ISABEL ALLENDE

Valparaiso
Svatko se rađa s nekim osobitim darom, a Eliza Sommers rano je otkrila da
posjeduje dva: dobar njuh i dobro pamćenje. Prvi joj je poslužio da
zarađuje za život, a drugi da bi se sjećala, ako već ne precizno, onda barem
s poetskom nepostojanošću astrologa. Ono što zaboravimo isto je kao da se
nikad nije ni dogodilo, ali njezinih stvarnih ili prividnih sjećanja bilo je
mnogo i bilo je to kao da dva puta živi. Običavala bi reći svojemu vjernom
prijatelju, mudrom Tao Chi'enu, da je njezino pamćenje poput utrobe
broda na kojemu su se upoznali, prostrano i mračno, puno puncato kutija,
bačava i vreća u kojima su nagomilani događaji iz cijeloga njezina života.
Budnoj, nije joj bilo lako pronaći nešto u preveliku neredu, ali je to uvijek
mogla učiniti usnuvši, tako kako joj je pokazala Mama Fresia za slatkih
noći u njezinu djetinjstvu kad su obrisi stvarnosti bili tek fini trag blijede
tinte. Ulazila bi u prostor snova mnogo puta prijeđenim putem, a vraćala se
s velikim oprezom kako ne bi rastrgala krhka priviđenja na oštrom svjetlu
svijesti. Imala je povjerenja u tu metodu, kao što to drugi čine s brojevima,
i toliko je istančala umijeće pamćenja da je mogla vidjeti Miss Rose
naslonjenu na kutiju sapuna iz Marseillea, njezinu prvu kolijevku.
'Nemoguće je da se toga sjećaš, Eliza. Novorođenčad su kao mačke,
nemaju osjećaja niti pamćenja', prosuđivala bi Miss Rose u rijetkim
prilikama kad bi se načela ta tema.
No ta žena koja ju gleda odozgo, u svojoj haljini boje topaza i raspuštenih
vlasi punde razbarušene vjetrom, urezala se u Elizino sjećanje i nikad nije
mogla prihvatiti drugo objašnjenje o svome podrijetlu.
'Imaš engleske krvi, kao i mi', uvjerila ju je Miss Rose kad je bila u dobi da
može razumjeti. 'Samo nekomu iz britanske kolonije moglo je pasti na um
da te ostavi u košari pred vratima Britanske kompanije za uvoz i izvoz.
Zacijelo je poznavao dobro srce moga brata Jeremvja i pogodio da će te
prihvatiti. U to sam vrijeme bila luda za tim da imam dijete i ti si mi pala u
naručje poslana od Gospodina da budeš odgajana na čvrstim načelima
protestantske vjere i engleskoga jezika.'
'Engleskinja, ti? Ne obmanjuj se, djevojčice, imaš indijansku kosu poput
mene', opovrgavala bi to Mama Fresia za leđima svoje gospodarice.
Elizino rođenje bilo je zabranjena tema u kući i djevojčica se navikla na
tajanstvenost. To, kao i druga osjetljiva pitanja, nije spominjala pred Rose
i Jeremvjem Sommersom, ali bi raspravljala o njima šapćući u kuhinji s
Mamom Fresijom, koja se postojano držala svog opisa kutije za sapun, dok
1
je verzija Miss Rose godinama ukrašavana sve dok se nije pretvorila u
bajku. Prema njoj, košara pronađena u uredu bila je izrađena od najfinijeg
pruća i podstavljena batistom, njezina košuljica izvezena francuskim
bodom, a plahte obrubljene briselskom čipkom. Usto je bila umotana u
ogrtačić od nerca, ekstravagancija nikad viđena u Čileu. S vremenom su
pridodani šest zlatnih novčića umotanih u svileni rupčić i bilješka na
engleskom koja objašnjava da je djevojčica, premda nezakonita, vrlo dobra
roda, ali Eliza nikad nije zamijetila ništa od svega toga. Nerc, novčić i
bilješka prikladno su nestali i o njezinu rođenju nije ostalo traga. No
objašnjenje Mame Fresije više je nalikovalo njezinim sjećanjima: otvorivši
vrata kuće jednoga jutra potkraj ljeta, pronašli su u kutiji nago djetešce
ženskoga spola.
'Ništa od nercova ogrtačića i zlatnih novčića. Bila sam ondje i vrlo se
dobro sjećam. Stigla si cvokoćući u muškom prsluku, nisu ti stavili ni
običnu maramu, i bila si sva pokakana. Bila si jarko-crvena šmrkavica kao
prekuhani jastog, s maljicama kukuruza na vrhu glave. To si bila ti. Ne
obmanjuj se, nisi se rodila za princezu, a da si imala tako crnu kosu kao što
ju imaš sada, gazde bi bili bacili kutiju u smeće', ustrajala je žena.
Barem su se svi složili da je djevojčica ušla u njihove živote 15. ožujka
1832, godinu i pol nakon dolaska Sommersovih u Čile, i stoga su to
odredili kao datum njezina rođenja. Ostalo je uvijek bilo gomila
proturječnosti pa je Eliza naposljetku zaključila da ne vrijedi truda trošiti
energiju premećući ih, jer kakva god istina bila, ne može se ni na koji
način ispraviti. Važno je ono što čovjek čini na ovome svijetu, ne kako na
njega dolazi, običavala je govoriti Tao Chi'enu tijekom mnogih godina
njihova divna prijateljstva, no on se nije slagao, bilo mu je nemoguće
zamisliti vlastito postojanje odvojeno od dugoga lanca svojih predaka koji
su tomu bili pridonijeli ne samo podajući mu njegove tjelesne i mentalne
osobine, nego su mu također namrijeli i karmu. Njegova sudbina, vjerovao
je, određena je postupcima rođaka koji bijahu živjeli prije njega, zato im
treba odavati počast dnevnim molitvama i plašiti ih se kad se pojavljuju u
spektralnim obličjima zahtijevajući svoja prava. Tao Chi'en je mogao
odrecitirati imena svih svojih predaka, sve do najudaljenijih i
najpoštovanijih prapradjedova, pokojnih više od jednoga stoljeća. U
vrijeme zlatne groznice najviše ga je zaokupljalo razmišljanje o povratku u
Kinu, kako bi umro u svom selu i bio pokopan uz svoje; inače bi njegova
duša lutala zauvijek, prepuštena stranoj zemlji. Eliza je, prirodno, bila
naklonjena priči o skupocjenoj košari - nitko zdrava razuma ne bi volio
započeti život u običnoj kutiji od sapuna - ali iz poštovanja prema istini
2
nije ju mogla prihvatiti. Njezin njuh psa tragača pamtio je vrlo dobro prvi
miris njezina života, a to nije bio onaj čistih batistanih plahta, nego vune,
muškoga znoja i duhana. Drugi je bio planinski zadah koze.
Eliza je rasla gledajući Tihi ocean s balkona rezidencije svojih posvojitelja.
Podignuta na obroncima brežuljka uz luku Valpara-isa, kuća je smjerala
oponašati stil što je tada bio u modi u Londonu, ali zahtjevi terena, klima i
život u Čileu bijahu primorali da se naprave bitne preinake, a rezultat je
bilo ruglo. U dnu dvorišta nicale su kao organski tumori različite prostorije
bez prozora i s vratima kao na podzemnim tamnicama gdje je Jeremy
Sommers skladištio najdragocjeniji teret kompanije, koji bi inače nestajao
u lučkim skladištima.
'Ovo je zemlja lopova, nigdje na svijetu ured ne troši toliko na osiguranje
robe kao ovdje. Krade se sve, a ono što se spasi od džepara zimi bude
potopljeno, ljeti izgori ili ga sravni potres', ponavljao bi svaki put dok bi
mule prenosile nove zavežljaje da ih istovare u dvorištu kuće.
Od tolikog sjedenja pred prozorom da gleda more i broji brodove i kitove
na obzoru Eliza postade uvjerena da je kći brodolomca, a ne odrođene
majke kadre da je napusti golu u neizvjesnosti jednoga ožujskog dana. U
svoj je dnevnik zapisala kako ju je neki ribar pronašao na plaži medu
ostacima razbijena čamca, umotao u svoj prsluk i ostavio pred najvećom
kućom u engleskoj četvrti. S godinama je zaključila da ta priča uopće nije
loša: ima određene poetičnosti i tajnovitosti u onome što izbaci more. Kad
bi se ocean povukao izloženi pijesak bio bi prostrana vlažna pustinja
zasijana umirućim sirenama i ribama, govorio je John Sommers, brat
Jeremvjev i Rosein, koji je bio preplovio sva svjetska mora i živo opisivao
kako se voda spušta usred grobne tišine da bi se vratila u jednom jedinom
golemom valu noseći sve pred sobom. Strašno, držao je, ali je barem
ostavljalo vremena da se pobjegne prema brežuljcima, dok su prilikom
podrhtavanja zemlje crkvena zvona zvonila objavljujući pogibelj kad su se
svi već probijali kroz krhotine.
U doba kad se djevojčica pojavila Jeremvju Sommersu bilo je trideset
godina i počeo je kovati blistavu budućnost u Britanskoj kompaniji za
uvoz i izvoz. U poslovnim i bankarskim krugovima uživao je ugled časna
čovjeka: njegova riječ i stisak ruke vrijedili su kao potpisan ugovor,
prijeko potrebna vrlina za svaku transakciju, jer su vjerodajnice kasnile
mjesecima krstareći oceanima. Za njega koji je oskudijevao imetkom
dobro mu je ime bilo važnije od samoga života. Žrtvujući se, bio je stekao
siguran položaj u dalekoj luci Valparaiso i posljednje što bi poželio u svom
organiziranom životu bilo je novorođenče koje će mu poremetiti navike,
3
no kad se Eliza stvorila na pragu, nije ju mogao ne prihvatiti, jer je izgubio
svaku odlučnost vidjevši svoju sestru Rose kako se prilijepila za malecku
poput majke.
Rose je tada bilo tek dvadeset godina, no već je bila žena s prošlošću i
njezine su se prilike za dobar brak mogle smatrati minimalnima. Osim toga,
bila je podvukla crtu i ocijenila da bi za nju, čak i u najboljem slučaju,
brak bio vrlo loš posao; uz brata Je-remvja uživala je neovisnost koju
nikad ne bi imala s mužem. Bila je uspjela urediti svoj život i nije puštala
da je zastraši biljeg usidjelice, naprotiv, odlučila je da će izazivati zavist
udanih žena usprkos uvriježenoj teoriji kako ženama koje skrenu od uloge
majki i supruga narastu brkovi, kao sufražetkinjama, ali su joj nedostajala
djeca i bila je to jedina tjeskoba koju nije mogla preoblikovati u trijumf
pomoću disciplinirane vježbe maštarenja. Katkad je sanjala zidove svoje
sobe zastrte krvlju, krvlju što natapa sag, krvlju poprskanoj do stropa, a
ona u sredini, gola i raščupana poput luđakinje, rađajući daždevnjaka.
Budila bi se vičući i ostatak dana provela rastresena, nemoćna da se
oslobodi more. Jeremy ju je promatrao zabrinut za njezine živce i
osjećajući se krivim što ju je odvukao tako daleko od Engleske, iako nije
mogao odoljeti stanovitom sebičnom zadovoljstvu zbog dogovora što su
ga imali. Kako mu pomisao na brak nikad nije bila u srcu, Roseina je
nazočnost rješavala kućne i društvene probleme, dva važna aspekta u
njegovoj karijeri. Sestra mu je nadoknađivala njegovu introvertiranu i
samotnjačku prirodu, stoga je dobro raspoložen podnosio njezine promjene
raspoloženja i nepotrebne izdatke. Kad se pojavila Eliza i Rose ustrajala da
ostane s njom, Jeremv se nije usudio suprotstaviti ili izraziti slabašne
sumnje, izgubio je galantno sve bitke da zadrži bebu na udaljenosti,
počevši od prve: nadjenuti joj ime.
'Zvat će se Eliza, po našoj majci, i nosit će naše prezime', odlučila je Rose
čim ju je nahranila, okupala i umotala u vlastiti ogrtač.
'Nipošto, Rose! Što će reći ljudi?'
'Za to ću se pobrinuti ja. Ljudi će reći da si svetac prihvatiš li ovo jadno
siroče, Jeremv. Nema gore sudbine no što je ne imati obitelj. Što bi bilo od
mene bez brata kao što si ti?' odvrati ona, svjesna kako njezinoga brata
užasava i najmanji tračak sentimentalnosti.
Iskre su bile neizbježne i s tim se Jeremv Sommers morao pomiriti,
jednako kao što je prihvatio da djevojčica dobije ime njihove majke, spava
prve godine u sobi njegove sestre i nametne gungulu u kući. Rose je
razglasila nevjerojatnu priču o raskošnoj košari koju su anonimne ruke
ostavile u uredu Britanske kompanije za uvoz i izvoz i nitko ju nije
4
progutao, ali kako ju nisu mogli optužiti za posrnuće jer su je viđali svake
nedjelje njezina života da pjeva na anglikanskoj službi, a njezin je malešni
struk bio izazov zakonima anatomije, rekli su da je beba posljedica
njegove veze s nekom uličarkom pa ju stoga odgajaju kao kćer obitelji.
Jeremv se nije potrudio da se suprotstavi tim zlobnim glasinama. Dječja ga
je iracionalnost zbunjivala, ali se Eliza pobrinula da ga osvoji. Premda to
nije priznavao, volio ju je gledati kako se igra pod njegovim nogama
poslije podne dok sjedi u svom naslonjaču i čita novine. Nije bilo
iskazivanja nježnosti među njima, on bi se ukrutio pri samoj potrebi da
stisne ljudsku ruku, pomisao na intimniji doticaj izazivala je u njemu
paniku.
Kad se pojavilo novorođenče u kući Sommersovih, tog 15. ožujka, Mama
Fresia, koja je obavljala poslove kuharice i domaćice, držala je da je se
trebaju riješiti.
'Ako ju je vlastita majka napustila, zacijelo je prokleta i sigurnije je ne
doticati ju', rekla je, ali ništa nije mogla učiniti protiv odlučnosti svoje
gospodarice.
Tek što ju je Miss Rose podigla u naručje, djetešce je zaplakalo punim
plućima, zatresavši kuću i kidajući živce njezinih stanovnika. Nemoćna da
ju ušutka, Miss Rose je improvizirala kolijevku od ladice svoje komode i
pokrila ju gunjem dok je jurnula da pronađe dojilju. Ubrzo se vratila sa
ženom koju je našla na tržnici, ali joj nije palo na um da ju potanko
pregleda, dostajalo joj je da vidi njezine velike grudi kako pršte pod
bluzom pa da se žurno s njom pogodi. Pokazalo se da je to pomalo
zaostala seljanka koja je ušla u kuću sa svojom bebom, sirotim dječačićem
jednako tako prljavim kao i ona. Morali su dugo natapati dijete u mlakoj
vodi da ga oslobode prljavštine što mu se prilijepila na stražnjici, a ženu
uroniti u vjedro vode s lužinom kako bi joj povadili uši. Oboje djece, Eliza
i dadiljino, patili su od kolika i žučnog proljeva za koji obiteljski liječnik i
njemački ljekarnik nisu bili kadri naći lijeka. Shrvana dječjim plačem koji
nije bio samo od gladi nego i od bola ili tuge, Miss Rose je također
zaplakala. Napokon se trećega dana zlovoljno umiješala Mama Fresia.
'Ne vidite da žena ima gnjile bradavice? Kupite kozu da nahranite malecku
i dajte joj uvarak od cimeta, jer će inače otići na onaj svijet prije petka',
progunđala je.
U to je doba Miss Rose jedva natucala španjolski, ali je razumjela riječ
'koza', poslala kočijaša da kupi jednu i otpustila dojilju. Tek što je životinja
stigla, Indijanka je postavila Elizu izravno pod nabreklo vime, na užas
Miss Rose koja nikad nije bila vidjela tako nečastan prizor, ali mlako
5
mlijeko i napici od cimeta hitro su ublažili stanje; djevojčica je prestala
plakati, spavala je idućih sedam sati i probudila se pomamno usisavajući
zrak. Za nekoliko je dana imala spokojan izraz zdravih beba i bilo je očito
da dobiva na težini. Miss Rose je kupila bočicu kad je shvatila da Eliza
počinje njuškati tražeći bradavicu čim koza zaslini u dvorištu. Nije željela
gledati kako djevojčica raste uz čudnu pomisao da joj je ta životinja majka.
Te kolike bile su jedna od rijetkih neugoda što ih je podnijela Eliza u
svojemu djetinjstvu, ostale su bile spriječene pri prvim simptomima
travama i čaranjima Mame Fresije, uključujući ljutu kugu afričkih ospica
koju je neki grčki mornar donio u Valparaiso. Dok je trajala opasnost,
Mama Fresia je noću stavljala komad sirova mesa na Elizin pupak i
vezivala ga čvrsto povojem od crvene vune, prirodnim tajnim sredstvom
za sprečavanje zaraze.
U idućim je godinama Miss Rose pretvorila Elizu u svoju igračku.
Zabavljena, provodila je sate podučavajući je pjevanju i plesanju,
recitirajući joj stihove koje je malecka pamtila bez napora, pletući joj kosu
i vrsno je odijevajući, no tek što bi izvirila neka druga razonoda ili je
spopala glavobolja, slala bi je u kuhinju Mami Fresiji. Djevojčica je rasla
između sobice za šivanje i stražnjih dvorišta, govoreći engleski u jednom
dijelu kuće, a mješavinu španjolskog i mapuche - indijanskog jezika svoje
dadilje - u drugom, nekih dana odjevena i obuvena poput vojvotkinje, a
drugih igrajući se s kokošima i psima, bosa i slabo pokrivena sirotinjskom
pregačom. Miss Rose ju je pokazivala na svojim glazbenim večerima,
vodila je kočijom da piju čokoladu u najboljoj slastičarnici, u kupovinu ili
u posjete brodovima na pristaništu, ali je jednako tako mogla provesti
nekoliko dana rastresena, pišući u svoje tajanstvene bilježnice ili čitajući
roman, i ne pomislivši na svoju štićenicu. Kad bi je se sjetila, pokajnički bi
trčala da je potraži, prekrivala je poljupcima, kljukala poslasticama i opet
joj navlačila njezinu odjeću za lutke kako bi je vodila u šetnju. Pobrinula
se da joj pruži najširu moguću naobrazbu ne zanemarujući umijeća
svojstvena jednoj gospođici. Neposredno nakon jednog Elizina
prenemaganja oko klavirskih vježbi uhvatila ju je za ruku i ne čekajući
kočijaša odvukla je dvanaest cuadras nizbrdo do samostana. Na ciglenom
zidu, iznad debelih dveri od hrastovine sa željeznim zakovicama, moglo se
pročitati u slovima izblijedjelim od slanoga vjetra: Dom za siročad.
'Budi zahvalna što smo se moj brat i ja pobrinuli za tebe. Ovdje završavaju
kopilad i napuštena djeca. To želiš?'
Nijema, djevojčica je odmahnula glavom.

6
'Onda radije nauči svirati glasovir kao pristojna djevojčica. Jesi me
razumjela?'
Eliza je naučila svirati bez dara i otmjenosti, ali snagom discipline uspjela
je u dobi od dvanaest godina pratiti Miss Rose za vrijeme glazbenih večeri.
Nije izgubila vještinu unatoč dugim razdobljima bez vježbe, a nekoliko
godina poslije mogla je zaraditi za uzdržavanje u putujućem bordelu, što
Miss Rose nikad nije imala na umu dok se upinjala da je poduči uzvišenoj
glazbenoj umjetnosti.
Mnogo godina poslije, za jednoga od onih mirnih popodneva dok je pila
kineski čaj i pripovijedala sa svojim prijateljem Tao Chi'enom u
istančanom vrtu što su ga zajednički njegovali, Eliza je zaključila da je ta
nepouzdana Engleskinja bila veoma dobra majka i bila joj je zahvalna za
velike prostore unutarnje slobode koju joj je dala. Mama Fresia bila je
drugi oslonac u njezinu djetinjstvu. Vješala bi se o njezine široke crne
skute, pravila joj društvo pri njezinim zadaćama i usput je izluđivala
pitanjima. Tako je naučila indijanske legende i mitove, odgonetati znakove
životinja i mora, prepoznavati navike duhova i poruke iz snova, pa i kuhati.
Svojim neumornim njuhom bila je kadra razaznati sastojke, trave i začine
zatvorenih očiju, a isto tako kao što bi memorirala poeziju, pamtila bi i
kako se upotrebljavaju. Brzo su složena kreolska jela Mame Fresije i
slasne slastice Miss Rose izgubile svoju tajnovitost. Posjedovala je rijedak
kulinarski poziv, sa sedam godina mogla je bez gađenja zguliti kožu s
kravljega jezika ili izvaditi kokošja crijeva, umijesiti dvadeset empanada
bez najmanje muke i provesti trenutke dokolice kruneći grah dok bi
otvorenih usta slušala okrutne indijanske legende Mame Fresije i njezine
slikovite inačice iz života svetaca.
Rose i njezin brat John bili su nerazdvojni od malih nogu. Ona bi se zimi
zabavljala pletući prsluke i čarape za kapetana, a on se trudio da joj sa
svakog putovanja donese kovčege dupkom pune darova te velike kutije s
knjigama, od kojih će mnoge završiti pod ključem u Roseinu ormaru.
Jeremv, kao gazda kuće i glava obitelji, imao je pravo da otvara
korespondenciju svoje sestre, čita njezin privatni dnevnik i zatraži kopiju
ključeva od njezina pokućstva, ali nikad nije pokazao nagnuće da to učini.
Jeremv i Rose održavali su kućni odnos utemeljen na ozbiljnosti, malo su
toga imali zajedničkog osim uzajamne ovisnosti koja se katkad doimala
poput tajnovita oblika mržnje. Jeremv je pokrivao Roseine potrebe, ali nije
financirao njezine hirove niti pitao odakle dolazi novac za njezine
prohtjeve, pretpostavljao je da joj ga daje John. Zauzvrat, ona je upravljala
kućom učinkovito i sa stilom, uvijek čistih računa, no ne gnjaveći ga sa
7
sitnim pojedinostima. Posjedovala je istančano dobar ukus i ljupkost bez
napora, unosila je blještavilo u njihov život i svojim prisustvom
protuslovila vjero.vanju, ondje vrlo raširenom, da je muškarac bez obitelji
potencijalni bez-dušnik.
'Muška je narav divlja; ženin je usud da sačuva moralne vrednote i dobro
vladanje', držao je Jeremv Sommers.
'Ah, brate! Ti i ja znamo da je moja narav više divlja no tvoja', rugala se
Rose.
Jacob Todd, karizmatični crvenokosi muškarac najdivnijeg
propovjedničkog glasa koji se ikada mogao čuti u tom kraju, iskrcao se u
Valparaisu 1843. s teretom od tristo primjeraka Biblije na španjolskom.
Nikoga nije začudilo kad su ga vidjeli: bio je još jedan od mnogih
misionara koji su tuda hodali propovijedajući protestantsku vjeru.
Međutim, njegovo je putovanje bilo posljedica njegove pustolovne
radoznalosti, a ne vjerskoga žara. Za jednog od onih bonvivanskih
junačenja, s previše piva u tijelu, kladio se za igraćim stolom u svom
londonskom klubu da može prodati Biblije na bilo kojoj točki planeta.
Njegovi su mu prijatelji povezali oči, zavrtjeli globus, a njegov je prst pao
na koloniju španjolskoga kraljevstva, izgubljenu u donjem dijelu svijeta,
za koju nijedan od tih veselih drugova nije ni pomišljao da u njoj ima
života. Otkrio je ubrzo da je karta zastarjela, kolonija je stekla neovisnost
prije više od trideset godina i sad je bila ponosna Republika Čile, katolička
zemlja u koju protestantske ideje nisu imale pristupa, no oklada je već bila
sklopljena, a on se nije bio spreman povući. Bio je samac, bez osjećajnih
ili profesionalnih veza, a ekstravagantnost takva putovanja istog ga je trena
privukla. Kad se uzmu u obzir tri mjeseca za odlazak i još tri za povratak,
ploveći preko dva oceana, pokazalo se da je to projekt duga daha. Dok su
mu prijatelji klicali, proričući mu tragičan kraj u rukama papista u toj
nepoznatoj i barbarskoj zemlji, uz financijsku potporu Britanskog i
inozemnog biblijskog društva koje mu je dalo knjige i priskrbilo brodsku
kartu, otpočeo je dugo plovljenje brodom prema luci Valparaiso. Izazov se
sastojao u prodaji Biblija i povratku u roku od godine dana s potpisanom
potvrdom za svaku od njih. U arhivima knjižnice pročitao je pisma slavnih
ljudi, mornara i trgovaca koji su bili u Čileu i opisivali narod mješanaca s
nešto više od milijun duša te neobičan zemljopis dojmljivih planina,
vrletnih obala, plodnih dolina, drevnih šuma i vječnoga leda. Bila je na
glasu kao najnesnošljivija zemlja u vjerskim pitanjima na cijelom
američkom kontinentu, kako su uvjeravali oni koji su je bili posjetili.
Usprkos tomu kreposni misionari bijahu pokušavali proširiti
8
protestantizam i, ne govoreći ni riječi kastiljanskog ili indijanskog jezika,
došli bi na jug, gdje se kopno runilo u niz otoka. Nekolicina je pomrla od
gladi, hladnoće ili su ih, sumnjalo se, proždrli vlastiti župljani. U
gradovima nisu bili bolje sreće. Osjećaj gostoljubivosti, svet za Čileance,
bio je moćniji od vjerske nesnošljivosti i iz pristojnosti bi im dopuštali da
propovijedaju, ali su im slabo obraćali pozornost. Ako bi prisustvovali
brbljanju rijetkih protestantskih pastora, činili su to ponašajući se kao da
idu na predstavu, jer ih je zabavljala posebnost što su krivovjerci. Ništa od
toga nije uspjelo obeshrabriti Jacoba Todda, jer nije išao kao misionar,
nego prodavač Biblija.
U arhivima Biblioteke otkrio je daje od svoje neovisnosti 1810. Čile bio
otvorio luke imigrantima, kojih su dolazile na stotine i nastanjivali su se na
tom dugačkom i uskom teritoriju okupanom od glave do repa Tihim
oceanom. Englezi su se brzo obogatili kao trgovci i brodovlasnici; mnogi
su poveli svoje obitelji i ostali. Uobličili su malu naciju unutar zemlje, sa
svojim običajima, bogoštovljem, novinama, klubovima, školama i
bolnicama, ali su to činili nastupajući tako profinjeno da su, daleko od toga
da izazovu sumnje, bili smatrani primjerom civiliziranosti. Utaborili su
svoju eskadru u Valparaisu da kontrolira morski promet na Pacifiku i tako
se od ubogog i nesvrsishodnog naselja s početaka republike u manje od
dvadeset godina pretvorio u važnu luku, gdje bi se ukotvljavali jedrenjaci
što su dolazili s Atlantika preko Rta Horn, a kasnije parobrodi koji su
plovili Magellanovim prolazom.
Kad se Valparaiso pojavio pred njegovim očima, bilo je to iznenađenje za
umornog putnika. Bilo je više od stotinjak plovila sa zastavama polovice
svijeta. Planine sa zasniježenim vrhovima činile su se tako bližim da su se
doimale kao da uranjaju izravno u more boje plave tinte, iz kojega je
strujao nesnosan miomiris sirena. Jacob Todd nikad nije doznao da je pod
tim prividom duboka mira postojao cijeli grad potopljenih španjolskih
jedrenjaka i kosturi domoljuba s kamenom iz kamenoloma privezanim oko
članaka, koje su potopili vojnici vrhovnoga generala. Brod se usidrio u
zaljevu usred tisuća srebrnastih galebova koji su uz-burkavali zrak svojim
strašnim krilima i grakćući od gladi. Bezbrojni čamci odolijevali su
valovima, neki natovareni još živim golemim ugorima i brancinima,
probijajući se kroz nesnošljiv zrak. Valparaiso, rekli su mu, bio je
trgovačko carstvo Pacifika, u njegovim skladištima skladištili su se metali,
ovčja i alpaka-vuna, žito i kože za svjetske tržnice. Neki su čamci prevozili
putnike i teret s jedrenjaka na kopno. Spustivši se na pristanište među
mornare, utovarivače, putnike, mazge i dvokolice, našao se u gradu
9
okovanom amfiteatrom strmih brežuljaka, tako napučenom i prljavom
poput mnogih zvučnih imena u Europi. Učinile su mu se arhitektonskom
budalaštinom kuće od nepečene cigle i drva u tijesnim ulicama koje bi
najmanji požar u nekoliko sati mogao pretvoriti u pepeo. Kola koja su
vukla dva konja u lošem stanju povela su njega i njegovu prtljagu, škrinje i
sanduke, u hotel Ingles. Prošao je ispred zgrada posloženih uokolo trga,
nekoliko poprilično nezgrapnih crkava i rezidencija na kat okruženih
prostranim vrtovima i povrtnjacima. Procijenio je da na tom području ima
stotinu blokova, ali je odmah znao da izgled grada vara, bilo je to klupko
uličica i prolaza. Promotrio je izdaleka ribarsku četvrt s kućercima
izloženim zapusima vjetrova s mora i mrežama izvješenim poput beskrajne
paukove mreže, ondje dalje plodna polja zasađena povrćem i voćkama.
Kružile su jednako moderne kočije kao u Londonu, dvokolice, fijakeri i
otvoreni dvoprezi kao i povorke mula koje su sprovodili dronjavi dječaci
te kočije što ih volovi vuku kroz samo središte grada. Na uglovima su
fratri i redovnice prosili milostinju za siromahe okruženi morem pasa
lutalica i dezorijentiranih kokoši. Primijetio je neke žene natovarene
vrećama i koševima kako vuku svoju djecu, bose, ali s crnim ve-lima
preko glave, a mnoge muškarce sa stožastim šeširima kako sjede na
pragovima ili brbljaju u skupinama, povazdan dokoni.
Cijeli sat pošto je sišao s broda Jacob Todd je sjedio u otmjenom salonu
hotela Ingles pušeći crne cigare uvezene iz Kaira i listajući britanski
časopis s prilično zakasnjelim vijestima. Uzdahnuo je zahvalno: očito neće
imati problema s privikavanjem i raspoređujući dobro svoj godišnji prihod,
moći će tu živjeti gotovo jednako udobno kao u Londonu. Očekivao je da
će netko priteći da ga posluži - naoko, ovdje se nikomu nije žurilo - kad se
približio John Sommers, kapetan jedrenjaka kojim je putovao. Bila je to
muškarčina tamne kose i zagasite kože poput đona cipele, koji se hvalisao
svojim položajem tvrdokornog pika, ženskara i neumornog kartaša i
kockara. Bili su se dobro sprijateljili i razonodili bi se igrom za
dugovječnih noći plovidbe pučinom te za burnih i ledenih dana dok su
jedrili oko Rta Horn na jugu svijeta. John Sommers je došao u pratnji
blijedoga muškarca s uredno podre-zanom bradom i u crnom odijelu od
glave do pete, kojega je predstavio kao svog brata Jeremvja. Teško bi bilo
pronaći dva različitija tipa ljudi. John se doimao poput slike i prilike
zdravlja i čvrstoće, otvoren, bučan i ljubazan, dok je drugi izgledao kao
utvara uhvaćena u vječnoj zimi. Bio je jedna od onih osoba koje nikad nisu
posve prisutne i koje je teško upamtiti jer oskudijevaju preciznim obrisima,
zaključio je Jacob Todd. Ne čekajući poziv, obojica su mu se pridružila za
10
stolom familijarnošću sunarodnjaka u stranoj zemlji. Napokon se pojavila
konobarica i kapetan John Sommers je naručio bocu viskija, dok je njegov
brat zamolio čaj žargonom koji su izmislili Britanci kako bi se
sporazumjeli sa služinčadi.
'Kako je kod kuće?' ispitivao je Jeremv. Govorio je tiho, gotovo
mrmljajući, jedva mičući usne i s ponešto afektiranim naglaskom.
'Već se tristo godina u Engleskoj nije dogodilo ništa', rekao je kapetan.
'Oprostite mi na radoznalosti, Mr. Todd, ali vidio sam vas da ulazite u
hotel i nisam mogao ne zamijetiti vašu prtljagu. Učinilo mi se da imate
mnoštvo kutija označenih kao Biblije... Varam li se?' zapitao je Jeremv
Sommers.
'Doista su Biblije.'
'Nitko nas nije obavijestio da nam šalju drugoga pastora...' 'Putovali smo
tri mjeseca zajedno i nisam uvidio da ste pastor, Mr. Todd!' uskliknuo je
kapetan.
'Zapravo nisam', odvrati Jacob Todd, prikrivajući nelagodu iza dima svoje
cigare.
'Misionar, onda. Mislite ići u Ognjenu zemlju, pretpostavljam.
Patagonijski Indijanci spremni su za pokrštavanje. Na Araukance
zaboravite, čovječe, već su ih ugrabili katolici', primijetio je Jeremv
Sommers.
'Zacijelo je ostala šačica Araukanaca. Ti ljudi imaju maniju da puštaju da
ih se masakrira', pridoda njegov brat.
'Bili su to najdivljiji Indijanci u Americi, Mr. Todd. Većina je pomrla
boreći se protiv Španjolaca. Bili su ljudožderi.'
'Rezali su na komade žive zatvorenike: draža im je bila svježa večera',
dodao je kapetan. 'Isto bismo učinili vi i ja da nam netko pobije obitelj,
spali selo i ukrade zemlju.'
'Izvrsno, Johne, sad braniš kanibalizam!' odvrati mu brat, ojađen. 'Kako
god bilo, Mr. Todd, moram vas upozoriti da se ne sukobljavate s
katolicima. Ne smijemo provocirati domoroce. Ti su ljudi vrlo
praznovjerni.'
'Tuđa su vjerovanja praznovjerje, Mr. Todd. Naša se zovu religija.
Indijanci iz Ognjene zemlje, Patagonci, veoma se razlikuju od
Araukanaca.'
'Jednako su divlji. Žive goli na toj strašnoj klimi', reče Jeremv. 'Ponesite
im svoju vjeru, Mr. Todd, da vidimo hoće li barem naučiti upotrebljavati
gaće', pridoda kapetan.

11
Todd nije bio čuo da se spominju ti Indijanci, a posljednje što je želio bilo
je da propovijeda nešto u što on sam nije vjerovao, no nije im se usudio
priznati da je njegovo putovanje bilo rezultat oklade pijanaca. Odgovorio
je nejasno kako misli poduzeti misionarsku ekspediciju, ali još mora
odlučiti kako će se financirati.
'Da sam znao da dolazite propovijedati nakane tiranskoga boga među ove
dobre ljude, bacio bih vas preko palube nasred Atlantika, Mr. Todd.'
Prekinula ih je konobarica s viskijem i čajem. Bila je to djevojka u cvijetu
mladosti koja je ugodno popunila crnu haljinu s poculicom i uškrobljenom
pregačom. Kad se nagnula s poslu-žavnikom ostavila je u zraku
uznemirujući miomiris smrvljenoga cvijeća i glačala na ugljen, jacob Todd
posljednjih tjedana nije bio vidio ženu i sjedio je gledajući ju s grčem
osamljenosti. John Sommers pričeka da se djevojka povuče.
'Oprezno, čovječe, Čileanke su kobne', reče.
'Ne čine mi se. Niske su, širokih bokova i imaju neugodan glas', reče
Jeremv Sommers održavajući ravnotežu svoje šalice čaja.
'Mornari napuštaju brodove zbog njih!' usklikne kapetan.
'Priznajem to, nisam autoritet kad su u pitanju žene. Nemam vremena za to.
Moram se brinuti o svojim poslovima i našoj sestri, zaboravio si to?'
'Ni na tren, ti me uvijek podsjetiš. Vidite, Mr. Todd, ja sam crna ovca
obitelji, budalaš. Da nema dobroga Jeremvja...'
'Ova djevojka izgleda kao Španjolka', prekide ga Jacob Todd slijedeći
pogledom konobaricu koja je u tom času posluživala drugi stol. 'Živio sam
dva mjeseca u Madridu i vidio mnoge poput nje.'
'Ovdje su svi mješanci, čak i u višim staležima. Ne priznaju to, dakako.
Indijanska krv skriva se poput kuge. Ne krivim ih, Indijanci su na glasu
kao prljavi, skloni piću i lijeni. Vlada pokušava poboljšati rasu dovodeći
europske imigrante. Na jugu poklanjaju zemlje naseljenicima.'
'Njihov je omiljeni sport ubijanje Indijanaca kako bi im oduzeli zemlju.'
'Pretjeruješ, Johne.'
'Nije ih uvijek potrebno ukloniti metkom, dovoljno ih je alkoholizirati. Ali
ubiti ih je mnogo zabavnije, jasno. Bilo kako bilo, mi Britanci ne
sudjelujemo u toj razbibrizi, Mr. Todd. Ne zanima nas zemlja. Zašto saditi
krumpir kad možemo steći imetak ne skidajući rukavice?'
'Ovdje ne nedostaje prilika za poduzetna čovjeka. U ovoj zemlji toliko toga
treba za napraviti. Ako želite napredovati, idite na sjever. Ima srebra,
bakra, salitre, gvana...' 'Gvana?'
'Ptičji izmet', pojasni pomorac.
'Ne razumijem se u ništa od toga, Mr. Sommers.'
12
'Steći imetak ne zanima Mr. Todda, Jeremv. Njegov je posao kršćanska
vjera, zar ne?'
'Protestantska je kolonija brojna i uspješna, pomoći će vam. Dođite sutra u
moju kuću. Srijedom moja sestra Rose upriličuje glazbenu zabavu i bit će
to dobra prilika da steknete prijatelje. Poslat ću svoju kočiju da vas pokupi
u pet poslije podne. Zabavit ćete se', reče Jeremv Sommers opraštajući se.
Sljedećeg dana, osvježen nakon noći bez snova i duge kupke kako bi
skinuo naslagu soli što mu se prilijepila za dušu, ali još uvijek nesigurna
koraka čovjeka sviknuta na plovidbu, Jacob Todd je pošao u šetnju lukom.
Prešao je bez žurbe glavnom ulicom usporednom s morem i na tako
kratkoj udaljenosti od obale da su ga prskali valovi, ispio nekoliko čašica u
kavani i najeo se u krčmi na tržnici. Ostavio je Englesku za mrazne
februarske zime i pošto je prokrstario vječnom pustinjom vode i zvijezda
gdje mu se sapleo čak i broj njegovih negdašnjih ljubavi, stigao je na južnu
polutku početkom druge nemilosrdne zime. Prije polaska nije mu palo na
um provjeriti podneblje. Zamislio je kako je Čile vruć i vlažan poput Indije,
jer je takvima držao siromašne zemlje, ali se našao na milost i nemilost
ledenom vjetru koji mu je strugao kosti i podizao vrtloge pijeska i smeća.
Nekoliko se puta izgubio u krivudavim ulicama, vrtio okolo-naokolo da bi
se našao upravo ondje gdje je i započeo. Uspinjao se uličicama izmučenim
beskonačnim stubama i obrubljenim apsurdnim kućama što vise niotkuda,
pokušavajući pristojno ne viriti kroz prozore u tuđu intimu. Nailazio je na
romantične trgove europskog izgleda okrunjene slavolucima gdje su
vojnički sastavi svirali glazbu za zaljubljene te propješačio stidljivim
vrtovima kojima su gazili magarci. Ponosna stabla rasla su uz rub glavnih
ulica hranjena smradnim vodama koje. u se slijevale s brežuljaka
otvorenim usjecima. U trgovačkoj zoni bila je tako očita nazočnost
Britanaca da se udisao varljiv zrak drugih zemljopisnih širina. Natpisi na
nekoliko dućana bili su na engleskom, a njegovi sunarodnjaci prolazili su
odjeveni kao u Londonu, š istim crnim, pogrebničkim kišobranima. Tek
što je odmaknuo od glavnih ulica, zatekla ga je sirotinja poput pljuske;
mogao je vidjeti neuhranjene, sanjive ljude, vidio je vojnike u izlizanim
uniformama i prosjake na vratima hramova. U dvanaest su jednoglasno
pobješnjela crkvena zvona i začas je utihnuo metež, prolaznici su zastali,
muškarci skinuli šešire, one rijetke žene koje su se mogle vidjeti kleknule
su i svi su se prekrižili. Slika je potrajala dok su zvona odzvonila dvanaest
puta, a potom je ulica povratila svoju užurbanost kao da se ništa nije bilo
dogodilo.

13
Englezi
Kočija koju su poslali Sommersovi stigla je u hotel s pola sata zakašnjenja.
Vozač je imao podosta alkohola u želucu, ali Jacob Todd nije bio u
položaju da bira. Čovjek ga je poveo put juga. Nekoliko je sati bilo kišilo i
ulice su postale neprohodne na nekim dionicama, gdje su lokve vode i
blata prikrivale kobne zamke s rupama kadrim da progutaju rastresenoga
konja. Na svakoj strani ulice dežurali su dječaci s parovima volova
pripravni da spašavaju kočije uvaljene u kaljužu u zamjenu za novčić, ali
usprkos kratkovidnosti pijanca vozač je uspio izbjeći jame i ubrzo su se
počeli uspinjati uz brežuljak. Kad su stigli na Cerro Alegre, gdje je živio
veći dio strane kolonije, izgled se grada preobrazio i nestali su kućerci i
sirotinjske zgrade iz donjeg dijela. Kočija se zaustavila pred ljetnikovcem
velikih razmjera, ali izmučena izgleda, neki izrod s pretencioznim
tornjevima i nepotrebnim stubištima postavljen na neporavnanu terenu i
osvijetljen tolikim bakljama da je noć bila ustuknula. Indijanski sluga u
odjeći livreja koja mu je bila prevelika, izišao je da otvori vrata, primio
njegov kaput i šešir i poveo ga u prostranu dvoranu urešenu namještajem
dobre izrade i s pomalo teatralnim zavjesama od zelena baršuna, natrpanu
ukrasima, bez ijednog praznog centimetra kako bi se odmorio pogled.
Pretpostavio je da se u Čileu, kao i u Europi, goli zid smatra znakom
siromaštva, a mnogo kasnije, posjetivši suzdržane kuće Čileanaca, shvatio
je pogrešku. Slike su visjele nagnute kako bi se procjenjivale odozdo, a
pogled se gubio u polusjeni visokih stropova. Veliki kamin u kojemu su
gorjele debele klade te nekoliko ognjišta na ugljen širili su neujednačenu
toplinu koja je noge ostavljala hladnima, a glavu u vrućici. Bilo je tu preko
dvanaestak osoba odjevenih po europskoj modi te nekoliko služavki u
odorama koje su kružile s pladnjevima. Jeremv i John Sommers približili
su se da ga pozdrave.
'Predstavit ću vam svoju sestru Rose', reče Jeremv vodeći ga prema dnu
salona.
I tad je Jacob Todd vidio kako desno od kamina sjedi žena koja će uništiti
spokoj njegove duše. Rose Sommers očarala ga je u trenu, ne toliko
svojom naočitošću koliko samopouzdanjem i vedrinom. Nije imala ništa
od kapetanove prostačke pretjeranosti niti od naporne svečanosti njegova
brata Jeremvja, bila je žena blistave izražajnosti, kao da je uvijek spremna
prasnuti u koketni smijeh. Kad bi to činila, niz sitnih bora pojavljivao bi
joj se oko očiju, a iz nekog razloga to je najviše privuklo Jacoba Todda.
Nije joj znao odrediti dob, između dvadeset i trideset možda, ali je
pretpostavio da će jednako tako izgledati za deset godina, jer je imala
14
dobre kosti i držanje kraljice. Nosila je haljinu od tafta boje breskve i bez
ukrasa, osim jednostavnih koraljnih naušnica na ušima. Najosnovnija
uljudnost ukazivala je da se valja ograničiti tek na naznaku geste kao da će
joj poljubiti ruku, ne dotičući je usnama, ali mu se toliko pomutio razum
da je, i ne znajući kako, spustio poljubac. Tako je neprikladnim ispao taj
pozdrav da su zastali sleđeni u neizvjesnosti, on držeći njezinu ruku kao da
je ščepao mač, a ona gledajući trag sline, ne usuđujući se obrisati ju kako
ne bi uvrijedila posjetitelja, sve dok stanku što je potrajala cijelu vječnost
nije prekinula djevojčica odjevena poput princeze. Todd se prenuo iz
uznemirenosti, a kad se pribrao, stigao je zamijetiti stanovitu gestu
podsmijeha što su ga izmijenila braća Sommers. Pokušavajući to prikriti,
okrenuo se prema djevojčici s pretjeranom pažnjom, odlučan da ju osvoji.
'Ovo je Eliza, naša štićenica', reče Jeremv Sommers. Jacob Todd počini još
jednu nespretnost. 'Kako to, štićenica?' zapita.
'Hoće reći da ne pripadam obitelji', objasni Eliza strpljivo, tonom onoga
tko govori s glupanom. 'Ne?'
'Ako se budem loše vladala, poslat će me papističkim redovnicama.'
'Što to govoriš, Eliza! Ne obraćajte pozornost, Mr. Todd. Djeci padaju na
um kojekakve čudne stvari. Dakako, Eliza je dio naše obitelji', prekide
Miss Rose ustajući.
Eliza je bila provela dan s Mamom Fresijom pripremajući večeru. Kuhinja
je bila u dvorištu, ali ju je Miss Rose dala spojiti s kućom pomoću
nadstrešnice kako bi izbjegla sramotu da poslužuje jela koja bi ohladnjela
ili bi ih ispikali golubovi. Ta prostorija pocrnjela od masnoće i čađe s
ognjišta bila je neprikosnoveno kraljevstvo Mame Fresije. Mačke, psi,
guske i kokoši šetali su po vlastitoj volji podom od rustikalne, neulaštene
cigle; tu je cijele zime preživala koza koja je dojila Elizu, sad već vrlo
stara, koju se nitko nije usudio ubiti jer bi to bilo kao umoriti majku.
Djevojčici se sviđala aroma sirova kruha u kalupima dok kvasac uzdišući
vlada tajanstvenim procesom nadimanja tijesta; karameliziranog mrvljenog
šećera za ukrašavanje torti; čokolade u gromadama koja se rastapa u
mlijeku. Za glazbenih srijeda kućne pomoćnice - dvije indijanske djevojke
koje su živjele u kući i radile za hranu - čistile su srebro, glačale stolnjake i
svjetlale kristal. U podne su slali kočijaša u slastičarnicu kako bi kušao
slatkiše pripremljene po receptima ljubomorno čuvanim još od
kolonijalnoga doba. Mama Fresia je pritom na ormu konja vješala kožnu
vreću sa svježim mlijekom koje se tijekom kaskanja onamo i nazad
pretvaralo u maslac.

15
U tri poslije podne Miss Rose zvala bi Elizu u svoju sobu, gdje su kočijaš i
sobar postavili brončanu kadu s lavljim šapama, koju su kućne pomoćnice
obložile plahtom i napunile vrućom vodom namirisanom listovima
metvice i ružmarina. Rose i Eliza praćakale su se u kadi poput dječice sve
dok se voda ne bi rashladila i vratile se služavke naručja nakrcana odjećom
kako bi im pomogle da navuku čarape i čizmice, duge gaće, batistane
košulje, potom vunenu donju suknju s punjenjem na bokovima da se
istakne vitkost struka, zatim tri uškrobljene podsuknje te napokon haljinu
koja ih je sve prekrivala, slobodnim ostavljajući jedino glavu i ruke. Miss
Rose je uz sve to upotrebljavala steznik stisnut kitovim kostima i tako
stegnut da nije mogla duboko disati niti podizati ruke iznad ramena;
jednako se tako nije mogla odijevati sama niti saginjati, jer bi se kitove
kosti polomile i poput igala zabile u tijelo. To je bila jedina kupka u tjednu,
obred usporediv tek s pranjem kose subotom, koji bi mogao biti odgođen s
bilo kojim izgovorom, jer se smatrao opasnim za zdravlje. Preko tjedna
Miss Rose se oprezno koristila sapunom, radije bi se trljala . spužvom
natopljenom u mlijeko i osvježavala se s eau de toilette s mirisom vanilije,
kako je bila čula da je u modi u Francuskoj od vremena Madame
Pompadour; Eliza ju je usred gomile mogla prepoznati zatvorenih očiju po
osobitu miomirisu na taj desert. Prošavši tridesetu, zadržala je ipak tu
prozirnu i krhku kožu poput nekih mladih Engleskinja prije no što ju
zemaljsko svjetlo i vlastita arogancija pretvore u pergamenu. Njegovala je
svoju vanjštinu ružinom i limunskom vodom da posvijetli kožu, medom od
hamamelisa da je omekša, kamilice da posvijetli kosu i zbirkom egzotičnih
balzama i losiona koje bi donosio njezin brat John s Dalekog istoka, gdje
su bile najljepše žene na svijetu, kako se govorilo. Izmišljala je haljine
nadahnute časopisima iz Londona i sama ih izrađivala u svojoj sobici za
šivanje; prema intuiciji i duhu preinačavala bi svoju garderobu istim
vrpcama, cvjetovima i perjem koji su joj služili godinama ne izgledajući
ofucano. Nije, kao Čileanke, rabila crni veo da se pokrije kad izlazi, taj
običaj činio joj se nastranim, više je voljela svoje kratke ogrtače i svoju
zbirku šešira usprkos tomu što bi je na ulici obično gledali kao da je
kurtizana.
Oduševljena što vidi novo lice na tjednom druženju, Miss Rose je Jacobu
Toddu oprostila zbog nepristojna poljupca i, primivši ga pod ruku, povela
do okrugloga stola smještenoga u kutu salona. Dala mu je da odabere
između nekoliko likera, inzistirajući da kuša njezinu mistelu, čudan
bućkuriš od cimeta, rakije i šećera, koji nije mogao progutati i potajice ga
je ispraznio u posudu s cvijećem. Potom ga je predstavila društvu: Mr.
16
Appelgren, proizvođač namještaja, u pratnji svoje kćeri, bezbojne i
stidljive djevojke; Madame Colbert, ravnateljica engleske škole za
djevojčice; Mr. Ebeling, vlasnik najboljega dućana sa šeširima za gospodu
i njegova supruga, koja je nasrnula na Todda moleći da joj ispriča vijesti o
engleskoj kraljevskoj obitelji kao da je riječ 0 njezinim rođacima. Također
je upoznao kirurge Pagea i Poetta.
'Doktori operiraju uz kloroform', pojasnila je zadivljena Miss Rose.
'Ovdje je to još novost, ali u Europi je revolucioniralo bavljenje
medicinom', objasni jedan od kirurga.
'Shvatio sam da se u Engleskoj redovito upotrebljava u porod-ništvu. Nije
li se time koristila kraljica Viktorija?' doda Todd tek da nešto kaže, jer
ništa o tome nije znao.
'Ovdje postoji veliko protivljenje katolika protiv toga. Biblijsko je ženino
prokletstvo da rađa u bolu, Mr. Todd.'
'Ne čini li vam se to nepravednim, gospodo? Muškarčevo je prokletstvo da
radi u znoju lica svoga, ali u ovome salonu, da ne idemo dalje, gospoda
zarađuju za život tuđim znojem', otpovrne Miss Rose obilno se
zacrvenjevši.
Kirurzi su se u nelagodi nasmijali, ali ju je Todd promotrio opčinjen. Bio
je ostao uz nju cijele večeri usprkos tomu što je na londonskim zabavama,
kako se sjećao Jacob Todd, bilo ispravno otići nakon pola sata. Uvidio je
da na tom druženju ljudi namjeravaju ostati i pretpostavio je kako je
društveni krug zacijelo ograničen pa je možda jedino tjedno druženje bilo
ovo kod Som-mersovih. Pretresao je tako svoje dvojbe kad je Miss Rose
najavila glazbeni predah. Služavke su donijele još svijećnjaka,
rasvjetljavajući dvoranu danjim svjetlom, postavile stolice oko glasovira,
gitare i harfe, žene su posjedale u polukrug, a muškarci su se poslagali
stojeći iza njih. Neki bucmasti gospodin smjestio se za glasovir i iz
njegovih je mesarskih ruku izniknula očaravajuća melodija dok je kći
proizvođača namještaja izvodila staru škotsku baladu tako izvanrednim
glasom da je Todd posve zaboravio na njezin izgled uplašena štakora.
Ravnateljica škole za djevojčice recitirala je junačku pjesmu, nepotrebno
dugu; Rose je otpjevala nekoliko pikarskih pjesama u duetu s bratom
Johnom, usprkos očitu neodobravanju Jeremvja Sommersa, a potom je
zatražila od Jacoba Todda da im pokloni nešto iz svog repertoara. To je
dalo priliku posjetitelju da istakne svoj dobar glas.
'Vi ste istinsko otkriće, Mr. Todd! Nećemo vas pustiti. Osuđeni ste da
dolazite svake srijede!' uskliknula je ona kad je prestao pljesak, ne
obraćajući pozornost zabezeknutom izrazu kojim ju je motrio posjetitelj.
17
Todd je osjećao kako su mu zubi slijepljeni šećerom i u glavi mu se vrtjelo,
nije znao da li tek od divljenja prema Rose Sommers ili i zbog miješanja
likera i moćne kubanske cigare koju je pušio u društvu kapetana
Sommersa. U toj se kući nisu mogla odbiti čaša ili jelo bez uvrede; brzo će
otkriti da je to nacionalna značajka Čilea gdje se gostoljubivost iskazuje u
obvezivanju uzvanika da piju i jedu iznad svake ljudske izdržljivosti. U
devet su oglasili večeru i u procesiji prešli do blagovaonice, gdje ih je
čekao još jedan niz impresivnih jela i nove poslastice. Blizu ponoći žene
su se podigle od stola i nastavile razgovor u salonu, dok su muškarci pili
brendi i pušili u blagovaonici. Naposljetku, kad je Todd bio na rubu da se
onesvijesti, uzvanici su počeli tražiti svoje kapute i kočije. Ebelingovi,
živo zainteresirani za tobožnju evangeliza-torsku misiju u Ognjenoj zemlji,
ponudili su da ga povedu u njegov hotel i on je smjesta prihvatio, uplašen
pri pomisli da se vraća po mrklu mraku tim košmarnim uličicama sa
supijanim kočijašem Sommersovih. Činilo mu se da putovanje traje vječno,
ćutio se nesposobnim da se usredotoči na razgovor, bilo mu je mučno i
želudac mu se okretao.
'Moja se supruga rodila u Africi, kći je misionara koji su ondje širili
istinsku vjeru; znamo koliko žrtava to znači, Mr. Todd. Nadamo se da ćete
nam ustupiti povlasticu da vam pomognemo u vašoj plemenitoj zadaći
među Indijancima', reče Mr. Ebeling svečano, opraštajući se.
Bila je to godina poplava koje su ostale zabilježene u školskim sastavcima
i sjećanjima djedova i baka. Potop je sravnio stotine prebivališta, a kad je
napokon nevrijeme jenjalo i vode počele opadati, serija manjih
podrhtavanja, koje su osjetili kao udarce Božje, dokraja je uništila ono što
je razmekšao pljusak. Pokvarenjaci su obilazili ruševine i koristili se
zbrkom kako bi okradali kuće, a vojnicima je naređeno da pucaju bez
premišljanja na svakoga koga zateknu u tim prijestupima, ali su, zanijevši
se surovošću, počeli dijeliti udarce sabljom iz užitka, tek toliko da čuju
kuknjavu, pa je naredba morala biti povučena prije nego dokrajče i nevine.
Jacob Todd, zatvoren u hotelu, čuvajući se od prehlade i još slab od
cjelotjednih grčeva, provodio je sate očajan zbog neprestane buke crkvenih
zvona koja su pozivala na pokoru, čitajući zastarjele novine i tražeći
društvo za kartanje. Izišao je u ljekarnu u potrazi za tonikom za jačanje
želuca, ali se ispostavilo da je dućan kaotični sobičak dupkom ispunjen
prašnim bočicama od plavoga i zelenoga stakla, gdje je neki njemački
pomoćnik nudio ulje od škorpiona i špirit od glista. Prvi je put požalio što
je tako daleko od Londona.

18
Te noći Jacob Todd nije mogao spavati, vizija Rose Sommers okrutno ga
je probadala i prije no što je svanulo odlučio je da joj se počne ozbiljno
udvarati. Ništa nije znao o njoj no nije za to mario, možda je njegova kob
bila da izgubi okladu i stigne do Čilea jedino stoga da upozna svoju
buduću suprugu. Bio bi to učinio već od idućeg dana, ali se nije mogao
dići iz kreveta jer su ga spopali žestoki grčevi. Tako je proveo dan i noć,
na mahove nesvjestan, a na mahove u agoniji, sve dok nije uspio skupiti
snage da se pojavi na vratima i pozove pomoć. Na njegovu je molbu
upravitelj hotela poslao obavijest Sommersovima, njegovim jedinim
poznanicima u gradu, te pozvao momka da očisti sobu koja je zaudarala na
gnojište. Jeremv Sommers se pojavio u hotelu u podne u pratnji
najpoznatijeg ranarnika u Valparaisu, koji je, ispostavilo se, posjedovao
stanovita znanja engleskog, a pošto mu je pustio krv na nogama i rukama
sve dok nije ostao beskrvan, objasnio mu je da se svi stranci razbole kad
prvi put stupe u Čile.
'Nema razloga za uzbunu, koliko ja znam, malo je onih koji umru', umirio
ga je.
Dao mu je da popije kinin u listićima rižina papira, ali ga on, svijajući se
od mučnine, nije mogao progutati. Bio je u Indiji i poznavao je simptome
malarije i drugih tropskih bolesti koje se liječe kininom, ali ova boljetica
nije tomu ni izdaleka nalikovala. Tek što je otišao ranarnik, momak se
vratio noseči krpe i perući iznova sobu. Jeremv Sommers bio je ostavio
podatke o doktoru Pageu i Poettu, no nisu ih stigli pozvati jer se dva sata
poslije pojavila u hotelu krupna žena koja je tražila da vidi bolesnika.
Vodila je za ruku djevojčicu odjevenu u plavi baršun, s bijelim čizmicama
i kapicom obrubljenom cvijećem, poput lika iz bajke. Bile su to Mama
Fresia i Eliza, koje je poslala Rose Sommers, koja također nije baš imala
povjerenja u puštanje krvi. Njih su dvije nahrupile u sobu s toliko
pouzdanja da se oslabljeni Jacob Todd nije usudio prosvjedovati. Ona prva
je došla u ulozi njegovateljice, a druga prevoditeljice.
'Moja mamica kaže da će vam svući pidžamu. Ja neću gledati', objasni
djevojčica i okrene se prema zidu dok ga je Indijanka raz-odjenula u dva
pokreta i otpočela ga cijeloga trljati rakijom.
Stavili su mu u krevet vruće cigle, umotali u pokrivače i dali mu žličicom
napitak od gorkih trava zaslađen medom, da umiri bolove od probavnih
smetnji.
'Sad će se moja mamica udvarati bolesti', reče djevojčica.
'Što je to?'
'Ne bojte se, ne boli.'
19
Mama Fresia je zatvorila oči i počela mu prelaziti rukama preko trupa i
trbuha šapućući čaranja na jeziku mapuche. Jacob Todd je osjetio da ga
spopada nepodnošljiva pospanost; prije no što je žena završila, duboko je
spavao i nije znao kad su dvije bolničarke nestale. Spavao je osamnaest
sati i probudio se okupan znojem. Sljedećeg su se jutra Mama Fresia i
Eliza vratile da primijene još jedno krepko utrljavanje i daju mu veliku
šalicu kokošje juhe.
'Moja mamica kaže da više nikad ne pijete vodu. Uzimajte samo vrući čaj i
ne jedite voće, jer će vam se vratiti volja da um-rete', prevela je malena.
Na kraju tjedna, kad je mogao stati na noge i pogledao se u zrcalu, shvatio
je da se takva izgleda ne može pojaviti pred Miss Rose: bio je izgubio
nekoliko kilograma, bio je ispijen i nije mogao napraviti dva koraka da
dašćući ne padne na stolicu. Kad je bio kadar poslati joj poruku da zahvali
što mu je spasila život te čokoladu za Mamu Fresiju i Elizu, doznao je da
se djevojka s prijateljicom i svojom kućnom pomoćnicom otputila u
Santiago na opasno putovanje, ako se uzmu u obzir loši uvjeti na putu i
klima. Miss Rose bi prevalila to putovanje od trideset i četiri milje jednom
godišnje, uvijek početkom jeseni ili usred proljeća, kako bi pogledala
kazališnu predstavu, poslušala dobru glazbu ili obavila svoje godišnje
kupovine u Gran Almacen Japones, koji je mirisao na jasmin i bio
osvijetljen plinskim svjetiljkama s kuglama od ružičasta stakla, gdje su se
nudile tričarije koje je teško nabaviti u luci. Ovoga puta, međutim, imala je
dobar razlog da pođe zimi: pozirat će za portret. U zemlju je bio stigao
slavni francuski slikar Monvoisin, kojega je vlada pozvala da drži školu za
nacionalne umjetnike. Maestro je slikao samo glavu, ostatak djela njegovi
pomoćnici, a da dobije na vremenu, čak su se i čipke nanosile izravno na
platno, no usprkos tim varavim metodama ništa nije donosilo takav ugled
kao portret što bi ga on potpisao. Jeremv Sommers je inzistirao da ima
jedan svoje sestre koji će dominirati salonom. Slika je stajala šest unca
zlata i još jednu za svaku ruku, ali u ovakvoj prilici se ne štedi. Prigoda da
se ima autentično djelo velikog Monvoisina ne pruža se dvaput u životu,
kako su govorile njegove stranke.
'Ako trošak nije problem, hoću da me naslika s tri ruke. Bit će to njegova
najslavnija slika i završit će obješena u nekom muzeju umjesto nad našim
kaminom', primijeti Miss Rose.
Noću je jedva uspijevao zaspati zahvaljujući veselicama i svađama
pijanaca te pogrebima koji su se odvijali između dvanaest i tri ujutro.
Novo novcato groblje stajalo je navrh brijega, provirujući ponad grada.
Uslijed nevremena rastvorile su se jame, a grobnice otkotrljale niz padine
20
u pometnji koja je istom nedostoj-nošću izjednačila kosti svih pokojnika.
Mnogi su komentirali kako je mrtvima bilo bolje prije deset godina, kad su
se imućni ljudi pokapali u crkvama, siromašni u klancima, a stranci na žalu.
Neobična je ovo zemlja, zaključi Todd s rupčićem povezanim preko lica,
jer je vjetar donosio mučan zadah nesreće protiv koje su se vlasti borile
velikim lomačama eukaliptusa. Tek što se osjetio bolje, provirio je kako bi
gledao procesije. Inače nisu prizivale pozornost jer su se svake godine
ponavljale istovrsne tijekom sedam dana za Velikoga tjedna i drugih
vjerskih proslava, ali u ovoj su se prilici pretvorile u masovni javni čin
kojim se prekli-njalo nebo da okonča nevrijeme. Dugi nizovi vjernika
izlazili su iz crkava na čelu s družbama gospode odjevene u crno, s
nosiljkama na koje su natovarili kipove svetaca u predivno izvezenu ruhu
od zlata i dragoga kamenja. Na jednom je stupu bio Krist pribijen na križ s
krunom od trnja oko vrata. Objasnili su mu da je riječ o Cristo del Mayo,
posebno dovezenom iz Santiaga za tu priliku, jer je to bila najčudotvornija
slika na svijetu, jedina kadra da promijeni klimu. Dvjesto godina prije
strahotan je potres sravnio glavni grad i srušila se cijela crkva Svetog
Augustina, osim oltara gdje se nalazio taj Krist. Kruna je kliznula s glave
na vrat, gdje je sveudilj ostala, jer se svaki put kad bi je pokušali vratiti na
svoje mjesto, ponovno zatreslo. Procesije su okupljale bezbrojne svećenike
i redovnice, blaženike beskrvne od tolikog posta, ponizni narod koji je
molio i pjevao iz svega glasa, pokajnike u grubim haljecima i flagelante
koji su si šibali gola leđa kožnim bičevima što su završavali britkim
metalnim rozetama. Neki su padali onesviješteni i o njima su se brinule
žene čisteći im živu ranu i davale im sokove, ali tek što bi se povratili,
gurali bi ih nazad u procesiju. Prolazili su nizovi Indijanaca mučeći se
bezumnom gorljivošću te glazbeni sastavi koji su svirali religiozne himne.
Mrmor tugaljivih molitava doimao se poput bujice divlje vode, a vlažni je
zrak zaudarao na tamjan i znoj. Bilo je procesija aristokrata, raskošno
odjevenih, ali u tamno i bez nakita, te procesija svjetine, bose i u
dronjcima, koje su prelazile istim trgom ne dotičući se niti se miješajući.
Kako su napredovali, pojačavao se žamor, a prizori milosrđa postajali su
intenzivniji; vjernici su urlali zazivajući oprost za svoje grijehe, uvjereni
da je loše vrijeme Božja kazna za njihove pogreške. Pokajnici su hrlili
masovno, crkve nisu pokrivale potrebe pa su se redovi svećenika smještali
pod improvizirane štandove i kišobrane kako bi primili ispovijedi. Englezu
se prizor činio fascinantnim, ni na jednom od svojih putovanja nije
prisustvovao ničemu tako egzotičnom ni tako sjetnom. Naviknut na
protestantsku suzdržljivost, činilo mu se da se vratio usred srednjega
21
vijeka; njegovi prijatelji u Londonu nikad mu ne bi povjerovali. Čak i na
razboritoj udaljenosti moglo se zamijetiti drhtaj primitivne i ispaćene
zvijeri koji je u valovima prelazio masom ljudi. Uzverao se s mukom na
postolje nekog spomenika na trgiću pred crkvom De la Matriz, gdje mu se
pružao panoramski pogled na mnoštvo. Odjednom je osjetio da ga netko
vuče za hlače, spustio je pogled i vidio uplašenu djevojčicu s velom preko
glave i lica uprljana krvlju i suzama. Odmaknuo se grubo, no već je bilo
kasno, bila mu je uprljala hlače. Prokleo je i pokušao je otjerati pokretima
kad se već nije mogao sjetiti prikladnih riječi kojima bi to učinio na
španjolskom, ali je doživio iznenađenje kad mu je odvratila na savršenu
engleskom kako se izgubila pa bi je možda on mogao odvesti kući. Tada ju
je bolje pogledao.
'Ja sam Eliza Sommers. Sjećate me se?' promrmljala je djevojčica.
Koristeći se time što je Miss Rose bila u Santiagu i pozirala za portret, a
Jeremv Sommers se rijetko pojavljivao u kući tih dana jer su bili
poplavljeni podrumi njegova ureda, bila si je zabila u glavu da ide na
procesiju i toliko je gnjavila Mamu Fresiju da je žena naposljetku
popustila. Njezini su joj gospodari bili zabranili da spominje katoličke ili
indijanske obrede pred djevojčicom, a pogotovo da joj dopusti da ih gleda,
no i ona je umirala od želje da vidi Crista del Maya barem jednom u životu.
Braća Sommers neće nikada doznati, zaključila je. Tako su se iskrale iz
kuće, spustile se pješice niz brijeg, uspele se na kola koja su ih ostavila u
blizini trga i stopile se s redovima pokorničkih Indijanaca. Sve bi bilo
ispalo po planu da u toj gunguli i žegi Eliza nije ispustila ruku Mame
Fresije, koja to, zaražena kolektivnom histerijom, nije zamijetila. Počela je
vikati, ali se njezin glas izgubio u žamoru molitava i tužnih bubnjeva
bratovština. Počela je trčati tražeći svoju dadilju, ali su sve žene izgledale
istovjetno pod tamnim koprenama, a noge su joj se klizale na kaldrmi
pokrivenoj blatom, voskom od svijeća i krvlju. Ubrzo su se ti različiti
redovi spojili u jedno jedino mnoštvo koje se vuklo poput ranjene životinje,
dok su poludjela zvonca zvonila i odzvanjale sirene na brodovima u luci.
Nije znala koliko je dugo bila ukočena od užasa, dok se malo--pomalo
misli nisu počele razbistrivati u njezinu duhu. U međuvremenu se
procesija bila primirila, svi su bili na koljenima, a na postolju pred crkvom
biskup je osobno vodio pjevanu misu. Eliza je pomislila da se otputi do
Cerra Alegrea, ali se uplašila da će je zateći mrak prije no što stigne do
kuće, jer nikad nije bila izlazila sama i nije se znala snaći. Odlučila je da se
ne miče dok se svjetina ne rasprši, možda će je tada pronaći Mama Fresia.
Uto su njezine oči naletjele na visokog crvenokosog muškarca koji je visio
22
na spomeniku na trgu i prepoznala je bolesnika kojega s dadiljom bijaše
njegovala. Bez oklijevanja si je prokrčila put do njega.
'Što radiš ovdje? Jesi li ozlijeđena?' usklikne muškarac.
'Izgubila sam se; možete me povesti mojoj kući?'
Jacob Todd joj je očistio lice svojim rupčićem i pregledao je na brzinu,
uvjerivši se da nema neke vidljive ozljede. Zaključio je kako krv zacijelo
pripada flagelantima.
'Povest ću te u ured Mr. Sommersa.'
No ona ga je zamolila da to ne čini, jer ako njezin zaštitnik dozna da je bila
na procesiji, otpustit će Mamu Fresiju. Todd je pošao potražiti kočiju za
unajmljivanje, što nije bilo nimalo lako naći u tim trenucima, dok je
djevojčica hodala šutke i ne ispuštajući mu ruku. Englez je osjetio prvi put
u životu kako je ganut nježnošću prema toj maloj i mlakoj ruci koja je
ščepala njegovu. S vremena na vrijeme pogledao bi je kradom, dirnut tim
djetinjim licem crnih bademastih očiju. Napokon su našli mala kola što su
ih vukle dvije mule, a vozač je prihvatio da ih poveze uzbrdo za dvostruku
od uobičajene cijene. Prošli su put u tišini i sat kasnije Todd je ostavio
Elizu pred njezinom kućom. Ona se oprostila zahvalivši mu, no nije ga
pozvala da uđe. Vidio ju je kako se udaljava, sitna i krhka, pokrivena do
peta crnim plaštem. Odjednom se djevojčica okrenula, potrčala k njemu,
bacila mu ruke oko vrata i utisnula mu poljubac u obraz. Hvala, reče još
jednom. Jacob Todd se vratio u svoj hotel u istoj dvokolici. Katkad bi si
doticao obraz, iznenađen tim slatkim i tužnim osjećajem koji je curica u
njemu nadahnula.
Procesije su poslužile da povećaju kolektivno kajanje i jednako tako, kako
je mogao potvrditi sam Jacob Todd, da se zaustave kiše, opravdavajući još
jednom veličanstven ugled Crista de Maya. U manje od četrdeset i osam
sati nebo se raščistilo i provirilo je stidljivo sunce, unoseći optimističnu
notu u udese što su se posla-gali tih dana. Zbog nevremena i epidemija
proteklo je punih devet tjedana prije no što su obnovljene zabave srijedom
u kući Som-mersovih, a još nekoliko njih prije no što se Jacob Todd
usudio nagovijestiti svoje romantične osjećaje Miss Rose. Kad je to
napokon napravio, ona se pravila da ne čuje, ali je, na njegovo inzi-stiranje,
izrekla ušutkujući odgovor.
'Jedino je dobro s udajom kad obudoviš', reče.
'Uz muža, koliko god glup on bio, žena uvijek dobro izgleda', odvrati on,
ne gubeći dobro raspoloženje.
'Za mene to ne vrijedi. Muž bi bio smetnja i ne bi mi mogao dati ono što
već nemam.'
23
'Možda djecu?'
'Ali što vi mislite koliko mi je godina, Mr. Todd?'
'Ne više od šesnaest!'
'Ne rugajte se. Srećom, imam Elizu.'
'Tvrdoglav sam, Miss Rose, nikad se ne predajem.'
'Zahvaljujem vam, Mr. Todd. Nije muž ono zbog čega žena dobro izgleda,
nego brojni udvarači.'
Kako god bilo, Rose je bila razlog zbog kojega je Jacob Todd ostao u
Čileu mnogo dulje od tri mjeseca predodređena za prodaju Biblija.
Sommersovi su bili savršena društvena veza, zahvaljujući njima širom su
mu se otvorila vrata napredne kolonije stranaca spremne da mu pomogne u
njegovoj navodnoj religioznoj misiji u Ognjenoj zemlji. Nakanio je naučiti
nešto o patagonijskim Indijancima, ali nakon što je bacio lijen pogled na
knjižurine u knjižnici, shvatio je da je svejedno zna li ili ne zna, jer je
neznanje o tome bilo kolektivno. Bilo je dovoljno reći ono što ljudi žele
čuti, a u tome je računao sa svojim zlatnim jezikom. Kako bi plasirao teret
Biblija među potencijalne čileanske klijente, morao je poboljšati svoj
nesigurni španjolski. Uz dva mjeseca koje je proživio u Španjolskoj i svoj
dobar sluh uspio ga je naučiti brže i bolje od mnogih Britanaca što su stigli
u zemlju prije dvadeset godina. U početku je prikrivao svoje previše
liberalne političke ideje, ali je zamijetio da ga na svakom društvenom
okupljanju progone pitanjima i uvijek ga je okruživala skupina zadivljenih
slušatelja. Njegova abolicionistička, egalitaristička i demokratska
razglabanja potresala su dremljivost tih dobrih ljudi, davali pobude za
vječne rasprave među muškarcima i užasnute usklike među zrelim
damama, ali su neizlječivo privlačili najmlađe. Prema sveopćem mišljenju,
svrstavali su ga među šenute, a njegove buntovne ideje bile su zabavne;
naprotiv, njegova ismijavanja britanske kraljevske obitelji najteže su
pogađala članove engleske kolonije, za koje je kraljica Viktorija, poput
Boga i carstva, bila nedodirljiva. Njegova skromna, ali nezanemariva renta
dopuštala mu je da živi u stanovitoj udobnosti iako nikad nije ozbiljno
radio, što ga je smještalo u kategoriju gospode. Tek što su otkrili da nije
oženjen, nije uzmanjkalo djevojčuraka u dobi za udaju koje su ga nastojale
zgrabiti, ali pošto je upoznao Rose Sommers, nije imao oči za druge žene.
Zapitao se tisuću puta zašto je djevojka ostala sama i jedini odgovor koji je
pao na um tom agnostičkom racionalistu bio je da je predodređena za raj.
'Dokad ćete me mučiti, Miss Rose? Ne plašite se da će mi dosaditi da vas
progonim?' šalio se s njom.

24
'Neće vam dosaditi, Mr. Todd. Progoniti mačku mnogo je zabavnije no
ščepati je', odvraćala bi ona.
Elokvencija lažnoga misionara bila je novost u toj sredini i čim se doznalo
da je savjesno proučio Sveto pismo, ponudili su mu riječ. Postojao je
malen anglikanski hram na koji je loše gledala katolička vlast, ali se
protestantska zajednica okupljala i u zasebnim kućama. 'Gdje ste vidjeli
crkvu bez djevica i đavola? Svi su gringosi bezbožnici, ne vjeruju u papu,
ne znaju moliti, provode vrijeme pjevajući i uopće se ne pričešćuju',
mumljala je Mama Fresia, sablažnjena kad je došao red da se obavi
nedjeljna služba u kući Sommersovih. Todd se priredio da kratko čita o
izlasku Židova iz Egipta i smjesta se usmjeri na situaciju imigranata, koji
su se, kao biblijski Židovi, morali prilagoditi u stranoj zemlji, ali Jeremv
Sommers ga je predstavio skupu kao misionara i zamolio ga da govori o
Indijancima u Ognjenoj zemlji. Jacob Todd nije znao smjestiti regiju niti
reći zbog čega nosi to sugestivno ime, ali je uspio dirnuti slušatelje do suza
pripoviješću o tri divljaka koje je ulovio engleski kapetan kako bi ih odveo
u Englesku. U manje od tri godine ti su nesretnici, koji su živjeli goli na
ledenoj hladnoći i običavali činiti kanibalistička djela, reče, hodali
odjeveni kako dolikuje, pretvorili su se u dobre kršćane i naučili uljuđenim
običajima, čak su podnosili englesku hranu. Nije, međutim, pojasnio da su
se, čim su ih vratili u domovinu, smjesta okrenuli starim navadama kao da
ih nikad ne bijahu dotaknuli Engleska ili Isusova riječ. Na prijedlog
Jeremvja Sommersa odmah su organizirali skupljanje priloga za njegov
plan širenja vjere, uz tako dobre ishode da je sljedećeg dana Jacob Todd
mogao otvoriti račun u podružnici Londonske banke u Valparaisu. Račun
je tjedno opskrbljivan prilozima protestanata i rastao je unatoč čestim
Toddovim obrtajima kako bi poplaćao sve svoje troškove kad mu renta ne
bi dostajala da ih pokrije. Što je više novca ulazilo, to su se umnožavale
prepreke i izlike za zapostavljanje evangeličke misije. Tako su protekle
dvije godine.
Jacob Todd osjećao se s vremenom tako ugodno u Valparaisu kao da je u
njemu rođen. Čileanci i Englezi imali su nekoliko zajedničkih karakternih
crta: sve su rješavali sa sindikalistima i odvjetnicima; osjećali su apsurdnu
odanost tradiciji, domovinskim simbolima i navikama; hvalili su se da su
individualisti i neprijatelji razmetljivosti, koju su prezirali kao znak
društvenoga lak-tarenja; doimali su se ljubaznima i obuzdanima, ali su bili
kadri za velike okrutnosti. Međutim, nasuprot Englezima, Čileanci su
osjećali užas pred ekscentričnošću i ništa ih nije toliko plašilo kao
izrugivanje. Kad bih ispravno govorio kastiljanski, pomisli Jacob Todd,
25
osjećao bih se kao u svojoj kući. Bio se smjestio u pansionu jedne engleske
udovice koja je pružala utočište mačkama i pekla najslavnije torte u luci.
Spavao je s četiri mačeta na krevetu, u boljem društvu no što je ikad prije
bio i doručkovao svakodnevno zamamne torte svoje domaćice. Povezao se
s Čileancima svih staleža, od onih najskromnijih koje je upoznavao na
svojim pohodima kroz najbjednije četvrti luke, do onih najbahatijih.
Jeremv Sommers ga je predstavio u klubu Union, gdje je bio prihvaćen
kao gostujući član. Jedino su se stranci provjerene društvene važnosti
mogli pohvaliti takvom povlasticom jer je posrijedi bila enklava
zemljodržaca i konzervativnih političara gdje se vrijednost partnera mjerila
prezimenom. Vrata su mu bila otvorena zahvaljujući njegovoj spretnosti s
kartama i kockama; gubio je tako dražesno da je malo njih bilo svjesno
koliko mnogo zarađuje. Ondje se sprijateljio s Agustinom del Valleom,
vlasnikom poljoprivrednih dobara u toj zoni te stada ovaca na jugu kamo
nikad nije kročio nogom, jer je za to imao nadzornike koje je doveo iz
Škotske. To novo prijateljstvo pružilo mu je priliku da posjećuje stroge
kuće aristokratskih čileanskih obitelji, četvrtaste i mračne zgrade s velikim,
gotovo praznim prostorijama nimalo istančano namještenima, s masivnim
pokućstvom, mrtvačkim svijećnjacima i svitom krvarećih raspela, gipsanih
djevica i svecima odjevenim poput drevnih španjolskih plemića. Bile su to
kuće okrenute prema unutra, zatvorene prema ulici, s visokim željeznim
rešetkama, neudobne i sirove, ali opskrbljene prohladnim hodnicima i
unutarnjim dvorištima zasađenim jasminima, narančama i ružama.
S rađanjem proljeća Agustin del Valle pozvao je Sommersove i Jacoba
Todda na jedan od svojih posjeda. Put je ispao noćnom morom; jahač ga je
na konju mogao prijeći u četiri do pet sati, ali karavana s obitelji i
njihovim gostima krenula je u zoru, a stigla tek kad je već debelo zapala
noć. Valleovi su se prevozili u dvokoli-cama koje su vukli volovi na koje
su postavili stolove i plišane divane. Slijedio je niz mula s prtljagom i
težacima na konju oboružanima primitivnim kremenjačama za obranu od
lopova koji su običavali čekati šćućureni iza krivina na brežuljcima.
Iscrpljujućoj sporosti životinja pridružile su se rupčage na putu na kojima
su se dvokolice tresle, te česta zaustavljanja kako bi se odmorili dok su
sluškinje posluživale hranu u košarama usred oblaka muha. Todd nije znao
ništa o poljodjelstvu, ali mu je bio dovoljan jedan pogled kako bi shvatio
da na toj plodnoj zemlji sve rodi u izobilju; voće je padalo sa stabala i
gnjililo na tlu a da se nitko nije potrudio da ga pokupi. Na hacijendi je
pronašao isti stil života kakav je godinama bio promatrao u Španjolskoj:
brojna obitelj povezana zamršenim krvnim vezama i neumoljivim
26
kodeksom časti. Njihov je domaćin bio moćni i feudalni patrijarh koji je u
šaci držao sudbine svojih potomaka, a razmetao se, arogantno,
rodoslovljem koje je sezalo sve do prvih španjolskih osvajača. Moji
pradjedovi, pripovijedao je, hodali su više od tisuću kilometara zavijeni u
teške željezne oklope, prelazili planine, rijeke i pustinju najsušu na svijetu
kako bi osnovali grad Santiago. Među svojima bio je simbol autoriteta i
doličnosti, ali izvan svoga staleža poznavali su ga kao razbludnika. Imao je
pleme kopiladi i pratio ga je zao glas da je likvidirao više od jednoga svog
zakupnika za svojih legendarnih bijesnih ispada, ali ti pokojnici, kao i
toliki drugi grijesi, nikad nisu razjašnjeni. Njegova supruga imala je
četrdesetak godina, ali se doimala drhtavom i potištenom staricom, uvijek
se odijevala u crninu zbog djece postradale u djetinjstvu i gušila se pod
težinom steznika, religije i tog muža što joj ga je namijenio udes. Muška
djeca provodila su svoje dokone živote u misama, šetnjama, sijestama,
igrama i veselicama, dok su kćeri plutale kao tajanstvene nimfe kroz
prostorije i vrtove u šumorenju podsuknji, vječno pod bdijućim okom
svojih pratilja. Od malena bijahu pripremane za život vrlina, vjere i
odricanja; njihova su sudbina bili brakovi iz pogodbe i materinstvo.
Na selu su prisustvovali koridi bikova koja ni izdaleka nije izgledala poput
sjajnoga spektakla hrabrosti i smrti kao u Španjolskoj; ništa od blistavih
ruha, razmetanja, strasti i slave, tek borba bezobzirnih pijanaca koji muče
životinju kopljima i uvredama dok je ne obore u prašinu, poprativši to
kletvama i grohotom. Najopasnije u koridi bilo je izvući iz arene
pobješnjelu i ošamućenu, ali živu zvijer. Todd je bio zahvalan što su
poštedjeli bika krajnje nedostojnosti javnoga smaknuća, jer bi njegovo
dobro englesko srce radije vidjelo mrtvim torera no životinju. Poslije
podne su muškarci igrali tresillo i rocambor, dok ih je, kao kraljeviće,
opsluživala prava vojska tamnih i poniznih sluga čiji se pogledi nisu
podizali s tla niti njihovi glasovi iznad mrmora. Nisu bili robovi, no
takvima su se doimali. Radili su u zamjenu za zaštitu, krov i dio žetve; u
teoriji su bili slobodni, ali su ostajali s gospodarom, kakav god despot bio i
kako god surove bile prilike, jer nisu imali kamo otići. Ropstvo je bilo
ukinuto prije više od deset godina bez veće galame. Trgovina Afrikancima
nikad nije bila isplativa u tim krajevima gdje nisu postojale velike plantaže,
ali nitko nije spominjao kob Indijanaca lišenih svoje zemlje i osuđenih na
bijedu, niti zakupnika na poljima koji su prodavani i nasljeđivani sa
zemljištima, kao životinje. Također se nije govorilo o teretima s kineskim i
polinezijskim robovima predodređenim za guanere na otocima Chinchas.
Ako se ne bi iskrcavali, nije bilo problema: zakon je zabranjivao ropstvo
27
na kopnu, ali ništa nije govorio o moru. Dok su muškarci kartali, Miss
Rose se diskretno dosađivala u društvu gospođe Del Valle i njezinih
brojnih kćeri. Eliza je, naprotiv, galopirala otvorenim poljem s Paulinom,
jedinom kćeri Agustina del Vallea koja se izmaknula mlitavom obrascu
žena u obitelji. Bila je nekoliko godina starija od Elize, ali se tog dana
zabavljala s njom kao da su iste dobi; obje su prepustile svoje kose vjetru,
a lica suncu dok su šibale svoje jahaće konje.

Gospođice
Eliza Sommers je mršava i sitna curica, nježnih crta lica poput crteža
perom. Kad je 1845. navršila trinaest godina i počeše joj se nazirati grudi i
struk, još se doimala kao balavica, premda se već naslućivala dražest u
kretnjama, što će biti najvećom značajkom njezine ljepote. Neumoljiva
budnost Miss Rose usadila je kosturu njezina tijela uspravnost koplja:
tjerala ju je da se drži ravno pomoću metalnoga štapa pričvršćenog za leđa
tijekom beskonačnih sati vježbi glasovira i vezenja. Nije mnogo narasla i
zadržala je isti varljivi djetinji izgled koji joj je više no jednom spasio
život. U srcu je bila takva djevojčica da je u pubertetu i dalje spavala
skutrena u istom krevetiću iz djetinjstva, okružena lutkama i sišući prst.
Oponašala je gadljivo držanje Jeremvja Sommersa, jer je mislila da je znak
unutarnje čvrstine. S godinama ju je umorilo pretvaranje da se dosađuje,
ali joj je uvježbanost poslužila da ukroti svoj značaj. Sudjelovala je u
zadacima sluškinja: jednog dana praveći kruh, drugoga kruneći kukuruz,
jednog osunča-vajući madrace, a drugog iskuhavajući bijelo rublje.
Provodila je sate šćućurena iza zavjese salona proždirući jedno po jedno
klasična djela iz knjižnice Jeremvja Sommersa, romantične romane Miss
Rose, zastarjele novine i svaku lektiru što bi joj pala u ruke kako god
ogavna bila. Ishodila je da joj Jacob Todd pokloni jednu od svojih Biblija
na španjolskom i pokušavala ju je odgonetnuti s golemim strpljenjem, jer
je njezino školovanje bilo na engleskom.
Uranjala je u Stari zavjet s bolesnom zanesenošću porocima i strastima
kraljeva koji su zavodili tuđe supruge, proroka koji su kažnjavali strašnim
zrakama i očeva koji su začeli potomstvo s vlastitim kćerima. U
ropotarnici gdje se gomilala starudija našla je zemljovide, knjige o
putovanjima i brodske dnevnike svoga strica Johna, koji su joj poslužili da
točno naznači obrise svijeta. Poučavatelji koje je ugovorila Miss Rose učili
su je francuski, pisanje, povijest, zemljopis i nešto latinskog, znatno više
no što su usađivali u najboljim školama za djevojčice u glavnom gradu,
gdje bi na koncu jedino učile molitve i dobro vladanje. Nasumična štiva,
28
kao i priče kapetana Sommersa, dali su uzlet njezinoj mašti. Taj ujak
moreplovac pojavljivao bi se u kući natovaren darovima, uzburkavajući joj
maštu svojim nepojmljivim pripovijestima o crnim carevima na
prijestoljima od čista zlata, malajskim gusarima koji su skupljali ljudske
oči u kutijicama od bisernica, o princezama spaljenima na pogrebnoj
lomači svojih prastarih muževa. Za svakog njegova posjeta sve bi se
zapostavljalo, od školskih zadaća pa sve do satova glasovira. Godina je
protjecala u očekivanju ujaka i umetanju pribadača na zemljovid, u
zamišljanju zemljopisnih širina pučine kojom se kretao njegov jedrenjak.
Eliza je imala malo doticaja s drugim mališanima svoje dobi, živjela je u
zatvorenu svijetu kuće svojih dobročinitelja, u vječnu prividu da nije tu
nego u Engleskoj. Jeremv Sommers sve bi naručivao preko kataloga, od
sapuna do njezinih cipela, i odijevala je laganu odjeću zimi, a kaput ljeti,
jer se vladala po kalendaru sjeverne hemisfere. Djevojčurak je slušao i
promatrao pozorno, bio vesele i neovisne ćudi, nikad nije tražila pomoć i
posjedovala je rijedak dar da po volji postane nevidljivom, gubeći se među
namještajem, zavjesama i cvjetnim tapetama. Onog dana kad se probudila
spavaće košulje umrljane nekom crvenkastom tvari, otišla je reći Miss
Rose da krvari ondje dolje.
'Ne govori o tome nikomu, to je vrlo osobno. Sad si žena i morat ćeš se
ponašati kao takva, gotovo je s djetinjarijama. Vrijeme je da pođeš u školu
za djevojke Madame Colbert', bilo je cijelo objašnjenje njezine adoptivne
majke; izbacila ga je u jednom dahu i ne gledajući je dok je vadila iz
ormara tucet ručničića što ih je sama porubila.
'Sad si nadrapala, malena, izmijenit će ti se tijelo, pomutiti se misli i svaki
će muškarac moći s tobom činiti što bude htio', upozorila ju je poslije
Mama Fresia od koje Eliza nije mogla skriti novost.
Indijanka je poznavala biljke koje mogu zauvijek skratiti menstrualno
izlijevanje, ali se suzdržala i nije joj ih dala iz straha od svojih gospodara.
Eliza je ozbiljno shvatila to upozorenje i odlučila biti budnom kako bi
spriječila da se ostvari. Povezala si je čvrsto trup svilenom vrpcom,
uvjerena kako nema razloga da ta metoda, koja je bila služila stoljećima da
bi smanjivala stopala Kineskinja, kako je govorio njezin stric John,
podbaci u nastojanju da se spljošte njedra. Također, naumila je pisati; dugi
niz godina gledala je Miss Rose kako piše u svoje bilježnice i pretpostavila
je da to čini kako bi pobijedila prokletstvo smućenih misli. Što se tiče
posljednjeg dijela proroštva - da svaki muškarac može s njom činiti što
bude htio - tomu je pridala manje važnosti jer jednostavno nije bila kadra
zamisliti situaciju kad će se u njezinoj budućnosti pojaviti muškarci. Svi su
29
bili starci od najmanje dvadeset godina; svijet je bio lišen bića muškoga
roda njezina naraštaja. Jedini koji bi joj se svidjeli kao muževi, kapetan
John Sommers i Jacob Todd, bili su izvan dohvata jer joj je prvi bio ujak, a
drugi zaljubljen u Miss Rose, što je znao cijeli Valparaiso.
Godinama poslije, sjećajući se svojega djetinjstva i mladosti, Eliza je
mislila kako bi Miss Rose i Mr. Todd bili dobar par, ona bi smekšala
Toddovu osornost, a on bi je spasio od dosade, no sve je krenulo drugim
putem. Nakon mnogo godina, kad su već oboje osijedjeli, a od
osamljenosti bijahu stvorili još jednu navadu, našli su se u Kaliforniji pod
čudnim okolnostima; tada joj se on iznova udvarao istom silinom, a ona ga
opet odbila istom odlučnošću. No sve je to bilo mnogo kasnije.
Jacob Todd nije gubio priliku da se približi Sommersovima, nije bilo
revnijeg i redovitijeg posjetitelja zabava, pozornijeg kad bi Miss Rose
pjevala svoje silovite trilere, niti spremnijeg da se veseli njezinim
dosjetkama, čak i onima ponešto okrutnima kojima ga je običavala mučiti.
Bila je osoba puna proturječnosti, ali nije li i on to bio? Nije li bio ateist
koji prodaje Biblije i obmanjuje sve pričom o tobožnjoj evangeličkoj misiji?
Pitao se zašto se jedna tako privlačna žena nije bila udala; sama žena tih
godina nije imala budućnosti niti mjesta u društvu. U stranoj koloniji
mrmljalo se o nekoj bruci u Engleskoj prije mnogo godina, to bi objasnilo
njezino pojavljivanje u Čileu, gdje se pretvorila u domaćicu svoga brata,
ali on nikad nije htio ispitivati o potankostima, voleći više misterij nego da
dozna ono što možda ne bi mogao podnijeti. Prošlost baš i nije bila važna,
ponavljao si je. Bila je dovoljna jedna jedina pogreška u promišljanju ili
proračunu da umrlja ženin ugled i spriječi je da sklopi dobar brak. Bio bi
dao svoje buduće godine samo da mu uzvrati, ali ona nije davala znakove
da popušta opsadi, premda ga jednako tako nije pokušavala ni obeshrabriti;
zabavljala ju je igra popuštanja uzda da bi ih potom iznenada zategnula.
'Mr. Todd je zloguka ptica s čudnim zamislima, konjskim zubima i
znojnim rukama. Nikad se ne bih udala za njega, makar bio i posljednji
samac na planetu', priznala je Elizi Miss Rose, smijući se.
Djevojčici se primjedba nije svidjela. Bila je zahvalna Jacobu Toddu ne
samo na tomu što ju je spasio na procesiji s Cristo de Mayo nego i stoga
što je prešutio nezgodu kao da se nikad nije bila ni dogodila. Dopadao joj
se taj neobični saveznik: mirisao je na velikoga psa poput njezina strica
Johna. Dobar dojam koji je u njoj izazivao pretvorio se u odanu nježnost
kad je, skrivena iza teške baršunaste zelene zavjese salona, čula da govori
s Jeremvjem Sommersom.

30
'Moram, Jacobe, donijeti odluku u vezi s Elizom. Nema ni najmanjeg
pojma o svom mjestu u društvu. Ljudi počinju propitkivati, a Eliza zacijelo
zamišlja budućnost koja joj ne priliči. Ništa nije tako opasno kao zloduh
mašte šćućuren u ženskoj duši.'
'Ne pretjerujte, prijatelju. Eliza je još uvijek curica, ali je inteligentna i
svakako će pronaći svoje mjesto.'
'Inteligencija je smetnja za ženu. Rose ju želi poslati u školu za gospođice
kod Madame Colbert, ali nisam pristalica tolike izobrazbe djevojaka,
postaju neukrotive. Treba znati svoje mjesto, to je moje geslo.'
'Svijet se mijenja, Jeremv. U Sjedinjenim Državama slobodni su ljudi
jednaki pred zakonom. Staleži su dokinuti.'
'Govorimo o ženama, ne o muškarcima. Osim toga, Sjedinjene su Države
zemlja trgovaca i pionira, bez tradicije i smisla za povijest. Jednakost ne
postoji nigdje, čak ni među životinjama, a po-najmanje u Čileu.'
'Mi smo stranci, Jeremv, jedva natucamo kastiljanski. Što nas briga za
čileanske društvene staleže? Ovo nikad neće biti naša zemlja...'
'Moramo pružiti dobar primjer. Ako mi Britanci nismo sposobni održavati
vlastitu kuću u redu, što se može očekivati od ostalih?'
'Eliza je odgojena u ovoj obitelji. Ne vjerujem da će Miss Rose prihvatiti
da je liši položaja samo stoga što odrasta.'
Tako je i bilo. Rose je prkosila svome bratu cjelovitim repertoarom svojih
boljetica. Prvo su bili grčevi, potom uznemirujuća glavobolja od koje je
preko noći oslijepila. Tijekom nekoliko dana kuća se zaogrnula u muk:
navučene su zavjese, hodalo se na prstima i govorilo šaptom. Nije se više
kuhalo jer je miris jela pojačavao simptome, Jeremv Sommers je jeo u
klubu i vraćao se kući smetena i sramežljiva držanja kao onaj tko posjećuje
bolnicu. Neobična sljepoća i mnogostruke Roseine tegobe te uporna šutnja
zaposlenika kuće, podrovali su brzo njegovu čvrstinu. Kao vrhunac svega,
Mama Fresia, tajanstveno upućena u privatne rasprave brata i sestre,
pretvorila se u strašnu saveznicu svoje gospodarice. Jeremv Sommers se
držao uljudnim i pragmatičnim muškarcem, neranjiv na zastrašivanja
praznovjerne vještice kao što je Mama Fresia, ali kad je Indijanka upalila
crne svijeće i posvuda zaprašila dimom žalfije pod izlikom da istjeruje
komarce, zatvorio se u knjižnicu napola ustrašen, a napola bijesan. Noću bi
je čuo kako vuče bose noge s one strane vrata i pjevuši u pola glasa bajanja
i proklinjanja. U srijedu je pronašao mrtvu guštericu u svojoj boci brendija
i odlučio da će jednom zasvagda nešto poduzeti. Prvi je put pokucao na
vrata sestrine sobe i bio pripušten u to svetište ženskih tajni o kojemu
radije ne bi ništa znao, kao što ništa nije znao o sobici za šivanje, kuhinji,
31
praonici, mračnim sobičcima u potkrovlju gdje su spavale sluškinje i
kućerku Mame Fresije u dnu dvorišta; njegov su svijet bili saloni,
knjižnica s policama od ulaštenog mahagonija te njegova zbirka rezbarija s
lovačkim prizorima, dvorana s biljarom na raskošno izrezbarenu stolu,
njegova soba namještena spartanskom jednostavnošću i mala prostorija s
talijanskim pločicama kao njegov osobni toalet gdje je, jednoga dana,
namjeravao postaviti moderni nužnik kao u katalozima iz New Yorka, jer
je bio pročitao da je sustav noćnih posudica i skupljanja ljudskih
izlučevina u vjedrima, kako bi se iskorištavale za gnojivo, bio izvor
epidemija. Morao je pričekati da mu se oči sviknu na polumrak dok je
smeten udisao mješavinu mirisa lijekova i postojanog parfema od vanilije.
Rose se jedva nazirala, ispijena i u mukama, ležeći na leđima na krevetu
bez uzglavlja, ruku prekriženih na grudima kao da uvježbava vlastitu smrt.
Uz nju je Eliza cijedila krpu natopljenu napitkom od zelenoga čaja kako bi
joj je stavila na oči.
'Ostavi nas same, malena', reče Jeremv Sommers, sjedajući na stolicu uz
postelju.
Eliza se lagano nakloni i iziđe, ali je u malome prstu imala slabosti kuće pa
je, uha priljubljena uz tanki pregradni zid, mogla čuti razgovor koji je
poslije ponovila Mami Fresiji i pribilježila u svoj dnevnik.
'Dakle dobro, Rose. Ne možemo nastaviti ovako ratovati. Dogovorimo se.
Što želiš?' zapita Jeremv, unaprijed pobijeđen.
'Ništa, Jeremv...', uzdahnula je jedva čujnim glasom.
'Nikad neće primiti Elizu u školu Madame Colbert. Onamo idu samo
djevojčice iz višega staleža i sređenih domova. Svi znaju da je Eliza
posvojena.'
'Ja ću se pobrinuti da je prime!' usklikne ona sa strašću neočekivanom za
umiruću ženu.
'Slušaj me, Rose, Elizi ne treba još naobrazbe. Mora izučiti neko zvanje
kojim će zarađivati za život. Što će biti s njom kad tebe i mene ne bude da
je štitimo?'
'Ako bude imala naobrazbu, dobro će se udati', reče Rose bacajući povoj
od zelenoga čaja na pod i uspravljajući se u krevetu.
'Eliza nije baš neka krasota, Rose.'
'Nisi je dobro pogledao, Jeremv. Sve je savršenija svakoga dana, bit će
naočita, uvjeravam te. Imat će i napretek udvarača!' 'Siroče i bez miraza?'
'Imat će miraz', odvrati Miss Rose izašavši iz kreveta posrćući poput
slijepca, raščupana i bosa.
'Kako to? Nikad nismo govorili o tome...'
32
'Jer nije bio pravi trenutak, Jeremv. Djevojka za udaju zahtijeva nakit,
miraz s dovoljno odjeće za nekoliko godina i sve što je nužno za kuću,
osim dobre svote novca koja će poslužiti paru da počne neki posao.'
'A mogu znati što pridonosi zaručnik?'
'Kuću, a uz to će morati uzdržavati ženu do kraja njezina života. Bilo kako
bilo, još nedostaje nekoliko godina dok Eliza ne bude u dobi za udaju, a
dotad će imati miraz. John i ja ćemo se pobrinuti za to, nećemo od tebe
tražiti nijedan novčić, ali sad ne vrijedi gubiti vrijeme govoreći o tome.
Moraš smatrati Elizu svojom kćeri.'
'Ona to nije, Rose.'
'Tada postupaj s njom kao da je moja kći. Slažeš li se barem s time?'
'Da, slažem se', popusti Jeremv Sommers.
Čajni napici pokazali su se čudesnima. Bolesnica se potpuno oporavila i u
četrdeset i osam sati bijaše povratila vid i sva je zračila. Posvetila se brizi o
svome bratu s očaravajućom skrbi; nikad nije bila slađa i vedrija s njim.
Kuća se vratila u uobičajeni ritam i iz kuhinje su put blagovaonice izlazila
slasna kreolska jela Mame Fresije, aromatični kruhovi koje je mijesila
Eliza i fini kolači koji su toliko bili pridonijeli glasu Sommersovih kao
dobrih domaćina. Od tog trenutka Miss Rose je drastično promijenila svoje
neujednačeno ophođenje prema Elizi i nastojala ju je, s materinskom
posvećenošću kakvu nikad prije nije iskazivala, prirediti za školu, dok je u
isto vrijeme započela neodoljivu opsadu Madame Colbert. Bila je odlučila
da će Eliza imati školovanje, miraz i biti na glasu kao ljepotica čak i ako to
nije, jer je smatrala da je ljepota pitanje stila. Svaka žena koja se vlada sa
suverenim samopouzdanjem krasotice na kraju će svakoga uvjeriti da to
jest, držala je. Prvi korak Elizine emancipacije bio bi dobar brak, ima li se
na umu da nema starijega brata koji bi joj služio kao oslonac, kao što je to
činio njezin. Ona sama nije vidjela prednosti u udaji, supruga je muževo
vlasništvo s manje prava od sluge ili djeteta; s druge strane, žena sama i
bez imetka prepuštena je na milost i nemilost najgorim zlostavljanjima.
Udana, ako se ravna domišljato, barem može upravljati mužem, a s nešto
sreće može čak i rano obudovjeti...
'Ja bih rado dala polovicu svoga života da mogu imati jednaku slobodu kao
što je ima muškarac, Eliza. Ali mi smo žene i gotove smo. Jedino što
možemo učiniti jest da pokušamo izvući korist iz ono malo što imamo.'
Nije joj rekla da je jedini put kad je ona sama pokušala letjeti tresnula na
nos u stvarnost, jer nije željela usaditi razorne ideje u duh malecke.
Predodredila si je da će joj pružiti sudbinu bolju no što je njezina, izvježbat
će ju u vještinama prikrivanja, manipulacija i smicalica jer su bili korisniji
33
od iskrenosti, u to je bila uvjerena. Zatvarala bi se s njom po tri sata ujutro
i još tri poslije podne da uče školske tekstove uvezene iz Engleske;
pojačala je poduku iz francuskog uzevši profesora, jer nijedna dobro
obrazovana djevojka nije mogla ne znati taj jezik. Ostatak vremena osobno
je nadzirala svaki Elizin ubod iglom za njezin miraz mladenke, plahte,
ručnike, stolno i vrsno izvezeno donje rublje što je potom čuvala u
škrinjama umotano u platna i namirisano lavandom. Svaka bi tri mjeseca
izvlačila sadržaj iz škrinja i izlagala ga suncu, sprečavajući tako da ga
unište vlaga i moljci u godinama koje prethode braku. Kupila je kovčežić
za nakit za njezin miraz, a svom bratu Johnu dala zadaću da ga ispuni
darovima sa svojih putovanja. Prikupljeni su safiri iz Indije, smaragdi i
ametisti iz Brazila, ogrlice i narukvice od venecijanskoga zlata, pa čak i
mali dijamantni broš. Jeremv Sommers nije bio upućen u pojedinosti i
ništa nije znao o načinu na koji su njegov brat i sestra financirali takve
ekstravagancije.
Satovi glasovira - sad s profesorom pristiglim iz Belgije koji se koristio
ravnalom udarajući trome prste svojih učenika - pretvorili su se za Elizu u
svakodnevno mučenje. Odlazila je i u akademiju za salonske plesove, a na
prijedlog učitelja plesa Miss Rose ju je tjerala da satima hoda balansirajući
s knjigom na glavi, kako bi ju prisilila da se drži uspravno. Ona je
izvršavala svoje zadaće, odrađivala svoje klavirske vježbe i hodala ravna
kao svijeća premda nije nosila knjigu na glavi, ali bi noću iskliznula bosa u
dvorište sluškinja i često bi je svitanje zateklo kako spava na slamarici za-
grlivši Mamu Fresiju.
Dvije godine nakon poplava sreća se promijenila i zemlja je uživala u
dobru vremenu, političkom miru i gospodarskom blagostanju. Čileanci su
bili kao na iglama; bili su naviknuti na prirodne nesreće i takva bonaca
mogla je biti priprema kakve veće kataklizme. Osim toga otkrivena su
bogata nalazišta zlata i srebra na sjeveru. Za vrijeme osvajanja, kad su
Španjolci obilazili Ameriku tražeći te metale odnoseći sve što bi usput
našli, Čile se smatrao dnom svijeta, jer je u usporedbi s bogatstvima
ostatka kontinenta malo toga imao ponuditi. Prisilno pješačenje njegovim
beskrajnim planinama i Mjesečevom pustinjom na sjeveru iscrpila bi
lakomost u srcima tih osvajača, a ako bi nešto i preostalo, divlji bi se
Indijanci pobrinuli da se zbog toga pokaju. Kapetani, izmoždeni i
osiromašeni, proklinjali su tu zemlju u kojoj im nije preostalo drugo nego
da zabiju svoje zastave i prepuste se umiranju, jer je gore bilo vratiti se bez
slave. Tri stotine godina poslije ti su rudnici, skriveni od očiju ambicioznih
španjolskih vojnika i nekim čudom odjednom iznikli, bili neočekivana
34
nagrada za njihove potomke. Stvorena su nova bogatstva kojima su
pridodana bogatstva industrije i trgovine. Negdašnja zemljoposjednička
aristokracija, koja je uvijek držala kormilo, osjetila se ugroženom u svojim
povlasticama i prezir prema novim bogatašima postao je razlikovnim
obilježjem.
Jedan od takvih skorojevića zaljubio se u Paulinu, stariju kćer Agustina del
Vallea. Bio je to Feliciano Rodriguez de Santa Cruz koji je uspio u samo
nekoliko godina zahvaljujući rudniku zlata koji je eksploatirao popola sa
svojim bratom. O njihovu se porijeklu malo znalo, osim što se sumnjalo da
su im preci bili preo-braćeni Židovi, a njihovo zvučno kršćansko prezime
bilo preuzeto kako bi spasili svoju kožu za vrijeme Inkvizicije, dodatan
razlog da ga oholi Del Valleovi glatko odbiju. Jacobu Toddu Paulina je
upala u oči između pet Agustinovih kćeri jer ga je njezina odvažna i vesela
narav podsjećala na Miss Rose. Djevojka se smijala na iskren način što je
bilo u suprotnosti s osmijesima njezinih sestara, zastrtim lepezama i
velovima. Uputivši se u očevu namjeru da je osudi na samostanski život
kako bi onemogućio njezinu ljubavnu vezu, Jacob Todd je odlučio,
nasuprot svakoj razboritosti, da joj pomogne. Prije no što su je odveli
uredio je da razmijeni s njom nekoliko rečenica nasamo u trenutku
nepažnje njezine pratilje. Svjesna da nemaju vremena za objašnjavanja,
Paulina je izvukla iz dekoltea pismo toliko puta presavijeno da je
nalikovalo pužu volku, i zamolila ga da ga preda njezinu ljubljenom.
Sljedećeg je dana djevojka pod strogom paskom svoga oca pošla na
višednevno putovanje nemogućim putovima prema Concepcionu, gradu na
jugu u blizini indijanskih rezervata, gdje će redovnice ispuniti svoju
dužnost da ju prizovu pameti prisilnim molitvama i postom. Kako bi joj
izbio iz glave sumanutu pomisao da se pobuni ili pobjegne, otac je naredio
da joj obriju glavu. Majka je skupila pletenice, umotala ih u izvezenu
batistanu krpu i odnijela ih kao dar blaženicama crkve De la Matriz,
namijenivši ih za svetačke vlasulje. U međuvremenu Todd ne samo da je
uspio predati poslanicu nego je doznao od djevojčine braće točan položaj
samostana i proslijedio taj podatak brižnom Felicianu Rodriguezu de Santa
Cruzu. Zahvalan, udvarač je skinuo džepnu uru s lancem od čista zlata i
uporno zahtijevao da je pokloni blagoslovljenom izaslaniku njegove
ljubavi, ali je ovaj to, uvrijeđen, odbio.
'Ne mogu vam nikako platiti to što ste učinili', promrmljao je uzbuđeni
Feliciano.
'Nema razloga za to.'

