Tako, rob ne može da kaže „Ja sam dobar“ ili „Ja sam u pravu“, već jedino
može da kaže „On je loš, dakle – ja sam dobar!“ ili „On griješi, dakle – ja sam u
pravu!“. Rob nije sposoban da se postavi aktivno prema sebi i prema životu, i zato mu
je uvijek potreban neko drugi preko kojeg će – preko negacije – određivati svoje
vrijednosti.
Niče kaže da je to nužna karakteristika resantimana i ropskog morala. Hrišćanstvo se,

na taj način, pojavljuje kao prvi korak u dekadenciji evropske kulture i evropskog
morala (dakle, gospodarskog). Ropski moral je prevladao i ideje ravnopravnosti uzele
su maha u političkom životu: rađaju se socijalizam i liberalizam, a Niče posebno mrzi
političku filozofiju anarhizma – budući da anarhizam zagovara najviši stepen
ravnopravnosti i jednakosti. Stogajaka individua – sa izraženom voljom za moć,
odnosno životnom energijom – mora da se pojavi kao neprijatelj postojećeg političkog
uređenja i društvenog morala. Ona će uvijek biti u manjini i nikada neće biti po volji
neukoj i slaboj masi, te je potrebno da se uzdigne iz tog sivila i prosječnosti. Ako je
Niče smatrao da u njegovom društvu preovlađuje hrišćanski i humanistički moral, jaka
individua mora da se pojavi kao Antihrist i kao Natčovjek. Jaka individua mora da bude
Antihrist, zato što ideje hrišćanstva sputavaju njenu snagu i njenu jedinstvenost, a
Natčovjek mora da bude zato što je Čovjek danas – kako Niče smatra – slab i pasivan.
Volja za moć zahtjeva napuštanje vladajućeg morala i povratak na dionizijski princip
snage i uživanja, i zato se jaka individua današnjem čovjeku pojavljuje kao zlo, iako
samo ona može da dovede do razrješenja krize i dekadencije u koju je zapao evropski
moral i kultura. Zbog naglašenog protivljenja demokratiji, socijalizmu i liberalizmu, i
obrane prava jačeg (u ideji Nadčovjeka), Niče se smatra jednim od začetnika ideje
fašizma. Međutim, to je potrebno uzeti sa rezervom – Niče nije smatrao da jaka
individua bilo kome treba da se potčinjava, a to je direktna kritika kulta vođe (Firera) i
fašizma kao masovne ideologije. Sa druge strane, pokretanje pitanja identiteta i
samoodređivanja kod Ničea, predstavlja idejni početak postmodernizma. Savremena
filozofija će se često vraćati na Ničeove ideje i zato je Ničeova filozofija danas jedna od
najuticajnijih, iako su savremene interpretacije u velikoj meri izmijenile sliku koja je
nekad vladala o Ničeu.
1. Ničeova filozofija?
2. Ničeovo tumačenje natčovjeka?

5. SAVREMENA FILOZOFIJA
5.1. Pozitivizam
Ogist Kont, začetnik pozitivizma, svoje ideje je iznio u delu Kurs pozitivne filozofije.
Sam naziv djela ukazuje na osnovne ideje pozitivizma: filozofija može da se predaje
kao kurs – nije potrebno ulagati godine i godine proučavanja da bi se ovladalo
osnovama ove nauke, ali isto tako filozofija mora da postane pozitivna – da bude
provjerljiva i objašnjiva, da se zasniva na egzaktnim proučavanjima čulima dostupnih
informacija, tj. Filozofija mora da postane nauka.
Prema Kontovom učenju, cjelokupno ljudsko saznanje može da se podeli na tri oblasti:
a. teološko saznanje
b. metafizičko saznanje, i
c. naučno saznanje.
Teološko saznanje se bavi pitanjima „onostranog“, onog što Kont smatra „fiktivnim“, i
na tu oblast teologija projektuje ljudske pojmove početka, porekla, istine i cilja, itd.
Međutim, kada tako postavi stvari, teologija ne uspjeva da postigne ništa više od
pukog ponavljanja onog u šta ljudi već vjeruju. Pored toga, teologija ne uspjeva da
postigne konkretno saznanje, saznanje o činjenicama prirode i svakodnevnog života.
Nakon teologije, logički i historijski slijedi metafizika, ali i ona sadrži istu vrstu
problema. Naime, kaže Kont, metafizičko saznanje samo drugačije pristupa istim
pitanjima kojima je i teologija pristupala. Međutim, tamo gdje teologija govori o
„onostranom“ na naizgled konkretan način, metafizika govori o apstraktnom – o
suštini, biću, kvalitetu, kvantitetu, idejama itd. Svi ti pojmovi ostaju u sferi formalnog i
apstraktnog i ne uspjevaju da obuhvate konkretnu stvarnost. Jedino naučno, pozitivno
saznanje može da kaže nešto o svijetu oko nas. Naučno saznanje nužno predstavlja
negaciju teološkog i metafizičkog, jer napušta kao beskorisne pojmove oba načina
saznanja i zagovara sistematični pristup istraživanju stvarnosti.
Prema Kontu, svi fenomeni stvarnosti (ono što se pojavljuje) funkcionišu po

nepromjenjivim zakonima prirode i ne mogu da se odnose na „onostrano“ i ono što
metafizika smatra suštinom. Po mišljenju Konta i svih kasnijih pozitivista, sve
metafizičke tvrdnje nisu ništa drugo do obične „izmišljotine“ koje nemaju nikakvu
realnu vrijednost ili postojanje. Ništa što se ne može iskustveno dokazati nema
naučnu vrijednost.
Kao i u prirodnim naukama, tako i u oblasti društvenih nauka moraju da važe vječni i
nepromjenjivi zakoni. Stoga „moralna (i saznajna) kriza društva“ počiva na različitosti
Hrestomatija | 5. SAVREMENA FILOZOFIJA 77
mišljenja, a ne na jednoumlju. Ako se ljudi vode teološkim i metafizičkim saznanjem,

nužno će dolaziti do različitih „istina“, sukobljavati se zbog razlika u shvatanju i
razvijati netrpeljivost prema drugačijem. Kont smatra da je problem nerazumijevanja i
neslaganja moguće riješiti kroz nauku, kroz pozitivno saznanje, budući da spoznavanje
stvarnih prirodnih zakona dovodi do opšte saglasnosti.
Samo činjenice mogu da spasu društvo od stalnog sukobljavanja stavova koji ne mogu
da se dokažu, i koji stoga nužno nagrizaju društvo iznutra.
Zadatak sociologije, ili „socijalne fizike“ – kao posljednje nauke koja stupa na
pozornicu poslije matematike, astronomije, fizike, hemije i biologije, jeste da na nov
način objedini društvo koje se u moderno doba rastočilo u mnoštvo izolovanih
područja politike, morala, ekonomije, umjetnosti itd. Kao vrhunska pozitivna nauka,
sociologija treba da predvodi reintegraciju modernog društva. Drugim rječima, ona
treba da funkcioniše kao teorijska podloga za političke akcije čiji je zajednički cilj
širenje društvenog napretka, odnosno doprinos dosezanju stvarne „zrelosti
čovječanstva“.
1. Savremena filozofija pozitivizam?

2. Kontovo učenje o cjelokupnom ljudskom saznanju?
5.2. Ideja napretka saznanja i progresa društva

Kont je od svog učitelja Sen-Simona (francuskog utopijskog socijaliste) preuzeo ideju
napretka društva kroz napredak znanja. Od Konta potiče savremeno shvatanje da se
naučno znanje akumulira, odnosno da svaka generacija dodaje nešto novo naučnim
saznanjima prethodne generacije, i time se ukupno znanje konstantno uvećava.
Uvećavanje znanja, sa druge strane, vodi napretku čovječanstva, jer svaka nova
generacija može bolje da shvati prirodu i koristi prirodne resurse za opštu dobrobit.
Ideje akumuliranja znanja i napretka društva oštro su kritikovane u drugoj polovini XX
vijeka, a prvi prigovori dolaze upravo od narednih generacija pozitivista.
1. Objasniti ideje napretka saznanja i progresa društva kod savremenih filozofa?

5.3. Filozofija nauke - Karl Poper i Tomas Kun

5.3.1. Karl Poper
Karl Poper razvija specifičnu kritiku ideje akumuliranja naučnog saznanja. Prvo,
dotadašnje shvatanje naučnog napretka (koje je u velikoj meri prisutno i u našem
svakodnevnom životu) smatra da su sva naučna saznanja zasnovana na provjerljivosti i
induktivnom zaključivanju.
5.3.1.1. Provjerljivost
Tradicionalna (pozitivistička) filozofija nauke smatra da je nužan preduslov istinitosti,
odnosno naučnosti nekog stava to da ga je moguće provjeriti na nizu situacija ili
eksperimenata. Stavovi koji su provjereni prihvataju se kao istiniti.
5.3.1.2. Induktivno zaključivanje

Induktivno zaključivanje – koje je još Hum postavio kao osnovni princip naučnog
istraživanja – polazi od pojedinačnih iskaza, uopštavajući zaključak na cijelu klasu
iskaza. Na primjer, matematika iznosi određeno tvrđenje o prirodnim, cijelim
brojevima. To tvrđenje se provjerava na mnoštvu pojedinačnih brojeva, i nakon
određenog broja provjera, matematičar zaključuje da tvrdnja može da se uopšti i važi
za sve brojeve – čak i one za koje nije provjereno. Nauka na taj način uspjeva da
uopštava i na neki način širi saznanje o stvarima koje još nismo provjerili.
Međutim, kaže Poper, kako je moguće da vjerujemo da je nauka zasnovana na

provjerljivosti, kada nismo u stanju da zaista provjerimo da li određena teorija/stav
važi u svim situacijama? Ako vjerujemo da je provjerljivosti mjerilo naučnosti, kako
možemo da zaključimo nešto o svim brojevima, kada je skup cijelih brojeva
beskonačno velik, te ne postoji ni mogućnost da na svakom broju provjerimo stav?
Poper stoga smatra da je potrebno da napustimo tradicionalno shvatanje nauke i da
usvojimo novo, koje neće nailaziti na takve paradokse.
I. Prvo, potrebno je da priznamo da se nauka ne bavi samo konkretnim i

egzaktnim, već da sadrži u dobroj mjeri i pretpostavke, neprovjerene stavove i
vjerovanja. Svaka naučna analiza počinje određenom hipotezom, određenim
stavom koji još nije provjeren i koji je više apstraktna ideja mogućeg
razrješenja određenog problema. Dakle, iako nauka barata činjenicama, svaka
analiza koja dovodi do novih zaključaka počinje zapravo od stavova koji nisu
činjenični, nisu egzaktni.
II. Drugo, pošto induktivno zaključivanje nije dovoljno za stvarnu naučnost nekog
stava, potrebno je da prihvatimo da je i deduktivno zaključivanje korisno.

Dedukcija kreće od opštih stavova i zaključaka koji važe za jedan skup, i primjenjuje ih
na pojedinačne elemente tog skupa. Međutim, dedukcija ipak ne vodi širenju naučnog
saznanja, jer ništa novo ne možemo da saznamo o pojedinčanim članovima skupa ako
već imamo opšte zaključke. Pa ipak, ne smemo da odbacimo dedukciju, baš zato što ni
sama indukcija nije dovoljna. Karl Poper nudi novu teoriju nauke, zasnovanu na ideji
vjerovatnoće.
Pojam vjerovatnoće mora da riješi problem provjerljivosti. Ako nismo u stanju da

provjerimo neki stav na svim članovima skupa za koje tvrdimo da taj stav važi, ipak
možemo da povećavamo vjerovatnošću istinitosti tog stava, tako što ćemo svakom
novom provjerom biti sigurniji da je stav istinit. Naravno, ako se radi o skupovima sa
beskonačnim brojem članova (kao što je slučaj sa cijelim brojevima u matematici),
nikada nećemo moći da kažemo da je neka teorija istinita, već jedino da je
vjerovatnija od neke druge, ili da je novom provjerom i ona sama postala vjerovatnija.
Konačnu sigurnost, međutim, nikada ne možemo da postignemo.
Vjerovatnoća nekog stava se meri odnosom (količinom) broja poznatih slučajeva

(testova, provjera) i cjelokupnog broja mogućih slučajeva. „Univerzalni naučni
zakoni“, kaže Poper, „o svijetu tvrde mnogo više nego što smo mi u stanju da
provjerimo ili samo potvrdimo“. Pošto je tako oštro iskritikovao pozitivističko
shvatanje nauke, Poper kaže da je potrebno da odbacimo ideju napretka naučnog
saznanja. Naime, ne postoji ravnomjeran rast saznanja, odnosno akumulacija znanja,
jer mnoge teorije koje su „smjenile“ svoje prethodnice ne samo da ne predstavljaju
proširenje, već zaista protivrječe prethodnim teorijama. Na primjer, Ajnštajn nije
„proširio“ Njutnovu fiziku, već ju je pobio. Znanje je, dakle, hipotetičkog karaktera –
radi se jedino o mogućnosti i vjerovatnoći da neki stav ili teorija zaista realno
objašnjava stvarnost; ne postoji potpuna izvjesnost i neka nova teorija može da sruši
naša današnja naučna vjerovanja. Drugim rječima, Poper smatra da izuzetak ne
potvrđuje pravilo, već ga ruši.
5.3.2. Tomas Kun

Tomas Kun nastavlja Poperovu kritiku ideje akumulacije naučnog saznanja, uvodeći
pojam naučne paradigme.
5.3.2.1. Naučna paradigma

Naučna paradigma je skup stavova, vjerovanja i očekivanja koja definišu polje kojim se
određena nauka bavi. Paradigma je, na primjer, vjerovanje da se Zemlja okreće oko
Sunca – ako polazimo od tog stava nećemo ni postavljati pitanje gdje se završava
planeta, jer je sastavni dio naše paradigme da je Zemlja okrugla. Međutim, nekada je
vladala paradigma koja je tvrdila da je Zemlja ravna ploča i da se cio „nebeski svod“

okreće oko Zemlje. Za takvu paradigmu pitanje (geografskog) „kraja“ svijeta i te kako
ima smisla, dok pitanje gravitacije ne može ni da se postavi.
Drugim riječima, jedna paradigma određuje ne samo načine na koje možemo da se

bavimo određenim naučnim problemima i pitanjima, već definiše i šta ne možemo da
mislimo ili pitamo. Kun dalje kaže da svaka nauka prolazi kroz tri paradigma suvereno
vlada. U tom periodu naučnici imaju utisak da se naučno saznanje širi i akumulira, jer
paradigma ostaje ista, a svaki problem ili pitanje zajedničkim naporima uz uzajamno
razumevanje razvijaju svi naučnici. Međutim, u određenom trenutku predviđanja koja
proizlaze iz paradigme dolaze u sukob sa eskeprimentalnim rezultatima. Tada počinje
drugi period razvoja nauke – kriza naučne paradigme, kada naučnici formulišu i
razvijaju mnoštvo teorija koje imaju za cilj da „spasu“ aktuelnu paradigmu.
Međutim, kako se gomilaju problemi i pitanja na koja paradigma ne može da

odgovori, tako se sve više pojavljuju alternativna rješenja, nove i smjele teorije koje
protivrječe dotadašnjim važećim naučnim shvatanjima. Konačno, kriza se zaoštrava do
tačke u kojoj paradigma u potpunosti puca pred udarima alternativnih teorija i
dokaza, i dolazi do naučne revolucije. Nakon naučne revolucije nova pardigma
zauzima mjesto stare i ponovo dolazi do shvatanja da se naučno znanje širi i
akumulira. Međutim, cio krug neprestano traje, i nova paradigma će i sama doći u
krizu. Drugim riječima, rast naučnog saznanja postoji samo u periodu kada se
paradigma ne dovodi u pitanje. Kada je Ajnštajn formulisao novu fiziku, Njutnova je
skoro upotpunosti odbačena – nova teorija nije nastavila staru, već je uništila. Došlo
je do naučne revolucije. Kun smatra da je realno vjerovati da će bilo koja naučna
teorija doći u krizu i biti zamijenjena nekom drugom.
1. Karl Poper – provjerljivost?
2. Tomas Kun – naučna paradigma?
5.4. Savremena filozofija - Pragmatizam: Čarls Pers i Vilijem

Džems
Pragmatizam se nadovezuje na pozitivističku filozofiju, ali unosi mnoge izmjene i ipak
pronalazi šire područje za filozofsku aktivnost nego što je pozitivizam predvidio.
Najpoznatiji pragmatisti su američki filozofi Čarls Pers i Vilijem Džems, i njihove
filozofije nisu potpuno jednake, ali u određenom smislu čine logičku cjelinu.
5.4.1. Praktično/pragmatično
Prije svega, potrebno je napraviti filozofsku razliku između onog što je praktično i
onog što je pragmatično. Praktično se, po shvatanju Persa, tiče područja misli, u

smislu u kojem je Kant govorio o praktičnom umu, tj. o umu koji sam sebi određuje
svrhu; pragmatično je, međutim, ono što ima konkretnu ljudsku svrhu. Pragmatizam
je teorija koja priznaje neraskidive veze između racionalnog saznanja i racionalne
svrhe, u smislu da je racionalno samo ono saznanje koje može da se primjeni.
5.4.2. Filozofija kao nauka

Pragmatisti smatraju da realno značenje nekog pojma leži isključivo u odnosu tog
pojma prema svakodnevnom životu, odnosno pojam ili teorija može da ima vrijednost
samo kada se primjeni. Drugim rječima, filozofija mora da se vodi naučnim idealom
eksperimenta, odnosno provjerljivosti, kako bi došla do racionalnih/korisnih stavova.
Međutim, za razliku od nauke, filozofija ne posjeduje svoju nomenklaturu (sistem
obilježavanja, sistem pojmova koji uvijek označavaju istu stvar) i različite filozofske
terminologije onemogućavaju racionalnu komunikaciju i razmjenu znanja između
filozofa. Zato, pored prihvatanja naučnog pristupa istraživanjima, filozofija mora da
izgradi jednu nomenklaturu, jedan zajednički jezik, kako bi se omogućilo da i filozofsko
znanje raste kao i naučno.
5.4.2. Kritika dekartovske metode istraživanja

Dekart je htjeo da do nesumnjivih istina dođe tako što će prvo sumnjati u sve,
provjeriti svaki stav prije nego što ga prihvati, kako bi konačno mogao bilo šta
pouzdano da tvrdi. Međutim, kaže Pers, mi moramo da priznamo da u neke stvari ne
sumnjamo, odnosno moramo da priznamo da u svakom trenutku makar neke stavove
smatramo istinitim.
Također, cilj ne bi trebalo da bude postizanje istine, već postizanje jednog stanja
pouzdanog vjerovanja. Budući da filozofija mora – kao i nauka – da provjerava svoje
stavove, tako i pojam istine mora da bude rezervisan samo za one stavove koji su u
potpunosti provjereni. Pošto nikada ne možemo eksperimentalnoj (ili u
svakodnevnom životu) da konstruišemo svaku moguću situaciju, mi moramo da
prihvatimo određene stavove na vjeru, odnosno da prihvatimo da iako sada
funkcionišu, možda neće u budućnosti. Dekart kaže da filozofija mora da počne
univerzalnom sumnjom, ali ne možemo u sve da sumnjamo, se konačna provjera
stava dešava u individualnoj svijesti, ali individualno uvjerenje nije garant istine – to
može da bude samo zajednica naučnika/filozofa koji su došli do istog stava, neke
stvari moraju da ostanu neobjašnjene, ali naučna filozofija ništa ne smatra
neobjašnjivim – pitanje je vremena kada će neki problem biti razjašnjen.
5.4.4. Pragmatičko shvatanje istine

Sama filozofija nije polje na kojem se određuje šta je istinito, pošto je filozofija samo
jedan metod istraživanja. Filozofija se ne zalaže ni za kakva posebna rješenja, a njene
teorije su samo oruđe u istraživanju. Cilj pragmatizma je da teorije učini shvatljivim i

da pokrene na djelovanje, odnosno na primjenu i provjeru teorija u praksi. Tek kada u

praksi provjerimo neki stav, možemo da pričamo o njegovoj istinitosti. Ideje postaju
istinite tek kada nam pomognu da nađemo zadovoljavajući odnos sa drugim delovima
našeg iskustva, odnosno kada nova ideja nađe svoje mjesto u spletu stavova koje smo
dosada praktično primjenjivali kao istinite. Pragmatizam naglašava ideju
koherentnosti, tj. Stav da je potrebno da se postigne jedan skup ideja koje zajedno u
praksi pokazuju konkretne pozitivne rezultate. Ako neka ideja ne može da se uklopi u
stavove koji za nas već funkcionišu, po svoj prilici se radi o neistinitoj ideji.
Nemoguće je da je jedna ideja istinita, a da protivrječi svim drugim idejama koje

rukovode našim svakodnevnim ponašanjem. Zato pragmatisti kažu da se „istinitost“
dešava ideji – ideja ne posjeduje ni istinitost ni lažnost, već se njen status određuje u
praksi, kada se dovede u vezu sa drugim idejama koje daju konkretne rezultate.
Pored toga, pragmatisti smatraju da je istina jedna vrsta dobra, a ne neka posebna
karakteristika, različita od pojma dobra. Istinita ideja je ona koja dobro organizuje
iskustvo, i ako nam neka ideja poboljšava život, onda bi trebalo u nju da vjerujemo –
osim ako se sukobljava sa drugim životnim interesima (ako narušava koherentnost
stavova).
Konačno, isplati se tražiti istinu zbog onog što nam ona u svakodnevnom životu
donosi.
1. Pragmatizam: Čarls Pers i Vilijem Džems?

2. Kritika dekartovske metode istraživanja?
3. Pragmatičko shvatanje istine?
5.5. Savremena filozofija - Anri Bergson

Anri Bergson smatra da teorija saznanja i teorija života ne smiju da se razdvajaju, i
stoga smatra da filozofija mora da se oslobodi krutih naučnih (pozitivističkih)
kategorija (činjenice, egzaktnost, definicije, itd.) i da ostavi više prostora onom što je
neodređeno, nedefinisano, u pokretu i stalnom mijenjanju, a čime nauke ne mogu da
se bave.
Filozofija života mora da krene od samog postojanja. Postojanje u koje smo najviše
uvjereni i koje najbolje poznajemo je naše postojanje. Ali šta znači „postojati“?
Najprije konstatujemo da prelazimo iz stanja u stanje, da se mi sami i situacije u
kojima se nalazimo uvijek mijenjaju. Zato Bergson pojam postojanja prije svega
određuje preko ideje promjene. Promjena, drugim rječima, jeste kretanje, a budući da

je postojanje osnovna odlika života, slijedi da se najviše života nalazi u onome što se
mijenja, što se kreće, što traje kroz sve te promjene.
Uz pojam trajanja usko je vezan pojam vremena, i Bergson se pita kako se život,
odnosno promjena i kretanje, pojavljuju u vremenu? Prvi pojam koji o vremenu
imamo je vezan za ideju prošlosti. Prošlost je skup svih iskustava, dešavanja, i ona
nam nikad nije odvojena, već je uvijek imamo u nesvjesnom, ona zapravo predstavlja
naš karakter, iako toga nismo uvijek svjesni. Ona određuje naše ponašanje i uvijek je
prisutna. Ali upravo zato što je stalno prisutna, stvari se nikad ne dešavaju jednoj istoj
osobi, jer se ona u svakom trenutku mijenja, njena prošlost se gomila, ali je sa svakim
događajem i kvalitativno drugačija. Tako naša ličnost raste i uvećava se. Dakle, ono što
činimo zavisi od onog što smo, ali smo mi u izvjesnoj mjeri i ono što činimo, i sami
sebe neprekidno stvaramo i mijenjamo.
Međutim, šta je vrijeme i trajanje za neživu materiju? Vrijeme – odnosno promjena -

ne zadire u materiju: ona je usitnjena do detalja i nepokretna (nepromjenjiva). Ona
nema historiju, jer može da se vrati u neko prethodno stanje.
Shodno tome, mi kao živa bića ne možemo da se vratimo u bilo koje prošlo stanje
upravo zato što smo u stalnoj promeni, u stalnom kretanju. Naša prošlost nije slijed
odvojenih stanja (kao kod nežive materije), nizanje statičnih i mjerljivih aspekata, već
upravo jedna serija promjena, zbog čega ne može da se prekine ili vrati unazad.
Također, stanja nežive materije su predvidljiva – nauka je na tome zasnovana. Sama
pojedinačna materija je drugačija od onog što je živo i pokretno. Međutim, svijet traje
– trajanje znači stvaranje oblika, neprekidno izrađivanje apsolutno novog.
Svijet na kojem matematičar (naučnik) radi jeste jedan svijet koji umire i rađa se u
svakom trenutku, onaj istina koji je mislio Dekart kad je govorio o protežnoj stvari. Ali
kako u tome predstaviti evoluciju, karakterističnu crtu života? Evolucija obuhvata u
sebi stvarno produženje prošlog pomoću sadašnjeg, trajanje koje ih spaja. Drugim
riječima, saznanje živog bića ili prirodnog sistema jeste jedno saznanje koje se odnosi
na sam interval trajanja, dok se saznanje jednog vještačkog ili matematičkog sistema
odnosi samo na krajnju tačku tog stanja. Protiv ove apsolutne originalnosti i
nepredvidivosti života i postojanja sva naša inteligencija se buni, jer je predviđena da
osvjetljava, da predviđa šta proističe iz čega.
Ona analizira i izdvaja, tvrdeći da iz istog slijedi isto, što je osnova predviđanja
budućnosti zdravim razumom. Tako i nauka zasniva sve na ponavljanju. Uloga je
filozofije upravo da se odupre toj prirodnoj naklonosti inteligencije i da prouči ono što
traje.

