Toma Akvinski, sv.

TOMA AKVINSKI, SV.

Toma Akvinski, sv. (lat. Thomas Aquinatus), latinski teolog i filozof (dvorac Roccasecca kraj
Aquina, 1225 – Fossanova, 7. III. 1274). Kao benediktinski oblat stupio u samostan Monte
Cassino, gdje je stekao osnovnu naobrazbu (1230–39), zatim je pohađao Sveučilište u Napulju
(1239–44). God. 1244., unatoč protivljenju obitelji, stupio u dominikanski red. Studirao teologiju
i filozofiju u Parizu i Kölnu, gdje mu je učitelj bio Albert Veliki (1248–52). Zajedno sa sv.
Bonaventurom postao profesor u Parizu (1258–59); potom bio profesor na sveučilištima u Italiji:
u Orvietu (1261–65), Viterbu i Rimu (1267–68). Teološke kontroverzije te osobito unutarnje
crkvene raspre oko načina života prosjačkih redova ponovno su ga dovele u Pariz (1269–72).
God. 1272. postao je voditelj novoga Generalnoga studija svojega reda u Napulju; papa Grgur X.
pozvao ga je da kao stručnjak sudjeluje na Drugome lyonskom koncilu (1274), ali je na putu za
Lyon umro. Svetim je bio proglašen 1323., a crkvenim naučiteljem (doctor angelicus: anđeoski
naučitelj) 1567; Crkva mu je dala i naslov doctor communis (zajednički naučitelj).

Velika je zasluga Tome Akvinskoga što je prihvatio i u kršćansku filozofiju i teologiju integrirao
aristotelovsku spoznajnu teoriju i nauk o bitku. Kao najširi pokušaj prilagođivanja Aristotelove
filozofije nauku Katoličke crkve, filozofija i teologija Tome Akvinskoga vrhunac su
srednjovjekovne skolastičke misli i temelj katoličke dogmatike sve do danas. Toma Akvinski
najveći je sistematičar svojega doba i najbolji poznavatelj filozofske tradicije. Nastavio je
naučavanje Alberta Velikoga, boreći se protiv augustinskoga naučavanja i materijalističkih
tendencija kršćanskih averoista. U nastojanju da razlikuje vjeru od znanja, teologiju od filozofije,
smatrao je da su filozofske istine racionalne istine uma, a teološke »istine objave«
»nadrazumske«, ali ne i »proturazumske«. Stoga se i teološke istine mogu braniti razumom kao
neprotuslovne i vjerojatne. Filozofija je ipak potpuno u službi teologije (lat. ancilla theologiae),
jer su njezine spoznaje niže od teoloških upravo onoliko koliko je ograničeni ljudski um niži od
»božanske premudrosti«. U pitanju o univerzalijama Toma Akvinski je realist u umjerenom
aristotelovskom smislu. Opće je u stvarnosti imanentno individualnomu i odijeljeno je od njega
samo razumom, koji apstrahira. Ljudsko shvaćanje nije, međutim, krivo sve dotle dok čovjek ne
sudi da ono opće egzistira samo po sebi, posebno, odijeljeno. Osim općega u stvarima ili bîti (lat.
forma substantialis ili quidditas) i općega poslije stvari (pojmovi dobiveni apstrakcijom), postoji
i opće prije stvari (kao ideja božanskoga duha). Božja se opstojnost po Tomi Akvinskom može
dokazati prije svega a posteriori, tj. iz svijeta kao Božjega djela. Mora postojati prvo pokretalo
ili prvi uzrok, jer lanac uzroka i posljedica ne može imati neograničen broj članova. Bog postoji
kao čisti nematerijalni oblik, kao čisti aktualitet: on je causa efficiens i causa finalis svijeta