35
Jacob Todd nije čuo za zlosretni par dulje vrijeme, no dva mjeseca poslije
sočna vijest o gospođičinu bijegu bila je predmetom ogovaranja na svakom
društvenom okupljanju, a ponosni Agustin del Valle nije mogao spriječiti
da joj ne pridodaju još i slikovite pojedinosti zbog kojih su mu se
izrugivali. Paulinina verzija koju je ispričala Jacobu Toddu mjesecima
kasnije bila je sljedeća: jednoga lipanjskog popodneva, od onih zimskih
popod-neva s kišom što sipi i ranim mrakom, uspjela je izigrati stražu i
pobjegla je iz samostana u ruhu novakinje, odnoseći srebrne svijećnjake s
glavnoga oltara. Zahvaljujući obavijesti Jacoba Todda, Feliciano
Rodriguez de Santa Cruz premjestio se na jug i od početka potajno
održavao vezu s njom, čekajući priliku da se ponovno sretnu. Te ju je
večeri iščekivao nedaleko od samostana, a kad ju je vidio, trebalo mu je
nekoliko sekunda da ju raspozna u toj napola ćelavoj novakinji koja se
srušila u njegove ruke ne ispuštajući svijećnjake.
'Ne gledaj me tako, čovječe, kosa raste', rekla je ljubeći ga ravno u usta.
Feliciano ju je odveo u natkrivenoj kočiji natrag u Valparaiso i smjestio
privremeno u kuću svoje udovice majke, najpoštovanije skrovište koje je
mogao smisliti, s nakanom da zaštiti njezinu čast dokle god bude moguće,
premda nije bilo načina kojim bi izbjegli da ih ukalja sablazan. Prvi
Agustinov poriv bio je da se u dvoboju suprotstavi zavodniku svoje kćeri,
no kad je to htio napraviti, shvatio je da je ovaj na poslovnom putu u
Santiagu. Tada si je dao zadaću da pronađe Paulinu, potpomognut svojim
naoružanim sinovima i nećacima, odlučnima da osvete obiteljsku čast, dok
su majka i sestre u zboru molile krunicu za drsku kćer. Ujak biskup koji je
bio preporučio da pošalju Paulinu redovnicama pokušao je uliti nešto
zdrava razuma u duhove, ali ti prototipovi muškarčina nisu bili raspoloženi
za propovijedi dobra kršćanina. Felicianovo putovanje bilo je dijelom
strategije koju je isplanirao sa svojim bratom i Jacobom Toddom. Bez
galame je otputovao u glavni grad, dok su se druga dvojica prihvatila posla
kako bi se sve to zakotrljalo u Valparaisu, objavljujući u liberalnim
novinama nestanak gospođice Pauline del Valle, vijest na koju je obitelj
bila veoma dobro pazila da se ne razglasi. To je spasilo život zaljubljenima.
Napokon je Agustin del Valle prihvatio da nije vrijeme da prkosi zakonu i
da će bolje biti da opere čast javnom svadbom doli dvostrukim ubojstvom.
Utvrdili su temelje za prisilni mir i tjedan dana poslije, kad je sve bilo
spremno, Feliciano se vratio. Bjegunci su se pojavili u rezidenciji Del
Valleovih u pratnji zaručnikova brata, odvjetnika i biskupa. Jacob Todd se
držao neupadljivo odsutnim. Paulina se pojavila odjevena u vrlo
jednostavnu haljinu, ali kad je skinula ogrtač, moglo se vidjeti da prkosno
36
nosi kraljevsku dijademu. Zakoraknula je podruku sa svojom budućom
svekrvom, koja je bila spremna jamčiti za njezinu vrlinu, ali joj nisu dali
priliku da to učini. Posljednje što je obitelj željela bila je još jedna vijest u
novinama, Agustin del Valle nije imao druge nego primiti pobunjenu kćer
i njezina neželjenog udvarača. Učinio je to okružen sinovima i nećacima u
blagovaonici pretvorenoj za tu priliku u sud, dok su žene iz obitelji,
zatvorene na drugome kraju kuće, bile u pojedinosti uputile služavke, koje
su vrebale na vratima i trčale prenoseći svaku riječ. Izvijestile su da se
djevojka pojavila sa svim tim dijamantima što su blistali među novoiz-
raslim vlasima na njezinoj glavi tifusarke i suočila se s ocem bez tračka
poniznosti ili straha, obznanjujući da još ima svijećnjake, zapravo ih je
uzela tek da naljuti redovnice. Agustin del Valle je podigao konjski bič, ali
je zaručnik istupio kako bi dočekao kaznu; tada se biskup, vrlo umoran, ali
s netaknutom težinom svoga autoriteta, upleo s neoborivim argumentom
kako se ne može održati javno vjenčanje koje će ušutkati naklapanja ako
zaručnici budu poplavjelih lica od masnica.
'Zamoli da nam posluže šalicu čokolade, Agustine, pa sjednimo da
popričamo kao pristojni ljudi', predložio je crkveni dostojanstvenik.
Tako su i učinili. Naredili su kćeri i udovici Rodriguez de Santa Cruz da
čekaju vani, jer je to bio muški posao i pošto su ispili nekoliko vrčeva
pjenaste čokolade, postigli su dogovor. Sastavili su dokument u kojem su
ekonomski termini ostali jasni, a čast obje strane spašena, te ga potpisali
pred bilježnikom, i nastavili planirati pojedinosti samoga vjenčanja.
Mjesec dana poslije Jacob Todd je bio na nezaboravnom balu na kojemu je
istaknuta rastrošna gostoljubivost obitelji Del Valle; bilo je plesa, pjesme i
gozbe sve do idućega dana, a uzvanici su na odlasku komentirali
mladenkinu ljepotu, mladenčevo blaženstvo i sreću njegova tasta i punice
koji su udali svoju kćer za solidan, premda nedavno stečeni imetak.
Supružnici su smjesta otputovali na sjever zemlje.

Loš glas
Jacob Todd je požalio zbog Felicianova i Paulinina odlaska, bio je sklopio
dobro prijateljstvo s rudarskim milijunašem i njegovom blistavom
suprugom. Osjećao se tako lagodno među mladim poslodavcima kao što se
neugodno počeo osjećati među članovima kluba Union. Poput njega, novi
su industrijalci bili prožeti europskim idejama, bili su moderni i liberalni,
za razliku od stare oligarhije u državi koja je zaostala na polovini stoljeća.
Ostalo mu je još sto šezdeset Biblija zametnutih pod krevetom, kojih se
više nije sjećao jer je oklada već neko vrijeme bila izgubljena. Bijaše
37
dovoljno ovladao španjolskim da se mogao snalaziti bez pomoći, a unatoč
tomu što mu nije uzvraćeno, i dalje je bio zaljubljen u Rose Sommers, dva
dobra razloga da ostane u Čileu. Neprestano djevojčino odbijanje bilo se
pretvorilo u slatku naviku i više ga nije uspijevalo poniziti. Naučio je
primati to s ironijom i uzvraćati joj bez zlobe, poput neke igre loptom čija
su tajanstvena pravila poznavali samo oni. Povezao se s nekim
intelektualcima i provodio cijele noći raspravljajući o francuskim i
njemačkim filozofima te o znanstvenim otkrićima koja su otvarala nove
obzore ljudske spoznaje. Imao je na raspolaganju duge sate za razmišljanje,
čitanje i raspravljanje. Bijaše pretakao svoje ideje zapisujući ih u debelu
bilježnicu zgužvanu od upotrebe i trošio dobar dio novca od svog
godišnjeg prihoda na knjige naručene u Londonu te one koje je kupovao u
knjižari Santos Tornero, u četvrti El Almendral, gdje su živjeli Francuzi i
gdje se smjestio najbolji bordel u Valparaisu. Knjižara je bila sastajalište
intelektualaca i budućih pisaca. Todd je običavao provoditi po cijele dane
čitajući; poslije bi davao knjige svojim drugovima, koji su ih u oskudici
prevodili i objavljivali na skromnim pamfletima što su kružili od ruke do
ruke.
U skupini intelektualaca najmlađi je bio neki Joaquin Andieta od jedva
osamnaest godina, ali je nadoknađivao nedostatak iskustva prirodnom
vokacijom vode. Njegova strastvena ličnost još je bila zamjetnija u opreci
s njegovom mladošću i siromaštvom. Nije bio čovjek od mnogo riječi, taj
Joaquin, nego od akcije, jedan od rijetkih s dovoljno jasnih misli i
hrabrosti da ideje iz knjiga pretvori u revolucionarni impuls, ostali su
radije o njima vječno raspravljali uz bocu u sobičku iza knjižare. Todd je
od početka uočio Andietu, u tom je mladiću bilo nešto uznemirujuće i
patetično što ga je privlačilo. Bio je zamijetio njegovu kukavnu torbu i
istrošenu tkaninu njegova odijela, prozirnu i krhku poput lukove kore.
Kako bi prikrio rupe na donovima čizama, nikad ne bi sjedao podignuvši
nogu; isto tako nije skidao jaknu jer je, pretpostavljao je Todd, njegova
košulja bila sva puna zakrpa i za-šivena. Nije imao pristojan kaput, ali je
zimi bio prvi koji će izići zorom da podijeli pamflete i prilijepi
transparente pozivajući radnike na pobunu protiv zloporabe njihovih gazda
ili mornare protiv kapetana i brodskih tvrtki, što je često bio beskoristan
posao jer su oni kojima se obraćao bili uglavnom nepismeni. Njegovo
pozivanje na pravdu ostajalo bi na milost i nemilost vjetru i ljudskoj
ravnodušnosti.
Diskretno se raspitujući Jacob Todd je otkrio da mu je prijatelj zaposlen u
Britanskoj kompaniji za uvoz i izvoz. Za bijednu plaću i u iscrpljujućem
38
radnom vremenu popisivao je robu koja je prolazila kroz lučki ured. Od
njega su se također zahtijevali uškrob-ljen ovratnik i ulaštene cipele. Život
mu je protjecao u loše osvijetljenoj dvorani bez ventilacije, gdje su pisaći
stolovi bili poredani jedan iza drugoga do u beskonačnost i gomilali se
snopovi papira i zaprašene knjižurine koje godinama nitko nije
pregledavao. Todd je zapitao Jeremvja Sommersa o njemu, no ovaj ga nije
mogao nikamo smjestiti; zacijelo ga je viđao svakodnevno, reče, ali nije
imao osoban odnos sa svojim podređenima i jedva bi mogao raspoznati
njihova imena. Iz drugih je kanala doznao da Andieta živi s majkom, ali o
ocu nije mogao ništa otkriti; pretpostavio je da će biti neki mornar u
prolazu, a majka jedna od onih nesretnih žena koje ne pristaju ni u kakvu
društvenu kategoriju, možda izvanbračno dijete ili je se obitelj odrekla.
Joaquin Andieta imao je andaluške crte lica i muževan šarm mladoga
toreadora; sve je na njemu nagoviještalo čvrstinu, gipkost, obuzdanost;
njegovi su pokreti bili precizni, njegov pogled gorljiv, a njegov ponos
dirljiv. Utopijskim Toddovim idealima suprotstavljao je stameni osjećaj za
stvarnost. Todd je propovijedao stvaranje zajedničkoga društva, bez
svećenika i policajaca, kojim bi demokratski vladao jedan jedini i
neopozivi moralni zakon.
'Vi živite na Mjesecu, Mr. Todd. Mnogo toga valja napraviti, ne vrijedi
gubiti vrijeme raspravljajući o maštarijama', prekidao bi ga Joaquin
Andieta.
'Ali ako ne počnemo zamišljati savršeno društvo, kako ćemo ga stvoriti?'
odvraćao bi ovaj drugi mašući svojom bilježnicom, svaki put sve
obimnijom, u koju bijaše dodavao planove idealnih gradova gdje bi svaki
stanovnik uzgajao svoju hranu, a djeca rasla zdrava i sretna, zbrinuta u
zajednici jer budući da ne bi postojalo privatno vlasništvo, čovjek ne bi
mogao zahtijevati posjedništvo nad djecom.
'Moramo popraviti strahotu u kojoj živimo, ovdje i sada. Prvo valja
uključiti radnike, siromašne i Indijance, dati zemlju seljacima i dokinuti
moć župnika. Potrebno je promijeniti ustav, Mr. Todd. Ovdje glasaju
jedino vlasnici, odnosno, vladaju bogati. Siromašni se ne broje.'
U početku je smišljao zakučaste putove kojima bi pomogao svom prijatelju,
ali ubrzo je morao odustati jer su ga njegovi pokušaji vrijeđali. Zadužio bi
ga za neke poslove kako bi imao izliku da mu dade novac, ali Andieta bi ih
savjesno izvršio, a potom odbijao bilo kakav oblik plaćanja. Ako bi mu
Todd nudio duhan, čašu brendija ili svoj kišobran za neke olujne noći,
Andieta bi uzvraćao s ledenom arogancijom, ostavljajući ovoga drugog
zbunjenim, a katkad i uvrijeđenim. Mladić nikad nije spominjao svoj
39
privatni život ili svoju prošlost, činilo se kao da se nakratko pretvara u biće
od krvi i mesa kako bi na nekoliko sati sudjelovao u revolucionarnim
razgovorima ili gorljivim štivima u knjižnici prije no što bi iščeznuo na
koncu tih večeri. Nije imao gotovine da s ostalima ide u gostionicu, a nije
prihvaćao poziv koji ne može uzvratiti.
Jedne noći Todd nije mogao više izdržati neizvjesnost i slijedio ga je kroz
labirint lučkih ulica, gdje se mogao skrivati po sjenama veža i okukama tih
apsurdnih uličica, koje su, kazivali su ljudi, namjerno bile zamršene kako
bi spriječile da se u njih uvuče vrag. Vidio je Joaquina Andietu kako je
podvrnuo hlače, skinuo cipele, umotao ih u novinsku stranicu i pažljivo
spremio u svoju istrošenu torbu, iz koje je izvukao seljačke sandale da ih
obuje. U taj kasni sat kružila je tek nekolicina izgubljenih duša i mačke
lutalice koje su čeprkale po smeću. Osjećajući se poput lopova, Todd je
napredovao u mraku gotovo za petama svom prijatelju; mogao je čuti
njegovo nemirno disanje i trenje njegovih ruku koje je trljao bez prestanka
boreći se protiv iglica ledenog vjetra. Njegovi su ga koraci odveli do
općinske zgrade do koje se stizalo jednom od onih uskih uličica tipičnih za
grad. Vonj mokraće i izmeta zapljusnuo mu je lice; tim su četvrtima
gradski čistači, sa svojim dugim kukama za pročišćavanje prokopa,
prolazili rijetko. Razumio je Andietin oprez kad je izuo svoje jedine cipele:
nije znao po čemu je gazio, noge su mu uranjale u smradnu tekućinu. U
noći bez Mjeseca slabašno je svjetlo curkalo kroz rasklimana prozorska
krila, mnoga od njih bez stakala, obzidana kartonom ili pločama. Kroz
utore se moglo naviriti u unutrašnjost s bijednim sobama osvijetljenim
svijećama. Blaga maglica davala je prizoru nestvaran izgled. Vidio je kako
Joaquin Andieta pali šibicu, tijelom je zaklanjajući od povjetarca, vadi
ključ i otvara vrata pri drhtavu svjetlu plamena. 'Ti si, sine?' Čuo je jasno
ženski glas, bistriji i mlađi no što je očekivao. Vrata su se smjesta zatvorila.
Todd je zadugo stajao u mraku promatrajući kućerak, s neizmjernom
željom da pokuca na vrata, željom koja nije bila tek znatiželja, nego pora-
žavajuća naklonost prema svom prijatelju. K vragu, ja sam idiot,
procijedio je napokon. Okrenuo se i pošao u klub Union popiti čašicu pića
i pročitati novine, no prije no što je stigao onamo, predomislio se,
nesposoban da se suoči s oprekom između siromaštva koje je upravo
ostavio iza sebe i tih salona s kožnim namještajem i kristalnim lusterima.
Vratio se u svoju sobu zapaljen vatrom suosjećanja, nemalo nalik onoj
groznici koja ga je gotovo otpravila na onaj svijet tijekom njegova prvog
tjedna u Čileu.

40
Takve su prilike bile krajem 1845, kad je trgovačka pomorska flota Velike
Britanije iskrcala u Valparaiso kapelana koji će udovoljiti duhovnim
potrebama protestanata. Čovjek je stigao spreman za natjecanje s
katolicima, gradnju postojana anglikanskog hrama i ulijevanje novoga
poleta svojoj pastvi. Njegov prvi službeni potez bilo je ispitivanje računa
za misionarski projekt u Ognjenoj zemlji, čije se rezultati nisu nigdje
mogli nazreti. Jacob Todd se dao pozvati na selo kod Agustina del Vallea
misleći kako će na taj način pružiti novom pastoru vremena da se ispuše,
no kad se vratio dva tjedna poslije, uvjerio se da kapelan to nije zaboravio.
Neko je vrijeme Todd pronalazio nove izlike da ga izbjegne, ali se
naposljetku morao suočiti s inspektorom, a potom s komisijom
Anglikanske crkve. Zapleo se u objašnjenja koja su postajala sve
fantastičnija i fantastičnija što su više brojke jasno kao dan dokazivale
pronevjeru. Vratio je novac koji mu je ostao na računu, ali je njegov ugled
pretrpio nepopravljivu pljusku. Za njega su završile zabave srijedom u
kući Sommersovih i nitko u stranoj koloniji nije ga više pozivao;
izbjegavali su ga na ulici, a oni koji su s njim poslovali držali su te poslove
zaključenima. Vijest o prevari doprla je do njegovih čileanskih prijatelja,
koji su mu, diskretno, ali odlučno, nagovijestili da se više ne pojavljuje u
klubu Union ako želi izbjeći sramotu da ga izbace. Nije više bio
dobrodošao na igrama kriketa ni u baru hotela Ingles, uskoro je bio
izoliran, a čak su mu i njegovi liberalni prijatelji okrenuli leda. Obitelj del
Valle u potpunosti mu je uskratila pozdrav, osim Pauline, s kojom je
održavao sporadičnu vezu pismima.
Paulina je na sjeveru donijela na svijet svoga prvoga sina i u njezinim je
pismima bilo bjelodano njezino zadovoljstvo životom udane žene.
Feliciano Rodriguez de Santa Cruz, sve bogatiji, sudeći prema onomu što
su govorili ljudi, pokazao se nimalo uobičajenim mužem. Bio je uvjeren da
se odvažnost koju je Paulina pokazala pobjegavši iz samostana i slomivši
autoritet svoje obitelji kako bi se udala za njega nije trebala razvodniti u
kućnim zadacima, nego iskoristiti za njihovu obostranu dobrobit. Njegova
žena, odgojena kao gospođica, jedva je znala čitati i zbrajati, ali je bila
razvila istinsku strast prema poslovima. U početku se Feliciano čudio
njezinu zanimanju kojim se raspitivala za pojedinosti o procesu
iskopavanja i prijevoza minerala te o kolebanjima na trgovačkoj burzi, ali
je brzo naučio poštivati njezinu neobičnu intuiciju. Zahvaljujući njezinim
savjetima, sedam mjeseci nakon njihova vjenčanja, stekao je veliku dobit
špekulirajući sa šećerom. Zahvalan, poklonio joj je srebrni servis za čaj
obrađen u Peruu, koji je težio devetnaest kilograma. Paulina, koja se jedva
41
mogla kretati od tustog zavežljaja sa svojim prvim djetetom u trbuhu,
odbila je dar, ne podižući pogled s nazuvaka koje je plela.
'Draže bi mi bilo da otvoriš račun na moje ime u banci u Londonu i da mi
odsad nadalje ostavljaš dvadeset posto od zarade koju steknem za tebe.'
'Zašto? Ne dajem li ti sve što zaželiš i mnogo više?' pitao je uvrijeđeni
Feliciano.
'Život je dug i pun iznenađenja. Ne želim nikad biti siromašna udovica, a
osobito ne s djecom', objasni ona gladeći trbuščić.
Feliciano je izišao tresnuvši vratima, ali njegov prirođeni osjećaj za pravdu
bio je jači od lošega raspoloženja ojađenoga muža. Osim toga, tih dvadeset
posto bili bi snažna pobuda za Paulinu, odlučio je. Učinio je što je molila,
unatoč tomu što nikad nije bio čuo za udanu ženu s vlastitim novcem. Ako
supruga nije mogla sama putovati, potpisati zakonske isprave, otići na sud,
prodati ili bilo što kupiti bez muževe ovlasti, još je manje mogla
raspolagati bankovnim računom i koristiti se njime kako joj se prohtije.
Bilo bi to teško objasniti banci i partnerima.
'Dođite na sjever s nama, budućnost je u rudnicima i ondje možete početi
iznova', predložila je Paulina Jacobu Toddu kad je, za jednog od svojih
kratkih posjeta Valparaisu, doznala da je pao u nemilost.
'Što bih ja ondje radio, prijateljice moja?' promrmljao je.
'Prodavali svoje Biblije', narugala se Paulina, ali ju je smjesta dirnula
njegova bezdana tuga i ponudila mu je svoju kuću, prijateljstvo i posao u
muževim tvrtkama.
No Todd je bio tako bezvoljan zbog zle sreće i javne sramote da nije našao
snage da otpočne novu pustolovinu na sjeveru. Znatiželju i nemir koji su
ga prije gonili nadomjestila je opsjednutost da povrati izgubljeno dobro
ime.
'Upropašten sam, gospođo, zar to ne vidite? Muškarac bez časti mrtav je
muškarac'
'Vremena su se promijenila', utješi ga Paulina. 'Prije se uprljana ženina čast
mogla oprati jedino krvlju. Ali kao što ste već vidjeli, Mr. Todd, u mom
slučaju oprana je vrčem čokolade. Čast muškaraca mnogo je otpornija od
naše. Ne očajavajte.'
Feliciano Rodriguez de Santa Cruz, koji nije bio zaboravio njegovo
uplitanje u doba osujećene ljubavi s Paulinom, htio mu je posuditi novac
da vrati i posljednji novčić od misije, ali Todd je odlučio da mu je između
dugovanja prijatelju ili dugovanja protestantskom kapelanu draže ovo
posljednje, jer je njegov ugled na svaki način već bio uništen. Nedugo
zatim morao se oprostiti od mačaka i voćnih torti, jer ga je engleska
42
udovica izbacila iz pansiona uz dreku beskonačnih prigovora. Dobra je
žena bila udvostručila svoje napore u kuhinji kako bi financirala
promicanje vjere u tim krajevima gdje neprestano traje zima, a sablasni
vjetar zavija danju i noću, kako je govorio Jacob Todd, opijen
elokvencijom. Doznavši za sudbinu svoje ušteđevine u rukama lažnoga
misionara, poludjela je od pravedna bijesa i izbacila ga iz kuće. Uz pomoć
Joaquina Andiete, koji mu je potražio drugi smještaj, mogao se preseliti u
malu sobu, ali s pogledom na more u jednoj od skromnih četvrti u luci.
Kuća je pripadala čileanskoj obitelji i nije imala europskih pretenzija kao
prijašnja; bila je to stara izgradnja, s ciglama obijeljenim vapnom i krovom
s crvenim crijepom, sastojala se od ulaznoga trijema, velike sobe gotovo
lišene namještaja koja je služila kao dnevni boravak, blagovaonice i
spavaonice roditelja, jedne malene i bez prozora u kojoj su spavala sva
djeca, te druge u stražnjem dijelu koju su iznajmljivali. Vlasnik je radio
kao učitelj u školi, a njegova je žena pridonosila u kućnom budžetu
svijećama koje je izrađivala u kuhinji. Miris voska natapao je kuću. Todd
je osjećao slatkastu aromu u svojim knjigama, svojoj odjeći, svojoj kosi,
pa čak i u svojoj duši; toliko mu je bila zašla pod kožu da je mnogo godina
poslije, na drugoj strani svijeta, sveudilj mogao namirisati svijeće. Često bi
sam posjećivao pučke četvrti u luci gdje nikomu nije bio važan dobar ili
loš ugled jednoga gringa crvene kose. Jeo bi u krčmama za sirotinju i
provodio cijele dane među ribarima, svojski radeći s mrežama i brodovima.
Tjelesna mu je vježba dobro činila i na nekoliko bi sati uspijevao
zaboraviti ranjeni ponos. Jedino ga je Joaquin Andieta nastavio posjećivati.
Zatvarali bi se da raspravljaju o politici i razmjenjuju tekstove francuskih
filozofa dok su s druge strane vrata trčkarala učiteljeva djeca, a vosak
svijeća tekao poput rastopljene zlatne niti. Joaquin Andieta nikad se nije
osvrnuo na novac od misije, premda je to morao znati, ako se uzme u obzir
da se o sablazni tjednima naglas raspravljalo. Kad mu je Todd želio
objasniti da mu na umu nikad nije bila prevara i da su svemu uzrok bile
njegova loša glava kad je riječ o brojevima, njegova poslovična rasipnost i
zla sreća, Joaquin Andieta poslužio se univerzalnim gestom šutnje, stavivši
prst na usta. U nagonu po-sramljenosti i naklonosti Jacob Todd ga je
nespretno zagrlio, a ovaj ga je načas stegnuo, a potom se naprasno
odmaknuo, pocrvenjevši sve do ušiju. Obojica su se istodobno povukla,
smeteni, ne shvaćajući kako su bili pogazili osnovno pravilo ponašanja
koje zabranjuje tjelesni dodir među muškarcima osim u bitkama ili grubim
sportovima. Sljedećih je mjeseci Englez izgubio ravnotežu, zanemario je
svoj izgled i običavao lutati s nekoliko dana starom bradom, zaudarajući
43
na svijeće i alkohol. Kad bi se zaboravio pijući džin, blebetao bi poput
manijaka bez predaha i udaha protiv vlade, kraljevske engleske obitelji,
vojske i policije, sustava staleških povlastica koje je uspoređivao s
kastama u Indiji, religije općenito, a kršćanstva napose.
'Morate otići odavde, Mr. Todd, gubite dodir sa stvarnošću', usudio mu se
reći Joaquin Andieta onoga dana kad ga je izbavio s nekog trga u
posljednji čas, prije no što su ga odveli stražari.
Upravo je takav bio, propovijedajući poput lude na ulici, kad ga je susreo
kapetan John Sommers, koji se bio iskrcao sa svog jedrenjaka u luci
nekoliko tjedana prije. Njegova je lađa bila pretrpjela tolika valjanja po
moru oplovljavajući Rt Horn da se morala podvrgnuti dugim popravcima.
John Sommers bijaše proveo cijeli mjesec u kući svoga brata i sestre,
Jeremvja i Rose. To ga je navelo da potraži posao na jednom od modernih
parnih brodova tek što se vrati u Englesku, jer nije bio spreman ponoviti
iskustvo zatočeništva u obiteljskoj krletki. Volio je svoje, ali su mu bili
draži izdaleka. Bio je dotad odolio razmišljanju o parobrodima jer nije
mogao pojmiti pustolovinu na moru bez izazova jedara i klime koji
stavljaju na kušnju dobru kov kapetana, no naposljetku je morao priznati
da je budućnost u novim plovilima, većima, sigurnijima i bržima. Kad je
zamijetio da gubi kosu, okrivio je za to, prirodno, sjedilački način života.
Ubrzo mu je dokolica postala teškom poput oklopa i bježao bi iz kuće da
prošeće lukom s nemirom zarobljene zvijeri. Prepoznavši kapetana, Jacob
Todd je spustio obod šešira i pretvarao se da ga ne vidi kako bi si prištedio
poniženje još jednog uskraćenog pozdrava, ali ga je pomorac naglo
zaustavio i pozdravio srdačnim tapšanjem po ramenu.
'Idemo popiti nešto, prijatelju!' rekao je i povukao ga u obližnji bar.
Bio je to jedan od onih zakutaka luke poznat među mušterijama po
pristojnu piću uz koje su nudili jedan jedini obrok koji je pošteno
zavrijedio svoju glasovitost: prženi ugor s krumpirićima i salatom od
sirova luka. Todd, koji bi obično zaboravio jesti tih dana i uvijek je bio
kratak s novcem, osjetio je slastan miris jela i pomislio da će se
onesvijestiti. Val zahvalnosti i užitka ovlažio mu je oči. Iz pristojnosti,
John Sommers je skrenuo pogled dok on nije proždro obrok do posljednje
mrve.
'Nikad mi se nije činio dobrom idejom taj posao s misijama medu
Indijancima', reče, upravo kad se Todd počinjao pitati je li kapetan upućen
u financijski skandal. 'Ti jadni ljudi ne zaslužuju nesreću da budu pokršteni.
Što sad mislite napraviti?'
'Vratio sam ono što je ostalo na računu, ali još dugujem poveću svotu.'
44
T nema načina da to vratite, točno?'
'Zasad ne, ali...'
'Ali ništa, čovječe. Vi ste dali tim dobrim kršćanima izliku da se osjete
kreposnima, a sad ste im za poprilično vremena dali povod za skandal. To
je ispala jeftina zabava za njih. Kad sam vas pitao što mislite napraviti,
mislio sam na vašu budućnost, ne na vaše dugove.'
'Nemam planova.'
'Vratite se sa mnom u Englesku. Ovdje nema mjesta za vas.
Koliko je stranaca u ovoj luci? Četiri protuhe i svi se poznaju. Vjerujte mi,
neće vas pustiti na miru. U Engleskoj, naprotiv, možete se izgubiti u
gomili.'
Jacob Todd je zastao gledajući u dno svoje čaše tako očajna izraza lica da
je kapetan ispustio jedan od svojih gromkih smjehova.
'Nemojte mi reći da ostajete ovdje zbog moje sestre Rose!'
Bila je to istina. Opće odbacivanje bilo bi nešto podnošljivije za Todda da
je Miss Rose bila pokazala barem malo odanosti ili razumijevanja, no ona
ga je odbijala primiti i vratila je, ne otvorivši ih, njegova pisma kojima je
pokušao oprati svoje ime. Nikad nije doznao da njegove poruke uopće nisu
stigle u primateljičine ruke jer je Jeremv Sommers, kršeći obostrani
dogovor sa sestrom, bio odlučio zaštititi je od njezina dobra srca i spriječiti
je da počini još jednu nepopravljivu glupost. Kapetan to također nije znao,
ali je pogodio Jeremvjev oprez i zaključio kako bi i on zacijelo bio učinio
isto u takvim okolnostima. Pomisao da vidi patetičnog prodavača Biblija
kao aspiranta ruke njihove sestre Rose činila mu se pogubnom: jednom da
se posve slagao s Jeremvjem.
'Tako su očite bile moje namjere s Miss Rose?' pitao je Jacob Todd,
uznemiren.
'Recimo da nisu tajna, moj prijatelju.'
'Bojim se da nema ni najmanje nade da bi me jednoga dana prihvatila...' T
ja se bojim.'
'Biste li mi učinili neizmjernu uslugu da se zauzmete za mene, kapetane?
Kad bi me barem Miss Rose primila jednom, mogao bih joj objasniti...'
'Ne računajte na mene da poslužim kao posrednik, Todde. Da Rose
odgovara na vaše osjećaje, vi biste to već znali. Moja sestra nije stidljiva,
uvjeravam vas. Ponavljam vam, čovječe, jedino vam preostaje to da odete
iz ove proklete luke, ovdje ćete završiti kao prosjak. Moj brod polazi za tri
dana prema Hong Kongu, a odande u Englesku. Plovidba će biti duga, ali
vi niste u žurbi. Svjež zrak i tvrd rad nepogrešivi su lijekovi za glupost

45
ljubavi. Kažem vam to ja koji se zaljubljujem u svakoj luci, a ozdravim tek
što se vratim na more.'
'Nemam novca za kartu.'
'Morat ćete raditi kao mornar, a poslije podne kartati sa mnom. Ako niste
zaboravili one trikove varalica koje ste znali kad sam vas poveo u Čile
prije tri godine, zacijelo ćete me oplindrati.'
Nakon nekoliko dana Jacob Todd se ukrcao mnogo siromašniji no što
bijaše stigao. Jedini koji ga je otpratio do pristaništa bio je Joaquin Andieta.
Turobni je mladić na poslu bio zatražio dozvolu da izbiva jedan sat.
Oprostio se od Jacoba Todda čvrstim stiskom ruke.
"Vidjet ćemo se opet, prijatelju', reče Englez. 'Ne vjerujem', odvrati
Čileanac, koji je mnogo jasnije predosjećao sudbinu.

Udvarači
Dvije godine nakon odlaska Jacoba Todda dogodila se konačna preobrazba
Elize Sommers. Od uglatoga kukca kakav je bila u djetinjstvu pretvorila se
u djevojčurak mekih obrisa i nježna lica. Pod paskom Miss Rose provela je
nezahvalne godine puberteta balansirajući s knjigom na glavi i učeći
glasovir, dok je u isto doba uzgajala samonikle trave u vrtu Mame Fresije i
stjecala znanja o starinskim receptima za liječenje poznatih bolesti i onih
koje tek treba upoznati, uključujući gorušicu protiv ravnodušnosti prema
svako-dnevici, hortenzijin list za sazrijevanje tumora i povrat osmijeha,
ljubicu da se podnese samoća i verbenu kojom je začinjala juhu Miss Rose,
jer ta plemenita biljka liječi ispade lošega raspoloženja. Miss Rose nije
uspjela razbiti zanimanje svoje štićenice za kuhanje i napokon se pomirila
kad bi je vidjela da gubi dragocjene sate među crnim loncima Mame
Fresije. Držala je kulinarska znanja tek ukrasom djevojačke naobrazbe,
koja ju osposobljava za davanje naredbi sluškinjama, kao što je to činila i
ona, ali odatle pa do prljanja s tignjevima i tavama velika je razlika. Jedna
dama nije mogla zaudarati na češnjak i luk, ali je Elizi bila draža praksa od
teorije i obraćala se prijateljicama u potrazi za receptima, koje je
prepisivala u bilježnicu i potom poboljšavala u svojoj kuhinji. Mogla je
provoditi cijele dane meljući začine i orahe za torte ili kukuruz za kreolske
kolače, čisteći grlice za mariniranje i voće za konzerviranje. S četrnaest
godina bila je nadmašila Miss Rose u njezinu skromnom slastičarskom
zanatu i naučila cijeli repertoar Mame Fresije; s petnaest je bila zadužena
za banket za zabave srijedom, a kad su čileanska jela prestala biti
izazovom, zainteresirala se za profinjenu francusku kuhinju kojoj ju je
podučila Madame Colbert, te egzotične indijske mirodije koje je njezin
46
stric John običavao donositi, a ona identificirala po mirisu premda im nije
znala nazive. Kad bi kočijaš ostavljao poruku kod prijatelja Som-mersovih,
isporučivao bi omotnicu i uz nju poslasticu proizišlu iz Elizinih ruku, koja
je bila podigla lokalnu navadu razmjenjivanja jela i slastica do umjetničke
razine. Tolika je bila njezina posvećenost da ju je Jeremv Sommers
napokon stao zamišljati kao vlasnicu salona za čaj, što je, kao i sve ostale
projekte svoga brata što su se odnosili na djevojku, Miss Rose odbacila
bez najmanjeg razmatranja. Žena koja zarađuje za život spušta se u nižu
društvenu klasu, koliko god poštovano bilo njezino zvanje, smatrala je.
Ona je, naprotiv, težila prema dobru mužu za svoju štićenicu i bila si je
dala dvije godine roka da ga pronađe u Čileu, poslije toga bi Elizu povela
u Englesku, nije se mogla izlagati riziku da navrši dvadeset godina bez
zaručnika i ostane usidjelica. Kandidat je morao biti netko tko će moći
ignorirati njezino mutno porijeklo i zanijeti se njezinim vrlinama. Među
Čileancima je to bilo nezamislivo, aristokracija se ženila među rođacima, a
srednja ju klasa nije zanimala, nije htjela vidjeti Elizu kako proživljava
novčane oskudice. Katkad bi imala doticaja s rukovoditeljima trgovina ili
rudnika koji su sklapali poslove s njezinim bratom Jeremvjem, ali su oni
težili za prezimenima i znamenjima oligarhije. Činilo se nevjerojatnim da
bi se mogli zagledati u Elizu jer je malo toga u njezinu tjelesnom izgledu
moglo zapaliti strasti: bila je malena i sitna, oskudijevala je mliječnom
bljedoćom ili obilnošću poprsja i bokova koji su bili tako u modi. Tek na
drugi pogled otkrivala se njezina neupadljiva ljepota, dražest njezinih
pokreta i gorljiv izražaj njezinih očiju; doimala se porculanskom lutkom
koju je kapetan John Sommers bio donio iz Kine. Miss Rose je tražila
udvarača kadra da cijeni jasno rasuđivanje njezine štićenice kao i čvrstoću
značaja te sposobnost da preokrene situacije u svoju korist, što je Mama
Fresia zvala srećom, a ona radije zvala inteligencijom; materijalno sređena
muškarca dobra značaja koji bi joj ponudio sigurnost i poštovanje, ali
kojim bi Eliza mogla upravljati s lakoćom. Mislila ju je podučiti, kad dođe
vrijeme, suptilnoj vještini svakodnevnih pažnji koje u muškarcu
pothranjuju naviku na kućni život; sustavu smjelih milovanja da ga nagradi
i tvrdoglave šutnje da ga kazni; tajni kako da mu ukrade volju, koju ona
sama nije imala prilike prakticirati, a isto tako i tisućljetnoj vještini tjelesne
ljubavi. Nikad se ne bi bila usudila govoriti o tome s njom, ali je računala
na brojne knjige skrivene pod dvostrukim ključem u svom ormaru koje će
joj posuditi kad kucne čas. Sve se može reći napismeno, bila je njezina
teorija, a na području teorije nitko nije bio potkovaniji od nje. Miss Rose je

47
mogla držati profesuru o svim mogućim i nemogućim oblicima vođenja
ljubavi.
'Moraš zakonski posvojiti Elizu kako bi imala naše prezime', zahtijevala je
od brata Jeremvja.
'Koristila se njime godinama, što još hoćeš, Rose?'
'Da se može udati uzdignute glave.'
'Udati za koga?'
Miss Rose mu to nije rekla tom prigodom, ali je već imala nekoga na umu.
Bio je to dvadesetosmogodišnji Michael Stevvard, časnik engleske
mornaričke flote utaborene u luci Valparaisa. Preko svoga brata Johna
otkrila je da pripada staroj obitelji. Ne bi blagonaklono gledali da se
najstariji sin i jedini nasljednik oženi nekom neznankom bez imetka koja
je stigla iz zemlje za čije ime nikad nisu bili čuli. Bilo je nužno da Eliza
ima privlačan miraz i Jeremv je posvoji, tako barem pitanje porijekla ne bi
bilo preprekom.
Michael Steward je bio atletskog držanja, nevina pogleda plavih zjenica, sa
zaliscima i riđim brkovima, dobrim zubima i aristokratskim nosom.
Slabašna brada dokidala mu je pristalost i Miss Rose se nadala da će
zadobiti njegovo povjerenje kako bi mu predložila da ju prikrije puštajući
da mu naraste bradica. Prema kapetanu Sommersu, mladić je bio primjer
moralnosti i njegov neumrljani službeni list jamčio mu je sjajnu karijeru u
mornarici. U očima Miss Rose to što provodi toliko vremena ploveći bila
je golema prednost za onu koja će se za njega udati. Što je više o tome
mislila, sve je više bila uvjerena da je otkrila idealna muškarca, ali imajući
na umu Elizinu narav, ona ga neće prihvatiti tek iz prikladnosti, morala se
zaljubiti. Bilo je nade: čovjek je izgledao pristalo u uniformi, a još ga nitko
nije bio vidio bez nje.
'Steward nije ništa drugo doli glupan s dobrim manirama. Eliza će umrijeti
od dosade uda li se za njega', smatrao je kapetan John Sommers kad mu je
ispričala svoje planove.
'Svi su muževi dosadni, Johne. Nijedna žena zdrava razuma ne udaje se da
bi je zabavljali, nego da bi je uzdržavali.'
Eliza se još uvijek doimala djevojčicom, ali je okončala svoju izobrazbu i
ubrzo će biti u dobi za udaju. Imala je nešto vremena pred sobom, zaključi
Miss Rose, ali je morala odlučno djelovati kako bi spriječila da joj u
međuvremenu neka druga, žustrija, ne pograbi kandidata. Kad je jednom
odlučila, uprla je u zadaći da privuče časnika služeći se svakom izlikom
koju je bila kadra izmisliti. Udesila je da se glazbene zabave podudare s
onim prigodama kad je Michael Stevvard na dopustu, bez ikakva obzira
48
prema ostalim sudionicima koji su godinama bili čuvali srijede za tu svetu
aktivnost. Ozlovoljeni, neki su prestali dolaziti. Upravo joj je to i bila
nakana, tako da može mirne glazbene večeri pretvoriti u vesele noćne
plesnjake i obnoviti popis uzvanika mladim samcima i gospođicama za
udaju iz strane kolonije, umjesto predo-sadnih Ebelingovih, Scottovih i
Appelgrenovih, koji su se bili pretvorili u prave fosile. Recitali poezije i
popijevke ustupili su mjesto salonskim igrama, neformalnim plesovima,
natjecanju duha i šaradama. Organizirala je složene ladanjske ručkove i
šetnje plažom. Odlazili bi u kočijama kojima su u svitanje prethodile teške
dvokolice s kožnim podom i pokrovom od slame prevozeći sluškinje
zadužene da poslože bezbrojne košare sa zakuskom pod šatorima i
suncobranima. Pred njima su se pružale plodne doline zasađene voćkama,
vinogradi, livade s pšenicom i kukuruzom, vrletne obale gdje se Tihi ocean
razbijao u oblacima pjene, a u daljini uznositi profil snježnih Kordiljera.
Nekako bi Miss Rose sredila da Eliza i Stevvard putuju u istoj kočiji, sjede
zajedno i budu prirodni sudruzi u igrama loptom i pantomimi, ali se trudila
da ih u kartama i dominu razdvoji, jer je Eliza nedvosmisleno odbijala da
ju itko pobijedi.
'Moraš pustiti da se muškarac osjeća nadmoćnim, malena', objasni joj
strpljivo Miss Rose.
'To iziskuje mnogo napora', odvrati nepokolebana Eliza. Jeremv Sommers
nije uspio spriječiti val troškova svoje sestre. Miss Rose je kupovala
tkanine na veliko i držala je dvije djevojke iz služinčadi da cijeli dan šiju
nove haljine precrtane iz časopisa. Zaduživala se više no što je razumno u
mornara koji su krijumča-rili kako im ne bi uzmanjkalo parfema, ruževa iz
Turske, beladona i komadića grafita za tajanstvo očiju i kreme od živih
bisera da posvijetle kožu. Prvi put nije nalazila vremena za pisanje, svojski
usmjerivši svoje pažnje prema engleskom časniku, uključujući kekse i
sušeno voće koje je nosio na pučinu, sve spravljeno u kući i darivano u
predivnim bočicama.
'Eliza je to priredila za vas, ali je previše stidljiva da vam to osobno preda',
govorila bi mu, ne pojasnivši da je Eliza kuhala sve što bi je molili, ne
pitajući komu je upućeno i stoga se iznenadila kad bi joj on zahvaljivao.
Michael Stevvard nije bio ravnodušan na kampanju zavođenja. Škrt na
riječima, pokazivao je svoju zahvalnost kratkim i formalnim riječima na
papiru sa zaglavljem mornarice, a kad je bio na kopnu, običavao se
pojaviti s rukovetima cvijeća. Bio se priučio jeziku cvijeća, ali ta
profinjenost nije pala na plodno tlo, jer ni Miss Rose ni itko ovdje tako
daleko od Engleske nije bio čuo za razliku između ruže i karanfila, a još
49
manje dvojio oko značenja boje vrpce. Stewardovi napori da pronađe
cvijeće koje bi se postupno uspinjalo po tonu, od blijedoružičaste preko
svih nijansi crvenog do najžarče rumenog kao naznake njegove rastuće
strasti, posve su se izgubili. S vremenom je časnik uspio nadvladati svoju
stidljivost i od tegobne šutnje kojom se odlikovao na početku prešao je u
govorljivost neugodnu za slušatelje. Euforično bi izlagao svoja
moralistička razmišljanja o tričarijama i običavao bi se izgubiti u
nekorisnim objašnjenjima na temu morskih struja i navigacijskih karata.
Doista se isticao u grubim sportovima koji su iznosili na vidjelo njegovu
odvažnost i dobro mišićje. Miss Rose ga je izazivala da pokaže svoje
akrobacije viseći na grani u vrtu i čak je uspjela, uz stanovitu ustrajnost, da
ih ushićuje svojim stepanjem, poskakujućim čučnjevima i salto mortalima
nekog ukrajinskog plesa koji je naučio od jednoga mornara. Miss Rose je
svemu pljeskala s pretjeranim oduševljenjem dok je Eliza promatrala
šutljiva i ozbiljna, ne ponudivši svoje mišljenje. Tako su protekli tjedni
dok je on vagao i odmjeravao posljedice koraka koji je htio poduzeti te
komunicirao pismeno s ocem da raspravi o svojim planovima.
Nepredvidljiva kašnjenja pošte produžila su neizvjesnost na nekoliko
mjeseci. Posrijedi je bila najozbiljnija odluka njegova života i trebalo mu
je mnogo više hrabrosti da se s njom suoči nego da nasrne na potencijalne
neprijatelje britanskoga carstva na Pacifiku. Napokon je, na jednoj od
glazbenih zabava, nakon deset govora izvedenih pred zrcalom, uspio
skupiti hrabrost koja se silnom brzinom topila, te učvrstiti glas piskav od
strepnje kako bi u hodniku stjerao Miss Rose u kut.
'Moram govoriti s vama privatno', promrmljao joj je.
Ona ga je povela u sobicu za šivanje. Predosjećala je što će čuti i
iznenadila se vlastitom osjećaju, osjetila je zažarenost obraza i galopiranje
srca. Posložila si je kovrču koja je bježala iz punđe i
diskretno si obrisala oznojeno čelo. Michael Steward je pomislio kako je
nikad nije vidio tako lijepu.
'Mislim da ste već pogodili što vam moram reći, Miss Rose.'
'Pogađati je opasno, Mr. Stevvard. Slušam...'
'Riječ je o mojim čuvstvima. Nesumnjivo, vi znate o čemu govorim. Želim
vam pokazati da su moje namjere besprijekorno ozbiljne.'
'I ne očekujem manje od osobe poput vas. Mislite da je uzvraćeno?'
'Samo vi to možete odgovoriti', promucao je mladi časnik. Stajali su tako
gledajući se, ona uzdignutih obrva u iščekujućoj gesti, a on u strahu da će
mu krov tresnuti na glavu. Odlučan da djeluje prije no što se čarolija
trenutka pretvori u pepeo, udvarač ju je primio za ramena i nagnuo se da ju
50
poljubi. Sleđena od iznenađenja, Miss Rose se nije snašla kako bi se
pomaknula. Osjetila je vlažne usne i mekane brkove na svojim ustima ne
shvaćajući gdje je to, dovraga, krenulo po zlu, a kad se napokon snašla,
odmaknula ga je silovito.
'Što radite! Zar ne vidite da sam mnogo starija od vas!' us-kliknula je
brišući si usta naličjem ruke.
'Što je tu važna dob?' zamuckivao je časnik, zbunjen, jer je odista bio
računao da Miss Rose nije bilo više od kakvih dvadeset i sedam godina.
'Kako se usuđujete! Izgubili ste pamet?' 'Ali vi...vi ste mi dali na
znanje...nisam se mogao tako prevariti!' promrmljao je jadni čovjek
ošamućen od sramote.
'Želim to za Elizu, ne za sebe!' usklikne Miss Rose zapanjena i izjuri da bi
se zatvorila u svoju sobu, dok je nesretni udvarač zatražio svoj ogrtač i
kapu i otišao ne oprostivši se ni s kim, da se nikad više ne vrati u tu kuću.
Iz jednoga kuta u hodniku Eliza je sve bila čula kroz poluotvorena vrata
sobice za šivanje. I nju su bile smele pažnje prema časniku. Miss Rose je
uvijek bila pokazivala toliko ravnodušnosti prema svojim udvaračima da
se navikla smatrati je staricom. Tek posljednjih mjeseci, kad ju je vidjela
posvećenu tijelom i dušom igrama zavođenja, bila je zamijetila njezino
veličanstveno držanje i blistavu kožu. Pretpostavila je da je izgubila glavu
od ljubavi prema Michaelu Stewardu i nije joj palo na pamet da su
bukolički seoski objedi pod japanskim suncobranima i keksi od maslaca
koji su trebali olakšati nepogodnosti plovidbe bili strategija njezine
zaštitnice kako bi zgrabila časnika i pružila joj ga na pladnju. Ta je ideja
bila poput podlog udarca u prsa i ostala je bez zraka, jer je posljednje što je
željela na ovome svijetu bio brak uglavljen njoj iza leda. Bila je zahvaćena
svježim vrtlogom vjetra prve ljubavi i bila se zaklela, s neopozivom
usrdnošću, da se neće udati za drugoga.
Eliza Sommers je vidjela Joaquina Andietu prvi put jednoga petka u
svibnju 1848, kad je došao u kuću upravljajući kočijom koju je vuklo
nekoliko mula i natovarenom do vrha sandučićima iz Britanske kompanije
za uvoz i izvoz. Sadržavali su perzijske tepihe, kristalne lustere i zbirku
figura od bjelokosti, narudžbu Feliciana Rodrigueza de Santa Cruza za
ukrašavanje zgrade koju je bio izgradio na sjeveru, jedan od onih krasnih
tereta koje je bilo opasno držati u luci pa je sigurnije bilo uskladištiti ga u
kući Sommerso-vih do trenutka kad će ga poslati na krajnje odredište. Kad
bi se ostatak puta prelazio kopnom, Jeremv bi ugovorio naoružane stražare
da ga štite, ali u ovom slučaju je to morao poslati do krajnjeg odredišta
čileanskim jedrenjakom koji je isplovljavao za tjedan dana. Andieta je bio
51
odjeven u svoje jedino odijelo izašlo iz mode, tamno i istrošeno, bio je bez
šešira i kišobrana. Njegova mrtvačka bljedoća bila je u suprotnosti s
njegovim plamtećim očima i crnom kosom, koja je sjala od vlage prvih
jesenskih kišica. Miss Rose je izišla da ga dočeka, a Mama Fresia, koja je
uvijek nosila ključeve kuće obješene na kolutu oko pasa, povela ga je do
stražnjega dvorišta gdje je bio podrum. Mladić je poredao nadničare u red i
sandučići su prelazili iz ruke u ruku kroz vrleti mučnoga terena, preko
zavojitih stuba, terasa postavljenih jedna na drugu i kroz beskorisne
slavoluke. Dok je on brojao, označavao i bilježio u svoju bilježnicu, Eliza
je iskoristila svoju sposobnost da postane nevidljivom i mogla ga je do
mile volje promatrati. Prije dva mjeseca bila je navršila šesnaest godina i
bijaše pripravna za ljubav. Kad je vidjela Joaquina Andietu s dugim
prstima umrljanim tintom i čula njegov dubok ali istodobno jasan i svjež
glas poput huke rijeke dok je izdavao suhe naredbe nadničarima, osjetila se
uzdrmanom do kostiju i strašna želja da se približi i omiriše ga prisilila ju
je da iziđe iz skrovišta iza velikih posuda s palmama. Mama Fresia,
gunđajući jer su mule koje su vukle dvokolice bile zaprljale ulaz i zauzeta
s ključevima, nije ništa zapazila, ali je Miss Rose uspjela krajičkom oka
uhvatiti djevojčino rumenilo. Nije tomu pridala važnost, zaposlenik
njezina brata učinio joj se beznačajnim strašljivcem, tek sjenom među
mnogim sjenama tog oblačnog dana. Eliza je nestala prema kuhinji i za
nekoliko se minuta vratila s čašama i vrčem narančina soka zaslađena
medom. Prvi je put u svom životu ona koja je provela godine održavajući
ravnotežu s knjigom na glavi ne misleći što čini bila svjesna svojih koraka,
valovitosti svojih bokova, njihanja tijela, kuta nadlaktica, udaljenosti od
ramena do brade. Htjela je biti lijepom poput Miss Rose u doba kad je bila
predivna djevojka koja ju je spasila iz njezine improvizirane kolijevke od
kutije sapuna iz Marseillea; htjela je pjevati glasom slavuja kojim bi
gospođica Appelgren zapjevala svoje škotske balade; htjela je plesati s
nemogućom lakoćom svoje učiteljice plesa i htjela je umrijeti ondje,
odmah, slomljena tim čuvstvom, oštrim i neukrotivim poput mača, koji joj
je ispunjavao usta vrelom krvlju i koji ju je, prije no što ga je uopće mogla
uobličiti, već pritiskao strašnom težinom idealizirane ljubavi. Mnogo
godina poslije pred ljudskom glavom spremljenom u bocu džina Eliza će
se sjetiti tog prvog susreta s Joaquinom Andietom i ponovno će osjetiti istu
nepodnošljivu zebnju. Usput će se tisuću puta zapitati je li imala
mogućnosti da pobjegne od te razorne strasti koja će joj izmijeniti život, je
li se možda u tim kratkim trenucima mogla okrenuti i spasiti se, ali svaki
put kad bi u sebi oblikovala to pitanje, zaključila bi kako njezina sudbina
52
bijaše zacrtana od početka svijeta. A kad ju je mudri Tao Chi'en uveo u
poetsku mogućnost reinkarnacije, uvjerila se da se u svakom od njezinih
života ponavljala ista drama: da se bila rodila tisuću puta prije i morala
roditi još tisuću puta u budućnosti, uvijek bi došla na svijet s jednakom
misijom: da ljubi tog muškarca na isti način. Nije bilo izlaza za nju. Tao
Chi'en joj je tada pokazao čarobne formule da raščini čvorove karme i
oslobodi se ponavljanja iste srceparajuće ljubavne neizvjesnosti u svakoj
inkarnaciji.
Toga dana u svibnju Eliza je stavila poslužavnik na klupu i ponudila
osvježenje prvo radnicima, da dobije na vremenu dok je obuzdavala
koljena i pokušavala savladati tu zakočenost tvrdoglave mule koja joj je
paralizirala grudi sprečavajući joj disanje, a potom Joaquina Andietu, koji
je bio zaokupljen svojim zadatkom i jedva je podigao pogled kad mu je
ona pružila čašu. Kad je to učinio, Eliza se postavila što je moguće bliže,
izračunavši smjer povjetarca kako bi joj donio aromu muškarca koji je,
bila je odlučila, njezin. Poluotvorenih očiju udahnula je miris vlažne
odjeće, običnoga sapuna i svježega znoja. Nutrinom joj je potekla rijeka
goruće lave, omekšaše joj se kosti i u trenutku panike povjerovala je kako
zaista umire. Te su sekunde bile tako silovite da je Joaquinu Andieti ispala
bilježnica iz ruku kao da mu ju je istrgnula neka nezadrživa snaga, dok je
vrelina lomače dopirala i do njega, pržeći ga svojim odrazom. Pogledao je
Elizu ne vidjevši je, djevojčino je lice bilo blijedo zrcalo u kojemu se,
činilo mu se, odražava njegova vlastita slika. Imao je tek nejasnu
predodžbu o veličini njezina tijela i tamnoj aureoli kose, ali tek je za
drugoga susreta, nekoliko dana poslije, napokon mogao uroniti u
izgubljenost njezinih crnih očiju i vodenastu ljupkost njezinih pokreta.
Oboje su se u isto vrijeme sagnuli da pokupe bilježnicu, sudarili ramenima
i sadržaj čaše prolio se po njezinoj haljini.
'Pazi što radiš, Eliza!' uskliknula je Miss Rose, uznemirena jer je silina te
nenadane ljubavi i nju bila pogodila.
'Pođi se preodjenuti i namoči haljinu u hladnu vodu da vidiš hoće li izići
mrlja', dodala je suho.
Ali Eliza se nije pomaknula, zarobljena očima Joaquina Andi-ete, drhteći,
raširenih nosnica, neprikriveno ga njušeći, sve dok je Miss Rose nije
zgrabila za ruku i povela kući.
'Rekla sam ti, malena: bilo koji muškarac, koliko god bijedan bio, može
učiniti s tobom što želi', podsjeti je Indijanka te večeri.
'Ne znam o čemu govoriš, Mama Fresia', uzvrati Eliza.

53
Upoznavši Joaquina Andietu tog jesenskog jutra u dvorištu svoje kuće,
Eliza je povjerovala da je pronašla svoju sudbinu: bit će njegovom
robinjom zauvijek. Još nije bila dovoljno dugo živjela da bi mogla
razumjeti što se dogodilo, izraziti riječima metež koji ju je gušio ili zacrtati
plan, ali joj nije nedostajalo slutnje o neizbježnom. Na nejasan ali bolan
način shvatila je da je u stupici, a njezina je fizička reakcija nalikovala
kugi. Tjedan dana, sve dok ga nije ponovno vidjela, probijala se kroz
snažene grčeve protiv kojih ništa nisu pomagale čudotvorne trave Mame
Fresije niti arsenov prašak rastopljen u likeru od trešanja njemačkog
ljekarnika. Izgubila je na težini i kosti su joj postale krhke kao u grlice, na
užas Mame Fresije koja je hodala zatvarajući prozore kako morski vjetar
ne bi istrgnuo djevojku i ponio je prema obzoru. Indijanka joj je davala
razne mješavine i čaranja iz svog širokog repertoara, a kad je shvatila da
ništa nema učinka, pribjegla je katoličkim svecima. Izvadila je s dna svoje
škrinje svoju jadnu ušteđevinu, kupila dvanaest svijeća i otišla pregovarati
sa župnikom. Pošto ih je blagoslovila na velikoj misi u nedjelju, zapalila je
jednu pred posude, biljke i zbirka punjenih životinja. Gust miomiris
sušenih trava i ljekovitih korica miješao se sa zadahom mrtvih životinja.
Govorili su na mapudungu, jeziku Mapucha. Podulje je čarobnica slušala
priču o Elizi, od njezina dolaska u kutiji za sapun iz Mar-seillea, do
nedavne krize, potom je uzela svijeću, kosu i košulju i otpratila svoju
posjetiteljicu s uputama da se vrati kad ona upotpuni svoja čaranja i obrede
proricanja.
'Poznato je da za to nema lijeka', objavi tek što je Mama Fresia prešla prag
njezina boravišta dva dana poslije.
'Zar će moja malena umrijeti?'
'To ne mogu kazati, ali da će mnogo patiti, u to ne sumnjam.' 'Sto se s
njom događa?'
'Tvrdokorna ljubav. To je vrlo žilava boljetica. Zacijelo je ostavila otvoren
prozor jedne vedre noći i ušao joj je u tijelo za vrijeme sna. Nema čarolije
protiv toga.'
Mama Fresia se vratila kući pomirivši se s kobi: ako umijeće te tako mudre
machi nije moglo promijeniti Elizinu kob, još će manje biti od koristi
njezina oskudna znanja ili svijeće za svece.
svakim svecem u bočnim kapelicama crkve, ukupno njih osam, a tri
postavila pred sliku Svetog Antuna, zaštitnika beznadnih, ne-udanih
djevojaka, nesretno udanih žena i drugih izgubljenih slučajeva. Preostali je
dio, zajedno s čuperkom kose i Elizinom košuljom, odnijela najuglednijoj
machi u okolici. Bila je to stara Mapuche, slijepa od rođenja, čarobnica
54
bijele magije, slavna zbog svojih neopozivih predviđanja i zdrave
pronicljivosti u liječenju boljetica tijela i tjeskoba duše. Mama Fresia je
bila provela svoje mladenačke godine kod te žene kao naučnica i sluškinja,
ali nije mogla krenuti njezinim koracima, što je toliko željela, jer nije
imala dara. Ništa se nije moglo učiniti: rađaš se s darom ili se rađaš bez
njega. Jednom je to htjela objasniti Elizi i jedino što joj je palo na pamet
bilo je da je dar sposobnost da vidiš ono što leži iza zrcala. Zbog
pomanjkanja te tajanstvene nadarenosti Mama Fresia se morala odreći
svojih težnji da bude bajalica i potražiti službu u engleskoj obitelji.
Machi je živjela sama na dnu jednoga klanca između dva brda, u kolibi od
blata sa slamnatim krovom koja se doimala kao da će se svaki čas urušiti.
Uokolo nastambe bila je pustopoljina sa stijenama, drva za potpalu, biljke
u limenkama, psi što bijahu sama kost i koža te crne ptičurine što su
uzaludno čeprkale po tlu tražeći nešto za jelo. Na prilaznom putu podizala
se šumica s milodarima i amuletima koje su postavili zadovoljni klijenti da
podsjete na usluge koje su primili. Odjevena u ogrtač boje suhe zemlje
krajolika, žena je mirisala na zbir svih skuhanih pripravaka koje je bila
priredila tijekom svoga života, bila je bosa i zaprljana, ali napretek
ukrašena ogrlicama od jeftina srebra. Njezino je lice bilo mračna maska s
borama, s tek dva zuba u ustima i mrtvim očima. Dočekala je svoju
negdašnju učenicu ne odajući da ju je prepoznala, prihvatila je darove za
jelo i bocu likera od anisa, naznačila joj da sjedne njoj sučelice i šutjela
čekajući. U središtu kućerka gorjeli su slabašni ugarci, a dim je bježao
kroz rupu u krovu. Na zidovima pocrnjelim od čađe visjele su glinene i
limene

Miss Rose
Miss Rose je motrila Elizu s više radoznalosti nego suosjećanja jer je
dobro poznavala simptome, prema njezinu iskustvu, vrijeme i zapreke gase
i najgore ljubavne buktinje. Njoj je bilo jedva sedamnaest godina kad se
bezglavom strašću zaljubila u bečkoga tenora. Tada je živjela u Engleskoj i
sanjala da bude divom, usprkos ustrajnu protivljenju svoje majke i brata
Jeremvja, glave obitelji nakon očeve smrti. Nijedno od njih dvoje nije
držalo operno pjevanje poželjnim zanimanjem za jednu gospođicu,
uglavnom zato što se izvodi u kazalištu, noću i u dekoltiranim haljinama.
Nije računala ni s potporom brata Johna koji se bio uključio u trgovačku
mornaricu i u kući bi se jedva pojavio nekoliko puta godišnje, uvijek u
žurbi. Dolazio bi da poremeti rutine u životu male obitelji, živahan i
opaljen suncem dalekih krajeva, ističući uvijek neku novu tetovažu ili
55
ožiljak. Podijelio bi darove, zabljesnuo ih svojim egzotičnim pričama i
smjesta nestao put četvrti s droljama, gdje bi ostajao sve dok ne bi došlo
vrijeme za novo isplovljavanje. Sommersovi bijahu provincijska gospoda
bez velikih ambicija. Posjedovali su zemlju u nekoliko naraštaja, ali otac,
kojemu su dojadile tupoglave ovce i siromašne žetve, poželio je okušati
sreću u Londonu. Toliko je volio knjige da je bio kadar lišiti obitelj kruha i
zadužiti se kako bi nabavio prva izdanja koja su potpisali njegovi omiljeni
autori, ali mu je manjkalo lakomosti istinskih kolekcionara. Nakon
bezuspješnih pothvata s trgovinom odlučio je usmjeriti se prema svom
istinskom pozivu i na koncu je otvorio dućan za rabljene knjige i one koje
je sam izdavao. U stražnjem dijelu knjižare instalirao je malu tiskaru
kojom su upravljala dva pomoćnika, a u polukatu istoga lokala razvijao se
puževim korakom njegov posao s rijetkim svescima. Od njegovo troje
djece samo se Rose zanimala za posao, rasla je uz strast prema glazbi i
čitanju, i kad ne bi sjedila za glasovirom ili vježbala vokalizaciju, moglo ju
se naći u nekom kutu kako čita. Otac je žalio što je jedino ona zaljubljena
u knjige, a ne Jeremv ili John, koji bi mogli naslijediti posao. Nakon
njegove smrti muška su djeca likvidirala tiskaru i knjižaru, John se otputio
na more, a Jeremv je preuzeo brigu o majci udovici i sestri. Raspolagao je
skromnom plaćom zaposlenika Britanske kompanije za uvoz i izvoz te
ograničenom rentom koju je ostavio otac, uz sporadične doprinose njegova
brata Johna, koji često nisu dolazili u gotovu novcu, nego u krijumčarenoj
robi. Jeremv je, sablažnjen, čuvao te uklete kutije na tavanu ne otvarajući
ih do sljedećega bratova posjeta kad bi se ovaj pobrinuo da proda njihov
sadržaj. Obitelj se preselila u maleni stan, skup za njihov kućni proračun,
ali lijepo smješten u srcu Londona, jer su to držali ulaganjem. Morali su
udati Rose.
U sedamnaestoj je godini djevojčina ljepota počela cvjetati i imala je
napretek udvarača, dobro sređenih prilika, spremnih da umru od ljubavi,
ali dok su se njezine prijateljice svojski zalagale tražeći muža, ona je
tražila učitelja pjevanja. Tako je upoznala Karla Bretznera, bečkoga tenora
koji je stigao u London da izvede nekoliko Mozartovih djela što će
kulminirati jedne zvjezdane noći Figarovim pirom uz prisustvo kraljevske
obitelji. Vanjštinom nimalo nije odavao svoj golem talent: izgledao je
poput mesara. Njegovo tijelo sa širokim prsnim košem, a slabunjavo od
koljena naniže, oskudijevalo je otmjenošću, a punokrvno lice okrunjeno
izdancima bezbojnih uvojaka doimalo se, štoviše, vulgarnim, no kad bi
otvorio usta da oduševi svijet bujicom svoga glasa, pretvarao se u drugo
biće, njegova je pojava rasla, trbušina bi nestajala u prsnoj šupljini, a
56
rumenkasto lice Teutonca ispunilo se olimpijskim svjetlom. Barem ga je
takvim vidjela Rose Sommers, koja je sredila da dobije ulaznice za svaku
izvedbu. Dolazila bi u kazalište mnogo prije no što su otvarali i,
izazivajući sablažnjene poglede prolaznika, slabo naviknutih da vide
djevojku njezina položaja bez pratnje, satima čekala na ulazu za glumce
kako bi barem nazrela maestra dok silazi s kočije. U nedjelju navečer
muškarac je zamijetio krasoticu koja stoji na ulici i prišao joj obrativši joj
se. Drhteći, odgovarala je na njegova pitanja i priznala mu svoje divljenje
prema njemu i svoju želju da slijedi njegove korake na mukotrpnom ali
božanskom putu bel canta - to bijahu njezine riječi.
'Dođite poslije izvedbe u moju garderobu i vidjet ćemo što mogu učiniti za
vas', reče on svojim krasnim glasom i snažnim austrijskim naglaskom.
Tako je učinila, lebdeći zrakom. Kad su završile ovacije kojima je publika
stojeći čestitala, vratar što ga je poslao Karl Bretzner poveo ju je iza kulisa
proscenija. Nikad ne bijaše vidjela unutrašnjost kazališta, ali nije gubila
vrijeme diveći se ingenioznim strojevima koji prave nevremena niti
oslikanim krajolicima na zastorima, njezina jedina namjera bila je da
upozna svog idola. Pronašla ga je pokrivena ogrtačem od kraljevski plavog
baršuna obrubljenog zlatom, lica još našminkana i s pomno izrađenom
vlasuljom od bijelih uvojaka. Vratar ih je ostavio same i zatvorio vrata.
Soba, nakrcana zrcalima, namještajem i zavjesama, mirisala je na duhan,
kozmetiku, a u jednom je kutu bio zaslon oslikan scenama rumenkastih
žena u turskom haremu dok su uz zidove vi-sjele vješalice s opernim
ruhom. Kad je vidjela svog idola izbliza, Rosein je zanos na časak
splasnuo, ali je on brzo povratio izgubljeni teren. Primio je obje njezine
ruke u svoje, prinio ih usnama i polako poljubio, zatim je ispustio jedan
visoki C koji je potresao zaslon s odaliskama. I posljednji ostaci Roseina
oklijevanja urušili su se poput zidova Jerihona u oblaku prašine koja je
izišla iz vlasulje kad ju je umjetnik skinuo strastvenim i muževnim
pokretom, hitnuvši je preko naslonjača, gdje je ostala nepomična poput
mrtvoga zeca. Kosa mu je bila prilijepljena gustom mrežicom, koja mu je,
uz dodatak šminke, davala izgled ocvale kurtizane.
Na istom tom naslonjaču na koji je pala vlasulja ponudila mu je Rose svoje
djevičanstvo nekoliko dana poslije, točno u tri i četvrt poslije podne. Bečki
joj je tenor zakazao sastanak pod izgovorom da joj pokaže kazalište te
srijede kad nije bilo predstave. Našli su se potajno u jednoj slastičarnici,
gdje je on sa slašću uživao u pet kremastih eklera i dvije šalice čokolade,
dok je ona miješala svoj čaj, nesposobna za gutanje zbog straha i
iščekivanja. Odatle su odmah otišli u kazalište. U to doba bilo je ondje tek
57
nekoliko žena koje su čistile dvoranu i osvjetljivač koji je priređivao uljene
svjetiljke, baklje i svijeće za sljedeći dan. Karl Bretzner, potkovan u
ljubavnim izazovima, izvukao je opsjenarskim pokretom bocu šampanjca,
nalio svakomu po čašu, koje su ispili naiskap nazdravljajući Mozartu i
Rossiniju. Potom je smjestio djevojku u carsku ložu u koju je sjedao jedino
kralj, ukrašenu od vrha do dna bucmastim amorčićima i gipsanim ružama,
dok se on otputio do scene. Stojeći na komadu stupa od obojena kartona,
osvijetljen tek upaljenim bakljama, otpjevao je samo za nju ariju iz
Seviljskog brijača, ističući svu glasovnu okretnost i nježnu deliričnost
svoga glasa u beskonačnim arabesknim ukrasima. Kad je zamrla
posljednja nota njegove posvete, čuo je udaljene jecaje Rose Sommers,
pojurio k njoj s neočekivanom okretnošću, prešao dvoranu, uspeo se do
lože u dva skoka i pao joj klečeći pred noge. Bez daha, položio je svoju
glavurdu u djevojčine skute uranjajući lice u nabore svilene suknje boje
mahovine. Plakao je s njom jer se, ne namjeravajući, i on bio zaljubio; ono
što je počelo kao još jedno prolazno osvajanje bilo se u nekoliko sati
pretvorilo u užarenu strast.
Rose i Karl ustali su naslanjajući se jedno na drugo, klateći se, užasnuti
zbog neizbježnog, i koračali su ne znajući koliko dugim hodnikom u
polumraku, uspeli se kratkim stubištem i stigli do prostora s garderobama.
Na jednim se vratima pojavilo tenorovo ime ispisano kurzivnim slovima.
Ušli su u sobu natrpanu namještajem i raskošnom odjećom, prašnom i
znojnom, gdje su dva dana prije prvi put bili sami. Nije imala prozora i na
trenutak su utonuli u okrilje mraka, gdje su uspjeli vratiti zrak izgubljen u
prijašnjim jecajima i uzdasima dok je on zapalio prvo šibicu, a potom pet
svijeća na svijećnjaku. Na treperavom žutom svjetlu plamenova divili su
se jedno drugomu, zbunjeni i nespretni, s bujicom čuvstava koje su željeli
izraziti, a nemoćni da uobliče makar i jednu riječ. Rose nije mogla
podnijeti poglede koji su je proučavali i skrila je lice među ruke, no on ih
je odmaknuo s jednakom nježnošću koju je prije upotrijebio da dokrajči
kremaste kolačiće. Počeše si dijeliti uplakane poljupčiće u lice, poput golu-
binjih uboda kljunom koji su prirodno kretali prema ozbiljnim poljupcima.
Rose je iskusila nježne ali oklijevajuće i naprasne sastanke s nekim svojim
udvaračima i nekolicina je stigla do toga da joj okrznu obraz usnama, ali
nikad nije zamislila da je moguće doseći takav stupanj intimnosti da se
nečiji jezik ispreplete s tvojim poput vižlaste zmije, a tuđa slina smoči te
izvana i prodre unutra, no početna odbojnost brzo je pobijeđena nagonom
njezine mladosti i njezinom zanesenošću lirskim. Ne samo da je uzvratila
milovanja jednakom silinom nego je preuzela inicijativu oslobodivši se
58
šešira i ogrtača od sivog astrahana koji joj je pokrivao ramena. Od tog
trenutka pa dok nije pustila da joj raskopča jaknicu i potom bluzu zbilo se
tek nekoliko predaja. Djevojka je znala slijediti, korak po korak ples
spajanja, vođen instinktom i vrućim zabranjenim štivima koje je prije
donosila potajice s polica svog oca. Bio je to najupečatljiviji dan njezina
života i sjećat će ga se, čak i do najsitnijih pojedinosti, ukrašenog i
pretjeranog, u nadolazećim godinama. To je bio njezin jedini izvor
iskustva i saznanja, jedina pobuda za nadahnuće kojim će hraniti svoje
fantazije, a godinama poslije stvoriti od toga vještinu zbog koje će postati
slavnom u stanovitim vrlo tajnim krugovima. Taj divni dan mogao se po
intenzitetu usporediti jedino s onim ožujskim danom dvije godine poslije u
Valparaisu, kad joj je u naručje pala tek rođena Eliza, kao utjeha za djecu
koju neće imati, za muškarce koje neće moći voljeti i za dom koji nikad
neće zasnovati.
Pokazalo se da je bečki tenor profinjeni ljubavnik. Volio je i poznavao
žene do srži, ali je bio kadar izbrisati iz svoga pamćenja ostatke prošlih
ljubavi, frustraciju mnogostrukih oproštaja, ljubomora, prijestupa i prevara
iz drugih veza da bi se s potpunom nevinošću predao kratkoj strasti prema
Rose Sommers. Njegovo iskustvo nije proizlazilo iz patetičnih zagrljaja s
prljavim kurvi-cama; Bretzner se hvalio da ne mora plaćati za užitak jer su
mu se žene različitih društvenih položaja, od poniznih sobarica do oholih
grofica, bezuvjetno predavale kad bi ga čule kako pjeva. Umijeće ljubavi
naučio je istodobno s umijećem pjevanja. Deset mu je godina bilo kad se u
njega zaljubila ona koja će mu biti mentoricom, Francuskinja s očima tigra
i grudima od čista ala-bastera, dovoljno stara da mu bude majkom. Nju je
pak u to bio uputio u Francuskoj, u njezinoj trinaestoj godini, Donatien--
Alphonse-Francois de Sade. Kći tamničara u Bastilli bila je upoznala
slavnoga markiza u jednoj gnusnoj ćeliji, gdje je pisao svoje izopačene
priče pod svjetlošću svijeće. Ona ga je dolazila promatrati kroz željezne
šipke iz čiste djetinje radoznalosti, ne znajući da ju je otac bio prodao
zatvoreniku u zamjenu za zlatni sat, posljednji imetak osiromašenoga
plemića. Jednog jutra, dok je motrila kroz zirak, otac je skinuo svežanj
velikih ključeva s pojasa, otvorio vrata, i gurnuvši je, ubacio djevojčicu u
ćeliju, kao da daje lavovima jesti. Što se dogodilo ondje, nije se mogla
sjetiti, dovoljno je znati da je ostala uz De Sadea slijedeći ga iz zatvora do
još gore bijede na slobodi i učeći sve što ju je on mogao podučiti.
Kad je 1802. markiz bio zatočen u ludnici u Charentonu, ona je ostala na
ulici i bez novčića, ali s obimnim ljubavnim umijećem koje joj je poslužilo
da pridobije pedeset i dvije godine starijeg i vrlo bogatog muža. Čovjek je
59
ubrzo umro, izmožden nesuz-držljivostima svoje mlade žene, a ona je
napokon bila slobodna i s novcem da može činiti što joj je volja. Imala je
trideset i četiri godine, bila je preživjela svoje surovo naukovanje uz
markiza, siromaštvo uz koricu kruha u djetinjstvu, metež Francuske
revolucije, užas napoleonskih ratova, a sad je morala podnositi diktatorsku
represiju carstva. Bila je sita svega i njezin je duh tražio predah. Odlučila
je potražiti sigurno mjesto gdje će ostatak svojih dana provesti u miru i
odabrala je Beč. U tom je razdoblju života upoznala Karla Bretznera, sina
svojih susjeda, kad je ovaj bio jedva desetogodišnji dječak, ali već je tada
pjevao poput slavuja u zboru katedrale. Zahvaljujući njoj, koja je postala
prijateljicom i pouz-danicom Bretznerovih, dječačić nije bio kastriran te
godine da bi sačuvao svoj glas kerubina, kako je predlagao ravnatelj zbora.
'Ne dirajte ga i zakratko će biti najbolje plaćenim tenor u Europi',
prognozirala je ljepotica. Nije se prevarila.
Unatoč golemoj razlici u godinama, između nje i maloga Karla razvila se
neobična veza. Ona se divila dječakovoj čistoći osjećanja i posvećenosti
glazbi; on je u njoj bio pronašao muzu koja ne samo da mu je spasila
muškost nego ga je također naučila kako da je upotrebljava. U doba kad
mu se neopozivo izmijenio glas i počeo se brijati bio je razvio poslovičnu
sposobnost eunuha da zadovolji ženu u oblicima kakve ne predviđaju
priroda i običaji, ali s Rose Sommers nije se izlagao opasnosti. Ništa od
vatrenih napadaja u razularenu veselju odviše smionim milovanjima, jer je
nije trebalo zgroziti trikovima iz kupleraja, odlučio je, ne sumnjajući da će
ga u manje od tri praktične poduke njegova učenica nadvisiti u
domišljatosti. Bio je muškarac koji je pazio na potankosti i poznavao je
halucinantnu moć točno pogođene riječi u času ljubavi. Lijevom je rukom
oslobađao jedan po jedan male sedefaste gumbe na leđima dok joj je
desnom skidao ukosnice s frizure, ne gubeći ritam poljubaca umetanih u
rijeku laskanja. Govorio joj je o njezinu uskom struku, izvornoj bjelini
njezine kože, klasičnoj zaobljenosti njezina vrata i ramena koji su u njemu
palili vatru, nesavladivo uzbuđenje.
'Sluđen sam... Ne znam što se događa sa mnom, nikad nisam volio niti ću
ikoga voljeti kao tebe. Ovaj su susret smislili bogovi, suđeno nam je da se
volimo', mrmljao je opet i opet.
Izrecitirao joj je svoj cjeloviti repertoar, ali bez primisli, duboko uvjeren u
svoju iskrenost i zaslijepljen njome. Razvezao je vrpce steznika i
oslobodio je podsuknji dok nije ostala samo u dugim batistanim gaćicama i
oskudnoj košuljici koja je otkrivala jagode njezinih bradavica. Nije joj
izuo čizmice od kordovana iskrivljenih potpetica ni bijele čarape, na
60
koljenima pričvršćene izvezenim podvezicama. Na toj se točki zaustavio,
dahćući, s telurskim štropotom u grudima, uvjeren da je Rose Sommers
najljepša žena na svijetu, anđeo, i da će mu se srce rasprsnuti u komadiće
ako se ne umiri. Podigao ju je u naručje bez napora, prešao sobu i postavio
je pred veliko zrcalo sa zlatnim okvirom. Treptava svjetlost svijeća i
kazališni kostimi što vise sa zidova u neredu brokata, perja, baršuna i
izblijedjelih čipki davali su prizoru nestvaran izgled.
Razoružana, opijena osjećajima, Rose se pogledala u zrcalu i nije
prepoznala tu ženu u donjem rublju razbarušene kose i plamtećih obraza
koju je jednako tako nepoznat muškarac ljubio u vrat i nezasitno joj
milovao grudi. Ta požudna stanka dala je vremena tenoru da povrati dah i
nešto od bistrine izgubljene u prvim okršajima. Počeo si je svlačiti odjeću
pred zrcalom, bez srama, i izgledao je, mora se reći, mnogo bolje nag nego
odjeven. Treba mu dobar krojač, pomisli Rose, koja nikad nije bila vidjela
gola muškarca, čak ni svoju braću u djetinjstvu, i njezina se upućenost
temeljila na pretjeranim opisima u golicavim knjigama i japanskim
razglednicama koje je otkrila u Johnovoj prtljazi, gdje su muški organi,
iskreno rečeno, imali optimistične proporcije. Ružičasti i uspravljeni zvrk
koji se pojavio pred njezinim očima nije ju užasnuo, kako se bojao Karl
Bretzner, nego je izazvao nezadrživ i veseo grohot. To je dalo ton onomu
što je slijedilo. Umjesto svečane i bolne ceremonije kakvo razdjevičenje
obično jest, oni su uživali u zaigranu cupkanju, jurili se po sjedalima,
skakućući kao dječica po namještaju, ispili ostatak šampanjca i otvorili
drugu bocu kako bi se prskali pjenušavim mlazovima, govorili si svinjarije
smijući se, a u šaptajima zakletve na ljubav, grizli se i lizali i bezobzirno se
dražili u bezdanoj močvari netom otkrivene ljubavi, cijelo poslijepodne i
dobrano zašavši u noć, i ni slučajno im na um nisu pali vrijeme niti ostatak
svijeta. Postojali su samo oni. Bečki je tenor poveo Rose do epskih visina,
a ona, marljiva učenica, slijedila ga je bez oklijevanja i jednom na vrhuncu
sama je poletjela sa začudnom prirodnom nadarenošću, povodeći se
znakovima i pitajući ono što nije uspijevala pogoditi, zabljesnuvši učitelja
i nadmašivši ga naposljetku svojom improviziranom spretnošću i razornim
darom svoje ljubavi. Kad su se uspjeli odvojiti i prizemljiti u stvarnosti, sat
je pokazivao deset navečer. Kazalište je bilo prazno, vani je carevao mrak,
a kao vrhunac, bila se spustila magla gusta poput merengue.
Između ljubavnika otpočela je pomamna razmjena poruka, cvijeća,
bombona, prepisanih stihova i malih sentimentalnih relikvija za vrijeme
trajanja operne sezone u Londonu. Nalazili bi se gdje bi mogli, strast ih je
natjerala da izgube svaku razboritost. Kako bi dobili na vremenu, tražili su
61
hotelske sobe u blizini kazališta, ne hajući za mogućnost da ih prepoznaju.
Rose je bježala iz kuće uz smiješne izgovore, a njezina majka,
prestravljena, nije ništa govorila Jeremvju o svojim sumnjama, moleći se
da neobuzdanost njezine kćeri bude prolazna i nestane ne ostavljajući
ožiljke. Karl Bretzner je kasnio na pokuse i od tolika razodijevanja u
raznorazne sate uhvatio je prehladu pa nije mogao pjevati na dvije
predstave, no daleko od toga da bi zbog toga požalio, iskoristio je vrijeme
za egzaltirano vođenje ljubavi pod drhtavicom vrućice. Pojavio bi se u
unajmljenoj sobi s cvijećem za Rose, šampanjcem za nazdravljanje i
kupanje, kremastim kolačima, pjesmama napisanim u tren oka kako bi ih
čitali u postelji, aromatičnim uljima da ih utrljaju na dotad zapečaćena
mjesta, erotskim knjigama koje su listali tražeći najinspirativnije scene,
nojevim perjem da se škakljaju i drugim bezbrojnim rekvizitima za svoje
igre. Djevojka je osjetila da se otvara kao cvijet ljudožder, isparavala je
kobne miomirise kojima će privući muškarca kao da je kukac, samljeti ga,
progutati, probaviti i napokon ispljunuti njegove koščice pretvorene u
treščice. Prožela ju je nepodnošljiva energija, gušila se, nije mogla
mirovati ni trenutka proždirana nestrpljivošću. U međuvremenu se Karl
Bretzner koprcao posve zbrkan, katkad zanesen do mahnitosti, a katkad
iznuren, pokušavajući ispuniti svoje glazbene obveze, ali je naočigled
postajao sve gori, a kritičari su, nesmiljeni, govorili da se Mozart
zasigurno prevrće u grobu slušajući egzekuciju - doslovno - svoje skladbe.
Ljubavnici su izbezumljeno gledali kako se približava trenutak rastajanja i
ušli u fazu osujećene ljubavi. Razglabali su o bijegu u Brazil ili
zajedničkom samoubojstvu, ali nikad nisu spomenuli mogućnost da se
vjenčaju. Naposljetku je žudnja za životom bila moćnija od tragična
iskušenja i nakon posljednje izvedbe uzeli su kočiju i otišli na odmor u
seosko svratiste na sjeveru Engleske. Bili su odlučili uživati u tim danima
anonimnosti prije no što Karl Bretzner otputuje u Italiju, gdje je morao
ispuniti preostale ugovore. Rose će mu se pridružiti u Beču kad on nabavi
prikladan stan, sredi se i pošalje joj novac za put.
Bili su doručkovali pod tendom na terasi hotelčića, pokrivši noge vunenim
prekrivačem zbog oštrog i hladnog morskog zraka, kad ih je prekinuo
Jeremv Sommers, razljućen i dostojanstven poput proroka. Rose je bila
ostavila takve tragove da je njezin stariji brat mogao lako odrediti adresu i
slijediti je do tog udaljenog kupališta. Vidjevši ga, ispustila je više
iznenađujući no prestrašeni krik, onako ohrabrena ljubavnom
uzburkanošću. U tom je trenutku prvi put imala predodžbu onoga što je
napravila, a težina posljedica ukazala joj se u svoj svojoj veličini. Ustala je
62
odlučna da brani svoje pravo da živi kako ona hoće, ali joj brat nije dao
vremena da progovori i obratio se izravno tenoru.
'Dugujete objašnjenje mojoj sestri. Pretpostavljam da joj niste rekli da ste
oženjeni i imate dvoje djece', obijedio je zavodnika.
To je bilo jedino što je Karl Bretzner propustio ispričati Rose. Bili su se
dosita napričali, bijaše joj povjerio čak i najintimnije pojedinosti iz svojih
prethodnih ljubovanja, ne zaboravljajući ekstravagancije Markiza De
Sadea koje mu je bila ispripovjedila njegova učiteljica, Francuskinja s
očima tigra, jer je pokazivala bolesnu znatiželju da dozna kada, s kim i
osobito kako bijaše vodio ljubav, od svoje desete godine pa do dana prije
no što ju je upoznao. I sve joj je izgovorio bez zadrške kad je zapazio
koliko to voli slušati i kako to uključuje u vlastitu teoriju i praksu. Ali o
supruzi i djeci ništa ne bijaše spomenuo iz sažaljenja prema toj krasnoj
djevici koja mu se bijaše bezuvjetno predala. Nije želio razrušiti čaroliju
tog susreta: Rose Sommers je zasluživala da potpuno uživa u svojoj prvoj
ljubavi.
'Dugujete mi zadovoljštinu', izazove ga Jeremv Sommers pljus-nuvši ga
rukavicom preko lica.
Karl Bretzner je bio odviše svjetski čovjek da bi počinio nešto tako
divljačko poput borbe u dvoboju. Shvatio je da je stigao trenutak da se
povuče i požalio je što nema nekoliko trenutaka privatnosti da Rose
pokuša sve objasniti. Nije ju želio ostaviti slomljena srca i s mišlju kako ju
bijaše zaveo nečiste savjesti, tek da ju poslije napusti. Trebalo je da joj još
jednom kaže koliko ju uistinu voli i žali što nije slobodan da ispuni njihove
snove, ali je na licu Jeremvja Sommersa pročitao da mu to neće dopustiti.
Jeremv je uzeo svoju sestru, koja se doimala otupjelom, pod ruku i poveo
je odrješito prema kočiji ne dajući joj priliku da se oprosti od ljubavnika ili
pokupi ono malo svoje prtljage. Odveo ju je u kuću jedne tetke u Škotskoj,
gdje je trebala ostati dok se ne utvrdi njezino stanje. Ako se dogodi najgore,
kako je Jeremv nazivao trudnoću, njezin život i obiteljska čast bit će
uništeni zauvijek.
'Nijednu riječ o ovome nikomu, čak ni mami ili Johnu, razumiješ?' bilo je
jedino što je rekao tijekom putovanja.
Rose je provela tjedne neizvjesnosti dok se nije uvjerila da nije noseća.
Vijest joj je donijela odušak beskrajna olakšanja, kao da ju je samo nebo
razriješilo. Provela je još tri mjeseca kazne tkajući za siromašne, čitajući i
pišući u potaji, ne prolivši ni jednu jedinu suzu. Za to je vrijeme
razmišljala o svojoj sudbini i nešto se u njoj preokrenulo, jer je nakon
završetka klauzure u tetkinoj kući bila druga osoba. Samo je ona uvidjela
63
promjenu. Pojavila se u Londonu posve ista kao što je bila otišla,
nasmijana, mirna, zanimajući se za pjevanje i čitanje, bez ijedne riječi
prijekora za Jeremvja koji ju je istrgnuo iz ljubavnikova zagrljaja ili
nostalgije za muškarcem koji ju je bio prevario, ponosita držanja,
ignorirajući ogovaranja i žalobna lica svoje obitelji. Na površini se
doimala istom onom djevojkom kakva bijaše prije, ni njezina majka nije
mogla iznaći pukotinu u njezinu savršenu vladanju koje bi joj dopustilo
prijekor ili savjet. Udovica pak nije bila kadra pomoći svojoj kćeri ili je
zaštititi; rak ju je hitro izjedao. Jedina promjena u Roseinu ponašanju bio
je hir da sate provodi zatvorena u svojoj sobici pišući. Ispunila je sitnim
slovima desetke bilježnica koje je čuvala pod ključem. Kako nikad nije
pokušala poslati pismo, Jeremv Sommers, koji se ničega nije tako bojao
kao poruge, prestao se brinuti zbog poroka pisanja i pretpostavio je da je u
njegove sestre bilo dovoljno pameti da zaboravi zlosretnog bečkog tenora.
Ali ona ne samo da ga nije bila zaboravila nego se s podnevnom jasnoćom
sjećala svake potankosti koja se zbila i svake izgovorene ili prošaptane
riječi. Iz svoje je glave jedino izbrisala razočaranje što je bila prevarena.
Žena i djeca Karla Bretznera jednostavno su nestali jer im nikad nije bilo
mjesta u beskrajnoj svježini njezinih ljubavnih uspomena.
Povlačenjem u tetkinu kuću u Škotskoj nije se uspjela izbjeći sablazan, ali
kako glasine nisu mogle biti potvrđene, nitko se nije usudio otvoreno
pokazati neuljudnost prema obitelji. Jedan po jedan vratili su se brojni
udvarači što su prije salijetali Rose, ali ih je udaljila ispričavajući se
bolešću svoje majke. Ono što se prešuti kao da se nije ni dogodilo, držao je
Jeremv Sommers, spreman šutnjom ukloniti svaki trag te epizode.
Uvredljiv Rosein bijeg zastao je u limbu neimenovanih stvari, premda bi
katkad brat i sestra pravili određene aluzije koje su kivnju održavale
svježom, ali su ih također udruživale u podijeljenoj tajni. Godinama poslije,
kad više nitko nije mario, Rose se usudila ispričati to svom bratu Johnu,
pred kojim uvijek bijaše preuzimala ulogu mažene i nevine djevojčice.
Nedugo nakon majčine smrti Jeremvju Sommersu ponudili su da preuzme
ravnanje uredom Britanske kompanije za uvoz i izvoz u Čileu. Otputovao
je sa svojom sestrom Rose noseći nedirnutu tajnu na drugi kraj svijeta.
Stigli su potkraj zime 1830. kad je Valparaiso još bio selo, no već ondje
bijaše europskih kompanija i obitelji. Rose je smatrala Čile svojom
pokorom i prihvatila je to stoički, pomirena da plati svoju pogrešku tim
neizbježnim izgonom, ne dopuštajući nikomu, osobito ne bratu Jeremvju,
da posumnja u njezino očajanje. Njezina discipliniranost da se ne žali i ne
govori ni u snovima o izgubljenom ljubavniku održala ju je kad bi je
64
pritisnule poteškoće. Smjestila se u najboljem mogućem hotelu, spremna
da se čuva od vjetrova i vlage jer se bila razvila epidemija difterije, protiv
koje su se lokalni brijači borili okrutnim i beskorisnim kirurškim
operacijama koje su izvodili britvom. Proljeće pa potom ljeto ponešto su
ublažili njezin loš dojam o toj zemlji. Odlučila je zaboraviti London i
izvući korist iz svoje nove situacije unatoč provincijskoj okolini i
morskom vjetru koji joj se probijao do kosti čak i za sunčanih podneva.
Uvjerila je brata, a ovaj ured, o potrebi kupnje pristojne kuće na ime tvrtke
i dopreme namještaja iz Engleske. Postavila je to kao pitanje autoriteta i
prestiža: bilo je nezamislivo da predstavnik tako važnog ureda boravi u
ušljivu hotelu. Osamnaest mjeseci poslije, kad je mala Eliza ušla u njihove
živote, brat i sestra živjeli su u velikoj kući na Cerro Alegre, Miss Rose je
bila sklonila staroga ljubavnika u zapečaćeni odjeljak sjećanja i bila se
potpuno posvetila tomu da osvoji povlašteno mjesto u društvu u kojemu se
kretala. U idućim je godinama Valparaiso izrastao i modernizirao se
jednakom brzinom kojom je ona iza sebe ostavila prošlost i pretvorila se u
živahnu ženu sretna izgleda koja će jedanaest godina poslije osvojiti
Jacoba Todda. Lažni misionar nije bio prvi koji je bio odbijen, ali nju nije
zanimalo da se uda. Bila je otkrila izvanrednu formulu kako da ostane u
idiličnoj romansi s Karlom Bretznerom proživljavajući svaki od trenutaka
iz svoje zapaljive strasti i ostale tlapnje iskovane u tišini njezinih
usidjeličkih noći.

