Professional Documents
Culture Documents
Dzamijska Kuca - Kader Abdolah
Dzamijska Kuca - Kader Abdolah
DŽAMIJSKA KUĆA
Prevod s holandskog
Ivana Šćepanović
Copyright © Kader Abdolah, 2005
Uitgeverij De Geuvs bv, Breda
Naslov originala
HET HUIS VAN DE MOSKEE Kader Abdolah
Pero
Mravi
Alef Lam Miem. Bila jednom jedna kuća, stara kuća, koja se zvala džamijska
kuća.
Kuća je bila velika, imala je trideset pet soba. Vekovima su tu živele
porodice u krvnom srodstvu koje su bile u službi džamije.
Sve sobe su imale neku funkciju i odgovarajuće ime, na primer: kupolska
soba, opijumska soba, soba za pričanje priča, ćilimska soba, bolesnička soba,
bakina soba, biblioteka i vranina soba.
Kuća se nalazila iza džamije, prilepljena uz nju. U jednom uglu
unutrašnjeg dvorišta nalazilo se kameno stepenište, koje je vodilo na krov
preko koga se moglo otići u džamiju.
Na sredini dvorišta bio je ribnjak, šestougaoni bazen gde su pre molitve
umivali ruke i lice.
Kuća je pružala utočište porodicama trojice rođaka: Age Džana, trgovca
koji je vodio tradicionalni bazar u gradu, Alsaberija, imama kuće, koji se
nalazio na čelu džamije i Age Šodže, mujezina džamije.
Alef Lam Raa. Godine su prolazile. Mravi više nikada nisu izašli u tolikom
mnoštvu iz starog zida. Događaj je ostao još samo u sećanju kao uspomena.
Bake su uveče, kao i obično, bile zaposlene u kuhinji. Uskoro će stići i
Alsaberi, imam džamije. Onda će ga pripremiti za večernju molitvu u
džamiji.
Stara vrana prolete iznad kuće i zagrakta. Pred kućom se zaustavi kočija.
Golbana otvori vrata i propusti Alsaberija unutra.
Stari kočijaš pozdravi baku i odveze se. Bio je poslednji kočijaš, jer je
opština zabranila kretanje konja po gradu. Opština je dala kočijašima taksije
čim su dobili vozačke dozvole. Ali jedan stari kočijaš nije uspeo da dobije
vozačku dozvolu. Posredovanjem džamije, dobio je od opštine dozvolu da
radi za džamiju kao kočijaš. Jer Alsaberi je smatrao da je taksi nečist. Nije
pristajalo imamu da se vozi taksijem kao običan građanin.
Alsaberi je nosio crn turban, što znači da je Muhamedov potomak, i
dugačku mrku abu, halju kakvu nose duhovna lica. Upravo je prisustvovao
bračnoj ceremoniji u nekoj istaknutoj porodici, gde je blagoslovio brak. Deca
su znala da se imamu ne prilazi preblizu. Svake večeri stotine ljudi bi stalo
iza njega da se moli. Niko nije smeo da ga dotakne pre molitve.
„Salam!“, uzviknuše deca.
„Salam!“, odgovori imam osmehujući se.
Kad bi deci doneo kesicu sa slatkišima, dao bi je jednoj od devojčica.
Onda bi deca odjurila i pustila imama da produži u biblioteku. Ali kada su
deca odrasla, nisu mu više trčala u susret. Imam je davao kesu bakama da
sadržinu razdele deci.
Čim je imam Alsaberi ušao u kuću, bake opraše ruke u ribnjaku. Obrisaše
ih i odoše u biblioteku da imama odvedu u kupatilo.
Sve se odvijalo u tišini. Jedna baka mu je pažljivo skinula turban i stavila
ga na sto. Druga baka pomagala mu je da skine molitvenu halju i onda ju je
kačila na vešalicu. Sam imam nije radio ništa. Nije doticao čak ni svoju
odeću. Bake su se često žalile Agi Džanu: "Ne može to više tako. Nije ni
normalno ni zdravo to što on radi, što zahteva. U ovoj kući još nikada nismo
imali takvog imama. Lepo je kad je čovek čist, ali on preteruje. Ne dodiruje
ni sopstvenu decu. I jede samo kašikom koju drži u džepu. Neće tako
izdržati još dugo.“
Bake su pričale Agi Džanu sve što se događalo. I o tajnama kuće o kojima
niko drugi nije smeo da zna.
Bake zapravo nisu bile prave bake. Bile su služavke kuće i živele su tu
više od šezdeset godina. Bile su sasvim mlade kada ih je otac Age Džana
doveo u kuću, i tu su i ostale. Niko više nije znao odakle su, nikada nisu
pričale o svojoj prošlosti. Nisu se udavale, ali svi su znali da su održavale
tajnu veznu sa stricem Age Džana. Kada bi dolazio u posetu, bile su
njegove.
Bake su pripadale kući isto kao stara vrana, kedrovo drvo i podrumi
džamije. Jedna je odgajila imama, a druga Agu Džana. Bile su pouzdanice
Age Džana i čuvarke kućnih običaja.
Još nije bilo nastupilo vreme kad je svaka kuća imala sopstveno kupatilo.
U gradu je bilo nekoliko velikih kupatila. Prema tradiciji, muškarci iz
džamijske kuće odlazili su u najstarije kupatilo i tamo je postojalo naročito
mesto za imama džamije. Ali imam Alsaberi nije za to hteo ni da čuje. Nije
hteo ni da kroči tamo gde su se desetine ljudi kupale. Razboleo bi se i na
samu pomisao da se kreće go među ostalim muškarcima.
Zato je Aga Džan iznajmio zidara da u kući napravi kupatio za imama.
Zidari su imali iskustvo samo s tradicionalnim kupatilima. Zato je zidar
iskopao rupu u sobi iza biblioteke i od nje napravio odlično kupatilo za
imama.
Tog dana Alsaberi je kao uvek, u dugim belim gaćama, seo na kamen, a
jedna od baka poli mu glavu toplom vodom.
"Hladno“, uzviknu on, "hladno!“
Bake se nisu osvrtale na to. Goleba mu je sapunjala leđa, a Golbana je
sipala vodu po njegovim leđima tako polako da ni kapljica nije prsnula.
Pošto je sapun spran s njegovog tela, bake mu pomogoše da uđe u kadu,
koja nije bila duboka. On leže i nestade pod vodom prilično dugo. Kad je
ponovo izašao, lice mu je bilo sivo. Bake mu pomogoše da ustane. Odmah
mu prebaciše veliki peškir preko ramena i struka i odvedoše ga do peći. On
nerado skide mokre gaće i brzo obuče čiste. One mu obrisaše glavu,
navukoše mu košulju preko glave, uguraše ruke u rukave. Onda ga
odvedoše u biblioteku.
Smestiše ga u njegovu stolicu, proveriše mu nokte na svetlosti. Jedna
baka mu je isekla uglove na noktima kažiprsta.
Onda ga obukoše, staviše mu turban na glavu, naočare na nos i obrisaše
mu cipele krpom.
Sad je imam bio spremam da ide u džamiju. Golbana ode do kedrovog
drveta gde je visilo staro zvono i poče da zvoni.
Zvonjava je bila namenjena vrataru džamije. Čim bi začuo zvono,
pojavio bi se na krovu, spustio se niza stepenice, prošao pored gostinske
sobe i produžio u biblioteku.
Nikada nije video bake. One su se sklanjale iza polica s knjigama čim bi
ušao u biblioteku, ali on ih je ipak uvek pozdravljao, a one bi uzvraćale
pozdrav iza ormana. Vratar je uzimao knjige koje je imam ostavio na stolu i
pratio ga do džamije.
Vratar je uvek išao napred i pazio da ne iskoči neki pas i napadne
imama. Bio je imamov poverenik i jedini osim baka koji je smeo da ga
dotakne. Vratar je bio čist koliko i imam. Nikada nije išao u gradsko
kupatilo. Kod kuće ga je žena kupala u velikom kablu.
Mujezin je bio slepi Aga Šodža, rođak Age Džana. Imao je lep glas. Tri
puta dnevno peo se na jedan od minareta džamije i uzvikivao bi: „Hajje allal
salat! Požurite na molitvu!“
Činio je to jednom ujutru, pre izlaska sunca, jednom tačno u podne i
jednom uveče kad sunce zađe. Niko ga više nije zvao po imenu, dobio je
počasno ime Mujezin. Čak su ga i kod kuće zvali Mujezin.
„Allaho Akbar!“, uzviknu on.
Svi ustadoše i okrenuše se prema Meki.
Normalno, slepac nije mogao biti mujezin, jer je morao videti kada se
imam klanja, kada temenom dodiruje zemlju i kada se opet uspravlja. Ali
Agi Šodži nije za to bio potreban vid. Imam bi se molio nešto glasnije, što je
bilo znak da se klanja ili temenom dodiruje zemlju.
Aga Džan je imao dve kćeri i sina. Sin je bio pet godina stariji od
Šahbala, ali Aga Džan je u Šahbalu video svog naslednika na bazaru.
Pokušao je da ga upozna s najvažnijim poslovima kuće. Voleo ga je kao
sopstvenog sina i odgajao ga je tako da bi mu jednog dana prepustio
vođenje posla.
Šahbal je pravo iz škole odlazio na bazar, u radne prostorije Age Džana.
Ovaj ga je obaveštavao o svemu što se događalo na bazaru.
Pričao je Šahbalu o odlukama koje se spremao da donese i pitao ga za
savet.
A sad mu Šahbal govori o televiziji i Mesecu. Aga Džan je slutio da ideja
potiče od Nosrata, najmlađeg brata Age Džana, koji je živeo u Teheranu.
Kada su Aga Džan i Šahbal stigli kući, reče Aga Džan bakama: „Ješću sa
imamom u biblioteci, hoću da razgovaram s njime. Neka nas niko ne
uznemirava.“
On ode u biblioteku, gde je imam na zemlji, na svom ćilimu, čitao neku
knjigu. Aga Džan sede pored njega i upita ga šta čita.
„Knjigu o Hatidži, Muhamedovoj ženi; imala je tada tri hiijade kamila,
što bi se reklo tri hiljade kombija, u prevodu na savremeni život. Neizmerno
bogatstvo. Sad to shvatam. Muhamed je bio mlad i siromašan. Hatidža je
bila stara i bogata. Muhamedu su bile potrebne njene kamile, njeni kombiji,
da bi otpočeo svoju misiju“, reče imam osmehujući se.
„Ne možeš to tako objašnjavati“, reče Aga Džan.
„Što da ne? Svaka žena je želela Muhameda za muža, zašto bi odabrao
staru udovicu Hatidžu? Bila je skoro dvadeset godina starija od njega.“
Bake uneše dva okrugla poslužavnika. Spustiše poslužavnike na pod i
nestadoše.
„Šahbal priča o Mesecu“, reče Aga Džan za vreme jela, „smatra da to
treba da gledamo.“
„Da gledamo Mesec?“, reče imam.
„Kaže da gradski imam mora da bude upoznat s događajima u zemlji i u
svetu. Zamera što ne čitaš novine već samo stare knjige iz sopstvene
biblioteke.“
Imam skide naočare, očisti ih ovlaš rubom bele gornje košulje i reče:
„Šahbal mi je već sve to rekao.“
„Slušaj, njegova kritika se ne odnosi samo na tebe već i na mene, obojica
se sve vreme bavimo samo verom. Džamija mora da zna i za druge stvari.
Na primer da će ljudi večeras hodati po Mesecu.“
"Ne verujem u to“, reče imam.
„Smatram da ti to moraš videti. Doneće u biblioteku televizor.“
„Potpuno si poludeo, Ago Džane.“
„Bistar je i imam u njega poverenja. Ti dobro znaš da je to dobar momak.
Neka to ostane među nama, neće dugo trajati. Odmah posle toga odneće
televizor.“
„Ali ako ajatolasi u Komu doznaju da smo u kući imali televizor, odmah
će...“
„Niko to neće doznati. To je naša kuća i to je naš grad, možemo sami da
odlučimo kako ćemo sređivati stvari. Momak je u pravu. Kaže da gotovo svi
koji dolaze u džamiju imaju televizor. Istina je i to da u našoj kući televizija
nije dozvoljena, ali se ne možemo zatvoriti u sobe i zažmuriti pred onim što
se događa u svetu.“
Iza zavese u kuhinji bake videše kako Šahbal po mraku unosi neku kutiju
u biblioteku.
U biblioteci Šahbal pozdravi imama i Agu Džana. Više ih i ne pogleda,
otpakova mali televizor i stavi ga na stočić kraj zida. Iz kutije izvadi dugačak
kabl i utače jedan kraj u televizor. Drugi kraj iznese napolje. Pope se na
krov, gde je pre toga namestio neku vrstu jednostavne privremene antene.
Utaknu kabl u antenu, dobro ga sakri i siđe u biblioteku.
Onda zaključa vrata biblioteke, stavi dve stolice ispred televizora i reče:
„Možete ovde da sednete ako hoćete.“
Dok su Aga Džan i imam sedali, Šahbal uključi televizor i ugasi svetlo.
Zvuk podesi na tiše i napravi kratak uvod: „Ono što ćemo sad videti
dešava se ovog trenutka u svemiru. Apolo II se približava Mesecu i spustiće
se na njega. Izuzetan trenutak. Gledajte, evo ga. O, bože!“
Imam i Aga Džan se saviše napred i zagledaše se u Apolo u trenutku kad
je pokušavao da se spusti. Nastade duboka tišina.
Pred veče stiže džamijski vratar, a iza njega išao je imam Alsaberi u
svečanoj odeći. Obično su dolazili na glavna vrata, ali ovog puta su se uspeli
stepenicama džamije i preko ravnog krova ušli su u kuću. Možda je to bilo u
redu u proleće. Krovovi koji su bili ozidani specijalnom vrstom gline iz
pustinje i mešavinom pustinjskih biljaka, širili su u proleće prijatan miris.
„Imam li još vremena da malo dremnem? Ne osećam se dobro“, reče
Alsaberi bakama kada je stupio u unutrašnje dvorište.
„Da“, reče Golbana, „imate još pola sata. Čekamo Agu Džana. Čim
stigne, ješćemo svi u velikoj odaji za proslave. U ponoć svi ćemo otići u
unutrašnje dvorište za novogodišnju molitvu. Posle ćemo prostrti nekoliko
ćilima. Ja ću vas probuditi kad bude vreme.“
Imam otpoče molitvu. Svi su stajali iza njega u pravcu Meke. Bake se
neprimetno priključiše ženama. U kući zavlada tišina, čula se samo
imamova molitva:
„Allah nuros smawat smawat waal arzo masalo nureh kamach kute fiha...
On je svetlost.
Njegova svetlost liči na nišu sa svetiljkom.
Staklo je kao zvezda što zrači.
On pali ulje blagoslovenog maslinovog drveta.
Ulje daje svetlost gotovo samo od sebe.
Svetlost nad svetlošću.“
Galgal
„U ime Alaha.
Sad kad vam je u poseti Galgal, pozdravljam vas.
Wassalam.4
Almaki“
Bilo je nečeg u vezi s tim pismom, ali Aga Džan nije znao šta. Nije bilo u
njemu ni odobravanja ni odbijanja, samo potvrda. Ajatolah očigledno nije
bio pod utiskom, inače bi dao da se to primeti. Ali mladi imam ipak je imao
pismo od Almakija, i to je značilo mnogo. Aga Džan stavi pismo u fioku i
reče: „Moram da razmislim šta ćemo dalje da radimo. Hajde da se
dogovorimo. Razgovaraću sa imamom Alsaberijem i njegovom kćeri o ovom
susretu. Onda ćemo se zajedno dogovoriti i vi ćete doći sa celom porodicom,
s ocem. Dogovoreno?“
"Dogovoreno“, reče Galgal.
Šahbal isprati Galgala i vrati se.
„Šta misliš, Šahbale?“, upita Aga Džan.
„Mislim da je drukčiji, oštar. To mi se baš dopada.“
"U pravu si. To se vidi po načinu kako je seo za sto. Ne može se porediti s
onim seoskim imamima. Ali imam svoje prigovore.“
„Kakve prigovore?“
„Strahovito je ambiciozan. Ajatolah nije ništa konkretno napisao o
njemu. Preporučio ga je, a zapravo nije na njega utrošio ni reč. Galgal
sigurno nije loš, ali je riskantan. Da li je pogodan za našu džamiju? Alsaberi
je blag, ali ovaj momak je tvrd orah, čini mi se.“
„Šta time hoćete da kažete?“
"Da li je Alsaberi još budan?“
Šahbal pogleda kroz zavesu napolje.
„Svetlo gori u biblioteci“, reče.
„Ovo neka zasad ostane među nama, žene još ne moraju ništa da znaju“,
reče Aga Džan, pa napusti sobu da bi otišao u biblioteku. „Kako si proveo
dan?“, upita Aga Džan.
"Obično“, reče Alsaberi.
„Šta to čitaš? “
„Knjigu o političkim delima ajatolaha u poslednjih sto godina. Koliko
vidim, nikada nisu mirovali, uvek su nalazili nešto protiv čega su se bunili.
Uvek su pronalazili način da se domognu vlasti. Ova knjiga je kao ogledalo
u kome vidim sebe. Smatram da je politika dobra stvar, ali sam ne znam da
sprovodim nikakvu politiku. Mislim da nisam sposoban za takve stvari.
Zbog toga osećam krivicu.“
Alsaberi je bio neuobičajeno otvoren. Aga Džan oseti da je posetio
imama u važnom trenutku.
„Znam da Kom nije zadovoljan mnome. Ako nastavim da ćutim, bojim
se da će ljudi otići u neku drugu džamiju i naša džamija će opusteti.“
„Toga ne treba da se bojiš“, reče aga Džan, „naprotiv, doći će još više
ljudi ako primete da se naša džamija ne bavi politikom. Ljudi koji posećuju
našu džamiju obični su ljudi sa ulice. Džamija je njihova kuća, celog života
dolaze ovamo, oni zapravo ne žele da brzo odu. Znaju te isuviše dobro i
veoma te poštuju.“
„Ali bazar“, reče imam, „bazar je uvek bio centar politike. O tome piše u
ovoj knjizi. Bazari su poslednjih dvesta godina odigrali odlučujuću ulogu i
uvek su se koristili imamima kao oruđem. Kad trgovci zatvore bazar, svi
znaju da se događa nešto neuobičajeno, nešto značajno. Znam da bazar nije
zadovoljan mnome.“
Aga Džan je odlično znao o čemu govori imam. I sam nije bio zadovoljan
Alsaberijem, ali ga nije mogao tek tako ukloniti zato što čovek ima slab
karakter. Alsaberi je sad imam džamije i ostaće to do smrti. Znao je da se
ljudi na bazaru žale, da trgovci očekuju više životnosti iz džamije, ali šta on
da radi što Alsaberi nije pogodan? Nedavno su ajatolasi pozvali Agu Džana
u Kom. Rekli su mu jasno da džamija mora da popravi svoj stav. Hteli su da
čuju žalbe na šaha, ali pre svega na Amerikance. Aga Džan im je obećao da
će se potruditi da džamija bude aktivnija i aktuelnija, ali je dobro znao da
Alsaberi nije neko ko će to uraditi.
Kom je bio centar šiitskog sveta. Svi veliki ajatolasi živeli su tamo i
odatle upravljali svim džamijama. Senedžanska džamija bila je jedna od
najuglednijih džamija u zemlji. Zato su ajatolasi očekivali više inicijative od
te džamije. Kom je postavljao pitanja, Kom je postavljao zahev, ali s
Alsaberijem Aga Džan nije mogao da izvrši promene u džamiji. Možda im je
zato Almaki poslao mladog imama.
Aga Džan promeni predmet razgovora i reče: „Imam za tebe
iznenađenje. I dobro ide uz knjigu koju čitaš.“
„Kakvo iznenađenje?“
„Neko je zatražio ruku tvoje kćeri.“
"Ko je to?“
„Mlad imam iz Koma! Sledbenik ajatolaha Almakija.“
"Almakija?“, reče imam začuđeno i spusti knjigu na ćilim.
"Ne boji se politike, dobro je obučen, samouveren je i crni turban nosi
malo nakrivo“, reče Aga Džan osmehujući se.
„Kako je došao do nas? Hoću reći do moje kćeri?“
„Svi u gradu znaju da imaš kćer. I svako može da zatraži njenu ruku, ali
mislim da taj mladi imam nije došao samo zbog tvoje kćeri već i zbog
džamije i propovedaonice.“
"Šta!“
„Dobro znaš da je uvek u pitanju politika kada iza nečega stoji Almaki.“
„Moramo dobro razmisliti pre nego što mu odgovorimo. Mora biti
sasvim jasno da li hoće našu kćer ili džamiju.“
"To ćemo i uraditi, ali ja se ne bojim promena. I ja ne negiram stvari koje
mi ne dođu pod nos. Ne verujem u slučaj. Džamija je u prošlosti imala
nekoliko vatrenih imama. Idem pravo u Kom da lično porazgovaram s
Almakijem. Ako ga dobro oceni kao čoveka, kao muža, daću pristanak.
Telefoniraću tvom sinu Ahmadu. Nije u istoj imamskoj školi, ali sigurno zna
Galgala.“
„Radi što god hoćeš, ali budi oprezan. Moraš dobro paziti da to ne bude
političko-verski brak. Ne dajem svoju kćer tek tako nekom imamu. Moramo
biti sigurni da je dobar čovek. Želim da ima dobar brak. Ne želim da je dam
ajatolasima.“
"Ne treba da se plašiš“, reče Aga Džan.
"U poslednje vreme ne osećam se dobro, često me spopada tuga. Postao
sam plašljiviji, ponekad ne znam o čemu bih mogao da govorim za vreme
velike molitve petkom.“
„Umoran si, idi na nekoliko dana u Džirdžu. Povedi bake i lepo se
odmori nedelju dana. I njima će to dobro činiti. Nisu davno nikuda išle.
Mučiš sebe onim što si sam sebi nametnuo. Niko se ne umiva tako često kao
ti, usamljen si, nećeš tako izdržati još dugo. Idi u Džirdžu, možda ćeš uskoro
imati slatkog unuka s kojim ćeš povremeno moći da se zabaviš“, reče Aga
Džan i osmehujući se napusti biblioteku.
Kada je već bio kod kuće, pozva Šahbala u svoju sobu. „Šahbale, da li
možeš da pozoveš Sediku?“
Kad je Sedika čula da Aga Džan želi da razgovara s njom, smesta je znala
da je u pitanju nešto značajno.
„Sedi. Dobro si?“, upita Aga Džan.
„Da, dobro sam, sve je u redu.“
„Slušaj, kćeri. Neko te je zaprosio.“
Sedikino lice se zarumene. Brada joj klonu prema grudima. „On je
imam.“
Ona pogleda Šahbala. On se osmehnu i reče: „Izuzetan mlad imam.“
Sedika se osmehnu.
„Bio sam u Komu i razgovarao sam s njegovim ajatolahom. Lepo je
govorio o njemu. I tvoj brat ga je odobrio. Šta ti misliš? Da
li želiš da se udaš za imama?“
Ona je ćutala.
„Ćutanje nije odgovor na prosidbu“, reče Aga Džan, „hoću odgovor.“
„To je zgodan imam. Nosi pomodnu islamsku halju i dobro očišćene
svetle cipele. Izgledu se nema šta zameriti“, reče Šahbal osmehujući se.
Aga Džan se napravi kao da nije čuo Šahbalovo objašnjenje, ali Sedika ga
je dobro čula i ponovo se osmehnula.
„Šta je tvoj odgovor? Hoćemo li da razgovaramo s njegovom
porodicom?“
„Učinimo to“, reče ona tiho posle duge tišine.
„Moram da dodam nešto“, reče Aga Džan, „sasvim je drukčiji od tvog
oca. On je sledbenik ajatolaha Almakija. Kaže li ti to ime nešto?“
Sedika pogleda Šahbala.
„Nije seoski imam“, reče Šahbal.
„Biće ponekad burno i ponekad će život biti težak“, reče Aga Džan. „Šta
misliš, možeš li tako da živiš?“
Ona razmisli i reče: "A šta vi mislite?“
"S jedne strane je čast voditi takav život, s druge strane može da bude
pakao ako ti ne odgovara“, reče Aga Džan.
„Mogu li prvo da razgovaram s njime?“
"Naravno“, reče Aga Džan.
Nedelju dana kasnije uvede Šahbal imama Galgala u gostinsku sobu, gde
je već stajala činija s voćem i svež čaj.
Onda ode po Sediku i predstavi je Galgalu.
Ona pozdravi Galgala i ostade da stoji kraj zidnog ogledala. On je zamoli
da sedne. Ona opusti veo, tako da joj se lice bolje videlo.
Šahbal ih ostavi same i lagano zatvori za sobom vrata.
Bake su stajale kraj ribnjaka i sve pomno pratile. Fagri Sadat, žena Age
Džana, videla je Galgala kroz prozor na drugom spratu. Zinat Hanum,
Alsaberijeva žena, molila se u svojoj sobi za zdrav brak svoje kćeri. Više nije
mogla učiniti, jer je nikada niko nije pitao za mišljenje. Njena procena stvari
nije se računala. Fagri Sadat bila je ta koja je u kući odlučivala.
Kćeri Age Džana skrivale su se iza zavesa da bi mogle da se dive Galgalu
kad bude napuštao gostinsku sobu.
Sastanak Galgala i buduće neveste trajao je skoro sat, a onda su se vrata
gostinske sobe otvorila i Sedika je izašla. Izgledala je srećna, pogledala je
bake i uputila se na gornji sprat.
Šahbal provede Galgala kroz unutrašnje dvorište.
"To su bake naše kuće.“
Fahri Sadat siđe.
„Žena Age Džana, kraljica ove kuće“, reče Šahbal osmehujući se.
Galgal je pozdravi i ne pogledavši je. Devojke su se jedna po jedna
upoznale s Galgalom. Kada je sve upoznao, Šahbal ga povede na bazar, da
bi ponovo mogao da razgovara s Agom Džanom.
Nekoliko dana kasnije Aga Džan je primio Galgala i njegovog oca u
radnoj sobi. I Alsaberi je bio prisutan. Njihov razgovor se razlikovao od
tradicionalnog bračnog razgovora i nije bilo ni pomena o zlatu i novcu.
Mlada će dati mladoženji primerak Korana sa zlatnim omotom i roditeljsku
kuću će napustiti s belim velom i zbirkom pesama srednjovekovnog pesnika
Hafiza. Ali poznato je da bogate porodice u gradu ne odašilju kćeri praznih
ruku u novu kuću. Podrazumeva se da će joj dati sve što joj je potrebno.
Onda se razgovor vodio o džamiji, biblioteci, knjigama, starim podrumima
ispod džamije, slepom Mujezinu i naravno starom kedrovom drvetu kuće, i
na kraju je određen dan svadbe.
„Mobarak ensha Allah, srećno, blagosloveno“, rekoše muškarci i rukovaše
se.
U tom trenutku je Sedika ušla sa srebrnim poslužavnikom i pet srebrnih
šoljica za čaj.
Venčanje će se obaviti na rođendan svete Fatime. Bio je to jedan od
najlepših dana. Trebalo je da bude blago toplo vreme, ali vetar koji je stizao
iz planina donosio je prijatno osveženje. Dobijaš želju da svoju nevestu
podigneš i s njome se zavučeš pod tanko letnje ćebe. U to doba godine
gotovo svi su spavali na krovovima. Mogli su se videti providni šatori za
spavanje svuda po krovovima. Bili su to šatori u kojima su spavale mlade i
mladoženje.
I prirediće se prikladna svetkovina, na koju će biti pozvane najznačajnije
porodice u gradu. Neće to biti tek tako neko venčanje, ta udaje se kći imama
Alsaberija. I mladoženja nije tamo neki učitelj ili činovnik iz gradskog
staleža. Nije čak ni trgovac već imam s tamnim turbanom, koji je došao iz
Koma.
Arusi
Niko ništa nije prebacivao Zinati zbog onog što se dogodilo, ali ona se u
šoku povukla u svoju sobu.
Aga Džan je svraćao do nje i govorio joj: „Zinat, ja sam se pokorio božjoj
volji. I ti to moraš uraditi.“
U kući se više nije govorilo o Abasu. U tišini su plakali mesecima, ali se o
tome nije govorilo. Zinat je to ćutanje doživljavala kao kaznu, tešku kaznu.
Godinu dana kasnije, ostala je trudna sa Sedikom. Napustila je sobu i
pomagala je bakama u kuhinji. Tek dve godine kasnije, posle Ahmadovog
rođenja, Zinat se ispravi i vrati se uobičajenom životu.
Da li je to imalo veze s nesrećom ili ne, tek Zinat nije više našla svoje
mesto u kući. Živela je u senci Fagri Sadat. Osećala se kao drugorazredna
žena.
Da se tako nešto desilo Fagri Sadat, Aga Džan bi bio kraj nje i učinio bi
sve što je u njegovoj moći da joj ublaži bol.
Ali Alsaberi je bio slabić, on nikada nije prebacio Zinati, ali je nikada nije
podržao u tim teškim godinama. Nikada je nije zagrlio, niti joj se obratio
lepom rečju. I kada te sopstveni muž ne priznaje, onda to neće činiti ni
ostali. Ako te rođeni muž ne primećuje, neće to činiti ni drugi. Upravo kao
sada. Njena kći se udaje i niko nije tražio njenu saglasnost.
„Nije važno“, reče Zinat ogledalu dok je brisala suze, „doći će i moje
vreme.“
Imam je još uvek sedeo u biblioteci. Kasnije, kada svi dođu, pojaviće se
na trenutak, a onda će se vratiti svojim knjigama.
