GPG Skripta 6

Sveučilište
u Rijeci, Građevinski fakultet

Diplomski sveučilišni studij građevinarstva

Geotehnika prometnih građevina
G-220

Predavanja – zimski semestar akademske godine 2015/2016

Dr.sc. MIRKO GROŠIĆ, mag.ing.aedif.

Sadržaj

Sadržaj ................................................................................................................................... 2
Geotehnička istraživanja i ispitivanja ........................................................................ 4
Uvod ................................................................................................................................................ 4
Faze geotehničkih istraživanja i ispitivanja ..................................................................... 5
Prethodna istraživanja ........................................................................................................................... 5
Istraživanja za projekt ........................................................................................................................... 6
Kontrolna faza i monitoring ................................................................................................................ 7
Geotehničke kategorije ............................................................................................................ 8
Program geotehničkih istraživanja i ispitivanja ........................................................... 10
Položaj i dubina točaka istraživanja ................................................................................. 11
Pregled geotehničkih istraživanja i ispitivanja ............................................................. 16
Istražno bušenje .................................................................................................................................... 17
Sondažne jame i raskopi .................................................................................................................... 19
Geološka i inženjerskogeološka istraživanja ............................................................................ 20
Geofizička ispitivanja ........................................................................................................................... 21
Ispitivanje standardnim prodiranjem (SPT) ............................................................................. 25
Ispitivanje dinamičkim prodiranjem (DP) ................................................................................. 27
Ispitivanje statičkim prodiranjem ................................................................................................. 29
Ispitivanje savitljivim dilatometrom (FDMT) ........................................................................... 31
Ispitivanje Menardovim presiometrom (MPMT) .................................................................... 31
Ispitivanje terenskom krilnom sondom (FVT) ......................................................................... 32
Statičko i dinamično ispitivanje probnom pločom ................................................................. 33
Uzorkovanje ............................................................................................................................................ 33
Laboratorijska ispitivanja ................................................................................................................. 36
Nadzor nad geotehničkim istražnim radovima ....................................................................... 39
Geotehnički model i vrednovanje geotehničkih podataka ........................................ 40
Vrednovanje geotehničkih parametara ....................................................................................... 40
Geotehničke jedinice ............................................................................................................................ 40
Geotehnički profil .................................................................................................................................. 40
Izvješće o provedenim geotehničkim istraživanjima i ispitivanjima .................... 41
Zaštita i osiguranje kosina .......................................................................................... 42
Oblici nestabilnosti u tlu i stijeni ........................................................................................ 42
Puzanje ...................................................................................................................................................... 43
Klizanje ...................................................................................................................................................... 43
Tečenje materijala niz padinu ......................................................................................................... 45
Slom kroz kvazihomogenu stijensku masu ................................................................................ 46
Slom po diskontinuitetima i klinasti slom .................................................................................. 46
Složeni slomovi ...................................................................................................................................... 47
Blokovsko klizanje i slom prevrtanjem ....................................................................................... 48
Odroni ........................................................................................................................................................ 49
Kosine uz prometne građevine ........................................................................................... 51
Usjek i zasjek ........................................................................................................................................... 51
Nasip ........................................................................................................................................................... 54
Sustavi zaštite i osiguranja kosina ..................................................................................... 55
Ozelenjavanje kosina ........................................................................................................................... 55
Zatita kosina prirodnim kamenom ................................................................................................ 57
Sidra ............................................................................................................................................................ 58
Mlazni beton ............................................................................................................................................ 64
Čavlano tlo ................................................................................................................................................ 66
Zaštitna mreža ........................................................................................................................................ 69
Zaštitna mreža ojačana čeličnom užadi ....................................................................................... 71
Potporne konstrukcije .................................................................................................. 73
Zasipane potporne konstrukcije ........................................................................................ 74
Betonski i kameni gravitacijski zidovi ......................................................................................... 74
Armiranobetonski konzolni zidovi ................................................................................................ 75
Zidovi sa zategom ................................................................................................................................. 77
Gabionske potporne konstrukcije .................................................................................................. 78
Potporne konstrukcije od armiranog tla ..................................................................................... 79
Ugrađene potporne konstrukcije ....................................................................................... 85
Dijafragme ................................................................................................................................................ 86
Pilotska stijena ....................................................................................................................................... 89
Žmurje ........................................................................................................................................................ 91

Geotehnička istraživanja i ispitivanja

Uvod
Geotehnička istraživanja i ispitivanja (geotehnički istražni radovi) moraju se
planirati na način da se u raznim fazama projekta osigura dostupnost
geotehničkih podataka i činjenica. Geotehnički podaci moraju biti primjereni za
upravljanje prepoznatim i očekivanim rizicima projekta.
Cilj geotehnič kih istraž nih radova je utvrđivanje uvjeta u tlu, stijeni i podzemnoj
vodi, određivanje svojstava tla i stijene i prikupljanje dodatnih važnih spoznaja o
lokaciji.
Tijekom istraživanja, što je moguće ranije, potrebno je odrediti uvjete u
temeljnom tlu, a ti uvjeti mogu utjecati na odabir geotehničke kategorije.
Geotehnička istraživanja trebaju sadržavati istraživanje temeljnog tla i ostala
istraživanja lokacije kao što su:
- procjena postojećih gradnji, npr. zgrada, mostova, tunela, nasipa i kosina
- povijest izgradnje na lokaciji i oko nje
Istraživanja i ispitivanja trebaju, prema potrebi, uključivati:
- terenska istraživanja i ispitivanja
- laboratorijska ispitivanja
- dodatna proučavanja i kontrole
- praćenje ponašanja
Faze geotehničkih istraživanja i ispitivanja

