/*************************************Projekt****************************************/

1.1 Objasnite uvjete koji moraju biti zadovoljeni da bi se projekt pokrenuo.

Bilo koji projekt da bi se pokrenuo, mora postojati određeni problem koji se želi riješiti. Da bi se problem
mogao riješiti mora se u njegovom početku navesti:

• Mogućnosti – definiraju što se može a što ne može izvesti projektom.

• Zahtjevi – mogu dolaziti i s vremenom, a ne samo na početku.
Zahtjevi se sastoje od:
o Definicija – opis primjerice programskog proizvoda govornim jezikom, tablicama, grafovima i sl.
o Specifikacija – detaljno su opisane funkcionalnosti

Svi prikupljeni zahtjevi dijele se na:

o Funkcijski – realiziraju i osiguravaju potrebe korisnika poput opisa funkcija proizvoda u detalje.
o Ne funkcijski – opisuju: hardver, organizaciju, način korištenja, izgled, formate podataka, održavanje,
implementaciju, standarde, etiku, zakone, sigurnost, isporuku, pouzdanost itd.

• Akcije – aktivnosti koje su poduzete i koje vode k postizanju cilja u definiranom vremenu.
Za ciljeve se kaže da moraju biti SMART:

o Specific „precizno određeni“– tko, kada, kako, gdje, koga i zašto.

o Measurable „mjerljivi“ Measurable – koliko.
o Attainable „dostižni“ – usklađivanje resursa s zahtjevima.
o Realistic „realni“ – ostvarljivi.
o Tangible „opipljivi“ – rezultati ostvarenja zacrtanih ciljeva moraju svi iskusiti koji su u njima učestvovali.

1.2 Navedite koje tehnike i modele poznajete za prikupljanje zahtjeva kod projekata.

• Korisnici (engl. Stakeholder)

• Tehnički zahtjevi.
• Dokumentacija
• Vanjski sustavi
• Generiranje ideja (engl. Brainstorming)
• Anketiranje (intervju)
• Pričanje priča (engl. Storyboarding)
• Igranje rola (engl. Role-Playing)
• Radionice događaja (engl. Use-Case Workshop)

1.3 Koji su razlozi za odbacivanjem proizvoda.

• Vrijeme - prekasno je stigao na tržište i neka druga tehnologija je postala standard.

• Cijena proizvoda je previsoka. Projekt je pogrešno vođen, slabo je planiran, dugo je trajao njegov razvoj, itd.
• Nije prilagođen kulturološkoj okolini, primjerice aplikacija za distribuciju alkohola u zemljama gdje je zabranjena
konzumacija alkohola.
• Politička okolina ne dozvoljava korištenje proizvoda koji je nastao projektom. Najčešće su slučajevi kada se zakon
promjeni u trenutku dok se projekt još razvija.
• Geografski položaj, stara poslovica nećeš Arapu prodavati pijesak i Eskimu led.
• Nepoštivanje dogovorenih uvjeta
1.4 Navedite od kojih koraka i pod koraka se sastoji projekt.

Zbog svoje kompleksnosti vođenja projekta, svaki projekt sastoji se skupa:

• Definicija
• Objašnjenja
• Proizvod
• Pomagala
• Prezentacija
• Dokumentacija

Za procese se može reći kako su elementi koji se preklapaju, a mogu se podijeliti na:

• Inicijalizacijske – definiranje i odobravanje projekta ili njegovu fazu.

• Planirajući – definira se svrha, akcije i smjerovi putem kojih će se postići zacrtani ciljevi.
• Upravljački – koordiniraju resurse: ljudi, oprema, itd.
• Nadgledajući – mjere status trenutnog stanja u projektu u odnosu na unaprijed zacrtani plan.
• Zatvarajući – potvrđuju ispravnost proizvoda u njegovoj planiranoj fazi završetka.

1.5 Objasnite piramidu i rizik.

Uspješnost upravljanja projekta može se promatrati kroz piramidu. Stranice piramide sastoje se od: opsega,
kvalitete, vremena i troškova. Što je projekt složeniji to je veća vjerojatnost da će jedna vrijednost piramide biti veća u
odnosu na ostale. Pa tako ukoliko se primjerice nije kvalitetno planiralo i nije na vrijeme educiralo razvojne inženjere,
te se vrijeme i novac nisu priskrbili u planovima, kvaliteta projekta i njegov opseg će ispaštati.

Rizik je upravo vjerojatnost da proces izmakne kontroli. Kao posljedica se javlja neadekvatno stanje. Da bi se rizik
smanjio projekt se dijeli na manje cjeline. Na ovaj način u svakoj definiranoj cjelini su sadržane sve aktivnosti koje
postoje i na nivou cijelog projekta.

1.6 Gledajući sa strane čimbenika koji su razlozi propadanja projekta.

Navedite par primjera za svaki čimbenik.

• Osoblje: motivacija, individualne sposobnosti, rad u timu, dodavanje novog osoblja, loši radni uvjeti, nerealna
očekivanja itd.
• Proces: preoptimistični rokovi, nedovoljno planiranje i upravljanje rizicima, neiskorištene aktivnosti na samom
početku projekta, itd.
• Proizvod: dodavanje zahtjeva kada je projekt već poprilično odmakao, pretjerano dotjerivanje pojedinih dijelova
projekta, slabo testiranje, krivi tip (model) razvoja, loše izabrana strategija, itd.
• Tehnologija: problematična integracija, uvođenje nove tehnologije u projekt koji kasni, komplicirano i teško
održavanje, neadekvatna pomagala i platforma, itd.