Slavlje je počelo, rodbina i istaknute ličnosti grada postepeno su stizali.
Muškarci su odlazili u desni deo dvorišta gde se nalazio stari kedar i
zauzimali stolice oko ribnjaka. Žene su odlazile dalje, nestajale iza velike
zavese i sedele u lepom mirisnom vrtu o kojem se dobro starao kućni vrtlar
Am Ramazan. Niko nije poveo decu, što nije bilo uobičajeno. Normalno,
deca su bila prvi gosti, ali u ovoj izuzetnoj prilici ne. Gosti su posluženi
čajem i divnim pekarskim poslasticama. I muškarcima i ženama šake su
poprskane ružinim mirisom.
Svi su bili radoznali da vide Galgala, naročito žene.
Pred vratima se zaustavi auto i iz njega izađe gradonačelnik. Aga Džan
ga pozdravi. Muškarci ustadoše kada je ušao u unutrašnje dvorište i smestio
se kod ribnjaka.
Pred vratima se zaustavi i drugi auto, i svi su znali da je to mladoženja.
Aga Džan dočeka Galgala i odvede ga do mesta gde je sedeo gradonačelnik.
On ustade da čestita Galgalu, ali se mladi imam napravi kao da ga ne
vidi i ne zna. Smatrao je da je gradonačelnik sluga šaha i nikada ne bi seo
pored njega, a kamoli da se rukuje s njime. Gradonačelnik sede i ništa ne
reče. Aga Džan je tog časa razgovarao s nekim i nije video šta se dogodilo
između Galgala i gradonačelnika.
Oko tri sata stiže matičar s dva bradata pomoćnika. Svaki je nosio veliku
registarsku knjigu ispod ruke. Oni sedoše tamo gde će posle biti potpisana
venčanica.
Odmah staviše knjige na sto i otvoriše zvanični obred. Tog trenutka iza
zavese nastade žagor, žene su uzvikivale: „Salam baar Fateme, salam baar
Fateme. Budi pozdravljena, Fatimo, kćeri proroka Muhameda.“
Svi shvatiše da je mlada stigla i da sedi za stolom gde su matičari bili
zauzeti pisanjem.
Mlada je bila lepša nego ikada. Bila je u mlečnoj haljini i nosila je
bledozeleni veo sa ružičastim cvetićima. Stavila je oprezno malo maskare i
moglo se videti da je uklonila red dlačica iz obrva. Tako je izgledala pre kao
mlada žena nego kao devojka.
Čovek iz matičnog ureda zatraži od mlade krštenicu. Aga Džan izvadi
nekoliko papira iz unutrašnjeg džepa i pruži ih. Čovek sve zapisa strpljivo u
veliku knjigu i zatraži dokumenta i od Galgala.
Galgal stade da pretražuje džepove, ali ništa ne izvadi; popriča tiho s
ocem. Ovaj pogleda u svoju torbu. Svi su ga gledali i očekivali da vide
dokumenta, ali on ih nije imao kod sebe. „Zaboravio sam dokumenta“, reče
Galgal.
Žene su burno negodovale s druge strane zavese.
To je bilo nešto neuobičajeno.
Matičar reče: „Imate li nešto drugo za legitimisanje?“
Galgal ponovo pretraži džepove, tiho popriča s ocem. Ne, nije imao
nikakvu legitimaciju.
Opet nastade žagor s obe strane zavese. Aga Džan pogleda
gradonačelnika i pročita u njegovim očima nepoverenje. Pogleda nekoliko
uglednih ljudi s bazara, niko to ne odobri. Kako je moguće da je Galgal
mislio da se ženi, a nije imao odgovarajuća dokumenta? Svi su čekali
reakciju Age Džana. Ovaj se bojao da je Galgal namerno zaboravio
dokumenta. Možda je time hteo da porodicu satera uza zid i oženi se
njihovom kćeri bez zvaničnih dokumenata. To se možda radi na selu, seoski
imam pročita venčanu suru, mlada kaže da, mladoženja kaže da, i tako
muškarac dobije ulaznicu za ženin krevet. Pri takvom venčanju muškarac je
slobodan da ima još nekoliko žena. Ali takva venčanja se više nisu događala
u gradu, a poglavito ne u istaknutoj porodici kao što je porodica Age Džana.
„Možda si dokumenta ostavio kod oca“, reče Aga Džan Galgalu.
„Ne, nisam. Ostala su u Komu.“
Aga Džan sede pored gradonačelnika da porazgovara.
„U pravu ste“, reče gradonačelnik, "ne smete to dozvoliti!“ Onda Aga
Džan priđe Alsaberiju, koji je upravo napustio biblioteku i stajao je pored
kedra s vratarem džamije.
„Ne ide kako treba“, reče Aga Džan, „mora da ode po svoja dokumenta.“
„Onda mora da ide u Kom i neće se vratiti pre ponoći. Možda je sasvim
razumno da se pročita bračna sura. Posle toga može da ode u Kom i donese
papire.“
"Ne, jer kad se sura pročita, stvar je gotova. Onda ni naša kći ni mi tu
više ništa ne možemo. Ako je odvede, ostajemo praznih ruku. Ti to znaš
bolje od mene.“
"U pravu si. Neka donese dokumenta“, odgovori Alsaberi i vrati se u
biblioteku.
Nije bilo predviđeno da gosti ostanu na ručku. Ali Aga Džan se obrati
prisutnima: „Nemojte mi zameriti. To se može dogoditi, pozivam vas u
restoran na ručak.“ I on smesta posla Šahbala u restoran preko puta džamije
da sve sredi.
Fagri Sadat pozva muža u svoju sobu, htela je da razgovara s njim.
„Zar ne misliš da si postupio suviše oštro?“
„Možda ne bi trebalo da to kažem, ali ne verujem mu.“
„Već sad?“
"On nije običan imam, oštar je, samo nisam očekivao da će doći bez
dokumenata. Ima neki plan, nešto smišlja, ali ne znam šta.“
"Vi muškarci uvek nešto smišljate, kakav plan?“
„Sad je sve gotovo i on je već na putu za Kom. Moramo biti strpljivi.“
„Uvek je tako, muškarci odlučuju, a žene moraju da su strpljive.“
„Nije tačno. Neću tek tako pustiti kćer ove kuće da ode. Mislio sam da
ćeš ti to razumeti.“
„Razumem ja, ali šta da kažem ženama?“, reče ona ne pogledavši ga.
„Znaš dobro šta treba da kažeš ženama. Primaj ih, jedi s njima, osmehuj
se, pokaži da si iznad svega ovog što se dešava i budi strpljiva.“
U pola jedanaest još nije bilo ni traga od Galgala. Gosti su završili ručak.
Sluge su po ko zna koji put donosile svež čaj. Nargile su išle iz ruke u ruku.
Gradonačelnik, koji je bio odsutan nekoliko sati, bio se vratio. Ljudi iz
bazara prošetaše posle ručka pored reke. Pokazivali su Agi Džanu svoje
razumevanje situacije: i oni bi uradili isto.
Šahbal je bio na krovu džamije i motrio je na ulicu.
Kada je konačno ugledao auto, dao je znak Agi Džanu.
Džip se ubrzo zaustavi pred vratima.
Galgal izađe iz njega, uputi se pravo prema matičaru i demonstrativno
spusti dokumenta ispred njega na sto.
Imam uzviknu: "Sa lawat baar Mohammad.“5
Svi uzviknuše: "Sa lawat baar Mohammad.“
Aga Džan se osmehnu. Ljudi s bazara se vratiše iz šetnje. Pevač se oglasi:
Galgal je odveo nevestu u Kom, ali niko nije znao gde stanuju. Porodica
nije očekivala da će svoju adresu držati u tajnosti, ali se o tome nije više
razgovaralo.
„Nije važno“, reče Aga Džan, „vrata naše kuće uvek su za njih
otvorena.“
Galgal je završio imamsko obrazovanje, ali još nije imao džamiju. Da je
bio stalni imam neke džamije, mogao bi da živi samostalno, u protivnom,
zavisio je od skromne imamske pomoći koju je dobijao od ajatolaha.
Aga Džan je heo da ga finansijski podržava, ali Galgal je to odbio. Ipak
mu je pomogao. Koristeći se svojim mnogobrojnim vezama, znao je uvek da
pronađe džamiju u kojoj je Galgal mogao da nastupa kao privremen imam.
Sedika je povremeno dolazila kući, ali Galgal joj nije dozvoljavao da kaže
gde stanuje. Ponekad bi se žalila majci na novu kuću. Da je suviše mala i da
je atmosfera pomalo hladna i da joj nikako ne polazi za rukom da stupi u
vezu sa susedima.
„U Komu je sve tako drukčije“, rekla je majci, „svako stanuje u
sopstvenoj kući sa svojom porodicom, vrata su zaključana, a zavese uvek
navučene.“
„Takve stvari spadaju u novi život, pogotovu kada se preseliš u strani
grad, a naročito u tako pobožan grad kao što je Kom.
Galgal je još mlad, tek što je završio školovanje i još nema svoju
džamiju.“
„Sve ja to shvatam, ali Galgal je sasvim drukčiji od svih drugih
muškaraca koje znam, drukčiji od oca, drukčiji od Age Džana, drukčiji od
strica Nosrata. Ne znam koliko mogu da mu se približim. Veoma je teško
razgovarati s njime. Ponekad zavlada takva tišina kada je kod kuće da se
prestrašim, ništa ne govori, a ja ne znam šta bih mu rekla.“
"Ne smeš da porediš život u ovoj kući sa životom u svojoj kući. Ova kuća
je stara i vekovima je imala ustaljeni ritam. Ali tvoja kuća je kuća mladog
imama bez istorije. Moraš da napraviš sopstvenu kuću, da uneseš u nju
toplinu i stupiš u vezu sa susedima i mužu pokažeš svoju ljubav i
poštovanje.“
„Lako je to reći, majko, da, mogu mu pružiti ljubav, ali pitanje je da li on
želi tu ljubav.“
„Zašto je ne bi želeo?“
"Ne znam!“
Nosrat je bio nešto posebno, niko nije znao čime se zapravo bavi u
Teheranu. Neki su govorili da radi u bioskopu, nešto o čemu niko u kući nije
hteo da govori. Drugi su govorili da zarađuje hleb kao fotograf. Svi su voleli
Nosrata, uvek je imao nešto novo da ispriča, donosio je nove stvari u kuću i
zaprepašćivao je svakog svojim neobičnim životom. Ukućanima je otkrivao
neku drugu stranu života.
Jednom, kada se u proleće vratio kući, Nosrat primeti kako Mujezin u
rano jutro odlazi na reku. Upita se šta tamo radi. Nosrat ga je sledeći put
pratio na rastojanju da Mujezin ne bi čuo korake.
On pređe most i nađe se na drugoj obali reke, prođe pored vinograda i
žitnih polja. Bio je još mrak, ali svakog trenutka trebalo je da svane. Nastavi
dalje prema bademovim voćnjacima, gde su se grane drveća osule
mnoštvom cvetova. U jednom trenutku Nosrat ga izgubi iz vida.
Zađe među drveće, ali ga ne nađe. Zastade kod jednog drveta. Vladala je
mrtva tišina, a onda grunu svetlost i hiljade ptica zapevaše istovremeno. Bio
je to veličanstven doživljaj. Odjednom ugleda Mujezina usred stotina
bademovih drveta kako nagnute glave sluša ptice.
Vazduh je bio zasićen jakim mirisima bademovih cvetova, a ptice su se
divile jutru pevajući. Mujezin je sa štapom stajao među drvećem i slušao ih.
Kada su prvi snopovi zlataste svetlosti dodirnuli bademe, ptice zaćutaše,
uskomešaše se i istovremeno poleteše prema planinama. Kada su odletele,
Mujezin se vrati kući.
Uveče ga Nosrat poseti u sobi.
„Mujezine, imaš li malo vremena?“
„Uđi. Za tebe uvek imam vremena.“
„Hoću nešto da ti pokažem, da čuješ nešto.“
On izvadi iz džepa radio, gurnu utikač u zid. Upali se zelena lampica.
Nosrat stade da okreće dugme tražeći muziku. Odjednom se razleže muzika
po celoj kući. Nosrat zatvori vrata i reče tiho: „Dobro slušaj.“
Mujezin je pažljivo slušao, gotovo se videlo kako čulji uši i traži zvuk.
Kada se muzika završila, on duboko udahnu i upita: „Šta je to bilo?“
„Simfonija! Ono što si jutros čuo među bademima takođe je bila
simfonija, simfonija ptica. A ovo što si sad čuo je simfonija koju je čovek
napravio. Video sam te jutros kako stojiš između drveća i slušaš ptice.
Mislim da ti je potrebna ovakva muzika.“
Kada je sledeći put došao kući, doneo je Mujezinu mali džepni radio.
Kasno uveče stavio mu je radio u ruke.
„Sad možeš i danju i noću da slušaš muziku, a i vesti i druge ljude.“
„Radio u ovoj kući? Šta da kažem Agi Džanu?“
„Odrastao si čovek, strpaj ga u džep na jakni i nikom ni reč, ti ne moraš
nikome da objašnjavaš šta radiš! Imam još nešto za tebe, nešto što niko u
gradu Senedžanu još nije video“, reče i dade mu neke žice.
„To su slušalice, staviš ih u uši i slušaš svoj radio. Ustani malo, namestiću
ti ih.“
Mujezin se kolebao. Nosrat mu stavi radio u unutrašnji džep, provuče
mu slušalice ispod džempera, stavi mu ih u uši i uključi radio.
„Čuješ li?“
„Da! Čujem.“
„Sjajno! I pazi dobro, ako te iko išta pita, samo ćuti.“
Otada je Mujezin svuda išao sa slušalicama u ušima i kad bi ga neko
upitao šta to ima u ušima, nije odgovarao. Posle nekog vremena svi se
navikoše na njegove slušalice i svima su izgledale kao neka vrsta produžetka
njegovih tamnih naočara.
Pošto su svi otišli u džamiju i u kući je zavladao mir, bake umiše ruke i
lica i sedoše na klupu ispod fenjera kraj ribnjaka.
„Više mi se uopšte ne ide u džamiju“, reče Golbana.
„Hajde da se ovde malo odmorimo pre nego što se svi vrate“, odgovori
Goleba.
Posle Alsaberijeve smrti nisu više morale da spremaju biblioteku, niti su
imale bilo kakve veze s Galgalom, i zato se nisu usuđivale da kroče u
biblioteku kada je bio prisutan. Dok je Alsaberi bio živ, biblioteka je bila
njihov privatni prostor, ali Galgal im je oduzeo to mesto. Zato nisu
podnosile Galgala i čeznule su za danom kad će Alsaberijev sin završiti
imamske studije i kada će biti posvećen za imama džamije.
„Alsaberi je bio kao biser koji nam je ispao iz ruku“, reče Goleba. „Galgal
je drzak, hoda kroz kuću kao sultan, drži svakog na odstojanju i čak ne ide
da sedi s muškarcima. Tako uobraženog imama nismo još nikada imali u
kući. Ide u biblioteku i očekuje da čak i Kazem Han dođe da ga pozdravi.
Aga Džan je to znao još prvog dana, bilo je pametno od njega što ga je
poslao u Kom po dokumenta.“
U dubini duše bake su bile veoma povređene, i sad pošto je Alsaberi
umro, bile su sve više svesne da se bliži i njihova smrt. Dani su još uvek
proticali dobro, još uvek su bile zauzete oko Alsaberijeve smrti, ali šta će
raditi kada svi ti gosti odu?
Otkada se Galgal uselio u biblioteku, bile su prinuđene da ceo dan i celo
veče sede same u kuhinji, a to nisu želele. Nisu volele kuhinju, bez
biblioteke kuća je za njih bila mrtva.
Nekoliko puta su se rešavale da odu Agi Džanu i kažu šta im leži na srcu,
ali su znale da od toga neće biti nikakve koristi, da je imamova smrt za njih
ujedno i kraj jednog životnog perioda.
Ponekad su odlazile u imamovo prazno kupatilo i tamo plakale u tišini.
Kazem Han im je bio još jedina nada u kući, ali i on je ostario, i njemu se
bližio smrtni čas. Kad bude otišao, za njih će se svetlo zauvek ugasiti.
Aga Džan se osmehnu čekajući napeto šta će Galgal dalje reći. Galgal je
ućutao i neko vreme u tišini gledao publiku. Odjednom, bez ikakve veze sa
prethodnom temom on reče: „Amerika!“
Kao da je u mirnu publiku bacio kamen, odjednom nastade žamor na
obe strane zavese, jer je Amerika bila zabranjena tema u džamijama. Reč je
imala težak politički naboj. Amerika nije bila Amerika koju zna ceo svet,
Amerika nije bila vredna pomena, bila je direktan neprijatelj islama.
Mladi šah tek što je pobegao iz zemlje i to bi bilo kraj dinastije stare dve i
po hiljade godina, ali ga je CIA američkim državnim udarom vratila u
zemlju. Otada ajatolasi nazivaju Ameriku satanom i u džamijama je
zavladao antiamerički stav.
Ako imam izgovori reč "Amerika“, onda može da ima samo jednu
nameru, a to je: „Dole satana! Dole Amerika!“
„Vremena su se promenila. Reza Han je otišao, nestao, ali je Amerika
svuda prisutna. U Teheranu, u Komu“, reče Galgal glasno.
Rekao je nešto, a zapravo nije rekao ništa. On je samo najavio nevinu
istinu: „Vremena su se promenila. Amerika je svuda prisutna!“
Mudri ljudi iz grada odmeriše njegove reči kao zlato i primetiše da je
pravi lisac od govornika. Znao je kojim redom da izgovara svoje reči da bi
zvučale napeto.
Galgal pogleda ljude. Ljudi su čekali sledeću reč, svi su mu gledali u usta.
On prekinu tišinu i reče samo dve reči:
„Alah Alah!“
Te dve slobodne reči mogle su da znače toliko mnogo stvari. Kada se
čovek nečem divi, kaže: „Alah Alah!“ Kad se nađe u nevolji, viče: „Alah
Alah!“
Ali Galgal je te reči upotrebio u sasvim drugom kontekstu. Pošto je reči
Kom i Amerika upotrebio u istoj rečenici, uzvik je dobio naglašeno
značenje. Kom! Amerika! Alah Alah. Izgledalo je kao da je ispalio dva hica
u džamiji.
Galgal promeni tok svog govora i pređe na suru Al Fath:
Ko li je ta pesnikinja?
Zar se zemlja toliko promenila da žene mogu tako slobodno da govore o
sebi?
Zar se zemlja toliko promenila da žene tako intimno govore o svom telu
i skrivenim osećanjima?
I kako to da on to nije primetio?
Gde su te žene? Zašto ih ne sreće? Kako izgledaju? I gde žive? Sve u
Teheranu?
Sve je to zbog šaha i Amerikanaca. Američka kultura nadire u kuće
preko radija, televizije, filma.
Režim čini sve što može da izvuče omladinu iz džamija i da od nje
napravi pristalice šaha i njegovih ideja.
Šah je počeo s belom revolucijom. Izdao je tanku knjižicu u kojoj se nalaze
njegovi ideali u vezi s otadžbinom. Hteo je da pobedi nepismenost, zato je
slao mlade žene u sela da tamo rade kao učiteljice. One su skinule veo,
stavile na glavu kapu i pele su se po planinama kao šahovi vojnici da u
zabačenim selima grade škole.
Da, sve se promenilo i Aga Džan to nije video ili nije hteo da vidi. Šahu
je bilo veoma stalo da zemlju industrijalizuje i zato su mnogi strani
investitori dobili dozvolu da podižu fabrike u Teheranu i drugim velikim
gradovima. Tako je i Senedžan bio podvrgnut tom novom razvoju.
Desetine japanskih i evropskih preduzetnika koristilo se tom prilikom.
Nedaleko od grada podignuta je fabrika traktora gde će uskoro raditi stotine
mladih ljudi iz grada i okolnih sela.
Fabriku će voditi veliki japanski proizvođač traktora, Micubiši. Planirano
je da se pravi neka vrsta malog traktora kojim će moći da se koriste i seljaci
u planinama. Država će svakom seljaku dati po traktor i tako će Micubiši
vezati seljake za šaha.
Ne, Aga Džan nije bio upoznat sa svim stvarima, nikada nije slušao
radio, niti je ikada imao televizor. Trebalo je da vidi na televiziji šahovu
ženu Farah Dibu da bi shvatio šta se dešava u zemlji.
Veoma se trudila da ženama u zemlji omogući nov pogled na svet koji ih
okružuje. Aga Džan nije znao da je žene veoma vole, čak i one koje svaki
dan odlaze u džamiju.
Ona je bila treća šahova žena i s njom je imao prvog sina,
prestolonaslednika. Prve dve žene nisu mogle da mu daju sinove. Farah
Dibu je upoznao u Parizu. Tamo je studirala i šah ju je upoznao na nekoj
proslavi.
Sada je bila kraljica i želela je da ženama poboljša život, da ih izvuče iz
kuhinje.
Zasada je sve išlo kako je šah želeo i činilo se da je uspeo da ajatolahe
zadrži u džamijama.
Tako je Farah Diba s mirom putovala svakog meseca u Pariz. Tamo je
kupovala u čuvenim buticima gde se oblače holivudske zvezde.
Dok je Njujork Tajms njenu zemlju nazivao oazom mira, Farah Diba je
ugovarala operaciju svog persijskog nosa u nekoj francuskoj klinici. I vratila
se u domovinu s francuskim nosem i novom frizurom.
Nijedne novine se nisu usudile da pišu o njenom nosu, ali frizuru su
odmah prihvatile sve žene u zemlji koje su odlazile frizerima. Svi su pričali
o njenom coupe; čak je i Fagri Sadat, žena Age Džana, ošišala kosu u stilu
farahi (prema Farah), a Aga Džan to nije ni primetio.
U Senedžanu se pripremalo otvaranje ženske klinike. Prema najnovijim
statistikama, ispostavilo se da žene u verskim gradovima i selima imaju više
problema sa ženskim bolestima od drugih žena, ali nisu dozvoljavale da ih
pregledaju muški lekari. Zato su vlasti odlučile da u verskim gradovima
otvore klinike u kojima će raditi samo lekarke. Klinika u Senedžanu trebalo
je da bude prva i najveća ženska klinika u zemlji.
Kraljevska kancelarija Farah Dibe podržavala je te planove i trebalo je da
Farah lično dođe u Senedžan i otvori kliniku.
Galgal je pratio sve što se dešavalo u zemlji i postepeno je počeo da u
svojim propovedima govori o svakodnevnom životu u gradu. Nedavno je
kritikovao gradonačelnika što grad još uvek nema dobru biblioteku i kako
kiosci prodaju omladini jevtine prevedene američke romančiće kao
literaturu.
Jednom drugom prilikom osuo je vatru na malo gradsko pozorište zato
što prikazuje komad u kojem se ismeva imam. Komad je bio namenjen
učenicima, svakog dana dolazila je u pozorište neka škola s grupom učenika.
Galgal je pobesneo: "To je bruka za časni grad Senedžan. Kako se neko
usuđuje da imama stavi na pozornicu kako bi zasmejavao omladinu?
Upozoravam bazar: počela je lukava ofanziva protiv islama u ovom gradu.
Jeste li zavirili u školske torbe svoje dece i videli kakvim im se bogohulnim
idejama pune glave? Jeste li upoznati kakva se zatrovana poezija pruža
vašim kćerima kao literatura? Ruke su mi zadrhtale kada sam došao do
nekoliko takvih pesama. Iz poštovanja prema našim ženama ovde iza
zavese, neću više ništa reći o sadržini tih pesama. Našoj veri je objavljen rat.
Ne treba se igrati vatrom. Upozoravam sve! Ne činite to!“
Gradonačelnik je čuo teške reči iz džamije. Da bi izbegao eskalaciju, dao
je pozorištu nalog da se komad više ne izvodi.
Incident tek što je prošao, a već se pričalo kako grad treba da dobije
bioskop.
Neki bioskopski preduzetnik iz Teherana, koji je posedovao nekoliko
velikih bioskopa, kupio je senedžansko kupatilo koje više nije radilo da bi od
njega napravio bioskop. Bila je to monumentalna zgrada, jedinstveno mesto
za kulturne delatnosti, pravo mesto za bioskop.
Galgal je odmah obavestio gradonačelnika da u pobožnom gradu
Senedžanu bioskop uopšte nije prihvatljiv, ali gradonačelnik mu je saopštio
da opština s time nema veze i da je o tome odlučeno u Teheranu. Kraljevska
kancelarija za kulturu je taj plan podržala kao poseban projekt, a Farah Diba
je to lično odobrila.
Kada je Farah Diba sela za sto u staroj tvrđavi da se okrepi jelom i malo
odmori, Galgal je obavio tajni razgovor iz sobe Age Džana. Šapatom je
razgovarao s nekim u Komu.
U sedam sati bio je spreman da ide u džamiju. Šahbal, koji je došao da ga
isprati do džamije, primeti da je uznemiren.
„Nešto se desilo?“
"Ne, zašto pitaš?“, odgovori Galgal dok su napuštali biblioteku.
„O čemu ćeš pričati?“
„Nisam još sasvim siguran, ali prisustvo one kurve mi je zadalo posla.“
Šahbal htede da upita: „Koje kurve?“, ali još nikada nije izgovorio reč
"kurva“.
„Gde je Aga Džan?“, upita Galgal.
„U džamiji.“
Uđoše u džamiju, molitveno mesto bilo je puno, bilo je više ljudi nego
obično. Verovatno ih je zanimalo kako će njihov imam reagovati na posetu
Farah Dibe.
Galgal se pribrano pope na propovedaonicu, sede i poče mirno da priča
o džamiji i ulozi imama. O džamiji kao srcu grada i imamu kao budnoj
savesti vernika u gradu.
Ne napravi nikakvu primedbu u vezi s otvarenjem klinike, niti pomenu
televizijski prenos posete Farah Dibe. On se ustremi na bioskop.
"Pazite“, uzviknu on preteći uzdignuta prsta. „Pazite u šta se petljate!“
Onda poćuta neko vreme.
„U ime džamije“, reče dalje, „u ime grada, u ime bazara, molim vas,
upozoravam vas da to ne činite. Zaustavite svoje đavolje planove. Senedžan
nije mesto za širenje američke kulture. Nije mesto za greh. Zaustavite se!
Inače ćemo to zaustaviti!“
„Allaho Akbar!“, uzviknu neko.
„Allaho Akbar!“, uzviknuše svi vernici.
Niko nije znao šta je Galgal hteo da kaže svojom propovedi, ali su
shvatili da tako pokazuje svoj bes protiv ženske klinike.
Ljudi iz bazara pogledaše zadivljeno Agu Džana; cenili su Galgalovu
reakciju.
Aga Džan se takođe njime ponosio, ali je bio svestan da Galgal neće još
dugo izdržati u Senedžanu. Bio je suviše ambiciozan da ostane imam
džamije, njemu je bilo potrebno prostora, uskoro će zidovi džamije početi da
ga guše. Ali ova džamija je bila za njega dobar početak.
Aga Džan ostade načas bez daha; odjednom bi svestan kako Galgal ima
na umu nešto mnogo više nego što su puke pretnje.
Abi Lahab je bio Muhamedov stric, brat njegovog oca. I bio je zakleti
neprijatelj Muhameda i Korana.
Za vreme objave islama, one noći kad je Muhamed održao moćnicima
Meke govor kako bi ih ubedio u svoju misiju, Abi Lahab je izvređao
Muhameda i napustio skup. Žena Abija Lahaba uradila je isto, izvređala je
Muhameda i govorila je o Koranu nepriličnim rečima. I nisu se zaustavili,
nastavili su svoje neprijateljsko delanje na bazaru, u školama, da bi prognali
Koran i Alaha. Muhamed, koji je mnogo patio zbog toga, nije ih mogao
zaustaviti. Jedne noći mu se otkrila sura Abi Lahab:
Kad je neko citirao Abija Lahaba, svi bi odmah shvatili svu ozbiljnost
situacije. Galgal nastavi:
Aga Džan nije više dizao glavu, nije više gledao Galgala. Gledao je figure
na ćilimu na kome je sedeo i činilo mu se da ga Galgal čvrsto drži i snažno
mu gura glavu nadole.
Galgal ga je iznenadio, i ma koliko bio zadovoljan, osećao je neku
zadršku. Zašto mu Galgal nije rekao da će govoriti o bioskopu? I zašto
odjednom taj oštri ton? Da li je dobro za džamiju to što je uradio? Šta će
grad o svemu tome misliti, osećati? Ali nije bilo vremena da se razmišlja o
tome. On duboko udahnu, podiže glavu i pogleda oko sebe.
U džamiji je vladala mrtva tišina, svako je gledao pažljivo Galgala.
"Ja sam opštinu još davno upozorio, kao i novog vlasnika kupatila, ali
nisu hteli da slušaju. Otišli su tako daleko da će večeras u kupatilu
prikazivati grešan američki film. Upravo večeras! Znate li koji je dan danas?
„Dan smrti svete Fatime!
„Ja, Galgal, imam džamije, zabranjujem to.
„Ja, Galgal, imam džome džamije, zabranjujem ulazak u taj bioskop!
„Ja, Galgal, s Koranom u ruci, zakovaću vrata tog grešnog mesta“, reče
on dok mu je Koran štrčao iz džepa.
Masa povika: „Allaho Akbar! Allaho Akbar!. Allaho Akbar!“
„Na kupatilo!“, uzviknu Galgal.
On ustade i požuri da siđe s govornice.
Masa je stajala ispred njega.