Sastav i opseg istraživanja temeljnog tla moraju se zasnivati na očekivanoj vrsti i
projektu gradnje, npr. vrsti temeljne konstrukcije (plitko ili duboko temeljenje),
metodi poboljšanja temeljnog tla (zamjena materijala, šljunčani stupnjaci,
predopterećenje, mlazno injektirani stupnjaci itd.) ili potpornoj konstrukciji
(armiranobetonski potporni zid, gabionska potporna konstrukcija, armirano tlo
itd.), položaju i dubini gradnje.
Ciljevi geotehničkih istraživanja i ispitivanja su utvrđivanje uvjeta u tlu, stijeni i
podzemnoj vodi, određivanje svojstava tla i stijene i prikupljanje dodatnih važnih
spoznaja o lokaciji.
Pri odabiru metoda istraživanja i ispitivanja moraju se uzeti u obzir i rezultati
prethodnih proučavanja i pregleda lokacije. Istraživanja moraju biti usmjerena
na one točke koje predstavljaju promjenu uvjeta u temeljnom tlu za tlo, stijenu i
podzemnu vodu.
Ovisno o fazi projektiranja ili gradnje Eurokod 7 razlikuje tri faze geotehničkih
istražnih radova:
- Prethodna istraživanja za postavljanje i projektiranje idejnog projekta,
- Istraživanja za projekt i
- Kontrola i praćenje ponašanja.
Prethodna istraživanja
Prethodna geotehnička istraživanja provode se prije izrade idejnog projekta. U
peliminarnoj fazi utvrđuju se:
- parametri tla bitni za određivanje opć e stabilnosti lokacije
- procjenu pogodnosti lokacije za buduć u gradnju
- smješ taj građevine u prostoru
- procjenu utjecaja gradnje na susjedne građevine
- utvrđivanje pozajmiš ta za ugradnju zemljanog materijala
- procjenu nač ina temeljenja i poboljšanja temeljnog tla
- planiranje istraživanja za projekt
U ovoj fazi potrebno je utvrditi koje se vrste tla i stijena nalaze u zoni utjecaja za
buduć u gradnju, procjenu razinu podzemne vode i profila pornih tlakova,
procjenu profila č vrstoć a i krutosti tla i stijena te moguć u pojavu zagađenog tla i
vode od utjecaja na buduć u gradnju.
Ova faza se mož e izostaviti ako postoji dovoljno prikupljenih podataka iz
ispitivanja susjednih lokacija ili nekih ranijih ispitivanja;
Prethodno istraživanje može uključivati:
- pregled terena
- topografiju
- hidrologiju, naročito razdiobu pornoga tlaka
- pregled susjednih konstrukcija i iskopa
- geološke i geotehničke karte i zapise
- prethodna istraživanja lokacije i iskustva iz gradnje u blizini
- zračne snimke
- stare karte
- regionalnu seizmičnost
- sve ostale mjerodavne podatke
Istraživanja za projekt
Geotehnička istraživanja i ispitivanja za projektnu fazu (fazu za glavni projekt)
trebaju prikupiti sve potrebne podatke o tlu i podzemnoj vodi za konač no
projektiranje građevine i za dokazivanje zadovoljenja bitnih zahtjeva na
građevinu. Ovu fazu planira se u skladu s rezultatima geotehničkih istraživanja i
ispitivanja preliminarne faze. Primjenjivost terenskih istraž nih radova prema EN
1997- 2:2006 dana je u tablici u nastavku.

Primjenjivost terenskih istražnih radova prema EN 1997- 2:2006
Kod značajnijih projekta često se za potrebe geotehničkih istraživanja i

ispitivanja najprije izrađuje program geotehničkih istražnih radova (program
terenskog istraživanja, program geotehničkih istraživanja i ispitivanja) koji se
daje na odobrenje sudionicima u gradnji (investitoru, konzultantu, revidentu,
voditeljima projekta, glavnom projektantu itd.). Preporučljivo je da predmetni
program izrađuje projektant geotehničkog projekta koji će i rezultate
istraživanja i ispitivanja koristiti u fazi izrade idejnog ili glavnog geotehničkog
projekta.
Projektna faza ili projektno geotehničko istraživanje provodi se prije izrade
glavnog projekta. Svrha projektnog geotehničkog istraživanja istraživanja je:
- prikupljanja zahtijevanih podataka za primjereno i štedljivo projektiranje
stalnih i privremenih radova
- prikupljanja zahtijevanih podataka za planiranje postupka gradnje
- utvrđivanja poteškoća koje mogu nastati tijekom gradnje
Projektnim istraživanjem mora se pouzdano utvrditi raspored i svojstva
temeljnog tla, koje je mjerodavno za predloženu konstrukciju, ili onoga na koje će
predloženi radovi utjecati.
Parametri, koji utječu na sposobnost konstrukcije da zadovolji odgovarajuće
zahtjeve za ponašanjem mora se utvrditi prije početka izrade konačnoga
projekta.
U projektno istraživanje mjerodavnoga temeljnog tla uključuje se ako zatreba:
- geološku stratigrafiju
- svojstva čvrstoće sveukupnoga mjerodavnog temeljnog tla
- krutost sveukupnoga mjerodavnog temeljnog tla
- razdiobu pornoga tlaka duž cijeloga profila temeljnog tla
- svojstva vodopropusnosti
- moguće nestabilnosti temeljnoga tla
- mogućnost zbijanja temeljnoga tla
- moguću agresivnost temeljnoga tla ili podzemne vode
- mogućnost poboljšavanja temeljnoga tla
- njegovu osjetljivost na smrzavanje
Geotehničke se značajke temeljnoga tla utvrđuju uporabom prikladne
kombinacije uobičajenih postupaka istraživanja. Ovi postupci uključuju
komercijalna ispitivanja koja su na raspolaganju i koja se provode prema opće
prihvaćenim ili normiranim postupcima.
Istraživanje se mora provoditi barem kroz one formacije za koje je utvrđeno da
su mjerodavne za projekt i da tlo ispod njih neće imati nikakvoga bitnog utjecaja
na ponašanje konstrukcije.
Udaljenost između točaka istraživanja i dubina istraživanja odabiru se na temelju
podataka o geologiji područja, uvjetima u temeljnom tlu, veličini lokacije i vrsti
konstrukcije.
Kontrolna faza i monitoring

Kontrolna faza i monitoring je faza geotehničkih ispitivanja, opažanja i mjerenja
koja se provodi tijekom izgradnje, a ako je potrebno, i tijekom uporabe
građevine. Kontrolna faza uključuje najmanje provjeru da tlo i razina podzemne
vode, na koje se nailazi iskopom, odgovara podacima iz glavnog projekta, a može
sadržavati i druga mjerenja i opažanja, posebno ponašanje i pomake susjednih
građevina tijekom izgradnje. Rezultate ispitivanja, opažanja i mjerenja u ovoj fazi
također treba bilježiti i interpretirati te temeljem njih donositi odgovarajuće
odluke o nastavku ili promjenama u gradnji.

Primjer izbora ispitivanja tla u različitim fazama istraživanja i ispitivanja
Geotehničke kategorije
Tijekom istraživanja potrebno je što ranije odrediti uvjete u temeljnom tlu jer ti
uvjeti mogu utjecati na odabir geotehničke kategorije.
Za minimalne zahtjeve, glede opsega i kvalitete geotehničkih istražnih radova,
potrebno je odrediti «težinu i kompleksnost» geotehničkog projekta. U tu svrhu
definirane su tri geotehničke kategorije prema Eurokodu 7:
- geotehnička kategorija 1
Geotehnička kategorija 1 odnosi se na male i jednostavne konstrukcije kao:
- lagani objekti sa centričnom silom po stupu manjom od 250,0 kN ili ispod
zida manjom od 100,0 kN/m'
- potporni ili razuporni zidovi niži od 2,0 m
- nasipi niži od 3,0 m ispod prometnih površina, odnosno 1,0 m ispod temelja
- jednokatne ili dvokatne zagrade na plitkim temeljima ili pilotima
- mali iskopi za drenaže i slično
Geotehnička kategorija 2 odnosi se na konstrukcije gdje su niži kvantitativni
geotehnički podaci i analize radi zadovoljenja osnovnih zahtjeva, a moguće je
primijeniti uobičajene postupke projektiranja i izvođenja:
- pojedinačni plitki temelji samci
- roštilji
- piloti
- potporni zidovi
- iskopi
- upornjaci i stupovi mostova
- nasipi i zemljani radovi
- geotehnička sidra
- tuneli u čvrstim stijenama
Geotehnička kategorija 3 odnosi se na sve slučajeve gdje se ne mogu primjeniti
prve dvije geotehničke kategorije. Zahtjeva uključivanje kvalificiranog inženjera,
s odgovarajućim iskustvom u rješavanju različitih problema u geotehničkom
inženjerstvu. U geotehničku kategoriju 3 spadaju sljedeći slučajevi:
- zgrade s izuzetnim opterećenjem, višekatni podrumi
- brane, veliki mostovi i tuneli u lošem tlu, s prisutnošću vode
- temelji strojeva s velikim dinamičkim opterećenjem
- priobalne konstrukcije
- nuklearne centrale
- industrijski objekti koji rabe opasne kemikalije
- zgrade jače osjetljive na seizmička opterećenja
- iskopi u složenim uvjetima (urbanim sredinama)
- konstrukcije na kolapsibilnom ili ekspanzivnom tlu
U nastavku se daje dijagram toka za određivanje geotehničke kategorije.

