Bitno je očima nevidljivo

Došlo je vrijeme kada ljudi u svemu traže korist. Kada sanjaju novac i bogatstvo. A što je
bitno u životu? Znamo li koje su to vrijedne stvari u životu kako bi smo prepoznali da su
bitne. Bitno je da djeca imaju što i druga djeca, ako može i bolje od drugih. Dok su mali čitaju
im se bajke—u svakoj se princ zaljubi u siromašnu djevojku ili kraljevna u siromašnog
mladića. Pobijede sve prepreke i žive dugo i sretno u bogatstvu. Nijedna bajka nije završila da
su živjeli u siromaštvu, ljubavi i sreći. Počeli smo živjeti život iz bajke, pobjeđujemo prepreke
kako bi živjeli u bogatstvu, zdravlju i sreći. Samo sebi želimo dobro , a za druge nas nije
briga. Ne zanima me djevojčica mojih godina koja ispred trgovine drži papir s riječima molbe
za hranu. Neću je ni pogledati. Ugledala sam drugu djevojku s novom haljinom. Ona me
zanima. Zar smo svi postali slijepi da ne vidimo ono što nam je pred očima. Postajemo robovi
modernog vremena, loših navika i bogatstva. Roditelji nemaju vremena za djecu. Njihovi
ljubav kupuju poklonima i tako sebi olakšavaju savjest. Nemaju vremena za razgovore.
Školski pedagog neka razgovara s djetetom, a vrijeme i godine prolaze. Nemamo vremena ni
za koga. Roditelji za djecu, braća za sestre, jedni za druge. Kada trebaju jedni druge, čuju se
telefonom. A prijatelji? Zovemo prijatelje samo kada nam nešto treba. Idemo za nečim, ali ni
sami ne znamo što je to. Došlo je loše vrijeme, gdje su ljudi postali zli i pohlepni, ali tko zna.
Možda se i ovako loše stanje samo više pogorša. Trčimo za novcem kao da će nam donijeti
nešto dobro, ali ne vidimo da se gubimo. Gubimo ono najbitnije. Gubimo sreću, ljubav,
zdravlje, obittelj i prave prijatelje. Više nismo isti, postali smo iskvareni, puni predrasuda,
sumnje, a izgubilo smo onu ljudskost. Izgubili smo ono dijete u sebi. Djete koje bi se
obradovalo osmijehu. Dijete koje se želi igrati i koje želi biti voljeno. Sve smo to izgubili.
Ulažemo da igledamo lijepo i profinjeno, ali iznutra, u duši smo truli. Postali smo kamen srca.
To srce neće pomoći siromašnome ili čovjeku i nevolji ako ništa ne dobije zauzvrat. Čemu
sve to? Zašto? Zašto smo izgubili to dobro i zaigrano dijete koje će ti pomoći iako i samo
treba pomoć. Igubili smo naše snove, ne zato što to dobro i zaigrano dijete koje će ti pomoći
iako samo treba pomoć. Igubili smo naše snove, ne zato što više ne sanjamo, ne zato šro smo
odrasli, nego zato što smo naše snove tražili očima, a ne srcem. Oči vide samo korist te su
naši snovi nestali jer nismo naučili gledati srcem. Srcem punim ljubavi i dobrote, koje gleda u
dušu, a ne u novčanik. Kao djeca smo mogli biti prinčevii vile i bitni sretni u svom svijetu. No
taj svijet se promijenio i mi smo postali robovi. Robovi koji idu za blagom, ne znajući kako
nam to blago neće ništa donijeti. Prelazimo kilometre, ustajemo i liježemo samo s jednom
mišlju na umu, a to je da nađemo blago. Nismo ni svjesni kako smo mi dio tog blaga. Ima li
većeg bogatsva od obitelji? Od majke koja će te savjetovati ili oca koji će te štititi. Od brata
koji te voli i sestre koja te razumije. Ima li većeg bogatsva od prijatelja kojemu možeš reći
sve? S kojim možeš zaplakati i nasmijati se iz dubine duše. Mi ne znamo što znači biti sretan.
Obraduje li se tiko od nas kada vidimo leptira ili cvijet kako svijeta. Ne! Mi to ni ne
primjetimo. Kada nm se stranac nasmije, onako bez razloga. Uzvratite li mu osmijehom ili
samo prođete dalje onako namrgođeni? Tražimo sreću koja je oko nas, ali je ne vidimo.
Polako se gubimo u ovom čudnom vremenu. Gubimo nada da nastavimo dalje, jer se više ne
možemo snaći u stvarnosti. Naša stvarnost postala je tako okrutna prema nama. Postala je
teška i nepodnošljiva. Zapravo ona nije postala tako teška, nego smo je mi učinili
nepodnošljivom. Da smo se izgubili u njoj. Tražimo izlaz, ali ne vidimo da smo mi izlaz. Da
je izlaz u nama, jer gledamo samo očima, a oči ne vide dovoljno. Nikad nećemo naći naše
blago, ako gledamo samo očima. To nije dovoljno. Moramo gledati srcem i osjećajima.
Nećemo ostvariti cilj sako mu se samo nadamo. Cilj će biti ostvaren ako vjerujemo u nas, ako
vjerujemo jednu u druge. Oči su prevrtljive, sad vide jednu stvar, sad drugu, a onda te
zaslijepe. Pa ništa ne vidiš i gubiše se u mraku.probaj gledati srcem. Ono će ti pokazati put
kroz tamu. Kao što mjesec pomaže izgubljenom da se snađe i rasvjetljuje mu put. Tako i tvoje
srce može pomoći tebi, a ti drugima. Pomaganje će nas ispuniti osjećajima, ljubavlju i
toplinom. Trebali bisno se ponovno roditi i učiti od početka, prve korake, prve riječi i
osjećaje. Da naučimo kako je sreća pomoći starijem, osjetiti i razumiti tuđu bol i patnju i
radovati se tuđoj sreći i uspjehu, a ne zavidjeti. Jer samo one najbitnije stvari, stvari koje se ne
vide, koje nemaju cijenu, a mnogo vrijede. Ono najbitnije stane u jedan zagrljaj, u usne
razvučene u osmijeh koje nisu izgovorile ni riječ. Ono najbitnije stane u jedan iskren osmijeh
i vidi se dušom, a ne očima.