Aga Džan, koji nije očekivao ovakav obrt, stajao je kao ukopan. Osećao je
da ga je Galgal prevario, kako imam preuzima vođstvo. Ali još nije bilo
prekasno. Aga Džan je bio iskusniji od Galgala. Mora da pokuša da ponovo
uzme uzde u svoje ruke i sačuva ime džamije. Galgal nije bio važan, samo je
džamija bila važna. On ustade i potrča za Galgalom, dobacivši Šahbalu:
„Trči! Ne puštaj ga samog. Idi s njim!“
Napetost je bila tolika da više ništa nije mogao držati pod kontrolom.
Ja to mogu, reče Aga Džan u sebi, ja sam jedini koji moze da zadrži ovaj haos.
Galgal je već jurio prema bioskopu držeći Koran iznad glave. Vernici su
ga pratili vičući „Allaho Akbar“.
Agenti tajne službe, savladani ovom invazijom, pojuriše smušeno kroz
mrak, vičući u svoje radio-telefone: „Upomoć! Bioskop je u opasnosti!“
Sa zakašnjenjem pojaviše se dva policijska auta, ali agenti još nisu
shvatali šta se dešava i kuda juri ta masa ljudi.
Nekoliko vojnih kamiona punih vojnika blokiralo je put ka bioskopu.
Naoružani vojnici iskočiše iz kamiona i napraviše zid da bi zaustavili
demonstrante.
Iznad bioskopa kružio je helikopter. Spustio se usred kupatilskog trga da
pokupi Farah Dibu.
Gradonačelnikov auto se zaustavi na ulazu u bioskop. Gradonačelnik
smesta izađe i potrča prema demonstrantima, držeći ruke iznad glave. U
masi je tražio Agu Džana, a kad ga je našao, uzviknu:
„Šta to, zaboga, radiš? Upao si u klopku! Zadrži te ljude pre nego što
dođe do krvoprolića!“
„Ma šta to pričaš? Opština više ne sluša džamiju. Uvredila je svakog u
gradu dolaskom bioskopa i sad mi ti pretiš krvoprolićem.“
„Ne, ne, nisi me shvatio, ne pretim ti, molim te za pomoć, sve se otelo iz
ruku. Ne mogu to glasno da kažem.“ Onda prošapta: „Farah Diba je u
bioskopu. Veruj mi, ako se ljudi još približe bioskopu, vojska će pucati. Učini
nešto! Zadrži ih!“
Bila je ponoć, svi su otišli kući, džamija je bila prazna, vratar je zaključao
vrata. Aga Džan je sedeo u radnoj sobi i pisao: „Posle zatišja, naša džamija je
ponovo povratila ugled. Možda se vraćamo na stari put.“
Još uvek je pisao kad se pred džamijom zaustaviše dva automobila. Jedan
ostade pred džamijom, drugi ugasi svetla i lagano se uveze u prilaz kući.
Izađoše tri agenta u civilu. Vozač ostade u autu. Glavni agent priđe
vratima i zazvoni; druga dvojica ostadoše kraj auta.
Aga Džan ču zvono i oseti opasnost. Računao je s time da će policija
sutra ujutru doći na bazar, ali ne da će usred noći biti na vratima.
I bake su čule zvono; znale su da se dešava nešto neuobičajeno i da ne
smeju da izađu već moraju da čekaju šta će Aga Džan uraditi.
Šahbal, koji je takođe čuo zvono, smesta ode u sobu Age Džana.
"To je verovatno policija“, reče Aga Džan tiho, „upozori Galgala! Mora
da ode! Odvedi ga preko krova!“
Galgal je očekivao agente, bio je još u biblioteci kad je zazvonilo na
ulaznim vratima. Smesta je ugasio svetlo, napustio biblioteku i na prstima se
uputio prema stepeništu.
Aga Džan obuče jaknu, stavi šešir i izađe na unutrašnje dvorište. Vide
Galgalovu siluetu kod stepeništa. Pričeka malo da ovaj nestane u mraku.
Zvono se ponovo oglasi.
"Dolazim!“, uzviknu prilazeći vratima.
Žene su sve posmatrale iza zavesa.
"Ko je to?“, uzviknu Aga Džan pre nego što je otvorio vrata.
"Otvori!“
On otvori vrata. Pri svetlosti fenjera ugleda agenta kraj auta.
Odmah mu je bilo jasno da su to agenti tajne službe. Obični gradski
agent ne bi se usudio da dolazi tako usred noći. Bili su to verovatno novi
agenti, ili su došli iz nekog drugog kraja. Video je to po njihovom držanju.
Nisu znali Agu Džana, niti su ga pozdravili.
„Šta tražite usred noći pred mojim vratima?“
„Tražimo imama! Mora da pođe s nama!“, reče jedan dok je pokazivao
policijsku legitimaciju.
Iz njegovih grubih reči Aga Džan oseti ozbiljnost situacije. Da bi dobio
malo u vremenu, on izađe i zatvori za sobom vrata.
„Imam nije kod kuće“, reče on. „Ako je nešto hitno, možete s njime
razgovarati sutra uveče u džamiji.“
Glavni agent, koji nije očekivao da će Aga Džan zatvoriti za sobom vrata,
viknu nespretno: „Otvori ta vrata!“
"Ne tako glasno, agente, svi spavaju“, reče Aga Džan.
„Otvori vrata“, reče agent lupajući pesnicom o vrata.
„Pazi kako se ponašaš, agente! Upravo sam rekao da imam nije kod kuće.
Otišao je! A otišao znači otišao! Sutra uveče biće u džamiji. Razumeš? Ili ne
razumeš?“, dreknu Aga Džan kako bi Galgal mogao da mu čuje glas.
„Otvori vrata ili ću pucati u njih“, reče agent i otkopča dugme na navlaci
crnog pištolja.
Odjednom dotrča jedan od agenata u uličicu i povika: "Na krovu džamije
je! Uhvatimo ga!“
Agenti se odmah popeše preko vrata na zid; zaustaviše se načas na
krovu, a onda potrčaše prema minaretima.
Aga Džan otvori vrata i htede da se i on popne stepenicima na krov, ali
jedan od agenata viknu: "Ti ostani tu!“
Aga Džan se uputi u gostinsku sobu, ostade ispod drveća u mraku i stade
sve da posmatra.
„Video sam neku senku iza kupole!“, uzviknu agent na ulici.
„Ruke uvis, izlazi!“, uzviknu glavni agent na krovu.
Aga Džan pomisli da su uhvatili Galgala i uputi se prema starom kedru
da bi bolje video krov. U zelenoj svetlosti minareta vide glavnog agenta
kako nastupa s pištoljem uperenim u kupolu, ali ne vide Galgala.
„Nema ovde nikoga!“, doviknu agentu na ulici.
„Video sam senku, nije daleko!“, odvrati agent.
Aga Džan oseti olakšanje, uđe u svetlo fenjera kraj ribnjaka i uzviknu:
„Agenti, senka koju ste malopre videli je senka vratara džamije. Ne
komplikujte stvar. Vratar je upravo bio kod mene kada ste došli. Niko ne
može da pobegne preko krova kad su agenti na ulici. To bih voleo da
vidim.“ I on se uputi ka stepenicama da bi se popeo na krov.
„Rekao sam ti da je imam otišao“, reče glavnom agentu kad je bio na
krovu. „Otišao je u Kom noćnim vozom na neki razgovor. Možeš da
telefoniraš u staničnu biletarnicu, ako hoćeš. Već su ga često viđali. Ne
moraš da pogoršavaš stvari. Osim kupole i minareta nema na krovu ništa
više. Pogledaj još malo pa se gubi! Čuješ li me!“
Glavni agent nije reagovao, samo je džepnom lampom osvetljavao razna
mesta na krovu.
„Gubi se s tim prljavim cipelama s krova džamije i izlazi iz moje kuće!“,
viknu Aga Džan dok mu je pokazivao stepenice.
Agenti siđoše niza stepenice i ponovo se nađoše u unutrašnjem dvorištu.
„Nikada se još stranac nije usudio da kroči u ovu kuću, a sad su četiri
bitange tek tako upale u nju. Dosta je bilo, gubite se svi!“
Ali oštar ton Age Džana nije ostavio nikakav utisak na policajca. On
naredi ostalim agentima: „Pretražite sve sobe, odmah!“
Agenti drsko jurnuše u sobe.
"Šahbale!“, uzviknu Aga Džan.
Ne dobi odgovor.
„Telefoniraj gradonačelniku!“, uzviknu ponovo, iako je znao da je Šahbal
otišao s Galgalom.
On odjuri u radnu sobu, potraži među papirima gradonačelnikov broj
telefona i okrenu brojčanik.
„Izbaci te nitkove iz moje kuće, inače ću uzeti pušku iz podruma i sve ću
ih pobiti! “
Agenti izvukoše slepog Mujezina iz njegove sobe i sve pretražiše.
"Kopilad!“, uzviknu Mujezin. „Baš ste kopilad! Gubite se iz moje sobe!
Gubite se iz kuće!“
Vrata biblioteke su bila zaključana.
"Ključ!“, uzviknu glavni agent.
„Nema ključa!“, viknu Aga Džan s druge strane unutrašnjeg dvorišta.
„Daj ključ inače ću provaliti vrata!“
Bake se pojaviše iz mraka, otvoriše vrata biblioteke i upališe svetlo.
Jedan od agenata htede u cipelama da uđe.
„Skini cipele, bitango“, viknu Golbana.
On ne posluša.
„Skini cipele, bitango“, viknu Goleba.
Agent koji je očigledno bio pod utiskom starosti biblioteke ne uđe, ali
ostade u vratima da gleda stare ormane s knjigama i imamov starinski radni
sto, a onda izađe.
Drugi agenti uđoše u mračnu ćilimsku sobu. Na zidu je visio dopola
iščvoričan ćilim. Pogledaše iza ćilima i otvoriše velike stare ormane i
pobacaše kalemove s vunom na zemlju. Onda napustiše odaju i uputiše se u
opijumsku sobu.
Zazvoni telefon glavnog agenta, on otrča do ribnjaka i poče s nekim da
razgovara. Minut kasnije vrati se i reče: „Momci, idemo!“
Agenti se okupiše u unutrašnjem dvorištu, zatvoriše za sobom vrata i
udaljiše se.
Aga Džan zaključa vrata i pogasi svetla.
„Ima li nešto za jelo? Gladan sam i žedan!“, reče bakama.
Pošto su jeli, Aga Džan ode do spremišta svoje radne sobe i vrati se s
nekoliko stvari. Stavi na sto pred Šahbala makaze, šešir i odelo. „Imam plan.
Malo posle staću na ulazna vrata džamije, kao da nekoga čekam. Znam da
agenti iz svojih auta sve drže na oku, zato ću pokušati da privučem njihovu
pažnju. Ti ćeš uzeti makaze i ovo odelo i preko krova ćeš ući u džamiju.
Pomoći ćeš Galgalu da skrati bradu i zamolićeš ga da obuče ovo odelo i stavi
šešir. Kad sunce grane, ljudi će doći na molitvu. Očekujem da će biti više
ljudi nego obično, posle jučerašnjeg događaja. Kad ljudi posle molitve krenu
kući, izađite iza mene iz džamije. Ostalo ću ja srediti. Je li jasno?“
"Jasno.“
Tog ranog jutra nije bilo hladno, ali je kroz grad duvao svež vetar s
planina. Aga Džan ode po dogovoru do džamije i vide da svetli lampa na
uličnoj svetiljci koja je već dugo bila razbijena. Vratar je već više puta
odlazio u opštinsko odeljenje za električnu rasvetu, ali električar nikada nije
došao da zameni sijalicu. Sam Aga Džan je nekoliko puta telefonirao
direktoru, ali nikada nije mogao da ga dobije.
Nikoga nije bilo na ulici, samo su nešto dalje stajala dva čoveka i pušila.
Kada su videli Agu Džana kako ih gleda, oni se povukoše u tamu.
Auto sa četiri osobe prođe pored džamije, okrenu se i ponovo prođe, ali
se ne zaustavi.
Ljudi koji su stajali u mraku izađoše na svetlost fenjera. Krenuše pušeći
prema Agi Džanu i prođoše pored njega ne pozdravivši ga. Nisu bili ljudi iz
grada, inače bi i u mraku poznali Agu Džana i pozdravili bi ga.
Zima je stigla. Odjednom je poslednjeg dana jeseni ili prvog dana zime
zasijalo crveno sunce iznad Zardkuha: sunce tamuza. Tamuz znači leto.
U Senedžanu se uvek čekao taj neočekivano blagi dan. Ptice selice su
znale za tu pojavu još pre ljudi. Tog dana su preletele osnežene planine.
Dolazile su iz hladnih rusko-azijskih oblasti, od davnina su išle Putem svile,
gde je vazduh bio najtopliji, i preletale su iz jednog daha veliki deo pustinje.
Kad bi stigle u Senedžan, već su prevalile najteži deo puta. Odatle su
postepeno odlazile na toplija mesta, dok na kraju ne bi stigle u svoja gnezda
u starim urminim drvetima kraj Persijskog zaliva.
Dan tamuza bio je značajan dan za porodicu. Taj dan je važan i za bazar i
nacionalnu trgovinu ćilimima. Fagri Sadat i bake ostajale bi kod kuće da
hvataju ptice.
Kuća je nalazila nadahnuće za boje i figure ćilima iz perja ptica selica.
Vreme je naučilo ukućane da uvek ima bar nekoliko ptica među tim
selicama koje imaju upadljive boje i nepoznat uzorak perja.
Niko nije znao kako je Aga Džan dolazio do tih neponovljivih figura na
ćilimima i kako su izmišljene te predivne mešavine boja. Bila je to tajna
kuće. I žene iz kuće su se vekovima time bavile.
Danas su se bake, kao svih tih godina, odmah dale na posao. Izvadile su
iz podruma stare pletene klopke i stavile su ih u unutrašnje dvoriše na
stranu biblioteke i opijumske sobe.
Kada je pao mrak, Aga Džan se vrati kući i uputi se pravo u radnu sobu,
gde su ga čekale Fagri Sadat i bake.
„I kako ste provele dan? Jeste li uhvatile nešto naročito?“
„Ptice su predivne, videle smo danas mnoge izbliza“, odgovori Fagri
Sadat.
„Baš sam radoznao, gde su bake?“, upita on.
„Odmah će doći“, odgovori Fagri. Onda su učetvoro radili do ranog
jutra.
Golbana je izvadila jednu od ptica iz kaveza i stavila joj preko glave crnu
kapicu da se ptica ne bi uplašila jakog svetla i mirno stajala na stolu.
Aga Džan je pažljivo proučavao krila i perje ptice.
„Ova ima predivno perje, ali nažalost nije izuzetno“, reče on dok je
vrhom olovke pokazivao šare Fagri Sadat.
„Hoćete da pogledate načas?“, reče bakama.
One staviše naočare, primaknuše se i pogledaše perje. „Boje su drukčije,
ali je šara poznata“, reče Golbana. Ona preuze pticu od Age Džana, vrati je
u kavez, uhvati sledeću i pruži mu je.
„O, ovo perje je fantastično, vidite li te figurice ovde na vrhu ovog pera?
Crvene i zelene linije se prepliću. Mislim da će naši crtači moći ovo da
iskoriste za crtačkim stolom.“
Fagri Sadat prouči perca kroz uveličavajuće staklo: „Zaista su izuzetna,
sjaj ih čini još lepšim. Kako to da svaka od ovih ptica ima sasvim drukčije
perje? Sve su to jedinstveni uzorci.“
Aga Džan pogleda kroz Fagrinu lupu i klimnu glavom: „Izdvoj ovu.“
Tako su ispitali još dve ptice, ali zaključiše da one ne pružaju ništa
izuzetno. Bake doneše sledeću pticu. Odmah je bilo jasno da je ona nešto
posebno. Ptica nije htela da miruje. Borila se da se oslobodi. „Ova je baš jaka.
Perje joj je gušće nego što je uobičajeno, gledajte samo“, reče Golbana.
„Ova ptica je zaista nešto posebno, njene pegice su predivne i blistaju
kao mali plavi dragulji“, složi se Golbana.
„Videla sam ih jednom po danu“, reče Fagri Sadat, "ali sad na stolu, pod
ovim svetlom, izgleda mnogo lepše.“
„Umetničko delo!“, uzviknu Aga Džan. „Odakle sva ta lepota?“
Fagri Sadat uze olovku, pogleda kroz lupu i poče da precrtava figurice
na ptičijem perju. Kada je završila, bake donesoše paletu i četkicu. Nisu bile
svesne da su umetnice. Ovaj posao su smatrale samo produženjem tradicije
kuće, nećim što je u vezi s ćilimima i kućom. Htele su da naprave najlepše
ćilime na celom Srednjem istoku. Smatrale su to svojom dužnošću i nisu o
tome razmišljale. Fagri Sadat nacrta figurice i pokuša da na papir prenese
čudne boje perja. Slikala je tankim četkicama, prstima, i uz savete baka.
„Probaj ovu boju, Fagri, ovu tamnoplavu, pored te svetlozelene, ne mešaj
ih, povuci tanke linije preko plave“, reče Goleba.
Fagri je radila tačno ono što su joj bake govorile.
„Ali htela bih ovaj ljubičasti sjaj. Kako da u tepihu izvedemo tamni
Ijubičasti sjaj pomoću vunenih niti?“, reče ona.
„Na platnu to nikako nećeš moći da naslikaš“, reče Aga Džan. „Boja se
ponaša drukčije od vune.“
„Donesite načas kalemove“, reče Fagri Sadat bakama.
One odoše u ćilimsku sobu i doneše nekoliko kalemova vune i staviše ih
na sto.
„Mogu li dobiti parče plave vune?“
„Mislim da nećeš uspeti s malim parčetom“, primeti Aga Džan, „moraš
uzeti čitav rukohvat plave vune i onda da je kombinuješ s tankim crvenim
nitima.“
On stavi mnogo plave vune na sto i pokuša da crvene niti pomeša sa
plavim. „Vidiš?“
„Ne“, odgovori Fagri.
„Čekaj malo“, reče Golbana i uplete još crvenih niti u plavu
vunu.
„A sad?“
„Počinje da liči“, reče Fagri.
„Taj utisak nikada nećemo moći da dobijemo na stolu, tek će se dobro
videti na ćilimu. Kad se posle hiljade crvenih niti iščvoriča s plavima, doći
će u tkanju do izražaja ta ljubičasta boja kao nešto neuhvatljivo. Uvek tako
biva. Pogledaj još jednom kroz lupu to perje. Ako ga pogledaš sasvim iz
blizine, vidiš samo talas plavih dlačica i desetine crvenih i zelenkasto-
ljubičastih, posle sve ide samo od sebe“, reče Aga Džan.
Oni se ćuteći zgledaše.
„Ne usuđujem se još da pokažem svoje zadovoljstvo, ali mislim da smo
došli do nečega“, reče on.
Fagri Sadat dovrši crtež, a Aga Džan sredi beleške koje je napravio. Bake
vratiše kalemove u podrum i raspremiše radnu sobu.
Aga Džan je sakrio pesmu u fioku svog radnog stola na bazaru pošto ju je
prethodno čuvao neko vreme u unutrašnjem džepu. Nekoliko puta hteo je
da je baci u korpu za đubre, ali nije to učinio. Mada je to bila grešna pesma,
nešto ga je stalno gonilo da je ponovo pročita. I protiv njegove volje pesma
mu se urezala u pamćenje, tako da ju je znao napamet.
Znao je na desetine klasičnih pesama, ali ta pesma je bila nešto drugo,
nije ga napuštala, stalno su mu njene reči bile navrh jezika. Kako se neka
žena usudila da takve reči stavi na papir? Kako li se zove?
Alah, Alah
Njegove usne
Iznuđivale su čežnju
Na mojim usnama
I ja rekoh:
Želim te
O, bože, počinih greh
Uveče, dok je ležao u krevetu s Fagri Sadat, Aga Džan poče iznenada da
se smeje.
„Šta ti je?“, upita Fagri Sadat.
„Ništa. Setio sam se našeg imama. Jednostavan je i ambiciozan, ali ne
zna kako da ostvari svoje snove.“
„I zato mu se podsmevaš?“
„Ne, nikako, cenim što želi da zna više. Samo su mu ruke i mišići suviše
grubi.“
„Ne smeš tako da govoriš!“, reče Fagri Sadat osmehujući se.
„U pravu si, ali govorim iz iskustva, moraš nešto da imaš, boca nije
dovoljna, u boci mora da bude i duh. Neću više ništa reći, samo još ovo:
naherio je malo svoj turban i rekao: ‘Hteo bih da govorim povišenim
tonom’“, reče Aga Džan i prasnu u smeh. „Ismevaš ga“, reče Fagri Sadat.
„Ne, ne ismevam ga, pomalo sam srećan, sve će biti kako se očekuje. S
džamijom je sve u redu, imam odgovara, na poslu ide dobro i nova kreacija
je gotova, zaista je ispala sjajno. Imam gomilu novih ugovora i tržište
očekuje napeto naše nove ćilime. Svi će ih dobiti, biće to lepa godina. Uz to,
svi su zdravi, pa šta bismo još hteli?“ On se okrenu i spusti šaku na grudi
Fagri Sadat i reče: „I ja te imam i sad te želim, šta čovek može više da
poželi?“
Fagri Sadat mu blago odgurnu ruku, okrenu se napola, naležući na njega
leđima. On gurnu ruku u njenu spavaćicu i nežno joj pomazi guzove i reče
tiho: „Skini sve. Želim te nagu.“
Fagri Sadat navuče prekrivač preko glave i reče: „Jesi li poludeo, šta je to
gospodin pojeo kad me hoće nagu?“
On gurnu šake među njene tople butine i prošapta:
Bila je to priča koju je jedne srede uveče Zinat ispričala na čaroban način
porodici na okupu.
Sredom uveče pričale su se priče. Ukućani su večerali zajedno, a posle
večere slušali su Zinat.
Bake su napunile činijice orasima, upalile nekoliko sveća i ugasile svetlo.
Ispostavilo se da je Zinat Hanum nadareni pripovedač. Toplina njenog
glasa primoravala je na slušanje. Pričala je priče iz starih knjiga, naročito iz
knjiga koje su pružale opširno tumačenje tekstova Korana. Koran je
trezvena i sugestivna knjiga; u pričama se nije mnogo ulazilo u pojedinosti.
Zato su napisane mnoge knjige koje su opširno objašnjavale sugestivne priče
i Zinat je u tim knjigama nalazila teme za svoje pripovedanje.
Zinat je bila mirna i pomalo odsutna žena. Niko nije znao da je krila u
sebi dar za pripovedanje. A onda je jednom tek tako ispričala deci kratku
priču.
Kada joj se sin Abas utopio, Zinat se povukla u svoju sobu. Tek kad je
bila u drugom stanju sa Sedikom, izlazila je često napolje i mogla se videti u
unutrašnjem dvorištu. Odlazila je u kuhinju i pomagala je bakama.
Posle Sedikinog rođenja strahovito se bojala da više neće spavati. U to
doba bake su uvek bile u njenoj blizini. Bile su njene poverenice i podrška.
Sedele su kraj nje sve dok ne bi zaspala.
Kada je rodila Ahmada, njeni svekoliki strahovi su se povratili. Jednog
dana ona spusti malog Ahmada u Golbanino krilo i reče: „Čuvaj ga! Bojim
se da i njega ne izgubim. Idem u džamiju, osećam potrebu da se molim.“
Otada je Zinat svakog dana odlazila u džamiju.
Alsaberi se svojevremeno bio povukao u sopstveni svet u biblioteci i nije
ga zanimao život žene i dece.
Zinatina deca smatrala su Agu Džana za muškarca kuće, zato su ga svi
nazivali ocem.
Posle Alsaberijeve smrti, Zinat je provodila sve vreme u džamiji. Svi su
mislili da Zinat sedi u džamijskoj biblioteci da bi nekako u sebi prebolevala
gubitak muža, ali ona je odlazila tamo da bi se pripremila za novu fazu
života.
Isprva je često bila sama u džamiji, ali kasnije se upoznala sa nekoliko
žena na verskim sastancima.
Zinat nikad nije gledala Alsaberija kao pravog muškarca, kao muža. Bio
je više imam džamije nego otac porodice.
Ako bi uporedila svoj brak s brakom Fagri Sadat, Zinat nije imala
nikakav porodični život. Bila je samo žena koja je rodila sina naslednika za
kuću.
Fagri Sadat imala je Agu Džana i vodila je pravi život. Zinat je živela na
gornjem spratu. Kasno uveče, kada bi prolazila pored Fagrine sobe, videla je
Agu Džana kako leži pored Fagri u žućkastocrvenoj svetlosti noćne svetiljke.
I ponekad noću čula je kako se Fagri kikoće.
Ali Alsaberi nikada nije dolazio da legne pored Zinat. Spavao je s njom
samo kad mu je bila potrebna. A nije mu često bila potrebna.
Posle Ahmadovog rođenja, Alsaberi više nikada nije posetio Zinat u
krevetu.
Tako je to bilo i sve se dešavalo van njene volje i želje. Zinat se bila
pomirila sa sudbinom i našla je mir u molitvi. Ali znala je da život neće
doveka teći tako. Znala je da će jednog dana postati vidljiva. Da će tada svi
reći: „Vidi, eno ide Zinat.“
Kada je Zinat odlazila na verske skupove, ponašala se kao učenik, ali s
vremenom je okupila oko sebe istomišljenice. Posvećivala je sve više pažnje
tim ženama i objašnjavala im je verske tekstove.
Imale su u nju poverenja. Slušale su je i primale su njene savete.
Zinat je bila srećna zbog svog novog položaja. Ali još nije pronašla
potpuni mir. Još uvek je tragala za nečim.
Kada se jednog popodneva vraćala iz amama, ona ode u džamiju. Bilo je
kasno i u to doba obično nije bilo nikoga. Ona ode do praznog molitvenog
mesta i vrati se. Opra ruke u ribnjaku i pljusnu vodu po licu.
Šta je tražila u džamiji u to kasno popodne, kada je vreme za molitvu
bilo još daleko? Zašto je oprala ruke u ribnjaku? Upravo je stigla iz hamama
i nije bilo potrebno.
Iza nje se iznenada pojavi privremeni imam, koji je stanovao u džamiji.
Ona se trže.
„Salam eleikum, Zinat Hanum!“, reče on.
Zinat reče salam ne okrećući se. Obrisa lice velom i izlete iz džamije,
bežeći od svojih grešnih misli u prometnu ulicu.
Kada je ponovo ležala mirno, imam joj se u mislima pojavi kraj kreveta.
Gledao ju je. Pogled mu pređe s lica na njene grudi. Alsaberi je nikada nije
tako gledao.
Zinat rukama pokri grudi. Prošapta nešto, nešto što bi moglo biti početak
dobre pesme, nešto što joj je izašlo iz samog srca. Nije ništa znala o poeziji
pesnikinja koje su nedavno podigle naglavce Teheran, o pesmama koje
govore o njihovim osećanjima i njihovim telima. Inače bi odmah uzela
olovku da sopstvene reči stavi na papir:
„Neko će doći
Neko ko me gleda
Ko pita:
Hoćeš ii za mene
da skineš veo?
Hoćeš li mi Pokazati kosu?“
Zinat nije tačno znala kada joj je imam prvi put došao u misli. Viđala ga
je, razgovarala je s njime o verskim tekstovima, tražila mu je savet u vezi s
pitanjima koja su joj žene postavljale i na koja nije znala da odgovori. On ju
je primao posle molitve u molitvenoj prostoriji, savetovao je i nalazio
vremena da odgovori na njena pitanja.
Već ga je često sretala napolju kad je šetao po unutrašnjem dvorištu
džamije i pušio cigaretu.
Nije ga tražila, ali ga je svuda viđala, činilo se da uvek zna kada ona
odlazi u džamiju. Jer čim bi ušla u neki od mračnih hodnika džamije, videla
bi ga kako tamo stoji.
„Tako mi konja
Što u trku dahću
Što iskre kopitima
I jutrom nasrću
Pa podižu prašinu
I razbijaju borbeni poredak.“
„U pravu ste“, reče on, „ova pesma ima skriveno značenje. Dok ste je
čitali, shvatio sam na šta ste mislili. Vaš glas me je naterao da pažljivo
slušam, da duboko razmislim. Vi ste izuzetna žena, žene kao što ste vi retko
srećem. Dok sam vas slušao, išao sam s tim konjima što u trku dahću, što
iskre kopitima. Tu suru sam čitao više puta, ali ovo je prvi put da sam je
doživeo tako duboko. A to je zbog vas!“
Zinat je gutala njegove reči kao što pesak u pustinji guta neočekivane
kapi kiše. A njegova poslednja rečenica učinila je svoje.
Noću, dok je ležala u postelji, mislila je na njega: „A to je zbog vas!“
Ona oseti neku toplinu, neku prodornost u njegovim rečima: „Poslali ste
me s konjima u trku što iskre kopitima.“
Ona upali svetlo, stade pred ogledalo i pogleda svoju kosu; nije više bila
crna, ali ni seda. Pogleda obrve; još uvek su bile crne, mrke oči bile su
umorne, ali su te noći imale neki neobičan sjaj. Vrhovima prstiju dotače lice
i stavi ruku na usta. Možda je ostarila, ali požele da opet sve počne.
Morala je da povrati deo godina izgubljenih u toj kući.
Kada se navršilo dvadeset godina kako bake čiste, prorok se nije pojavio.
Možda su uradile nešto pogrešno, možda nisu dobro brojale godine. Ili su se
jednom uspavale i počele nešto kasnije da čiste, ili ih je neko video i shvatio
njihovu tajnu.