Ljubav
Nitko bolje od Miss Rose nije mogao znati što se događalo u Elizinoj duši
čemernoj od ljubavi. Pogodila je smjesta identitet muškarca, jer je samo
slijepac mogao propustiti da vidi vezu između djevojčina bunila i posjeta
bratova službenika sa sanducima dragocjenosti za Feliciana Rodrigueza de
Santa Cruza. Njezin je prvi poriv bio da prekriži mladića jednim potezom,
tako beznačajnog i siromaška, ali je brzo shvatila da je i ona bila osjetila
njegovu opasnu privlačnost i nije ga uspjela izbiti iz glave. Točno, prvo je
zamijetila njegovu pokrpanu odjeću i zloslutnu bljedoću, ali drugi joj je
pogled bio dovoljan da uvaži njegovu tragičnu auru prokletoga pjesnika.
Dok je vezla bijesno u svojoj sobici za šivanje, tisuću je puta pretresala taj
obrat sudbine koji je mijenjao njezine planove da za Elizu pridobije
imućna i popustljiva muža. U mislima je smišljala zamke kojima će potući
tu ljubav prije no što počne, od toga da pošalje Elizu na učenje u školu za
gospođice u Engleskoj ili u Škotsku kod njihove stare tetke, do toga da
istrese istinu svom bratu, koji bi potom otpustio službenika. Međutim, u
65
dnu njezina srca pupala je, njoj u prkos, potajna želja da Eliza proživi
svoju strast do kraja, kako bi nadoknadila strašnu prazninu što je tenor
bijaše ostavio prije osamnaest godina u njezinu životu.
Za to su vrijeme Elizi sati protjecali jezovito sporo u vrtlogu zbrkanih
čuvstava. Nije znala je li noć ili dan, srijeda ili četvrtak, jesu li prošli sati
ili godine otkako je upoznala tog mladića. Odjednom je osjećala kako joj
se krv zapjenila, a koža ispunila plikovima, koji bi se raspršili jednako
onako iznenadno i neobjašnjivo kako bi se pojavili. Viđala bi ljubljenog
posvuda: u sjenama za uglovima, u obličjima oblaka, u šalici čaja, a
osobito u snovima. Nije znala kako se zove i nije se usuđivala pitati
Jeremvja Sommersa, jer se bojala da će pokrenuti val sumnji, no satima se
zabavljala zamišljajući za njega prikladno ime. Očajnički je žudjela za
razgovorom s nekim o svojoj ljubavi kako bi analizirala svaku pojedinost
iz kratka mladićeva posjeta, nagađala o onome što su prešutjeli, što su
trebali reći i što su si prenosili pogledima, rumenilom i nakanama, ali nije
imala nikoga u koga bi imala povjerenje. Čeznula je za posjetom kapetana
Johna Sommersa, tog strica gusarske vokacije koji je bio najfascinantnija
osoba iz njezina djetinjstva i jedini kadar da razumije i pomogne joj u
takvoj nevolji. Nije sumnjala da će Jeremv Sommers, dozna li, proglasiti
bespoštedan rat skromnom službeniku svoje tvrtke, a nije mogla
predvidjeti stav Miss Rose. Prosudila je da će, što se manje bude znalo u
kući, ona i njezin budući zaručnik imati više slobode za akciju. Nikad nije
posumnjala u pomisao da joj nije uzvraćeno jednakom silinom osjećaja, jer
joj se naprosto činilo nemogućim povjerovati da je tako veličanstvena
ljubav ošamutila jedino nju. Najosnovnija logika i pravičnost ukazivali su
kako negdje u gradu i on trpi istu slatku muku.
Eliza se skrivala kako bi si dodirivala tijelo po tajnim, nikad dotad
istraživanim mjestima. Sklapala bi oči i tada bi to bila njegova ruka koja ju
je milovala s tankoćutnošću ptice, njegove usne, koje je ljubila u zrcalu,
njegov struk koji je grlila na uzglavlju, njegova ljubavna mrmljanja koja
joj je nosio vjetar. Ni njezini snovi nisu izmaknuli moći Joaquina Andiete.
Vidjela bi ga kako se pojavljuje i nadvija nad njom poput goleme sjene
kako bi je proždro na tisuću budalastih i uznemirujućih načina.
Zaljubljenik, zloduh, arhanđeo, nije znala. Nije se željela probuditi i s
fanatičnom se odlučnošću predavala umijeću da ulazi i izlazi iz snova po
volji, što je naučila od Mame Fresije. Toliko je ovladala tom vještinom da
se njezin prividni ljubavnik pojavljivao utjelovljen, mogla ga je dotaknuti,
namirisati i čuti njegov glas, savršeno jasan i blizak. Da je mogla
neprestano spavati, ne bi joj trebalo ništa drugo: mogla bi ga i dalje voljeti
66
iz svoga kreveta zauvijek, mislila je. Bila bi izginula u deliriju te strasti da
se Joaquin Andieta nije pojavio tjedan dana poslije u kući da izvadi
sandučiće s dragocjenostima kako bi ih poslali stranci na sjever.
Noć prije ona je znala da će doći, ali ne instinktom niti pred-osjećajem,
kako će godinama poslije nagovijestiti pripovijedajući to Tao Chi'enu,
nego stoga što je za vrijeme večere čula Jeremvja Sommersa kako daje
upute svojoj sestri i Mami Fresiji.
'Po teret će doći isti onaj službenik koji ih je donio', nadoda u prolazu, ne
naslućujući uragan osjećaja što će ga njegove riječi, iz različitih razloga,
pokrenuti u trima ženama.
Djevojka je provela jutro na terasi, motreći stazu koja se uspinje brdom
prema kući. Oko podneva vidjela je kako stiže dvokolica koju vuče šest
mula, a slijede naoružani nadničari na konju. Osjetila je leden mir, kao da
je mrtva, ne zamjećujući kako je Miss Rose i Mama Fresia promatraju iz
kuće.
'Toliko truda da je se izobrazi, a zaljubi se u prvog niškoristi koji joj se
nađe na putu!' cijedila je Miss Rose kroz zube.
Bila je odlučila da će poduzeti sve što je u njenoj moći kako bi spriječila
katastrofu, bez previše uvjerenosti, jer je i predobro poznavala okorjelu
kov prve ljubavi.
'Ja ću predati teret. Reci Elizi da uđe u kuću i ne puštaj je da iziđe ni iz
kakva razloga', naredi.
'A kako hoćete da to učinim?' zapita Mama Fresia zlovoljno.
'Zaključaj ju, ako je potrebno.'
'Onda ju vi zaključajte. Ne petljajte mene', odvrati i ode vukući papuče.
Bilo je nemoguće spriječiti da se djevojka približi Joaquinu Andieti i preda
mu pismo. Učinila je to neprikriveno, gledajući ga u oči i s toliko divlje
odlučnosti da Miss Rose nije imala hrabrosti da ju presretne, a ni Mama
Fresia da joj stane na put. Tada su žene shvatile da je začaranost mnogo
moćnija no što su zamišljale i nema tako zaključanih vrata ni
blagoslovljenih svijeća dostatnih da je odvrate. I mladić bijaše proveo taj
tjedan opsjednut uspomenom na djevojku za koju je vjerovao da je kći
njegova gazde, Jeremvja Sommersa, pa stoga apsolutno nedostižna. Nije ni
naslutio kakav je dojam u njoj prouzročio i nije mu prošlo glavom da mu
je, ponudivši mu tu znamenitu čašu soka za prethodnog posjeta, izjavila
svoju ljubav. Stoga se strahovito prepao kad mu je predala zatvorenu
omotnicu. Zbunjen, stavio ju je u džep i nastavio nadgledati utovarivanje
kutija u dvokolicu dok su mu uši gorjele, odjeća natapala znojem, a
grozničavi srsi prelazili leđima. Stojeći, nepomična i šutljiva, Eliza ga je
67
promatrala uporno udaljena nekoliko koraka, ne zamjećujući bijes na licu
Miss Rose i ganutost Mame Fresije. Kad je posljednja kutija bila
pričvršćena na dvokolicu, a mule okrenule da počnu silaziti niz brdo,
Joaquin Andieta se ispričao Miss Rose zbog gnjavaže, pozdravio Elizu
kratkim naklonom glave i otišao najbrže što je mogao.
Elizino pisamce sadržavalo je tek dva retka kojima mu je na-značavala
gdje će se i kako naći. Lukavština je bila toliko jednostavna i smiona da bi
je svatko mogao smatrati stručnjakom za himbenost: Joaquin se trebao
pojaviti za tri dana u devet navečer u svetištu Djevice vječne pomoći,
kapelici koja je na Cerro Alegre podignuta kao sklonište za putnike, na
kratkoj udaljenosti od kuće Sommersovih. Eliza je izabrala mjesto zbog
blizine, a datum jer je bila srijeda. Miss Rose, Mama Fresia i sluge bit će
zauzeti večerom i nitko neće zamijetiti ako na časak iziđe. Od odlaska
ogorčenog Michaela Stewarda više nije bilo povoda za plesove, niti je
preuranjena zima bila pogodna za to, ali je Miss Rose održala običaj kako
bi razoružala ogovaranja koja su kružila na račun nje i mornaričkog
časnika. Obustaviti glazbene večeri u Stewardovoj odsutnosti bilo bi isto
kao da prizna kako je on bio jedini razlog njihova održavanja.
Obitelj je izbacila iz svoga krila obeščašćenu kćer i nije priznala
nezakonitog dječaka. Djedovi i stričevi, trgovci i službenici srednje klase
zaglibjeli u predrasude, živjeli su u istom gradu, udaljeni nekoliko stotina
metara, ali im se putovi nikad nisu ukrstili. Nedjeljom su išli u istu crkvu,
ali u različite sate, jer siromašni nisu pohodili podnevnu misu. Obilježen
stigmom, Joaquin se nije igrao u istim parkovima niti je učio u školama
svojih rođaka, ali je rabio njihova odijela i odbačene igračke koje su
posredstvom jedne suosjećajne tetke zaobilaznim putovima stizali do
odbačene majke. Majka Joaquina Andiete bila je slabije sreće od Miss
Rose i platila je svoju slabost mnogo skuplje. Obje su žene bile gotovo
istih godina, no dok se Engleskinja doimala mladolikom, ona druga bila je
istrošena bijedom, sušicom i tužnom zadaćom da veze zaručnički miraz
pod svjetlom svijeće. Zla kob nije umanjila njezino dostojanstvo i odgojila
je svoga sina na nepokolebljivim načelima časti. Joaquin je bio od
najranije dobi naučio da drži glavu uzdignutu prkoseći bilo kakvu
iskazivanju poruge ili sažaljenja.
'Jednoga dana moći ću izvući svoju majku iz te općinske zgrade', obećao je
Joaquin dok su šaputali u svetištu. 'Pružit ću joj pristojan život, kakav je
imala prije no što je sve izgubila...'
'Nije izgubila sve. Ima sina', odvrati Eliza.
'Ja sam bio njezina nesreća.'
68
'Nesreća je bila to što se zaljubila u lošega čovjeka. Ti si njezino
iskupljenje', utvrdi ona.
Sastanci mladih bili su vrlo kratki, a kako se nikad nisu odvijali u isto doba,
Miss Rose nije mogla stražariti noću i danju. Znala je da se nešto događa
iza njezinih leđa, ali nije mogla biti tako podmukla da zaključa Elizu ili je
pošalje na selo, kao što joj je dužnost nalagala, i uzdržala se da ne
spomene svoje sumnje bratu Jeremvju. Pretpostavljala je da Eliza i njezin
dragi razmjenjuju pisma, ali nije uspjela presresti nijedno unatoč tomu što
je upozorila sve sluge. Pisma su postojala i bila su tako gorljiva da bi Miss
Rose, da ih je vidjela, ostala zapanjena. Joaquin ih nije slao, predavao ih je
Elizi pri svakom sastanku. U njima joj je najgorljivijim izrazima kazivao
ono što se, iz ponosa i srama, nije usudio licem u lice. Ona ih je skrivala u
kutiji zakopanoj trideset centimetara ispod zemlje u malom vrtu iza kuće,
gdje se svakoga dana pretvarala da se trudi oko grmova ljekovitih trava
Mame Fresije. Te stranice, tisuću puta iščitavane za ukradenih trenutaka,
bile su glavna hrana njezine strasti, jer su otkrivale onu stranu Joaquina
Andiete koja nije izlazila na vidjelo kad bi bili zajedno. Činila su se kao da
ih je napisala druga osoba. Taj oholi mladić, uvijek obrambena držanja,
mračan i izmučen, koji bi je poludjelo grlio, a potom smjesta odgurivao
kao da će ga dodir spaliti, pišući je otvarao brane svoje duše i opisivao
svoja čuvstva poput pjesnika. Poslije, kad je Eliza godinama slijedila
nejasne tragove Joaquina Andiete, ta će pisma biti njezina jedina istinska
potvrda, neoboriv dokaz da ta razbuktala ljubav nije bila izdanak njezine
mladenačke mašte, nego je doista postojala, kao kratak blagoslov i duga
bol.
U sedam je Joaquin Andieta več bio ondje nestrpljivo čekajući. Izdaleka je
vidio odsjaj osvijetljene kuće, niz fijakera s gostima i upaljene fenjere
kočijaša koji su iščekivali na stazi. Nekoliko se puta morao skriti kad bi
prolazili noćobdije što su pregledavali svjetiljke u svetištu koje je vjetar
gasio. Bila je to mala pravokutna građevina od nepečene cigle okrunjena
križem od obojena drva, jedva nešto veća od ispovjedaonice, u kojoj je bio
smješten gipsan Djevičin odljev. Bili su tu pladanj s nizom ugašenih
zavjetnih svijeća i amfora sa sparušenim cvijećem. Bila je noć punoga
Mjeseca, ali su nebom prelazili debeli oblaci koji bi kadikad potpuno
prikrivali mjesečevu svjetlost. Točno u devet osjetio je djevojčino
prisustvo i zamijetio njezin lik umotan od glave do pete u tamni ogrtač.
'Čekao sam vas, gospođice', bilo je jedino što mu je palo na pamet da
promuca, osjećajući se kao idiot.
'Ja sam tebe oduvijek čekala', uzvrati ona bez i najmanjeg oklijevanja.
69
Svukla si je ogrtač i Joaquin je vidio da je odjevena za zabavu, nosila je
posuvraćenu suknju i papuče na nogama. U ruci je držala bijele čarape i
cipelice od antilopa kako ih ne bi ublatila putem. Crna kosa, razdijeljena
po sredini, bila je skupljena s obje strane glave u pletenice ukrašene
svilenim vrpcama. Sjeli su u dno svetišta na ogrtač što ga je stavila na pod,
skriveni iza odljeva, u tišini, vrlo blizu jedno drugomu, ali ne dotičući se.
Zadugo se nisu usudili pogledati u mekom polumraku, smućeni
obostranom blizinom, udišući isti zrak i goreći usprkos udarima vjetra koji
su prijetili da ih ostave u mraku.
'Zovem se Eliza Sommers', reče ona napokon. 'A ja Joaquin Andieta',
odgovori on. 'Palo mi je na um da se zoveš Sebastian.' 'Zašto?'
'Jer nalikuješ Svetom Sebastijanu, mučeniku. Ne idem u pa-pističku crkvu,
protestantica sam, ali Mama Fresia me je povela nekoliko puta da se
zavjetuje.'
Tu je razgovor završio jer nisu znali što bi si drugo još mogli kazati;
pogledavali su se preko ramena i oboje se zarumenjeli u isto vrijeme. Eliza
je opazila njegov miris na sapun i znoj, ali se nije usudila približiti mu nos
kako je željela. Jedini zvukovi u ermiti bili su šum vjetra i njihovo
uzbuđeno disanje. Nakon nekoliko minuta objavila je da se mora vratiti
kući prije no što zamijete da je nema i oprostili su se stiskom ruku. Tako
su se nalazili sljedećih nekoliko srijeda, uvijek u različit sat i nakratko. Za
svakog od tih veselih susreta napredovali su divovskim koracima kroz
delirije i muke ljubavi. Žurno bi si ispričali ono nužno jer su im se riječi
činile gubitkom vremena i brzo se hvatali za ruke te nastavljali govoriti,
sve zbliženijih tijela kako su im se duše zbližavale, sve dok se pete srijede
navečer nisu poljubili u usta, prvo iskušavajući, potom istražujući, a
napokon se gubeći u užitku dok nisu potpuno oslobodili plamen što ih je
izjedao. Dotad su već bili razmijenili skraćene sažetke iz šesnaest Elizinih
godina i dvadeset i jedne Joaquinove. Raspravljali su o nevjerojatnoj
košari s batistanim plahtama i pokrivaču od nerca, a i o kutiji za sapun iz
Marseillea, i bilo je to olakšanje za Andietu što nije kći nikoga od
Sommersovih, nego je, poput njega, neizvjesna porijekla, premda ih je
svakako razdvajao društveni i gospodarski ponor. Eliza je doznala da je
Joaquin plod prolazne ljubavi, otac je ispario jednakom brzinom kojom je
posijao svoje sjeme, a dječak je rastao ne znajući mu ime, s majčinim
prezimenom i obilježen kao kopile, što će mu ograničavati svaki korak na
njegovu putu.
Nakon prve srijede u kapelici prestali su Elizini napadaji grčeva bez traga,
i ništa u njezinu vladanju ili izgledu nije odavalo njezinu tajnu, osim
70
bezumna sjaja u njezinim očima i nešto češće upotrebe talenta kojim
postaje nevidljivom. Katkad bi se stjecao dojam da je u isto vrijeme na
nekoliko mjesta, što je svakoga zbunjivalo, ili se nitko ne bi mogao sjetiti
gdje ju je i kada bio vidio, i upravo kad bi je počeli dozivati, ona bi se
pojavila držeći se kao netko tko ne zna da ga traže. U drugim prilikama
bila bi u sobici za šivanje s Miss Rose ili pripremajući jelo s Mamom
Fresi-jom, ali bi postala tako šutljivom i prozirnom da nijedna žena ne bi
osjećala da je vidi. Njezino je prisustvo bilo tankoćutno, gotovo
neprimjetno, a kad je ne bi bilo, nitko to ne bi zamijetio do nekoliko sati
poslije.
'Ti si kao duh! Sita sam toga da te tražim. Ne želim da izlaziš iz kuće niti
mi se udaljavaš s očiju', naređivala bi joj Miss Rose uzastopno.
'Nisam se pomaknula odavde cijeloga popodneva', odvraćala bi Eliza
hladnokrvna, pojavljujući se plaho u nekom kutu s knjigom ili vezom u
ruci.
'Pravi buku, malena, zaboga! Kako da te vidim kad šutiš kao zec?'
priklopila bi pak Mama Fresia.
Ona bi kazala 'da', a potom činila što je htjela, ali bi se potrudila da se čini
poslušnom i bude u milosti. Za nekoliko dana stekla je zadivljujuću
vještinu da zamuti stvarnost kao da se cijeli život bavila čarolijama. Ne
mogavši je uhvatiti u proturječju ili potvrđenoj laži, Miss Rose se
opredijelila da pridobije njezino povjerenje pa bi s vremena na vrijeme
doticala temu ljubavi. Izlika je bilo i previše: ogovaranja prijateljica,
romantična štiva koja su dijelile ili libreta novih talijanskih opera koja su
učile napamet, ali Eliza ne bi ispustila ni jednu riječ kojom bi odala svoje
osjećaje. Miss Rose je tada uzaludno potražila po kući izdajničke znakove;
pročeprkala je po djevojčinoj odjeći i sobi, preokrenula sprijeda i straga
njezinu zbirku lutaka i glazbenih kutijica, knjige i bilježnice, ali nije mogla
pronaći njezin dnevnik. Da ga je našla, doživjela bi razočaranje jer se na
tim stranicama nije uopće spominjao Joaquin Andieta. Eliza je pisala tek
da bi zapamtila. Njezin je dnevnik sadržavao sve, od tvrdokornih snova do
beskonačnog popisa kuhinjskih recepata i kućnih savjeta, kao: kako utoviti
kokoš ili skinuti masnu mrlju. Bilo je također nagađanja o njezinu rođenju,
luksuznoj košarici i kutiji za sapun iz Marseillea, ali ni riječi o Joaquinu
Andieti. Nije trebala dnevnik da ga se sjeća. Tek nekoliko godina poslije
počet će pripovijedati na tim stranicama o svojim ljubavima srijedom.
Naposljetku se jedne noći mladi nisu našli u svetištu, nego u rezidenciji
Sommersovih. Da bi došla do tog trenutka, Eliza je proživjela muku
neizmjernih sumnji, jer je shvaćala presudnost tog koraka. Već samo stoga
71
što su se družili u potaji, bez nadzora, izgubila bi čast, najcjenjenije blago
jedne djevojke bez kojega nema budućnosti. 'Žena bez kreposti ne vrijedi
ništa, nikad neće moći postati suprugom i majkom, bolje joj je da si zaveže
kamen oko vrata i baci u more', utuvljivali su joj. Pomislila je da nema
olakotnosti za prijestup koji će počiniti, činila je to s predumišljajem i
proračunano. U dva u zoru, kad nije bilo žive duše u gradu i jedino su
noćobdije kružile motreći u mraku, Joaquin Andieta je uredio da se uvuče
kao lopov preko terase biblioteke, gdje ga je čekala Eliza u spavaćoj
košulji i bosa, drhtureći od hladnoće i žudnje. Uzela ga je za ruku i povela
naslijepo kroz kuću do stražnje sobice gdje se u velikim ormarima čuvala
garderoba obitelji, a u različitim kutijama materijali za haljine i šešire, koje
je Miss Rose uvijek iznova rabila godinama. Na podu, umotane u komade
platna, držali su zavjese salona i blagovaonice koje su čekale sljedeću
sezonu. Elizi se to činilo najsigurnijim mjestom, daleko od drugih soba.
Bilo kako bilo, iz opreza je bila stavila valerijanu u čašicu anisovca koju je
Miss Rose ispijala prije spavanja i u brendi koji je srkao Jeremv dok je
pušio svoju kubansku cigaru nakon večere. Poznavala je svaki centimetar
kuće, znala točno gdje je škripao pod i kako treba otvoriti vrata da ne cvile,
mogla je voditi Joaquina u mraku bez ikakva svjetla osim vlastita
pamćenja, a on ju je slijedio, poslušan i blijed od straha, zanemarujući glas
savjesti pomiješan s glasom svoje majke koji ga je neumoljivo podsjećao
na kodeks časti pristojna muškarca. Nikad neću učiniti Elizi ono što je otac
napravio mojoj majci, govorio si je dok se kretao naprijed pipkajući vođen
djevojčinom rukom, znajući da je svako promišljanje beskorisno, jer ga je
već bila pobijedila ta silovita želja koja mu nije dala mira još otkako ju je
prvi put vidio. U međuvremenu se Eliza borila svojim čudesnim
smicalicama s glasovima upozorenja što su joj grmjeli u glavi i s nagonom.
Nije imala jasnu predodžbu što će se dogoditi u sobi s ormarima, ali se
prepustila unaprijed.
Kuću Sommersovih, koja je visjela u zraku kao pauk na milosti vjetra, bilo
je nemoguće držati toplom usprkos grijaču na ugljen koji su služavke
palile tijekom sedam mjeseci u godini. Plahte su uvijek bile vlažne zbog
upornog daška mora i spavalo se s bocama vruće vode pod nogama. Jedino
uvijek mlačno mjesto bila je kuhinja, gdje se ognjište na drva, golema
naprava s mnogostrukim uporabama, nikad nije gasilo. Zimi je drvo
škripalo, daske se širile, a okvir kuće doimao se kao da će svaki čas
zaploviti poput stare fregate. Miss Rose se nikad nije sviknula na
nevremena Pacifika, jednako kao što se nije mogla priviknuti na
podrhtavanja. Pravi potresi, oni koji bi sve preokrenuli naglavačke,
72
događali su se manje ili više svakih šest godina i u svakoj je prilici ona
pokazala iznenađujuću hladnokrvnost, ali svakodnevna trešnja koja bi
uzdrmala njihove živote dovodila ju je u najgora raspoloženja. Nikad nije
htjela staviti porculan i čaše u potpornje na razini tla, kako su radili
Čileanci, a kad bi se namještaj u blagovaonici klimao i tanjuri popadali
smrskavši se, proklinjala je tu zemlju vičući iz sveg glasa. U prizemlju je
bilo spremište gdje su se Eliza i Joaquin voljeli na velikom zavežljaju sa
zavjesama od cvjetastog kretona koji su ljeti nadomještali teške zastore od
zelenog baršuna u salonu. Vodili su ljubav okruženi svečanim ormarima,
kutijama sa šeširima i kovčezima s proljetnim haljinama Miss Rose. Ni
hladnoća ni miris na naftalin nije ih ometao jer su bili iznad praktičnih
nepogodnosti, iznad straha od posljedica i iznad vlastite nespretnosti
štenaca. Nisu znali kako da to čine, ali su postupno izmišljali, ošamućeni i
zbunjeni, u potpunoj tišini, vodeći se uzajamno bez mnogo spretnosti. U
dvadeset i prvoj bio je nevin kao i ona. S četrnaest je odabrao da postane
svećenikom kako bi udovoljio majci, ali se sa šesnaest uputio u liberalna
štiva, proglasio neprijateljem župnika, premda ne i religije, te odlučio
ostati neporočnim dok ne ispuni svoju nakanu da izvuče majku iz općinske
zgrade. Činilo mu se to najmanjom mogućom naknadom za njezine
bezbrojne žrtve. Unatoč djevičanstvu i užasnu strahu da ih netko ne
zatekne, mladi su bili kadri naći u mraku ono što su tražili. Otkopčavali su
gumbe, odvezivali vrpce, odbacivali stidljivost i našli se nagi, ispijajući
zrak i slinu jedno drugomu. Udisali su okorjele miomirise, stavljali
grozničavo ovo ondje, a ono ovdje, u časnu nastojanju da odgonetnu
zagonetke, dosegnu dubine onoga drugog i izgube se u istome ponoru.
Ostavili su ljetne zavjese umrljane vrućim znojem, djevičanskom krvlju i
sjemenom, ali nijedno nije zapazilo te znake ljubavi. U mraku su jedva
mogli uočiti obrise jedno drugomu i promjeriti prostor kojim su raspolagali
kako u metežu zagrljaja ne bi srušili stupove s kutijama i vješalice s
haljinama. Blagoslivljali su vjetar i kišu na krovovima jer je prikrivala
škripanje poda, ali su galop njihovih vlastitih srca i silina njihovih dahtanja
i ljubavnih uzdaha bili tako gromoglasni da nisu shvaćali kako nisu
probudili cijelu kuću.
U zoru je Joaquin Andieta izišao kroz isti prozor biblioteke, a Eliza se
iscrpljena vratila u svoj krevet. Dok je ona spavala umotana u nekoliko
prekrivača, on je stao hodati dva sata nizbrdo po oluji. Tiho je prošao
gradom ne prizivajući pozornost stražara, stigavši do kuće upravo kad su
se zaljuljala crkvena zvona pozivajući na zornicu. Kanio je neopazice ući,
malo se oprati, promijeniti ovratnik na košulji i otići na posao u mokru
73
odijelu, jer nije imao drugo, ali ga je majka iščekivala budna s vrućom
vodom za mate i starim prepečenim kruhom, kao svakoga jutra.
'Gdje si bio, sine?' zapitala ga je s toliko tuge da je nije mogao obmanuti.
'Otkrivao ljubav, mama', odvratio je, grleći je sav ozaren.
Joaquin Andieta živio je moren političkim romantizmom, bez odjeka u toj
zemlji praktičnih i razumnih ljudi. Bile su ga zanijele Lamennaisove
teorije, kojega je čitao u osrednjim i zbrkanim prijevodima s francuskog,
na jednaki način kao što je čitao i enciklopediste. Poput svoga učitelja
zagovarao je katolički liberalizam u politici i odvajanje države od crkve.
Očitovao se kao iskonski kršćanin, poput apostola i mučenika, ali
neprijatelj župnika, tih izdajica Isusa i njegove istinske doktrine, kako je
govorio, uspoređujući ih s pijavicama što se hrane lakovjernošću vjernika.
Veoma se pazio, međutim, da ne izlaže takve ideje pred svojom majkom,
koja bi umrla od gnušanja. Jednako se tako smatrao neprijateljem
oligarhije jer je beskorisna i dekadentna, te vlade, jer ne predstavlja
interese naroda, nego bogataša, kao što su mogli njegovi drugovi potvrditi
bezbrojnim primjerima na skupovima u knjižari Santos Tornero i kako je
on strpljivo objašnjavao Elizi, premda ga je ona jedva slušala, jer ju je više
zanimalo da ga onjuši nego sluša njegove govore. Mladić je bio spreman
prokockati život zbog besmislene slave u provali junaštva, ali je osjećao
iskonski strah da pogleda Elizu u oči i progovori o svojim osjećajima.
Uspostavili su naviku vođenja ljubavi barem jednom tjedno u istoj onoj
sobici s ormarima koju su pretvorili u svoje gnijezdo. Raspolagali su tako
rijetkim i dragocjenim zajedničkim trenucima da joj se činilo ludorijom
gubiti ih u filozofiranju; ako već treba govoriti, radije bi slušala o
njegovim ukusima, prošlosti, majci i planovima da se njome oženi jednoga
dana. Sve bi bila dala da joj on kaže u lice veličanstvene rečenice koje je
ispisivao u „svojim pismima. Da joj kaže, na primjer, kako bi bilo lakše
mjeriti nakane vjetra ili strpljivost valova na žalu nego silinu njegove
ljubavi; kako nema zimske noći koja bi mogla rashladiti beskrajnu vatru
njegove strasti; kako provodi dan sanjajući, a noći besane, mučen bez
predaha ludilom uspomena i brojeći s tjeskobom osuđenika sate koji
nedostaju dok je ponovno ne bude mogao zagrliti; 'Ti si moj anđeo i moje
prokletstvo, pokraj tebe dosežem božansku ekstazu, a kad te nema silazim
do pakla, od čega se sastoji ta vlast koju imaš nada mnom, Eliza? Ne
govori mi o sutra ni o jučer, živim tek za ovaj sadašnji trenutak kad ću opet
zaroniti u beskonačnu noć tvojih tamnih očiju.' Hranjena romanima Miss
Rose i romantičnim pjesnicima čije je stihove znala napamet, djevojka se
gubila u opojnom užitku osjećajući se obožavanom poput božice i nije
74
uočavala nesuglasje između tih žarkih izjava i stvarne osobe Joa-quina
Andiete. U pismima se preobražavao u savršena ljubavnika kadra da opiše
svoju strast s toliko anđeoskog daška da bi krivnja i bojazan nestajali,
uzmičući pred posvemašnjom egzaltacijom osjetila. Nitko tako ne bijaše
volio prije, između svih smrtnika oni bijahu predodređeni za tu strast koju
je nemoguće oponašati, govorio je Joaquin u pismima, a ona mu je
vjerovala. No ljubav je vodio užurbano, kao da je izgladnio, ne okusivši je,
kao onaj koji podliježe poroku mučen krivnjom. Nije si dao vremena da
upozna njezino tijelo niti otkrije svoje; svladavali bi ga hitnja želje i tajne.
Činilo mu se da im nikad neće dostajati vremena unatoč tomu što ga je
Eliza umirivala objašnjavajući da nitko ne dolazi u tu sobu noću, da
Sommersovi spavaju drogirani, Mama Fresia us-nula u svom kućerku u
dnu dvorišta, a preostale su sobe u potkrovlju. Instinkt je raspirivao
djevojčinu neustrašivost pobuđujući ju da otkriva mnogostruke
mogućnosti uživanja, ali se brzo naučila suzdržavanju. Njezini su poticaji
u ljubavnoj igri stavljali Joaquina u obrambeni stav; osjećao se kritiziranim,
ranjenim ili ugroženim u svojoj muškosti. Mučile su ga najgore sumnje jer
nije mogao zamisliti toliku prirodnu senzualnost u djevojčice od šesnaest
godina čiji su jedini vidokrug bili zidovi njezine kuće. Strahovanje od
trudnoće sve je pogoršavalo jer nijedno nije znalo kako je izbjeći. Joaquin
je nejasno poznavao mehanizam oplodnje i pretpostavljao da su, ako se
povuče na vrijeme, na sigurnom, ali nije uvijek uspijevao. Bio je svjestan
Elizine frustriranosti, ali nije znao kako bi je utješio i umjesto da to pokuša,
povlačio se smjesta u svoju ulogu intelektualnog mentora, gdje se osjećao
sigurnim. Dok je ona žudjela da bude milovana ili barem počine na
ramenu svoga ljubavnika, on se odmicao, žurno odijevao i trošio
dragocjeno vrijeme koje im je još preostajalo da razmatra nove argumente
istih političkih ideja koje je već sto puta ponovio. Nakon tih zagrljaja Eliza
je bila kao na žeravici, no nije se to usuđivala priznati ni u najdubljoj
podsvijesti, jer bi to bilo jednako kao da ispituje kvalitetu ljubavi. Onda bi
upadala u zamku sažalijevanja i ispričavanja ljubavnika, misleći kako bi se
lijepo voljeli kad bi imali više vremena i sigurno mjesto. Mnogo bolji od
zajedničkih valjanja bili su sati što slijede, kad bi izmišljala ono što se nije
dogodilo, a i noći u kojima bi sanjala ono što će se možda zbiti sljedeći put
u sobici s ormarima.
S istom ozbiljnošću kakvu je unosila u sva svoja djela Eliza si je dala
zadatak da idealizira svog dragog dok nije postao opsesijom. Jedino što je
željela bilo je da mu služi bezuvjetno do kraja života, žrtvuje se i pati kako
bi potvrdila svoju samozatajnost, umre za njega ako je potrebno. Tako
75
zamagljena čarolijom te prve strasti, nije zamjećivala da joj nije uzvraćeno
jednakom silinom. Njezin udvarač nikad nije bio potpuno prisutan. Čak i u
najvatre-nijim zagrljajima na gomili zavjesa njegov je duh bio negdje
drugdje, pripravan da ode ili već odsutan. Razotkrivao se tek napola,
kratkotrajno, u ogorčujućoj igri kineskih sjena, ali na rastanku, kad je ona
bila na rubu da zaplače gladna ljubavi, pružao bi joj jedno od svojih divnih
pisama. Za Elizu se tada cijeli svemir i pretvarao u kristal čija je jedina
svrha bila da odražava njezine osjećaje. Podjarmljena u mučnoj zadaći
posvemašnje zaljubljenosti, nije dvojila u svoju sposobnost da se preda bez
sustezanja pa stoga nije prepoznavala Joaquinovu dvojnost. Bila je
izmislila savršenog ljubavnika i pothranjivala je tu himeru nepobjedivom
ustrajnošću. Svojom je maštom nadoknađivala neprikladne ljubavnikove
zagrljaje koji su je ostavljali u mračnom limbu nezadovoljene želje.

DRUGI DIO 1848-1849.

Vijest
Dvadeset i prvog rujna, prvog proljetnog dana prema kalendaru Miss Rose,
prozračuju se prostorije, osunčavaju madraci i prekrivači, ulašćuje drveni
namještaj i mijenjaju zavjese u salonu. Mama Fresia je oprala cvjetni
kreton bez komentara, uvjerena da su osušene mrlje od mokraće štakora.
Priredila je u dvorištu velike ćupove s korom sapunike za prokuhavanje
rublja, namakala zavjese cijeli dan, uštirkala ih rižinom vodom i osušila na
suncu; potom su ih dvije žene glačale, a kad su bile kao nove, objesili su ih
da dočekaju novo godišnje doba. U međuvremenu su se Eliza i Joaquin,
ravnodušni na proljetne pometnje Miss Rose, prepuštali zadovoljstvu na
zavjesama od zelenoga baršuna, mekšima od kretenskih. Više nije bilo
hladno i noći su bile vedre. Tri su mjeseca bili ljubavnici i pisma Joaquina
Andiete, načičkana poetskim izrazima i vatrenim izjavama, zamjetno su se
prorijedila. Eliza je osjećala da joj je dragi odsutan, katkad bi grlila utvaru.
Unatoč utučenosti zbog nezadovoljene želje i bremena od toliko iscr-
pljujućih tajni, djevojka je bila povratila prividan mir. Dane je provodila
baveći se istim poslovima kao obično, zadubljena u svoje knjige i
klavirske vježbe, ili radeći iz sve snage u kuhinji i sobici za šivanje, ne
pokazujući ni najmanje zanimanje da iziđe iz kuće, ali ako bi je Miss Rose
zamolila, rado bi je pratila kao netko tko nema ništa pametnije raditi.
Lijegala bi i ustajala rano kao uvijek; imala je teka i doimala se zdravom,
ali ti simptomi savršene normalnosti budili su strahovite sumnje Miss Rose
76
i Mame Fresije. Nisu skidale oči s nje. Dvojile su da je opijenost ljubavlju
ishlapjela tako iznenada, ali kako su prolazili mnogi tjedni, a Eliza nije
pokazivala znakove uzbuđenosti, malo su pomalo olabavile svoje bdjenje.
Možda su svijeće zapaljene Svetom Antunu poslužile nečemu, umovala je
Indijanka; možda to naposljetku i nije bila ljubav, pomisli Miss Rose bez
mnogo uvjerenosti.
Vijest o zlatu otkrivenom u Kaliforniji stigla je do Čilea u kolovozu.
Isprva je bila tek omamljujuća glasina iz usta pijanih pomoraca po javnim
kućama El Almendrala, ali nekoliko dana poslije kapetan golete Adelaida
obznanio je da je polovica njegovih mornara dezertirala u San Francisco.
'Ima zlata posvuda, može ga se kupiti lopatama, viđeni su grumeni veličine
naranče! Svatko tko je imalo spretan postat će milijunašem!' ispričao je
gušeći se od ushićenosti.
U siječnju te godine, u blizini mlina jednoga švicarskog farmera na
obalama rijeke Americano, tip s prezimenom Marshall bio je pronašao u
vodi pločicu zlata. Taj žuti komadić koji je pokrenuo ludilo bio je otkriven
devet dana pošto je okončan rat između Meksika i Sjedinjenih Država
potpisom na sporazum u Guadalupe Hidalgu. Kad se razglasila novost,
Kalifornija više nije pripadala Meksiku. Prije nego se doznalo da taj kraj
leži na blagu kojemu nema konca nikoga nije previše zanimala; za
Amerikance je to bilo indijansko područje, a pioniri su radije osvajali
Oregon, jer su vjerovali da ondje bolje uspijeva poljoprivreda. Meksiko ju
je držao jazbinom lopova i nije se udostojao poslati svoje trupe da ju
obrane tijekom rata. Nedugo zatim Sam Brannan, izdavač jednih novina i
mormonski propovjednik poslan da širi svoju vjeru, obišao je ulice San
Francisca objavljujući novost. Možda mu ne bi bili povjerovali jer je
njegov dobar glas bio ponešto sumnjiv -mrmljalo se da je zloupotrijebio
Božji novac, a kad je mormonska crkva zahtijevala da ga vrati odgovorio
je da će to učiniti...kad dobije potvrdu što je potpiše Bog - no potkrijepio je
svoje riječi bočicom punom zlatnog praha koja je prešla od ruke do ruke
zapalivši narod. Na povik 'zlato, zlato!' troje od četvero ljudi napustilo je
sve i otputilo se prema zlatonosnim pijescima. Trebalo je zatvoriti jedinu
školu jer nisu ostala ni djeca. U Čileu vijest nije imala jednak odjek.
Prosječna plaća bila je dvadeset centava na dan i novine su govorile da je
napokon bio otkriven El Dorado, grad što su ga sanjali osvajači, gdje su
ulice popločene dragocjenim metalom: 'Bogatstva rudnika kao da su iz
priča o Sindbadu ili Aladinovoj svjetiljci; zapaženo je, bez straha od
pretjerivanja, da je dnevna dobit jedna unca čistoga zlata', objavljivali su
dnevnici i dodavali da ga ima dovoljno da se desetljećima obogate tisuće
77
ljudi. Požar pohlepe smjesta je zapaljen među Čileancima koji su imali
rudarsku dušu i stampedo put Kalifornije otpočeo je sljedećeg mjeseca.
Osim toga, nalazili su se na pola puta u usporedbi s bilo kojim pustolovom
što bi doplovljavao s Atlantika. Putovanje iz Europe do Valparaisa otezalo
se po tri mjeseca, a potom još dva da bi se stiglo do Kalifornije. Udaljenost
između Valparaisa i San Francisca nije dosezala sedam tisuća milja, dok je
od obale Sjeverne Amerike, obilazeći Rt Horn, iznosila gotovo dvadeset
tisuća. To je, kako je izračunao Joaquin Andieta, predstavljalo zamjetnu
prednost za Čileance, jer će prvi koji stignu prisvojiti najbolje rudne žile.
Feliciano Rodriguez de Santa Cruz došao je do istog izračuna i odlučio se
ukrcati smjesta s pet svojih najboljih i najvjernijih rudara, obećavši im
naknadu kao poticaj da ostave svoje obitelji i upuste se u taj pothvat pun
opasnosti. Priprema prtljage za boravak od nekoliko mjeseci u toj zemlji
na sjeveru kontinenta, koju su zamišljali pustom i divljom, potrajalo je tri
tjedna. On je obilno nadmašivao većinu nesmotrenih koji su odlazili
naslijepo praznih ruku, dovedeni u napast lagano zarađenim imetkom, ali
nemajući pojma kakve opasnosti i napore pothvat uključuje. Nije bio
spreman polomiti leđa radeći kao nadničar, stoga je putovao dobro
opremljen i vodio pomoćnike od povjerenja, objasnio je svojoj ženi koja je
očekivala drugo dijete, ali je zahtijevala da ga prati. Paulina je mislila
putovati s dvjema dadiljama, svojim kuharom, jednom kravom i živim
kokošima koje će dječicu opskrbljivati mlijekom i jajima za vrijeme
plovidbe, ali je jednom njezin muž čvrsto stajao iza svog odbijanja.
Pomisao da pođe na takvu odiseju s obitelji na grbači doista je bila prava
ludost. Njegova žena bijaše izgubila razum.
'Kako se zvao onaj kapetan, prijatelj Mr. Todda?' prekinula ga je Paulina
usred njegove govorancije, balansirajući sa šalicom čokolade na svom
golemom trbuhu dok je grickala kolačić od lisnatoga tijesta sa slatkim
vrhnjem, recept redovnica klarisa.
'Možda misliš na Johna Sommersa?'
'Mislim na onoga koji je bio sit plovidbe na jedra i govorio o brodovima na
paru.' 'To je taj.'
Paulina osta zamišljena jedan časak ubacujući si kolačiće u usta i ne
osvrćući se ni najmanje na popis opasnosti koje je prizivao njezin muž.
Bila se udebljala i malo je ostalo od ljupke djevojke koja je pobjegla iz
samostana ćelave glave.
'Koliko imam na svom računu u Londonu?' zapitala je napokon.
'Pedeset tisuća funta. Vrlo si bogata gospoda.'

78
'Nije dovoljno. Možeš mi posuditi dvostruko uz kamatu od deset posto s
rokom plaćanja od tri godine?'
'Što tebi, zaboga, pada na pamet, ženo! Za kog ti vraga treba toliko?'
'Za brod na paru. Pravi posao nije u zlatu, Feliciano, koje je na kraju
krajeva tek žuta kaka. Pravi su posao rudnici. U Kaliforniji će im trebati
svega i platit će u gotovini. Kažu da parobrodi plove ravno, ne moraju se
podvrgavati hirovima vjetra, veći su i brži. Jedrenjaci su prošlost.'
Feliciano je nastavio provoditi svoje planove, ali je iz iskustva znao da ne
valja prezreti financijska upozorenja svoje žene. Nekoliko noći nije mogao
spavati. Šetao je besan raskošnim salonima svoje kuće, između vreća
živežnih namirnica, kutija s alatom, bačava praha i gomila oružja za
putovanje, mjereći i odvagujući Paulinine riječi. Što je više promišljao, to
mu se ispravnijom činila zamisao da uloži u prijevoz, ali prije no što
donese ikakvu odluku posavjetovao se s bratom, s kojim je zajednički bio
vodio sve svoje poslove. Ovaj ga je saslušao otvorenih usta, a kad je
Feliciano završio objašnjavanje lupio se po čelu.
'K vragu, brate! Kako nam to prije nije palo na um?' U međuvremenu je
Joaquin Andieta sanjao, kao tisuće drugih Čileanaca njegove dobi i
različitih položaja, o torbama zlata u prahu i grumenju razbacanom po tlu.
Nekolicina njegovih poznanika već je bila pošla, uključujući jednog
njegova druga iz knjižare San-tos Tornero, mladoga liberala koji je
blebetao protiv bogataša i bio prvi koji je optuživao da novac kvari, no nije
se mogao oduprijeti zovu i otišao je ne oprostivši se ni s kim. Kalifornija je
za Joaquina predstavljala jedinu priliku da iziđe iz bijede, izvuče svoju
majku iz radničke četvrti i potraži lijek za svoja bolesna pluća, kako bi stao
pred Jeremvja Sommersa uzdignute glave i prepunih džepova da zaprosi
Elizinu ruku. Zlato...zlato njemu nadohvat... Mogao je vidjeti vreće metala
u prahu, koševe s golemim grumenjem, novčanice u svojim džepovima,
palaču koju će izgraditi, čvršću i s više mramora negoli klub Union kako bi
začepio usta rođacima koji bijahu ponizili njegovu majku. Vidio se i kako
izlazi iz crkve De la Matriz podruku s Elizom Sommers, najsretniji
mladenci na planetu. Trebalo se samo usuditi. Kakvu mu je budućnost
pružao Čile? U najboljem slučaju da ostari brojeći proizvode koji su
prolazili kroz poslovnicu Britanske kompanije za uvoz i izvoz. Ništa nije
mogao izgubiti kad ionako ništa ne posjeduje. Zlatna ga je groznica
zaludila, ostao je bez teka i nije mogao spavati, hodao je kao na iglama i
luđačkih očiju promatrao more. Njegov prijatelj knjižar posudio mu je
zemljovide i knjige o Kaliforniji te knjižicu s uputama o ispiranju metala,
koju je pohlepno pročitao dok je očajnički računao pokušavajući skupiti
79
novac za putovanje. Vijesti u novinama nisu mogle biti zamamnije: 'U
jednom dijelu rudnika zvanom dry diggins da bi se izdvojio metal iz
stijena, nisu potrebne nikakve naprave osim obična noža. U drugima je već
izdvojen i koristi se tek vrlo jednostavnim mehanizmom koji se sastoji od
obična korita od loča, okrugla dna dugačkog nekih deset stopa i širokog
dvije stope na gornjem dijelu. Budući da nije potreban kapital, nadmetanje
je veliko, a muškarci koji su jedva bili kadri skrpati do kraja mjeseca sada
imaju tisuće pesosa u dragocjenu metalu.'
Kad je Andieta spomenuo mogućnost da se ukrca put sjevera, njegova je
majka reagirala jednako burno kao i Eliza. Dvije se žene nikad nisu bile
vidjele, no izrekle su potpuno istu rečenicu: ako odeš, Joaquine, ja ću
umrijeti. Obje su nastojale da uvidi bezbrojne opasnosti takva pothvata i
zaklele se da bi tisuću puta više voljele biti s njim u neizlječivu siromaštvu
nego steći varav imetak uz rizik da ga izgube zauvijek. Majka ga je
uvjerila da ona neće izići iz radničke četvrti makar bila milijunašica, jer je
ondje imala prijatelje i nije imala kamo poći na ovome svijetu. A što se
tiče njegovih pluća, tu se nije ništa dalo napraviti, reče, jedino čekati da
otkazu. Eliza mu je pak ponudila da pobjegnu ako ih ne puste da se ožene,
ali on ih, izgubljen u svojim bunilima, nije slušao, uvjeren da neće imati
još jednu takvu priliku i da bi bio neoprostiv kukavičluk propustiti je.
Uložio je u službu svoje nove manije jednaku silovitost kakvom se prije
poslužio šireći liberalne ideje, ali su mu nedostajala sredstva da izvede
svoje planove. Nije mogao ostvariti svoju sudbinu bez stanovite svote za
putnu kartu i kako bi se opremio neophodnim potrepštinama. Pošao je u
banku zatražiti mali zajam, ali ga nije imao čime zajamčiti, a kad su ga
vidjeli, zaključili su da je siromašan kao crkveni miš i ledeno su ga odbili.
Prvi je put pomislio da pode k rođacima svoje majke s kojima dotad nikad
nije razmijenio ni riječi, ali je bio previše ponosan za to. Vizija blistave
budućnosti nije ga ostavljala na miru, jedva je jedvice uspijevao uraditi
svoj posao, dugi sati u poslovnici pretvorili su se u mučenje. Sjedio bi s
perom u zraku gledajući, a ne videći praznu stranicu, dok je napamet
ponavljao imena lađa koje bi ga mogle povesti na sjever. Noći su mu
pretjecale u burnim snovima i nemirnim nesanicama, osvanuo bi iscrpljena
tijela i uzavrele mašte. Činio bi početničke pogreške dok je oko njega
egzaltacija dosegla razinu histerije. Svi su željeli poći, a oni koji nisu
mogli ići osobno ovlastili bi tvrtke, ulagali u kompanije osnovane u žurbi
ili bi slali predstavnika od povjerenja umjesto sebe, uz dogovor da podijele
dobit. Prvi su otplovili samci; uskoro su oženjeni ostavili svoju djecu i
također se ukrcali ne osvrnuvši se, unatoč okrutnim pričama o nepoznatim
80
bolestima, pogubnim nesrećama i surovim zločinima. Najmiroljubiviji
muškarci bili su spremni suočiti se s opasnostima pucnjeva i udaraca,
najrazbori-tiji su napuštali sigurnost, stečenu uz golem napor tijekom niza
godina, i otisnuli se u pustolovinu sa svojom prtljagom opsjena. Neki su
svoje ušteđevine utrošili na putne karte, drugi su namirivali putovanje
zaposlivši se kao mornari ili dajući u zalog svoj budući rad, ali toliko je
bilo kandidata da Joaquin Andieta nije našao mjesto ni na jednom brodu
unatoč tomu što je dan za danom tragao po pristaništu.
U prosincu nije više izdržao. Prepisujući podrobnosti o teretu koji je
uplovio u luku, kao što je brižljivo činio svakoga dana, promijenio je
brojke u knjizi upisa, zatim je uništio originalne dokumente iskrcaja. Tako
je, umijećem računovodstvenog iluzionizma, sredio da nestane nekoliko iz
New Yorka pristiglih sanduka s revolverima i streljivom. Tijekom iduće tri
noći uspio je izigrati stražare, obiti brave i uvući se u skladište Britanske
kompanije za uvoz i izvoz kako bi ukrao sadržaj tih sanduka. Morao je to
napraviti u nekoliko navrata jer je teret bio težak. Prvo je jedno oružje
izvukao napunivši džepove, a drugo pričvrstio za noge i ruke ispod odjeće;
nakon toga ponio je metke u torbama. Nekoliko su ga puta umalo vidjele
noćobdije što bijahu u noćnom obilasku, ali ga je pratila sreća i svaki bi
put uspio izmaknuti na vrijeme. Znao je da ima nekoliko tjedana prije no
što netko bude potraživao sanduke i krađa se otkrije; pretpostavljao je
također da će biti vrlo lako slijediti trag dokumenata koji nedostaju i
promijenjenih brojki dok se ne pronađe krivac, ali očekivao je da će se do
tada naći na pučini. A kad stekne vlastiti imetak, vratit će sve do
posljednjeg novčića s kamatama, jer je jedini razlog što je počinio takvo
zlodjelo, ponavljao si je tisuću puta, bio očaj. Posrijedi je bilo pitanje
života ili smrti: život kakvim ga je on vidio nalazio se u Kaliforniji; ostati
zarobljen u Čileu bilo je jednako polaganoj smrti. Prodao je dio plijena po
smiješnoj cijeni u pučkim četvrtima luke, a drugi među svojim prijateljima
u knjižari Santos Tornero pošto ih je natjerao da se zakunu da će čuvati
tajnu. Ti usijani idealisti ne bijahu nikada imali oružje u ruci, ali su proveli
godine pripremajući se riječima za utopijski prevrat protiv konzervativne
vlade. Bila bi izdaja njihovih vlastitih namjera ne kupiti revolvere na crno,
osobito ako se uzme u obzir cijena izvan konkurencije. Joaquin Andieta je
zadržao dva za sebe, odlučan da ih upotrijebi kako bi si oslobodio put, ali
svojim drugovima ništa nije rekao o svojim planovima da ode. Te noći u
stražnjoj sobi knjižnice i on je stavio desnu ruku na srce zaklinjući se u
ime domovine da će dati svoj život za demokraciju i pravdu. Sljedećeg je
jutra kupio putnu kartu treće klase za prvi jedrenjak koji je isplovljavao tih
81
dana i nekoliko vreća pržena brašna, grah, rižu, šećer, sušeno konjsko
meso i svinjske odreske, što, škrto raspoređeno, jedva jedvice može
potrajati tijekom plovidbe. Ono malo reala što mu je preostalo pritegnuo si
je oko pasa pričvršćena maramom.
U noći 22. prosinca oprostio se s Elizom i majkom, a idućeg se dana
otputio u smjeru Kalifornije.
Mama Fresia slučajno je otkrila ljubavna pisma kad je čupala luk u svom
uzanom dvorišnom vrtu i vilama udarila u metalnu kutiju. Nije znala čitati,
ali joj je bio dovoljan jedan pogled da shvati o čemu je riječ. Bila je u
iskušenju da ih preda Miss Rose, jer joj je dovoljno bilo držati ih u ruci pa
da osjeti prijetnju, bila bi se zaklela da svežanj povezan vrpcom udara
poput živoga srca, ali ljubav prema Elizi bila je jača od razboritosti i
umjesto da pođe svojoj gazdarici, stavila je natrag pisma u kutiju za kekse,
skrila je pod svoju široku crnu suknju i otišla u djevojčinu sobu uzdišući.
Našla je Elizu kako sjedi na stolcu, uspravnih leđa i s rukama na krilu kao
da je na misi, zureći u more s prozora, tako potištena da se zrak oko nje
doimao zgusnutim i punim slutnji. Stavila je kutiju na djevojčina koljena i
stajala, uzaludno čekajući objašnjenje.
'Taj je čovjek zloduh. Donijet će ti jedino nesreću', reče joj napokon.
'Nesreće su već počele. Otišao je prije šest tjedana u Kaliforniju, a meni
nije došla mjesečnica.'
Mama Fresia je sjela na pod prekriženih nogu kao što je činila kad je kosti
više nisu mogle nositi i stade njihati trupom naprijed i nazad, blago cvileći.
'Ušuti, mamice, može nas čuti Miss Rose', preklinjala je Eliza. 'Dijete ulice!
Faćuk! Što ćemo napraviti, djevojčice moja? Što ćemo napraviti?' nastavila
se tužiti žena. 'Udat ću se za njega.' 'A kako, kad je čovjek otišao?' 'Morat
ću ga poći potražiti.'
'Jao, blagoslovljeni sine Božji? Jesi li poludjela? Napravit ću ti lijek i za
par dana bit ćeš kao nova.'
Žena je priredila napitak od boražine te sirup od kokošjeg izmeta u crnom
pivu, koji je dala da Eliza pije tri puta na dan; uz to ju je natjerala da se
namače u sumpornoj kupki i stavljala joj je povoje od gorušice na trbuh.
Rezultat je bio da je požutjela i hodala natopljena ljepljivim isparavanjima
što su mirisala na uvele gardenije, ali do kraja tjedna još nije bilo nijedne
naznake pobačaja. Mama Fresia je zaključila da je djetešce muško i
nesumnjivo prokleto, zato se tako prilijepilo za utrobu svoje majke. Ta je
nevolja nadvisivala njezine moći, bio je to đavolji posao i samo bi njezina
učiteljica, machi, mogla svladati tako moćnu nesreću. Tog istog
popodneva zamolila je dozvolu svojih gospodara da iziđe i još je jednom
82
prevalila pješice tegoban put do tjesnaca, potištena se pojavivši pred
slijepom starom vješticom. Donijela joj je na dar dva komada slatkoga od
dunje i patku punjenu estragonom.
Machi je saslušala sve o posljednjim zbivanjima i kimala glavom
dosađujući se, kao da je unaprijed znala što se zbilo.
"Već sam rekla, opsjednutost je veoma teška bolest: zakvači se za mozak i
slomi srce. Opsjednutosti ima mnogo, no najgora je ljubavna.'
'Možete napraviti nešto za moju curicu da izbaci tog faćuka?' 'Da, mogu,
mogu. Ali to je neće izliječiti. Svejedno će morati slijediti svog muškarca.'
'Otišao je veoma daleko tražiti zlato.'
'Nakon ljubavi najgora je opsjednutost zlatom', presudi machi.
Mama Fresia je shvatila da će biti nemoguće izvući Elizu kako bi je odvela
do machina tjesnaca, napravila pobačaj i vratila se s njom kući, a da Miss
Rose ne dozna. Vještica je imala sto godina i nije mogla izići iz svoje
bijedne nastambe već pedeset, tako da ni ona neće moći priteći do
Sommersovih da izliječi djevojku. Nije bilo drugog rješenja doli da to
učini ona sama. Machi joj je predala fini štapić od colihue i tamnu i
smrdljivu pomadu, potom joj je u tančine objasnila kako će namazati prut
tim sirupom i umetnuti ga u Elizu. Zatim ju je podučila riječi čaranja koje
će ukloniti đavolje dijete i istodobno zaštititi majčin život. Ta je operacija
morala biti izvedena u petak noću, jedinom danu u tjednu koji je za to
ovlašten, upozorila ju je. Mama Fresia se vratila vrlo kasno i sva
izmoždena, s colihue i pomadom pod ogrtačem.
'Moli se, djevojčice, jer ću te za dvije noći izliječiti', obavijestila je Elizu
kad joj je za doručak u krevet donijela čokoladu.
Kapetan John Sommers iskrcao se u Valparaisu na dan koji je naznačila
machi. Bio je to drugi petak jedne prave ljetne veljače. Zaljev je vrio od
aktivnosti s pedesetak usidrenih brodova i drugih koji su čekali red na
pučini kako bi se približili kopnu. Kao uvijek, Jeremv, Rose i Eliza
dočekali su na pristaništu tog divnog ujaka koji bi dolazio natovaren
novinama i darovima. Građani koji su se sastajali posjećujući lađe i
kupujući krijumčarenu robu miješali su se s mornarima, putnicima,
istovarivačima i zaposlenicima na carini dok su prostitutke, stojeći na
stanovitoj udaljenosti, proučavale potencijalne mušterije. Posljednjih
mjeseci, otkako je vijest o zlatu podjarivala lakomost muškaraca na svim
obalama svijeta, brodovi su uplovljavali i isplovljavali luđačkim ritmom, a
bordeli nisu mogli udovoljiti svima. Najsrčanije žene, međutim, nisu se
zadovoljavale što imaju posla u izobilju u Valparaisu i izračunale su koliko
bi više mogle zaraditi u Kaliforniji, gdje je bilo dvjesto muškaraca na
83
svaku ženu, ako je bilo točno to što se moglo čuti. U luci su se ljudi
sudarali s dvokolicama, životinjama i zavežljajima; govorili su se razni
jezici, glasale se brodske sirene i zvižduci policajaca. Miss Rose, držeći na
nosu rupčić namirisan vanilijom, njuškala je putnike na čamcima tražeći
svog najmilijeg brata, dok je Eliza udisala zrak brzim gutljajima
pokušavajući odvojiti i razaznati mirise. Zadah na ribu u velikim košarama
na suncu miješao se sa smradom izmeta teretnih životinja i ljudskim
znojem. Ona je prva ugledala kapetana Sommersa i osjetila je tako veliko
olakšanje da je umalo zaplakala. Bijaše ga čekala tijekom dugih mjeseci,
uvjerena da bi samo on mogao shvatiti tjeskobu njezine osujećene ljubavi.
Nije o Joaquinu Andieti bila rekla ni riječi Miss Rose, a još manje
Jeremvju Sommersu, ali je bila uvjerena da će joj njezin ujak pomorac,
kojega ništa ne može iznenaditi ili zaplašiti, pomoći.
Tek što je kapetan stupio nogom na čvrsto tlo, Eliza i Miss Rose bacile su
se na njega klikćući od veselja; on ih je obje primio oko pojasa svojim
koščatim gusarskim rukama, podigao u isto vrijeme i počeo se okretati kao
zvrk, uz radosne povike Miss Rose i Elizine prosvjede, koja je bila na rubu
da povrati. Jeremv Sommers ga je pozdravio stiskom ruke, pitajući se kako
je moguće da se njegov brat nije nimalo promijenio u posljednjih dvadeset
godina, i dalje je bio isto budalasto čeljade.
'Što se događa, malena? Veoma loše izgledaš', reče kapetan proučavajući
Elizu.
'Pojela sam zeleno voće, ujače', objasni ona naslanjajući se na njega kako
je ne bi oborila mučnina.
'Znam da niste došli u luku da me dočekate. Zapravo ste željele kupiti
parfeme, točno? Reći ću vam tko ima najbolje, dovezene iz srca Pariza.'
U tom je trenutku prošao neki stranac uz njih i slučajno ih udario
kovčegom koji je nosio na ramenu. John Sommers se okrenuo razljućen,
ali je, prepoznavši ga, ispustio jednu od svojih karakterističnih šaljivih
kletvi i zgrabio ga za ruku.
'Dođi da te predstavim svojoj obitelji, Kinezu', pozvao ga je srdačno.
Eliza ga je neprikriveno promotrila jer nikad nije bila vidjela nekog Azijca
izbliza i napokon je imala pred svojim očima stanovnika Kine, te bajkovite
zemlje koja se pojavljivala u mnogim pričama njezina ujaka. Bio je to
muškarac neodredive dobi i prilično visok, u usporedbi s Čileancima,
premda se uz krupnog engleskog kapetana doimao poput dječaka. Koračao
je neskladno, imao glatko lice, tijelo vitko poput mladića i starački izražaj
u svojim krupnim očima. U opreci s njegovom doktorskom opreznošću bio
je djetinji smijeh, koji mu je izbio iz samog dna prsa kad se Sommers
84
uputio prema njemu. Na sebi je imao hlače do visine goljenica, laganu
bluzu od grube tkanine, maramu oko pojasa za koju je zataknuo veliki nož,
kratke cipele i bijedni slamnati šešir, a na leđima mu je visjela duga
pletenica. Pozdravio je naklonivši se glavom nekoliko puta, ne ispuštajući
kovčeg i ne gledajući nikoga u lice. Miss Rose i Jeremv Sommers,
zbunjeni zbog prisnosti kojom se njihov brat ophodio s osobom
nesumnjivo inferiorna položaja, nisu znali kako da postupe i uzvratili su
kratkim i suhim kimanjem. Na užas Miss Rose, Eliza mu je pružila ruku,
ali se muškarac pravio da je ne vidi.
'Ovo je Tao Chi'en, najgori kuhar kojega sam ikada imao, ali zna izliječiti
gotovo sve bolesti, zato ga još nisam bacio preko palube', narugao se
kapetan.
Tao Chi'en je opetovao novi niz naklona, još se jednom nasmijao bez
vidljiva razloga i zatim povukao. Eliza se zapitala razumije li engleski. Za
leđima dviju žena John Sommers je prošaptao svom bratu da mu Kinez
može prodati opijum najbolje kvalitete i nosorogove rogove u prahu protiv
impotencije, odluči li jednoga dana skončati s lošom navikom celibata.
Skrivajući se iza svoje lepeze, Eliza je zainteresirano slušala.
Tog popodneva u kući, u doba čaja, kapetan je razdijelio darove što ih je
bio donio: englesku kremu za brijanje, zbirku toledanskih škara i havanske
cigare za brata, češljeve od kornjačevine i svileni, kineski šal za Rose te,
kao uvijek, nakit za Elizin miraz. Ovaj put bila je to biserna ogrlica, na
kojoj je djevojčica zahvalila dirnuta i stavila je u svoju kutiju za nakit,
zajedno s ostalim draguljima koje bijaše primila. Zahvaljujući
svojeglavosti Miss Rose i velikodušnosti svoga ujaka, škrinja za svadbu
punila se blagom.
'Taj običaj s mirazom čini mi se glupim, osobito kad uopće nema
zaručnika pri ruci', nasmije se kapetan. 'Ili možda već postoji neki na
obzoru?'
Djevojka je razmijenila prestravljeni pogled s Mamom Fresi-jom koja u
tom trenutku bijaše ušla s pladnjem čaja. Kapetan nije rekao ništa, ali se
zapitao kako njegova sestra Rose nije bila opazila promjene na Elizi. Cini
se da je slaba korist od ženske intuicije.
Ostatak popodneva proveli su slušajući čudesne kapetanove priče o
Kaliforniji, iako se tim krajevima nije kretao nakon fantastičnog otkrića i
mogao je govoriti jedino o San Franciscu, koji je bio poprilično bijedan
zaselak, ali smješten u najljepšem zaljevu na svijetu. Graja oko zlata bila je
jedina tema u Europi i Sjedinjenim Državama, vijest je bila došla i do
dalekih obala Azije. Njegova je lada bila prepuna putnika za Kaliforniju,
85
od kojih većina nije bila upoznata s najosnovnijim pojmovima rudarstva,
mnogi nisu u svom životu vidjeli zlato ni na zubu. Nije bilo udobna ili brza
načina da se stigne u San Francisco, plovidba je trajala mjesecima u
najoskudnijim prilikama, objasnio je kapetan, ali kopnom preko američkog
kontinenta, prkoseći beskraju krajolika i agresiji Indijanaca, putovanje je
trajalo dulje, a mogućnosti da se čovjek izvuče živ bile su manje. Oni koji
bi se upustili u pustolovinu putujući brodom do Paname, prelazili bi
prevlaku prvo na nosiljkama preko rijeka krcatih grabežljivim zvijerima,
na mulama kroz prašumu, a stigavši na obalu Pacifika, uzimali bi drugo
plovilo do sjevera. Morali su podnositi đavolju vrućinu, otrovne gmazove,
komarce, koleru i žutu groznicu, da se i ne spominje neusporediva ljudska
zloća. Putnici koji bi neozlijeđeni preživjeli odsklizavanje jahaćih životinja
niz provalije i opasnosti močvara na drugoj bi se strani našli kao žrtve
bandita koji bi im otimali njihove osobne stvari ili plaćenika koji bi im
masno naplaćivali da ih odvedu u San Francisco, nagomilavši ih kao stoku
na lađe što su se raspadale.
'Kalifornija je veoma velika?' zapita Eliza nastojeći da joj glas ne oda
strepnju njezina srca.
'Donesi mi zemljovid da ti je pokažem. Mnogo je veća od Čilea.'
'A kako se dolazi do zlata?' 'Kažu da ga ima posvuda...'
'Ali ako netko želi, recimo, na primjer, naći neku osobu u Kaliforniji...'
'To bi bilo prilično teško', odvrati kapetan radoznalo proučavajući izraz
Elizina lica.
'Ići ćeš onamo na svom sljedećem putovanju, ujače?'
'Dobio sam primamljivu ponudu i vjerujem da ću je prihvatiti. Neki
čileanski ulagači žele uspostaviti redovitu liniju do Kalifornije za teret i
putnike. Trebaju kapetana za svoj parni brod.'
'Onda ćemo te viđati češće, Johne!' usklikne Rose.
'Ti nemaš iskustva s parobrodima', primijeti Jeremv.
'Ne, ali poznajem more bolje od ikoga.'
Noću u naznačeni petak Eliza je pričekala da se kuća utiša kako bi otišla
do kućice u stražnjem dvorištu, na sastanak s Mamom Fresijom. Napustila
je krevet i sišla bosa, odjevena jedino u batistanu košulju za spavanje. Nije
ni nagađala kakvu će vrstu lijeka primiti, ali je bila uvjerena da neće
provesti nimalo ugodne trenutke; iz iskustva je znala da svaka ljekarija
ispadne neugodna no Indijankine su uz to odvratne. 'Ne brini, djevojčice,
dat ću ti toliko rakije da se nećeš sjećati nikakve boli kad se probudiš iz
omamljenosti. No, da, trebat ćemo mnogo krpa da se zaustavi krv', bila joj
je rekla. Eliza često bijaše prelazila tim istim putem kroz mračnu kuću
86
kako bi dočekala svoga ljubavnika i nije trebala paziti, ali je te noći
koračala vrlo polako, zastajkujući, žudeći za jednim od onih čileanskih
potresa kadrih da sve sravne sa zemljom kako bi imala dobru izliku da
izostane sa sastanka s Mamom Fresijom. Osjetila je kako su joj noge
ledene, a leđima su je podilazili srsi. Nije znala da li od hladnoće, straha
od onoga što će joj se dogoditi ili posljednjeg upozorenja njezine savjesti.
Od prve sumnje u trudnoću čula je kako ju zove neki glas. Bio je to glas
djeteta u njezinoj utrobi, zazivajući svoje pravo na život, bijaše uvjerena.
Pokušala je ne čuti ga i ne misliti, bila je u stupici i tek što se počne
zamjećivati njezino stanje, neće za nju biti nade ni oprosta. Nitko neće
moći razumjeti njezinu pogrešku; nije bilo načina da vrati svoju izgubljenu
čast. Ni molitve ni svijeće Mame Fresije neće spriječiti nesreću; njezin se
ljubavnik neće okrenuti na pola puta kako bi se smjesta vratio da se njome
oženi prije no što trudnoća postane očitom. Već je bilo prekasno za to.
Užasavala ju je pomisao da će završiti poput Joaquinove majke označena
biljegom sramote, istjerana iz obitelji i živeći u siromaštvu i samoći s
nezakonitim sinom; ne bi mogla podnijeti odbačenost, radije bi umrla
jednom zasvagda. A umrijeti bi mogla te iste noći, u rukama dobre žene
koja ju je odgojila i koja ju je voljela više od ičega na ovome svijetu.
Obitelj se povukla rano, ali kapetan i Miss Rose ostali su zaključani u
sobici za šivanje ćućureći satima. Sa svakog putovanja John Sommers je
svojoj sestri donosio knjige, a na odlasku odnosio tajanstvene pakete koji
su, Eliza je sumnjala, sadržavali spise Miss Rose. Bila ju je vidjela kako
pomno ornata svoje bilježnice, iste one koje je ispunjavala svojim žustrim
krasopisom za dokonih večeri. Iz poštovanja ili neke čudne stidljivosti
nitko ih nije spominjao, jednako kao što nisu komentirali njezine blijede
akvarele. Pisanje i slikanje smatrani su manjim zastranjenjima, ni nečim
čega bi se zapravo trebalo stidjeti, ali isto tako ni nečim čime bi se hvalili.
Jednakom ravnodušnošću Sommersovi su dočekivali Elizine kulinarske
vještine, kušajući jela u tišini i mijenjajući temu ako bi ih posjetitelji
komentirali, no zato su nezaslužen pljesak dobivale njezine srčane
glasovirske vježbe, premda jedva da su valjale kako bi kaskajući pratila
tuđe skladbe. Cijeloga svog života Eliza je bila viđala svoju zaštitnicu
kako piše, a nikad je nije zapitala što piše, niti je ikada bila čula da bi to
učinili Jeremv ili John. Bila je radoznala da dozna zašto njezin ujak odnosi
potajice bilježnice Miss Rose, ali je znala, iako joj to nitko nije rekao, da je
to jedna od osnovnih tajni na kojima se održava ravnoteža obitelji i kad bi
je oskvrnuli, mogla bi jednim daškom srušiti dvorac od karata u kojemu su
živjeli. Ima već neko vrijeme kako su Jeremv i Rose spavali u svojim
87
sobama, a pretpostavljala je da je ujak John nakon večere bio izišao na
konju. Poznavajući kapetanove običaje, djevojka ga je zamislila na veselici
s nekim svojim lakomislenim prijateljicama, onima koje bi ga pozdravljale
na ulici kad Miss Rose nije bila s njima. Znala je da plešu i piju, ali kako
jedva da je bila čula da se mrmori o prostitutkama, pomisao na nešto
odvratnije nije joj pala na pamet. Mogućnost da čini za novac ili iz
razonode isto ono što je bila činila s Joaquinom Andietom iz ljubavi bila
joj je nezamisliva. Proračunala je da se ujak neće vratiti dok dobrano ne
svane novi dan, stoga je pretrpjela grozan strah kad ju je, pošto je stigla u
prizemlje, netko u mraku zgrabio za nadlakticu. Osjetila je toplinu nekog
krupnog tijela uz svoje, dah na liker i duhan u licu te smjesta razaznala
svog ujaka. Probala se osloboditi dok je usput smišljala neko objašnjenje
zašto je ondje u spavaćici u taj sat, ali ju je kapetan odlučno poveo u
biblioteku, jedva osvijetljenu s nekoliko Mjesečevih zraka što su dopirale
kroz prozor. Primorao ju je da sjedne u Jeremvjev engleski kožni naslonjač
dok je tražio šibice da zapali svjetiljku.
'Dobro, Eliza, sad ćeš mi reći koji se to vrag događa s tobom', naredio je
tonom kakav s njom nikad ne bijaše upotrijebio.
U bljesku lucidnosti Eliza je spoznala da kapetan neće biti njezin saveznik
kao što je bila očekivala. Snošljivost kojom se hvalio neće ovaj put
koristiti: posrijedi je bilo dobro ime obitelji, njegova će odanost biti uz
njegova brata i sestru. Nijema, djevojka je izdržala njegov pogled,
prkoseći mu.
'Rose kaže da si zaljubljena u nekog slaboumnika bez prebijena novčića, je
li to točno?'
'Vidjela sam ga dva puta, ujače Johne. Otad su protekli mjeseci. Čak mu ne
znam ni ime.'
'Ali ga nisi zaboravila, istina? Prva je ljubav kao kozice, ostavlja
neizbrisive tragove. Jesi li ga vidjela nasamo?'
'Ne.'
'Ne vjerujem ti. Misliš da sam blesav? Svatko može vidjeti kako si se
promijenila, Eliza.'
'Bolesna sam, ujače. Pojela sam zeleno voće i muči me želudac, to je sve.
Baš sam sada išla na latrinu.'
'Imaš oči kuje koja se tjera!'
'Zašto me vrijeđaš, ujače!'
'Oprosti mi, djevojčice. Zar ne vidiš da te veoma volim i da sam zabrinut?
Ne mogu dopustiti da si uništiš život. Rose i ja imamo izvrstan plan...bi li

88
ti se svidjelo poći u Englesku? Mogu urediti da se obje ukrcate za mjesec
dana, to će vam dati vremena da kupite sve što trebate za putovanje.'
'Englesku?'
'Putovat ćete prvom klasom, kao kraljice, a u Londonu ćete se smjestiti u
očaravajućem pansionu nekoliko milja udaljenom od palače Buckingham.'
Eliza je shvatila da su braća već bila odlučila o njezinoj sudbini. Posljednje
što je željela bilo je da se otputi u suprotnom smjeru od Joaquina, da se
između njih nađu dva oceana.
'Hvala, ujače. Očaralo bi me da upoznam Englesku', reče s najviše
umilnosti što ju je uspjela odglumiti.
Kapetan si je nalio jedan brendi za drugim, zapalio svoju lulu i proveo
iduća dva sata nabrajajući prednosti života u Londonu, gdje se gospođica
poput nje može kretati u najboljem društvu, ići na plesove, u kazalište i na
koncerte, kupovati najljepše haljine i ostvariti dobar brak. Već je bila u
dobi za to. I, ne bi li voljela također poći u Pariz ili Italiju? Nitko ne bi
smio umrijeti a da ne vidi Veneciju i Firencu. On će se pobrinuti da
udovolji njezinim hirovima, nije li to uvijek činio? Svijet je pun zgodnih
muškaraca, zanimljivih i dobra društvenog položaja; moći će se u to
uvjeriti sama tek što iziđe iz rupe u koju je zakopana u ovoj zaboravljenoj
luci. Valparaiso nije mjesto za djevojku tako lijepu i dobro obrazovanu
poput nje. Živjela je kao u zatvoru, nije bio njezin grijeh što se zaljubila u
prvoga koji joj se našao na putu. A što se tog momka tiče, kako se ono
zove? Jeremvjev službenik, zar ne? Brzo će ga zaboraviti. Ljubav, uvjerio
ju je, nemilosrdno umire od samoizgaranja ili je razdaljina iščupa iz
korijena. Nitko je ne bi mogao savjetovati bolje od njega, kako god loš bio,
bio je stručnjak za razdaljine i ljubavi pretvorene u pepeo.
'Ne znam o čemu govoriš, ujače. Miss Rose je izmislila romantičan roman
od jedne čaše narančina soka. Tip je došao ostaviti nekoliko sandučića,
ponudila sam mu osvježenje, popio ga je i potom otišao. To je sve. Nije se
dogodilo ništa i nikad ga više nisam vidjela.'
'Ako je tako kako kažeš, imaš sreće: nećeš morati iščupati tu fantaziju iz
glave.'
John Sommers je nastavio piti i pričati do zore dok se Eliza, skutrena u
kožnom naslonjaču, prepustila snu razmišljajući kako je njezine molitve
nebo ipak uslišalo. Nije ju pravodoban potres spasio od strašna lijeka
Mame Fresije: bio je to njezin ujak. U kućerku u dvorištu Indijanka je
čekala cijelu noć.

89
Rastanak
U subotu poslije podne John Sommers je pozvao svoju sestru Rose da
posjeti brod Rodrigueza de Santa Cruza. Ako sve ispadne dobro u
pregovorima tih dana, dopast će ga da njime zapovijeda i ostvari napokon
svoj san o plovidbi na parni pogon. Poslije ih je Paulina primila u salonu
hotela Ingles, gdje je bila odsjela. Bijaše doputovala na sjever kako bi
pokrenula svoj projekt dok je njezin muž bio u Kaliforniji već nekoliko
mjeseci. Koristili su se neprestanim brodskim prometom u jednom i
drugom smjeru kako bi komunicirali bujnim dopisivanjem, gdje su izjave
supružničkih nježnosti bile protkane poslovnim planovima. Paulina je
odabrala Johna Sommersa da ga uključi u svoju tvrtku jedino po intuiciji.
Sjećala se nejasno da je brat Jeremvja i Rose Sommers, gringosa koje je
njezin otac u nekoliko navrata bio pozvao na hacijendu, ali ga je bila
vidjela samo jednom i jedva je izmijenila s njim nekoliko uljudnih riječi.
Njihova je jedina povezanost bilo zajedničko prijateljstvo s Jacobom
Toddom, ali posljednjih tjedana provodila je ispitivanja i bila vrlo
zadovoljna onime što je bila čula. Kapetan je uživao solidan ugled među
pomorcima i u trgovačkim uredima. Moglo se imati povjerenja u njegovo
iskustvo i u njegovu riječ, a to je više no što se moglo očekivati u tim
danima kolektivne mahnitosti, kad je svatko mogao unajmiti brod, skupiti
družbu pustolova i isploviti. Uglavnom su to bili fićfirići, a lađe napola
raspadnute, ali to i nije bilo previše važno jer bi, stigavši u Kaliforniju,
društva odumrla, brodovi bili napušteni i svi su hitali prema zlatonosnim
ležištima. Paulina je, međutim, imala viziju na dugi rok. Za početak, nije
se morala pokoriti zahtjevima stranaca jer su njezini jedini partneri bili
muž i djever i uz to je njoj pripadao najveći dio kapitala, tako da je
potpuno slobodno mogla donositi odluke. Njezin parobrod koji je krstila
kao Fortunu, premda manji i s nekoliko godina valjanja po moru iza sebe,
bio je u besprijekornu stanju. Bila je spremna dobro platiti posadu da ne bi
dezertirala u zlatnom orgijanju, ali je pretpostavljala da bez željezne ruke
dobra kapetana nema te plaće koja bi bila kadra održati stegu na palubi.
Ideja njezina muža i djevera bila je da izvoze oruđe za rudarenje, drva za
nastambe, radnu odjeću, kućanske naprave, sušeno meso, žitarice, grah i
druge negnjileće proizvode, ali tek što je stupila nogom u Valparaiso,
shvatila je da je mnogima pao na pamet isti plan i da će konkurencija biti
oštra. Pogledala je uokolo i vidjela čudo povrća i voća koji su rodili tog
velikodušnog ljeta. Bilo ga je toliko da se nije moglo prodati. Povrtne
biljke rasle su u dvorištima, a drveće se lomilo pod teretom voća; malo je
bilo spremnih da plate ono što su mogli dobiti besplatno. Pomislila je na
90
posjed svoga oca gdje su proizvodi gnjilili na tlu jer nitko nije imao
interesa da ih pokupi. Kad bi ih mogla donijeti u Kaliforniju, bili bi
vredniji od pravog pravcatog zlata, zaključila je. Svježi proizvodi,
čileansko vino, lijekovi, jaja, fina odjeća, glazbala i, zašto ne, kazališne
predstave, operete, zarzuele. San Francisco je primao stotine imigranata na
dan. Zasad su to bili pustolovi i banditi, ali nesumnjivo će stizati
naseljenici s druge strane Sjedinjenih Država, časni farmeri, odvjetnici,
liječnici, učitelji i pristojni ljudi svih vrsta, spremni da se nastane sa svojim
obiteljima. Gdje ima žena, ima i civilizacije, a čim to krene u San
Franciscu, moj će parobrod biti ondje sa svim potrepštinama, odlučila je.
Paulina je primila kapetana Johna Sommersa i njegovu sestru Rose u
vrijeme čaja, kad se donekle bila stišala podnevna vrućina i počeo puhati
svjež morski povjetarac. Bila je odjevena pretjerano raskošno za staloženo
društvo luke, od glave do pete u muslinu i čipki boje maslaca, s
kovrčavom krunom preko ušiju i više nakita no što je primjereno za to
doba dana. Njezin dvogodišnji sin cupkao je u naručju uniformirane
dadilje, a do njezinih je nogu runjavi psić primao komadiće kolača koji mu
je davala u njuškicu. Prvih pola sata prošlo je u predstavljanju, ispijanju
čaja i prisjećanju na Jacoba Todda.
'Što je bilo s našim dobrim prijateljem?' htjela je znati Paulina, koja nikad
neće zaboraviti uplitanje čudnog Engleza u njezinu ljubav s Felicianom.
'Podulje nisam ništa čuo o njemu', izvijestio ju je kapetan. 'Otputovao je sa
mnom u Englesku prije nekoliko godina. Otišao je vrlo potišten, ali morski
mu je zrak dobro činio i kad se iskrcao, bio je povratio dobro raspoloženje.
Posljednje što znam jest da je kanio osnovati utopijsku koloniju.'
'Što?' uskliknule su jednoglasno Paulina i Miss Rose.
'Skupinu koja bi živjela izvan društva, s vlastitim zakonima i vladom,
vođena načelom jednakosti, slobodne ljubavi i rada u zajednici, čini mi se.
Barem je to tako objasnio tisuću puta tijekom putovanja.'
'Sumanutiji je no što smo svi mislili', zaključi Miss Rose osjećajući nešto
sažaljenja prema svom vjernom udvaraču.
'Ljude s originalnim idejama uvijek na koncu prati glas luđaka', primijeti
Paulina. 'No da ne duljimo, jednu bih zamisao voljela raspraviti s vama,
kapetane Sommers. Već znate Fortunu. Koliko bi potrajalo putovanje od
Valparaisa i zaljeva Penas punom parom?'
'Zaljeva Penas? To je na samom jugu!' 'Točno. Ispod luke Aisen.'
'A što ću ondje? Ondje nema ničega osim otoka, šume i kiše, gospođo.'
'Poznajete te krajeve?'
'Da, no mislio sam da je riječ o odlasku u San Francisco...'
91
'Kušajte ove kolačiće od lisnatoga tijesta, prava su poslastica', ponudi ona
milujući psa.
Dok su John i Rose Sommers razgovarali s Paulinom u salonu hotela
Ingles, Eliza je s Mamom Fresijom obišla četvrt El Almen-dral. U to su se
doba počeli skupljati učenici i uzvanici za plesne sastanke u akademiji, a
iznimno ju je Miss Rose pustila da pođe na nekoliko sati sa svojom
dadiljom kao pratiljom. Obično joj ne bi dopuštala da se pojavi na
akademiji bez nje, ali učitelj plesa nije nudio alkoholna pića do poslije
zalaska sunca, to je držalo na udaljenosti mlade buntovnike tijekom prvih
poslijepodnevnih sati. Eliza, odlučna da iskoristi tu jedinstvenu priliku da
iziđe iz kuće bez Miss Rose, uvjerila je Indijanku da joj pomogne u
njezinim planovima.
'Daj mi svoj blagoslov, mamice. Moram otići u Kaliforniju potražiti
Joaquina', zamoli je.
'Ali kako ćeš ići sama i noseća!' usklikne žena s užasom.
'Ako mi ne pomogneš, svejedno ću to napraviti.'
'Sve ću reći Miss Rose!'
'Ako to učiniš, ubit ću se. A poslije ću te doći mučiti noću do kraja tvoga
života. Kunem ti se', uzvrati djevojka s divljom odlučnošću.
Prethodnog je dana bila vidjela skupinu žena u luci kako pregovaraju oko
ukrcaja. Po njihovu izgledu, tako različitom od žena koje su obično
prolazile ulicom, pokrivene zimi i ljeti crnim ve-lima, pretpostavila je da
su to iste one uličarke s kojima se zabavljao njezin ujak John. 'To su
besposličarke, idu u krevet za novac i bit će najurene u pakao', jednom joj
je prigodom bila objasnila Mama Fresia. Bila je ulovila neke kapetanove
rečenice kad je pričao Jeremvju Sommersu o Čileankama i Peruankama
koje su se otpravljale u Kaliforniju namjeravajući prigrabiti zlato rudara,
ali nije mogla zamisliti kako to sređuju. Ako te žene mogu same izvesti
putovanje i preživjeti bez pomoći, tada to može i ona, zaključi. Koračala je
žurno, srce joj je lupalo, a lice je napola prekrila lepezom, znojeći se na
prosinačkoj vrućini. Nosila je nakit od miraza u maloj baršunastoj torbici.
Njezine nove čizmice bile su pravo mučenje, a steznik joj je prignječio
struk; vonj otvorenih kanala kojima su tekle vode što ih je koristio grad
pojačavale su joj mučninu, ali je koračala uspravna kao što to bijaše
naučila godinama balansirajući s knjigom na glavi i svirajući glasovir s
metalnom šipkom pričvršćenom na leda. Mama Fresia, cvileći i mrmljajući
litanije na svom jeziku, jedva ju je mogla slijediti sa svojim proširenim
venama i svojom debljinom. 'Kamo idemo, djevojčice, zaboga', govorila je,
ali Eliza joj nije mogla odgovoriti jer nije znala. U jedno je bila uvjerena:
92
nije dolazilo u obzir da založi svoj nakit i kupi putnu kartu za Kaliforniju,
jer nije bilo načina da to učini, a da ujak John to ne dozna. Unatoč
desecima brodova koji su se svakodnevno približavali obali, Valparaiso je
bio malen grad, a u luci su svi poznavali kapetana Johna Sommersa.
Također, nije imala osobne dokumente, pogotovo ne putovnicu, koju je tih
dana bilo nemoguće steći jer je bio zatvoren ured Sjedinjenih Država u
Čileu, zbog problema s osujećenom ljubavi sjevernoameričkog diplomata i
jedne čileanske dame. Eliza je prosudila kako je jedini način da slijedi
Joaquina Andietu u Kaliforniju da se ukrca kao slijepi putnik. Njezin joj je
ujak John bio ispričao da se katkad uvode tajni putnici na brod uz
sudjelovanje nekoga od posade. Poneki bi možda uspjeli ostati skriveni
tijekom plovidbe, drugi bi umrli, a njihova bi tijela prepustili moru da on
za to ne dozna, no ako bi bili otkriveni, kažnjavao bi jednako slijepoga
putnika i one koji su mu pomogli. To je bio jedan od primjera, reče, kad je
s najvećom strogoćom nametao svoj neupitni autoritet kapetana: na pučini
nije bilo drugog zakona ni pravde osim njegove.
Veći dio ilegalnih transakcija luke, prema ujakovoj priči, zaključivao se u
gostionicama. Eliza nikad nije kročila na takva mjesta, ali je vidjela jedan
ženski lik kako se upućuje u obližnji lokal i prepoznala ju je kao jednu od
žena koje su prethodnog dana bile na pristaništu tražeći načina da se
ukrcaju. Bila je to nabijena djevojka s dvije crne pletenice koje su joj
visjele na leđima, odjevena u pamučnu suknju, izvezenu bluzu i s
maramom na ramenima. Eliza ju je slijedila ne promislivši dvaput dok je
Mama Fresia ostala na ulici recitirajući upozorenja: 'Ovdje ulaze samo
kurve, djevojčice moja, to je smrtni grijeh.' Gurnula je vrata i trebalo joj je
nekoliko sekunda da se privikne na mrak i zadah na duhan i užeglo pivo
koji je natopio zrak. Mjesto je bilo krcato muškarcima i sve su se oči
okrenule da pogledaju dvije žene. Na trenutak je zavladala iščekujuća
tišina, a potom se pokrenuo zbor zvižduka i prostih primjedaba. Ona druga
napredovala je izvježbanim korakom prema stolu u dnu mlatarajući
rukama desno i lijevo kad bi je netko pokušavao dotaknuti, ali se Eliza
povukla nasumce, užasnuta, ne shvaćajući baš dobro što se događa ni zbog
čega ti muškarci viču. Stigavši do vrata, sudarila se s gostom koji je ulazio.
Osoba je ispustila usklik na drugom jeziku i dospjela ju prihvatiti kad se
okliznula na pod. Vidjevši tko je, čovjek se smeo: Eliza u svojoj
djevičanskoj haljini i svojom lepezom nikako nije spadala ovamo. I ona je
njega pogledala i u taj čas prepoznala kineskog kuhara kojega je njezin
ujak bio pozdravio prethodnoga dana.
'Tao Chi'en?' zapita, zahvalna svom dobrom pamćenju.
93
Muškarac ju je pozdravio skupivši ruke pred licem i nekoliko se puta
naklonivši dok su se zvižduci za barom nastavljali. Dva su mornara ustala i
primaknula se teturajući. Tao Chi'en je Elizi pokazao na vrata i oboje su
izišli.
'Miss Sommers?' vani je priupitao.
Eliza je potvrdila, ali nije dospjela ništa više reći jer su ih prekinula dva
mornara iz bara koji su se pojavili na vratima, očigledno pijani i tražeći
kavgu.
'Kako se usuđuješ gnjaviti ovu dražesnu gospođicu, usrani Kinezu?'
zaprijetili su.
Tao Chi'en je pognuo glavu, okrenuo se i napravio pokret kao da će otići,
ali ga je jedan od muškaraca presreo hvatajući ga za pletenicu i povlačeći
ju, dok je drugi kroz zube cijedio laskavosti unoseći se svojim vinskim
dahom Elizi u lice. Kinez se okrenuo brzinom mačke i suočio s napadačem.
U ruci mu je bio njegov neobični nož i oštrica je zasjala poput zrcala na
ljetnome suncu. Mama Fresia je ispustila vapaj i bez razmišljanja gurnula
mornara koji joj je bio najbliži, primila Elizu za nadlakticu i pohitala niz
ulicu s neslućenom okretnošću za nekoga njezine težine. Jurile su nekoliko
milja, udaljavajući se od crvene zone bez zastajanja, sve dok nisu stigle do
trgića San Agustin, gdje se Mama Fresia drhteći svalila na prvu klupu koja
joj se našla nadohvat.
'Jao, malena! Ako gospodari doznaju za ovo, ubit će me! Idemo odmah
kući...'
'Još nisam napravila ono po što sam došla, mamice. Moram se vratiti u onu
gostionicu.'
Mama Fresia je prekrižila ruke, nepokolebljivo odbijajući da se pomakne
odande dok je Eliza šetkala krupnim koracima, pokušavajući u svojoj
zbunjenosti osmisliti neki plan. Nije imala na raspolaganju mnogo
vremena. Upute Miss Rose bile su vrlo jasne: točno u šest pokupit će ih
kočija pred plesnom akademijom da ih poveze natrag kući. Morala je
djelovati brzo, prosudi, jer joj se neće pružiti druga prilika. Takvo je bilo
stanje kad su vidjele Kineza kako smireno korača prema njima svojim
klimavim korakom i hladnokrvnim smiješkom. Ponovio je uobičajene
naklone za pozdrav, a potom se obratio Elizi na dobrom engleskom kako
bi je zapitao treba li časna kći kapetana Johna Sommersa pomoć. Ona je
pojasnila da nije njegova kći, nego nećaka, i u zanosu iznenadna
povjerenja ili očajanja priznala mu je da zaista treba njegovu pomoć, ali je
riječ o vrlo privatnu poslu.
'Nešto što kapetan ne smije doznati?'
94
'Nitko ne smije doznati.'
Tao Chi'en se ispričao. Kapetan je dobar čovjek, reče, bio ga je
oteo na nečastan način kako bi ga ukrcao kao mornara na svoj brod, to je
točno, ali se dobro ophodio prema njemu i nije ga mislio izdati. Shrvana,
Eliza se srušila na klupu s licem među rukama, dok ih je Mama Fresia
promatrala ne razumijevajući ni riječi engleskog, ali pogađajući namjere.
Napokon se približila Elizi i udarila je nekoliko puta po baršunastoj torbici
u kojoj je bio nakit od miraza.
'Ti misliš da ovdje netko čini nešto besplatno, djevojčice?' reče.
Eliza je shvatila poentu. Obrisala si je suze i pokazala mjesto na klupi
pokraj sebe pozivajući muškarca da sjedne. Stavila je ruku u torbu, izvukla
bisernu ogrlicu koju joj je ujak John bio poklonio prethodnog dana i
položila je Tao Chi'enu na koljena.
'Možete me skriti na brodu? Moram ići u Kaliforniju', objasni.
'Zašto? To nije mjesto za žene, samo za bandite.'
'Nešto tražim.'
'Zlato?'
'Vrednije od zlata.'
Muškarac je ostao otvorenih usta jer nikad nije bio vidio ženu kadru za
takve krajnosti u stvarnome životu, jedino u klasičnim romanima, gdje su
junakinje uvijek na koncu umirale.
'Ovom ogrlicom možete kupiti svoju putnu kartu. Ne trebate putovati
skriveni', reče joj Tao Chi'en, koji nije mislio zakomplici-rati svoj život
kršeći zakon.
'Nijedan me kapetan neće povesti ne obavijestivši prije toga moju obitelj.'
Početno Tao Chi'enovo iznenađenje pretvorilo se u iskreno čuđenje: ta je
žena mislila ni manje ni više nego obeščastiti svoju obitelj i očekivala je da
joj on pomogne! Zloduh joj je ušao u tijelo, nema nikakve sumnje. Eliza je
ponovno uvukla ruku u torbu, izvadila zlatni broš s tirkizima i položila ga
na muškarčevu nogu do ogrlice.
'Jeste li ikad voljeli nekoga više od vlastitoga života, gospodine?' reče.
Tao Chi'en ju je prvi put pogledao u oči otkako su se upoznali i zacijelo je
nešto u njima vidio jer je uzeo ogrlicu i skrio je pod košulju, a potom joj je
vratio broš. Ustao je, popravio pamučne hlače i mesarski nož na povezu za
pojasom i iznova se svečano naklonio.
'Više ne radim za kapetana Sommersa. Sutra brigantin Emilia isplovljava
za Kaliforniju. Dođite noćas u deset i odvest ću vas na brod.'
'Kako?'
'Ne znam. Vidjet ćemo već.'
95
Tao Chi'en je napravio još jedan uljudni naklon za rastanak i otišao tako
neprimjetno i hitro da se doimalo kao da se rasplinuo u dimu. Eliza i
Mama Fresia vratile su se do plesne akademije upravo na vrijeme da se
nađu s kočijašem koji ih je čekao pola sata ispijajući iz svoje čuturice.
Emilia je bila lađa francuskog podrijetla, jednoć vitka i žustra, ali je
prokrstarila mnogim morima i već su stoljeća protekla kako je izgubila
žestinu svoje mladosti. Bila je ispresijecana starim mornarskim ožiljcima,
nosila je skorenu naslagu mekušaca na svojim bokovima matrone, njezini
izmučeni zglobovi jecali su dok bi se valjala na valovima, a njezino
jedrilje, umrljano i tisuću puta po-krpano, nalikovalo je na najbjednije
dronjke prastarih podsuknji. Isplovila je iz Valparaisa u blistavo jutro 18.
veljače 1849. noseći osamdeset i sedam putnika muškog spola, pet žena,
šest krava, osam svinja, tri mačke, osamnaest mornara, nizozemskog
kapetana, čileanskog kormilara i kineskog kuhara. Pošla je i Eliza, ali
jedina osoba koja je znala za njezino postojanje na brodu bio je Tao Chi'en.
Putnici prvoga razreda nagomilali su se na pramčanom mostu bez mnogo
privatnosti, ali znatno udobnije no ostali, smješteni u majušne kabine, s po
četiri ležaja u svakoj, ili na podu paluba pošto su bacali kocku da vide gdje
bi postavili svoje kovčege. Jedna kabina ispod razine plova dodijeljena je
petorici Čileanaca koji će okušati sreću u Kaliforniji. U luci Callao uspela
su se dva Peruanca, koji su im se pridružili bez većih prenemaganja, po
dvojica na ležaju. Kapetan Vincent Katz uputio je mornare i putnike da ne
smiju imati ni najmanje društvene veze s damama, jer nije spreman trpjeti
nepristojne poslove na svom brodu, a u njegovim očima jasno se vidjelo da
te putnice nisu od najkreposnijih, no, razumljivo, njegove su naredbe bile
pogažene nekoliko puta tijekom puta. Muškarcima je nedostajalo žensko
društvo, a one, ponizne bludnice bačene u pustolovinu, nisu imale ni
pesosa u džepu. Krave i svinje, dobro privezane u malim koralima na
drugome mostu, trebale su opskrbljivati svježim mlijekom i mesom
pomorce čija se prehrana u osnovi sastojala od graha, tvrdog i crnog
dvopeka, slanog sušenog mesa i onoga što su mogli upecati. Da nadoknade
toliku oskudicu, nosili su svoje vlastite namirnice, osobito vino i cigare, ali
većina je trpjela glad. Dvije su mačke hodale slobodno kako bi održavale
broj štakora u stanovitim granicama, jer bi se inače nekontrolirano
razmnožili u dva mjeseca plovidbe. Treća je putovala s Elizom.
U Emilijin trbuh nabacani su raznovrsna prtljaga putnika i teret namijenjen
trgovanju u Kaliforniji, posloženi tako da se izvuče maksimum korisnosti
ograničenoga prostora. Ništa od toga nije se smjelo dotaknuti do konačnog
odredišta i nitko nije ulazio onamo osim kuhara, jedinoga koji je imao
96
ovlašten pristup strogo odmjerenoj količini suhih namirnica. Tao Chi'en je
držao ključeve obješene oko pojasa i osobno odgovarao kapetanu za
sadržaj brodskog spremišta. Ondje, u najdubljem i najmračnijem dijelu
potpalublja, u udubini velikoj dva na dva metra, putovala je Eliza. Zidove i
krov njezina koca činile su škrinje i sanduci za tržnicu, krevet joj je bila
vreća i nije bilo drugoga svjetla osim krajička svijeće. Imala je zdjelicu za
jelo, vrč s vodom i noćnu posudu. Mogla je napraviti nekoliko koraka i
ispružiti se između zavežljaja i mogla je plakati i vikati do mile volje jer bi
udari valova o brod progutali njezin glas. Njezin jedini dodir s vanjskim
svijetom bio je Tao Chi'en, koji se pod različitim izlikama spuštao dolje
kad god bi mogao, da je nahrani i isprazni malu noćnu posudu. Jedino joj
je društvo bio mačak zatvoren u brodskom spremištu da nadzire štakore,
ali tijekom strašnih tjedana plovidbe nesretna je životinja poludjela i na
koncu joj je, na žalost, Tao Chi'en svojim nožem prerezao vrat.
Eliza je ušla na brod u vreći na ramenu jednog od mnogih utovarivača koji
su utovarivali teret i prtljagu u Valparaisu. Nikad nije doznala kako je Tao
Chi'en sredio da pridobije čovjekovo suučesništvo i izigra kapetanovu i
kormilarovu budnost, koji su bilježili u knjigu sve što je ulazilo. Bila je
umakla nekoliko sati prije toga pomoću složene lukavštine koja je
uključivala krivotvorenje pismene pozivnice obitelji Del Valle da na
nekoliko dana posjeti njihovu hacijendu. Nije to bila bezglava ideja. U
nekoliko prijašnjih prilika kćeri Agustina del Vallea bile su je pozivale na
selo i Miss Rose bi joj bila dopustila da ide, uvijek u pratnji Mame Fresije.
Oprostila se od Jeremvja, Miss Rose i svog ujaka Johna s hinjenom
bezbrižnošću dok je ćutjela kao da joj je u grudima kamenje. Vidjela ih je
kako za doručkom sjede za stolom čitajući engleske novine, posve
prostodušno prihvativši njezine planove, i neka bolna nesigurnost umalo ju
je natjerala da odustane. Bili su joj jedina obitelj, predstavljali su sigurnost
i blagostanje, ali je ona bila prešla crtu čestitosti i nije bilo povratka.
Sommersovi su bili odgojeni po jasno određenim pravilima dobra vladanja
i tako ozbiljna pogreška svima bi uprljala ugled. Njezinim bijegom dobar
glas obitelji ostajao je okaljan, ali će barem postojati sumnja: uvijek bi
mogli reći da je umrla. Kakvo god bilo objašnjenje koje će dati svijetu, nje
neće biti ondje da ih vidi kako trpe sramotu. Polazak u potragu za svojim
ljubavnikom bilo je odiseja koja joj se činila jedinim mogućim putom, ali
u tom trenutku nijema rastajanja spopala ju je tolika tuga da je bila na rubu
da zaplače i sve prizna. Tada joj je sa zastrašujućom preciznošću pritekla
posljednja slika Joaquina Andiete one noći kad je otišao, da je podsjeti na
dužnost koju ima prema svojoj ljubavi. Posloži si nekoliko raspuštenih
97
pramenova frizure, stavi na glavu talijanski šeširić od slame i ode
opraštajući se pokretom ruke.
Nosila je kovčeg koji je pripremila Miss Rose, s njezinim najboljim
ljetnim haljinama, nekoliko reala ukradenih iz sobe Jeremvja Sommersa i
nakitom od miraza. Bila je u iskušenju da prisvoji i nakit Miss Rose, ali u
posljednjem času shrvalo ju je poštovanje prema toj ženi koja joj je bila
kao majka. U svojoj sobi, u praznoj škrinjici, ostavila je kratku bilješku u
kojoj zahvaljuje na svemu što su joj bili dali i ponovila koliko ih voli.
Dodala je priznanje o onome što odnosi kako bi služavke zaštitila od bilo
kakve sumnje. Mama Fresia bila joj je stavila u kovčeg najčvršće čizme, a
i njezine bilježnice i svežanj ljubavnih pisama Joaquina Andiete. Nosila je
osim toga težak kastiljanski vuneni ogrtač, poklon njezina ujaka Johna.
Izišle su ne izazvavši sumnje. Kočijaš ih je ostavio na ulici kod obitelji Del
Valle i, ne čekajući da im otvore vrata, izgubio se iz vida. Mama Fresia i
Eliza uputile su se prema luci kako bi se našli s Tao Chi'enom na
dogovorenome mjestu i u dogovoreni sat.
Čovjek ih je čekao. Uzeo je kovčeg iz ruku Mame Fresije i mahnuo Elizi
da ga slijedi. Djevojka i njezina dadilja dugo su se grlile. Bile su uvjerene
da se neće više vidjeti, ali nijedna nije prolila ni suze.
'Što ćeš reći Miss Rose, mamice?'
'Ništa. Smjesta idem do svojih na jugu, gdje me nitko nikad više neće
naći.'
'Hvala, mamice. Uvijek ću te se sjećati...'
'A ja ću se moliti da ti bude dobro, djevojčice moja', bilo je posljednje što
je Eliza čula s usana Mame Fresije prije no što je, slijedeći korake
kineskoga kuhara, ušla u neki ribarski kućerak.
U mračnoj drvenoj sobi bez prozora koja je mirisala na vlažne mreže, čija
je jedina ventilacija potjecala od vrata, Tao Chi'en je pružio Elizi neke
muške hlače i rabljenu košulju pokazujući joj da ih navuče. Nije napravio
pokret kao da će se povući ili okrenuti iz diskrecije. Eliza je oklijevala,
nikad nije bila svlačila odjeću pred nekim muškarcem osim pred
Joaquinom Andietom, ali Tao Chi'en nije opazio njezinu zbunjenost jer mu
je nedostajao osjećaj za privatnost; tijelo i njegove funkcije bili su mu
prirodni i smatrao je stidljivost nepogodnošću više nego vrlinom. Ona
shvati da to nije dobar trenutak za obzire, brod je polazio tog istog jutra i
posljednji čamci nosili su zaostalu prtljagu. Skinula je slamnati šeširić,
otkopčala svoje čizmice od kordovana i haljinu, odriješila vrpce na svojim
podsuknjama i, umirući od srama, dala znak Kinezu da joj pomogne
razvezati steznik. Kako se njezina odjeća engleske djevojčice gomilala na
98
tlu, gubila je jedan po jedan doticaj s poznatom stvarnošću i neumoljivo
ulazila u čudnu opsjenu koja će postati njezinim životom idućih godina.
Imala je jasan dojam da otpočinje druga pripovijest u kojoj je ona u isti čas
i glavni junak i pripovjedač.

Četvrti sin
Tao Chi'en nije uvijek imao to ime. Zapravo nije imao imena do jedanaeste
godine, njegovi su roditelji bili previše siromašni da bi se bavili takvim
potankostima: zvao se jednostavno Četvrti Sin. Bio se rodio devet godina
prije Elize u selu u provinciji Kuangtung, na dan i pol hoda od grada
Kantona. Dolazio je iz obitelji nadri-liječnika. Kroz nebrojene su naraštaje
muškarci njegove krvi prenosili s oca na sina znanje o ljekovitim biljkama,
umijeće kojim se uklanja loše raspoloženje, čaroliju kojom se zastrašuju
zlodusi i vještinu kojom se regulira energija, qi. One godine kad se rodio
Četvrti Sin obitelj je snašla najveća bijeda, bijahu izgubili zemlju koja je
prešla u ruke zajmodavaca i varalica. Službenici Carstva utjerivali su
poreze, spremali novac i potom nametali nove namete da prikriju svoje
krađe, a uz to bi pokupili nezakoniti postotak i mito. Obitelj Četvrtog Sina,
kao i većina seljaka, nije ih mogla plaćati. Ako bi uspjeli od mandarina
spasiti nekoliko novčića iz svojih mršavih dohodaka, smjesta bi ih gubili u
igri, jednoj od rijetkih zabava dostupnih siromašnima. Moglo se kladiti na
utrke žaba i skakavaca, borbe žohara ili fan tanu uz mnoge druge
popularne igre.
Četvrti Sin bio je veseo dječak koji se smijao ni zbog čega, ali je također
imao iznimnu sposobnost da se usredotoči i pokazivao znatiželju za učenje.
Sa sedam godina znao je da se darovitost dobra nadriliječnika sastoji od
održavanja ravnoteže yina i yanga, s devet je poznavao svojstva
regionalnih biljaka i mogao pomoći svom ocu i starijoj braći u složenoj
pripremi povoja, pomada, tonika, balzama, sirupa, prašaka i tableta
seoskog pripravljanja lijekova. Njegov otac i Prvi Sin putovali su pješice
od sela do sela nudeći liječenje i lijekove, dok su Drugi i Treći Sin
obrađivali bijedan komad zemlje, jedini kapital obitelji. Misija Četvrtog
Sina bila je skupljanje biljaka, i to mu se sviđalo jer mu je omogućavalo da
luta okolicom bez nadzora, izmišljajući igre i oponašajući glasove ptica.
Katkad, ako bi mu preostalo snage pošto bi obavio nepregledne kućne
zadatke, pratila bi ga majka, koja kao žena nije smjela raditi na zemlji a da
ne privuče ruganje susjeda. Teškom su mukom bili preživjeli, sve
zaduženiji, do kobne godine 1834, kad su se najgori zlodusi sručili na
obitelj. Prvo se prevrnuo lonac uzavrele vode na najmlađu kćer od jedva
99
dvije godine, ofurivši je od glave do pete. Položili su joj na opekline
bjelanjke i obrađivali je travama namijenjenim za takve slučajeve, ali u
nepuna tri dana djevojčicu je iscrpilo trpljenje i umrla je. Majka se nije
oporavila. Drugu je djecu bila izgubila posve malenu i svako od njih
ostavilo joj je ranu na duši, ali nesreća ove curice bila je kao posljednje
zrno riže koje je prevršilo zdjelu. Stala je naočigled propadati, svakoga
dana sve mršavija, zelenkaste kože i krhkih kostiju, a svi bućkuriši njezina
muža nisu uspijevali zadržati nesmiljeno napredovanje njezine tajanstvene
bolesti, sve dok je jednoga jutra nisu pronašli ukočenu s osmijehom
olakšanja i spokoja u očima jer će se napokon sjediniti sa svojom umrlom
dječicom. Budući da je posrijedi bila žena, pogrebni su obredi bili vrlo
jednostavni. Nisu mogli ugovoriti svećenika niti su imali riže da je ponude
rođacima i susjedima tijekom obreda, ali su se barem osigurali da se njezin
duh ne skrije pod krov, u bunar ili mišje rupe, odakle bi poslije mogao
pristizati da ih kažnjava. Bez majke koja je svojim trudom i strpljivošću
pri svakom iskušenju održala obitelj na okupu bilo je nemoguće zaustaviti
nevolju. Bila je to godina tajfuna, loših že-tava i velike gladi, a prostrano
područje Kine naselili su prosjaci i banditi. Jedina, sedmogodišnja
djevojčica u obitelji bila je prodana agentu i nikad više nisu za nju čuli.
Prvog Sina, predodređenog da naslijedi oca u pozivu putujućeg liječnika
bio je ugrizao bolestan pas i umro je nedugo potom, tijela napeta poput
luka i izbacujući pjenastu slinu iz usta. Drugi i Treći Sin bili su već u dobi
da rade i njih je zapala zadaća da se brinu o svom ocu za života, izvrše
pogrebne obrede nakon njegove smrti i odaju počast u sjećanje na njega i
druge njihove muške pretke kroz pet naraštaja. Četvrti Sin nije bio od
osobite koristi, a nije bilo ni načina da ga se prehrani, pa ga je otac prodao,
na desetogodišnje služenje, nekim trgovcima koji su prolazili s karavanom
blizu sela. Dječaku je bilo jedanaest godina.
Zahvaljujući jednoj od onih nenadanih zgoda kakve često natjeraju
čovjeka da promijeni smjer svoga života, to vrijeme ropstva koje je za
dečka moglo biti pakao ispalo je zapravo mnogo bolje nego godine
protekle pod roditeljskim krovom. Dvije mule vukle su kola s najtežim
teretom karavane. Iznemoglo cviljenje pratilo je svaki okret kotača, koji
hotimice nisu bili podmazani da bi prestravili zloduhe. Kako bi izbjegli da
pobjegne, privezali su Četvrtog Sina, koji je neutješno plakao otkako su ga
odvojili od oca i braće, uzetom za jednu od životinja. Bos i žedan, s
torbom sa svojim oskudnim osobnim stvarima na leđima, gledao je kako
nestaju krovovi njegova sela i poznati krajolik. Život u toj kolibi bio je
jedini koji je poznavao i nije bio loš, njegovi su se roditelji odnosili prema
100
njemu s blagošću, majka mu je pričala pripovijesti i svaka bi mu izlika bila
poslužila da se nasmije i razveseli čak i u vremenima najvećega siromaštva.
Kaskao je iza mule uvjeren da ga svaki korak uvlači u područje zlokobnih
duhova i plašio se da škripa kotača i zvon zvončića obješenih o kola neće
biti dovoljni da ga zaštite. Jedva je uspio razumjeti narječje putnika, ali mu
je malo riječi ulovljenih u letu usađivalo u kosti užasan strah. Pripovijedali
su o mnogim nezadovoljnim duhovima što šetkaju tim krajem, izgubljenim
dušama umrlih koji nisu imali prikladan sprovod. Gladuština, tifus i kolera
bili su posijali kraj truplima, a nije bilo dovoljno živućih da odaju počast
tolikim pokojnicima. Srećom, utvare i zlodusi bili su na glasu kao tupani:
nisu znali zaci za ugao i lako bi ih se rastreslo nudeći im jelo ili papirnate
darove. Ipak, katkad ih ništa nije uspijevalo držati na udaljenosti i mogli su
se materijalizirati, spremni da osvoje svoju slobodu ubijajući pridošlice ili
se ušuljavši u njihova tijela kako bi ih natjerali da provedu nezamisliva
zlodjela. Bijaše proteklo nekoliko sati hoda; ljetna vrućina i žeđ bili su
silni, dječačić bi zastajao svaka dva koraka, a njegovi nestrpljivi novi
gospodari huškali su ga palicama po nogama bez istinske zloće. Nakon
zalaska sunca odlučili su se zaustaviti i utaboriti se. Olakšali su životinje
skinuvši teret, napravili vatru, priredili čaj i razdijelili se u male skupine
kako bi igrali fan tan i mahjong. Napokon se netko sjetio Četvrtog Sina i
proslijedio mu zdjelicu s rižom i čašu čaja, na koje je navalio prož-
drljivošću nakupljenom tijekom mjeseci i mjeseci gladi. Uto ih je
iznenadila zavijajuća graja i našli su se okruženi oblakom prašine.
Povicima napadača pridružili su se oni putnika, a dječačić se, užasnut,
zavukao pod kola koliko mu je god dopuštalo uže kojim je bio privezan.
Nije bila posrijedi paklena legija, kako su odmah doznali, nego jedna od
mnogih pljačkaških bandi, koje su se izrugivale s neučinkovitim carskim
vojnicima napadajući na putovima u ta tako očajnička vremena. Tek što su
se trgovci oporavili od prvoga šoka, zgrabili su svoje oružje i suprotstavili
se odmetnicima uz buku krikova, prijetnji i pucnjeva koja je potrajala tek
nekoliko minuta. Kad se slegla prašina, jedan od bandita bio je pobjegao, a
druga dvojica ležala su na zemlji opako ranjena. Skinuli su im krpe s lica i
otkrili da je riječ o mladićima pokrivenim prnjama i naoružanima
toljagama i primitivnim kopljima. Tada su se hitro prihvatili odrubljivanja
glava kako bi ih podvrgli poniženju da napuste ovaj svijet u komadima, a
ne čitavi, kako su došli, te su im nabili glave na kolce s obje strane puta.
Kad su se duhovi smirili, vidjeli su kako se jedan član karavane bacaka po
tlu s gadnom ranom od koplja na bedru. Četvrti Sin, koji je bio ukočen od
užasa pod kolima, izišao je gmižući iz svog skrovišta i s poštovanjem
101
zamolio dopuštenje časnih trgovaca da se pobrine za ranjenika, a kako nije
bilo alternative, dopustili su mu da radi. Zatražio je čaj da opere krv,
potom je otvorio svoju torbu i izvadio bočicu s bai yao. Nanio je tu bijelu
pastu na ranu, čvrsto povezao nogu i objavio bez najmanjeg oklijevanja da
će se u manje od tri dana rez zatvoriti. Tako je i bilo. Ta nezgoda spasila
ga je od toga da provede idućih deset godina radeći kao rob i da se ophode
s njim gore nego s psom jer su ga, zamijetivši njegovo umijeće, trgovci
prodali u Kanton glasovitom tradicionalnom liječniku i učitelju
akupunkture - zhong yiju - koji je trebao naučnika. Uz tog je mudraca
Četvrti Sin stekao znanja koja nikad ne bi primio od svoga priprostog oca.
Stari učitelj bio je blag čovjek, lica glatka poput Mjeseca, troma glasa i
koščatih i senzibilnih ruku koje su mu bile najbolje oruđe. Prvo što je
učinio sa svojim slugom bilo je da mu nadjene ime. Konzultirao je
astrološke i proricateljske knjige kako bi ispitao koje je primjereno ime za
dečka: Tao. Riječ je imala različita značenja, kao put, smjer, smisao i sklad,
ali je iznad svega označavala životno putovanje. Učitelj mu je dao svoje
prezime.
'Zvat ćeš se Tao Chi'en. To te ime uvodi na put medicine. Tvoja će sudbina
biti da olakšaš tuđu bol i dosegneš mudrost. Bit ćeš zhong yi, kao ja.'
Tao Chi'en... Mladi je učenik zahvalno primio svoje ime. Poljubio je ruke
svoga gospodara i nasmiješio se prvi put otkako je napustio svoj dom.
Radosni poticaj koji ga je prije tjerao da pleše od zadovoljstva bez ikakva
povoda ponovno je zakucao u njegovim prsima i smiješak mu se nije
izbrisao s lica tjednima. Kretao se kućom poskakujući, naslađujući se
svojim imenom kao s karamelom u ustima, ponavljajući ga glasno i
sanjajući ga, dok se nije posve poistovjetio s njim. Njegov učitelj,
Konfucijev sljedbenik u praktičnim aspektima, a Budin u ideologiji,
podučio ga je čvrstom rukom, ali s mnogo blagosti, stezi prikladnoj da od
njega napravi dobra liječnika.
'Ako te uspijem podučiti svemu što namjeravam, jednoga ćeš dana biti
učen čovjek', reče mu.
Držao je da su obredi i ceremonije jednako potrebni kao pravila dobra
ponašanja i poštivanje hijerarhija. Govorio je da slabo služi znanje bez
mudrosti, nema mudrosti bez duhovnosti, a istinska duhovnost uvijek
uključuje služenje drugima. Kao što mu je mnogo puta objasnio, bit je
dobra liječnika u sposobnosti suosjećanja i osjećaju za etičnost, bez kojih
se sveti nauk ozdravlji-vanja izopačuje u obično šarlatanstvo. Sviđao mu
se lagani smiješak njegova učenika.

