Bosna i Hercegovina

Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANЈOJ LUCI
Broj: ____________________
Banja Luka, 21.02.2008. godine

Osnovni sud u Banjoj Luci po sudiji pojedincu I. I., u pravnoj stvari tužitelja
L.L. iz Banja Luke Vrbanja broj 21. protiv tuženog „T.P.“ DOO Banja Luka Ulica
Marije Knežević broj 114. koga zastupa R.R. punomoćnik po zaposlenju iz Banja
Luke, Ulica Vrbanjska broj 45., radi poništenja rješenja, V.S. 11.000,00 KM nakon
održane glavne i javne rasprave dana 21.01.2008. godine, u prisustvu tužitelja i
punomoćnika tuženog, donio je dana 21.02.2008. godine slijedeću:

PRESUDU

Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom za poništenje Odluke Disciplinske

komisije tuženog broj 109/06 od 14.10.2006. godine i rješenje tuženog o otkazu
ugovora o radu broj 255/06 od 18.11.2006. godine i sa zahtjevom da se tuženi
obaveže da tužitelja vrati na rad.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi podnesenoj kod ovoga suda dana 21.2.2007. godine navodi da
je rješenjem direktora tuženog broj 12/06 od 25.5.2006. godine (u skladu sa
Pravilnikom o radu tuženog) pokrenut disciplinski postupak protiv tužitelja zbog
povrede radnih obaveza iz člana 91. stav 1. tačka 9. Zakona o radu (član 98. stav 1.
tačka 9. ZOR prečišćeni tekst), člana 38. Opšteg kolektivnog ugovora i člana 4.
Pravilnika o radu „neizvršavanja, nemarno, neblagovremeno i nesavjesno izvršavanje
radne obaveze“, da je ovom povredom kvalifikovano ponašanje tužitelja opisano u
prijavi za pokretanje disciplinskog postupka kao: nenabavljanje robe kroz duži
vremenski period i nevršenje nabavke „konkurentne robe“, neostvarivanje planirane
realizacije za poslovnu 2005.godinu, često napuštanje radnog mjesta i nemarno
obavljanje poslova, da je dsiciplinski postupak pokrenut na osnovu izvještaja
Komisije tuženog za internu kontrolu broj 111/06 od 15.01.2006. godine sačinjenog
za poslovnu 2005. godinu, da je poslovni rezultat prodavnice čiji je tužitelj bio
poslovođa u spornom periodu rezultat objektivnih okolnosti, da je on na te okolnosti
ukazivao rukovodstvu tužene, da se slabosti u radu ne mogu pripisati tužitelju i da su
disciplinski postupak i pobijana odluka Disciplinske komisije broj 109/06 od
14.10.2006. godine te rješenja tuženog broj 255/06 od 18.11.2006. godine o otkazu
ugovora o radu, nezakoniti.
Predlaže da sud donese presudu kojom će poništiti osporene odluke tuženog i da
obaveže tuženog da tužitelja vrati na rad.

Tuženi u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev tužitelja u osnovi i

navodi da je disciplinski postupak protiv tužitelja proveden u skladu sa opštim
 2
kolektivnim ugovorom i Pravilnikom preduzeća, da je rukovodstvo tužene
povodom brojnih pritužbi kupaca obrazovao Komisiju za internu kontrolu rada
prodajnog objekta broj 14 „Gora“ u Banjoj Luci u kojoj je tužitelj bio dugogodišnji
poslovođa, da je u disciplinskom postupku utvrđena odgovornost tužitelja za povrede
koje su mu stavljene na teret.
Predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

Za rješavanje predmetnog spora u primjeni je odredba člana 91. Zakona o radu

(″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 38/00, 41/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07 -
član 98. Zakona o radu - Prečišćeni tekst „Službeni glasnik RS“ broj 55/07, dalje:
ZOR), člana 38, 40 i 42 Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik republike
Srpske broj 31/06, dalje: OKU) i član 4. Pravilnika o radu.