Pa ipak, pozitivistička i mehanicistička filozofija ne mogu da se bave životom jer

pretpostavljaju da je sve već dato, budući da je konačna ideja nauke da objasni sve što
postoji i što može da se desi. Drugim rječima, ako sve može da se definiše, klasifikuje i
predvidi, nemamo pravu promjenu, onu nepredvidivu i originalnu.
Sa druge strane, ni učenja zasnovana na svrhovitosti stvorenog (kao u religijama) ne

mogu da obuhvate originalnost života i zato ne doprinose saznanju. Naime, iako se
smatra da su religija i nauka suprotstavljene, Bergson kaže da su zapravo vrlo slične:
nauka tvrdi da sve može da objasni i predvidi, dok religija (tj. svako vjerovanje u
svrhovitost stvorenog) kaže da se kretanje (promjene života) kreću ka već unapred
određenom cilju. I nauka i religija time isključuju mogućnost nepredvidivog i
originalnog, što je suština života kao trajne promjene i kretanja. Život je, kaže
Bergson, tendencija – nastavak jednog impulsa koji se nadalje razvija u različite struje.
Taj impuls je nazvao životnim poletom. Životni polet je evolucijom doveo do stvaranja
tri zasebne vrste živih bića: biljke, zglavkare i kičmenjake. Biljke se odlikuju
umrtvljenošću, budući da možemo da ih smatramo nepokretnim, usljed čega je i
njihov život jednostavan i prilično predvidiv, odnosno prilagođen naučnim
istraživanjima. Sa druge strane, insekti (kao vrhunac evolucije zglavkara) i čovjek (kao
vrhunac evolucije kičmenjaka) odlikuju se pokretnošću i zato u njima životni polet
dolazi do punog izražaja.
Insekti se najviše odlikuju instinktom, a čovjek inteligencijom, te se vidi da se cijela

evolucija životnjskog carstva izvodila u dva zasebna pravca: jedan ka instinktu, drugi
ka inteligenciji. Umrtvljenost, instinkt i inteligencija, bili su zajedno u životnom
impulsu, rastavljaju se samim kretanjem života. Osnovna greška koja je, prenoseći se
od Aristotela, zavela najveći dio filozofije prirode – kaže Bergson - jest u tome što se
na ova tri elementa gleda kao na tri uzastopna stepena jedne iste tendencije koja se
razvija, dok su ustvari to tri različita pravca razvoja jedne iste aktivnosti koja se
podijelila rastući. To nije razlika u intenzitetu ili stepenu, već razlika prirode.
Ni instinkt ni inteligencija nisu podesni za suviše stroge definicije. Pošto je izrađivanje,

korištenje i pronalaženje naša stalna karakteristika, čovjeka bi trebalo da zovemo ne
homo sapiens (čovjek koji misli), već homo faber (čovjek koji stvara). Konačno,
inteligencija je sposobnost izrađivanja vještačkih predmeta, naročito sprava za
pravljenje sprava i beskonačnog razvoja njihove primjene i izrade. Potpuni instinkt je
sposobnost iskorištavanja i čak izgrađivanja organskih sprava; potpuna inteligencija je
sposobnost izgrađivanja i upotrebljavanja neorganskih sprava.
1. Savremena filozofija - Anri Bergson?

5.6 Jezik i njegovo tematiziranje u suvremenoj filozofiji

Jezik je u 20. st. uz nekoliko drugih važnijih tema, također i jedna od centralnih tema
filozofije, upravo i zbog činjenice da ga se ponovno počelo rehabilitirati kao tipično
filozofijski problem. To jasno ne znači da se filozofi prije nisu bavili jezikom, te da ih
sam jezik uopće nije zanimao. Rasprave o jeziku u kontekstu rasprave o pojmovima i
izričajima, postoje još od Sofista, Platona, Aristotela. Tu je također Augustin, koji često
izriče svoju muku s jezikom (ako me ne pitate znam, ako me pitate ne znam). Vrhunac
srednjovjekovne rasprave u koju je bitno bio „uvučen“ i jezik, tiče se rasprave o
univerzalnim pojmovima.
Ono što je vrlo važno uočiti jest činjenica se od 18. stoljeća, sve više ukazivalo na
činjenicu da jezik ne predstavlja samo jednu filozofijsko-analitičku temu, nego da on
igra centralnu ulogu u čovjekovu spoznajnom procesu. Ulogu koju nije dovoljno
razmotrio niti Kantov kritički duh. Upravo su tu činjenicu – naime Kantovog
nebavljenja problemom jezika – uočili dva filozofa koja su Kanta inače visoko cijenili i
na njega se kao filozofa često pozivali. Prvi od njih je izvjesni Georg Hamann (1730-
1788), čovjek koji je široj filozofskoj zajednici bio prilično nepoznat. Štoviše, nije do
kraja niti završio studiji. Hammansova teza glasi sljedeće: „Mi moramo sa spoznajne
kritike prijeći na Kritiku jezika. „Meni se ne čini presudnim pitanje što je um, nego
mnogo više što je jezik. Jer, bez jezika, ne bi smo imali niti um. Bez riječi, nema niti
uma, nema svijeta.“
Hammansovi su izričaji u sebi i više nego zanimljivi upravo zbog činjenice kakvu ulogu
on pripisuje jeziku uopće. Uočljivo je da on jezik (a što jezik zapravo i jest) promatra
puno više od pukog sredstva komuniciranja. Za Hmmansa, a time možemo reći i
filozofiju, jezik je način odnosno čak temelj razmišljanja. Zanimljiv je, stoga,
Hammansov izričaj: „Bez riječi, nema niti uma, nema niti svijeta“. Pod umom on ovdje
pretpostavlja upravo ovu dimenziju mišljenja odnosno promišljanja. Tj., kada god
mislimo, mi nužno – nesvjesno, dakako – uvlačimo u taj proces kategoriju jezika. Da je
Hammans rekao, bez mišljenja nema niti uma, stvar bi bila jednostavna i nedvojbena.
Ili pak, da je rekao, bez uma nema niti riječi, jer um je jedini onaj koji „proizvodi“ riječi
opet bi sve izgledalo jasno. Međutim, kada Hammans kaže da bez riječi nema uma,
onda je uočljivo da on upravo riječima daje puno veću ulogu nego li je to uobičajeno.
Ako bi smo smjeli ići korak dalje, tada bi smo ove Hammansove riječi mogli tumačiti
na taj način, da on zapravo riječi izjednačava s pojmovima a koji su i riječi i stvari u
jednom. Ne samo riječ, nego i ono na što se riječ odnosi a to je stvar, ali i ne samo
stvar kao predmet, slika već njen konkretan izričaj. Misao, „moram nešto maknuti sa
stola“ javlja nam se uistinu kao misao, ali i upravo kao izričaj koji smo netom naveli.
Jasno, u vrlo jednostavnoj i kratkoj formi.

Drugi koji je ukazao na važnost jezika jest Gottfried Herder (1744-1803). Sa svojim
prilično poznatim djelom Metakritika o kritici čistog uma, Herder je istaknuo jedno
vrlo zanimljivu konstataciju, a ona je sljedeća: Um je navezan na jezik, štoviše on je u
principu jezičan, te je time navezan na iskustvo, povijest i interese. I Hammans i
Herder nisu svoje misli o jeziku posebno sistematizirali. Zbog toga bi bilo pretjerano
nazivati ih utemeljiteljima filozofije jezika. S osvrtom na njihova razmišljanja jasno je,
koliko je teško, razlikovati jezik, kada ga se usko veže sa mišlju ili umom odn. s ovima
poistovjećuje. Srž problematike jest taj, da se ono što se treba razlikovati istovremeno
se koristi kao instrument ovog razlikovanja. Jer naime, nema posebno drugog puta u
propitivanju jezika, do li misao sama, a koja se direktno veže uz um. To je, jasno i
razumljivo: jer ako se um može uz išta drugo vezati onda je to sam jezik i njegove
neslućene mogućnosti. Jasno, tu su i matematičke postavke, ali i kada njih iznosimo,
donosimo ih riječima, tj. potiho ih izgovaramo: zbrajamo jedan broj s drugim i kažemo
36+75=111…. Ili pak vadimo korijen iz nekog broja ti isto tako „potiho“ i u „mislima“
zapravo govorimo kada to činimo do to činimo.
Istraživanje samog jezika imalo povoda i u kolonijalnoj povijesti Europe, prilikom čega
se uvidjela povijesnost i rasprostranjenost mnoštva jezika na svijetu, s čime su filozofi
18. st-a bili suočeni. O čemu se radi? Europljani su, kroz svoju povijest, naime,
poznavali latinski i grčki jezik te njihovu gramatiku i relativnu povijesnost. Slično je bilo
i s hebrejskim, te djelomično arapskim. Tako, dugo se vremena smatralo da je
hebrejski jezik prajezik čovječanstva te se pretpostavljalo da je od „Božjeg brkanja
jezika zbog babilonske kule“ na svijetu postojalo samo 72 jezika. Tek od kolonijalne
povijesti, situacija se u Evropi mijenja. Upoznaje se jezična raznolikost indijanske
amerike (Sjeverne i južne), Afrike te napose Azije i njenih velikih civilizacija: kineske i
indijske.
Situacija se tako (a to znači od 16-17 stoljeća, te posebno 18. kada se to sve počinje
intenzivnije istraživati) radikalno mijenja. Tako je primjerice kineski jezik postao po
prvi put poznat evropljanima kroz knjigu jednog evropskog isusovca, portugalca god.
1571. Upravo se na toj knjizi inspirirao i sam Leibnitz te je u njoj našao ideje za svoju
Philosophia universalis.
Drugi prelomni trenutak u istraživanju orijentalnih jezika dogodio se sa Englezom

William Jonesom. On je kao vrhovni sudac pored Kalkute, između ostalog proučavao
Sanskrt, koji više nije egzistirao kao živi jezik, ali su ga poznavali mnogi intelektualni
krugovi. Važni su zakoni sastavljeni upravo na sanskrtu. Kao iznimno važan trenutak,
ovdje ističemo Jonesov znameniti govor iz 1876. godine. On je u tom govoru, osvrćući
se na Sanskrt istaknuo da je on (sanskrt) po svojoj strukturi i primjeni savršeniji i
bogatiji (gramatički, stilski itd..) i od latinskog i od grčkog ali i što je još važnije: sanskrt
je po svojim gramatičkim formama, korijenu riječi i konstrukcijama tako sličan ovim
dvama jezicima da to nikako ne može biti tek puki slučaj.
Sve je ovo zapravo dalo povoda za nastajanjem komparativne znanosti o jeziku

odnosno znanosti koja se temelji na neposrednoj usporedbi jezika. Ta je metoda u
svojim začecima bila najizraženija kod Nijemaca poput Friedrich Schlegela, Franz
Boppa, i Jakoba Grimma koji su intenzivno istraživali indogermansku jezičnu obitelj, a
potom i druge jezične cjeline romansku, slavensku itd… Važno je napomenuti da ova
metoda traje i do danas i to kroz razne institute te jezične i etnološke akademije itd…
Danas se zna sa relativnom sigurnošću da na čitavom zemlji postoji najmanje 5000
jezika, jasno, međusobno različitih. Mrtvi jezici i dijalekti ovdje nisu ubrojeni. Filozofski
je najzanimljivije ovdje to, da u su u svim jezicima zajedničke temeljne karakteristike,
koje se označavaju kao jezične univerzalije. Isto tako, zanimljivost je ta da, bez
problema svako dijete, najbrže uči upravo u formi materinjeg jezika svaki od ovih
5000, ovisno, jasno, gdje je rođeno i odraslo.
1. Jezik kao jedna od centralnih tema filozofije dvadesetg stoljeća!
5.7. Ludwig Wittgenstein i problem jezika

Skoro da se niti jedan filozof nije tako intenzivno bavio jezikom te time doprinio
istraživanju istog kao Ludwig Wittgenstein (1889-1951). Njegova je filozofska misa
dovela do toga, da se danas govori o tzv. „lingvističkom obratu“ (linguistic turn) u
suvremenoj filozofiji. Zanimljivost koja se veže uz njega kao filozofa i teoretičara jezika
jest ta da je i neposredno nakon svojih velikih djela i istraživanja u njemačkom
govornom području ostao pomalo nepoznat. (Danas je to jasno drugačije). Glavni
razlog tog svojevrsnog zapostavljanja ovog filozofa u njem. govornom području leži u
činjenici njegova tadašnjeg življenja i rada u Engleskoj, ali i u tome da on sam javnost
tj. javno nastupanje ne samo da nije tražio nego je i sistemski izbjegavao. I jedan,
možda treći, razlog leži u tome da su njegova djela većim dijelom bila posthumno
objavljena.
Wittgenstein je rođen u Beču. Njegov je djed konvertirao s židovstva na
protestantizam te je iz Njemačke (Sachsen) doselio u Beč. Otac mu je bio proslavljen u
čeličnoj industriji. Što se tiče obitelji, a to znači braće i sestara – bilo ih je osam – može
se reći da su bili vrlo intelektualno i umjetnički nastrojeni odnosno povezani s tim
krugovima. Johannes Brahms i Gustav Mahler bili su redoviti gosti W-ove obitelji –
poznati glazbenici i skladatelji.
Ugledajući se na oca, W. je započeo studiji tehničkih znanosti na sveučilištu u Berlinu,
te ga je nastavio u Engleskoj, točnije u Manchesteru. Prvotno područje njegovog
zanimanja bili su avioni i aerodinamika, da bi se nedugo okrenuo matematici, nakon
što je pročitao Berthrand Russelovo djelo Principles of Mathematics (Principi
matematike). Tu ističe da se intenzivno zanimao da osnovne probleme matematike, a
polagano i s tim u vezi modalne logike. Sve ga je to zapravo dovelo do filozofije.

Međutim, za primijetiti je da je ovaj put bio prilično susljedan i stupnjevit. Nije se

dogodio nekakav veliki zaokret i neobjašnjivi interes od tipično tehničkih prema
metafizičkim pitanjima, već je njegovo okretanje ka filozofiji imalo jednu nit: Radilo se
o putu od matematike, preko logike do filozofije ali u onoj „oštroj“ analitičkoj formi.
Ovo je zapravo prvi dokaz Wittgensteinove intelektualne dosljednosti. Godine 1912.
W. Je otišao na poznato sveučilište Cambridge i tamo studirao pod mentorstvom B.
Russella. U ovom vremenu on je intenzivno bio aktivan na tri područja: zanimao se za
filozofiju i njena (poglavito temeljna log. pitanja), nadalje posebnu je ljubav gajio
prema glazbi, te je mnogo putovao. Prvi svj. rat ga je zadesio u Norveškoj, gdje se
povukao u potpuno osamljenost. Prijavio se kao dobrovoljac u Austrijsko-mađarsku
vojsku.
Jedna od najpoznatijih i zanimljivijih činjenica jest ta da je tijekom čitavog I sv. rata,
W. sa sobom nosio notezić u koji je zapisivao svoja filozofska zapažanja, kao što je
primjerice slučaj sa najznačajnijim njegovim djelom Tractatus logico-philosophicus,
(Logičko-filozofski traktat), kojeg je čak pisao i na prvoj liniji fronte tj. u rovu. Na kraju
rata završio je u talijanskom zatočeništvu. Posredovanjem obiteljskih veza uspio se
osloboditi zatočeništva te vratio u miran život. „Traktat“ je cijelo vrijeme bio s njim,
noseći ga u ruksaku zapisanog u manuskriptu. Godine 1922. objavljeno je dvojezično
izdanje Traktata, (engleski i njemački usporedno) pod uočljivim latinskim nazivom
„Tractatus Logico-Philosophicus“. Iz spomenutog notezića (koji vjerojatno odgovara
današnjem klasičnom – manjem - rokovniku) sačuvana su još dva djela, koja su 1961.
objavljena.
Svoje nasljedstvo Wittgenstein je stavio na raspolaganje ondašnjim poznatim
umjetnicima i piscima u Austriji, dio je prepustio svojim sestrama te se povukao u
jedno selo u Austriji provodeći vrlo jednostavan život kao učitelj ali je povremeno
zarađivao i kao pomagač u vrtu. Povučen od svijeta ali prilično poznat, došao je u
doticaj sa Bečkim krugom. Filozofijom se intenzivno bavio te se početkom 30-tih,
vratio na Cambridge, gdje je na Russellov poticaj predao svoj Tractatus Logico-
Philosophicus kao disertaciju postavši time dr. fil. Bio je vrlo nadarena osobnost. Bavio
se aktivno glazbom, tehnikom, arhitekturom, kiparstvom, te k tome specifično
matematikom, logikom i filozofijom. Kao osoba bio je prilično labilan, hirovit, osjetljiv
(posebno naspram kritike). Svojim aforističnim stilom, u kojem je bila prisutna snažna
argumentacija, često je znao dotući svoje protivnike. Pomalo i uobražen: Kontakte, za
kojeg su ga molili, posebno naspram Bečkog kruga, bio je spreman uspostaviti samo
pod jednim uvjetom: da ovi ne kritiziraju njegove ideje, jer je smatrao da su te kritike
prilično površne i ne dotiču bit stvari tako da se u diskusiji ne može daleko odmaći.
Kao prijatelj bio je prilično širokogrudan. Naginjao je samotničkom životu. Povlačio se
u „kućarke“ prvo u Norveškoj, a zatim u Irskoj. Kao predavač svoje je slušatelje
oduševljavao. Godine 1949. obolio je od raka, te 1951 g. u Cambridge-u i umro. Tih je
godina bolesti živio u kući jednog prijatelja liječnika, jer pod ni koju cijenu nije htio ići
odn. umrijeti u bolnici.

Kada mu je liječnik na samom kraju života saopćio da mu je došao kraj, Wittgenstein

je kratko odgovorio: U redu!
1. Ludwig Wittgenstein i problem jezika
5.8. Filozofsko stvaralaštvo Ludwiga Wittgensteina

Važan pečat Wittegensteinovom filozofskom stvaralaštvu dalo je već spomenuto djelo
Tractatus logico-philosophicus . Po sadržaju iznimno zahtjevan spis, sastoji se
pretežno od rečeničnih izričaja u obliku aforizama, koji su numerirani s decimalnim
brojevima. Tako, zanimljivost je tog izlaganja, da nije pisan u klasičnoj formi teksta,
već u formi jedne rečenice ispod druge, a od kojih je svaka zasebno numerirana. Čini
se, da je W. i na taj, vizualni, način, htio postići jasnoću i dosljednost u svom
argumentiranju. Iako je ova orijentacija olakšavajuća, te iako Wittgenstein
upotrebljava riječi i pojmove svakodnevnice (izuzev pojmova i formalnih znakova
matematičke logike), ovaj rad predstavlja, poglavito za laike, iznimno tešku i
kompliciranu građu tj. materiju. To je zbog nekoliko razloga:
1. Zato što je ta rad krajnje koncentrirano pisao, tj. Dosljedno tako da se za
razumijevanje budućih zapažanja pretpostavljaju prethodna.
2. Zato što on za svoje razumijevanje pretpostavlja poznavanje radova od Frege-
a i Russell-a.
3. Zato što W. istina, upotrebljava svakodnevni govor i riječi, međutim, njima u
svojem djelu daje sasvim osobito – njemu Wittgenstein-u –svojstveno
značenje. Prije nego li se započne s izlaganjem sadržaja ovog rada, korisno je
citirati temeljne teze, koje su označene s jednostavnim brojevima, te time
takoreći noseću shemu čitave „zgrade“ tj. skicu čitavog djela predstavljaju.
Iznesimo ih onako kako to čini i sam W. u svom Tractatus-u:

1. Svijet je sve ono što je slučaj (u smislu očitosti).
(Radi primjera donosimo, kod ove prve točke Wittgensteinove daljnje izvode:
1.1 Svijet je sveukupnost činjenica, ne stvari.
1.11 Svijet je određen kroz činjenice te također kroz to da su sve činjenice.
1.12. Jer, sveukupnost činjenica određuje, što je slučaj, ali također, što sve nije slučaj.
1.13 Činjenice su u logičkom prostoru svijet.
1.2 Svijet se rasplinjuje (raspada) u činjenicama.
1.21 Nešto može ili ne mora biti slučaj, i sve ostalo ostaje isto.
Ovdje završava s rečenicama pod brojem 1, te prelazi na br. 2.
2. Što je slučaj, činjenica, to je postojanje činjeničnog, stvarnog stanja.
W. sada dalje numerira rečenicu 2.01, pa 2.011 itd… i tako iznosi misli.

(Napomena: ove rečenice, iako mu to nije prvotna nakana, mogu biti označene i kao
teze ontologije).
3. Logička slika činjenice jest misao.
4. Misao je smislena rečenica. (Napomena: Ovdje Wittgenstein čini prjelaz od takoreći
za-sebe-postojećeg svijeta prema ljudskoj spoznaji, tj. Prema odrazu, presliku svijeta u
misli i jeziku).
5. Rečenica je jedna funkcija istine elementarnih rečenica. (Napomena: Elementarna
rečenica je jedna istinosna funkcija sebe same).
6. Opća je forma funkcije istine (u rečenici) sljedeća: [ p ξ, N ξ ] Predikatom ističemo
ono što subjekt jest. To znači pripisujemo subjektu, on što on jest uz pomoć predikata.
Ovo je jedna opća forma rečenice. (Napomena: U ovim se tezama i njenim dodatcima
radi o jeziku i jezičnoj logici, moglo bi se čak reći i o kritici jezika).
7. O čemu se ne može govoriti o tome treba šutjeti. (Napomena: ova lapidarna
rečenica sačinjava zaključak rasprave, nakon nje više nema objašnjenja odn. izvoda.
Prema Wittgensteinu su svi problemi filozofije zapravo, sadržani u problemu jezika.
Tractatus je, nakon, objave igrao iznimno veliku ulogu u znanstvenim krugovima, a
posebno tzv. Bečkom krugu pozitivistički orijentiranih filozofa.
Prihvaćenost od Bečkog kruga, doprinijela je W-ova temeljna teza, koja glasi: jedine
smislene rečenice spoznaje jesu rečenice empirijskih tj. Prirodnih znanosti. Nije teško
uočiti da je pozitivizam ovu rečenicu držao svojim paradigmatskim programom. (Ne
zaboravimo, W. Tractatus piše za vrijeme I. svj. rata kao dobrovoljac.) To, radikalno
pozitivističko stajalište, zasigurno je uvjetovano i ratnim prilikama – Wittgensteinovim
posvemašnjim orijentiranjem na ono realno, konkretno, činjenično, te gubljene vjere
u sve metafizičko i religijsko. Wittgenstein je bio uvjerenja da je ovom svojom
raspravom – kako piše u predgovoru iz 1918. – u bitnome riješio sve spoznajne
probleme, a koji se u osnovi tiču i same znanosti. Važno je također spomenuti, da ovo
djelo očituje sličnost s Russelovim fil. programom logičkog atomizma. Međutim,
atomizam ovdje zadobiva jednu vlastitu epagogičku funkciju, s obzirom na njegovu
moguću racionalnu kozmologiju, koji njegovu teoretsku funkciju čini višeznačnom.
Kada kažemo epagogičku, onda to znači da se radi o jednom dokazu, koji istinu neke
rečenicu pokazuje kroz to, da se ono što slijedi iz rečenice obistinjuje tj. očituje kao
istinito i u stvarnosti. Istinu, koja je saopćena u misli, on drži za nepovredivom i
definitivnom.
Logička analiza, dakle, kod W., polazi od poimanja svijeta kao jedne cjeline postojećih
činjenica, odn. stvarnog stanja. Stvarno tj. činjenično stanje, pripada jednom logičkom
prostoru, koji naš jezik preslikava, odn. prikazuje. Naš jezik odatle dijeli sa svijetom
logičku formu. Tako, kao što se rečenice daju analizirati u elementarnim rečenicama,
tako postoje preslikane situacije, okolnosti iz atomarnog stvarnog, činjeničnog stanja;
i kao što su imena, subjekti u elementarnim rečenicama povezana u jedan kompleks,
isto je i sa predmetima u atomarnom, stvarnom stanju. Ti predmeti su odvijeni jedan
od drugoga, a jezik je upravo metoda njihova dovođenja u odnos. Logička analiza se
konačno reducira na operaciju istinosne funkcije elementarnih rečenica, koje djeluju

kao istinosni argumenti analizirane rečenice, te njoj (rečenici) daju smisao kroz jedno
određeno argumentativno područje.
(Šta je neka elementarna rečenica? Odgovor: Jedna se elementarna rečenica sastoji

od subjekatā u nekoj relaciji. Kod elementarnih rečenica se treba provjeravati, da li
naznačeni subjekti u čijim su relacijama postojeći predmeti, njihovim relacijama zaista
i odgovaraju.) Pojam kojim smo preslikali stvarnost u smislu nepromijenjenog oblika
odraza, omogućuje jezičnu i misaonu kritiku. K tomu, logička analiza daje uvjet
mogućnosti jasnih rečenica. Međutim, ono što jedna rečenica ne može izreći, jest
njena forma preslike. Od nje vrijedi, da se ova forma preslike samo na njoj (rečenici)
pokazuje. Tako, svaka rečenica postavlja jednu granicu između toga, što se može
uopće reći, i s druge strane onog nepriopćivog, mističnog. Tako, i posebno što se tiče
ovog potonjeg (nepriopćivog i mističnog), jednostavno vrijedi pravilo: Sve što se može
reći, može se jasno reći. (Ovo je jedan od dva izričaja po kojem je W. postao nadaleko
poznat. Drugi je izričaj: Ono o čemu ne možemo govoriti, o tom trebamo šutjeti).
Wittgenstein-a su dugo zaokupljala iznesena izlaganja te izgleda potpuno logično što

se povukao iz filozofskog svijeta i godinama posvetio šutnji. Za to su vrijeme njegovi
stavovi zbog svojeg apodiktičkog načina tj. metode, svoje radikalnosti i svoje teške
pristupačnosti, bili predmet mnogih kontroverzi u filozofskom svijetu. Kada je
ponovno počeo „pričati“ došlo je na vidjelo da je on svoj Sistem u Tractatus-u
izmijenio i to u temelju, na čemu bi mu čak sigurno zavidjeli i njegovi najžešći kritičari.
Njegovo drugo veliko djelo jest Filozofska istraživanja (Philosophische
Untersuchungen), očituje upravo te izmijenjene stavove. U pogovoru tog djela iz 1945.
on navodi da ništa nije priložio kao konačno i definitivno, nego radije želi iznijeti uvide
koji su nastali u jednom dugom razdoblju. Tu navodi da se već 16. godina bavi
zabludama, koje je izložio u prvoj knjizi. Sama knjiga ima karakter pripovijedanja tj.
razgovora, koji mislilac vodi dijelom sam sa sobom, dijelom s nekom zamišljenom
osobom. Iščitavajući ovo djelo mogu se uočiti mjesta gdje se W. odvaja od teza iz svog
Tractatusa. Tako, on ovdje odbacuje tezu iz Tractatusa, da je svijet jedna suma
činjenica i činjeničnog stanja predmeta, i to sastavljen od jedinki koje su međusobno
odvojene i atomizirane. Odbacuje štoviše, jasni tj. nedvojbeni odnos između svijeta i
njegovog odraza, otiska u mislima i rečenicama, koje Tractatus donosi. Također,
odbacuje stav iz Tractatus-a, o idealu bezuvjetne egzaktnosti. Što se uopće dade reći,
dade se jasno reći, tako uvjerenje iz Tractatusa. Naprotiv, riječi i rečenice jezika su
uobičajeno višeznačne, neegzaktne i često neodređene, i mi to ni na koji način ne
možemo promijeniti. Tako misli kasni Wittgenstein. Što riječ x, točno znači, mora u
slučaju potrebe biti moguće razjasniti kroz jednu nadolazeću analizu, utemeljenu u
stvarnosti. Međutim, nasuprot ovome jedan kasni Wittgenstein će reći: Tko želi znati,
što ova riječ znači, mora pogledati, kako se ona upotrebljava – i to je jedini put: postići

razjašnjenje preko njezina značenja. Dakle, radi se o nutarnjoj analizi, (kakvo smo
značenje pojedinim pojmovima uopće dali itd…) a ne utemeljenosti jezika u stvarnosti.
Kod ove analize mora se spomenuti pojam Jezične igre, izraza kojeg donosi W. On
kaže: „Nazvat ću i jezik i djelatnost s kojom je on povezan, jezičnom igrom“, kaže naš
filozof. Analogija između govora, na jednoj i igre npr. Šaha (koji je doduše
kompliciraniji), na drugoj strani, očituje upravo to. Govornik operira sa riječima i
rečenicama kao igrač sa figurama, i k tome prema određenim, prethodno utvrđenim
pravilima, koja obojici sudionika u igri načelno moraju biti poznata (ako ih čak nisu niti
eksplicitno svjesni), bez da su svakako pravila jezične igre pristupačna jednom
konačnom, preciznom kodificiranju. Između ostalog već i zato ne, jer se jedna jezična
igra može igrati samo (i tako samo i razumjeti), ako se uzmu u obzir izvan-jezične
okolnosti kao situacija govornika, kontekst itd…
Iz ovih je uvida uočljivo, da W. želi ovdje postaviti jednu zadaću, koja se prvotno čini
poniznom (mjereći je, naime, na zahtjevima koje su raniji filozofi postavljali za jezik) ali
koja ipak na upućuje na jedan Sizifovski posao: kroz jezik osloboditi naše mišljenje od
stalnog zavođenja, zbunjivanja, opsjena, jer smo mi u 'mediju' jezika uhvaćeni i iz
njega nikada potpuno ne možemo izaći.
U tom smislu, donose 'Filozofska istraživanja' još neke temeljne misli: Jezik nije (kako
je to rani W. u Tractatusu objašnjavao) jedan odraz (sličan onom u ogledalu) svijeta.
Jezik ima svoj vlastiti red i ustrojstvo, prenosi ovu na stvarnost i štoviše prisiljava je na
nju. Dakle, sada se radi o Wittgensteinovom uvidu o subjektivnom karakteru jezika.
Ne tek puki preslik stvarnosti. Mi naivno mislimo, da za svaku riječ mora postojati
predmet, koji ova označava. Ako ga ne nađemo, tada tvorimo u sebi jedan duhovni
sadržaj (primjer: pojam Boga). Wittgenstein ovdje govori o jednom Mitu značenja.
Mnoštvo se pojmova rasplinjuje na svojim krajnjim granicama. W. demonstrirat to na

riječi igra. Jezik nikako ne služi samo za označavanje ili opisivanje stvarnosti. Mi
upotrebljavamo jezik također i za molim, hvala, psovku, pozdraviti, moliti…Na kraju,
kasni će Wittgenstein ustvrditi da je cilj čitave filozofije, kada se radi o jeziku
terapeutske naravi: ona želi odstraniti zabludu, u koju se upotreba riječi u
tradicionalnoj filozofiji zarobila. Sažeto: „Jedan čitav oblak filozofije kondenzira u
jednoj kapljici nauka o jeziku“. Nakon rasprave o filozofiji jezika, okrećemo se jednom
posljednjem važnijem području suvremene filozofije, a to je filozofija egzistencije.
1. Filozofsko stvaralaštvo Ludwiga Wittgensteina?