102
'Dobar komad puta do mudrosti već si prešao, Tao. Mudrac je uvijek
radostan', držao je.
Cijele je godine Tao Chi'en ustajao u osvit, kao svaki drugi učenik, da
obavi sat meditacije, spjevova i molitvi. Imao je tek jedan dan odmora za
proslavu Nove godine, rad i učenje bili su njegovo jedino zanimanje. Prije
bilo čega drugoga trebao je do savršenstva svladati kinesko pismo,
službeno sredstvo komuniciranja na tom golemom području sa stotinu
naroda i jezika. Njegov je učitelj bio nepopustljiv kad je riječ o ljepoti i
točnosti kra-sopisa kojim se profinjeni čovjek razlikuje od protuhe.
Također je ustrajao na razvijanju umjetničkog senzibiliteta u Tao Chi'ena
kojim se, smatrao je, odlikuje nadmoćno biće. Kao svaki prosvijećeni
Kinez, osjećao je nesavladiv prezir prema ratu, a bio je ^ sklon glazbenoj,
slikarskoj i književnoj umjetnosti. Uz njega je Tao Chi'en naučio cijeniti
tankoćutnu čipku paučine obiserene kapima rose na svjetlosti zore i izraziti
svoje uživanje u nadahnu-tim poemama napisanim otmjenim krasopisom.
Učitelj je bio uvjeren da je od nesastavljanja poezije jedino gore bilo loše
sastavljanje. U toj je kući dečko prisustvovao čestim okupljanjima na
kojima su uzvanici stvarali stihove prema trenutačnu nadahnuću i divili se
vrtu dok je on posluživao čaj i, zatravljen, slušao. Mogla se osvojiti
besmrtnost pišući knjigu, osobito pjesme, govorio je učitelj, koji ih je bio
napisao nekoliko. Sirovim praktičnim znanjima koja je Tao Chi'en stekao
gledajući svoga oca kako radi pridodao je dojmljivu teorijsku količinu
znanja o pradavnoj kineskoj medicini. Mladić je naučio da se ljudsko tijelo
sastoji od pet elemenata, drva, vatre, zemlje, metala i vode, kojima je
pridruženo pet planeta, pet atmosferskih stanja, pet boja i pet nota. Uz
prikladnu uporabu ljekovitih biljaka, akupunkture i sisaljki dobar je
liječnik mogao spriječiti i liječiti različite boljke i kontrolirati mušku
energiju, aktivnu i laganu, te žensku energiju, pasivnu i tamnu - yin i yang.
No svrha toga umijeća nije toliko bila uklanjanje bolesti koliko održavanje
sklada. 'Moraš izabrati svoje živežne namirnice, odrediti položaj svoje
postelje i voditi svoju meditaciju prema godišnjem dobu i smjeru vjetra.
Tako ćeš uvijek biti u suzvučju sa svemirom', savjetovao ga je učitelj.
Zhongyije bio zadovoljan usudom, premda mu je nedostatak potomka
padao teško, poput sjene na spokoj njegova duha. Nije imao djece usprkos
čudesnim travama koje je uzimao redovito tijekom cijeloga života da
pročisti krv i osnaži spolovilo te lijekovima i čaranjima koje je
primjenjivao na svojim dvjema suprugama, preminulima u mladosti, kao i
brojnim konkubinama koje su ih slijedile. Morao je pokorno prihvatiti da
nije bilo krivice na tim samoprijegornim ženama, nego na umrtvjelosti
103
njegovih muževnih tekućina. Nijedan od lijekova za plodnost koja su mu
poslužila da pomogne drugima u njega nije dala rezultata i napokon se
pomirio s neporecivom činjenicom da su mu slabine jalove. Prestao je
kažnjavati svoje žene uzaludnim prekomjernim zahtjevima i potpuno
uživao u njima u skladu s propisima iz krasnih knjiga za uzglavlje iz svoje
zbirke. Međutim, starac se bijaše odalečio od tih užitaka prije mnogo
vremena, više zainteresiran za stjecanje novih znanja i istraživanje uzanog
puteljka mudrosti, pa se rješavao jedne po jedne konkubine, čije ga je
prisustvo rastresalo u njegovim intelektualnim nastojanjima. Nije trebao
pred očima imati djevojku da bi je opisivao u uzvišenim poemama, bila
mu je dovoljna uspomena. Jednako je tako odustao od vlastite djece, ali se
morao pobrinuti za budućnost. Tko će mu pomoći na posljednjoj životnoj
etapi i u času smrti? Tko će očistiti njegov grob i štovati sjećanje na njega?
I prije bijaše priučavao naučnike i sa svakim je pothranjivao skrivenu
ambiciju da nekoga usvoji, ali nijedan nije bio dostojan takve časti. Tao
Chi'en nije bio inteligentniji ni intuitivniji od drugih, ali je nosio u sebi
opsjednutost učenjem, koju je učitelj namah prepoznao jer je bila
istovjetna njegovoj. Osim toga bio je sladak i zabavan dječačić i bilo ga je
lako zavoljeti. U godinama suživota toliko mu je postao sklon da se često
pitao kako je moguće da mu nije rođeni sin. Međutim, poštovanje prema
svom naučniku nije ga zaslijepilo, iz vlastitog je iskustva znao da su
promjene u adolescenciji obično vrlo duboke i nije se moglo pretkazati u
kakva će se čovjeka pretvoriti. Kako kaže kineska poslovica: 'Blistavost u
mladosti ne znači da ćeš iole valjati kad odrasteš.' Plašio se da se opet ne
prevari kao što mu se bilo dogodilo prije, i radije će strpljivo čekati da se
otkrije prava dječakova priroda. U međuvremenu će ga voditi, kao što je
činio s mladim stablima u svome vrtu, kako bi mu pomogao da odraste
ispravan. Ovaj barem uči brzo, mislio je stari liječnik, računajući koliko
mu je godina života preostalo. Sudeći prema zvjezdanim znacima i
pomnom promatranju vlastitoga tijela, neće imati vremena da uvježba
drugog naučnika.
Ubrzo je Tao Chi'en znao odabrati pribor na tržnici i dućanima s travama -
pogađajući se kako je priličilo - i mogao je priređivati lijekove bez pomoći.
Promatrajući kako radi liječnik, došao je do spoznaje o zamršenim
mehanizmima ljudskog organizma, procesima za rashladivanje pacijenata s
vrućicom i nagle ćudi, ugrijavanje onih koji pate od hladnoće što prethodi
smrti, poticanju sokova u jalovih i zaustavljanju iscrpljujućih proljeva.
Poduzimao je duge izlete po poljima tražeći najbolje biljke upravo u času
njihove najveće učinkovitosti, koje je potom prevozio umotane u vlažne
104
krpe da im sačuva svježinu tijekom puta u grad. Kad je navršio četrnaest
godina, njegov ga je učitelj smatrao zrelim da obavlja praksu i slao ga je
redovito da se brine o prostitutkama, s neopozivom naredbom da se
suzdrži od trženja s njima jer takve, kao što se sam mogao uvjeriti
pregledavajući ih, u sebi nose smrt.
'Bolesti bordela ubijaju više ljudi nego opijum ili tifus. Ali ako budeš
ispunio svoje obveze i učio primjerenom brzinom, u svoje ću ti vrijeme
kupiti neoskvrnjenu djevojku', obećao mu je učitelj.
Tao Chi'en kao dječak bijaše pretrpio glad, ali se njegovo tijelo isteglo dok
nije doseglo visinu veću od bilo kojeg člana njegove obitelji. S četrnaest
godina nije osjećao privlačnost djevojaka za unajmljivanje, samo
znanstvenu radoznalost. Bile su toliko drugačije od njega, živjele u svijetu
tako daleku i tajnovitu da ih nije mogao smatrati uistinu ljudskima. Poslije,
kad ga je nenadan juriš njegove prirode silom izmijenio pa je hodao kao
opijen sudarajući se sa svojom sjenom, njegov je poučavatelj požalio što se
otresao konkubina. Ništa toliko ne odvlači pažnju dobra učenika od
njegovih odgovornosti kao eksplozija muževnosti. Žena bi ga smirila i
usput poslužila da mu pruži praktična znanja, ali kako mu je pomisao da
kupi koju bila neugodna - osjećao se komotno u svom isključivo muškom
svijetu - primoravao je Taoa da pije napitke kojima će smiriti žar. Zhong yi
se nije sjećao uragana putenih strasti i u najboljoj je namjeri davao čitati
svom đaku knjige za uzglavlje iz svoje biblioteke kao dio njegove
izobrazbe, ne ispitavši iscrpljujući učinak koji su imale na jadnoga dečka.
Tjerao ga je da upamti svaki od dvjesto i dvadeset dva ljubavna položaja s
njihovim pjesničkim imenima, koje je bez oklijevanja morao razaznavati
na finim ilustracijama knjiga, što je znatno pridonosilo mladićevoj
rastresenosti.
Tao Chi'en se zbližio s Kantonom jednako dobro kao što prije bijaše
poznavao svoje malo selo. Sviđao mu se taj stari obzidani grad, kaotičan,
sa zakrivljenim ulicama i kanalima gdje su se palače i kolibe preplitale u
posvemašnjoj zbrci, a bilo je ljudi koji su živjeli i umirali u čamcima na
rijeci nikad ne stupivši na kopno. Navikao se na vlažnu vruću klimu s
dugim ljetom šibanim tajfunima, ali ugodnu zimi, od listopada do ožujka.
Kanton je bio zatvoren za tuđince, premda su običavali iznenada upasti
razbojnici s mora pod zastavama drugih naroda. Postojala su neka mjesta
za trgovanje gdje su stranci mogli razmjenjivati robu samo od studenoga
do svibnja, ali su toliki bili porezi, uredbe i prepreke da su se međunarodni
trgovci radije smještali u Macau. Rano jutrom kad bi Tao Chi'en odlazio
na tržnicu, običavao je nalaziti novorođene djevojčice bačene na ulicu ili
105
kako plutaju u kanalima, često raskomadane zubima pasa ili štakora. Nitko
ih nije želio, bile su odbačene. Čemu hraniti kćer koja ništa ne vrijedi i čija
je kob da skonča služeći obitelji svoga muža? 'Miliji je nakazni sin nego
tucet kćeri mudrih kao Buda', kazivala je narodna izreka. Bilo kako bilo,
djece je bilo previše, a i dalje su se rađala poput miševa. Bordeli i
pušionice opijuma razmnožile su se posvuda. Kanton je bio grad napučen,
bogat i veseo, pun hramova, restorana i igračnica, gdje su se bučno
proslavljale godišnje svetkovine. Čak su i kažnjavanja i smaknuća bila
povod za proslave. Gomile bi se okupljale da kliču krvnicima s njihovim
okrvavljenim pregačama i zbirkom naoštrenih noževa dok odrubljuju glave
jednim jedinim spretnim rezom. Pravda se primjenjivala hitro i
jednostavno, bez mogućnosti priziva i nepotrebne okrutnosti, osim kad je
posrijedi bila izdaja cara, najgori mogući zločin koji se plaćao polaganom
smrću i progonom svih rođaka, koji su tako svedeni na robove. Manje
pogreške kažnjavale su se bičevanjem ili drvenim okvirom u koji bi
pričvrstili vratove krivaca na nekoliko dana tako da nisu mogli otpočinuti
ni dotaknuti si glavu rukama da bi jeli ili se počešali. Na trgovima i
tržnicama isticali su se pučki pripovjedači koji su, poput prosjačkih
svećenika, putovali zemljom održavajući tisućljetnu govorničku tradiciju.
Opsjenari, akrobati, čarobnjaci sa zmijama, transvestiti, putujući
glazbenici, vračevi i pelivani sastajali su se na ulicama dok je oko njih
kipjela trgovina svilom, čajem, žadom, začinima, zlatom, kornjačevinom,
porculanom, slonovačom i dragim kamenjem. Povrće, voće i meso nudili
su se veselo pomiješani: glavičasti kupus i nježni izdanci bambusa uz
kaveze s mačkama, psima i rakunima koje će mesar ubiti i oderati im kožu
jednim jedinim pokretom na mušterijin zahtjev. Postojale su duge uličice
gdje su se nudile samo ptice, jer ni u jednoj kući nije smjelo uzmanjkati
ptica i krletki, od onih najjednostavnijih do onih od fina drva s
inkrustacijama od srebra i sedefa. Drugi prolazi na tržnici bili su
namijenjeni egzotičnim ribama koje su privlačile dobru sreću. Tao Chi'en,
svagda radoznao, razonodio se promatrajući i sklapajući prijateljstva, a
potom bi morao trčati da izvrši nalog ondje gdje su se prodavale
potrepštine za njegovu struku. Mogao ih je identificirati zatvorenih očiju
po prodornu mirisu začina, biljaka i ljekovitih kora. Preparirane zmije bile
su nabacane na hrpu, smotane kao prašnjava klupka; žabe, daždevnjaci i
čudne morske životinje visjele su probodene na užadi poput ogrlica;
zrikavci i veliki balegari tvrdih fosfore-scentnih oklopa čamili su u
kutijama; svakovrsni su majmuni iščekivali svoj red za umiranje; šape

106
medvjeda i orangutana, rogovi antilopa i nosoroga, tigrove oči, peraje
morskoga psa i pandže tajanstvenih noćnih ptica kupovale su se po težini.
Tao Chi'enu su prve godine u Kantonu otišle na učenje, rad i služenje
svom starom poučavatelju kojega je cijenio kao djeda. Bile su to sretne
godine. Uspomena je na vlastitu obitelj izblijedjela i naposljetku je
zaboravio lica svoga oca i svoje braće, ali ne i majčino lice, jer mu se ona
učestalo pojavljivala. Učenje je brzo prestalo biti zadaćom i pretvorilo se u
strast. Svaki put kad bi naučio nešto novo, letio bi učitelju da mu to istrtlja.
'Što više toga naučiš brže ćeš doznati koliko malo toga znaš', govorio je
smijući se starac. Na vlastiti je poticaj Tao Chi'en odlučio svladati
mandarinski i kantonski, jer mu se narječje njegova sela činilo vrlo
ograničenim. Upijao je znanja svoga učitelja takvom brzinom da ga je
starac običavao u šali optuživati da mu krade čak i sne, ali ga je njegova
vlastita strast za poučavanjem činila velikodušnim. Podijelio je s dečkom
sve što je on poželio istražiti, ne samo u pitanjima medicine već jednako
tako i u drugim oblicima njegovih opsežnih zaliha znanja i profinjene
naobraženosti. Dobrostiv po prirodi, bio je, međutim, oštar u kritici i
zahtijevao ulaganje truda jer, kako je govorio, 'ne preostaje mi mnogo
vremena, a na drugi svijet ne mogu ponijeti ono što znam, netko to mora
upotrijebiti nakon moje smrti'. No upozoravao gaje i na lakomost za
znanjem, koja čovjeka može okovati baš kao i nezasitnost ili pohota.
'Mudrac ne želi ništa, ne sudi, ne pravi planove, drži svoj duh otvorenim, a
svoje srce spokojnim', tvrdio je. S takvom ga je tugom prekoravao kad bi
pogriješio da bi Tao Chi'enu draže bile batine, ali je ta praksa bila u
suprotnosti sa zhong yijovom ćudi, jer nikad nije dopuštao da bijes
upravlja njegovim postupcima. Jedine prigode kad bi ga svečano udario
bambusovom palicom, bez ljutnje, ali s čvrstom poučnom svrhom, bile su
kad je bez i najmanje sumnje mogao potvrditi da je njegov naučnik bio
popustio iskušenju kocke ili platio za ženu. Tao Chi'en je običavao
pomiješati račune s tržnice kako bi se okladio u igračnicama čijoj je
privlačnosti bilo nemoguće odoljeti, ili za kratku utjehu, uz učenički
popust, u zagrljaju neke od svojih pacijentica u bordelima. Njegovu
gospodaru nije dugo trebalo da ga otkrije, jer kad bi gubio u igri, nije
mogao objasniti gdje je uzvraćeni novac, a ako bi dobio nije bio kadar
prikriti svoju euforiju. Žene bi njušio na dečkovoj koži.
'Svući košulju, morat ću ti dati nekoliko puta bambusom da vidim hoćeš li
napokon shvatiti, sine. Koliko sam ti puta rekao da su najgora zla Kine
kocka i bordel? U prvome muškarci gube proizvod svoga rada, a u

107
drugome gube zdravlje i život. Nikad nećeš biti dobar liječnik niti dobar
pjesnik uz takve poroke.'
Tao Chi'enu je bilo šesnaest godina 1839. kad je buknuo Opijumski rat
između Kine i Velike Britanije. U to su doba u zemlju navalili prosjaci.
Gomile ljudi napuštale su polja i pojavile se sa svojim dronjcima i svojim
gnojnim čirevima u gradovima, gdje su ih silom odbijali, prisiljavajući ih
da lutaju cestama Carstva poput čopora izgladnjelih pasa. Bande
odmetnika i pobunjenika tukle su se iz zasjeda s vladinim trupama u
beskonačnom ratu. Bilo je to vrijeme razaranja i haranja. Oslabljene carske
vojske, pod zapovjedništvom potkupljenih oficira koji su od Pekinga
primali proturječne naredbe, nisu se mogle suprotstaviti moćnoj i
discipliniranoj engleskoj mornaričkoj floti. Nisu imali potporu naroda jer
su seljaci bili umorni od toga da gledaju svoje usjeve uništene, svoja seoca
u plamenu, a svoje kćeri silovane od vojničke rulje. Nakon gotovo četiri
godine borbe Kina je morala prihvatiti ponižavajući poraz i platiti
pobjednicima iznos u vrijednosti od dvadeset i jedan milijun dolara,
predati Hong Kong i odobriti im pravo da uspostave 'koncesije',
rezidencijalne četvrti zaštićene zakonima eksteritorijalnosti. Ondje su
živjeli stranci sa svojom policijom, službama, vladom i zakonima,
zaštićeni vlastitim trupama; bio je to pravi strani teritorij unutar kineskog
teritorija, odakle su Europljani nadzirali trgovinu, ponajprije opijuma. U
Kanton su ušli tek pet godina poslije, ali osvjedočivši se u sramotan poraz
svog obožavanog cara i vidjevši kako gospodarstvo i moral njegove
domovine propadaju, učitelj akupunkture odlučio je da nema razloga da
nastavi živjeti.
U ratnim se godinama starom zhongyiju smutio duh i izgubio je smirenost
tako gorljivo stjecanu tijekom svoga življenja. Njegova nezainteresiranost
i nemarnost u materijalnim pitanjima toliko su se pooštrili da mu je Tao
Chi'en morao davati jelo u usta pošto se danima ne bi nahranio. Pobrkao je
svoje račune i vjerovnici su počeli lupati na njegova vrata, ali ih je
otpravio nimalo se ne obazirući jer mu se sve što se odnosi na novac činilo
sramotnim teretom od kojega su mudraci prirodno oslobođeni. U senilnoj
smetenosti svojih posljednjih godina zaboravio je na dobre nakane da
usvoji svog naučnika i pribavi mu suprugu; zapravo, um mu bijaše tako
pomračen da bi često stajao gledajući Tao Chi'ena zbunjena izraza lica,
nesposoban da se sjeti njegova imena ili ga smjesti u labirint lica i
događaja koji su spopadali njegov um bez glave i repa. No imao je
napretek snage da odluči o potankostima svoga ukopa, jer je za glasovita
Kineza najvažniji događaj u životu vlastiti sprovod. Zamisao da okonča
108
svoje klonuće otmjenom smrću već ga je neko vrijeme opsjedala, ali je
pričekao rasplet rata s potajnom i iracionalnom nadom da će vidjeti trijumf
vojski Božanskog Carstva. Arogancija stranaca bila mu je nepodnošljiva,
osjećao je silan prezir prema tim grubim fan weyima, bijelim utvarama
koje se nisu prale, pile su mlijeko i alkohol, potpuno neupućene u osnovna
pravila dobra odgoja i nesposobne da odaju počast svojim precima na
način koji zaslužuju. Trgovinski su mu se sporazumi činili uslugom koju je
car udijelio tim nezahvalnim barbarima što su, umjesto da se polome od
hvalospjeva i zahvalnosti, zahtijevali još više. Potpis na ugovoru iz
Nankinga bio je posljednji udarac za zhongyija. Car i svaki stanovnik Kine,
do onog najsmjernijeg, bijahu izgubili čast. Kako se moglo povratiti
dostojanstvo nakon takve uvrede?
Stari se mudrac otrovao progutavši zlato. Kad se vratio s jednog od svojih
izleta na selo tražeći biljke, njegov ga je đak pronašao u vrtu naslonjena na
svilene jastuke i odjevena u bijelo u znak vlastite korote. Uz njega su bili
još mlak čaj i kist s još svježom tintom. Na njegovu malenom pisaćem
stolu bijaše nedovršen stih, a na mekanom pergamentu obris vretenca. Tao
Chi'en je poljubio ruke tog čovjeka koji mu toliko toga bijaše dao, potom
se zadržao časak da oda poštovanje crtežu kukca prozirnih krilaca na
sumračnoj svjetlosti, kako bi to želio njegov učitelj.
Sprovodu mudraca prisustvovala je gomila svijeta, jer je za svoga dugog
života pomagao tisućama osoba da žive u zdravlju i umru bez tjeskobe.
Vladini službenici i odličnici stupali su u mimohodu s najvećom
svečanošću, literati su recitirali svoje najbolje pjesme, a kurtizane su se
pojavile urešene svilom. Neki je proricatelj odredio prikladan dan za ukop,
a umjetnik za pogrebne predmete posjetio je pokojnikovu kuću da napravi
kopije njegovih osobnih stvari. Polagano je obišao učiteljevo vlasništvo ne
uzimajući mjere niti praveći bilješke, ali je pod svojim glomaznim
rukavima noktom pravio oznake na voštanoj tablici; potom je izgradio
minijaturne kuće od papira, sa sobama i namještajem, uz omiljene
pokojnikove predmete, kako bi bili spaljeni zajedno sa svežnjevima novca,
također od papira. Nije mu na drugom svijetu smjelo nedostajati ono u
čemu je uživao na ovome. Lijes, golem i ukrašen poput carskoga fijakera,
prošao je gradskim avenijama između dva reda vojnika u svečanim
odorama koje su predvodili jahači urešeni sjajnim bojama i glazbeni sastav
s cimbalima, bubnjevima, flautama, zvonima, metalnim trijanglima i
nizom žicanih glazbala. Graja je bila nepodnošljiva, kako je i priličilo
značaju preminulog. Na grob su nagomilali cvijeće, odjeću i jelo; upalili su
svijeće i tamjan te naposljetku spalili novac i prena-kićene papirnate
109
predmete. Pradavna drvena tablica presvučena zlatom i s urezanim
učiteljevim imenom postavljena je na grob kako bi primila duh dok se
tijelo vraća u zemlju. Najstarijega sina pripada da primi tablicu, postavi je
na počasnu mjestu u svome domu, zajedno s tablicama drugih muških
predaka, ali liječnik nije imao nikoga tko bi izvršio tu dužnost. Tao Chi'en
je bio tek sluga i bilo bi posvemašnje kršenje pravila pristojnosti da se
ponudi da to učini. Bio je istinski potresen, u gomili je bio jedini čije su
suze i jecaji iskazivali istinsku bol, ali pradavna će tablica završiti u
rukama dalekoga rođaka, koji će imati moralnu obvezu da postavi
milodare i moli pred njom svakih petnaest dana te za svake godišnje
svetkovine.
Kad su jednom obavljeni svečani pogrebni obredi, vjerovnici su se sručili
kao šakali na učiteljeve nekretnine. Oskvrnuli su svete tekstove i
laboratorij, prevrnuli trave, upropastili medicinske pripravke, raskomadali
pomno njegovane pjesme, odnijeli namještaj i umjetničke predmete,
pogazili prekrasan vrt i stavili na dražbu prastaro boravište. Nešto prije
Tao Chi'en je stavio na sigurno zlatne igle za akupunkturu, kutiju s
liječničkim instrumentima i neke osnovne lijekove, a i nešto novca što ga
je malo-pomalo odvajao tijekom posljednje tri godine kad se njegov
gospodar počeo gubiti u bespućima senilna bezumlja. Nije namjeravao
okrasti poštovanoga zhong yija, kojega je cijenio kao djeda, nego
upotrijebiti taj novac kako bi ga hranio, jer je vidio kako se gomilaju
dugovi i plašio se za budućnost. Samoubojstvo je sve preduhitrilo i Tao
Chi'en se našao u posjedu neočekivanih sredstava. Ako prisvoji taj imetak,
to ga je moglo stajati glave jer bi se držalo zločinom podređenog nad
nadređenim, ali je bio uvjeren da nitko to neće znati osim pokojnikova
duha, koji bi nesumnjivo odobrio njegov čin. Zar ne bi više volio nagraditi
svog vjernog slugu i đaka umjesto da plati jedan od mnogih dugova svojim
surovim vjerovnicima? S tim skromnim blagom i kompletom čistoga
rublja, Tao Chi'en je pobjegao iz grada. Pomisao da se vrati u svoje rodno
selo pala mu je nakratko na pamet, ali ju je smjesta odbacio. Za svoju će
obitelj uvijek biti Četvrti Sin, dugovao je podložnost i poslušnost svojoj
starijoj braći. Morao bi raditi za njih, prihvatiti suprugu koju mu odaberu i
pomiriti se s bijedom. Ništa ga nije zvalo u tom smjeru, čak ni sinovske
obveze prema ocu i precima koje su zapale u dužnost njegovu stariju braću.
Trebao je otići daleko gdje ga neće doseći duga ruka kineske pravde. Imao
je dvadeset godina, nedostajala mu je jedna da navrši deset godina službe i
bilo koji od vjerovnika mogao je potraživati pravo da mu za to vrijeme
služi kao rob.
110
Tao Chi'en
Tao Chi'en je krenuo sampanom prema Hong Kongu s namjerom da
otpočne novi život. Sad je bio zhong yi kojega je tradicionalnoj kineskoj
medicini uvježbao najbolji učitelj u Kantonu. Dugovao je vječitu
zahvalnost duhovima svojih poštovanih predaka koji su mu bili namijenili
karmu na tako uzvišen način. Prvo, odlučio je, treba nabaviti ženu jer je
imao i više nego dovoljno godina da se oženi i celibat mu je bio pretežak.
Nedostatak supruge bio je znak neprikrivena siromaštva. Njegovao je
ambiciju da si pribavi nježnu djevojku s divnim stopalima. Njezini zlatni
ljiljani ne bi smjeli biti duži od tri Hi četiri palca, trebaju biti debeljuškasti
i mekani pri dodiru, kao u djeteta od nekoliko mjeseci. Ushićivao ga je
način na koji djevojka hoda na svojim majušnim stopalima, vrlo kratkim i
nesigurnim koracima kao da je uvijek na rubu da padne, bokova zabačenih
unazad i njišući se poput trski na obali jezerca u vrtu njegova učitelja.
Mrzio je velika stopala, muška i hladna, kao u seljanke. U svom je selu bio
vidio izdaleka neke umotane djevojčice, ponos svojih obitelji, koje su se
nesumnjivo mogle dobro udati, ali tek navraćajući prostitutkama u
Kantonu imao je među svojim rukama par tih zlatnih ljiljana i mogao je
osjetiti zanesenost za izvezene cipelice koje su ih uvijek pokrivale, jer su
godinama i godinama slomljene kosti ispuštale neku smrdljivu tvar. Pošto
ih je dotaknuo shvatio je da je njihova otmjenost plod neprestana bola, a to
ih je činilo još vrednijima. Otada je cijenio kako valja knjige posvećene
ženskim stopalima koje je skupljao njegov učitelj, u kojima se nabrajalo
pet vrsta i osamnaest različitih stilova zlatnih ljiljana. Uz to njegova žena
treba biti vrlo mlada jer je ljepota kratka vijeka, počinje oko dvanaeste
godine, a završava nedugo pošto navrši dvadesetu. Tako mu je to objasnio
njegov učitelj. Nisu bezrazložno najslavljenije junakinje kineske
književnosti uvijek umirale upravo u času svojeg najvećeg čara; blažene
one koje bi preminule prije no što bi se našle razorene godinama pa su
mogle biti upamćene u punoći svoje svježe ljepote. Osim toga postojali su
praktični razlozi da dade prednost mladoj udavači: dat će mu mušku djecu
i bit će lako ukrotiti njezin karakter da je se učini istinski pokornom. Ništa
nije tako neugodno poput drečave žene, bio je vidio neke koje pljuju i
pljuskaju svoje muževe i djecu, čak i na ulici pred susjedima. Takva
uvreda od ruke jedne žene bila je najgore poniženje za muškarca. U
sampanu koji ga je vodio polagano devedeset milja od Kantona do Hong
Konga, svakom ga minutom udaljavajući od njegova prošlog života, Tao
Chi'en je sanjao o toj djevojci, užitku i djeci koju će mu pružiti. Brojao je
ponovno i ponovno novac iz svoje torbe kao da će ga pomoću apstraktnih
111
računa moći povećati, ali se jasno pokazalo da mu neće dostajati za tako
vrsnu suprugu. Ipak, koliko god velika bila njegova hitnja, nije se mislio
zadovoljiti manjim i proživjeti ostatak svojih dana sa suprugom velikih
stopala i jaka karaktera.
Otok Hong Konga pojavio se iznenada pred njegovim očima, sa svojim
obrisom planina i zazelenjele prirode, izranjajući poput sirene iz voda
Kineskog mora boje indiga. Čim je lagano plovilo koje ga je prevozilo
pristalo u luku, Tao Chi'en je opazio prisustvo omraženih stranaca. Prije je
bio nazreo neke izdaleka, ali sad su mu bili tako blizu da bi ih, da se
usudio, mogao dotaknuti kako bi se uvjerio jesu li ta velika bića bez ikakve
dražesti uistinu ljudska. S čuđenjem je otkrio da mnogi fan weyi imaju
crvenu ili žutu kosu, bljedunjave oči, a kožu crvenkastu poput kuhanih
jastoga.
Žene, vrlo ružne prema njegovu sudu, nosile su šešire s perima i cvijećem,
možda s namjerom da prikriju svoje dijabolične frizure. Bile su naročito
odjevene, u napetoj odjeći koja im je utegnula tijela; pretpostavio je da se
zbog toga pomiču kao automati i ne pozdravljaju ljubaznim naklonima,
prolaze ukočene, ne gledajući nikoga, trpeći šutke vrućinu ljeta pod svojim
neudobnim ruhom. Bilo je desetak europskih brodova u luci sred tisuća
azijskih plovila svih veličina i boja. Na ulicama je vidio neke kočije s
konjima koje su vodili muškarci u odori, izgubljene među prometalima za
prijevoz ljudi, nosiljkama, palankinima, nosilima i osobama koje
jednostavno nose svoje mušterije na leđima. Miris ribe zapljusnuo ga je po
licu kao ćuška, podsjećajući ga na njegovu glad. Prvo je trebao naći neku
od krčmi koje su označene dugim vrpcama od žutoga platna.
Tao Chi'en je jeo kao princ u restoranu dupkom punom ljudi koji su
govorili i smijali se vičući, tim nepogrešivim znakom zadovoljstva i dobre
probave, gdje se naslađivao slasnim jelima koja su u kući učitelja
akupunkture bila pala u zaborav. Zhongyije bio veliki proždrljivac za
života i hvalio se da je imao najbolje kantonske kuhare u svojoj službi, no
posljednjih se godina hranio zelenim čajem i rižom s nekoliko vlakanca
povrća. U doba kad je pobjegao iz njegove službe Tao Chi'en je bio mršav
kao bilo koji od mnogih tuberkuloznih bolesnika u Hong Kongu. Bilo je to
prvo pristojno jelo nakon duga vremena i nahrupjeli okusi, arome i sastojci
doveli su ga do ushićenja. Zaključio je gozbu s najvećim užitkom pušeći
lulu. Izišao je na ulicu lebdeći i smijući se naglas, poput luđaka; nije se
osjećao tako ispunjenim ushitom i dobrom srećom cijeloga svog života.
Udahnuo je zrak oko sebe, tako nalik onom u Kantonu, i prosudio da će
ovaj grad biti jednako lako osvojiti kao što je devet godina prije bio
112
ovladao onim drugim. Prvo će potražiti tržnicu i četvrt nadriliječnika i
travara gdje bi mogao naći gostoprimstvo te ponuditi svoje profesionalne
usluge. Potom će razmotriti pitanje žene malenih stopala...
Te je iste večeri Tao Chi'en našao smještaj u potkrovlju jedne kućerine
podijeljene na odjeljke, gdje je u svaku sobu bila useljena jedna obitelj,
pravi mravinjak. Njegova soba, tmurni tunel metar širok i tri dugačak, bez
okna, mračna i vruća, skupljala je ispara-vanja jela i noćnih posuda drugih
stanara, pomiješana s bjelodanim smradom prljavštine. U usporedbi s
profinjenom kućom njegova učitelja, bilo je to kao život u mišjoj rupi, ali
se prisjetio da je koliba njegovih roditelja bila još bjednija. Kako je bio
samac, nije mu trebalo više prostora ili raskoši, prosudio je, tek kutak da
smjesti svoju hasuricu i spremi ono malo osobnih stvari. U budućnosti, kad
se oženi, potražit će prikladan stan gdje će moći priređivati svoje lijekove,
brinuti se o svojim mušterijama i gdje će ga žena usluživati kako se pristoji.
Zasad, dok uspostavlja neke veze prijeko potrebne za posao, taj mu je
prostor barem nudio krov i nešto privatnosti. Ostavio je svoje stvari i
otišao se pošteno okupati, obrijati lice i premotati svoju pletenicu. Tek što
se upristojio, smjesta se otputio u potragu za nekom igračnicom, odlučan
da udvostruči svoj kapital u najkraćem mogućem vremenu, tako da može
krenuti stazom uspjeha.
U manje od dva sata, kladeći se mfan tari, Tao Chi'en je izgubio sav svoj
novac, no nije izgubio i svoje liječničke instrumente jer mu nije palo na
um da ih ponese. Vika u dvorani za igru bila je tako gromoglasna da su se
oklade pravile znakovima kroz gust duhanski dim. Fan tanje bio vrlo
jednostavan, sastojao se od šake žetona stavljene pod šalicu. Pravile su se
oklade, ispuštalo se po četiri žetona najednom, a dobio bi onaj tko pogodi
koliko ih je ostalo, jedan, dva, tri ili nijedan. Tao Chi'en je jedva pogledom
mogao slijediti ruke čovjeka koji je bacao žetone i brojao ih. Činilo mu se
da postoji zamka, ali optužiti ih javno bila bi tako velika uvreda da bi, ako
se prevario, mogao to platiti životom. U Kantonu su svakodnevno kupili
leševe nadutih gubitnika u blizini igračnica; u Hong Kongu nije moglo biti
drugačije. Vratio se u tunel u potkrovlju i bacio se na svoju hasuricu
zaplakavši kao djetešce, misleći na udarce palicom koje je primio od ruke
svoga starog učitelja akupunkture. Očajanje je potrajalo do sljedećeg dana,
kad je sa zapanjujućom jasnoćom pojmio koliko je bio nestrpljiv i ohol.
Onda se nasmijao zahvalan zbog te pouke, uvjeren da se pred njim pojavio
vragolasti duh njegova učitelja kako bi ga još nečemu poučio. Bio se
probudio usred duboke tame, uz gungulu u kući i na ulici. Bilo je kasno
ujutro, ali nikakvo prirodno svjetlo nije ulazilo u njegov svinjac. Bauljajući,
113
odjenuo je svoje jedino čisto rublje, još uvijek se smijući naglas, uzeo svoj
liječnički kovčežić i otputio se na tržnicu. U zoni gdje su se nizali
dućančići za tetovaže pokriveni od vrha do dna komadićima platna i papira
na kojima su izloženi crteži moglo se izabrati među tisućama nacrta, od
neupadljivih cvjetova u indigoplavoj tinti do fantastičnih zmajeva u pet
boja koji mogu ukrasiti cijela leđa robusnog muškarca svojim razvijenim
krilima i vatrenim dahom. Proveo je pola sata cjenjkajući se i napokon je
sklopio sporazum s umjetnikom željnim da razmijeni skromnu tetovažu za
tonik za čišćenje jetre. U manje od deset minuta, jednostavnim mu je i
elegantnim potezima na poleđini desne ruke, ruke za klađenje, urezao riječ
NE.
'Ako vam sirup bude dobar, preporučite moje usluge svojim prijateljima',
zamolio ga je Tao Chi'en.
'Ako vam bude dobra moja tetovaža, učinite isto', odvratio je umjetnik.
Tao Chi'en je uvijek držao da mu je ta tetovaža donijela sreću. Izišao je iz
dućančića u gungulu tržnice, probijajući se gurkanjem i laktarenjem kroz
uske uličice prepunjene ljudstvom. Nije se moglo vidjeti ni jednog stranca,
a tržnica je izgledala potpuno jednako kao ona u Kantonu. Buka je bila
poput kaskade: prodavači su kovali u zvijezde vrijednosti svojih proizvoda,
a mušterije su se cjenkale glasno vičući usred zaglušujuće graje ptica u
krletkama i cvileža životinja koje su čekale svoj red za nož. Tako je zbijen
bio smrad znoja, živih i mrtvih životinja, izmeta i smeća, začina, opijuma,
splačina i svakovrsnih proizvoda i stvorova zemlje, zraka i vode da se
mogao opipati prstima. Vidio je ženu koja nudi rakove. Vadila ih je žive iz
vreće, provrila nekoliko minuta u kotliću čija je voda imala pastoznu
gustoću dna mora, izvlačila ih cjediljkom, umakala u umak od soje i
posluživala prolaznicima na komadu papira. Ruke su joj bile pune
bradavica. Tao Chi'en je kod nje isposlovao ručak za mjesec dana u
zamjenu za liječenje njezine bolesti.
'Ah! Vidim da jako volite rakove', reče ona.
'Ne podnosim ih, ali ću ih jesti kao pokoru da ne zaboravim lekciju koju
moram zauvijek upamtiti.'
'A ako na kraju mjeseca ne budem izliječena, tko će mi vratiti rakove koje
ste pojeli?'
'Ako za mjesec dana u vas i dalje budu bradavice, ja ću ostati bez ugleda.
Tko će onda kupovati moje ljekarije?' nasmijao se Tao.
'U redu.'
Tako je započeo u Hong Kongu svoj novi život slobodnog čovjeka. Za dva
do tri dana upala je prestala i tetovaža se pojavila kao bistar crtež plavih
114
žilica. Tijekom tog mjeseca, dok je obilazio prodavaonice na tržnici nudeći
svoje profesionalne usluge, jeo je samo jednom na dan, uvijek kuhane
rakove, i toliko je izgubio na težini da je mogao pričvrstiti novčić u utor
rebara. Svaka životinjica koju bi bacio u usta pobjeđujući odvratnost
natjerala bi ga da se nasmiješi pomislivši na svog učitelja, koji također nije
volio rakove. Ženine su bradavice nestale za dvadeset i šest dana i ona je,
zahvalna, proširila dobru vijest susjedstvom. Ponudila mu je još jedan
mjesec rakova ako joj izliječi mrenu na očima, ali Tao je držao da je bilo
dosta samokažnjavanja i mogao si je dopustiti raskoš da više ne proba te
živinice do kraja života. Noću se izmožden vraćao u svoj svinjac, brojio
novčiće na svjetlu svijeće, skrivao ih pod dasku u podu i potom grijao
vodu na kuhinjskoj peći na ugljen da prevlada glad čajem. S vremena na
vrijeme, ako bi stao osjećati slabost volje ili u nogama, kupio bi zdjelicu
riže, nešto šećera ili lulu opijuma, kojima bi se naslađivao polagano,
zahvalan što ima na svijetu darova tako blještavih kao što su utjeha riže,
slatkoća šećera i savršeni opijumski snovi. Trošio je jedino na svoju
najamninu, sate engleskog, brijanje čela i svoje čisto rublje, koje je slao na
pranje jer nije mogao hodati kao ubogar. Njegov se učitelj odijevao kao
mandarin. 'Dobar izgled znak je civilizira-nosti, zhong yi nije isto što i
seoski nadriliječnik. Što je bolesnik siromašniji, bogatija mora biti tvoja
odjeća, iz poštovanja', poučio ga je. Malo-pomalo njegov se ugled proširio,
prvo među ljudima s tržnice i njihovim obiteljima, potom prema lučkoj
četvrti gdje je obrađivao mornare zbog rana u tučnjavama, skorbuta,
veneričnih gnojnih čireva ili otrovanja.
Nakon šest mjeseci Tao Chi'en je imao vjernu klijentelu i počinjao je
napredovati. Preselio se u sobu s prozorom, namjestio ju velikim krevetom
koji će mu koristiti kad se oženi, naslonjačem i engleskim pisaćim stolom.
Također je nabavio nekoliko komada odjeće, godinama se želio odijevati
dobro. Bijaše nakanio naučiti engleski jer je brzo dokučio gdje je moć.
Šačica Britanaca kontrolirala je Hong Kong, pravila zakone i primjenjivala
ih, upravljala trgovinom i politikom. Fan weyi su živjeli u ekskluzivnim
četvrtima i održavali veze s bogatim Kinezima jedino da bi sklapali
poslove, uvijek na engleskom. Golemo mnoštvo Kineza dijelilo je isti
prostor i vrijeme, ali oni kao da i nisu postojali. Preko Hong Konga su
izlazili najraflniraniji proizvodi izravno u salone Europe, ushićene tom
tisućljetnom i udaljenom kulturom. 'Ki-neskarije' su bile u modi. Svila je
izazvala pomodno ludovanje u odijevanju; nije se moglo bez vitkih
mostova s lampionima i tužnih vrba koje su oponašale predivne skrovite
pekinške vrtove; krovovi pagode rabili su se za sjenice, a u ukrašavanju su
115
se motivi zmajeva i trešnjinih cvjetova ponavljali do povraćanja. Nije bilo
engleske kuće bez orijentalnog salona sa zaslonom Coroman-del, zbirkom
porculana i bjelokosti, lepezama izvezenim dječjim rukama 'zabranjenim
vezom' i carskim kanarincima u izrezbarenim krletkama. Brodovi koji su
prevozili ta blaga do Europe nisu se vraćali prazni, donosili su opijum iz
Indije kako bi ga prodavali krijumčareći i u bescjenje, što je uništavalo
male lokalne proizvodne pogone. Kinezi su se morali natjecati s
Englezima, Nizozemcima, Francuzima i Sjevernoamerikancima kako bi
mogli trgovati u vlastitoj zemlji. Ali velika je nesreća bio opijum. Koristilo
se njime u Kini stoljećima za razbibrigu i u medicinske svrhe, ali kad su
Englezi preplavili tržište, pretvorio se u nekontrolirano zlo. Napao je sve
sektore društva, oslabljujući ga i mrveći poput pljesniva kruha.
U početku su Kinezi gledali strance s prezirom, gađenjem i beskonačnom
nadmoćnošću onih koji se osjećaju jedinim istinski civiliziranim bićima
univerzuma, ali su u nekoliko godina naučili poštovati ih i bojati ih se.
Europljani su pak nastupali prožeti istim konceptom rasne nadmoćnosti,
uvjereni da su poklisari civilizacije u zemlji prljavih, ružnih, slabih, bučnih,
potkupljivih i divljih ljudi koji jedu mačke i zmije i ubijaju pri rođenju
vlastite kćeri. Malo je njih znalo da su Kinezi upotrebljavali pismo tisuću
godina prije njih. Dok su trgovci nametali kulturu droge i nasilja, misionari
su pokušavali propovijedati evanđelje. Kršćanstvo se moralo
rasprostranjivati pod svaku cijenu, bila je to jedina istinska vjera, a to što
Konfucije bijaše živio petsto godina prije Krista nije značila ništa. Kineze
jedva da su držali ljudskim bićima, ali su nastojali spasiti njihove duše i za
preobraćenje su im plaćali u riži. Novi bi kršćani potrošili svoju porciju
božanskog mita i odlazili u drugu crkvu da se iznova preobrate, veoma
zabavljeni tom manijom fan weya da propovijedaju svoja vjerovanja kao
da su jedinstvena. Za njih, praktične i tolerantne, duhovnost je bila bliža
filozofiji nego religiji; ona je pitanje etike, nikada dogme.
Tao Chi'en je uzeo satove kod jednog sunarodnjaka koji je govorio
želatinozni engleski, lišen suglasnika, ali ga je pisao savršeno ispravno.
Europski se alfabet u usporedbi s kineskim znakovljem pokazao
opčinjujuće jednostavnim i za pet tjedana Tao Chi'en je mogao čitati
britanske novine ne brkajući slova, premda se za svaku petu riječ trebao
uteći rječniku. Noću je sate provodio učeći. Nedostajao mu je njegov
poštovani učitelj koji ga je bio zauvijek obilježio žeđu za znanjem, tako
postojanom kao što je to pijancu žeđ za alkoholom ili ambicioznomu za
moći. Više nije mogao računati na starčevu biblioteku ni njegovo
neiscrpno vrelo iskustva, nije mu mogao pohrliti da ga zamoli za savjet ili
116
raspravi simptome nekog pacijenta, nedostajao mu je vodič, osjećao se
siročetom. Od smrti svog poučavatelja nije više pisao ni čitao poeziju, nije
si davao vremena da se divi prirodi, da meditira ili promatra svakodnevne
obrede i ceremonije koje su prije obogaćivale njegov život. Iznutra se
osjećao punim zvukova, žudio je za prazninom tišine i samoće koju ga je
njegov učitelj bijaše naučio da njeguje kao najdragocjeniji dar. Baveći se
svojim zanimanjem, izučio je složenost prirode ljudskih bića, emocionalne
razlike između muškaraca i žena, bolesti koje su izlječive jedino
lijekovima i one koje uz to iziskuju čarobnu upotrebu prave riječi, ali mu
je nedostajao netko s kim će podijeliti svoja iskustva. San da kupi suprugu
i ima obitelj uvijek je postojao u njegovu duhu, ali zasjenjen i slabašan,
poput krasna krajolika oslikana na svili, dok se želja da pribavi knjige, uči
i stekne druge učitelje spremne da mu pomognu na putu do znanja
pretvorila u opsesiju.
Tako su stajale stvari kad je Tao Chi'en upoznao doktora Ebanizera
Hobbsa, engleskog aristokrata koji nije bio nimalo arogantan i koji se,
nasuprot ostalim Europljanima, zanimao za lokalne boje grada. Prvi ga je
put vidio na tržnici kako kopka među travama i ljekovitim napicima u
jednom dućanu za nadriliječnike. Govorio je tek deset riječi mandarinskog,
ali ih je ponavljao tako gromkim glasom i s tako neporecivim uvjerenjem
da se oko njega bila okupila gomilica, napola se rugajući, a napola
ustrašena. Bilo je lako spaziti ga izdaleka jer se njegova glava isticala
ponad kineske svjetine. Tao Chi'en nikad ne bijaše vidio stranca u tom
dijelu grada, tako daleko od područja kojim su inače kolali, pa mu se
približio da ga pogleda izbliza. Bio je još uvijek mlad muškarac, visok i
mršav, plemenitih crta lica i velikih plavih očiju. Tao Chi'en je sa
zadovoljstvom uvidio da može prevesti deset riječi tog fan weya, a on sam
znao je barem još deset drugih engleskih riječi, tako da bi možda bilo
moguće komunicirati. Pozdravio ga srdačno se poklonivši, a drugi je
uzvratio oponašajući naklon nespretno. Obojica su se nasmiješili i potom
nasmijali, a u zboru su im se pridružili srdačni grohoti promatrača.
Otpočeli su svoj žustri dijalog od dvadeset loše izgovorenih riječi s jedne i
druge strane te komičnom pelivanskom pantomimom, na sve veću radost
znatiželjnika. Ubrzo se skupila znatna skupina ljudi, koji su sprečavali
protok prometa, svi umirući od smijeha, što je privuklo britanskog
policajca na konju, koji je naredio da se skup smjesta raziđe. Tako se
rodilo čvrsto savezništvo između dva muškarca.
Ebanizer Hobbs je bio jednako svjestan ograničenja svoga zanimanja kao
što je Tao Chi'en bio svojih. Prvi je želio naučiti tajne orijentalne medicine
117
koje je nazreo za svojih putovanja po Aziji, osobito kontrolu bola pomoću
igala umetanih na živčane završetke i upotrebu kombinacija biljaka i trava
za liječenje nekih bolesti koje su se u Europi smatrale kobnima. Drugi je
osjećao ushit prema zapadnoj medicini i njihovim agresivnim metodama
liječenja, njegovo je bila suptilna vještina ravnoteže i sklada, spora zadaća
ispravljanja skrenute energije, sprečavanja bolesti i traganje za uzrocima
simptoma. Tao Chi'en se nikad ne bijaše bavio kirurgijom i njegovo je
poznavanje anatomije, vrlo točno kad su posrijedi različita bila i točke za
akupunkturu, bilo ograničeno na ono što je mogao vidjeti i dotaknuti.
Napamet je poznavao anatomske crteže iz biblioteke svoga starog učitelja,
ali mu nije bilo palo na um da otvara truplo. Taj je običaj bio nepoznat u
kineskoj medicini; njegov mudri učitelj koji je umijeće iscjeljivanja
provodio cijeloga svog života rijetko bijaše vidio unutarnje organe i bio je
nesposoban za dijagnosticiranje ako bi se sreo sa simptomima koji nisu
pristajali u repertoar poznatih bolesti. Ebanizer Hobbs, nasuprot njega,
otvarao je trupla i tražio uzrok, na taj je način učio. Tao Chi'en je to učinio
prvi put u podrumu engleske bolnice jedne tajfunske noći, kao pomoćnik
doktora Hobbsa, koji je to isto jutro bio postavio svoje prve akupunkturne
igle za olakšavanje migrene u savjetovalištu gdje se Tao Chi'en brinuo o
svojoj klijenteli. U Hong Kongu je bilo nekih misionara jednako
zainteresiranih da liječe tijelo kao i da preobražavaju duše svojih žup-ljana
s kojima je doktor Hobbs održavao izvrsne odnose. Bili su mnogo bliži
lokalnom pučanstvu nego britanski liječnici u koloniji i divili su se
metodama orijentalne medicine. Otvorili su vrata svojih malih bolnica
zhong yiju. Zanos Tao Chi'ena i Ebanizera Hobbsa za izučavanje ili
eksperimente neizbježno ih je doveo do uzajamne privrženosti. Sastajali su
se gotovo u potaji jer bi izložili riziku svoj ugled da se doznalo za njihovo
prijateljstvo. Ni europski ni kineski pacijenti nisu prihvaćali pomisao da bi
ih druga rasa imala nečemu poučiti.
Čežnja da kupi suprugu opet je zaokupila snove Tao Chi'ena tek što se
malo popravilo njegovo novčano stanje. Kad je navršio dvadeset i dvije
godine, još je jednom zbrojio svoju ušteđevinu, kao što je često činio, i
uvjerio se oduševljen da mu je dostatna za ženu malenih stopala i blage
ćudi. Kako nije imao roditelja da mu pomognu da istupi, kako je
zahtijevao običaj, morao se uteći posredniku. Pokazali su mu portrete
nekoliko kandidatkinja, ali su mu se sve činile jednakima; bilo mu je
nemoguće pogoditi izgled djevojke - a još manje njezinu ličnost - preko tih
skromnih crteža u tinti. Nije mu bilo dopušteno da ju vidi vlastitim očima
ili čuje njezin glas kao što bi volio; također nije imao ženskoga člana
118
obitelji koji bi to učinio za njega. To da, mogao je vidjeti njezina stopala
kako proviruju ispod zavjese, ali su mu bili pričali da to uopće nije
pouzdano, jer su posrednici običavali izvoditi smicalice i pokazivati zlatne
ljiljane neke druge žene. Morao je imati povjerenja u sudbinu. Bio je na
rubu da prepusti odluku kockama, ali ga je tetovaža na njegovoj desnoj
ruci podsjetila na njegove nesreće iz prošlosti s igrama na sreću i radije je
povjerio zadaću duhu svoje majke i učitelja akupunkture. Pošto je prešao
pet hramova prinoseći darove, iskušao je sreću bacajući štapiće I Chinga, u
kojima je pročitao da je trenutak pogodan pa je tako odabrao zaručnicu.
Metoda nije promašila. Kad je podigao crveni svileni rubac s glave svoje
nove novcate supruge pošto su obavili minimalne obrede, jer nije imao
novca za raskošnije vjenčanje, našao se pred skladnim licem koje je
ustrajno gledalo u pod. Ponovio je njezino ime tri puta prije no što ga se
usudila pogledati očima punim suza, drhteći od straha.
'Bit ću dobar prema tebi', obećao je on, jednako ganut kao ona.
Od trenutka kad je podigao to crveno platno Tao je obožavao djevojku
koju mu je sudbina namijenila. Ta ga je ljubav zatekla: nije zamišljao da bi
takva osjećanja mogla postojati između nekog muškarca i žene. Nikad ne
bijaše čuo da bi netko govorio o takvoj vrsti ljubavi, bio je tek čitao mutne
iskaze u klasičnoj književnosti gdje su djeve, poput krajolika ili Mjeseca,
bile obvezatan predmet poetskog nadahnuća. Međutim, vjerovao je da su u
stvarnom svijetu žene stvorenja jedino za rad i razmnožavanje, poput
seljanki među kojima je bio odgojen, ili pak skupi ukrasni predmeti. Lin
nije pripadala nijednoj od tih kategorija, bila je tajanstvena i složena osoba
kadra da ga razoruža svojom ironijom i izazove svojim pitanjima.
Nasmijavala ga je kao nitko, izmišljala nemoguće pripovijesti, dražila ga
igrama riječi. U Lininoj prisutnosti sve se činilo obasjanim neodoljivim
sjajem. Čudesno otkriće bliskosti s drugim ljudskim bićem bilo je
najdublje iskustvo njegova života. Bio se sastajao s prostitutkama kao
užurbani pijetao, ali nikad nije imao na raspolaganju vremena i ljubavi da
ijednu upozna do kraja. Otvoriti jutrom oči i vidjeti Lin kako spava uz
njega tjerala ga je da se nasmije od sreće, a trenutak potom zadrhti od
tjeskobe. A što ako se jednoga jutra ona ne probudi? Sladak miris njezina
disanja u ljubavnim noćima, fini trag njezinih uzdignutih obrva u gesti
neprekidna iznenađenja, nemoguća vitkost njezina struka, sve na njoj
gušilo ga je nježnošću. Ah! A njihov smijeh. To je bilo najbolje od svega,
nesputana radost te ljubavi. Knjige za uzglavlje njegova starog učitelja,
koje su u njega bile prouzročile toliko jalova ushićenja tijekom
adolescencije, pokazale su se veoma probitačnima u času uživanja. Kako
119
je priličilo mladoj, dobro odgojenoj djevici, Lin je bila čedna u svom
svakodnevnom ponašanju, ali tek što je nestala bojazan od muža, izbila je
njezina spontana i strastvena ženska narav. U kratko vrijeme ta je revna
učenica naučila dvjesto dvadeset i dva ljubavna načina i, uvijek spremna
da ga slijedi u toj suludoj trci, predlagala je svom mužu da izmisli nove.
Na sreću po Tao Chi'ena, istančana znanja koja je teoretski stekao u
biblioteci svoga poučavatelja uključivala su nebrojene oblike ugađanja
ženi i znao je da snaga vrijedi mnogo manje od strpljivosti. Njegovi su
prsti bili uvježbani da razaznaju razna bila tijela i odrede zatvorenih očiju
najsenzibilnije točke; njegove vruće i čvrste ruke, stručne u olakšavanju
bolova svojih pacijenata, pretvorile su se u instrumente beskonačna užitka
za Lin. Uz to je bio otkrio nešto čemu ga je njegov časni zhong yi
zaboravio podučiti: da je najbolji afrodizijak ljubav. U postelji su mogli
biti tako sretni da su ostale životne nepogode noću bile izbrisane. No tih je
nepogoda bilo mnogo, kako će zakratko postati očigledno.
Duhovi koje je Tao Chi'en prizvao da mu pomognu u njegovoj bračnoj
odluci ispunili su svoje do savršenstva: Lin je imala zavijena stopala i bila
je stidljiva i blaga poput vjeverice. Ali Tao Chi'enu nije palo na um
zamoliti i da njegova supruga bude snažna i zdrava. Ista ta žena koja se
noću činila neumornom danju bi onemoćala. Jedva je mogla prohodati
nekoliko blokova svojim koračićima osakaćene žene. Točno je da se
pritom kretala s krhkom ljupkošću trske izložene povjetarcu, kao što je bio
zapisao drevni učitelj akupunkture u nekim svojim pjesmama, ali ne manje
točno bilo je da je kratko putovanje do tržnice kako bi kupila glavičasti
kupus za večeru, mučenje za njezine zlatne ljiljane. Ona se nikad nije
glasno žalila, ali bilo je dovoljno da je vidi kako se znoji i grize usne pa da
pogodi koliko je napora uloženo u svaki pokret. Također nije imala snažna
pluća. Disala je uz oštro zviždanje poput češljugara, provodila kišno
godišnje doba šmrcajući, a suho razdoblje gušeći se, jer bi joj vreli zrak
ostajao zapriječen ne prolazeći kroz zube. Ni trave njezina muža ni tonici
njegova prijatelja, engleskog doktora, nisu joj uspijevali donijeti olakšanje.
Kad je zatrudnjela, boljetice su joj se pogoršale jer je njezin krhki kostur
jedva mogao podnijeti djetetovu težinu. U četvrtom je mjesecu potpuno
prestala izlaziti i sjela bi malaksala pred prozor da gleda kako ulicom
prolazi život. Tao Chi'en se pogodio s dvije sluškinje da preuzmu kućanske
poslove i prave joj društvo, jer se plašio da će Lin umrijeti u njegovoj
odsutnosti. Udvostručio je radne sate i prvi put je progonio svoje pacijente
da bi im naplatio, što ga je ispunjavalo posramljenošću. Osjećao je kritički
pogled svog učitelja kojim ga podsjeća na dužnost da služi ne očekujući
120
naknadu, jer 'onaj koji zna više, ima više obveza prema čovječanstvu'.
Međutim, nije mogao pružati njegu besplatno ili u zamjenu za usluge kao
što je to prije činio jer mu je svaki novčić bio potreban da održava Lininu
udobnost. Dotad je raspolagao drugim katom jedne stare kuće gdje je
smjestio svoju ženu s profinjenom raskoši kakvu nijedno od njih ne bijaše
prije uživalo, ali nije bio zadovoljan. Nakanio je pribaviti kuću s vrtom:
tako bi oko sebe imala ljepotu i čist zrak. Njegov prijatelj Ebanizer Hobbs
objasnio mu je - vidjevši da on sam odbija uvidjeti očevidno - da je
tuberkuloza veoma uznapredovala i nema vrta koji bi mogao izliječiti Lin.
'Umjesto da radite od zore do ponoći kako biste joj kupili svilene haljine i
luksuzno pokućstvo, budite s njom što je više moguće, doktore Chi'en.
Morate uživati dok je imate', savjetovao ga je Hobbs.
Dvojica su se liječnika složila, svaki iz perspektive vlastitog iskustva, da
će porod biti vatreno krštenje za Lin. Nijedan nije bio upućen u tu materiju
jer je to, i u Europi i u Kini, uvijek bilo u rukama babica, ali su nakanili
naučiti. Nisu se uzdali u vještinu proste ženetine, kakvima su procjenjivali
sve žene toga zvanja. Bili su ih vidjeli kako rade svojim gadljivim rukama,
svojim vraćanjima i grubim metodama ne bi li odvojili dijete od majke i
odlučili su poštedjeti Lin tako žalosna iskustva. Djevojka, međutim, nije
htjela donijeti dijete na svijet pred dvojicom muškaraca, osobito ako je
jedan od njih fan wey bljedunjavih očiju koji čak nije mogao ni govoriti
jezikom ljudskih bića. Zamolila je svoga muža da pođe do primalje u
četvrti, jer ju je najosnovnija pristojnost sprečavala da raširi noge pred
vražjim strancem, ali Tao Chi'en, uvijek spreman da joj ugodi, ovog se
puta pokazao nepopustljivim. Naposljetku su se nagodili da će se on
osobno pobrinuti za nju, dok će Ebanizer Hobbs ostati u susjednoj sobi
dajući mu verbalnu potporu ako ju zatreba.
Prva najava sretnog događaja bio je napadaj astme, koji je Lin zamalo
stajao života. Isprepleli su se njezini napori da udiše s onima u utrobi da
izbaci djetešce i Tao Chi'en sa svom svojom ljubavlju i znanjem, kao i
Ebanizer Hobbs sa svojim medicinskim udžbenicima, bili su nemoćni da
joj pomognu. Deset sati poslije, kad su se majčini jecaji bili ograničili na
hrapavo davljeničko krkljanje, a djetešce nije davalo znakove da će se
roditi, Tao Chi'en je odjurio da potraži babicu i usprkos njezinu otporu
doveo ju je, zapravo je silom vukući. Kao što su se Chi'en i Hobbs plašili,
ispostavilo se da je žena smrdljiva starica s kojom je bilo nemoguće
razmijeniti i najjadnije medicinske podatke, jer njezino znanje nije
proizlazilo iz znanosti, nego iz dugotrajna iskustva i drevnoga nagona. Za
početak je grubo udaljila oba muškarca zabranjujući im čak i da provire
121
kroz zavjesu koja je razdvajala dvije prostorije. Tao Chi'en nikad nije
doznao što se događalo iza te zavjese, ali se umirio kad je čuo da Lin diše
ne gušeći se i da snažno viče. Idućih sati, dok je smalaksali Ebanizer
Hobbs spavao u naslonjaču, a Tao Chi'en konzultirao očajnički duh svoga
učitelja, Lin je donijela na svijet mrtvu djevojčicu. Kako je bila riječ o
djetetu ženskog spola, ni babica ni otac nisu se zauzeli da je ožive, nego su
se oboje prihvatili zadatka da spase majku koja je gubila ono malo
preostale snage onom brzinom kojom joj je krv curila između nogu.
Lin je jedva oplakala smrt djevojčice, kao da je pogodila da joj neće
dostajati života da je odgoji. Sporo se oporavila od teška poroda i neko je
vrijeme pokušala biti ponovno vesela drugarica u njihovim noćnim igrama.
S jednakom disciplinom koju je upotrijebila da prikrije bol u stopalima
hinila je ushićenost strastvenim muževim zagrljajima. 'Seks je putovanje,
sveto putovanje', govorila mu je često, ali više nije imala snage da ga prati.
Toliko je želio Tao Chi'en tu ljubav da je nastojao ignorirati jedan po jedan
izdajničke znakove i do kraja je svejednako vjerovao da je Lin ista kao
nekoć. Godinama je bio sanjao o muškoj djeci, ali sad je jedino težio da
zaštiti svoju suprugu od nove bremenitosti. Njegova su se čuvstva prema
Lin bila preobrazila u obožavanje koje je jedino njoj mogao povjeriti;
mislio je kako nitko ne bi mogao razumjeti tu satiruću ljubav prema ženi,
nitko nije poznavao Lin kao on, nitko nije znao kakvu je svjetlost ona
unijela u njegov život. Sretan sam, sretan sam, ponavljao je da bi udaljio
žalobne predznake koji su ga spopadali tek što bi se zaboravio. Ali nije to
bio. Više se nije smijao s negdašnjom lakoćom, a kad je bio s njom, jedva
je mogao u njoj uživati osim u ponekom savršenom trenutku tjelesnog
užitka, jer je živio zabrinuto je motreći, neprestano se brinući za njezino
zdravlje, svjestan njezine krhkosti, mjereći ritam njezina disanja. Zamrzio
je njezine zlatne ljiljane koje je u početku njihova braka ljubio u zanosu
uzvišene žudnje. Ebanizer Hobbs bio je pobornik toga da Lin odlazi u
duge šetnje na svježem zraku kako bi osnažila pluća i otvorio joj se tek, ali
bi ona jedva uspijevala napraviti deset koraka a da ne klone. Tao nije
mogao ostajati uz svoju ženu cijelo vrijeme kako je predlagao Hobbs, jer
se morao skrbiti za oboje. Svaki čas kad je bio odvojen od nje činio mu se
životom potraćenim u nesreći, vremenom ukradenim od ljubavi. Stavio je
u službu svoje ljubljene svu svoju farmakopeju i znanja stečena tijekom
mnogih godina bavljenja medicinom, no godinu dana nakon poroda Lin se
bila pretvorila u sjenu vesele djevojke kakva bijaše nekoć. Njezin ju je
muž pokušavao nasmijati, ali je njihov smijeh zvučao lažno.

122
Jednoga dana Lin više nije mogla ustati iz kreveta. Gušila se, snage su joj
otjecale dok je kašljala krv i pokušavala udahnuti zrak. Odbijala je jesti,
osim nekoliko žličica slabe juhe, jer ju je napor iscrpljivao. Spavala je na
mahove za rijetkih trenutaka kad bi se kašalj smirio. Tao Chi'en je
izračunao da je prošlo šest tjedana kako diše uz tekuće krkljanje kao da je
uronila pod vodu. Podignuvši je u naručje, utvrdio je da gubi težinu i duša
mu se stisnula od užasa. Toliko je se nagledao kako pati da je njezina smrt
trebala doći kao olakšanje, ali one zlokobne zore kad se probudio grleći
ledeno Linino tijelo, mislio je da će i sam amrijeti. Krik, dug i strašan,
rođen iz same dubine zemlje, poput jauka vulkana, potresao je kuću i
probudio četvrt. Došli su susjedi, udarcima nogu otvorili vrata i pronašli ga
kako urla gol nasred sobe držeći svoju ženu u naručju. Morali su ga svom
snagom odvojiti od tijela i svladati ga dok nije stigao Ebanizer Hobbs i
prisilio ga da proguta količinu laudana kadru da obori lava.
Tao Chi'en je utonuo u udovištvo s potpunim očajanjem. Napravio je oltar
s Lininim portretom i nekim njezinim stvarčicama te je provodio sate
promatrajući ga ucviljen. Prestao je viđati svoje pacijente i dijeliti s
Ebanizerom Hobbsom proučavanje i istraživanje, temelje njihova
prijateljstva. Bili su mu odvratni Englezovi savjeti, koji je držao da se 'klin
klinom izbija' i da bi za oporavak od bola najbolje bilo da posjeti bordele u
luci, gdje bi mogao izabrati bilo koju ženu deformiranih stopala, kako je
zvao zlatne ljiljane. Kako mu je mogao predložiti takvo što nastrano? Nije
postojala žena koja bi mogla nadomjestiti Lin, nikad neće voljeti drugu, u
to je Tao Chi'en bio uvjeren. Od Hobbsa je u to vrijeme prihvaćao jedino
njegove velikodušne boce viskija. Tjedne je proveo u alkoholnoj letargiji
dok mu nije istekao novac i malo-pomalo je morao prodati ili založiti ono
što posjeduje, sve dok jednoga dana nije mogao platiti najamninu i morao
se preseliti u jeftin hotel. Tada se sjetio da je zhongyi i vratio se poslu,
premda je jedva jedvice izvršavao obveze, prljave odjeće, raščupane
pletenice, loše izbrijan. Kako je uživao dobar ugled, pacijenti su podnosili
njegov izgled strašila i njegove greške pijanca s pomirenošću siromaha, ali
su brzo prestali tražiti njegove savjete. Ni Ebanizer Hobbs nije ga ponovno
zvao da obrade teške slučajeve, jer je izgubio povjerenje u njegove sudove.
Dotad su se obojica bili uspješno nadopunjavali: Englez je mogao prvi put
smiono prakticirati kirurgiju zahvaljujući moćnim drogama i zlatnim
iglama kadrim da ublaže bol, smanjiti iskrvarenja i skratiti vrijeme
zacjeljivanja ožiljaka, a Kinez se naučio upotrebi skalpela i drugim
metodama europske nauke. Ali drhtavih ruku i zamagljenih očiju od

123
trovanja alkoholom i suza, Tao Chi'en je prije predstavljao opasnost negoli
pomoć.
U proljeće 1847. Tao Chi'enova se sudbina opet iznenada preokrenula, kao
što se bijaše već dogodilo nekoliko puta u njegovu životu. Kako je gubio
svoje redovite pacijente i proširio se glas o gubitku njegova liječničkog
ugleda morao se usredotočiti na najbeznadnije lučke četvrti, gdje nitko nije
pitao za njegove preporuke. Bili su to rutinski slučajevi: kontuzije, ubodi
nožem i rane od metaka. Jedne je noći Tao Chi'en bio hitno pozvan u
krčmu da sašije mornara nakon neke kolosalne svađe. Poveli su ga u
stražnji dio lokala gdje je ležao čovjek u nesvjestici, glave rasko-ljene
poput lubenice. Njegov suparnik, divovski Norvežanin, bio je podigao
težak drveni stol i upotrijebio ga kao toljagu da se obrani od svojih
napadača, skupine Kineza spremnih da mu daju batine za pamćenje. U
gomili su se bacili na Norvežanina i bili bi napravili od njega sjeckano
meso da mu u pomoć nije priteklo nekoliko nordijskih mornara koji su pili
u istom lokalu i ono što je otpočelo kap rasprava pijanih kockara pretvorilo
se u rasnu bitku. Kad je stigao Tao Chi'en, oni koji su mogli hodati već su
mnogo prije bili nestali. Norvežanin se vratio neozlijeđen na svoj brod,
kamo su ga sprovela dva engleska policajca, a jedini na vidiku bili su
krčmar, žrtva u agoniji i kormilar koji je bio sredio da se udalje policajci.
Da je ranjenik bio Europljanin, zacijelo bi bio odveden u britansku bolnicu,
ali kako je posrijedi bio Azijac, lučke vlasti nisu se previše gnjavile.
Tao Chi'enu je bio dovoljan jedan pogled da odredi kako se ništa ne može
napraviti za toga jadnika slomljene lubanje iz koje je virio mozak. Tako je
to objasnio kormilaru, bradatom i grubom Englezu.
'Grešni Kinezu! Ne možeš zaustaviti krv i zašiti mu glavu?' zahtijevao je.
'Raskoljena mu je lubanja, zašto je šivati? Ima pravo umrijeti u miru.
'Ne može umrijeti! Moj brod polazi u svitanje i trebam tog čovjeka na
brodu! On je kuhar!'
'Žao mi je', odvrati Tao Chi'en smjerno se naklonivši, pokušavajući prikriti
gnušanje koje je u njemu izazivao taj neosjetljivi fan wey.
Kormilar je zatražio bocu džina i pozvao Tao Chi'ena da pije s njim. Ako
za kuhara nije bilo ikakve utjehe, mogli su popiti čašicu u njegovo ime,
reče, kako poslije ne bi dolazila njegova jebena utvara, proklet bio, da ih
poteže noću za stopala. Smjestili su se nekoliko koraka od umirućeg da se
bez žurbe napiju. S vremena na vrijeme Tao Chi'en se naginjao da ga primi
za bilo procijenivši kako mu ne preostaje više od nekoliko minuta života,
ali se pokazalo da je čovjek otporniji no što je očekivao. Zhong yi je jedva
zamjećivao kako mu Englez puni jednu čašu za drugom dok on jedva da je
124
otpio iz svoje. Ubrzo mu se vrtjelo i više se nije mogao sjetiti zašto se
uopće ondje nalazio. Sat poslije, kad se njegov pacijent stresao od
nekoliko smrtnih grčeva i izdahnuo, Tao Chi'en nije toga bio svjestan, jer
se valjao po podu bez svijesti.
Probudio se na bliještećem podnevnom svjetlu, užasno teško otvorio oči i
tek što se uspio malo uspraviti, našao se okružen nebom i vodom. Trebalo
mu je poprilično da shvati kako leži na leđima na velikom smotku užadi na
brodskoj palubi. Udar valova po rebrima lađe bubnjao je u njegovoj glavi
kao strahovita zvonjava. Pomisli da čuje glasove i povike, ali nije ni u što
bio siguran, lako je moguće da je i u samom paklu. Uspio se osoviti na
koljena i napredovao je na sve četiri nekoliko metara, kad ga je spopala
mučnina pa se svalio potrbuške. Nekoliko minuta poslije osjetio se
zapljusnut vjedrom hladne vode po glavi i začuo glas kako mu se obraća
na kantonskom. Podigao je pogled i našao se pred golobradim i
simpatičnim licem koje ga je pozdravljalo velikim osmijehom kojemu je
manjkalo pola zubi. Drugo vjedro morske vode napokon ga je izvuklo iz
zaprepaštenosti. Mladi Kinez koji ga je s toliko žara pljuskao vodom
sagnuo se do njega glasno se smijući i udarajući se dlanovima o bedra kao
da je njegovo jadno stanje neodoljivo dražesne
'Gdje sam?' uspio je promucati Tao Chi'en.
'Dobrodošao na Liberty\ Idemo prema istoku, čini se.'
'Ali ja ne želim ići nikamo! Moram smjesta sići!'
Novi grohoti dočekali su te njegove namjere. Kad je naposljetku uspio
obuzdati svoje veselje, čovjek mu je objasnio da je potpisao 'ugovor', baš
kao što je i s njim bilo nekoliko mjeseci prije. Tao Chi'en je oćutio da će se
onesvijestiti. Poznavao je tu metodu. Ako bi nedostajalo muškaraca da se
popuni posada, pribjegavalo se mjerama iz nužde, napili bi ili ošamutili
udarcem batine o glavu nesmotrene kako bi ih se pridobilo na brod protiv
njihove volje. Život na moru bio je surov i slabo plaćen, harale su nesreće,
loša prehrana i bolesti, na svakom bi putovanju pomrlo više od jednog
mornara, a tijela bi završavala na dnu oceana i nitko ih se više ne bi sjetio.
Osim toga kapetani su obično bili despoti koji nisu morali polagati račune
nikomu i svaku su pogrešku kažnjavali bičem. U Šangaju se trebao postići
kavalirski dogovor između kapetana kako bi ograničili međusobno
otimanje slobodnih muškaraca i ne bi se jagmili za tuđim mornarima. Prije
dogovora, svaki put kad bi čovjek sišao u luku da u sebe ulije nekoliko
gutljaja, izlagao se riziku da jutro dočeka na nekoj drugoj lađi. Prvi časnik
Libertyja odlučio je nadomjestiti mrtvoga kuhara Tao Chi'enom - u
njegovim očima svi su 'žuti' bili jednaki i bilo je svejedno je li posrijedi
125
ovaj ili onaj - a pošto ga je opio, natjerao ga je da se ukrca na brod. Prije
no što se probudio utisnuo je otisak njegova palca na ugovor, prisilivši ga
na dvogodišnju službu. Polako se u Tao Chi'enovu otupjelom mozgu
ocrtala veličina onoga što se zbilo. Pomisao da se pobuni nije mu pala na
um, bilo bi to ravno samoubojstvu, ali je nakanio dezertirati tek što
dotaknu kopno na bilo kojoj točki planeta.
Mladić mu je pomogao da se postavi na noge i opere, potom ga je poveo
do potpalublja, gdje su se nizale kabine i viseće mreže. Dodijelio mu je
njegovo mjesto i sanduk za čuvanje osobnih stvarčica. Tao Chi'en je mislio
da je sve izgubio, ali je vidio svoj kovčežić s liječničkim instrumentima na
daščanom drvenom podu koji će mu biti krevetom. Kormilar se pametno
dosjetio i spasio ga. Međutim, Linin crtež bijaše ostao na njezinu oltaru.
Shvatio je, užasnut, da ga duh njegove žene možda neće moći pronaći
nasred oceana. Prvih dana plovidbe mučila ga je slabost, na trenutke je
dolazio u napast da se baci preko palube i okonča svoje patnje jednom
zauvijek. Tek što se mogao održavati na nogama, uputili su ga u
jednostavnu kuhinju, gdje su potrepštine visjele s kuka sudarajući se pri
svakom ljuljanju sa zaglušujućim štropotom. Svježe zalihe koje su dobili u
Hong Kongu brzo su iscrpljene i uskoro nije bilo ničega, osim ribe i
slanoga mesa, graha, šećera, maslaca, crvljiva brašna i keksa tako starih da
su ih često morali razbijati čekićem. Sve su se živežne namirnice
prelijevale umakom od soje. Svaki je mornar imao na raspolaganju pintu
rakije na dan da utopi tugu i isplahne si usta, jer je upaljeno zubno meso
bilo jedan od problema života na moru. Za kapetanov stol Tao Chi'en je
imao jaja i englesku marmeladu, koje je morao štititi vlastitim životom,
uputili su ga. Porcije su bile proračunane da potraju tijekom plovidbe ako
se ne bi dogodile prirodne nepogode, poput oluja koje su ih skretale s
kursa ili nedostatka vjetra koji bi ih paralizirao, a nadopunjavali su ih
svježom ribom što su je putem hvatali mrežama. Od Tao Chi'ena se nije
očekivala kulinarska nadarenost, njegova se uloga sastojala od nadzora
namirnica, likera i slatke vode namijenjenih za svakog pojedinog čovjeka,
te borbe protiv kvarenja i miševa. Morao je također sudjelovati u čišćenju i
poslovima plovidbe poput bilo kojeg mornara.
Nakon tjedan dana počeo je uživati u svježem zraku, grubom radu i
društvu tih muškaraca pristiglih s četiri strane svijeta, od kojih je svaki
imao svoju pripovijest, svoje nostalgije i svoje vještine. U trenucima
odmora svirali bi neko glazbalo i pripovijedali priče o morskim sablastima
i egzotičnim ženama iz dalekih luka. Posada je dolazila iz raznih dijelova
svijeta, imali su različite jezike i običaje, ali bijahu sjedinjeni nečim nalik
126
prijateljstvu. Izoliranost i uvjerenje da trebaju jedni druge pretvarala je u
drugove muškarce koji se na kopnu ne bi bili ni pogledali. Tao Chi'en se
opet smijao kao što nije činio još od početka Linine bolesti. Jednog jutra
pozvao ga je kormilar da ga osobno predstavi kapetanu Johnu Sommersu,
kojega je bio samo izdaleka vidio na zapovjedničkom mostu. Našao se
pred visokim muškarcem opaljenim vjetrovima s mnogih zemljopisnih
dužina, tamne brade i čeličnih očiju. Obratio mu se preko kormilara koji je
govorio nešto kantonskog, ali je on odgovorio na svom knjiškom
engleskom s izvještačenim aristokratskim naglaskom koji je naučio od
Ebanizera Hobbsa.
Tao Chi'en nije ispunio svoju nakanu da dezertira u prvoj luci koju Liberty
dotakne, jer nije znao kamo bi pošao. Vratiti se svom bijednom životu
udovca u Hong Kongu imalo je jednako malo smisla kao i nastaviti ploviti.
Ovdje ili ondje bilo je svejedno, a kao mornar barem će moći putovati i
naučiti metode liječenja kojima se koristi u drugim dijelovima svijeta.
Jedino ga je zaista mučilo to što ga u tom tumaranju po valovima Lin
možda neće moći pronaći, koliko god izvikivao njezino ime na sve strane
svijeta. U prvoj je luci sišao poput ostalih, uz dozvolu da ostane na kopnu
šest sati, ali umjesto da ih potroši po gostionicama, slijedeći kapetanovo
zaduženje, izgubio se na tržnici tražeći mirodije i ljekovite biljke. 'Kad već
imamo doktora, trebamo i lijekove' rekao je. Dao mu je torbu s točno
odbrojenim kovanicama i upozorio ga da će ga, ako misli pobjeći ili ga
prevariti, tražiti dok ga ne nađe i prerezati mu vrat vlastitom rukom, jer se
još nije bio rodio čovjek kadar da ga nekažnjeno ismije.
'Jasno, Kinezu?'
'Jasno, Englezu.'
'Obraćaj mi se s "gospodine"!'
'Kaže mi gospodin Oglesbv da si neka vrsta nadriliječnika?' 'Ja sam
zhongyi, liječnik.' 'Liječnik? Kako liječnik?'
'Kineska je medicina nekoliko stoljeća starija od engleske, kapetane',
nasmiješio se blago Tao Chi'en, upotrijebivši točno riječi svog prijatelja
Ebanizera Hobbsa.
Kapetan Sommers je podigao obrve u srditoj gesti zbog drskosti tog
čovječuljka, ali ga je istina razoružala. Nasmijao se dobrohotno.
'Dakle, mister Oglesbv, nalijte tri čaše brendija. Nazdravit ćemo doktoru.
Oni su rijetka raskoš. To je prvi put da imamo vlastitog liječnika na brodu!'
'Da, gospodine', odvrati Tao Chi'en spuštajući pogled, jer je naučio da
bijelcima ne gleda u lice.

127
Njegovo prvo iznenađenje bilo je otkriće da Kina nije apsolutno središte
univerzuma. Bilo je drugih kultura, barbarskijih, svakako, ali mnogo
moćnijih. Nije zamišljao da Britanci nadziru dobar dio kugle zemaljske,
kao što nije ni slutio da su drugi fan weyi gospodari prostranih kolonija u
dalekim zemljama podijeljenim na četiri kontinenta, što si je kapetan John
Sommers postavio kao zadatak da mu objasni onoga dana kad mu je
izvadio upaljeni kutnjak pred obalama Afrike. Izveo je operaciju čisto i
gotovo bezbolno zahvaljujući kombinaciji zlatnih igala u sljepo-očicama i
paste od mirisnog klinčića i eukaliptusa koju je nanio na zubno meso. Kad
je završio i pacijent je s olakšanjem i zahvalan mogao dovršiti svoju bocu
likera, Tao Chi'en ga se usudio zapitati kamo idu. Uznemiravalo ga je što
putuje naslijepo, s raspršenom crtom obzora između beskonačnih mora i
neba kao jedinom čvrstom točkom.
'Idemo prema Europi, ali za nas se ništa ne mijenja. Mi smo pomorci,
uvijek na vodi. Želiš se vratiti svojoj kući?'
'Ne, gospodine.'
'Imaš negdje obitelj?'
'Ne, gospodine.'
'Onda ti je svejedno idemo li na sjever ili jug, na istok ili zapad, nije li
tako?'
'Da, ali volim znati gdje sam.' 'Zašto?'
'Ako padnem u vodu ili se potopimo. Moj će se duh trebati snaći da se
vrati u Kinu, inače će se potucati bez cilja. Vrata neba su u Kini.'
'Što tebi sve ne padne na pamet!' nasmije se kapetan. 'Dakle, da bi se stiglo
u raj mora se umrijeti u Kini? Pogledaj kartu, čovječe. Tvoja je zemlja
najveća, to je točno, ali mnogo je svijeta izvan Kine. Ovdje je Engleska, to
je tek malen otok, ali ako pribrojiš naše kolonije, vidjet ćeš da smo
gospodari više nego polovice globusa.' 'Kako to?'
'Tako kao što smo to napravili u Hong Kongu: ratom i smicalicama.
Recimo da je to mješavina pomorske moći, pohlepe i discipline. Nismo
nadmoćniji, nego najokrutniji i najodlučniji. Nisam osobito ponosan što
sam Englez i kad budeš proputovao toliko koliko sam proputovao ja, ni ti
se nećeš ponositi što si Kinez.'
U iduće dvije godine Tao Chi'en je stupio na kopno triput, jednom u
Engleskoj. Izgubio se među prostačkom svjetinom u luci i hodao
londonskim ulicama promatrajući sve te novine očima začuđena djeteta.
Fan weyi su bili puni iznenađenja, s jedne im je strane manjkalo i najmanje
tankoćutnosti i ponašali su se kao divljaci, no s druge su strane bili
sposobni za čudesnu domišljatost. Uvjerio se da Englezi pate u svojoj
128
zemlji od iste one arogancije i lošeg odgoja koje pokazuju u Hong Kongu:
ophodili su se prema njemu bez poštovanja, ništa nisu znali o uljudnosti ili
etiketi. Htio je popiti pivo, ali su ga silom izbacili iz krčme: ovamo ne
ulaze žuti psi, rekli su mu. Brzo se zbližio s drugim azijskim mornarima i
našli su jedno mjesto kojim je upravljao stari Kinez, gdje su mogli jesti,
piti i pušiti u miru. Slušajući pripovijesti drugih muškaraca, procijenio je
koliko toga još valja naučiti i odlučio je da će prvo biti korištenje šakama i
nožem. Od slabe su koristi znanja ako se čovjek nije sposoban obraniti;
mudri učitelj akupunkture bio ga je zaboravio poučiti i tom bitnom načelu.
U veljači 1849. Libertyje pristao u Valparaisu. Sljedećeg dana kapetan
John Sommers pozvao ga je u svoju kabinu i predao mu pismo.
'Dali su mi ga u luci, za tebe je i dolazi iz Engleske.' Tao Chi'en je uzeo
omotnicu, pocrvenio i golem osmijeh obasja mu lice.
'Nemoj mi reći da je ljubavno pismo!' narugao se kapetan.
'Bolje od toga', odvratio je, spremivši ga u otvor između prsa i košulje.
Pismo je moglo biti samo od njegova prijatelja Ebanizera Hobbsa, prvo
koje mu je stiglo u ove dvije godine što ih provodi ploveći.
'Napravio si dobar posao, Chi'en.'
'Mislio sam da vam se ne sviđa moje jelo, gospodine', nasmijao se Tao.
'Kao kuhar si izgubljen slučaj, ali znaš o medicini. U dvije godine nije mi
umro nijedan čovjek i nitko nije imao skorbut. Znaš li što to znači?'
'Dobru sreću.'
'Tvoj ugovor istječe danas. Pretpostavljam da te mogu napiti i natjerati da
potpišeš produženje. Možda bih to napravio s nekim drugim, ali tebi
dugujem neke usluge, a ja plaćam svoje dugove. Želiš li nastaviti ploviti sa
mnom? Povećat ću ti plaću.'
'Kamo?'
'U Kaliforniju. No ostavit ću ovaj brod, upravo su mi ponudili parobrod, to
je prilika koju sam čekao godinama. Volio bih da pođeš sa mnom.'
Tao Chi'en je bio čuo za parobrode i užasavao ih se. Pomisao na goleme
peći pune uzavrele vode koje proizvode paru i pokreću paklenu mašineriju
mogla je pasti na pamet tek ljudima što su vječito u žurbi. Nije li bolje
putovati u ritmu vjetrova i struja? Zašto se nadmetati s prirodom? Kružile
su glasine o pećima koje su se rasprsnule na pučini i skuhale još živu
posadu. Komadi ljudskoga mesa, poput skuhanih škampa, ispaljivani su u
svim smjerovima za hranu ribama, dok se duše tih nesretnika, raspadnute u
prasku i kovrtljajima pare, nikad nisu mogle sjediniti sa svojim precima.
Tao Chi'en se jasno sjećao izgleda svoje mlađe sestrice pošto je na nju pao
lonac s vrućom vodom, jednako kao što se sjećao njezinih strašnih, bolnih
129
vapaja i samrtnih grčeva. Nije bio spreman izložiti se takvu riziku. Zlato
Kalifornije koje je, kako su govorili, bilo pobacano po tlu poput kamenčića
također ga nije previše mamilo. Ništa nije dugovao Johnu Sommersu.
Kapetan je bio nešto snošljiviji od većine fan weya i ophodio se prema
posadi s određenom nepristranošću, ali nije bio njegov prijatelj i nikad to
neće biti.
'Ne, hvala, gospodine.'
'Ne želiš upoznati Kaliforniju? Možeš se obogatiti za kratko vrijeme i
vratiti u Kinu pretvorivši se u magnata.'
'Da, ali s brodom na jedra.'
'Zašto? Parobrodi su moderniji i brži.'
Tao Chi'en nije pokušao objasniti svoje pobude. Zašutio je gledajući u pod
s kapom u ruci dok je kapetan dovršavao ispijanje svoga viskija.
'Ne mogu te prisiliti', reče napokon Sommers. 'Dat ću ti pismo preporuke
za svog prijatelja Vincenta Katza s bergantina Emilia, koji također polazi
za Kaliforniju sljedećih dana. On je prilično osebujan Nizozemac, vrlo
pobožan i strog, ali je dobar čovjek i dobar pomorac. Tvoje će putovanje
biti polaganije no moje, ali ćemo se možda vidjeti u San Franciscu, a ako
se pokaješ zbog svoje odluke, uvijek možeš ponovno doći raditi sa mnom.'
Kapetan John Sommers i Tao Chi'en prvi su se put rukovali.

Putovanje
Skučena u svom brlogu u brodskom spremištu, Eliza je počela umirati.
Mraku i dojmu da je zazidana živa pridružio se zadah, mješavina sadržaja
zavežljaja i kutija, posoljene ribe u kacama te morski otpaci utisnuti u
staro brodsko drvo. Njezin dobar njuh, tako koristan za prelaženje svijetom
zatvorenih očiju, bio se pretvorio u spravu za mučenje. Jedino joj je
društvo bio čudni trobojni mačak, zakopan kao i ona u brodskom
spremištu kako bi je zaštitio od štakora. Tao Chi'en ju je uvjerio da će se
naviknuti na zadah i samicu jer se na gotovo sve tijelo svikne u vremenima
nužde, nadodao je da će putovanje biti dugo i neće se nikad moći pojaviti
na svježem zraku, tako da bi joj bilo najpametnije ne misliti kako ne bi
poludjela. Imat će vode i hrane, obećao joj je, za to će se on pobrinuti kad
se uzmogne spustiti u brodsko spremište ne izazivajući sumnje. Bergantin
je bio malen ali nakrcan ljudima i bit će lako iskrasti se pod raznim
izgovorima.
'Hvala. Kad stignemo u Kaliforniju, dat ću vam broš od tir-kiza...'
'Čuvajte ga, već ste mi platili. Trebat će vam. Zašto idete u Kaliforniju?'