Geotehnički se razredi mogu odnositi na čitavu građevinu ili samo njihov dio pa
tako građevina može imati dijelove različito kategorizirane. Primjena razreda
nije obvezna pa može poslužiti projektantu kao pomoć pri projektiranju.

Primjeri različitih geotehničkih kategorija
Program geotehničkih istraživanja i ispitivanja

Program geotehničkih istraživanja i ispitivanja izrađuje projektant (potpisnik
geotehničkog izvještaja), a ponekad ovjerava nadzor ili investitor. Po
predmetnom programu se često i ugovaraju poslovi istraživanja i ispitivanja
prema investitora te je isti stoga važan dokument u realizaciji projekta.

Faze istraživanja temeljnog tla za geotehničko projektiranje, izvođenje radova i upotrebu
konstrukcije
Program geotehničkih istraživanja i ispitivanja sastoji se od:
- tekstualnog dijela
o uvoda
o tehnički opis predviđenog zahvata
o osnovnih geoloških i geotehničkih značajki lokacije
o tehničkih uvjeta izvedbe geotehničkih istraživanja i ispitivanja
o pregleda i specifikacije pojedinih geotehničkih istraživanja i
ispitivanja
o normi koje će se primijeniti
o vrsti i specifikaciji opreme koja će se primijeniti
- grafičkih priloga
o situacijski plan s položajem točaka istraživanja uključujući i vrstu
istraživanja, tumač oznaka i druga pojašnjenja
Položaj i dubina točaka istraživanja

Položaj točaka istraživanja i dubine istraživanja i ispitivanja moraju se odabrati
na temelju provedenih prethodnih istraživanja kao što su geološki uvjeti,
dimenzija konstrukcije i karakter inženjerskih problema, dubina temeljenja itd.
Pri odabiru položaja i dubina istraživanja potrebno se pridržavati sljedećih
smjernica:
- točke istraživanja trebaju biti raspoređene tako da se uslojenost
temeljnog tla može ocijeniti preko cijele lokacije
- točke istraživanja za zgradu ili konstrukciju trebaju biti postavljene na
kritičnim točkama konstrukcije u odnosu na oblik, ponašanje konstrukcije
i očekivanu raspodjelu opterećenja
- za linijske kosntrukcije točke istraživanja trebaju biti raspoređene na
primjerenim udaljenostima od središnje linije, ovisno o ukupnoj širini
konstrukcije kao što je širina nasipa u nožici ili širina usjeka
- Za konstrukcije na kosinama i usjecima (uključujući iskope) ili u njihovoj
blizini, točke istraživanja također trebaju biti raspoređene i izvan
projektirane ploštine i postavljene tako da se može ocijeniti stabilnost
kosine ili iskopa; ako se ugrađuju sidra, u obzir treba uzeti vjerovatna
naprezanja u području u kojem će ona prenijeti opterećenje
- Točke istraživanja trebaju biti raspoređene tako da ne predstavljaju
opasnost za konstrukciju, radove građenja ili okolinu
- Područje koje se razmatra pri istraživanju za projekt treba se protezati u
susjedno područje do udaljenosti na kojoj se očekuje štetan utjecaj na
njega
- Za točke mjerenja podzemne vode u obzir treba uzeti mogućnost
upotrebe opreme postavljene tijekom istraživanja temeljnog tla za
nastavak praćenja ponašanja tijekom, ali i nakon gradnje
Ako su uvjeti u temeljnom tlu relativno jednoliki ili je poznato da temeljno tlo
ima zadovoljavajuća svojstva čvrstoće i krutosti, smije se postaviti manje točaka
istraživanja ili mogu biti na većim međusobnim udaljenostima. U svakom slučaju,
takav odabir treba opravdati iskustvom.
U nastavku se daju smjernice koje treba upotrijebiti za razmake točaka
istraživanja, a prema HRN EN 1997-2:2012 Eurokod 7: Geotehničko
projektiranje 2. dio: Istraživanje i ispitivanje temeljnoga tla:
- za visoke i industrijske konstrukcije, mrežu točaka na razmaku od 15,0 do
40,0 m
- za konstrukcije na širokom području, mrežu točaka koje nisu razmaknute
više od 60,0 m
- za linijske konstrukcije (ceste, pruge, kanale, cjevovode, nasipe, tunele,
potporne zidove), razmak od 20,0 do 200,0 m
- za posebne konstrukcije (npr. mostove, dimnjake, temelje strojeva), dvije
do šest točaka istraživanja po temelju
- za brane i ustave, razmak od 25,0 do 75,0 m duž odgovarajućih presjeka
Za dubinu istraživanja za kao smjernice treba upotrijebiti niže navedene
vrijednosti. Referentna razina za za najniža je točka temelja konstrukcije ili
konstrukcijskog elementa ili dno iskopa. Ako je primjenjivo više vrijednosti za
potrebno je primjeniti onu koja daje najveću vrijednost.
Za vrlo velike ili vrlo složene projekte neke se točke istraživanja obično protežu
do većih dubina od prije navedenih. Ako se očekuje nepovoljni geološki uvjeti
(npr. mekan ili stišljiv sloj ispod sloja veće nosivosti i krutosti) potrebno je
odabrati veću dubinu istraživanja.
Ako se konstrukcije grade na slojevima koji zadovoljavaju u pogledu nosivosti i
krutosti, dubina istraživanja mora se smanjiti na za = 2,0 m, osim ako su geološki
uvjeti jednolični, kad najmanje jedna bušotina treba dosegnuti do dubine od
najmanje za = 5,0 m. Ako se čvrsta stijena nalazi na dubini predviđene osnovice
konstrukcije, tu dubinu je potrebno uzeti kao referentnu točku za za. U
suprotnom se za odnosi na površinu čvrste stijene.
Za zgrade ili inženjerske građevine treba primijeniti veću vrijednost od sljedećih
dvaju uvjeta:
- za ≥ 6,0 m
- za ≥ 3,0 bF
gdje je bF duljina kraće stranice temelja.

Uvjet dubine istraživanja za temelje samce ili temeljne trake (lijevo); Primjer dubine istraživanja
(desno)
Za temeljne ploče i konstrukcije s više elemenata temelja čiji se učinci u dubljim
slojevima zbrajaju:
- za ≥ 1,5 bB
gdje je bB duljina kraće strane konstrukcije.