1.7 Koje su mane linearnog modela.

• Često se događa da kasnije faze ukazuju na propuste u evidentiranju problema (rezultat se najčešće vidi tek na
kraju projekta), loše definirane korisničke zahtjeve, ili na neadekvatnost rješenja iz prethodnih faza rada. Stoga je
neophodno vraćanje na prethodne faze životnog ciklusa, te redefiniranje problema ili nekog već danog rješenja. Sam
model linearnog pristupa kreiran je pretpostavkom kako nema vraćanja unatrag. Iz tog razloga vraćanje i korekcija
iziskuju puno vremena i financijski su jako skupi. U praksi se često propusti ostavljaju i u slijedećoj fazi (verziji)
korigiraju.

• Svaka faza je praćena čvrsto definiranim rokovima i miljokazima.

• Stakeholder-i projekta često u potpunosti ne razumiju zahtjeve na početku projekta. Zahtjevi ukoliko nisu jako dobro
definirani znatno produljuju period razvoja i samim time i cijenu projekta.
• Ukoliko promjene zahtjeva nisu uneseni, krajnji korisnici smatraju kako proizvod koji su dobili nije onaj koji su tražili.
Tu se javlja problem zadovoljiti krajnjeg korisnika ili raditi korekciju koja će biti dugotrajna i skupa.
• Rizik se povećava sa vremenom kako projekt odmiče. Greške iz ranijih faza sve je teže tehnički otkloniti.

1.8 Koje su prednosti linearnog modela. Gdje se ovakav model primjenjuje a gdje se ne primjenjuje.

Prednosti:

• Osigurane su jasne točke u kojima se rade provjere pri prijelazu iz jedne faze u drugu.
• Postoji samo kretanje unaprijed. Vraćanje se zabranjuje.
• Projekt izgrađen ovakvim modelom je jasan i vidljiv te popraćen dobrom dokumentacijom.
• Može se primijeniti na iterativni model.

Primjena:

• Kod projekta u kojima su dobro definirani zahtjevi.

• Veliki projekti.
• Novi proizvodi.

Ne primjenjuje se:

• Mali projekti.
• Loši zahtjevi.
• Evolucije postojećih sustava.

1.9 Koji modeli evolucijskog modela postoje. Objasnite.

• Socio-tehnološki model - primarno se obraća pažnja na socijalni aspect sustava, a tek nakon toga na tehnološki,
iako oni međusobno povratno djeluju.
Takvim pristupom ublažava se otpor korisnika i potiče dalja suradnja.

• Situacijski model - potrebno je ocijeniti koji kriteriji presudno utječu na uspješnost novog sustava primjereno
konkretnoj situaciji u poslovnom sustavu. To mogu biti:
o Veličina sustava.
o Specifičnost korisnikovih potreba.
o Naglašen utjecaj socijalnih čimbenika.
o Naglašen utjecaj tehnoloških čimbenika.
o Nedovoljno jasno specificirani zahtjevi korisnika i slično.

1.10 Koje su mane i prednosti iteracijskog modela. Gdje se primjenjuje ovakav model.
Prednosti iteracijskog modela:
• Brza reakcija na promjenu zahtjeva.
• Neprekidna komunikacija sa kupcem.
• Glavni problemi se rješavaju na početku životnog ciklusa.
• Kontinuirano testiranje omogućuje objektivnu procjenu.
• Opterećenje tima je ravnomjerno raspoređeno.

Mane iteracijskog modela:

• Slaba je vidljivost.
• Teško je dokumentiranje.
• Ne postoji jasna arhitektura.

Primjenjuje se:
• Mali projekti.
• Kod izgradnje dijelova proizvoda.
• Kada postoje loši zahtjevi.
1.11 Što je reinženjering i koji su razlozi.
Reinženjering IS je proces prelaska postojećeg sustava u novi sustav, na novu suvremeniju tehnologiju s minimalnim
promjenama u logici same aplikacije i s zadržavanjem ili povećavanjem njene funkcionalnosti i stabilnosti.

Razlozi za reinženjering IS:

• Zastarjela tehnologija.
• Neučinkovitost postojećeg sustava, tj. nemogućnost pravilnog i pravovremenog iskorištenja podataka.
• Uvođenje nove poslovne tehnologije, primjerice e-poslovanja.

1.12 Koji problemi se javljaju prilikom provođenja reinženjeringa.

Problemi provođenja reinženjeringa:
• Nedovoljna iskustva u primjeni nove tehnologije.
• Ograničen broj ljudi koji mogu sudjelovati u projektu
• Kompleksan postojeći sustav za kojeg ne postoji odgovarajuća dokumentacija.
• Nedostaci metodologije preoblikovanja IS-a.

1.13 Objasnite korake u reinženjeringu.

• Analiza postojećeg sustava i određivanje ciljeva novog sustava:

o Analiziranje problema – utvrditi probleme, njihovu povezanost i dokumentirati ih, iz čega proizlazi lista
korisničkih zahtjeva za novim sustavom.
o Analiziranje poslovnih procesa – odnosi se na sve procese neovisno o tomu jesu li ili nisu podržani
računalom, pri čemu sve što je dobro riješeno u postojećem sustavu treba biti iskorišteno u novom.
o Određivanje prioriteta.
o Modeliranje podataka

• Oblikovanje novog sustava kojim se izrađuje logički model novog sustava:

o Izbor potencijalnog rješenja, kojim se određuje najbolje rješenje za pojedini problem (i često ovisi o
financijskim mogućnostima poduzeća).
o Oblikovanje sustava, kojim se rješava poslovni problem neovisno o fizičkoj organizaciji i
smještaju podataka.