130
'Udati se. Moj se zaručnik zove Joaquin. Spopala ga je zlatna groznica i
otišao je. Rekao je da će se vratiti, ali ga ja više ne mogu čekati.'
Tek što je lađa napustila zaljev Valparaisa i isplovila na pučinu, Eliza je
počela buncati. Provela je sate ležeći u mraku kao životinja u vlastitom
svinjcu, tako bolesna da se nije sjećala gdje je ni zašto, dok se napokon
nisu otvorila vrata brodskog spremišta i Tao Chi'en se pojavio osvijetljen
vrškom svijeće, noseći joj tanjur hrane. Bilo mu je dovoljno da je vidi
kako bi shvatio da djevojka ništa ne može staviti u usta. Dao je večeru
mačku, otputio se da potraži vjedro s vodom i vratio se da ju očisti. Počeo
joj je davati da pije jak napitak od dumbira i primijenio tucet svojih zlatnih
igala dok joj se želudac nije smirio. Eliza je slabo marila kad ju je potpuno
razodjenuo, pomno oprao morskom vodom, isprao šalicom slatke vode i
istrljao je od glave do pete onim istim bal-zamom koji se preporučuje za
malarijsku groznicu. Nekoliko trenutaka potom spavala je umotana u svoj
kastiljanski ogrtač, s mačkom pod nogama, dok je Tao Chi'en na palubi
ispirao svoju odjeću u moru pokušavajući ne privući pozornost premda su
se u to doba mornari odmarali. Tek ukrcani putnici patili su poput Elize od
morske bolesti, nasuprot ravnodušnosti onih iz Europe koji su proveli tri
mjeseca na putu i već bijahu prošli tu kušnju.
Idućih dana, dok su se novi putnici Emilije navikavali na valjanje valova i
uspostavljali navike nužne za ostatak plovidbe, u dnu potpalublja Eliza je
bila sve bolesnija. Tao Chi'en se spuštao koliko je god često mogao da joj
daje vode i pokuša ublažiti mučnine, čudeći se što slabost, umjesto da se
smanjuje, raste. Nastojao joj je olakšati stanje sredstvima poznatim za te
slučajeve i onima koje je improvizirao u očajanju, ali je Eliza malo toga
uspijevala zadržati u želucu i već je dehidrirala. Priređivao joj je vodu sa
solju i šećerom i davao je na žličice s beskrajnim strpljenjem, ali su prošla
dva tjedna bez vidljiva poboljšanja i došao je trenutak kad je koža na
djevojci visjela poput pergamene i više nije mogla ustati da radi vježbe
koje joj je Tao nametao. 'Ako se ne budeš micala, utrnut će ti tijelo i
pomračiti se um', ponavljao joj je. Brigantin je nakratko dotaknuo luke
Coquimba, Caldere, Antofa-gaste, Iquiquea i Arice i u svakoj ju je prilici
pokušao uvjeriti da se iskrca i potraži način da se vrati kući, jer je vidio
kako neprekidno slabi i bio je preplašen.
Bijahu ostavili iza sebe luku Callao kad se Elizino stanje kobno
preokrenulo. Tao Chi'en je na tržnici nabavio zalihu listova koke, čija su
mu dobra medicinska svojstva bila dobro poznata, te tri žive kokoši, koje
je naumio držati skrivene da ih jednu po jednu zakolje, jer je bolesnica
trebala nešto hranjivije od mršavih brodskih obroka. Prvu je skuhao u juhi
131
punoj svježeg đumbira i spustio se odlučan da ulije juhu u Elizu makar i
silom. Upalio je fenjer s kitovim lojem, prokrčio si put kroz zavežljaje i
približio se djevojčinu kocu: oči su joj bile sklopljene i nije se činilo da
zamjećuje njegovu nazočnost. Ispod njezina tijela pružala se velika mrlja
krvi. Zhongyi je uskliknuo i nagnuo se nad nju nagađajući da je nesretnica
nekako sredila da se ubije. Nije ju mogao kriviti, u sličnim bi prilikama i
on napravio isto, pomislio je. Zadignuo joj je košulju, no nije bilo nikakve
vidljive rane, a kad ju je dotaknuo, shvatio je da je još živa. Protresao ju je
dok nije otvorila oči.
'Noseća sam', priznala je napokon tanušnim glasom.
Tao Chi'en se objema rukama zgrabio za kosu, izgubivši se u litaniji
žalopojki na narječju svoga rodnog sela kojemu se nije utekao petnaest
godina: da je znao, nikad joj ne bi bio pomogao, kako joj je palo na pamet
da se trudna otputi u Kaliforniju, ona je luda, samo mi to još nedostaje,
pobačaj, ako umre, on je izgubljen, u kakvu se to nevolju upleo, kako je
glup, kako nije pogodio uzrok njezine žurbe da pobjegne iz Čilea? Dodao
je kletve i proklinjanja na engleskom, ali se ona opet bijaše onesvijestila i
bila je onkraj ikakva prijekora. Držao ju je u naručju njišući je kao dijete
dok mu se srdžba pretvarala u neodoljivo suosjećanje. Na trenutak mu je
pala na um pomisao da pođe kapetanu Katzu i sve mu prizna, ali nije
mogao predvidjeti njegovu reakciju. Taj luteranski Nizozemac koji se
ophodio prema ženama na brodu kao da su kužne zacijelo bi se razbjesnio
doznavši da jednu vozi kao slijepoga putnika, pa još k tomu noseću i na
samrti. A kakvu bi kaznu sačuvao za njega? Ne, nije to mogao reći nikomu.
Jedina je alternativa bila da čeka da Eliza ode na drugi svijet, ako je takva
bila njezina karma, te potom baci tijelo u more zajedno s vrećama smeća iz
kuhinje. Najviše što je mogao učiniti za nju, ako bi je vidio da previše pati,
bilo bi da joj pomogne dostojanstveno umrijeti.
Krenuo je put izlaza kad je oćutio na koži čudnu prisutnost. Preplašen,
podigao je fenjer i vidio savršeno jasno na krugu po-drhtavajućeg svjetla
svoju obožavanu Lin kako ga promatra na maloj udaljenosti s onim
podrugljivim izrazom na svom prozračnom licu, što je bilo njezin najveći
čar. Nosila je haljinu od zelene svile izvezenu zlatnim nitima, istu koju je
čuvala za važne prilike, kose skupljene u jednostavnoj punđi pričvršćenoj
štapićima od bjelokosti te dvije svježe peonije za ušima. Takvu ju je bio
vidio posljednji put kad su je žene iz susjedstva odjenule prije pogrebnog
obreda. Tako je stvarna bila prikaza njegove supruge u brodskom
spremištu da ga je svladala panika: duhovi, koliko god dobri bili za života,
običavali su se ponašati okrutno sa smrtnicima. Pokušao je pobjeći prema
132
vratima, ali mu je ona potpuno zapriječila prolaz. Tao Chi'en je pao na
koljena, drhteći, ne ispuštajući fenjer, svoju jedinu sponu sa stvarnošću.
Pokušao je s molitvom kako bi istjerao đavole ako su preuzeli Linino
obličje kako bi ga smeli, no nije se mogao sjetiti riječi i tek je dug jauk
ljubavi prema njoj i nostalgije za prošlošću izišao s njegovih usana. Tada
se Lin nagnu nad njega sa svojom nezaboravnom nježnošću, tako blizu da
bi je, da se usudio, bio mogao poljubiti, i promrmlja kako ne bijaše došla
tako izdaleka da mu utjera strah, nego da ga podsjeti na dužnosti časna
liječnika. I ona također bijaše na rubu da iskrvari poput ove djevojke pošto
je donijela na svijet svoju kćer i tom je prilikom on bio kadar da ju spasi.
Zašto ne učini isto za ovu djevojku? Što se događa s njezinim ljubljenim
Taom? Zar je možda izgubio svoje dobro srce i pretvorio se u žohara?
Prerana smrt nije Elizina karma, uvjeri ga. Ako je žena spremna prijeći
svijet zakopana u košmarnoj rupi kako bi pronašla svoga muškarca, to je
stoga što je u njoj mnogo qija.
'Moraš joj pomoći, Tao, ako umre ne vidjevši svog ljubljenog, nikad neće
pronaći spokoj i njezina će te sablast slijediti zauvijek', upozori ga Lin
prije no što je iščeznula.
'Čekaj!' preklinjao je muškarac pružajući ruku da je zadrži, ali su se
njegovi prsti sklopili u prazno.
Zadugo je Tao Chi'en ostao svaljen na tlu nastojeći vratiti razbor dok
njegovo obeznanjeno srce nije prestalo galopirati, a tanana se Linina
aroma rasplinula u brodskom spremištu. Ne idi, ne idi, ponovio je tisuću
puta, svladan ljubavlju. Naposljetku je mogao stati na noge, otvoriti vrata i
izići na zrak.
Noć je bila mlaka. Pacifički ocean svjetlucao je poput srebra s Mjesecom
odraženim na vodi, a lagani lahor nadimao je stara Emilijina jedra. Mnogi
su se putnici već bili povukli ili kartali u kabinama, drugi su bili objesili
viseće mreže da provedu noć u metežu strojeva, torova s konjima i
sanduka koji su ispunili palube, a neki su se zabavljali na krmi
promatrajući zaigrane dupine na zapjenjenoj brazdi lade. Tao Chi'en je
zahvalno podigao oči prema golemom nebeskom svodu. Prvi put od svoje
smrti Lin gaje posjetila ovako neprikriveno. Prije no što je započeo svoj
mornarski život nekoliko ju je puta bio zapazio u blizini, osobito kad bi se
udubio u duboku meditaciju, ali tada je bilo lako pobrkati krhku nazočnost
njezina duha s čežnjama udovca. Lin je običavala proći uz njega okrznuvši
ga svojim finim prstima, no on bi dvojio je li to doista ona ili tek tvorevina
njegove izmučene duše. Međutim, prije nekoliko trenutaka u brodskom
spremištu nije bilo dvojbi: Linino mu se lice bilo pojavilo tako blistavo i
133
jasno kao ovaj Mjesec ponad mora. Osjetio je da je uz njega i bio je
zadovoljan kao onih davnih noći kad je spavala šćućurena u njegovu
zagrljaju pošto su vodili ljubav.
Tao Chi'en se uputio prema spavaonici za posadu, gdje mu je na
raspolaganju bio uzak drveni ležaj, udaljen od jedinog vjetrenja što se
provlačilo kroz vrata. Bilo je nemoguće spavati bez zraka i usred ljudskog
zadaha, ali još od polaska iz Valparaisa nije to morao, jer je ljeto dopuštalo
da se izvali na podu palube. Potražio je svoju škrinju prikovanu o pod kako
bi bila zaštićena od valjanja na valovima, skinuo ključ s vrata, otvorio
lokot i izvadio svoj kovčežić i bočicu laudana. Potom je potajice odijelio
dvostruku porciju slatke vode i potražio nekoliko kuhinjskih krpa, koje će
mu poslužiti u nedostatku nečeg boljeg.
Krenuo je natrag u brodsko spremište kad ga je nečija ruka primila za
nadlakticu. Okrenuo se iznenađen i vidio jednu od Čileanki, koja, prkoseći
neopozivoj kapetanovoj naredbi da se povuku nakon zalaska sunca, bijaše
izišla da zavodi mušterije. Učas ju je prepoznao. Od svih žena na brodu
Azucena Placeres bila je najsimpatičnija i najsmionija. Prvih je dana jedina
bila pripravna pomoći putnicima koji su patili od morske bolesti, a jednako
je tako brižno njegovala mladoga mornara koji je pao s jarbola i slomio
ruku. Tako je zadobila poštovanje čak i krutoga kapetana Katza, koji je
otad hinio da ne vidi njezinu neposlušnost. Azucena je besplatno pružala
svoje usluge bolničarke, ali onaj tko bi se usudio staviti ruku na njezino
čvrsto tijelo morao je platiti u gotovini, jer ne valja brkati dobro srce s
glupošću, kako je govorila. To je moj jedini kapital i ako ne pazim na
njega, nadrapala sam, objašnjavala je veselo se lupkajući po turu. Azucena
Placeres mu se obratila s četiri riječi razumljive na svakom jeziku:
čokolada, kava, tabak, brendi. Kao što je uvijek činila kad bi se s njom
mimoišao, objasnila mu je smjelim pokretima svoju želju da razmijeni
neku od tih luksuznih stvarčica za svoje usluge, no zhong yi ju je odgurnuo
u stranu i proslijedio svojim putem.
Dobar dio noći Tao Chi'en je proveo uz Elizu u groznici. Bavio se tim
iscrpljenim tijelom s ograničenim sredstvima iz svog kovčežića, svojim
dugim iskustvom i kolebljivom nježnošću sve dok nije izbacila
okrvavljenoga mekušca. Tao Chi'en ga je pregledao pod svjetlom fenjera i
mogao je odrediti bez ikakve sumnje da je riječ o nekoliko tjedana starom
fetusu i da je čitav. Kako bi dokraja očistio utrobu, postavio je svoje igle
na djevojčine nadlaktice i noge izazivajući jake kontrakcije. Kad je bio
siguran u ishod, odahnuo je s olakšanjem: preostalo je tek da zamoli Lin da
intervenira kako bi se izbjegla infekcija. Do te je noći Eliza predstavljala
134
za njega poslovnu nagodbu, a na dnu njegove škrinje bila je ona biserna
ogrlica da to potvrdi. Bila je tek nepoznata djevojka za koju je mislio da ne
osjeća nikakvo zanimanje, fan wey velikih stopala i snalažljiva
temperamenta kojoj bi teško bilo steći muža jer nije pokazivala nikakvu
spremnost da ugodi ili služi muškarcu, to se lako moglo vidjeti. Sad se,
narušena zdravlja nakon pobačaja, više nikada neće moći udati. Čak je ni
ljubavnik, koji ju je osim toga već jednom bio napustio, neće željeti za
suprugu, ako ga, što bi uistinu bilo nevjerojatno, jednoga dana pronađe.
Morao je priznati da za jednu strankinju Eliza nije posve ružna, bio je tu
barem lagani orijentalni tračak u njezinim bademastim očima i duga, crna i
sjajna kosa poput uznosita repa carskoga konja. Kad bi imala đavolsku
frizuru, žutu ili crvenu kao tolike koje je bio vidio nakon svog odlaska iz
Kine, možda joj se ne bi bio ni približio; ali ni njezin dobar izgled ni
čvrstoća njezina karaktera neće joj pomoći, njezina je zla kob bila
odlučena, za nju nije bilo nade: završit će kao prostitutka u Kaliforniji.
Bijaše posjetio mnoge takve žene u Kantonu i Hong Kongu. Velik dio
svoga liječničkog znanja dugovao je godinama kad se bavio tijelima tih
nesretnica zlostavljanih udarcima, bolestima i drogama. Nekoliko je puta
tijekom te duge noći pomislio ne bi li bilo plemenitije pustiti je da umre
unatoč Lininim uputama i tako je spasiti strašne sudbine, no bijaše mu
platila unaprijed i morao je izvršiti svoj dio ugovora, reče sam sebi. Ne,
nije to bio jedini razlog, zaključi, budući da se od početka pitao kakve su
bile njegove vlastite pobude da ukrca tu malu slijepu putnicu na brod.
Rizik je bio golem, nije bio uvjeren da je nešto tako silno nerazborito bio
učinio jedino zbog vrijednosti bisera. Nešto u smionoj Elizinoj odlučnosti
bijaše ga dir-nulo, nešto u krhkosti njezina tijela i srčanoj ljubavi koju je
iskazivala prema svom ljubavniku podsjećalo ga je na Lin...
Napokon je u osvit Eliza prestala krvariti. Bacakala se od vrućice i
cvokotala unatoč nepodnošljivoj vrućini u brodskom spremištu, ali joj je
puls bio mirniji i disala je spokojno u svom snu. No nije bila izvan
opasnosti. Tao Chi'en je htio ostati ondje da bdije nad njom, ali je
proračunao da još malo nedostaje do svitanja i ubrzo će zazvoniti zvono
pozivajući ga na posao. Izvukao se izmožden do palube, svalio se
potrbuške na daščani pod i zaspao kao dijete sve dok ga prijateljski udarac
drugoga mornara nogom nije probudio da ga podsjeti na njegove dužnosti.
Uronio je glavu u vjedro s morskom vodom da se razbudi i još ošamućen
otputio se u kuhinju da skuha zobenu kašu koja je bila brodski doručak.
Svi su ju jeli bez primjedaba, čak i suzdržljivi kapetan Katz, osim
Čileanaca, koji su prosvjedovali u zboru, unatoč tome što su bili najbolje
135
opskrbljeni jer su se posljednji ukrcali. Ostali bijahu potratili svoje zalihe
duhana, alkohola i poslastica tijekom nepodnošljivih mjeseci plovidbe
prije no što su dotaknuli Valparaiso. Proširio se glas da su neki od
Čileanaca aristokrati, stoga nisu znali oprati vlastite gaće ili skuhati vodu
za čaj. Oni koji su putovali u putničkoj kabini prvoga razreda vodili su
sluškinje kojima su se kanili koristiti u rudnicima zlata jer im pomisao da
osobno uprljaju ruke nije bila ni nakraj pameti. Drugi su radije plaćali
mornarima da se o njima brinu kad su već žene jednoglasno odbile to činiti;
mogle su zaraditi deset puta više primajući ih na deset minuta u privatnosti
svoje kabine, nije bilo razloga da provedu dva sata perući im odjeću.
Posada i ostatak putnika ismijavali su te razmažene gospodičiće, ali to
nikad nisu činili pred njima. Čileanci su se pristojno vladali, doimali su se
stidljivim i hvalili se velikom uljudnošću i kavalirštinom, no bila je
dovoljna i najmanja iskra da zapali njihovu taštinu. Tao Chi'en je nastojao
da se ne petlja s njima. Ti muškarci nisu prikrivali svoj prezir prema njemu
i prema dva crna putnika koji su se ukrcali u Brazilu i platili punu cijenu
putne karte, ali jedini nisu imali kabinu niti su smjeli dijeliti stol s ostalima.
Draže mu je bilo pet skromnih Čileanki sa svojim čvrstim, praktičnim
razumom, vječno dobrim raspoloženjem i materinskim pozivom koji bi
izvirio u trenucima hitnje.
Završio je svoj radni dan poput mjesečara, u mislima s Elizom, ali nije
imao slobodan trenutak da je vidi sve do noći. U podne su mornari uspjeli
upecati golemoga morskog psa, koji je u samrtnoj borbi na palubi
strahovito lupao repom, ali se nitko nije usudio približiti se i dokrajčiti ga
udarcem toljage. Tao Chi'enu, kao kuharu, pripalo je da nadzire deranje
kože, izrezivanje na komade, kuhanje nekih dijelova mesa i soljenje drugih,
dok su mornari četkama prali krv s palube, a putnici proslavljali užasan
spektakl posljednjim bocama šampanjca, kao uvod u večernju gozbu.
Sačuvao je srce za Elizinu juhu, a peraje da ih osuši, jer su vrijedile pravo
bogatstvo na tržištu afrodizijaka. Kako su prolazili sati u zaokupljenosti
morskim psom, Tao Chi'en je zamišljao Elizu već mrtvu u potpalublju.
Osjetio je burnu navalu radosti kad se uspio spustiti i uvjerio se da je još
živa i da izgleda bolje. Krvarenje je stalo, vrč s vodom bio je prazan i sve
je ukazivalo da je imala trenutke lucidnosti tijekom tog dugog dana.
Zahvalio je kratko Lin na njezinoj pomoći. Djevojka je otvorila oči s
naporom, usne joj bijahu suhe, a lice zarumenjelo od vrućice. Pomogao joj
je da se uspravi i dao snažan napitak tangkueia da joj se oporavi krv. Kad
je bio siguran da će ga zadržati u želucu, dao joj je nekoliko gutljaja
svježega mlijeka, koje je pohlepno popila. Čim se vratila u život, obznanila
136
je da osjeća glad i zamolila još mlijeka. Krave koje su vozili na brodu
davale su malo, slabo naviknute na plovljenje, bile su sama kost i koža i
već se govorkalo kako će ih usmrtiti. Tao Chi'enu se pomisao da pije
mlijeko činila odvratnom, ali ga je njegov prijatelj Ebanizer Hobbs bio
upozorio na njegova svojstva za obnovu izgubljene krvi. Ako se Hobbs
njime koristio za dijetu prilikom teških rana, zacijelo će sada imati jednak
učinak, prosudio je-
'Umrijet ću, Tao?'
'Ne još', nasmijao se on, milujući je po glavi. 'Koliko još treba da stignemo
u Kaliforniju?' 'Mnogo. Ne misli na to. Sad moraš mokriti.' 'Ne, molim te',
branila se ona. 'Kako ne? Moraš to napraviti!' 'Pred tobom?'
'Ja sam zhong yi. Ne možeš se sramiti preda mnom. Već sam vidio sve što
se ima vidjeti na tvome tijelu.'
'Ne mogu se micati, neću moći podnijeti putovanje, Tao, radije ću
umrijeti...', jecala je Eliza naslanjajući se na njega da bi sjela na noćnu
posudu.
'Hrabro, djevojčice! Lin kaže da je u tebi mnogo cjijci i da nisi stigla tako
daleko da sad umreš na pola puta.' 'Tko?'
'Nije važno.'
Te je noći Tao Chi'en shvatio da se ne može sam o njoj brinuti, trebao je
pomoć. Sljedećeg dana, tek što su žene izišle iz svojih kabina i smjestile se
na pramcu, kao što su uvijek činile da operu odjeću, ispletu kosu i sašiju
pera i perlice na svom profesionalnom ruhu, dao je znake Azuceni Placeres
kako bi mu se obratila. Tijekom putovanja nijedna se nije bila koristila
svojom bludničkom odjećom, odijevale su teške tamne haljine i bluze bez
ukrasa, obuvale papuče, popodne se umatale u svoje plašteve, češljale kosu
u dvije pletenice na leđima i nisu upotrebljavale šminku. Doimale su se
poput skupine jednostavnih seljanki koje svojski obavljaju kućne poslove.
Čileanka je suučesnički veselo namignula svojim drugaricama i slijedila ga
u kuhinju. Tao Chi'en joj pruži veliki komad čokolade ukraden iz zalihe
namijenjene za kapetanov stol i pokušao joj objasniti svoj problem, ali ona
nije ništa razumjela engleski pa poče gubiti strpljenje. Azucena Placeres
omiriše čokoladu i djetinji smiješak obasja njezino okruglo indijansko lice.
Uze kuharovu ruku i stavi je na grudi, pokazujući mu žensku kabinu,
slobodnu u to doba, no on je povukao ruku, uhvatio njezinu i poveo je do
pokretne rampe za pristup u brodsko spremište. Azucena, napola začuđena,
napola radoznala, slabašno se branila, no on joj nije dao priliku da odbije,
otvorio je dasku i gurnuo je niz ljestve, sve se smješkajući kako bi je
umirio. Nekoliko su časaka ostali u mraku dok nije pronašao fenjer
137
obješen o jednu gredu i uspio ga upaliti. Azucena se nasmije: napokon je
taj čudni Kinez shvatio uvjete pogodbe. Nikad to nije bila činila s Azijcem
i bila je vrlo radoznala da dozna je li njihov alat kao u drugih muškaraca,
ali kuhar nije napravio pokret kojim bi iskoristio privatnost, naprotiv,
povukao ju je za nadlakticu krčeći si put kroz taj labirint s prtljagom.
Uplašila se da je taj čovjek poremećen i počela je udarati kako bi ga se
otresla, no nije ju pustio tjerajući je da ide naprijed sve dok fenjer nije
osvijetlio kotac u kojemu je ležala Eliza.
'Isuse, Marijo i Josipe!' uskliknula je Azucena križajući se užasnuta kad ju
je vidjela.
'Reci joj da nam pomogne!' zamolio je Tao Chi'en Elizu na engleskom,
tresući je kako bi se vratila u život.
Elizi je trebalo dobrih četvrt sata da mucajući prevede kratke upute Tao
Chi'ena koji je bio izvadio broš s tirkizom iz vrećice s draguljima i vitlao
njime pred očima drhtureće Azucene. Ugovor se, reče joj, sastoji od toga
da siđe dva put na dan kako bi oprala Elizu i dala joj jesti, a da nitko za to
ne dozna. Ako to obavi, broš će biti njezin u San Franciscu, no ako ikomu
kaže makar i jednu riječ, zaklat će ju. Čovjek bijaše izvukao nož iz pojasa i
mahao joj je njime pred nosom, dok je u drugoj ruci istaknuo broš kako bi
poruka bila posve jasna.
'Razumiješ?'
'Reci tom nesretnom Kinezu da razumijem i neka spremi taj nož, jer će me
u nepažnji i ne hoteći ubiti.'
Neko se vrijeme, koje se činilo beskrajnim, Eliza borila u bunilu vrućice
pod paskom Tao Chi'ena noću, a Azucene Placeres danju. Žena bi
iskorištavala prvi sat jutra i sijeste, kad je većina putnika drijemala, da se
potajice iskrade do kuhinje, gdje bi joj Tao predavao ključ. U početku je
silazila u brodsko spremište umirući od straha, ali su uskoro njezina
prirođeno dobra ćud i broš bili moćniji od strahovanja. Počela bi trljajući
Elizu nasapunanom krpom dok joj ne bi skinula mrtvački znoj, potom bi ju
prisiljavala da jede mliječne kašice sa zobi i kokošju juhu s rižom ojačanu
tangkueiem koji je pripremao Tao Chi'en, primjenjivala je trave tako kako
joj je on naređivao, a vlastitim poticajem davala joj je šalicu napitka od
boražine na dan. Uzdala se naslijepo u taj lijek koji će očistiti utrobu od
trudnoće; boražina i slika Virgen del Carmen bili su prvo što su ona i
njezine suputnice u pustolovini bile stavile u svoje škrinje za putovanje, jer
bi bez tih zaštitnika putovi Kalifornije mogli biti vrlo surovi za
proputovanje. Bolesnica se gubila prolazeći zemljom smrti sve do jutra
kad su pristali u luku Guayaquil, koja jedva da je bila seoce što ga je
138
proždrla bujna ekvatorijalna vegetacija i gdje je pristajalo malo brodova,
osim radi trgovine s tropskim voćem ili kavom, no kapetan Katz je bio
obećao predati pisma jednoj obitelji nizozemskih misionara. Tu je
korespondenciju nosio sa sobom više od šest mjeseci, a nije bio čovjek
koji bi mogao iznevjeriti dogovor. Prethodne je noći, bukteći poput lomače,
Eliza iznojila groznicu do posljednje kapi, zaspala je sanjajući da se bosa
penje blještavim ljestvama vulkana u erupciji i probudila se mokra, ali
bistra i svježega čela. Svi putnici, uključujući žene i dobar dio posade, sišli
su na nekoliko sati da ispruže noge, okupaju se u rijeci i nasite voća, ali je
Tao Chi'en ostao na brodu da pokaže Elizi kako da upali i popuši lulu koju
je nosio u svojoj škrinji. Dvojio je na koji bi se način ophodio s djevojkom,
bila je to jedna od prigoda u kojima bi bio sve dao za savjete svoga
mudrog učitelja. Shvaćao je da je nužno održati je smirenom, što će joj
pomoći da joj lakše prođe vrijeme zatočeništva u brodskom spremištu, no
bijaše izgubila mnogo krvi i plašio se da će joj droga razvodniti ono krvi
što joj je ostalo. Donio je odluku kolebajući se, pošto je preklinjao Lin
da,brižno bdije nad Elizinim snom.
'Opijum. Uspavat će te, tako će vrijeme brzo proći.'
'Opijum! To izaziva ludilo!'
'Ti svakako jesi luda, nemaš baš mnogo toga izgubiti', nasmijao se Tao.
'Hoćeš me ubiti, zar ne?'
'Točno. Nije mi uspjelo kad si krvarila pa ću to sad učiniti s opijumom.'
'Jao, Tao, bojim se...'
'Mnogo opijuma je zlo. Malo je utjeha, a dat ću ti vrlo malo.'
Djevojka nije znala koliko je mnogo ili malo. Tao Chi'en joj je davao piti
svoje sirupe - 'zmajeva kost' i 'školjka kamenica' - i dijelio joj porcije
opijuma kako bi joj udijelile nešto malo sati milosrdna polusna, ne
dopuštajući joj da se potpuno izgubi u raju bez povratka. Provela je iduće
tjedne leteći drugim galaksijama, daleko od nezdrave jazbine u kojoj je
njezino tijelo ležalo malak-salo, i budila se jedino kad bi se spuštali da ju
nahrane, operu i natjeraju da napravi nekoliko koraka u uskom labirintu
brodskoga spremišta. Nije osjećala muku buha i ušiju kao ni mučni miris
koji u početku nije mogla podnositi, jer su droge zagušile njezin čudesni
njuh. Ulazila je i izlazila iz svojih snova bez ikakve kontrole i nije ih se
mogla ni prisjetiti, ali je Tao Chi'en imao pravo: vrijeme je brzo prošlo.
Azucena Placeres nije shvaćala zašto Eliza putuje u tim uvjetima. Nijedna
od njih nije bila platila svoju putnu kartu, bile su se ukrcale pogodivši se s
kapetanom, koji će dobiti iznos putne karte kad stignu u San Francisco.

139
Podneblje postade nešto svježije pošto su napustili Panamu, gdje je
kapetan zabranio da se spuste na kopno iz straha od zaraze žutom
groznicom, ograničio se tek da pošalje nekoliko mornara u čamcu kako bi
potražili slatku vodu, jer se ono malo što im je ostalo bilo pretvorilo u
baruštinu. Prošli su Meksiko i kad je Emilia zaplovila sjevernim vodama
Kalifornije, ušli su u zimsko doba.
'Ako su glasine točne, u samo jednom danu možeš ubaciti u džep petsto
dolara. Rudari plaćaju u čistom zlatu. Prođu i mjeseci da ne vide ženu,
očajni su. Govori s kapetanom i plati mu kad stigneš', ustrajavala je u
trenucima kad bi se Eliza uspravila.
'Nisam jedna od vas', odvraćala bi Eliza, ošamućena slatkom omaglicom
droga.
Napokon je u jednom času lucidnosti Azucena Placeres postigla da joj
Eliza prizna dio svoje priče. Odmah je ideja da pomogne toj bjegunici
zbog ljubavi ovladala ženinom maštom i otad je pazila bolesnicu s još više
brižnosti. Nije tek ispunjavala dogovor da ju hrani i pere, nego je također
ostajala uz nju iz zadovoljstva da je gleda kako spava. Ako je bila budna,
pripovijedala bi joj o svom životu i podučavala da naglas moli krunicu,
koja je, kako je ona govorila, najbolji način da se provede nekoliko sati
bez razmišljanja, a u isto si vrijeme priskrbiš nebo bez mnogo napora. Za
osobu njezina zanimanja, objasnila je, to je nenadmašno sredstvo. Strogo
je štedjela dio svojih prihoda kako bi kupila crkveni oprost skraćujući tako
dane koje bi na onome svijetu trebala provesti u čistilištu, iako, prema
njezinim proračunima, nikad neće imati dovoljno da pokrije sve svoje
grijehe. Protekli su tjedni, a Eliza nije znala je li dan ili noć. Obuzeo ju je
nejasan dojam da se kadikad oslanja na neku žensku priliku uza se, ali bi
potom zaspala i budila se zbunjena, ne znajući bijaše li to sanjala Azucenu
Placeres ili je doista postojala ženica crnih pletenica, spljoštena nosa i
visokih obraza koja je nalikovala mladoj verziji Mame Fresije.
Sparina koja je vladala na prvom dijelu putovanja preinačila se u hladnoću
i vlagu; iz kovčega su izvirile krznene kape, čizme, rukavice i vunene
donje suknje. Katkad bi se brigantin mimoišao s drugim lađama i
pozdravljali bi se izdaleka, ne smanjujući brzinu. Za svake vjerske službe
kapetan je zahvaljivao nebesima na pogodnim vjetrovima, jer je znao za
brodove koje su skrenuli sve do obala Havaja ili još dalje u potrazi za
pogonskim vjetrom. Zaigranim dupinima pridružili su se veliki
dostojanstveni kitovi, koji su ih pratili dobar komad puta. U sumrak, kad
se voda zacrvenjela od odraza zalazećega sunca, golemi su se kitovi voljeli
u tutnjavi zlaćane pjene, zazivajući jedni druge dubokom, podmorskom
140
rikom. Gdjekad bi se u noćnoj tišini toliko približili brodu da se jasno
mogao čuti težak i tajanstven mrmor tih prilika. Svježe su zalihe bile
iscrpljene, a suhih je porcija uzmanjkalo; osim kartanja i pecanja nije bilo
drugih zabava. Putnici su provodili sate raspravljajući pojedinosti udruga
koje su osnivane zbog pustolovine, neke sa strogim vojničkim pravilima
pa čak i odorama, druge nešto labavije. U osnovi, sve su utemeljene zbog
udruživanja kako bi se financirala putovanja i oprema, radilo u rudnicima,
prevozilo zlato, a potom jednakomjerno podijelila zarada. Ništa nisu znali
o zemljištu ili razdaljinama. Jedno od društava uglavilo je da se svake noći
članovi trebaju vratiti na brod, gdje su kanili živjeti nekoliko mjeseci i
pohranjivati dnevnu količinu zlata u željeznu blagajnu. Kapetan Katz im je
objasnio da se Emilia ne iznajmljuje kao hotel jer se on mislio vratiti u
Europu što je prije moguće, a rudnici su se nalazili stotinama milja daleko
od luke, no nisu se na njega obazirali. Proveli su pedeset i dva dana
putujući, jednoličnost beskrajnih voda uzdrmala im je živce i tučnjave bi
izbijale na najmanju izliku. Kad je jedan čileanski putnik bio na rubu da
isprazni svoju kremenjaču u nekog jenkijevskog mornara s kojim je
Azucena Placeres previše očijukala, kapetan Vincent Katz je zaplijenio
oružje, čak i britve, uz obećanje da će ih vratiti čim San Francisco bude na
vidiku. Jedini ovlašteni da rukuje noževima bio je kuhar, koji je imao
nezahvalnu zadaću da, jednu po jednu, ubija domaće životinje. Jednom
kad je i posljednja krava završila u loncima, Tao Chi'en je improvizirao
dobro razrađenu ceremoniju da zatraži oprost od žrtvovanih životinja i
očisti se od prolivene krvi, potom je raskužio nož, prošavši nekoliko puta
njime kroz plamen baklje.
Čim je lađa ušla u kalifornijske vode, Tao Chi'en je postupno stao Elizi
dokidati smirujuće trave i opijum, posvetio se njezinu hranjenju i natjerao
je da vježba kako bi mogla izići iz svoje samice na vlastitim nogama.
Azucena Placeres sapunala ju je strpljivo i čak improvizirala način da joj
opere kosu šaličicama vode, pripovijedajući joj svoj tužni život bludnice i
svoje veselo mašta-renje o tome kako će se obogatiti u Kaliforniji i vratiti
u Čile kao gospođa, sa šest škrinja s kraljevskim haljinama i zlatnim
zubom. Tao Chi'en se kolebao kojim bi putem valjalo iskrcati Elizu, ali
ako ju je mogao uvesti u vreći, zacijelo će moći upotrijebiti istu metodu da
je spusti. A kad jednom bude na kopnu, djevojka više nije njegova
odgovornost. Pomisao da će je se konačno riješiti izazivala je mješavinu
užasna olakšanja i neshvatljive tjeskobe.
Emilia se približila obali sjeverne Kalifornije i nedostajalo je tek nekoliko
milja do odredišta. Prema sudu Azucene Placeres, obala bijaše tako slična
141
čileanskoj da su zacijelo išli u krug poput rakova pa su opet u Valparaisu.
Tisuće morskih lavova i tuljana otiskivale su se sa stijena i padale tromo u
vodu usred nesnosne vriske galebova i pelikana. Nije bilo žive duše na
grebenima, ni traga nekom naselju, ni sjene Indijanaca što su, kako se
pričalo, stoljećima naseljavali te začarane krajeve. Napokon su se približili
liticama što najavljivahu blizinu Zlatne luke, slavni Golden Gate, prag
Zaljeva San Francisco. Gusta magla umotala je brod poput plašta,
vidljivost se smanjila na pola metra i kapetan je naredio da stanu i bace
sidro, iz straha da se ne smrskaju. Bili su vrlo blizu i nestrpljivost putnika
pretvarala se u strku. Svi su govorili u isto vrijeme pripravni da stupe na
kopno i pohitaju prema zlatonosnim pijescima u potrazi za blagom. Većina
društava za eksploatiranje rudnika raspala se u posljednjih nekoliko dana,
dokolica plovidbe stvorila je neprijatelje među onima koji prije bijahu
ortaci i svaki je čovjek mislio jedino na sebe, utonuvši u snatrenja o
golemu bogatstvu. Nije manjkalo onih koji su izjavljivali ljubav
prostitutkama, spremni zamoliti kapetana da ih vjenča prije no što se
iskrcaju, jer su čuli da se u tim barbarskim zemljama najviše oskudijeva sa
ženama. Jedna od Peruanki prihvatila je prosidbu nekog Francuza, koji je
proveo toliko vremena na moru da se više nije sjećao ni vlastita imena, ali
je kapetan Vincent Katz odbio održati vjenčanje doznavši da čovjek ima
suprugu i četvero djece u Avignonu. Druge žene posve su odbacile prosce
jer tako tegobno putovanje bijahu poduzele kako bi bile slobodne i bogate,
rekle su, ne da se pretvore u neplaćene sluškinje prvog siromaška koji im
predloži ženidbu.
Zanos ljudi splašnjavao je sa svakim satom što su ga provodili ne
pokrećući se, uronjeni u mliječnu nestvarnost magluštine. Napokon se,
iznenada, drugoga dana nebo raščistilo, mogli su podići sidro i krenuti
razvijenih jedara na posljednju etapu dugoga putovanja. Putnici i posada
izišli su na palubu kako bi se divili uskom otvoru Golden Gatea, ploveći
šest milja pod prozračnim nebom dok ih je pokretao travanjski vjetar. S
obje su se strane podizala priobalna brda okrunjena šumama, poput rana
zarezanih neumornim djelovanjem valova, pozadi je ostajao Tihi ocean, a
sprijeda se pružao predivan zaljev, kao jezero srebrnih voda. Salva usklika
pozdravila je kraj mučne plovidbe i početak zlatne pustolovine za ove
muškarce i žene, a i za dvadeset članova posade, koji su upravo u tom času
odlučili da prepuste lađu njezinoj sudbini i otisnu se i oni u rudnike.
Ravnodušan je bio jedino nizozemski kapetan Vincent Katz koji je ostao
na svom mjestu uz kormilo bez traga ikakva osjećaja jer ga zlato nije
diralo, želio se tek vratiti na vrijeme u Amsterdam da provede Božić sa
142
svojom obitelji, te Eliza Sommers u utrobi jedrenjaka koja je tek mnogo
sati poslije doznala da bijahu stigli.
Prvo što je zapanjilo Tao Chi'ena kad su ušli u zaljev bila je šuma jarbola s
njegove desne strane. Bilo ih je nemoguće izbrojiti, ali je pobrojao više od
stotinu brodova koji kao da su napušteni u pomutnji bitke. Bilo koji
nadničar na kopnu zarađivao je za jedan dan više nego mornar u mjesec
dana plovidbe; muškarci nisu dezertirali samo zbog zlata, nego ih je
mamila mogućnost da se obogate tovareći vreće, pekući kruh ili kujući
potkove. Neka su se prazna plovila iznajmljivala kao krčme ili
improvizirani hoteli, druga su propadala prekrivena morskim algama i
gnijezdima galebova.
Sljedeće što je Tao Chi'en otkrio bio je grad rastegnut poput lepeze po
obroncima brda, hrpa šatora, kolibe od ploča i kartona i poneke
jednostavne zgrade, ali dobre izradbe, prve u tom ničućem naselju. Pošto
su se usidrili, pristupio im je prvi čamac, ne iz lučke kapetanije kao što su
pretpostavili, nego od nekog Čileanca nestrpljivog da izrazi dobrodošlicu
svojim sunarodnjacima i pokupi poštu. Bio je to Feliciano Rodriguez de
Santa Cruz, koji je bio zamijenio svoje zvučno ime s Felbc Cross kako bi
ga Jenkiji mogli izgovoriti. Unatoč tomu što je nekolicina putnika bila
njegovi osobni prijatelji, nitko ga nije prepoznao, jer ništa nije preostalo od
fićfirića sa žaketom i ufrkanim brkom kojega su bili vidjeli posljednji put u
Valparaisu; pred njima je stajao čupavi špiljski čovjek, kože opaljene kao
u Indijanca, u gorštačkoj odjeći, ruskim čizmama do polovice bedara i
dvije pištoljčine oko pasa, u pratnji crnca jednako divljeg izgleda, također
naoružana poput razbojnika. Bio je on odbjegli rob koji je, stupivši na
kalifornijsko tlo postao slobodan čovjek, ali kako nije bio kadar podnijeti
bijedu rudnika, radije je zarađivao za život kao plaćeni gorila. Kad se
Feliciano predstavio, dočekaše ga ushićeni povici i gotovo su ga odnijeli
na nosilima do prve kabine, gdje su ga putnici masovno pitali za novosti.
Jedino ih je zanimalo ima li rude u izobilju, kako se pričalo, na što je
odgovorio da je ima još mnogo više i izvadio iz svoje torbe žutu tvar u
obliku zgnječena dreka te obznanio da je to grumen težak pola kilograma i
bio ga je spreman promijeniti, brat-bratu, za sav liker na brodu, ali
dogovor nije postignut jer su preostale tek tri boce, ostatak je potrošen na
putovanju. Grumen bijahu pronašli, reče, hrabri rudari iz Čilea, koji su
sada radili za njega uz rubove rijeke Americano. Jednom kad su mu
nazdravili s posljednjom pričuvom alkohola i Čileanac pokupio ženina
pisma, nastavio ih je obavještavati o tome kako se može preživjeti u toj
zemlji.
143
'Prije nekoliko mjeseci postojao je kodeks časti i čak su se i najgori
pokvarenjaci ponašali pristojno. Moglo se ostaviti zlato u šatoru bez
nadzora, nitko ga ne bi dirao, ali sada se sve promijenilo. Caruje zakon
prašume, jedina je ideologija gramzivost. Ne odvajajte se od svoga oružja i
idite u parovima ili skupinama, to je zemlja odmetnika', objasnio je.
Ladu bijaše okružilo nekoliko čamaca popunjenih muškom posadom, koja
je vičući predlagala različite dogovore, odlučna da kupi bilo što, jer bi se
to na kopnu prodavalo za pet puta veću svotu. Neoprezni bi putnici brzo
otkrili umješnost spekuliranja. Poslije podne pojavio se lučki kapetan u
pratnji carinskoga službenika, a iza njih dva čamca s nekoliko
Meksikanaca i parom Kineza, koji su se ponudili da prevezu teret s broda
do pristaništa. Naplaćivali su pravo bogatstvo, ali nije bilo alternative.
Lučki kapetan nije pokazao nikakvu namjeru da pregleda putovnice ili
provjeri identitet putnika.
'Dokumenti? Ništa od toga! Došli ste u raj slobode. Ovdje ne postoji papir
sa žigom', obznanio je.
Žene su ga, naprotiv, živo zanimale. Hvastao se da je prvi koji okuša sve i
svaku koja se iskrca u San Franciscu, premda ih nije bilo toliko koliko bi
želio. Ispričao je kako prve koje su se pojavile u gradu, otprije nekoliko
mjeseci, bijaše dočekalo mnoštvo eu-foričnih muškaraca, koji su stajali u
repu satima da dođu na red plaćajući cijenu zlatom u prahu, grumenju,
novčićima, pa čak i šipkama. Bile su to dvije smjele jenkijevske djevojke,
koje su bile poduzele putovanje od Bostona prešavši Pacifik preko
Panamske prevlake. Pružale su svoje usluge najboljem ponuđaču,
zarađujući u jednom danu uobičajen jednogodišnji prihod. Otad ih je bilo
stiglo više od petsto, gotovo sve Meksikanke, Čileanke i Peruanke, osim
nekolicine Amerikanki i Francuskinja, premda je njihov broj bio
beznačajan u usporedbi s rastućom najezdom mladih samaca.
Azucena Placeres nije čula Jenkijeve novosti jer ju je Tao Chi'en poveo u
brodsko spremište tek što je doznao za nazočnost carinskog agenta. Neće
moći spustiti djevojku u vreći na ramenu utovarivača kao što se uspela, jer
će se zavežljaji zacijelo pregledavati. Eliza se iznenadila vidjevši ih, oboje
su bili neprepoznatljivi: on se šepirio u haljetku i netom opranim hlačama,
njegova stegnuta pletenica sjala se kao nauljena i bio je pažljivo obrijao
sve do posljednje lasi na čelu i licu, dok je Azucena Placeres bila
zamijenila svoju odjeću seljanke bojnim ruhom i nosila je plavu haljinu s
perjem u dekolteu, visoku pundu okrunjenu šeširom te ruž na usnama i
obrazima.
'Putovanje je završilo i još si živa, malena', obznani joj veselo.
144
Mislila je posuditi Elizi jednu od svojih raskošnih haljina i izvući je s
broda kao još jednu iz njihove skupine, nimalo besmislena ideja, jer će to
zacijelo biti njezino jedino zanimanje na kopnu, kako je objasnila.
'Došla sam se udati za svoga zaručnika', odvrati Eliza po stoti put.
'Nema zaručnika koji išta vrijedi u ovakvu slučaju. Ako za hranu treba
prodati dupe, prodat ćeš ga. U ovim okolnostima ne možeš puno birati,
djevojčice.'
Tao Chi'en ih je prekinuo. Ako je tijekom dva mjeseca bilo sedam žena na
brodu, nije ih moglo sići osam, umovao je. Bio je uočio skupinu
Meksikanaca i Kineza koji su se uspeli na brod kako bi istovarivali i čekali
na palubi naredbe kapetana i carinskog službenika. Uputio je Azucenu da
počešlja dugu Elizinu kosu u repić poput njegova, dok je on pošao
potražiti svoj komplet čista rublja. Odjenuli su djevojčurak u hlače,
haljetak pričvrstili oko pasa uzetom i stavili joj slamnati šešir umjesto
suncobrana. Eliza je bila izgubila na težini i bila je slaba i blijeda kao rižin
papir. S Tao Chi'enovom odjećom, prevelikom za nju, doimala se poput
neishranjenog i tužnog kineskog dječaka. Azucena Placeres obgrlila ju je
svojim robusnim rukama pralje i s ganućem joj utisnula poljubac u čelo.
Bijaše joj postala draga i u dnu duše veselila se što ima zaručnika koji ju
čeka, jer nije mogla zamisliti kako se podvrgava surovostima života kakav
je ona podnosila.
'Izgledaš poput gušterice', nasmije se Azucena Placeres.
'A ako me otkriju?'
'Što je najgore što ti se može dogoditi? Da te Katz natjera da platiš putnu
kartu. Možeš ju platiti svojim draguljima, ne služe li oni upravo tomu?'
razglabala je žena.
'Nitko ne zna da si ovdje. Tako te kapetan Sommers neće potražiti u
Kaliforniji', reče Tao Chi'en.
'Ako me nade, odvest će me natrag u Čile.'
'Zašto bi? Već si obeščašćena, u svakom slučaju. Bogati to ne podnose.
Tvoja obitelj mora biti veoma zadovoljna što si nestala pa te neće morati
baciti na ulicu.'
'Samo to? U Kini bi te ubili zbog toga što si napravila.'
'Dobro, Kinezu, nismo u tvojoj zemlji. Ne plaši curicu. Možeš mirno izići,
Eliza. Nitko te neće zapaziti. Sve će oči biti zabavljene gledajući mene',
uvjeri je Azucena Placeres opraštajući se kroz vrtlog plavih pera, s brošem
od tirkiza pričvršćenim na dekolteu.
Tako je i bilo. Pet Čileanki i dvije Peruanke u svojim najbujni-jim
haljinama za osvajanje bile su spektakl dana. Spustile su se do čamaca
145
ljestvama od užeta, a prethodilo im je sedam sretnih mornara koji su
ždrijebom stekli povlasticu da nose na glavi ženske stražnjice, usred zbora
zvižduka i aplauza stotinjak znatiželjnika koji su nahrupili u luku kako bi
ih dočekali. Nitko nije obratio pozornost Meksikancima i Kinezima koji su
poput niza mrava predavali zavežljaje od ruke do ruke. Eliza je ušla u
jedan od posljednjih čamaca, uz Tao Chi'ena, koji je svojim
sunarodnjacima rekao da je momak gluhonijem i pomalo slabouman, tako
da je besmisleno nastojati komunicirati s njim.

Argonauti
Tao Chi'en i Eliza Sommers prvi put su stupili nogom u San Francisco u
dva poslije podne jedne srijede u travnju 1849. Dotad su tisuće pustolova
tuda bile nakratko prošle putujući prema zlatonosnim pijescima. Uporni
vjetar otežavao je hod, ali je dan bio vedar i mogli su se diviti pogledu na
zaljev u njegovoj izvanrednoj ljepoti. Tao Chi'en predstavljao je čudnovat
prizor sa svojim liječničkim kovčežićem od kojega se nikad nije odvajao,
naramkom na leđima, slamnatim šeširom i sarapeom od raznobojnih vuna
kupljenim od nekog meksičkog utovarivača. U tom je gradu, ipak, izgled
bio posljednja rupa na svirali. Elizi su drhtale noge kojima se nije bila
koristila dva mjeseca i osjećala se ošamućenom na kopnu kao i prije na
moru, ali muška joj je odjeća pružala dotad nepoznatu slobodu, nikad se ne
bijaše osjećala tako nevidljivom. Jednom kad je prevladala dojam da je
gola, mogla je uživati u povjetarcu što joj je prodirao kroz rukave bluze i
hlače. Naviknuta da bude zatočena u podsuknji, sad je disala punim
plućima. Teškom je mukom uspijevala nositi kovčežić s predivnim
haljinama što ih joj Miss Rose bijaše pripremila u najboljoj namjeri;
vidjevši je kako tetura, Tao Chi'en ga je uzeo od nje i zabacio na rame.
Kastiljanski ogrtač smotan pod rukom težio je koliko i kovčeg, ali je ona
shvatila da ga ne može ostaviti, bio je najdragocjenije što je imala za noć.
Spuštene glave, skrivena pod svojim slamnatim šeširom, napredovala je
saplićući se u groznom kaosu luke. Selendra Yerba Buena, koju je
osnovala španjolska ekspedicija 1769, imala je manje od petsto stanovnika,
ali tek što se pronio glas o zlatu, stali su pristizati pustolovi. Za nekoliko se
mjeseci to bezazleno seoce probudilo s imenom San Francisco, a njegova
je glasovitost doprla i do posljednje točke na svijetu. Još uvijek to nije bio
pravi grad, nego tek divovski tabor za ljude u prolazu.
Zlatna groznica nije nikoga ostavila ravnodušnim: kovači, stolari, učitelji,
liječnici, vojnici, bjegunci pred zakonom, propovjednici, pekari,
revolucionari i bezazleni luđaci raznih vanjština bili su ostavili iza sebe
146
obitelji i posjede kako bi prešli pola svijeta u potrazi za pustolovinom.
'Traže zlato, a putem gube dušu', bio je ponavljao neumorno kapetan Katz
za svake kratke vjerske službe koje je nedjeljom nametao putnicima i
posadi Emilije, ali se nitko od njih, pomračenih opsjenom o nenadanu
bogatstvu koje će im izmijeniti život, nije na njega osvrtao. Prvi put u
povijesti zlato se moglo naći razbacano po tlu, bez vlasnika, besplatno i u
izobilju, na dohvat svakome tko odluči da ga pokupi. S najudaljenijih
obala dolazili su argonauti: Europljani izbjegavajući ratove, kuge i tiranije;
ambiciozni i srčani Jenkiji; Crnci u potrazi za slobodom; Oregonci i Rusi
odjeveni u krzna poput Indijanaca; Meksikanci, Čileanci i Peruanci;
australski banditi; gladni kineski seljaci koji su riskirali glavu zbog kršenja
carske zabrane da napuste svoju domovinu. U prljavim uličicama San
Francisca miješale su se sve rase.
Glavne su ulice zacrtane kao široki polukrugovi čiji su krajevi doticali žalo
bile ispresijecane ravnima koje su se spuštale s vrlet-nih brda i završavale
na pristaništu, neke tako strme i pune blata da se ni mule njima nisu
uspijevale uzverati. Odjednom je zapuhao olujni vjetar podižući vrtloge
prašine i pijeska, ali za kratko je vrijeme zrak opet bio miran, a nebo čisto.
Već je postojalo nekoliko solidnih zgrada i desetak u izgradnji, neke su se
čak oglašavale kao budući luksuzni hoteli, ali ostatak je bila hrpa
privremenih nastambi, baraka, kućeraka od limenih ploča, drva ili kartona,
šatori od platna i strehe od slame. Nedavne zimske kiše bile su pretvorile
pristanište u močvaru, rijetka vozila zaglibila bi u blatu i da bi se prešli
prokopi prepunjeni smećem, tisućama razbijenih boca i drugim otpacima,
trebalo je postaviti debele daske. Nisu postojali kanali ni odvodni jarci, a
bunari su bili zaraženi; kolera i dizenterija ubirali su danak u smrti, osim u
Kineza koji su po običaju pili čaj, te Čileanaca, koji su rasli uz zaraženu
vodu u svojoj zemlji pa stoga bijahu imuni na manje bakterije. Raznorodno
mnoštvo kipjelo je zahvaćeno pomamnom aktivnošću, gurajući se i
spotičući o građevinsku građu, bačve, sanduke, magarce i kolica. Kineski
istovarivači balansirali su noseći svoje terete na krajevima motke ne
obazirući se ako bi nekoga udarili u prolazu; Meksikanci, snažni i strpljivi,
nabacili bi na leda teret primjeren njihovoj težini i uspinjali se uz brijeg
kaskajući; Malajci i Havajci koristili su se bilo kakvom izlikom da otpočnu
tučnjavu; Jenkiji su na konjima upadali u improvizirane trgovine,
prignječujući svakoga tko bi im stao na put; Kalifornijci rođeni u tom kraju
pokazivali su se razmetljivo u krasnim izvezenim jaknama, mamuzama od
srebra i hlačama rastvorenim sa strane dvostrukim nizom zlatnih gumba od
pasa do čizama. Povici koji su pratili tučnjave ili nezgode nadovezivahu se
147
na galamu čekića, pila i pijuka. Zastrašujuće učestalo mogli su se čuti
pucnjevi, ali se nitko nije uznemiravao zbog jednog mrtvaca više ili manje;
krađa kutije čavala, naprotiv, privukla bi smjesta skupinu razljućenih
građana spremnih da provedu pravdu vlastitim rukama. Imovina je bila
mnogo vrednija od života, bilo kakva pljačka veća od sto dolara plaćala se
omčom. Grad je obilovao igračnicama, barovima i salunima okićenim
slikama golih ženski u nedostatku pravih žena. U šatorima se prodavalo
sve što ti padne na pamet, osobito liker i oružje, po pretjeranim cijenama,
jer nitko nije imao vremena za pregovaranje. Mušterije su plaćale gotovo
uvijek u zlatu, ne zaustavljajući se da pokupe prah koji bi ostao prilijepljen
za utege. Tao Chi'en je zaključio da je slavna Gum San, Zlatna planina, o
kojoj je toliko toga bio čuo, pakao, te je proračunao da će mu uz takve
cijene njegova ušteđevina dostajati za malo toga. Elizina vrećica s nakitom
bit će bezvrijedna, jer je jedina prihvatljiva moneta bilo čisto zlato.
Eliza se probijala kroz gužvu kako je najbolje mogla, prili-jepivši se za
Tao Chi'ena i zahvalna zbog svoje muške odjeće, jer žena nije bilo nigdje
na vidiku. Sedam putnica s Emilije bijaše odvedeno u nosilima do jednog
od mnogih saluna, gdje su nesumnjivo već počele zarađivati dvjesto
sedamdeset dolara za putnu kartu, što su dugovale kapetanu Vincentu
Katzu. Tao Chi'en je bio doznao od istovarivača da je grad podijeljen u
sektore i svaka je nacija imala svoje susjedstvo. Upozorili su ga da se ne
približava strani s australskim odmetnicima, gdje su ga mogli napasti iz
puke težnje za zabavom i pokazali mu put do gomile šatora i kućeraka gdje
su živjeli Kinezi. Krenuo je onamo.
'Kako ću pronaći Joaquina u ovom metežu?' zapita Eliza osjećajući se
izgubljenom i nemoćnom.
'Ako postoji kineska četvrt, mora biti i čileanska četvrt. Potraži je.'
'Ne kanim se odvajati od tebe, Tao.' 'Noćas se vraćam na brod', upozori je
on. 'Zašto? Ne zanima te zlato?'
Tao Chi'en je ubrzao korak, a ona je prilagodila svoj da ga ne bi izgubila iz
vida. Tako su došli do kineske četvrti - hitile Canton, kako su je zvali -
nekoliko nezdravih ulica, gdje se smjesta osjetio kao u svojoj kući jer se
nije moglo vidjeti ni jedno jedino lice fan weya, zrak je bio natopljen
slasnim mirisima jela iz njegove zemlje i čula su se razna narječja, napose
kantonski. Za Elizu, naprotiv, bilo je to kao da se preselila na drugi planet,
nije razumjela ni jednu jedinu riječ i činilo joj se da su svi srditi jer su
vičući gestikulirali. Ni ondje nije vidjela žene, ali ju je Tao upozorio na
nekoliko bijednih okanca sa šipkama kroz koja su provirivala očajna lica.
Proveo je dva mjeseca a da nije bio sa ženom, i ove su ga pozivale, no
148
predobro je poznavao haranja veneričnih bolesti da bi se izložio riziku s
nekom ženom tako niska položaja. Bile su to seoske djevojke kupljene za
nekoliko novčića i dovedene iz najudaljenijih kineskih provincija.
Pomislio je na svoju sestru koju je njihov otac prodao i presamitio ga je val
mučnine. 'Što ti je, Tao?'
'Loše uspomene... Ove su djevojke robinje.'
'Nisu li rekli da u Kaliforniji nema robova?'
Ušli su u restoran označen tradicionalnim žutim vrpcama. Ondje je bio
veliki stol oko kojega su se natrpali muškarci, koji su, lakat uz lakat, žurno
proždirali svoju hranu. Zveckanje štapića po pliticama i glasan razgovor
zvučali su kao glazba u Tao Chi'eno-vim ušima. Čekali su stojeći u
dvostrukom redu dok nisu uspjeli sjesti. Nije se moglo birati jelo, nego
zgrabiti ono što ti se nađe nadomak ruke. Iziskivala se vještina kako bi se
zgrabio tanjur u letu prije no što ga netko drugi, žustriji, presretne, ali je
Tao Chi'en dobio jedan za Elizu, a drugi za sebe. Ona je nepovjerljivo
promotrila zelenkastu tekućinu u kojoj su plutala blijeda vlakna i
želatinozni mekušci. Hvalila se da može prepoznati bilo koji sastojak po
mirisu, ali ovo se nije činilo čak ni jestivim, imalo je izgled močvarne
vode s punoglavcima, ali je prednost bila što ne iziskuje štapiće. Glad je
bila jača od sumnjičavosti i usudila se kušati to dok ju je za leđima niz
nestrpljivih kupaca požurivao vičući. Čorba se pokazala slasnom i rado bi
bila pojela još, ali joj Tao Chi'en nije dao vremena i, držeći je za
podlakticu, izvukao ju je van. Slijedila ga je prvo dok su obilazili dućane u
četvrti kako bi obnovio zalihu medicinskih proizvoda iz svoje torbe i
porazgovo-rio s parom kineskih travara koji su djelovali u gradu, a potom
do jedne od mnogih igračnica kakvih je bilo na svakom uglu. Bila je to
drvena zgrada u kojoj se težilo luksuzu, ukrašena slikama putenih žena,
napola odjevenih. Zlato u prahu vagalo se i mijenjalo za novčiće, šesnaest
dolara po unci, ili bi se jednostavno cijela torba položila na stol.
Amerikanci, Francuzi i Meksikanci činili su većinu mušterija, ali je
također bilo pustolova s Havaja, iz Čilea, Australije i Rusije.
Najpopularnije su igre bili monte, meksičkog podrijetla, lasquenet i vingt-
et-un. Kako je Kinezima bio draži fan tan i stavljali su na kocku tek
nekoliko centava, nisu bili dobrodošli za stolovima s visokim ulozima.
Nije se moglo vidjeti nijednog crnca kako igra, premda je bilo nekih koji
su svirali ili posluživali za stolovima; poslije su doznali da ako uđu u
barove ili igračnice dobiju jedno besplatno piće, a potom moraju otići ili ih
izbace van. Bile su tri žene u salonu, dvije mlade Meksikanke velikih
iskričavih očiju, odjevene u bijelo, koje su pušile jednu cigaretu za drugom,
149
te neka Francuskinja u tijesnom stezniku i s debelom naslagom šminke,
prilično zrela i zgodna. Obilazile su stolove potičući na igru i piće, a
počesto bi običavale nestati podruku s nekim klijentom iza teške zavjese
od crvenog brokata. Tao Chi'ena bijahu obavijestili da naplaćuju jednu
uncu zlata za jedan sat svoga društva u baru te nekoliko stotina dolara da
bi provele cijelu noć s usamljenim muškarcem, ali je Francuskinja bila
skuplja i nije 'poslovala' s Kinezima ili Crncima.
Eliza, nezamijećena u svojoj ulozi istočnjačkog momčića, sjela je
iscrpljena u kut dok je on razgovarao s ovim i onim, raspitujući se do
potankosti o zlatu i životu u Kaliforniji. Za Tao Chi'ena, zaštićenog
uspomenom na Lin, podnošljivijim se iskušenjem pokazala žena no kocka.
Zvuk žetona fan tana i kocaka na površini stolova zazivao ga je sirenskim
zovom. Pogled na snopove karata u rukama igrača tjerao ga je da se znoji,
ali se suzdržao, osnažen uvjerenjem da bi ga dobra sreća napustila zauvijek
ako prekrši svoje obećanje. Godinama poslije, nakon mnogobrojnih
pustolovina, Eliza ga je zapitala na koju je to dobru sreću mislio, a on je,
ne promislivši dvaput, odgovorio: to što je živ i što ju je upoznao. Tog je
poslijepodneva doznao da su zlatonosni pijesci na rijekama Sacramento,
Americano, San Joaquin i stotinama njihovih rukavaca, ali zemljovidi nisu
bili pouzdani, a udaljenosti bijahu jezive. Stalo je manjkati lako dostupnog
zlata s površine. Točno, nije nedostajalo sretnih rudara koji bi naišli na
grumen veličine cipele, no većina se zadovoljavala šakom praha
dobivenom uz pretjeran napor. Mnogo se govorilo o zlatu, rekli su mu, ali
malo o žrtvovanju da bi se do njega došlo. Bila je potrebna unca na dan da
se stekne ikakva zarada, a i to ako je čovjek bio spreman živjeti kao pas,
jer su cijene bile pretjerane, a zlato se topilo u treptaju oka. Naprotiv,
trgovci i pozajmljivači novca su se bogatili, kao onaj njegov zemljak koji
se posvetio pranju rublja i za nekoliko mjeseci mogao izgraditi kuću od
čvrste građe i već je razmišljao o povratku u Kinu kako bi kupio nekoliko
supruga te se posvetio stvaranju muške djece, ili drugi koji je posuđivao
novac u kartašnici uz deset posto kamata na sat, odnosno više od
osamdeset i sedam tisuća na godinu. Potvrdili su mu bajkovite pripovijesti
o golemim grumenima, izobilju praha pomiješanog s pijeskom, rudnim
žilama u kamenju kvarca, mulama koje su kopitima ostrugale površinu
stijene, a ispod se pojavilo blago, ali da bi se čovjek obogatio, tražili su se
rad i sreća. Jenkijima je nedostajalo strpljenja, nisu znali raditi u timu, bili
su podložni neurednu životu i lakomosti. Meksikanci i Čileanci su se
razumjeli u rudarstvo, ali su trošili mnogo; Oregonci i Rusi gubili su
vrijeme u tučnjavama i pijankama. Kinezi su, naprotiv, napredovali koliko
150
god skromna bila njihova imovina jer bijahu štedljivi, nisu se opijali i
radili su kao mravi osamnaest sati na dan bez odmora i žalopojki. Fan weyi
su se ljutili na uspjeh Kineza, upozorili su ga, trebalo se hiniti, praviti
blesavim, ne izazivati ih, inače bi se proveli loše kao i ponosni Meksikanci.
Da, obavijestili su ga, postojao je tabor Čileanaca; bio je nešto udaljen od
središta, na desnom rubu grada, i zvao se Mali Čile, no već je bilo kasno
da se zaputi onamo bez ikakve pratnje osim svog zaostalog brata.
'Vraćam se na brod', objavio je Tao Chi'en Elizi kad su napokon izišli iz
kartašnice.
'Osjećam mučninu, kao da ću pasti.'
'Bila si vrlo bolesna. Trebaš dobro jesti i odmarati se.'
'Ne mogu to sama, Tao. Molim te, nemoj me još ostaviti...'
'Imam ugovor, kapetan će poslati nekoga da me traži.'
'A tko će izvršiti naredbu? Svi su brodovi napušteni. Nitko nije ostao na
brodu. Taj se kapetan može derati dok ne promukne, a nitko se od
njegovih mornara neće vratiti.'
'Što ću s njom?' zapitao se Tao Chi'en glasno i na kantonskom. Njihov
sporazum završava u San Franciscu, ali nije se osjećao kadrim prepustiti je
njezinu usudu na ovome mjestu. Bio je u klopci, barem dok ona ne ojača,
poveže se s drugim Čileancima ili pronađe prebivalište svog nepouzdanog
dragog. Neće biti teško, pretpostavio je. Premda se San Francisco doima
zamršenim, za Kineze nigdje nema tajni, lako može pričekati do idućega
dana i otpratiti je do Maloga Čilea. Spustio se mrak dajući mjestu
fantazmagoričan izgled. Gotovo su sve nastambe bile od platna pa su se
zbog svjetiljaka u unutrašnjosti činile prozirnima i blistavima poput
dijamanata. Baklje i buktinje po ulicama te glazba iz igračnica pridonosili
su nestvarnom dojmu. Tao Chi'en je potražio smještaj kako bi ondje
proveli noć i naišao je na veliku nastambu dugačku nekih dvadeset i pet
metara i osam široku, izrađenu od ploča i metalnih limova skupljenih s
nasukanih brodova, a okrunjenu natpisom 'hotel'. Unutra bijahu na dva
kata podignuti ležajevi, jednostavne drvene ploče na kojima se čovjek
mogao sklupčati i leći, sa šankom u dnu gdje se prodavao liker. Nije bilo
prozora i zrak je ulazio jedino kroz žljebiće na limenim zidovima. Za dolar
se stjecalo pravo da se ondje prenoći i trebalo je donijeti vlastitu
krevetninu. Prvi koji bi došli zauzeli su ležajeve, ostali su polijegali po
podu, ali njima nisu dali ležaj premda je bilo slobodnih, jer bijahu Kinezi.
Bacili su se na zemljano tlo, upotrijebivši zavežljaj odjeće kao uzglavlje,
sarape i kastiljanski ogrtač kao jedini prekrivač. Mjesto se ubrzo ispunilo
ljudima raznih izgleda i rasa, koji su se ispružili jedni uz druge u
151
stiješnjenim redovima, odjeveni i s oružjem u ruci. Zadah prljavštine,
duhana i ljudskih isparavanja, uz hrkanje i neobične krike onih što su se
gubili u svojim noćnim morama, otežavali su san, ali je Eliza bila tako
umorna da nije znala kako su protekli sati. Probudila se u svitanje
drhtureći od hladnoće, sklupčana uz Tao Chi'enova leđa, i tada je otkrila
njegov miris mora. Na brodu se miješao s beskrajnom vodom koja ih je
okruživala, ali te je noći spoznala da taj osobiti miomiris pripada tijelu
toga muškarca. Sklopila je oči, jače se stisnula uz njega i ubrzo opet usnula.
Sljedećeg su se dana zajedno otputili u potragu za Malim Čileom, koji je
ona smjesta prepoznala jer se čileanska zastava vijorila nadimajući se na
vrhu motke i jer je većina muškaraca nosila tipične šešire maulinos, u
obliku stošca. Bilo je uokolo osam ili deset blokova ispunjenih ljudima,
čak i nekoliko žena i djece koji bijahu doputovali s muškarcima, svi
posvećeni nekoj zadaći ili poslu. Nastambe su im bili šatori, kolibe i
kućerci od dasaka okruženi hrpom oruđa i smeća, bilo je i restorana,
improviziranih hotela te bordela. Proračunali su da je u četvrti nastanjeno
nekoliko tisuća Čileanaca, ali ih nitko nije izbrojao i zapravo je to bila tek
usputna postaja za nove pridošlice. Eliza se osjetila sretnom kad je čula
jezik svoje zemlje i vidjela natpis na dronjavoj platnenoj tendi koja
oglašava pequenes i chunchules. Približila se i prikrivajući svoj čileanski
naglasak, zamolila porciju ovog drugog jela. Tao Chi'en je stao, gledajući
tu čudnu namirnicu posluženu na komadu novinskog papira, u
pomanjkanju tanjura, pitajući se koji je to vrag. Objasnila mu je da je riječ
o svinjskim tripicama prženima na masti.
'Jučer sam ja pojela tvoju kinesku juhu. Danas ćeš ti jesti moje čileanske
chunchules) naredila mu je.
'Kako to da vi Kinezi govorite kastiljanski?' ljubazno se raspitivao
prodavač.
'Moj prijatelj ne govori, samo ja, jer sam bio u Peruu', odvrati Eliza.
'A što tražite ovdje?'
'Jednog Čileanca, zove se Joaquin Andieta.' 'Zašto ga tražite?'
'Imamo poruku za njega. Poznajete ga?'
'Ovuda je posljednjih mjeseci prošlo mnogo ljudi. Nitko ne ostaje više od
nekoliko dana, hitro se otpute prema zlatonosnim pijescima. Neki se
vraćaju, poneki ne.'
'A Joaquin Andieta?'
'Ne sjećam se, ali ću pitati.'
Eliza i Tao Chi'en sjeli su da jedu u sjeni bora. Dvadeset minuta poslije
vratio se prodavač hrane u pratnji nekog čovjeka kratkih nogu i širokih
152
leđa, koji je izgledao kao Indijanac sa sjevera, a koji im je rekao da
Joaquin Andieta bijaše otputovao prema zlatonosnim pijescima kod
Sacramenta prije barem nekoliko mjeseci, premda ondje nitko ne mari za
kalendar niti vodi računa o sudbinama drugih.
'Idemo u Sacramento, Tao', odluči Eliza tek što su odmakli od Malog Čilea.
'Ne možeš još putovati. Moraš se odmarati neko vrijeme.' 'Odmorit ću se
ondje, kad ga nađem.'
'Radije bih se vratio s kapetanom Katzom. Kalifornija nije mjesto za
mene.'
'Što je s tobom? Imaš horchate u krvi? Na brodu nije ostao nitko, jedino taj
kapetan sa svojom Biblijom. Sav svijet traži zlato, a ti i dalje kaniš raditi
kao kuhar za bijednu plaću!'
'Ne vjerujem u lako stečen imetak. Želim miran život.'
'Dobro, ako te ne zanima zlato, zacijelo postoji nešto drugo što će te
zanimati...'
'Učiti.'
'Učiti što? Već toliko toga znaš.' 'Sve još moram naučiti!'
'Onda si došao na savršeno mjesto. Ništa ne znaš o ovoj zemlji. Ovdje
trebaju liječnike. Što misliš, koliko je ljudi u rudnicima? Na tisuće! A svi
trebaju doktora. Ovo je zemlja prilika, Tao. Pođi sa mnom u Sacramento.
Osim toga, ako ne pođeš sa mnom, neću stići daleko...'
Po bagatelnoj cijeni, ako se uzmu u obzir zlosretni uvjeti ukrcavanja, Tao
Chi'en i Eliza otputili su se prema sjeveru, proputovavši cijelom dužinom
zaljev San Francisca. Brodica je bila dupkom puna putnika i njihove
zamršene prtljage za rudarenje, nitko se nije mogao ni pomaknuti u tom
skučenom prostoru natrpanom sanducima, oruđem, koševima i vrećama sa
živežnim namirnicama, prahom i oružjem. Kapetan i njegov podređeni bili
su par Jenkija opaka izgleda, ali dobri pomorci i koji su velikodušno nudili
oskudne namirnice pa čak i svoje boce likera. Tao Chi'en je ugovorio s
njima putnu kartu za Elizu, a njemu su dopustili da trošak putovanja
namiri svojim mornarskim uslugama. Putnici, svi sa svojim pištoljima oko
pasa, uz noževe i bodeže, jedva su si uputili riječ tijekom prvoga dana,
osim da bi se izvrijeđali zbog nekog udara laktom ili stopalom,
neizbježnog u toj gužvi. U osvit sljedećeg dana nakon duge, hladne i
vlažne noći, koju su proveli usidreni uz obalu zbog nemogućnosti da plove
po mraku, svatko se osjećao kao da je okružen neprijateljima. Narasla
brada, prljav-ština, odvratna hrana, komarči, protivni vjetar i struja,
pridonosili su razdražljivosti duha. Tao Chi'en, jedini bez planova i ciljeva,
doimao se savršeno smirenim, a kad ne bi zatezao jedro, divio se
153
izvanrednoj panorami zaljeva. Eliza je naprotiv bila očajna u svojoj ulozi
gluhonijemog i bedastog momčića. Tao Chi'en ju je kratko predstavio kao
svog mlađeg brata i uspio je smjestiti u kut manje-više zaštićen od vjetra,
gdje je ona sjedila tako tiha i šutljiva da se nakon kratka vremena nitko
nije sjećao ni da postoji. Iz njezina kastiljanskog ogrtača kapala je voda,
drhturila je od hladnoće, a noge su joj utrnule, no snažila ju je pomisao da
je sa svakom minutom sve bliže Joaquinu. Dodirivala si je njedra gdje je
čuvala ljubavna pisma i u tišini ih napamet recitirala. Trećega dana putnici
bijahu izgubili dobar dio svoje agresivnosti i ležali su skršeni u mokrome
rublju, pomalo pijani i prilično bezvoljni.
Ispostavilo se da je zaljev mnogo širi no što bijahu pretpostavili,
udaljenosti označene na njihovim jadnim zemljovidima nimalo nisu
nalikovale stvarnim miljama, a kad su povjerovali da su stigli na cilj,
ispalo je da moraju prijeći još jedan zaljev, San Pablo. Na obalama su se
nazirali neki logori i čamci nakrcani ljudima i robom, iza toga guste šume.
Ni ondje nije završavalo putovanje, morali su proći kroz kanal s brzacima
te ući u treći zaljev, Suisun, gdje je plovidba postala čak još polaganija i
tegobnija, a potom usku i duboku rijeku koja ih je povela do Sacramenta.
Napokon su bili nadomak zemlje na kojoj je bila pronađena prva pločica
zlata. Taj beznačajni komadićak, veličine ženskog nokta, bio je izazvao
neobuzdanu najezdu mijenjajući lice Kalifornije i dušu
sjevernoameričkoga naroda, kako će nekoliko godina poslije pisati Jacob
Todd preobrazivši se u novinara. 'Sjedinjene Države bijahu osnovali
hodočasnici, pioniri i skromni imigranti s etikom tvrda rada i srčanosti u
susretu s nesrećom. Zlato je iznijelo na vidjelo ono najgore u američkom
karakteru: gramzivost i nasilnost.'
Kapetan njihova plovila objasnio im je da grad Sacramento bijaše niknuo
preko noći tijekom posljednje godine. Luka je bila popunjena raznim
plovilima, imala je dobro položene ulice, kuće i drvene zgrade, radnje,
jednu crkvu te znatan broj kartašnica, barova i bordela, no doimala se
poput prizora brodoloma, jer su po tlu bile posijane vreće, jahaća oprema,
oruđe i svakovrsno smeće koje su ostavljali rudari žurno se otpravivši
prema zlato-nosnim pijescima. Crne su ptičurine nadlijetale otpatke, a
muhe su plazile po gnjileži. Eliza je proračunala da u nekoliko dana može
obići selo kuću po kuću: neće biti baš teško naći Joaquina Andietu.
Brodski putnici, sada živnuvši i postavši ljubazni kako su se približavali
luci, podijelili su posljednje gutljaje likera, opraštali se tapšanjem i pjevali
u zboru nešto o nekoj Susani, na Tao Chi'enovo zaprepaštenje, koji nije
shvaćao tako nenadan preobražaj. Iskrcao se s Elizom prije ostalih jer su
154
nosili vrlo malo prtljage i uputili su se bez kolebanja u kinesko područje,
gdje su dobili nešto jela i smještaj pod šatorskim krilom od voštana platna.
Eliza nije mogla slijediti razgovore na kantonskom i željela je jedino
doznati nešto o svom dragom, ali Tao Chi'en ju je podsjetio da mora šutjeti
i zamolio za mir i strpljivost. Te iste noći zhongyjia je dopalo da namjesti
iščašeno rame jednog zemljaka, stavljajući mu kost nanovo na svoje
mjesto, čime je smjesta zaradio poštovanje logora.
Idućeg su se jutra zajedno otputili u potragu za Joaquinom Andietom.
Potvrdilo se da su njihovi sudruzi s putovanja već spremni otpraviti se
prema zlatonosnim pijescima; neki su bili nabavili mule za prijevoz
prtljage, no većina ih je išla pješice, otavljajući iza sebe dobar dio svoje
imovine. Obišli su cijelo selo ne naišavši na trag onoga koga su tražili, ali
su neki Čileanci mislili da se sjećaju nekoga s tim imenom koji je bio
prošao onuda jedan ili dva mjeseca prije. Savjetovahu ih da slijede rijeku
uzvodno, gdje će možda naići na njega, sve je pitanje sreće. Mjesec dana
bilo je vječnost. Nitko nije vodio računa o onima koji bijahu ondje
prethodnog dana, nisu bila važna imena ili tudi udesi. Bili su obuzeti
jedino zlatom.
'Što ćemo sada napraviti, Tao?'
'Raditi. Bez novca se ne može napraviti ništa', odvrati on, nabacavši si na
rame nekoliko komada platna koje je pronašao među napuštenim ostacima.
'Ne mogu čekati! Moram pronaći Joaquina! Imam nešto novca.'
'Čileanske reale? Neće baš bogzna što poslužiti.'
'A nakit koji mi je ostao? Mora nešto vrijediti...'
'Čuvaj ga, ovdje vrijedi malo. Treba raditi da bi se kupila mula. Moj je
otac hodao od sela do sela liječeći. Moj djed također. Mogu činiti to isto,
ali ovdje su udaljenosti velike. Trebam mulu.'
'Mulu? Već imamo jednu: tebe. Kako si tvrdoglav!'
'Manje tvrdoglav od tebe.'
Skupili su štapove i nekoliko ploča, zamolili da im posude neko oruđe pa
su sastavili nastambu, s platnom umjesto krova; bio je to slabunjav
kućerak, spreman da se uruši za prve vijavice, ali ih je barem štitio od
noćne rose i proljetnih kiša. Pronio se glas o Tao Chi'enovim znanjima i
ubrzo su pritekli kineski pacijenti, koji su se uvjerili u izvanredan talent
tog zhong yija, poslije njih Meksikanci i Čileanci, na koncu i neki
Amerikanci te Europljani. Čuvši da je Tao Chi'en jednako stručan kao bilo
koji od tri bijela doktora, a naplaćuje manje, mnogi su nadvladali svoju
odbojnost prema 'nebeskom narodu' i odlučili iskušati azijski nauk. Nekih
je dana Tao Chi'en bio tako zauzet da mu je Eliza morala pomagati.
155
Ushićivalo ju je kad bi vidjela njegove nježne i spretne ruke kako
pronalaze razna bila na nadlakticama i nogama, opipavajući tijelo bolesnih
kao da ih miluju, umećući igle na tajanstvene točke, koje je, činilo se,
jedino on poznavao. Koliko je godina imao taj čovjek? Upitala ga je to
jednom, a on joj je odvratio da, brojeći sve njegove reinkarnacije, svakako
ima između sedam i osam tisuća godina. Odoka je Eliza izračunala da mu
je nekih trideset, premda se u ponekim trenucima, kad bi se nasmijao,
doimao mlađim od nje. No kad se naginjao nad bolesnika u posvemašnjoj
koncentraciji, poprimao je starost kornjače; tada bi bilo lako povjerovati da
na svojim leđima nosi mnoga stoljeća. Ona ga je, zadivljena promatrala,
dok je ispitivao urin svojih pacijenata u čaši te po mirisu i boji bio kadar
odrediti skrivene bolesti, ili dok je proučavao zjenice lećom za
povećavanje kako bi zaključio što nedostaje ili čega ima viška u
organizmu. Katkad bi se ograničio da položi svoje ruke na bolesnikov
trbuh ili glavu, zatvarao oči i odavao dojam da je izgubljen u dugu
snatrenju.
'Što si radio?' pitala bi ga poslije Eliza.
'Osjećao sam njegovu bol i predavao mu energiju. Negativna energija
proizvodi patnju i bolesti, pozitivna energija može izliječiti.'
'A kakva je ta pozitivna energija, Tao?'
'Poput ljubavi je: vrela i svijetla.'
Izvući metke i obraditi rane od noža bili su rutinski zahvati i Eliza je
izgubila svoju prestravljenost od krvi te naučila šivati ljudsko meso s
jednakom mirnoćom kojom je prije vezla plahte za svoj miraz. Bavljenje
kirurgijom uz Engleza Ebanizera Hobbsa pokazalo se nadasve korisnim za
Tao Chi'ena. U toj zemlji okuže-noj otrovnicama nije manjkalo žrtava
njihovih ugriza, koje su stizale podbuhle i plave na ramenima svojih
drugova. Zaražene vode demokratski su širile koleru kojoj nitko nije znao
lijeka, te druge bolesti sa sablažnjujućim, no ne uvijek i kobnim
simptomima. Tao Chi'en je naplaćivao malo, ali uvijek unaprijed jer ga je
iskustvo poučilo da uplašen čovjek plaća ne guknuvši, dok se onaj komu
lakne, naprotiv, cjenka. Kad bi to činio, pokazivao bi mu se njegov stari
podučavatelj s prijekornim izražajem lica, no on bi ga se otresao. 'Ne mogu
si, učitelju, priuštiti tu raskoš da budem velikodušan u ovim okolnostima',
procijedio bi. Njegovi honorari nisu uključivali anesteziju, tko bi želio
utjehu droga ili zlatnih igala, morao je platiti više. Iznimku su predstavljali
lopovi, koji su nakon površna suda trpjeli bičevanja ili bi im rezali uši:
rudari su se hvalisali svojom hitrom pravdom i nitko nije bio spreman
plaćati zatvore i nad njima stražariti.
156
'Zašto ne naplaćuješ kriminalcima?' zapitala ga je Eliza.
'Jer mi je draže da mi duguju uslugu', odvratio je on.
Činilo se da se Tao Chi'en spreman tu nastaniti. Nije to rekao svojoj
prijateljici, no nije se želio micati, kako bi dao Lin vremena da ga pronađe.
Njegova žena nije s njim bila komunicirala nekoliko tjedana. Eliza je,
naprotiv, brojila sate žudeći da nastavi putovanje i kako su protjecali dani,
stala su je svladavati oprečna čuvstva prema svom drugu u pustolovini.
Bila je zahvalna na njegovoj zaštiti i načinu na koji se brinuo o njoj, pazeći
da se dobro hrani, zaogrćući je noću, udjeljujući joj svoje trave i igle da
osnaži qi, kako je govorio, no srdio ju je njegov mir, koji je brkala s
nedostatkom odvažnosti. Tao Chi'enov spokojni izražaj i lagani smiješak
na trenutak bi ju privlačili, a na trenutak joj smetali. Nije shvaćala njegovu
posvemašnju ravnodušnost da iskuša sreću u rudnicima kad nitko u
njegovoj okolini, osobito njegovi kineski sunarodnjaci, nije mislio ni na
što drugo.
'Ni tebe ne zanima zlato', odvratio joj je hladnokrvno kad mu je to
predbacila.
'Ja sam došla iz drugoga razloga! Zbog čega si došao ti?'
'Jer sam mornar. Nisam mislio ostati dok to ti nisi zatražila od mene.'
'Nisi mornar, liječnik si.'
'Ovdje mogu opet postati liječnikom, barem na neko vrijeme. Imala si
pravo, mnogo se toga može naučiti na ovome mjestu.'
To je i radio tih dana. Povezao se s Indijancima kako bi istraživao ljekarije
njihovih šamana. Bile su to prljave skupine indijanskih lutalica pokrivene
prljavim kožama kojota i europskim prnjama onih koji bijahu izgubili sve
u stampedu za zlatom. Hodali su od nemila do nedraga sa svojim umornim
ženama i gladnom djecom pokušavajući ispirati zlato rijeka svojim finim
koševima od pruća, ali tek što bi otkrili prikladno mjesto, istjerali bi ih.
Kad bi bili ostavljeni na miru, zasnivali su svoja mala sela s kućercima ili
šatorima i nastanjivali se na neko vrijeme dok ih ne bi prisilili da iznova
otputuju. Zbližili su se s Kinezom, dočekivali ga iskazujući mu poštovanje
jer su ga smatrali medicine manom - učenim čovjekom - i bilo im je drago
da podijele svoja znanja. Eliza i Tao Chi'en posjeli bi u krug s njima oko
udubine u kojoj su na vrućem kamenju kuhali kašicu od žira ili pekli
šumske sjemenke i skakavce, koje je Eliza smatrala vrlo sočnima. Poslije
bi pušili razgovarajući na mješavini engleskoga, znakova i ono malo riječi
njihova materinskog jezika što su ih bili naučili. Tih dana nestali su
tajanstveno neki jenkijevski rudari i premda nisu pronašli tijela, njihovi su
drugovi optužili Indijance da su ih ubili i u znak odmazde napali su jedno
157
selo, zatvorili četrdeset žena i djece te za opomenu pogubili sedam
muškaraca.
'Ako tako postupaju s Indijancima koji su gospodari ove zemlje, zacijelo s
Kinezima postupaju mnogo gore, Tao. Moraš se napraviti nevidljivim
poput mene', reče Eliza prestravljena kad je doznala što se dogodilo.
Ali Tao Chi'en nije imao vremena naučiti trikove nevidljivosti, bio je
zauzet proučavanjem biljaka. Poduzimao je duge izlete kako bi skupljao
uzorke koje bi uspoređivao s onima što se rabe u Kini. Unajmio bi par
konja ili hodao miljama pješice pod nesmiljenim suncem, vodeći Elizu kao
prevoditelja, da bi stigli do rančeva Meksikanaca koji naraštajima bijahu
živjeli u tom kraju i poznavahu prirodu. Bili su nedavno izgubili
Kaliforniju u ratu protiv Sjedinjenih Država i ti veliki rančevi koji su prije
ukonačivali stotine težaka u sustavu komune počinjali su se urušavati.
Ugovori između država ostali su mrtvo slovo na papiru. U početku su
Meksikanci, vješti rudarenju, poučavali pridošlice procesu pridobivanja
zlata, ali je svakoga dana stizalo još tuđinaca, koji su provaljivali na
područje što su ga oni smatrali svojim. U stvarnosti su ih gringosi prezirali
kao i svakoga pripadnika druge rase. Počeli su neumorni progoni
Hispanaca, odricali su im pravo da iskorištavaju rudnike jer nisu
Amerikanci, ali su prihvaćali osuđenike iz Australije i europske pustolove.
Tisuće nezaposlenih težaka okušavalo je sreću u rudarstvu, ali kad bi
uznemiravanje gringosa postalo nepodnošljivo, emigrirali bi na jug ili se
pretvarali u zlikovce. U nekim seoskim nastambama obitelji što su ostale
Eliza je mogla provesti koji časak u ženskom društvu, rijetka raskoš koja
bi je nakratko vraćala u ona smirena, sretna vremena provedena u kuhinji
Mame Fresije. Bile su to jedine prigode kad bi izlazila iz svoje prisilne
nijemosti i govorila svojim jezikom. Te snažne i velikodušne majke koje
su najmukotrpnije poslove radile rame uz rame sa svojim muškarcima i
bile očvrsnule od napora i nužde bijahu dirnute tim kineskim momkom
tako krhka izgleda, začuđene što govori španjolski poput jedne od njih.
Vrlo su mu rado prenosile tajne prirode kojima se koristi stoljećima za
olakšavanje različitih bolesti i, usputno, recepte za svoja ukusna jela, koje
je ona bilježila u svoje bilježnice, uvjerena da će joj prije ili poslije biti
dragocjeni. U međuvremenu je zhong yi naručio u San Franciscu zapadne
ljekarije koje ga je u Hong Kongu bio naučio upotrebljavati njegov
prijatelj Ebanizer Hobbs. Također je očistio komad zemljišta uz kolibu,
ogradio ga da ga zaštiti od jelena i posadio osnovne trave potrebne za
njegovo zvanje.

158
'Zaboga, Tao! Misliš ostati ovdje dok ne izniknu te kržljave mladice?'
zavapila je Eliza ozlojeđeno vidjevši uvele stabljike i žute listove, no ne
dobivši za odgovor više od nejasna pokreta rukom.
Osjećala je kako je svaki dan koji protekne udaljava od njezine sudbine,
kako Joaquin Andieta prodire sve dublje i dublje u onaj nepoznati kraj,
možda prema planinama, dok je ona gubila vrijeme u Sacramentu izdajući
se za tupoga brata kineskog nadri-liječnika. Običavala bi obasuti Tao
Chi'ena najgorim epitetima, ali je bila dovoljno razborita da to čini na
kastiljanskom, kao što je zacijelo činio i on kad bi joj se obraćao na
kantonskom. Bili su usavršili znakove za komuniciranje pred drugima ne
govoreći i od tolika druženja jedno s drugim na koncu su si toliko
nalikovali da nitko nije sumnjao u njihovo srodstvo. Ako ih ne bi zaokupio
neki pacijent, odlazili bi u obilazak luke i dućana, sklapajući prijateljstva i
raspitujući se za Joaquina Andietu. Eliza je kuhala te se Tao Chi'en brzo
sviknuo na njezina jela, premda bi s vremena na vrijeme pobjegao u
kineske zalogajnice u gradu, gdje se mogao dosita najesti za nekoliko
dolara, što je bio dobar posao ima li se na umu da je luk stajao jedan dolar.
Pred drugima su komunicirali gestama, ali nasamo su to činili na
engleskom. Usprkos sporadičnim uvredama na oba jezika, provodili su
veći dio vremena radeći jedno uz drugo kao dobri drugovi i bilo je
napretek prilika da se nasmiju. On je bio iznenađen što s Elizom može
dijeliti duhovitosti, unatoč povremenim spoticanjima u jeziku i kulturnim
razlikama. No upravo su te razlike izazivale njegov grohotan smijeh: nije
mogao vjerovati da jedna žena čini i izgovara takve strahote. Promatrao ju
je sa znatiželjom i neizrecivom nježnošću; katkad bi zanijemio od divljenja
prema njoj, pripisivao joj je odvažnost ratnika, ali kad bi vidio da posustaje,
činila mu se djevojčicom i preplavila bi ga želja da je zaštiti. Premda
ponešto bijaše dobila na težini i imala je bolju boju, bilo je očito da je još
uvijek slaba. Čim bi zašlo sunce, glava bi joj stala padati, umotala bi se u
svoj ogrtač i zaspala; on bi lijegao uz nju. Toliko su se sviknuli na te sati
intimnosti u kojima su jednoglasno disali da bi se tijela sama prilagodavala
u snu, i ako bi se jedno okrenulo, drugo bi činilo to isto, tako da se nisu
razdvajali. Katkad bi se budili isprepleteni, spleteni u prekrivačima. Ako bi
se on prvi probudio, uživao bi u tim trenucima koji su mu u sjećanje
prizivali sretne sate s Lin, nepomičan, kako ona ne bi opazila njegovu želju.
Nije slutio da i Eliza čini isto, zahvalna za tu mušku nazočnost koja joj je
dopuštala da zamisli kakav bi bio njezin život s Joaquinom Andietom da je
imala više sreće. Nijedno od njih dvoje nikad nije spominjalo ono što se
događalo noću, kao da je to neki usporedni život kojega nisu svjesni. Tek
159
što bi se odjenuli, tajni je čar tih zagrljaja potpuno nestajao i opet bi
postajali braća. U rijetkim se prigodama Tao Chi'en otpravljao sam na
tajanstvene noćne izlaske, s kojih se vraćao krišom. Eliza se uzdržavala od
ispitivanja jer je mogla namirisati: bio je sa ženom, mogla je čak
razlikovati slatkaste parfeme Meksikanki. Ona bi se zakopala pod svoj
prekrivač drhteći u mraku i vrebajući i najmanji zvuk oko sebe, stežući nož
u šaci, uplašena, zovući ga svojim mislima. Nije mogla raščlaniti tu želju
da plače, koja je nadirala jer joj se činilo da je izdana. Nejasno je shvaćala
da su muškarci možda drugačiji od žena; ona pak nije osjećala nikakvu
potrebu za seksom. Čedni noćni zagrljaji bili su dovoljni da zasite njezinu
žudnju za društvom i nježnošću, ali čak ni kad bi pomislila na svog
negdašnjeg ljubavnika, ne bi oćutjela čežnju za vremenom provedenim u
sobi s ormarima. Nije znala jesu li u njoj ljubav i želja bili jedno te isto pa
kad nedostaje prvoga, prirodno ne izvire ni ono drugo, ili je duga bolest na
brodu bila uništila nešto suštinsko u njezinu tijelu. Jednom se usudila
upitati Tao Chi'ena hoće li će moći imati djece, jer nekoliko mjeseci nije
imala mjesečnicu, a on ju je uvjerio da će se, čim povrati snagu i zdravlje,
vratiti u normalno stanje, zbog toga joj je stavljao svoje akupunkturne igle.
Kad bi njezin prijatelj skliznuo tiho uz nju nakon svojih ispada, ona bi
hinila da je u duboku snu, premda bi satima ostajala budnom, uvrijeđena
mirisom druge žene između njih. Otkako su se iskrcali u San Fran-ciscu,
opet se bila okrenula čestitosti u kakvoj ju je odgojila Miss Rose. Tao
Chi'en ju bijaše vidio nagu u njihovim tjednima plovidbe brodom i
poznavao ju je iznutra i izvana, ali je pogodio njezine razloge pa nije
postavljao pitanja, osim kako bi provjerio njezino zdravlje. Čak i kad bi
postavljao igle, pazio je da ne uznemiri njezinu stidljivost. Nisu se
razodijevali jedno pred drugim i držali su se prešutnog dogovora da
poštuju privatnost rupe iza kolibe koja im je služila kao latrina, ali sve se
ostalo dijelilo, od novca do rublja. Mnogo godina poslije, provjeravajući
bilješke u svom dnevniku koje su pripadale tom razdoblju, Eliza se pitala,
začuđena, zašto nijedno od njih nije prepoznalo nesumnjivu privlačnost
koju su osjećali, zašto su se pribjegavali snu kao izgovoru da se dotaknu, a
danju su hinili hladnoću. Zaključila je da im se ljubav s pripadnikom druge
rase činila nemogućom, vjerovali su da za par poput njih nema mjesta na
svijetu.
'Ti si mislila jedino na svoga ljubavnika', pojasnio joj je Tao Chi'en, čija je
kosa tada bila siva.
'A ti na Lin.'
'U Kini se može imati nekoliko supruga, a Lin je uvijek bila snošljiva.'
160
'Odbijala su te i moja velika stopala', narugala se ona. 'Točno', odvratio je
posve ozbiljan.
U srpnju je nastupilo nemilosrdno ljeto, komarči su se namnožili, zmije
izmilile iz svojih rupa kako bi po volji prošetale, a Tao Chi'enove biljke
niknule su jednako onako čvrste kao u Kini. Horde argonauta stizale su i
dalje, sve učestalije i sve brojnije. Kako je Sacramento bio prilazna luka,
nije dijelio sudbinu desetaka drugih sela koja bi niknula poput pečurki u
blizini zlatono-snih ležišta, brzo se razvila i nestala iznebuha tek što bi
presahnuo lako pokupljeni mineral. Grad je rastao sa svakom minutom,
otvarali su se novi dućani, a tereni se više nisu poklanjali kao u početku,
prodavali su se jednako onako skupo kao u San Fran-ciscu. Postojao je
neki kostur vlade i često se održavale skupštine kako bi se odlučivalo o
administrativnim pojedinostima. Pojavili su se spekulanti, fiškali,
evangelisti, profesionalni kockari, razbojnici, madam sa svojim curama za
zabavu te drugi poklisari napretka i civilizacije. Stotine muškaraca
raspaljenih nadom i ambicijom prolazile su prema zlatonosnim pijescima
zajedno s onim drugima, iscrpljenima i bolesnima koji su se vraćali nakon
mjeseci i mjeseci mukotrpna rada spremni da profućkaju svoje zarade.
Broj Kineza povećavao se dan za danom i ubrzo je bilo nekoliko
suparničkih banda. Ti su tongs bili zatvoreni klanovi, njihovi su članovi
pomagali jedni drugima poput braće u poteškoćama svakodnevna života i
rada, no jednako su tako zagovarali potkupljivost i zločin. Među netom
pristiglima bio je još jedan zhongyi, s kojim je Tao Chi'en provodio sate u
potpunoj sreći, uspoređujući s njim liječničke postupke te citirajući
Konfucija. Podsjećao ga je na Ebanizera Hobbsa jer se nije zadovoljavao
opetovanjem tradicionalnih liječničkih postupaka, nego je također tražio
druge novatorske mogućnosti.
'Trebamo proučavati medicinu fan weya, naša nije dovoljna', govorio mu
je, a on se potpuno slagao, jer što je više učio, to je jači bio njegov dojam
kako ništa ne zna i kako mu neće dostajati život da prouči sve što mu još
nedostaje.
Eliza je organizirala posao s empanadama koje je prodavala po cijeni zlata,
prvo Čileancima, a potom i Jenkijima, koji su se brzo zagrijali za njih.
Počela ih je raditi od govedine kad bi je mogla kupiti od meksičkih rančera
što su gonili stoku sa Sonore, ali kako je nje uglavnom bilo rijetko,
eksperimentirala je s jelenom, zecom, divljim guskama, kornjačom,
lososom pa čak i medvjedom. Njezini bi vjerni kupci sve pojeli jer su
alternativa bili grah iz limenke i posoljena svinjetina, postojan režim
prehrane rudara. Nitko nije imao vremena za lov, ribolov ili kuhanje; nije
161
se moglo dobiti povrće ni voće, a mlijeko je bio luksuz rjeđi od šampanjca,
međutim, nije nedostajalo brašna, masti i šećera, također je bilo oraha,
čokolade, nekih mirodija, bresaka i suhih šljiva. Pravila je kolače i kekse s
jednakim uspjehom kao empanade, također i kruh u glinenoj peći, koji je
improvizirala prisjećajući se kruha Mame Fresije. Ako bi nabavila jaja i
slaninu, stavljala bi natpis da nudi doručak; tada bi muškarci stajali u redu
da na jarkom suncu sjednu za rasklimani veliki stol. To ukusno jelo koje je
pripremao gluhonijemi Kinez podsjećalo ih je na obiteljske nedjelje kod
kuće, daleko, daleko odavde. Obilan doručak od prženih jaja sa slaninom,
svježe ispečen kruh, voćni kolač i povremeno kava stajali su tri dolara.
Neki posjetitelji, dirnuti i zahvalni jer mjesecima nisu bili kušali ništa
slično, ubacili bi još poneki dolar u limenku za napojnice. Jednoga se dana,
u sredini ljeta, Eliza pojavila pred Tao Chi'enom sa svojom ušteđevinom u
ruci.
'S ovim možemo kupiti konje i otputovati', obznani mu.
'Kamo?'
'Tražiti Joaquina.'
'Mene ne zanima da ga pronađem. Ja ostajem.'
'Ne želiš upoznati ovu zemlju? Ovdje se mnogo toga može vidjeti i naučiti,
Tao. Dok ja tražim Joaquina, ti možeš stjecati ta tvoja važna znanja.'
'Moje biljke rastu i ne sviđa mi se da se potucam od jedne strane do druge.'
'Dobro. Ja idem.'
'Sama nećeš stići daleko.' 'Vidjet ćemo.'
Te su noći spavali svatko na svom kraju kolibe ne uputivši si ni riječi.
Idućeg je dana Eliza rano izišla da bi kupila što joj je potrebno za
putovanje, što nije bilo nimalo laka zadaća u njezinoj ulozi nijemka, ali se
vratila u četiri poslije podne opskrbljena ružnim ali snažnim meksičkim
konjem kojemu je dlaka otpadala u pramenovima. Kupila je i čizme, dvije
košulje, grube hlače, kožne rukavice, šešir sa širokim obodom, par torbi sa
suhim namirnicama, tanjur, šalicu i limenu žlicu, dobar čelični bodež,
čuturicu za vodu, pištolj i pušku koju nije znala puniti, a još manje iz nje
pucati. Ostatak popodneva provela je sređujući svoje zavežljaje i ušivajući
nakit i novac koji joj je preostao u pamučnu vrpcu, istu koju je rabila da si
pritisne njedra, ispod koje je uvijek nosila svežnjić ljubavnih pisama.
Pomirila se s tim da ostavi kovčeg s haljinama, podsuknjama i čizmicama
koje je još uvijek čuvala. Od svog kastiljanskog ogrtača improvizirala je
konjsku opremu, kao što je toliko puta bila vidjela da čine u Čileu; svukla
je Tao Chi'en-qvu odjeću koju je nosila mjesecima te isprobala ovu koju je
netom nabavila. Potom je naoštrila bodež na kožnoj traci i odrezala si kosu
162
u visini zatiljka. Njezina duga crna pletenica ostala je na tlu poput mrtve
guje. Pogledala se u komadu slomljenoga zrcala i bila zadovoljna: s
prljavim licem i obrvama podebljanim komadom ugljena obmana će biti
savršena. Uto je stigao Tao Chi'en, vrativši se s jednog od svojih sijela s
drugim zhong yijem, i za tren nije prepoznao tog naoružanog govedara
koji je nahrupio na njegov posjed.
'Sutra odlazim, Tao. Hvala za sve, ti si više od prijatelja, brat si mi. Veoma
ćeš mi nedostajati.
Tao Chi'en nje ništa odgovorio. Kad je pala noć, ona se odjevena izvalila u
kut, a on je sjeo van na ljetni povjetarac da broji zvijezde.

Tajna
Onog popodneva kad je Eliza otišla iz Valparaisa, skrivena u Emilijinu
trbuhu, troje Sommersovih večeralo je u hotelu Ingles, kamo ih je pozvala
Paulina, supruga Feliciana Rodrigueza de Santa Cruza, i vratili su se kasno
kući na Cerro Alegre. Za djevojčin su nestanak doznali tek tjedan dana
poslije jer su vjerovali da je na hacijendi Agustina del Vallea u pratnji
Mame Fresije.
Sljedećeg je dana John Sommers potpisao svoj ugovor kao kapetan
Fortune, novog novcatog Paulinina parobroda. Jednostavan dokument s
uvjetima njihova dogovora zaključio je sporazum. Bilo im je dovoljno da
se jednom vide i osjete povjerenje, a i nisu mogli gubiti vrijeme na
zakonske tričarije, njihov je jedini interes bila fiksna ideja da stignu u
Kaliforniju. Cijeli se Čile bavio istim poslom unatoč pozivima na razbor
koji su objavljivani u novinama i u apokaliptičnim propovijedima
ponavljani s crkvenih propovjedaonica. Kapetanu je trebalo tek nekoliko
sati da skupi posadu za svoj parobrod jer su dugi redovi tražitelja izjedanih
zlatnom kugom kružili pristaništima. Bilo je mnogo onih koji su provodili
noć spavajući na tlu kako ne bi izgubili svoje mjesto. Na zaprepaštenje
drugih pomoraca koji nisu mogli pojmiti njegove razloge, John Sommers
je odbio povesti putnike, tako da je njegov brod išao malone prazan. Nije
dao objašnjenja. Imao je gusarski plan kako izbjeći da njegovi mornari
dezertiraju kad stigne u San Francisco, ali ga je prešutio jer ne bi pridobio
nijednoga mornara da ga je razglasio. Također nije obavijestio posadu da
će prije nego se upute na sjever napraviti neuobičajen zaobilazak prema
jugu. Čekao je da se nađu na pučini da to učini.
'Dakle, vi se osjećate kadrim upravljati mojim parobrodom i držati
kontrolu nad posadom, nije li tako, kapetane?' zapitala ga je još jednom
Paulina proslijedivši mu ugovor da ga potpiše.
163
'Da, gospodo, ne plašite se za to. Mogu krenuti za tri dana.'
'Vrlo dobro. Znate čega nedostaje u Kaliforniji, kapetane? Svježih
proizvoda: voća, povrća, jaja, dobrih sireva, kobasica. To ćemo mi ondje
prodavati.'
'Kako? Sve će biti gnjilo kad stigne onamo...'
'Donijet ćemo to u ledu', reče ona hladnokrvna.
'U čemu?'
'Ledu. Prvo ćete ići potražiti led. Znate gdje je laguna San Rafael?'
'Blizu Puerto Aisen.'
'Raduje me da poznajete te krajeve. Rekli su mi da je ondje jedan od
najljepših plavih ledenjaka. Želim da mi napunite Fortunu komadima leda.
Kako vam se čini?'
'Oprostite, gospodo, čini mi se da je to ludost.'
'Točno. Zato nije nikomu palo na pamet. Donesite bačve krupne soli,
dobru zalihu vreća i umotajte oveće komade. Ah! Očekujem da će trebati
čuvati vaše ljude od hladnoće da se ne bi smrznuli. I usput, kapetane,
učinite mi uslugu da ovo ne spominjete nikomu kako nam ne bi ukrali
ideju.'
John Sommers se oprostio s njom zbunjen. Prva mu je pomisao bila da je
žena šašava, no što je više razmišljao, sve je više ushita u njemu izazivala
ta pustolovina. Osim toga, nije imao što izgubiti. Ona je riskirala svoju
propast; on će, naprotiv, dobiti plaću makar se led rastopio putem. A ako ta
ludorija bude donijela rezultate, prema ugovoru on će primiti nimalo
prezriv dodatak. Potkraj tjedna, kad je puknula vijest o Elizinu nestanku,
kretao se prema ledenjaku s hučećim pećima i nije bio u to upućen sve do
povratka, kad se približio obali Valparaisa kako bi ukrcao proizvode koje
je Paulina bila pripremila da ih preveze u gnijezdu prapovijesnog snijega
do Kalifornije, gdje će ih njezin muž i djever prodavati po višestruko većoj
vrijednosti. Ako sve ispadne kako je planirala, za tri ili četiri Fortunina
putovanja imat će više novca no što je ikad sanjala; bila je proračunala
koliko će kasniti drugi poduzetnici da prekopiraju njezinu inicijativu i za-
gnjavi je konkurencija. A što se njega tiče, no, i on je nosio proizvod koji
je mislio prodati na dražbi najboljem licitatoru: knjige.
Kad se Eliza i njezina dadilja nisu vratile kući dogovorenoga dana, Miss
Rose je poslala kočijaša s porukom kako bi se raspitala je li obitelj Del
Valle još na svojoj hacijendi i je li Eliza dobro. Sat poslije pojavila se na
njezinim vratima supruga Agustina del Val-lea, vrlo uznemirena. Ništa
nije znala o Elizi, rekla je. Obitelj nije napuštala Valparaiso jer je njezina
muža bio shrvao napad kosto-bolje. Elizu ne bijaše vidjela mjesecima.
164
Miss Rose je bila dovoljno hladnokrvna da se pravi nevjestom: bila je to
njezina greška, ispričavala se, Eliza je u kući druge prijateljice, ona se
zabunila, toliko joj je zahvalna što se bila zagnjavila da osobno dođe...
Gospoda Del Valle nije joj povjerovala ni riječi, kao što se moglo i
očekivati, i prije no što je Miss Rose dospjela obavijestiti svoga brata
Jeremvja u uredu, bijeg Elize Sommers već je bio temom za naklapanje u
Valparaisu.
Miss Rose je ostatak dana provela u plaču, a Jeremv Sommers u
nagađanjima. Pregledavši Elizinu sobu, našli su oproštajno pismo i
nekoliko ga puta pročitali uzaludno tragajući za nekim tragom. Također
nisu mogli pronaći gdje je Mama Fresia kako bi je ispitali i tek su tada
shvatili da žena za njih bijaše radila osamnaest godina, a nisu joj znali
prezime. Nikad je nisu bili zapitali odakle dolazi i ima li obitelj. Mama
Fresia je, poput ostalih sluškinja, pripadala onom neodređenom limbu
svrsishodnih prikaza.
'Valparaiso nije London, Jeremv. Nisu mogle otići odveć daleko. Treba ih
potražiti.'
'Shvaćaš li kakav će skandal nastati kad počnemo istraživati među
prijateljima?'
'Što me briga što će reći ljudi! Važno mi je jedino da brzo pronađem Elizu
prije nego se uplete u nepriliku.'
'Iskreno, Rose, ako nas je napustila na ovaj način, nakon svega što smo
napravili za nju, onda već jest u teškoćama.'
'Što želiš reći? Kakvoj vrsti teškoća?' zapitala je Miss Rose užasnuta.
'Muškarac, Rose. To je jedini razlog zbog kojega bi djevojka počinila tako
veliku glupost. Ti to znaš bolje od ikoga. S kim bi mogla biti Eliza?'
'Ne mogu zamisliti.'
Miss Rose je mogla savršeno zamisliti. Znala je tko je bio odgovoran za tu
užasnu nevolju: onaj tip smrknuta izgleda koji je donio zavežljaje u kuću
prije nekoliko mjeseci, Jeremvjev zaposlenik. Nije znala njegovo ime, ali
će ga doznati. Ipak, nije to rekla svom bratu jer je vjerovala da još ima
vremena da spasi djevojku od zamki zabranjene ljubavi. S bilježničkom se
točnošću sjećala svake pojedinosti iz vlastitog iskustva s bečkim tenorom,
još je ćutila negdašnju zebnju na površini kože. Nije ga više voljela, točno,
prošla su stoljeća kako ga je izbacila iz svoje duše, ali joj je bilo dosta da
promrmlja njegovo ime pa da osjeti prijeteću zvonjavu u grudima. Karl
Bretzner bio je ključ njezine prošlosti i njezine ličnosti, prolazni susret s
njim bio je odredio njezinu kob i ženu kakvom bijaše postala. Kad bi se
opet zaljubila kao onda, pomisli, opet bi učinila isto, premda svjesna kako
165
joj je ta strast promijenila život. Možda će Eliza imati više sreće i možda
će njezina ljubav ispasti dobro; možda je u njezinu slučaju ljubavnik
slobodan, bez djece i prevarene supruge. Trebala je pronaći curu, suočiti se
s prokletim zavodnikom, prisiliti ih da se vjenčaju, a potom predstaviti
gotove činjenice Jeremvju, koji će ih s vremenom prihvatiti. Bit će teško
imajući na umu strogost njezina brata kad je čast posrijedi, ali ako bijaše
oprostio njoj moći će oprostiti i Elizi. Njezina će zadaća biti da ga
nagovori. Nije bila igrala ulogu majke tolike godine da bi stajala
prekriženih ruku dok njezina jedina kći čini pogrešku, zaključila je.
Dok se Jeremv Sommers zatvarao u mrzovoljnu i dostojanstvenu tišinu,
koja ga ipak nije zaštitila od nezauzdanih ogovaranja, Miss Rose se uputila
u akciju. U nekoliko je dana otkrila identitet Joaquina Andiete i užasnuta
doznala da je riječ ni manje ni više doli o bjeguncu pred pravdom. Optužen
je da je prevario računovodstvo Britanske kompanije za izvoz i uvoz i
pokrao im robu. Shvatila je da je situacija teža no što je zamišljala: Jeremv
nikad neće prihvatiti takvu osobu u krilo obitelji. Još gore, čim bi ščepao
svog negdašnjeg zaposlenika, zacijelo bi ga poslao u zatvor makar dotad
već bio Elizin muž. Osim ako pronađe način da ga natjera da povuče
optužbe protiv te gnjide i očisti ime za dobro svih njih, procijedila je
bijesna Miss Rose. Prvo je trebala pronaći ljubavnike, nakon toga vidjet će
kako će srediti ostalo. Dobro se pazila da ne spomene svoje otkriće i
ostatak tjedna provela je u propitkivanju ovdje i ondje, dok joj u knjižari
Santos Tornero nisu spomenuli majku Joaquina Andiete. Dobila je njezinu
adresu jednostavno se raspitujući po crkvama; kako je i pretpostavljala,
katolički su svećenici vodili računa o svojim župljanima.
U petak u podne pojavila se pred ženom. Otišla je sva uzoholjena,
pokretana pravičnom ljutnjom i spremna reći joj što misli, ali se ispuhala
dok je napredovala vijugavim uličicama te četvrti u koju nikad nije nogom
kročila. Pokajala se zbog haljine koju bijaše odabrala, požalila zbog svog
pretjerano ukrašenog šešira i svojih bijelih čizmica, osjećala se smiješno.
Lupnula je na vrata zbunjena osjećajem srama koji se preobratio u iskrenu
poniznost kad je vidjela Andietinu majku. Nije je bila zamišljala toliko
propalom. Bila je to obična ženica, grozničavih očiju i tužna izražaja.
Učinila joj se starom, ali kad se dobro zagledala u nju, shvati da je još
mlada i da je prije bila lijepa, no nesumnjivo je bolesna. Dočekala ju je
nimalo iznenađena, naviknuta na bogate gospođe koje su dolazile da joj
povjere poslove šivanja i vezenja. Razmjenjivale su podatke jedna s
drugom, nije bilo čudno da nepoznata dama pokuca na njezina vrata. Ovog
se puta radilo o strankinji, mogla je to pogoditi po toj haljini boje leptira,
166
nijedna Čileanka ne bi se odvažila tako odjenuti. Pozdravila ju je ne
osmjehnuvši se i pustila je da uđe.
'Molim vas, sjednite, gospođo. U čemu vam mogu pomoći?'
Miss Rose je sjela na rub stolice koju joj je ponudila i nije mogla izreći ni
riječi. Sve što je planirala isparilo joj je iz glave u bljesku duboke samilosti
prema toj ženi, Elizi i njoj samoj dok je iz nje istjecala rijeka suza
oblijevajući joj lice i dušu. Majka Joaquina Andiete, smetena, uzela je
njezinu ruku među svoje.
'Što vam je, gospođo? Mogu vam pomoći?'
I tada joj je Miss Rose šmrcajući ispričala na svom američkom--
španjolskom kako je njezina jedina kći bila nestala prije više od jednoga
tjedna, kako je zaljubljena u Joaquina, kako su se bili upoznali nekoliko
mjeseci prije i kako otad djevojka nije bila ona stara, gorjela je od ljubavi,
svatko je to mogao vidjeti osim nje, tako sebične i rastresene da se nije
zabrinula na vrijeme, a sad je kasno jer su oboje pobjegli, Eliza je bila
uništila svoj život kao što je ona uništila svoj. I nastavila je nižući jedno za
drugim ne mogavši se zaustaviti sve dok nije ispričala toj neznanki ono što
nikad nije bila rekla nikomu, govorila joj je o Karlu Bretzneru i svojoj
sirotanskoj ljubavi i o dvadeset godina koje su otad protekle u njezinu
usnulu srcu i pustoj utrobi. Isplakala je u potocima gubitke koje je
prešućivala cijeloga svog života, srdžbe koje je skrivala zbog dobra odgoja,
tajne koje je nosila za leđima, kao zatočenik okove, da održi privid, te
plamteću mladost potraćenu iz puke zle kobi što se bijaše rodila kao žena.
A kad joj je napokon ponestalo zraka od jecaja, ostala je ondje sjedeći, ne
shvaćajući što se to bilo dogodilo s njom i odakle proizlazi to kristalno
olakšanje što ju je stalo zahvaćati.
'Popijte malo čaja', reče majka Joaquina Andiete nakon podulje tišine,
stavljajući joj skrhanu šalicu u ruku.
'Molim vas, preklinjem vas, recite mi jesu li Eliza i vaš sin ljubavnici.
Nisam luda, zar ne?' promrmlja Miss Rose.
'Moguće, gospodo. I Joaquin je bio smućen, ali mi nikad nije rekao
djevojčino ime.'
'Pomozite mi, trebam naći Elizu...'
'Uvjeravam vas, nije s Joaquinom.'
'Kako možete to znati?'
'Niste li rekli da je djevojčica nestala prije samo tjedan dana? Moj je sin
otišao u prosincu.' 'Otišao, kažete? Kamo?' 'Ne znam.'
'Razumijem vas, gospođo. Da sam na vašem mjestu, i ja bih ga pokušala
zaštititi. Znam da vaš sin ima problema sa zakonom. Dajem vam svoju
167
časnu riječ da ću mu pomoći, moj je brat direktor Britanske kompanije i
učinit će što ga zamolim. Neću reći nikomu gdje je vaš sin, samo želim
govoriti s Elizom.'
'Vaša kći i Joaquin nisu zajedno, vjerujte mi.'
'Znam da ga je Eliza slijedila.'
'Nije moguće da ga je slijedila, gospođo. Moj je sin otišao u Kaliforniju.'
Onog dana kad se kapetan John Sommers vratio u Valparaiso s Fortunom
natovarenom plavim ledom, našao je svoga brata i sestru kako ga čekaju
na pristaništu kao uvijek, ali mu je bilo dovoljno da vidi njihova lica kako
bi shvatio da se nešto vrlo ozbiljno bilo dogodilo. Rose je bila ispijena i
tek što ga je zagrlila nekontrolirano je zaplakala.
'Eliza je nestala', obavijestio ga je Jeremv s toliko ljutnje da je jedva
mogao uobličiti riječi.
Čim su se našli nasamo, Rose je ispričala Johnu ono što je doznala od
majke Joaquina Andiete. Tih dana, koji su se činili poput vječnosti, dok je
čekala svog omiljenog brata i pokušavala povezati iskidane niti, bila se
uvjerila da cura bijaše slijedila svog ljubavnika u Kaliforniju, jer bi
zacijelo i ona napravila isto. John Sommers je idući dan proveo istražujući
u luci i tako doznao da Eliza nije bila nabavila putnu kartu ni za koji brod
niti se nalazila na popisu putnika, no vlasti su bile registrirale tog Joaquina
Andietu koji se ukrcao u prosincu. Pretpostavio je da je djevojka mogla
promijeniti ime kako bi zamela trag pa je iznova poduzeo isti obilazak s
njezinim potankim opisom, no nitko je ne bijaše vidio. Djevojka, gotovo
djevojčica, koja putuje sama ili tek u pratnji jedne Indijanke, bila bi
smjesta prizvala pozornost, uvjeravali su ga; osim toga, vrlo je malo žena
odlazilo u San Francisco, jedino one što vode raskalašen život te s
vremena na vrijeme supruga nekog kapetana ili trgovca.
'Nemoguće je da se ukrcala ne ostavivši traga, Rose', zaključio je kapetan
nakon potanke inventure svojih istraživanja.
'A Andieta?'
'Njegova ti majka nije lagala. Njegovo se ime pojavljuje na jednom
popisu.'
'Prisvojio si je neke proizvode Britanske kompanije. Uvjerena sam da je to
napravio samo zato što nije mogao financirati putovanje na drugi način.
Jeremv ne sumnja da je lopov kojega traži Elizin dragi i nadam se da to
nikad neće doznati.'
'Nisi li umorna od tolikih tajni, Rose?'