Uvjet dubine istraživanja za temeljne ploče i konstrukcije s više elemenata (lijevo); Primjer dubine
istraživanja (desno)
Za nasipe i usjeke potrebno je primijeniti veću vrijednost od sljedećih dvaju

uvjeta.
Za nasipe:
- 0,8 h < za < 1,2 h
- za ≥ 6,0 m
gdje je h visina nasipa.

Uvjet dubine istraživanja za nasip
Za usjeke:
- za ≥ 2,0 m
- za ≥ 0,4 h
gdje je h dubina usjeka.

Uvjet dubine istraživanja za usjek
Za linijske konstrukcije treba primjeniti veću vrijednost iz sljedećih uvjeta.

Uvjet dubine istraživanja za linijske konstrukcije
Za ceste i uzletišta:
- za ≥ 2,0 m ispod predviđene razine gradnje
Za rovove cijevovode, veću od sljedećih vrijednosti:
- za ≥ 2,0 m ispod dna rova
- za ≥ 1,5 bAh
gdje je bAh širina iskopa.
Ako je primjereno potrebno je slijediti preporuke za nasipe i usjeke.
Za male tunele i špilje:
- bAb < za < 2,0 bAb

Uvjet dubine istraživanja za tunele i špilje
Za iskope građevne jame daju se uvjeti u nastavku.
Ako su slobodno vodno lice i razina podzemne vode ispod dna iskopa potrebno
je primjeniti veću vrijednost iz sljedećih uvjeta:
- za ≥ 0,4 h
- za ≥ (t+2,0) m
Gdje je:
- t dubina ukopanog zaštitnog sustava
- h dubina iskopa
Ako su slobodno vodno lice i razina podzemne vode iznad dna iskopa potrebno
je primjeniti veću vrijednost iz sljedećih uvjeta:
- za ≥ (1,0H+2,0) m
- za ≥ (t+2,0) m
Gdje je:
- t dubina ukopanog zaštitnog sustava
- H visina razine podzemne vode iznad dna iskopa
Ako se do ovih dubina ne nalazi slabo propustan sloj:
- za ≥ t+2,0 m

Uvjet dubine istraživanja građevne jame
Za brane za treba zadati kao funkciju predviđene razine zahvaćene vode,

hidrogeoloških uvjeta i metode gradnje.
Za vododržive zavjese:
- za ≥ 2,0 m ispod površine nepropusnog sloja

Uvjet dubine istraživanja za vododržive zavjese
Za pilote treba ispuniti sljedeća tri uvjeta:
- za ≥ 5,0 m
- za ≥ 1,0 bg
- za ≥ 1,0 DF
gdje je DF promjer osnovice pilota, a bg kraća stranica pravokutnika koji
obuhvaća skupinu pilota za temelj na razini osnovice pilota.

Uvjet dubine istraživanja za pilote

Primjer dubine istraživanja za konstrukciju temeljenu na pilotima
Pregled geotehničkih istraživanja i ispitivanja

U nastavku poglavlja daje se pregled metoda i vrsta geotehničkih istraživanja i
ispitivanja:
- istražno bušenje
- sondažne jame i raskopi
- geološka i inženjerskogeološka istraživanja
- geofizička ispitivanja
- ispitivanje standardnim prodiranjem
- ispitivanje dinamičnim prodiranjem
- ispitivanje statičkim prodiranjem
- ispitivanje savitljivim dilatometrom
- ispitivanje Menardovim presiometrom
- ispitivanje terenskom krilnom sondom
- statičko i dinamično ispitivanje probnom pločom
- uzorkovanje
- laboratorijska ispitivanja
- nadzor nad geotehničkim istražnim radovima
Istražno bušenje
Istražno bušenje potrebno je izvoditi prema smjernicama iz norme:
- HRN EN 1997-2:2012 Eurokod 7: Geotehničko projektiranje - 2. dio:
Istraživanje i ispitivanje temeljnoga tla (EN 1997-2:2007+AC:2010)
- HRN EN ISO 22475-1:2008 Geotehničko istraživanje i ispitivanje - Metode
uzorkovanja i mjerenja podzemne vode - 1. dio: Tehnička načela izvedbe
(ISO 22475-1:2006; EN ISO 22475-1:2006)
Uzorkovanje tla bušenjem te mjerenje podzemne vode moraju se provoditi tako

opsežno da se dobiju nužni podaci za geotehnički proračun.
U tijeku bušenja potrebno je voditi terenske dnevnike o bušenju koji trebaju
sadržavati:
- Oznaku bušotine
- Kotu i položajne oznake ušća bušotine mjereno u apsolutnim
koordinatama
- Datum i vrijeme početka bušenja
- Datum i vrijeme završetka bušenja
- Ime voditelja bušaće ekipe
- Vrstu bušaćeg stroja
- Opis tla u kojoj je izvođeno bušenje po intervalima bušenja
- Brzinu bušenja po intervalima bušenja
- Ponašanje stijenke i dna bušotine u pojedinim intervalima bušenja
- Način ponašanja isplačne tekućine po intervalima bušenja
- Dubinu bušenja na kojoj je utvrđeno djelomično ili potpuno gubljenje
isplačne tekućine
- Dubinu na kojoj je utvrđena stabilizirana razina podzemne vode
- Promjer bušotine/jezgre po dubini
- Dubinu izvedene bušotine
- Opis korištenog bušaćeg pribora i alata pri bušenju
- Opis primijenjenog načina eventualno potrebne stabilizacije stijenke
bušotine
- Intervale bušotine u kojima su uzorkovani poremećeni i neporemećeni
uzorci i izvedeni pokusi u bušotini
Razlikujemo sljedeće vrste geotehničkog istražnog bušenja u tlu i stijenskoj masi:

- bušenje s kontinuiranim jezgrovanjem u tlu,
- bušenje s kontinuiranim jezgrovanjem u stijenskoj masi,
- bušenje sa spiralom (eng. Solid Stem Continuous Flight Augers),
- bušenje sa spiralom uz jezgrovanje (eng. Hollow Stem Continuous Flight
Auger),
- udarno bušenje (eng. Percusion Drilling),
- prospektorsko bušenje,
- ručna bušenja.
Bušenje s kontinuiranim jezgrovanjem u tlu

Rotacijsko bušenje sa jezgrovanjem najčešće se koristi u tlu, a podrazumijeva
nanošenje okretnog momenta na bušaći pribor. Bušači alat, koji je pričvršćen na
niz šupljih bušačih šipki, može biti puno svrdlo ili šuplje svrdlo za jezgrovanje.
Alat se strojno rotira i hidraulički utiskuje s površine terena pomoću šupljih
bušačih šipki. Na dnu šipki pričvpršćena je posebna sržna cijev na čijem je dnu
šuplja bušača glava s krunom. Kruna je nazubljeni alat, čiji su zubi izrađeni od
posebno obrađenog čelika (vidija) ili industrijskih dijamanata koji su otporni na
habanje.
Jezgra nabušena u tijeku bušenja pohranjuje se u sanduke za jezgru duljine 1
metar tako da dubinski ekvivalent jezgre od 1 metra bude u 1 odjeljku sanduka.
Jezgra se u sanduke odlaže od lijeva (plići dio bušotine) na desno.