5.9. Filozofija egizistencije

Poslije II. svj. rata, slovila je filozofija egzistencije dugo kao filozofija stoljeća. Dakako
to više nije tako. Ako bi smo mogli govoriti o pravcima ove filozofije tada bi smo pri
tome mogli razlikovati njih tri: 1. Filozofija egzistencije (Søren Kierkergaard, Karl
Jaspers, Martin Buber); 2. Egzistencijalna filozofija (Martin Heidegger) te 3.
Egzistencijalizam (Jean Paul Sartre, Alber Camus). Kada pak govorimo početcima ove
filozofije uopće u novom vijeku, onda prvo što bi smo trebali spomenuti jesu ime
Sørena Kierkergaarda i Friedricha Nietzsche-a. Upravo Kierkergaard ali i Nietzsche,
uprisutnjuje ono što je općenito zajedničko većini egzistencijalističkih filozofa:
Pojedini čovjek sa svojom egzistencijom te njegova dotična konkretna situacija.
Zajedničko im je također pojam tjeskobe, a također i pojmovi osamljenosti, te brige.
Kada se govori o egzistencijalizmu, onda je nezaobilazan je također i pojam
religioznog doživljaja. Nadalje, kada se govori o pojmu egzistencijalizma i to onog
Kierkergaardovskog obilježja (tjeskoba, religiozno iskustvo) onda je pri tom važno
spomenuti „manje“ egzistencijalističke filozofe kao francuza Gabrijela Marcela (1889-
1973), nijemca filozofa i teologa Karla Bartha (1886-1968). Filozofi ovog usmjerenja su
tu još, dakako, Nicolai Alexandrovič Berdjajew (1884-1948), Fjodor Mihajlović
Dostojevski (1821-1888). Mi ćemo se ovdje dotaknuti tri istaknuta egzistencijalistička
filozofa, koji u sebi predstavljaju različite aspekte egzistencijalističke filozofije: K.
Jaspers, J. P. Sartre, M. Buber i M. Heidegger.
Filozofija egzistencije ima neke zajedničke tačke, a to su:

1. Egzistencija je uvijek egzistencija čovjeka. To je čovjekov navlastiti i svojevrsni način
bivanja. Utoliko je sva egzistencijalna filozofija humanistička.
Čovjek stoji u središtu.
2. Egzistencija je uvijek individualna egzistencija. To je pojedinom čovjeku svojevrsni,
osobiti način bivanja. Utoliko je egzistencijalna filozofija subjektivna. Individualna
egzistencija nije dalje izvodiva. Tubitak pojedinca nije kao npr. za Bergsoan, Glied-a,
neka nadindividualna životna struja. Upravo se
ovdje očituje jedna bitna razlika u odnosu na filozofiju života.
3. Egzistencijalna filozofija čovjeka ne mjeri na modelu stvari: Stvar, shvaćena kao
supstancija sa svojstvima, ima jednu već utvrđenu bit. Čovjek ne! On se tek mora
približiti tome, tj. dovršiti se u onome što stvarno jest. Stoga, ako se zahvaća, tj. poima
i mjeri predmetno, odnosno na predmetan način, tada čovjek ne može biti ispravno
interpretiran.
4. Po metodi, egzistencijalistički su filozofi više ili manje fenomenolozi. I njima se
također radi o jednom neposrednom zahvaćanju bivajućeg, postojećeg. Ipak, oni stoje
po ishodištu i cilju samog promišljanja daleko od Husserla. Što je ovaj (Husserl) htio
zahvatiti kao bit, bile su općenite, vječne i objektivne biti i zakoni. Konkretnom
egzistencijom se nije previše bavio, niti ga je uopće i zanimala.

5. Egzistencijalistička filozofija je dinamična. Egzistencija nije nepromijenjeni bitak,

nego po svojoj biti navezana na vrijeme i vremenitost. Ona je, dakle, bitak-u-vremenu.
Pojam vremena i problemi vremena zauzimaju odatle u egzistencijalističkoj filozofiji
jedno iznimno važno mjesto.
6. Iako egzistencijalistička filozofija u svoj diskurs pojedinca i sve što je uz njegovo
bivanje kao bivanje pojedinca važno, ona nije tek tako i jednostavno individualistička
filozofija, u tom smislu da pojedinca izolira. Upravo suprotno: Budući da ona zahtijeva,
potražuje, promatra čovjeka uvijek u nekoj konkretnoj situaciji, a on je pak u njoj (toj
situaciji) sa svijetom i drugim ljudima stalno povezan, činjenica je, stoga, da čovjek
nikad ne predstavlja neko izolirano biće. Čovjekov tubitak je uvijek jedan u-svijetu-
bitak te je uvijek jedan s-drugimabitak.
1. Navedite i objasnite neke zajedničke tačke Filozofija egzistencije?
5.10. Karl Jaspers (1883-1969)

Karl Jaspers bio je izvorno psihijatar odnosno u prijelaznom razdoblju psiholog. Iz tog
razdoblja, točnije iz 1913. imamo njegovo djelo, Opća psihopatologija. Njegovo,
međutim, objavljeno djelo 1919. Psihologija svjetonazora predstavlja prijelaz na
filozofiju. Glavnim djelom se smatra djelo Filozofija objavljeno 1932. g. u tri sveska.
Vrijednim se također smatra i spis iz 1931. Duhovna situacija vremena. Jaspersova
filozofija ima također svoje korijene u filozofiji S. Kiergergaarda. Međutim osim njega,
na Jaspersa su također utjecali i Schelling, Plotin, G. Bruno, Spinoza, Nietzsche.
„Filozof“ je međutim za njega Kant. Jaspersovu filozofiju ćemo izložiti započinjući od
njegovih temeljnih pojmova, koji pokazuju jedinstvenost njegova filozofiranja…
Godine 1909. Jaspers je postao doktor medicine. Specijalizirao je pri tome psihijatriju.
Kod prof. W. Windelbanda je habilitirao za profesora psihologije. Već u tom stadiju
kod Jaspersa se javlja potreba da svoje teze oblikuje u sintezu o svijetu i životu.
Upravo je tu negdje i bila prekretnica: da bi, naime, stvorio tu sintezu, Jaspers uviđa
da to nije moguće učiniti s pozicije prirodne znanosti. Iz tog razloga se odlučuje za
filozofiju, kao osnovu u rješavanju tih pitanja. Tako godine 1921. postaje redoviti
profesor Filozofije. Tu katedru su mu oduzeli nacisti. Glavni razlog je bio, dakako,
nepodobnost njegovog naučavanja za nac.-soc. sistem, ali i okolnost da mu je supruga
bila židovka. Ona je ipak preživjela strahote holokausta. Niti u poslijeratnoj Njemačkoj
nije se Jaspers osobito snalazio. Sve je to rezultiralo činjenicom da je 1948. g. na poziv
sveučilišta u Baselu, otišao tamo predavati filozofiju, unatoč mnogo boljoj ponudi u
Heidelbergu. Što je Jaspersa najviše smetalo u uspostavljanju sveučilišta tj.
sveučilišnog kadra 1945. g. Prvotno što su Amerikanci htjeli postići jest tzv.

denacifikacija sveučilišta – otpuštanje svih pristaša i simpatizera nacista a pogotovo

onih koji su nacizam otvoreno pomagali i širili. Međutim dogodilo se to da su pojedini
profesori radi banalnih stvari u tom pogledu bili otpuštani, a zadržani su okorjeli
nacisti. To je Jaspersa strahovito pogodilo. Obnova sveučilišta u Njemačkoj svojevrsna
lustracija (prokazivanje i isključivanje bivših nacista sa sveučilišta) prema Jaspersu
jednostavno nije uspjela, te je sve rezultiralo time, da se povukao u Švicarsku. Nakon
predstavljenog životopisa iznesimo ukratko temeljne vidove Jaspersove filozofije.
Važno je napomenuti da se ti temeljni vidovi očituju o nekoliko bitnih pojmova:
Sveobuhvatno, Egzistencija, Sloboda, Komunikacija, Povijesnost.
Sveobuhvatno
Što je bitak? Kako ga mogu obuhvatiti misleći tj. promišljajući? Najprije ga pomišljam
kao predmet. Predmet je jedan određeni bitak. Međutim, on je određen samo u
odnosu na drugo i na mene samog, s kojim ja njemu stojim nasuprot. Upravo i radi te
činjenice (odnosa na drugo i mene samog), ovdje se radi o jednom određenom Bitku.
To međutim nije cjelovitost, sva širina Bitka.
On sam stoji još uvijek u jednom mnogo širem i sveobuhvatnijem bitku. Tako svi
pokušaji razumijevanja Bitka posredstvom određenih kategorija – kao materiju, kao
energiju, kao život, kao duh – ističu upravo jednu vrstu očitujućeg Bitka. To su zapravo
poopćenja. Sam bitak je međutim nepojmljiv. Sav bitak kojeg mogu spoznati
jednostavno nije bitak.
Predmeti koje susrećemo u stvarnosti očituju se zapravo kao u sebi zatvoreni svijet.
On (svijet) obuhvaća nas, ali nas obuhvaća kao jedan zatvoreni svijet. Koliko god
međutim mi taj horizont pokušavali nadići, on sam ide uvijek zajedno s nama – uvijek i
s nekom nužnošću stoji pred nama kao određena granica. Tako nikada ne možemo
postići neku točku, ili još bolje ishodišnu točku, stav od kojeg bi sam Bitak mogli
sagledati kao jednu cjelinu – zatvorenu i dovršenu. Što stoji u pozadini ovakovog
razmišljanja? Prema Jaspersu, u traženju logičkog početka cjelokupne stvarnosti
moramo ići na jedinstvenost, a koja je prije svake mnoštvenosti, raznolikosti. To znači
da u takvom „apsolutnom“ početku moramo i sebe apstrahirati jer naša svijest o
svojoj vlastitosti, a time i o razlici prema drugome, stoji u relaciji subjekt – objekt, a
koja je time nužno pluralizam, a ne monizam. Upravo u pozadini ovog razmišljanja
stoji Plotin, a slično se može pronaći i u indijskim vedama. Sam Plotin je u početku
postavio cjelinu koju je nazvao Jedno, a sve dalje slijedi emanacijom: ideje, duša,
materija. Plotinova je misao upravo izvršila velik utjecaj na Jaspersa: Jaspers sam
pokušava početi od onog „Jednog“, kao totaliteta početka, a kojeg Jaspers formulira
kao Sveobuhvatno (Umgreifende).
U tom smislu dolazimo do osnovnog pitanja, što je to sveobuhvatno? Jaspers kaže da

je to ono što nije predmet (objekt), ni misaoni akt (subjekt) nego obuhvaća u sebi
oboje. To je upravo sadržaj koji logički treba slijediti prije subjekta i objekta. To
(Apsolutno) možemo izraziti samo metodom negativnog određenja tj. možemo reći
samo ono što ono nije, a ne što jest. Upravo je to metoda jednog Filona, Plotina i
čitave kasnije skolastike. To sveobuhvatno nije dakle niti subjekt, niti objekt, jer u
razdvajanju na subjekt i objekt dolazimo do pojavnosti.
Zaključimo: Jaspers se našao upravo u temeljnoj teškoći prvo razumijevanja a onda i

pojmovnog određenja Bitka, onog što jest što postoji. Mi naime uvijek govorimo o
ovom ili onom, koje postoji na ovaj ili onaj način. Što je s pojmom samog postojanja.
Jaspers ga je pokušao pomišljati u njegovoj najdubljoj osnovi, ogoljen od svih za njega
akcidentalnih elemenata (a to znači postojanja na ovaj ili onaj način). U tom smislu se
našao pred problemom, zahvatiti Bitak, Apsolutno ili kako ga on naziva Sveobuhvatno
(a da se još ne govori o Bogu) i to bez da odmah pomišljamo na ovu ili onu stvarnost –
naime, postojanje na način ovog ili onog – bilo je i za njega samog iznimno teško.
Jaspers je jednostavno došao do zaključka da se ono može samo indirektno govoriti i
misliti.
Egzistencija
Pokušaji razumijevanja čovjeka dolaze od strane različitih znanosti. U novije vrijeme
tri su ovakove znanosti prema Jaspersu, a koje su izbile na površinu: Sociologija,
Antropologija i Psihologija. Sve ove znanosti otkrivaju nešto na čovjeku, ali ne čovjeka
samog. One samo vide, prema njemu, samo jedan neznatan, malen dio čovjeka.
Čovjek je nešto uvijek više nego li on to sam o sebi može znati. Čovjek kao mogućnost
svoje spontanosti, okreće se protiv toga da bi bio čisti rezultat spoznajnih moći.
Poznavanje pukih činjenica je nedovoljno. Ono je opravdano i smisleno (to poznavanje
i skupljanje činjenica) tek kroz onoga koji ih ima odnosno tek kroz ono što čovjek s
njom započne.
Filozofija egzistencije čovjeka dovodi do svijesti da je on sam puno više od onoga što
to on uobičajeno spoznaje kao objekt. Štoviše egzistencija ne može biti opisana sa
pojmovima zatvorenog sistema, znanosti, psihologije, sociologije itd… Ali zato može
biti rasvijetljena i to posredstvom vlastitih kategorija. Ove su povrh svega Sloboda,
Komunikacija i Povijesnost…
Sloboda
Egzistencija je jedan bitak koji stoji nasuprot čitavom bitku svijeta, te je s njime po
korijenu drugačija. Ona je mračni temelj našeg jastva, ono najunutrašnje od
unutrašnjeg. Egzistencija je u filozofskom jeziku ono što se u mitološkom (religijskom)
jeziku označava dušom. Ona zapravo i nije bitak nego je u zaletu vlastitih moći. Ona je
neprestano prozivana na izbor, na odluku, i to je ono što ju (egzistenciju) između
ostalog očituje i kao slobodu. Ona se može u svakom trenutku ili očuvati ili izgubiti.
Ona je stoga, zbog toga slobodna. Ona zapravo i ne može biti pomišljena nego
zapravo ostvarena u činu. Tako kada se pomisli na egzistenciju, nužno se pretpostavlja

sloboda. I obratno, nema slobode bez egzistencije. Stoga, sloboda se uvijek očituje
kao egzistencijalna sloboda.
Ona leži na jednom sasvim drugom nivou nego li pitanje Determinizma ili
Indeterminizam. Ona je zapravo nepojmljiva „Samostvaranje iz izvora u trenutku
izbora.“ Važno je dalje naglasiti da egzistencijalna sloboda nije objektivna, ona se ne
može niti dokazati niti pobiti. Iz svega rečeno, dade se zaključiti da je čovjek svjestan
slobode tek u činu egzistiranja, a ne u pukommišljenju. Ona se ne da pojmiti, koliko
aktivno doživjeti. I to je bit njezinog spoznavanja.
Komunikacija
„Nitko ne može postati sam svet“. „Ne postoji istina, koja bi služila isključivo i samo
meni“. Egzistencija se prema Jaspersu može ostvariti jedino i isključivo u
egzistencijalnoj povezanosti s drugim Samobitkom. Ovakovapovezanost se zove
komunikacija. Ona se ne smije brkati sa razgovorom, diskusijom, duševnim
ophođenjem, socijalnom povezanošću. Ona je čista komunikacija Tubitka. Također i
ljubav nije još komunikacija. Postoji ljubavbez prave komunikacije, ali upravo je ona
takva upitna. Međutim, ljubav je izvor komunikacije. Komunikacija je ljubeća borba,
egzistencijalna „bivajuća otvorenost“ za druge ljude.
Transcendencija
Jaspers se kao filozof bavio i pojmom transcendencije. Daleko od vjerničkoreligioznog
promatranja, on je transcendenciju razmatrao iz pozicije filozofije i pojma
egzistencije. Temelj razumijevanja Jaspersovog pojma transcendencije leži u
sljedećem: sve što čovjek dosegne odnosno postigne, kako u spoznajnom tako i u
djelatnom smislu, ostaje nepotpuno i nedovršeno. Čovjekova je težnja prema uvijek
novom dovršavanju. Tako npr. znanje kao takovo pokazuje se i više nego
ograničavajućim i to u onom pojmovnom smislu. Ako bi smo dakle nešto i intuitivno
dohvatili, ostaje sljedeći veliki problem ispravnog i točnog predočenja, ili još bolje
izricanja, te iste stvarnosti. Isto tako svugdje stupamo na granice odnosno Antinomije.
Svijet naprotiv i sve što je u njemu može biti zahvaćen od jednog zadnjeg i apsolutno
obuhvatljivog (u spoznajnom smislu, dakako). Ovo Jaspers naziva Transcendencija u
pravom smislu. Transcendencija je ono obuhvaćujuće, zapravo, ono obuhvaćajuće
svega obuhvaćujućeg.
Predmeti svjetskog bitka su transparentni. Oni su prozirni, u smislu da se kroz njih

dade gledati i spoznavati. Oni su šifre, simboli u kojem Transcendencija zablistava, tj.
ima mogućnost zablistati. Jedno drugom odgovara i to kao: Bitak čovjeka kao Tubitak i
ono cjelovito Bitka kao čisti bitak svijeta; kao što dakle postoji ovdje slaganje postoji i
u odnosu bitak – transcendencija. Jer transcendencija se pokazuje samo egzistenciji i
samo s njom dolazi u odnos. Transcendencija je bespredmetna, nepredmetna
(ungegenständlich). Ona je upravo skriveno. Nju nije za promišljati, već ju se može
zahvatiti samo u simbolima. (Rudolf Otto i sveto…) Ovdje je očito koliko se Jaspers
približava negativnoj teologiji Bogu kao onom potpuno drugom… Osim ovog
protestantskog prisutan je i jedan put mistika.
1. Filozofija Karl jaspersa?
5.11. Francuski egzistencijalizam - Jean-Paul Sartre i njegova

filozofija
J. P. Sartre je rođen 1905. umro 1980 godine. Kao jedan od glavnih i najeminentnijih
predstavnika francuskog egzistencijalizma pripada Jean-Paul Sartre. Ovaj međutim
francuski smjer drugačiji je od onog njemačkog (egzistencijalizma) kojeg je zastupao
primjerice Jaspers. On (Jaspers) je upravo Egzistencijalizam promatrao kao
degeneraciju (Entartung) izvorne egzistencijalističke filozofije. U tom smislu ovaj
egzistencijalizam (čemu pripada i onaj francuskog tipa) nema, po njemu, ništa s
izvornom filozofijom egzistencije. Slično je i sa Heideggerom, koji je štoviše
(nenamjerno) potaknuo francuski egzistencijalizam ali je ovaj poslije krenuo svojim
vlastitim putem. Za ovaj francuski egzistencijalizam je nešto ipak karakteristično:
Imajući u vidu Sartrovu posebnu nadarenost kao književnika, značajno je ili još bolje
karakteristično da se ovdje filozofija kao takova (jer egzistencijalizam se na kraju svodi
na filozofiju i filozofsko promišljanje, a ne primjerice na neku drugu znanost) izlagala u
formi romana i kazališnih bina. Jer, filozofija egzistencije polazi, kao niti jedna druga,
upravo od konkretnog čovjekovog Tubitka.
Sartre je također pisao i teorijsko-filozofska djela. Jedno od najvažnijih je Bitak i ništa.

Djelo je objavljeno 1943. g., dakle za vrijeme njemačke okupacije Francuske. A upravo
je tu činjenicu vrlo važno imati na umu, za razumijevanje samog djela. Krah koji se
dogodio 1940. g. i dalje, u Europi, značio je istovremeno i krah Ideala i Ideologija.
Nepovjerenje, Ogorčenost, Sumnja protiv jednog reda koji je prilično brzo potpao
pred jurišom jednog neprijatelja, bili su predvodeći glasovi. S druge strane Francuzi su
u to vrijeme bili ujedinjeni u želji, protjerati neprijatelja iz vlastite domovine. I kod
samih filozofa je vladao osjećaj i potreba za otporom. Sve je zapravo bilo usmjereno i
prema Pokretu Otpora. U to vrijeme se tražila, kako to ističe Albert Camus jedna
filozofija, koja može ujediniti negativne misli s mogućnošću pozitivnog djelovanja. Tu
je filozofiju upravo stvorio Sartre. U tom pozitivnom djelovanju Sartre se priklonio
lijevim političkim orijentacijama, tako da je svesrdno kritizirao društvene institucije.
Zanimljivost vezana uz Sartre-a, jest također i ta da nije htio primiti nobelovu
nagradu: Razlog, ako se kritiziraju društvene institucije ne može se od tih istih
institucija primiti nagrada.

Upravo se Sartre može promatrati kao Heideggerov učenik u mnogočemu, iako to

nikada nije direktno bio u onom smislu da ga je slušao u predavaonici. Mnogo je,
naime, Heideggerovih pojmova kod Sartre-a ponovno došlo do izražaja, i zbog toga ga
mnogi povezuju s Heideggerom. Ipak, Sartre se i u onim temeljnim postavkama
odmakao tj. okrenuo od Heideggera. To vrijedi već i za temeljni pojam Egzistencije.
Egzistencija je u Sartre-ovskom smislu jednostavan, čisti, goli Bitak, Bitak po sebi,
nešto da nije jedanput, ono što je, već jednostavno (stalno) jest. Što Sartre razumijeva
pod Egzistencijom, pokušat ćemo pojasniti u njegovim sljedećim izričajima.
„Ovo me sve ostavilo bez daha. Nikada do tada nisam imao pojma što to znači
egzistirati. Bio sam u potpunosti kao i drugi, kao oni, koji su na obali šetali. Rekoh kao
i oni: More je zeleno; ova bijela točka gore je galeb, ali nisamosjećao da to postoji, da
je galeb bio jedan egzistirajući galeb; uobičajeno egzistencija se skriva. I sad
odjednom: u jednom bljesku je bio tu; bio je jasan kao sunce: Egzistencija se
odjednom razotkrila. On je izgubio svoj unutarnji izgled jedne apstraktne kategorije:
on je bio sadržaj same te stvari, ovaj je korijen učinjen iz egzistencije.“
„Egzistiranje je naprosto Tubitak, egzistirajuće se očituje, na njega se može naprosto

naići, ali ono što se ne može jest to da ga se ne dade (logički) nikada izvoditi
(ableiten).“ „Egzistencija je zapravo jedno Ništa, što čovjek iz daljine može pomišljati.
Ona te jednostavno mora preplaviti, ona ostaje iznad tebe (s jedne strane) ali
opterećuje tvoje srce kao neka zvijer (s druge strane) – inače je tu jedno ništa“.
Pokušajmo u daljem interpretirati Sartrovo viđenje čovjeka. Odmah na početku treba

reći, da Sartre ima nešto zajedničko s Jaspersom i Heideggerom po tom pitanju.
Nasuprot filozofskoj tradiciji tamo od Platona, on ne promatra čovjeka kao neko biće,
čije su mogućnosti bitka već unaprijed utvrđene. Čovjek nije ono „nešto“ u onom
smislu u kojem su to stvari. On je ponajprije jedno „Ništa“. To Ništa treba kod Sartre-a
shvatiti, ne u smislu nekog apsolutnog i izgubljenog (nietzscheovskog) Ništavila, već
svojevrsne plodonosne praznine za sve moguće vrste ostvarenja. U tom smislu on se
mora unutar ostalih stvorenja tek ostvariti, da ne kažemo dokazati, za ono što jest, i
to iz jednog Ništa. U tom smislu on je naprosto osuđen na slobodu. Ipak, za ustvrditi je
da je ovim tezama doprinio onima koji su mu predbacivali nihilizam. Kao što i vidimo,
a i drugi autori se slažu, primjedba nije u potpunosti bez razloga.
Čovjek je slobodan. Ovdje leži prijelaz k drugom cilju Sartreove filozofije –

omogućavanje pozitivnog djelovanja. U svom djelu Bitak i ništa Sartre razmatra
čovjeka u dva stanja određenja: Egzistencija u sebi (en soi – po sebi) je osnova, koja se
treba razviti u egzistenciju za sebe (pour soi). Hegel je imao nešto slično u pojmovima
An sich (po sebi) i Für sich (za sebe). Smisao čitavog egzistiranja i time čovjekova
djelovanja je u razvoju od stanja po sebi u novi sadržaj: za sebe. Sloboda i egzistencija
postoje za Sartre-a neodvojivo. Ako je egzistencija nešto jedinstveno, tada ona ne
smije biti oduzeta, a neće moći biti oduzeta, ako se čovjek u svom biću bori za
slobodu, kao stanje u kojem je on sam svoj gospodar. Sartre uz pojam slobode, nužno
veže i pojam odgovornosti.
Odgovornost znači „svijest o tome da smo neosporni tvorci jednog događaja ili jednog
predmeta“. To bi značilo sljedeće: Ono što ja, kao ja, jesam, jesam na temelju svog
angažmana. To sam izabrao kao slobodno biće. Ili jasnije: drugim me, a i ja sam sebe,
spoznaju tek na temelju te očitosti tj. angažmana odn. I konkretno mog vlastitog
djelovanja. Samim time proizlazi, prema Sartreu da je čovjek ono, što i kako djeluje, tj.
kakvim se očituje u svom djelovanju.
Čovjek je prvotno odgovoran prema sebi i nikome drugom, nikakvom Bogu. (Sartre je
radikalni ateist – u jednom tekstu kaže da se s Bogom razišao u svojoj devetoj godini
života). Osim samom sebi, čovjek je odgovoran i drugima. Opseg i realitet slobode
ovise o čovjekovoj odlučnosti da se ne miri sa postojećim stanjem. Iako se u danom
momentu ne može mnogo učiniti, to još nije stav da se uopće ništa ne čini. Jer ako se
čovjek povlači, onda zapravo negira svoju egzistenciju. U ovom stavu otkriva nam se
pozadina Sartre-ovog političkog djelovanja, a koje je bilo izrazito politički lijevo
motivirano. Sumnjao je u demokraciju kao takovu. Njegova definicija demokracije:
„Čin koji se događa svakih pet-šest godina, a koji se sastoji stavljanjem papirića u
kutiju sa zaokruženi imenom. Ne smatram da tu postoji vladavina naroda“, kaže
Sartre.
Koje bi smo kritičke primjedbe ovdje tj. vezano uz Sartreovu filozofiju mogli istaknuti?
Ponajprije, primjetno je da ovdje naprosto izostaje jedno analitičko-logično tumačenje
i izvođenje teza o egzistenciji i s njom slobode. Ovi izrazi predstavljaju više svojevrsni
autorov nabačaj, doživljaj iste, ili još bolje intuitivno zahvaćanje. Razlog tome leži
upravo od zaziranju prema ono čisto logičko-analitičko-pozitivističkom, budući da nas
je upravo taj put izdao – stvorio je nemilosrdne sisteme i s njima tehniku koja nas
polagano ali sigurno podvrgava sebi, tj. po svoju kontrolu. S tim u vezi, sam Sartre je
sumnjao da pojmove tehnika i napredak možemo staviti na istu razinu tj. izjednačiti,
odnosno da bi tehnika istovremeno donosila i napredak. Ovdje Sartre-u možemo dati i
za pravo u njegovom stavu da tehniku ne možemo poistovjetiti s pojmom napretka.
Nadalje: u svom radikalnom poimanju slobode, Sartre je previdio da je čovjek

apsolutno slobodan. U prilog ovoj tezi ide činjenica da je čovjek faktički vezan mnogim
uvjetovanostima, a koji ne potpadaju pod njegov slobodni izbor, kao što su urođenost
u jednom određenom narodu, u jednom određenom rodu, u određenom vremenu.
Radi se upravo o jednom stanju koje Heidegger naziva nabačaj (Geworfenheit). Za
Sartreovu se filozofiju općenito može reći da je ona svojevrsno traženje, te na najbolji
način oslikava svog izvornog tvorca. Sartre se kreće između ništavila i bitka, besmisla i
osmišljenja čovjekove egzistencije. Međutim, jedan jasan i zaokružen sistem,

poglavito onaj koji bi odgovorio na temeljna čovjekova pitanja, ovdje se ne može

pronaći.
1. Francuski egzistencijalizam - Jean-Paul Sartre i njegova filozofija?
5.12. Martin Heidegger (1889-1976)