Tako su ponovo počele da čiste sledećih dvadeset godina. Možda to više i
nije imalo smisla, ali šta su drugo mogle? Cilj da jednom odu u Meku davao
je smisao njihovim životima. To ih je držalo. Živele su u nadi da će se još
jednom probuditi kako bi još jedan dan čekale prorokov dolazak.
Prema njihovom računanju završile su drugu turu, ali još uvek nije bilo
ni traga ni glasa od proroka.
Kada su prvi put ispunile dvadeset godina, imale su još snage da odu u
Meku. Ali kada su počele drugu turu, znale su da će biti veoma stare ako
stignu do kraja druge ture, i da neće imati dovoljno snage da preduzmu to
sveto putešestvije. Ali nastavile su i dalje da čiste.
U osvit zore Aga Džan napusti krevet, priđe prozoru i poče da motri na
vrata bakinih soba.
Vrata se ubrzo otvoriše i one se pojaviše kao dve utvare s metlama u
rukama.
Cele noći mislio je na njih i sada je znao šta treba da uradi. Nasmešio se i
vratio u krevet.
Pogled mu pade na gole noge Fagri Sadat, video se deo gaćica boje nara
pod svetlom noćne lampe. Bila je u pravu, posvećivao joj je sve manje
vremena i već davno nisu nikuda putovali zajedno. Nije joj više kupovao
lične poklone kada bi se vraćao s puta. Kao da je bilo pre sto godina kada joj
je iz Damaska doneo kutiju s gaćicama u sedam različitih boja. On se
oprezno uvuče pod pokrivač, zagrli je i polako joj smače gaćice.
„Nemoj!“, reče Fagri pospano.
Kao i uvek, on ne posluša već nastavi ono što je počeo. „Nemoj!“, reče
ona ponovo tiho.
Posle nije rekla više ništa.
Eqra!
Posle nekog vremena, dok su bake ponovo čistile, čuše neobičan zvuk koji
je dolazio iz uličice. Pogledaše u pomrčinu, ali ništa ne videše. Nastaviše da
čiste. Onda zanjiska konj. Ponovo se zagledaše u pomrčinu oko sebe, ali
njihove oči ne videše ništa.
„Jesi li i ti čula konja?“, reče Golbana.
„Jesam, i čula sam konjska kopita“, reče Goleba.
Zvuk se približavao. Bake se čvrsto uhvatiše za ruke, zagledaše se u
uličicu i primiriše se. Pojavi se crni konj u svetlosti ulične svetiljke. Arapin u
beloj halji sedeo je visoko u sedlu. Bake se pokloniše tiho i s poštovanjem.
Konjanik uzviknu na arapskom: „Jaaa ajoohaaaal nabieeee waaa
salaaaaamooo namazooo Hezra waal Mekkaaa!“
Mada nisu znale arapski, odmah su znale o čemu konjanik govori. Reči
Meka i Hezra su rekle sve.
One se ponovo pokloniše Arapinu na konju.
„Waa ennnie waa djaleha“, produži jahač, „ivaaa ennnie jaaa Golbana. Waaa
ennnie jaaa Goleba!“
Bake zadrhtaše od uzbuđenja. Konjanik im se obraćao devojačkim
imenima. Jesu li to dobro čule?
„Jaaa ejjo haaannabieee. Eqraaa esmiiieee, Golbana!“, reče jahač.
Ne, nisu se prevarile. Jahač sad reče jasno: „Golbana!“
Šta sad treba da rade?
Golbana koraknu napred i pognu glavu. Jahač izvadi kovertu iz džepa i
pruži joj.
Golbana oprezno priđe i uze kovertu.
„Goleba!“, uzviknu jahač.
Druga baka koraknu napred, te i ona dobi kovertu.
"Waaa enna lellaaah. Waaa Alllaaaho samaaad“, reče jahač, trgnu uzde,
okrenu se i nestade.
Hadži Mustafa je bio stari prijatelj Age Džana, moćan čovek u gradu koji
je imao ekskluzivno pravo organizovanja dalekih verskih putovanja i
hodočašća u Kabal, Nadžaf, Medinu, Damask i Meku.
Kancelarija mu je bila nasred bazara i svakog dana su je posećivale
stotine budućih hodočasnika - hadžija da ugovore svoja putovanja. Bake
uđoše u zgradu, ali nisu morale da čekaju u redu kao ostali hodočasnici,
svaka je nosila svoje pismo Hadži Mustafi.
One pogledaše kroz prozor u njegovu radnu sobu i odmah ga
prepoznaše, mada su ga samo jednom videle u džamiji. Sedeo je za stolom i
telefonirao. Kad ih je ugledao, mahnu im da uđu. One oprezno otvoriše
vrata.
„Šta mogu da učinim za vas?“, upita Hadži čim je završio telefoniranje.
Bake mu istovremeno pružiše pisma.
„Imamo za vas poruku“, reče Golbana.
On stavi naočare, otvori jedno od pisama i poče da ga pažljivo čita, dok
je povremeno bacao na njih pogled preko naočara. Kada je pročitao oba
pisma, ostade jedan minut da mirno sedi, s naočarima na nosu.
Bake se pogledaše upitno.
On vrati pisma u koverte, pritisnu ih s poštovanjem na čelo i stavi ih u
fioku.
„Sedite“, reče svečano.
Bake sedoše u dve starinske kožne fotelje koje su se nalazile pored stola.
Hadži Mustafa pogleda u svoje spise, pribeleži nešto i pozva neki
tajanstven telefonski broj. Onda izađe iz kancelarije bez reči i ostavi bake da
čekaju. Posle četvrt sata on se vrati i izvadi ogromnu knjigu iz mrkog
arhivskog ormana. Otvori knjigu i reče svečano: "Golbana.“
„To sam ja“, reče jedna baka i ustade.
On stavi pred nju starinsko jastuče s mastilom i reče joj: „Molim vas,
pritisnite prst ovde, a onda ovde na svesku.“
Golbana pritisnu prst uzdrhtalom rukom na mesta koja joj je Hadži
pokazao.
„Možete da sednete“, reče on.
Onda pribeleži nešto i reče: "Goleba.“
„To sam ja“, reče druga baka uzdrhtalim glasom i ustade.
„Prvo prtitisnite ovde, a onda ovde, molim vas.“
Ona pritisnu prst na mastiljavo jastuče, a onda na mesto koje joj je Hadži
pokazao vrhom pera.
„Koja je vaša adresa?“, upita on.
„Džamijska kuća“, odgovori Golbana.
„Obe živite tamo?“
„Da“, odgovori ona.
Kada je završio pisanje, on udari nekoliko pečata u svoju svesku, ustade i
reče: „Pođite za mnom.“
Bake krenuše za njim kroz neki hodnik, onda prođoše kroz neku usku
sobu, onda kroz veću prostoriju, a na kraju kroz polumračan hodnik, sve
dok se Hadži ne zaustavi pred jednim vratima. On izvadi ključ iz džepa,
otvori vrata i reče: „Skinite cipele i produžite dalje.“
Golbana i Goleba uđoše u neobičnu odaju gde su na zidovima visile
dugačke trake tkanine sa svetim tekstovima i gde su se do tavanice dizale
drvene police sa stotinama pohabanih žutomrkih kofera. Poznati miris
knjiga i kože davao je sobi svetu atmosferu. Na zemlji je ležao ćilim koji je
pokrivao ceo pod.
U jednom zidu bila je niša s gomilom registarskih knjiga. Odozgo su bile
prekrivene debelim slojem prašine.
Bakama su ruke drhtale ispod velova. One skidoše cipele i produžiše
dalje.
„Sedite“, reče Hadžija i pokaza dve stolice kraj starog drvenog stola.
Iznad stola je visio ogroman luster sa sedam poludogorelih sveća. Srca
baka se ispuniše nadom.
„Ono što smo do sada uradili, ono što smo jedni drugima rekli i ono što
smo dosada videli, ostaće među nama. Ako neko nešto čuje o ovoj tajni,
ugovor će biti raskinut“, reče Hadži naglašavajući.
„To nam je potpuno jasno“, reče Golbana.
On nestade iza zavese i vrati se s dva potpuno nova žutomrka kožna
kofera sa slikom Ćabe. Spusti kofere tako zvanično pred bake da se ove
umalo ne onesvestiše od uzbuđenja.
Hadži sede naspram baka.
„I kod kuće će sigurno mnogo ispitivati“, reče on mirno, „ali vi nećete
odgovarati na pitanja. Naglašavam: nećete odgovarati.“
„Shvatamo“, reče Golbana nepomična.
„Na dan rođenja svete Fatime bićete obe s ovim koferima pred
bazarom“, reče Hadži.
„U redu“, reče Golbana.
„Ako imate pitanja, možete ih sad postaviti, jer kad posle odete, nema
više mesta za pitanja“, reče on.
Bake se pogledaše nesigurno. Imaju li pitanja? Ne, nisu imale pitanja.
„O, ipak ima nešto, kada tačno treba da budemo pred bazarom?“, upita
Golbana oklevajući.
„Rano ujutru, pre izlaska sunca“, reče Hadži.
Goleba je imala pitanje, ali se nije usuđivala da ga postavi, zato ga šapnu
Golbani na uho.
„Ne zamerite mi“, reče Golbana, "ali mi nismo dobile od vas nikakav
dokument. Možda bi bilo dobro da nešto ipak dobijemo, neki papir, na
primer, na kome su naša imena.“
„Koferi!“, reče Hadži. „Oni su dokument. I vaša imena su na njima!“
One smesta pogledaše kofere i zapanjiše se kad su na njima ugledale
svoja imena ispisana velikim slovima na papiru ispod plastičnog odeljka na
strani kofera.
„Pazi, stvarno!“, reče Golbana i pogleda ljutito Golebu zbog nepriličnog
pitanja.
"I na dan puta će vam biti uručena putna dokumenta“, reče Hadži. „Ima
li još pitanja?“
Bake se pogledaše, ne, nije više bilo pitanja.
Sijale su od sreće, osmeh su prikrivale velom; uzeše kofere, napustiše
zgradu i uputiše se na bazar.
Uveče stavi stolicu pored kreveta Kazema Hana. Dugo je Aga Džan
sedeo kraj njega. Mirno mu je čitao suru Al Fateha.
Kazem Han je bio duh kuće, ali spadao je u one ljude koji ne mogu da se
vežu za kuću i džamiju. Bio je upravo ono što Aga Džan nije mogao biti.
Aga Džan je bio muškarac kuće, džamije i bazara, i imao je mnoge
odgovornosti u gradu, ali Kazem Han je bio slobodan kao ptica i sada je
umirao kao ptica. Stare ptice padnu odjednom iz vazduha, polože glavu na
tlo, sklope oči i više se ne probude. Kazem Han je bio pesnik koji nije znao
za granice. Sve je probao, stvari o kojima se Aga Džan nije usuđivao ni da
misli.
Aga Džan je potražio u njegovom unutrašnjem džepu zbirku pesama. I
tražeći poslednju pesmu, prelista celu knjižicu. Kada ju je pronašao, pročita
tiho:
„Tako mi pera
I onog što njime pišeš,
Vlasnike vrtova smo stavili na probu.
Ujutru su vikali jedni drugima:
Idite rano na svoju zemlju,
Ako želite ranu berbu.
I oni odoše rano
Ali kad su to rekli, rekoše:
Zalutali smo,
Ne, orobljeni smo!“
Treće večeri primeti Aga Džan da se primiče smrtni čas Kazema Hana;
on ode sam u sobu i zatvori vrata, poljubi strica u čelo i prošapta: „Sad
možeš da odeš ako hoćeš. Uvek ćemo misliti na tebe i ja ću u riznici čuvati
tvoje cipele i pesme. Sedim kraj tebe, držim ti ruku.“
Šahbal tiho uđe i ostade kraj vrata.
„Molim te donesi čašu tamnog čaja i kašičicu“, reče Aga Džan.
On stavi fino nasečen opijum u čaj koji je Šahbal doneo i promeša
kašičicom. "Evo“, reče on Šahbalu, „stavljaj mu to kašičicom u usta, njegovo
telo to traži... Tako će duh moći mirnije da napusti telo.“
Šahbal je pažljivo, kašičicu po kašičicu, stavljao žutomrku masu Kazemu
Hanu u usta.
Aga Džan stavi ruku na golo rame svog strica i reče: „On odlazi.“ Saže se
i poljubi ga u čelo. Zivot polako isteče iz starca. „Otišao je“, reče tužna glasa,
„hoćeš li da obavestiš kuću?“
Bake stigoše prve u sobu, izjaviše saučešće Agi Džanu i ostadoše da stoje
mirno. Onda stigoše Fagri, Zinat i Mujezin. Aga Džan uze cipele i zbirku
pesama Kazema Hana i uputi se kroz pomrčinu prema džamiji.
Tačno četrnaest dana posle smrti Kazema Hana osvanuo je dan kada su
bake krenule na put u Meku. Posle jutarnje molitve staviše velove, uzeše
kofere i zaustaviše se kod ribnjaka.
„Idemo!“, uzviknu Golbana.
„Idemo na put svog života!“, uzviknu Goleba.
Bake su se uvek plašile da njihov ugovor može biti raskinut ako iko
sazna njihovu tajnu. Ali danas nisu više mogle da izdrže napetost. Mujezin
je bio prvi koji ih je čuo. Smesta je došao u njihovu sobu i uzviknuo: „Kuda
ste to krenule?“
„U Meku!“, odgovoriše.
„Stvarno, u Meku?“, upita on.
„Ne smemo više da kažemo, Mujezine, veruj nam.“
On dotače njihove kofere; bili su to sveti ćaba-koferi. Onda uzviknu:
„Bake idu u Meku!“ Svi su očigledno već bili budni, jer kada je Aga Džan
upalio svetiljke u unutrašnjem dvorištu, svi se pojaviše u svečanoj odeći.
Smejali su se i plakali, zagrlili su bake i nežno ih izljubili.
Fagri Sadat priđe noseći upaljeni grejač s mirišljavim esfandom, a njene
kćeri Nasrin i Ensi pratile su je s ogledalom i crvenim jabukama. Zinat
Hanum donese prema tradiciji posudu s vodom kao znak za srećan put.
Šahbal donese starinski Koran iz biblioteke i pruži knjigu Agi Džanu.
Golbana i Goleba uzeše kofere. Aga Džan ih poljubi i isprati do vrata.
Zinat prosu za njima vodu. Svi su plakali kao da se bake više neće vratiti
kući.
S a j e h21
Aga Džan je nekoliko puta primetio da Zinat noću izlazi iz sobe, ali nije
znao kuda ide. Njena soba bila je na drugom spratu i kada je silazila, morala
je proći pored sobe Age Džana i Fagri.
Kasno te večeri, dok je Aga Džan čitao u radnoj sobi, ču vrata stepeništa
na gornjem spratu. Pomisli da je to Fagri, ali kada više nije čuo korake, on
proviri kroz zavesu i vide kako se neko kreće u mraku.
Otvori vrata i stupi u unutrašnje dvorište. Možda je to Zinat, ali šta tu
traži tako kasno?
On se vrati u sobu. Vrana iznenada graknu. Vranino upozorenje podseti
Agu Džana na ženu iz Sarandiba.
Bio jednom neki trgovac iz Sarandiba. Imao je ženu koja se zvala Džamis.
Niko nije verovao da je ikada postojala lepša žena. Lice joj je sijalo kao dan
pobede, a kosa joj je bila tako tamna i tako duga kao noć u kojoj čekaš dragu
osobu koja neće doći.
Džamis je imala tajnu vezu s čuvenim slikarem koji je četkicom pravio
čarolije. Odlazila je k njemu u tajnosti i zajedno su napravili jednu od
najlepših persijskih noći". Jedne noći ona mu reče: „Postaje sve teže da
dolazim i još teže da čekam jednu takvu noć. Izmisli nešto da mogu da se
budim kraj tebe, jer ti si umetnik, zar ne?“
„Znam šta ću“, reče umetnik, „napraviću ti veo koji je s jedne strane
svetao kao zornjača u vodi, a s druge strane crn kao noć. Noću ćeš ogrnuti
crnu stranu vela i doći ćeš mi kao deo noći. Ujutru ćeš veo okrenuti na
svetlu stranu i otići ćeš kući kao deo jutra.“
Kada su bake otišle, u kući je zavladala nova faza. Potpuno je nestao
ritam koji su one dale kući. Moglo se videti po starom kućnom satu, koji je
odjednom stao. Dok su bake bile u kući, kuhinja je bila živa; džamijska vrana
graktala je kada neko dođe u posetu i biblioteka je uvek bila raspremljena,
ali to vreme je prošlo.
Ujutru su bake budile decu i pomagale Fagri Sadat da sredi svoju sobu.
Obaveštavale su Agu Džana o svemu što se dešavalo u kući i vodile su
računa o Mujezinovoj grnčariji. Ali niko u kući nije preuzeo te poslove.
Niko nije mogao da ispuni njihovo prazno mesto. Da su tu bile, odavno
bi već pratile Zinat na krovu.
Prema šariji22, Zinat i imam nisu radili ništa pogrešno, i zato nije trebalo
da se plaše. Kad vernik negde duže boravi i daleko je od svoje zakonite
supruge, može da ima drugu ženu kao sige23. Ali imam je znao da veoma
rizikuje sa Zinat i da će ga Aga Džan smesta izbaciti iz kuće ako dozna za
njih.
Zinat se stidela svog položaja druge žene. Stidela se što odlazi u krevet s
imamom džamije u kojoj je sahranjen njen muž i još desetine drugih imama.
Želeo je da je ima svako veče, ali ona je odbijala, bojeći se da će to otkriti
Aga Džan.
Kada bi ga videla danju, nije mogla da veruje da s njime spava i da je on
razodeva. Ali po mraku sve je bilo drukčije, onda ga nije videla, osećala je
samo njegove ruke, ramena, leđa i njegove pokrete u krevetu; bio je jak kao
konj.
Čim bi završili, Zinat bi se uvila u veo i brzo otišla. Nije više želela da
išta ima s njim, niti da čuje reč od njega. Ali već sledeće noći, kad bi ugasila
svetlo i legla, nedostajalo joj je njegovo telo.
Njen pokojni muž Alsaberi nikada joj nije poljubio grudi, nikada joj nije
kao životinja grickao guzove, a privremeni imam ju je dovodio do
vrhunskog uživanja u kome se zaboravljala.
Svakog dana je u novinama bila njena fotografija, ali još nikad nijedan
fotograf nije napravio njen lični portret. Nosrat, koji je dobro stajao s
gazdom pozorišta Molanruh, ubedio ga je da mu dozvoli da napravi
nekoliko njenih portreta koji će odoleti zubu vremena.
Ona će ga dočekati u svom stanu samo zato što joj je rečeno da je taj
fotograf drukčiji od ostalih, da to ne radi zbog novca već zbog nje.
Voz koji samo što nije stigao bio je specijalan voz, koji je prolazio pored
svih značajnih gradova i putnike iskrcavao na stanicama. Železnica je
posvećivala izuzetnu pažnu uređenju kupea. Zeleno je boja islama, tako da
su vagoni bili iskićeni zelenim zastavicama i na prozorima su visile zelene
tkanine sa svetim tekstovima, a hadžije i hadžike su nosili zelene šalove.
Voz je dugo zviždao pre nego što bi stigao u grad i ulazio je u stanicu s
jakim prednjim svetlima. Čim bi se voz zaustavio, vojna muzika bi zatreštala
dobrodošlicu.
Kada je Hadži bio u Meki, molio je Boga u Ćabi da mu podari sina. Bog
mu je podario blizance, dva sina.
U džamijskoj kući proticali su meseci. O bakama nisu ništa čuli
Povratak
Kad su svi uveče došli, videše svetlo u kuhinji, a iz nje se širio prijatan
miris jela.
Sedika postavi sto u trpezariji i posle mnogo vremena porodica je
ponovo večerala zajedno.
Niko nije postavljao pitanja, niti je govorio o Galgalu, svi su znali da će
Aga Džan razgovarati s njom kada bude bilo potrebno.
Svi su uživali u večeri i rekli kako im je nedostajalo tako lepo jelo. Posle
večere, Sedika je ostala da radi u kuhinji. Kad je bila gotova s pranjem
sudova, sede načas pored prozora i zagleda se napolje u mrak, gde je još
uvek ležao njen kofer pored ribnjaka. Zinat ju je pozvala da bude s njom u
sobi, ali Sedika odbi ponudu.
Pogledala se u starom kuhinjskom ogledalu u kojem su se bake uvek
ogledale. Oveštalo ogledalo joj reče kako je otpočela novu životnu fazu.
Celog dana se dvoumila, ali sada više nije. Ona se uspravi, ugasi kuhinjsko
svetlo i krenu u podrum.
„Ko je to?“, upita Mujezin.
Ona se trže.
„Jesi li to ti, Sedika? Čujem li dobro?“
„Da, ja sam.“
„Malo sam se dvoumio, koraci ti zvuče drukčije, gotovo te nisam
prepoznao. Šta tražiš ovde usred noći?“
„Neki ključ. Mora da se nalazi u jednom od starih sanduka.“
„Kakav ključ?“
„Ključ sobe pored džamijskih stepenica, to je ona soba između stepenica
i radne sobe Age Džana.“
„Moraš li da imaš baš taj ključ?“
Tražila je ključ po starim sanducima, ali nije mogla da ga nađe.
„Pogledaj ispod svoda, tamo ima još jedan sanduk, uzmi fenjer, inače
nećeš ništa videti“, reče Mujezin.
U niši se nalazio ručni fenjer, pored njega kutija šibica. Sedika upali
sveću u fenjeru i priđe sanduku, stade da traži, ali ni tu nije bilo ključa.
„Znam gde ima još jedan sanduk, ovde, u ovom ormanu. Možda je ključ
tu“, reče Mujezin.
Ona upali svetlo u radionici i vide Mujezina kako stoji pored svoje peći i
bavi se jednom vazom.
"Pazi“, reče on, „tamo sam upravo spustio nekoliko vaza.“
Ona se oprezno provuče između tek pečenih vaza, priđe ormanu i otvori
ga.
Bilo je tu nekoliko starih jakni i štapova za šetanje.
„Našla?“
„Ne, tu samo visi odeća.“
„Mora da je tu, čuo sam zveket ključa kada su bake još tu bile i
raspremale sanduk.“
Ona ispremešta jakne. Odjednom, ču prigušeni zvuk ključa. „Našla si
ga“, reče Mujezin.
Sedika se vrati na unutrašnje dvorište, prođe pored sobe Age Džana,
stade pored treće sobe. Isproba ključ jedan po jedan u bravi. Jedan ključ je
odgovarao, ali nije hteo da se okreće.
Ona se vrati u podrum po Mujezina. On sunu malo ulja u bravu, pokuša
ponovo da okrene ključ, ali nije uspelo.
„Više se i ne sećam kada je ta soba poslednji put korišćena. I brava i ključ
su zarđali“, reče on.
Htede da upita: Zašto baš sad hoćeš da otključaš tu sobu tako usred noći?
Ako ti se spava, najbolje je da odeš u gostinsku sobu. Ali umesto da to kaže,
on dodade još ulja u bravu i pokuša još jednom da je otključa.
„Sad već ide bolje, evo, okreće se, čekaj načas, još je zaglavljen, treba da
ga malo lupnem čekićem, ali svi spavaju, bojim se da nekog ne probudim.“
Ipak ode u svoju sobu i donese čekić. On lupnu bravu nekoliko puta i
gurnu je nadole.
„Uspelo! Uopšte ne shvatam šta ćeš u toj sobi tako kasno“, reče on, ali ne
sačeka njen odgovor, ode u svoju sobu i zatvori vrata.
Jedne noći, kada je Sedika stajala u otvoru vrata a crvena, zelena i žuta
svetlost se rasipala po njenom trbuhu, napisa Aga Džan u svoju svesku:
„Sedika je trudna.“
Gerila
Obični ljudi nisu tačno znali šta se dešava, ali oni koji su u potaji slušali
persijski Radio Moskva, znali su sve.
Četiri čoveka koja su bila u bekstvu bila su četiri člana levičarskog
ilegalnog pokreta. Pre nekoliko godina za vreme nekog ustanka bili su
uhapšeni u šumama severne provincije Somal.
Bili su vođe takozvane šumske grupe. Taj levi antiamerički gerilski
pokret pokušavao je da u severnim šumama podigne ustanak protiv šaha.
Većina ljudi koji su živeli u planinama živeli su u bedi. U selima nije bilo
škola, lekara, telefona. Farahan, rodno mesto Hamida Ašrafa, nije privuklo
nimalo pažnje vlasti, koja je zanemarivala selo zbog političke aktivnosti
Ašrafa.
Hamid Ašraf je studirao prirodne nauke na teheranskom univerzitetu.
Taj univerzitet je bio uzavrelo gnezdo svih levih grupacija u zemlji. Ašraf je
bio jedan od mladih vođa koji su napustili tradicionalnu komunističku
partiju Tudeh. Osnovao je ilegalni pokret, koji se zvao Fadai i koji se
oružano borio protiv šaha.
Seljani su po tradiciji bili protivnici režima, selo je bilo poznato kao
Crveno selo i meštani su biii ponosni na Ašrafa i glas koji ih je pratio.
Nigde u selima nije bilo radija, ali u Crvenom selu slušao se Radio
Moskva.
Čim su čuli da je Ašraf pobegao iz zatvora, oni raširiše vest u planini.
Stanovnici Crvenog sela rekli su da je intervju glupost i da takav pastir
ne postoji. Da je sve to samo čista laž policije i tajne službe. Ali drugi su
govorili da se pastir pojavio zahvaljujući Crvenom selu da bi se policija
skrenula s pravog puta.
Nešto kasnije Šahbal je bio kod kuće. Aga Džan ga pozva u svoju sobu.
„Imaš radio i slušaš Moskvu. Šta to treba da znači? Zašto to nisam znao?“
„Policija malo preteruje. Danas svako ima televizor u kući, a pogotovu
radio. Ljudi mogu da slušaju sve. Ja slušam sve stanice, Moskvu, Ameriku,
BBC, ali i naše radio-programe.“
„Našli su ti u džepu komunističku knjigu.“
„Ono što sam čitao je roman, priča, knjige su knjige, i to nema veze. Šef
policije ne može da propisuje koju ću knjigu da čitam!“
„Ali on to dobro radi, jer te je uhapsio!“
„On može da me uhapsi, ali ne može nametati svoju volju.“
„Šta si radio usred noći u Crvenom selu?“
„To je nešto drugo. Trebalo je da vam to ranije ispričam, ali sam oklevao.
Nije dobar trenutak da o tome pričamo, bojim se da ću vas povrediti. Ali,
istovremeno, ćutanje je podjednako loša stvar.“ „Ispričaj mi, Šahbale.“
„Već sam duže vreme u nedoumici. Ona sve više raste i zauzima sve više
prostora u mojoj glavi.“
„Zbog čega si u nedoumici?“
„Zbog svega. Neću reći, jer još uvek se dvoumim, da li shvatate šta hoću
da kažem? Ja, ja više ne mogu da odlazim u džamiju.“
„Ali ti odlaziš u džamiju, vidim te tamo, uvek si prisutan.“
"Ne govorim o svojoj fizičkoj prisutnosti, ja sam odsutan, moja glava
misli druge stvari kad god se okrenem prema Meki.“
„Kakve druge stvari?“
„Ne usuđujem se da ih glasno pomenem. Zato mislim da je bolje da se
distanciram od džamije i molitve.“
„Dvoumljenje je ljudsko, ne treba odmah da se plašiš kad se dvoumljenje
javi.“
„Mislim da sam prošao fazu dvoumljenja, izgubio sam veru, ne osećam
se kod kuće u džamiji“, reče Šahbal iz jednog daha.
Aga Džan duboko utonu u stolicu i Šahbal vide kako je posegnuo rukom
u unutrašnji džep gde mu se nalazi džepni Koran.
„Žao mi je što vam nanosim bol“, reče Šahbal tiho.
„To što kažeš zaista mi nanosi bol, ali i ja sam imao takav period u
životu“, reče Aga Džan. „Proći će, to obično ima veze sa uzrastom. U moje
vreme nije još bilo radija, televizije i takvih knjiga. Te stvari ostavljaju tako
dubok utisak na tebe, ali ja se ne plašim jer ti nisam dao ni jedan jedini
pogrešan primer zbog kojeg bi morao da negiraš Boga. Ne mogu ništa da
uradim, čekam. Ali jednu stvar ne mogu da zaboravim. Nisam pogrešio,
verujem u tebe, imam u tebe poverenja. Dvoumljenje spada u život. Sad sam
umoran, odoh da se odmaram. Neki drugi put ćemo o tome razgovarati.“
Sa suzama u očima Šahbal krenu prema vratima, ali ga Aga Džan
iznenadi pitanjem: „Znaš li možda nešto više o tim odbeglim gerilcima?“
„Ne!“, odgovori Šahbal, ali je Aga Džan osetio u njegovom glasu da
nešto krije.
Rano ujutru Aga Džan krenu na bazar i na ulici srete ludu Godsi.
„Kako si, Godsi?“
„Dobro!“
„Kako ti je majka?“
„Dobro“, reče ona.
„Imaš li za mene neke novosti?“
„Moširijeva kćerka ide ulicom gologuza.“
Nije shvatio šta je htela da kaže. Moširi je najbogatiji trgovac ćilimima na
bazaru. Ima kćer od dvadeset četiri godine koja je duševno bolesna, zato su
je stalno držali kod kuće i nisu joj dozvoljavali da izlazi.
„Šta se dogodilo s Moširijevom kćerkom? Hoćeš li još jednom da mi
kažeš?“, upita Aga Džan.