168
'A što želiš da učinim? Moj je život sastavljen od prikaza, ne od istina.
Jeremv je kao kamen, poznaješ ga jednako dobro kao i ja. Što ćemo učiniti
s djevojčicom?'
'Otputit ću se sutra u Kaliforniju, parobrod je već natovaren. Ako ondje
ima tako malo žena kako kažu, bit će lako naći je.'
'To nije dovoljno, Johne!'
'Pada ti na um nešto bolje?'
Te večeri za objedom Miss Rose je još jednom ustrajala u potrebi da
mobiliziraju sva raspoloživa sredstva kako bi pronašli djevojku. Jeremv,
koji se bio držao postrani od mahnite aktivnosti svoje sestre, ne nudeći
savjete i ne izražavajući nikakav osjećaj osim gnušanja zbog toga što je
postao dijelom društvene sablazni, smatrao je da Eliza ne zavređuje toliku
strku.
'Ova histerična klima vrlo je neugodna. Predlažem da se smirite. Zašto je
tražite? Taman da je i nađete, neće više stupiti u ovu kuću', rekao je.
'Eliza tebi ne znači ništa?' ogorčeno ga je ukorila Miss Rose.
'Nije u tome bit. Počinila je nepopravljivu pogrešku i mora platiti
posljedice.'
'Kao što sam ih ja plaćala gotovo dvadeset godina.'
Ledena se tišina spustila nad blagovaonicu. Nikad nisu bili govorili
otvoreno o prošlosti i Jeremv čak nije znao je li John bio upućen u ono što
se zbilo između njihove sestre i bečkog tenora, jer bijaše dobro pazio da
mu to ne kaže.
'Kakve posljedice, Rose? Bilo ti je oprošteno i bila si zaštićena. Ne možeš
mi ništa predbaciti.'
'Zašto si bio tako plemenit sa mnom, a ne možeš to biti i s Elizom?'
'Jer si moja sestra i dužnost mi je štititi te.' 'Eliza mi je kao kći, Jeremv!'
'Ali to nije. Nemamo nikakve obveze prema njoj: ne pripada ovoj obitelji.'
'Da, pripada!' povikala je Miss Rose.
'Dosta!' prekinuo je kapetan udarivši šakom po stolu, od čega su zaplesali
tanjuri i čaše.
'Da, pripada, Jeremv. Eliza je dio naše obitelji', ponovila je Miss Rose
jecajući, s licem među rukama. 'Ona je Johnova kći...'
I tada je Jeremv čuo od svoga brata i sestre tajnu koju su bili čuvali
šesnaest godina. Taj čovjek od malo riječi, tako pun samo-kontrole da se
doimao kao da ga ne mogu raniti ljudska čuvstva, prvi je put eksplodirao i
sve što je prešućivao u četrdeset i šest godina savršene britanske
hladnokrvnosti izbilo je navrat-nanos dok se gušio u bujici prijekora,
bijesa i poniženosti, jer 'sad se vidi kako sam blesav bio, Bože moj, živeći
169
pod istim krovom u gnijezdu laži i ne sumnjajući to, uvjeren da su moj brat
i sestra dolični ljudi i da među nama vlada povjerenje, a kad tamo, sve je
splet laži, himbena navada, tko zna koliko ste mi još toga sustavno prikrili,
ali ovo je vrhunac, za koga mi to vraga niste rekli, što sam napravio da se
sa mnom ophodite kao s čudovištem, da sam zaslužio da ovako
manipulirate sa mnom, da iskorištavate moju velikodušnost, a u isto me
doba prezirete, jer ne može se drugačije nazvati nego prezirom način na
koji ste me upleli u vješto prikrivene laži pa me isključili, trebate me samo
za plaćanje računa, cijelog je života bilo isto, još kad smo bili djeca, vi ste
mi se rugali iza leđa...'
Nijemi, ne nalazeći načina da se opravdaju, Rose i John podnosili su taj
nasrtaj, a kad se Jeremv ispuhao galameći, u blagovaonici je zavladala
duga tišina. Sve su troje bili iscrpljeni. Prvi put u svom životu suočili su se
bez maske dobra ponašanja i uljudnosti. Nešto bitno što bijaše održavalo tu
krhku ravnotežu stola na tri noge se, čini se, nepopravljivo slomilo;
međutim, kako je Jeremv hvatao dah, njegove su crte lica opet poprimile
onaj vječni neprodorni i arogantni izražaj dok si je popravljao pramen koji
mu je pao na čelo i naherenu kravatu. Tada je Miss Rose ustala, približila
se naslonu stolice i stavila mu ruku na rame, jedinu gestu intimnosti koju
se usudila napraviti dok je osjećala bol u grudima od nježnosti prema tom
usamljenom bratu, tom šutljivom i melankoličnom muškarcu koji joj je bio
poput oca i kojega se nikad nije potrudila pogledati u oči. Shvatila je da
odista ništa ne zna o njemu i da ga za cijeloga svog života nikad nije bila
dotaknula.
'Bojala sam se da ćeš tako reagirati, Jeremv. Upravo ti zato to nisam tada
rekla', uzvrati njegova sestra.
Šesnaest godina prije, ujutro 15. ožujka 1832, Mama Fresia je izišla u vrt i
nabasala na običnu kutiju od sapuna iz Marseillea pokrivenu novinskim
papirom. Zaintrigirana, približila se da vidi o čemu je riječ i podignuvši
papir, otkrila je tek rođeno djetešce. Pojurila je u kuću vičući i tren poslije
Miss Rose se naginjala nad bebom. Tada joj je bilo dvadeset godina, bila
je svježa i lijepa poput breskve, bila je odjevena u haljinu boje topaza i
vjetar joj je mrsio raspuštenu kosu, baš kao što se toga sjećala ili zamišljala
Eliza. Žene su zajednički podignule kutiju i odnijele je u sobicu za šivanje,
gdje su skinule papire i iz nje izvukle djevojčicu slabo umotanu u vuneni
prsluk. Nije vani bila dugo, zaključili su, jer joj je usprkos jutarnjoj
vijavici tijelo bilo mlako i spokojno je spavala. Miss Rose je naredila
Indijanki da pođe potražiti čisti prekrivač, plahte i škare da improviziraju

170
pelene. Kad se Mama Fresia vratila, prsluk je bio nestao, a gola je beba
cičala u naručju Miss Rose.
'Smjesta sam prepoznala prsluk. Sama sam ga bila isplela Johnu godinu
dana prije. Skrila sam ga jer bi ga i ti bio prepoznao', objasni Jeremvju.
'Tko je Elizina majka, Johne?'
'Ne sjećam se njezina imena...'
'Ne znaš kako se zove! Koliko si kopiladi posijao po svijetu?' uzviknu
Jeremv.
'Bila je to djevojka iz luke, mlada Čileanka, pamtim da je bila vrlo zgodna.
Nikad je više nisam vidio i nisam znao da je noseća. Kad mi je Rose
pokazala prsluk, nekoliko godina poslije, sjetio sam se da sam njime bio
zaogrnuo tu djevojku na žalu jer je bilo hladno, a poslije sam zaboravio
tražiti da mi ga vrati. Moraš shvatiti, Jeremv, takav je mornarski život.
Nisam životinja...'
'Bio si pijan.'
'Moguće je. Kad sam shvatio da je Eliza moja kći, pokušao sam doznati
gdje je majka, no bila je nestala. Možda je umrla, ne znam.'
Tz nekog razloga ta je žena odlučila da mi trebamo odgojiti djevojčicu,
Jeremv, i nikad se nisam pokajala što sam to učinila. Dali smo joj ljubav,
dobar život, naobrazbu. Možda joj majka nije mogla dati ništa, zato nam je
donijela Elizu umotanu u prsluk da bismo znali tko je otac', nadoda Miss
Rose.
'To je sve? Prljavi prsluk? To ne dokazuje baš ništa. Bilo tko može biti
otac. Ta se žena vrlo domišljato riješila djeteta.'

Tri tjedna nakon što se oprostila od Tao Chi'ena Eliza je s pet rudara
ispirala zlato na obalama rijeke Americano. Nije bila putovala sama. Onog
dana kad je otišla iz Sacramenta, pridružila se skupini Čileanaca koji su
odlazili prema zlatonosnim pijescima. Bili su kupili životinje za jahanje,
ali nitko nije imao nikakva iskustva s njima, a meksički su rančeri vješto
prikrili dob i nedostatke konja i mula. Bile su to jadne, drogirane živine,
čije je ljuštenje dlake bilo prikriveno bojom i nakon nekoliko sati hoda
izgubile su žustrinu i šepesale vukući kopita. Svaki je jahač nosio tovar
oruđa, oružje i mjedene lonce, tako da je tužna karavana napredovala
polaganim korakom usred štropota metala. Putem su se lišavali tereta, koji
je ostajao razasut, uz križeve, zabodene posvuda po krajoliku, kojima su
označavali pokojnike. Ona se predstavila imenom Eliasa Andiete kao novi
pridošlica iz Čilea, kojega je majka zadužila da potraži svog brata Joaquina

171
i koji je spreman prijeći Kaliforniju od vrha do dna dok ne ispuni svoju
dužnost.
'Koliko ti je godina, balavce?' upitali su ga.
'Osamnaest.'
'Izgledaš kao da ti je četrnaest. Nisi li premlad da tražiš zlato?'
'Osamnaesta mi je i ne tražim zlato, nego svoga brata Joaquina', ponovila
je.
Čileanci su bili mladi, vedri i još nisu izgubili oduševljenje koje ih je
nagnalo da odu iz svoje zemlje i otpute se tako daleko, premda su počinjali
shvaćati da ulice nisu popločene blagom kao što su im bili pričali. U
početku Eliza nije prema njima okretala lice i držala je šešir preko očiju,
ali je ubrzo zamijetila da se muškarci slabo gledaju među sobom.
Pretpostavili su da je riječ o dečku i nisu se čudili izgledu njezina tijela,
njezinu glasu ili navikama. Svatko je bio zaokupljen svojim stvarima pa
nisu zapazili da ne mokri s njima, a kad bi naišli na mlaku vode da se
osvježe, dok bi se oni svlačili, ona bi zaranjala odjevena ostavljajući čak i
šešir, priklopivši da joj je to prilika da opere svoju odjeću u istoj kupki.
Čistoća je pak bila posljednja rupa na svirali i za nekoliko je dana bila
jednako tako prljava i znojna kao njezini drugovi. Otkrila je da su u
prljavštini svi izjednačeni u svojoj bijedi; njezin nos tragača jedva je
razlikovao miris njezina tijela od drugih. Debela tkanina hlača grebla ju je
po nogama, nije bila naviknuta jahati u dugim etapama i drugog je dana
jedva mogla zakoraknuti zbog živih rana na stražnjici, ali su i ostali bili
gradski ljudi i trpjeli su bolove kao i ona. Suha i vruća klima, žeđ, umor i
neprestani napadi komaraca brzo su u njima ubili volju za ludorijama.
Napredovali su šutljivi, uz zveckanje svoga oruđa, kajući se prije no što je
i počelo. Tjednima su tragali za prikladnim mjestom gdje bi se smjestili da
traže zlato, a to je vrijeme Eliza iskoristila da se propituje o Joaquinu
Andieti. Ni prikupljene indicije ni loše zacrtani zemljovidi nisu baš odveć
koristili, a kad bi dospjeli do dobra ispi-rališta, naišli bi na stotine rudara
koji su prije pristigli. Svatko je imao pravo zahtijevati sto četvornih stopa,
ogradio bi svoj prostor, svakodnevno radio i ostavljao ondje svoje oruđe
dok bi izbivao, ali ako bi nestao na više od deset dana, drugi bi ga mogli
zauzeti i upisati na svoje ime. Najgori zločini, provaljivanje na tuđi posjed
prije roka i krađa plaćali su se vješalima ili bičevanjem nakon suđenja po
kratkome postupku, u kojemu su rudari bili suci, porota i krvnici. Posvuda
su nailazili na družine Čileanaca. Poznavali su se po odjeći i naglasku,
grlili se ushićeni, dijelili mate, rakiju i charqui, živopisno pripovijedali
jedni drugima o svojim nezgodama i pjevali nostalgične pjesme pod
172
zvijezdama, ali sljedećeg bi se dana opraštali, nemajući vremena za
prekomjernu srdačnost. Po gizdelinskom naglasku i razgovorima Eliza je
zaključila da su neki gospodičići iz Santiaga, napola aristokratski kicoši
koji su tek nekoliko mjeseci prije nosili žaket, lakirane čizme, rukavice od
ševroa i zalizivali kosu, ali u zlatonosnim pijescima pokazalo se gotovo
nemogućim razlikovati ih od najneotesanijih seljačina s kojima su
ravnopravno radili. Prenemaganja i predrasude staleža iščeznuli su u
dodiru sa surovom stvarnošću rudnika, ali ne i rasna mržnja, koja bi uz
najmanju izliku eksplodirala u tučnjavama. Čileanci, najbrojniji i
najpoduzetniji među svim Hispancima, privlačili su mržnju gringosa. Eliza
je saznala da je u San Franciscu skupina pijanih Australaca bila napala
Mali Čile, razvezavši pravu bitku. U zlatonosnim pijescima djelovalo je
nekoliko čileanskih udruga koje bijahu dovozile težake s polja, zakupnike
koji su generacijama bili pod feudalnim sistemom i radili za minimalnu
nadnicu ne čudeći se što zlato koje nađu pripada gazdi, a ne njima. U
očima Jenkija to je bilo puko ropstvo. Američki su zakoni podupirali
pojedince: svačije je vlasništvo ograničeno na prostor koji jedan sam
čovjek može eksploatirati. Čileanske udruge ismijavale su zakon upisujući
prava na ime svakog pojedinog težaka kako bi obuhvatili što više zemljišta.
Bilo je bijelaca raznih nacionalnosti u flanelastim košuljama, hlačama
uvučenim u čizme i parom revolvera; Kineza sa svojim jaknama
podstavljenima vatom i širokim vrećastim hlačama; Meksikanaca
odjevenih u bijeli pamuk i s golemim šeširima; Južnoamerikanaca s
kratkim pončima i širokim kožnim pojasima za kojima su nosili svoj nož,
duhan, prah i novac; bosih putnika s otoka Sandwich i s vrpcama od sjajne
svile; svi u mišmašu boja, kultura, religija i jezika, s jednom jedinom
zajedničkom opsesijom. Svakoga je Eliza pitala za Joaquina Andietu i
molila da prenesu glas kako ga traži njegov brat Elias. Prodirući sve više i
više u to područje, shvaćala je koliko je beskrajno i koliko će joj biti teško
naći ljubavnika usred pedeset tisuća stranaca što vrve s jedne strane na
drugu.
Skupina malaksalih Čileanaca odlučila se napokon smjestiti. Bijahu stigli u
dolinu rijeke Americano kad je vladala vrućina kao u pećnici, sa samo
dvije mule i Elizinim konjem, ostale životinje bijahu podlegle putem.
Zemlja je bila suha i raspucala, bez ikakva raslinja osim borova i hrastova,
ali se bistra i poput bujice brza rijeka spuštala s planina skakućući po
stijenama, presijecajući dolinu poput noža. Uz obje su obale bili nizovi i
nizovi muškaraca koji su kopali i punili vjedra finom zemljom, potom je
ispirali u napravi sličnoj dječjoj kolijevci. Radili su gologlavi na suncu,
173
držeći noge u ledenoj vodi i natopljene odjeće; spavali su izvalivši se na
tlo i ne ispuštajući svoje oružje, jeli tvrdi kruh i posoljeno meso, pili vodu
zaraženu stotinama iskopina uzvodno od rijeke i liker tako patvoren da je
mnogima uništio jetru ili bi poludjeli. Eliza je vidjela kako su dva
muškarca umrla u samo nekoliko dana prevrćući se od bola i prekriveni
pjenastim znojem kolere, i zahvalila je na Tao Chi'enovoj mudrosti koji joj
nije dozvoljavao da pije vodu koju nije prokuhala. Kako god velika bila
žeđ, ona je čekala do popodneva kad bi se utaborili, da pripremi čaj ili
mate. S vremena na vrijeme čuli bi se radosni krici: netko bi pronašao
grumen zlata, ali se većina zadovoljavala izdvajajući koji dragocjeni gram
iz tona jalove zemlje. Mjesecima prije još su se mogle vidjeti ljuskave
pločice kako blistaju pod čistom vodom, ali je sada priroda bila
ispremetana ljudskom gramzivosti, krajolik izmijenjen hrpama zemlje i
kamenja, golemim rupama, rijeke i zatoke iskrenute iz svojih tokova, voda
raspoređena u bezbrojne lokve, a tisuće trupaca posječene ondje gdje je
prije bila šuma. Da bi se stiglo do metala, bila je potrebna odlučnost titana.
Eliza nije kanila ostati, no bila je iscrpljena i osjećala se nesposobnom da
nastavi sama besciljno jahati. Njezini su drugovi zauzeli komad zemlje na
kraju rudarskog niza, dovoljno daleko od maloga naselja koje je stalo
izranjati na tom mjestu sa svojom gostionicom i dućanom da udovolji
osnovnim potrebama. Njezini su susjedi bila tri Oregonca koji su radili i
pili alkohol s neuobičajenom otpornošću i nisu gubili vrijeme da pozdrave
netom pridošle, naprotiv, dali su im smjesta na znanje da ne priznaju pravo
masnih da eksploatiraju američko tlo. Jedan od Čileanaca suprotstavio se
tvrdeći da ni oni ne spadaju ovamo, zemlja pripada Indijancima, i bila bi se
zametnuta kavga da se ostali nisu upleli da smire duhove. Vladala je buka
uslijed neprestane galame lopata, pijuka, vode, stijena koje se kotrljaju i
kletvi, ali je nebo bilo čisto, a zrak mirisao na lovorov list. Čileanci bi se
svalili na tlo mrtvi od napora dok je lažni Elias Andieta palio vatricu da
pripremi kavu i napoji svoga konja. Iz sažaljenja napojila je i jadne mule
premda nisu bile njezine i odteretila ih zavežljaja kako bi se mogle
odmoriti. Od napora joj se mutio vid i jedva je svladavala drhtanje koljena,
shvatila je da je Tao Chi'en imao pravo kad ju je upozorio na potrebu da
povrati snage prije nego se upusti u tu pustolovinu. Pomislila je na kućicu
od ploča i platna u Sacra-mentu, gdje u ovaj sat on meditira ili kistom
umočenim u kinesku tintu piše svojim krasnim rukopisom. Nasmiješila se,
začuđena što njezina nostalgija ne priziva mirnu sobicu za šivanje Miss
Rose ili mlačnu kuhinju Mame Fresije. Kako sam se promijenila,

174
uzdahnula je, gledajući svoje ruke pune plikova, opržene nesmiljenim
suncem.
Drugog dana njezini su je drugovi poslali u trgovinu da kupi ono nužno za
preživljavanje i jednu od onih kolijevki da ispiru zemlju, jer su vidjeli
koliko je učinkovitiji taj mehanizam od njihova skromnoga korita. Jedina
ulica u selu, ako se tako mogao nazvati zaselak, bila je kaljuža zasijana
otpadom. Trgovina, koliba od trupaca i ploča, bila je središte društvenog
života u toj zajednici usamljenih muškaraca. Ondje se prodavalo sve i
svašta, posluživao liker u neograničenim količinama i poneko jelo; navečer
kad bi rudari pristizali na piće, neki je violinist atmosferu oživljavao
svojim melodijama, tada bi poneki muškarac objesio rubac oko pasa kao
znak da preuzima ulogu dame, dok bi se drugi smjenjivali pozivajući ih na
ples. Nije bilo ni jedne jedine žene na mnogo milja uokolo, ali bi katkad
prolazio vagon koji vuku mule natovaren prostitutkama. Zudno bi ih čekali
i velikodušno im plaćali. Ispostavilo se da je vlasnik trgovine neki brbljav i
dobroćudan mormon s tri supruge u Utahu, koji je nudio zajam onomu tko
se preobrati na njegovu vjeru. Bio je trezvenjak i dok je prodavao liker,
propovijedao je protiv poroka ispijanja. Znao je nekog Joaquina, a prezime
je zvučalo kao Andieta, izvijestio je Elizu kad ga je pitala, ali je bio prošao
ovuda prije dosta vremena i nije mogao reći kojim je smjerom krenuo.
Sjećao ga se jer je bio uvučen u tuču između Amerikanaca i Španjolaca
oko neke imovine. Čileanci? Možda, siguran je jedino da je govorio kasti-
ljanski, mogao je biti Meksikanac, reče, njemu svi masni izgledaju jednako.
T što se na koncu dogodilo?'
'Amerikancima je ostalo zemljište, a oni drugi morali su otići. Što bi se
drugo moglo dogoditi? Joaquin i drugi muškarac ostali su ovdje u trgovini
dva ili tri dana. Stavio sam prekrivače ondje u kut i pustio ih da se odmore
dok se nisu malo oporavili, jer su bili prilično izlupani. Nisu bili loši ljudi.
Sjećam se tvoga brata, momčić crne kose i velikih očiju, poprilično
zgodan.'
'Taj', reče Eliza, dok joj je srce galopiralo kao ludo.

175
TREĆI DIO 1850-1853.

Eldorado
Četiri muškarca, vukući debelu užad, po dvojica sa svake strane, dovela su
medvjeda među gomilu napaljene rulje. Dovukli su ga do središta arene i
zavezali mu dvadeset stopa dugim lancem jednu šapu za stup, a potom im
je trebalo petnaest minuta da ga razvežu dok se bacakao grebući i
grizuckajući s bjesnilom sudnjega dana. Težio je više od šest stotina kila,
imao tamnosmeđe krzno, jedno oko ćoravo, nekoliko oljuštenih mrlja i
ožiljke sa starih tučnjava na slabini, no još je bio mlad. Pjenasta bala
pokrivala mu je ždrijelo puno golemih žutih zubi. Osovivši se na stražnje
šape, udarajući naokolo uzaludno svojim prapovijesnim pandžama,
prelazio je svojim zdravim okom po svjetini, očajnički potežući lanac.
To je mjestašce u samo nekoliko mjeseci niknulo ni iz čega, a izgradili su
ga otpadnici u jednom dahu bez ikakve ambicije da potraje. U
pomanjkanju arene s bikovima, kao što ih je bilo u svim meksičkim selima
u Kaliforniji, imali su široki raskrčeni kružni prostor koji je služio za
kroćenje konja i zatvaranje mula, ojačan pločama i opremljen drvenim
galerijama da se smjesti publika. Tog popodneva u studenome nebo boje
čelika prijetilo je kišom, ali nije bilo hladno i zemlja je bila suha. Iza plota
stotine su gledatelja odgovarale na svaku riku životinje u zboru se
podrugujući. Jedine prisutne žene, pola tuceta mladih Meksikanki u
bijelim izvezenim haljinama i pušeći svoje vječne cigarete, bile su jednako
tako upadljive kao i medvjed, pa su i njih muškarci pozdravljali povicima
ole, dok su boce likera i vreće sa zlatom za klađenje kružile od ruke do
ruke. Kockarske varalice u odijelima za grad, šarenim prslucima, širokim
kravatama i polucilindrima isticali su se među prostom i neurednom
gomilom. Tri su glazbenika svirala na svojim violinama omiljene pjesme i
tek što su otpočeli poletno 'Oj, Susana', rudarsku himnu, jedan je par
komedijaša, bradatih ali odjevenih u žensko, skočio u borilište pa su se
prevrtali kao olimpijci, praćeni bestidnostima i pljeskanjem, podižući
suknje da pokažu dlakave noge i gaće s volanima. Publika ih je
nagrađivala velikodušnom kišom novčića i gromoglasnim aplauzima i
grohotima. Kad su se povukli, svečani zvuk roga i bubnjanje najavili su
početak borbe, nakon čega je uslijedilo urlanje naelektriziranoga mnoštva.
Izgubljena u gomili, Eliza je pratila predstavu s ushićenjem i užasom. Bila
se kladila sa skromnim novcem koji joj je preostao, u nadi da će ga
umnožiti u idućim minutama. Na treći zvuk roga podigli su drvena vrata i
mladi je bik, crn i sjajan, ušao dahćući. Za trenutak je na galerijama
176
zavladala tišina udivljenja, a odmah zatim gromoglasni je povik ole
dočekao životinju. Bik se zaustavio zbunjen, podignute glave okrunjene
velikim neizbrušenim rogovima, opreznim očima odmjeravajući
udaljenosti, i prednjim papcima tapkajući po pijesku, dok gunđanje
medvjeda nije zarobilo njegovu pažnju. Njegov ga je suparnik bio vidio i
kopao je svom brzinom rupu nekoliko koraka od potpornja, gdje se skupio
sti-ješnjen uz tlo. Na bojne povike publike bik je pognuo šiju, napeo
mišiće i hitnuo se u trk podižući oblak pijeska, slijep od bijesa, pušući,
izbacujući paru kroz nos, a bale kroz njušku. Medvjed ga je čekao. Primio
je na slabini prvi ubod rogom, koji je otvorio krvavu brazdu na njegovoj
debeloj koži, ali ga nije uspio pomaknuti ni milimetar. Bik je žurno
napravio krug po borilištu, smeten, dok ga je rulja huškala uvredama,
potom je smjesta ponovno navalio pokušavajući podići medvjeda
rogovima, ali je ovaj ostao pognut i primio je kaznu ni ne zucnuvši, dok
nije ugledao svoju priliku i jednim točnim udarom pandže razvalio mu nos.
Dok joj je krv curila, sluđena od bola i smušena životinja stala je napadati
naslijepo udarajući glavom, ranjavajući svoga suparnika jednom pa još
jednom, no ne uspijevajući ga izvući iz rupe. Odjednom se medvjed
podigao i uhvatio bika za vrat, u strašan zagrljaj, ugrizavši ga za šiju. Dugi
niz minuta plesali su zajedno u krugu koji je opisivao lanac dok se pijesak
natapao krvlju, a na galerijama orio urlik muškaraca. Napokon se bik uspio
otresti, udaljio se nekoliko koraka, teturajući, mlitavih nogu sa svojim
opsidijanski sjajnim krznom, grimizno obojenim, dok mu koljena nisu
klecnula te je pao potrbuške. Tada beskrajna dreka dočeka medvjedovu
pobjedu. U borilište su ušla dva jahača, puškom pogodila pobijeđenoga
među oči, povezali ga za stražnje noge i odvukli. Eliza se probila do izlaza
zgađena. Bila je izgubila svojih posljednjih četrdeset dolara.
U ljetnim i jesenskim mjesecima 1849. Eliza je projahala uzduž glavne žile
od juga do sjevera, od Maripose do Downievillea, a potom nazad, slijedeći
sve zamršeniji trag Joaquina Andiete po strmim brežuljcima, od korita
rijeka do obronaka Sierra Nevade. Kad je u početku pitala za njega, malo
se njih sjećalo osobe s tim imenom ili opisom, ali prema kraju godine
njegov je lik poprimao stvarne obrise i to je djevojci davalo snage da
nastavi potragu. Bila je pronijela glas da ga slijedi njegov brat Elias i
tijekom tih mjeseci u nekoliko prilika jeka joj je vratila njezin vlastiti glas.
Više no jednom, kad bi se propitkivala za Joaquina, identificirali bi je kao
njegova brata čak i prije no što se stigla predstaviti. U tom divljem kraju
pošta je stizala iz San Francisca s mjesecima zakašnjenja, a novine su
kasnile tjednima, no nikad ne bi izostala vijest koja se pronosila od usta do
177
usta. Kako to da Joaquin nije bio čuo da ga traže? Kako nije imao braće,
morao se upitati tko je taj Elias, a ako je imao i mrvu intuicije, mogao je
povezati to ime s njezinim, mislila je; ali ako i nije to mogao naslutiti,
barem bi morao biti radoznao i istražiti tko se to izdaje za njegova
srodnika. Noću je jedva uspijevala zaspati, zapetljana u nagađanja i
progonjena dvojbom da se šutnja njezina ljubavnika može objasniti jedino
njegovom smrću ili time što nije želio biti pronađen. A ako zaista bježi od
nje, kako je bio insinuirao Tao Chi'en? Provodila je dan na konju, a
spavala bacivši se na zemlju, bilo gdje, sa svojim kastiljanskim ogrtačem
umjesto pokrivača i čizmama umjesto uzglavlja, ne skidajući odjeću.
Prljavština i znoj prestali su joj smetati, jela bi kad bi mogla, njezine su
jedine mjere opreza bile da provrije vodu za piće i ne gleda gringose u oči.
Dotad je ondje bilo više od sto tisuća argonauta i još su nastavili dolaziti,
raspršivši se uzduž glavne žile, preokrećući svijet naopako, pomičući
planine, skrećući rijeke, komadajući šume, mrveći stijene, premještajući
tone pijeska i kopajući goleme rupe. Na mjestima gdje je bilo zlata idiličan
teritorij koji bijaše ostao neizmijenjen od početka svijeta pretvoren je u
Mjesečev košmar. Eliza je neprestano bila iscrpljena, no bijaše vratila
snagu i izgubila strah. Ponovno je dobila mjesečnicu kad joj je najmanje
odgovaralo, jer se to teško prikrivalo u društvu muškaraca, ali je bila
zahvalna na tom znaku da je njezino tijelo napokon izliječeno. 'Tvoje
akupunkturne igle dobro su mi koristile, Tao. Nadam se da ću u budućnosti
imati djece', napisala je svom prijatelju, uvjerena da će shvatiti bez
dodatnih objašnjenja. Nikad se nije odvajala od svog oružja premda se nije
znala njime koristiti i nadala se da je neće snaći nužda da to mora učiniti.
Samo je jednom njime ispalila u zrak kako bi natjerala u bijeg neke
indijanske mladiće koji su se previše približili i doimali joj se prijeteće, ali
da se bila potukla s njima, veoma bi se loše provela jer nije bila kadra
pogoditi magarca s pet koraka udaljenosti. Nije usavršila svoje nišanjenje,
ali jest svoj talent da postane nevidljiva. Mogla je ulaziti u sela ne
prizivajući pozornost, miješajući se sa skupinama Hispanaca gdje momak
njezina izgleda prolazi neprimjetno. Naučila je savršeno oponašati
peruanski i meksički naglasak, tako da bi je pobrkali s nekim od njih kad
je tražila gostoprimstvo. Također je zamijenila svoj britanski engleski za
američki i usvojila određene proste riječi nužne da bude prihvaćena među
gringosima. Shvatila je da ju poštuju ako govori poput njih; važno je bilo
ne davati objašnjenja, govoriti što je manje moguće, ništa ne moliti, raditi
za svoju hranu, suprotstaviti se provokacijama i čvrsto se držati male
Biblije koju bijaše kupila u Sonori. Čak i oni najgrublji osjećali su
178
praznovjernu smjernost prema toj knjizi. Čudili su se tom golo-bradom
momku sa ženskim glasom koji je čitao Sveto pismo navečer, ali se nisu
otvoreno rugali, naprotiv, neki su se pretvorili u njezine zaštitnike,
pripravni da se potuku sa svakim tko bi to činio. U tim je osamljenim i
surovim muškarcima što bijahu otišli tražiti blago poput mitskih junaka
drevne Grčke, da bi potom bili svedeni tek na ono najosnovnije, često
bolesni, prepušteni nasilju i alkoholu, postojala neispovjediva čežnja za
nježnošću i redom. Romantične pjesme vlažile su im oči, bili su spremni
platiti bilo koju cijenu za komad kolača od jabuka, koji bi im ponudio
časak utjehe kad bi osjećali nostalgiju za domom; skretali bi daleko s puta
kako bi se približili nastambi gdje živi neko dijete i promatrali bi ga u
tišini kao da je neko čudo.
'Ne plaši se, Tao, ne putujem, sama, to bi bila ludost', pisala je Eliza svom
prijatelju. 'Treba se kretati u velikim skupinama, dobro naoružan i budan,
jer su se posljednjih mjeseci namnožile odmetničke bande. Indijanci su,
naprotiv, miroljubivi premda jezovito izgledaju, ali ako vide nezaštićena
jahača, mogu mu uzeti ono najdragocjenije što posjeduje: konje, oružje i
čizme. Udružila sam se s drugim putnicima: trgovcima koji idu od jednoga
sela do drugog sa svojim proizvodima, rudarima u potrazi za novim
rudnim žilama, obiteljima farmera, lovaca, poduzetnika i agenata za
nekretnine koji počinju nadirati u Kaliforniju, kockarima, re-volverašima,
odvjetnicima i drugim lešinarima koji su uglavnom najzabavniji i
najvelikodušniji sudruzi na putovanju. Tim se putovima kreću i
propovjednici, uvijek mladi, a doimaju se kao prosvijećeni luđaci. Zamisli
koliko vjere iziskuje da bi se proputovale tri tisuće milja kroz djevičanske
livade s ciljem da se suzbiju tuđi poroci. Odlaze iz svojih sela pucajući od
snage i strasti, odlučni da ponesu Kristovu riječ do tih mjesta bogu iza
nogu, ne brinući se za prepreke i nesreće po putu, jer Bog korača uz njih.
Rudare zovu obožavateljima zlatnoga teleta. Moraš čitati Bibliju, Tao, ili
nikad nećeš shvatiti kršćane. Ti pastiri nisu poraženi materijalnim
nevoljama, ali mnogi podlegnu slomljena duha, nemoćni pred
pokoravajućom snagom gramzivosti. Utješno je vidjeti ih kad tek dođu, još
nevini, a tužno je nabasati na njih kad ih Bog napusti, dok putuju
mukotrpno od jednoga tabora do drugog, s užasnim suncem nad svojim
glavama, žedni, propovijedajući po trgovima i u gostionicama pred
ravnodušnim skupom koji ih sluša ne skidajući šešir, a pet minuta poslije
opija se sa ženturačama. Upoznala sam skupinu putujućih umjetnika, Tao,
bili su to dobričine koji se zadržavaju u selima kako bi razveseljavali ljude
pantomimom, pikarskim pjesmama i prostim komedijama. Hodala sam s
179
njima nekoliko tjedana i uključili su me u predstavu. Ako bismo nabavili
glasovir, ja bih svirala, a ako ne bismo, bila bih mlada dama u družini i svi
bi se divili kako dobro igram ulogu žene. Morala sam ih ostaviti jer me je
zbrka izluđivala, više nisam znala jesam li žena odjevena kao muškarac,
muškarac odjeven kao žena ili greška prirode.'
Sprijateljila se s pismonošom i kad je bilo moguće, jahala s njim, jer je
putovao brzo i imao veze; ako itko može naći ]oaquina Andietu, to je on,
mislila je. Čovjek bi prenosio poštu rudarima i vraćao se s vrećama zlata
da ih pospremi u banke. Bio je jedan od mnogih zanesenjaka koji se
obogatio zlatnom groznicom ne držeći nikad štap ili pijuk u rukama.
Naplaćivao bi dva i pol dolara da odnese pismo u San Francisco, a
koristeći se žudnjom rudara da prime vijesti od kuće, tražio bi uncu zlata
da im preda pisma koja bi stizala. Zarađivao je bogatstvo tim poslom, imao
je mušterija u izobilju i nitko nije prigovarao cijenama jer nije bilo
alternative, nisu mogli napustiti rudnik da bi stotinu milja dalje pokupili
poštu ili položili svoje zarade. Eliza je tražila i društvo Charlevja,
čovječuljka prepunog priča, koji se natjecao s meksičkim goničima
prevozeći robu na mulama. Premda se nije bojao ni vraga, uvijek bi bio
zahvalan na pratnji jer su mu trebali slušači njegovih priča. Što ga je više
promatrala, Eliza je bila uvjerenija da je riječ o ženi odjevenoj u muškarca
poput nje. Charlevjeva je koža bila opaljena suncem, žvakao je duhan,
psovao kao razbojnik i nije se odvajao od svojih pištolja ni svojih rukavica,
ali jednom mu je uspjela vidjeti ruke i bile su male i bijele, kao u mlade
djeve.
Zaljubila se u slobodu. Bila je živjela između četiri zida u kući
Sommersovih, nepromjenjivom okolišu gdje se vrijeme kretalo u krug, a
linija obzora jedva se nazirala kroz izobličene prozore; rasla je u
neprobojnom oklopu dobra vladanja i konvencija, izvježbana odmalena da
udovoljava i služi, sputana steznikom, navikama, društvenim pravilima i
strepnjom. Strah je bio njezin drug: strah od Boga i njegove nepredvidive
pravde, autoriteta, svojih usvojiteljskih roditelja, bolesti i kleveta,
nepoznatog i različitog, od odlaska iz zaštićenosti svoga doma i
suočavanja s opasnostima ulice; strah od vlastite ženske krhkosti,
obeščašćenosti i istine. Njezin svijet bila je sladunjava stvarnost,
spravljena od ustručavanja, uljudnih šutnji, dobro čuvanih tajni, reda i
stege. Bijaše težila vrlini, ali je sada sumnjala u značenje te riječi. Predavši
se Joaquinu Andieti u sobi s ormarima, bila je počinila nepopravljivu
pogrešku u očima svijeta, ali u njezinima je ljubav opravdavala sve. Što je
bila izgubila ili dobila s tom strašću, nije znala. Otišla je iz Čilea s
180
nakanom da pronađe svog ljubavnika i zauvijek se pretvori u njegovu
robinju, vjerujući da će tako ugasiti žeđ za pokoravanjem i potajnu žudnju
za posjedovanjem, ali više se nije osjećala kadrom da se odrekne tih novih
krila što joj stadoše rasti na ramenima. Nimalo nije žalila zbog onoga što je
podijelila sa svojim ljubavnikom niti se stidjela zbog te buktinje koja joj je
sve isprevrtala, naprotiv, osjećala je da ju je osnažila, naglo i iznenada,
ulila joj osornost da donosi odluke i za njih plaća posljedice. Nikomu nije
dugovala objašnjenja, ako je počinila pogreške, i previše je bila kažnjena
gubitkom svoje obitelji, mukom što je zakopana u brodskom spremištu,
mrtvim djetetom i posve neizvjesnom budućnošću. Kad je ostala noseća i
shvatila da je u zamci, napisala je u svoj dnevnik da je bila izgubila pravo
na sreću, međutim, ovih posljednjih mjeseci, dok je jahala kroz zlaćani
krajolik Kalifornije, osjetila je da leti kao kondor. Probudila se jednoga
jutra uz rzanje svoga konja i svjetlo svitanja na licu, našla se okružena
visokim sekvojama koje kao stoljetni čuvari bijahu bdjeli nad njezinim
snom, blagim brežuljcima, a u daljini visokim ljubičastim vrhovima; tada
ju je spopala neka atavistička radost, nikad prije iskušana. Shvatila je da
više nema onog osjećaja panike što joj je uvijek čučao u trbušnoj šupljini
kao miš spreman da ju ugrize. Strepnje se bijahu rastopile u maglovitoj
veličajnosti ovoga teritorija. Suočavajući se s opasnostima, stjecala je
odvažnost: bijaše izgubila strah od straha. 'Pronalazim u sebi nove snage
koje sam možda oduvijek imala, ali ih nisam poznavala, jer ih dosad nisam
trebala upotrebljavati. Ne znam za kojom sam okukom na putu izgubila
osobu kakva bijah prije, Tao. Sad sam samo još jedan od nebrojenih
pustolova raspršenih po obalama ovih prozračnih rijeka i obroncima ovih
vječnih planina. To su ponosni ljudi, koji se ne saginju ni pred kim jer
izmišljaju jednakost, nad njima nema ničega, samo nebo ponad njihovih
šešira. I ja želim biti jedna od njih. Neki koračaju pobjedonosno s vrećom
zlata na leđima, a drugi, poraženi, nose tek razočaranja i sumnje, no svi se
osjećaju gospodarima svojih sudbina, zemlje kojom stupaju, budućnosti,
vlastitog neporecivog dostojanstva. Pošto sam ih upoznala, ne mogu opet
biti gospođica, kao što je to Miss Rose iziskivala. Napokon razumijem
Joaquina, koji je krao dragocjene sate naše ljubavi da bi mi govorio o
slobodi. Tako da je to bilo to... Taj zanos, ta svjetlost, ta sreća tako silna
kao oni rijetki trenuci podijeljene ljubavi koje se mogu prisjetiti.
Nedostaješ mi, Tao. Nemam s kime govoriti o onome što vidim, onome što
osjećam. Nemam prijatelja u ovim samoćama, a u svojoj ulozi muškarca
veoma pazim što ću reći. Hodam namrštena kako bi povjerovali da sam
pravo muško. Gnjavaža je biti muškarac, ali biti žena još je veća gnjavaža.'
181
Lutajući s jedne strane na drugu, upoznala je vrletan teren kao da ondje
bijaše rođena, mogla je točno odrediti i izračunati udaljenosti, razlikovala
je otrovne zmije od bezazlenih i neprijateljske skupine od prijateljskih,
pretkazivala bi klimu prema obliku oblaka te sate prema kutu svoje sjene,
znala je što valja činiti ako joj se ispriječi medvjed i kako se približiti
nekoj kolibi na osami a da ju ne dočekaju pucnjevima. Katkad bi naišla na
netom pristigle mladiće što su uzbrdo vukli složene strojeve za rudarstvo,
koji su na koncu ostali napušteni jer bijahu neupotrebljivi, ili bi se
mimoišla sa skupinama grozničavih muškaraca koji su silazili s planinskih
lanaca nakon mjeseca jalova rada. Nije mogla zaboraviti ono truplo što su
ga kljucale ptice, koje je visjelo s hrasta kao natpis upozorenja... Za svog
je lutanja vidjela Amerikance, Europljane, Kanake, Meksikance, Čileance,
Peruance, a i duge redove šutljivih Kineza pod zapovjedništvom nekog
nadglednika, koji se s njima, premda su pripadali istoj rasi, ophodio kao s
robovima i plaćao ih mrvicama. Nosili bi zavežljaje na leđima i čizme u
ruci, jer uvijek bijahu rabili papuče i nisu podnosili opterećenje na
stopalima. Bili su štedljivi ljudi, živjeli su ni od čega i trošili što je manje
moguće, kupovali su velike čizme jer su pretpostavljali da su vrednije i
zaprepastili bi se kad bi se uvjerili da je cijena ista i za one najmanje. Elizi
se izoštrio instinkt za izbjegavanje opasnosti. Naučila je proživjeti dan po
dan ne praveći planove, kao što joj je bio savjetovao Tao Chi'en. Mislila je
na njega često i pisala mu neprekidno, ali mu je pisma mogla slati tek kad
bi stigla u selo s poštanskom službom za Sacramento. Bilo je to kao da
baca u more poruke u boci, jer nije znala živi li on i dalje u tom gradu, a
jedina pouzdana adresa koju je posjedovala bila je ona kineskog restorana.
Ako su njezina pisma stizala onamo, svakako će mu ih predati.
Pripovijedala mu je o veličanstvenom krajoliku, vrućini i žezi, brežuljcima
putenih krivina, krupnim hrastovima i vitkim borovima, rijekama ledenim
s vodama tako čistima da se moglo vidjeti zlato što sjaji u njihovim
koritima, divljim guskama što gakću na nebu, jelenima i velikim
medvjedima, o surovu životu rudara i opsjeni lakog bogatstva. Govorila
mu je ono što su oboje već znali: da ne vrijedi truda potratiti život
proganjajući žuti prah. I pogađala Taov odgovor: kako jednako tako nema
smisla potratiti ga na proganjanje iluzorne ljubavi, ali se ona nastavljala
kretati jer se nije mogla zaustaviti. Joaquin Andieta počinjao je blijedjeti,
njezino joj dobro pamćenje nije dostajalo da jasno opiše crte svoga
ljubavnika, morala je prečitavati ljubavna pisma kako bi bila sigurna da
doista bijaše postojao, da se bijahu voljeli i da noći u sobi s ormarima nisu
bile podvala njezine mašte. Tako je obnavljala slatku muku samotne
182
ljubavi. Tao Chi'enu je opisivala ljude koje bi upoznala putem, gomile
meksičkih imigranata smještene u Sonori, jedinom selu gdje su ulicama
trčkarala dječica, skromne žene koje bi je običavale prihvatiti u svojim
kućama od nepečene cigle ne sumnjajući da je jedna od njih, tisuće mladih
Amerikanaca koji su pohrlili k zlatonosnim pijescima te jeseni pošto su
kopnom prevalili kontinent od atlantskih do pacifičkih obala. Držalo se da
ima četrdeset tisuća novih pridošlica, svatko je od njih bio spreman
obogatiti se i ne trepnuvši i vratiti se pobjedonosno u svoje selo. Zvali su
se 'četrdesetdevetaši', ime koje je postalo popularno pa su ga bili prisvojili
i oni koji su stigli prije ili poslije. Na istoku su cijela sela ostala bez
muškaraca, naseljena jedino ženama, djecom i zatvorenicima.
'Vidim vrlo malo žena u rudnicima, ali ima ih nekoliko s dovoljno
neustrašivosti da prate svoje muževe u tom pasjem životu. Djeca umiru od
epidemija ili nezgoda, one ih pokapaju, oplakuju i nastavljaju raditi od
izlaska do zalaska sunca kako bi spriječile da taj surovi život sravni svaki
trag doličnosti. Zadigle bi suknje i stale u vodu da traže zlato, ali neke bi
otkrile da je unosnije prati tuđu odjeću ili peći kolače i prodavati ih, tako
će zaraditi u jednom tjednu više nego njihovi sudruzi lomeći si leđa u
zlatonosnim pijescima tijekom mjesec dana. Osamljeni muškarac rado će
platiti i deset puta veću cijenu za kruh zamiješen ženskom rukom, a ako ja
pokušam prodati to isto odjevena kao Elias Andieta, dat će mi jedva
nekoliko novčića, Tao. Muškarci su kadri prohodati mnoge milje kako bi
vidjeli ženu izbliza. Djevojka koja se smjesti pred gostionicom sunčajući
se u samo nekoliko minuta imat će na svojim koljenima zbirku vrećica sa
zlatom, poklone muškaraca omamljenih pogledom na suknje koji budi
osjećaje. A cijene rastu, rudari su sve siromašniji, a trgovci sve bogatiji. U
trenutku očajanja platila sam dolar za jedno jaje i pojela ga sirovo uz mlaz
brendija, sol i papar, kao što mi je pokazala Mama Fresia: nepogrešivo
sredstvo za utučenost. Upoznala sam momka iz Georgije, jadnu ludu, ali
mi kažu da nije uvijek bio takav. Početkom godine naišao je na zlatnu žilu
i sastrugao iz stijena devet tisuća dolara žlicom, ali ih je izgubio u jednoj
večeri igrajući monte. Oh, Tao, ne možeš zamisliti koliko bih se htjela
okupati, prirediti čaj i sjesti da s tobom razgovaram. Voljela bih navući
čistu haljinu i naušnice koje mi je poklonila Miss Rose, da me jednom
vidiš lijepu i ne misliš da sam muškaraca. Bilježim u svom dnevniku što
mi se događa, tako ću ti moći ispričati pojedinosti kad se sretnemo, jer sam
barem u to uvjerena, bit ćemo opet zajedno jednoga dana. Mislim na Miss
Rose i kako je zacijelo ljuta na mene, ali joj ne mogu pisati prije nego
pronađem Joaquina, jer dotad nitko ne treba znati gdje sam. Ako bi Miss
183
Rose naslutila ono što sam vidjela i čula, umrla bi. Takva je zemlja grijeha,
rekao bi Mr. Sommers, ovdje nema morala ni zakona, caruju poroci kocke,
likera i bordela, ali za mene je ova zemlja bijeli list, ovdje mogu ispisati
svoj novi život, pretvoriti se u koga god želim, nitko me ne poznaje osim
tebe, nitko ne zna moju prošlost, mogu se roditi iznova.
Ovdje nema gospode ni sluga, samo radni ljudi. Vidjela sam stare robove
koji su skupili dovoljno zlata da financiraju novine, škole i crkve za
pripadnike svoje rase, suzbijaju ropstvo odavde iz Kali-fornije. Upoznala
sam jednoga koji je kupio slobodu svoje majke; jadna je žena stigla
bolesna i ostarjela, ali sada zarađuje koliko želi prodajući jelo, stekla je
ranč i ide u crkvu nedjeljom u četvero-pregu, odjevena u svilu. Znaš li da
su mnogi crni mornari napustili brodove, ne samo zbog zlata nego stoga
što ovdje pronalaze jedinu mogućnost da budu slobodni? Sjećam se
kineskih robinja koje si mi pokazao u San Franciscu kako proviruju iza
željeznih sipki, ne mogu ih zaboraviti, progone me kao duše u patnji.
Ovdje je život prostitutki također surov, neke se ubijaju. Muškarci čekaju
satima kako bi s poštovanjem pozdravili novu učiteljicu, ali se loše ophode
s djevojkama iz saluna. Znaš li kako ih zovu? Okaljane golubice. I
Indijanci se ubijaju, Tao. Izbacuju ih odasvuda, hodaju gladni i očajni.
Nitko ih ne zapošljava, potom ih optužuju da su lutalice i vežu u lance za
prinudni rad. Načelnici plaćaju pet dolara za mrtvoga Indijanca, ubijaju ih
iz razonode i katkad im oderu skalp. Ne manjka gringosa koji skupljaju te
trofeje i izlažu ih obješene na svojoj konjskoj opremi. Bit će ti drago znati
da ima Kineza koji su otišli živjeti s Indijancima. Otputili su se daleko, u
šume Sjevera, gdje se još uvijek može loviti. Preostalo je veoma malo
bivola na livadama, kažu.'
Eliza je otišla s borbe medvjeda bez novaca i gladna; nije bila jela od
prethodnoga dana i odlučila je da se nikad više neće kladiti na svoju
ušteđevinu prazna želuca. Kad više nije imala ništa prodati, provela je
nekoliko dana ne znajući kako da preživi dok nije potražila posao i otkrila
da je zaraditi za život lakše no što je predmnijevala, a svakako joj je bilo to
draže nego zadaća da pridobije nekoga tko će plaćati račune. Bez
muškarca koji bi je štitio i uzdržavao žena je izgubljena, bila joj je
dodijavala Miss Rose, ali je otkrila da nije uvijek tako. U svojoj ulozi
Eliasa Andiete dobivala je poslove koje bi mogla raditi i u ženskoj odjeći.
Zaposliti se kao težak ili govedar bilo je nemoguće, nije znala
upotrebljavati alat ili laso, a snage joj nisu dostajale da podigne lopatu ili
preokrene junca, no bilo je drugih njoj dostupnih zanimanja. Tog je dana
pribjegla peru kao što bijaše činila toliko puta prije. Zamisao da piše pisma
184
bila je dobar savjet njezina prijatelja poštara. Ako ne bi to mogla raditi u
nekoj gostionici, rasprostrla bi svoj kastiljanski ogrtač nasred trga, na
njega postavila tintarnicu i papir, potom oglašavala svoje zvanje iz sveg
grla. Mnogi su rudari jedva mogli tečno čitati ili se potpisati, nisu bili
napisali pismo u svom životu, ali su svi očekivali poštu s dirljivim žarom,
bila je to jedina veza s udaljenim obiteljima. Parobrodi Pacific Maila
stizali su u San Francisco svaka dva tjedna s vrećama pošte i čim bi se
ocrtali na obzoru, ljudi bi trčali da stanu u red pred poštanskim uredom.
Zaposlenicima je trebalo deset ili dvanaest sati da srede sadržaj vreća, ali
nikomu nije bilo teško čekati cijeli dan. Odande do rudnika pošti je trebalo
još nekoliko tjedana. Eliza je nudila svoje usluge na engleskom i
španjolskom, čitala pisma i odgovarala na njih. Ako bi mušteriji jedva pale
na um dvije lakonske rečenice kojima izražava da je još živ i pozdravlja
svoje, ona bi ga strpljivo ispitivala i dodavala ukrašeniju priču dok ne bi
popunila barem jednu stranicu. Uzimala je dva dolara za pismo bez obzira
na dužinu, ali ako bi umetnula sentimentalne rečenice koje čovjeku nikad
ne bi pale na pamet, običavala bi primiti dobru napojnicu. Neki su joj
nosili pisma da im ih pročita pa je i njih malo ukrašavala, tako da bi
nesretnik bio utješen s nekoliko riječi nježnosti. Žene, umorne od čekanja
na drugoj strani kontinenta, običavale su pisati samo tužaljke, prijekore ili
nizati kršćanske savjete ne prisjetivši se da su njihovi muškarci bolesni od
osamljenosti. Jednoga tužnog ponedjeljka stigao je šerif tražeći da napiše
posljednje riječi zatvorenika osuđenog na smrt, mladića iz Wisconsina
optuženog tog istog jutra da je ukrao konja. Hladnokrvan usprkos tomu što
je tek navršio devetnaest godina, izdiktirao je Elizi: 'Draga mama, nadam
se da ćeš biti dobro kad primiš ovu vijest, pa reci Bobu i Jamesu da će me
danas objesiti. Pozdravi, Theodore.' Eliza je pokušala malo ublažiti poruku
da prištedi nesretnu majku trenutne nesvjestice, ali je šerif rekao da nema
vremena za tetošenje. Nekoliko minuta poslije nekoliko je časnih građana
povelo okrivljenika do središta sela, posjeli su ga s omčom oko vrata na
konja, prebacili drugi kraj preko hrastove grane, potom udarili životinju o
sapi i Theodore je ostao visjeti bez ikakva ustručavanja. Nije bio prvi što
ga je Eliza vidjela. Ta je kazna barem bila brza, no ako bi optuženik bio
druge rase običavali bi ga bičevati prije pogubljenja i premda bi se ona
daleko odmakla, krici osuđenika i dreka gledatelja slijedili bi je tjednima.
Tog je dana nakanila pitati u gostionici može li ondje smjestiti svoj
pisarski posao kad joj je neka graja prizvala pozornost. Baš kad je narod
izlazio s borbe medvjeda, jedinom ulicom u selu ušla su kola što su ih
vukle mule i predvodio indijanski momčić udarajući u bubanj. Nisu to bila
185
uobičajena vozila, platna su bila natrackana, s krovova su visjele resice,
pomponi i kineske svjetiljke, mule su bile okićene poput cirkuskih
životinja i popraćene nemogućim zveckanjem bakrenih praporaca. Na
vozačkom sjedalu prvih kola sjedila je ženetina povelikih grudi u muškoj
odjeći te s gusarskom lulom među zubima. Druga je kola vozio golemi tip
pokriven izlizanim vučjim kožama, obrijane glave, s kolutovima na ušima
i naoružan kao da ide u rat. Svaka su kola teglila još jedna, a na njima je
putovao ostatak statista, četiri mladića ukrašena zgužvanim baršunom i
prljavim brokatima koji su bacali poljupce začuđenom skupu. Zapanjenost
je potrajala tek trenutak, čim su prepoznali cirkuska kola, salva povika i
pucnjeva u zrak prodrmala je poslijepodne. Dotad su ukaljane golubice
bile kraljevale bez ženske konkurencije, ali se stanje promijenilo kad su se
u novim selima smjestile prve obitelji i propovjednici koji su potresali
savjest prijetnjama o vječnom prokletstvu. U pomanjkanju hramova
organizirali su vjerske službe u istim onim salunima u kojima su cvali
poroci. Na jedan bi se sat obustavljala prodaja likera, spremali se snopovi
karata i preokretale se lascivne slike dok su ljudi primali upozorenja
pastora za svoje krivovjerje i nesuzdržljivosti. Pojavivši se na balkonu
drugoga kata, uličarke bi filozofski otrpjele prodiku, uz utjehu da će se sat
poslije sve vratiti u normalan tok. Dok posao ne bi oslabio bilo je malo
važno ako su ih oni koji su im plaćali za kurvanje poslije okrivljavali što
su primile novac, kao da nisu oni poročni, nego one koje ih dovode u
kušnju. Tako se uspostavljala jasna granica između pristojnih žena i onih
razvratna života. Umorne od toga da potkupljuju vlasti i podnose
poniženja, neke su odlazile sa svojim škrinjama na drugu stranu, gdje se
prije ili poslije ciklus ponavljao. Zamisao putujuće službe nudila je
prednost jer su se izbjegavala opsjedanja supruga i vjernika, a uz to se
otvarao obzor sve do najudaljenijih pojasa gdje se naplaćivalo dvostruko.
Za ugodne je klime posao napredovao, ali je na vratima već bila zima,
uskoro će pasti snijeg i putovi biti neprohodni; bilo je to jedno od
posljednjih putovanja karavane.
Kola su prešla ulicom i zaustavila se na izlazu iz sela, a slijedila ih je
procesija muškaraca osokoljenih alkoholom i borbom medvjeda. Onamo
se uputila i Eliza da izbliza vidi novost. Shvatila je da će joj manjkati
mušterija za njezino pisanje pisama, trebala je pronaći drugi način da
zaradi večeru. Iskorištavajući nebo bez oblačka, nekoliko se dobrovoljaca
ponudilo da ispregnu mule i pomognu da se spusti bijedni glasovir, koji su
postavili na travu slušajući naredbe madam koju su svi poznavali po
krasnom imenu Joe Kostolomka. U tili čas. raščistili su komad terena,
186
složili stolove, i na ushićenje svih, pojavile su se boce ruma i svežnjevi
razglednica s golim ženama. Također i dva sanduka knjiga prostačkih
izdanja koje su Me najavljene kao 'romanse za ložnicu s najvrelijim
scenama Francuske'. Prodavale su se po deset dolara, ispod cijene, jer su se
njima mogli uzbuditi koliko su god puta željeli, a uz to ih posuditi
prijateljima, bile su mnogo isplativije negoli prava žena, objašnjavala je
Kostolomka i da to potvrdi pročitala odlomak koji je publika poslušala u
grobnoj tišini kao da je riječ o proročanskom otkrivenju. Zbor grohota i
viceva dočekao je kraj čitanja i u nekoliko minuta u kutijama nije ostala
nijedna knjiga. U međuvremenu je bila pala noć i morali su zabavu
osvijetliti bakljama. Madam je objavila vrtoglavu cijenu za bocu ruma, ali
je ples s curama stajalo četvrtinu. Postoji li netko tko zna svirati prokleti
glasovir?, upitala je. Tada je Eliza, kojoj su škripala crijeva, istupila ne
promislivši dvaput i sjela pred neugođeno glazbalo prizivajući Miss Rose.
Nije bila svirala deset mjeseci i nije imala dobar sluh, ali godine vježbanja
s metalnim štapom za leđima te lupkanje belgijskoga profesora pritekli su
joj u pomoć. Otpočela je s jednom od pikarskih pjesama koje su Miss Rose
i njezin brat, kapetan, običavali pjevati u duetu u ono nevino doba
glazbenih zabava prije no što ju je sudbina ošinula i njezin se svijet
preokrenuo naglavačke. Začuđena, uvjerila se da je njezina nespretna
izvedba dobro primljena. U manje od dvije minute iz-milila je odnekud
primitivna violina da je prati, razmahao se ples i muškarci su ščepali četiri
žene kako bi jurcali i kaskali po improviziranoj pozornici. Div u vučjim
kožama skinuo je Elizin šešir i stavio ga na glasovir tako odlučnim
pokretom da ga se nitko nije usudio ignorirati i ubrzo se punio
napojnicama.
Jedna od kola upotrebljavana su kao sjedište i spavaonica za madame i
njezina posvojenog sina, dječaka s bubnjem, u drugom su nagomilane
putovale ostale žene, a oba tegleća vagona pretvorena su u spavaonice.
Svaka je, obložena raznobojnim rupcima, imala ležaj na četiri stupa i
baldahin obložen prnjom protiv komaraca, zrcalo u zlatnom okviru,
komplet s umivaonikom i praonikom od keramike, perzijske tepihe,
izblijedjele i lagano izgrizene od moljaca, ali još uvijek upadljive, te male
svijećnjake s uljanicama za rasvjetu. Ta je kazališna dekoracija uzbuđivala
mušterije, prikrivala putnu prašinu i istrošenost zbog uporabe.
Dok su dvije žene plesale na zvuk glazbe, druge su dvije obavljale žurno
svoj posao u cirkuskim kolima. Madame koja je imala vilinske prste za
karte nije zanemarivala stolove za igru niti svoju dužnost da naplaćuje
usluge svojih golubica unaprijed, prodajući rum i potičući terevenku,
187
sveudilj s lulom među zubima. Eliza je svirala pjesme koje je znala
napamet, a kad je iscrpla repertoar, počinjala bi iznova od početka a da
nitko nije zamijetio ponavljanje, dok joj se nije zamaglio vid od umora.
Vidjevši da malakše, gorostas je najavio stanku, pokupio novac iz šešira i
potrpao ga pijanistu u džepove, potom ju je uzeo podruku i doslovno
odvukao do prvih kola gdje joj je stavio čašu ruma u ruku. Ona ju je odbila
onemoćalim pokretom, ispiti je natašte bilo bi isto kao da ju toljagom
udariš posred šije; tada je on pročeprkao po kutijama u neredu i izvukao
kruh i komadiće luka, na koje je ona navalila drhteći unaprijed od slasti.
Kad je to progutala, podigla je pogled i našla se pred tipom s kožama, koji
ju je promatrao sa svoje strašne visine. Obasjavao ga je nedužan osmijeh
najbjeljih i naj-ujednačenijih zuba na ovome svijetu. 'Imaš lice žene', reče
joj i ona se tržne.
'Zovem se Elias Andieta', odvrati, podižući ruku do pištolja kao da je
spremna braniti svoje muško ime.
'Ja sam Babalu Zli.'
'Postoji li Babalu Dobri?'
'Postojao je.'
'Što mu se dogodilo?'
'Nabasao je na mene. Odakle si, dječače?'
'Iz Čilea. Lutam tragajući za svojim bratom. Jeste li čuli da spominju
Joaquina Andietu?'
'Nisam čuo ni za koga takvog. Ali ako tvoj brat ima muda na pravome
mjestu prije ili poslije doći će nas posjetiti. Svi živi poznaju cure Joe
Kostolomke.'

Poslovi
Kapetan John Sommers usidrio je Fortunu u zaljevu San Francisca,
dovoljno daleko od obale kako se nijedan zanesenjak ne bi odvažio baciti
se u vodu i plivati do obale. Bio je upozorio posadu da hladna voda i struje
otpremaju na onaj svijet za manje od dvadeset minuta, ako to ne učine
morski psi. Bilo je to njegovo drugo putovanje s ledom i osjećao se
sigurnijim. Prije no što je ušao kroz uski kanal Golden Gatea dao je da se
otvori nekoliko bačava ruma, razdijelio ih velikodušno među mornarima, a
kad su bili pijani, izvukao je nekoliko pištoljčina i prisilio ih da polegnu
potrbuške na pod. Drugi časnik palube povezao ih je s kladama oko nogu
naočigled smetenih putnika koji su se ukrcali u Valparaisu i promatrali
prizor na gornjoj palubi ne znajući koji se to vrag događa. U međuvremenu
su s pristaništa braća Rodriguez de Santa Cruz bila poslala malu flotu
188
čamaca da poveze do kopna putnike i dragocjeni teret s parobroda. Kad
dođe čas povratka, posada će biti oslobođena kako bi sredila isplovljavanje
broda, pošto dobije još likera i bonus u kovanicama od pravoga zlata i
srebra, u iznosu dvostruko većem od njihovih plaća. To nije moglo
nadoknaditi spoznaju da ne mogu nestati na kopnu u potrazi za rudama,
kao što gotovo svi planirahu, ali je barem poslužilo kao utjeha. Istu je
metodu bio upotrijebio na prvome putovanju s izvanrednim ishodom;
hvalio se da je njegov trgovački brod jedan od rijetkih koji nije bio
napušten u zlatnom ludilu. Nitko se nije usudio iznevjeriti tog engleskog
pirata, sina kurve i Francisa Drakea, kako su ga zvali, jer nisu uopće
sumnjali da je kadar istresti svoje kre-menjače u prsa svakoga tko bi se
pobunio.
Na pristaništa San Francisca nagomilali su se proizvodi koje je poslala
Paulina iz Valparaisa: jaja i svježi sirevi, povrće i voće čileanskog ljeta,
maslac, jabukovača, ribe i morski plodovi, kobasice najbolje kakvoće,
teleće meso i sva sila nadjevenih i začinjenih ptica, gotovih za kuhanje.
Paulina je bila povjerila redovnicama spravljanje kolonijalnih kolača od
slatkog vrhnja i torti od stolis-nika, a i najpopularnijih jela kreolske
kuhinje, koja su doputovala zamrznuta u komorama s plavim snijegom.
Prva je pošiljka bila razgrabljena u manje od tri dana, uz tako zadivljujući
prihod da su braća zanemarila druge svoje poslove kako bi se usredotočila
na čudo od leda. Komadi sante leda rastapali su se polagano tijekom
plovidbe, ali je mnogo toga preostalo i pri povratku ih je kapetan mislio
prodati po zelenaškoj cijeni u Panami. Bilo je nemoguće prešutjeti
zapanjujući uspjeh prvoga putovanja i vijest da ima Čileanaca koji plove s
komadima ledenjaka na brodu naprasno se proširila. Brzo su zasnovana
društva koja će to isto činiti s ledenjacima s Aljaske, ali se pokazalo
nemogućim nabaviti posadu i svježe proizvode koji bi se mogli natjecati s
onima iz Čilea, pa je Paulina mogla silovito proslijediti sa svojim poslom
bez takmaca, dok je nabavljala još jedan parobrod kako bi proširila
poslovanje.
I kutije s erotskim knjigama kapetana Sommersa prodavale su se u tren
oka, ali pod koprenom diskrecije i ne prošavši kroz ruke braće Rodriguez
de Santa Cruz. Kapetan je morao pod svaku cijenu izbjeći da se probude
kreposni glasovi, kao što se bijaše događalo u drugim gradovima, gdje ih
je cenzura zaplijenila kao nemoralne te bi završile goreći na javnim
lomačama. U Europi su potajno kružile u raskošnim izdanjima među
velikašima i kolekcionarima, ali su najveće zarade postignute s izdanjima
za široku potrošnju. Tiskale su se u Engleskoj, gdje su ih nudili potajice po
189
nekoliko centava, ali u Kaliforniji je kapetan dobivao pedeset puta više od
te vrijednosti. Vidjevši da vlada zanesenost tom vrstom književnosti, palo
mu je na pamet da uvrsti ilustracije, jer je većina rudara mogla pročitati
jedino novinske naslove. Nova izdanja već su tiskana u Londonu s
prostačkim ali eksplicitnim crtežima, što je na koncu konca bilo jedino što
je bilo zanimljivo čitateljima.
Tog je istog popodneva John Sommers, smjestivši se u salonu najboljega
hotela u San Franciscu, večerao s braćom Rodriguez de Santa Cruz, koji su
u samo nekoliko mjeseci bili poprimili izgled gospode. Ništa nije preostalo
od rutavih spiljskih ljudi koji su mjesecima prije tražili zlato. Blago je bilo
upravo ovdje, u čistim transakcijama koje mogu obavljati iz mekanih
naslonjača hotela s viskijem u ruci, kao civilizirani ljudi, a ne kao seljačine,
govorili su. Petorici čileanskih rudara što su ih doveli potkraj 1848.
pridodano je osamdeset težaka sa sela, ljudi skromnih i pokornih koji ništa
nisu znali o rudnicima, ali su učili brzo, poštivali naredbe i nisu se bunili.
Braća su ih držala da rade na obalama rijeke Ameri-cano pod
zapovjedništvom vjernih nadglednika, dok su se oni posvetili prijevozu i
poslovanju. Kupili su dva plovila za plovidbu od San Francisca do
Sacramenta te dvjesto mula da prenose do zlatonosnih pijesaka robu, koju
su prodavali izravno, ne nudeći je trgovinama. Odbjegli rob koji je prije
radio kao tjelohranitelj ispao je čarobnjak za brojeve i sad je vodio
računovodstvo, i on odjeven poput velikoga gospodina i s čašicom i
cigarom u ruci, unatoč gunđanju gringosa koji su jedva trpjeli njegovu
boju, ali im nije bilo druge nego da posluju s njim.
'Vaša me gospođa šalje da vam poručim da za sljedećeg Fortunina
putovanja dolazi s djecom, sluškinjama i psom. Kaže da promislite gdje će
se smjestiti, jer ne misli živjeti u hotelu', priopćio je kapetan Felicianu
Rodriguezu de Santa Cruzu.
'Kakva bezglava ideja! Zlatna navala iznenada će završiti i ovaj će grad
opet postati selendra kakva je bila dvije godine prije. Već ima naznaka da
se zaliha rude smanjila, gotovo je s onim otkrićima grumena veličine
stijene. A tko će mariti za Kaliforniju kad sve bude gotovo?'
'Kad sam prvi put došao, ovo se činilo izbjegličkim logorom, ali se
pretvorilo u grad kako Bog zapovijeda. Iskreno, ne vjerujem da će nestati u
jednome dahu, to su vrata Zapada na Pacifik.'
'To kaže Paulina u svom pismu.'
'Slijedi savjet svoje žene, Feliciano, vidiš da ima oko sokolovo', prekine ga
njegov brat.

190
'Osim toga, nema načina da je zadržite. Na sljedećem putovanju ona dolazi
sa mnom. Ne zaboravimo da je ona vlasnica Fortune, nasmije se kapetan.
Poslužili su im svježe kamenice s Pacifika, jedan od rijetkih
gastronomskih užitaka San Francisca, grlice punjene bademom te ukuhane
kruške iz Paulinine pošiljke, koje je hotel smjesta kupio. Crno vino također
je pristiglo iz Čilea, a šampanjac iz Francuske. Pronio se glas o dolasku
Čileanaca s ledom i napunili su se svi restorani i hoteli u gradu kupcima
željnim da se počaste svježim poslasticama prije no što se iscrpu. Zapalili
su cigare da poprate kavu i brendi kad je John Sommers osjetio tapšanje na
ramenu od kojega je umalo prevrnuo čašu. Okrenuvši se, našao se pred
Jacobom Toddom, kojega nije bio vidio otprije više od tri godine kad ga je
iskrcao u Engleskoj, jadnog i poniženog. Bio je posljednja osoba koju je
očekivao da će vidjeti i trebao mu je časak da ga prepozna, jer je
nekadašnji lažni misionar izgledao kao karikatura Jenkija. Bio je izgubio
tjelesnu težinu i kosu, dva duga zaliska obilježavala su mu lice, nosio je
karirano odijelo ponešto usko za njegovu veličinu, čizme od zmijske kože i
bijeli virdžinijski šešir koji nije uz to pristajao, a kroz sva četiri džepa
njegove jakne provirivale su olovke, knjižice i listovi novina. Zagrlili su se
kao stari drugovi. Jacob Todd je boravio već pet mjeseci u San Franciscu i
pisao za tisak članke o zlatnoj groznici, koji su se objavljivali redovito u
Engleskoj, a i u Bostonu i New Yorku. Bijaše došao zahvaljujući
velikodušnoj intervenciji Feliciana Rodrigueza de Santa Cruza, koji nije
bio otposlao u zaborav uslugu koju je dugovao Englezu. Kao dobar
Čileanac, nikad nije zaboravljao ljubaznost - također ni uvredu - i doznavši
za njegove nevolje u Engleskoj, poslao mu je novac, putnu kartu i poruku
u kojoj mu objašnjava da je Kalifornija najdalje kamo se može poći prije
no što se počne vraćati s druge strane. 1845. Jacob Todd je bio sišao s
broda kapetana Johna Sommersa oporavljena zdravlja i pun energije,
spreman da zaboravi ponižavajući incident u Valparaisu i posveti se
tijelom i dušom uvođenju svoje zemlje u utopijsku zajednicu o kojoj je
toliko bio sanjao. Nosio je debelu bilježnicu, požutjelu od upotrebe i
morskoga zraka, dupkom punu bilježaka. Bio je proučio i isplanirao i
najmanju pojedinost zajednice, bio je uvjeren da bi mnogi mladi - starce to
ne bi zanimalo - napustili svoje tegobne živote kako bi se ujedinili u
idealnu bratstvu slobodnih muškaraca i žena, u sustavu apsolutne
jednakosti, bez vlasti, policajaca i religije. Pokazalo se da potencijalni
kandidati za eksperiment mnogo sporije shvaćaju no što je pretpostavio, ali
nakon nekoliko mjeseci imao je dvojicu ili trojicu spremnih da pokušaju.
Nedostajao je tek mecena da isfinancira skupocjeni projekt za koji se
191
tražio prostran teren, jer je zajednica namjeravala živjeti udaljena od
nastranosti svijeta, a morala je udovoljiti svim svojim potrebama. Todd
bijaše otpočeo razgovore s jednim pomalo uvrnutim lordom koji je imao
golem posjed u Irskoj, kad ga je glasina o skandalu u Valparaisu stigla i u
London, progoneći ga poput žilava psa koji mu ne dopušta da predahne. I
opet su mu zatvorili vrata i izgubio je prijatelje, odbacili su ga i učenici i
plemić, a san o utopiji otišao je dovraga. Još jednom je Jacob Todd
potražio utjehu u alkoholu i iznova je potonuo u glib loših uspomena.
Živio je kao miš u petparačkom pansionu kad mu je stigla spasiteljska
poruka njegova prijatelja. Nije dvaput razmišljao. Promijenio je prezime i
ukrcao se za Sjedinjene Države, spreman da pronađe novu i blistavu
sudbinu. Njegova je jedina nakana bila da zakopa svoju sramotu i živi u
anonimnosti dok ne nikne prilika da oživi svoj idilični projekt. Ponajprije
je trebalo naći neko zaposlenje; njegova se renta bila smanjila i slavna
vremena dokolice bijahu završila. Stigavši u New York, predstavio se u
nekoliko novina nudeći se kao dopisnik u Kaliforniji, a potom je poduzeo
putovanje na Istok preko Panamske prevlake, jer nije imao hrabrosti proći
kroz Magellanov prolaz i ponovno stupiti u Valparaiso, gdje ga je sramota
čekala nedirnuta, a krasna Miss Rose ponovno bi čula njegovo ime, još
jednom ukaljano. U Kaliforniji mu je njegov prijatelj Feliciano Rodriguez
de Santa Cruz pomogao da se smjesti i zaposli u najstarijem dnevniku San
Francisca. Jacob Todd, pretvorivši se sad u Jacoba Freemonta, prihvatio se
prvi put u životu, zaprepašteno otkrivajući da mu se sviđa to raditi.
Obilazio je kraj pišući o bilo čemu što bi zarobilo njegovu pažnju,
uključujući masakre Indijanaca, imigrante što su pristizali iz svakoga kutka
planeta, razuzdano špekuliranje trgovaca, rudarsku pravdu po kratkom
postupku i porok općenito. Jedna od njegovih reportaža umalo ga je stajala
života. Uljepšavajući, ali savršeno jasno, opisao je način na koji su
djelovale neke igračnice s označenim kockama, nauljenim kartama,
patvorenim likerom, drogama, prostitucijom i praksom da truju alkoholom
žene dok se ne obeznane, kako bi za jedan dolar prodali pravo da ih siluju
svakom muškarcu koji bi želio sudjelovati u zabavi. 'Sve to pod okriljem
istih onih vlasti koje bi se trebale boriti protiv takvih poroka', napisao je u
zaključku. Napali su ga gangsteri, šef policije i političari, morao se pritajiti
na nekoliko mjeseci dok se ne ohlade duhovi. Unatoč toj nepromišljenosti,
njegovi su se članci pojavljivali redovito i postajao je glas koji se poštuje.
Kao što mu je rekao njegov prijatelj John Sommers: tražeći anonimnost,
našao je slavu.

192
Pri kraju večere Jacob Freemont je pozvao svoje prijatelje na predstavu
dana: neka Kineskinja koju se može promatrati, ali ne dirati. Zvala se Ah
Toy i ukrcala se na kliper sa svojim mužem, postarijim trgovcem s dobrim
ukusom da umre na pučini i ostavi je slobodnom. Ona nije gubila vrijeme
u žalopojkama udovice i da unese duha u ostatak plovidbe, postala je
ljubavnicom kapetana koji se pokazao velikodušnim čovjekom. Kad je
sišla u San Franciscu, napadno odjevena i puna novca, zapazila je lascivne
poglede koji su je slijedili i došla na sjajnu ideju kako da ih naplati.
Unajmila je dvije sobe, izbušila rupice na pregradnom zidu i za uncu zlata
prodavala povlasticu da je se gleda. Prijatelji su slijedili Jacoba Freemonta
dobro raspoloženi i za nekoliko dolara mita mogli su preskočiti red i ući
medu prvima. Poveli su ih u jednu usku sobu zasićenu duhanskim dimom,
gdje se gurao tucet muškaraca nosa prilijepljena za zid. Provirili su kroz
neudobne rupice osjećajući se poput smiješnih školaraca i u drugoj
prostoriji vidjeli krasnu djevojku odjevenu u svileni kimono otvoren s obje
strane od struka do stopala. Ispod njega bila je gola. Gledatelji bi rikali na
svaki usporeni pokret koji bi otkrivao dio njezina finog tijela. John
Sommers i braća Rodriguez de Santa Cruz svijali su se od smijeha ne
mogavši vjerovati da potreba za ženama može tako izjedati čovjeka. Ondje
su se razdvojili i kapetan je s novinarom otišao popiti posljednju čašicu.
Pošto je saslušao izvještaje s Ja-cobovih putovanja i pustolovina, kapetan
mu se odlučio povjeriti.
'Sjećate se Elize, djevojčice koja je živjela s mojom braćom u Valparaisu?'
'Savršeno.'
'Umakla je od kuće prije gotovo godinu dana i imam dobar razlog vjerovati
da je u Kaliforniji. Pokušao sam je naći, ali nitko nije čuo za nju ili nekoga
s njezinim opisom.'
'Jedine žene koje su stigle ovamo same su prostitutke.'
'Ne znam kako je došla, ako to jest učinila. Jedini podatak koji imam jest
da se otputila u potragu za svojim dragim, mladim Čileancem Joaquinom
Andietom...'
'Joaquin Andieta! Poznajem ga, bio mi je prijatelj u Čileu.'
'On je bjegunac pred zakonom. Optužen je za kradu.'
'Ne vjerujem. Andieta je bio vrlo plemenit mladić. Zapravo je u njega bilo
toliko ponosa i osjećaja časti da mu se zbog toga bilo teško približiti. I
kažete mi da su Eliza i on zaljubljeni?'
'Samo znam da se on ukrcao za Kaliforniju u prosincu 1848. Dva mjeseca
poslije nestala je djevojčica. Moja sestra vjeruje da je došla slijedeći
Andietu, premda ne mogu zamisliti kako je to učinila ne ostavivši traga.
193
Budući da se vi krećete po logorima i selima na sjeveru, možda uspijete
nešto doznati...'
'Učinit ću što mogu, kapetane.'
'Moji brat i sestra i ja bit ćemo vam vječno zahvalni, Jacobe.'
Eliza Sommers je ostala s karavanom Joe Kostolomke, gdje je svirala
glasovir i dijelila napojnice popola s madam. Kupila je pjesmaricu
američke glazbe i jednu latinoameričke da obodri svoje glazbene večeri, a
u satima dokolice, kojih je bilo mnogo, indijanskog je dječaka poučavala
čitati, pomagala u mnogobrojnim svakodnevnim zadaćama te kuhala. Kao
što su joj rekli oni iz družine: nikad nisu bolje jeli. S vječno istim suhim
mesom, grahom i slanom svinjetinom pripremala je ukusna jela stvorena u
trenutačnom zanosu; kupovala je meksičke začine i dodavala ih čileanskim
receptima Mame Fresije sa slasnim rezultatima; pravila je kolače bez
ikakvih sastojaka osim masti, brašna i konzerviranog voća, no ako bi
nabavila jaja i mlijeko, njezino bi se nadahnuće uzdiglo do nebeskih
gastronomskih vrhunaca. Babalu Zli nije bio pobornik toga da muškarci
kuhaju, ali bi prvi proždrljivo progutao gozbe mladoga pijanista i
opredijelio se da prešuti sarkastične primjedbe. Naviknut da stoji na straži
tijekom noći, div je spavao kao zaklan veći dio dana, ali tek što bi vonj iz
tignja dopro do njegovih zmajevskih nosnica, u hipu bi se probudio i
smjestio u blizini kuhinje kako bi stražario nad kuhanjem. Patio je od
nezasitna teka i nije bilo načina da se napuni njegova divovska mješina.
Prije dolaska Čileančića, kako su zvali lažnog Eliasa Andietu, njegov
osnovni način prehrane sastojao se od životinja koje bi uspijevao uloviti,
prelomiti po duljini, začiniti šakom krupne soli i poslagati na žeravicu dok
ne pougljene. Tako je mogao nekoliko dana žvakati jednog te istog jelena.
U dodiru s pijanistovim kuhanjem istančalo mu se nepce, svakodnevno bi
odlazio u lov, izabirao najslasnije lovine i predavao ih očišćene i oderane
kože.
Putem je Eliza predvodila karavanu jašući na svom čvrstom kljusetu, koje
se usprkos žalosnu izgledu pokazalo jednako plemenitim poput čistokrvna
riđana, s beskorisnom puškom prebačenom preko konjske opreme i
dječakom bubnjarom na sapima. Osjećala se tako udobno u muškoj odjeći
da se pitala hoće li se jednom moći opet odijevati kao žena. U jedno je bila
uvjerena: neće na sebe staviti steznik ni na dan svoga vjenčanja s
Joaquinom Andietom. Kad bi stigli do rijeke žene bi to koristile da sakupe
vodu u vrčeve, operu odjeću i okupaju se; za nju su to bili najteži trenuci,
morala je svaki put izmišljati sve neprirodnije izlike kako bi se dotjerala
bez svjedoka.
194
Joe Kostolomka bila je krepka Nizozemka iz Pennsvlvanije koja je svoju
sudbinu pronašla u beskraju Zapada. Bijaše nadarena poput iluzionista za
karte i kocke, varanje u igri ju je ushićivalo. Bila je zarađivala za život
kladeći se dok joj nije palo na pamet da pokrene posao s curama i obilazi
Veta Madre 'tražeći zlato', kako je nazivala taj oblik rudarenja. Bila je
uvjerena da je mladi pijanist homoseksualac i stoga je osjećala prema
njemu nježnost nalik onoj što ju je osjećala prema Indijančiću. Nije
dopuštala svojim curama da mu se izruguju ili Babaluu da ga naziva
nadimcima: nije bila na jadnom momku krivnja što se rodio bez dlaka na
bradi i s tim mekušastim izgledom, jednako kao što nije bila njezina što se
rodila kao muškarac u tijelu žene. Bili su tek doskočice koje su Bogu pale
na pamet da ih zafrkne. Bijaše kupila dječaka za trideset dolara od nekih
jenkijevskih stražara koji bijahu istrijebili ostatak plemena. Tada su mu
bile četiri ili pet godina, bio je tek kostur s trbuhom punim glista, ali u
samo nekoliko mjeseci, na silu ga hraneći i ukrotivši njegove ispade bijesa
kako ne bi uništio što god bi mu palo u ruke i udarao glavom o kotače
vagona, djetešce je naraslo za jedan dlan i pojavila se njegova istinska
ratnička priroda: bio je hladnokrvan, zatvoren i strpljiv. Nazvala ga je Tom
Bez-Plemena kako ne bi zaboravio svoju osvetničku dužnost. 'Ime je
neodvojivo od bića', govorili su Indijanci, a Joe je u to vjerovala, zato
bijaše izmislila svoje vlastito prezime.
Ukaljane golubice karavane bile su dvije sestre iz Missourija koje bijahu
poduzele dugo putovanje zemljom i putem izgubile svoje obitelji; Esther,
djevojka od osamnaest godina, pobjegla je od svog oca, religioznog
fanatika koji ju je mlatio; i jedna krasna Meksikanka, kći oca gringa i
majke Indijanke koja je mogla proći pod bjelkinju i bila naučila četiri
rečenice na francuskom kako bi zavodila smušenjake, jer su, prema
popularnom mitu, Francuskinje bile najstručnije u svom poslu. I u tom
društvu pustolova i pokvarenjaka bilo je rasnih razlika; bijelci su
prihvaćali mješance boje cimeta, ali prezirali bilo kakvo miješanje s
Crncima. Četiri žene zahvaljivale su udesu što su naišle na Joe
Kostolomku. Esther je bila jedina bez prethodnog iskustva, no druge
bijahu radile u San Franciscu i poznavale su loš život. Nisu ih bili dopali
saloni visoke kategorije, znale su za udarce, bolesti, droge i zloću svodnika,
bile su pokupile bezbrojne infekcije trpeći surove lijekove i tolike pobačaje
da bijahu neplodne, ali daleko od toga da zbog toga žale, smatrale su to
blagoslovom. Iz tog svijeta gadosti bila ih je spasila Joe odvodeći ih
daleko. Poslije ih je podvrgla dugom mučeništvu apstinencije da ih
odvikne ovisnosti o opijumu i alkoholu. Žene su joj plaćale kćerinskom
195
odanošću jer se, uostalom, ophodila s njima pravedno i nije ih okradala.
Zastrašujuća nazočnost Ba-balua obeshrabrila bi nasilne mušterije i
odvratne pijance, jele su dobro i putujući vagoni doimali su im se
poticajnim za zdravlje i duh. U tim beskrajima brežuljaka i šuma osjećale
su se slobodnima. Ništa lako ni romantično nije postojalo u njihovim
životima, ali su bile uštedjele malo novca i mogle su otići ako bi to željele,
međutim nisu to činile jer je ta mala ljudska skupina bila najsličnija obitelji
od svega što su imale.
I cure Joe Kostolomke bijahu uvjerene da je mladi Elias Andieta, kržljav i
piskava glasa, bio peder. To im je ulijevalo mirnoću pa su se razodijevale,
prale i pričale o bilo kojoj temi u njegovoj prisutnosti kao da je jedan od
njih. Prihvatili su je s toliko prirodnosti da bi Eliza zaboravljala svoju
ulogu muškaraca premda je Babalu bio zadužen da je na to podsjeti. Bijaše
preuzeo na sebe zadaću da pretvori tog plašljivca u muškarca i promatrao
ju je izbliza, spreman da ju ispravlja kad sjedi sa skupljenim nogama ili
otresa svoju kratku grivu nimalo muževnim pokretom. Pokazao joj je kako
će čistiti i podmazivati svoje oružje, ali kad je probao usavršiti njezino
gađanje izgubio je strpljivost: svaki put kad bi stisnuo otponac, njegov je
učenik zatvarao oči. Nije ga se bila dojmila Biblija Eliasa Andiete, baš
naprotiv, sumnjao je da je rabi kako bi opravdao svoje budalaštine i držao
je: ako momak ne misli postati prokleti propovjednik, za koga vraga čita te
besmislice, bolje da se posveti prljavim knjigama pa da vidimo hoće li mu
pasti na pamet neke muškaračke ideje. Jedva je bio sposoban potpisati
svoje ime i teškom je mukom čitao, ali to ni mrtav ne bi priznao. Govorio
je da mu popušta vid i ne uspijeva dobro vidjeti slova, premda je sa sto
metara mogao pogoditi prestravljenoga zeca među oči. Običavao je moliti
Čileančića da mu glasno čita Kostolomkine zakašnjele novine i erotske
knjige, ne toliko zbog prljavih dijelova koliko zbog romanse koja bi ga
uvijek dirnula. Uvijek je, bez razlike, bila riječ o sablažnjivim ljubavima
između pripadnika europskog plemstva i plebejke, ili katkad obrnuto:
aristokratska dama gubila je razum zbog priprostog muškarca, ali časnog i
ponosnog. U tim su pričama žene uvijek bile lijepe, a udvarači neumorni u
svom žaru. U pozadini su se kao refren provlačile bakanalije, ali za razliku
od drugih pornografskih ro-mančića za deset novčića kakvi su se ondje
prodavali, ovi su imali priču. Eliza je čitala glasno ne pokazujući
zapanjenost, kao da je oduvijek izložena najgorim porocima, dok su oko
nje Babalu i tri golubice slušali sleđeni. Esther nije sudjelovala na tim
sijelima jer joj se gorim grijehom činilo opisivati ta djela nego ih činiti.
Elizi su gorjele uši, ali nije mogla ne prepoznati neočekivanu eleganciju
196
kojom su te svinjarije bile napisane: neke su je rečenice podsjetile na
nepogrešiv stil Miss Rose. Joe Kostolomka, koju putena strast ni u kojem
obliku nije ni najmanje zanimala pa su joj stoga ta čitanja bila dosadna,
osobno je pazila da nijedna riječ od toga ne povrijedi nevine uši Toma
Bez-Plemena. Odgajam ga za indijanskog poglavicu, ne za svodnika
kurvama, govorila je, a u svom nastojanju da ga učini muškarcem, također
nije dopuštala ni da ju dječačić zove bakom.
'Nisam ničija baka, dovraga! Ja sam Kostolomka, jesi me razumio, zločesti
balavce?'
'Da, bako.'
Babalu Zli, bivši osuđenik iz Chicaga, bio je pješice prešao kontinent
mnogo prije zlatne groznice. Govorio je indijanske jezike i bijaše radio što
god bi se našlo da zaradi za život, od snagatora u putujućem cirkusu, gdje
je jednako okretno podigao konja preko glave kao što bi zubima izvukao
nakrcan vagon iz pijeska, do isto-varivača na pristaništima u San Franciscu.
Ondje ga je otkrila Kostolomka i zaposlio se u karavani. Mogao je raditi
posao za nekolicinu muškaraca i uz njega nije trebalo druge zaštite.
Zajedno su mogli preplašiti bilo koji broj suparnika, što su dokazali u više
no jednoj prilici.
'Moraš biti jak ili će te upropastiti, Čileančiću', savjetovao je Elizi. 'Nemoj
misliti da sam oduvijek ovakav kao što me vidiš. Prije sam i ja bio kao ti,
kržljav i pomalo mekan, ali sam stao podizati teret i pogledaj mi mišiće.
Sada se nitko ne usudi protiv mene.'
'Babalu, ti si viši od dva metra i težiš kao krava. Nikad neću biti kao ti!'
'Veličina nema ništa s tim, čovječe. Muda su ono što se broji. Uvijek sam
bio velik, no svejedno su mi se smijali.' 'Tko ti se rugao?'
'Svi, čak i moja majka, počivala u miru. Reći ću ti nešto što nitko ne zna...'
'Da?'
'Sjećaš se Babalua Dobrog?... To sam ja od nekad. Ali sam već dvadeset
godina Babalu Zli i ide mi mnogo bolje.'

Ukaljane golubice
U prosincu se iznenada spustila zima na obronke planinskog lanca i tisuće
su rudara morale napustiti svoju imovinu da bi se preselili u sela u
očekivanju proljeća. Snijeg je milostivim plaštem prekrio prostran teren
što su ga izbušili ti pohlepni mravi, a zlato koje je još preostalo opet je
počivalo u tišini prirode. Joe Kostolomka povela je svoju karavanu u jedno
od malih, netom niklih sela uzduž glavne žile, gdje je unajmila štagalj da
ondje prezime. Prodala je mule, kupila veliko drveno korito umjesto kade,
197
kuhinju, dvije peći, nekoliko komada obična platna i ruske čizme za svoje
ljude, jer su na kiši i hladnoći bile nužne. Sve je zaposlila da stružu
prljavštinu sa štaglja i naprave zavjese kako bi razdvojili prostorije,
postavila krevete s baldahinom, zlatna zrcala i glasovir. Odmah se otputila
u kurtoazne posjete gostionicama, trgovini i kovačnici, središtima
društvene aktivnosti. Selo je, kao novine, tiskalo list papira s vijestima u
trošnoj tiskari koju bijahu dovukli s jednog kraja kontinenta na drugi, a
kojom se poslužila Joe da diskretno oglasi svoj posao. Osim svojih
djevojaka nudila je boce najboljeg ruma s Kube i Jamajke, kako ga je zvala,
premda je zapravo bio ljudo-žderski bućkuriš kadar da čovjeku skvrči dušu,
'vruće' knjige i nekoliko stolova za igre. Mušterije su pritekle brzo.
Postojao je i drugi bordel, ali je novina uvijek dobrodošla. Madame iz
druge zgrade objavila je podmukao rat klevetama protiv svojih suparnika,
ali se okanila otvorena suočavanja sa strahovitim dvojcem Kostolomke i
Babalua Zlog. U štaglju se ludovalo iza improviziranih zavjesa, plesalo uz
zvuk glasovira i igralo na znatne svote pod paskom gazdarice koja pod
svojim krovom nije prihvaćala tučnjave ni ičije varanje osim svojega.
Eliza je gledala kako muškarci u nekoliko noći gube ono što su zaradili u
mjesecima titanskog napora i plaču na grudima cura koje su bile pomogle
da ih se opelješi.
U kratko vrijeme rudari su postali skloni Joe. Unatoč svom gusarskom
izgledu, žena je imala majčinsko srce, a te su ga zime okolnosti stavile na
kušnju. Buknula je epidemija dizenterije, koja je oborila polovicu
stanovništva i ubila nekolicinu. Tek što bi doznala da je netko smrtno
bolestan u nekoj udaljenoj kolibi, Joe bi zatražila da joj posude par konja u
kovačnici i odlazila s Babaluom da priskoči u pomoć nesretniku. Obično bi
ih pratio kovač, golemi kveker koji nije odobravao posao tih ženetina, ali
je bio uvijek spreman pomoći bližnjem. Joe bi tjerala bolesnika da jede,
čistila ga, prala mu odjeću i tješila prečitavajući po stoti put pisma njegove
obitelji iz daleka, dok su Babalu i kovač raščišćavali snijeg, tražili vodu,
sjekli drva i slagali ih na hrpu uz peć. Ako je čovjeku bilo vrlo loše, Joe bi
ga umatala u pokrivače, prevozila poput vreće na svojoj kljusadi i vodila
svojoj kući, gdje su ga žene pazile otkrivajući u sebi bolničarski poziv,
zadovoljne što imaju priliku da se osjete kreposnima. Nisu mogle uraditi
mnogo osim da prisile pacijente da ispijaju litre zašećerenog čaja kako ne
bi potpuno dehidrirali, održavaju ih čistima, u toplome i u postelji, s
nadom da im proljev neće isprazniti dušu, a groznica neće skuhati mozak.
Neki su umirali, a ostalima su trebali tjedni da se vrate na ovaj svijet. Joe
je bila jedina koja se dovijala kako se može prkositi zimi i doprijeti do
198
najosamljenijih koliba, tako bi je dopalo da otkrije tijela pretvorena u
kristalne kipove. Nisu svi bili žrtve bolesti, katkad bi si tip pucao u usta jer
nije više mogao podnijeti grčeve u crijevima, samoću i delirij. U nekoliko
je prigoda Joe trebala zatvoriti posao jer je pod štaglja bio pretrpan
rogožinama, a njezine su se golubice pretrgavale da zbrinu bolesnike.
Seoski je šerif drhtao kad bi se ona pojavila sa svojom nizozemskom lulom
i svojom gromkom glasinom proroka da zatraži pomoć. Nitko joj je nije
mogao odbiti. Isti oni divlji muškarci zbog kojih je selo bilo na lošem
glasu stavljali su se krotko u njezinu službu. Nisu imali ništa nalik bolnici,
jedini je liječnik bio izmučen i ona je jednostavno preuzela zadaću da
mobilizira sva sredstva kad je posrijedi bila hitnost. Sretnici kojima je
spasila život postali su njezini odani dužnici i tako je te zime istkala mrežu
veza koja će je održati tijekom požara.
Kovač se zvao James Morton i bio je jedan od rijetkih primjera dobra
čovjeka. Osjećao je nepobitnu ljubav prema cijelom čovječanstvu, čak i
prema ideološkim neprijateljima, koje je smatrao zalutalima uslijed
neznanja, a ne iskonske zloće. Nesposoban za podlost, nije ju mogao
zamisliti u bližnjemu, draže mu je bilo vjerovati kako je tuđa izopačenost
otklon u karakteru koji se može izliječiti svjetlošću milosrđa i privrženosti.
Poticao je iz dugoga roda kvekera iz Ohia, gdje je sa svojom braćom bio
surađivao u tajnom lancu solidarnosti skrivajući i odvodeći odbjegle
robove u slobodne države i Kanadu. Njegovo je djelovanje privuklo srdžbu
pobornika ropstva i jedne je noći na ranč upala rulja i zapalila vatru, dok je
obitelj promatrala nepomična jer, vjerni svojoj vjeri, nisu mogli podići
oružje na svoje bližnje. Mortonovi su morali napustiti svoju zemlju i
raspršili su se posvuda, ali su održavali tijesne veze jer su pripadali
humanitarnoj mreži abolicionista. Jamesu se traženje zlata nije činilo
časnim sredstvom da zaradi za egzistenciju jer time ništa ne proizvodi niti
pruža usluge. Bogatstvo nagrđuje dušu, komplicira življenje i začinje
nesreću, držao je. Uz to, zlato je mekan metal, beskoristan za izradu oruđa;
nije mogao shvatiti zanesenost koju je budilo u ostalima. Visok, krepak,
guste brade boje lješnjaka, nebesko plavih očiju i debelih nadlaktica
obilježenih bezbrojnim opeklinama, bio je inkarnacija boga Vulkana,
onako rasvijetljen odsjajem svoje kovačnice. U selu su bila samo tri
kvekera, radini ljudi posvećeni obitelji, uvijek zadovoljni svojom
sudbinom, jedini koji nisu kleli, koji su bili trezvenjaci i izbjegavali
bordele. Okupljali su se redovito da služe svojoj vjeri bez prenemaganja,
propovijedajući primjerom, dok su strpljivo čekali dolazak skupine
prijatelja koja je dolazila s Istoka da poveća njihovu zajednicu. Morton je
199
obilazio Kostolomkin štagalj da pomaže žrtvama epidemije i ondje je
upoznao Esther. Posjećivao ju je i plaćao joj punu uslugu, no samo je
sjedio uz nju i razgovarao. Nije mogao shvatiti zašto je bila izabrala tu
vrstu života.
'Između mlaćenja moga oca i ovoga tisuću mi je puta draži život koji imam
sada.'
'Zašto te je udarao?'
'Optuživao me da izazivam požudu i potičem na grijeh. Vjerovao je da bi
Adam još bio u raju da ga Eva nije dovela u napast. Možda je imao pravo,
sam vidiš kako zarađujem za život...'
'Ima drugih poslova, Esther.'
'Ovo nije tako loše, James. Zatvorim oči i ne mislim ni na što. To je samo
nekoliko minuta i prođu hitro.'
Usprkos iskvarenosti svoga zanimanja, djevojka je zadržala svježinu
svojih dvadeset godina i bilo je određena čara u njezinu neupadljivu i
šutljivu ponašanju, tako različitu od onog svojih drugarica. Nije u njoj bilo
ničega koketnog, bila je punačka, s blagim licem kao u telice i čvrstim
rukama seljanke. U usporedbi s drugim golubicama, bila je manje ljupkom,
ali joj je koža bila sjajna, a pogled blag. Kovač nije znao kad je počeo
sanjati o njoj, viđati je u iskrama vignja, u svjetlosti vrućega metala i u
nebu bez oblačka, sve dok više nije mogao nastaviti ignorirati tu
pamučastu tvar koja mu je umatala srce i prijetila da će ga ugušiti. Gora
nesreća doli da se zaljubi u laku ženu nije mu se mogla dogoditi, bit će
nemoguće opravdati se pred očima Boga i svoje zajednice. Odlučan da
pobijedi to iskušenje znojem, zatvarao se u kovačnicu radeći kao
bezumnik. Nekih su se noći čuli divlji udarci njegova čekića sve do zore.
Čim je imala stalnu adresu, Eliza je pisala Tao Chi'enu u kineski restoran u
Sacramentu, dajući mu svoje novo ime Eliasa Andiete i moleći ga za savjet
u borbi s dizenterijom, jer je jedini lijek koji je poznavala protiv zaraze bio
komad sirova mesa povezan za pupak vrpcom od crvene vune, kao što je
činila Mama Fresia u Čileu, ali nije davalo očekivane rezultate. Bolno joj
je nedostajao; katkad bi se probudila zagrljena s Tomom Bez-Plemena
zamišljajući u ošamućenosti polusna da je Tao Chi'en, ali bi ju dječakov
miris na dim vraćao u stvarnost. Nitko nije imao onako svjež miris mora
kao njezin prijatelj. Udaljenost koja ih je razdvajala bila je kratka u
miljama, ali nemilosrdna klima rutu je pretvarala u mučnu i opasnu. Palo
joj je na um da prati poštara kako bi nastavila tražiti Joaquina Andietu, kao
što je bila činila u drugim prigodama, ali dok je čekala odgovarajuću
priliku, protekli su tjedni. Nije se samo zima ispriječila njezinim
200
planovima. Tih dana bijaše buknula napetost između Jenkija rudara i
Čileanaca na jugu glavne žile. Gringosi, siti stranaca, ujedinili su se da ih
izbace, ali su se ovi oduprli, prvo svojim oružjem, a potom pred sucem,
koji je priznao njihova prava. Daleko od toga da zastraši napadače, sučeva
naredba samo je poslužila da ih ražesti, nekoliko Čileanaca završilo je na
vješalima ili su bačeni niz klisuru, a preživjeli su morali pobjeći. Kao
odgovor, osnovali su bande, čija su svrha bili napadi na gringose, kao što
su činili mnogi Meksikanci. Eliza je shvatila da se ne može izlagati
opasnosti, sa svojom krinkom latino momka lako može biti optužena za
bilo kakav izmišljen zločin.
Potkraj siječnja 1850. okovao ih je jedan od najgorih ikad viđenih mrazova
u tom kraju. Nitko se nije usuđivao izići iz svoje kuće, selo se doimalo
mrtvim i tijekom više od deset dana nije pritekla nijedna mušterija u
štagalj. Bilo je tako hladno da je voda u lavoru osvanjivala stvrdnuta
unatoč uvijek upaljenim pećima, a nekih su noći morali uvesti Elizina
konja u kuću kako bi ga spasili od kobi drugih životinja koje su osvanule
zarobljene u blokovima leda. Žene su spavale po dvije u krevetu, a ona s
dječakom, prema kojemu bijaše razvila zavidnu i silnu nježnost, koju je on
uzvraćao s upornom postojanošću. Jedina osoba iz družine koja se mogla
natjecati s Elizom u privrženosti dječačiću bila je Kostolomka. 'Jednoga ću
dana imati snažna i odvažna sina kao što je Tom Bez--Plemena, ali mnogo
veselijega. Ovo se stvorenje nikad ne smije', pripovijedala je Tao Chi'enu u
pismima. Babalu Zli nije znao kako da spava noću i duge je sate provodio
šetkajući u mraku s jedne strane štaglja na drugu, u svojim ruskim
čizmama, svojim ofu-canim krznima, s prekrivačem preko ramena. Prestao
je brijati glavu i nicale su mu dlačice guste poput onih vučjih s njegove
jakne. Esther mu je bila isplela vunenu kapu pačje žute boje, koja ga je
pokrivala sve do ušiju i davala izgled čudovišne bebe. On je bio taj koji je
čuo nekoliko slabih udaraca te zore i bio dovoljno pronicljiv da ih razlikuje
od buke nevremena. Odškrinuo je vrata s pištoljem u ruci i naišao u
snijegu na izvaljenu spodobu. Uznemiren, pozvao je Joe i njih su je dvoje,
boreći se da vjetar ne iščupa vrata, uspjeli povući unutra. Bio je to napola
smrznuti muškarac.
Nije bilo lako prizvati posjetitelja svijesti. Dok ga je Babalu masirao i
pokušavao mu u usta uliti brendi, Joe je probudila žene, raspirili su vatru u
pećima i stavili grijati vodu da napune kadu, kamo su ga uronili dok malo-
pomalo nije oživio, izgubio plavu boju i mogao uobličiti nekoliko riječi.
Nos, stopala i ruke bijahu mu ozebli od leda. Bio je to seljak iz meksičke
države Sonore koji, kao tisuće njegovih sunarodnjaka, bijaše stigao do
201
zlatonosnih pijesaka u Kaliforniji, reče. Zvao se Jack, američko ime koje
nedvojbeno nije bilo njegovo, ali ni drugi u toj kući nisu se koristili svojim
pravim imenima. Idućih je sati nekoliko puta bio na pragu smrti, ali kad se
činilo da se više ništa ne može napraviti za njega, vratio bi se s drugoga
svijeta i progutao nekoliko gutljaja likera. Negdje oko osam, kad je
napokon jenjalo nevrijeme, Joe je naredila Babaluu da pođe potražiti
doktora. Čuvši to, Meksikanac, koji je nepokretan ležao i ispuštao
mjehuriće zijevajući poput ribe, otvori oči i izbaci jedno gromko 'ne!',
prestravivši sve. Nitko ne treba znati da je tu, zahtijevao je tako divlje da
mu se nisu usudili proturječiti. Nije bilo potrebno mnogo objašnjavati: bilo
je očito da ima problema sa zakonom i ovo selo sa svojim vješalima nasred
trga bilo je posljednje mjesto na svijetu u kojemu bi bjegunac volio
potražiti utočište. Jedino ga je surovo nevrijeme moglo prisiliti da priđe.
Eliza nije rekla ništa, ali za nju čovjekova reakcija nije bila iznenađenje:
mirisao je na zlo.
Za tri je dana Jack bio povratio nešto svojih snaga, ali mu je otpao vrh
nosa i počeše mu obamirati prsti jedne ruke. Ni to ga nije uspjelo uvjeriti
da treba poći liječniku; radije će malo-pomalo trunuti nego skončati
obješen, reče. Joe Kostolomka skupila je svoje ljude na drugome kraju
štaglja i šapćući su vijećali: moraju mu odrezati prste. Sve su se oči
okrenule prema Babaluu Zlom.
'Ja? Ni u ludilu!'
'Babalu, nesretni sine, nemoj biti takav kilavac!' uskliknula je ljutita Joe.
'Napravi to ti, Joe, nisam ti ja za to.'
'Ako možeš rasjeći jelena, onda možeš i to napraviti. Što je par bijednih
prstiju?'
'Jedno je životinja, a nešto posve drugo čovjek.'
'Ne mogu vjerovati! Ovaj veliki kurvin sin, oprostite mi, djevojke, nije
kadar učiniti mi tako beznačajnu uslugu! Nakon svega što sam učinila za
tebe, nesretnice!'
'Oprosti, Joe. Nikad nisam naškodio ljudskom biću.
'Ali o čemu ti to govoriš? Pa zar nisi ubojica? Zar nisi bio u zatvoru?'
'Bio sam zbog krađe stoke', prizna div, na rubu da zaplače od poniženja.
'Ja ću to učiniti', prekine ih Eliza, blijeda ali čvrsta.
Stali su zuriti u nju u nevjerici. Čak im se i Tom Bez-Plemena činio
podobnijim da izvede operaciju od nježnoga Čileančića.
'Trebam dobro naoštren nož, čekić, iglu, konac i nekoliko čistih krpa.'
Babalu je sjeo na pod spustivši glavurdu među ruke užasnut, dok su žene
pripremale potrebno u tišini punoj poštovanja. Eliza je u mislima prelazila
202
kroz ono što je naučila uz Tao Chi'ena kad su vadili tanad i šivali rane u
Sacramentu. Ako je to tada mogla napraviti ne trepnuvši, moći će to isto
napraviti sada, zaključi. Prema sudu njezina prijatelja, najvažnije je bilo
izbjeći krvarenje i upale. Nije ga bila vidjela kako radi amputacije, ali kad
su liječili nesretnike koji bi dolazili bez ušiju, govorio bi kako u drugim
krajevima svijeta režu ruke i stopala za isti prekršaj. 'Krvnikova je sjekira
brza, ali ne ostavlja tkivo koje će pokriti batrljak od kosti', bio je rekao Tao
Chi'en. Objasnio joj je lekcije doktora Ebanizera Hobbsa, koji je imao
iskustva s ratnim ranama i pokazao mu kako da to napravi. U ovom je
slučaju barem riječ samo o prstima, zaključi Eliza.
Kostolomka je nalila liker u pacijenta sve dok se nije obez-nanio, dok je
Eliza dezinficirala nož grijući ga do užarenosti. Natjerala je Jacka da
sjedne na stolac, namočila mu ruku u lavoru s viskijem, a potom je stavila
na rub stola rastavivši ozlijeđene prste. Promrmljala je jednu od čarobnih
molitvi Mame Fresije i kad je bila spremna, dala je ženama tihi znak da
pridrže pacijenta. Prislonila je nož na prste i točno po njemu udarila
čekićem, posve čisto odrezavši kosti i urezavši oštricu tako da je ostala
pribijena o stol. Jack je ispustio urlik iz dna utrobe, ali je bio toliko opijen
da nije bio svjestan kad ga je šivala, a Esther povezivala. U nekoliko
minuta muka bijaše gotova. Eliza je stajala gledajući amputirane prste i
pokušavala svladati nadražaj na povraćanje dok su žene polijegale Jacka
na jednu od rogožina. Babalu Zli, koji je bio ostao što je dalje moguće od
prizora, približio se stidljivo sa svojom dječjom kapom u ruci.
'Pravi si muškarac, Cileančiću', promrmljao je, zadivljen.
U ožujku je Eliza tiho navršila osamnaest godina čekajući da se prije ili
poslije na vratima pojavi njezin Joaquin, kao što bi, držao je Babalu,
učinio svaki muškarac na sto tisuća milja uokolo. Jack, Meksikanac,
oporavio se u nekoliko dana i iskrao se noću ne pozdravivši se ni s kim,
prije no što su mu zacijeljeli prsti. Bio je zlosretan tip i radovali su se kad
je otišao. Govorio je vrlo malo i uvijek bio kao na iglama, nepovjerljiv,
spreman da napadne na najmanju sjenku zamišljene provokacije. Nije
pokazao znake zahvalnosti za primljene usluge, naprotiv, kad se probudio
iz pijanstva i doznao da su mu bili amputirali prste za okidanje, istresao je
bujicu proklinjanja i prijetnji, zaklinjući se da će mu pasji sin koji mu je
bio upropastio ruku platiti vlastitim životom. Tada je Babalu izgubio
strpljenje. Primio ga je kao lutku, podigao do visine očiju, zapiljio se u
njega i rekao mu nježnim glasom kojim se koristio kad tek što ne bi planuo.
'To sam bio ja: Babalu Zli. Postoji neki problem?'