Jedno od najznamenitijih ali i jedno od nadiskutabilnijih filozofskih imena. Mnogi su
mu protivnici predbacivali da i nije filozof u pravom smislu te riječi već više pjesnik ili
pak filolog. Za razumijevanje njegova djela, čini se važnim napraviti kratak presjek
njegove biografije. Heidegger je rođen u Meßkirch-u, južna Njemačka. Od samih je
početaka bio iznimno vezan za svoju pitomu bavarsku sredinu, kao i za čitavu
bavarsku pokrajinu. Bio je izraziti lokal patriot. Tako je primjerice, na predavanja
dolazio u bavarskoj narodnoj nošnji. Čini se iz loka-patriotskih razloga je odbio i poziv
za predavanje u Berlinu. Radi slabog imovinskog stanja, otac mu nije mogao priuštiti
školovanje u Gimnaziji i Fakultetu. Oboje je međutim završio, zahvaljujući katoličkoj
Crkvi. Iz tog razloga je i započeo studiji teologije (kao isusovački novak) u Freiburgu.
Nedugo zatim Heidegger se odlučuje za studiji prirodoslovno-matematičkog fakulteta.
Ovaj studiji ostavit će traga na Heideggerov kasniji opus, budući da se u svojoj filozofiji
često bavio pitanjem znanja, znanosti, tehnike itd… Studiranje prirodoslovno-
matematičkih znanosti, međutim nije imalo dugog vijeka, te se Heidegger, ponovno uz
pomoć i stipendiju jedne katoličke zaklade, odlučuje konačno za (čistu) filozofiju. U
početcima svoje profesorske karijere, Heidegger je dosta oslonjen na Husserla i
njegovu fenomenologiju.
U Freiburgu je bio Husserlov asistent i njegov kasniji nasljednik. U istom je gradu

Heidegger doživio 1933. proglašenje A. Hitlera kancelarom. Povučen tim valom
naglašenog nacionalizma i ponovnog 'buđenja' Njemačke, iste godine pristupa
Nacional-socijalističkoj stranci, te „princip vođe“ drži za opravdanim i važnim za sve
institucije pa tako i sveučilište. Samo godinu dana kasnije, Heidegger uviđa da se
duboko prevario. Svoju pogrešku i krivi put, ističe u jednom osobnom pismu Karlu
Jaspersu. Tu govori o neuspjehu Rektorata tj. sveučilišta, te nakon nepune godine a
prije famoznog Hitlerovog Röhm puča (30. 06. 1934.), povlači se i ograđuje u
potpunosti od svih tih gibanja te posebno nacističkog terora koji će tek pokazati svoje
pravo lice. Sve je to doprinijelo tome da H. postaje u potpunosti apolitičan – s
politikom ne želi imati apsolutno ništa, niti na aktivnoj niti na pasivnoj razini
(komentara, pisanja itd…).
Heideggerovo kratkotrajno odobravanje Hitlerovog režima (tu je njegova bliža obitelj,

a posebno supruga bila puno zagriženija, da ne kažemo gora) ostavilo je sjenu na
njegovu osobnost i rad, tako da je postao jedan od najdiskutiranijih posljeratnih
filozofa. Posebno su tako, francuzi (pri tom mislimo na francusku inteligenciju) osjećali
prema njemu odbojnost i netrpeljivost poslije rata. U tom smislu se poslije rata
postavljalo pitanje, u kakvom odnosu stoji Heideggerova filozofija s nacional-
socijalističkim sistemom? Osim početnih simpatija (naveli smo pri tome priznavanje
„Principa vođe“ 1933.), ne možemo reći da je bio strastveni zagovornik istoga, kao
npr. njegova žena. No nikako ne smijemo zaboraviti da je npr. Benedetto Croce,
njegov govor prilikom preuzimanja rektorske službe nazvao „glupim“ i „primitivnim“
budući da je Heidegger davao pohvale nac.-socijalističkom sistemu i njemačkoj naciji
općenito, kao onoj naciji koja treba druge nacije 'kulturno' inferiornije uzdići. Croce je
u ono vrijeme također bio vrlo cijenjen filozof.
Nakon pada nacional-socijalističkog režima, Heideggeru biva zabranjeno predavanje u

poslijeratnom razdoblju. S predavanjima počinje tek 1951 te predaje aktivno do 1957,
ali ne s onakovim intenzitetom i žarom kao prije. Heidegger i njegova filozofija, dakle,
osim onih godinu dana nesnalaženja, kasnije nema veze s nacističkim terorom.
Dakako, može se postaviti pitanje, zašto H. kao, već onda, znameniti filozof nije
odmah (i to na onoj teoretskoj razini) uvidio pogrešku u suludost takvog jednog
sistema? Odgovor na to pitanje, znanstvenici traže i danas… Još jedan isječak iz života
M. Heideggera: Dugo se naime spremao ali i oklijevao (da se ne bi razočarao kako je
govorio) posjetiti „Otok svih otoka“ kako je nazivao Grčku. Godine 1962. posjećuje
Otok otoka, ali čini se ostaje pomalo razočaran…
Filozofija Martina Heideggera

U početcima svoje profesorske karijere, Heidegger nije puno objavljivao. Štoviše,
svoje glavno i najvažnije djelo – po kojem je na kraju i postao znamenit – Sein und Zeit
(Bitak i vrijeme) H. je objavio 1927. i to pod izvjesnim pritiskom, da ne bi izgubio
mjesto redovitog profesora. Filozofija je mišljenje bitka (ono po čemu jest ono što
jest). Pojam „bitak“ je vezan uz pojam „vrijeme“ krucijalni pojam Heideggerovog
filozofskog stvaralaštva. Heidegger želi u svojem djelu otkriti u čemu se sastoji smisao
ili još bolje na koji način možemo objasniti bitak (das Sein). Počevši od Platona,
Heidegger predbacuje čitavoj antičkoj filozofiji, kao kasnije i kršćanstvu zaborav bitka
odnosno nezainteresiranost za bavljenjem temeljnim filozofskim pojmom – bitkom.
Zadnji koji su to činili bili su predsokratovci. Kako to da se bitak zaboravljao, odnosno

da je bio zakriven? Odgovor: uvijek ga se razumijevalo u sasvim određenom, ali ne i
jedino mogućem smislu: kao prisutnost, nazočnost, bjelodanost itd… A sam bitak opet
ne dade se razumjeti na način bića. Nipošto. U čemu se onda ostvaruje ovaj bitak kao
prisutnost, nazočnosti itd…? Odgovor – u vremenu, naravno. Na temelju te tijesne
isprepletenosti tumačenja bitka i vremena u horizontu trajne sadašnjosti dolazi
Heidegger do uvjerenja, da se pitanje bitka može jedino jasno obraditi zajedno s

pitanjem vremena. Zato njegovo glavno djelo i nosi naslov Bitak i vrijeme. Kada tako
govori o vremenu, onda H. želi istaknuti fundamentalnu važnost historijskog pojma
vremena i njegovu potpunu različitost naspram onog u fizici. Ovo prvo, historijsko,
pretpostavlja kvalitativnost tog vremena koja se nedade naturalizirati matematičko-
fizikalnim zahvatom računajućeg vremena. Heidegger, što je važno naglasiti, bitno
stoji na tradiciji subjektiviziranja vremena: „Vrijeme je uvijek, moje vrijeme“. Vrijem
prema njemu vežemo za opstanak. Zbog toga njegov pojam „vremenitost vremena“ a
ova vremenitost označava življeno vrijeme. Vrijeme netko ili nešto mora proživjeti,
mora ga se „potrošiti“ da bi uopće postojalo vrijeme. Tako Heidegger: „Početno je za
Grke vrijeme vazda i samo pravo i nepravo, prikladno i neprikladno vrijeme. U tome
leži bit: svako biće ima svaki put svoje vrijeme. Vrijeme je tu svaki put vrijeme u kojem
se to i to događa, tj. točka vremena, pri čemu ovdje nije mišljeno ono punktualno
odsada, nego točka u smislu mjesta, položaja, gdje ono svaki put neko vremenito
pojavljujuće pripada svom pojavljivanju. Vrijeme nije ovdje neki niz i slijed
ravnodušnih točaka sada. Za njega je sāmo vrijeme, kao biće, naprosto besmislica.
Tako Heidegger: „Ukoliko je vrijeme svaki put moje, (utoliko op. a.) ima mnogo
vremena. Vrijeme sāmo (die Zeit) jest besmislica; vrijeme je vremenito“. Ovo
individualiziranje vremena možemo uočiti po jedno izrazito Heideggerovskoj rečenici.
Odmah upozoravam da je rečenica iznimno teška, i u tom smislu otkriva Heideggerov
specifični filozofski govor. Zbog toga je idonosimo: „Ne: vrijeme jest, nego: opstanak,
qua vrijeme, vremeni svoj bitak. Vrijeme nije nešto što se nalazi negdje vani kao okvir
svjetskih zbivanja; vrijeme jednako tako nije nešto što se unutra negdje u svijest
omata, nego je vrijeme to što ono sebi-unaprijed-biti-u-onom-već-biti-pri, tj. bitak
brige, čini mogućim.“ (GA 20, 442, Prijevod, Damir Barbarić). Zaključimo: prva oznaka
bitak jest njegova vremenitost. Sam bitak (k tome i bitak čovjeka) jest jedno
očitovanje, predskazivanje u njegovoj vremenitosti. Ne tek u vremenitosti, već u
njegovoj vremenitosti.
Kada se tako radi o Tubitku čovjeka (dakle onom konkretnom postojanju čovjeka)
tada je zaključiti, tako Heidegger, da je čitava filozofija pokušavala razumjeti i
obrazložiti bitak čovjeka na način pojavnosti i očitovanja stvari. Ili jednostavnije, način
i pristup koji se u filozofiji koristio za razumijevanje stvari i njihovih biti, koristio se
primjenjivao i u razumijevanju čovjeka, a što je, tako Heidegger, krucijalna pogreška.
Prije daljnjeg izlaganja ovdje napominjemo Heideggerovo oslanjanje na učitelja
Husserla, a koji se opet oslanjao na Maxa Schelera. Scheler uči pak da se bitak čovjeka
ne da razumjeti kao stvar, kao supstancija, kao bivajuće tj. biće13 (Seiendes) nego da
je čovjek samo jednostavno „izvršavanje“ intecionalnih čina. Dakle, tako Scheler, u
osnovi svoje filozofije, čovjeka razumijemo po onom što on čini, izvršava. Kamen
razumijemo po onom što on jest, u njegovoj supstanciji. Međutim, iako oslonjen na
njih, za Heideggera ovi mislioci nisu dovoljno naglasili i razradili upravo ovu razliku

između čovjeka i svega postojećeg upravo u tom objašnjavanju bitka čovjeka. Za

Heideggera je to još uvijek ostalo previše blisko.
I dalje: Dosadašnja čitava filozofija je pitala za bivstvujućim tj. bićem u cijelosti, i za

najvišim bivstvujućim tj. bićem naime Bogom. Međutim, ona nije pitala za tim, kroza
što (wodurch) svo bivstvujuće tj. biće tek neko bivstvujuće jest: nije pitala za bitak
bivstvujućeg tj. bića. Recimo to jednostavnije: Čitava dosadašnja filozofija, (Heidegger
to indirektno neprestano provlači) u svom promišljanju tragala je za pojmom biti
pojedinih stvari tj. bića odnosno, supstancijom te se na taj način svodila na „puku“
pojedinačnu znanost poput fizike, kemije, povijest, sociologije, teologije, a prestala je
biti (tamo još od Grka) promišljanje o bitku kao takovom. Pitanje bitka je pitanje
samog smisla filozofije jer on (bitak) se ne može objektivirati budući da je bitak ono
„najpraznije (das Leerste), najopćenitije (das Allgemeinste), ali i najsamorazumljivije
(das Selbstverständlichste). Upravo zbog ovih činjenica ga se previđalo – išlo se u sve
moguće analize biti stvari, a koje sliče metodama pojedinih znanosti, a on sam (bitak)
kao ono najosnovnije se zaboravljao.
Previđena je ostala i temeljna razlika između svega bivstvujućeg (a to znači čovjeka,

kamena, mržnje svih ostvarenja bitka) s jedne strane i samog bitka kao pukog jestanja,
odnosno postojanja, bivanja s druge. Ovu razliku Heidegger naziva ontološka
diferencija.
Da bi smo istražili bitak kao takav, prema Heideggeru nam se nudi jedan put, smjer, a
to je bitak čovjeka, od njega samog (Heideggera) nazvan Tubitak. Jer, upravo je čovjek
unutar svega bivstvujućeg (unter allem Seienden) upravo „ono“ koji ovaj bitak, ako i
nejasno, ali ipak razumije. Da bi tako utemeljio jedno učenje o bitku, Heidegger
istražuje temeljne strukture ljudskog bitka, zvanog tubitak. Ova fundamentalna
ontologija, čini temeljni sadržaj Bitka i vremena. Da bi naglasio da se ovo istraživanje
ne može voditi onakovim načinom kao što je to slučaj u istraživanju bitka pojedinih
stvari, Heidegger svoja temeljna određenja tj. nazivlje, ne naziva (kao Aristotel i Kant)
kategorije, već egzistencialije (Existenzialien).
Što je onda na kraju s tim bitkom čovjeka? Ako promatramo čovjeka u svijetu bića,
tada možemo reći, da je bit čovjeka već davno odlučena. A u tom je i jedan od
problema. Naime, čovjek je živo biće koje je iznašlo strojeve, sposoban je graditi,
upotrebljavati itd… On naprosto može usmjeravati stvari ali i događaje u svijetu.
Probušiti tunel ili sagraditi branu za akumulaciono jezero, znači usmjeravati prirodne
događaje. U tom smislu on može uvijek više zahtijevati da se u svijetu sve logički
događa. Danas je sām čovjek iznimno opterećen, pa i spoznajom o tom istom čovjeku.
Paradoks: sve što više znamo, sve se više udaljujemo od jedne jedinstvene, cjelovite,
potpune istine o čovjeku.

Naime, za sva područja postoje pojedini stručnjaci a koji imaju priliku i pravo donositi
važne i općeprihvatljive spoznaje: od diplomiranih psihologa do diplomiranih
sociologa, biologa, ekonomista? A znamo li što je uistinu čovjek? Za svaku tvrdnju
imamo protutvrdnju. Primjer: čovjek: animal rationale! Međutim, pitanje što je s
onima koji ne posjeduju uopće razum, o njima se mora u potpunosti skrbiti – teško
retardirani itd.. Dakle, ova tvrdnja stoji, ali ne baš u onom krajnjem i potpunom
smislu. I sad, pitanje svih pitanja, kojim se Heidegger bavi, glasi: Može li se, stoga,
nešto reći o čovjeku u tom smislu da predstavlja ono najkonačnije, najopćenitije i
najtemeljnije. Izričaj, koji neće ovisiti o dostignućima drugih znanosti (npr. biologije).
Može, kaže M. Heidegger! Može, i to da se pita za njegov bitak, a koji je egzistencija.
Stoga, Heidegger upravo, određujući čovjeka, govori o njemu kao Tu-bitku, o
njegovom bivanju, postojanju na jedan vrlo općenit, ali najosnovniji (ali i za mnoge
time složen) način. Ljudski bitak kao Tubitak bio bi ostvarenje ljudske konkretnosti u
vremenitosti. Ta konkretnost je, dakako, u stanovitoj otvorenosti, a što Heidegger
označava s pojmom brige. Većini ljudi, naime, nije nevažno kakvim će postati ili još
bolje u što će se razviti. U tom smislu Heidegger uvodi u svoje razmatranje pojam
brige (Sorge). Briga ne označava kod Heideggera neko afektivno stanje čovjeka, već
više ono što on naziva otvorenost ili još bolje neslućene mogućnosti samoostvarenja.
Utoliko kao bitno određenje ljudskog bitka zvanog tubitak Heidegger donosi izraz
Sein-Können, moći biti. Ovdje se dade vidjeti utjecaj Kierkerggarda u Heideggerovoj
filozofiji posebice zbog uvođenja pojma brige.
Sve ovo zapravo je puno jasnije kada se o tome promišlja negoli kada se izriče.
Heideggerovski izričaji odnosno i same konstrukcije riječi iznimno su teške. On to i
sam priznaje ali i dodaje da on nema drugog načina nego li tim novim filozofskim
jezikom iznijeti ono što misli, promišlja. Jezik-bitak-čovjek pripadaju među temeljnim
elementima Heideggerovske filozofije. Jezik on naziva kućom bitka, a čovjeka
pastirom bitka. Što znači da je jezik kuća bitka.
Tamo gdje se on udomljuje, tamo gdje je pomalo i zaštićen čovjek kao takav, to
mjesto označavamo kućom. Upravo je to slučaj i s bitkom, naime, onim što jest. Tamo
gdje se ono udomljuje gdje biva više ono „jest“, to je za njega jezik. Čovjek je pastir
bitka: Ne vođa, tjerač, krotitelj, već onaj koji polagano i što je iznimno bitno s brigom
usmjeruje, vodi, njeguje… To znači da je čovjek pastir bitka.
1. Filozofija Martina Heideggera?

UVOD U FILOZOFSKO PROMIŠLJANJE

PITANJE:
1. Iznesite u kratkim crtama izvore filozofskog promišljanja te
presjek glavnih filozofskih tematskih cjelina?
Izvori filozofskog promišljanja su: čuđenje (Grčki filozofi promatraju
ODGOVOR:
stvarnost i čude se. Prirodne se pojave pokušavaju tumačiti
religioznim načinom izlaganja. Čovjek tada ne prihvaća svijet kakav jest, nego ga
pokušava objasniti), sumnja (Augustin i Descartes koriste sumnju kao izvor spoznaje),
divljenje (Čuđenje izaziva element straha, a divljenje radost, sreću, oduševljenje).
Glavne tematske cjeline su: Ontologija – proučava sve što jest, biće kao takvo.
Gnoseologija – od grčke riječi gnoseo znači spoznati, prema tome to bi bila filozofska
znanost o spoznaji. Etika – filozofska disciplina koja se bavi ljudskim djelovanjem, pod
pitanjem moralnog dobra ili zla. Antropologija – filozofski pogled na čovjeka odnosno
ljudsku osobu. Estetika – koja se bavi pitanjem i kriterijima lijepoga i ružnoga.
Kosmologija – ho kosmos – sva vidljiva stvarnost svemira, prvotni motiv, poticaj
filozofiranja bila je stvarnost. Filozof je bio zadivljen.
POSTANAK GRČKE FILOZOFIJE

2. Zašto studirati grčku filozofiju; usporedite grčku filozofiju s
PITANJE:
istočnjačkom – zašto je nemoguće izvoditi filozofiju od istočnjaka?
Na pitanje zašto studirati grčku filozofiju možemo reći jednom
ODGOVOR:
rečenicom: filozofija starog vijeka proizvela je i ostavila nam takvu
duhovnu i kulturalnu baštinu od koje zapadna misao još i danas intenzivno živi. Bitni
pojmovi današnjeg filozofiranja potječu iz duha antičke filozofije npr. atom, materija,
duh, duša, akt, supstancija, pojam, sud. Nadalje, iz grčke tradicije potječu i filozofske
discipline kao: logika, metafizika, kosmologija i psihologija. Usporedimo li grčku
filozofiju s istočnjačkom tada ćemo vidjeti da je grčka filozofija umska i sve ide kroz
razmišljanje, dok istočnjačka filozofija osjetilna (meditativna). Grčka filozofija je
izravna filozofija. Nemogućnost izvođenja filozofije od istočnjaka: Grčke filozofe nije
zanimala istočnjačka filozofija jer ona nije postavljala iskonska pitanja o istini. U
klasičnom razdoblju niko od grčkih filozofa i povjesničara ne spominje ni najmanju
pretpostavku o istočnjačkom nastanku filozofije. Dakako, da je povijesno dokazano da
su istočnjački narod, s kojima su Grci bili u kontaktu, imali neki oblik „mudrosti“, koji
se sastojao od vjerskih uvjerenja, teoloških mitova i „kosmogonija“, ali to nije bila
filozofska znanost utemeljena na čistom razumu, na logosu, kako su to nazivali Grci. U
svakom slučaju, do sada nisu poznati neki spisi, niti prijevodi koje bi Grci
upotrebljavali kao preuzete od istočnjaka.