• Migracija podataka iz postojećeg u novi sustav - najviše osjetljiv korak u reinženjeringu IS-a. Ako u novom sustavu
nije omogućeno korištenje svih pohranjenih podataka, onda proces reinženjeringa informacijskog sustava nije bio
uspješan, bez obzira na sva ostala poboljšanja i inovacije. Gubitak podataka nije dopušten! Složenost procesa
migracije ovisi o strukturi podataka postojećeg I novog sustava, odnosno koliko se oni međusobno razlikuju te koliko
je potrebno prilagođavati postojeće podatke za novi sustav.

• Testiranje i uvođenje novog sustava, pri čemu se obavezno izrađuje plan testiranja s «živim» podacima i u stvarnim
uvjetima rada. Školovanje korisnika za rad s novim sustavom u pravilu je jednostavnije i lakše nego kod početaka
rada na računalu, iako se može pojaviti odbijanje prihvaćanja novog rješenja (bilo zbog nove tehnologije rada, bilo
zbog nepovjerenja u novi sustav, bilo zbog raznih subjektivnih razloga).

/*************************************Internet**************************************/

2.1 Nabrojite koji noviteti su omogućili dinamički HTML.

• Java applet
• Java Script
• ASP (engl. Active Server Pages)
• Kolačići (engl. Cookies)
• SSI (engl. Server Side Includes)
2.2 Navedite obilježja intraneta.
• Razmjena osjetljivih informacija
• Fleksibilna organizacija
• Sigurnost
• Modeli pretraživanja
• Sučelja
• Komunikacija
• Alati

2.3 Navedite pogreške krive izgradnje intraneta.

• Ugradnja nepotrebnih elemenata
• Početna stranica nije pregledna i jasna
• Detalji (lokalizacija i edukacija korisnika)
• Sadržaj (nepotrebni podaci i ažurnost podataka)

2.4 Koji su sve koraci nužni kod slaganja intraneta.

• Instalacija poslužitelja i pri dodjeljivanje web adrese tom računalu.

• Instalacija poslužiteljskih aplikacija.
• Kreiranje sigurnosti poput vatrozida definiranih sigurnosnom politikom.
• Priključivanje klijenata: radne stanice, osobna računala,..
• Educiranje zaposlenika o mogućnostima, pravilima,..
• Pohranjivanje sadržaja na poslužitelj - prevođenje silnih dokumenata iz papirnatog ili digitalnog oblika u prihvatljiv
mode.
• Aktiviranje intraneta.

2.5 Navedite prednosti ekstraneta.

• Korisnici njihovih informacija više nisu nužno smješteni unutar njihove kompanije.
• Skraćenje poslovnih ciklusa budući da je pristup informacijama omogućen 24h*365dana, čime se direktno ubrzava
poslovanje.
• Sniženje troškova
• Dijeljenje dokumentacije i trenutni uvid u zadnje stanje.
• Pravodobno slanje obavijesti.
• Alati koji omogućavaju interesnoj grupi rad u skupini.
• Zajedničko upravljanje projektima.
• Sigurnosne transakcije.
• Kontrola pristupa nad partnerima, , čime je osigurano pružanje kvalitetnije usluge
• Zaseban razvoj ovisan samo o potrebama partnera.

2.6 Navedite ograničenja ekstraneta.

• Širina pojasa odnosno pristup informacijama pogotovo u situacijama kada vise korisnika pokušava pristupiti
• Integracija sa postojećim sustavima (sustav unutar ekstraneta se može potpuno razlikovati od modela koji se nalazi
van ekstraneta)
• Sigurnost podataka
• Upravljanje resursima
2.7 Što je sve nužno za izgradnju ekstraneta i zašto.

Kod ekstraneta je u prvom planu organizacija rada i poslovanje organizacija koje surađuju te je nužna izgradnja
zasebne:

• Infrastrukture.
• Mreže.
• Sigurnosne mjere.
• Zaseban poslužitelj.
• Zasebne aplikacije.
• Osoblje koje će se brinuti o aplikacijama, obrazovanju korisnika, podacima.

2.8 Objasnite koje tipove Internet poslužitelja poznajete.

• Telekomunikacijski - osiguravaju prijenos signala: žicom ili bežično.

• ISP (engl. Internet Service Providers) – osiguravaju pristup Internetu. Prijenos podataka mora biti u skladu sa
standardima i protokolima, najčešće se radi o: Dial-Up, ISDN, ADSL,..

• Poslužitelj informacija - sastoji se od

o Web servera - klijent daje zahtjev za web stranicom, potom web server locira traženu HTML datoteku i
rezultat vraća klijentu koji je postavio upit.
o Server baza podataka - sadrži informacije; nakon postavljenog upita od vraća tražene podatke web serveru.

• Poslužitelj aplikacija (ASP, engl. Application Service Providers) – specijalizirane organizacije naplaćuju drugim
organizacijama obavljanje obrade podataka putem softvera. Na ovaj način organizacije koje nemaju tehnološke
mogućnosti ili znanje osiguravaju svoju prisutnost na Internetu. Najčešće se radi o malim i srednjim
tvrtkama koje ne žele puno ulagati u IT sektor.

2.9 Koje su karakteristike web dokumenata.

• Ne pretpostavljaju nikakav specifičan redoslijed ili hijerarhiju obuhvaćenih dokumenata.
• Dokumenti su međusobno povezani hyperlink-ovima.
• Veličina dokumenta nije ograničena, odnosno ovisi samo o tehničkim karakteristikama poslužitelja.
• Dokumenti su rađeni u univerzalnom jeziku, HTML + XML.