Godsi isturi glavu i prošapta: „Oko tvoje džamije se vrzmaju duhovi.“
„Duhovi? Gologuza? Hajde, Godsi. Moraš mi više reći!“
Ali ona nestade u prvoj kući gde su vrata bila otvorena.
„Podoj ga
kada se bojiš za njega,
baci ga onda u more
ne boj se
i ne tuguj;
vratićemo ti ga.“
Odjednom čuše jak vrisak žene. Oni se zgledaše, spopade ih strah; nisu
znali da li je krik dolazio iz podruma ili iz džamije.
Žena koja je vrisnula bila je Sedika. Stajala je pored ribnjaka kad oseti
strahovit bol. Bol je išao od trbuha do leđa, kao da ju je nešto probolo, od
čega je uhvati vrtoglavica. Vrisnu i pade na zemlju. Aga Džan, Fagri, Zinat i
Mujezin bili su na nekom manjem hodočašću u susednom selu i vraćali su se
tek sledećeg jutra. Šahbal je čuo Sedikin krik. On odjuri je do ribnjaka,
podiže je i unese u sobu. U svetlosti sobe vide krv na podu. On pozva
Nasrinu, najstariju kćer Age Džana. „Telefoniraj doktoru! Ja ću pozvati
babicu.“ On sede na bicikl i poče da vozi što je brže mogao prema reci.
Kada je babica stigla i videla Sediku, ona reče: „Stvar je ozbiljna, mora da
dođe doktor, ja sama ništa ne mogu.“
„Doktor samo što nije stigao“, reče Nasrina. „Sačekaćemo ga.“
Sedika nije više mogla da izdrži, vrištala je tako strašno da babica još
jednom pokuša da izvuče bebu.
„Beba hoće da da izađe, ali ne uspeva. Ništa ne vidim po ovakvom
svetlu. Nasrina, donesi lampu i mnogo čistih peškira!“
Nasrina pohita u jednu od soba i vrati se s lampom i gomilom peškira.
„Osvetli ovde, ne budi tako kruta, saberi se!“
Nasrina priđe korak, ali ne pogleda Sediku; držala je lampu iznad
babičine glave. „Mislim da je doktor stigao“, reče ona.
„Ućuti i drži tu lampu mirno!“
Pred vratima se zaustavi auto. Nasrinine ruke zadrhtaše, ona poče nešto
da peva. Babica je hrabrila Sediku da se napinje jače i da diše.
„Beba se okrenula, ne može da izađe, neće uspeti.“ Tog trenutka Sedika
ispusti strašan krik i onesvesti se.
Doktor uđe u sobu.
„Ti doktori stižu uvek prekasno!“, uzviknu babica ljutito. „Uvek spavaju
kao topovi, ti doktori.“
Uz pomoć babice i Nasrininog pevušenja, doktor je nekoliko sati kasnije
uspeo da izvuče bebu.
„Dečak je!“ Babica je držala dete naglavce. „Ali nešto nije u redu.“ Ona
protrese bebu snažno nekoliko puta. Odjednom beba zaplaka. „Hvala
bogu.“
Doktor pride Sediki, izvadi iz torbe stetoskop i oslušnu joj srce.
„Iscrpljena je, ali je dobro“, reče on i priđe babici koja je kupala bebu u
kadici koju je pripremila Nasrina.
„Nešto nije u redu s njegovim leđima“, reče babica i položi bebu pažljivo
na stomak.
Doktor stavi naočare i prstom pređe po bebinoj kičmi i stade da
proučava.
„Postoji ozbiljno odstupanje“, promrmlja.
„Da, primetila sam“, uzdahnu babica.
Doktor ode.
„Mati spava, a i beba“, reče babica Nasrini. „Žao mi je što sam bila tako
oštra, takva situacija je uvek nezgodna. Idem da odspavam nekoliko sati, pa
ću se vratiti rano ujutru. Nešto nije u redu s bebom, doktor će sutra
telefonirati Agi Džanu.“
U kući je ponovo zavladao mir. U Sedikinoj sobi je još uvek gorelo svetlo
i obojena svetlost padala je kroz okna na pločice unutrašnjeg dvorišta.
Šahbal je bio pod utiskom svega što se dogodilo te noći. Ranije, kada se u
kući rodi dete, Aga Džan bi pročitao citat neke melodične sure bebi na uho,
jer jedna izreka proroka Muhameda glasi: „Prve reči koje dete čuje zauvek
se urežu u njegovo pamćenje, kao kad se rečenica ukleše u stenu.“
Šahbal ode u biblioteku. Uze najstariji Koran iz ormana i tiho ode u
Sedikinu sobu. Ona je spavala dubokim snom, a beba je ležala u krevetiću
pored zida. On otvori Koran i potraži neku melodičnu suru, ali se
predomisli, pa stavi knjigu u nišu. Naže se iznad krevetića i poče da
novorođenčetu šapuće pesmu poznatog savremenog pesnika Ahmada
Šamloa:
Gospode,
jahači ne smeju da miruju
kada ih stiže opasnost.“
Dan kada je Gušter upao u ribnjak bio je veoma značajan dan za kuću.
Ahmad, sin pokojnog Alsaberija, završio je konačno školovanje za
imama u Komu i vratio se kući da bi nasledio oca kao imam.
Kroz nekoliko dana trebalo je da bude svečana zakletva i članovi
porodice su pristigli sa svih strana. Bilo je to slavlje kakvo se retko doživi.
Biće to početak novog perioda za grad, odnosi džamije i bazara će se
promeniti. Svi su se pitali kako će Ahmad voditi džamiju.
Aga Džan je prethodne nedelje bio u Komu da prisustvuje Ahmadovom
„primanju halje“.
Prenoćio je tamo da bi s Ahmadom na miru razgovarao o njegovoj
zakletvi i značaju njegovog poziva kao imama džamije.
Aga Džan je smatrao da Ahmad nema iskustva, ali je mlad, zgodan
imam, uvek je bio u urednoj odeći, išao je pravo, upotrebljavao je parfem i
nosio manje-više pomodan turban.
Povrh svega, imao je snažan glas, pričao je zanimljivo i pevao napamet
melodično i nadareno koranske tekstove. Vreme će pokazati koliko će dalje
biti pogodan.
U to vreme Zinat često nije bila kod kuće. Redovno je odlazila na selo da
ženama drži časove Korana. Ali čim bi se vratila kući, odmah je odlazila
Gušeru da mu priča stare priče, kojih mu nikada nije bilo dosta.
Zinat se brinula o Gušteru više od drugih. Videla ga je kao sopstvenu
kaznu. Gušter nije naučio da govori, ali je imao odličan sluh, a i brzo se
kretao. Naprosto je primoravao svoju okolinu da se s njim druži.
Nosrat ga je izbegavao kada je dolazio u posetu, pomilovao bi ga po
glavi, dao mu slatkiše, ali nije išao dalje od toga. Spavao je uvek sa
zatvorenim vratima gostinske sobe, tako da Gušter nije mogao da uđe.
Jedne noći Gušter mu se ipak uvuče u sobu. Leže u ugao sobe i izvadi iz
unutrašnjeg džepa knjigu.
Nosrat nije znao kako da se ponaša. Sedeo je jedno vreme u krevetu i
gledao ga. Hteo je nešto da učini za njega, ali nije znao šta. Odjednom mu
nešto sinu.
„Hoćeš li da pođeš sa mnom?“, reče on.
Gušter otpuza za Nosratom u dvorište i odatle ga je pratio u podrum.
„Slušaj, nekada je Šahbal doneo kući televizor da velikom Alsaberiju
pokaže Mesec. Alsaberi je bio naivan imam, upao je u ribnjak i umro je, ali
televizor mora da je još uvek tu negde. Moći ćeš da gledaš televiziju ako
nađem televizor. Znaš šta, ti si rođen u pogrešnoj kući. Svet se menja, ali u
ovoj kući je sve zabranjeno. Shvataš šta hoću da kažem?“
Gušter je gledao ne shvatajući o čemu Nosrat priča.
„Ipak si imao sreću. Da si se rodio u nekoj drugoj porodici, odavno bi te
prodali cirkusu. Daju ti ljubav, a ljubav je čoveku veoma važna. Ali ova kuća
je zaostala. Pošto su svi bogobojažljivi, boje se svega, boje se radija, televizije,
muzike, bioskopa, pozorišta, zadovoljstva, drugih žena, drugih muškaraca,
vole samo groblja. Tamo se osećaju kao kod kuće, mislim ozbiljno, jesi li
ikada bio na groblju? Odjednom postanu uzbuđeni, veseli, osećaju se
prijatno u društvu mrtvih. Zato sam pobegao od kuće još dok sam bio mlad.
Hajde, idemo da pogledamo gde je taj televizor, sigurno tu negde u tom
kršu. Ako ga bake nisu bacile. Ah, te bake, nisi ih upoznao, bile su to
otmene dame. Nisu me podnosile, no dobro.
Otišle su u Meku i više se nisu vratile, lukave starice. Hej, mislim da sam
ga našao. Gledaj! Mali televizor za tebe! S tom antenom ubrzo ću ti
promeniti život. Čekaj da razmislim gde da ga stavimo da te niko ne
uznemirava. Tamo iza kupole na krovu ima jedna šupica. Nekada je tu bilo
moje skrovište, tu sam čitao bezobrazne knjige. Kasnije je Šahbal tu stavio
krevet. Pošto je otišao, šupica je tvoja.“
Gušter se vukao za Nosratom po stepenicama do krova. Nosrat postavi
televizor na stočić pored Šahbalovog kreveta.
„Ovaj krevet je odsad tvoj, hajde, lezi na njega, pokazaću ti kako da se
služiš televizorom.“
Gušter se pope na krevet. Nosrat iznese televizijski provodnik napolje;
pažljivo pričvrsti malu antenu na kraj neke grede gde je niko nije video.
„Sad gledaj“, reče on i uključi televizor.
Pojavi se mlada nalickana žena u crvenoj haljini bez rukava.
„Ne boj se, mališa! Svet izvan ove kuće je sasvim drukčiji. Voliš li žene?
O, mene to ne moraš pitati. Odvešću te jednom u Teheran. Zapravo, ovaj
televizor je suviše mali, doneću ti mnogo veći. Ali sad ovaj moraš dobro
čuvati, tvoj je i niko ne sme da ti ga uzme. Ako ti iko uzme televizor, dobro
ga ujedi. Doro mu zarij zube u članak i grizi. Shvataš?“
Gušter je godinu dana krio svoje skrovište, ali jedne noći Aga Džan se
pope tiho na krov i otvori vrata šupice.
Gušter, koji nikoga nije očekivao, poskoči kao mačka s kreveta i u
jednom skoku se nađe na televizoru. Glava mu je visila s jedne strane
televizora, a noge s druge.
Aga Džan se na trenutak zadrža u vratima, onda ih zatvori, ode do
džamijskih stepenica i spusti se u džamiju.
Skakavci
Bio je to izuzetan dan za Agu Džana. Dogodilo se toliko toga van svih
očekivanja.
Čulo se kucanje na vratima. Gušter otvori vrata i na popodnevnom
suncu vide kako ga gledaju dva velika mrka konjska oka. On se uhvati
čvrsto za vrata i uspravi se da bi bolje video šta se dešava. Pred njim su
stajala velika kola i na njima su bila dva mrtvačka kovčega. Kočijaš u dugoj
crnoj jakni i s crnim šeširom uzviknu: „Ago Džane!“
Gušter se brzo odvuče u radnu sobu Age Džana, pokaza prema vratima i
zarza.
Kad Aga Džan vide košijaša, stavi smesta šešir na glavu i ode do vrata.
„Enna lellah!", uzviknu kočijaš.
„Enna lellah“, reče Aga Džan, "šta mogu da uradim za vas?“
„Imam dva mrtvaca za vas.“
„Mrtvaca? Za mene?“
„Ne zamerite mi. Nema mrtvaca već ono što je od njih ostalo.“
„Od njih?“
„Od dve žene iz Meke.“
„Bake!“, uzviknu Aga Džan i blago se prenu.
„Molim, izvolite ovde potpisati“, reče kočijaš i pruži mu papire.
„Moje naočare“, reče Aga Džan.
Gušter se smesta stušti unutra i donese naočare Agi Džanu.
Tekst je bio na arapskom. Bilo je nekoliko aja iz Korana, posle kojih je
usledilo kratko obaveštenje o bakama koje su umrle u nekoj pećini na
planini Hera nedaleko od Meke.
Planina Hera je najsvetija planina na svetu, to je planina na koju se
Muhamed peo svako veče da bi razgovarao s Alahom. I planina na kojoj se
Džibrail prvi put pojavio iz neba da objavi Muhamedovu misiju.
Na Heri se nalazila mala pećina u kojoj se Muhamed skrivao kad je da
usred noći morao da pobegne iz Meke u Medinu, jer su neprijatelji hteli da
ga ubiju na spavanju.
Ta pećina i ta noć odigrali su presudnu ulogu u istoriji islama. Od te
noći, ili toga dana, počinje islamsko brojanje godina.
Kasnije je pećina dobila ime Pećina paukova.
Svaki put kad bi Muhamed ušao u pećinu, pojavio bi se pauk koji bi
razapeo mrežu preko ulaza tako da niko nije mogao videti da se tu
Muhamed krije. Bake su se sakrile upravo u tu pećinu. Nešto što je izgledalo
nemoguće, ali one su to uradile i policija je pored leševa našla i njihov
testament.
Bila je to neverovatna priča. Pećina koju svake godine posete milioni
hodočasnika nije bila pristupačna za posetioce. Pećinu su mogli da
posmatraju samo s rastojanja.
Za bake je to moralo biti izuzetan doživljaj, ako je priča bila istinita. Aga
Džan je bio ganut, ali istovremeno nije bio raspoložen za mrtvačke sanduke.
Danas se njegov sin Džavad vraća kući posle šest meseci. Te godine je počeo
da pohađa fakultet u Isfahanu. Prvi put je tako dugo odsustvovao od kuće.
Opredelio se bio za prirodnjačke studije da bi kasnije radio kao naftni
inženjer.
U Senedžanu je otkriven veliki naftni izvor. Neka američka nafna firma
spemala se za bušenje, zato je na fakultetu ustanovljen nov odsek. Za te
studije su se javile stotine studenata, ali je primljeno samo dvanaest posle
veoma teškog prijemnog ispita. Džavad je bio jedan od primljenih. Ti
odabrani studenti imali su posebnu nastavu američkih naftnih inženjera.
Formalno, oni su bili studenti isfahanskog univerziteta, ali kasnije će
četrdeset kilometara od Senedžana nastaviti studije u šahzandskoj rafineriji
nafte pod nadzorom američke naftne kompanije. Tamo će stanovati u nekoj
vrsti internata u kojem će smeti da govore samo engleski.
Bile su to studije s garantovanim poslom i blizu kuće. Nije moglo biti
bolje, Fagri Sadat nije od sreće mogla da spava, a Aga Džan je sijao od
ponosa kad su čuli da je Džavad primljen.
Aga Džan je odmah sve sredio da sa Fagri Sadat ode na centralnu stanicu
da ga sačekaju.
„Zašto ste dovezli te mrtvačke kovčege u moju kuću?“, reče on kočijašu.
„Trebalo je da ih odvezete u džamiju, trebalo je da me obavestite telefonom
ili prvo svratite. Nije u redu da tako nenajavljen kasno po podne staneš pred
nečija vrata. Šta sad da radim?“
„Nemojte mi zameriti“, reče kočijaš, "ne donosim vam leševe, tu su samo
dve vreće.“
„Vreće? Kakve dve vreće?“, reagova Aga Džan razdražljivo. Kočijaš
usade, otvori poklopac na jednom sanduku i izvadi džak. Onda otvori drugi
sanduk i izvadi i iz njega džak. On ih podiže uvis i reče: „Vidite, samo su te
dve vreće poslali. Hoćete li da ih primite ili moram da ih vratim?“
„Zašto prevozite vreće u mrtvačkim sanducima? Zašto dolazite u kolima
s dva konja i zašto tako kasno?“
„Shvatam vas, ali ja sam samo kočijaš.“
Aga Džan brzo gurnu nekoliko novčanica u kočijašev džep, uđe unutra i
zatvori vrata.
„Šta se to dešava?“, upita Fagri Sadat s gornjeg sprata.
Aga Džan sakri vreće pod velike listove bundeva u vrtu i reče: „Ništa,
ništa naročito! Jesi li gotova? Moramo da idemo, čuješ! Inače ćemo
zakasniti.“
Crveno sunce zašlo je za horizont pustinje kada je Aga Džan seo za volan
svog "forda“ i uputio se na stanicu.
Fagri Sadat se zaplaka od sreće kad je ugledala sina kako izlazi iz voza.
Uvek je bio njen mezimac. Pre nego što je pre šest meseci otišao u Isfahan,
svako veče bi ga poljubila pred spavanje. Ali vratio se s crnim brčićima i
dugom kosom.
Fagri Sadat ga je sama odgojila. Nije želela da se suviše veže za džamiju,
politiku ili bazar. Htela je da ga slobodno gaji kako bi kasnije izabrao
sopstveni put. Sada je ubirala plodove svoje odluke. Njen sin se nije ni
najmanje zanimao za verske stvari i sviđalo joj se što je pustio dužu kosu.
Sada je više podsećao na svog strica Nosrata nego na oca.
Sve te godine koje je proveo kod kuće nimalo se nije zanimao za
džamijske poslove i Fagri Sadat je bila zadovoljna što ga Aga Džan nije
odabrao za svog naslednika u poslu već Šahbala. Nije znala da se Aga Džan
razočarao u Šahbala i da je sad svoje nade polagao u sina.
Još o tome nije razgovarao sa Fagri.
Nekoliko meseci ranije, kada je Šahbal poslednji put telefonirao Agi
Džanu, nije ga direktno zvao. Telefonirao je na broj depoa.
Agu Džana su obavestili da ima telefonski poziv.
„Ko je to?“
„Neki poslovni partner iz Teherana.“
„Zašto telefonira na taj broj?“
„Kaže da je pokušao nekoliko puta, ali da niko ne uzima vezu.“
Aga Džan ode u depo i uze slušalicu.
„Nemojte mi zameriti, Ago Džane, što vas uznemiravam. Plašim se da se
vaš lični telefon prisluškuje. Zovem vas da kažem kako ne treba da se
brinete za mene što ne dolazim kući. Trenutno se bavim nekim stvarima.
Pozdravite sve.“
„Hoću. Neka te Bog čuva, sine!“
Šahbal nije morao ništa više da kaže. Aga Džan je sve shvatio, ali nije
nameravao da sad o tome razgovara s Fagri. Sad je bilo njeno slavlje i nije
hteo da ga kvari.
Mujezin je ostao u kevetu još tri dana. Desete noći, poče njegov sat
ponovo da radi.
„Dvanaest i tri minuta“, promrmlja Mujezin i s olakšanjem se uspravi u
krevetu.
Načulji uši, ču spoljašnja vrata. Zatim bat koraka po unutrašnjem
dvorištu u pravcu sobe Age Džana.
„Šahbal!“, odmah je znao.
Ustade, htede da ga zovne, ali to ne učini; znao je da Šahbal ima neki
razlog zašto je tako kasno otišao Agi Džanu. Morao je da čeka. Šahbal će
kasnije doći i k njemu.
Kad je Aga Džan ugledao u vratima svoje sobe Šahbala, pomisli odmah:
Promenio se.
S njegovog lica nestali su tragovi dečaka koji je nekada živeo u kući, sad
je pred Agom Džanom stajao odrastao čovek.
Aga Džan ustade, zagrli ga i ponudi mu stolicu. „Kako si, sine, zaboravio
si nas, tako dugo nisam od tebe imao vesti.“
„Duga je to priča, Ago Džane, ali ću je sažeti: srećan sam i ide mi dobro.“
Aga Džan shvati da dalje ne treba da pita, zato reče: „Sjajno, to je sve što
sam hteo da znam.“ Ućuta i dade Šahbalu priliku da dalje priča.
„Ovih dana je veoma nemirno na fakultetu“, poče Šahbal odmah, „danas
je američki potpredsednik bio u poseti Teheranu. Studenti su blokirali put
od aerodroma do dvora, ali ih je rasterala čvrsta ruka specijalne
antiustaničke garde. Oni su se vratili i okupili oko američke ambasade i
nagrnuli u nju. Policijska jedinica koja je tamo stajala u pripravnosti
zadržala ih je i došlo je do borbe, kroz prozore je ubačeno nekoliko
molotovljevih koktela i prednje krilo ambasade koje je pripadalo
ambasadoru je upaljeno. Jedan helikopter je odmah počeo naslepo da puca,
poginula su dva studenta, a mnogi su ranjeni. Policija sad traži svuda
studente koji su predvodili demonstracije. Svi su pobegli. I ja. Nekoliko
dana ću se kriti negde u džamiji dok se ne vrati mir, ako nemate ništa
protiv.“ „Protiv čega?“, reagovao je Aga Džan. „Razumljivo je da dođeš
kući, ovde si sigurniji nego bilo gde, ovde ti mogu bolje pomoći nego kad si
u Teheranu.“
„Hvala vam.“
„Na čemu?“
„Napustio sam kuću, ali kad se negde osećam nesigurno ili u opasnosti,
odmah mislim na vas. Ova kuća je za mene uvek bila bezbedna luka. Hvala
na tom snažnom osećanju koje ste mi dali. I hvala na odgoju. Nisam još
dobro znao ko sam dok sam živeo kod kuće. Ali sada znam. Napravili ste od
mene snažnog čoveka.“
Aga Džan je bio pod dubokim utiskom što ga Šahbal tako ceni. „Zaista si
postao razuman čovek, koji zna da izrazi osećanja“, odgovori on.
„Ima još nešto što želim da vam kažem“, reče Šahbal. „Došao sam vozom
i prošao sam pored stanice Kom. Tamo me je pogodio neobičan prizor.
Nekoliko stotina mladih imama blokiralo je stanicu. Stajali su između šina i
nisu dozvoljavali vozovima da idu dalje. Uzvikivali su: ‘La illaha illa Alllah!
Nema drugog boga osim Alaha.’ Nikada još nisam video tako žestoke
demonstracije. Demonstranti su imali neku moć u glasu. Ono što sam video
u Komu je nova vrsta pružanja otpora. Ajatolasi su promenili taktiku.
Imami koji ranije nisu hteli ni da čuju za vozove, stajali su među šinama.
Neki mladi imam se popeo kao mačka na zid staničnog hola i zalepio je
Homeinijevu sliku preko velike uramljene šahove slike. Bilo je to
veličanstveno iskustvo. Sprema se nešto veliko. Jeste li u vezi s Komom?“
Pitanje je bilo neočekivano. Ne, nije bio više u vezi s Komom i u
proteklih godinu dana nije mu telefonirao nijedan ajatolah. Sad kad je
Šahbal to ispričao, on oseti kako je voz pun ajatolaha napustio stanicu, a on
ga je propustio.
Bilo je trinaest minuta pre jedan kad je Mujezin čuo korake na stazi.
Mujezin je prepoznao korake, ali nije znao kuda su otišli. Neko je petljao po
bravi ulaznih vrata. On ustade i uputi se bosonog tiho prema sobi Age
Džana i prošapta: „Čujem nekog na prolazu. Neko je pred vratima!“
„Idi u jedan od minareta!“, reče Aga Džan odmah Šahbalu.
Šahbal poljubi brzo oca, pope se na krov, uze ćebe iz šupe, otvori kapak
na levom minaretu, uvuče se i spusti kapak za sobom.
Aga Džan vide zbunjenog Guštera kako stoji u mokroj odeći nasred
dvorišta.
„Nemoj tu da stojiš! Idi gore!“, prošapta mu.
Uputi se smireno prema ulaznim vratima i otvori ih.
Pred vratima je stajao čovek s naočarima, sa šeširom na glavi i ključem u
ruci. Aga Džan ga je već negde video, ali nije mogao da se seti gde.
„Mi se znamo, čini mi se, ali oči mi nisu dobre u mraku“, reče Aga Džan,
„mogu li vam u nečemu pomoći?“
Čovek skide šešir. Aga Džan ga tek tada prepoznade, ali mu je bilo
potrebno neko vreme da to svari. Bio je to Galgal, Gušterov otac. Izgledao je
star.
„Salam elejkom“, reče Galgal.
Aga Džan na trenutak nije znao kako da se ponaša. Galgal je upropastio
Sedikin život, ostavio ju je trudnu s hendikepiranim detetom i otišao je u
Irak da bude kraj Homeinija. Sada, posle toliko godina, stoji tu na vratima.
„Šta mogu da učinim za vas?“, upita Aga Džan s odstojanja, dok je
zatvarao za sobom vrata.
„Proputovao sam celu zemlju da prenesem Homeinijevu poruku. Danas
sam bio u Senedžanu i imao sam sastanak s grupom trgovaca s bazara,
mislio sam da ćete i vi biti tamo, ali me je iznenadilo što vas nije bilo.
Večeras moram da krenem u Irak, i imam molbu. Da li bih mogao da
razgovaram sa svojom ženom?“
„Ona više nije vaša zakonita žena. Kada muž toliko dugo nije u vezi sa
svojom ženom, brak je raskinut. Trebalo bi da to znate bolje od mene. Stoga
nemate pravo da se sretnete s njom.“
„Znam, ali ipak, možda bi htela da me vidi.“
"Ja ovde odlučujem! Ona vas neće videti!“, uzviknu Aga Džan.
„Ali imam s njom sina i imam pravo da ga vidim.“
"To je tačno, ali za sve nas je bolje da vi odmah odete i da zaboravimo
ovaj susret“, odgovori Aga Džan nešto mirnijim tonom.
„Iskreno rečeno, nisam nameravao da svraćam. Već sam bio seo u auto
da odem, ali nisam mogao da napustim grad a da je ne vidim. Shvatam vaš
gnev, ali vi ste iskusan čovek, u pitanju je politika, u pitanju je američki
režim, čovek mora da žrtvuje sopstveno telo, ženu, dete, da bi srušio režim,
inače neće uspeti. Nije bilo drugog izbora. Ovo sve spada u to.“
„Nemam vremena da usred noći slušam te ludosti!“, reče Aga Džan. I
pokaza mu put prema ulici.
Galgal dobaci Agi Džanu ljutit pogled iza tamnih naočara i reče: „Ako
tako želite, idem. Ali srešćemo se mi još!“
I on ode.
Niko ništa nije primetio, niko ga nije očekivao, niko tačno nije znao šta
se dešava, ali odjednom, neočekivano, starac Homeini se pojavi na
aerodromu Šarl de Gol u Parizu.
Bilo ih je četvoro: Homeini, Behešti, Galgal i Homeinijeva žena Batul.
Preko zime ostajao je po ceo dan u biblioteci, ali u proleće je radio u bašti
posle šest, kad bi malo zahladilo.
Početkom večeri oprao bi ruke i lice, navukao halju i uputio se u džamiju
svetog Alija.
Žena je išla tri metra iza njega.
Sada je stajao oslonjen na kolica za prtljag na aerodromu Šarl de Gol u
Parizu.
Kada su podigli prtljag, sopstvenik najveće trgovine persijskih ćilima u
Parizu odveo ih je kombijem u Nofl le Šato, gde je za njih pripremljena
kuća.
Ubrzo u Nofl le Šato pristiže talas novinara sa svih strana sveta i time
buduća revolucija privuče na sebe pažnju.
Dotada su Behešti i Galgal bili jedini koji su bili na Homeinijevoj strani,
ali posle intervjua je za dvadeset četiri sata stiglo sedam ljudi iz Amerike,
Nemačke, Engleske i Pariza. Posle nekog vremena oformili su upravni
komitet revolucije.
Kasnije, kad je šah zbačen i revolucija uspela, svi su dobili visoke
položaje u vladi, kao što su: predsednik, premijer, ministar finansija,
ministar za industriju, predsednik parlamenta, šef nove tajne službe i
ministar spoljnih poslova.
Ali nekoliko godina kasnije trojicu od njih je likvidirao oružani otpor,
jedan je pogubljen kao američki špijun, jedan je završio u zatvoru zbog
korupcije, a onaj koji je bio predsednik pobegao je u Pariz i zatražio tamo
azil. Premijer je posle kratkog vremena otposlat kući.
Kod kuće je video da Fagri Sadat više nije živahna i vesela. Potpuno je
izgubila životnu radost. Ranije je redovno kupovala novu odeću, nove
spavaćice, ali više ništa nije kupovala.
Agi Džanu se sviđalo kad je Fagri pred ogledalom opipavala grudi da
vidi da li su još čvrste, ali Fagri to više nije radila. Nije više nosila ni nakit.
Sklonila je u orman kutiju s nakitom koja je stajala pored ogledala.
Kćerke Age Džana takođe su bile žrtve promena. Izgledalo je kao da su
muškarci u gradu zaboravili da su njegove kćeri odavno odrasle i da još
uvek žive u kući.
Zašto Aga Džin nije stajao na krovu? Zar nije bio protiv režima? Zar nije
bio zadovoljan što je šahu odzvonilo? Zar nije bio zadovoljan što je Homeini
došao?
Šta će susedi posle reći kad niko iz kuće ne bude stajao na krovu?
„Fagri!“, uzviknu Aga Džan.
Ali Fagri ga ne ču od buke svetine.
„Devojke!“
Konačno se pojavi najstarija kći, Nosrina.
„Svi su na krovovima. Idem i ja na krov. Gde ti je mati? Hoćete li i vi da
dođete?“
Na stepeništu srete Guštera.
„Hoćeš da odeš po Mujezina?“, reče mu Aga Džan.