203
Tek što mu je prošla groznica, Jack je poželio iskoristiti golubice da si
udovolji, ali su ga jednoglasno odbile: nisu mu bile spremne ništa dati
besplatno, a u njega su bili prazni džepovi, u što su se bile uvjerile dok su
ga razodijevale kako bi ga stavile u kadu one noći kad se pojavio smrznut.
Joe Kostolomka dala si je zadatak da mu objasni kako bi, da mu nisu
odrezali prste, izgubio ruku ili život, tako da bi mu bolje bilo da zahvali
nebu što je bio dopao pod njihov krov. Eliza nije dopuštala da se Tom
Bez--Plemena približi tipu, a ona je to činila tek da mu proslijedi jelo i
promijeni zavoje, jer ju je miris zla mučio kao opipljivo prisutnost. Ni
Babalu ga nije mogao podnijeti i dok je bio u kući, ustezao se da mu se
obrati. Te je žene držao svojim sestrama i pomahnitao bi kad je Jack
dobacivao svoje opscene primjedbe. Ni u krajnjoj nuždi ne bi mu bilo palo
na pamet koristiti se profesionalnim uslugama svojih drugarica, za njega bi
to bilo jednako incestu, ako bi ga priroda stjerala u kut, odlazio bi u
konkurentske lokale, a Cileančiću je bio savjetovao da napravi isto, ako se,
što je držao nevjerojatnim, izliječio od svojih loših navika gospodičnice.
Dok je Jacku posluživala tanjur juhe Eliza ga se napokon usudila pitati o
Joaquinu Andieti. 'Murieta?' upitao je sumnjičavo. 'Andieta.' 'Ne poznajem
ga.'
'Možda je riječ o istome', natukne Eliza. 'Što s njim?'
'To mi je brat. Došao sam iz Čilea da ga pronađem.' 'Kakav ti je brat?'
'Ne odveć visok, crne kose i očiju, bijele kože poput mene, ali si ne
nalikujemo. Mršav je, mišićav, odvažan i strastven. Kad govori, svi šute.'
'Takav je Joaquin Murieta, ali nije Čileanac, Meksikanac je.' 'Sigurni ste?'
'Nisam siguran ni u što, ali ako vidim Murietu, reći ću mu da ga tražiš.'
Iduće je noći otišao i nisu više o njemu čuli, ali su dva tjedna poslije našli
na vratima štaglja vreću s dvije funte kave. Nedugo potom Eliza ju je
otvorila da priredi doručak i vidjela da to nije kava, nego zlato u prahu.
Prema Joe Kostolomki, moglo je doći od bilo kojeg bolesnog rudara što su
ga bile njegovale u to doba, ali je Eliza imala predosjećaj da je to ostavio
Jack kao neku vrstu isplate. Taj čovjek nije nikomu bio spreman dugovati
uslugu. U nedjelju su doznali da šerif okuplja odred policajaca koji će
tražiti ubojicu nekoga rudara: bijahu ga našli u njegovoj kolibi gdje je sam
provodio zimu, s devet uboda nožem u prsa i iskopanih očiju. Nije bilo ni
traga od njegova zlata, a zbog surovosti zločina okrivili su Indijance. Joe
Kostolomka nije se željela naći u neprilikama, zakopala je dvije funte zlata
pod hrast i dala neopozive upute svojim ljudima da začepe usta i ne
spominju ni u snu Meksikanca s odrezanim prstima ni vreću od kave. U
iduća dva mjeseca policajci su ubili pola tuceta Indijanaca i zaboravili
204
slučaj jer su imali pune ruke posla s drugim, hitnijim problemima, a kad se
plemenski poglavica dostojanstveno pojavio da zatraži objašnjenja, i njega
su otpremili na drugi svijet. Indijanci, Kinezi, Crnci ili mulati nisu mogli
svjedočiti na sudu protiv bijelca. James Morton i ostala tri kvekera iz sela
bili su jedini koji su se usudili suprotstaviti mnoštvu spremnom za linč.
Nenaoružani su se postavili oko osuđenika stvarajući krug i recitirajući
napamet odlomke iz Biblije koji su zabranjivali da se ubija bližnjeg svog,
ali ih je svjetina odgurala.
Nitko nije znao za Elizin rođendan pa ga stoga nisu ni proslavili, ali bilo
kako bilo, ta je noć 15. ožujka ostala u sjećanju i njoj i ostalima. Mušterije
su se bile vratile u štagalj, golubice su bile neprestano zauzete, Čileančić je
lupao po glasoviru s iskrenim zanosom, a Joe je računala na dobru zaradu.
Na kraju krajeva zima i nije bila tako loša, najgore od epidemije prolazi i
nema više bolesnika na rogožinama. Te je noći bilo tucet rudara, koji su
uporno pili dok je vani vjetar čupao grane s borova. Negdje oko jedanaest
sručio se pakao. Nitko nije mogao objasniti kako je požar započeo, a Joe je
uvijek sumnjala na drugu madam. Drva su se zapalila poput petardi i u
trenu su stale gorjeti zavjese, svileni rupci i dronjave zavjese nad
krevetima. Svi su pobjegli neozlijeđeni, čak su uspjeli nabaciti na sebe
nekoliko pokrivača, a Eliza je uhvatila u letu limenu kutiju sa svojim
dragocjenim pismima. Plamenovi i dim hitro su zavili lokal i u nepunih
deset minuta gorio je poput baklje, dok su žene, napola odjevene uz svoje
omamljene mušterije, promatrale spektakl u posvemašnjoj nemoći. Tada je
Eliza pogledala naokolo brojeći prisutne i, užasnuta, shvatila da nedostaje
Tom Bez-Plemena. Dječak bijaše ostao spavati u krevetu koji su dijelili.
Nije znala kako je Estheri istrgnula gunj s ramena, pokrila si glavu i
pojurila, odgurnuvši slabu drvenu pregradu koja je gorjela, pregazivši je
dok ju je slijedio Babalu, koji ju je pokušavao zaustaviti urlajući, ne
shvaćajući zašto se baca u vatru. Našla je dječaka kako stoji dok je dim
sukljao, izbezumljenih očiju, ali potpuno miran. Bacila je prekrivač na
njega i probala ga podići u naručje, no bio je veoma težak i presamitila se
kad ju je spopao kašalj. Pala je na koljena gurajući Toma da potrči prema
izlazu, ali se on nije micao od nje i oboje bi bili svedeni na pepeo da se u
tom trenutku nije pojavio Babalu, pokupio je oboje noseći ih pod
nadlakticama kao da su paketi i izišao trčeći s njima van, gdje su ih ostali
dočekali s poklicima odobravanja.
'Grešni momče! Što si radio tamo unutra!' prekoravala je Joe Indijančića
dok ga je grlila, ljubila i pljuskala da diše.

205
Zahvaljujući tomu što je štagalj bio na osami, nije izgorjelo pola sela, kako
je poslije pojasnio šerif, koji je imao iskustva s požarima jer su se događali
prilično učestalo u tim krajevima. Vidjevši odsjaj vatre, tucet dobrovoljaca,
s kovačem na čelu, pohrlio je u borbu s plamenom, no već je bilo kasno i
mogli su jedino spasiti Elizina konja, kojega se nitko nije sjetio u prvim
minutama jurnjave i još je bio privezan pod svojom strehom, sluđen od
strave. Joe Kostolomka te je noći izgubila sve što posjeduje na svijetu i
prvi su je put vidjeli da posustaje. S dječakom u naručju, promatrala je
pustošenje, nemoćna da suspregne suze, a kad su preostali tek ugarci što su
se dimili, skrila je lice u prsa golemoga Babalua, koji je bio opržio obrve i
trepavice. Vidjevši slabost te mamice za koju su mislili da je neranjiva,
četiri su žene briznule jednoglasno u plač, tvoreći tako grozd podsuknji,
raskuštranih frizura i drhtave puti. Ali mreža solidarnosti počela je
djelovati čak i prije no što su zgasnuli plamenovi i u manje od sata za sve
je pronađen smještaj u nekoliko kuća u selu, a jedan od rudara kojega je
Joe spasila od dizenterije počeo je prikupljati novac. Čileančić, Babalu i
dječak - tri muškarca iz grupe - proveli su noć u kovačnici. James Morton
posložio je dva madraca s debelim gunjevima uz uvijek vruću kovačnicu i
poslužio izvrstan doručak svojim gostima, koji je brižno pripremila
supruga propovjednika koji je nedjeljom, urlajući, osuđivao besramno
predavanje porocima, kako je zvao aktivnosti dvaju bordela.
'Nije čas za prenemaganje, ovi jadni kršćani cvokoću', reče supruga
velečasnoga kad se pojavila u kovačnici sa svojim zečjim gulašem, vrčem
čokolade i keksima od cimeta.
Ista je gospođa obišla selo tražeći odjeću za golubice koje su i dalje bile u
podsuknjama, a odziv drugih dama bio je velikodušan. Izbjegavale su
prolaziti ispred lokala druge madame, ali bijahu se morale družiti s Joe
Kostolomkom tijekom epidemije i poštivali su je. Tako su četiri uličarke
zadugo hodale odjevene poput čednih gospođa, pokrivene od vrata do
stopala, dok nisu mogle opet nabaviti svoja raskošna ruha. Noć poslije
požara pastorova je supruga htjela odvesti Toma Bez-Plemena u svoju
kuću, ali se dječak prilijepio Babaluu za vrat i nije bilo ljudske moći kadre
da ga istrgne. Div bijaše proveo besane sate s Čileančićem šćućure-nim na
jednoj nadlaktici i dječakom na drugoj, prilično probadan iznenađenim
kovačevim pogledima.
'Iščupaj si tu ideju iz glave, čovječe. Nisam peder', profrfljao je ljutit, ali
nije ispustio nijedno od dvoje usnulih.
Ono što su prikupili rudari i vreća od kave zakopana pod hrastom poslužili
su da se postradali nastane u kući tako udobnoj i pristojnoj da je Joe
206
Kostolomka pomislila da se odrekne svoje putujuće družine i smjesti se
ondje. Dok su druga sela nestajala kako bi se rudari pomicali prema novim
ispiralištima, ovo je raslo, postojano se potvrđivalo, pa su mu čak mislili
zamijeniti ime nekim dostojnijim. Kad završi zima, ponovno će se do
obronaka planinskog lanca uspinjati novi valovi pustolova i druga se
madam pripremala. Joe Kostolomka je imala samo tri cure, jer je bilo očito
da joj kovač misli oteti Esther, ali još će vidjeti kako će se to srediti. Bila
je stekla stanovit ugled svojim milosrdnim djelima i nije ga željela izgubiti:
prvi put u svom burnom životu osjećala je da ju zajednica prihvaća. Bilo je
to mnogo više no što je imala među Nizozemcima u Pennsvlvaniji i
pomisao da pusti korijenje u svojim godinama nije bila posve loša. Kad se
Eliza uputila u te planove, odlučila je da će se, ako se Joaquin Andieta - ili
Murieta - ne pojavi u proljeće, morati oprostiti od svojih prijatelja i
nastaviti ga tražiti.

Razočaranja
Potkraj jeseni Tao Chi'en je primio posljednje Elizino pismo, koje
nekoliko mjeseci bijaše prelazilo od ruke do ruke slijedeći njegov trag do
San Francisca. Bio je napustio Sacramento u travnju. Zima u tom gradu
činila mu se vječnom, održavala su ga jedino Elizina pisma što su stizala
sporadično, nada da će ga Linin duh locirati te njegovo prijateljstvo s
drugim zhong yijem. Bio je nabavio knjige o zapadnoj medicini i
oduševljeno se prihvatio strpljive zadaće da prevodi red po red svom
prijatelju, tako da su obojica istodobno upijala ta znanja tako različita od
njihovih. Doznali su da se na Zapadu malo zna o temeljnim biljkama, o
sprečavanju bolesti ili qiju, tjelesna se energija nije spominjala u tim
tekstovima, ali su bili mnogo napredniji u drugim aspektima. Sa svojim je
prijateljem provodio dane uspoređujući i raspravljajući, ali mu učenje nije
bilo dovoljna utjeha; toliko ga je morila izoliranost i osam-ljenost da je
napustio svoj daščani kućerak i svoj vrt s ljekovitim biljkama i preselio se
u kineski hotel gdje je barem slušao svoj jezik i jeo po svom ukusu.
Unatoč tomu što su njegovi klijenti bili vrlo siromašni i često ih je
zbrinjavao besplatno, bio je uštedio novac. Ako se Eliza vrati, nastanit će
se u pristojnoj kući, mislio je, ali dok je sam, hotel je dovoljan. Drugi
zhong yi planirao je naručiti iz Kine mladu suprugu i konačno se nastaniti
u Sjedinjenim Državama, jer je unatoč svom položaju stranca tu mogao
imati bolji život nego u svojoj zemlji. Tao Chi'en ga je upozorio na
ispraznost zlatnih ljiljana, osobito u Americi, gdje se toliko hoda i fan weyi
bi se smijali ženi lutkastih stopala. 'Moli agenta da ti dovede nasmijanu i
207
zdravu suprugu, sve ostalo nije važno', savjetovao mu je, misleći na kratak
prolazak ovim svijetom njegove nezaboravne Lin i koliko bi sretnija bila s
Elizinim snažnim stopalima i plućima. Njegova je žena lutala negdje
izgubljena, nije se mogla snaći u toj stranoj zemlji. Dozivao bi je u svojim
satima meditacije i svojoj poeziji, ali se nije ponovno pojavila čak ni u
njegovim snovima. Posljednji je put bio s njom onoga dana u brodskom
spremištu kad ga je posjetila u svojoj haljini od zelene svile i peonijama u
punđi kako bi ga zamolila da spasi Elizu, no to je bilo negdje u visini
Perua i otad bijaše prevalio toliko vode, kopna i vremena da zasigurno luta
smućena. Zamišljao je njezin blagi duh kako ga traži po ovom
nepreglednom nepoznatom kontinentu ne uspijevajući ga pronaći.
Poslušavši prijedlog zhongyija naredio je nekom tek pristiglom umjetniku
iz Šangaja, istinskom geniju tetovaže i crteža koji je slijedio njegove
precizne upute, da naslika njezin portret, ali rezultat nije bio pravičan
prema prozračnoj Lininoj ljepoti. Tao Chi'en je napravio mali oltar sa
slikom, pred koji bi posjeo zazivajući je. Nije shvaćao zašto mu je samoća
koju je prije smatrao blagoslovom i raskoši sada nepodnošljiva. Najgora
nepogodnost tijekom njegovih mornarskih godina bio je nedostatak
privatnog prostora za mir ili tišinu, ali sad kad ga je imao, bio je željan
društva. Međutim, pomisao da naruči zaručnicu činila mu se budalaštinom.
Jednom prije duhovi njegovih predaka bijahu mu priskrbili savršenu
suprugu, ali iza prividno dobre sreće bijaše skriveno prokletstvo. Poznavao
je uzvraćenu ljubav i više se nikad neće vratiti vremena nevinosti, kad bi
mu se bilo koja žena s malim stopalima i dobre ćudi činila dostatnom.
Vjerovao je da je osuđen da živi od uspomene na Lin jer nijedna druga ne
bi mogla časno zauzeti njezino mjesto. Nije želio sluškinju ili konkubinu.
Čak ni potreba da ima djecu koja će proslaviti njegovo ime i skrbiti se o
njegovu grobu nije ga mogla namamiti. Pokušao je to objasniti svom
prijatelju, ali se zapleo s jezikom, ne našavši riječi u svom rječniku kojima
bi izrazio tu muku. Žena je korisno stvorenje za rad, materinstvo i užitak,
ali nijedan obrazovan i inteligentan muškarac neće težiti da napravi od nje
svoju drugu, bio je rekao njegov prijatelj jedini put kad mu je povjerio
svoje osjećaje. U Kini je bilo dovoljno baciti pogled unaokolo pa da
shvatiš takvo rasuđivanje, no u Americi su se odnosi između supružnika
doimali drugačijima. Za početak, nitko nije imao konkubine, barem ne
otvoreno. Ono malo obitelji fan weya koje je Tao Chi'en bio upoznao u toj
zemlji samih muškaraca bile su mu nedokučive. Nije mogao zamisliti kako
se ponašaju nasamo, jer su naizgled muževi smatrali svoje žene jednakima.

208
Bio je to misterij koji bi mu bio zanimljiv za istraživanje, kao i toliki drugi
u toj iznimnoj zemlji.
Prva Elizina pisma stigla su u restoran, a kako je kineska zajednica
poznavala Tao Chi'ena, nije trebalo dugo da mu budu predana. Ta duga
pisma, puna pojedinosti, bila su njegovo najbolje društvo. Sjećao se Elize
začuđen svojom čežnjom, jer nikad nije pomislio da je moguće
prijateljstvo s nekom ženom, a pogotovu s onom iz druge kulture. Gotovo
ju uvijek bijaše vidio u muškoj odjeći, ali mu je izgledala posve ženstveno
i čudio se što ostali prihvaćaju njezin izgled ne postavljajući pitanja.
'Muškarci ne gledaju muškarce, a žene vjeruju da sam ženskasti dečko',
bila mu je napisala u jednom pismu. Za njega, naprotiv, bila je djevojka
odjevena u bijelo kojoj je skinuo steznik u ribarskom kućerku u Valparaisu,
bolesnica koja se predala bez zadrške njegovim pažnjama u brodskom
spremištu, mlačno tijelo priljubljeno uz njegovo za ledenih noći pod
platnenim krovom, veseli glas koji je pjevušio dok je kuhala i lice ozbiljna
izraza kad mu je pomagala liječiti ranjene. Nije ju više gledao kao
djevojčicu, nego kao ženu, unatoč njezinim slabašnim koščicama i
djetinjem licu. Mislio je koliko se promijenila odrezavši kosu i kajao se što
nije sačuvao njezinu pletenicu; ta mu je pomisao tada pala na um, ali ju je
odbacio kao neku vrstu ponižavajućeg sentimentalizma. Sada bi je barem
mogao držati u svojim rukama da prizove nazočnost te jedinstvene
prijateljice. Dok je meditirao, nikad joj nije prestajao slati zaštitničku
energiju kako bi joj pomogla da preživi tisuće smrti i mogućih nesreća,
koje je nastojao ne uobličiti, jer je znao da onaj tko nalazi zadovoljstvo
misleći na loše stvari na koncu ih i dozove. Katkad je sanjao o njoj i
probudio bi se u znoju, tada bi bacao svoje štapiće I Chinga kako bi vidio
nevidljivo. U dvojakim porukama Eliza se uvijek pojavljivala krećući se
prema planini, to ga je malo umirivalo.
U rujnu 1850. dopalo gaje da sudjeluje u bučnoj domoljubnoj proslavi kad
se Kalifornija pretvorila u novu državu Unije. Američki narod obuhvatio je
sad cijeli kontinent, od Atlantika do Pacifika. Do tog doba zlatna se
groznica počela preobražavati u beskrajno kolektivno otrežnjenje i Tao je
viđao mase rudara, malaksale i jadne, koji iščekuju svoj red da se ukrcaju i
vrate u svoja sela. Novine su pobrojale više od devedeset tisuća onih koji
se vraćaju. Mornari nisu više dezertirali, naprotiv, nije dostajalo lađa da
povezu sve koji su željeli otići. Jedan od svakih pet rudara bijaše umro
udavivši se u rijeci, od bolesti ili hladnoće; mnogi su zaglavili ubijeni ili su
si ispalili hitac u sljepoočicu. Još uvijek su dolazili stranci koji su se
ukrcali mjesecima prije, ali zlato više nije bilo nadohvat svakog odvažnika
209
s koritom, lopatom i parom čizama, vrijeme osamljenih junaka je prošlo, a
njihovo su mjesto preuzele moćne kompanije opskrbljene strojevima
kadrim da raskole planine mlazovima vode. Rudari su radili za plaću, a
bogatili su se poduzetnici, jednako gramzivi za brzim imetkom kao i
pustolovi iz '49, ali mnogo prepredeniji, poput onog židovskog krojača s
prezimenom Levi koji je izrađivao hlače od gruba platna, dvostruko
prošivene i s metalnim zakovicama, obvezatnu radničku odoru. Dok su
mnogi odlazili, Kinezi su pak nastavili stizati kao šutljivi mravi. Često je
Tao Chi'en prevodio novine s engleskog svom prijatelju zhong yiju,
kojemu su se osobito sviđali članci nekog Jacoba Freemonta, jer su se
podudarali s njegovim vlastitim stavovima:
'Tisuće argonauta vraćaju se poražene svojim kućama jer nisu nabavili
Zlatno runo i njihova se odiseja preobrnula u tragediju, ali mnogi drugi,
premda siromašni, ostaju jer više ne mogu živjeti nigdje drugdje. Dvije
godine u ovoj divljoj i krasnoj zemlji preobrazile su ljude. Opasnosti,
pustolovina, zdravlje i životna snaga u kakvima mogu uživati u Kaliforniji
ne nalaze se ni na jednom mjestu. Zlato je izvršilo svoju funkciju: privuklo
je ljude koji osvajaju ovaj teritorij kako bi ga pretvorili u Obećanu zemlju.
To je neporecivo...' pisao je Freemont.
Tao Chi'en je, međutim, držao da se živjelo u raju pohlepnih,
materijalističkih i nestrpljivih ljudi čija je opsesija bila da se brže--bolje
obogate. Nije bilo duhovne hrane, a nasuprot tomu prosperirali su nasilje i
neznanje. Iz tih su zala proizlazila sva ostala, bijaše uvjeren. Bio je štošta
vidio u svojih dvadeset i sedam godina i nije se smatrao pretjerano
kreposnim, ali su ga šokirali slom dobrih navada i nekažnjeni zločini.
Jedno takvo mjesto predodređeno je da potone u močvari vlastitih poroka,
držao je. Bio je izgubio nadu da će pronaći u Americi toliko žuđeni mir, to
svakako nije bilo mjesto za onoga tko teži mudrosti. Zašto ga je onda
toliko privlačila? Trebao je izbjeći da ga ova zemlja začara, kao što se
dogodilo svima koji su stupili u nju; nakanio se vratiti u Hong Kong ili
posjetiti svog prijatelja Ebanizera Hobbsa u Engleskoj, da zajedno uče i
obavljaju praksu. Za godina što su protekle otkako je otet na brod Liberty
bio je napisao nekoliko pisama engleskom liječniku, ali kako je neprestano
plovio, zadugo nije dobio odgovora, sve dok napokon u Valparaisu, u
veljači 1849, kapetan John Sommers nije primio jedno njegovo pismo i
predao mu ga. U njemu mu je njegov prijatelj pripovijedao da se posvetio
kirurgiji u Londonu, premda su njegova istinska vokacija bile mentalne
bolesti, novo polje koje znanost tek istražuje.

210
U Dai Faou, 'velikom gradu', kako su Kinezi zvali San Francisco, kanio je
raditi neko vrijeme pa se potom ukrcati za Kinu, ako mu Ebanizer Hobbs
uskoro ne odgovori na njegovo posljednje pismo. Začudio se vidjevši kako
se bio promijenio San Fran-cisco u tek nešto više od godine dana. Umjesto
onog bučnog ta-borišta s kućercima i šatorima, kakvo bijaše upoznao,
dočekao ga je grad s dobro zacrtanim ulicama i zgradama na nekoliko
katova, organiziran i napredan, i gdje su se posvuda podizala nova
obitavališta. Čudovišni je požar tri mjeseca prije bio uništio nekoliko
blokova, još su se mogli vidjeti ostaci pougljenjenih zgrada, ali se žerave
još nisu bile ni ohladile, a već su svi imali čekić u ruci i obnavljali ih. Bilo
je luksuznih hotela s verandama i balkonima, kasina, barova i restorana,
otmjenih kola i gomile kozmopolita, loše odjevenih i natmurenih, među
kojima su se isticali cilindri nekolicine dendija. Ostalo su bili bradati i
prljavi tipovi s držanjem varalica, ali nitko ondje nije bio ono što se činio,
istovarivač s pristaništa mogao je biti latinskoamerički aristokrat, a kočijaš
odvjetnik iz New Yorka. Nakon minute razgovora s bilo kojim od tih
užasnih tipova moglo se otkriti obrazovana i fina čovjeka koji bi na
najmanju izliku vadio iz džepa izlizano pismo svoje žene pokazujući ga sa
suzama u očima. A isto se tako događalo i obratno: dotjerani gizdelin
skrivao je pod dobro skrojenim odijelom nitkova. Nije ga zapalo da vidi
škole prolazeći kroz središte, ali je vidio djecu koja su radila poput
odraslih, kopajući rupe, prenoseći cigle, goneći mule i lašteći čizme, no tek
što bi zapuhali vjetrovi s mora, jurili su da puštaju zmajeve. Poslije je
doznao da su mnogi od njih siročići i lutaju ulicama u družinama kradući
hranu da prežive. Još uvijek je manjkalo žena i kad bi neka otmjeno
zakoraknula ulicom, promet bi se zaustavljao kako bi je pustili da prođe. U
podnožju brežuljka Telegraph, gdje je bio semafor sa zastavama da označi
podrijetlo brodova koji su ulazili u zaljev, pružala se četvrt od nekoliko
milja u kojoj nije nedostajalo žena: bila je to crvena zona koju su nadzirali
svodnici iz Australije, Tasmanije i Novog Zelanda. Tao Chi'en bijaše čuo
za njih i znao je da to nije mjesto gdje bi se jedan Kinez mogao sam
usuditi ući nakon zalaska sunca. Vireći po dućanima, vidio je da nude iste
proizvode kakve je bio vidio u Londonu. Sve je stizalo morem, čak i tovar
mačaka za hvatanje miševa, koje su se prodavale jedna po jedna kao
luksuzni artikli. Šuma jarbola napuštenih brodova u zaljevu smanjila se na
desetinu jer su mnogi bili potopljeni da dupkom ispune teren za gradnju ili
su pretvoreni u hotele, gostionice, zatvore, pa čak i ludnicu, gdje će
umrijeti nesretnici koji su se izgubili u neizlječivim delirijima alkohola.
Toga je veoma nedostajalo, jer su prije umobolnike vezivali za stabla.
211
Tao Chi'en se uputio prema kineskoj četvrti i uvjerio se da su glasine točne:
njegovi su sunarodnjaci bili izgradili cijeli grad u srcu San Francisca, gdje
se govorilo mandarinski i kantonski, obavijesti su bile napisane na
kineskom i posvuda su bili jedino Kinezi: iluzija da se nalazi u Nebeskom
carstvu bila je savršena. Smjestio se u pristojnu hotelu i pripremio se da se
bavi svojim liječničkim zanimanjem koliko god bude potrebno da skupi
nešto više novca jer je pred sobom imao dugo putovanje. Međutim,
dogodilo se nešto što će upropastiti njegove planove i zadržati ga u tom
gradu. 'Moja karma nije bila da nađem mir u planinskom samostanu, kako
sam katkad sanjao, nego da se borim u ratu bez predaha i kraja', zaključio
je mnogo godina poslije, kad se mogao osvrnuti na svoju prošlost i jasno
vidjeti putove koje je prešao i one koji je je još valjalo prijeći. Mjesecima
kasnije primio je posljednje Elizino pismo, u omotnici koja je prošla kroz
mnogo ruku.
Paulina Rodriguez de Santa Cruz sišla je s Fortune poput carice, okružena
svojom pratnjom i prtljagom od devedeset i tri kovčega. Treće putovanje s
ledom kapetana Johna Sommersa bijaše pravo mučenje za njega, ostatak
putnika i posadu. Paulina je svima dala na znanje da je brod njezin i kako
bi to dokazala, proturječila je kapetanu i davala mornarima proizvoljne
naredbe. Njezin želudac bio je otporan na plovidbu i jedina je posljedica
bio porast teka, a nisu mogli naći oduška čak ni gledajući je kako pati od
morske olesti. Njezina su se djeca običavala izgubiti u bespućima lađe
natoč dadiljama koje nisu skidale oči s njih, a kad bi se to zbilo, zvonili su
alarmi na brodu i trebalo ga je zaustaviti, jer je očajna majka cičala da su
pali u vodu. Kapetan joj je nastojao objasniti s ponajvećim obzirom da bi
se, kad bi se to i dogodilo, morala s time pomiriti, Pacifik bi ih već bio
progutao, no ona je naređivala da bace čamce za spašavanje u more. Djeca
bi se pojavila prije ili poslije i nakon nekoliko sati dramatiziranja mogli bi
produžiti putovanje. Njezino antipatično psetance, naprotiv, otkotrljalo se
jednoga dana i palo u ocean pred nekoliko svjedoka koji su ostali nijemi.
Na pristaništu u San Franciscu očekivali su je njezin muž i djever s nizom
kola i kočija da prevezu obitelj i kovčege. Nova rezidencija sagrađena za
nju, otmjena viktorijanska kuća, bila je stigla u kutijama iz Engleske s
komadima označenim brojevima i planom za montiranje; uvezli su i zidne
tapete, namještaj, harfu, glasovir, svjetiljke, pa čak i porculanske figure i
bukoličke slike da ju ukrase. Paulini se nije svidjela. U usporedbi s
njezinom kućom od mramora u Čileu, doimala se poput kućice za lutke
koja je prijetila da će se urušiti kad se nasloni na zid, ali zasad nije bilo

212
alternative. Bio joj je dovoljan jedan pogled na uskipjeli grad da shvati
njegove mogućnosti.
'Ovdje ćemo se nastaniti, Feliciano. Prvi koji stignu tijekom godina postat
će aristokracijom.' 'To već imaš u Čileu, ženo.'
'Ja da, ali ti ne. Vjeruj mi, ovo će biti najvažniji grad na Pacifiku.'
'Koji su ustanovili ološ i kurve!'
'Točno. Oni najviše žude za poštovanjem. Neće biti nikoga poštovanijeg
od obitelji Cross. Šteta što gringosi ne mogu izgovoriti tvoje pravo
prezime. Cross je ime za proizvođače sireva. Ali, naposljetku,
pretpostavljam da se ne može imati sve...'
Kapetan John Sommers uputio se u najbolji restoran u gradu, spreman da
jede i pije kako bi zaboravio pet tjedana u društvu te žene. Nosio je
nekoliko sanduka s novim ilustriranim izdanjima erotskih knjiga. Uspjeh s
onim prethodnima bio je izvrstan i čekao je da njegova sestra Rose povrati
snagu za pisanje. Od Elizina nestanka bila je utonula u tugu i nije se više
nijednom primila pera. I njemu se raspoloženje bilo promijenilo. K vragu,
starim, govorio bi, iznenađen što se gubi u beskorisnoj sjeti. Nije imao
vremena uživati u toj svojoj kćeri, odvesti je u Englesku kako je bio
planirao; jednako joj tako nije stigao reći da joj je otac. Bio je sit prijevara
i tajanstvenosti. Taj posao s knjigama bilo je još jedna od obiteljskih tajni.
Petnaest godina prije kad mu je sestra priznala da iza Jeremvjevih leda piše
razvratne pripovijesti kako ne bi umrla od dosade palo mu je na um da ih
objavi u Londonu, gdje tržište erotike bijaše napredovalo ukorak s
prostitucijom i klubovima flagelanata što je više nametan kruti
viktorijanski moral. U udaljenoj provinciji Čileu, sjedeći pred finim
pisaćim stolom od svijetla drva, bez ikakva drugog izvora nadahnuća osim
uspomena na jedinu ljubav, tisuću puta uvećanu i dotjeranu, njegova je
sestra proizvodila roman za romanom, potpisane s 'anonimna dama'. Nitko
nije mislio da te vrele pripovijesti, neke evocirajući Markiza od Sadea, već
klasične u svom žanru, bijaše napisala jedna žena. Njega je dopala zadaća
da nosi rukopise izdavaču, bdije nad računima, pokupi zaradu i položi ih
za svoju sestru u banku u Londonu. Bio je to način da joj plati beskrajnu
uslugu koju mu je bila napravila prihvativši njegovu kćer i šuteći. Eliza...
Nije se mogao sjetiti majke, ako je od nje morala naslijediti njezine fizičke
crte, od njega je nesumnjivo potjecao nagon za pustolovinom. Gdje bi
mogla biti? S kim? Rose je ustrajala na tomu da se bila otputila u
Kaliforniju za svojim ljubavnikom, ali što je više vremena prolazilo, manje
je u to vjerovao. Njegov prijatelj Jacob Todd -sada Freemont - koji je

213
potragu za Elizom bio učinio svojom osobnom misijom, uvjeravao ga je da
nikad nije stupila u San Francisco.
Freemont se našao s kapetanom na večeri, a potom ga pozvao na frivolnu
predstavu u jednoj od plesnih kuća u crvenoj zoni. Ispričao mu je kako Ah
Toy, Kineskinja u koju bijahu zurili kroz rupice na zidu, ima sada lanac
bordela i vrlo otmjen 'salon' gdje se nude najbolje istočnjačke cure, neke
jedva jedanaestogodišnja-kinje, uvježbane da zadovolje sve hirove, ali
neće poći onamo, nego da vide plesačice iz turskoga harema, reče. Nedugo
zatim pu-šili su i pili u zgradi na dva kata ukrašenoj mramornim stolovima,
ulaštenim brončanim kipovima i slikama s mitološkim nimfama koje
progone fauni. Žene raznih rasa brinule su se o klijenteli, posluživale liker
i rukovale stolovima za igru, pod budnim pogledom makroa, naoružanih i
odjevenih s drečavom izvještačenošću. U oba krila glavnoga salona, u
privatnim prostorijama, žestoko se kladilo. Ondje su se okupljali tigrovi
kocke riskirajući u jednoj noći na tisuće: političari, suci, trgovci, odvjetnici
i kriminalci, svi izjednačeni istom pomamom. Za kapetana koji je bio vidio
autentični trbušni ples u Istambulu i pogodio da te nespretne djevojke
zacijelo pripadaju zadnjoj skupini uličarki tek pristiglih iz Chicaga
istočnjačka predstava ispala je fijaskom. Društvo, uglavnom sastavljeno od
neotesanih rudara nesposobnih da smjeste Tursku na zemljovidu, poludjelo
je od zanosa pred tim odaliskama jedva pokrivenim suknjicama od perlica.
Dosađujući se, kapetan se uputio prema jednom od stolova za igru, gdje je
neka žena nevjerojatnom vještinom dijelila karte za monte. Neka mu se
druga približila i, hvatajući ga za nadlakticu, prišapnula mu poziv na uho.
Okrenuo se da je pogleda. Bila je to zdepasta i prosta Južno-amerikanka,
ali s izrazom nepatvorene radosti. Želio je se otarasiti jer je namjeravao
ostatak noći provesti u jednom od skupih salona u koji bi odlazio za
svakog od prijašnjih posjeta San Franciscu, kad mu se oči zapilje u njezin
dekolte. U njedrima je nosila zlatni broš s tirkizima.
'Odakle si to izvukla?' povikao je zgrabivši je objema rukama
za ramena.
'To je moje! Kupila sam to', promucala je prestrašena. 'Gdje?' Nastavio ju
je drmusati dok se nije približio jedan od siledžija.
'Nešto se događa, mister?' prijeteći će muškarac.
Kapetan je dao znak da želi ženu i odveo ju je, zapravo odvukao, u jednu
od pregrađenih sobica na drugom katu. Zavukao je zavjesu i jednom
jedinom pljuskom zavitlao ju je poleđuške na krevet.
'Reći ćeš mi odakle si izvukla taj broš ili će ti izletjeti svi zubi, je li ti
posve jasno?'
214
'Nisam ga ukrala, gospodine, kunem se. Dali su mi ga!' 'Tko ti ga je dao?'
'Nećete mi vjerovati kad vam kažem...' 'Tko?'
'Jedna cura, prije nekog vremena, na brodu...'
I Azucena Placeres nije imala kud nego da ispriča tom goropadniku kako
joj je broš bio dao kineski kuhar kao naknadu što se brinula za to jadno
stvorenje koje je umiralo od pobačaja u potpalublju nasred Tihog oceana.
Dok je govorila, kapetanov se bijes preobražavao u užas.
'Što se dogodilo s njom?' pitao je John Sommers s glavom među rukama,
satrven.
'Ne znam, gospodine.'
'Dat ću ti što god želiš, ženo, reci mi što je bilo s njom', preklinjao je on,
stavljajući joj u suknju svežanj novčanica. 'Tko ste vi?' 'Ja sam joj otac'
'Umrla je iskrvarivši i bacili smo tijelo u more. Kunem vam se, to je istina',
odvratila je Azucena Placeres bez oklijevanja jer je pomislila kako bi bio
neoprostiv lopovluk da pošalje oca za njezinim tragom kad je ta nesretnica
bila prešla pola svijeta skrivena u rupi kao štakor.
Eliza je provela ljeto u selu jer joj nekako između jednog i drugog
događaja bijahu brzo prošli dani. Prvo je Babalu Zli imao snažan napad
dizenterije, koji je prouzročio paniku jer se pretpostavljalo da je epidemija
pod nadzorom. Već mjesecima nije bilo slučajeva za oplakivanje osim
smrti dvogodišnjeg dječaka, prvog čeda koje se rodilo i umrlo u toj
usputnoj stanici za došljake i pustolove. Taj je dječak obilježio selo
pečatom autentičnosti jer nije više bilo opsjenarski logor kojemu jedino
vješala daju pravo da se nađe na zemljovidima, sad je imalo kršćansko
groblje i maleni grob nekoga tko ondje bijaše proveo svoj život. Dok je
štagalj bio pretvoren u bolnicu, čudom su se spasili od kuge, jer Joe nije
vjerovala u zarazu, govoreći kako je sve pitanje sreće: svijet je pun kuge,
neki ju uhvate, a drugi ne. Iz istog razloga nije poduzimala mjere opreza,
priuštila si je raskoš ignorirajući zdravorazumska upozorenja liječnika i
samo bi preko volje katkad provrila vodu za piće. Kad su se preselili u
pravu pravcatu kuću, svi su se osjećali sigurnima; ako se nisu bili
razboljeli prije, još će se manje to dogoditi sada. Za nekoliko dana oborilo
je Babalua, a potom spopalo Kostolomku, cure iz Missourija i lijepu
Meksikanku. Obuzeo ih je grozan proljev, vrućica koja prži i
nekontrolirani drhtaji, koji su u Babalua bili tako snažni da su potresali
kuću. A onda se pojavio James Morton odjeven u nedjeljno ruho, da
formalno zatraži Estherinu ruku.

215
'Jao, sine, nisi mogao izabrati gori trenutak', uzdahnula je Kostolomka, ali
je bila suviše bolesna da se suprotstavi i između kukanja dade svoj
pristanak.
Esther je razdijelila svoje stvari drugaricama jer ništa nije htjela ponijeti u
svoj novi život i udala se još istoga dana bez mnogo formalnosti. Ispratili
su je Tom Bez-Plemena i Eliza, jedini koji su ostali zdravi iz cijele družine.
S obje strane ulice nanizao se dvostruki red njezinih starih mušterija dok je
par prolazio, ispaljujući pucnjeve u zrak i kličući im. Nastanila se u
kovačnici, odlučna da je pretvori u dom i zaboravi prošlost, ali se
svakodnevno trsila da posjećuje Joeinu kuću noseći toplo jelo i čistu
odjeću za bolesnike. Elizu i Toma Bez-Plemena zapala je nezahvalna
zadaća da njeguju ostale stanovnike kuće. Seoski doktor, mladić iz
Philadelphije, koji je, ima tomu mjesecima, upozoravao da je voda
okužena otpacima koje bacaju rudari u gornjem toku rijeke, ali ga nitko
nije ništa pitao, proglasio je Joeinu nastambu u karanteni. Financije su
otišle dovraga, a nisu morali trpjeti glad zahvaljujući Esther i anonimnim
darovima koji su se zagonetno pojavljivali na vratima: vreća graha,
nekoliko funta šećera, duhan, vrećice zlatnoga praha, nekoliko srebrnih
dolara. Da pomogne svojim prijateljima, Eliza se utekla onomu što je
naučila od Mame Fresije u svom djetinjstvu i od Tao Chi'ena u Sacramentu,
sve dok se napokon nisu jedno po jedno oporavili, premda su zadugo
hodali nesigurni i ošamućeni. Babalu Zli bio je onaj koji je najviše patio,
njegovo nezgrapno tijelo kiklopa nije bilo naviknuto na slabo zdravlje,
omršavio je, a meso mu je tako visjelo da su čak i njegove tetovaže
izgubile oblik.
Tih je dana u lokalnim novinama objavljena kratka vijest o čileanskom ili
meksičkom banditu, nije se znalo pouzdano, zvanom Joaquin Murieta, koji
je stekao stanovitu slavu uzduž i poprijeko glavne žile. U to je doba
carevalo nasilje u zlatnom kraju. Kad su shvatili da iznenadna sreća, poput
neke sprdnje čudesa, bijaše dotaknula tek nekolicinu, Amerikanci su,
razočarani, optuživali strance za gramzivost i da su se obogatili ne
pridonoseći napretku zemlje. Raspalio bi ih liker, a nekažnjiva primjena
kazni po vlastitom nahođenju davala im je iracionalan osjećaj moći. Nikad
neki Jenki nije osuđen za zločine protiv drugih rasa, još gore od toga, bijeli
je optuženik često mogao birati vlastitu porotu. Rasno neprijateljstvo
pretvorilo se u slijepu mržnju. Meksikanci nisu priznavali gubitak svoga
teritorija u ratu, niti su prihvaćali da budu izbačeni sa svojih rančeva ili
rudnika. Kinezi su šutke podnosili zloporabe, nisu odlazili i nastavljali su
eksploatirati zlato uz pišljive zarade, ali s tako beskrajnom ustrajnošću da
216
su, gram po gram, zgrnuli bogatstvo. Tisuće Čileanaca i Peruanaca, koji
prvi bijahu došli kad je buknula zlatna groznica, odlučili su se vratiti u
svoje države jer nije bilo vrijedno truda ganjati svoje snove u takvim
prilikama. Te je godine, 1850, zakonodavna skupština Kalifornije odobrila
porez na rudarenje, smišljen da zaštiti bijelce. Crnci i Indijanci bili su
izostavljeni, osim ako su radili kao robovi, a tudinci su morali plaćati
dvadeset dolara i mjesečno obnavljati upis u registar svoje osobne imovine,
što je u praksi ispalo nemoguće. Nisu mogli napustiti zlatonosne pijeske
kako bi tjednima putovali do grada da postupe prema zakonu, ali ako to ne
bi uradili, šerif je zauzimao rudnik i predavao ga nekom Amerikancu.
Guverneri su određivali one koji će se pobrinuti da mjere budu učinkovite,
a svoje su plaće naplaćivali iz poreza i globa, savršena metoda za poticanje
korupcije. Zakon se primjenjivao samo protiv stranaca tamne kože, unatoč
tomu što su Meksikanci imali pravo na američko državljanstvo prema
ugovoru kojim je okončan rat 1848. Drugi ih je dekret dokraja dotukao:
vlasništvo nad njihovim rančevima na kojima naraštajima bijahu živjeli
morao je ratificirati sud u San Franciscu. Proces je kasnio godinama i
stajao pravi imetak, a osim toga često su suci i stražari bili isti ti koji si
bijahu prisvojili zemljišta. Vidjevši da ih pravda ne štiti, neki su se stavili
izvan zakona, posve se uživljavajući u ulogu zlikovaca. Oni koji su se prije
zadovoljavali krađom stoke sada su napadali rudare i osamljene putnike.
Neke su bande postale slavne po svojoj okrutnosti, ne samo da su okradale
svoje žrtve nego su se i zabavljale mučeći ih prije no što bi ih ubile.
Govorilo se 0 jednom osobito krvoločnom razbojniku, kojemu se
pripisivala, među inim zlodjelima, užasna smrt dvojice američkih mladića.
Tijela su našli privezana za drvo s naznakama da se njima bijahu koristili
kao metom za bacanje noževa; također im bijahu odrezali jezik, iskopali
oči i oderali kožu prije no što su ih ostavili žive da polagano umru.
Kriminalca su zvali Troprsti Jack i govorilo se da je desna ruka Joaquina
Muriete.
Ipak, nije sve bilo divljaštvo, razvijali su se i gradovi i nicala nova sela,
nastanjivale obitelji, rađale novine, kazališne družine i orkestri, izgrađivale
banke, škole i hramovi, zacrtavali putovi i poboljšavale komunikacije.
Postojala je služba diližansa, a pošta se dijelila redovito. Postupno su
stizale žene i cvjetalo društvo koje teži redu i moralu, nestajala je ona
početna strahota od samih muškaraca i prostitutki, nastojali su se uvesti
zakoni i omogućiti povratak u civilizaciju, zaboravljenu u deliriju lako
dostupnog zlata. Selu su dali časno ime na svečanoj ceremoniji s
glazbenim sastavom i defileom kojemu je prisustvovala Joe Kostolomka,
217
prvi put odjevena kao žena i uz potporu cijele svoje družine. Netom
pridošle supruge dizale su nos na 'nalarfane ženske', ali kako su Joe i
njezine cure tolikima bile spasile život tijekom epidemije, zažmirili su na
njezine aktivnosti. Protiv drugoga bordela, naprotiv, rasplamsao se
uzaludan rat, jer je još uvijek išla jedna žena na svakih devet muškaraca.
Potkraj godine James Morton je zaželio dobrodošlicu petorim kvekerskim
obiteljima koje su proputovale kontinent u vagonima što su ih vukli volovi,
a nisu dolazile zbog zlata, nego privučene beskrajem te djevičanske zemlje.
Eliza više nije znala koji bi trag slijedila. Joaquin Andieta bio se izgubio u
tim zbrkanim vremenima, a na njegovu se mjestu počeo ocrtavati bandit
jednakog fizičkog opisa i slična imena, no nije ga mogla poistovjetiti s
plemenitim mladićem kojega je voljela. Autor strastvenih pisama koja je
čuvala kao svoje jedino blago nije mogao biti isti onaj kojemu su
pripisivani tako okrutni zločini. Čovjek kojega je ljubila nikad se ne bi
udružio s bezdušnikom poput Troprstog Jacka, vjerovala je, ali bi se
njezina uvjerenost razvodnila noću kad bi se Joaquin pojavljivao s tisuću
različitih krinki donoseći joj proturječne poruke. Budila se drhteći,
progonjena bulaznećim prikazama iz svojih košmara. Više nije mogla po
volji ući i izići iz snova, kako ju bijaše poučila u djetinjstvu Mama Fresia,
niti odgonetnuti priviđenja i simbole koji su joj se motali glavom
odzvanjajući poput kamenja što ga kotrlja rijeka. Pisala je neumorno u svoj
dnevnik s nadom da će, bude li to činila, slike poprimiti neko značenje.
Iščitavala je ljubavna pisma slovo po slovo tražeći razjašnjavajuće
znakove, ali bi je ishod toga tek još više pokolebao. Ta su pisma bila
jedina potvrda o postojanju njezina ljubavnika i čvrsto se za njih držala
kako ne bi potpuno poludjela. Iskušenje da uroni u bezvoljnost, kao način
da pobjegne od muke koju bi u njoj izazivao nastavak potrage, kadšto je
bilo neodoljivo. Dvojila je o svemu: u o zagrljajima u sobi s ormarima, o
mjesecima kad je bila zakopana u brodskom spremištu, o dječačiću koji je
otišao u krvi.
Bilo je toliko financijskih problema uzrokovanih Estherinom udajom za
kovača, što je uskratilo družini četvrtinu primanja jednim jedinim udarcem,
i tjednima koje su ostali proveli oboreni dizenterijom, da je Joe bila na
rubu da izgubi kućicu, ali ju je pomisao da gleda svoje golubice kako rade
za konkurenciju podbola da se nastavi boriti protiv nesreće. Bijahu prošli
kroz pakao i ona ih nije mogla gurnuti nanovo u takav život, jer je, sebi u
prkos, bila osjećala privrženost prema njima. Uvijek se bijaše smatrala
ozbiljnom Božjom pogreškom, muškarcem nasilu utrpanim u tijelo žene,
pa stoga nije mogla razumjeti tu vrstu materinskog instinkta što bijaše
218
niknuo u njoj kad je bilo najmanje prikladno. Brinula se ljubomorno o
Tomu Bez-Plemena, ali je rado napominjala da to čini 'poput narednika'.
Nema ništa od tetošenja, to nije bilo u njezinoj ćudi, a uz to je dječak
morao postati čvrst poput svojih predaka; sladunjavost može samo
iskvariti muževnost, upozoravala je Elizu kad bi je našla s dječačićem u
naručju kako mu pripovijeda čileanske priče. Ta nova nježnost prema
svojim golubicama pokazala se kao ozbiljna nepogodnost, a povrh svega
one su to uvidjele i bijahu je počele zvati 'majko'. Njoj se dizao želudac i
bila im je to zabranila, no one se nisu obazirale. 'Imamo poslovni odnos, k
vragu. Ne mogu biti jasnija: dok radite, imat ćete svoj prihod, krov, jelo i
zaštitu, ali onog dana kad se razbolite, ulijenite ili vam niknu bore i sjedine,
zbogom! Ništa lakše nego nadomjestiti vas, svijet je pun ženetina', cijedila
je kroz zube. A tada bi je, iznebuha, spopadali ti sladunjavi osjećaji
zamrsivši joj život, što si nijedna svodnica zdrava razuma nije mogla
dopustiti. 'Te ti bedastoće padaju na um jer si dobar čovjek', rugao se
Babalu Zli. A tako je i bilo, jer dok ona bijaše tratila dragocjeno vrijeme
njegujući bolesnike kojima čak nije znala ni imena, druga madame u selu
nije pustila nijednog okuženog ni blizu svoga lokala. Joe je bile sve
siromašnija, dok se ona druga bila udebljala, obojila kosu plavo i imala
ruskog ljubavnika deset godina mlađeg, s atletskim mišićima i dijamantom
inkrustiranim u zub, bila je proširila posao i za vikenda bi se rudari
postrojavali pred njezinim vratima s novcem u jednoj ruci, a šeširom u
drugoj, jer nijedna žena, kako god nisko bila pala, nije trpjela šešir na glavi.
U toj profesiji svakako nije bilo budućnosti, držala je Joe: zakon ih nije
štitio, Bog ih bijaše zaboravio i pred njima su se nazirali samo starost,
siromaštvo i samoća. Palo joj je na um da se posveti pranju rublja i
spravljanju torti za prodaju, dok bi svejednako zadržala posao s
kockarskim stolovima i nepristojnim knjigama, ali njezine cure nisu bile
spremne zarađivati za život tako grubim i loše plaćenim radom.
'Ovo je usrano zvanje, djevojčice. Udajte se, učite za učiteljice, napravite
nešto sa svojim životima i ne zafrkavajte me više!' uz-disala je tužno.
I Babalu Zli bio se umorio radeći kao makro i tjelohranitelj. Sjedilački
život bio mu je dosadan, a Kostolomka se toliko bila promijenila da
gotovo nije imalo smisla da nastavi raditi za nju. Ako ona bijaše izgubila
polet za profesiju, što je njemu preostalo?
U trenucima očajanja povjeravao se Čileančiću i zabavljali su jedan
drugoga smišljajući fantastične planove o osamostaljivanju: postavit će
putujuću predstavu, govorili su o kupovini medvjeda kojega bi izvježbali
za boksanje i hodali od sela do sela izazivajući odvažne da se šaketaju sa
219
životinjom. Babalu je težio za pustolovinom, a Eliza je mislila da je to
dobra izlika da putuje u pratnji tragajući za Joaquinom Andietom. Osim
kuhanja i sviranja glasovira nije bilo mnogo aktivnosti kod Kostolomke pa
je i nju dokolica oneraspoložila. Željela je povratiti onu beskrajnu slobodu
što ju je osjećala na putu, ali se bila srodila s ovim ljudima i pomisao da se
odvoji od Toma Bez-Plemena slamala joj je srce. Dječak je već tečno čitao
i radino pisao, jer ga je Eliza bila uvjerila da će, kad naraste, morati učiti
za odvjetnika i braniti prava Indijanaca, umjesto da se osvećuje hicima za
svoje preminule, kako je iziskivala Joe. 'Tako ćeš biti mnogo moćniji
ratnik i gringosi će te se bojati', govorila mu je. Još se nije smijao, ali u
nekoliko prilika, kad bi se skutrio uz nju da ga češka po glavi, bila bi se
ocrtala sjena smiješka na njegovu srditom indijanskom obrazu.
Tao Chi'en se pojavio u kući Joe Kostolomke u tri poslije podne jedne
srijede u prosincu. Tom Bez-Plemena mu je otvorio, pokazao da ude u
salon, prazan u taj sat, te otišao pozvati golubice. Nedugo zatim u kuhinji
se pojavila lijepa Meksikanka, navi-jestivši Čileančiću koji je mijesio kruh
da neki Kinez pita za Eliasa Andietu, no ona se tako bila unijela u posao i
uspomene na snove od protekle noći u kojima su se pomiješali stolovi s
lutrijom i iskopane oči, da joj nije obraćala pozornost.
'Kažem ti da te čeka neki Kinez', ponovila je Meksikanka i tada je srce u
Elizinim grudima poskočilo kao mula.
'Tao!' povikala je i trkom izjurila.
Ali ušavši u salon, našla se pred toliko drugačijim čovjekom da joj je
trebalo nekoliko sekunda da prepozna svoga prijatelja. Više nije imao
perčin, nosio je kratku kosu, zalizanu i počešljanu prema natrag, nosio je
okrugle naočale s metalnim okvirom, tamno odijelo sa žaketom, prsluk s
tri gumba i zvonolike hlače. U jednoj je ruci držao kaput i kišobran, u
drugoj cilindar. 'Moj Bože, Tao! Što ti se dogodilo?'
'U Americi se valja odijevati poput Amerikanaca', nasmiješio se on.
U San Franciscu bijahu ga napala trojica kavgadžija i prije nego je dospio
izvući svoj nož iz pojasa, ošamutili su ga toljagom, tek toliko da se zabave
na račun jednog 'božanskog'. Kad je došao k sebi našao se u nekoj uličici,
premazan prljavštinom, prerezana perčina koji su mu omotali oko vrata.
Tada je donio odluku da će zadržati kratku kosu i odjenuti se kao fan wey.
Njegova nova figura isticala se među svjetinom kineske četvrti, ali je
otkrio da ga izvan nje.prihvaćaju mnogo bolje i da mu se otvaraju vrata
nekih mjesta koja su mu prije bila zatvorena. Moguće da je bio jedini
Kinez takva izgleda u gradu. Pletenica se smatrala svetom i odluka da je
odreže potvrđivala je nakanu da se ne vrati u Kinu, nego da se zastalno
220
nastani u Americi, što je neoprostiva izdaja cara, domovine i predaka.
Međutim, njegovo odijelo i frizura izazivali su i određeno divljenje, jer su
pokazivali da ima pristup u svijet Amerikanaca. Eliza nije mogla skinuti
oči s njega: bio je neznanac s kojim će se morati od početka, iznova
zbližavati. Tao Chi'en se nagnuo nekoliko puta u svom uobičajenom
pozdravu, a ona se nije usudila poslušati nagon da ga zagrli, iako joj je
palio kožu. Bila je spavala uza nj mnogo puta, ali nikad se nisu bili
dotaknuli osim pod izgovorom sna.
'Mislim da si mi se više sviđao kad si bio Kinez od glave do pete, Tao. Sad
te ne prepoznajem. Daj da te pomirišem', zamoli ga.
Nije se pomaknuo, uznemiren, dok ga je ona njuškala kao pas svoj plijen,
prepoznajući napokon tanani miomiris mora, isti utješni miris iz prošlosti.
Odrezana kosa i ozbiljna odjeća činile su da izgleda stariji, više nije imao
ono mladenački neusiljeno držanje otprije. Bio je omršavio i doimao se
višim, jagodične kosti ocrtavale su se na njegovu glatkom obrazu. Eliza je
s uživanjem promatrala njegova usta, sjećala se savršeno njegova zaraznog
smiješka i savršenih zubi, ali ne i putena oblika njegovih usana. Zamijetila
je tmuran izraz u njegovu pogledu, ali pomisli da je to učinak naočala.
'Kako je dobro vidjeti te, Tao!' reče i oči joj se ispune suzama.
'Nisam mogao doći prije, nisam imao tvoju adresu.'
T ovakav mi se sviđaš. Doimaš se kao pogrebnik, ali zgodan.'
'Tomu sam se sad posvetio, da budem grobar', nasmiješi se on. 'Kad sam
doznao da živiš u ovome mjestu, pomislio sam da se bijahu ispunile
prognoze Azucene Placeres. Govorila je da ćeš prije ili poslije završiti kao
ona.'
'Objasnila sam ti u pismu da zarađujem za život svirajući glasovir.'
'Nevjerojatno!'
'Zašto? Nikad me nisi čuo, ne sviram tako loše. A ako sam mogla proći
kao gluhonijemi Kinez, mogu jednako tako proći kao čileanski pijanist.'
Tao Chi'en se nasmijao, zatečen što se prvi put u toliko mjeseci osjeća
radosnim.
'Jesi li pronašla svog dragog?'
'Ne. Ne znam više gdje da ga tražim.'
'Možda ne zavređuje da ga nađeš. Pođi sa mnom u San Francisco.'
'Nemam što raditi u San Franciscu.'
'A ovdje? Već počinje zima, za nekoliko će tjedana putovi biti neprohodni
i ovo će mjesto ostati izolirano.'
'Veoma je dosadno biti tvoj budalasti braco, Tao.'

221
'Mnogo je toga što se može raditi u San Franciscu, vidjet ćeš već, a i ne
moraš se odijevati kao muškarac, sad se posvuda mogu vidjeti žene.'
'Što je s tvojim planovima da se vratiš u Kinu?'
'Odgođeni su. Još ne mogu otići.'

Sing song girls

U ljeto 1851. Jacob Freemont odlučio je intervjuirati Joaquina Murietu.
Razbojnici i požari bili su glavne teme u Kaliforniji, ljude su držali u
zaprepaštenju, a tisak zaokupljenim. Zločin se bijaše rasprostranio, a
korumpiranost policije, uglavnom sastavljene od zlikovaca
zainteresiranijih da štite svoje drugove nego stanovništvo, bila je
općepoznata. Nakon drugog silovitog požara koji je uništio dobar dio San
Francisca stvoren je Stražarski odbor, ustanovili su ga razjareni građani na
čijem čelu je bio neopisivi Sam Brannan, mormon koji je 1848. proširio
vijest o otkriću zlata. Vatrogasne udruge jurile su vukući pomoću užeta
kola s vodom uzbrdo i nizbrdo, ali prije no što su stigle do zgrade, vjetar
bijaše pokrenuo plamenove na onu susjednu. Vatra je počela kad su
australski 'psi' polili kerozinom dućan jednog trgovca koji im je odbio
platiti zaštitu, te ga potom pretvorili u buktinju. Kako se vlast pokazala
ravnodušnom, Odbor je odlučio djelovati za vlastiti račun. Novine su
zazivale: 'Koliko je zločina počinjeno u ovom gradu u jednoj godini? A tko
je zbog njih obješen ili kažnjen? Nitko! Koliko je muškaraca ustrijeljeno i
izbodeno bodežom, ošamućeno i pretučeno i tko je osuđen zbog toga? Ne
opravdavamo linč, ali tko može znati što će razljućena javnost učiniti da se
zaštiti?' Linč, upravo to bilo je rješenje puka. Stražari su se smjesta
prihvatili posla i objesili prvoga sumnjivca. Broj članova Odbora
povećavao se iz dana u dan i djelovali s tako pomamnim zanosom da su
prvi put odmetnici pazili da djeluju samo na punom danjem svjetlu. U tom
ozračju nasilja i osvete figura Joaquina Muriete bila je na putu da se
pretvori u simbol. Jacob Freemont je na sebe preuzeo potpirivanje vatre
njegove slave; njegovi senzacionalistički članci među Hispancima bijahu
stvorili junaka, a među Jenkijima zloduha. Pripisivao mu je brojnu bandu i
talent vojničkoga genija, govorio da vodi rat čarkama pred kojim su se
vlasti pokazale nemoćnima. Napadao je domišljato i hitro, sručivši se na
svoje žrtve poput prokletstva i smjesta nestajući bez traga, a nedugo zatim
izvirio bi stotinu milja dalje u drugom naletu, tako neobično smionom da
ga se moglo objasniti jedino čarobnim silama. Freemont je naslućivao da
postoji nekoliko osoba, a ne tek jedna, ali se pazio da to ne kaže, jer bi
naštetilo legendi. Naprotiv, u nadahnuću ga je prozvao 'Robinom Hoodom
222
Kalifornije', čime je smjesta pripalio lomaču rasne netrpeljivosti. Za
Jenkije je Murieta bio utjelovljenje najodvratnijih osobina masnih; no,
pretpostavljalo se da ga Meksikanci skrivaju, daju mu oružje i opskrbljuju
namirnicama, jer je pljačkao Jenkije kako bi pomogao pripadnicima svoje
rase. U ratu bijahu izgubili teritorije Teksasa, Arizone, Novog Meksika,
Nevade, Utaha, polovicu Kolorada i Kalifornije; za njih je svako zlodjelo
protiv gringosa bilo čin domoljublja. Guverner je upozorio novine da je
nesmotreno preobraziti jednoga kriminalca u junaka, no ime već bijaše
rasplamsalo maštu puka. Freemontu su stizali tuceti pisama, čak od jedne
djevojke iz VVashingtona spremne da preplovi pola svijeta kako bi se
udala za bandita i ljudi su ga zaustavljali na ulici da ga ispituju potankosti
o čuvenom Joaquinu Murieti. Iako je nikad nije vidio, novinar ga je
opisivao kao muževna naočita mladića s crtama španjolskoga plemića i
hrabrošću torera. Bez ikakve namjere bijaše naletio na unosniji rudnik
nego mnogi uzduž glavne žile. Palo mu je na um da intervjuira tog
Joaquina, ako tip zaista postoji, kako bi napisao njegov životopis, a ako je
sve tek bajka, tema će biti dostatnom za roman. Njegov autorski rad
sastojao bi se jednostavno od toga da ga napiše u junačkom tonu, po ukusu
svjetine. Kalifornija je trebala vlastite mitove i legende, držao je Freemont,
bila je to za Amerikance nova država i nastojali su potezom pera izbrisati
prethodnu povijest Indijanaca, Meksikanaca i Kalifornijaca. Za tu zemlju
beskonačnih prostora i osamljenih muškaraca, zemlju otvorenu
osvajanjima i nasilju, tko je bolji junak od jednoga bandita? Spremio je
ono nužno u kovčeg, opskrbljen s dovoljno bilježnica i olovaka te se
otputio u potragu za svojim likom. Opasnosti mu nisu prošle kroz glavu, s
dvostrukom arogancijom, Engleza i novinara, vjerovao je da je zaštićen od
bilo kakva zla. Osim toga već se putovalo sa stanovitom udobnosti,
postojali su ceste i redovita usluga diližansa što povezuje sela u kojima je
mislio provesti svoja istraživanja, nije bilo kao prije kad je tek započeo
svoj reporterski posao i na slabinama mule krčio si prolaz kroz
neizvjesnost brežuljaka i šuma, bez ikakva drugog vodiča osim bezumnih
zemljovida, prema kojima se moglo zauvijek hodati u krug. Putem je
mogao vidjeti promjene u tom kraju. Malo se njih bilo obogatilo od zlata,
ali se, zahvaljujući pustolovima kojih je dolazilo na tisuće, Kalifornija
prosvjećivala. Bez zlatne groznice osvajanje zapada bilo bi kasnilo
nekoliko stoljeća, zabilježio je novinar u svoju bilježnicu.
Nije mu manjkalo tema, poput pripovijesti o onom mladom rudaru,
osamnaestogodišnjem dečku koji je, nakon što se cijelu dugu godinu
mučio, uspio skupiti deset tisuća dolara potrebnih da se vrati u Oklahomu i
223
roditeljima kupi posjed. Spuštao se prema Sacramentu preko obronaka
Sierre Nevade jednog blistavog dana, objesivši vreću sa svojim blagom
preko ramena, kad ga je zaskočila skupina bezdušnih Meksikanaca, ili
Čileanaca, nije pouzdano znao. Jedino se pouzdano zna da su govorili
španjolski, jer su imali toliko drskosti da ostave natpis na tom jeziku,
urezan nožem na komadu drva: 'Neka umru Jenkiji!' Nije im bilo dovoljno
da ga izudaraju i okradu, nego su ga golog zavezali za drvo i namazali
medom. Dva dana poslije kad ga je pronašla patrola, halucinirao je.
Komarči mu bijahu izjeli kožu.
Freemont je stavio na kušnju svoju nadarenost za morbidno novinarstvo
pričom o tragičnu kraju lijepe Meksikanke Josefe, zaposlene u jednoj
plesnoj dvorani. Novinar je upao u selo Downie-ville na Dan nezavisnosti i
našao se usred proslave, na čijem je čelu bio kandidat za senatora, a kojom
su se razlijevale rijeke alkohola. Neki pijani rudar bio se uvukao silom u
Josefinu sobu, a ona mu se bila oduprla zabivši mu planinarski nož u srce.
U vrijeme kad je došao Jacob Freemont tijelo je ležalo na stolu pokriveno
američkom zastavom, a mnoštvo od dvije tisuće fanatika raspaljenih
rasnom mržnjom zahtijevalo je vješala za Josefu. Žena je hladnokrvno
pušila svoju cigaretu, bijele bluze uprljane krvlju, kao da je se ne tiče ta
dreka, prelazeći licima muškaraca s krajnjim prezirom, svjesna zapaljive
mješavine agresivnosti i spolne želje koju je u njima izazivala. Jedan se
liječnik usudio govoriti njoj u korist objašnjavajući njezin postupak
samoobranom, a ako je pogube ubit će i dijete u njezinoj utrobi, no, gomila
ga je ušutkala prijeteći mu da će i njega objesiti. Tri prestravljena doktora
silom su dovedena da ispitaju Josefu i sva su trojica iznijeli mišljenje da
nije noseća, nakon čega ju je improvizirani sud osudio za samo nekoliko
minuta. 'Ne valja ubiti te masne mecima, mora im se pružiti pravedno
suđenje i objesiti ih u svoj veličanstvenosti zakona!' smatrao je jedan od
članova porote. Freemont dotad nije bio u prilici da vidi linč izbliza i
mogao je opisati egzaltiranim rečenicama kako su u četiri poslije podne
htjeli odvući Josefu do mosta, gdje su bili priredili obred smaknuća, ali se
ona uznosito otresla i koračala sama prema stratištu. Ljepotica se uspela
bez ičije pomoći, pričvrstila si je skute oko zglavaka, postavila si konopac
oko vrata, posložila si crne pletenice i oprostila se hrabrim 'zbogom,
gospodo', koji je novinara ostavio u pomutnji, a ostale posramljene. 'Josefa
nije umrla zato što bi bila kriva, nego stoga što je Meksikanka. Prvi je put
u Kaliforniji linčovana žena. Kakvo rasipanje, kad ih je tako malo!'
napisao je Freemont u svom članku.

224
Slijedeći tragove Joaquina Muriete, otkrio je uređena sela sa školom,
knjižnicom, hramom i grobljem; neka druga bez ikakvih drugih znakova
kulture osim bordela i zatvora. Saluna je bilo u svakom od njih, bili su
središta društvenog života. Ondje se nastanio Jacob Freemont istražujući i
tako je iskonstruirao, od nekoliko istina i gomile laži, životni put - ili
legendu - Joaquina Muriete. Gostioničari su ga ocrtavali kao prokletog
Španjolca, odjevenog u kožu i crni baršun, s velikim srebrnim ostrugama i
bodežom oko pasa, kako jaše na najvatrenijem riđanu što ga ikada bijahu
vidjeli. Govorili su da nekažnjeno ulazi u gostionice sa svojom
razbojničkom bandom, zveckajući ostrugama, spušta svoje srebrne dolare
na šank i naručuje rundu za sve mušterije. Nitko se ne bi usudio odbiti
čašu pića, čak bi i najhrabriji muškarci pili šutke pod sijevajućim
pogledom hulje. Za stražare, naprotiv, nije bilo ničeg veličanstvenog u tom
liku, radilo se tek o prostačkom ubojici kadrom za najgore okrutnosti, koji
bijaše uspio iskliznuti pravdi jer su ga štitili masni. Čileanci su vjerovali da
je jedan od njih, rođen u mjestu zvanom Quillota, govorili su da je odan
svojim prijateljima i nikad ne zaboravlja platiti usluge koje primi, stoga je
bila dobra politika pomagati mu; no Meksikanci su se kleli da potječe iz
države Sonore i da je obrazovan mladić iz stare i plemenite obitelji, koji je
postao zlikovcem iz osvete. Varalice su ga držali stručnjakom za monte,
ali su ga izbjegavali jer je imao ludu sreću na kartama i razigrani bodež,
koji bi na najmanju provokaciju sijevnuo u njegovoj ruci. Bijele su
prostitutke umirale od znatiželje jer se govorkalo da taj momak, naočit i
darežljiv, posjeduje neumoran ud ždrijepca; no Hispanke mu se nisu
nadale: Joaquin Murieta običavao bi im dati nezaslužene napojnice jer se
nikad ne bi koristio njihovim uslugama, ostajao je vjeran svojoj zaručnici,
tvrdile su. Opisivale su ga kao momka srednje građe, crne kose i poput
ugaraka sjajnih očiju kojega njegova banda obožava, nepopustljiva pred
nesrećom, okrutna sa svojim neprijateljima i nježna prema ženama. Drugi
su smatrali da njegov prostački izgled sa zastrašujućim ožiljkom preko
cijeloga lica odaje rođenoga razbojnika; nema u njemu ništa od dobra
momka, viteškog ponašanja ili otmjenosti. Jacob Freemont je odabirao
mišljenja koja su se najbolje slagala s njegovom slikom bandita i takvim su
ga odražavali njegovi napisi, uvijek s dovoljno dvoznačnosti, kako bi se
mogao povući ako se jednom nađe licem u lice sa svojim protagonistom.
Četiri je ljetna mjeseca prohodao gore i dolje nigdje ga ne našavši, ali je od
različitih verzija izgradio fantastičan i junački životopis. Kako nije želio
priznati da je poražen, u svojim je člancima izmišljao kratke sastanke
između sata kad pijetao zakukurikne i ponoći, u planinskim spiljama i
225
šumskim proplancima. Sve u svemu, tko će mu proturječiti? Maskirani
muškarci vodili su ga na konju povezanih očiju, nije ih mogao identificirati,
no govorili su španjolski, kazivao je. Ista grozničava elokvencija kojom se
godinama prije služio u Čileu da opiše neke patagonske Indijance u
Ognjenoj zemlji, u koju nikad nije kročio nogom, sad mu je poslužila da
izvuče iz rukava zamišljenoga razbojnika. Zaljubljivao se u lik i na koncu
bio uvjeren da ga poznaje, da su tajni susreti u spiljama bili stvarni i da ga
je bjegunac osobno bio zadužio da piše o njegovim pothvatima, jer se
smatrao osvetnikom potlačenih Španjolaca i netko je trebao preuzeti
zadaću da njemu i njegovoj stvari nađe odgovarajuće mjesto u skorašnjoj
povijesti Kalifornije. Malo je tu bilo novinarstva, ali dovoljno literarnosti
za roman koji je Jacob Freemont namjeravao napisati te zime.
Kad je godinu dana prije stigao u San Francisco, Tao Chi'en se posvetio
uspostavi potrebnih veza kako bi nekoliko mjeseci radio kao zhong yi.
Imao je nešto novca, ali ga je kanio hitro utrostručiti. U Sacramentu je
kineska zajednica brojala nekih sedamsto ljudi i devet ili deset prostitutki,
ali u San Franciscu je bilo na tisuće potencijalnih mušterija. Osim toga,
toliko je brodova neprestano prelazilo ocean da su neka gospoda slala na
pranje svoje košulje na Havaje ili u Kinu, jer u gradu nije bilo tekuće vode,
što mu je omogućavalo da bez ikakvih teškoća naruči svoje trave i lijekove
iz Kantona. U tom gradu neće biti tako izdvojen kao u Sacramentu, tu je
radilo nekoliko kineskih liječnika s kojima bi mogao razmjenjivati
pacijente i znanje. Nije planirao otvoriti vlastito savjetovalište jer je
pokušavao uštedjeti, ali se mogao udružiti s nekim drugim već dokazanim
zhong yijem. Kad se smjestio u hotelu, otputio se da obiđe četvrt koja se
bila razrasla u svim smjerovima, poput hobotnice. Sad je to bila utvrda s
čvrstim zgradama, hotelima, restoranima, praonicama, pušionicama
opijuma, bordelima, tržnicama i tvornicama. Gdje su se prije nudili jedino
artikli loše kvalitete, podizani su dućani s orijentalnim starinama,
porculanom, emajlom, draguljima, svilom i bjelokosti. Onamo su pritjecali
bogati trgovci, ne samo Kinezi nego i Amerikanci, kupujući kako bi
poslije prodavali u drugim gradovima. Podastirala se roba u šaroliku
metežu, ali najbolji komadi, dostojni poznavatelja i kolekcionara, nisu bili
izloženi svačijem pogledu, nego su pokazivani u stražnjoj prostoriji jedino
ozbiljnim mušterijama. U skrovitim sobama neki su lokali udomili
igračnice, gdje su zakazivani sastanci ozbiljnim igračima. Za tim
ekskluzivnim stolovima, daleko od radoznalosti javnosti i oka vlasti,
kladilo se na ekstravagantne svote, sklapali su se mutni poslovi i vježbala
se moć. Američka vlada nije imala nikakvu kontrolu nad Kinezima, živjeli
226
su u vlastitom svijetu, sa svojim jezikom, svojim običajima i svojim
prastarim zakonima. 'Nebeski' nisu nigdje bili dobrodošli, gringosi su ih
smatrali najnižom vrstom među nepoželjnim strancima što su nahrupili u
Kaliforniju i nisu im oprostili što napreduju. Iskorištavali bi ih gdje su god
mogli, nasrtali su na njih na ulici, pljačkali ih, palili im dućane i kuće,
ubijali ih nekažnjeno, ali Kineze ništa nije moglo obeshrabriti. Upravljali
su s pet tongs u koje su podijelili stanovništvo; nakon dolaska svaki se
Kinez uključivao u jedno od tih bratstava, jedini oblik zaštite, pronalaženja
posla i osiguranja da će poslije smrti njegovo tijelo biti repatrirano u Kinu.
Tao Chi'en, koji bijaše izbjegavao udruživanje u tong, sada je to morao
napraviti i izabrao je onaj najbrojniji u koji se učlanjivala većina
Kantonaca. Odmah su ga doveli u vezu s drugim zhong yijem i
objelodanili mu pravila igre. Prije svega šutnja i odanost: ono što se
događa u četvrti ostaje ograničeno na njegove ulice. Nikakva obraćanja
policiji, čak ni kad su posrijedi život ili smrt; sukobi su se rješavali unutar
zajednice, za to su postojali tongs. Zajednički su neprijatelj uvijek bili fan
weyi. Tao Chi'en se opet našao zatočenikom običaja, hijerarhija i
ograničenja kao u vrijeme svoga života u Kantonu. U nekoliko dana nije
preostao nitko tko nije čuo njegovo ime i počelo mu je stizati više klijenata
no što ih je mogao zbrinuti. Nije trebao tražiti ortaka, odluči tada, mogao
je otvoriti vlastito savjetovalište i obogatiti se za kraće vrijeme no što je
predvidio. Unajmio je dvije sobe na katu iznad jednog restorana, jednu za
život, a drugu za rad, objesio je natpis na prozor i potpisao ugovor s
mladim pomoćnikom koji će razglasiti njegove usluge i primati pacijente.
Prvi je put upotrijebio sustav doktora Ebanizera Hobbsa kako bi pratio
bolesnikovu povijest bolesti. Dotad se pouzdavao u svoje pamćenje i
intuiciju, ali s obzirom na rastući broj klijenata, pokrenuo je arhiv u kojem
će bilježiti obradu svakog posebno.
Jednoga popodneva s početka jeseni pojavio se njegov pomoćnik s
adresom zabilježenom na papiru i zahtjevom da se pojavi što prije moguće.
Završio je zbrinjavanje posljednjega klijenta toga dana i otišao. Drvena
zgrada na dva kata, ukrašena zmajevima i papirnatim svjetiljkama, stajala
je u samom središtu četvrti. I ne pogledavši dvaput, znao je da je riječ o
bordelu. S obje strane vrata bila su okanca s rešetkama kroz koja su
provirivala djetinja lišća dozivajući na kantonskom: 'Uđi i čini što želiš s
vrlo zgodnom kineskom djevojčicom.' Zatim su to ponavljale na
nemogućem engleskom, za dobrobit bijelih posjetilaca i mornara svih rasa:
'dva za gledanje, četiri za diranje, šest za uživanje', istodobno pokazujući
žaljenja vrijedne sisice i mameći prolaznike opscenim pokretima, koji su,
227
budući da su dolazili od te dječice, bili tragična pantomima. Tao Chi'en ih
je bio vidio mnogo puta, prolazio je svakodnevno tom ulicom i mijaukanje
sing song girlsbi ga slijedilo, podsjećajući ga na njegovu sestru. Što se
moglo zbiti s njom? Imala bi dvadeset i tri godine, da je, što je bilo
nevjerojatno, još živa, mislio je. Najsiromašnije medu siromašnim
prostitutkama počinjale su vrlo rano i rijetko navršavale osamnaestu
godinu; u dvadesetoj, ako bi bile zle sreće da prežive, već bijahu starice.
Uspomena na tu izgubljenu sestru sprečavala ga je da prilazi kineskim
javnim kućama; ako mu želja ne bi davala mira, potražio bi žene drugih
rasa. Otvorila mu je vrata neka zlokobna starica zacrnjene kose i obrva
obojenih s dvije crte ugljena, koja ga je pozdravila na kantonskom. Kad su
jednom razjasnili da pripadaju istom tongu, povela ga je unutra. Uzduž
hodnika koji je zaudarao ugledao je pregradne prostorije s djevojkama,
neke su lancima oko zglavaka bile privezane za krevete. U polumraku
hodnika mimoišao se s dva muškarca koji su izlazili poravnavajući si hlače.
Žena ga je odvela kroz labirint prolaza i stuba, prešli su cijeli jedan blok i
spustili se crvotočnim stepenicama u mrak. Pokazala mu je da čeka i neko
je vrijeme, koje mu se činilo beskonačnim, čamio u crnini te rupe,
osluškujući prigušenu buku s obližnje ulice. Čuo je slab cvilež i nešto mu
je okrznulo zglavak, zamahnuo je stopalom i pomislio kako je šutnuo
životinju, možda štakora. Starica se vratila sa svijećom i povela ga drugim
vijugavim hodnicima do vrata zatvorenih lokotom. Izvukla je ključ iz
džepa i borila se s bravom dok je nije otvorila. Podigla je svijeću i
osvijetlila sobu bez prozora, u kojoj je jedini namještaj bio ležaj od ploča,
uzdignut nekoliko palaca od tla. Smradan ih je zapah zapljusnuo u lice i
morali su pokriti nos i usta kako bi ušli. Na ležaju su bili malo skutreno
tijelo, prazna zdjela i ugašena uljanica.
'Pregledaj ju', naredila mu je žena.
Tao Chi'en je prevrnuo tijelo i uvjerio se da je već ukočena.
Bila je to djevojčica od trinaest godina, s dvije mrlje rougea na obrazima,
nadlaktica i nogu obilježenih ožiljcima. Jedina odjeća koju je nosila bila je
tanka košulja. Bilo je očito da je sama kost i koža, ali nije bila umrla od
gladi ili bolesti. 'Otrov', odredio je bez oklijevanja.
'Nemoj mi reći!' nasmijala se žena, kao da je čula nešto veoma dražesno.
Tao Chi'en je morao potpisati papir izjavljujući da je smrt nastala zbog
prirodnih uzroka. Starica je provirila u hodnik, nekoliko puta udarila o
mali gong i smjesta se pojavio muškarac, stavio leš u vreću, zabacio je na
rame i odnio ne rekavši ni riječi, dok je svodnica položila dvadeset dolara
u ruku zhong yi]a. Potom ga je povela kroz neke nove labirinte i napokon
228
ostavila pred jednim vratima. Tao Chi'en se našao u drugoj ulici i trebalo
mu je poprilično da se snađe kako bi stigao do svoga stana.
Sljedećeg se dana vratio na istu adresu. Ondje su ponovno bile djevojčice
sa svojim natrackanim licima i svojim suludim očima, pozivajući na dva
jezika. Deset godina prije bio je otpočeo svoju liječničku praksu u Kantonu
s prostitutkama, bio se koristio njima kao mesom za unajmljivanje i
eksperimentirao na njima sa zlatnim iglama svog učitelja akupunkture, ali
nikad nije zastao da promisli o njihovim dušama. Smatrao ih je jednom od
neizbježnih nesreća univerzuma, još jednom od onih grešaka Stvaranja,
sramotnim bićima koja pate kako bi platile za manjkavosti prethodnih
života i pročistile svoju karmu. Osjećao je sažaljenje prema njima, ali mu
nije bilo palo na um da bi se njihova sudbina mogla izmijeniti. Iščekivale
su svoju nesreću u svojim pregradnim prostorijama bez alternative, kao
kokoši u kavezima na tržnici, bila je to njihova sudbina. To je bio nered
svijeta. Tisuću je puta bio prošao tom ulicom ne obrativši pozornost
okancima, licima iza željeznih sipki ili rukama što proviruju. Imao je
nejasnu predodžbu o njihovu položaju robinja, ali u Kini su to manje-više
bile sve žene, one najsretnije svojih roditelja, muževa ili ljubavnika, druge
gospodara kojima su služile od izlaska do zalaska sunca, a mnoge su bile
poput ovih djevojčica. Tog jutra, međutim, nije ih gledao jednakom
ravnodušnošću jer se u njemu nešto bilo promijenilo.
Prethodne noći nije bio nastojao zaspati. Izašavši iz bordela, uputio se u
javno kupalište gdje se namakao dugo kako bi se oslobodio mračne
energije svojih bolesnika i strašne mučnine koja ga je tištila. Stigavši u
svoj stan, pozdravio se s pomoćnikom i priredio čaj od jasmina da se
pročisti. Mnogo sati nije bio jeo, ali ovo nije bio trenutak da to učini.
Svukao se, zapalio tamjan i svijeću, kleknuo s čelom na podu i izrekao
molitvu za dušu mrtve djevojke. Potom je sjeo da meditira satima u
potpunoj nepomičnosti, dok se nije uspio izdvojiti od žamora ulice i mirisa
restorana i uronio u prazninu i tišinu vlastitoga duha. Nije znao koliko je
tako ostao, odsutan, zovući i zovući Lin, sve dok ga napokon nježna utvara
nije začula u tajnovitoj beskrajnosti koju je nastavala i polagano
pronalazila put, približavajući se s lakoćom jednog uzdaha, prvo gotovo
neprimjetno pa malo-pomalo izdašnije, sve dok nije jasno osjetio njezinu
nazočnost. Nije zamijetio Lin medu zidovima sobe, nego u vlastitim
prsima, smještenu u samom središtu njegova spokojnoga srca. Tao Chi'en
nije otvorio oči niti se pomaknuo. Satima je ostao u istome položaju,
odvojen od svoga tijela, lebdeći u bistru prostoru u savršenoj komunikaciji
s njom. U svitanje, kad su jednom oboje bili uvjereni da se neće opet
229
izgubiti iz vida, Lin se ljupko oprostila. Tada je stigao učitelj akupunkture,
nasmiješen i ironičan, kao u svojim najboljim vremenima prije no što ga je
smlavilo bunilo senilnosti, i ostao s njim prateći ga i odgovarajući na
njegova pitanja sve dok nije izišlo sunce, četvrt se probudila i čulo se
pomoćnikovo diskretno kuckanje na vratima. Tao Chi'en je ustao, svjež i
okrijepljen kao nakon ugodna sna, odjenuo se i pošao otvoriti vrata.
'Zatvori savjetovalište. Danas neću primati pacijente, moram obaviti nešto
drugo', obavijestio je pomoćnika.
Tog su dana Tao Chi'enova istraživanja izmijenila smjer njegove sudbine.
Djevojčice iza željeznih sipki dolazile su iz Kine, pokupljene su s ulice ili
su ih prodali vlastiti roditelji uz obećanje da će ih udati na Zlatnoj planini.
Agenti su odabirali one najsnažnije i najjeftinije, ne najljepše, osim kad su
posrijedi bile specijalne narudžbe bogatih klijenata koji bi ih uzimali za
konkubine. Ah Toy, prepredena žena koja je izmislila predstavu s
rupicama u zidu kroz koji su je promatrali, bila se pretvorila u najveću
uvoznicu mladoga mesa u gradu. Za svoj lanac ustanova kupovala je dje-
vojčurke u pubertetu jer su se pokazale lakšima za kroćenje, a osim toga
trajale su kratko. Postala je slavna i vrlo bogata, njezine su škrinje pucale i
bila je kupila malu palaču u Kini, kamo će se povući u starosti. Ponosila se
što je orijentalna madame s najboljim vezama, ne samo među Kinezima
nego i među utjecajnim Amerikancima. Izvježbala je svoje cure da
izmame informacije i tako doznavala osobne tajne, političke smicalice i
slabosti muškaraca na vlasti. Ako bi joj se izjalovilo podmićivanje
pribjegavala bi ucjeni. Nitko ju se nije usudio izazvati jer su, od guvernera
naniže, živjeli pod staklenim krovom. Tovari robinja ulazili su preko
pristaništa u San Franciscu bez legalnih zapreka i usred bijela dana.
Međutim, ona nije bila jedini trgovac, porok je bio jedan od najunosnijih i
najsigurnijih poslova u Kaliforniji, jednako kao i rudnici zlata. Troškovi su
bili svedeni na minimum, djevojčice su bile jeftine i putovale su u
potpalublju, u velikim podstavljenim sanducima. Tjednima bi tako
preživljavale ne znajući kamo idu i zašto, sunčano bi svjetlo vidjele tek
kad bi trebale dobiti lekcije iz svoga zvanja. Tijekom plovidbe mornari su
bili zaduženi da ih uvježbaju, a pri iskrcavanju u San Franciscu već bijahu
izgubile i posljednji trag nevinosti. Neke bi umrle od dizenterije, kolere ili
dehidracije; druge bi uspjele skočiti u vodu u onim trenucima kad bi ih
doveli gore na palubu da ih operu morskom vodom. Ostale bi se našle u
stupici, nisu govorile engleski, nisu poznavale tu novu zemlju, nisu se
imale kome uteći. Imigracijski službenici primali su mito, pravili se da ne
vide na što su nalik ti djevojčurci i stavljali pečat i ne pročitavši lažne
230
papire o usvojenju ili braku. Na pristaništu bi ih dočekala stara prostitutka,
kojoj je to zanimanje srce bilo pretvorilo u crni kamen. Vodila bi ih kao
stoku, goneći ih šipkom kroz samo središte grada naočigled svakoga tko bi
želio gledati. Tek što bi prešle prag kineske četvrti, nestajale bi zauvijek u
podzemnom labirintu skrovitih soba, lažnih hodnika, zavojitih stubišta,
prikrivenih vrata i dvostrukih zidova, kamo policajci nikad ne bi upadali,
jer je ono što se ondje događalo bilo 'stvar žutih', rase izopačenih s kojima
se nije trebalo petljati, smatrali su.
U golemom ograđenom prostoru pod zemljom, ironično prozvanom
'Kraljičina dvorana', djevojčice bi se suočile sa svojom kobi. Ostavljali bi
ih da se odmore jednu noć, okupali ih, dali im jesti i katkad prisilili da
progutaju šalicu likera kako bi ih malčice omamili. U sat predviđen za
dražbu poveli bi ih gole do sobe natrpane kupcima svakog mogućeg soja,
koji bi ih opipavali, pregledavali im zube, stavljali prste gdje im je bila
volja i napokon iznosili svoje ponude. Neke bi iščezavale u bordelima više
kategorije ili haremima bogatih; najsnažnije bi obično završavale u rukama
tvorničara, rudara ili kineskih seljaka za koje će raditi ostatak svoga
kratkoga života; većina je ostajala u pregracima kineske četvrti. Starije bi
ih podučavale njihovu zvanju: morale su naučiti razlikovati zlato od
bronce kako ih ne bi prevarili pri plaćanju, znati privući klijente i
udovoljiti im ne žaleći se koliko god ponižavajući ili bolni bili njihovi
zahtjevi. Da bi transakciji dali privid legalnosti, potpisivale su ugovor koji
nisu mogle pročitati, prodajući se na pet godina, ali je sve bilo dobro
proraču-nano kako nikad ne bi mogle biti slobodne. Za svaki dan bolesti
dodavali bi im dva tjedna na njihovo vrijeme služenja, a ako bi pokušale
pobjeći, zauvijek bi se pretvarale u robinje. Živjele su nagomilane u
sobama bez ventilacije razdijeljenim debelom zavjesom, kao galijoti
ispunjavajući svoje dužnosti do smrti. Onamo se tog jutra uputio Tao
Chi'en praćen duhom Lin i svog učitelja akupunkture. Adolescentica
odjevena tek u bluzu povela ga je za ruku iza zavjese s prljavom
slamaricom, ispružila ruku i rekla mu da prvo plati. Uzela je šest dolara,
bacila se na leda i raširila noge očiju uperenih u strop. Zjenice su joj bile
umrtvljene i teško je di-sala; shvati da je drogirana. Sjeo je uz nju,
povukao joj naniže košulju i pokušao pomilovati po glavi, ali je ona
zacvilila i skupila se pokazujući zube spremna da ga ugrize. Tao Chi'en se
odmaknuo, govorio joj dugo na kantonskom ne dodirujući je sve dok je
litanija njegova glasa nije smirila, dok je on promatrao svježe masnice.
Naposljetku je počela odgovarati na njegova pitanja više pokretima nego
riječima, kao da je izgubila moć govora, pa je tako doznao neke
231
pojedinosti o njezinu sužanjstvu. Nije mu mogla reći koliko je vremena
provela ondje jer se pokazalo jalovim poslom mjeriti ga, ali nije moglo biti
zadugo, jer se još sjećala svoje obitelji u Kini s tugaljivom točnošću.
Kad je Tao Chi'en procijenio da su njegove predviđene minute iza zavjese
bile istekle, povukao se. Na vratima je stražarila ista starica koja ga je bila
primila prethodne noći, ali nije ničim pokazala da ga je prepoznala.
Odande se otišao raspitivati po gostionicama, dvoranama za igru,
pušionicama opijuma i naposljetku se otputio do drugih liječnika iz četvrti
sve dok nije malo-pomalo mogao uglobiti komadiće te slagalice. Kad su
male sing song girls bile previše bolesne da nastave služiti, vodili bi ih u
'bolnicu', kako su zvali tajne sobe u kojima je bio prethodne noći, te ih
ostavljali ondje sa šalicom vode, malo riže i uljanicom, dostatnima za
nekoliko sati. Vrata bi se opet otvarala nekoliko dana poslije kad bi ušli da
potvrde smrt. Ako bi ih našli žive, pobrinuli bi se da ih otpreme na onaj
svijet: nijedna ne bi više vidjela sunčevo svjetlo. Pozvali su Tao Chi'ena
jer je stalni zhong yi bio odsutan.
Ideja da pomogne djevojkama nije bila njegova, reći će devet mjeseci
poslije Elizi, nego Lin i njegova učitelja akupunkture.
'Kalifornija je slobodna država, Tao, nema robova. Pođi američkim
vlastima.'
'Sloboda ne dopire do svakoga. Amerikanci su slijepi i gluhi, Eliza. Te su
djevojčice nevidljive, poput luđaka, prosjaka i pasa.' 'Ni Kinezima nije
važno?'
'Nekima jest, kao meni, ali nitko nije spreman riskirati život izazivajući
zločinačke organizacije. 'Kako ste vi okrutni ljudi!'
'Nije to okrutnost. Naprosto, ljudski život u mojoj zemlji nema vrijednosti.
Ljudi ima mnogo, a uvijek se rađa još više djece no što ih se može
prehraniti.'
'Ali ti držiš da se te djevojčice ne mogu odbaciti, Tao...'
'Točno. Lin i ti podučile ste me mnogo o ženama.'
'Što ćeš napraviti?'
'Trebao sam te poslušati kad si mi govorila da tražim zlato, sjećaš se? Da
sam bogat, kupio bih ih.'
'Ali to nisi. Osim toga, sve zlato Kalifornije ne bi dostajalo da kupiš svaku
od njih. Mora se spriječiti trgovina.'
'To je nemoguće, ali ako mi pomogneš, mogu spasiti neke...'
Ispričao joj je kako je posljednjih mjeseci bio uspio izbaviti jedanaest
djevojaka, ali samo dvije bijahu preživjele. Njegova je formula bila
riskantna i slabo učinkovita, ali nije mogao smisliti drugu. Nudio se da se
232
besplatno brine o njima kad su bolesne ili trudne ako mu zauzvrat predaju
one na samrti. Potkupljivao je ženetine da ga pozovu kad dođe trenutak da
pošalju neku sing song girl u 'bolnicu', tada bi se pojavio sa svojim
pomoćnikom, položili bi umiruću na bolesničku nosiljku i odnijeli je. 'Za
pokuse', objašnjavao je Tao Chi'en, premda su rijetko postavljali pitanja.
Cura više ionako ništa ne vrijedi i ekstravagantna izo-pačenost ovoga
doktora pošteduje ih dovijanja kako da je se riješe. Pogodba je bila
povoljna za obje strane. Prije no što bi odnijeli bolesnicu Tao Chi'en je
predavao potvrdu o smrti i zahtijevao da mu vrate ugovor o službi koji je
djevojčurak potpisao, kako bi izbjegao pritužbe. U devet slučajeva
djevojke su bile izgubljene za bilo kakvo olakšanje i njegova je uloga bila
da ih naprosto podupire u njihovim posljednjim satima, ali dvije bijahu
preživjele.
'Što si napravio s njima?' pitala je Eliza.
'Držim ih u svom stanu. Još su slabe i jedna se čini napola ludom, ali će se
oporaviti. Moj je pomoćnik ostao da ih njeguje dok sam te ja pošao tražiti.'
'Shvaćam.'
'Ne mogu ih više držati zatvorene.'
'Možda bismo ih mogli poslati nazad njihovim obiteljima u Kinu...'
'Ne! Opet bi se vratile robovanju. U ovoj se zemlji mogu spasiti, ali ne
znam kako.'
'Ako vlasti ne pomažu, dobri ljudi hoće. Idemo obići crkve i misionare.'
'Ne vjerujem da kršćani mare za te kineske djevojčice.'
'Kako malo povjerenja imaš u ljudsko srce, Tao!'
Eliza je ostavila svog prijatelja da pije čaj s Kostolomkom, umotala jedan
od svojih netom ispečenih kruhova i otišla posjetiti kovača. Našla je
Jamesa Mortona dopola gola, opasana kožnom pregačom i s krpom
povezanom oko glave kako se znoji pred kovačnicom. Unutra je bila
nepodnošljiva vrućina, mirisalo je na dim i vreli metal. Bila je to nastamba
od drva sa zemljanim podom i dvostrukim vratima koja je i zimi i ljeti u
radno vrijeme ostajala otvorena. Sprijeda je podignut veliki pult za prijem
mušterija, a sasvim pozadi kovačko ognjište. Sa zidova i krovnih greda
visjela su pomagala, oruđe i pribor koji je izradio Morton, potrebni za
njegovo zanimanje. U stražnjem dijelu sklopive ljestve pružale su pristup
potkrovlju koje je služilo kao spavaonica, zaštićena od očiju mušterija
zavjesom od voštanoga platna. Dolje se pokućstvo sastojalo od velikog
korita za kupanje te stola s dvije stolice; jedini je ukras bila američka
zastava na zidu i tri šumska cvijeta u čaši na stolu. Esther je glačala brdo
odjeće ljuljkajući svoj golemi trbuh i kupajući se u znoju, ali je podizala
233
teška glačala na ugljen pjevušeći. Ljubav i trudnoća bijahu je proljepšali, a
izraz smirenosti obasjavao ju je poput aure. Prala je tuđu odjeću, posao
jednako mučan kao onaj njezina muža s nakovnjem i čekićem. Tri puta
tjedno tovarila je kolica s prljavom odjećom, išla na rijeku i provodila
dobar dio dana na koljenima, sapunajući i četkajući. Ako je bilo sunca,
sušila bi odjeću na stijenama, ali je često morala vratiti sve mokro, potom
bi slijedio kuluk škrobljenja i glačanja. James Morton nije ju uspio
odgovoriti da odustane od svoje surove tlake, ona nije željela da se njihova
beba rodi ondje i štedjela je svaki novčić da svoju obitelj preseli u kuću u
mjestu.
'Čileančiću!' uskliknula je i krenula da dočeka Elizu čvrstim zagrljajem.
'Već me neko vrijeme nisi došao posjetiti.'
'Kako si lijepa, Esther! Zapravo sam došao vidjeti Jamesa', reče predajući
joj kruh.
Muškarac je ispustio svoj alat, obrisao si znoj rupcem i poveo Elizu u
dvorište, gdje im se pridružila Esther s tri čaše limunade. Popodne je bilo
svježe, a nebo oblačno, no još nije bilo nagovještaja zime. Zrak je mirisao
na netom pokošeno sijeno i vlažnu zemlju.