2.10 Objasnite kako funkcionira www, te statičke i dinamičke web stranice.

Princip funkcioniranja može se svesti na nekoliko osnovnih koraka:

• Poslužitelj osluškuje zahtjeve na portu 80.
• Korisnik preko preglednika upisuje adresu traženog izvora, te preko IP adrese putem upita na DNS uspostavlja TCP
vezu sa poslužiteljem.
• Poslužitelj nakon uspostave veze prihvaća upit, obrađuje ga i preko HTTP-a šalje rezultat nazad.

Ukoliko se radi o statičkim stranicama onda ne postoji mogućnost da se uzme u obzir informacije koje su pristigle od
korisnika te na osnovu njih da se generira odgovor. Mogućnosti dohvata web stranica su u ovakvim slučajevima
prilično limitirane jer se HTML stranice ne mijenjaju ovisno o kontekstu i uvijek ostaju iste. Izmjena statičkih stranica
značilo bi da je potrebno svaki put ažurirati web stranicu.

Dinamičke web stranice rade na principu da se HTML dokument stvori tek u trenutku kada je korisnik zatraži. Na ovaj
način ovisno o korisničkim zahtjevima od trenutka do trenutka i HTML stranica će se razlikovati odnosno prilagođavati
korisnikovim potrebama.
2.11 Što je HTTP i koje metode poznajete.

HTTP (engl. Hypertext Transfer Protocol), koristi TCP. Na serverskoj strani uvijek se pristupa s porta 80. U početku se
koristio za prijenos teksta, dok danas ima raznoraznu primjenu: mail, tekst, više-medija,.. Za komunikaciju poslužitelj-
klijent koriste se najčešće metode:

• GET – najčešća metoda, pokreće se kod upisivanja adrese u preglednik. Odgovor ukoliko sadrži komplicirane
podatke smješta se u tijelo poruke.
• POST – pokreče se klikom na gumb. Podaci se poslužitelju šalju u tijelu zahtjeva, tako preneseni podaci obrađuju se
na poslužitelju.
• Ostali: OPTIONS, HEAD, PUT, DELETE,..

2.12 Koje statuse odgovora kod poslužitelja poznajete (HTTP). Navedite i definirajte.

• 1xx – informativne prirode.

• 2xx – uspjeh: 204 – bez sadržaja, 205 – reset,..
• 3xx – preusmjeravanje:
o 301 – trajno premještena adresa i budući zahtjevi se preusmjeravaju na novu
adresu.
o 302 – resurs je privremeno na drugoj lokaciji.
o 304 – resurs i dalje ima istu adresu od zadnjeg zahtjeva,...
• 4xx – greška na klijentu:
o 400 – pogreška u sintaksi.
o 401 – nedostatna autorizacija.
o 403 – poslužitelj odbija dati informaciju.
o 404 – pogrešna adresa.
o 405 pogrešan zahtjev nad resursom.
o 410 – resurs nije više dostupan.
• 5xx – greška na poslužitelju:
o 500 – greška na resursu.
o 503 – greška zbog opterećenja.

2.13 Što je XML i što korisniku omogućava.

XML(engl. eXtensible Markup Language), omogućava korisniku kreiranje vlastitih elemenata.

Korisniku je omogućeno:
• Opisati sadržaj podataka (gramatiku) a ne prezentaciju.
• Definiranje vlastitih oznaka atributa te imenovanje po vlastitoj želji.
• Ugnježdavanje strukture – nema ograničavanja nivoa.
• Mogućnost postojanja dodatnog dokumenta koji će opisivati njegovu gramatiku

2.14 Navedite karakteristike XML-a.

• Razdvajanje podataka od HTML-a
• Pojednostavljeno dijeljenje podataka
• Pojednostavljen transport podataka
• Jednostavna promjena platforme
• Sveopća pristupnost podataka

2.15 Što se dobiva korištenjem XML-a skupa sa HTML-om.

• Povezivanje weba, baza podataka, aplikacija.
• Kreiranje vlastitih standarda elektroničke dokumentacije.
• Dinamičnija prezentacija HTML-a.
• Enkripcija, preoblikovanje, obrada dokumenata korištenjem XML instrukcija
2.16 Navedite od čega se sastoji XML dokument. Dodajte primjer.

• Prolog – uvodni dio.

• Tijelo – korijenski elementi i sav njihov sadržaj:
<?xml version=“1.0“>
<Predavac xmlns:do=“http://danijel.obradovic.hr/namespace/do“>
<do:Ime>Danijel</do:Ime>
<Prezime>Obradovic</Prezime>
<Predmet Semestar=“V“>EPOSL</Predmet>
<Predmet Semestar=“IV“>IPOSL</Predmet>
</Predavac>

2.17 Objasnite slijedeće pojmove: XSLT, XPath, XQuery, XLink, XML Schema i DTD.

XSLT (engl. eXtensible Stylesheet Language Transformation) - preporučeni stil XML-a. Kada model po kojemu je
XML organiziran nam ne odgovara, koristimo XSLT kako bi ga prilagodili (npr. drugi softver također želi koristiti
podatke smještene u XML-u). Samim time originalni dokument nije promijenjen već je novi napravljen na osnovu
sadržaja postojećeg. Primjer rada je dan slikom lijevo, odakle se može vidjeti da preko dva dokumenta: XML Input i
XSLT Code se
dobiva izlazni dokument.

XPath (engl. XML Path Language) – putem kriterija definiranih unutar XPath-a omogućeno je kretanje (adresiranje) u
XML dokumentu preko čvorova unutar stabla. XPath će se stoga koristiti za dohvat dijelova XML dokumenta.