Istražno bušenje s jezgrovanjem malom garniturom na kosini uz prometnicu (lijevo);
Fotodokumentacija jezgre bušotine B-2 na klizištu uz prometnicu Veliki Vrh, Zagreb (desno)
Bušotina se može zaštititi zaštitnom cijevi (kolonom) od urušavanja kada prolazi

kroz pijesak ili šljunak, ili od istiskivanja kada prolazi kroz slojeve meke gline. U
sržnoj cijevi ostaje jezgra tla.
Promjer bušenja može se odabrati prema “Metric” ili DCDMA standardu uz uvjet
da promjer jezgre ne smije biti manji od 101 mm. Potrebno je uzeti
neporemećene uzorke pomoću tankostijenog cilindra. U jače konsolidiranim
materijalima može se koristiti tzv. Shelby tip cilindra. Cilindri moraju biti u
skladu s nekim od standarda iz europske unije ili prema ASTM standardu.
Bušenje s kontinuiranim jezgrovanjem u stijenskoj masi
Rotacijsko bušenje sa jezgrovanjem u stijenskoj masi je potrebno izvoditi s
dijamantnom krunom uz vodenu isplaku. Da bi se smanjilo moguće oštećenje
jezgre, do kojeg dolazi rotacijom sržne cijevi i prolaskom vode za hlađenje i
ispiranje, potrebno je koristiti alat s dvostrukom sržnom cijevi. Unutarnja sržna
cijev slobodna je od vanjske pa pridržava jezgru i uglavnom je oslobađa trenja od
rotacije vanjske cijevi. Tekućina za hlađenje i ispiranje prolazi između vanjske i
unutarnje sržne cijevi pa je jezgra time dodatno zaštićena.
Jezgra nabušena u tijeku bušenja pohranjuje se u sanduke za jezgru duljine 1
metar tako da dubinski ekvivalent jezgre od jednog metra bude u jednom
odjeljku sanduka. Jezgra se u sanduke odlaže od lijeva (plići dio bušotine) na
desno.
Bušenje središne bušotine za tunel Međak na brzoj cesti ČCP Karamatići – Luka Ploče (lijevo);
Fotodokumentacija jezgre bušotine za usjek ispred Tounja na budućoj željezničkoj pruzi Goljak –
Skradnik (desno)
Promjer bušenja može se odabrati prema “Metric” ili DCDMA standardu, a

cilindri moraju biti u skladu s nekim od standarda iz europske unije ili prema
ASTM standardu.
Bušenje s jezgrovanjem u stijenskoj masi predviđa se na svim podfazama gdje
prevladava stijenska masa u podlozi, a kako bi se dobili ulazni podaci za
provedbu inženjesgkoeloških klasifikacija stijenske mase.
Sondažne jame i raskopi

Sondažne jame omogućuju najekonomičniji način dobivanja podataka o
površinskom sloju tla. Sondažne jame će se izvesti mehaničkim iskopom do
dubin od 5,0 m osim na mjestima na kojima je prisutnan stijenska podloga ili
razina podzemne vode onemogućuje iskop. Sondažne jame je potrebno
fotografirati te po potrebi iz njih uzeti uzorke tla za ispitivanje.

Fotodokumnetacija sondažne jame (lijevo); Inženjerskogeološki presjek sondažne jame (desno)
Geološka i inženjerskogeološka istraživanja
Inženjerskogeološko kartiranje provodi se na području planiranog zahvata i šire
kako bi se dobili geološki i inženjerskogeološki ulazni podaci o temeljnom tlu ili
stijenskoj podlozi.
Za linijske objekte inženjerskogeološko kartiranje provodi se u mjerilu 1:5000
duž cijele trase te u mjerilu 1:1000 na lokacijama većih usjeka i/ili zasjeka te na
lokacijama objekata unutar trase pruge ili ceste. Ukoliko se radi o manjim
(kraćim) linijskim objektima inženjerskogeološku kartu moguće je prikazati u u
manjem mjerilu (1:500 ili 1:250). Kartiranje se provodi na topografskim ili
geodetskim podlogama u određenom mjerilu sa ucrtanom novom trasom i
objektima u širini od 100 m (ili manje ovisno o veličini građevine) sa svake
strane trase. Osim inženjerskogeološke karte prikazuje se i prognozni uzdužni
inženjerskogeološki profil, vrlo često u distorziranom mjerilu, 1:100/1000 ili
1:500/5000. Po potebi se izrađuju i inženjerskogeološki poprečni profili u
mjerilu 1:200, 1:100 ili 1:50 na karakterističnim pozicijama.
U sklopu geoloških istraživanja određuju se inženjerskogeološke jedinice duž
trase te na lokacijama pojedinih objekata i njihove inženjerskogeološke značajke.
Za stijenske mase mjere se najvažnije vrste pukotinskih sustava te njihove
značajke, na kojima će se temeljiti GSI i RMR klasifikacija stijenskih masa. Mjeri
se razmak među pojedinim pukotinskim sustavima i slojevima, dužina
prostiranja i nagibi vidljivi na površini terena, zapunjenost diskontinuiteta i
stanje diskontinuiteta.
Osim navedenog, provodi se i inženjerskogeološka determinacija jezgre bušotina.
Navedeni podaci se obrađuju za svaku inženjerskogeološku jedinicu za svaki
pojedini objekt.

Izvadak iz inženjerskogeološke karte za novu željezničku prugu Goljak – Skradnik, MJ 1:5000