Gušter se sjuri u podrum da pozove Mujezina.
Nešto kasnije na krovu su stajali Aga Džan, Mujezin i Fagri Sadat sa
kćerima, sve u crnim velovima, i svi su uzvikivali: „Allaho Akbar! Allaho
Akbar!“
Gušter je sedeo na rubu kupole i zaprepašćeno gledao histeričnu masu.
Šah je uzalud pokušavao da nađe poštovanog nacionalnog političara koji
bi uneo pomirenje u kabinet. Ni jedan jedini političar nije bio spreman na
takav težak i beznadežan pokušaj.
Ipak je uspeo da ubedi Baktijara, drugog čoveka u Nacionalnoj partiji, da
nastupi kao premijer pomirenja.
Ali taj je prihvatao molbu jedino ako šah smesta napusti zemlju na
neodređeno vreme.
Šah je pristao. Od tog trenutka sve se odvijalo munjevitom brzinom.
Izgledalo je kao da se pokrenula lavina koja je sve vukla sa sobom.
Trinaest dana kasnije Aga Džan, Fagri Sadat, njihove dve kćeri i Gušter
gledali su sliku francuskog aerodroma gde tehničari pripremaju "konkord“
za ajatolahov istorijski povratak.
Baktijar je upozorio Homeinija da njegov avion neće dobiti dozvolu za
sletanje, ali Homeini je to upozorenje odbacio: „Baktijar nije niko i ništa. Ja
odlučujem! Obrazovaću revolucionarni kabinet. Vraćam se kući!“
Milioni ljudi otišli su pešice već rano ujutru na teheranski aerodrom, gde
će sleteti francuski „konkord“.
Među njima bio je i Šahbal. Zeleo je da sve vidi sopstvenim očima i da o
tome napiše članak.
Nosrat je s velikom kamerom na ramenu stajao u otvorenom džipu koji
je unaokolo vozio neki bradonja. Bio je jedini koji je sve smeo da snima
izbliza.
Konkord se pojavi iznad aerodroma.
„Salle alla Mohammad! Khomeini gosh amad, dobro nam došao, Homeini!“
Kad se avion spustio i malo kasnije se vrata otvorila, pojavi se Homeini i
prvi stupi na stepenik aviona. On mahnu uzdržano.
„Salam baar Khomeini!“, zaklica masa.
Aga Džan izađe napolje. Na ulici srete Ahmada. Nije mu bilo jasno
zašto, ali ga zagrli čvrsto. Nisu mogli znati šta ih čeka.
Sudija Gazi
Imam pevuši reč asthagforolah kada je počinio neki greh, ili se plaši da če
počiniti greh, ili kad ne želi da se suoči s nečim a to se ipak desi. Ponekad je
to samo izražavanje divljenja prema nečemu što se nije očekivalo da će te
snaći, ili je traženje oproštaja od Boga.
Ili se pevuši upravo kao Galgal, kad se posigurno zna da će se počiniti
neizbežne greške.
Iako je bio mrak, on stavi tamne naočare za sunce koje je kupio u Parizu.
Ovaj Galgal nije se više mogao porediti s Galgalom koji je nekada u
Senedžanu organizovao pobunu da bi sprečio otvaranje novog bioskopa,
kome je prisustvovala Farah Diba.
Sad je sav zračio od moći, s onim svojim crnim turbanom i dugačkom
crnom bradom koja je ispod usta bila proseda. On će ulivati strah položajem
koji je upravo dobio.
Sat kasnije uđe s mapom ispod ruke u džip koji ga je čekao pred vratima.
Džip ga odvede do velike gradske klanice, gde je svakog dana klano na
hiljade goveda i ovaca za potrebe stanovnika Teherana.
Bilo je to mesto gde su zatvarani najznačajniji funkcioneri prethodnog
režima. Iz straha da će ih Amerika osloboditi, držali su ih u smrdljivim
stajama s govedima.
Galgal uđe u mračnu prostoriju, u kojoj su se naiazile dve stolice: jedna
visoka, za stolom, za Alahovog sudiju, i druga, niska, za optuženog. S
tavanice je visila lampa iznad optuženikove stolice, koja mu je slabom
žutom svetlošću osvetljavala samo lice.
Vreme je bilo neumoljivo, već sutra čim svane svako mora da shvati kako
je stari režim zauvek prošao i da ne postoji nikakva mogućnost da
Amerikanci ponovo vrate šaha u njegovu stolicu.
Galgal spusti dosije na sto i reče: „Dovedite prvog optuženika.“
Prvi optuženik bio je Hoveda, nekadašnji šahov premijer. Uveden je s
lisicama na rukama.
Hoveda je bio petnaest godina premijer i uvek je nosio besprekorno
odelo, išao je sa štapom u ruci, s orhidejom u rupici sakoa i lulom u ustima.
Ali sada je bio samo u prljavoj pižami.
Osim Galgala, u odaji je bio prerušeni fotograf, koji se muvao po sobi i
slikao optuženog.
„Optuženi može da sedne!“, uzviknu Galgal i zauze mesto za stolom.
Hoveda sede.
„Nalazite se naspram Alahovog sudije“, reče Galgal čeličnim glasom.
„Vaš dosije je procesiran, osuđeni ste na smrt. Imate li nešto da kažete?“
Hoveda, koga su američki predsednici primali kao počasnog gosta,
Hoveda koga je američki senat pozdravio s ovacijama tri puta, on koji je u
Americi studirao pravo, nikada tu smrdljivu staju neće smatrati sudom, te je
ostao da ćuti, ali usne su mu se pokretale kao da puši na lulu.
„Nešto ste rekli?“, upita Galgal.
„Ne, ništa“, reče Hoveda mirno.
„Osuđujem optuženog na smrt!“, reče Galgal. „Smrtna kazna biće
izvršena na licu mesta!“
Dva stražara smesta ščepaše Hovedu, kome još nije doprlo do svesti da je
zaista osuđen na smrt.
Odveden je u skladište iza velike hale za klanje, gde su na gomili ležale
hiljade koža upravo zaklanih goveda. Smrdelo je tako grozno da se ruka
morala držati ispred nosa. Stražari postaviše Hovedu uza zid između dve
gomile koža i povezaše mu oči.
Prema islamskom običaju ponudiše ga čašom vode, ali on to odbi rukom.
Hoveda je drhtao u pižami, ali još nije verovao da će ga stvarno pogubiti;
mislio je da ga samo zastrašuju. Hodnikom odjeknuše Galgalovi koraci.
Trenutak kasnije on dade znak stražarima, koji zauzeše mesta na odstojanju
od Hovede.
„Spremi se!“, naredi Galgal glasno kao oficir.
Stražari kleknuše i upraviše puške u Hovedu.
„Nevin sam!“, uzviknu Hoveda odjednom uzdrhtalim glasom. „Hoću
advokata!“
„Pali!“, uzviknu Galgal.
Sedam puta je pucano. Hovedino izrešetano telo se sruči na zemlju. Lice
mu udari o vlažni kameni pod skladišta. Fotograf je sve fotografisao.
Galgal se vrati svojoj stolici i prozva sledećeg.
Uveden je nekadašnji šef tajne službe. On je čuo pucnjavu; od straha se
jedva kretao.
„Sedite! “
Stražari mu pomogoše da sedne na nisku stolicu.
„Vi ste Basiri?“
„Da“, reče on sa zakašnjenjem.
„Bili ste šef tajne službe po čijem su nalogu stotine boraca uhapšene,
mučene, ubijene?“
Basiri ne odgovori.
„Jeste li bili šef tajne službe?“, ponovi Galgal.
„Jesam“, odgovori on tiho.
„Alahov sudija vas osuduje na smrt!“, uzviknu Galgal. „Presuda će
smesta biti izvršena. Imate li još nešto da nam kažete?“
Prestraženi Basiri, od čijeg su imena svi drhtali, poče da plače, preklinje
za milost, ali na jedan jedini Galgalov pokret odvučen je u stovarište gde je
Hoveda upravo pogubljen. Povezaše mu oči, ponudiše ga vodom i staviše
uza zid.
„Spremi se!“, uzviknu Galgal ledeno.
Čuvari kleknuše i uperiše puške u Basarija.
„Pali, do poslednjeg metka!“, uzviknu Galgal ubedljivo.
Zaori se pucnjava, stražari su pucali do poslednjeg metka, tako da
pogubljenik nije imao priliku da padne na zemlju. Tek kad je ispaljen
poslednji metak, on pade licem na gomilu svežih goveđih koža, gde ostade
da leži raširenih ruku.
Galgal nastavi posao sve do ranog jutra. Pogubio je sve glavešine bivšeg
režima, koji su posle hapšenja zatvoreni u gradsku klanicu.
Kada je završio posao, opra ruke i zatraži doručak. Pred njega je spušten
srebrn poslužavnik s toplim mlekom, medom, kuvanim jajima i svežim
hlebom. Dobi još i jutarnje novine: na prvoj stranici bila je velika Hovedina
slika u trenutku kad s povezom preko očiju dobija prvi metak, raširenih,
visoko uzdignutih ruku.
Tokom jedne sedmice Galgal primi petnaest mladih imama iz Koma. Bili
su to studenti iz imamske škole, koji su studirali islamsko pravosuđe.
On ih naimenova za sudije islama i posla ih u velike gradove da sude
funkcionerima bivšeg režima koji su bili povezani s nekim zločinom. Imami
su od njega dobili pismo da protiv takvih mogu da nastupe bez milosti.
Neko kucnu na vrata Age Džana. On se još nije bio vratio s bazara, pa
vrata otvori Gušter. Tri naoružana muškarca sa zelenom krpom oko glave
upadoše unutra. Bili su to vojnici Alahove vojske, koja se sastojala od
militantnih grupa što su za vreme revolucije obrazovane po džamijama i
izvršavale su Homeinijeve zapovesti.
„Gde je Ahmad?“, prodra se jedan na Guštera.
Fagri Sadat je u kuhinji videla ljude, ali pošto nije nosila čador, nije
mogla da napusti kuhinju. Ona otvori prozor i uzviknu: „Mališa, donesi mi,
molim te, čador.“
Gušter joj donese čador.
Fagri stavi čador, izađe i upita: „Gospodo, šta mogu da učinim za vas?“
„Gde je Ahmad?“, upita jedan drsko. „Imamo nalog da ga povedemo.“
„Kuda da ga povedete?“
„U islamski sud!“
U tom trenutku se pojavi Ahmad bez halje i turbana, izađe iz biblioteke
u uputi se ka ribnjaku. Ljudi mu odmah pritrčaše.
Ahmad se trže zaprepašćeno i upita ih zašto su došli.
„Poslali su nas po tebe, biće ti suđeno na islamskom sudu.“
„Zašto? Šta ću ja tamo?“
„To ne znamo.“
„Nikuda ja ne idem!“, reče Ahmad i kleknu ispred ribnjaka da opere
ruke.
Ljudi ga zgrabiše i odvukoše prema vratima.
Ahmad se otimao i vikao: „Šta to treba da znači? Pustite me!“ Ali ga
ljudi nisu slušali.
Ahmad se otimao da bi se okrenuo prema Meki: „Neka mi Alah bude u
pomoći!“
Fagri Sadat reče Gušteru da zatvori vrata.
Džavad, koji je te noći došao kući, siđe.
„Smesta telefoniraj Agi Džanu!“, uzviknu Fagri Sadat.
Ona stade pred ljude i reče: „Šta to radite, za ime Boga? Pa on je imam
ove džamije! Zar vas nije sramota?“
Gušter ču korake Age Džana u uličici, smesta otvori vrata i reče nešto na
svom zapetljanom jeziku. Aga Džan vide Ahmada kako se otima iz ruku
naoružanih ljudi.
„Prestanite! Prestanite! Prestanite! Šta je to? Pustite ga!“, uzviknu Aga
Džan.
Pojavi se i Mujezin, kćeri Age Džana pogledaše u dvorište. Aga Džan
povuče jednog od ljudi unazad. Ahmad pade na zemlju i htede da pobegne
stepenicama na krov, ali ga vojnici snažno šutnuše u noge, tako da je pao
pored ribnjaka. Jedan ga zgrabi, zari inu koleno u leđa, gurnu ga ka zemlji i
stavi mu lisice na ruke. Gušter je stajao izbezumljen pored Mujezina.
Aga Džan pokuša da razgovara s ljudima: „Sam ću ga dovesti na sud. Ne
želim da se to događa na ovakav način. Ja sam Aga Džan, na moju reč
možete računati, poći ću s vama. Nije u redu to sto ste nam uradili.“
Jedan od ljudi gurnu Agu Džana u stranu. Džavad stade između njih i
zadrža oca: „Dosta je bilo, ne možeš više ništa da uradiš!“ „Alah, Alah, Alah,
Alah, Alah!“, uzvikivao je Ahmad dok su ga gurali u džip.
„Koja je adresa vašeg suda?“, uzviknu Aga Džan nemoćno. Auto se
odveze, on ne dobi odgovor. Fagri Sadat je plakala. Kćeri je odvedoše u
gornje odaje.
Džavad htede da uvede Agu Džana, ali ovaj to odbi.
„Kakva strahota. Saznaću kuda su ga odveli“, reče i izađe na vrata.
Ne,oni će to saznati!
Još jednom, oni će to saznati!
Noć smo pretvorili u ogrtač.
Napravili smo blistavu svetiljku.
I iz kišnih oblaka smo ispustili vodu.
I upozorili smo vas da se bliži kazna
Onog dana kad čovek bude ugledao
Što mu ruke nekada počiniše.
Aga Džan, koji je sve želeo da vidi izbliza, otvori oprezno kapak na
jednom od minareta i uvuče se unutra. Pope se stepenicama na mesto gde je
Nosrat svojevremeno odveo jednu ženu. Tamo se uspravi, pogleda dole i sve
obuhvati pogledom dok mu je zelena svetlost minareta obasjavala lice.
Džamija je postala najznačajnije mesto događanja u gradu i ajatolah je
svakog petka držao govor svim vernicima grada i okolnih sela.
Ajatolah je bio najmoćniji čovek u gradu, održavao je mnoge sastanke u
džamiji i bez njegovog odobrenja nije se mogla doneti nijedna odluka.
Jedino je sud bio van njegove moći i odgovornosti; islamski sudija delao
je samostalno, mada se u naročitim slučajevima obraćao Galgalu.
Sudija je telefonom razgovarao o Ahmadovom dosijeu s Galgalom, koji
reče: „Ti si sudija, zažmuri i presudi! “
Sudija je ipak otišao ajatolahu, predao mu dosije i zamolio ga da presudi.
Ajatolah je proučio dosije između dve molitve i potvrdio je sudijinu
odluku: „Besmellah tala! U ime Alaha! Zato što je imam, mora da bude strože
kažnjen od običnog građanina. Wassalam! Toliko!“
Sledećeg dana, počev od svanuća pa do jedan sat u podne, gradom je
kružio džip sa zvučnikom: „Poštovani vernici grada Senedžana! Okupite se
u dva sata na bazarskom trgu, gde će sudija javno izreći presudu Ahmadu
Alsaberiju, negdašnjem članu tajne službe. Ovo je prvo javno islamsko
suđenje. Alah je milostiv, ali i surov kad je potrebno.“
Aga Džan je stajao pored ribnjaka u unutrašnjem dvorištu kada je čuo tu
vest. Na trenutak telo mu se ukoči, više nije osećao noge, pridržao se za stub
svetiljke i naslonio je na njega glavu.
I Fagri Sadat je čula te reči. „Šta da radimo?“, upita izbezumljeno.
„Ništa, samo nam Bog može pomoći. Mesec dana sam obijao pragove,
kucao na sva vrata, svima ljubio ruke, ali ništa nije pomoglo. Niko ništa ne
zna o tim sudskim rabotama. Sve se radi iza zatvorenih vrata“, reče Aga
Džan.
„Zašto Zinat ništa ne učini, ona je u vezi s ajatolasima?“
„Mislim da ona ne može mnogo da uradi. Ni sama ne zna ko je sudija
koji stoji iza tih suđenja. Usto, potpuno se slaže s njima i radi s njima, zato
ne može za sina da uradi ništa naročito kod sudije.“
„Zašto ne može? Sto puta si mi rekao da nije kriv.“
„Ne znam, Fagri! Ne znam više ništa!“
„Amad je na prvom mestu njen sin, a onda imam džamije, zašto ti moraš
da odlaziš svima na noge i ljubiš svima ruke, a ona se nijednom nije
pojavila? Gde je ona, zapravo? Zašto se krije od tebe?“
„Fagri, odvija se revolucija, nije to tek tako neka jednostavna promena
političke moći. U pitanju je očigledan preokret u duhu ljudi. Dešavaju se
stvari na koje nikada ne bismo ni pomislili u nekom normalnom životu.
Ljudi su u stanju da rade užasne stvan. Pogledaj oko sebe. Svi su se
promenili. Gotovo nikoga više ne prepoznajem. Nije jasno da li je neko
stavio masku ili ju je skinuo. Ko zna šta se dogodilo sa Zinat? Ko bi ikada
pomislio da će Zinat postati znamenita osoba?“
„Znamenita? Kako to znamenita?“, upita Fagri oštro.
„Ima moć, određuje stvari, organizuje, sam Bog zna šta sve radi.“
„Nije ona niko i ništa. Ona je jedna gadura. Sve te žene što rade s njom
naprosto su užasne. To su one koje nikada niko nije primetio. Sve su ružne!“
„Fagri!“
„Zinat je ružna iznutra“, odgovori ona ne obraćajući pažnju na reakciju
Age Džana.
„Nije sad trenutak da se razgovara o takvim stvarima. Idem na bazarski
trg, da vidim mogu li nešto da uradim za Ahmada.“
„Ne smeš tamo da ideš. Biće to samo još jedno poniženje više. Ostani kod
kuće dok se bura ne stiša.“
„Moram tamo, to je moj život. Nema veze da li je to poniženje ili ne.“
Aga Džan se prvo pomoli, onda stavi šešir na glavu, ispravi se i krenu
sudbini u susret.
Na bazarskom trgu je bila gužva; on stade ispod drveta, odakle je imao
dobar pogled na podijum, gde će uskoro da počne suđenje. Svi su pričali i
bili radoznali kako će se odvijati islamsko suđenje, šarija.
Pojaviše se tri vojna džipa; iz svakog izađe nekoliko islamskih čuvara.
Onda se pravo na trg doveze crni "mercedes-benc“. Čuvar otvori vrata kola i
iz njih izađe mlad imam. Čuvari ga otpratiše do podijuma, gde imam zauze
mesto u visokoj stolici i uzviknu: „Dovedite ga!“
Ahmada izvukoše iza priručne zelene zavese. Bio je neuredan i slab. U
poslednje vreme nije ni video opijum, i zato su mu se crte lica i držanje
potpuno promenili. Išao je kao neki stari beskućnik koji se dugo nije umio.
Da ga sudija nije predstavio, niko ga ne bi prepoznao.
Svi su zaprepašćeno gledali Ahmada Alsaberija, dragog imama, koji je
nekada dobijao hrpe ljubavnih pisama od žena.
Sudija opomenu masu na tišinu i otpoče da sudi: „Ahmad Alsaberi je
kriv zbog saradnje s tajnom službom prethodnog režima. Sarađivao je sa
Satanom! To je ogroman prestup protiv islama i džamije u kojoj je nastupao
kao imam. Ali pošto nije okrvavio ruke, osuđen je samo na deset godina
zatvora.“
Gomila se uznemiri, ali sudija opomenu na tišinu i produži: „Osuđenik
više ne može da upražnjava poziv imama, zato će mu biti oduzet turban i
imamska halja.“
Ahmad zadrhta u dugoj prljavoj košulji.
„Ali zato što je bio imam džome džamije i bio uzor ljudima, dosuđena
mu je dodatna kazna“, reče sudija. Pošto je malo poćutao, reče odjednom:
„Dovedite magarca!“
Čuvari smesta odoše iza tribine i izvedoše belog magarca.
Na trgu nastade žamor: „Šta to smeraju? Šta će s njime uraditi?“
Prestrašen od ljudske gomile, magarac nije hteo da ide, pa ga čuvari
dovukoše na podijum.
Aga Džan prepoznade belog magarca Ama Ramazana. Pojavi se grupa
islamista, koji su oko čela omotali zelene šalove na kojima je bio tekst:
„Homeinijev vojnik“. Uzvikivali su: „Alah je veliki! Smrt saradniku šaha!“
Sudija uzviknu: „Stavićemo počinioca nedela naopačke na magarca i
odvešćemo ga u džome džamiju. To je milostiva kazna za nekog ko je
zloupotrebio svoju imamsku halju!“
Narod je bio šokiran, svi su gledali Ahmada zaprepašćeno, a on je gledao
u zemlju.
Aga Džan izvadi maramicu i obrisa znoj sa čela. Nije mogao da veruje
kako će Ahmada provesti kroz grad naopačke na magarcu.
Znao je da je Ahmad počinio svakojake gluposti, ali nikada nije
poverovao da je šahov saradnik. To nije išlo uz Ahmadov karakter. Ali zašto
Ahmad ništa ne kaže? Zašto se ne buni, zašto se ne brani?
Aga Džan se probi napred i uzviknu iz sveg glasa: „Ahmade! Ti nisi
izdajnik! Brani se!“
Svi pogledaše Agu Džana.
„Otvori usta! Reci nešto!“, uzviknu Aga Džan još jače.
Ahmad se trže kao da se probudio kada je čuo Agu Džana.
Sudija viknu: "Tišina!“
„Ne smeš da ćutiš, Ahmade!“, viknu Aga Džan.
„Tišina!“, ponovi sudija.
Dva čuvara priđoše Agi Džanu.
„Probudi se, Ahmade! Za mene! Za nas! Za džamiju!“, vikao je Aga Džan
dok se rvao s ljudima koji su hteli da ga udalje.
„Ti si imam naše džamije, posvećen si...“, uzviknu on. Ali nije uspeo da
završi rečenicu. Jedan od čuvara ga dohvati za desnu ruku, zavrnu mu je na
leđa i gurnu ga glavom prema zemlji.
„Ahmade, učini nešto za nas!“, vikao je Aga Džan dok su ga čuvari
držali.
Dva trgovca s bazara pritrčaše, izvukoše Agu Džana ispod ruku i nogu
čuvara i odvedoše ga na mesto gde su stajali.
Ahmad prikupi svu svoju snagu i obrati se masi, uzdignutih ruku i
vičuči: „Tako mi Korana, nevin sam!“
„Umukni!“, uzviknu sudija.
„Tako mi džamije, nikada nisam bio izdajnik! “
„Umukni!“, povika sudija besno.
„Ja nikada ne bih mogao...“, uzviknu Ahmad, ali nije uspeo da završi
rečenicu jer ga dohvatiše dva čuvara i htedoše da ga stave na magarca.
Magarac se prestraši i ustuknu. Jedan od čuvara raspali magarca u bok,
životinja se zatetura i pade, a onda ustade.
Neki starac s puškom o ramenu i sa zelenim šalom oko glave istupi
napred. On pomilova magarca po glavi i umiri životinju dok su ljudi
stavljali Ahmada u sedlo.
Aga Džan se prenerazi kad je video starca.
Vidi li on to dobro? Čovek je bio njihov sluga Am Ramazan. Postao je
vojnik u islamskoj vojsci. Naprosto nezamislivo: on je dao svog magarca na
raspolaganje kako bi se Ahmad ponizio i slomio. Lično je držao životinju.
Trebalo bi da se stidi zbog onog što je učinio; on je još uvek držao
ključeve njihove kuće u svom džepu, kako su ljudi mogli da se toliko
promene?
To je Agu Džana toliko zabolelo da je očajnički počeo da glasno izgovara
suru Al Morsalat:
Aga Džan je nastavio da svaki dan odlazi na bazar, ali ništa nije bilo kao
pre. Svi su bili bradati i takmičili su se između sebe ko je duhovniji. Svi su
postali drski i niko mu više nije ukazivao poštovanje. Njegov odani sluga
dolazio je na posao u vojničkoj uniformi, tako da se Aga Džan nije usuđivao
da u njegovom prisustvu telefonira.
Ranije, kada je odlazio u sela gde su bile radionice njegovih tepiha,
meštani nu ga primali kao kralja, ali sad niko nije dolazio da mu poželi
dobrodošlicu.
Jednog dana, kada mu je došao u posetu stari prijatelj iz Isfahana,
zatekao ga je za pisaćim stolom, nagnutog nad papirima. Nije ga prepoznao.
Aga Džan je ostario, osedeo i propao.
Pokušavao je da i dalje radi, ali nije išlo, nije mogao da izdrži. Vraćao se
kući ranije i bavio se svojim vrtom. Ponekad je odlazio u podrum i ostajao
tamo satima, preturajući po stvarima. Onda bi ga Fagri Sadat potražila: „Šta
tamo radiš sve vreme?“
„Nikada nisam imao vremena da pogledam u sve te sanduke.“
„Dosta je za danas, idi operi ruke, pristavila sam svež čaj.“ On opra ruke
i lice u ribnjaku i ode u kuhinju da pije čaj s Fagri.
„Budi strpljiva“, govorio je Aga Džan kad bi Fagri počinjala da se jada
zbog budućnosti dece.
„Kako da budem strpljiva, sva moja deca, sve troje, bez budućnosti,
napustili su kuću, a mi pojma nemamo gde su.“
„Ne pate se samo naša deca, hiljade drugih je snašla ista sudbina. Tako je
uvek bilo u životu, i uvek će biti, ali postoji lek koji će nam svima pomoći, a
to je strpljenje.“
„To samo ti možeš da budeš, jer si tako jak u svojoj veri, ali ja ne mogu, ja
sam slaba, ja se često dvoumim, gotovo se ne usuđujem da ti kažem, ali
pitam se da li sve ovo Bog uopšte vidi.“
„Fagri, budi jaka, ne lutaj u tami jer ćeš izgubiti mir, a to nije dobro za
tebe.“
„Svako bira ono što je za njega dobro, svako pokušava da sebi osigura
bezbedan život, ti si jedini koji je bio i ostao častan, ali šta si postigao?
Završio si u podrumu! Nekada si bio čovek s bazara, reč ti je vredela zlata, a
šta si sad? Njuškaš po podrumskim starudijama.“
„Ne smeš tako da govoriš, Fagri“, reče Aga Džan povređeno.
„Izvini, ali ti najbolje znaš šta hoću da kažem. Gde su ti prijatelji, ti
moćni ljudi, da ti pomognu?“
„Nije mi potrebna ničija pomoć“, reče Aga Džan.
„Svi su te ostavili na cedilu. Gde je Zinat? Gde je Mujezin, a pre svega,
gde ti je brat Nosrat? Jesi li išta čuo o njemu?“
U tom trenutku Nosrat je kod kuće stajao ispod tuša. Tražio je način da
nekako doprinese razvoju persijskog filma. Ali je dobro znao da bez
Homeinijevog odobrenja nema ništa od toga. Dok ga je voda prskala po
glavi, sinu mu sjajna ideja. Krava. On uzvik nu glasno: „Pronašao sam!
Pronašao sam!“ Smesta zavrnu slavi nu, uze peškir, obrisa se, obuče se i
izjuri iz kuće. Uze taksi i odveze se na dvor, gde je Behešti smestio svoju
kancelariju.
Prošlo je devet meseci otkad je počela revolucija i Homeini još nije znao
šta će da radi s bioskopima. Vrata svih bioskopa bila su još zatvorena, i
zajedno s javnim kućama proglašeni su za nečiste.
Kroz tesnu saradnju, Nosrat i Behešti su ostvarili veoma poverljiv i
prijateljski odnos. Behešti je poznavao film. U Nemačkoj je često odlazio
krišom u bioskop, ali smatrao je da još nije vreme da se s Homeinijem
razgovara o filmu.
„Znam šta treba da radimo“, reče Nosrat Beheštiju. „Moramo naprosto
da dovedemo imama u bioskop. On mora da vidi sopstvenim očima kako je
bioskop nešto sasvim drukčije od javne kuće.“
„Budi realan“, reče Behešti. „Šta možemo da mu pokažemo da bismo ga
uverili u to?“
„Imam za njega Kravu!“, reče Nosrat.
„Kravu?“
„To je prvi ozbiljni persijski film, možeš ga čak nazvati i islamskim.“
„I zove se Krava?“
„Jeste. Krava. Persijski klasični film. Neću reći da je to remek-delo, ali je
najbolje što se može pokazati imamu. Krava se nalazi u duhu svakog
Persijanca, čak i u duhu imama Homeinija. Ja ću prirediti bioskop, a ti ga
dovedi. Islam može da pruži veliki značaj filmu. Imam velike planove. Ako
Homeini odobri film, nastaće samostalna proizvodnja koja potiče iz srca
naše kulture. Šiiti imaju poseban pogled na svet, a stara persijska kultura
nam je zaleđe. Ubrzo ćemo zaposesti sve bioskope u svetu.“
„O svetu ćemo razgovarati neki drugi put. Prvo da pokažemo imamu taj
film.“
„Nemamo toliko vremena, mora se sve veoma brzo desiti. Svi bioskopi
su već zatvoreni i veliki trgovci ćilimima otpočeli su akciju: kupuju bioskope
da bi ih pretvorili u džamije.“
„Ne možemo odvesti imama u bioskop.“
„Uradiću to drukčije. Dovešću bioskop imamu.“
„To je dobra ideja“, reče Behešti osmehujući se.
„Biće to istorijski događaj, Homeini će uživati, film se odigrava na selu,
odakle i sam potiče.“
Sledeće večeri ode Nosrat sa zamotuljkom platna na ramenu i
projektorom u ruci u Homeinijevo prebivalište na severnim brežuljcima
Teherana.