XQuery (engl. XML Query) – služi za procesiranje polu-strukturiranih podataka u XML formatu (datoteke unutar XML
dokumenta ali i baza podataka ili office dokumenti, odnosno sve vrste podataka čija struktura odgovara stablu i
atributima). Procesiranje podrazumijeva dohvat, unos, izmjena i brisanje bez poznavanja
programske podrške kojom će se to osigurati. Dovoljno je samo ispravno postaviti upit. Rezultat upita je XML element
ugniježđene strukture koju je korisnik prilagodio svojim potrebama u samom upitu. XQuery za imenovanje atributa i
elemenata unutar dokumenta koristi XPath. Gramatički je sličan SQL-u.

XLink (XML Link) - ukoliko postoji potreba da se XML veže na neki vanjski document (putem adrese) koristi se XPath.
Isto tako moguće je kretanje i unutar samog dokumenta, slično hiperlink-ovima unutar HTML dokumenta.

XML Schema – opisuje XML dokument (njegova strukturalna ograničenja te tip dokumenta), odnosno daje apstraktni
pogled na document

DTD (engl. Document Type Definition) – sličan XML Shemi, može se nazivati I gramatikom XML-a. Nastao je prije
XML Scheme i stoga ima samo pod-skup mogućnosti. Zbog svoje jednostavnosti i dan danas se često koristi.
Osnovna funkcionalnost mu je opisivanje strukture sadržaja.

/********************************Internet protokoli*********************************/

3.1 Što je fizikalni sloj. Navedite preko čega bi prenijeli informaciju u fizikalnom sloju.

Fizikalni sloj ostvaruje prijenos slijeda bitova preko fizikalnog komunikacijskog medija. Prijenos se ostvaruje preko
elektro magnetskog ili svjetlosnog voda:
-Upredena parica
-Koaksijalni kabel
-Optičko vlakno
-Zrakom.
3.2 Objasnite što je to ISDN. Što je i koja je razlika između BRI i PRA.

ISDN je digitalna mreža integriranih usluga koja omogućava digitalnu razmjenu govora „voice“ i podataka preko
telefonske bakrene žice osiguravajući time bolju kvalitetu od tradicionalne analogne telefonije.
BRI - Basic Rate Interface koristi 2B+D kanale maksimalne brzine 128kbit/s za prijenos podataka i 16kbit/s za
signalizaciju. Istovremeno ima minimalno 2 konekcije preko jedne telefonske linije.
PRA - Primary Rate Access - sastoji se od 30B + D kanala i omogućava 1920kbit/s za prijenos podataka i 64kbit/s za
signalizaciju.

3.3 Objasnite GSM.

GSM (engl.Global System for Mobile Communications), pokriva područje radijskim signalom na ćelijskom načelu.
Svaka ćelija je područje koje pokriva jedan radijski primopredajni sustav. Susjedne ć elije sadrže različite frekvencije,
dok udaljene ćelije sadrže iste frekvencije čime se omogućava dobra iskoristivost frekvencijske raspoloživosti. Glavni
izazov svake raspodjele frekvencijskog prostora je da se omogući pristup što većem broju korisnika na što manjem
frekvencijskom prostoru. Prostor se raspodjeljuje vremenski(TDMA – Time Division Multiple Access) , frekvencijski
(FDMA - u određenom vremenu korisnik ima određen frekvencijski pojas), uz pomoć kodova (CDMA - širinu kanala
dijele svi korisnici a signal se kodira) i po prostoru (SDMA - povezivanje na primopredajnik sa najjačim signalom ili
sljedeći dostupan ako je prvi zauzet).

3.4 Objasnite pojmove GPRS, EDGE, WAP, UMTS, HDSPA, BLUETOOTH i LTE.

EDGE (engl. Enhanced Dana Rates for GSM Evolution), omogućava napredne mogućnosti kod prijenosa podataka.
Uvođenjem ove tehnologije višestruko se povećao kapacitet i performanse prijenosa podataka u odnosu na
GSM/GPRS (maksimalno 384 kbit/s), čime je korisnicima pristup Internetu postao prihvatljiviji. Ova tehnologija služi
kao prijelaz sa 2G na 3G, i često se spominje kao 2.5G.

WAP (engl. Wireless Application Protocol), je protokol za bežične internetske aplikacije i predstavlja standard za
dohvat sadržaja i naprednih usluga iz Interneta putem mobilnih telefona, PDA (engl. Personal Digital Assistant,
računala izrazito malih dimenzija), ili drugih bežičnih uređaja.

BLUETOOTH predviđen je za transport elektroničkog novca između mobilnih uređaja nove generacije i blagajne.
Ova tehnologija radi na frekvencijama 2.4 – 2.48 GHz (USA, EU), ima domet od 10tak metara i propusnost cirka 1
Mbit/s. Ova tehnologija koristi malu snagu odlaznog signala kako bi se omogućila komunikacija, ali ponajprije
razmjena podataka. Tehnologija je danas opće prihvaćana zbog svoje male cijene. Zamišljena je kao zamjena za
LAN, gdje korisnici više neće morati koristiti kablove kako bi se međusobno spojili.

UMTS (engl. Universal Mobile Telecommunications System), je treća generacija mobilne mreže. Za razliku od GPRS-
a koji je samo nadogradnja na GSM, UMTS zahtjeva nove odašiljače i druga frekvencijska područja. Treća i sve
ostale generacije koje slijede dopuštat će daleko veće brzine dohvata podataka. Za razliku od GSM koji garantira
definiranu brzinu dohvata informacija kod UMTS-a to uvelike ovisi o odašiljaču, udaljenosti od odašiljača ali i o brzini i
smjeru pokreta mobilne jedinice.

HSDPA (engl. High-Speed Downlink Packet Access) je protokol za mobilne uređaje 3G baziran na paket-uslugama.
Protokol osigurava povećanje prijenosa podataka nekoliko puta i baziran je na WCDMA (engl. Wideband CDMA)
standardu, čime je korisnicima omogućen širi izbor korištenja usluga poput muzike i videa.