Inženjerskogeološki profil bušotine za novu željezničku prugu Goljak – Skradnik

Izvadak iz inženjerskogeološkog uzdužnog profila za novu željezničku prugu Goljak – Skradnik, MJ
1:5000/1000
Geofizička ispitivanja
Geofizička ispitivanja predstavljaju nerazornu metodu, pomoću kojih se na
nedestruktivan način mogu odrediti geološko – strukturne i fizikalne
karakteristike podzemlja. Geofizika se može definirati kao skup mjerenja
fizikalnih parametara radi određivanja globalnih svojstava planeta (mjerenja
promjena Zemljinog magnetskog i elektromagnetskog polja, registracija i analiza
potresnih valova, mjerenje gravitacijskog polja Zemlje radi definiranja Zemljinog
geoida, mjerenja telurskih struja i sl.).
Jedna od prednosti geofizičkih metoda je da mogu ponuditi značajnu vremensku
i ekonomsku uštedu u usporedbi s klasičnim ispitivanjima tla i stijene u
podzemnoj gradnji. Geofizičkim ispitivanjima se dobivaju podaci o puno većem
volumenu temeljnog tla nego što je to slučaj kod klasičnih ispitivanja.
Geofizič ke metode daju vrlo dobre rezultate pri mjerenju krutosti pri malim
deformacijama.
Ovisno o tome da li mjerimo prirodno ili umjetno izazvane pojave u podzemlju,
razlikujemo dvije vrste geofizič kih metoda:
- Pasivne metode
- Aktivne metode
Pasivne geofizičke metode dalje dijelimo na:
- Gravimetrijske
- Magnetometrijske
Gravimetrijskim metodama dobivaju se gustoće materijala u podzemlju,
detekciju šupljina u podzemlju i ispitivanje geološke strukture do velikih dubina.
Magnetometrijske metode temelje na mjerenju promjena intenziteta magnetnog
polja Zemlje, a koriste se za potrebe inženjerskogeološkog kartiranja, geoloških i
hidrogeoloških istraživanja, istraživanja ležišta ugljikovodika itd.
Aktivne metode usmjerene su na mjerenje promjena uslijed umjetno izazvanih
fizikalnih pojava. Razlikujemo sljedeće metode:
- seizmičke
- električne
- elektromagnetske
Seizmič ke geofizič ke metode se temelje na generiranju seizmič kih valova i
mjerenju vremena koje je potrebno valovima da putuju od izvora kroz tlo ili
stijenu do geofona, postavljenih na površini (površinske metode) ili u bušotini
(bušotinske metode). Kod seizmičkih metoda razlikujemo sljedeće vrste valova:
- longitudinalni ili P-valovi – osciliraju duž pravca kojim se val širi
- transverzalni ili S-valovi – osciliraju okomito na pravac kojim se val širi
- Rayleighjevi valovi ili R-valovi – eliptične oscilacije u ravnini okomitoj na
površinu Zemlje
- Love ili L-valovi – najsporiji, osciliraju u horizontalnoj ravnini okomito na
pravac rasprostiranja valova
Kod seizmičkim površinskih metoda udarni val se generira na površini terena
udarcem čekića ili vibratorom ili č eksplozivom. Dolazak vala na površinu
detektira se mjernim senzorima – geofonima, koji se postavljaju na prethodno
definiranim pozicijama.
Razlikujemo sljedeće seizmičke površinske metode u geofizici:
- seizmička refrakcija
- seizmička refleksija
- hibridna seizmička metoda
- spektralna analiza površinskih valova
Seizmič kom refrakcijom mjere se vremena širenja lomljenih, odnosno
refraktiranih P valova kroz tlo odnosno stijenu, međutim metoda je primjenjiva u
slučajevima kada je brzina širenja valova raste s dubinom. U protivnom nema
refrakcije vala, pa je metoda neupotrebljiva.

Shematski prikaz metode seizmičke refrakcije (lijevo); Geofizički profil dobiven
metodom plitke seizmičke refrakcije (desno)
Seizmič kom refleksijom mjere se vremena širenja odbijenih, odnosno
reflektiranih P valova kroz tlo odnosno stijensku masu. Metoda je posebno
pogodna za određivanje strukture podzemlja, odnosno dubina slojeva i nagiba
graničnih ravnina posebno na većim dubinama. Cilj mjerenja je dobiti što je
moguće više puta refleksiju od iste točke u podzemlju, kako bi se zbrajanjem
valnih zapisa pojačao reflektirani signal, a prigušio šum.
Na manjim dubinama refrakcija daje značajno bolje rezultate, dok je na većim
dubinama refleksija u izrazitoj prednosti. Zone trošenja, karakteristične za krške
naslage uspješno se detektiraju refrakcijom, dok se refleksijom uspješno
detektiraju oslabljenja kao što su rasjedi, kaverne i slično.

Geofizički profil dobiven metodom seizmičke refleksije
Hibridna seizmička metoda objedinjuje nezavisno dobivene rezultate seizmičke

refrakcije i refleksije u jedinstveni profil koji omogućava geolozima i
geotehnič arima znatno bolji uvid u inž enjerskogeološ ki profil koji se istražuje.

Geofizički profil dobiven hibridnom metodom seizmičke refleksije i seizmičke refrakcije
Spektralna analiza površinskih valova (SASW) je relativno nova nerazorna
seizmička metoda razvijena radi određivanja elastičnih modula raznih materijala
u području vrlo malih deformacija, te promjene tih modula s dubinom.
Metoda se zasniva na disperzivnim karakteristikama Rayleighovih R- valova
uvažavajući činjenicu da se površinski Rayleighovi R-valovi različitih valnih
duljina, odnosno frekvencija šire do relativno različitih dubina.
Sam postupak je brz, razmjerno jeftin, a razvojem mjerne tehnike se potencijalno
može ubrzati do automatizma.
Kod seizmičkih bušotinskih geofizičkih metoda:
- vertikalno seizmičko profiliranje (VSP)
- detaljna seizmička tomografija
- mjerenje seizmičkih brzina kroz bušotinu (Down-hole, Up-hole i Cross-
hole)
Električne metode opisuju podpovrš insku strukturu i anomalije u njoj koristeći
električne karakteristike samog tla i stijene.
Postoji nekoliko tehnika i varijacija kod električ nih metoda, a one koje se
najč eš će koriste u inž enjerskoj praksi su:
- metoda električ ne otpornosti
- metoda spontanog (vlastitog) potencijala
- metoda induciranog potencijala
Od elektromagnetskih geofizič kih metoda najveć u primjenu u inž enjerskoj
praksi ima georadarsko snimanje - GPR (Ground Penetrating Radar).
Georadarsko snimanje temelji se na odaš iljanju kratkotrajnih elektromagnetskih
signala raznih frekvencija u tlo ili stijene. Kada val naiđe na prepreku u
podzemlju dio energije se reflektira natrag do prijemnika te se refleks procesuira
u prijemniku tako da se stvara kontinuirani profil električ nih svojstava
materijala. GPR- om se mjeri vrijeme proteklo od pobude do povratka
reflektiranog pulsa, slič no kao kod seizmič ke refleksije.
Predmetna metoda je vrlo brza i učinkovita, a samim time i cijenovno
prihvatljiva.
GPR metoda uključuje analizu strukture medija po pojedinačnim dionicama čija
je lokacija određena prije mjerenja ovisno o uvjetima na terenu. Tijekom GPR
skeniranja signal slabi s povećanjem dubine, a ovaj fenomen se povećava s većim
udjelom minerala glina. Posljedično, učinkovitost GPR metode je vrlo ograničena
pojavom ilovače ili praha te zasićenjem vode. Tehnika profiliranja je vrlo
pogodna za detekciju geotehničkih granica, gdje se mediji razlikuju u
dielektričnoj konstanti.
GPR antene niže frekvencije, gdje je raspon dubina veći, ali je vertikalna
rezolucija manja, koriste se u geološkim istraživanjima ili u istraživanju većih
objekata na znatnoj dubini (do nekoliko metara ispod razine terena). U skladu s
tim, GPR antene s visokom frekvencijom i malim dometom, ali velikom
rezolucijom se koriste da bi se odredile geotehničke granice u izgradnji
prometne infrastrukture.
Raspon srednje dubine istraživanja, ovisno o odabranoj anteni je oko 10-25 m.
Glavna prednost GPR profiliranja, za razliku od ostalih geofizičkih metoda, je
relativno dobar odraz strukture medija. Pokazuje sve vrste anomalija (zona
pukotina, rasjeda, stijene, objekata, infrastrukture, krša i može ukazati na mjesto
poremećnog tla.