Ivona Gavran Ia

Život je lijep

Jutro je. Ponovo alarm zvoni u isto vrijeme kao i svaki dan. Ponovno ja mrzim svoj život.
Samo što ga danas ne mrzim kao jučer, danas ga mrzim još više. Novi dan, međutim meni se
ni u jednom trenutkune čini kao da je novi. Isti je kao i svi prošli. I opet stara ja, stara ja koja
ne krivi nikako sebe za ovo stanje. Jednostavno za sve krivim život. Ni u jednom trenutku ne
shvaćajući da sama moram uzeti život u svoje ruke, boriti se i, na kraju krajeva, davati smisao
životu.

Razmišlajući shvatih da je vrijeme polaska u školu. Prolazim asam kao i svaki drugi dan
istom uliecom. Međutim, ovaj dan mi je nešto posebno privuklo pažnju. Dijete od ako sedam
godina hodalo je ulicom i prodavalo cvijeće. Odmah sam se upitala što uopće dijete, tako
malo radi na ulici. Samo. Poslje sam od jednog prolaznika čula da mu je majka teško bolesna,
a on tako zarađuje novac kako bi oni uopće preživjeli.

Putem do škole cijelo vrijeme sam razmišljala o tom događaju. Shvatila sam samo jedno,
moje život je lijep. Dovoljno lijep da može uljepšati i drugoj osobi život. Odlučila sam poslje
škole otići i kupiti cvijet od dječaka. Misao mi prekide pjesma u pozadini: „Vrijeme leti
trebao bi biti bolji pilot.“ „Drugarica se okrenu i upita: „Kada je politika?“ Okrenu se prema
njoj i rekoh joj: „Od danas sam najbolji pilot na svijetu!“

Senija Dubravac II.f