Behešti ga uvede u imamovu radnu sobu, gde je Homeini sedeo na podu
na ćilimu, oslonjen jastukom o zid. Otkad je izbila revolucija, Nosrat je
osedeo, nosio je bradu i umetnički šešir. Uobičajeno je bilo da se klekne pred
Homeinija i da mu se poljubi ruka. Ali Nosrat to ne učini. On samo skide
šešir i pokloni se.
Behešti ga predstavi: "To je kamerman čije su reportaže o revoluciji
mnogo puta emitovane u svetu. Čovek je od poverenja. Potiče iz dobre
pobožne porodice i ima zanimljive ideje u vezi s filmom, ostaviću ga s
vama.“
Kad je Behešti napustio odaju, zavlada tišina.
Nosrat spusti svoje stvari i potraži mesto gde da obesi platno. Izvadi iz
džepa čekić i bez pitanja pričvrsti belo platno pomoću dva eksera na zid
naspram Homeinija.
Onda pomeri sto koji se nalazio pored zida i stavi na njega projektor.
Zatim stavi stolicu nasred sobe i reče: "Da li biste zauzeli mesto na stolici? “
„Dobro mi je i ovde!“, reče Homeini razdražljivo.
„Znam, ali stolica čini deo bioskopa.“
Homeini ga pogleda zapanjeno; još niko nije tako razgovarao s njim. Ali
znao je da je Nosrat fotograf, a znao je i da ljudi uvek moraju da slušaju
lekara i fotografa. Zato ustade i sede na stolicu nasred sobe.
Nosrat navuče zavesu i ugasi svetlo i u sobi zavlada mrkli mrak.
Onda uključi projektor.
Rolna poče da se odmotava, film je bio crno-beo i star. Na ekranu se
pojavi krava koja zamuka, što Homeini nije očekivao. Dođe seljak, koji
poljubi kravu u glavu, pomilova je po vratu i reče: „Ti si moja krava. Moja
draga krava. Hajde. Idemo u šetnju.“ Čovek krenu, krava pođe za njim na
livadu. Čim su se našli na livadi, seljak izvadi tradicionalnu lulu, sede u
senku drveta i poče da puši dok je zadovoljno gledao kako njegova krava
pase.
Onda se pojavi seljanka s maramom na glavi.
„Salam elejkom, Mašadi!“
„Salam elejkom, Badži. Dođi i sedi u senku, danas je toplo. Doveo sam
kravu na reku, u staji joj je prevruće. Kako si ti, Badži?“
Seljanka sede na zemlju pored njega i oni se ćuteći zagledaše u kravu.
Nije to bilo čudo od filma, ali je bio magijska scena iz života običnih
seljaka. Priča je bila jednostavna, ali je odisala primitivnim životom seljaka.
Bio je to prigodan film za Homeinijevu novu islamsku republiku, jer
moderan život je bio daleko od sela. Sve seljanke su nosile veo i Koran. Selo
nije imalo električnu struju i vodovod. Nigde se nije čula muzika i niko nije
imao radio u selu. Nije moglo biti boljeg početnog filma za Homeinija. U
filmu je mogao da prepozna sebe, svoje roditelje i svoje sugrađane.
Priča je govorila o seljaku koji nije imao dece, ali je voleo svoju kravu.
Jednog dana krava se razbole. Seoski mudraci su mu savetovali da kravu
zakolje pre nego što joj bude gore, ali on nije hteo ni da čuje.
Jednog dana krava pade mrtva kad seljak nije bio pored nje. Seljaci
odlučiše da je odmah pokopaju, pre nego što se seljak vrati.
Kad se seljak vratio, upita za kravu. Svi mu rekoše da je krava otišla.
Seljak se izbezumi. Danima je tražio kravu, ali je ne nađe. Izgubio je životnu
radost i nije više mogao da jede.
Seoski mudraci mu dođoše u posetu da ga teše i da mu objasne kako
takvo ponašanje ne dolikuje čoveku. Ali seljak je bio toliko bolestan da je
mislio kako je postao krava. Kad su mu mudraci ušli u kuću, on od tuge
poče da muče kao krava.
Mudraci izvadiše maramice i zaplakaše se nad seljakom.
Kad se film završio, Nosrat upali svetlo. Homeini je vadio maramicu iz
džepa.
Gotovo sve žene u gradu nosile su crni čador kad izlaze iz kuće, ali bilo
je veoma mladih žena koje nisu htele ni da čuju za islamski režim i odbijale
su da nose čadore. Obično su patrolirala tri džipa, u kojima su sedele po dve
žene u velovima i naoružan čovek. One su proveravale da li se poštuje
islamski propis, hedžab, o oblačenju žena u gradu.
Čim bi naišla neka žena koja nije ogrnula veo prema islamskom propisu
ili se našminkala, one bi iskočile iz džipa, stuštile se na nju i zadržale je.
Ako bi žena poslušala njihov savet i popravila maramu, puštale su je. Ali
ako bi žena počela da se buni, ugurale bi je u kombi koji je vozio iza džipa i
odvele je na tajnu adresu da joj održe lekciju.
Sve uhapšene žene stizale su prvo Zinati.
Ona i Azam Azam smislile su metode da takve žene dobro prestraše.
Azam Azam je mazala ženama noge sirupom, a Zinat ih je vodila u
mračnu sobicu u kojoj je vrvelo od bubašvaba.
Devojke s dugačkim jezikom su zatvarane u mračnu prostoriju u kojoj su
miševi cijukali i trčali im po nogama.
Nedavno je Zinat nekoj ženi grubim peškirom toliko trljala crvene
našminkane usne da su prokrvarile.
One večeri kada su svi sedeli kod kuće i gledali Kravu, skupina islamskih
studenata, uz Homeinijevo odobrenje, preskočila je ogradu i upala u
američku ambasadu. Munjevitom brzinom uhapsili su ambasadora i
šezdeset pet službenika koji su bezbednosti radi ostali u zgradi. Taoci su
odmah odvučeni na tajno mesto, pošto se islamski režim plašio da će ih
Amerika osloboditi akcijom širokih razmera.
Sigurnosti radi, odmah su najznačajnije ličnosti odvedene džipom u
Kom, Isfahan i Senedžan.
Usred noći senedžanskog ajatolaha Arakija probudi pomoćnik.
„Morate se odmah obući“, prošapta on. „Neko vas čeka u dnevnoj sobi.“
„Ko je to?“, upita ajatolah.
„Veoma mlad čovek, želi da vam kaže neku državnu tajnu.“
Ajatolah se odmah obuče. U dnevnoj sobi ga je čekao mlad čovek.
Ajatolah mu pruži ruku, čovek je poljubi i tiho reče: "Ja sam student
teheranskog univerziteta. Imam za vas tajnu poruku od ajatolaha Rudolaha
Homeinija.“
Ajatolah isturi glavu, a student mu šapnu tajnu na uho: „Pred vratima se
nalaze troja kola, sa sedmoricom Amerikanaca s povezima na očima.“
Ajatolah smesta stavi turban, uze štap za šetanje i reče: „Ideš sa mnom?“
On ude u jedna kola, i onda se odvezoše u pustinju.
Neki pastir, koji je zaspao na rubu pustinje ispod drveta kraj starog
bunara, trgao se iza sna zbog nepoznate buke. Ustao je i zagledao se u noć u
pustinji i ugledao je crni oblak dima kako se diže prema vedrom nebu.
Odmah se popeo na drvo i video vatru u daljini. Smesta je znao da se
desilo nešto strašno. Ostavio je stado i odjurio u selo. Pola sata kasnije svi
seljani su bili na svojim krovovima i gledali su vatreno more.
Seoski imam odjuri u džamiju, otvori vrata i dograbi telefon, jedini u
selu. Brzo okrenu broj ajatolaha Arakija: „Vidim visoki plamen u pustinji.
Seoski mudraci nisu još nikada videli takvu stvar. Mora da se nešto
dogodilo!“
Ajatolah smesta posla komandanta islamske vojske u pustinju da izvidi
stvar. Tri četvrti časa kasnije, dohvati ajatolah svoj crveni telefon i okrenu
broj Homeinijeve kuće u Teheranu: „Neverovatno visok plamen! Izgleda da
se srušilo nekoliko aviona. Vatra je ogromna, ne može joj se prići! “
Pet meseci kasnije, oko podne, pojaviše se tri iračka ratna aviona iznad
Teherana. Leteli su toliko nisko da su se piloti mogli videti. Svi se razbežaše
zbog zaglušujuće, a pre svega zastrašujuće buke.
Avioni su bombardovali aerodrom i time objavili Iranu alharab, rat.
Iračka vojska je te noći upala na iransko tlo i zauzela sva strateška mesta
u južnoj, naftonosnoj provinciji Hozestan. Najznačajnije gasne i naftne
rafinerije našle su se u rukama Sadama Huseina.
One noći kada je izvršen prepad, seljani su svi bili na seoskom trgu i
gledali su ruski film. Odjednom neko uzviknu: „Tenkovi. Nastupaju!
Blokiraj sve!“
Ali već je bilo prekasno za blokadu. Za tili čas seoski trg se ispraznio.
Neki su pobegli u planinu, neki su odjurili kućama i zabravili vrata, oni koji
su imali skrivenu pušku zgrabili su je i odjurili na krov.
Nad selom se pojavi helikopter. S krova odjeknu paljba. Helikopter se
okrenu nazad u oštroj krivini.
Tenkovi upadoše u selo i ni iz čega se pojaviše stotine naoružanih
islamista koji u mraku zauzeše položaj. Odjednom proleteše dva
helikoptera, osvetljavajući krovove jakom svetlošću. Otvoriše vatru na sve
što se kretalo pod svetlom.
Niko nije očekivao tako jak napad. Naoružani islamisti sve su držali na
oku i pucali su u ljude koji su hteli da pobegnu.
S krova je fanatički uzvraćano vatrom, ali na svaki pucanj odgovoreno je
granatom koja bi razorila krov.
Borba više nije imala smisla; vrata na kućama se otvoriše jedna po jedna i
seljani izađoše s rukama iznad glava.
Džipovi su krenuli za onima koji su se uputili u planine; u njih je pucano
ako se nisu predali.
Svi uhapšeni su još iste večeri odvedeni u zatvor. Među njima bio je i
Džavad, sin Age Džana.
Zinat se osećala dobro, još nikada se nije osećala tako dobro. Ostajala je
hladna pred onim što su ljudi govorili; ona nikada ništa loše nije uradila.
Kada je Ahmad uhapšen, videla se tajno s Galgalom u Komu. Taj susret je
bio prekretnica u njenom životu. Nekoliko puta je oklevala da li je na
pravom putu, ali Galgal je odagnao sve njene sumnje.
„Dešava se velika revolucija“, rekao joj je Galgal. „Islam je konačno
iščupao sve stare korene kraljevstva starog dve i po hiljade godina. Upravo
stvaramo prvu šiitsku republiku. Alah će nas nemilosrdno kazniti ako
ispustimo iz ruku ovu jedinstvenu priliku. Alah ima dva lica. Milosrdno lice
i nemilosrdno lice. Sad je vreme za nemilosrdno lice. Nema drugog puta da
se islam zadrži. Naši neprijatelji su nam samo na smetnji. Nemamo izbora.
Prihvataš islam, a sve ostalo ima da se sruši. Bilo da je to tvoj sin, otac, mati,
nije važno. Alah će te nagraditi u raju.“
Aga Džan je preuzeo Džavadovo telo, koje je sad ležalo u kombiju pred
vratima.
Fagri Sadat je stajala pored prozora i gledala je dole gde je Muzejin
uznemireno hodao tamo-amo. Dok je tako stajala i gledala iza stakla,
podsećala je na crno-belu fotografiju, fotografiju majke koja tuguje.
Prema persijskom običaju, trebalo je sad da plače, vrišti, udara se u glavu
i čupa sedu kosu. Onda bi žene pritrčale i držale joj čvrsto ruke i plakale bi s
njom.
Ali sve to je bilo zabranjeno; nisu smeli nikome da pokažu svoju tugu.
Aga Džan još nije znao gde da sahrani Džavada. Ceo dan je proveo
telefonirajući da bi dobio dozvolu za sahranu, ali niko se nije usuđivao da
mu pomogne.
Ulicom odjednom odjeknu bat koraka. Muzejin naćulji uši, nije
prepoznavao korake.
U bravi se okrenu ključ, vrata se otvoriše; bio je to Šahbal. Gušter mu
požuri u susret.
I Mujezin se uputi Šahbalu, zagrli ga i zaplaka nemo na njegovom
ramenu.
Šahbal je čuo za pogubljenje i mada se izlagao opasnosti dolaskom u
Senedžan, odmah je došao kući.
Aga Džan izađe iz svoje sobe, vide Šahbala i pozdravi ga kao uvek.
Šahbalu se činilo da je ni zbog čega vozio četiri stotine kilometara da bi
stigao kući. Aga Džan nije pokazivao osećanja.
„Hvala Bogu, stigao si u pravi čas, potreban si mi. Od koga si to čuo?“,
upita Aga Džan, ali ne sačeka odgovor: „Moramo da požurimo. Tamo je u
kombiju pred vratima.“
Pri svetlosti fenjera, Šahbal pročita u njegovim očima ono čega se bojao.
Priča mu je bila poznata: leš, otac, grob.
On ga uhvati za mišicu i zagrli ga.
„Moje saučešće, Ago Džane, moje saučešće, nesrećni moj Ago Džane“,
reče plačući.
Šahbal je osećao krivicu. Plašio se da ga Aga Džan neće ni pogledati.
„Božja volja, sine“, reče Aga Džan. „Hajde, idemo. Brzo će mrak,
nemamo mnogo vremena.“
Put nije bio namenjen malim automobilima, to zapravo i nije bilo put
već tragovi točkova seoskog autobusa.
Marzedžaran je selo najbliže gradu, iza prvog brda, uz obronak visokih
planina. Šahbal je vozio uzbrdo, a onda se oprezno spuštao. Već su se
unaokolo nazirale kućice.
Bilo je hladno zbog snega na vrhovima planina. Još se nije sasvim
smrklo, ali visoke planine su već bacile crnu senku preko sela. Kuće su bile
napravljene od prirodnog kamena. Ako ne znaš da je tu selo, ne bi ga
razlikovao od stena. Kada su se približili selu, videše kako iz dimnjaka izlazi
dim, jedini znak života.
U takvom selu uvek se nešto očekivalo: da neko dođe, ili da neko ode,
rođenje deteta ili smrt.
Uspavano selo uvek je čekalo da se nešto desi, i tek tada bi se pokrenulo.
Šahbal uveze kola u selo; nisu ništa morali da kažu, nepoznat kombi koji
se spustio niz planinu već je po sebi značio da se nešto događa.
Ko još luta zimi po planini? Neki protivnik vlasti, neko ko beži od nekog
ili neko ko u autu ima mrtvaca.
Odjednom se začu lajanje; nekoliko pasa skoči divlje sa stene i pojuri ka
autu. Onda se pojavi nekoliko dobro utopljenih ljudi s puškama.
„Alah!“, uzviknu Aga Džan.
Psi se razbežaše lajući. Ljudi se približiše autu.
„Sedi, Šahbale“, reče Aga Džan i izađe iz kola.
Priđe ljudima, htede da razgovara s njima, htede da kaže da je bio
prijatelj seoskog imama. On pruži ruku, ali oni se napraviše da to ne vide i
priđoše kolima.
Pogledaše Šahbala neprijateljski i produžiše da idu oko kola. Htedoše da
otvore zadnja vrata. Aga Džan im brzo priđe, uz pomno lajanje pasa. Šahbal
izađe brzo iz kola, a Aga Džan odgurnu ljude u stranu i nasloni se na zadnja
vrata. Jedan ga povuče za rukav, drugi otvori vrata. Pas skoči u kola i
zagrize halju na mrtvacu. Šahbal dohvati dizalicu koja se nalazila pored
njega i udari psa snažno po leđima. Pas iskoči iz auta skičeči.
Šahbal potpuno izgubi kontrolu i stade da rasteruje ljude. S dizalicom u
ruci stajao je pored vrata i čuvao je mrtvaca.
Ljutiti zbog ovako drskog ponašanja u njihovom selu, napadoše ga sva
trojica. Aga Džan pokuša da to spreči, ali uzalud. Šahbal se trudio da što
bolje izbegne njihove udarce, sve dok na buku ne stiže skupina seljana koja
ih razdvoji. Aga Džan ispruži ruke prema njima i reče: „Samo vas molim za
grob. Dovezao sam sinovljevo telo.“
Ne bi nikakvog odgovora, nijedne reči. Kao da su bili od kamena,
okamenjeni ljudi koji su ga zaprepašćeno gledali.
„Odlazite, grešnici! Ništa od groba!“, uzviknu jedan.
„Molim vas za...“
„Gubi se, rekao sam!“, viknu čovek ljutito i priđe Agi Džanu. Šahbal
dohvati dizalicu, ali Aga Džan mu je istrže iz ruku i reče: „Vraćamo se!“
Uđoše u kola i Šahbal ih okrenu.
Džirdža je bilo selo gde je bilo najviše izgleda da dobiju mesto za grob,
jer je bilo porodična teritorija. Mnogi članovi porodice Age Džana i Fagri
Sadat još uvek su tu živeli, a uz to, i Kazem Han je tu sahranjen.
Trebalo je da odmah krenu u Džirdžu, ali svete knjige nisu upućivale
tamo. Pošto je pomenuto ime Rahmanalija, Aga Džan je bio siguran da je to
pravo mesto.
Rahmanali je bio sitan starčić duge sede brade. Selo se ponosilo njime.
Bilo mu je sto četiri godine i bio je poznat kao sveti čovek. Za njega se
pričalo kako zna da pravi čuda i da je umrlu decu vraćao u život. Njegova
reč bila je poslednja u selu, to je svako znao. Onaj ko bi od njega zatražio
azil, bio je posigurno na bezbednom mestu. Seljani su njegovu kuću
proglasili za svetilište. U teškim prilikama, kad ni na koga ne možeš da se
osloniš, Aga Džan mu se uvek mogao obratiti. Dobro su se znali, Aga Džan
ga je redovno posećivao kada je dolazio u Džirdžu i davao mu je novac kad
je bilo potrebno.
Kada su stigli do sela, reče Aga Džan: „Ugasi svetla, zaustavi ovde iza
stena. Nećemo autom u selo. Ti ostani, ja odoh do Rahmanalija.“
„Pustite mene da ga potražim“, odgovori Šahbal.
„Bolje je da ja razgovaram s njim.“
„Ne želim da idete sami.“
„Nema drugog rešenja, ne možemo ovde ostaviti pokojnika.“
„Ja ni ovde nemam poverenja ni u koga. Sve se toliko promenilo. Ako
vas neko prepozna, odmah će znati šta je u pitanju.“
Ruka Age Džana posegnu u unutrašnji džep, proveri da li je Koran na
mestu.
„Više nemamo izbora. Snaći ću se već“, reče i pođe.
Aga Džan se probi kroz sneg i pređe drveni most. Ovde ga psi nisu čuli.
Ledeni vetar koji je duvao preko zamrznutog snega rezao je kožu. Jedino što
je mislio bilo je: Moram stići do Rahmanalija pre nego što me islamisti vide. Ako
budu hteli da me zadrže, dozivaću ga toliko jako da će se probuditi čak i da je u
najdubljem snu. Moraće da me čuje.
On oprezno uđe u selo. Kad prođe četiri ulice, stići će do trga iza koga
stanuje Rahmanali.
Psi su ga osetili. Stran miris usred noći, usred zime, to je značilo nevolju.
Odjednom iza njega pas poče da laje. Probudiće celo selo. Šta da radi, da
potrči ili da naprosto mirno produži dalje? U sledećoj ulici veliki crni pas
preskoči drvenu ogradu. "Alah!“ On poče da trči.
Seoski psi stadoše nervozno da laju. Krenuše za njim. Aga Džan potrča
brže i vide zaprepašćene seljane oko sebe na ulici. Nekoliko ljudi pokuša da
mu prepreči put i da ga uhvati. On ih iz sve snage odgurnu i poče da više:
"Rahmanali!“ Trčao je što je brže mogao, srce mu je lupalo u grlu, a od suza
ništa nije video. Trčao je naslepo prema trgu. Svi su sad znali kuda je
krenuo.
„Alaaaaah! Rahmanali! Azil! Tražim azil za sina!“
Iz jedne uličice istrčaše tri naoružana čoveka i jurnuše prema Agi Džanu.
Jedan ga otpozadi raspali po nozi. Aga Džan se saplete i pade u sneg. Čovek
mu prinese fenjer u lice: "Ko si?“
Tuga se nadvila nad kućom kao crni veo. Niko ništa nije govorio, niko nije
plakao, niko nije prekidao tišinu, ali neko je bez prestanka pevušio:
„Gospode! Sveznajući!
Nedelju dana posle toga sam šef islamske tajne službe lično je posetio
Homeinija da bi razgovarali o značajnom pitanju bezbednosti.
On kleknu ispred Homeinija, poljubi mu ruku i prošapta: „Članovi
organizacije mudžahedina nalaze se na svim važnim mestima u upravi. Dok
smo svu pažnju posvećivali borbama na frontu, zauzeli su sva strategijska
mesta na ovaj ili onaj način. Čak su dospeli i do vas. Imam spisak sumnjivih
osoba koje zauzimaju važna mesta po ministarstvima. Ako se slažete, prvo
ću obavestiti premijera, a onda ću smesta pohapsiti osumnjičene.“
Homeini stavi naočare, prouči spisak i dade odobrenje da svi budu
pohapšeni.
Šef smesta ode na tajnu adresu gde je zasedao kabinet, da u četiri oka
porazgovara prvo s premijerom o sadržaju svog razgovora s Homeinijem.
Onda zajedno odoše na zasedanje kabineta da obaveste ministre.
Šef odmah uze reč: „Upravo dolazim iz stana imama Homeinija“, reče
on. „Razgovarao sam s njim u četiri oka. On zna da sam ovog trenutka ovde.
Razgovarao sam i s premijerom. Mudžahedini su se neprimetno uvukli u
naš sistem...“
Onda zazvoni telefon, šef stavi na sto svoj težak kofer, izvini se i priđe
stolu na kome se nalazio telefon.
Podiže slušalicu i jasno reče pred svima: „Da, ja sam. Jeste, upravo sam
razgovarao s premijerom. Tu je, kod mene, u autu je, ne, ne znam sigurno.
Idem da to uzmem, ili možda ne treba? Nisam siguran, idem da ga uzmem,
imate li trenutak vremena?“ To poslednje reče izuzetno glasno da bi ga svi
mogli čuti. Spusti slušalicu na sto, izađe iz sobe, sjuri se niza stepenice, uđe
u auto i odveze se punom brzinom uz škripu guma. Niko nije ništa
posumnjao, niko nije znao da se istorija ponavlja. Od eksplozije zatrese se
tlo u susednim ulicama.
„Tajare, tajare,
Kuda si krenula, tajare?
Koga nosiš sa sobom, tajare?
Kada ću doći na red, tajare?“
Kada je za sobom zatvorio vrata, iznad kuće proleteše tri ratna aviona uz
zaglušujuću buku i nestadoše u oblacima.
„Iračani!“, uzviknu Aga Džan.
Nisu to bili irački avioni već mlaznjaci iranskog vazduhoplovstva koji su
krenuli da onemoguće izlazak iz zemlje izvesnom putničkom avionu. U
avionu je sedeo Bani Sadr, iranski predsednik, koji je upravo bežao iz
zemlje. Mlaznjaci su leteli punom brzinom da bi ga zadržali. Nedelju dana
ranije, Homeini ga je otpustio. Optužio ga je da radi za mudžahedine.
Predsednik se skrivao i mudžahedini su smislili veoma vešt plan da ga
prokrijumčare iz zemlje. Sve je bilo razrađeno do poslednje sitnice, čak je i
Sadam Husein bio obavešten o bekstvu i irački avioni su spremno čekali da
prate odbeglog predsednika.
Iranski mlaznjaci su zakasnili, jer je avion ušao u irački vn zdušni prostor
tačno na vreme i produžio let prema Evropi.
Četiri i po sata kasnije, avion se približi Parizu. Pilot usposta vi vezu s
francuskim saradnicima u kontrolnom tornju: „Ovo |e prinudni let. Imam u
avionu iranskog predsednika. On traži azil!“
Direktor aerodroma je obavešten; on odmah uspostavi vezu s francuskim
predsednikom. Onda postavi iranskom predsedniku nekoliko pitanja, na
koje ovaj odgovori savršenim francuskim bez akcenta: "Ja sam izabrani
iranski predsednik Islamske Republike Irana. U avionu je i vođa
mudžahedina. Tražim azil za sebe, vođu mudžahedina i pilota.“
Avion napravi nekoliko krugova iznad Pariza dok se direktor dogovarao
s francuskim predsednikom šta da se radi.
Avion je upravo otpočeo četvrti krug nad Parizom kad se začu mobilni
telefon. Direktor aerodroma prenese poruku lianiju Sadru: „Francuski
predsednik nudi vama i vašim saputnicima aziil. Vaš avion može da se
spusti. Želimo vam dobrodošlicu.“
Te noći sijao je pun mesec, koji je pružao ljudima utehu za toliki bol i
tugu koje su pretrpeli u ratu.
Ali nisu svi došli na slavlje. Neki tu noć puni veselja iskoristiše za osvetu.
Mesečina pade na rub slanog jezera na ivici pustinje kraj Senedžana, gde je
leš Zinat Hanum ležao pola u vodi, a pola na pesku.
Oko vrata joj je visila cedulja u plastičnoj kesici na kojoj je stajalo: "Ona je
primoravala mlade neudate žene koje su osuđene na smrt da pre
pogubljenja idu krevet s islamistima. Na ovom slanom jezeru je osuđena i
pogubljena. To je bila želja majki čije su kćeri postale neveste poslednje noći
svog života.“
Uskoro će Mesec lagano iščeznuti, ustupajući mesto Suncu. Jato
pustinjskih ptica videće Zinatino telo kraj jezera i preleteće jezero larmajući.
Putnik na kamili će dojahati da pogleda šta se dešava.
Sići će s kamile, prići će lešu, kleknuće i pročitaće tekst na ceduljici.
A k a s, f o t o g r a f
Aga Džan je šetao pored reke; posle večernje molitve nije se vratio u
krevet. Otišao je do obale i seo na peščani brežuljak. Mada je voda bila
hladna, neka žena je prala noge u reci.
Ona obrisa noge čadorom, obuče cipele i uputi se Agi Džanu. „Imaš li
malo sitniša za mene, nemam još nijedan novčić u ustima“, reče ona.
„Jesi li to ti, Godsi?“
Godsi, nekada tako mlada i živahna, izgledala je sad stara. Videlo se to
po sedoj kosi i borama na licu.
„Nisam te odavno video, Godsi, gde si bila sve ovo vreme? Kako ti je
mati?“
„Umrla je“, reče ona mračno.
„Kad je umrla, zašto ja to ne znam?“
„Naprosto je umrla“, reče Godsi.
„Kako ti je sestra?“
„I ona je umrla.“
„Je li i ona tek tako umrla? Od čega? Kada?“
Ona ne odgovori.
„Gde ti je brat?“
„I on je umro.“
„Ma šta to pričaš?“
„Ali vi nećete umreti“, izjavi Godsi. „Živećete dok svi ne poumiru.“
„Kuda ćeš, Godsi? Nisi mi još ispričala svoje novosti.“
„Ima još sedmorica muškaraca, od kojih će doći tri, jedan će otići, jedan
će ostati da leži, jedan će umreti, a jedan će sejati. Ali vi ostajete dok svi ne
dođu i dok svi ne odu“, odgovori ona ne pogledavši ga.
On nastavi šetnju pored vode.
Ko će otići? Ko će doći?, pomisli.
Onda se seti Nosrata.
Homeini je bio vođa šiitskog sveta, čovek koji je svojim govorom mogao
da pokrene milione ljudi, ali bio je usamljen. Sedeo je po ceo dan, a katkad i
celu sedmicu u studentskoj sobici.
Bio je harizmatičan vođa i svako se trudio što je moguće više da na njega
ostavi utisak. Ali Nosrat se trudio da ostane ono što jeste, da bi mu se tako
što više približio. Homeini nije znao ništa o matematici i pojma nije imao o
prirodnim naukama, ali je posedovao ogromno zanimanje za svetlost,
Mesec, Sunce, svemir, a iznad svega za meteorite.
Nosrat je upoznavao Homeinija s čudesnim svetom o kojem ajatolah nije
imao pojma. Pretvorio je usamljene Homeinijeve noći u zabavne sate pune
boje, u kojima je sve zaboravljao.
Čim bi ušao u Homeinijevu sobu, Nosrat bi smesta skidao jaknu, kačio je
na vešalicu i počinjao odmah o svojim filmovima: „Doneo sam nekoliko
kratkih filmova. To su jedinstveni dokumentarci o životu dve životinjske
vrste u prirodi. Uživaćete u njima; jedan je o mravima i hijerarhiji u
njihovom sistemu moći, a drugi je o majmunima. Prosto je neverovatno
koliko ispoljavaju ljudski način ponašanja. Uz to, doneo sam i sjajan film o
nebrojenim stenama koje se kreću u svemiru. Jednom u ko zna koliko
dugom periodu padne poneki veliki kamen na Zemlju, to je meteorit. Prosto
neverovatno.“
Homeini ga pogleda iznenađeno, čak ni sopstveni sin mu nije bio draži.
Često je slušao kako su umetnici drukčiji, ali pre Nosrata nije upoznao
nijednog.
