Professional Documents
Culture Documents
Betoven
Betoven
Nemački kompozitor Ludvig van Betoven je bio najdominantnija i najznačajnija ličnost tokom
prelaznog perioda s muzičkog klasicizma na romantizam. Nastavljao je da komponuje čak i
kada mu se sluh pogoršavao, a najbolja dela je stvorio kada je ostao potpuno gluv.
Još kao dvanaestogodišnjak bio je talentovan pijanista u sastavu dvorskog orguljaša Kristijana
Gotloba Nefa. Dešavalo se čak i da Betoven preuzme Nefovo mesto crkvenog orguljaša kada je ovaj
odsutan iz grada. Betovenovo prvo objavljeno delo, zbirka kompozicija za klavir, pojavila se 1783.
godine. Četiri godine kasnije putuje u Beč, želeći da uči od Volfganga Amadeusa Mocarta, ali se
nekoliko meseci kasnije vraća u Bon da brine o svojoj bolesnoj majci, koja ubrzo i umire. Nekoliko
godina kasnije umire i njegov otac, a Betoven ponovo odlazi u Beč.
Godine u Beču
Kada je stigao u Beč 1792. godine, počinje da uči od kompozitora Jozefa Hajdna. Međutim, nije bio
potpuno zadovoljan Hajdnovim načinom predavanja, pa se okreće manje talentovanim muzičarima
od kojih stiče dodatno obrazovanje. Betoven se pokazao kao briljantan klavijaturista i nadareni mladi
kompozitor. Njegove prve zrele kompozicije su objavljene 1795. godine, čime je njegova karijera i
zvanično počela.
U Beču je živeo sve do smrti. Nikada se nije ženio, retko je putovao, imao je mali krug prijatelja, a
sebe je izdržavao bez potrebe za nekim zvaničnim položajem. Dobio je ponudu za mesto muzičkog
direktora u Nemačkoj 1808. godine, ali su ga njegovi bogati prijatelji iz Beča sprečili da ode
omogućivši mu prihod od 1400 fiorina godišnje. Tako je Betoven postao prvi muzičar u istoriji koji je
mogao sebe da izdržava od plate koju je dobijao za svoje kompozicije.
Prva nedaća je bio njegov sluh. Naime, već u ranim godinama provedenim u Beču, Betovenov sluh
je počeo da se pogoršava. Problem je bio toliko ozbiljan da je čak 1802. godine razmišljao o
samoubistvu. Kao klavijaturista je prestao javno da nastupa 1815. godine, a tri godine kasnije više
nije mogao ni da razgovara s ljudima, pa je počeo s pisanim putem komuniciranja.
Druga nevolja ga je zadesila kada je 1815. godine postao staratelj svog nećaka Karla, sina svog
pokojnog brata. Karl je bio psihički nestabilan, konstantno je upadao u probleme i zadavao muke
svom stricu koji je ionako bio opterećen sopstvenim zdravstvenim stanjem.
Betovenova gluvoća i karakter su uticali na to da ga ljudi posmatraju kao veoma neprijatnog čoveka.
Međutim, na osnovu pouzdanih izvora, kasnije se saznalo da je on zapravo bio moćan i savestan
čovek, posvećen svom umetničkom stvaralaštvu i voljan da se promeni kako bi zadovoljio trenutne
standarde i potrebe društva.
Gubitak sluha je znatno uticao na Betovenovo stvaralaštvo. Na početku svoje karijere je pisao kao
kompozitor-klavijaturista vodeći računa o publici kojoj su dela namenjena. Kada je ogluveo, pisao je
prvenstveno da udovolji sebi, svojim potrebama i željama. Glavne teme njegovih kompozicija su
aktuelna zbivanja i ideje tog vremena, kao što su Francuska revolucija, vera u bratstvo i jedinstvo,
kao i iskrena ljubav prema prirodi i slobodnom životu.
Betoven je umro 26. marta 1827. godine u Beču. Za razliku od mnogih kompozitora tog vremena,
Betoven je bio priznat i cenjen i za vreme svog života, a njegovo ime i njegova briljantna dela slave
se i žive i dan danas.