Odrerdbom člana 91. ZOR (član 98. ZOR prečišćeni tekst) propisano je da je
teža povreda radnih obaveza, takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim
se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca kao i ponašanje radnika iz koga se
osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca, ne bi bio moguć. U stavu
2. tačkama od 1. do 9. ovog člana propisane su teže povrede radne obaveze zbog kojih
poslodavac može da otkaže ugovor o radu sa radnikom, a tačkom 9. (za koju je tužitelju
izrečena sporna disciplinska mjera) propisano je, da se težom povredom smatra „svako
drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se
osnovano može zaključitida dalji rad radnika kod poslodavca na bi bio moguć“. Članom
92. ZOR (član 99. Prečišćenog teksta ZOR) predviđeno je da se Kolektivnim ugovorom
i Pravilnikom o radu bliže uređuje pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za
utvrđivanje povreda radnih obaveza i drugih pitanja od značaja za zaštitu radne
discipline. Prema stavu 2. ovog člana, o otkazivanju ugovora o radu zbog teže povrede
radne obaveze odlučuje direktor na prijedlog neposrednog rukovodioca ili neposredno,
ako Kolektivnim ugovorom ili Pravilnikom o radu, nije drugačije određeno.

Nesporno među parničnim strankama je da je tužitelj u spornom izvještajnom

periodu (u toku 2005. godine) bio poslovođa u prodajnom objektu tuženog broj 14.
„Gora“ u Banjoj Luci, da je u tom periodu promet robe (čija se prodaja vršila u istom
prodajnom objektu) bio smanjen i da nije ostvarena planirana realizacija za taj
obračunski period.

Sporno je da li su uzroci negativnog poslovnog rezultata za navedeni period

objektivne prirode, kako to tvrdi tužitelj, ili su rezultat nemarnog i neodgovornog
obavljanja poslova od strane tužitelja, da li je tuženi pravilno kvalifikovao povrede
koje su tužitelju stavljene na teret, kao i zakonitost provedenog disciplinskog
postupka.

Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: saslušanjem tužitelja u svojstvu

parnične stranke, saslušanjem svjedoka M.M. (predsjednika Disciplinske komisije
tuženog), pročitani su spisi disciplinskog predmeta tuženog, odluka Disciplinske
komisije broj 109/06 od 14.10.2006. godine, rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu
broj 255/06 od 18.11.2006. godine, izvještaji Komisije tuženog broj 111/06 od
15.1.2006. godine, pritužbe kupaca protiv tužitelja.

Iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke i iskaza svjedoka M.M.

proizlazi da je tužitelj u prodajnom objektu tuženog broj 14 „Gora“ Banja Luka radio
kao poslovođa, da je poslovanje tog prodajnog objekta iz godine u godinu bilo slabije a
da u spornom obračunskom periodu (za 2005. godinu) nije bilo gotovo nikakve, a
 3
pogotovo da nije ostvarena planirana realizacija u navedenom prodajnom objektu
i da tužitelj nije vršio nabavku robe. Proizlazi takođe, da je disciplisnki postupak protiv
tužitelja proveden u skladu sa Zakonom, OKU i Pravilnikom o radu, da je tužitelju
omogućena odbrana na raspravi pred Disciplinskom komisijom i da tužitelj pred
Disciplinskom komisijom nije dokazao da su uzroci slabog poslovanja predmetnog
prodajnog objekta, objektivne prirode.

Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbi člana 8. Zakona o parničnom

postuku (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 58/03 do 63/07, dalje: ZPP) sud je
utvrdio, da je tužitelj počinio povrede radnih obaveza koje su mu stavljene na teret, da je
tuženi pravilno izvršio pravnu kvalifikaciju tih povreda radnih obaveza i da je
disciplinska mjera izrečena tužitelju spornom odlukom, adekvatna učinjenim povredama
radnih obaveza.

Prema odredbi člana 38. OKU povredu radne obaveze iz ugovora o radu radnik
čini neizvršavanjem ili nemarnim, neblagovremenim ili nesavjesnim izvršavanjem
radnih obaveza. Saglasno odredbi člana 40. istog ugovora organi za vođenje
disciplinskog postupka su: za lakše povrede radne dužnosti, lice određeno Statutom, a za
teže povrede radne dužnosti za koje poslodavac nije jednostrano raskinuo ugovor o radu
je, Disciplinska komisija.

Mjere za povrede radnih obaveza (upozorenje i prestanak radnog odnosa)

propisane su odredbom člana 42. st. 1. OKU, s mogućnošću zamjene mjere prestanka
radnog odnosa s novčanom kaznom pod uslovima iz stava 2. ovog člana. Kako se
radniku za kojeg se utvrdi da je izvršio težu povredu radne obaveze prema navedenoj
odredbi, izriče mjera prestanka radnog odnosa, a organ za vođenje i izricanje mjere za
teže povrede radnih obaveza je Disciplinska komisija, slijedi zaključak da ovu
disciplinsku mjeru izriče Disciplinska komisija.

