December Underground

Misli – svaki povratak ima svoj smisao, ili ga barem mora imati.
Autobus klizi niz mokru cestu; jutros je padao snijeg. Licem je uhvatila nekoliko pahulja –
dodir je bio nježan i hladan, poput šapa kakve mrtve krznate životinje. Prošli su mjeseci
otkako je otišla i sada se vraća da pronađe ili oživi nešto. Vozač autobusa pokušava pronaći
stanicu na radiju, nervozno luta skalom, šumovi i pucketanja, eho nekog dalekog prostora,
dopiru do otežale ceste. Prisjeća se kuće koja je poprilično izblijedila, boja pročelja je
neodrediva u sjećanju – neki svijetli oker ili prljava bijela. Oko kilometra od kuće protezala se
pruga. Vlakovi uvijek teretni, tamni repovi koje bi noću osluškivala. Iz daljine vlak zvuči kao
vjetar koji se zavlači pod kapuljaču i razigrava kosu. Voljela je taj zvuk. U proljeće bi se
dječaci zavlačili u udubinu tik ispod pruge i čekali nailazak vlaka. Srce ju je gušilo kada je na
nju došao red. Udubina se nalazila na početku mosta i vlak se čuo minutama prije dolaska.
Crna masa je šištala i urlikala iznad nje, a ona crvena gruda koju je osjećala u grlu prijetila je
da će eksplodirati. Kasnije se smijala, lagana i nesigurna na nogama.
Ali, eto, sada se vraća, u godini otežaloj od kiša, u svemiru radijskih šumova proganja jednu
izgubljenost koja nema veze sa strahom.
Vozač odustaje od radija, sada se čuje samo brujanje autobusa. Pogledom prati cestu. Neko
vrijeme broji bijele linije na kolniku, onda odustaje. Sam povratak ne znači bijeg, nikako.
Osjeća da je ostavila nešto iza sebe i to nešto sada želi biti otkriveno. Vrijeme iza nje je sjena
koju farovi autobusa probijaju svakim novim kilometrom. Uskoro će izaći, zamijeniti brujanje
motora hukom vjetra. Zrak će biti hladan, a stvari jasne. A šuma miriše na jesen, ti si mala u
odnosu na sve to i imaš kosu boje lišća. Svaki niz riječi može postati litanija, ona to zna.
Uvlači se dublje u sjedalo i naslanja glavu na staklo. Vani je svijet hladan, vlažna njuška psa,
dok dan odmiče. Nebo se mijenja iz blijedog u olovno.
Autobus konačno staje na ulazu u grad. Putnici ispadaju van poput nežive prtljage. Potrebno
je neko vrijeme da krv prokola. Do tada je hladno i slutnje joj prilaze poput vlaka u noći.
Odlučuje hodati drvoredom, rub grada je lijep i pust u ovo doba godine. Zna da svaki niz
riječi može postati litanija. Prepoznavanje prostora postaje mantra. Ubrzava korake. Postoje
rituali za ono što se događa. Za ono što se ne događa ne postoji ništa. Ponovo počinje
sniježiti. Zečje šape na licu i sve to. Kuća joj se čini neobično dalekom, koraci su teški batovi
koje osjeća u vratu. Ipak, približava se. Uskoro kuća izranja između drveća. Pročelje je
mokro, voda se polako širi od prozora prema dolje, vođena nevidljivom mrežom kapilara.
Gotovo osjeća kako je upija hrapavo tkivo zidova. Uranja lice u ruke, zatim prolazi prstima

1
kroz kosu, popravlja kaput. Ključ je na mjestu, prag prašnjav. Hladan dodir kvake ne budi
nikakva sjećanja. Otvara vrata – konačno je tu. Ispred nje je hodnik, zatim soba. Sjene iskaču
po kutovima, svjetla je sve manje. U zraku osjeća prašinu, miris drveta i ravnodušnost - igra
sitnih čestica koje liježu na lice i zapliću se u kosu. Davno, kad si bila mala, ovaj strop je bio
daleko koliko i nebo, a polica s knjigama jedine ljestve. Polako hoda prema svojoj sobi, prsti
prate liniju zida, parket potmulo škripi. Ponovo otvara vrata – tijesna soba, redovi plišanih
igračaka beživotnih očiju. Zidovi su daleki i tamni. Njena je posteljina boje neba, teškog
prosinačkog neba (olovo i voda). Koljenom pronalazi krevet. Liježe u njega i nestaje.

Jakov Butković
210800