LTE (engl. Long Term Evolution), je četvrta generacija mobilne mreže. LTE će osiguravati preuzimanje podataka
(engl. Download) od 100Mbps i slanje podataka (engl. Upload) do 50Mbps, na frekvenciji od 20Mhz. Prednosti ove
tehnologije su: velika propusnost, malo kašnjenja, plug and play,..Predviđanja su da će nova tehnologija krajnjim
korisnicima ponuditi usluge koje već postoje u široko-propusnim mrežama putem žice poput: mobile TV, preuzimanje i
slanje muzike/video (engl. Streaming), MMOG (engl. Multimedia Online Gaming), VoIP (engl. Voice over IP), itd.
3.5 Objasnite LEO satelite .

LEO (engl.Low Earth Orbit) od 160 do 2.000km (radijus zemlje ~6.300km; međunarodna stanica na udaljenosti od
~320km). Sateliti u ovom području se vrte brzinama od ~ 8.000km/h i treba im oko 90 min da obiđu zemlju, što znači
kako su vidljivi 15-20min.

Sateliti u ovom području nisu geostacionarni (pali bi). Najčešće se koriste za prijenos podataka (Internet) i telefoniju.
Za prijenos podataka postoji mogućnost smještanja satelita u MEO područje (u MEO području sateliti nude veću
brzinu ali ne pokrivaju sva područja i imaju veću latenciju -nepraktični). Sateliti u ovom području su uglavnom skupi jer
zahtjeva njihov veliki broj kako bi se izgradila efikasna mreža. Mreža je nužna kako bi se informacije mogle predati sa
jednog satelita na drugi kako slanje i dohvat informacija sa zemlje ne bi bio prekinut.

3.6 Objasnite MEO satelite.

MEO (englMedium Earth Orbit) od 2.000km do 35.000km, Sateliti u ovom području mogu biti geostacionarni i stoga
se često koriste za navigaciju. Geostacionarna udaljenost se nalazi na udaljenosti ~35.000 km. Latencija je vrlo
izražena kod satelita u ovom području te se stoga najčešće koriste za prijenos informacija samo u jednom smjeru
(pasivni), odnosno od njih se najčešće samo primaju informacije.

Ukoliko se ne radi o GPS (Globalni Pozicijski Sustav) uređajima MEO sateliti se nalaze najčešće na udaljenostima od
8.000 - 18.000km i služe za dohvat podataka. Signal koji korisnici dohvaćaju na zemlji je vrlo slab, ali prednost im je
što pokrivaju veće područje i dulje vremena se zadržavaju nad određenom lokacijom. Na jčešće se kod ovakvih
rješenja radi o 10 - 20 satelita koji kruže u 3 različite orbite i time pokrivaju većinu zemljine površine. Počeci razvoja
ovih satelita sežu u '70 godine za potrebe među-kontinentalne balističke rakete u SSSR-u i SAD-u.

3.7 Objasnite sloj podatkovne veze, PPP, Ethernet i Token Ring.

Data Link Layer - Ostvaruje prijenos podataka između dvije točke (engl.frame). Osnovna funkcija mu je upravljanje
prijenosom podataka (uspostavljanje, održavanje i raskidanje podatkovne veze od točke do točke) te otkrivanje i
ispravljanje grešaka. Vezom upravljaju sustavi na krajevima.

Ethernet - 1980tih postaje vodeća LAN tehnologija povećanjem broja radnih stanica i osobnih računala. Istih godina
pojavljuje se i referentni model. Radi po principu sabirničke mreže. Svatko tko želi poslati informaciju mrežom šalje
paket, ukoliko je medij zauzet (dolazi do sudara paketa te jedinica koja šalje informaciju ne prima informaciju o
uspješnom primanju odaslane informacije) odlaže se slanje paketa za neki slučajni vremenski odsječak. Nakon toga
se ponovno pokuša sa slanjem.

Token Ring ili prstenasta mreža, radi po principu da kratki kontrolni paket kruži prstenom kada su stanice nezauzete
(odobrava/odobrava pristup). Ukoliko netko želi slati podatke mora čekati dok ne uhvati prolaz kontrolnog paketa.
Kada uhvati kontrolni paket promjenom tog paketa i priljepljivanjem svojih podataka šalje podatke odredištu, a dotad
svi ostali moraju čekati.

PPP (engl.Point-to-Point Protocol), standardni Internetski protokol za transport datagrama (samostalni skup
informacija dovoljan da se može preusmjeravati i doći od izvorišta do odredišta a pritom i prenijeti informacije
odredištu). Transport je omogućen preko različitih mrežnih protokola (ne samo IP-a) preko veze od točke do točke.
Zahtjev koji mora biti ispunjen je full-duplex veza koja koristi asinkroni ili sinkroni način rada. PPP omogućava
dinamičko IP adresiranje (raspoređivanje opterećenja), otkrivanje pog rešaka, provjera autentičnosti, prijenos mrežnih
protokola , kompresiju podataka, itd.
3.8 Objasnite mrežni sloj i funkcije usmjeritelja.

Mrežni sloj (engl.Network Layer), omogućava komunikaciju u mreži spajajući između dva krajnja sustava podatkovne
veze. Zadatak ovog sloja može se opisati kao uspostava, održavanje i raskid veze. Uloga mrežnog sloja svodi se na
upravljanje tijeka podataka u mreži. i može se podijeliti na:

- usmjeravanje (engl. routing)

- prospajanje (engl. switching)

Funkcije usmjeritelja su:

• Prikupljanje znanja o ostalim usmjeriteljima i računalima koji su spojeni na mrežu.
• Pohranjivanje informacija o topologiji mreže ili samom stanju u kojem se nalazi mreža u tablice usmjeravanja.
• Usmjeravanje (biranje najboljeg puta) uz pomoć podataka iz tablica usmjeravanja.