Izvadak iz uzdužnog GPR profila za rekonstrukciju postojeće i izgradnju nove dionice željezničke
pruge Križevci – Koprivnica – DG
Ispitivanje standardnim prodiranjem (SPT)

Ispitivanje standardnim prodiranjem (SPT) provodi se prema smjernicama iz
norme:
- HRN EN 1997-2:2012 Eurokod 7: Geotehničko projektiranje — 2. dio:
- HRN EN ISO 22476-3:2008/A1:2012 Geotehničko istraživanje i
ispitivanje - Terensko
- Ispitivanje - 3. dio: Standardno penetracijsko ispitivanje (ISO 22476-
3:2005/Amd 1:2011; EN ISO 22476-3:2005/A1:2011)
Svrha ispitivanja standardnim prodiranjem je određivanje otpornosti tla na dnu

bušotine dinamičkom prodiranju rasklopne jezgrene cijevi ili čvrstog šiljka i
dobivanje poremećenih uzoraka za raspoznavanje tla.
SPT pokus treba izvoditi s garniturom koja omogućuje utiskivanje pomoću utega
mase 63,50 kg koji pada na nakovanj ili potisnu glavu s visine od 760,0 mm.
Uređaj mora omogućiti slobodan pad utega i treba sadržavati automatski okidač
na propisanoj visini.
Rezultati SPT pokusa će poslužiti za:
- Procjenu parametara čvrstoće, krutosti i zbijenosti materijala prema
postojećim korelacijama
- Uspostavljanje korelacija rezultata SPT-a s rezultatima laboratorijskih
pokusa
Uz svako mjerno mjesto treba zabilježiti sljedeće informacije: dubinu i profil

zacjevljenja, nivo vode u bušotini i tip šipki koje se koriste. Nakon spuštanja
cilindra sa šipkama u bušotinu treba zabilježiti dubinu do dna bušotine i iznos
inicijalne penetracije cilindra u tlo pod utjecajem vlastite težine te težine šipki i
opreme. U svakoj bušotini treba po mogućnosti koristiti istu garnituru za
izvođenje SPT-a, a ukoliko dođe do promjene garniture treba navesti uz svako
mjerno mjesto i tip garniture koja se koristila.

Faze provedbe ispitivanja standardnim prodiranjem
Faze izvođenja pokusa:
- U prvoj fazi broje se udarci za penetraciju od 0,15 m koja uključuje i
inicijalnu penetraciju od vlastite težine. Ukoliko se ova penetracija ne
može ostvariti za 50 udaraca, bilježi se dubina penetracije za 50 udaraca
uz posebnu naznaku da je riječ o prvoj fazi pokusa te se bušenjem prilazi
novom mjernom mjestu. Iz nabušene jezgre neposredno ispod SPT
pokusa uzimaju se uzorci za laboratorijske analize, pokušava se
identificirati uzorak neuspjele penetracije i procjenjuje se mogućnost
izvođenja pokusa na novom mjernom mjestu uz upotrebu iste opreme. Uz
ove uvjete pokus se priznaje kao proveden.
- U drugoj fazi broje se udarci za penetraciju cilindra od narednih 0,30 m uz
bilježenje broja udaraca za svakih 0,15 m penetracije, čiji zbroj daje N –
broj udaraca SPT-a. Ukoliko se penetracija od 0,30 m ne može postići za
ukupno 50 udaraca, treba zabilježiti dubinu penetracije za 50 udaraca i
postupiti kao u sličnom slučaju u prvoj fazi pokusa.

Prikaz opreme za izvođenje ispitivanja standardnim prodiranjem
Pokus treba izvoditi optimalnom brzinom koja omogućuje kvalitetno obavljanje

traženih operacija, a frekvencija udaraca ne bi trebala prelaziti 15-18 udaraca u
minuti.
Ispitivanje dinamičkim prodiranjem (DP)

Razlikujemo sljedeće vrste ispitivanja dinamičkim prodiranjem:
- Dinamičko prodiranje sondom (DCP)
- Dinamičko prodiranje teškom sondom (DPH)
- Dinamičko prodiranje vrlo teškom sondom (DPSH)
Ispitivanje dinamičkim prodiranjem (DCP) potrebno je izvoditi prema
smjernicama iz norme:
- ASTM D6951 / D6951M - 09(2015) Standard Test Method for Use of the
Dynamic Cone Penetrometer in Shallow Pavement Applications
- ASTM D7380 – 08 Standard Test Method for Soil Compaction
Determination at Shallow Depths Using 5-lb (2.3 kg) Dynamic Cone
Penetrometer
- Soil Investigations With Penetration Tests According To DIN 4094
(Bodenuntersuchungen durch sondierungen nach din 4094)
Ispitivanje dinamičkim prodiranjem (DPH i DPSH) potrebno je izvoditi prema
smjernicama iz norme:
- HRN EN ISO 22476-2:2008/A1:2012 Geotehničko istraživanje i
ispitivanje - Terensko
- Ispitivanje - 2. dio: Dinamička penetracija (ISO 22476-2:2005/Amd
1:2011; EN ISO 22476-2:2005/A1:2011)
Svrha ispitivanja dinamičkim prodiranjem je određivanje otpornosti tla i meke

stijene dinamičkom prodiranju šiljka. Za zabijanje šiljka mora se upotrijebiti uteg
dane mase i visine s koje pada. Otpornost prodiranju definirana je kao broj
udaraca potrebnih za zabijanje penetrometra uz definirani razmak. Potrebno je
osigurati neprekinuti zapis po dubini ispitivanja.
Rezultati ispitivanja dinamičkim prodiranjem će poslužiti za:
- Određivanje profila tla zajedno s rezultatima uzorkovanja bušenjem i
iskopom ili kao relativnu usporedbu s ostalim in situ ispitivanjima.
- Procjena parametara čvrstoće, krutosti i zbijenosti materijala, općenito
krupnozrnastog, ali je moguća procjena za sitnozrnato tlo uz primjerene
korelacije.

Rezultat ispitivanja DPSH sonde za novu željezničku prugu Goljak – Skradnik Ulijevo) Sonda za
provedbu DPSH ispitivanja (desno gore); Garnitura za provedbu ispitivanja (desno dolje)
DPH test je kontinuirani test u kojemu se broji broj udaraca N20, potrebnih za
utiskivanje šipke 20,0 cm. U ispitivanju se koristi šiljak u obliku stošca kružnog
poprečnog presjeka od 15,0 cm2. Uteg mora imati masu od 50,0 kg i padati s
visine od 500,0 mm.
DPSH test je kontinuirani test u kojemu se broji broj udaraca N20, potrebnih za
utiskivanje šipke 20,0 cm. U ispitivanju se koristi šiljak u obliku stošca kružnog
poprečnog presjeka od 20,0 cm2. Uteg mora imati masu od 63,50 kg i padati s
visine od 750,0 mm.
DCP test je kontinuirani test u kojemu se koristi šiljak u obliku stošca koji se
utiskuje padom utega masu od 8,00 kg i pada s visine od 575 mm (prema ASTM).
DCP test može se izvoditi i utegom 10,0 kg koji pada s visine od 500 mm (prema
DIN, LR, UNI ENV).
Ispitivanje dinamičkim prodiranjem laganom sondom (lijevo); Oprema za provedbu ispitivanja