GRČKO DUHOVNO-KULTURALNO OZRAČJE I PORIJEKLO FILOZOFIJE

3. Homer – prikaz njegovog umjetničkog stvaralaštva; grč. Vjera u
PITANJE:
Homerovo doba; Orfičke teogonije i kosmogonije – Orfici – učenje;
Zašto su društvene i političko-ekonomske prilike išle u korist filozofije?
Za razumijevanje filozofije u jednom narodu moramo se osvrnuti na
ODGOVOR:
umjetnost, religiju i društveno-ekonomske i političke okolnosti. Prvu
duhovnu hranu Grk je tražio pretežno u Homerovim spjevovima Ilijadi i Odiseji.
Homerove poeme, iako bogate zamišljajima te maštovitim situacijama i slikovitim
događajima, ipak vrlo rijetko upadaju u opise monstruoznih i deformiranih situacija,
to znači da se homerovska predodžba strukturira po nekoj harmoniji, razmjeru, granici
i mjeri što će kasnije filozofija uzdići na rang ontoloških načela. Kod Homera se
iskazuje istinska i stalna umjetnost motivacije. Još jedna oznaka Homerove poezije
pokazuje kako on traži da stvarnost predstavi u njenoj cjelini iako ponekad u mitskom
obliku. Za Grke je vrlo važan i pjesnik Heziod sa svojom Teogonijom u kojoj priča o
nastanku bogova. Ona postaje i kosmogonija ili mitsko-poetsko i fantastično
tumačenje postanka svemira i kozmičkih pojava. Ova poema je utrla put kasnijoj
filozofskoj kosmogoniji, koja razumom traži „prvo počelo“ iz kojeg sve postaje. Kod
Grka moramo razlikovati javnu religiju i religiju misterija. Ova dva oblika religioznosti
ima mnogo zajedničkih elemenata (opće politeističko poimanje), ali i važnih razlika (u
shvaćanju čovjeka, smisla života i njegove krajnje sudbine). Za Homera i Hezioda, koji
sačinjavaju ishodište vjerovanja javne religije, može se reći da je sve božansko ili u
odnosu spram božanskog. Bogovi su personificirane prirodne sile predstavljene u
idealiziranom ljudskom liku, ili su uzvišene sile i ljudski aspekti, uzdignuti do sjajnih
antropomorfnih izgleda. Bogovi su uvećani i idealizirani ljudi, različiti samo po
kvantiteti. Najveći utjecaj na grčku filozofiju imali su orfički misteriji. Orfizam je važan,
jer unosi novu shemu vjerovanja i novo tumačenje ljudske egzistencije. Od Homera pa
na dalje smatra se da smrću sve završava, a za razliku od toga orficizam proklamira
besmrtnost duše i shvaća čovjeka dualistički, suprotstavljajući tijelo i dušu. Srž
orfičkog vjerovanja: 1. U čovjeku prebiva božansko počelo, daimon (duhovno počelo)
koja je pala u tijelo zbog nekog izvornog grijeha. 2. Ovaj daimon ne samo da postoji
prije tijela, nego s tijelom ni ne umire. 3. Jedino je „orfički život“ sa svojim obredima u
stanju osloboditi dušu od tijela. 4. Ko se očistio na drugom svijetu dobiva nagradu.
Ovdje se vidi suprotstavljanje duše i tijela. Društvene i političko-ekonomske prilike u
korist filozofije – znanstvenici ističu političku slobodu koju su Grci uživali u odnosu na
ostale istočne narode. Istočnjak je živio pod slijepom poslušnošću religioznoj i
političkoj vlasti. Grci su uživali privilegiranu političku situaciju, jer su prvi u povijesti

uspjeli sami sebi uspostaviti slobodne političke institucije. U VII., i VI., st.pr.n.e. Grčka
je doživjela snažnu društveno-ekonomsku transformaciju. Važna je povijesna činjenica
da je filozofija nastala najprije u kolonijama, a onda u Atini i dalje. Povoljni društveni i
političko-ekonomski uvjeti u kolonijama potpomogli su i procvatu filozofije. Glavni
grad grčke filozofije je bio ujedno i glasni grad grčke slobode. Osnovna političko-
upravna i specifična institucija za Grke bio je polis, grad-država. Čovjek se kod Grka
podudarao sa građaninom polisa.
POJAM I SVRHA ANTIČKE FILOZOFIJE

PITANJE:
4. Objasniti: a) Bitne oznake; b) Osobitost ustrojstva grčkog jezika; c)
Razdioba antičke filozofije?
Tvorac termina filo-sofia bio je Pitagora. Termin je iskovan vjerovatno
ODGOVOR:
u religioznom okruženju gdje se sofia (=mudrost) pripisivala samo
bogovima. Fileo-volim, ljubim, prijateljujem. S obzirom na sadržaj, filozofija želi
protumačiti totalitet stvari ili čitavu stvarnost. Prvo pitanje filozofa bilo je što je
počelo svih stvari? Filozofija si uzima za objekt cjelinu stvarnosti i bitka, što znači da
ona hoće otkriti počelo ili ono zašto u svim stvarima. Po svojoj metodi, filozofija
nastoji biti čisto racionalno tumačenje totaliteta. Ona ide iznad činjenica i iskustva, da
bi razumom pronašla uzroke i razloge. Zadaća i svrha filozofije konačno je u čistoj želji
za spoznajom i kontemplacijom istine. Grčka filozofija je nesebična ljubav prema istini.
Kontemplacija, svojstvena grčkoj filozofiji nije neka prazna dokolica, ona ima moralnu
i političku važnost prvog reda. Grčka filozofija je originalna, umom istražuje i
opravdava razloge. Ona promovira nazor mnogostrukosti i jednakosti bića. Kolonije na
maloazijskim obalama i jonskim otocima drže senzistički (osjetni) nazor na svijet
kojemu je glavni predstavnik Heraklit, a južnoitalske kolonije i Sicilija razvijaju
intelektualistički smjer, kojemu je glavni predstavnik Parmenid i elejska škola.
Osobitost ustrojstva grčkog jezika – grčki jezik spada u indoeuropsku skupinu jezika
koji su svojim ustrojstvom predodređeni razvoju mogućnosti logičkog mišljenja.
Razdioba antičke filozofije – počinje tamo negdje u VI. st.pr.n.e., a službeno traje do
529.g., kada je bizantski car Justinijan dokinuo sve paganske škole. Danas obično
razlikujemo četiri ciklusa ili razdoblja antičke filozofije.
1. Kolonijalno razdoblje (VI., i V. st.pr.n.e.) razvija se u kolonijama na maloazijskoj
obali te jonskim otocima. Slijedili su senzistički smjer (sve teče, sve se mijenja), glavni
predstavnik je Heraklit, a u južnoj Italiji i Siciliji zastupali su intelektualistički smjer
(promjene nema, biće je jedno, vječno stalno i nepromjenjivo), glavni zastupnici bili su
Pitagora i elejska škola s Parmenidom na čelu. 2. Atinsko razdoblje (V., i IV. st.pr.n.e.)

tu su vodeće nove struje: sofisti (senzisti) te najveći filozofi zapadnog svijeta: Sokrat,
Platon i Aristotel. Oni dovode filozofiju do vrhunca. Zato se ovo doba i naziva zlatno ili
cvjetno doba grčke filozofije. Filozofija prelazi u središte, u Atinu. 3. Helenističko
razdoblje (III.-I. st.pr.n.e.) spoj grčke kulture s ostalim kulturama. Dolazi do velikog
politeističkog obrata zbog osvajanja Aleksandra Velikog i propasti grčkog polisa. 4.
Rimsko razdoblje (I.-VI.st.n.e. ili tačnije do 529.) ova epoha nije više stvaralačka niti
originalna, živi od onoga šta je već uglavnom dano. Istočnjačka filozofija je pasivna,
zaljubljena je u sebe. Ona sluša prirodu i zato joj je glavni organ UHO. Zapadna
filozofija je metodička, strogo logična, ona misli i domišlja svijet, te ona gleda prirodu
i zato joj je glavni organ OKO.
KOSMOLOŠKO RAZDOBLJE U POVIJESTI FILOZOFIJE

5. Jonski filozofi i pitanje počela – a) Tales iz Mileta; b) Anaksimandar
PITANJE:
iz Mileta; c) Anaksimen; iznesite u bitnim crtama učenje ovih filozofa?
ODGOVOR:
Tales iz Mileta – bio je mislilac kojim obično zapadna tradicija počinje
grčku filozofiju, dolazi iz Mileta u Joniji. Aristotel ga naziva ocem
filozofije, a Platon o njemu priča zgodu kako ga je neka tračka služavka ismijala jer je,
uronjen u nadzemaljske stvari, upao u neku jamu i tako ispao smiješan. U Miletu je
vodio pomorsku školu, izgradio je jedan kanal kojim je skrenuo vodu iz rijeke Halys.
Začetnik je filozofije o „prirodi“ jer je prvi tvrdio da postoji jedno izvorno počelo, uzrok
svih stvari, a to počelo je voda. „Počelo“ je termin koji pokazuje ono od čega potječu
sve stvari. Počelo je izvor i vrelo svih stvari, ušće i kraj svih stvari, stalni oslonac koji
upravlja svim stvarima. Počelo je ono iz čega sve proizlazi, ono u čemu sve završava,
ono po čemu sve jest i postoji. To počelo je označeno nazivom priroda. Tales svoje
uvjerenje o vodi kao prapočelu objašnjava činjenicom da su voda i vlaga potrebne
svemu kao prehrana. Život je vezan s vlagom, koja pretpostavlja vodu, voda je krajnji
izvor života i svih stvari. Prema Talesu voda se podudara s božanskim, jer je bog, kao
nerođen, najstarija stvar. Izmjerio je visinu piramide pomoću njezine sjene, poznat je
njegov geometrijski poučak. Anaksimandar iz Mileta – vjerovatno je bio Talesov
učenik, od Anaksimandera potječe prvi filozofski spis Zapada, pod naslovom O prirodi,
od kojega su nam sačuvani fragmenti. Anaksimandar je više od Talesa bio aktivan u
politici, tradicija pripovijeda kako je zapovijedao preseljenjem kolonije iz Mileta u
Apoloniju. Navodno je napravio kartu Zemlje koju je kasnije Hekatej usavršio. On
produbljuje filozofiju počela, kaže da to nije voda, jer je ona već nekako izvedena,
nego počelo mora biti nešto beskonačno, ili bes-konačna i ne-definirana priroda iz
koje proizlaze sve stvari. Njegov izraz za to počelo bio je apeiron-beskonačno, što

znači da je lišeno granica, kako vanjskih tako i nutarnjih. On aperion nije smatrao
Bogom u judejskom smislu, on je to nastojao istrgnuti iz religije. Anaksimandrovo
božansko niti umire, niti se rađa! To je odmak od teogonija i tradicionalnih mitoloških
genealogija bogova. Postavlja si pitanje kako i zbog čega iz počela nastaju stvari.
Vjerovatno misli na činjenicu da se svijet sastoji od serije suprotnosti koje teže da
nadvladaju jedna drugu (toplo i hladno, suho i vlažno), a vrijeme smatra suncem koji
ograničava svaku suprotnost. Anaksimen – također je iz Mileta, učenik je
Anaksimandrov. Pripisuje mu se spis O prirodi, u jonskoj prozi. Za njega je prapočelo
zrak, uzduh, neograničena zračna supstancija, obuhvaća cijeli svijet te je osnova svega
života, kao u našem tijelu duša. On sve podržava i upravlja, kao dah obuhvaća čitav
kosmos (u smislu da nema ograničene oblike kao tijela) i nedjeljiv je. Zrak je zbog
svoje plemenite prirode, uvijek u gibanju.

PITANJE:
6. Objektivna dijalektika – Heraklit iz Efeza – filozofsko učenje;
Heraklitovo društveno političko učenje?
ODGOVOR:
Važno je spomenuti osobnost ovog filozofa koja je bila osebujna, zvali
su ga „mračni Heraklit“, bio je osorne i prezrive naravi. Kad mu je prijatelj morao u
progonstvo, porasla je u njemu oporba na državu i politiku, ogorčen prezirao je ljude i
društvene običaje- prezirao je i pjesnike i filozofe, od Homera i Hezioda do Pitagore,
Ksenofana i Hekateja. Od njega nam je ostao spis O prirodi, oko 130 fragmenata koji
su vjerovatno flastifikati. Heraklit je rekao da je sve prirodni dinamizam, a to je
preuzeo od Mlečana. Tvrdio je da se sve mijenja, sve teče, sve je u nastajanju, mijenja
se i preoblikuje bez izuzetka, ništa nije nepokretno i čvrsto, ništa ne stoji. Čovjek ne
može ni u jednu rijeku stupiti dva puta, jer uvijek pritječe nova voda i tako on stupa u
nju, a ipak ne stupa u istu. Mi silazimo i ne silazimo u istu rijeku, mi sami jesmo i
nismo. Smisao ovih fragmenata jest da je rijeka prividno uvijek ista. Zato se ne može u
istu vodu rijeke sići dva puta, jer po drugom silasku to je druga nadošla voda. Heraklit
je iznosio svojevrsna i društvena tumačenja poglavito o ratu, rat je otac svega i to
vodeći se načelom o protivnostima i suprotnostima, koje slijedom sukladnosti bivaju
spojene i na taj način nastaje sve što jest, promjena se događa stalnim suočavanjem
suprotnih stvari. U prirodi je, dakle, neprestana borba iz koje nastaje sve i u noj sve
propada. Ono što se nama čini kao stalnim je samo privid, doksa. Tradicija iznosi da je
Heraklit postavio kao osnovno počelo vatru i smatrao je da su sve stvari
preoblikovanje vatre. Vatra izražava na primjeran način karakteristike stalnog
mijenjanja, suprotnost i harmoniju. Vatra predstavlja element pročišćenja, dimenziju

kartaze, te su mnogi bili upravo vatrom fascinirani. Upravo ćemo njega naglašavati
kao važnog filozofa u odnosu na Parmenida.

PITANJE: 7. Intelektualisti – Pitagora i njegova škola – problem kvantiteta;
princip filozofije pitagorejske škole i zastupnici?
ODGOVOR:
S Pitagorom filozofije iz istočne Grčke prelazi na zapadnu. Željan
znanja napušta domovinu, putuje u Egipat, upoznaje mnoge obrede i
misterije, kako grčke tako i barbarske. Heraklit priznaje da je Pitagora najviše znao, ali
ga naziva i praocem obmanjivanja. Oko sebe je bio okupio krug ljudi u tajni savez koji
su čuvali tajne. Savez je bio filozofsko-znanstveno i religiozno-etičko udruženje.
Pitagora i njegovi sljedbenici tvrde da je broj počelo svih stvari. Pitagorejci su se prvi
dali na matematiku i unaprijedili je, vjerujući da su njezina načela ujedno i počela svih
stvari, o tome nam piše Aristotel. Brojevi određuju godine, godišnja doba, mjesece,
dane… Po broju možemo preoblikovati, prevesti čitavu stvarnost. Brojevi su kao
količina koja određuje i razgraničava. Svaki broj ima dva elementa; jedan neodređen
ili neograničen i ograničujući. Kod parnih brojeva prevladava neodređeno, dok kod
neparnih prevladava ograničujući element. Broj 10 je savršen jer se vidljivo
predstavlja kao savršeni trokut: 1+2+3+4=10, desetica sadrži 4 parna i 4 neparna
broja. Broj 1 za Pitagorejce nije ni paran ni neparan, a 0 (nula) im je bila nepoznata.
Pitagorejci su pretjerali kad su u svemu pa i u pravednosti, duši, umu, dobroti, braku,
tražili bitno simboličko značenje brojeva. Ako je broj red, onda je sve određeno, sve je
red, jer kosmos na grčkom znači red. Grci su imali ciklično poimanje povijesti. Kosmos
je brojem označeni pojam. Orfičke ideje – Pitagora podržava nauku o seljenju duša u
svrhu očišćenja i oslobađanja duše od tijela. On sam je govorio kako se sjeća svojih
prijašnjih života. Pitagorejci se razlikuju od orfičara s obzirom na instrumente
očišćenja, znanost je put očišćenja, a ne samo stroga moralna praksa. Osim broja 10
bili su oduševljeni brojem 7. On je bio kairos, što znači pravi trenutak, dobra prilika.
Judeo-kršćanska crkva uzima za Boga broj 7, a suprotno tome za zlo broj 6. Broj 7 jest
sedmični ritam bioloških ciklusa. Pitagorejci kažu da se sve da svesti na broj.

8. Problem jednoga – Ksenofan i elejska škola – a) Ksenofanova
PITANJE:
kritika religije; b) jonska kosmologija; Parmenid – život i učenje; Zenon
– život i učenje?
ODGOVOR:
Ksenofan – Emigrirao je iz male Azije, iz grada Kolofonta u Joniji s oko

25.g. u italske gradove, u južnu Italiju i Siciliju. Najviše je boravio u okolici Eleje. Osim
što je bio filozof bio je i pjesnik rapsodije. Upitno je jeli on osnivač Elejske škole, u
izrazitom smislu jest. Središnja tema je njegova kritika ili osvrt na religiju, u tom smislu
njega možemo označiti s pravom kao prvog filozofa religije, tj. Onog mislioca koji je
pristupio racionalnom propitivanju grčke religije. Prvo se osvrnuo na Homera i
Heziota. Ksenofanova kritika i nauka o jednom bogu – on u filozofiji otvara novi način
mišljenja, raspoznaje osnovnu zabludu iz koje proizviru apsurdnosti povezane s
homerovskim poimanjem bogova, a to su antropomorfizmi ili pridavanje vanjskih
formi bogovima. On kaže kad bi životinje imale ruke i mogle naslikati bogove, da bi ih
naslikali u životinjskom obliku, tako i svaki narod bi bogove slikao na svoju sličnost, po
svom liku. Radikalnom kritikom, Ksenofan udara tradicionalne bogove i njihove izvore:
pjesnike. Kritizira sve antropomorfno bivovanje i poimanje bogova, jer to nije
primjereno biti božjoj. S etičkog gledišta kod Ksenofana napreduje ideja o bogu.
Dotadašnje mitopoetsko shvaćanje ga ne zadovoljava i on religiju kritizira filozofijom.
Jonska kosmologija – kategorije kojima se Ksenofan izražava potjecale su iz filozofije
o prirodi, iz jonske kosmologije, i došao je do toga da je bog kosmos. Aristotel
Ksenofana naziva prvim monistom i tvrdi da on logiku jednoga nikada nije specifirao.
Kod njega je važno da je on do pojma božanstva došao putem negacije i putem
superlativa, a ta dva puta očituje Jonsku kosmologiju. Ksenofanova slika svemira jest
takva da je on statičan, gotov, zaokružen, sam bitak ne može biti samo nešto
neodređeno on mora biti zaokružen. Parmenid – potječe iz Eleje gdje je i razvio svoju
filozofsku školu koja je imala vrlo značajan utjecaj na grčku misao. Ksenofan mu je bio
vjerovatno učitelj. Do naših vremena došao je njegov spis-poema u stihovima O
prirodi, od koje nam je sačuvano dosta ulomaka. Prvi dio poeme razlaže put k istini, a
drugi dio pokazuje put mišljenja, on vodi prividu, vanjskom izgledu pojava. Bitak je
čisto pozitivan i nebitak je čisto negativan, oni si proturječe. Mišljenje i bitak se
podudaraju: misliti i biti je jedno te isto. Ako postoji bitak, nužno je da nema nebitka.
Bitak je nerođen i nepropadljiv, kad bi bio rođen, morao bi potjecati od nekog
nebitka, šta je besmisleno, jer ne-bitka nema; ili bi pak morao potjecati od bitka, šta je
jednako besmisleno, jer bi već tada bio. Bitak nema ni prošlost, a ni budućnost.
Imamo dvije spoznaje, put istine je razumski put, a put zablude je bitno onaj preko
osjetila. Parmenid pravi razliku između osjetne i umske spoznaje. Logička spoznaja ne
može biti varljiva kao osjetna, ona je stalna. Stoga Parmenid govori o prividu, o
stvarnosti koju mi ovdje vidimo da je čitava doksa. Zenon – potječe iz Eleje, bio je
omiljeli učenik i pratilac Parmenidov, podupirao je zdušno njegovu nauku. Pripisuje
mu se spis O prirodi. Elejsku filozofiju je primio i zadržao u tipičnoj formi koju je

kasnija povijest filozofije ocrtala kao dijalektiku. Zenon je pokušao pobiti Parmenidove
protivnike i učiniti ih smiješnima. Po njegovu mišljenju, prihvaćanje mnogostrukosti i
kretanja dovodi do paradoksa. Zato tvrdi: 1. Nemoguće je da jedno tijelo, krećući se,
pređe od jedne tačke do druge. Tu kretanje ne može niti početi jer bi uvijek trebalo
prijeći pola puta od A do B. Prije toga trebalo bi priječi pola od te polovice, i tako u
beskraj. 2. Brzonogi Ahilej ne može stići kornjaču, jer kad dođe na njeno mjesto, ona
će mu već malo odmaći i tako u beskraj. 3. Strelica odapeta iz luka, za koju se čini da
putuje od A do B, miruje u svakoj tački svoga puta, a zbir mirovanja ne može biti
kretanje. U svakom od trenutaka u koje je djeljivo vrijeme leta, strelica zauzima
identičan prostor. Elejska škola zaoštrava problem kretanja i promjene, jednosti i
mnogostrukosti. Zenon je u praksi primijenio indirektni dokaz i logičko načelo
proturječnosti, ali ga nije još formulirao.
PITANJE: 9. Mlađi filozofi prirode – kvalitativni atomizam – Empedoklo i četiri

počela – djela, učenje; Anaksagora i homeomerije – učenje?
ODGOVOR: Empedoklo potječe iz Akragasa. Bio je snažna ličnost, filozof, mistik,
čudotvorac, liječnik, političar i znanstvenik. Njegovo vrijeme ga je
doživljavalo kao božanstvo koje hoda po zemlji, o kraju njegova života postoje
legende; jedna da je iščezao za vrijeme jedne žrtve, a druga kaže kako se bacio u
vulkan Etnu kako bi dokazao svoje božansko porijeklo. Pripisuje mu se spis pjesama
Čišćenja od koje imamo fragmente O prirodi. Po Empedoklo o kraju njegova života
postoje legende; jedna da je iščezao za vrijeme jedne žrtve, a druga kaže kako se
bacio u vulkan Etnu kako bi dokazao svoje božansko porijeklo. Pripisuje mu se spis
pjesama Čišćenja od koje imamo fragmente O prirodi. Empedoklu, nemoguć je
nastanak i propadanje stvari, jer bitak jest, a nebitak nije. Stoga rađanje i smrt ne
postoje, a to što ljudi zovu tim imenima miješanje je i razdvajanje nekih supstancija.
Te supstancije su: vatra, voda, zrak i zemlja. To je korijen svih stvari i time se odlučuje
za pluralizam svih stvari. Postoje četiri elementa koji se ujedinjuju i tako rađaju sve
stvari, a njihovim razdvajanjem nastaje propadanje. Empedoklo uvodi kozmičke sile
koje ujedinjuju ili razdvajaju, a to su: Ljubav ili Prijateljstvo, te Mržnja ili Nesloga. Kada
prevlada Ljubav ili Prijateljstvo, elementi se sabiru u jedinstvo, kada prevlada Nesloga
ili Mržnja oni se razdvajaju. Empedoklo prihvaća seljenje duše poslije smrti. Duša u
čovjeku je diamon, koji je prognan s Olimpa zbog nekog izvornog grijeha i bačen pod
vlast ciklusa rađanja da iskupi svoj grijeh. Po njemu su četiri korijena božanska,

božanske su također sile Prijateljstva i Nesloge; daimoni su duše koje su, kao i sve
drugo, sastavljene od elemenata i kozmičkih sila. je Empedoklo je zastupao animizam
da je sve duša i da je sve duhovno. Anaksagora i homeomerije – potječe iz bogate
obitelji s maloazijske obale, došao je u Atinu 461.g. kao četrdesetogodišnjak i bio
Periklov savjetnik i prijatelj. Proboravio je ondje tridesetak godina i vjerovatno je
njegova zasluga što je filozofija došla u taj grad koji je otada postao glavni grad te
antičke znanosti. Anaksagora je bio trijezni, strogi i dosljedni mislilac, pravi učenjak,
kojem je nebo domovina, a promatranje zvijezda životna zadaća. Optužen je zbog
bezboštva, jer je tvrdio da Sunce nije bog, nego užarena kamena gomila pa je time
uvrijedio javnu religiju. On zastupa Parmenidovu tvrdnju o nemogućnosti nebitka pa
stoga rađanje i umiranje jesu realni događaji. Nijedna stvar ne postaje niti propada,
nego se samo miješa i razlučuje od onih čestica što postoje. Počelo su sjemenke ili
elementi iz kojih sve proizlazi, moraju biti bezbrojni kao i količina stvari; sjemenke
imaju oblike, boje i okus svih vrsta. One su izvorno kvalitativno, mišljeno na elejski
način, ne samo nerođeno nego i nepromjenjivo. Svaka sjemenka se može dijeliti i
dijelovi će biti uvijek iste kvalitete. Upravo zbog ovakve oznake Aristotel ih je kasnije
nazvao homeomerije. Iz početka su te homeomerije sačinjavale jednu izmišljenu masu
u kojoj se ništa nije razlikovalo. Postupno je inteligencija preuzela kretanje koje je iz
kaotičnog kretanja prevela u redovito kretanje iz kojeg nastaju sve stvari. Pojedine i
sve stvari su uredne mješavine u kojima su sve sjemenke svih stvari. Sve je u svemu i u
svakoj stvari je dio svake stvari. Ništa se ne dijeli niti oblikuje bez inteligencije tj. uma.
PITANJE: 10. Prvi atomistički filozofski sistemi – Leukip – učenje; Demokrit –

učenje; Demokritovo moralno učenje; o atomizmu općenito; etičko naučavanje
atomista?
ODGOVOR: Stara izvješća ovu dvojicu filozofa obično stavljaju zajedno kao tipične
predstavnike atomizma i materijalizma. Leukipa su nazivali
nasmijanim filozofom. Atomi – beskrajan broj tjelesa. Atomisti ističu nemogućnost
bitka, da je rađanje samo sjedinjavanje stvari koje jesu, a umiranje odvajanje. Izvorna
stvarnost: beskonačan broj tjelesa nevidljivih zbog malenosti i obujma. Ta tjelesa su
nevidljiva i zbog toga se nazivaju atomi i po prirodi su neodređeni, nerazorivi i
nepromjenjivi. Svi su atomi puni bitak, a razlikuju se jedino po formi. Atom je forma
vidljiva samo intelektu.

Postoji 3 vrste atoma i kretanja:

Kaotično kretanje – u svim mogućim smjerovima,
Vrtložno kretanje- slične atome spaja,a različite različito raspoređuje,
Kretanje koje se oslobađa iz svih stvari i oblikuje isparavanje.
Atomisti su poznati u povijesti kao grupa koja tumače svijet kao „slučaj“, a to ne znači
da mu nema uzroka nego oni ne naznačuju inteligentni i finalni uzrok. Svijet je nastao
susretom atoma nakon čega slijedi inteligencija.
Spoznaja – potječe iz isparavanja atoma koji se oslobađaju iz stvari i dolaze u kontakt
sa osjetilima. Središnja tema ove etike „duša kao boravište naše sudbine“. U duši je
korijen naše sreće ili nesreće . Kreposnom čovjeku otvorena je sva zemlja.
Demokrit – Njegova teorija o atomima važan je korak prema modernim
prirodoslovnim znanostima. Njegova teorija je ontološka, a ne prirodoslovna. Smatrao
je da se atomi ne mogu promatrati nego da se samo mogu otkriti razumom. Ne govori
o empirijskim činjenicama. Atom se dijeli na neutrone, protone, i elektrone prema
modernoj znanosti.
ANTROPOLOŠKO RAZDOBLJE U POVIJESTI FILOZOFIJE
PITANJE: 11. Sofisti kao novi filozofski pokret u Atini – porijeklo, narav i svrha
sofističkog učenja; Protagora – učenje; Gorgija – učenje?
ODGOVOR:
Porijeklo, narav i svrha sofističkog pokreta – Sofist je bio mudrac. Iz
početaka je takav naziv bio pozitivan, a kasnije dobiva pogrdno
značenje. Sofisti čine duhovnu revoluciju pomičući filozofsku misao od prirode i
kosmosa prema čovjeku i svemu onome što spada na čovjeka kao člana društva zato s
njima započinje humanističko tj. antropološko razdoblje. Dominantne teme su etika,
politika, retorika, religija, umjetnost, jezik, stoga možemo reći da sa sofistima počinje
humanističko razdoblje antičke filozofije. Taj radikalni pomak se različito tumači, s
jedne strane, filozofija o prirodi je bila iscrpljena do kraja svojih mogućnosti,
kosmološka misao je došla do svoje granice. Sofisti su imali veliki utjecaj na mlade te
su im govorili da se ne zadovoljavaju tradicionalnim vrijednostima prijašnjih
generacija te im predlažu nove. Uz traženje znanja usmjerili su se i na traženje
učenika. Njima dugujemo zapadnu ideju odgoja. Za svoje poučavanje su uzimali
novac, prvi kome su sofisti naplatili svoje znanje su bili političari, no oni su od znanja
učili zanat stoga su morali zahtijevati novčanu naknadu da bi živjeli, putovali i širili se.
Prigovarali su im da su lutalice te da nisu vezani uz svoj grad.

Sofiste možemo grupisati u tri bitna vida:

Veliki i famozni učitelji prve generacije tu si Protagora i Gorgija,
Eristi koji su zaoštrili formu i metodu s obzirom na sadržaj, isprazno
nadmudrivanje bez moralne podrške,
Politički sofisti koji su služili idejama u ideološke političke svrhe.
Protagora – Njegova glavna rečenica glasi: „čovjek je mjera svih stvari onih koji jesu da
jesu, a onih koji nisu da nisu“ – princip homo mensura, ova rečenica je postala pravilo
zapadnog relativizma. Ovom rečenicom niječe apsolutni kriterij koji razlikuje bitak i
nebitak, istinito i lažno. Za svaku se stvar može reći i proturječiti joj. Srž njegove pouke
kaže da treba učiti kritizirati i diskutirati te nas uči kako ćemo slabi argument učiniti
jačim. Gorgija – začetnik je zapadnog nihilizma. Njegovu tvrdnju možemo raščlaniti:
Biće ne postoji ili ništa postoji,
Kada bi bića postojala bilo bi čovjeku nespoznatljivo,
Kada bismo nešto i spoznali ne bismo mogli to drugima prenijeti.
Uništivši mogućnost postizanja istine ostao mu je samo put mnijenja (doksa)
ili privida. Kod njega se javlja metoda uvjerenja.