3.9 Kako izgleda podjela IPv4 po klasama i za što se pojedina klasa koristi.

A klasa – 0.0.0.0 - 127.255.255.255 Računala - mreže s velikim brojem računala.126 mreža s 65.536 računala u
svakoj mreži.
B klasa – 128.0.0.0 - 191.255.255.255 16.384 mreža a u svakoj od 256-65.535 računala.
C klasa – 192.0.0.0 - 223.255.255.255 Računala–mreže s malim brojem računala (najproblematičniji dio u
dodjeljivanju adresa). Radi se o 2^21 mreža a u svakoj do 255 računala
D klasa - 224.0.0.0 - 239.255.255.255 Multicast, predstavlja logičku adresu na kojoj postoje pretplate, najčešće se
koristi za slanje poruka unutar intranet grupe.
E klasa - 240.0.0.0 - 247.255.255.255 Rezervirano za buduće korištenje.

3.10 Čemu služi FQDN.

Budući da je ime adrese (FQDN,engl.Fully Qualified Domain Name) daleko lakše za zapamtiti od brojeva, onda se i
češće na ovakav način pamte/pohranjuju adrese, što je omogućeno preko DNS-a. Ime adrese se sprema od desne
strane prema lijevoj strani.
računalo.pod_pod_domena.pod_domena.domena

3.11 Objasnite TCP.

TCP (engl.Transmission Control Protocol) - pouzdan protokol, danas ga većina aplikacija koristi zbog čega je i postao
standard. TCP uspostavlja logičku vezu između procesa u mreži. TCP paketi prolaskom kroz mrežu ne idu unaprijed
određenim putem, budući da se usmjeravanje provodi IP protokolom koji je ne-konekcijski.

Funkcije TCP-a:
• Adresiranje.
• Prijenos podataka–dvosmjerni.
• Ovisnost jedinica paketa–TCP ne tolerira gubitak, udvostručenje paketa, pogrešan redoslijed ili pogrešan sadržaj
podataka, budući da ima u sebi slijedni broj(engl.Sequence Number) koji se svakom paketu dodjeli i traži od strane
koja prima informaciju - potvrdu o uspješnosti. U slučaju da je neka informacija pogrešno prenese mora se poslati
ponovno.
• Kontrola veze i toka, prioritet i sigurnost.

3.12 Objasnite UDP.

UDP (engl.User Datagram Protocol)–nepouzdan, nema kontrolu toka, ako ga aplikacija koristi mora imati ugrađenu
vlastitu kontrolu toka i mogućnost oporavaka od grešaka. Koristi se kod aplikacija koje trebaju brzinu (prenosi se
daleko manja količina informacija nego kod TCP-a).
Kod UDP-a paketi nisu numerirani a zaštitna suma nije obvezna tako da se ne provjerava prilikom prijenosa paketa
da li je došlo do greške ili nije. Ako se paket iz nekog razloga odbaci ne javlja se poruka o greški.

3.13 Objasnite kako radi DNS.

DNS se može gledati kao telefonski imenik u kojem je povezano ime računala (engl.Hostname) i njegova IP adresa,
čime je krajnjem korisniku pojednostavljen upit prilikom unosa adrese (primjerice preko URL-a ili mail adrese).
Lokalno računalo postavlja upit na koji DNS šalje odgovor. U koliko DNS kojem je poslan upit ne zna odgovor , on ga
prosljeđuje nadležnom DNS poslužitelju.

Upit se postavlja prvo najbližem DNS-u, potom lokalnom pa tek onda po hijerarhiji prema gore do DNS -a koji zna
odgovor. Svaki DNS pritom šalje IP adresu klijenta nadređenom DNS poslužitelju, a onaj DNS poslužitelj koji zna
odgovor šalje ga direktno klijentu. Podaci unutar DNS su pohranjeni hijerarhijski u obliku stabla. Na vrhu se nalazi
„rootzone“, u kojem su definirani „top level“ imena domena (13 glavnih).

Kako DNS sadrži IP adresu i slovni naziv za računalo, jedinstveno ime mora biti unutar pojedine mreže gdje se koristi
neki od protokola čime se osigurava elektronička identifikacija. Nazivi pritom mogu biti samo jedna riječ ako se radi o
lokalnoj mreži odnosno nekoliko riječi odvojenih točkama. Osnovna svrha ovog sustava je pojednostavljenje
komunikacije među računalima jer se lakše pamte slovni nazivi od numeričkih IP adresa.

3.14 Od čega se sastoji svaki DNS.

Svaki DNS sustav sastoji se od:

• DNS klijent – program na klijentskom računalom koji formira DNS zahtjev.

• Rekurzivni DNS poslužitelj – nakon dobivenih upita za klijenta obavlja pretraživanje kroz DNS stablo i vraća nazad
odgovore klijentu.
• Autoritativni DNS poslužitelj odgovara na upite rekurzivnih DNS.

3.15 Objasnite na koja dva načina klijent može doći do adrese računala preko poznatog imena.

• Rekurzivni model - Klijent šalje zahtjeve lokalnom DNS poslužitelju (rekurzivni) koji je nadležan za njega (dodijeljen
od ISP ustanove, ili ustanove u kojoj se nalazi računalo). Ukoliko rekurzivni poslužitelj ne zna odgovor šalje upit
nadređenom. Nadređeni (autoritativni), nalazi se u nadređenom prostoru (zona) i odgovoran jeza povezivanje s
lokalnim prostorom. Najčešće kada se određeni prostor proglasi starim dodjeljuje mu se nadređeni. Povezivanje s
nadređenim se odvija redom dok se ne dobije odgovor. Ovaj model je povoljniji za klijenta s obzirom na obradu
informacija.