Pravilnikom o radu tuženog (član 4.) propisana je teža povreda radne obaveze
identično kao u članu 38. st. 1. OKU, a odredbom člana 23. propisan je postupak
utvrđivanja disciplinske odgovornosti koju za teže povrede, prema odredbi člana 28.
Pravilnika, utvrđuje Disciplinska komisija.

Ispitujući zakonitost sporne odluke tuženog za težu povredu radne dužnosti

tužitelja, a s tim u vezi i rješenja o otkazu ugovora o radu, ovaj sud nalazi da su te odluke
tuženog, zakonite. Ovo stoga što je disciplinski postupak protiv tužitelja proveden na
zakonit način (u zakonom, opštim kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu,
predviđenom postupku). Što se tiče izrečene disciplinske mjere – prestanak radnog
odnosa tužitelju, ista je po ocjeni ovoga suda, adekvatna stepenu disciplinske
odgovornosti tužitelja pa su osporena odluka i rješenje tuženog zakoniti sa formalne i sa
materijalne strane. Zakonitost disciplinske odluke, koja u sebi sadrži odluku o
odgovornosti radnika i odluku o izricanju disciplinske mjere, predstavlja i ispunjenje
uslova za individuiliziranje mjere. Disciplinska komisija je u konkretnom slučaju
utvrdila disciplinsku odgovornost tužitelja za naprijed navedene povrede radnih
obaveza, za koje se u skladu sa članom 4. Pravilnika o radu može izreći disciplinska
mjera prestanak radnog odnosa, pa je tuženi, po ocjeni suda, pravilno primijenio
navedeni član Pravilnika kada je tužitelju izrekao tu disciplinsku mjeru, što pobijanu
odluku tuženog čini zakonitom.

Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da iz stanja spisa disciplinskog

predmeta proizlazi da su u radnjama tužitelja koje su mu stavljene na teret: nenabavljanje
 4
robe kroz duži vremenski period, nenabavljanje „konkurentne robe“,
neostvarivanje realizacije u poslovnoj 2005. godini ni na nivou prosječne realizacije iz
prethodnog perioda, često napuštanje radnog mjesta i nemarno obavljanje poslova, jer je
odgovoran za ostvaraivanje prometa, zaliha robe i za ekonomski uspješno poslovanje,
upućivanje potencijalnih kupaca u trgovinu u vlasništvu supruge tužitelja, za koja je na
nesumnjiv način utvrđeno u dsiciplinskom postupku da ih je tužitelj počinio, sadržana
obilježja teže povrede radne obaveze iz člana 91. stav 1. tačka 9. ZOR (član 98. stav 1.
tačka 9. ZOR, prečišćeni tekst), člana 38. stav 1. OKU i člana 4. Pravilnika o radu
tuženog, za koju je utvrđena njegova disciplinska odgovornost. Stoga, izrečena
disciplinska mjera svjedoči da je tužitelj bio u stanju nediscipline kada se ponašao na
opisani način, kakvo stanje je sankcionisano adekvatnom disciplinskom mjerom. Zato,
tvrdnja tužitelja sa glavne rasprave da su do navedenih slabosti u poslovanju trgovina
dovele objektivne poteškoće, nisu osnovane, jer tužitelj nije pružio dokaze da je sa svoje
strane bilo šta učinio da do takvog stanja ne dođe, mada je odgovoran za uspješno
poslovanje tog prodajnog objekta. Navedene pritužbe protiv tužitelja, koje potvrđuju
navode tuženog o ponašanju koje mu je stavljeno na teret, tužitelj nije osporio na glavnoj
raspravi, niti je predložio da se podnosioci istih saslušaju na te odlučne okolnosti. Sve
navedene okolnosti upućuju na zaključak da su sporne odluke tuženog zakonite sa
materijalne i sa formalni-pravne strane.

Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 91. ZOR (član 98.
ZOR prečišćeni tekst), članova 38., 40 i 42 OKU i člana 4. Pravilnika o radu za
utvrđenje zakonitosti odluka Disiplinske komisije tuženog o izrečenoj disciplinskoj mjeri
prestanak radnog odnosa tužitelju i rješenja direktora tuženog o otkazu ugovora o radu,
jer je to rješenje deklaratornog karaktera, a osnov prestanka radnog odnosa tužitelju je
izrečena disciplinska mjera, koja je po ocjeni ovoga suda adekvatna obimu učinjenih
povreda od strane tužitelja.

Slijedom izloženog, ovaj sud je primjenom člana 176. ZPP-a tužbeni zahtjev
tužitelja odbio kao neosnovan.

Tuženi nije postavio zahtjev za naknadu troškova postupka pa presuda ne

sadrži odluku o tome.
Sudija
I.I.

PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 15 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.