PITANJE: 12. Ostali (manji) sofisti – navedite imena i kratko izjasnite učenje
svakog pojedinog; iznesite kritički osvrt o sofistima?
ODGOVOR: Prodik – bavio se retorikom, držao je s velikim uspjehom svoja
predavanja u Atini i radio je na odgoju mladeži, čime je stekao veliki novac. Hipija –
naučava neku vrstu enciklopedijske spoznaje vještinom memorije, sjećanja
(mnemotehnika). Znanje prirodnih znanosti neophodno je za dobro ponašanje.
Antifon – suprotstavlja prirodu i zakone. Priroda ujedinjuje ljude, a zakon ih razdvaja.
Kaliklest, Trazimah i Kritija – o njima se ne zna previše, bave se pitanjem društvene
zajednice i pravednosti. Kalikles protiv Sokrata brani tezu da je bolje biti krivac, nego
biti oštećen i da je zakon načinjen zato da štiti slabije. Trazimah je tvrdio pravo je
prednost jačega i to jačemu priliči. Kritija – prvi kritičar religije, obesvetio je pojam
bogova. Kritički osvrt – Sofisti su učinili pomak od filozofskog istraživanja kosmosa
prema čovjeku. U tome je njihovo povijesno značenje. Odbili su stara božanstva, a
time i traženje počela i uputili se prema nijekanju božanstva. Protagora je ostao
agnostik, a Gorgija je svojim nihilizmom otišao i dalje. U ovom periodu se kaže da je
kuća bitka jezik, a čovjek je pastir.


13. Sokrat – Pitanje vjerodostojnosti Sokratove filozofije; otkriće
PITANJE:
čovjekove biti; Sokratova nauka o bogu; Sokratova dijalektička
metoda i njezina svrha?
Govoriti o sofistima znači govoriti i o Sokratu. Sokrat je rođen u Atini
ODGOVOR:
470.g. zanimala ga je filozofija i krenuo je ulicama grada u razgovor sa
sofistima. On nije ništa napisao, nego je razgovarao sa svima koje je susreo, ljudi su
govorili, a on je pitao. Uvijek je morao ustanoviti da se ništa ne zna. U razgovoru sa
sofistima često je dospio do nemogućnosti odgovora: Eto, vidiš da ne znaš! Ne znam
ni ja! Ali ja znam da ništa ne znam! Sudjelovao je u peloponeskom ratu i pokazao je
nevjerojatnu izdržljivost. Bio je u sukobu s sofistima, kao vječni kritičar. Trojica retora
su ga optužili zbog bezbožnosti, da uvodi nove bogove i da kvari mladež. Bio je osuđen
na smrt ispijanjem otrova, no mogao je pobjeći što ne čini jer mu je njegov nutarnji
glas (daimonion) govorio da treba držati zakon i ostati vjeran tome glasu i vjernim
sugrađanima. Ispio je otrov i umro u miru 399.g., filozofirajući s prijateljima o
besmrtnosti duše. Pitanje izvora: budući da Sokrat nije ništa zapisivao postavlja nam
se pitanje kako onda znamo o njemu? Jedan izvor nam je od povjesničara Ksenofonta,
zatim imamo od Platona, koji je kao mladić pošao za njim po ulicama, slušajući
njegovu nauku, i usput o Sokratu govori Aristotel. Otkriće čovjekove biti – Svoj interes
je potpuno usmjerio na čovjeka no za razliku od sofista on je znao doseći temelj
problema. Na upit što je čovjekova bit on kaže da je čovjek duša i po njoj se razlikuje
do drugih stvari. Pod dušom shvaća razum kao sjedište misaonog i etičkog djelovanja.
Dakle, čovjekova bit je u njegovoj duši, brinuti se za sebe znači brinuti se za dušu i
liječiti je. Krepost – Krepost kod grka znači neku dobru i savršenu stvar ili aktivnost
koja omogućuje da ta stvar postane još bolja. Čovjekova krepost čini da duša bude
ono što po naravi mora biti – dobra i savršena, a to će biti ako ima znanje i spoznaju.
Krepost je znanje, a mana je neznanje. Sokrat kaže da čovjek čini zlo iz neznanja.
Čovjek kada čini zlo ustvari ne čini za to što je zlo nego što očekuje da iz tog iskopa
neko dobro. 4. stožerne kreposti 1. Hrabrost, 2. Pravednost, 3. Umjerenost, 4.
Razboritost. Ljudska sloboda je prevlast razuma nad tjelesnošću. Istinski je slobodan
onaj koji umije vladati nad svojim nagonima. Sokratova nauka o Bogu – Njegova
nauka je bila protivna bogovima Polisa. Smatrao je besmislenim i nespojivim s
pojmom božanskog ono što se pridijevalo bogovima. Za Sokrata je Bog inteligentan
koji sve osmišlja te je nevidljiv. Mi nismo djelo slučaja nego smo stvoreni od ruke
inteligencije koja nas je stvorila. Bog je povezan uz etičkim. Daimon: se sastoji od dva
elementa: onaj koji suspreže, ograničava i onaj koji potiče, traži i zahtjeva. To je

unutrašnji glas koji proizlazi iz Boga. Sokratova dijalektička metoda i njezina svrha –
Povezana je sa njegovim otkrićem čovjekove biti, s dušom. On suprotstavlja iskrenost
kako u moralnom tako u intelektualnom smislu pa ga optužuju da kvari mladež. Sokrat
se pred svojim sugovornicima postavljao kao onaj koji ne zna hoće li mnogo toga
naučiti. Svrha filozofije je rađanje istine. Bit koju je htio pokazati je to da je ljudsko
znanje krhko. Pokrenuo je proces koji je doveo do otkrića logike (pojmovne filozofije) i
značajno tome doprinio, ali ju nije stigao razviti na refleksivan i sistematičan način.
Sokratova ironija – Sokrat ironiju veže uz metodu dovođenja do istine. Ironija je ono
što nazivamo duhovnost potrebna za spoznaju duhovnosti. Ironija = Himba – dikcija,
treba sugovorniku pokazivati na izvanjski način da ga uzimamo ozbiljno, a na nutarnji
način da ga ne smatramo ozbiljno te ga njegovom logikom oboriti sve do
kontradikcije. Sokratova majeutika – Sastojala se u traženju i pitanju. Stepeni su:
Pitanje, opomena i pobijanje – dovodi se sugovornika do toga da prizna svoje
neznanje; Ironija (obrat) – „Eto, vidiš da ne znaš! Ne znam ni ja! Izgleda da smo
obojica slabi na istini.“; Majeutika – rađati, porađati. Učenik kojemu je duša trudna
istinom treba pomoćnika da tu istinu iznese na svjetlo dana; Induktivna metoda – taj
put ide od pojedinačnog do općeg.

14. Sokrat – Sokratov svršetak i zaključne analize o Sokratu; Manji
PITANJE:
Sokratovci i postsokratovske škole – glavni predstavnici za svaku školu
posebno i naučavanje?
ODGOVOR: Kakav je čovjek vidi se po njegovoj duši, po duši smo dobri ili zli.
Sokrat je dao problem Boga. On je svoju poruku uputio Atinjanima, ali
su se ogriješili o tome, jer su ubili i zatvorili Sokrata. Manji sokratovci – Diogen
Laertije, u svom djelu Životi filozofa, spominje sedmoricu Sokratovih sljedbenika:
Ksenofonta (bio je povjesničar), Eshina (koji je bio literat), zatim Antistena, Aristipa iz
Cirene, Euklida iz Megare, Fedona i Platona. Prva dvojica nemaju posebnog znanja za
filozofiju, a ostali spominjemo kao manje Sokratovce, osim Platona koji je bio najveći.
Cinička škola – glavna figura ove grupe bio je Antisten, išao je s sofistima, a u
poodmakloj dobi pridružio se Sokratu. Toj grupi pripadao je i Diogen iz Sinope, koji je
navodno danju hodao svijećom u ruci tražeći čovjeka, živio je u bačvi kao pas. Tu je i
Krates koji je pripadao toj školi, bacio je zlatnike u more da ga ne utope. Cinici tvrde
da je dijalektika ispraznost. Posvećuju se etici, a zanemaruju metafiziku. Cirenska
škola – osnovao ju je Aristip – filozofija mora usrećiti čovjeka ovdje na zemlji jer drugi
život ne postoji. Razboritost u uživanju pojačava uživanje i od toga se ne treba

osloboditi i tu se cirenska škola odvaja od Sokrata i upućuje u čisti hedonizam.

Megarska škola – osnovao ju je Euklid iz Megare, bio je Sokratov učenik. Tu spada i
Fedon iz Elide. On je bio rob, a slobodu je postigao po Sokratu, od tada mu je filozofija
bila spas duše i pravi put k slobodi. Euklid je pokušao spojiti Sokratovu etiku s
metafizikom elejaca. Opće ideje postoje izvan pojedinačnih bića. Što se tiče etike
sačuvali su Sokratovu nauku o znanju koje oslobađa i odgaja. Kreposti su različita
imena za jednu glavnu krepost, a to je mudrost.
FILOZOFSKI SISTEM IDEALIZMA

PITANJE:
15. Platon – Društveno-političke prilike i Platonov život; Pitanje
Platonovih spisa, njihova vjerodostojnost; Četiri grupe Platonovih
spisa; Platonov sistem Idealizama; Dijalektika i dualizam u kontekstu Platonove
filozofije idealizma?
ODGOVOR: Rodio se u Atini. Doživio je konflikt snage i jakosti spartanskog i
atinskog polisa. Živo je u burnim vremenima, u vrijeme Peloponeskih
ratova. Nije bio oduševljen Atinom, putovao je od Cirene preko Egipta do Sicilije. U
Cireni upoznaje matematičara Teodora. Bio je vrlo razočaran Sokratovom smrti.
Putuje u Egipat i tu se suočava s kastinskim sistemom-stroga društvena podjela po
staležima. Na Siciliji se susreće s pitagorejcima, njihovom mat. I moralnim
naučavanjem. Kod pitagorejaca upoznaje nauku o preegzistenciji i seljenju duša i
političko upravljanje samog grada. Osniva Akademiju i umire sa 80 god. Platonova
djela – Danas smatramo autentičnim 13 pisama i 36 dijaloga. Danas ih dijelimo u tri
grupe:
Sokratički dijalozi: Protagora (O kreposti), Apologija (Odbrana), Kriton,
Zreli spisi: Fedon (O besmrtnosti duše), Politeia (Država), Parmenid (O
idejama),
Kasna djela: Sofist (O biću), Kritia, Zakoni.
Ima još djela koja nisu autentična i o njima se vode znanstvene rasprave. Kod mnogih
filozofa se primjećuje rani i kasni Heidegger- tu se vidi napuštanje ranijih i prihvaćanje
novih stavova. Platon u svojim dijalozima ubacuje Sokrata. Često sam Platon stavlja
Sokratu u usta vlastita mišljenja.često je teško razlikovati radili se o Sokratu ili
Platonu. Četiri grupe Platonovih spisa:
Sokratovo doba
Prelazno doba
Zrelo doba
Kasno doba

Platonov sistem idealizma – Nema nepokrenutog pokretača, postoji „carstvo ideja“,

ideje dolaze racionalnim umskim putem. Pobijaju ga: Kopernik-kosmički prioritet
čovjeka (nismo centar svijeta), Darwin-evolucija-slijed samo-evolucija, Freud-
psihoanaliza (podsvijest određuje sve). Ideje su biti stvari. One čine da je biće upravo
ono što jest. Ideje su same u sebi i po sebi bez obzira na subjekt. One su posljednji i
vrhovni razlog stvari i zbog toga nisu podložne postojanosti. Ideju može promatrati
samo duša i intelekt. Ideja ima isto onoliko koliko ima i pojedinačnih stvari. Postoji
hijerarhijsko uređenje ideja. Niže uključuju one više. Najviša je neuvjetovana Ideja. To
je Jedno iz koje proističu sve druge ideje. Postoji svijet ideja i pojavni svijet. Pojavni
svijet je odraz svijeta ideja. Dijalektika i dualizam u kontekstu Platonove filozofije –
Dijalektika predstavlja suprotnost kada se iz dvije oprečne stvarnosti nađe neka nova.
Ona je jedan proces. Platon ideju dobra stavlja kao važniju, a to znači da ljudski
moralni element uzdiže na veću razinu nego je to spoznajni element. Predstavlja
suprotnosti, sinteze, antiteze. Dijalektikom se dolazi do ideja, a dijalektika je
raspravljanje, tj. traženje istine.
FILOZOFSKI SISTEM IDEALIZMA

PITANJE: 16. Platon – Država i pokušaj realiziranja filozofije – ustroj države
kod Platona; rezultat Platonove filozofije – s obzirom na racionalno
mišljenje; najslabija karika Platonove filozofije?
ODGOVOR: Platon kaže jedino ako političar postane filozof i obratno, može se
izgraditi pravi Polis (=grad-država), utemeljen na vrhunskoj pravdi i
dobru. Konstruirati državu, znači spoznati čovjeka i njegovo mjesto u svemiru, jer
država je samo uvećanje naše duše.
U državi postoje staleži: Prvi stalež su oni potrebni za službe, brigu za materijalna
dobra, hranu, odjeću i stanovanje. Tu spadaju seljaci, radnici, zanatlije, trgovci. Oni
teže za ugodom i zaradom. Moraju posjedovati razboritost, umjerenost i
samosvladavanje. Drugi stalež su oni koji su potrebni za obranu i čuvanje Države. To
su vojnici, njihova krepost jest hrabrost, jakost. Treći stalež su filozofi, oni su
malobrojni koji znaju adekvatno upravljati državom. Savršena država mora imati i
svršen odgoj. Prvom staležu ne treba nikakav poseban odgoj, jer se vještine i zanati
laku uče kroz praksu. Za čuvare Platon predlaže gimnastičko-muzički odgoj, tako da u
duši ojača element od kojeg potječe hrabrost i jakost. Djeca oduzeta od roditelja bila
bi odgajana na prikladnom mjestu, bez poznavanja vlastitih roditelja. Svrha ovog
političko-filozofskog odgoja je najvećom spoznajom upoznati Dobro i sebe izgraditi po
modelu dobroga, te ga onda prenijeti u povijesnu stvarnost. Svrha države je da se

dođe do spoznaje najvećega dobra. Idealna država je ona u kojoj vlada krepost,
hrabrost i savršenstvo. Platonova ideja o Državi je bila samo utopija koja se nikada
nije ostvarila. Pravednost se sastoji u tome da svako radi svoj posao u skladu sa svojim
sposobnostima. Ideja države jest ideja pravednosti. Rezultat Platonove filozofije s
obzirom na racionalno mišljenje: Ideja dobra je prvotna ideja, sve je podređeno
idealnom svijetu, nikada se neće moći doći do spoznaje. Najslabija karika Platonove
filozofije: njegov ustroj države koji nije uspio. Njegova država je utopija, ostala je
samo na razini ideja i ideala.
VRHUNAC ANTIČKE FILOZOFIJE

17. Aristotel – Aristotel i događaji IV. st.pr.n.e.; Podjela Aristotelovog
PITANJE:
filozofskog sistema i njegovi spisi; LOGIKA – ukidanje Platonovog
idealizma i obrat ka induktivnoj metodi; tri osnovna principa; Aristotelova metafizika
ili prva filozofija – što je osnovna zadaća metafizike ili prve filozofije kod Aristotela?
ODGOVOR: Aristotel je rođen 384.g. u Traciji na gradu Stagiri. Rano je izgubio
roditelje i, kad mu je bilo 18 godina, jedan rođak ga šalje u Atinu u
Platonovu Akademiju u kojoj je proveo oko 20 godina, do Platonove smrti, cijenio je
svoga učitelja Platona. Nakon Platonove smrti Aristotel odlazi u Asos i kod državnika
Hermije osniva neku vrstu škole. Tu je Aristotel proveo 3 godine i kada je uhvaćen
Hermija, Aristotel je morao pobjeći. Kada je Aleksandar stupio na vlast, odlazi
Aristotel drugi put u Atinu i ondje osniva svoju školu, Licej nazvanu tako po Apolonu
Likeionu, jer je u blizini njegova hrama. Kasnije je nazvana i peripatetičkom školom, po
običaju da poučavaju i razgovaraju šetajući. U mladosti Aristotel je mnogo pisao, a za
vrijeme rada u Liceju bio je više učitelj i znanstveni organizator. Vodstvo Liceja
povjerio je Teofrastu koji je bio glavni i osnovni posrednik Aristotela. Kada je umro
Aleksandar na vlast dolazi protumakedonska struja i Aristotel odlazi u Kalcidu na svoje
imanje koje je naslijedio preko majke i tamo umire 322.g. Podjela Aristotelovog
filozofskog sistema i njegovi spisi - Filozofski sistem je sljedeći:
Teoretska- fizika, metafizika, matematika,
Praktična: etika, ekonomija, politika,
Poetična: tehnika, umijeće oblikovanja.
Prema objavljivanju, razlikujemo eksoteričke spise, koje je Aristotel oblikovao i koju su
bili za širu javnost, te literarna djela i dijaloge iz mladosti. Od njih imamo odlomke
esoterijske spise koje on nije oblikovao za javnost. Jäger dijeli Aristotelove misli u tri
stepena:
Platonski period u Akademiji,

Period razvoja,
Realist.
Aristotelova djela smo podijelili:

Logički spisi – Kategorije, O sudu i rečenici, Prva analitika;
Fizička, psihologija i proučavanje prirode – Fizika, O duši i Meteorologija;
Metafizika kao zasebna cjelina;
Praktični spisi – Nikomahova etika, Retorika i Politika.
Aleksandar Afrodizijski je te logičke spise sabrao pod nazivom Organon, što znači
logički instrument. LOGIKA – ukidanje Platonovog idealizma i obrat ka induktivnoj
metodi – logika pokazuje tijek mišljenja, strukturu i elemente zaključivanja, pokazuje
kako je moguće pružiti dokaze, što se može dokazati i kada. Aristotelova metoda u
razradi spoznajnih operacija je slična onoj u fizičkim organizmima, svesti ih na krajnje
elemente. Ako gledamo na materiju koju ti elementi predstavljaju, onda postoji 10
kategorija: 1. Supstancija, 2. Kvantiteta, 3. Kvaliteta, 4. Odnos, 5. Mjesto, 6. Vrijeme,
7. Položaj, 8. Stanje, 9. Radnja i 10. Trpnost. Prvi oblik misli je pojam, a on izražava bit
stvari na koju se odnosi. Svaki pojam ima sadržaj i opseg. Pojam se iskazuje riječju.
Sud je drugi oblik misli i može biti istinit i neistinit. Ima li univerzalnih sudova na koje
se svi ostali mogu svesti? Aristotel na to odgovara potvrdno i navodi princip
proturječja: Nemoguće je da isto, istome, istodobno i pripada i ne pripada. Zaključak
je treći oblik misli i sastoji se od više sudova. Sud može biti ili po silogizmu ili po
indukciji. Silogizam je operacija uma kojom se iz dvaju predmetnutih pozicija nužno
izvodi treća, od njih različita. Indukcija je ulazak od pojedinačnog k univerzalnom.
Samo potpuna indukcija može biti strogo znanstvena, a nepotpuna služi govornicima.
Silogizam nadilazi indukciju. Tri osnovna principa:
Isključenje trećega,
Načelo identiteta i
Kontradikcija.
Aristotelova metafizika ili prva filozofija – što je osnovna zadaća metafizike ili prve
filozofije kod Aristotela? – Izraz metafizika potječe od Andronika, kojim se poslužio
radi poretka u popisu Aristotelovih djela, a znači iza fizike. Originalni Aristotelov naziv
djela je bio „Prva filozofija“ ili „Teologija“ koja je nasuprot drugoj fizici. Metafizika
označuje biće ukoliko je biće i pokušaj ljudske misli da nadiđe iskustveni svijet i
dosegne nadiskustveni. Aristotel definira metafiziku: ona istražuje uzroke i prve
principe, istražuje biće ukoliko je biće, istražuje supstanciju, istražuje Boga i
nadosjetnu supstanciju (zato je metafizika prva teologija). Ko istražuje uzroke i prve

principe, mora nužno susresti Boga i baviti se teologijom, jer je Bog prvi uzrok.
Teološki problem je da li postoje osjetne i božanske supstancije. Metafizika je najviša
znanost nevezana za materijalne potrebe. Ona je izvorna potreba za znanjem i
istinskom spoznajom, radikalna potreba da se odgovori na „zašto“ i na „posljednje
zašto“. Zato Aristotel kaže da su sve znanosti čovjeku nužnije od nje, ali nijedna nije
bolja.
VRHUNAC ANTIČKE FILOZOFIJE

PITANJE: 18. Aristotel – Učenje o četiri uzroka; poimanje materije kod
Aristotela; Aristotelovo istraživanje prirode; Psihologija
(antropologija) i spoznaja kod Aristotela; Aristotelova etika; Aristotelova politika?
ODGOVOR: Učenje o četiri uzroka – Aristotel postavlja metafiziku kao

„istraživanje prvih uzroka“. A ti uzroci su:
Formalni uzrok (drvo),
Materijalni uzrok (takav lik, pojava, da kada vidimo stol ne zamišljamo skup
drveta nego stol kao takav),
Tvorni uzrok (ko je taj sto načinio) i
Svršni uzrok (čemu taj stol služi).
Prva dva su forma ili bit i materija koji sačinjavaju sve stvari, oni su unutrašnji uzroci, a
ostala dva su nam vanjski uzroci. Poimanje materije kod Aristotela – ona je
nesumnjivo počelo osjetne stvarnosti jer služi kao podloga formi (drvo je podloga
formi namještaja. Ako odbacimo materiju, odbacit ćemo i sve osjetne stvari. Materija
je po sebi neodređena mogućnost i može se aktualizirati i postati nešto određeno
samo ako primi određenje po nekoj formi, ona je neispravna, netačna supstancija. Tek
mješavinom materije s formom čini „supstancijalnost“ ukoliko se ujedinjuje kako
materijalni tako i formalni princip. Materija bez forme ne može i obrnuto, materija je
potencija, a forma je akt. Aristotelovo istraživanje prirode – Istraživanje prirode je
vršio kroz medicinu, zoologiju, fiziologiju. Naglašava goecentrični pristup što znači da
se sva tijela kreću oko zemlje. Psihologija (antropologija) i spoznaja kod Aristotela –
živa bića se razlikuju od neživih po duši, ona je prvi akt fizičkog tijela koje u sebi ima
životnu moć. Imamo različite životne funkcije i stepene, funkcije su: vegetativne
(rađanje, hranjenje, rast), osjetne (osjeti, pet osjetila, motorika) i racionalne
(spoznaja, sloboda). Um postoji prije tijela u koje ulazi izvana, kao nešto božansko i

besmrtan je. On može proizvesti intelektualni pojam samo kad mu prethodi neka
predodžba. Kod Aristotela razlikujemo aktivni i pasivni um. Samo aktivni um posjeduje
supstancijalnu vječnu egzistenciju i jedini je besmrtan, odvojen je i nepomiješani
netrpni akt. Jedni aktivni um smatraju odvojenim, a drugi da je to personalna
potencija duše. Aristotelova etika - Svaki čovjek po svojoj prirodi teži sreći,
blaženstvu. Kreposti mogu biti etičke i dianoetičke. Etičke su vrline volje, to je krepost
praktičnoga ponašanja. Treba se izbjegavati krajnosti i držati se zlatne sredine.
Dianoetičke vrline su znanje i razboritost. Osnove dianoetičke kreposti usmjerene su
na vrhovne principe istine, a to su razboritost i mudrost. Svaki određen pojedinačan
čovjek može ostvariti neko realno dobro. Aristotel se orijentira prosječnu čovjeku.
Aristotelova politika - Zanimljiva je jer pripada jednom kontekstu iz koje izrasta sam
Aristotel, a to je život u polisu. Aristotelova politika i na pogled čovjeka je rasistički
usmjerena. Dobro pojedinca je isto kao i dobro Države (polisa), a ovo je najljepše i
najbožanskije. Aristotel stvara paradigmatički izraz da je čovjek po naravi političko
biće, tj. društveno biće koje živi u organiziranoj zajednici. Po Aristotelu rob je
instrument koji uvjetuje druge instrumente, koji služi za proizvodnju, a pravi rob je
onaj koji se u ratu borio kao Grk protiv barbara. Savršeno društvo, sastavljeno je od
više naselja, je Država-Polis. Aristotel razlikuje tri oblika vlasti: monarhija, aristokracija
i demokracija.
HELENIZAM
19. Društveno političko stanje helenskog svijeta u vrijeme
PITANJE:
Aleksandra Makedonskog te duhovne posljedice njegovog osvajanja
za taj svijet?
Najvažnija politička posljedica Aleksandrovih osvajanja je bio pad
ODGOVOR:
socio-političke važnosti Polisa. Aleksandar kreće u ostvarenje
univerzalne božanske monarhije. Nakon bitke kod Heroneje 338.g. Aleksandar je htio
ujediniti Zapad (Grčku) i Istok (osvajanjem Perzije). Ideja njegove države je da ujedini
različite narode, rase i države i zadaje udarce starom Polisu. Nije ostvario plan zbog
prerane smrti 323.g. tako da je bila razorena osnovna vrijednost klasičnog grčkog
duhovnog života. Polis je izgubio značenje i vitalnost te tako ostao u dalekoj povijesti.
Od građanina u klasičnom smislu grk je postao podložni. Život u novim državama
odvija se neovisno od njegova htijenja. Ono što je Aleksandar sanjao ostvarili su u
drugom obliku rimljani. Polites je postao Kosmopolites, a čovjek je morao tražiti novi
identitet. Građanski odgoj klasičnog svijeta oblikovao je građane, a kultura
Aleksandrova doba napravila je individuume. Kao posljedica odvajanja čovjeka od

građanina nastaje odvajanje etike i politike. Grci su barbare po prirodi smatrali