• Iterativni model - DNS poslužitelj odgovara na pitanje (jednim od dva ponuđena od klijenta), a klijent poslije obrađuje
informacije i šalje nove upite drugim DNS poslužiteljima.

3.16 U koji OSI sloj spadaju DHCP, FTP i Telnet. Objasnite ih.

DHCP (engl.Dynamic Host Configuration Protocol) –protokol auto-konfiguracije. Svako računalo koje se spaja na
mrežu mora biti prethodno konfigurirano kako bi moglo komunicirati sa ostalim računalima. DHCP omogućava
automatsko podešavanje te na taj način izbjegavanje intervencije mrežnog administratora.

FTP (engl.File Transfer Protocol)–protokol služi za prijenos datoteke s lokalnog računala nau daljeno ili obratno. TCP
protokol kod prijenosa datoteka zahtjeva:
• Datoteka mora biti prebačena u cijelosti.
• Format datoteke po potrebi treba prilagodi ti lokalnom redoslijedu bitova.
• Mora postojati zaštita od neovlaštenog pristupa, prisluškivanja ili narušavanja same komunikacije (korištenjem
šifriranja na razini aplikacije ili mreže).

Telnet (engl.Remote Terminal Access Protocol) –protokol pomoću kojeg program na klijentu može pristupiti
resursima drugog računala (poslužitelja), kao da je klijent lokalno spojen na poslužitelja. Veza može biti: LAN, WAN.
Najčešće se koristi za interaktivni rad na udaljenom računalu.
Nalaze se u 1. OSI sloju - sloju primjene.

3.17 Kako se OSI slojevi mogu podijeliti na Internet nivoe.

1. Primjena – 6 i 7 sloj
2. Transport – 4 i 5 sloj
3. Mrežni – 3 sloj
4. Pristup mreži – 1 i 2 sloj

3.18 Kako se odvija komunikacija na Internetu. Koje funkcije poslužitelj obrađuje. Što mora postojati u
svakom upitu/odgovoru.
Sama komunikacija je prilično jednostavna i svodi se na niz zahtjeva i odgovora, gdje klijent traži uslugu od
poslužitelja tako da pošalje zahtjev a poslužitelj obrađuje njegov zahtjev i šalje odgovor nazad. Najvažnije je da se u
odgovarajućem formatu sa klijentske strane pošalje zahtjev koji će poslužitelj razumjeti i moći obraditi, te potom da
poslužitelj vrati odgovor koji će korisniku biti razumljiv.

Funkcije koje poslužitelj obrađuje su:

• Osluškivanje i prihvaćanje upita klijenata.
• Obrađivanje zahtjeva te odgovor na zahtjev–slanje klijentu koji je zatražio upit.

Stoga u svakom upitu/odgovoru postoji:

• IP adresa (klijenta/poslužitelja).
• Aplikacijski protokol koji se koristi.
• TCP/UDP i port (razlikuje se za klijenta i poslužitelja).

3.19 Objasnite posredničke poslužitelje.

Modeli posredničkih poslužitelja mogu se podijeliti na:

• Firewall-ovi, odnosno poslužitelji koji filtriraju promet i nalaze se na rubu pod mreže. Uloga takvih poslužitelja je
nadziranje i ograničavanje dolaznog i odlaznog prometa.
• Caching-poslužitelji koji privremeno pohranjuju sadržaj. Na taj način klijenti dobivaju brži odziv jer se često traženi
podaci uzimaju iz spremnika podataka. U ovakvim slučajevima više nema potrebe da se ide na udaljen poslužitelj.
• Poslužitelji koji prosljeđuju podatke sa nekog trećeg poslužitelja. Svrha takvih poslužitelja da pripreme podatke npr:
sažimanje (engl.Compress), filtriranje,prikupljanje podataka s više poslužitelja i slično.
Posrednički poslužitelji koriste zbog sve veće količine prenesenih informacija na mrežama.

3.20 Objasnite prolaz paketa kroz razne slojeve podatkovne veze.

Klijent prilikom slanja šalje podatke omotane aplikacijskim zaglavljem. Takav paket prihvaća transportni sloj i na to
nadodaju TCP zaglavlje. Datagramse sada šalje mrežnom sloju koji nadodaje IP zaglavlje. Utom zaglavlju se mora
nalaziti adresa odredišta zajedno sa adresom pošiljatelja. Ovakav paket sada ima mogućnost da se usmjeri prema
odredišnoj IP adresi. Usmjeravanje prema IP adresi je moguće samo ukoliko se može naći njegova fizička, MAC
adresa. Na odredišnoj adresi se paket otpakira i posloži te preko aplikacijskog zaglavlja pročita.

Čitanje je moguće samo ukoliko i na odredišnoj strani postoji aplikacija sa svojstvom čitanja pohranjenih podatka. U
slučaju da se prelazi recimo sa Ethernet-a na Token Ring, Token Ring miče zaglavlje koje je dobio od Ethernet-a i
stavlja svoje zaglavlje kada šalje dalje. Svaki od fizikalnih medija za prijenos podataka ima različitu veličinu paketa
(Ethernet 1500 okteta,Token Ring 4446 okteta) koju može prihvatiti pa se stoga podaci koji se šalju od pošiljatelja do
odredišta dijeli u više manjih. Sastavljanje se vrši samo na odredištu i to samo ukoliko su stigli svi paketi, inače se sve
odbacuje.