Ako pad vokativa, međutim, i nije neko iznenađenje, prava senzacija je fantastična sezona

akuzativa, koji se nakon serije sjajnih rezultata s četvrte pozicije popeo do samog vrha ljestvice,
izguravši s drugog mjesta genitiv. Čini se da je za slabiji plasman "vječno drugog" padeža
odgovoran nepopularni posvojni genitiv, kojega već godinama razbija svaki trećerazredni
posvojni pridjev, pa je samo pitanje vremena kad će ga na trećem mjestu prestići i stabilni
prvoligaš dativ, ali i nadirući lokativ, koji - kako će se vidjeti u sljedećoj rečenici - u priložnim
oznakama mjesta ima adut u talentiranom mladom prijedlogu "u".

Od ove školske godine, eto, učenici hrvatskih osnovnih škola učit će novu paradigmu, iza
nominativa sad po novome idu redom akuzativ, genitiv, dativ, lokativ, instrumental i vokativ.
Tako smo se, u očajničkom pokušaju da baš ništa ne bude kao što je bilo, dohvatili i padeža.

Smješnije od ovog poteza Radne grupe za mijenjanje svega i svačega još je samo njeno
obrazloženje: padeži su sad, vele, poredani po učestalosti. Sve bih dao da sam mogao
prisustvovati jednom radnom danu komisije koja prati učestalost padeža u hrvatskom jeziku, toj
drami kad je pred kraj radnog vremena u sobu uletio zadihani dr. Stjepan Babić s gomilom
novina išaranih raznobojnim flomasterima, pa s vrata uzviknuo kako je tri puta provjeravao i
izbrojio čak 644.217 akuzativa, jedva 98.590 vokativa i samo 208.634 genitiva. Dobro, 208.635,
kad se računa i genitiv imenice "genitiv" kojega je upravo izgovorio.

Ja, recimo, mislim da budalaštine poput nove hrvatske paradigme služe samo tome da roditelji ni
u čemu više ne mogu pomoći svojoj glupavoj djeci. Iza svega, uz nedodirljive lobije izdavača
školskih udžbenika, stoje - vjerujte vi meni - i moćni klanovi školskih učitelja, koji u slobodno
vrijeme zarađuju držeći našim klipanima repeticije.

"Posljednji put, da čujem, od jedan do deset", jedva će suzdržavati bijes iznureni hrvatski
roditelj, dok će klinac tiho i nesigurno po treći put ponoviti "jedan, dva, deset". Prerano
ostarjelom ocu pred strogim sucem slaba će obrana biti kako pojma nije imao da je nakon
pažljivog istraživanja učestalosti ponešto izmijenjen redoslijed brojeva, pa sad ide - jedan, dva,
deset, sedam, tri, devet, pet, četiri, osam, šest. Otežavajuća okolnost bit će mu i onaj slučaj
otprije par mjeseci, kad se jednako branio da nije znao kako je nakon provjere učestalosti
izmijenjen logički redoslijed slova u abecedi, i da prvi put čuje za "hrvatsku ubecedu".

Reformatori obrazovnog programa neće valjda stati samo na padežima. Dvije hiljade godina,
recimo, naša djeca uče Deset Božjih zapovijedi onako kako piše u Knjizi izlaska, a da nikome u
Ministarstvu nije palo na pamet kako bi vjeroučitelji morali uzeti u obzir nove okolnosti i
učestalost grijeha. Pa se ne bi dogodilo da zapovijed "ne ubij" bude na šestom, "ne ukradi" tek na
osmom mjestu, a ona koja kaže "ne svjedoči lažno na bližnjega svoga" - pretposljednja.

Uostalom, zbog učestalosti "svjedočenja lažnog" - na koga ili što? "Na bližnjega svoga", na
suborca iz Domovinskog rata, na kolegu generala - protekle je godine akuzativ na ATP-listi
nakon četiri stotine godina preskočio i genitiv i dativ.

Tako smo mi zamislili korjenite promjene hrvatskog društva. Nominativ: tko ili što mijenja?
Hrvat. Akuzativ: koga ili što mijenja? Raspored. Genitiv: koga ili čega, prioriteta u obrazovnom
sustavu? Ne. Raspored koga ili čega onda? Padeža. Dativ: komu ili čemu? Čemu?! Bezveze,
onako, samo da se mijenja. Lokativ: o kome ili o čemu je tu riječ? O dokonom zajebavanju.
Instrumental: s kim ili s čim? S hrvatskim pravopisom.

I da, vokativ: O tempora, o mores.

A Radna grupa za mijenjanje svakoga ili svačega mogla bi u međuvremenu razmisliti i o

uvođenju još jednog padeža, za izluđene učenike i iznervirane roditelje. Novi, osmi padež
odgovarao bi na pitanje "tko ili što me boli", a zvao bi se, recimo, sedativ.