nesposobnima za kulturu i slobodne aktivnosti. Aleksandar je tisuće mladih barbara
poučio grčkoj kulturi i ratnim vještinama. Dolazi do spajanja grčke kulture s drugim
kulturama. Grke inače zovu helenima, i sam ovaj istočni bazen dobiva novu kulturu i
to je helenistička kultura. Grčka helenska kultura se pretvara u helenističku. U tom
smislu događa se fenomen eklekticizam (skupljanje iz kultura sve ono što je najbolje).
HELENIZAM
20. Stoa – Postanak stoičke filozofije; Iznesite ukratko glavne vidove
PITANJE:
stoičke filozofije u pogledu logike, spoznajne teorije, fizike, etike te
antropologije?
Postanak stoičke filozofije – Osnivač stoičke škole je bio Zenon iz
ODGOVOR: Kitiona. Ispočetka je bio učenik cinika Kratesa. Oduševljavao se
Sokratom i Platonovom Akademijom. Došavši do vlastite zrelosti osniva svoju školu,
koja se po sastajalištu u trijemu ukrašenom slikama nazvala stoičkom školom. Učenici
su prozvani stoici. Nijekao je kao i Epikur svaku metafiziku i transcendenciju, a
filozofija je bila vještina življenja. No odbacivao je neke epikurejske ideje: svođenje
svijeta i čovjeka na skup atoma te identifikaciju dobra sa čovjekovom ugodom.
Nasljednici u školi su bili Kleant i Hrizip. Povjesničari dijele stoičku filozofiju u tri
stepena: logiku, fiziku i etiku. Logika - Glavna je zadaća logike pružiti kriterij istine.
Osnova spoznaje je osjet od kojega ostaje utisak u duši rađajući predodžbu. Istinosna
predodžba uključuje potvrdu koja dolazi od logosa koji je u duši. Slobodni smo zauzeti
položaj u odnosu na utiske i predodžbe koji se u nama oblikuju. U predodžbi objekt sili
subjekt na pristanak. Po našem pristanku imamo shvaćanje i to je garancija istine.
Poslije shvaćene predodžbe ostaje njezina slika u memoriji, a ponavljanjem sličnih
percepcija nastaje iskustvo. Stoici dopuštaju da od mentalne predodžbe dođemo do
intelekcije i pojma. Za stoike je biće uvijek samo neko tijelo, a njihova se logika osniva
na Aristotelovoj. Fizika - Stoici su oponašali Heraklitovu nauku da je vatra apsolutno
počelo kosmosa. U realnosti razlikujemo vatru koja pokreće i krutu materiju
oblikovanu vatrom. Vatra vodi kozmički proces prema nekom općem prospektu. Ona
sadrži klice pojedinačnih stvari, a to su osmišljene sjemenke. Vatra je i bog, a njegovu
opstojnost stoici dokazuju iz reda u svijetu: on je tijelo, ali nema ljudski lik. Prema
tome, stoici su pokrenuli naturalistički panteizam (u svemu je prožet aspekt theiona).
Posebnom materijalizacijom vatre je nastao čovjek u kojem odsijeva dvostruki princip:
pasivni (tijelo) i aktivni (duša koja nije besmrtna). Etika - najznačajniji dio stoičke
filozofije. Zadaću života vide u rasuđivanju o sreći i blaženstvu. Živjeti u skladu sa

prirodom, trebamo se pomiriti sami sa sobom i sa stvarima koje se slažu sa biti bića.
Čovjek mora živjeti u skladu sa prirodom, a to znači usaglasiti vlastito biće svojoj
razumskoj naravi. U centru stoičke etike su parametri ugodnosti i boli kao nešto što je
priroda već našla. Dobro je korisno, a zlo je škodljivo. Moralno dobro uvećava logos, a
zlo ga oštećuje. Istinsko dobro je krepost, a zlo je porok. Ravnodušnost, otklon od
dobra i zla i pomak prema ravnodušnosti je tipična oznaka stoičke etike, i po tome se
čovjek mogao zaštititi od zla vremena u kojem su živjeli: pad polisa te nesigurnosti
radi socijalnih potresa. Posljedica je bila što u stoicizmu nema slobode. Ljudski čini
učinjeni prema logosu su moralno savršeni, a protivne su moralne zablude. Svaki
čovjek je strukturalno slobodan i nije rob po prirodi, a time su se slomili Aristotelovi
politički pojmovi. Apatija (lik stoičkog mudraca), prema stoicima strasti treba
uništavati jer su one zablude razuma. Apatija je odsutnost svih strasti koje samo
uznemiruju duh. Sreća je apatija, netrpnost, nepomućenost samodostatnost. Stoik
nije oduševljen životom niti ga posebno voli. Kreposti su usavršenje svake pojedine
naravi. Smatraju da jedna čini jedinstvo i da je osnovna, a ostale su samo različiti
aspekti. Bit kreposti je razboritost, mudrost. Blaženstvo je svrha, a krepost je sredstvo.
Krepost čovjeka vodi ka cilju. Četiri su kardinalne kreposti: razboritost, pravednost,
umjerenost i jakost. Sotici gledaju donose izričaj da niti jedan čovjek nije rob, osim
kada ne koristi razum.
HELENIZAM
PITANJE: 21. Epikur – Postanak epikurejske filozofije; Iznesite ukratko glavna

načela Epikurove filozofije: spoznaja, fizika, etika; skepticizam i
cinizam u helenizmu – objašnjenje?
ODGOVOR: Epikur 307.g. osniva vlastitu školu u vrtu. Zbog mjesta nazivali su ih
oni iz vrta. Pristup u školu su imale i žene i robovi. Cilj filozofiranja je
bio postići blažen i ugodan život. Blaženstvo je za njega bilo odsutnost boli. Glavno
djelo: O prirodi. Epikurejsku filozofiju svrstavamo u tri područja: kanonska, fizika i
etika. Kanonika – Epikurovu teoriju spoznaje je potaknula suprotnost između
dualističke i spiritualističke teorije platoničara i aristotelovaca. Iskustvo umu ostavlja
trag prošlih osjeta. Sve što stvara ugodu je dobro, a ono što ne stvara ugodu je zlo.
Fizika - poznavanje prirode i bogova pomaže protiv praznovjerja i straha od smrti.
Epikur slijedi Demokritov atomizam i tvrdi da se u prirodi ne događa ništa novo osim
spajanja i razdvajanja atoma, a stvari nastaju kada atomi skrenu sa pravolinijskog
gibanja i sudare se. Duša i bogovi se sastoje od finijih atoma. Raspadanjem tijela

nestaje duša, a smrt je lišavanje osjeta. Epikur kaže: „Ne treba se bojati smrti. Naime,
kad je ona tu, nema više nas, a dok smo mi tu, nema još nje!“. Etika - je najvažniji dio
Epikurova naučavanja. Cilj čovjekova života je težiti prema ugodi i postići ju. Ugoda je
svrha etičkog života (hedonizam). Ljudska narav poznaje smo ugodu kao dobro, a bol
kao zlo. Kreposti nam služe da postignemo ugodu. Epikurejci su njegovali prijateljstvo
koje je duhovna ugoda. Osim duhovne ugode Epikur razlikuje dvostruku ugodu: ugoda
u pokretu – hrana, piće; stabilna ugoda – mirna ugoda zbog postojanja ravnoteže
Začetnik skepticizma je bio Piron, no prije njega su još sofisti izrazili nepouzdanje u
mogućnost dostizanja objektivne istine. Piron priznaje čisti skepticizam i smatra
nužnim suspendirati sud zbog nedostatka odlučnih razloga. Osnivač cinizma je bio
Antisten, no Diogen je postao glavni nosilac nauke koji je cinizam doveo do vrhunca.
Skepticizam je bio slabi pokret iz sljedećih razloga: ekstremizam koji se iskazivao u
osporavanju običaja, neravnoteža koja je čovjeka dovodila do životinjske razine i
duhovno siromaštvo koje se sastojalo u odbacivanju znanosti i kulture.
FILOZOFIJA STAROG RIMA I NJEN GRČKI KONTEKST
PITANJE: 22. Društveno-povijesni kontekst razvoja grčke filozofije u Rimu;

Nabrojite i objasnite glavne filozofske smjerove tog vremena i njihove
predstavnike?
Društveno povijesni kontekst razvoja grčke filozofije u Rimu – Rimljani
ODGOVOR:
su kroz političke i osvajačke vlasti proširili svoju dominaciju na veliki
dio Europe. Rimski mir je odigrao veliku ulogu u širenju kulture i navikavanju ljudi na
ideju jedinstvene civilizacije. Grci su bili filozofi, umjetnici hedonisti dok su Rimljani bili
vojnici, graditelji i radnici. Poslije rimskog osvajanja Makedonije počinje odnos Grčke i
Rima. Rimski vojskovođa Sila naredio je sječu svete šume u Akademiji i Liceju. Rimljani
su se zanimali za stoicizam, epikureizam i eklekticizam. Glavni filozofski smjerovi: 1.
Eklekticizam, kao smjer uzimao je iz različitih filozofskih sistema ono što mu se
sviđalo. Predstavnik je bio Ciceron koji je bio političar, senator, izniman govornik, a
dobro je poznavao grčki jezik. Što se tiče spoznaje, on dopušta samo dostatnu
vjerovatnost u ljudskoj spoznaji. Protiv epikurejaca navodi božju egzistenciju
aristotelovskim argumentom iz gibanja, a besmrtnost duše platonskim argumentom.
2. Rimski epikurejci, od kojih se ističu Vergilije, Horacije i Lukrecije. Oni se oslanjaju
na epikurejsku filozofiju. Potonji je proslavio Epikura, te promatra dušu koja se sastoji
od finih atoma i niječe njezinu besmrtnost. Također je govorio o dosadi života, a od
nje nas može osloboditi smrt. On govori o fenomenu koji će biti otuđenje

(psihoanaliza). Zaslužan je za stvaranje latinske filozofske terminologije. 3. Rimski

stoici, posljednji procvat stoičke filozofije odvijao se u Rimu. Filozofi su se okrenuli
etičkim pitanjima, a snažnim se pokazao i religiozni osjećaj (opće bratstvo, ljubav
prema bližnjemu). Seneka, rođen u razdoblju kršćanstva, a pravi poveznicu između
stoje i kršćanstva (Bog je uzvišen, ali pokazuje personalne crte). Prema njemu čovjek
posjeduje conscientiu (=znanje o dobru i zlu, savjest) u moralnim postavkama, a
razlikovanje dobra i zla je savjest. Nije to puka intuicija, već znanje koje propituje o
dobru i zlu. Savjest kudi ili hvali. Zlobnik se može sakriti od zakona, ali ne može od
svoje savjesti. Tu je element volje koja je pokretački element u čovjeku. Seneka
naglašava smisao grijeha i krivnje, te se protivi ropstvu. Epiktet, dobro i zlo se nalaze u
mojoj vlasti. Neki će moralnu čin svoju obojanost primiti samom nakanom onoga što
će neko učiniti. Ti su elementi u sebi očiti, a čine nas nesretnima radi nemogućnosti
utjecanja. Prije no što nešto odaberem, ja mislim i odlučujem se (predizbor), a
temeljnom odlukom čovjek određuje svoje moralno biće. Čovjekova je dužnost vladati
sobom, i taj pokušaj je nešto dobro. Marko Aurelije, kao mladić se bavio naukom, a
svidjela mu se stoička filozofija. Djelo „Sjećanja“ se sastoji od sentencija i refleksija, a
radi se o nutarnjoj psihologiji vlastite svijesti. Želeći stvoriti nešto autentično, ne
smijemo se okupirati vanjskim stvarima. U tom smislu se on pokazuje kao stoik: na
ontološkom i kosmološkom planu vrijedi vizija jednog, na antropološkom i etičkom
planu moralna dužnost daje smisao svemu. On traži i dodir čovjeka s bogom.
Naglašavat će da jedino intelekt čovjeku daje mir. Pojam duše će poistovjetit sa svojim
„ja“.
NEOPLATONIZAM
PITANJE: 23. Filon Aleksandrijski – naučavanje; Plotin – prikaz filozofskog

učenja?
U Aleksandriji su živjeli mnogi židovi i tu je preveden Stari zavjet na
ODGOVOR:
grčki jezik (Septuaginta III. i II.st.pr.n.e.). Filona možemo smatrati
pretečom neoplatonizma. On je tumačio da je Bog apsolutno iznad svijeta,
transcendentalan, on je vrhovno Biće i stvoritelj svijeta; tu bog postaje bog filozofa.
Kaže da je Logos ili Misao posrednik između boga i svijeta, Logos je prvo stvorenje
božje i sjedište ideja arhetipova po kojima je bog stvorio svijet. Svrha čovjekova je
povezati se s bogom, a to ostvaruje preko oslobođenja osjetila i od materije, sve do
ekstaze. Plotin - oslanja se na Platonovu filozofiju. Od apsolutnoga sve kreće i k tome
se vraća. Razlikuje dvije vrste grijeha: prvi je općenito u samom silasku duše u tijelo

kao neizbježna i nesvojevoljna kazna i kao takvo žalosno iskustvo. Druga vrsta odnosi
se na samu dušu koja je već uzela tijelo pa se mora pretjerano brinuti za njega. Ovaj
drugi grijeh sačinjava veliko zlo duši. Postoji jedno transcendentalno i nematerijalno.
On je umjesto boga shvaćao Jedno. Jedno je uzrok svega, a to jedno naziva dobrim.
Jedno je aktivna samoproduktivnost iz koje sve proizlazi. Postoji za sebe i po sebi: 1.
Hipostaza- stvari isijavanjem (emanacijom) proizlaze iz jednoga; 2. Hipostaza- iz
Jednoga direktno proizlazi Duh, koji je druga stvarnost. Duh se povezivao mudrošću,
on je svijest; 3. Hipostaza- iz Jednog preko Duha isijava duša. S dušom završava serija
hipostaza, bestjelesnog svijeta. Plotin tumači porijeklo fizičkog svijeta time što
pokušava izvesti materiju bez pretpostavke da je ona nešto što se odvijeka
suprotstavlja prvom principu.
PITANJE: 24. Iznesite i objasnite u kratkim crtama završetak starog i početak

srednjeg vijeka; uzroci, posljedice, odlučujući elementi tog prelaza?
ODGOVOR: Završetak ili prelomni trenutak, prelaz iz starog doba u rano

srednjovjekovlje dogodio se 476.g. kad je car Romul Augustul izgubio vlast. Neki
elementi za završetak starog vijeka:
Za cara je bio problem pobune carska garda. 476.g. uzimamo ju više kao u
simboličkom smislu.
Odnos prema Grčkoj bio je sve slabiji, nije više bilo onog utjecaja u duhovnom
smislu one grčke kulture na sam Rim.
Moralno rasulo, Grčka je u tom moralnom elementu bila raspojasana. No to
raspojasanost je očitovalo Rim u svom vrhuncu.
Daljnja problematike upravo ove erozije Rimskog sustava vidjela se u odnosu robova.
Bilo je oko 20% slobodnih ljudi, a ostalo su bili robovi. U taj 4 element spada to
prevladavanje robova.
Rimljani su bili dobri graditelji i vojnici no ono što nisu posjedovali jest kultura, pa su
stoga kulturu preuzimali od ostalih naroda. Današnji najuočljiviji izričaj u suvremenom
dobu imamo u zemlji Velike Britanije gdje je kraljica na čelu Anglikanske Crkve, jer se
Henrik VI tako postavio kad je raskinuo s Rimom. Očito je da je seobom naroda došlo
nešto novo, taj val seobe naroda je bio prebrz da bi rimski narod mogao primiti i
asimilirati taj narod.

PITANJE: 25. Aurelije Augustin – izložite filozofiju Aurelija Augustina;

spoznaju, etiku i naučavanju o čovjeku?
ODGOVOR: Prvo u čemu se Augustin očituje jest obraćenje, bio je iznimno dobar
govornik. Njegovo važno djelo mu je De bellum iustum (o pravednom
ratu) Augustin je opravdavao pravedan rat, poanta je ta da je u političkoj moći bio
iznimno vezan. Već u dimenziji ofiranja u političkoj moći u Augustinu se događa
prijelom on se preispituje, što nije puki ispit savjesti i tako dolazimo do confensiones
(=ispovijesti). Ispovijesti stručnjaci tumače kao psihoanalizu prije psihoanalize, on se
bavi svojim podsvjesnim „Ja“ i svojim svjesnim „Ja“, u tom djelu Augustin uključuje
dimenziju podsvjesnog. Augustin bitno ukazuje na vezu između filozofije i teologije,
odnosno vjere i filozofije, odnos između vjere i razuma. Um nije protiv vjere nego ju
može i treba potvrđivati. („Vjeruj da bi spoznao, spoznaj da bih vjerovao“. Prema
Augustinu um nije protiv vjere nego ju treba i može potvrditi. Augustin se bavi
ljudskom spoznajom i on je tu Plationičar, reći će da se čovjek može varati i da se on
vara, kaže da osjet može biti varljiv. Ako se varam u svaki vid spoznaje u jedno se ne
mogu varati da sam ja taj koji spoznaje. I ta činjenica nositelja subjekta dovodi
Augustina do vlastite sigurnosti. Osjetna spoznaja je vrlo varljiva, u sve mogu sumnjati
samo ne mogu sumnjati u svoje nutarnje Ja. I stoga dolazimo do druge Augustinove
izreke Si falor sum (“Ako se varam jesam“). Recimo kada nedostaje razumski element,
tada je religija infantivna (objektivna), a to nije dobro. Augustin spekulativnim putem
dolazi do spoznaje iluminacija (prosvjetljenje). Poimanje čovjeka – Čovjek se za
Augustina prikazuje kao Tridum (trojstvo), svijesti, razuma i volje. Nema većeg
filozofskog problema od svijesti. Pod sviješću on podrazumijeva sveukupnost duha
(moje ja – jastvo). Vid etike mu je ljubav (caritas) Augustin kaže „Ljubi i čini što
hoćeš“. Osnova ljudskog djelovanja je u onom karakternom smislu namjere. Ako je
netko neiskren i daje milostinju siromasima, radi to da ne vidi. Potrebno je duši
otkupljenje jer samim time što jest, ona je grešna. Augustin je usmjeren na dušu i
njegova teza jest „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi Bože moj“ to je duboka
egzistencijalna ugoda.
PITANJE:
26. Ivan Škot Eriugena i Petar Abelard – izložite naučavanje ova dva
filozofa; objasnite njihov realizam i naučavanje o prirodi?
Ivan Škot Eriugena - Djelo o prirodi (o podjeli prirode – De divisione
ODGOVOR:
nature). Označuje aspekt stvarnosti kao sve što postoji tako da bi
djelo odgovaralo o bitku. Govori o 4 vrste prirode; stvarnosti:
Ono što stvara, a nije stvoreno – to je Bog;

Ono što stvara, a samo jest stvoreno – to su Božje stvaralačke misli;

Ono što se pojavljuje u vremenu i prostoru – to je čovjek, svijet, priroda?
Problematika djela je Panteizam (u svakoj stvarnosti postoji božanski element) to ne
može biti tačno; govori o duhovnoj energiji koja prati čitavu stvarnost. Principijalnu
odijeljenost božanske i materijalne stvarnosti Boga i svijeta. Problematika je odnos
autoriteta i razuma (uvijek pobjeđuje razum) pobjeđuje ljudska savjest njoj se daje
velika uloga. Novost koju je Eriugena iznosio u tumačenju Svetog pisma jest
alegorijski. To reći u ono vrijeme značilo je napraviti novu revoluciju, to reći da se
pismo ne može čitati doslovno nego alegorijski. Smatra kako Eva tumači grešni dio
čovjekove naravi.
Petar Abelard - Sam Abelard je ukazao na bitan aspekt filozofije, i to je dimenzija
dijalogiziranja, raspravljanja. S Abelardom poglavito Aristotelizam dobiva na cijeni.
Ono što je važno naglasiti jest njegovo produbljenje odnosa vjere i znanosti. Mnogi
dobivaju dojam da je vjera nagrižena. Vjera ne može biti ugrožena znanošću, jer sama
Biblija nije skup podataka. Mnogi su imali strah upravo i zbog logike za koju su
smatrali da bitno može dovesti u pitanje opstojnosti samog Boga. Petar Abelard
ukazuje credo ut intelligam (=vjerujem da bih spoznao) ostaje princip vjerovanja, na
uvidu u što to vjerujem. On nije pretjerano prihvaćao dilemu koju je Augustin
naznačio. On ostaje pri vjeri, ali s bitnim naglaskom upravo ovog racionalnog uvida.
On će reći da nema istine i bitka bez najvišeg bitka, a to je Bog.
PITANJE: 27. Sveti Anzelmo – „Vjerujem da razumijem“; iznesite bit ontološkog

dokaza kod sv. Anzelma; sv. Bernard iz Clairvaux-a i mistični smjer u
filozofiji?
ODGOVOR: „Vjerujem da razumijem“ – ta Anzelmova izreka nam se može činiti

kao izvan razumski fanatizam, no smisao te izreke nalazimo u njegovim rečenicama
gdje je po njegovom mišljenju nemarnost ono ako nakon što smo utvrđeni u vjeri, ne
dajemo si truda da razumom shvatimo to što vjerujemo. Anzelmo ne govori o
putovima kojima se dolazi do vjere, nego o mogućnosti razuma da obradi i pronikne
sadržaj vjerom objavljene činjenice. Slijedeći Anzelmov izričaj: „Polazeći od same ideje
Boga, Bog je biće od kojeg se veće ne može zamisliti“. Mnogi su ovaj put stavljali
upitnim, jer su pretpostavljali da se mišljenjem ideje Boga, ukazuje da on postoji.
Poanta je ta da su mnogi krivo razumjeli njegove riječi on ne polazi od toga da mi čim
izmislimo ideju Boga, da on ne mora postojati, nego da se sam Božji bitak već svojom
misli radikalno odupire ništavilu. Anzelmo polazi od tipičnog unutarnjeg puta, nije se

imao za nešto uhvatiti u materijalizirajućem realnom smislu i zbog toga se činio

upitnim. Sveti Bernard - predstavnik mističnog smjera, koji nije nešto zagonetno,
nego kao osnove ljudskog spoznavanja, ne uzima toliko sam um, koliko intuiciju.
Takav mističan smjer primijećen je kod Augustina. Da bi spoznao okolni svijet onakav
kakav on jest, uvjet je vračanje k sebi. Stoga on kaže da je bit svega spoznavanja ne u
umovanju nego u poniznosti. Čitavu svoju misao zaključuje: Istina kao sam čovjek
vođena je od samog božanskog principa. Bog je koji sve ravna što mi označavamo
pojmom Božje providnosti.
PITANJE:
28. Islamska filozofija srednjeg vijeka – početak islamske religije;
Muhamed i socijalne političke prilike 5. i 6.st.; Kontekst u kojem se
počinje razvijati islamska filozofija; važni smjerovi u islamskoj religiji?
ODGOVOR:
Ta filozofija je relativno nepoznata u odnosu na Zapadnu filozofiju.
Ono što bismo ovdje naznačili jest da Islam nije prošao kroz sito i
rešeto prosvjetiteljstva. Filozofija u tim zemljama ima svoju bitnu dimenziju po
predstavnicima. Veza između Zapadne i Istočne filozofije idu iz 2 smjera: 1. Arapski
brojevi, koji potječu iz indijskog područja. 2. Grčka filozofija je utjecala na njih, ali
nakon što su im djela bila prevedena s Sanskrta. Muhamed - njega je resila osim
pripovijedalačke i politička dimenzija. On je rekao da sluša riječ Božju i takvu je
zapisuje, no Muhamed je uvidio i političko stanje, te počinje s ujedinjavanjem okolnih
plemena. Socijalno-političke prilike bile su takve da ih je bilo vrlo lako osvajati, jer su
ratovi bili s brzim konjicama, relativno ne tako pretjerano velikim vojskama kao
Rimsko Carstvo. Baš zbog te brzine je bilo lako osvajanje. Kultura tog područje od
Gilbartara do Indije bila je raznolika. kasnije u srednjovjekovlju bili posebno isticali
Arapi i Turci u osvajanju. Arapi nisu bili tako brutalni kao Turci. Tu je važna ta razlika u
brutalnosti između arapskog i turskog, načina, turci su bili brutalniji. Islam je usisao
sve te pojedine religije, te u tom smislu sav se istaknuo kao dominantan, no još
jednom arapi su cijenili prirodne znanosti. Na Islamskoj filozofiji imamo 2 elementa
naučavanja: eksoterijski – jest onaj jednostavniji način izlaganja, propisi, odredbe i
zakoni islama, što je danas jednostavno šerijat. Ezoterijski – njega ima više vrsta i
danas ezoterija ima nečeg tajnovitog, nečeg proročanskog, ezoterija u ovom
islamskom elementu ima dublje značenje, izdizanje iznad prava, propisa, zakona.
Ezoterijski je bio za mase. Glavni smjerovi u islamskoj religiji - Šiza – teološki i vjerski
smjer koji ide za tim otkriti dublji smisao božanskih objava. Slično kao u ezoterijskom
smislu. Poanta je bila uspostaviti mir između različitih skupina.

