Svijet nije vječno postojao, nego je njegov postanak ni iz čega prouzrokovao Bog svojom

svemoći u određenome trenutku, s kojim je otpočelo postojati i samo vrijeme. Po Tomi

Akvinskom besmrtnost duše slijedi iz njezine nematerijalnosti, jer čisti se oblik ne može uništiti
ni sam iz sebe ni raspadom materijalnoga supstrata. Samoj se naravi uma mora pripisati
nematerijalnost, jer onaj oblik koji je potpuno vezan uz materijalno, kao što je duša životinje, ne
može misliti apstraktno i općenito nego samo individualno. Ali ljudska duša, suprotno Platonu,
nije egzistirala prije svojega zemaljskog opstanka, pa spoznaja stoga nije sjećanje na ideje koje je
duša motrila u preegzistenciji. Duša, štoviše, ne posjeduje ni urođene ideje. Njezino mišljenje
pretpostavlja osjetilnu predodžbu i povezano je s iskustvenom slikom iz koje aktivni um
apstrahira oblike. Mnogi se elementi senzualizma i racionalizma isprepleću u njegovoj
spoznajnoj teoriji. Spoznaja nastaje u subjektu s pomoću percipiranja samostalno postojećih
objekata. No subjekt u objektu ne može percipirati sve, nego samo ono što je njemu slično.
Spoznajni objekt, pri ulasku u dušu koja spoznaje, gubi svoju materijalnost i može u nju
prodrijeti samo kao lik. Stoga stvari postoje istodobno izvan nas kao objekti i u nama kao slike.
Istinu pak definira kao sukladnost razuma i stvari. Na osnovi te sličnosti razum ne spoznaje samo
svoje zamisli nego preko njih i same stvari. Uz spoznajni uvid vezana je i volja, jer onomu što se
pojavljuje kao dobro nužno težimo. Nužnost iz unutrašnjih razloga i pobuda, koja se zasniva na
znanju, jest sloboda. Etički nauk Tome Akvinskoga pokušaj je spajanja Platonovih ideja i nekih
aristotelovskih postavki s temeljnim kršćanskim krjepostima kao što su vjera, ufanje i ljubav.
Krajnji je čovjekov cilj blaženstvo. Ono se sastoji u posjedu najvišega dobra, a to je izravno
promatranje Boga. Zbog toga se savršenstvo i vječno blaženstvo mogu postići samo u drugom,
zagrobnom životu. U okviru estetske problematike Toma Akvinski smatra da je ljepota ono što
nam se sviđa (lat. quod visum placet), te uz niz uobičajenih objektivističkih značajki lijepoga
(cjelovitost, sklad, svjetlost) upućuje na neke subjektivističke elemente u obradbi estetskih
pitanja.

Pojava Tome Akvinskoga podudara se s buđenjem filozofske i znanstvene misli u XIII. st., kada
se osnivaju sveučilišta u Parizu, Padovi, Bologni i dr. Tako njegovo djelo ubrzo postaje temelj
skolastičkog obrazovanja, a Toma Akvinski »prvak filozofa« (princeps philosophorum).
Sveobuhvatno po intenciji i domišljeno u izvodima, njegovo je djelo ujedno postalo i službenom
filozofsko-teološkom metodom Katoličke crkve (tomizam); obnovom njegova naučavanja
osobito u novoskolastici do danas predstavlja jednu od misaonih paradigmi u kršćanskoj teologiji
i filozofiji. Glavna djela: O istini (De veritate, 1256–59), Suma protiv pogana (Summa contra
gentiles, 1259–67), O besmrtnosti duše (De immortalitate animae, 1265–67), Teološka suma
(Summa theologiae, I–III, 1267–73), O duši (De anima, 1269), O sjedinjenju utjelovljene Riječi
(De Unione Verbi incarnati, oko 1272).