Ono što je Nosrat radio išlo je pre uz život starih persijskih kraljeva. Kralj
je uvek imao u kući malidžaka - osobu koja pravi šale, koja zabavlja kralja.
Malidžak je jedini imao pristup u kraljeve privatne odaje i punu slobodu da
sve kaže i sve radi, sve dok se kralj zabavlja.
„Kako se beše zove ona stanica?“, upita Homeini.
„Koja stanica?“
„Ona američka stanica što me je već nekoliko puta intervjuisala?“
„Mislite na CNN?“
„Da, to“, reče on.
„Šta vas zanima u vezi s njima?“
„Ništa, znam samo da svi predsednici značajnih država uvek imaju u
radnoj sobi televizor na kome je uvek uključen CNN.“
"To je tačno, i zato sam iznenađen što u vašoj sobi nema televizora.“
„Oni govore engleski, pretpostavljam.“
U Homeinijevoj sobi nije bilo ni televizora ni radija, sve vesti su mu
pismeno dostavljane.
„Postoji arapska stanica, ista kao CNN, samo što se vesti daju na
arapskom“, reče Nosrat. „Srediću da ovde možete gledati taj program.“
Sledećeg dana Nosrat je doneo mali televizor, koji je stavio u orman s
odećom, tako da ga niko nije mogao videti. Onda je naučio Homeinija kako
se rukuje televizorom i kako se menjaju kanali.
„Sasvim je dovoljno ako je već na arapskom programu“, reče Homeini
tiho, kao da radi nešto u potaji.
Tako mi Al Tura31
Je li to čarolija?
Je li to čarolija ili
Ne vidite dobro?
Tako mi zapisane knjige!
Na smotuljku pergamenta.
Tako mi one posećivane kuće.32
Tako mi uzvišenog krova
Tako mi uskipelog mora vatre.
Teško vama tog dana.
Avaj, doći će taj dan, neverni lažovi!
Al Tur, Al Tur!
Šahbal se stušti niza stepenice, odveza ženu i reče joj: „Trči brzo svojoj
porodici!“
Žena izjuri napolje.
Šahbal napusti kuću, utrča u ulicu levo i mirno produži mračnim
uličicama prema centru grada. Tamo kupi svež hleb i grožđe i uđe u noćni
autobus koji je išao u Pakistan.
Autobus je prolazio poluosvetljenim ulicama Kabula. Grad je bio
predivan. Jednom će se vratiti na to tajanstveno mesto.
Vrtovi sreće
Alef Lam Miem Raa. Prošle su godine, a tuga kuće rasla je kao drvo u vrtu.
Američki taoci već davno spavaju u svojim krevetima, u svojim kućama.
Homeini je umro.
Rat se završio, a Amerika, koja ništa nije postigla sa Sadamom,
prizemljila je svoje špijunske avione.
Ptice selice još uvek ulaze u grad i lete iznad džamijske kuće. Ali pošto
više nema hrane, nastavljaju let.
Kćeri Age Džana žive u Teheranu, udale su se u tišini za vreme burnih
ratnih godina i pogubljenja. Ensi je dobila sina, koga je nazvala Džavad.
Redovno je s mužem dolazila u posetu i uvek je malog Džavada stavljala
majci u krilo. Fagri, koja je mislila da nikada neće preboleti tugu, poljubila bi
dete, podigla ga uvis i uzviknula: „Ago Džane, gde si, dođi da vidiš, isti naš
Džavad!“
Stara vrana čula je Fagri i napravila je krug iznad kuće. Stare ribe u
ribnjaku iskakale su od sreće iz vode, staro drvo ispravljalo je leđa i
osmehivalo se, ptice su ponovo dolazile i sedele u granama, a vetar je stizao
s planina donoseći miris prolećnog poljskog cveća. Aga Džan obuče jaknu,
stavi šešir na glavu, uze štap i ode veselo na bazar da donese kutiju svežih
kolača.
Kada je poslednji put radosnim povodom kupio kolače?
Sećao se. Bio je to dan kada su bake putovale u Meku.
Jednog predivnog prolećnog dana izveze Aga Džan stari "ford“ iz garaže
i opra ga ispred vratnica. Stavi Fagrin kofer u prtljažnik i pomože joj da uđe
u kola, onda sede za upravljač i uputi se u Džirdžu.
Nekada su gotovo sve žene iz Džirdže, stare i mlade, čvoričale ćilime za
Agu Džana i tamo su ga ljudi dočekivali kao vladara. Ali u jednom trenutku
nisu hteli da mu daju mesto za sinovljev grob.
Srećom, ti dani su prošli, jer kad je stigao na seoski trg, tu se parkirao i
izašao iz kola s Fagri, seljani stadoše sa strane i pokloniše se s poštovanjem.
Pošto je prošao talas nasilja, rat se završio i slegla se prašina revolucije,
ljudi su dobili uvid u sve. Videli su rezultate tolikih godina borbe.
Zbog tolikih mrtvih i različitih političkih mišljenja mnoge porodice su se
raspale. Zatvori su bili prepuni protivnika režima. Nezaposlenost je bila
ogromna, a životne namirnice oskudne.
Aga Džan nikada nije ispričao Fagri šta se dogodilo one noći u selu, ali
ona je celu priču čula od svoje rodbine.
„Još uvek ne shvatam kako se ljudi mogu toliko promeniti od danas do
sutra“, reče ona kad su krenuli ka nekadašnjoj kući njenog oca.
„To su prosti ljudi i skoro svi su nepismeni. Šah nije ništa uradio za njih,
a ni ajatolasi nisu bili bolji. Ne zameri im. I pored svega, naši koreni su
duboko u ovom tlu, svi naši pokojnici sahranjeni su ovde. Kada sve ide
dobro, zavisi od nas, a kada sve ide loše, i to zavisi od nas.“
Mali stari zamak gde su nekada uvek boravili zaposela je islamska
vojska. Zato su prvu noć prenoćili u roditeljskoj kući Fagri Sadat, gde je sad
živela njena mlađa sestra.
Sledećeg dana posetili su kuću Kazema Hana. Išli su jedno pored drugog
ispod bademovih drveta osutih bledoružičastim cvetovima. Ptice su pevale
tako veselo, kao da slave kraj tuge. Stari deo sela nije se promenio, ali mladi,
tek venčani parovi gradili su nove kuće na bregovima. Džirdža je bila
čuvena po šafranu i ćilimima. Šafran koji je rastao po tim bregovima bio je
mirišljav. Kad se nekada jahalo do kuće Kazema Hana, ništa drugo se nije
videlo do žutih plantaža šafrana koje su prekrivale bregove. Sada se na
niskim brežuljcima nalazilo stotinu malih jednostavnih kućica. Na najvišim
brdima u doba šaha počelo se sa izgradnjom rezervoara za vodu, ali kasnije
više ništa nije urađeno.
„Drveće je ostarilo“, reče Fagri.
„I ja sam ostario“, odgovori Aga Džan.
Pre nego što ponovo zahladni, sve devojke iz sela pele bi se na brda da
beru šafran koji je prodavan kao zlato. Veselo su pevale, a kad bi se vratile
kući, ruke su im bile žućkastomrke, a telo im je mirisalo na šafran.
Devojke iz Džirdže imale su prosce iz drugih sela. Ali ti su imali muke
da odvoje devojke od sela.
Za vreme dugih hladnih zima devojke su danonoćno čvoričale ćilime.
Kad dođe proleće, otvarale su prozore i moglo se čuti pevanje i kikot. I sad
su prozori bili otvoreni, ali ništa se nije čulo, nisu više smele da pevaju.
Aga Džan i Fagri Sadat šetali su mirno pored starog oraha prema kući
Kazema Hana, koja je stajala na uzvišenju preko puta šafranovih brda.
U daljini se pojaviše dva jahača; galopirali su prema njima. Zaustaviše se
nekoliko metara od njih i uputiše se prema Agi Džanu vodeći konje na
povocu. Ljudi su veoma ličili jedan na drugog. Oni se pokloniše i pozdraviše
Agu Džana. Više ništa ne rekoše.
Aga Džan ih nije prepoznao. Upitno pogleda Fagri Sadat. „Sad tek
vidim, to su dva sina starog sluge Kazema Hana“, reče Fagri osmehujući se.
Aga Džan uzvrati pozdrav i upita kako su im žene i deca.
Ljudi rekoše da je kod kuće sve u redu, da su deca porasla.
„Doveli smo vam konje“, reče jedan, „biće vam potrebni dok ste ovde.“
Aga Džan pogleda Fagri osmehujući se. „Nude ti konja, šta kažeš?“
„Ni govora“, reče Fagri smejući se. „Ti možeš ako hoćeš, ali ja više nisam
ona ista Fagri, ne usuđujem se više da jašem.“
„Njihove žene te pozivaju da im dođeš u posetu“, reče Aga Džan.
„Dobro, baš lepo, sa zadovoljstvom, sigurno ću doći“, odvrati Fagri.
Ljudi im predadoše uzde i odoše pešice.
Kuća Kazema Hana nalazila se kao neki dragulj usred starog drveća.
Drukčije i nije moglo biti, bila je to kuća seoskog pesnika. Grob Kazema
Hana nalazio se u dnu vrta ispod bademovog drveta i bio je potpuno
prekriven ružičastim laticama.
Dok je bio živ, ptice su pevale sve dok ne bi otvorio prozor opijumske
sobe i opijumski dim pokuljao napolje.
Kada bi završio s pušenjem, uzviknuo bi: „Sada kući, deco, laku noć!“ I
ptice bi odletele.
Seljak i seljanka koji su radili kod njega sada su sve pospremili i
pripremili za dolazak Age Džana i Fagri. Ručali su napolju u vrtu, i pričali
su o Kazemu Hanu, i smejali se sećajući se kako je svojim pesmama
očaravao žene.
Uveče je seljanka prišla Fagri Sadat i rekla: „Nekoliko žena bi rado došlo
da vas pozdravi ako nemate ništa protiv.“
„Koje žene?“, upita Fagri iznenađeno.
„Žene iz sela koje su nekad čvoričale za vas ćilime.“
Žene su se divile Fagri zbog lepote i prijateljskog ponašanja. Još uvek su
je volele.
„Kada će doći?“
„Malo kasnije, ako može.“
Aga Džan ode u biblioteku Kazema Hana.
Prvo je došlo nekoliko starih žena; one poljubiše Fagri i ćuteći sedoše na
zemlju. Onda pristiže nekoliko skupina žena; i one poljubiše Fagri i sedoše.
Fagri je bila iznenađena. Većina žena je nekada radila za njih, sećala se
njihovih likova. Na kraju uđe skupina od sedam žena. One je zagrliše. Bile
su to devojke koje su nekada dolazile da čvoričaju probne ćilime.
„Kakvo iznenađenje. Zbog vaše posete srce mi se opet ispunilo radošću.
To uopšte nisam očekivala, mislila sam da ste me zaboravile“, reče Fagri.
Jedna od starica mirno uze reč: „Fagri, doživela si strahovit bol i mi to
znamo. Izgubila si sina, a mi mu nismo podarili grob. To će nam zauvek
pritiskati savest. Večeras smo došle da te zamolimo da prekineš žaljenje.
Donele smo ti haljinu. Molim te da crnu odeću okačiš u orman i obučeš ovu
haljinu. To je zapravo još davno trebalo da se dogodi, bile su to teške godine
za tebe.“
Žena uze veselu cvetnu haljinu i pruži je Fagri. Suznih očiju gledala je
Fagri svoju crnu odeću. Nije mogla ni reč da kaže, tiho je plakala skrivajući
šakom usta.
Htela je da s cvetnom haljinom otrči Agi Džanu, ali vide kako se skupina
muškaraca penje stepenicama.
Bili su to seoski mudraci, koji su takođe nekada radili za Agu Džana.
Jedan pokuca na vrata biblioteke i upita da li mogu da uđu. „Naravno!“,
uzviknu Aga Džan. „Dobro nam došli!“
Oni uđoše i sedoše na stare stolice kraj prozora. Na trenutak zavlada
tišina. Onda jedan od njih reče: „Ago Džane, gotovo svaka porodica u selu je
izgubila nekoga u ratu. Svi oni leže jedni pored drugih na groblju. Tvome
sinu nismo dali grob. Nosimo na savesti telo tvog mrtvog sina. Oprosti
nam!“
„Bog sve zna. I oprašta“, reče Aga Džan miroljubivim tonom. „Nikad to
nikome nisam zamerio. Vaš dolazak umanjuje moj bol. Uvek sam verovao u
dobrotu čoveka. Hvala vam što ste došli.“ Starac pruži belu košulju i reče:
„Vreme žalosti je prošlo. Uzmi ovu košulju od nas, a crnu stavi u orman.“
U postelji Fagri stavi glavu Agi Džanu na grudi i reče: „Kakva lepa noć,
tako sam zadovoljna, mogu ponovo u naše selo.“ Gledali su kroz prozor
nebo puno zvezda.
"Oni su to odobrili. To su sve iskusni ljudi, ti stari seljani. Mudri su i
njihova mudrost potiče iz bogate tradicije ovog kraja, znaju kako se mogu
zaceliti stare rane.“
„Sutra će doći nekoliko prijateljica, koje će mi staviti kanu na glavu sreće
radi“, reče Fagri uzbuđeno.
„Radujem se zbog tebe! Zaslužuješ to!“, reče Aga Džan. Zaspaše
zagrljeni.
Ujutru ptice probudiše Agu Džana pesmom. Posle molitve, on prošeta
po vrtu. Obukao je belu košulju koju su mu poklonili seljani, osećao se
dobro. Gledao je mlado granje puno cvetova i osećao je ponovo snagu u
nogama. Ode do groba Kazema Hana, kleće na kamenu ploču, uze
kamenčić, kucnu njime lako po nadgrobnoj ploči i izgovori pesmu:
Hušangu Hanu je bilo oko šezdeset godina. Bio je sin moćnog plemića.
Bio je izuzetno zanimljiva osoba, nije hteo ništa da ima s ocem, a ni
svojevremeno sa šahovim režimom.
Hušang je imao pet žena i sa svakom ženom imao je petoro dece. Živeo
je u nekoj vrsti samostalne zatvorene kolonije i gotovo mu nije bila potrebna
pomoć spolja.
Hušang Han je imao džip, nekoliko traktora, nekoliko desetina krava,
konje, ovce. A u podrumu je imao malu vinaru, u kojoj je pravio vino za
ličnu upotrebu.
Nije imao nikakve veze sa spoljnim svetom, samo su ga prijatelji
redovno posećivali. Bili su to izuzetni pesnici, pisci i muzičari iz Isfahana,
Jazda, Širaza i Kašana. Bili su uvek dočekivani dobrodošlicom. Šetali su
planinom s Hušangom, pušili opijum, pili domaće vino i uživali u voću iz
njegovih vrtova. Nije bilo automobilskog puta do sela. Samo je on u starom
džipu mogao da vozi po stenju i obroncima dolina. Njegovi gosti dolazili su
autobusom u Džirdžu i peli se u selo na mazgama.
Hušang Han je studirao u Parizu i tamo je dugo živeo, ali jednog dana
spakova kofere i vrati se u planine.
Uvek je išao u visokim čizmama, nosio je poseban šešir i parfem iz
Pariza. Svakog dana peo se navrh planine da tamo sačeka rađanje sunca.
Radio je uvek stajao na francuskoj stanici, na kojoj je slušao muziku i vesti.
Mada je imao četiri žene, živeo je sam u svom zamku, okružen svojim
stvarima.
„Hvala ti, Hane“, reče Aga Džan, „hvala ti prijatelju, osećam kako mi se
srce veseli.“
„Imam još nešto za tebe što će te radovati“, reče Hušang Han.
„Ništa me ne može više usrećiti od ovog.“
„Nikad se ne zna. Evo da ti kažem da imam pomoć nekoga ko je snažan
kao slon. Bez njegove pomoći ne bi bilo moguće stvoriti ovaj vrt. Pođi sa
mnom. Hoćeš li da ga vidiš? Radi iza zamka, na traktoru. Tamo se bavimo
novim tlom, zasejao sam suncokret. Naš suncokret ne bude ni metar visok
ovde u planini, ali francuski raste visoko. Posle ćemo na polju imati hiljade
sunašaca s divnim sočnim uljastim semenkama. Napravili smo ogled prošle
godine, ove godine sigurno ćemo moći da cedimo sopstveno ulje. Čovek
koga češ sad videti veoma je spretan. Radi danonoćno, ore, seje, opravlja
poljoprivredne mašine i alatke, savetuje me. Nikada još nisam imao tako
dobrog radnika.“
Vodeći konje za uzde, prešli su polako na drugu stranu obronka.
Kada su došli do jednog obraslog dela brda, Han zaveza konje uzdama
za drvo i reče: „Iznenadićemo ga, pazi kako hodaš.“
Išli su između drveća do mesta gde je čovek nešto radio.
„Ostani tu“, prošapta Han.
Aga Džan pogleda čoveka u traktoru; nosio je šešir koji mu je zaklanjao
veći deo lica. Vozio je prema starom drvetu. Tu zaustavi traktor, izađe iz
njega i priđe drvetu ispod koga su ležale njegove stvari. Čovekovo držanje i
način hoda učiniše se poznati Agi Džanu.
Han se osmehnu.
Čovek uze svoj hleb, sede na zemlju, nasloni se na drvo, pogleda gore,
sunce mu osvetli lice.
„Ahmad! Pa to je Ahmad!“, uzviknu Aga Džan. Onda istupi korak
napred i pogleda radnika pažljivo; nije pogrešio, bio je to Ahmad, njihov
Ahmad, sin njihove kuće, imam džamije.
„Priđi mu! Zagrli ga!“, reče Han.
Dva orla se pojaviše iznad polja i napraviše krug.
Aga Džan se uputi preko polja. Ahmad vide kako mu Aga Džan prilazi.
Ustade i ostade da ga ganuto gleda. Aga Džan raširi ruke i zagrli ga.
„Pa ti si postao pravi seljak, čak moderan seljak, voziš traktor, mirišeš na
dizel, imaš ruke automehaničara“, reče Aga Džan, sijajući od zadovoljstva.
„Postao si iskusan čovek, video si mnoge strane života. Neka je Alahu hvala
na ovom blagoslovenom trenutku.“
Ahmad je bio toliko potresen iznenadnim prisustvom Age Džana da nije
mogao da izusti ni reč. Uzdrhtalim rukama brisao je oči.
„Sve će opet biti u redu, sine, nevolje su prošle, kunem ti se. Džamija će
ponovo biti naša i ti ćeš se vratiti u biblioteku“, reče Aga Džan.
„On više ne želi da bude imam“, reče Han osmehujući se. „Slobodno
baci njegovu halju i turban tim ajatolasima. Hajde, on mora da radi, idemo
da ručamo, morate obojica da dođete k sebi.“
Iznenađen, zbunjen ali zadovoljan, Aga Džan se vratio s Hanom u
zamak.
„Pravi si prijatelj, Hane. Ne znam šta da kažem zbog svega što si za
mene učinio.“
„Ne treba ništa da kažeš, ali moraš nešto da učiniš za mene“, reče Han.
„Sa zadovoljstvom, samo reci šta treba da uradim.“
„Doći ćemo i do toga, ima dosta vremena.“
Kada su stigli u zamak, deca kličući dočekaše Agu Džana.
„Rekao bih da je pristiglo tuce dece“, reče Aga Džan.
„Pojma nemam“, reče Han smejući se, „pitaj njihove majke.“
Han odvede Agu Džana u svoj elegantni stan, gde su dopola izgorele
sveće stajale u starim držačima u obliku lala u kristalnim lusterima. Bilo je
prijatno toplo, na podu su bili stari persijski ćilimi koji su sobi davali još više
topline i boje.
Nameštaj je bio renesansni, ali je još uvek izgledao dobro. U velikom
ormanu za knjige bilo je i persijskih i francuskih knjiga.
„Nadam se da ćeš ostati nedelju dana“, reče Han.
„Pogodio si moje želje. Rado bih ostao, ali nije moguće. Fagri je sama u
Džirdži. Danas ima nekoliko sastanaka sa ženama koje joj dolaze u posetu;
ona ne zna da sam ovde, samo sam slugi kazao da ću se vratiti kasno.“
„Shvatam ja to, ali te ne puštam da odeš. Poslaću nekog po Fagri.“
„Mislim da je još prerano za nju. Tek je počela da se oseća malo bolje.
Nisam joj nikada ispričao da si ti one noći preuzeo Džavadovo telo.
Primećujem da još ne želi da o tome razgovara.“
„Dobro. To nije problem. Onda ću nekog poslati da je obavesti kako ćeš
ovde prenoćiti. Može da prespava kod svoje sestre. Ne smeš dozvoliti da se
žene naviknu na tvoje ruke. Pusti je da jednu noć spava sama, to je dobro za
nju“, reče Han.
Dvojica slugu doneše jelo na okruglom srebrnom poslužavniku.
„Prvodošavši su prvodošavši
U vrtove sreće
Počivaju na sofama od dragulja
I tu su družbenice ogromnih očiju što govore
koje su kao dobro čuvani biseri
One kruže oko njih s bokalima
i s punim čašama vina.
Od kojeg se ne dobija glavobolja
Od kojeg se ne magli pred očima,
I s voćem koje su odabrale
I živinskim mesom.“
On zaroni, a voda se preli preko ruba kade. Onda širom otvori usta i
dugo ostade pod vodom, kao da je počinio greh.
Kad je izašao na površinu, udahnu vazduh i viknu iz sve snage: "U
vrtovima sreće!“
Obuče se, stavi šešir na glavu i dade slugi znak da mu dovede konja.
Uskoči u sedlo i odjaha u galopu.
O n j e s v e t l o s t.
Svetlost nad svetlošću
Priča o džamijskoj kući još dugo neće biti završena, ali podseća na život i
svako mora u nekom trenutku da ode.
Postoji jedna rečenica koja se uvek nalazi u starim persijskim pričama:
„Naša priča se završila, ali vrana još nije stigla u svoje gnezdo.“
Jednog dana Aga Džan dobi neobično pismo dok je bio na poslu u
bazaru. Bilo je to pismo iz inostranstva. To ga iznenadi. Davno je to bilo
kada je poslednji put primio poslovno pismo iz inostranstva. Ali ovo pismo
bilo je drukčije. Nije prepoznavao poštansku marku. Nemačke marke bile su
uvek veoma otmene, s likom muzičara, filozofa ili crtežom neke istorijske
zgrade. Na ovoj šarenoj poštanskoj marki nalazio se buket crvenih lala.
Aga Džan uze uveličavajuće staklo i stade da proučava marku. Možda je
dolazila iz Švajcarske. Jednom je tamo poslao tovar ćilima.
On nasluti nadu u toj koverti, ali nikad se ne zna, loše vesti uvek vrebaju
iza ugla. Stavi pismo na radni sto, pa reče slugi da mu donese čašu čaja.
Kada je dobio čaj, uze nož za pisma i pažljivo otvori kovertu. Pismo je
bilo na persijskom, ispisano nalivperom:
Dragi moj Ago Džane, čeznem za danom kad ću još jednom moći da
otvorim ulazna vrata naše kuće i uđem u nju. Još uvek nosim svoj ključ u
džepu.
Napustio sam našu kuću, ali joj nikada nisam okrenuo leđa. Sad živim
ovde i sanjam o danu kada ću s Vama šetati duž kanala ispred ovdašnjeg
stana. Taj dan će doći! Ne može biti drukčije. Govorili ste uvek da moram da
sanjam i da svoje snove moram ostvariti. To ću i uraditi. Imam tajne koje
Vam mogu ispričati samo u slobodi ovog grada.
Tako često razgovaram s njima o Vama da vas poznaju skoro tako dobro
kao ja.
Dragi moj striče, pišem još uvek. Proteklih godina bavio sam se jedino
uobličavanjem svojih priča.
To sam radio za Vas i našu zemlju.
Promenio sam jezik na kome pišem, više ne znam da li zbog toga treba
da sam zadovoljan ili treba da se izvinjavam. Tako se desilo, nisam imao tu
moć da se drukčije dogodi. Bio je to moj spas. Bio je to jedini način da Vaš
bol i bol naše zemlje pretvorim u reči. Promenio sam jezik na kome pišem,
ali se uvek trudim da pesničkom duhu našeg lepog starog jezika nađem
mesta u svojim pričama.
Oprostite mi.
Dragi moj striče, tako često sanjam o našoj kući i o Vama da zapravo ne
živim ovde nego tamo, s Vama.
Vi nećete umreti. Ostaćete dok svi ne odu i dok svi ne dođu.
Šahbal“
Noću je Aga Džan oblačio kaput, stavljao šešir na glavu, uzimao štap za
šetnju, napuštao sobu i odiazio na unutrašnje dvorište.
Bilo je hladno, ribnjak je bio zamrznut, a grane drveća prevučene slojem
leda.
Nebo je bilo tamnoplavo, a zvezde su se prostirale do Meke. Aga Džan se
uputi ka stepenicama i oprezno se pope na krov.
Stara džamijska vrana prepoznade njegove korake, graknu jednom, ali
ostade na gnezdu ispod kupole i nastavi da ga posmatra.
„Hvala ti, vrano! Biću pažljiv“, reče Aga Džan kad je prošao pored
kupole na putu prema džamijskim stepenicama.
Vrana graknu.
„Hvala ti, vrano. Dobro je što si me podsetila. Ne, neću upaliti svetlo.
Vrano, riznica je naša tajna.“
On se pridrža za drveni rukohvat, siđe stepenicama i uđe u džamiju. U
mraku se uputi u podrumsku grobnicu i oprezno otvori vrata.
Nije video ni prst pred okom, a još je oklevao da li da upali svetlo. Nije
ga upalio, spustio se u podrum i pipajući stigao do vrata riznice.
Bila je potpuna tišina. Čuo je samo sopstvene korake i lupkanje štapa.
U jednom trenutku koraci se zaustaviše. Aga Džan gurnu ključ u bravu,
a onda škripnuše šarke na teškim drvenim vratima.
Njegova silueta jedva se razlikovala u crnilu noći. Kada je ušao u riznicu,
stopio se s pomrčinom.
Po crvenom ćilimu uputi se do poslednje vešalice u dugom redu. Izvadi
presavijeno Šahbalovo pismo iz unutrašnjeg džepa i stavi ga u arhivski
sanduk. Prekide tišinu i zapeva:
„On je svetlost
Njegova svetlost liči na nišu sa svetiljkom.
Staklo je kao zvezda što zrači.
On pali ulje blagoslovenog maslinovog drveta.
Ulje daje svetlost gotovo samo od sebe,
Svetlost nad svetlošću.“
Autorov rečnik
persijskih/arapskih reči
Aba - Halja.
Ahura Mazda - Prvi persijski bog.
Aja - Ajet, jedna ili više rečenica koje po smislu idu zajedno.
Alhamado lellah - Slavim Alaha.
Alharem alsharif - Džamija Al Aksam u Jerusalimu.
Avesta - Zaratustrina sveta knjiga.
Azan - Poziv na molitvu.
Besmellah tala - U ime Alaha.
Djanam bé fadayet Khomeini - Zrtvujemo se za tebe, Homeini.
Djome-moskee - Džome džamija, najznačajnija džamija u gradu, gde se
održava molitva petkom.
Enkahto wa zawadjto - Hoćeš li da mi budeš žena?
Enna lellah - Izraz koji se koristi kad neko umre. To je skraćenica za:
Enna lelellah wa enna elleihe radjeun - Na kraju svi se vraćamo Njemu.
Ensha Allah - Ako Bog želi.
Esfand - Semenje mirišljave trave koje se baca u vatru da rastera zle
duhove.
Hedjab - Islamski propis za odevanje žena.
Indjiel - Biblija.
Mahdjabe - Žena pod velom.
Mahiha - Ribe.
Mobarak ensha Allah - Blagosloven; kome se želi sreća.
Rokat - Deo molitve.
Sa lawat baar Mohammad, - Neka je pozdravljen prorok Muhamed.
Sajeh - Senka.
Salam baar Fateme - Neka je pozdravljena Fatima, kći proroka
Muhameda.
Siegé - Prema staroj islamskoj šariji, muškarac može pored zakonite
žene da ima još nekoliko žena. Te žene ništa ne nasleđuju i nisu
zvanično registrovane ni u opštini ni u džamiji.
Tamoez - Jesen.
Taura - Tora.
Tofang - Primitivna puška.
Toman - Iranska novčana jedinica.
Wassalam - Toliko o tome.
Piščeva napomena
Neke glave u Džamijskoj kući, isto kao neka poglavlja Korana, počinju
slovima iz arapskog pisma. Na prvi pogled to su slova koja ništa ne kažu, ali
u islamskom svetu napisane su mnoge knjige o tim slovima. Smatraju ih
tajnim brojevima, svemirskim šiframa. Prema vernicima, ta slova su ključne
reči za otkrivanje tajne postanka sveta.
Citat u glavi Mahiha zasniva se na alineji iz jedne priče iranskog pisca
Džalala Ale Ahmada.
Pesme u glavi Porodica uzete su iz zbirke Karavan iz Persije, u
holandskom prevodu J. T. P. de Brajna, izdavač Bulaaq.
Svi citati iz Korana su prerađeni i uzeti manje-više van konteksta.
Koristio sam se raznim Koranima i raznim interpretacijama. Najviše se
zahvaljujem Fredu Lejmhajsu na izvrsnom prevodu Korana koji je objavljen
kod izdavača Fibula.
Mada se priče u Džamijskoj kući zasnivaju na istorijskim događajima, sva
imena i priče koji ukazuju na stvarnost treba čitati prema zakonima
književnosti.
Beleška o piscu i delu