PITANJE: 29. Istaknuti islamski mislioci na istoku – a.) Al-Kindi – filozofsko

naučavanje; b.) Al-Farabi – filozofsko naučavanje?
ODGOVOR: Al-Kindi - Zastupao je Aristotelizam s jako neoplatonističkim
naglaskom, zadržava se na konstataciji da o Bogu ne možemo reći
ništa. Bavio se problemom emanacije koja predstavlja svojevrsno izražavanje,
isijavanje. Poanta je ta kako Bog stvara svijet, prema plotinovoj filozofiji, Bog svijet ne
stvara ex nihilo (iz ničega), nego emanacijom isijavanjem, tako da su Bog i svijet u tom
smislu stopljeni. Al' Kindi govori o prvoj inteligenciji ali kao svojevrsno stvorenje,
logos, nešto slično logosom u kršćanstvu Isusom Kristom, kao Božje riječi. Al-Farabi -
Filozofijska postavka koju on donosi, jest da bit ne uključuje nužno u sebi bitak. Bit je
ono po čemu nešto jest, baš to što jest. Bit je štostvo. Al-Farabi će reći da bit može
realno postojati bez nekog točno određenog principa. Al-Farabi govori o prvom
pokretaču kod njega su to određene zvijezde, u smislu određenog impulsa. Al-Farabi
govori da je u početku postojao impuls u smislu trajne energije. Osim tog pokrenutog
pokretača bavi se pojmom djelatnog uma kojeg on određuje kao kozmički um. On ga
poistovjećuje s anđelom Gabrijelom.
PITANJE: 30. Istaknuti islamski mislioci na istoku – a) Abu Ali Husain ibn
Abdullah Ibn Sina ili Avicena – filozofsko naučavanje; b) Abu Hamid Gazzali –
filozofsko naučavanje?
Avicena - u filozofijskom naučavanju slijedi Al-Farabija. Bitak je
ODGOVOR:
akcident biti, pomalo izazovno, to nas upućuje na svojevrsni
idealizam. Veću snagu ima bit nego li bitak. Bit je slobodna u pogledu ljudske misli.
Ono što je ovdje vrlo filozofijski problematično jest primjer čovjek jer upravo takova
vrlo općenita, fluidna definicija biti i bitka na teoretskoj razini stavlja na pitanje
čovjekovu bit i bitka. Onaj koji već postoji ne može opet postojati upućen na samog
sebe. Bit je upućena na bitak baš u ovoj formi u kojoj jest, ne govorimo na akcident.
Prihvaća Aristotelovu definiciju da je Bog čisti bitak, po njemu stvaranje se zbiva
emanacijom. Djelatni um je prisutan u svim stvarima, pomalo panteistički. Abu Hamid
Gazzali - Abu Hamid Gazzali je napisao djelo Samouništenje filozofije, u kojem je on
htio pokazati suvišnost i nepotrebnost filozofije. Tu se radi o načinu na koje filozofija
postavlja svoje tvrdnje, jer kao što se danas, tako se i u ono vrijeme Božja opstojnost
dokazivala i osporavala, upravo filozofijom. Abu Hamid Gazzali se kasnije prebacuje na
logiku s kojom napada metodom dokazivanja. Vrlo snažno polemizira s kršćanstvom,
tu je važan odnos Islama s Kršćanstvom, sablažnjivost Islama na kršćanstvo, i to je jer
za njih Isus Krist nikako ne može biti Bog, apsolutno neprihvaćanje trojstva. što je

bitno naglasiti jest to da filozofija, ne može dokazati niti Boga i njegovu duhovnost, a
poglavito duhovnost duše. Kaže da se ta duhovnost filozofijski ne može dokazati Abu
Hamid Gazzali govori o spoznavanju srcem, kada on govori o važnosti spoznaje srcem,
tada pretpostavlja čitav niz ljudskog uočavanja, spoznavanja, uzmimo intuiciju, mi
ćemo reći predosjećaj. Intuicija je doživljaj sabranog iskustva, cjeloviti vid nekog
razumskog. Intuicija uključuje i razum i osjećaj, osjećaj nam često pomaže u
definiranju i dešifriranju nekih reakcija.
PITANJE:
31. Istaknuti islamski mislioci na zapadu – a.) Ibn Badža ili Avempace
– filozofsko naučavanje; b.) Abul' Walid Muhammad ibn Ahmad ibn
Muhammad ibn Rušd ili Averroes – život i filozofsko naučavanje?
Avempace - Tumačio je Aristotela uz nedostatke, poglavito na temu o
ODGOVOR:
materiji i formi te prirodnih znanosti. On se bavi čistom mišlju, ne
traži eksperimentalne dokaze nego čisto argumentativne logičke spoznaje. Ono što
sam Avempace podrazumijeva pod djelatnim razumom jest svijest i to na način u kojoj
čovjek ponire u samog sebe. Avempace se osvrnuo na dimenziju djelatnog uma,
problematika je univerzalnost ove kategorije, djelatni um je kod Aristotela bi Duh, ono
čime mi kreiramo. Zato ih je um fascinirao da su mu pridavali besmrtan karakter, no
pripisivao mu se i forma intelligibilis spoznajna forma, a ona je upravo činila svu
problematiku, budući da se taj djelatni um promatrao kao supstancija izvan čovjeka tj.
kao nešto što postoji zasebno u svemu onom što je kao predmet spoznaje. Averroes -
bio je iznimno ugledan mislilac, za njega znamo rođenje 1126.-1198. Ugledan mislilac
helenističkog smjera ali muslimanski filozof. Rođen je u Kordobi (Španjolska). Napisao
je veliko medicinsko djelo Kuliat. Sam je bio sudac u Kordobi, ta svestranost znanja
koštalo ga je progonstva, djela spaljena, a on je prognan. Prevodio je Aristotela na
Arapski, te ga je i komentirao. Za njega je vjera puka materijalnost u smislu vjerovati
da Bog jest, no ona dobiva formativni element tek kada biva na ispravan način
življenja. Sve što postoji da se promatrati na način materije i forme i ne stoji
tumačenje s kojim on materiju izjednačava s onom tvorivim. Kod Averroesa se vidi
loše spajanje fizike i astronomije s tim da se nije držao točnih fizičkih izračuna.
Averroes je imao elemenata iz islamske ezoterijske filozofije, njega je fascinirala
mistika, vjera, o Kur'anu kaže da je ona sama riječ Božja, namijenjena svima
jednostavnim i kompliciranim.
32. Istaknuti mislioci židovi u islamskim zemljama – a.) Isak ben

PITANJE:
Solomon Israeli – filozofsko naučavanje, b.) Rabi Moses ben Maimon

ili Moses Maimonides – život i naučavanje?

Isak ben Solomon - kao filozof on je začetnik racionalnog
ODGOVOR: promišljanja, ali ne u Kabalističkom smislu. Bavi se filozofijskim
problemima kao što je tipično problem spoznaje istine. U njegovim tekstovima
nalazimo definiciju kao adequatio intellectus et rei. To je jasnije ideja izrečena u umu
da bi bila istinita mora se poklapati sa samom stvarnošću. Osim ove tzv. Logičke
postoji i ontološka istina, da je biće istinito samo u sebi. Na pitanje Boga u svijetu
rekao je da se svijet stvorio elementom emanacije, da je svijet izašao, kada filozofi
kažu emanacija daju vrlo bitnu važnost svijetu kao ono pod čijim je utjecajem i Bog
eminirati. Kad se radi o samoj antropologiji Isak Ben Solomon uzima razdiobu 3
stupnja; put čišćenja, pročišćenja i sjedinjenja. Moses Maimonides - rođen u Kordobi
u današnjoj Španjolskoj, i smatra se najistaknutijim likom deizma. Kordobu je s
roditeljima napustio zbog pritiska Arapa. Dosta su ih prisiljavali da pređu na Islam,
mijenja razna mjesta te odlazi na kraju u Aleksandriju i Kairo. Postoji dokument gdje
piše kada je morao birati da pređe na islam ili smrt on je odabrao smrt. Spominje kada
se radi o tumačenju Svetog pisma da ga se treba tumačiti alegorijski. Pokazuje onu
jednu liniju spajanja filozofije i vjere tj. racionalnog mišljenja i vjerničkog mišljenja,
tome je doprinio ovaj aristotelovski vid. Moses Maimonides označava Božju
opstojnost na temelju nemogućnosti regresus infinitum, (povratka u beskraj)
jednostavno na temelju uzroka, a to znači da se ne može ići beskonačno mnogo, nego
da negdje mora biti konačan uzrok. Moses Maimonides postavlja pitanje što je Bog?
Govori da je čovjek slika Boga, po čovjeku dalje prepoznajemo kakav je Bog. Pitanje
stvaranja svijeta tu sam govori o 3 mogućnosti: 1. Tora svijet je stvoren iz ničega (ex
nihilo) u vremenu. 2. Bog stvara svijet ali već iz postojeće materije. 3. Aristotelovska,
svijet je vječan, to znači da Bog i svijet dolaze zajedno. Njegova antropološka
zapažanja on slobodu gleda bitno u odgovornosti, odgovornost znači dati dovoljne
razloge učinjenog (mišljeno, izrečeno i sl.).
PITANJE:
33. Vrhunac srednjovjekovne filozofije kršćanskih mislioca –
Uređenje školstva u 13.st. i prodor Aristotelizma?
ODGOVOR:
Zasigurno da su i službene državne vlasti (knez i sl.) imali svoje škole,
no pravi kolegij u kojima se proučavalo sveopće ljudsko znanje bili su
u okviru kaptolskih i samostanskih škola. 1200.g. javlja se naziv Unervizitas, a znači
zapravo sveopći na područje visokog školstva. U to vrijeme 1200.g. uvodi se studium
generale imao je 4 fakulteta, to označava jedan klasični studij teologije, koji obuhvaća
i ostale znanstvene discipline, u okviru samostana. Na sveučilište u Parizu mogao je

biti primljen svaki koji je navršio 15 godina. U tom smislu studij na filozofskom
fakultetu trajao je 6 godina, a teologija je trajala 8 godina, s tim da se za teologiju
trebalo najmanje 3 godine studirati filozofiju. Predavati na pariškom učilištu mogao je
onaj koji je na tom učilištu studirao 9 godina. stupnjevi studija bili su baccalaureus,
magister i doctor. Prodor Aristotelizma - Aristotel je bio genijalan mislilac i to na svim
područjima ljudskog znanja, no već u početku osjećala se potreba proučavanja
Aristotela, no s druge strane temeljne postavke Aristotelizma proturječile su s
temeljnim postavkama Biblije, i to kada se radilo o Fizici, pa i kod nepokrenutog
pokretača, to nije bio Bog. 1210. Pariška sinoda zabranjuje za Pariško učilište
Aristotelovu fiziku i metafiziku, no idući dalje već 1215. Događa se popuštanje,
dopušta se Organon (=Logika – znanost o ispravnim oblicima misli), no zabranjuje se i
dalje metafizika i fizika. Vjera nikako ne može biti protulogična, proturječna. 1366.g.
sveta stolica određuje da se nitko ne može baviti teologijom, ako prije toga nije
proučio Aristotela. Okret Aristotelizmu dao je jedan novi zamah teologiji kao znanosti,
štoviše ono što je primjetno jest znatan odmak od Biblije.
PITANJE: 34. Vrhunac srednjovjekovne filozofije kršćanskih mislioca –

aristotelizam – sv. Albert Veliki – iznesite u glavnim crtama filozofsko
naučavanje Alberta Velikog?
Albert veliki se postavlja kao zagovornik jednakosti. 1270-tih godina
ODGOVOR:
poslan je u Pariz i to da se zauzme za jednog filozofa zvanog Toma
Akvinski, jer je Toma imo problema s učiteljstvom. Važno je uočiti to da se on zalagao
za svoga učenika Tomu Akvinskog. Ono što je krasilo Alberta Velikog jest:
On je čovjek zapažanja ovog svijeta.
On je odrješiti Aristotelovac.
Duboki vjernik.
Iako sva ova 3 elementa su zasebna oni se i prožimaju. Albert je postavio razmeđe
između filozofije i teologije. Uveo je tu razlikovnu dimenziju. I dan danas se to često
brka, pa bi pod filozofska pitanja pripadala, pitanja o smislu, postojanju, metafizička
pitanja o onostranom životu i slično. Filozofija je jasno puno više od toga i mora jasno
biti više od toga, vezana je racionalno i proučava odnose koji vladaju između subjekta
osobe čovjeka i čitavog vidljivog svijeta. Teologija proučava Boga, i to teologija u
kršćanskom smislu, objavljenog Boga po Svetom pismu. Albert od početka primjenjuje
analogiju bića koja se koristi za spoznaju Boga u stvarnosti. Bog se prema svijetu
ponaša kao kipar, on ostavlja svoje otiske, to Albert Veliki govori za Boga. Albert Veliki
se komeša između Platonizma i Aristotelizma i uzima dio iz jednog i drugog

tumačenja, tako da je neodlučan. Isto tako se našao u problematici djelatnog uma s

tim da primajući um nije materijalan, dok kod Aristotela jest. Trebamo uočiti da je u
većini slučaja aristotelovac.

PITANJE:
aristotelizam – Sv. Toma Aquinski – prikaz Tomina života u kratkim
crtama; Tomino poimanje Boga i besmrtnosti; Tomina etika i učenje o krepostima;
spoznaja kod Tome Aquinskog; učenje o krepostima i definicija zakona?
ODGOVOR: Rođen je u plemićkoj obitelji Akvinaca blizu gradića Aquino. Sa 5

godina odlazi u školovanje u Monte Casino. Kasnije je bio poslan da bude opat u
benediktinskom samostanu. Toma je imao jako puno problema u svojoj obitelji, ona
ga je poslala za školovanje zbog svjetovne vlasti, no Toma to nije htio. Nadalje, kako
studira u Napulju i Rimu upoznaje dominikanski red, i odlazi u Pariz. Nakon Pariza gdje
je stekao magisterij, odlazi i u Keln. U Parizu nastavlja normalan život, i spominje se da
je bio strahovito ponizan čovjek, iznimno pametan. No, već pred kraj svoga života ide
u Napulj, i osniva studij materijale, puno piše i ostavlja djelo suma teologia. Toma je
Aristotelovac, realist i u tom smislu i on se drži pravila da ničeg nema u umu, a da prije
toga nije bilo u iskustvu. Toma često izriče temeljni nauk o participaciji, sva ne nužna
bića postoje na temelju participacije, a to znači uzimaju udjela na ili u bitku, dok
jedino Bog postoji na potpun način bez ikakve parcijalnosti. Bitak se prema biti odnosi
kao akt prema potenciji. Bit je dakle, mogućnost potencija koja traži aktualizaciju na
ovaj ili onaj način postojanja. Ovdje je baš tipično ontološko razmatranje, bitak je čista
aktualnost koja se u biću utvrđuje. Čim krenemo u razmatranje u biti, čim krenemo
sjeći, mrviti bitak, mi ga rasplinjujemo i više ne možemo doći do temeljne istine samog
Boga. Mi kada Bogu počinjemo pridavati neke kvalitete mi ga mrvimo, naš um u
spoznavanju Boga zahtjeva tu čistoću jednostavnog jestovanja, prema tome
najistinitije je to da On jest. O Bogu je lakše govoriti o onome što on nije nego što on
jest, čim se zapetljamo. On će reći da Bog postoji i funkcionira na samom čistom aktu,
činu, zato je Bog „actus purus“, dok su ljudi, čovjek bića u kojem je aktualizirana
potencija, tj. postoje, bivaju na način akta i potencije. Toma dakle u svojoj ontologiji
čini i pravi gradaciju bitka koja će imati iznimno veliku ulogu u tumačenju putova
Božjeg spoznavanja. I dolazimo do famoznih velikih Tominih putova: 1. Iz gibanja –
ovaj put Toma naprosto primjenjujući na kršćanskog Boga preuzima od Aristotela i
stoga Toma će reći da svakom gibanju i promjeni treba nešto od čega se kreće, tu
sposobnost promjena biće ne nosi samo u sebi, ali mora biti potaknuto od nečeg

izvana, taj put promjene ne može ići u beskraj. 2. Iz prvotnog uzroka – dakle ovdje
valja razlikovati, promjenu i uzrok, jer to su metafizički dvije različite razine,
stvarnosti, promjena je jedna, a uzrok traje sve dok stvar ne bude dovršena. 3. Iz
nužno bića – susrećemo stvari koje mogu biti ili nebiti, sve stvari potječu na takav
način, da je bilo vremena kad ih nije bilo i da ima vremena kada ih neće biti. 4. Iz
gradacije bitka – gradacija bitka znači stupnjevi savršenstva, sve stvari uprisutnjuju
svoje vlastite kvalitete. O kvalitetama mi često govorimo, sva bića imaju djelomično
svoje kvalitete dok su one kod Boga ostvarene na savršen način. 5. Iz svršnog uzroka –
stvari dakle bez razuma da bi nešto postigle treba neko razumsko biće postaviti cilj.
Toma se u svojoj etici bavi pitanjem pojma sreće, cilj jasno ljudskog djelovanja jest
težnja prema sreći, Toma uzima pojam BEATITUDO (=blaženstvo). Čovjek je prema
svojoj naravi određen za sreću, a čovjekova narav se postiže djelovanjem duše u
skladu s razumom. Vrline postoji 3 i to su: VJERA, UFANJE I LJUBAV, koje ostvarujemo
milosnim elementom, dok druge imamo 4 stožerne: RAZBORITOST, UMJERENEST,
PRAVEDNOST (volji se pridaje) I HRABROST (težnji se pridaje). Kreposti označavaju
nutarnji stav čovjeka, Toma se u svojoj etici bavio zakonima, Toma razlikuje vječni
zakon i naravni zakon (Lex naturalis), vječni zakon (Lex aeterna). Lex aeterna jest Božja
mudrost koja upravlja svime i Lex naturalis jest čovjekovo sudjelovanje, sudjelovanje
čovjekovog uma s Božjim zakonom, ali ne u potpunosti. Nema tu nekog klasičnog
odjeljivanja, razdvajanja. Jedan od vidljivih elemenata tog očitovanja, jest
CONSTIENTIA (=Savjest). Idući dalje, jedno od najljepših definicija zakona, i najboljih
izrekao je Toma, on zakon u političkom smislu definira: „Zakon je razumsko određenje
na opće dobro, izdano od onoga koji vodi brigu o zajednici“. Govorio je umska
spoznaja jest, te o konaturalnosti predmeta i ljudske spoznaje – supriroda, sunarav.
Da bi nešto bilo spoznatljivo moralo bi biti iste naravi. Um neku stvarnost ne poznaje.
Um izlazi iz sebe, susreće se spojedinim predmetom i postaje svjestan sebe u odnosu
na sam predmet. Mi neprestano izlazimo iz sebe. Mi se vraćamo u sebe. Mi te stvari
posvješćujemo.

PITANJE:
Augustinizam – a.) glavne teze tog smjera; b.) Bonaventura – život i
učenje (nauka o spoznaji i Bogu)?
a.) Glavne teze tog smjera - Nije teško pogoditi da se pod tim vidom
ODGOVOR:
podrazumijeva filozofija sv. Augustina glavne njegove teze su: 1. Svijet
nije od početka, ili stvoren od vijeka, tj. da je vječan i tu se on koliko toliko drži
Crkvenog nauka. 2. Prva materija za njih nije čista potencija, tj. prema Aristotelizmu

tek formalna materija biva konkretizirana. Ovdje je materija puno formiranija,

uobličenija bez forme. 3. Svako stvoreno biće sastavljeno je od materije i forme. 4. U
čovjeku i drugim bićima postoji više supstancijalnih formi. b.) Bonaventura; život i
učenje (nauka o spoznaji i Bogu) - završava filozofiju i studira u Parizu. Nadahnjuje se
nad Aleksandrom Haleškim. Bio je general franjevačkog reda. Dva elementa su bitna u
njegovu radu: 1. Polemika sa veristima i 2. Sam se polemizirao, svađao s pripadnicima
franjevačkog reda. Papa Grgur X., ga uzima za pripremu Lionskog sabora, važnost i po
čemu se očituje Bonaventura jest pojam spoznaje i spoznavanja. Tu je dobro reći da se
Bonaventura ne vodi klasičnim principom razdijeljenosti ljudske spoznaje, iako
augustijanac radi na pojmu objektivnosti i istinitosti. Bonaventura prihvaća Aristotelov
tip apstrakcije, a ona pretpostavlja odvajanje od akcidenata (boje, mirisa) i upućivanje
na ono bitno. Za spoznaju on uzima Aristotelov princip apstrakcije i Augustinov princip
iluminacije. Da bi čovjek spoznao njegov um mora posjedovati nešto što ne proizlazi iz
njega samog, nego mora biti predodređen za to. Spoznaju tumači kao tragove
mudrosti Božje, govori da je za spoznaju potrebno imati mudrost.

PITANJE:
Augustinizam – a.) glavne teze tog smjera; b.) Ivan Duns Skott – život;
obilježje Skotova filozofijskog naučavanja s obzirom na metodu; Voluntarizam i
njegovo značenje u Skotovoj filozofiji; Skotov govor o Bogu?
a.) Glavne teze tog smjera - Nije teško pogoditi da se pod tim vidom
ODGOVOR:
podrazumijeva filozofija sv. Augustina glavne njegove teze su: 1. Svijet
nije od početka, ili stvoren od vijeka, tj. da je vječan i tu se on koliko toliko drži
Crkvenog nauka. 2. Prva materija za njih nije čista potencija, tj. prema Aristotelizmu
tek formalna materija biva konkretizirana. Ovdje je materija puno formiranija,
uobličenija bez forme. 3. Svako stvoreno biće sastavljeno je od materije i forme. 4. U
čovjeku i drugim bićima postoji više supstancijalnih formi. b.) Ivan Duns Skott - rođen
je u Škotskoj. Škot u ovo vrijeme nije irac nego baš Škot u punom smislu riječi. Studira
na Oxfordu, Parizu, predaje na učilištima Oxfrda, Pariza i Kembriđa. Onda dolazi u
Keln. Nakon toga u,mire. Unatoč kratkom životu napisao je mnogo stvari. Kao
augustijanac on pojam volje stavlja ispred pojma istine i idući u filozofsko
promatranje. Pojam volje je bio zanimljiv jer se pretpostavljalo kao zasebni bitak, jer
sve što učinimo, pa čak i ono što mislimo je vidljivo. No ovaj vid volje kao ono što
prethodi ovoj dimenziji učinjenog, misaonog se zapostavio. Volja za Scotta ima veliko
značenje jer dolazi prije svake odluke, što će reći da taj pojam odluke i volje ne
smijemo poistovjećivati, odluka je ono što dolazi poslije toga. Nadalje vrlo precizna

razmatranja ima u analogiji, analogija dolazi od grč. Analyo, a to znači da istim

pojmom bića spoznajemo i Boga i sva ostala bića, stvorove tj. analogija se definira kao
osnovno različito u osnovno jednom pojmu. Isti pojam bića, a u svojoj objektivnoj
realizaciji drugačiji. Ovo je toliko važno jer Duns Scott pojam analogije stavlja kao
mogućnost spoznaje Boga, i to je klasični aposteriorni put (=put po iskustvu).
38. Willim Ockham i problem universalia – filozofska rasprava o

PITANJE:
univerzalijama; život i učenje Willim Ockhama-a; značenje
Ockhamove filozofije za praktični vid filozofije te posebno fil. O prirodi i prirodnih
znanosti općenito?
ODGOVOR:
Da li univerzalni pojam, kuća, hladno, čovjek, plavo, mržnja može
postojati, imati u sebi zaseban bitak kao nešto realno ili taj univerzalni
pojam može postojati samo u nečem konkretnom. Ockham dolazi s otoka i raspravlja
o univerzalnim pojmovima i kaže da vrijedi samo ono konkretno, a ne ono što je
univerzalno. On poriče svaku univerzalnost koja prethodi činu spoznavanja. Sve što se
spoznaje mora imati svoju konkretnost. Može se reći da je njegova filozofija
pretpostavljala osvježenje i doprinos filozofiji. Problem je bio taj da se često znala
udaljiti od konkretnosti, od života, od opće ljudskih svakodnevnih problema.
Pojedinačno kao takovo predmet je umske spoznaje. Hladno može biti spoznatljivo
samo ako se u nečemu kompletnom ostvari. Ockham kaže direktno Boga ne možemo
spoznati ali da u Boga možemo vjerovati. Duša je forma čitavog tijela. Do te spoznaje
dolazimo posredstvom vjere. On hvali volju koja želi vjerovati pa čak i ono što se na
može dokazati.
39. Veče srednjeg vijeka – objašnjenje pojma s obzirom na stanje

PITANJE:
filozofskog duha; stanje u društvu i u Crkvi u 13.-14.st?
Razdoblje koje ide prema Humanizmu i renesansi. Altruizam je
ODGOVOR:
povukao taj zanos za ljubav, tako da u renesansi imamo osjećajnu,
voljnu dimenziju, te mnoštvo pjesnika poeta u tome vidu. Dosta se ukazivalo na tu
dimenziju ljudske osobnosti. Dolazi se do diskreditiranja (=omalovažavanja)
spekulacije. Čovjek se otvara svijetu, razvijaju se prirodne znanosti, ne u ovom
današnjem smislu, ali veoma uočljivo. Prirodne znanosti se razvijaju i unutar Crkve.
Jedna bitna dimenzija u humanizmu i renesansi jest otkrivanje svjetova. Putovi, dolazi
se do upoznavanja s novim civilizacijama. To je taj prijelaz iz srednjeg u novi vijek, u
humanizam i renesansu.

Hrestomatija Uvod U Filozofijupdf

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Hrestomatija Uvod U Filozofijupdf

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Faik Špago

Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 2

4.2. Filozofija - Nikola Makijavelija i Tomasa Mora.................................................. 50

5.1. Pozitivizam ........................................................................................................ 77

Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 5

1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE

U najstarija vremena mudrost je bila odlika ljudi posebno poštovanih i na dobrom

Učitelj takvog znanja nazivao se sophistês. To je imalo za posljedicu da se stvara sve

Po mišljenju većine istraživača, koji su se bavili ranom grčkom filozofijom, imenica

Platonovo učenje o prirodi mudrosti, u znatnoj mjeri preuzima i njegov učenik

U vrijeme nakon Platona i Aristotela, krajem IV i početkom III stoljeća pr.n.e., na

Ovo stoičko učenje, u kasnijoj interpretaciji, pod dubokim uticajem platonizma i

Svo pobrojavanje „filozofskih“ disciplina krajnje je uslovno i služi samo tome da se

1.1. Određenje filozofije

Posljednje pomenuto shvatanje filozofije, o tome kako je filozofija ljubav prema

Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 11

ono što zaista postoji, on se ne može zadovoljiti mnogobrojnim, raznolikim prolaznim

U Aristotelovim bilješkama, koje su do nas došle pod naslovom Metafizika, nalazimo

Pitamo li, kako bivstvujuće jeste, mi pitamo za postojanje bivstvujućeg, pitamo za

pojmom, sa pojmom existentia (njem. Dasein). Moramo nastojati da razlikujemo bit

Aristotel je ova dva pitanja:

Hrestomatija | 1. POJAM I PREDMETNO POLJE FILOZOFIJE 15

Metafizika: voda kao osnovni element prirode

Epistemologija: nekritička zdravorazumska i (rana) naučna analiza Budući da je bio

Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 16

Metafizika: bezgranična supstancija (apejron)

Epistemologija: kritička zdravorazumska i (rana) naučna analiza, ali obavijena

Etika: paralela između prirodnog poretka i društvenog poretka Anaksimandrovo

O Anaksimenu, autoru izgubljene rasprave Περὶ

Metafizika: vazduh kao osnovni element prirode

Epistemologija: nekritička zdravorazumska i izrazitija (rana) naučna analiza Pošto je

Značaj: I ovde se interpretatori razilaze: jedni smatraju da je Anaksimen dostigao

Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 18

Etika: aristokratski moral

Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 19

1. Šta je zajedničko metafizikama Talesa, Anaksimandra, Anaksimena i

2.2 Antička filozofija - Pitagora

Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 20

između parnih brojeva i neparnih, pri čemu su parni

Epistemologija: racionalistička i (rana) naučna analiza, misticizam Kao i Heraklit, i

1. Kako bi moglo da izgleda pitagorejsko „konstruisanje“ čovjeka putem

2.3. Antička filozofija - Parmenid, Zenon, Empedokle, Anaksagora

Budući da samo biće postoji, ono mora da bude

Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 22

Epistemologija: Racionalistička i logička Parmenidova metafizika ukazuje na njegovu

Zenon je konstruisao mnoštvo tzv. paradoksa kroz koje je htjeo da pokaže da bi

Prvi paradoks: Putovanje. Na primjer: ako putujemo od Sarajeva do Mostara, prvo

Značaj. Zenon je logičko zaključivanje (težnju ka neprotivrječnosti) razvio u poseban

Stari pojmovi zgušnjavanja i razrjeđivanja, odnosno spajanja i razdvajanja, kod

Epistemologija: kombinacija kritičke zdravorazumske i (rane) naučne analize sa

Značaj: Empedokle je značajniji po uticaju koji je imao na svoje savremenike, nego po

određena je onim kvalitetom koji preovlađuje u homeomerijama koji čine tu stvar. Na

Kao i Empedokle, i Anaksagora mora da pronađe uzrok koji uređuje kombinovanje

Epistemologija: kombinacija kritičke zdravorazumske i (rane) naučne analize sa

1. Šta je zajedničko i različito u metafizikama Heraklita, Parmenida, Empedokla

2.4. Antička filozofija - Atomisti: Leukip i Demokrit; sofisti, Sokrat

2.4.1. Atomisti: Leukip i Demokrit

Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 26

ali se razlikuju po obliku; kreću se kroz prazan prostor, sudarajući se i formirajući

Epistemologija: racionalizam podređen materijalizmu Za razliku od prethodnih

Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 27

Pored toga, najpoznatiji sofisti su bili utemeljivači političke filozofije, posebno se

Hrestomatija | 2. ANTIČKA FILOZOFIJA 28