Joaquin
Zimi 1852. stanovnici na sjeveru Kalifornije jeli su breskve, marelice,
grožđe, slatki kukuruz, a i lubenice i dinje, dok su se u New Yorku,
Washingtonu, Bostonu i drugim važnim američkim gradovima ljudi
pomirili sa škrtošću godišnjega doba. Paulinini brodovi prevozili su iz
Čilea poslastice ljeta s južne polutke, koje su stizale netaknute u svojim
ležajevima u plavome ledu. Taj se posao pokazao mnogo boljim od zlata
njezina muža i djevera, unatoč tomu što više nitko nije plaćao tri dolara za
jednu breskvu ni deset za tucet jaja. Čileanske težake koje su braća
Rodriguez de Santa Cruz uveli u zlatonosne pijeske bijahu desetkovali
gringosi. Oteli su im plod mjesečne proizvodnje, objesili nadglednike,
izbičevali i odrezali uši nekima, a ostale izbacili s ispirališta. Epizoda je
bila objavljena novinama, ali jezovite pojedinosti ispričao im je
osmogodišnji dječak, sin jednog od nadglednika koji je bio svjedokom
mučenja i smrti svoga oca. Paulinini brodovi dovozili su i kazališne
družine iz Londona, operu iz Milana i zarzuele iz Madrida, koji su se
nakratko izvodili u Valparaisu, a potom bi produžili putovanje na sjever.
Ulaznice su se prodavale mjesecima unaprijed, a na dane predstave
najbolje društvo San Francisca, nakinđureno u svom svečanom ruhu,
sastajalo se u kazalištima, gdje su morali sjediti lakat do lakta s
234
primitivnim rudarima u radničkoj odjeći. Brodovi se nisu vraćali prazni:
nosili su američko brašno u Čile i putnike izliječene od tlapnje o zlatu, koji
su se vraćali jednako onako siromašni kako su i otputovali.
U San Franciscu moglo se vidjeti svega osim staraca; stanovništvo je bilo
mlado, snažno, bučno i zdravo. Zlato je bilo privuklo legiju
dvadesetogodišnjih pustolova, ali groznica je prošla, a grad, kao što je
pretkazala Paulina, nije se bio ponovno pretvorio u selendru, naprotiv,
rastao je težeći profinjenosti i kulturi. Paulina je bila u svom elementu u toj
sredini, sviđali su joj se neusiljenost, sloboda i vanjski sjaj tog
novonastalog društva, posve oprečnog dvoličnosti Čilea. Oduševljeno je
mislila kako bi se gnjevnim ćutio njezin otac da mora sjediti za stolom s
iskvarenim skorojevićem koji je postao sucem i Francuskinjom sumnjiva
porijekla dotjeranom poput carice. Bila je odgajana među debelim
ciglenim zidovima roditeljske kuće s prozorima s rešetkama, gledajući u
prošlost, ovisna o tuđem mišljenju i božjim kaznama; u Kaliforniji se ni
prošlost ni obziri nisu brojili, ekscentričnost je bila dobrodošla, a grijeh
nije postojao ako je pogreška ostala skrivena. Pisala je pisma svojim
sestrama bez mnogo nade da će proći očevu cenzuru, kako bi im
pripovijedala o toj izvanrednoj zemlji gdje je bilo moguće izmisliti si novi
život i postati milijunašem ili prosjakom u treptaju oka. Bila je to zemlja
prilika, otvorena i velikodušna. Kroz vrata Golden Gatea ulazile su gomile
bića koja su onamo stigla bježeći od bijede ili nasilja, pripravne da izbrišu
prošlost i rade. Nije bilo lako, ali će njihovi potomci biti Amerikanci.
Divota te zemlje bila je u tome što su svi vjerovali kako će njihova djeca
imati bolji život. 'Poljodjelstvo je istinsko zlato Kalifornije, dokle god ti
seže pogled, zasijana su prostrana polja, sve obilno raste na tom
blagoslovljenom tlu. San Francisco se preobrazio u čudesan grad, ali nije
izgubio karakter pogranične postaje, što me očarava. Sveudilj je kolijevka
slobodoumnika, vizionara, junaka i pokvarenjaka. Ljudi stižu s
najudaljenijih obala, na ulicama se mogu čuti na stotine jezika, mirišu jela
s pet kontinenata, možeš vidjeti ljude svih rasa', pisala je. Više nije bila
taborište samih muškaraca,
bijahu stigle žene, a s njima se promijenilo društvo. Bile su jednako
neukrotive kao pustolovi koji su pristigli u potrazi za zlatom; da prijeđu
kontinent u kolima koje vuku volovi tražio se snažan duh, a te su ga
pionirke imale. Ništa od izvještačenih dama poput njezine majke i sestara,
ondje su carevale amazonke poput nje. Dan za danom pokazivale su od
kakve su kovi, natječući se, neumorne i žilave, s najsrčanijima; nitko ih
nije nazivao slabijim spolom, muškarci su ih cijenili kao sebi jednake.
235
Radile su poslove koji su im drugdje bili zabranjeni: tražile su zlato,
zapošljavale se kao stočarke, gonile mule, lovile bandite za naknadu,
upravljale igračnicama, restoranima, praonicama i hotelima. 'Ovdje žene
mogu biti vlasnice svoje zemlje, kupovati i prodavati nekretnine, rastati se
ako im je zaista volja. Feliciano mora biti vrlo pažljiv jer ću ga pri prvoj
nepodopštini koju mi napravi ostaviti samog i osiromašenog', šalila se u
pismima Paulina. I nadodala da se u Kaliforniji i od najgorega može naći
samo najbolje: štakora, buha, oružja i poroka.
'Čovjek dolazi na Zapad da pobjegne od prošlosti i počne iznova, ali naše
nas opsesije slijede, poput vjetra', zapisao je Jacob Freemont u novinama.
On je bio dobar primjer, jer mu je slabo koristilo što je promijenio ime,
pretvorio se u reportera i odijevao kao Jenki, svejednako bijaše isti.
Izmišljotina s misijom u Valparaisu bila je ostala iza njega, ali sada je
kovao drugu i osjećao, kao nekad, kako ga njegova kreacija preuzima i
uvlači ga neopozivo u vlastite slabosti. Njegovi članci o Joaquinu Murieti
postali su vrućom temom u tisku. Svakog su dana nicala tuđa
svjedočanstva da potvrde njegove riječi; deseci pojedinaca uvjeravahu ga
da su ga vidjeli i opisivahu ga kao lik iz njegove izmišljotine. Freemont
više nije bio siguran ni u što. Želio je da nikad nije ispisao te pripovijesti i
u nekim ga je trenucima spopadalo iskušenje da ih javno opozove, prizna
svoje neistine i nestane prije no što cijela stvar iskoči iz tračnica i stropošta
se na njega kao jak vjetar, kao što se bilo dogodilo u Čileu, ali nije imao
hrabrosti to učiniti. Opsjena mu je udarila u glavu i bijaše ošamućen
slavom.
Pripovijest koju je Jacob Freemont bio iskonstruirao imala je značajke
petparačkog romančića. Pričao je o Joaquinu Murieti kao o mladiću
ispravnom i plemenitom, koji je radio časno na zlatonosnim pijescima kod
Stanislausa zajedno sa svojom zaručnicom. Doznavši za njegov procvat,
neki su ga Amerikanci napali, oteli mu zlato, istukli ga, a potom, dok je on
gledao, silovali mu zaručnicu. Nesretnom paru nije preostalo drugo doli
bijeg i otputili su se na sjever, daleko od ispirališta zlata. Nastanili su se
kao poljodjelci kako bi obrađivali idiličan komad zemlje okružen šumama,
kojega je presijecala bistra rječica, kazivao je Freemont, ali ni ondje nije
potrajao mir jer su iznova stigli Jenkiji kako bi im ugrabili njihovo i morali
su potražiti neki drugi način opstanka. Nedugo zatim Joaquin Murieta
pojavio se u Calaverasu igrajući monte, dok je njegova zaručnica
pripremala svadbenu proslavu u kući svojih roditelja u Sonori. Međutim,
bilo je zapisano da mladić nigdje neće moći otpočinuti. Optužili su ga da je
ukrao konja i bez suvišnih postupaka skupina gringosa zavezala ga je za
236
drvo i barbarski išibala nasred trga. Javna uvreda bila je više no što je
ponosni mladić mogao podnijeti i srce mu je otvrdnulo. Nedugo zatim
našli su nekog Jenkija izrezanog na komade, kao pile za pečenje, a kad su
skupili dijelove, prepoznali su jednog od muškaraca koji bijaše ponizio
Murietu udarcima biča. Sljedećih tjedana padali su jedan po jedan ostali
sudionici, svaki je od njih mučen i umro na neki nov način. Kako je
kazivao Jacob Freemont u svojim člancima: bijaše to neviđena okrutnost u
toj zemlji okrutnih ljudi. U iduće dvije godine banditovo se ime
pojavljivalo posvuda. Njegova je banda krala stoku i konje, napadala
diližanse, zaskočila bi rudare u zlatonosnim pijescima, a putnike na
putovima, prkosila stražarima, ubijala svakoga Amerikanca koji bi
neoprezno krao i nekažnjeno ismijavala pravdu. Murieti su pripisivani svi
prijestupi i nekažnjeni zločini Kalifornije. Teren je bio pogodan za
skrivanje: same šume, brežuljci i kotline obilovali su ribom i divljači,
livadama s visokom travom jahač je mogao jahati satima ne ostavljajući
trag, u dubokim se jamama moglo skloniti, a tajni su planinski prolazi
navodili gonioce na pogrešan trag. Odredi muškaraca koji su odlazili u
potragu za zlikovcima vraćali su se praznih ruku ili bi u tom nastojanju
zaglavili. O svemu je tome pričao Jacob Freemont, zapleten u svoju
retoriku, i nikomu nije padalo na um raspitati se o imenima, datumima ili
mjestima.
Eliza Sommers provela je dvije godine u San Franciscu radeći s Tao
Chi'enom. U to vrijeme otputila se dvaput, tijekom ljeta, u potragu za
Joaquinom Andietom, na isti način kao i prije: udružujući se s drugim
putnicima. Prvi put je pošla s namjerom da putuje dok ga ne pronađe ili ne
zazimi, ali se nakon četiri mjeseca vratila iscrpljena i bolesna. U ljeto 1852.
otputovala je iznova, ali pošto je ponovno proputovala istim, poznatim
putem, i posjetila Joe Kostolomku, koja se napokon skrasila u svojoj ulozi
bake Toma Bez-Plemena, te Jamesa i Esther, koji su očekivali drugo dijete,
vratila se, nakon pet tjedana, jer nije mogla podnijeti tjeskobu što je daleko
od Tao Chi'ena. Tako su se udobno osjećali u toj svojoj rutini, zbratimljeni
u poslu i bliski duhom poput staroga bračnog para. Ona je skupljala sve što
bi objavili o Joaquinu Murieti i učila to napamet kao što je u svom
djetinjstvu činila s poezijom Miss Rose, ali je radije ignorirala ono što se
odnosilo na banditovu zaručnicu. 'Izmislili su tu djevojku da prodaju
novine, znaš već kako publiku ushićuje romansa', objašnjavala je Tao
Chi'enu. Na presavijenom zemljovidu ucrtala je Murietino kretanje
odlučnošću moreplovca, ali raspoloživi podaci bili su nejasni i proturječni,
rute su se križale poput paučine neuravnotežena pauka, ne vodeći nikamo.
237
Premda je na početku bila odbacila mogućnost da je njezin Joaquin isti
onaj kojem se pripisuju jezivi prepadi, brzo se uvjerila da njegove značajke
savršeno pristaju mladiću iz njezinih uspomena. I on se bunio protiv
zloporaba i bio opsjednut pomaganjem bespomoćnima. Možda nije
Joaquin Murieta mučio svoje žrtve, nego njegovi sljedbenici, poput onog
Troprstog Jacka, kojega je mogla zamisliti sposobnog za kakvu god
grozotu.
Svejednako je nosila mušku odjeću jer joj je služila za nevidljivost, tako
potrebnu u besmislenoj misiji sa sing song girls u koju ju Tao Chi'en bijaše
upleo. Prošle su tri i pol godine kako nije na sebe navukla haljinu i nitko
nije znao za Miss Rose, Mamu Fresiju ili njezina ujaka Johna; činilo joj se
da već tisuću godina proganja sve nevjerojatniju himeru. Vrijeme potajnih
zagrljaja s ljubavnikom bijaše već daleko iza nje, nije bila uvjerena u svoje
osjećaje, nije znala čeka li ga još uvijek iz ljubavi ili ponositosti. Katkad su
protjecali tjedni da ga se ne bi sjetila, udubljena u posao, ali bi iznenada
sjećanje ispružilo svoje pandže i od toga bi zadrhtala. Onda bi se osvrnula
oko sebe smetena, ne snalazeći se u ovome svijetu u kojemu se bila rodila.
Što je radila u hlačama i okružena Kinezima? Trebala se napregnuti da se
otrese zbunjenosti i prisjeti da se nalazi ondje zbog nepopustljivosti ljubavi.
Njezina misija nipošto nije bila pripomoć koju je pružala Tao Chi'enu,
mislila je, nego traganje za Joaquinom, zbog toga bijaše došla iz daleka i
to će i činiti, makar tek da mu kaže u lice da je prokleti otpadnik i da joj je
uništio mladost. Zbog toga se i otputila, u tri prethodna navrata, međutim,
ponestalo joj je volje da pokuša iznova. Odlučno se bila pojavila pred Tao
Chi'ena kako bi mu najavila svoju odluku da nastavi lutanje, ali su joj riječi
poput pijeska zaglibile u ustima. Više nije mogla napustiti tog čudnog
druga kojega joj je udes namijenio.
'Što ćeš napraviti ako ga nadeš?' bijaše ju jednom upitao Tao Chi'en.
'Kad ga vidim, znat ću volim li ga još.' 'A ako ga nikad ne nađeš?' 'Živjet
ću s tom dvojbom, valjda.'
Bila je opazila nekoliko preuranjenih sjedina na sljepoočicama svoga
prijatelja. Kadšto je iskušenje da uroni prste u te čvrste tamne kose ili nos
u njegov ovratnik, kako bi izbliza upila njegov slabašan oceanski miris,
postajalo nesnosno, ali više nisu imali isprike da spavaju na tlu umotani u
jedan pokrivač pa je nestalo prilika da se dotaknu. Tao je radio i učio
previše; mogla je pogoditi koliko mora da je umoran, premda je uvijek bio
besprijekorno dotjeran i zadržavao smirenost čak i u najkritičnijim
trenucima. Posrtao je jedino kad bi se vraćao s dražbe vodeći pod rukom
zastrašenu djevojku. Pregledavao bi je da vidi u kakvu je stanju i predavao
238
je njoj s potrebnim uputama, potom je satima ostajao zatvoren u sobi. 'S
Lin je', zaključila bi Eliza i neka bi joj se neobjašnjiva bol prikovala na
skrovitu mjestu njezina srca. Uistinu je bio. U tišini meditacije Tao Chi'en
je nastojao vratiti izgubljenu uravnoteženost i otresti se iskušenja mržnje i
ljutnje. Malo-pomalo lišavao bi se uspomena, želja i misli sve dok ne bi
osjetio kako mu se tijelo rastapa u ništavilu. Prestajao bi na neko vrijeme
postojati sve dok se ne bi nanovo pojavio u nekom orlu, leteći vrlo visoko
bez ikakva napora, održavan hladnim i čistim zrakom koji ga je uzdizao
ponad najviših planina. Odande je ispod sebe mogao vidjeti široke livade,
beskrajne šume i rijeke od čista srebra. Tada bi dosezao savršen sklad i
odzvanjao u suglasju s nebom i zemljom poput finog glazbala. Lebdio je
između mliječnih oblaka sa svojim veličanstvenim, ispruženim krilima i
odjednom bi osjetio da je ona s njim. Lin bi se otjelovila uz njega, još
jedan divni orao što visi na bezgraničnom nebu.
'Gdje je tvoja radost, Tao?' pitala ga je.
'Svijet je pun patnje, Lin.'
'Patnja ima duhovnu svrhu.'
'To je samo nekorisna bol'
'Sjeti se da je mudrac uvijek radostan jer prihvaća stvarnost.' T zlo treba
jednako tako prihvatiti?'
'Jedini je protuotrov ljubav. A s tim u vezi, kad ćeš se ponovno oženiti?'
'Kći sreće
'Oženjen sam tobom.'
'Ja sam utvara, neću te moći posjećivati cijeli tvoj život, Tao. Neizmjeran
je napor doći svaki put kad me zoveš, više ne pripadam tvom svijetu.
Oženi se ili ćeš ostarjeti prije vremena. Osim toga, ako ne prakticiraš
dvjesto i dvadeset dva ljubavna položaja, zaboravit ćeš ih', rugala mu se
svojim nezaboravnim kristalnim glasom.
Dražbe su bile mnogo gore od njegovih posjeta 'bolnici'. Postojale su tako
male nade da pomogne umirućim djevojkama i kad bi se to dogodilo, bio
je to čudesan dar, a osim toga je znao da na svaku curu koju kupi na dražbi
ostaju još deseci njih prepuštenih odvratnostima. Mučio se zamišljajući
kolike bi mogao otkupiti da je bogat, dok ga Eliza ne bi podsjetila na one
koje je spasio. Bili su sjedinjeni fino istkanim sklonostima i podijeljenim
tajnama, ali jednako tako razdvojeni, svatko svojom opsesijom. Utvara
Joaquina Andiete je iščezavala, no Linina je, naprotiv, bila opipljiva poput
lahora ili zvuka valova na žalu. Tao Chi'enu je bilo dovoljno da je prizove
i ona bi pritekla, uvijek nasmiješena, kakva je bila za života. No daleko od
toga da bi bila Elizina suparnica, bila se pretvorila u njezinu saveznicu,
239
premda djevojka to još nije znala. Lin je bila prva koja je shvatila da to
prijateljstvo odviše nalikuje ljubavi, a kad joj je njezin muž proturječio
tvrdeći kako ni u Kini, ni u Čileu niti igdje na svijetu nema mjesta za jedan
takav par, ona se nasmijala.
'Ne govori gluposti, svijet je velik, a život je dug. Sve je pitanje
odvažnosti.'
'Ne možeš zamisliti što je rasizam, Lin, uvijek si živjela među svojima.
Ovdje nikomu nije važno što činim ili što jesam, za Amerikance sam samo
gadni poganski Kinez, a Eliza je masna. U Chinatownu sam otpadnik, bez
perčina i odjeven kao Jenki. Ne spadam nikamo.'
'Rasizam nije novost, u Kini smo ti i ja mislili da su svi fan weyi divljaci.'
'Ovdje poštuju jedino novac, a kako se čini, ja ga nikad neću imati
dovoljno.'
'Varaš se. Jednako tako poštuju onoga tko zahtijeva da ga poštuju.
Pogledaj ih u oči.'
'Ako budem slijedio taj savjet, upucat će me na nekom uglu.'
'Vrijedi probati. Previše se žališ, Tao, ne prepoznajem te. Gdje je hrabri
čovjek kojega volim?'
Tao Chi'en je morao priznati da se osjećao povezanim s Elizom beskrajnim
tankim nitima, koje bi bilo lako presjeći jednu po jednu, ali ovako
prepletene oblikovale su neraskidivu užad. Malo su se godina poznavali,
no već su mogli pogledati u prošlost i vidjeti dugi put, pun prepreka, koji
bijahu prevalili zajedno. Sličnosti su izbrisale različitosti rase. 'Imaš lice
pristale Kineskinje', bio joj je rekao on iznebuha. 'Imaš lice zgodna
čileanskog momka', otpovr-nula je smjesta. Tvorili su čudan par u četvrti:
visok i otmjen Kinez uz beznačajnog španjolskog momčića. Izvan
Chinatowna, u šarolikom mnoštvu San Francisca, međutim, prolazili su
gotovo nezapaženi.
'Ne možeš čekati tog muškarca dovijeka, Eliza. To je neka vrsta ludosti,
poput zlatne groznice. Moraš si odrediti neki rok', reče joj Tao jednoga
dana.
'A što da radim sa svojim životom kad prođe rok?'
'Možeš se vratiti u svoju zemlju.'
'U Čileu je žena poput mene gora no jedna od tvojih sing song girls. Ti ćeš
se vratiti u Kinu?'
'To je bila moja jedina nakana, ali mi se Amerika počinje sviđati. Ondje ću
opet biti Četvrti Sin, ovdje mi je bolje.'

240
'Meni također. Ako ne nađem Joaquina, ostajem i otvorit ću restoran.
Imam što mi treba: dobro pamćenje za recepte, ljubav prema sastojcima,
prava osjetila za okus i opip, instinkt za začine.'
T skromnost', nasmijao se Tao Chi'en.
'Zašto da budem skromna uz svoju nadarenost? Uz to imam pseći njuh.
Nečemu mi mora poslužiti ovaj dobri nos: dovoljno mi je da omirišem jelo
da bih znala što sadrži i poboljšala ga.' 'Ne ide ti to s kineskom hranom...'
'Vi jedete čudne stvari, Tao! Moj če restoran biti francuski, najbolji u
gradu.'
'Predlažem ti dogovor, Eliza. Ako za godinu dana ne nadeš Joaquina, udat
ćeš se za mene', reče Tao Chi'en i oboje se nasmijanu.
Od tog se razgovora nešto promijenilo između njih dvoje. Osjećali su se
neugodno kad bi se našli nasamo, i premda su to željeli, počeli su se
izbjegavati. Žudnja da je slijedi kad bi se povukla u svoju sobu često je
mučila Tao Chi'ena, ali bi ga zaustavila mješavina stidljivosti i poštovanja.
Procijenio je da joj se ne smije približavati dok se drži te uspomene na
nekadašnjeg ljubavnika, ali jednako tako nije mogao unedogled nastaviti
održavati ravnotežu na labavom užetu. Zamišljao ju je u svojoj postelji
kako broji sate u iščekujućoj noćnoj tišini, i ona budna zbog ljubavi, ali ne
prema njemu, nego prema drugome. Tako je dobro poznavao njezino tijelo
da ga je mogao nacrtati sa svim pojedinostima, sve do najtajnije pjege,
premda je nije bio vidio nagu od onih dana kad ju je njegovao na brodu.
Umovao je kako bi, kad bi se razboljela, imao izgovor da je dotakne, no
potom bi se postidio zbog takva razmišljanja. Spontan smijeh i tihu
nježnost koji bi prije svaki čas izbijali među njima nadomjestila je
tjeskobna napetost. Ako bi se slučajno okrznuli, uznemireni bi se
odmaknuli; bili su svjesni prisutnosti ili odsutnosti drugoga; zrak se
doimao zasićenim predznacima i slutnjama. Umjesto da sjednu kako bi
čitali ili pisali u nježnu sudioništvu, rastajali bi se tek što bi završio posao
u savjetovalištu. Tao Chi'en bi odlazio u posjete onemoćalim bolesnicima,
družio se s drugim zhongyijima da raspravi o dijagnozama i načinima
liječenja, ili se zatvarao da uči tekstove o zapadnoj medicini. Težio je
stjecanju dozvole za legalno bavljenje medicinom u Kaliforniji, zamisao
koju je povjerio jedino Elizi i duhovima Lin i svog učitelja akupunkture. U
Kini bi zhong yi počinjao kao naučnik i potom nastavljao sam, ali ta je
medicina bila nepromijenjena stoljećima, koristeći se uvijek istim
metodama i sredstvima. Razlika je između dobra i osrednjeg praktičara u
tome što prvi posjeduje intuiciju za dijagnosticiranje i dar da pruži
olakšanje vlastitim rukama. Zapadni doktori, međutim, bavili su se vrlo
241
zahtjevnim studijima, međusobno ostajali u vezi i bili u tijeku s novim
spoznajama, imali na raspolaganju laboratorije i mrtvačnice za
eksperimentiranje te se podvrgavali izazovu konkurencije. Znanost ga je
ushićivala, ali njegov zanos nije naišao na odjek u njegovoj zajednici
privrženoj tradiciji. Pozorno je pratio najnovije napretke i kupovao svaku
knjigu i časopis o takvim temama koji bi mu došao u ruke. Bila je tolika
njegova radoznalost za moderno da je morao napisati na zidu propis svog
časnog učitelja: 'Slaba je korist od znanja bez mudrosti, a nema mudrosti
bez duhovnosti.' Nije sve bilo u znanosti, ponavljao si je da ne bi to
zaboravio. Bilo kako bilo, trebalo mu je američko državljanstvo, što je
pripadniku njegove rase bilo vrlo teško steći, ali samo bi tako mogao ostati
u toj zemlji, a da ne bude uvijek na margini, i trebala mu je diploma, tako
bi mogao učiniti mnogo dobra, mislio je. Fan weyi nisu ništa znali o
akupunkturi ili travama kojima se u Aziji koriste stoljećima, njega su
držali nekom vrstom čarobnjačkog nadriliječnika i vladao je takav prezir
prema drugim rasama da su gospodari robova na plantažama na Jugu zvali
veterinare kad bi se razbolio neki Crnac. Nije bilo drugačije njihovo
mišljenje ni o Čileancima, ali su postojali neki vizionarski doktori koji su
bili putovali ili čitali o drugim kulturama i zanimali se za tehnike Istoka i
tisuće droga iz orijentalne farmakopeje. Održavao je vezu s Ebanizerom
Hobbsom u Engleskoj i u pismima su se obojica običavala žaliti na
udaljenost koja ih razdvaja. 'Dođite u London, doktore Chi'en, i
demonstrirajte akupunkturu u Royal Medical Societv, ostat će širom
otvorenih usta, uvjeravam vas', pisao mu je Hobbs. Kad bi spojili svoja
znanja, govorio je, mogli bi uskrisiti mrtve.

Neobičan par
Za zimskih mrazova pomrlo je od upale pluća nekoliko sing song girls u
kineskoj četvrti, a Tao Chi'en ih nije uspio spasiti. Nekoliko puta pozvali
su ga dok su još bile žive i dospio ih je odnijeti, ali su preminule nekoliko
sati poslije u njegovu naručju, buncajući od vrućice. Dotad su se diskretni
pipci njegove samilosti prostrli uzduž i poprijeko Sjeverne Amerike, od
San Francisca do New Yorka, od Rio Grandea do Kanade, ali taj
izvanredni napor bio je tek zrno soli u tom oceanu nesreće. Išlo mu je
dobro u njegovoj liječničkoj praksi, a ono što je uspijevao uštedjeti ili
stekao preko milosrđa nekih bogatih klijenata namjenjivao je kupovini
najmlađih stvorenja na dražbama. Već su ga poznavali u tom podzemlju:
bio je na glasu kao izopačen tip. Nijednog od djevojčuraka koje je
nabavljao 'za svoje eksperimente', kako je govorio, nisu bili vidjeli da bi
242
ostao živ, ali nitko nije mario za ono što se zbivalo iza njegovih vrata. Kao
zhong yi bio je najbolji, sve dok ne napravi skandal i ograničava se na ta
stvorenja koja su svakako bila tek nešto više od životinja, ostavljali su ga
na miru. Na znatiželjna pitanja njegov je odani pomoćnik, jedini koji je
mogao dati neku informaciju, tek objašnjavao kako izvanredna znanja
njegova gospodara, tako korisna njegovim pacijentima, proizlaze iz
njegovih tajanstvenih pokusa. U to se doba Tao Chi'en bio preselio u jednu
pristojnu kuću između dvije zgrade na rubu Chinatovvna, na nekoliko
cuadras od Trga Union, gdje je imao svoju kliniku, prodavao lijekove i
skrivao cure dok ne bi uzmogle putovati. Eliza je bila naučila neke
pojmove iz kineskog potrebne da komunicira na osnovnoj razini, ostalo je
improvizirala pantomimom, crtežima i s nekoliko riječi engleskog. Napor
je bio vrijedan truda, bilo je to mnogo bolje nego se praviti gluhonijemim
doktorovim bratom. Nije mogla pisati niti čitati kineski, ali je
prepoznavala ljekarije po mirisu, a da bi bila još sigurnija, označavala je
bočice šiframa koje bi sama izmislila. Uvijek je bio popriličan broj
pacijenata koji su čekali u redu na zlatne igle, čudesne trave i utjehu Tao
Chi'enova glasa. Više no jedan pitao se kako taj čovjek tako mudar i
ljubazan može biti isti onaj koji skuplja leševe i djetinje konkubine, ali
kako se nije znalo pouzdano kakvi su njegovi poroci, zajednica ga je
poštivala. Nije imao prijatelja, točno, ali ni neprijatelja. Njegovo dobro
ime prelazilo je granice Chinatowna i neki su se američki doktori običavali
konzultirati s njim kad bi se njihovo znanje pokazalo beskorisnim, uvijek u
velikoj tajnosti, jer bi bilo javno poniženje priznati da ih 'nebeski' ima
čemu podučiti. Tako ga je dopalo da zbrine određene važne ljude u gradu i
upozna slavnu Ah Toy.
Žena je dala da ga se pozove kad je doznala da je bio donio olakšanje
supruzi jednoga suca. Patila je od treperećeg pištanja u plućima, koje je na
mahove prijetilo da će je ugušiti. Prvi Tao Chi'enov nagon bio je da ju
odbije, ali ga je potom svladala znatiželja da je vidi izbliza i uvjeri se sam
u legendu koja ju je okruživala. U njegovim je očima bila guja, njegova
osobna nepri-jateljica. Znajući što mu Ah Toy znači, Eliza mu je stavila u
torbu dovoljno arsenika da otpravi na onaj svijet par volova.
'Za slučaj...' objasnila je.
'Za slučaj čega?'
'Zamisli da je jako bolesna. Ne bi želio da pati, točno? Katkad se mora
pomoći da čovjek umre.
Tao Chi'en se od srca nasmijao, ali nije izvukao bočicu iz svoje torbe. Ah
Toy ga je primila u jednom od svojih luksuznih 'internata', gdje mušterija
243
plaća tisuću dolara za sesiju, ali odlazi uvijek zadovoljna. Osim toga, kako
je ona govorila: 'Ako morate pitati za cijenu, onda ovo nije mjesto za vas.'
Crna sluškinja u uškrobljenoj odori otvorila mu je vrata i povela ga kroz
nekoliko dvorana u kojima su šetkale krasne djevojke odjevene u svilu. U
usporedbi s njihovim manje sretnim sestrama, živjele su kao princeze, jele
triput na dan i svakodnevno si spravljale kupke. Kuća, istinski muzej
orijentalnih starina i američkih udobnosti, mirisala je na duhan, užegle
parfeme i prašinu. Bilo je tri poslije podne, ali su debele zavjese bile
navučene, u te sobe nikad nije ulazio svjež povjetarac. Ah Tov ga je
primila u malenoj radnoj sobi natrpanoj namještajem i krletkama s pticama.
Pokazalo se da je niža, mlađa i ljepša no što je zamislio. Bila je pomno
namazana, ali nije nosila nakit, odijevala se jednostavno i nije imala duge
nokte, znak koji upućuje na bogatstvo i dokolicu. Zapiljio se u njezina
majušna stopala nabijena u bijele papuče. Imala je prodoran i tvrd pogled,
ali je govorila milujućim glasom koji ga je podsjetio na Lin. Prokleta bila,
uzdahnuo je Tao Chi'en poražen već s prvom njezinom riječi. Pregledao ju
je ravnodušan, ne otkrivajući svoju odbojnost niti uznemirenost, ne znajući
što da joj kaže, jer ako joj predbaci zbog trgovine, bilo bi to ne samo
beskorisno nego i opasno i moglo je skrenuti pozornost na njegove
aktivnosti. Prepisao joj je mahuang za astmu i druge lijekove da rashladi
jetru, upozoravajući je suho da će, dok živi zatvorena iza tih zavjesa pušeći
duhan i opijum, njezina pluća sveudilj stenjati. Iskušenje da joj dade otrov,
uz uputu da popije jednu žličicu na dan, okrznulo ga je poput noćnoga
leptira i stresao se, smeten tim časkom dvojbe, jer je dotad vjerovao da
nema u njemu dovoljno bijesa da ikoga ubije. Izišao je žurno, uvjeren da
ga, vidjevši njegove grube manire, žena neće više pozvati.
'Dakle?' zapita ga Eliza vidjevši ga da dolazi.
'Ništa.'
'Kako ništa! Nema čak ni malo tuberkuloze? Neće umrijeti?!'
'Svi ćemo umrijeti. Ova će umrijeti kao starica. Snažna je kao bivol.'
'Takvi su zli ljudi.'
Eliza je pak znala da se nalazi pred konačnim raskrižjem na svom putu i
izabrani će smjer odrediti ostatak njezina života. Tao Chi'en je imao pravo:
morala si je odrediti rok. Više nije mogla ignorirati sumnju da se zaljubila
u ljubav i da je uhvaćena u guštaru legendarne strasti bez ikakva uporišta u
stvarnosti. Probala se prisjetiti osjećaja koji su je nagnali da se uputi u tu
strašnu pustolovinu, ali nije uspijevala. Žena u koju se bila pretvorila malo
je imala zajedničkog sa zaluđenom djevojčicom od nekoć. Valparaiso i
soba s ormarima pripadali su drugom vremenu, svijetu koji je nestajao u
244
omaglici. Pitala se tisuću puta zašto je toliko žudjela da pripada duhom i
tijelom Joaquinu Andieti kad se zapravo nikad nije osjećala posve sretnom
u njegovu naručju i mogla je to objasniti jedino time što je bio njezina prva
ljubav. Bila je pripravna kad se pojavio da istovari nekoliko zavežljaja u
njezinoj kući, ostalo je bilo pitanje instinkta. Jednostavno je poslušala
najmoćniji i najstariji zov, ali to se bijaše dogodilo prije cijele vječnosti,
sedam tisuća milja daleko. Tko je bila ona tada i što je vidjela u njemu, to
nije mogla reći, ali je znala da njezino srce više ni ide tim smjerom. Ne
samo da je bila umorna od toga da ga traži, duboko u sebi više bi voljela
da ga ne nađe, ali također nije mogla i dalje biti smućena dvojbama.
Trebalo je zaključiti tu etapu kako bi otpočela učisto s novom ljubavi.
Potkraj studenoga nije više mogla podnijeti zebnju i ne rekavši Tao
Chi'enu ni riječi, otišla je u novine kako bi govorila sa slavnim Jacobom
Freemontom. Uveli su je u redakciju, gdje je nekoliko novinara radilo za
svojim pisaćim stolovima, okruženi strašnim neredom. Pokazali su joj na
malen ured iza staklenih vrata i uputila se onamo. Ostala je stajati pred
stolom očekujući da taj gringo s crvenim zaliscima podigne pogled sa
svojih papira. Tip je bio srednje dobi, pjegave kože i sa slatkim mirisom na
svijeće.
Pisao je lijevom rukom, čelo je naslonio na desnu i nije mu se vidjelo lice,
ali je tada pod aromom pčelinjega voska ona zamijetila poznati miris, koji
joj je donio u sjećanje nešto daleko i mutno iz djetinjstva. Lagano se
nagnula prema njemu njuškajući poskrivećki i u istom trenutku kad je
novinar dignuo glavu. Iznenađeni, gledali su se na neugodnoj udaljenosti
pa se napokon oboje povukli unatrag. Prepoznala ga je po njegovu mirisu,
unatoč godinama, naočalama, zaliscima i jenkijevskom odijevanju. Vječni
udvarač Miss Rose, onaj Englez koji je točno pristizao na zabave srijedom
u Valparaisu! Ukočila se i nije mogla pobjeći.
'Što mogu napraviti za tebe, mladiću?' upitao je Jacob Todd skidajući
naočale kako bi ih očistio rupčićem.
Govorancija koju Eliza bijaše priredila izbrisala joj se iz glave. Stajala je
otvorenih usta i sa šeširom u ruci, uvjerena da je i on prepoznao nju kad je
ona bila prepoznala njega; ali muškarac si je pomnjivo stavio naočale i
ponovio pitanje ne gledajući ju.
'To je u vezi s Joaquinom Murietom...' promucala je, a glas joj je ispao
piskaviji no ikad.
'Imaš informacije o banditu?' smjesta se zainteresirao novinar.
'Ne, ne... Naprotiv, došao sam vas pitati za njega. Moram ga vidjeti.'

245
'Poznato mi izgledaš, mladiću... Možda se poznajemo?' 'Ne vjerujem,
gospodine.' 'Ti si Čileanac?' 'Da.'
'Ja sam živio u Čileu prije nekoliko godina. Krasna zemlja. Zbog čega želiš
vidjeti Murietu?' 'Vrlo je važno.'
'Bojim se da ti ne mogu pomoći. Nitko ne zna gdje boravi.' 'Ali vi ste
govorili s njim!'
'Samo kad me Murieta pozove. Stupi u vezu sa mnom kad želi da se neki
od njegovih pothvata pojave u dnevnim novinama. Nije on nimalo
skroman, sviđa mu se slava.'
'Na kojem se jeziku sporazumijeva s vama?'
'Moj je španjolski bolji nego njegov engleski.'
'Recite mi, gospodine, ima li čileanski ili meksički naglasak?'
'Ne bih to znao reći. Ponavljam ti, mladiću, ne mogu ti pomoći', odvrati
novinar ustajući kako bi okončao to ispitivanje koje ga je počinjalo
gnjaviti.
Eliza se hitro pozdravila, a on je ostao zamišljen, smetena izraza dok ju je
gledao kako se udaljava kroz metež redakcije. Taj mu se momak doimao
poznatim, ali ga nikamo nije uspijevao smjestiti. Nekoliko minuta poslije
kad se posjetitelj već bio povukao, sjetio se molbe kapetana Johna
Sommersa i slika djevojčice Elize poput munje proleti mu sjećanjem. Tada
poveže banditovo ime s imenom Joaquina Andiete i shvati zašto ga je
tražila. Prigušio je krik i trčeći izišao na ulicu, no djevojka bijaše nestala.
Najvažniji posao Tao Chi'ena i Elize Sommers odvijao se noću. U mraku
su uređivali tijela nesretnica koje nisu mogli spasiti, a ostale odvodili na
drugi kraj grada k svojim prijateljima kvekerima. Jedna po jedna
djevojčice su izlazile iz pakla kako bi se naslijepo bacile u pustolovinu bez
povratka. Gubile su nadu da će se vratiti u Kinu ili se ponovno naći sa
svojim obiteljima, neke nisu više nikad progovorile na svom jeziku niti
vidjele još nekoga od svoje rase, trebale su naučiti neko zvanje i raditi do
kraja svoga života, ali što god to bilo, ispalo je poput raja u usporedbi s
prijašnjim životom. One koje je Tao uspijevao otkupiti bolje su se
prilagodile. Bijahu putovale u sanducima i bile su podvrgavane lascivnosti
i surovosti mornara, ali još uvijek nisu bile potpuno slomljene i zadržale su
određenu sposobnost iskupljenja. One druge, u posljednjem trenu spašene
od smrti u 'bolnici', nikad nisu izgubile strah koji ih je, poput neke bolesti
krvi, palio iznutra do posljednjega dana. Tao Chi'en je čekao da se s
vremenom nauče barem kadikad nasmijati. Tek što bi povratile svoje
snage i shvatile da se nikad više neće morati pokoriti nekom muškarcu iz
obveze, ali će uvijek biti bjegunice, vodio bi ih u dom svojih
246
abolicionističkih prijatelja, pripadnika undergruond railroad, kako su zvali
tajnu organizaciju posvećenu potpomaganju odbjeglih robova, kojoj su
pripadali i kovač James Morton i njegova braća. Primali su izbjeglice koji
dolaze iz robovskih država i pomagali im da se nastane u Kaliforniji, ali u
ovom su slučaju trebali djelovati u suprotnom smjeru izvlačeći kineske
djevojčice iz Kalifornije kako bi ih odveli daleko od trgovaca i zločinačkih
družbi, potražili im dom i našli neki način da zarađuju za život. Kvekeri su
preuzimali rizike s religioznim žarom: za njih je bila riječ o nevinima
okaljanim ljudskom zloćom koje je Bog bio postavio na njihov put kao
kušnju. Prihvaćali su ih tako drage volje da su djevojčice često reagirale
nasilno ili s užasom; nisu znale primiti naklonost, ali bi strpljivost tih
dobrih ljudi malo-pomalo pobjeđivala njihov otpor. Podučili bi ih nekim
nužnim rečenicama engleskog, pružali im osnovnu ideju o američkim
običajima, pokazivali zemljovid kako bi barem znale gdje se nalaze i
nastojali ih uputiti u neko zvanje dok su čekali da Babalu Zli dođe po njih.
Gorostas je napokon bio pronašao pravi način da dobro upotrijebi svoje
talente: bio je neumoran putnik, velika noćna ptica i ljubitelj pustolovine.
Kad bi ga vidjele da se pojavljuje, sing song girls bi izbezumljene trčale da
se skriju i trebalo je mnogo uvjeravanja njihovih zaštitnika kako bi se
umirile. Babalu je bio naučio jednu kinesku pjesmicu i žonglerske trikove
kojima se služio da ih obmani i stiša prestravljenost prvoga susreta, ali se
nizašto nije odricao svojih vučjih koža, obrijane lubanje, gusarskih
kolutova i strahovita naoružanja. Ostajao je po nekoliko dana dok ne bi
uvjerio svoje štićenice da nije zloduh i da ih ne kani proždrijeti, onda bi
noću odlazio s njima. Razdaljine su bile dobro proračunane kako bi se u
svitanje stiglo u drugo sklonište, gdje bi se odmarali tijekom dana. Kretali
su se na konju; kočija se pokazala beskorisnom jer se dobar dio putovanja
prelazio preko otvorenih polja izbjegavajući staze. Babalu je otkrio kako je
mnogo sigurnije putovati u mraku, samo ako se čovjek zna snaći, jer tada,
kao i svi ostali, medvjedi, guje, odmetnici i Indijanci spavaju. Ostavljao bi
djevojčice na sigurnom u rukama drugih članova široke mreže slobode.
Skončale bi na imanjima u Oregonu, praonicama u Kanadi, obrtničkim
radionicama u Meksiku, neke su se zapošljavale kao sluškinje u obiteljima,
a nije manjkalo ni onih koje su se poudavale. Tao Chi'en i Eliza obično bi
primali vijesti preko Jamesa Mortona, koji je pratio trag svake bjegunice
što ju je iskupila njegova organizacija. Katkad bi im stizala omotnica s
nekog dalekog mjesta i otvorivši ju, nalazili bi papir s loše načrčkanim
imenom, nekoliko suhih cvjetova ili crtež, i tada bi si čestitali jer je još
jedna sing songgirl bila spašena.
247
Katkad bi Elizu dopalo da dijeli na nekoliko dana svoju sobu s nekom
netom iskupljenom djevojčicom, ali ni pred njom ne bi otkrivala svoje
žensko stanje, za koje je samo Tao znao. Imala je najbolju prostoriju u
kući u dnu savjetovališta svoga prijatelja. Bila je to prostrana soba s dva
prozora koja su gledala na malo unutarnje dvorište u kojemu su uzgajali
ljekovite biljke za savjetovalište i aromatične trave za kuhanje. Maštali su
često kako će se preseliti u neku veću kuću i imati pravi vrt, ne samo za
praktične svrhe nego i da odmore pogled i razvedre sjećanje, mjesto na
kojemu bi rasle najljepše biljke Kine i Čilea, sa sjenicom u kojoj bi sjedili i
pili čaj poslije podne i divili se izlasku sunca nad zaljevom u zoru. Tao
Chi'en je bio zapazio Elizino nastojanje da kuću pretvori u dom, brižljivost
kojom ju je čistila i redila, njezinu ustrajnost da drži nenametljiv stručak
cvijeća u svakoj sobi. Prije nije bio u prilici da bi mogao cijeniti takvu
istančanost; odrastao je u potpunu siromaštvu, u kući učitelja akupunkture
nedostajala je ženska ruka koja bi ga pretvorila u dom, a Lin je bila tako
krhka da joj nije dostajalo snaga da se bavi kućnim zadaćama. Eliza je,
naprotiv, imala ptičji instinkt za svijanje gnijezda. Ulagala je u namještanje
kuće dio onoga što je zarađivala svirajući glasovir nekoliko noći na tjedan
u jednom salunu te prodajući empanadas i pogače u čileanskoj četvrti.
Tako je bila nabavila zavjese, damastni stolnjak, posude za kuhinju,
tanjure i šalice od porculana. Njoj su dobre manire u kojima bijaše
odgojena bile prijeko potrebne, pretvarala je u obred jedino jelo u danu
koje su dijelili, krasno bi prostirala stol i crvenjela od zadovoljstva kad bi
on uznosio njezin trud. Činilo se da se svakodnevni poslovi rješavaju sami
od sebe, kao da noću velikodušni duhovi čiste savjetovalište, drže u redu
arhive, ulaze neupadljivo u Tao Chi'enovu sobu da operu njegovu odjeću,
prišiju mu gumbe, očetkaju mu odijela i promijene vodu ružama na
njegovu stolu.
'Nemoj me gušiti pažnjom, Eliza.'
'Rekao si da Kinezi očekuju da ih žene služe.'
'U Kini, no ja nikad nisam imao tu sreću... Razmazit ćeš me.'
'O tome je i riječ. Miss Rose je govorila da muškarca valja naviknuti da
dobro živi kako bi se njime ovladalo, a kad se loše ponaša, kažnjavaš ga
ukidanjem tetošenja!'
'Nije li Miss Rose ostala usidjelica?'
'Vlastitom odlukom, ne zbog pomanjkanja prilika.'
'Ne kanim se ponašati loše, ali poslije, kako ću živjeti sam?'

248
'Nikad nećeš živjeti sam. Nisi posve ružan i uvijek će postojati neka žena
velikih stopala i loše ćudi spremna da se za tebe uda', odvrati, a on se
razdragano nasmije.
Tao je bio kupio odličan namještaj za Elizinu sobu, jedinu u kući uređenu
donekle raskošno. Kad bi zajedno prolazili kroz Chinatovvn, običavala se
diviti tradicionalnom stilu kineskog namještaja. 'Vrlo je lijep, ali masivan.
Pogrešno je kad ga se stavi previše', govorila je. Poklonio joj je krevet i
izrezbareni ormar od tamna drva, a poslije je ona odabrala stol, stolice i
zaklon od bambusa. Nije htjela svileni pokrivač kao što se rabilo u Kini,
nego jedan koji je izgledao više europski, od bijelog izvezenog platna s
velikim jastucima od istoga materijala.
'Jesi li siguran da se hoćeš upustiti u ovaj trošak, Tao?'
'Misliš na sing song girls...' 'Da.'
'Ti si sama rekla da ih sve zlato Kalifornije ne bi moglo sve otkupiti. Ne
brini se, imamo dovoljno.'
Eliza mu je uzvraćala na tisuću suptilnih načina: nenametljivo poštujući
njegovu šutnju i sate učenja, brižno mu potpomažući u savjetovalištu,
srčano ga prateći u zadaći otkupljivanja djevojčica. Ipak, za Tao Chi'ena je
najbolji dar bio nepobjedivi optimizam njegove prijateljice, koja ga je
prisiljavala da se prene kad bi sjene priprijetile da ga potpuno obaviju.
'Ako budeš tugovao, izgubit ćeš snagu i nećeš nikomu moći pomoći.
Hajmo prošetati, potrebno mi je da omirišem šume. Chinatovvn miriše na
umak od soje', i vodila bi ga kočijom u okolicu grada. Provodili bi dan na
svježem zraku utrkujući se kao dječica; te bi noći spavao kao blažen i
budio se iznova krepak i veseo.

Kapetan John Sommers pristao je u luku Valparaiso 15. ožujka 1853,

izmožden putovanjem i zahtjevima svoje poslodavke, čiji je najnoviji hir
bio da preveze s juga Čilea komad ledenjaka veličine broda za kitolov.
Palo joj je na um da proizvodi sorbete i sladolede za prodaju, pošto je
uvidjela da cijene povrća i voća silno padaju otkako je počelo napredovati
poljodjelstvo u Kaliforniji. Zlato bijaše privuklo četvrt milijuna imigranata
u četiri godine, ali procvat je postupno prolazio. Unatoč tomu Paulina
Rodriguez de Santa Cruz nije se više mislila micati iz San Francisca. Bila
je prisvojila u svom divljem srcu taj grad junačkih došljaka, gdje još uvijek
nisu postojale društvene klase. Ona je sama nadgledala gradnju svog
budućeg doma, zgradu na vrhu brežuljka s najboljim pogledom na zaljev,
ali je očekivala svoje četvrto dijete i željela ga je roditi u Valparaisu, gdje
bi je njezina majka i sestre tetošile dok ju ne iskvare. Njezin je otac bio u
249
pravi čas pretrpio udar, od kojega je ostao napola paraliziran i omekšana
mozga.
Invalidnost nije promijenila ćud Agustina del Vallea, ali mu je usadila
strah od smrti te, prirodno, pakla. Otpraviti se na drugi svijet s nizom
smrtnih grijeha na leđima nije bila dobra zamisao, bio mu je ponavljao
neumorno njegov rođak, biskup. Od ženskara i galamdžije kakav je bio
nije ostalo ništa, ne zbog pokajanja, nego stoga što njegovo smlavljeno
tijelo nije bilo sposobno za takve đavolije. Slušao je svakodnevno misu u
kapelici svoje kuće i stoički podnosio čitanja Evanđelja i nepregledne
krunice koje je recitirala njegova žena. Ništa ga od toga, ipak, nije učinilo
dobroćudnijim prema svojim zakupnicima i zaposlenicima. Sveudilj se
ophodio sa svojom obitelji i ostatkom svijeta kao despot, ali dio
preobrazbe bila je iznenadna i neobjašnjiva ljubav prema Paulini, odsutnoj
kćeri. Zaboravio je da je se bio odrekao jer je pobjegla iz samostana kako
bi se udala za onog židovskog sina, čijega se imena nije mogao sjetiti jer
obitelj nije pripadala njegovu staležu. Pisao joj je nazivajući ju svojom
miljenicom, jedinom koja je naslijedila njegovu narav i njegovu viziju za
poslove, preklinjući je da se vrati domu jer je njezin siroti otac želi zagrliti
prije nego umre. 'Je li točno da je starcu loše?' pitala je Paulina, puna nade,
u jednom pismu svojim sestrama. Ali nije tako bilo i zacijelo će poživjeti
mnoge godine gnjaveći ostale iz svoje invalidske stolice. Bilo kako bilo,
kapetana Sommersa je dopalo da preveze na tom putovanju svoju
poslodavku s njezinim neotesanim malcima, sluškinjama koje su
neizlječivo patile od morske bolesti, teretom škrinja, dvije krave za
mlijeko za djecu i tri psetanca za u krilo s vrpcama na ušima, kao u
francuskih dvorkinja, koji su nadomjestili psića što se udavio na pučini na
prvom putovanju. Kapetanu se plovidba činila vječnom i užasavala ga je
pomisao da će zakratko trebati voziti Paulinu i njezin cirkus natrag u San
Francisco. Prvi put u svom dugom životu pomorca pomislio se povući
kako bi na kopnu proveo vrijeme što mu je preostalo na ovome svijetu.
Njegov brat Jeremv očekivao ga je na pristaništu i odveo kući, ispričavši
Rose koja je patila od migrene.
"Već znaš, uvijek se razboli za Elizin rođendan. Ne može se oporaviti sve
od djevojčine smrti', objasnio je.
'O tome želim govoriti s vama', odvratio je kapetan.
Miss Rose nije znala koliko je voljela Elizu dok nije nestala: tada je
osjetila da joj spoznaja o materinskoj ljubavi dolazi prekasno. Krivila se za
godine u kojima ju je voljela usputno, s proizvoljnom i kaotičnom
nježnošću; prilike u kojima bi zaboravila da postoji, previše zaokupljena
250
svojim frivolnostima, a kad bi je se sjetila, otkrivala bi da je malešna
tjedan dana provela u dvorištu s kokošima. Eliza je bila najbliže kćeri koju
nikad neće imati; gotovo šesnaest godina bila je njezina prijateljica,
njezina drugarica u igrama, jedina osoba na svijetu koja ju je dirnula. Miss
Rose je boljelo tijelo od čiste i jednostavne osamljenosti. Nedostajale su
joj kupke s djevojčicom, kad bi se praćakale sretne u vodi aroma-tiziranoj
listovima metvice i ružmarina. Mislila je na malene i spretne Elizine ruke
dok joj pere kosu, masira vrat, čisti nokte komadićem semiša, pomaže da
se počešlja. Noćima bi iščekivala pozorno osluškujući korake djevojčurka
kako joj nosi njezinu čašicu likera od anisa. Žudjela je da osjeti još jednom
na čelu njezin poljubac za laku noć. Miss Rose nije više pisala i otkazala je
potpuno svoje glazbene zabave, koje su prije bile srž njezina društvenoga
života. I koketerija ju je prošla i bila se pomirila da će bez ljupkosti
ostarjeti: 'U mojoj dobi očekuje se jedino da žena bude dostojanstvena i
dobro miriše', govorila je. Tih godina nijedna nova haljina nije proizišla iz
njezinih ruku, svejednako je rabila one od nekad i nije uviđala da više nisu
u modi. Sobica za šivanje je stajala napuštena, pa je čak i zbirka kapica i
šešira venula u kutijama, jer se bila opredijelila za crni veo Čileanki za
izlaske na ulicu. Sate je provodila prečitavajući klasike i svirajući
melankolične komade na glasoviru. Namjerno se i metodično dosađivala,
kao za kaznu. Elizina odsutnost pretvorila se u dobar izgovor da nosi
crninu zbog boli i gubitaka koje je pretrpjela u svojih četrdeset godina
života, osobito nedostatka ljubavi. Osjećala je to kao trn pod noktom,
stalnu prigušenu bol. Kajala se što ju je odgojila u laži; nije mogla shvatiti
zašto je izmislila pripovijest o košari s batistanim plahtama, nevjerojatnom
gunjiću od nerca i zlatnim novčićima, kad bi istina bila mnogo utješnija.
Eliza je imala pravo znati da je obožavani ujak John zapravo bio njezin
otac, da su joj ona i Jeremv teta i stric, da pripada obitelji Sommers i nije
siroče prihvaćeno iz milosrđa. Sjećala se, užasnuta, kako ju je vukla do
sirotišta da joj utjera strah, koliko je godina imala tada? Osam ili deset,
pravo djetešce. Kad bi mogla otpočeti iznova, bila bi posve drugačija
majka... Za početak bila bi je poduprla kad se zaljubila umjesto da joj
objavi rat; da je to bila učinila, Eliza bi bila živa, uzdisala je, njezina je
krivnja bila što je, pobjegavši, našla smrt. Trebala se sjetiti vlastitog
slučaja i shvatiti da žene iz njezine obitelji prva ljubav zaludi. Najtužnije je
bilo što nema s kim govoriti o njoj jer je i Mama Fresia bila nestala, a
njezin brat Jeremv stiskao je usne i izlazio iz sobe ako bi je spomenula.
Njezina je potištenost zarazila sve uokolo, u posljednje četiri godine u kući
je vladao težak zrak mauzoleja, jelo se bilo toliko srozalo da se hranila
251
čajem i engleskim keksima. Nije bila pribavila pristojnu kuharicu, a nije je
baš s mnogo ustrajnosti bila ni tražila. Bila je ravnodušna na čistoću i red;
nedostajalo je cvijeća u vazama, a polovica biljaka u vrtu venula je zbog
nedostatka pažnje. Četiri su zime cvjetne ljetne zavjese visjele u salonu, a
nitko se nije prihvatio posla da ih zamijeni na kraju godišnjega doba.
Jeremv nije predbacivao svojoj sestri, jeo bi svaku poparu koju je postavila
pred njega i ništa nije govorio kad bi njegove košulje bile loše izglačane, a
njegova odijela neočetkana. Bio je pročitao da neudane žene mogu patiti
od opasnih pomućenja. U Engleskoj su bili razvili čudesnu kuru za
histeriju, koja se sastojala od toga da se određene točke spale užarenim
željezom, no ti napretci nisu bili stigli do Čilea, gdje se još uvijek za takve
boljetice koristilo blaženom vodicom. Bilo kako bilo, tu je delikatnu temu
bilo teško spomenuti pred Rose. Jeremv nije mogao dokučiti kako da je
utješi, navada diskrecije i šutnje među njima bila je vrlo stara. Nastojao joj
je ugoditi darovima kupljenim od krijumčara na brodovima, ali ništa nije
znao o ženama pa bi dolazio sa stravičnim predmetima, koji su brzo
nestajali na dnu ormara. Nije ni slutio koliko mu se puta njegova sestra
približila dok je pušio u svom naslonjaču, na rubu da se sruši do njegovih
nogu, nasloni mu glavu na koljena i plače da nikad ne prestane, ali bi se u
posljednjem trenu povlačila preplašena, jer bi među njima bilo kakva riječ
naklonosti odzvanjala poput ironije ili neoprostiva sentimentalizma.
Ukočena i tužna, Rose je disciplinirano održavala privid, s dojmom da ju
jedino steznik drži na okupu i kad bi ga skinula, raspala bi se u komadiće.
Od njezine razdraganosti i njezinih vragolija nije preostalo ništa; jednako
tako ni od njezinih smionih sudova, gesta pobune ili drzovite znatiželje.
Bila je postala ono čega se najviše bojala: viktorijanska usidjelica. 'To je
promjena, u ovoj dobi žene postaju neuravnotežene', prosudio je njemački
ljekarnik i prepisao joj valerijanu za živce i ulje od jetre bakalara za
bljedoću.
Kapetan John Sommers okupio je svoju braću u biblioteci kako bi im
ispričao novost.
'Sjećate se Jacoba Todda?'
'Tipa koji nas je prevario pričom o misijama u Ognjenoj zemlji?' upita
Jeremv Sommers. 'Baš njega.'
'Bio je zaljubljen u Rose, ako se dobro sjećam', nasmiješio se Jeremv,
misleći pritom kako su se barem bili spasili da nemaju tog lašca za zeta.
'Promijenio je ime. Sada se zove Jacob Freemont i postao je novinar u San
Franciscu.'

252
'Takvošto! Dakle, točno je da u Sjedinjenim Državama svaka varalica
može početi iznova.'
'Jacob Todd je i predobro platio svoju pogrešku. Čini mi se divnim da
postoji zemlja koja nudi još jednu priliku.'
'Ne čini vam se čudnim što je Jacob Todd prepoznao Elizu izvan konteksta
i odjevenu u muškarca?' upita Jeremv Sommers. 'Kad ju je upoznao, bila je
djetešce. Koliko godina ima otad? Najmanje šest ili sedam. Kako je mogao
pomisliti da je Eliza u Kaliforniji? To je apsurdno.'
'Prije tri godine ispričao sam mu što se zbilo i on mi je obećao da će je
potražiti. Opisao sam mu je do pojedinosti, Jeremv. Osim toga Eliza se
nikad nije mnogo promijenila u licu; kad je otišla, još se doimala
djevojčicom. Jacob Freemont podulje ju je tražio sve dok mu nisam rekao
kako je moguće da je umrla. Sada mi je obećao da će opet pokušati, čak
kani unajmiti detektiva. Nadam se da ću vam donijeti konkretnije vijesti sa
sljedećeg putovanja.'
'Zašto ne zaboravimo sve to jednom za uvijek?' uzdahne Jeremv.
'Jer je moja kći, čovječe, zaboga!' usklikne kapetan. 'Ja idem u Kaliforniju
tražiti Elizu!' prekine ih Miss Rose us-tajući.
'A čast se ne računa?'
'Čast nije jedino važna, Jeremv.'
'Postoji li nešto drugo?'
'Što je nama važan Jacob Todd? Pretpostavljam da se nismo okupili da
govorimo o njemu, Johne', promucala je Rose iza svog rupčića natopljenog
parfemom od vanilije.
'Bio sam s Jacobom Toddom, Freemontom, bolje rečeno, prije nego sam se
ukrcao. Uvjerava me da je vidio Elizu u San Franciscu.'
Miss Rose je pomislila da će se onesvijestiti, prvi put u životu. Oćutjela je
kako joj srce tutnji, sljepoočice tek što nisu eksplodirale, a val krvi oblio
joj je lice. Nije mogla artikulirati ni jednu riječ, gušeći se.
'Tom čovjeku ništa se ne može vjerovati! Rekao si nam da se neka žena
zaklela da je bila upoznala Elizu na palubi broda 1849. i nije dvojila da
bijaše umrla', kazao je Jeremv Sommers grabeći velikim koračajima po
biblioteci.
'Točno, ali to je bila obična ženetina i imala je broš s tirkizima koji sam
poklonio Elizi. Mogla ga je ukrasti i lagati da se zaštiti. Kakav bi razlog
imao Jacob Freemont da me obmane?'
'Nikakav, osim što je varalica po prirodi.'

253
'Dosta, molim vas', preklinjala je Rose, napravivši nadčovje-čanski napor
da izvuče glasa iz sebe. 'Važno je jedino što je netko vidio Elizu, da nije
mrtva, da je možemo naći.'
'Ne gaji iluzije, draga. Ne vidiš da je to izmišljena pripovijest? Bit će
strašan udarac za tebe kad se potvrdi da je vijest lažna', pripremi je Jeremv.
John Sommers im je iznio pojedinosti sa sastanka između Jacoba
Freemonta i Elize ne izostavivši da je curica bila odjevena kao muškarac i
tako komotna u svojoj odjeći da novinar nije posumnjao kako je riječ o
mladiću. Nadodao je da su se obojica otputili u čileansku četvrt da pitaju
za nju, ali nisu znali kojim se imenom koristila i nitko im nije mogao, ili
htio, dati njezinu adresu. Objasnio je da je Eliza nesumnjivo otišla u
Kaliforniju da se nađe sa svojim dragim, ali je nešto krenulo po zlu i nisu
se našli, budući da je svrha njezina posjeta Jacobu Freemontu bila da se
raspita o nekom revolverašu slična imena.
'Zacijelo je to on. Joaquin Andieta je lopov. Iz Čilea je otišao bježeći pred
pravdom', procijedio je Jeremv Sommers.
Nije bilo moguće zatajiti mu identitet Elizina dragog. Miss Rose mu je
jednako tako morala priznati da je posjećivala majku Joaquina Andiete
kako bi doznala vijesti i da je nesretna žena, sve siromašnija i bolesnija,
bila uvjerena da njezin sin bijaše umro. Nije bilo drugog objašnjenja za
njegovu dugu šutnju, držala je. Bila je primila jedno pismo iz Kalifornije iz
veljače 1849, tjedan nakon njegova dolaska, u kojemu joj najavljuje svoje
planove o odlasku na zlatonosne pijeske i opetuje svoje obećanje da će joj
pisati svakih petnaest dana. Potom više ništa: bio je nestao bez traga.
U svibnju 1853. Eliza je u novinama pročitala da su Joaquin Murieta i
njegov sljedbenik, Troprsti Jack, napali logor sa šest miroljubivih Kineza,
svezali ih za perčine i zaklali; potom su ostavili glave obješene o stablo
poput grozda lubenica. Putove bijahu zauzeli banditi, nitko nije mogao biti
siguran u tom kraju, trebalo se kretati u brojnim i dobro naoružanim
skupinama. Ubijali su američke rudare, francuske pustolove, židovske
pokućarce i putnike svih rasa, ali uglavnom nisu napadali Indijance ni
Meksikance, za njih su bili zaduženi gringosi. Zastrašeni ljudi
zabarikadirali su vrata i prozore, muškarci su bdjeli s nabijenim puškama,
a žene se skrivale jer nijedna nije htjela pasti u ruke Troprstom Jacku. O
Murieti se, međutim, govorilo da nikad ne zlostavlja žene i u više no
jednoj prigodi spasio je djevojku kako ju ne bi okaljali nitkovi iz njegove
horde. Svratišta su odbijala gostoprimstvo putnicima jer su se vlasnici
bojali da netko od njih nije Murieta. Nitko ga nije bio osobno vidio i opisi
su bili proturječni, premda su Freemon-tovi članci stvarali romantičnu
254
sliku bandita koju je većina čitatelja prihvaćala kao istinitu. U Jacksonu je
formirana prva skupina dobrovoljaca koji će poći u lov na bandu i počeo je
lov na ljude bez presedana. Nitko tko govori španjolski nije bio oslobođen
sumnje, u samo nekoliko tjedana obavljeno je više ubrzanih linčovanja
nego u protekle četiri godine. Bilo je dovoljno govoriti španjolski pa da
čovjek postane narodnim neprijateljem i navuče na sebe bijes šerifa i
stražara. Vrhunac je rugla bio kad je Murietina banda bježala od jednog
odreda američkih vojnika koji su im bili za petama i nakratko skrenula da
napadne kineski logor. Vojnici su stigli nekoliko sekunda poslije i pronašli
nekolicinu mrtvih, a ostale u agoniji. Govorilo su da Joaquin Murieta iska-
ljuje bijes na Azijcima jer se rijetko brane premda su naoružani; 'nebeski'
su ga se toliko plašili da je sam spomen njegova imena medu njima stvarao
panični stampedo. No najustrajnija je glasina bila kako bandit naoružava
vojsku i u suradnji s bogatim meksičkim rančerima kani izazvati nemire,
dignuti na oružje španjolsko stanovništvo, masakrirati Amerikance i vratiti
Kaliforniju Meksiku ili je pretvoriti u neovisnu republiku.
Na zahtjev naroda guverner je potpisao dekret kojim ovlašćuje kapetana
Harrvja Lovea i skupinu od dvadeset dobrovoljaca za lov na Joaquina
Murietu u roku od tri mjeseca. Odredio im je plaću od sto pedeset dolara
na mjesec po svakom čovjeku, što nije bilo mnogo imajući na umu da su
trebali snositi troškove konja, oružja i namirnica, ali unatoč tomu družina
je bila spremna krenuti na put za manje od tjedan dana. Za glavu Joaquina
Muriete raspisana je naknada od tisuću dolara. Kao što je naznačio Jacob
Freemont u novinama, čovjeka su osudili na smrt ne znajući njegov
identitet, ne potvrdivši njegove zločine i bez presude, pa je misija kapetana
Lovea bila ravna linčovanju. Eliza je osjetila mješavinu užasa i olakšanja
koje nije znala objasniti. Nije željela da ti muškarci umore Joaquina, no
oni su možda jedini bili kadri pronaći ga; jedino je težila da prestane ta
neizvjesnost, bila je umorna od šaketanja sa sjenama. Bilo kako bilo, malo
je vjerojatno bilo da će kapetan Love uspjeti ondje gdje su toliki drugi bili
pretrpjeli neuspjeh, Joaquin Murieta doimao se nepobjedivim. Govorilo se
da ga može umoriti samo srebrni metak, jer su mu izbliza u prsa bili
ispraznili dva pištolja, a on je produžio galopi-rajući regijom Calaveras.
'Ti ne ideš nikamo!' prasne njezin stariji brat.
No ona bijaše izišla. Vijest je bila injekcija nove krvi za Miss Rose. Bila je
posve uvjerena da će naći svoju posvojenu kćer i prvi put u četiri godine
postojao je razlog da nastavi živjeti. Otkrila je, zadivljena, da su njezine
stare snage bile netaknute, šćućurene na nekom tajnom mjestu u njezinu
srcu, spremne da joj služe kao što su joj bile služile nekoć. Glavobolja je
255
čudom nestala, znojila se, a obrazi su joj bili rumeni od euforije kad je
pozvala služavke da ju prate u sobu s ormarima kako bi potražila kovčege.
'Ako je ta beštija tvoj dragi, bolje da ga nikad ne pronađeš', prosudio je
Tao Chi'en kad mu je pokazala novinske izreske koje je skupila tijekom
više od godine dana.
'Mislim da to nije on...'
'Kako znaš?'
U snovima je vidjela svog nekadašnjeg ljubavnika u istom istrošenom
odijelu i otrcanim no čistim i dobro izglačanim košuljama iz doba kad su
se voljeli u Valparaisu. Pojavio bi se sa svojim tragičnim držanjem, svojim
prodornim pogledom i, mirišući na sapun i svježi znoj, uhvatio bi je za
ruke kao nekoć i govorio joj gorljivo o demokraciji. Katkad bi ležali
zajedno na gomili zavjesa u sobi s ormarima, jedno uz drugo, ne dotičući
se, potpuno odjeveni, dok bi uokolo škripalo drvo koje je šibao morski
vjetar. I uvijek, u svakom snu, Joaquin je imao svijetleću zvijezdu na čelu.
'A što to znači?' htio je znati Tao Chi'en.
'Nijedan zao čovjek nema svjetlo na čelu.'
'To je samo san, Eliza.'
'Ne jedan, Tao, mnogo je snova...'
'Onda tražiš pogrešna čovjeka.'
'Možda, ali to vrijeme nije izgubljeno', odvrati ona ne pružajući druga
objašnjenja.
Prvi put u četiri godine ponovno je bila svjesna svoga tijela koje je
odagnano na beznačajnu razinu od trena kad se Joaquin Andieta oprostio
od nje u Čileu, onog sudbonosnog 22. prosinca 1848. U svojoj
opsjednutosti da pronađe tog muškarca odrekla se svega, čak i svoje
ženstvenosti. Plašila se daje putem izgubila svoju žensku prirodu
pretvorivši se u čudno aseksualno biće. Kadikad, jašući brežuljcima i
šumama, izložena nesmiljenosti svih mogućih vjetrova, sjećala se savjeta
Miss Rose da se pere mlijekom i nikad ne pripusti ni zraku sunca na svoju
porculansku kožu, no nije se time mogla baviti. Trpjela je napor i kaznu jer
nije imala alternative. Držala je svoje tijelo, kao i svoje misli, svoje
sjećanje ili svoje osjetilo njuha, neodvojivim dijelom svoga bića. Prije nije
shvaćala na što je mislila Miss Rose kad bi govorila o duši, jer je nije
uspijevala razlikovati od cijele svoje osobe, no sad je počinjala nazirati
njezinu prirodu. Duša je bila postojan dio nje same. Tijelo, naprotiv, bilo je
ona jeziva životinja koja se, pošto je godinama zimovala, probudila
neobuzdana i puna zahtjeva. Došla je da je podsjeti na žar želje koju je
stigla nakratko okusiti u sobi s ormarima. Otad nije bila osjetila istinsku
256
nuždu za ljubavlju ili tjelesnim uživanjem, kao da je taj dio nje usnuo
dubok san. Pripisala je to bolu što ju je napustio ljubavnik, panici što se
našla u drugom stanju, svom putovanju kroz labirinte smrti na brodu,
traumi pobačaja. Toliko je bila smlavljena da je užas pri pomisli da bi se
ponovno mogla naći u takvim okolnostima bio jači od mladenačkih nagona.
Mislila je da se za ljubav plaća previsoka cijena pa je bolje potpuno je
izbjeći, ali u posljednje dvije godine uz Tao Chi'ena nešto se bilo
preokrenulo u njoj i iznenada su joj se ljubav, kao i želja, činile
neizbježnima. Potreba da se odijeva kao muškarac stala ju je opterećivati
kao teško breme. Prisjećala se sobice za šivanje gdje je zacijelo u ovom
trenutku Miss Rose izrađivala još jednu od svojih vrsnih haljina i snuždio
ju je val sjete za tim krhkim popodnevima svoga djetinjstva, za čajem u pet
u šalicama koje je Miss Rose bila naslijedila od svoje majke, za izletima na
kojima su kupovale sitnice prokrijumčarene s brodova. A što je bilo s
Mamom Fresijom? Vidjela bi je kako brunda u kuhinji, debelu i mlaku,
mirišući na bosiljak, sa zaimačom u ruci i loncem koji vrije na peći, poput
mile čarobnice. Osjećala je silovitu čežnju za tim negdašnjim ženskim
dosluhom, neodgodivu želju da se iznova osjeća ženom. U njezinoj sobi
nije bilo velikog zrcala da se u njemu promotri to žensko stvorenje koje se
borilo da se nametne. Željela se vidjeti gola. Katkad bi se budila u svitanje
grozničava od burnih snova u kojima bi se slici Joaquina Andiete sa
zvijezdom na čelu nametala druga priviđenja iznikla iz erotskih knjiga koje
je prije naglas čitala Kostolomkinim golubicama. Tada je to činila s
primjetnom ravnodušnošću jer ti opisi u njoj ništa nisu prizivali, "Kći sreće
ali sada bi je kinjili u snovima kao pohotne sablasti. Sama, u svojoj krasnoj
sobi s kineskim pokućstvom, koristila se svjetlošću svitanja što ga je
slabašno propuštao prozor, kako bi se posvetila ushićenu istraživanju same
sebe. Oslobađala se pidžame, gledala sa znatiželjom one dijelove svoga
tijela koje je mogla doseći, a onim drugima prelazila pipkajući, kao što je
činila prije toliko godina, u razdoblju otkrivanja ljubavi. Uvjerila se koliko
se malo bila promijenila. Bila je mršavija, no također se doimala
snažnijom. Ruke joj bijahu opaljene od sunca i posla, ali ostalo bijaše
jednako svijetlo i glatko kao u njezinu sjećanju. Činilo joj se zapanjujućim
što su joj grudi još uvijek kao nekoć, nakon što su toliko vremena bile
stisnute pod povezom, male i čvrste, s bradavicama poput slanutka.
Raspustila si je kose koje nije bila šišala četiri mjeseca, a češljala ih je
utegnuvši ih u rep na zatiljku, sklapala oči i pomicala glavu uživajući u
težini i teksturi te svoje žive životinje. Bila je iznenađena tom gotovo
nepoznatom ženom, s oblinama na bedrima i bokovima, uska struka i s
257
kovrčavim i oštrim dlačicama na pubisu, tako različitim od glatke i gipke
kose na glavi. Podizala je jednu nadlakticu da joj izmjeri duljinu, procijeni
oblik, pogleda izdaleka svoje nokte; drugom je rukom pipkala svoj bok,
reljef rebara, šupljinu pazuha, obris nadlaktice. Zadržavala se na najsen-
zibilnijim točkama zglavka i udubljenju lakta, pitajući se osjeća li Tao
jednako golicanje na tim mjestima. Dodirivala si je vrat, ocrtavala uši,
lukove obrva, linije usana; prelazila je prstom po unutrašnjosti usta pa ga
potom prinosila bradavicama što su se uspravljale u dodiru s vrelom
slinom. Rukama je čvrsto prolazila preko stražnjice da upamti njezin oblik,
a potom lagano kako bi osjetila glatkoću kože. Sjela bi na krevet i
opipavala se od stopala do prepona, iznenađena gotovo neprimjetnim
zlaćanim maljama što se bijahu pomaljale na njezinim nogama. Raširila je
bedra i doticala tajanstveni rascjep svoga spolovila, mekušast i vlažan;
tražila je pupoljak klitorisa, samo središte svojih želja i pomutnji, a kad ga
je okrznula, smjesta joj je pritekla neočekivana Tao Chi'enova pojava. Nije
joj pristigao Joaquin Andieta, čijega se obraza jedva mogla sjetiti, nego
njezin vjerni prijatelj, da othrani njezine žustre fantazije s neodoljivom
mješavinom plamtećih zagrljaja, slatke nježnosti i podijeljena smijeha.
Poslije bi si njuškala ruke zadivljena tom moćnom aromom soli i zrelog
voća kojom je odisalo njezino tijelo.
Tri dana pošto je guverner ucijenio glavu Joaquina Muriete usidrio se u
luci San Francisca parobrod Northener s dvjesto sedamdeset i pet vreća
pošte i Lolom Montez. Bila je ona najglasovitija kurtizana u Europi, ali ni
Tao Chi'en ni Eliza nikad ne bijahu čuli njezino ime. Našli su se na
pristaništu slučajno, pošli su tražiti kutiju s kineskim ljekarijama koju je
donosio neki mornar iz Šangaja. Mislili su da je uzrok karnevalskoj
gunguli bila pošta, nikad nisu bili primili tako obilan tovar, ali su ih
slavljeničke praskalice izvukle iz zablude. U tom gradu sviknutom na svu
silu čuda bilo se skupilo mnoštvo znatiželjnih ljudi da vide neusporedivu
Lolu Montez, koja je bila doputovala preko Panamske prevlake, čemu je
prethodila njezina glasovitost udarana na velika zvona. Sišla je s čamca u
naručju para sretnih mornara koji su je spustili na kopno uz naklone
dostojne kraljice. A točno je takvo bilo ponašanje te slavne amazonke dok
je primala klicanja svojih obožavatelja. Metež je zatekao Elizu i Tao
Chi'ena jer nisu posumnjali u ljepotičino porijeklo, ali su ih promatrači
hitro prosvijetlili. Radilo se o jednoj Irkinji, plebejki i kopiletu, koja se
prodavala pod plemenitu balerinu i španjolsku glumicu. Plesala je kao
gusak, a od glumice je u nje bila tek neumjerena taština, ali je njezino ime
prizivalo razuzdane slike velikih zavodnica, od Dalile do Kleopatre, pa su
258
stoga gomile pritjecale da joj plješću u deliriju. Nisu dolazili zbog njezine
nadarenosti, nego da se izbliza uvjere u njezinu uznemirujuću iskvarenost,
njezinu legendarnu krasotu i njezin zvjerski temperament. Bez ikakve
druge nadarenosti doli bezočnosti i smionosti, punila je kazališta, trošila
poput vojske, skupljala dragulje i ljubavnike, spopadali su je epopejski
napadaji bijesa, objavila je rat jezuitima i bila izbačena iz nekoliko
gradova, ali njezin je najveći pothvat bio to što je slomila srce jednog
kralja. Ludwig I. Bavarski bio je dobar čovjek, štedljiv i razborit tijekom
šezdeset godina, sve dok ga ona nije presrela, zadala mu nekoliko
smrtonosnih udaraca i pretvorila ga u mlitavu lutku. Monarh je izgubio
razum, zdravlje i čast dok je ona praznila kraljevske arke njegova malenog
kraljevstva. Zaljubljeni joj je Ludwig dao sve što je željela, uključujući
titulu grofice, ali nije mogla postići da ju njegovi podanici prihvate.
Ženino grozno ponašanje i bezglavi hirovi izazvali su mržnju građana
Munchena, koji su se na kraju masovno slili na ulice zahtijevajući izgon
kraljeve voljene. Umjesto da šutke nestane, Lola se suprotstavila
naoružanoj rulji s korbačem za konje i bili bi od nje napravili sjeckano
meso da je njezini vjerni sluge nisu silom ugurali u kočiju prebacivši je do
granice. Očajan, Ludwig I. se odrekao prijestolja, spreman da je slijedi u
izbjeglištvu, ali slaba je bila korist od kavalira bez krune, moći i
bankovnog računa i krasotica ga je jednostavno ostavila bez riječi.
'To će reći, njezina je jedina vrijednost loš glas', prosudio je Tao Chi'en.
Skupina Iraca ispregnula je konje Loline kočije, postavila se umjesto njih i
odvukla je do njezina hotela ulicama prekrivenim laticama cvijeća. Eliza i
Tao Chi'en vidjeli su je kako prolazi u uzvišenoj procesiji.
'Još je samo to nedostajalo u ovoj zemlji luđaka', uzdahnuo je Kinez i ne
pogledavši više ljepoticu.
Eliza je slijedila karneval nekoliko cuadras, napola zabavljena, napola
zadivljena, dok su uokolo praskale rakete i pucalo se u zrak. Lola Montez
je držala šešir u ruci, imala crnu kosu razdijeljenu po sredini s kovrčama
što su se spuštale na uši i opsjenarske oči noćnoplave boje, bila je odjevena
u suknju od biskupskog baršuna, bluzu s čipkama na vratu i zapešću te
kratku toreadorsku jaknu izvezenu sitnim stakalcima. Držala se
podrugljivo i izazivački, bila je posve svjesna da utjelovljuje
najprimitivnije i najtajnije želje muškaraca i simbolizira ono čega se
najviše plaše branitelji morala; bila je izopačeni idol i ta ju je uloga
oduševljavala. U zanosu trenutka netko joj je dobacio pregršt zlata u prahu,
koji je ostao prilijepljen na njezinim konjima i njezinoj odjeći poput aure.
Pojava te mlade žene, pobjedonosne i neustrašive, potresla je Elizu.
259
Pomislila je na Miss Rose, kao što je sve češće činila, i oćutjela val
suosjećanja i nježnosti prema njoj. Prisjetila je se oklopljene u svom
stezniku, uspravnih leđa, kako se guši u pasu i znoji ispod pet podsuknji.
'Sjedni skupljenih nogu, hodaj uspravno, ne žuri, govori tiho, nasmiješi se,
ne pravi grimase jer ćeš se ispuniti borama, ušuti i hini zanimanje,
muškarcima laska kad ih žene slušaju.' Miss Rose sa svojim mirisom na
vaniliju, uvijek ugađajući... Ali sjetila je se i u kadi, jedva pokrivene
mokrom košuljom, očiju blistavih od smijeha, raskuštrane kose, rumenih
obraza, slobodne i zadovoljne, kako joj šapuće 'žena može učiniti sve što
želi, Eliza, dokle god to čini diskretno'. No Lola Montez je to činila bez i
najmanjeg opreza; bila je proživjela više života no hrabri pustolov i bijaše
to činila u svom ponositom položaju lijepo urešene žene. Te je noći Eliza
došla u svoju sobu zamišljena i tiho otvorila kovčeg sa svojim haljinama,
kao onaj tko čini nešto loše. Bila ga je ostavila u Sacramentu kad se prvi
put otputila u potragu za svojim ljubavnikom, ali ga je Tao Chi'en bio
pospremio misleći da bi joj jednoga dana sadržaj mogao ustrebati. Kad ga
je otvorila, nešto je palo na tlo. Iznenadila se vidjevši da je to njezina
biserna ogrlica; nagrada koju je bila platila Tao Chi'enu da je uvede na
brod. Zadugo je stajala potresena s biserima u ruci. Istresla je haljine i
stavila ih na krevet, bile su zgužvane i mirisale na podrum. Sljedećeg ih je
dana odnijela u najbolju praonicu u Chinatovvnu.
'Napisat ću pismo Miss Rose, Tao', najavila je.
'Zašto?'
'Ona mi je kao majka. Ako ja nju toliko volim, zacijelo i ona mene jednako
voli. Prošle su četiri godine bez ikakvih vijesti, zacijelo misli da sam
mrtva.'
'Voljela bi je vidjeti?'
'Jasno, ali to je nemoguće. Napisat ću joj tek da je umirim, no bilo bi dobro
kad bi mi mogla odgovoriti, smetat će ti ako joj dam ovu adresu?'
'Hoćeš da te tvoja obitelj pronađe...' reče on i glas mu se slomi.
Ona ga je gledala i shvatila da nikad ni s kim nije bila tako bliska na
ovome svijetu kao što je to u ovom času s Tao Chi'enom. Osjetila je tog
muškarca u vlastitoj krvi, s tako drevnom i divljom pouzdanošću da se
začudila vremenu koje je provela uza nj, a da to nije zamijetila. Nedostajao
joj je, premda ga je viđala svakoga dana. Čeznula je za bezbrižnim
vremenima kad su bili dobri prijatelji, tada se sve činilo lakšim, ali se
jednako tako nije željela vratiti unatrag. Sada je nešto lebdjelo među njima,
nešto mnogo složenije i zanosnije nego ondašnje prijateljstvo.

260
Njezine su se haljine i podsuknje bile vratile iz praonice i stajale na
njezinu krevetu umotane u papir. Otvorila je kovčeg i izvukla svoje bijele
čarape i čizmice, ali je ostavila steznik. Nasmiješila se pomislivši kako se
nikad nije bila odijevala u odjeću gospođice bez pomoći, potom navukla
podsuknje i probala jednu po jednu haljinu kako bi odabrala najprikladniju
za ovu prigodu. Osjećala se strano u toj odjeći, upetljala se s vrpcama,
čipkama i gumbima, trebalo joj je nekoliko minuta da zakopča čizmice i
uhvati ravnotežu pod tolikim podsuknjama, ali sa svakim komadom koji bi
navukla prevladavala bi svoje dvojbe i potvrđivala želju da iznova bude
ženom. Mama Fresia ju je bila pripremila na neizvjesnost ženskosti,
'izmijenit će ti tijelo, pomutit će ti se misli i svaki će muškarac moći činiti
s tobom što mu je volja', govorila je, ali te je opasnosti više nisu plašile.
Tao Chi'en je bio završio primanje posljednjega bolesnika tog dana. Bio je
samo u košulji, skinuo je žaket i kravatu, koje je uvijek nosio iz poštovanja
prema svojim pacijentima, u skladu sa savjetom svog učitelja akupunkture.
Znojio se jer još nije zašlo sunce, a ovo je bio jedan od rijetkih vrućih dana
mjeseca srpnja. Pomislio je da se nikad neće sviknuti na hirovitu klimu
San Francisca, gdje ljeto ima lice zime. Običavalo bi osvanuti s bliještećim
suncem, a za samo nekoliko sati kroz Golden Gate bi ušla gusta
magluština ili se s mora spustio vjetar. Stavljao je igle u alkohol i slagao
svoje bočice s ljekarijama kad je ušla Eliza. Pomoćnik je bio otišao, a tih
dana nisu imali nijednu sing song girl na brizi, bili su sami u kući.
'Imam nešto za tebe, Tao', reče ona.
Tada je podigao pogled i od iznenađenja mu je ispala bočica iz ruku. Eliza
je nosila otmjenu tamnu haljinu s ovratnikom od bijele čipke. Bio ju je
vidio samo dvaput u ženskoj odjeći kad ju je upoznao u Valparaisu, ali nije
bio zaboravio kako je onda izgledala.
'Sviđa ti se?'
'Uvijek mi se sviđaš', nasmiješio se, skidajući naočale da joj se izdaleka
divi.
'To je moja nedjeljna haljina. Odjenula sam je jer hoću napraviti portret.
Uzmi, ovo je za tebe' i pruži mu torbu. 'Što je to?'
'To je moja ušteđevina...da kupiš još jednu djevojčicu, Tao. Mislila sam
poći tražiti Joaquina ovoga ljeta, ali neću to učiniti. Sad već znam da ga
nikad neću pronaći.'
'Čini se da smo svi mi pronašli nešto drugo od onoga što smo došli tražiti.'
'Što si ti tražio?'
'Znanje, mudrost, ne sjećam se više. Umjesto toga našao sam sing song
girls i vidi u kakvu sam nevolju upao.'
261
'Kako si ti neromantičan, čovječe, zaboga! Iz uglađenosti trebaš reći da si
pronašao i mene.'
'Bio bih te našao na svaki način, to je bilo predodređeno.'
'Nemoj mi dolaziti s tom pričom o reinkarnaciji...'
'Točno. U svakoj inkarnaciji ponovno ćemo se naći sve dok ne razriješimo
svoju karmu.'
'Zvuči zastrašujuće. Kako god bilo, neću se vratiti u Čile, ali se neću ni
dalje skrivati, Tao. Sada želim biti ja.'
'Uvijek si bila ti.'
'Moj je život ovdje. Odnosno, ako ti želiš da ti pomažem...' 'A Joaquin
Andieta?'
'Možda zvijezda na čelu znači da je mrtav. Zamisli! Poduzela sam ovo
strašno putovanje uzalud.'
'Ništa nije uzalud. U životu se nikamo ne stiže, Eliza, samo se ide dalje.'
'Ono što smo prošli zajedno nije bilo loše. Prati me, napravit ću si portret
da ga pošaljem Miss Rose.' 'Možeš napraviti jedan i za mene?'
Otišli su pješice i držeći se za ruke do Trga Union, gdje se bilo smjestilo
nekoliko fotografskih radnji, i izabrali su najupadljiviju. U izlogu je bila
izložena zbirka slika pustolova iz '49.: mladić s crvenom bradom i
odlučnim izražajem lica, s pijukom i štapom u rukama; skupina rudara
samo u košuljama, pogleda uperena u kameru, vrlo ozbiljni; Kinezi na
obali rijeke; Indijanci koji ispiru zlato košarama od fina tkanja; obitelji
pionira koje poziraju uz svoja kola. Dagerotipi bijahu postali moderni, bili
su spona s dalekim bićima, dokaz da su preživjeli zlatnu pustolovinu.
Govorilo se da se u gradovima na Istoku mnogi ljudi koji nikad nisu bili u
Kaliforniji daju portretirati s rudarskim oruđem. Eliza je bila uvjerena da je
izvanredni izum fotografije bio konačno skinuo s prijestolja slikare, koji bi
rijetko uhvatili sličnost.
'Miss Rose ima svoj portret s tri ruke, Tao. Naslikao ga je slavni umjetnik,
ali ne sjećam se imena.'
'S tri ruke?'
'Dakle, slikar joj je stavio dvije, ali mu je ona dodala još jednu. Njezin brat
Jeremv gotovo je umro kad je to vidio.'
Željela je staviti svoj dagerotip u fini okvir od pozlaćena metala s crvenim
baršunom za pisaći stol Miss Rose. Nosila je pisma Joaquina Andiete da bi
ih ovjekovječila na fotografiji prije no što ih uništi. Iznutra je radnja
izgledala kao prostor nad proscenijem malenoga kazališta, bilo je
kazališnih zavjesa s cvjetnim sjenicama i jezera s čapljama, grčkih stupova
od kartona, girlanda od ruža, pa čak i jedan preparirani medvjed.
262
Ispostavilo se da je fotograf užurbani čovječuljak koji je zapinjao u govoru
i koračao poskakujući kao žaba, driblajući oko pokućstva u svom studiju.
Kad je jednom zapamtio pojedinosti, smjestio je Elizu s ljubavnim
pismima u ruci pred jedan stol i postavio joj metalnu prečku na leđa s
osloncem za vrat, poprilično nalik onoj što ju joj je stavljala Miss Rose
tijekom klavirskih lekcija.
'To je da se ne biste micali. Pogledajte u kameru i ne dišite.'
Čovječuljak je nestao iza crne krpe, trenutak nakon toga bijeli ju je bljesak
zaslijepio, a miris na zagorjelost natjerao da kihne. Za drugi portret
odložila je pisma u stranu i zamolila Tao Chi'ena da joj pomogne staviti
bisernu ogrlicu.
Idućeg je dana Tao Chi'en izišao vrlo rano da kupi novine, kao što je činio
uvijek prije nego otvori ured, i vidio velike naslove u šest stupaca: bio je
ubijen Joaquin Murieta. Vratio se kući pritisnuvši dnevnik na prsa,
smišljajući kako bi to rekao Elizi i kako će to ona primiti.
U svitanje 24. srpnja, nakon tri mjeseca jahanja Kalifornijom i tumaranja
naslijepo, kapetan Harry Love i njegovih dvadeset plaćenika došli su do
doline Tulare. Dotad su već bili siti slijediti utvare i juriti za lažnim
tragovima, vrućina i komarči bacili su ih u najgore raspoloženje i počinjali
su mrziti jedni druge. Tromjesečno jahanje bez cilja preko tih suhih
brežuljaka s uzavrelim ljetnim suncem nad glavom bilo je velika žrtva za
plaću koju primaju. Po selima bijahu vidjeli oglase koji su nudili tisuću
dolara naknade za hvatanje bandita. Na nekoliko njih bilo je načrčkano: 'Ja
plaćam pet tisuća', s potpisom Joaquina Muriete. Izrugivali su im se i
preostala su tek tri dana da se ispuni uglavljeni rok; ako se vrate praznih
ruku, neće vidjeti ni centa od tisuću guvernerovih dolara. No to je zacijelo
bio njihov sretan dan, jer baš kad su već izgubili nadu, naišli su na skupinu
od sedam nesmotrenih Meksikanaca utaborenih pod stablima.
Poslije će kapetan reći da su nosili veoma fina odijela i oruđe i imali
najčistokrvnije jahaće konje, razlog više da pobude nepovjerljivost, stoga
im se približio tražeći da se identificiraju. Umjesto da poslušaju, sumnjivci
su nerazborito pojurili do svojih konja, no prije no što su se uspjeli popeti
na njih, bili su okruženi Loveovim stražarima. Jedini koji je samosvjesno
ignorirao napadače i hodao prema svom konju kao da nije čuo upozorenje
bio je onaj koji se doimao vođom. Nosio je tek planinarski nož oko pojasa,
njegovo je oružje visjelo s konjske opreme, ali nije ga uspio dohvatiti jer
mu je kapetan prislonio pištolj na čelo. Nekoliko koraka dalje ostali su
Meksikanci pomnjivo promatrali, spremni da priteknu u pomoć svom vođi
pri prvoj nepažnji stražara, reći će Love u svom izvještaju. Iznenada su se
263
dali u očajnički pokušaj bijega, možda s namjerom da zbune stražare, dok
je njihov vođa strahovitim skokom uzjahao svog vatrenog riđana i bježao
razmičući redove. No nije stigao daleko jer je pucanj iz puške ranio
životinju, koja se zakotrljala po zemlji bljujući krv. Tad je jahač, koji nije
bio nitko drugi doli glasoviti Joaquin Murieta, držao je kapetan Love, stao
trčati kao jelen lopatar i nije im preostala druga mogućnost nego da
isprazne svoje pištolje u banditova prsa.
'Ne pucajte više, već ste napravili svoje', rekao je prije no što će polagano
pasti, shrvan smrću.
Bila je to dramatizirana verzija tiska, a nije bio ostao nijedan živi
Meksikanac da ispriča svoju verziju zbivanja. Odvažni kapetan Harry
Love pristupio je kako bi jednim udarcem sablje odrezao glavu navodnoga
Muriete. Netko je opazio da druga žrtva ima deformiranu ruku i smjesta su
pretpostavili da je riječ o Troprstom Jacku, tako da su i njemu odrubili
glavu i usput mu odsjekli osakaćenu ruku. Dvadeset se stražara otpravilo u
galopu do najbližega sela koje se nalazilo nekoliko milja daleko, no bilo je
vruće kao u paklu, a glava Troprstog Jacka bijaše tako izbušena mecima da
se počela mrviti pa su je bacili putem. Salijetan muhama i vonjem, kapetan
Harry Love je shvatio da mora očuvati ostatke ili neće stići s njima do San
Francisca da pokupi svoju zasluženu naknadu, tako da ih je stavio u
staklenke s džinom. Dočekan je kao junak: bijaše oslobodio Kaliforniju
najgoreg bandita u njezinoj povijesti. Ali posao nije bio posve razjašnjen,
naznačio je Jacob Freemont u svom izvještaju, pripovijest je mirisala na
spletku. Za početak, nitko nije mogao potvrditi da su se događaji zbili
onako kako je govorio Harry Love i njegovi ljudi, a ispalo je ponešto
sumnjivim da poslije tri mjeseca neplodne potrage sedam Meksikanaca
padne s neba upravo kad ih je kapetan najviše trebao. Također nije bilo
nikoga tko bi mogao identificirati Joaquina Murietu; on sam pojavio se da
pogleda glavu i nije mogao ustvrditi pripada li banditu kojega je poznavao,
premda je bilo stanovite sličnosti, reče.
Tjednima su u San Franciscu bile izložene glava navodnoga Joaquina
Muriete i ruka njegova Troprstog Jacka prije no što su ih pronijeli na
trijumfalno putovanje ostatkom Kalifornije. Redovi znatiželjnika okružili
su blok zgrada i nije bilo nikoga tko nije izbliza vidio te zlosretne trofeje.
Eliza je među prvima pošla onamo, a Tao Chi'en ju je pratio jer nije želio
da sama prođe takvu kušnju, unatoč tomu što je bila primila vijest sa
zapanjujućom mirnoćom. Pošto su cijelu vječnost čekali na suncu,
napokon je stigao red i na njih i ušli su u zgradu. Eliza je ščepala Tao
Chi'en-ovu ruku i koračala odlučna, ne misleći na rijeku znoja koja joj je
264
natapala haljinu i drhtanje što joj je potresalo kosti. Našli su se u mračnoj
dvorani, loše osvijetljenoj žutim voštanicama koje su rasprostirale grobni
dašak. Crni rupci pokrivali su zidove, a u jednom kutu smjestio se srčani
pijanist, koji je prežvakavao nekoliko pogrebnih akorda s više rezignacije
no istinskog osjećaja. Na stolu, također prekrivenom poput odra, bijahu
stajale dvije staklenke. Eliza je zatvorila oči i pustila da je Tao Chi'en vodi,
uvjerena da bubnjanje njezina srca ušutkuje akorde glasovira. Zaustavili su
se, osjetila je stisak ruke svoga prijatelja na svojoj, duboko je udahnula i
otvorila oči. Zagledala se nekoliko sekunda u glavu i onda pustila da je
odvuče van.
'On je?' zapitao je Tao Chi'en.
'Sad sam slobodna...' odvrati ona ne ispuštajući njegovu ruku.

Neprevedeni izrazi
Radi dočaravanja lokalne boje u tekstu sam neke izraze zadržala u
izvornom obliku. Evo njihova popisa sa značenjima.
charqui sušeno voće
colihue vrsta jestive trave
chunchules goveđe tripice
cuadra mjera za duljinu, 125,5 m
empanada vrst mesne pite
guanera mjesto obilno nataloženo izmetom morskih ptica
horchata mliječni napitak od badema
mate čaj od lišća istoimenog stabla
merengue slatko od jaja i šećera
mistela alkoholno piće od rakije, šećera i cimeta
pequene vrsta empanade
rocambor kartaška igra
sarape meksički pončo
tresillo kartaška igra, tresete
(t.h.k.)

Ženska inačica magijskog realizma

Imati sreću (ili nesreću) i nositi prezime Allende za svakoga tko je iole
upoznat s turbulentnom čileanskom prošlošću samo je po sebi izvrsna
parabola koja povezuje stvarnost i fikciju u ono što one odista i jesu:
neodvojiv univerzum. Istodobno je to i odlična odskočna daska za
265
lansiranje u svijet književnosti, koji je, po definiciji, svijet što na ovaj ili
onaj način, spaja imaginarno i stvarno.
Isabel Allende mnogi drže ženskim Garcijom Marquezom, a ona to
svojom plodnom i uspješnom spisateljskom karijerom i potvrđuje. Doduše,
ta je usporedba donekle preuzetna i pretjerana, jer je Gabriel Garcia
Marquez doista pravi fenomen u svijetu književnosti pa nije baš uputno
mjeriti se s piscem koji je, uz to što je nobelovac, i jedan od najčitanijih i
najvoljenijih pisaca na svijetu već punih 20 godina. Slučajno ili ne,
činjenična je podudarnost da iste godine kad slavni Kolumbijac prima
Nobelovu nagradu, Isabel Allende objavljuje svoj najuspješniji roman,
Kuću duhova, posve na tragu čarolije i mitologije Maconda. Taj bujni
proces novog hispanoameričkog romana počinje već s pričama Jorgea
Luisa Borgesa, četrdesetih godina ovoga stoljeća, nastavljaju ga
Gvatemalac Miguel Angel Asturias, Kubanac Alejo Carpentier, a vrhunac
je doživio s četvoricom velikih: Julijom Cortazarom (Argentina),
Carlosom Fuentesom (Meksiko), Gabri-elom Garcijom Marquezom
(Kolumbija) te Marijom Vargasom Llosom (Peru), ne gubeći snagu ni u
sedamdesetima i osamdesetima, kad slavu hispanoameričkog pisma
pronose Gulliermo Cabrera Infante (Kuba) i Manuel Puig (Argentina), i
mnogi drugi.
Isabel Allende, nećakinja svrgnutog i ubijenog socijalističkog predsjednika
Salvadora Allendea, rođena je 1942. u Peruu, a djetinjstvo i mladost
provela je u Čileu, koji napušta nakon Allendeova smaknuća, odnosno
navodnog samoubojstva. Danas uglavnom živi u SAD, gdje je neprestano
na samom vrhu ljestvica najprodavanijih pisaca.
Kuća duhova pravi je izdanak magijskog, mitskog, čudesnog ili
fantastičnog realizma, zvali ga kako nam drago, tog najpoznatijeg
"proizvoda" hispanoameričkog kontinenta. Riječ je o obiteljskoj sagi s
početka stoljeća, o moćniku Estebanu Truebi, njegovoj djeci i unucima, sa
snažnim likovima koji osvajaju i zrače. U okrilju revolucionarnih zbivanja,
ljubavnih i ljubavničkih zapleta, sve-vlasti i zloporaba despotskih caciquea
(posjednika koji ne posjeduju samo zemlju nego često i ljude koji na njoj
rade, u svakom zamislivom smislu), Isabel Allende unosi mirise, boje,
čarolije, vjerovanja i praznovjerja kojima obiluje podneblje tog čudesnog
kontinenta. Dinastija ličnosti, ne samo živih već i pokojnih, od bijesnog
posjednika i njegove hipersenzibilne supruge do njihovih čudesnih kćeri,
okosnica je pripovijedanja koje se raspliće u analizi odnosa zasnovanih na
teško shvatljivim sponama i vezama. Taj će recept uspješno slijediti i u
romanu Eva Luna, a O ljubavi i sjeni kao potkom će se koristiti
266
revolucionarnom pričom o diktaturi i represiji koja se pretapa s vječnom i
svemoćnom ljubavlju, dok je Beskonačni plan strastvena priča o gringu u
svijetu hispanoameričke Kalifornije. Napisala je i zbirku priča Priče Eve
Lune, knjigu Afrodita, neobičnu prozu o ljubavi i hrani u kojoj raščlanjuje
užitak u svim njegovim oblicima preplićući recepte zamamnih jela sa
seksualnom nasladom. Možda njezin najbolji roman unekoliko izmiče
kategorizaciji novog hispanoameričkog romana. Riječ je o Pauli,
autobiografskoj prozi o polaganom i bolnom umiranju njezine kćeri u
kojemu se fikcija i realnost ovog puta preklapaju u tragičnu zrcaljenju,
gdje se gotovo gubi ona prijeko potrebna prijelazna crta razdvajanja.
Portret u sepiji, posljednje objavljeno djelo produktivne spisateljice,
zadržava se na nekoliko karizma-tičnih likova koje susrećemo već u Kćeri
sreće, prateći njihove burne, pustolovinom nadahnute sudbine.
Kći sreće odmaknuta je donekle od uobičajene sredine burnog
hispanoameričkog podneblja. No samo naoko. Jer premda je veći dio
romana smješten na sjevernoamerički kontinent, točnije u Kaliforniju,
šarolikost svjetova koji se sumanuto gomilaju nagr-njujući u obećanu
zemlju u prvoj polovici 19. stoljeća, kad vijest o zlatu struji brzinom
svjetlosti dopirući do najudaljenijih kutaka planeta, omogućuje Isabel
Allende napretek materijala za maštom zaogrnutu povijest Amerike.
Podijelivši roman na tri kronološka niza, jednoličnost razbija ne slijedeći
pripovijedanjem vremenske etape. Naime, okosnicu priče čini nekoliko
gotovo jednakovrijednih likova. Najkarizmatičnija je svakako Eliza,
djevojčica koju je posvojila građanska engleska obitelj koja je, bježeći od
skandala, stigla do kraja svijeta, Čilea. S nepunih 16 godina i Eliza će,
tvrdoglavo slijedeći svoju prvu, iluzornu ljubav, stići do Eldorada. Njezino
odrastanje i sazrijevanje nerazdvojivo je povezano s kineskim liječnikom
Tao Chi'enom, na prijevaru dovučenim iz Kine, koji u početku želi tek
pomoći Elizi, a postupno se, gotovo neza-mjetno, neraskidivo vezuje za tu
fan wey velikih stopala. Na mahove ćemo doznavati sve o nesretnoj
ljubavi Miss Rose, Elizine pomajke, s bečkim tenorom te o tragikomičnom
životnom putu Jacoba Freemonta, nesuđenog prodavača Biblija i vječnog
udva-rača Miss Rose. Svi ostali likovi prava su minijaturna remek-djela.
Bučni, neozbiljni kapetan John Sommers, njegov kruti, uštogljeni brat
Jeremv, neobuzdana Paulina del Valle, prva poduzetnica na američkom
zapadu, blaga Elizina dadilja, praznovjerna Indijanka Mama Fresia, mudri
Tao Chi'enov učitelj... Isabel Allende posjeduje ono što se naziva
iskonskim spisateljskim i pripovjedačkim darom. Tragikomični prizori s
bečkim tenorom iza kazališnih kulisa, Tao Chi'enova poetska ljubav s
267
prekrasnom Lin, Elizino otkrivanje strastvene ljubavi s Joaquinom
Andietom, život u putujućoj javnoj kući s galerijom toplih, ljudski
iskristaliziranih ličnosti, pravi su biseri u kojima sentimenatalno i
romantično često uzmiču pred humorom, koji neizbježno izviruje iz
svakog ljudskog postupka, samo ako si to dopustimo priznati.
Isabel Allende ispisuje ne samo (pri)povijest rađanja obećane, zlatne
zemlje, nego i šarolike svjetove indijanskih, kineskih, europskih,
hispanoameričkih doseljenika koji su je stvarali i gradili. Neizbježna
mitologizacija i mistifikacija koju sa sobom donose različite kulture,
tradicije, vjerovanja i običaji povijesnim i političkim zbivanjima podaruju
onu tako privlačnu neodoljivost pravog magijskog realizma. Šarada
kineske meditacije, indijanskih sposobnosti ulaženja i izlaženja iz snova po
volji, legendi i mitova Sjeverne Amerike u nekom bi se drugom djelu činili
pretjeranim, senzacionalističkim, pa možda čak i nakaradnim pokušajem
da se osvoji najšira čitateljska publika sklona meksičkim sapunicama. No
pod perom umjereno sentimentalne, umjereno racionalne, humorom
nadahnute Čileanke s američkim državljanstvom, koja uspješno spaja
književnost s čitanošću, razum s osjećajima, sjever s jugom, fikciju s
realnošću, taj pastiš postaje pravom književnom poslasticom.
U svijetu tako izvrsnih literarnih imena koja su otvarala put novom
hispanoameričkom romanu i stvarala nove postulate suvremene
književnosti svojim inačicama magijskog realizma (mdgico, maravilloso,
mitico, fantdstico) - svladavajući most između stvarnosne svakodnevice i
mita na kojemu počiva život naših predaka, krvlju i genima prenesen u
boju naše kose, sjaj naših očiju, jednako kao i u osobni značaj koji nas
određuje i usmjerava dok se, manje-više uspješno, valjamo morem života -
začudno je jedino to što se tek jedna žena uspjela probiti među njih,
darujući književnosti tako potrebnu feminističku notu. Toj je ženi ime
tamara horvat kanjera

O prevoditeljici
Tamara Horvat Kanjera rođena je 1962. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom
fakultetu diplomirala komparativnu književnost i španjolski jezik te
bibliotekarstvo. Magistrirala je iz filologije s temom Teorija novele u
labirintu Borgesove kratke priče. Objavljuje književne recenzije u prilogu
'Forum' Slobodne Dalmacije. Prevela je Ljubav u doba kolere i Dvanaest
hodočasnika Gabriela Garcije Marqueza, te Don Rigobertove bilježnice
Marija Vargasa Llose.
Knjižnica Zelina
268