(desno)
Ispitivanje statičkim prodiranjem

Ispitivanje statičkim prodiranjem s mjerenjem tlaka porne vode (CPTU)
potrebno je izvoditi prema smjernicama iz norme:
- HRN EN ISO 22476-1:2012 Geotehničko istraživanje i ispitivanje –
Terensko ispitivanje – 1. dio: Ispitivanje električnim statičkim
prodiranjem bez mjerenja pornoga tlaka i s mjerenjem pornoga tlaka (ISO
22476-1:2012; EN ISO 22476-1:2012)
Svrha ispitivanja statičkim prodiranjem je određivanje otpornosti tla i meke

stijene prodiranju šiljka i određivanju lokalnog trenja na plaštu.
Princip izvođenja CPT pokusa je utiskivanje zašiljene sonde vertikalno u tlo
pomoću šipki za utiskivanje. Zašiljena sonda se mora utiskivati u tlo
konstantnom brzinom, a mora se mjeriti otpornost šiljka sonde statičkom
prodiranju (qc) i ako je primjereno lokalno trenje na plaštu sonde (između plašta
i okolnog tla).
Osim otpora utiskivanju i trenja na plaštu, može se mjeriti tlak porne vode
(CPTU) i prikupljati podaci o seizmičkim valovima (SCPT).
qc [MPa] fs [kPa] u2 [kPa] qt [MPa] ft [kPa] Rf [%]
Classification by
0 2 4 6 8 10 0 50 100 150 200 250 300 0 100 200 300 400 0 2 4 6 8 10 0 50 100 150 200 250 300 0 2 4 6 8 10 12 14
Robertson 1986
0 0
Dubina [m]
Dubina [m]
Osjetljiva glina (1)
1.0 1.0
2.0 2.0
Glina (3)
3.0 3.0
4.0 4.0
Glinoviti prah / prašinasta glina (5)
5.0 5.0
Glina (3)
6.0 Pjeskovita glina / glina (4) 6.0
Pijesak / prašinasti pijesak (8)
7.0 7.0
Glina (3)
8.0 8.0
Pjeskovita glina / glina (4)
Glina (3)
9.0 9.0
Location: Position: Ground level: Test no: Location: Position: Ground level: Test no:
U2 Zagreb, Krematorij 1 U2 Zagreb, Krematorij 1
Project ID: Client: Date: Scale: Project ID: Client: Date: Scale:
GIZ-110-030/2015 Grad Zagreb 16/03/2015 1 : 40 GIZ-110-030/2015 Grad Zagreb 16/03/2015 1 : 40
Cone No: 4230
Project: Page: Fig: Cone No: 4230
Project: Page: Fig:
Tip area [cm2]: 10
Sanacija ulice Kameniti stol 1/3 1 Tip area [cm2]: 10
Sanacija ulice Kameniti stol 2/3 2
File: File:
Sleeve area [cm2]: 150 CPTU 1 Sleeve area [cm2]: 150 CPTU 1

CPTU_1.cpd CPTU_1.cpd
Primjer CPTU izvještaja na klizištu ispod prometnice (Ulica Kameniti stol) u Zagrebu
Postupak SCPTU ispitivanja je identičan geofizičkoj “downhole” metodi, gdje se

geofonom, koji se nalazi na sondi u bušotini, mjeri vrijeme nailaska posmičnog
vala, umjetno generiran na površini terena. Ispitivanje se izvodi tijekom CPTU
ispitivanja, gdje se na dubinskim intervalima od 1,0 m prekida utiskivanje sonde,
a izvodi se geofizičko ispitivanje. Na sondi se uz šiljak, plašt i porozni prsten
nalazi i geofon. Uz poznavanje geometrije cjelokupnog sustava (razmak i dubina
geofona, udaljenost generatora valova od osi bušotine) moguće je odrediti polje
brzina posmičnih valova u okolini bušotine.
Iako je ispitivanje statičkim prodiranjem ograničeno prvenstveno na mekana tla,
sa suvremenom, većom opremom za bušenje i čvršćim šiljcima na sondama,
ispitivanje se može primjeniti u krutim i vrlo krutim tlima, a u nekim slučajevima
i u mekim stijenama.
Rezultati ispitivanja CPTU pokusa će poslužiti za:
- Procjenu vrste tla
- Procjenu parametara deformabilnosti prema postojećim korelacijama
- Procjenu parametara čvrstoće prema postojećim korelacijama
- Procjenu pornih tlakova prema postojećim korelacijama
Oprema za CPTU ispitivanja se sastoji od:

- CPTU sonde,
- Opreme za potiskivanje
- Sustava za prikupljanje podataka
Osnovni dijelovi CPTU sonde su šiljak (za mjerenje otpora prodiranju sonde),
plašt (za mjerenje trenja) i porozni prsten – filter (za mjerenje pornog tlaka).
Šiljak sonde je u obliku stošca (cone) vršnog kuta od 60°, a površina baze mu je
10 ili 15 cm², koje su najčešće. Standardna veličina šiljka je 10 cm², dok se oni od
15 cm² koriste ako se na sondu ugrađuju dodatni senzori. Površina plašta je 150
cm² i nalazi se iznad šiljka.
Oprema koja se koristi za potiskivanje sonde uglavnom se sastoji od hidrauličke
dizalice i sustava za prihvaćanje reakcije tla. Najveća dopuštena potiskujuća sila
za sondu promjera d=35,7mm (10 cm²) je 20 tona (200 kN). Prekoraćenje te sile
može rezultirati oštećenjem i/ili deformacijom cijevi za ispitivanje, kako u
samom uređaju tako i u gornjim mekšim slojevima tla.
Za ispitivanje u tvrdim tlima potrebno je izvšiti predbušenje kako bi izbjegli
preopterećenost i oštećenje sonde. Kada se izvodi CPTU pokus potrebno je u
bušotinu, koja je izvedena predbušenjem, ispuniti vodom najmanje do razine
podzemne vode kako bi osigurali saturiranost filtera u sondi. Stroj za
potiskivanje mora biti postavljen tako da mu smjer potiskivanja bude što je više
moguće vertikalan. Odstupanje od početnog smjera potiskivanja ne smije prijeći
2°, a cijevi za guranje potrebno je provjeriti da li su ravne.
Ispitivanje savitljivim dilatometrom (FDMT)

Savitljivi dilatometar (FDMT – Flexible Dilatometer Test) razvio je Marchetti
1975. godine u Italiji. Kod dilatometra se plosnata sonda utiskuje u tlo, a na
mjestima gdje se izvodi pokus, mjeri se pritisak koji je potreban da se tanku
membranu na sondi boč no pomakne u tlo. Ovaj je pokus jednostavan, brz i
ekonomič an. Sonda se teš ko utiskuje u zbijena i kruta tla. Parametri tla određuju
se korelacijama s rezultatima mjerenja.
Oprema za provedbu ispitivanja savitljivim deformtrom (lijevo); Shematski prikaz provedbe

ispitivanja (desno)
Ispitivanje Menardovim presiometrom (MPMT)

Ménardov presiometar (MPMT – Ménardo Pressuremeter Test) razvio je
Ménardov 1955. godine u Francuskoj. Kod ovog pokusa se u bušotine uvlači
posebna dugačka cilindrična sonda koja se na mjestu mjerenja radijalno
ekspadira u tlo, a m jeri se ovisnost pritiska koji izaziva ekspanziju, o radijalnoj
deformaciji bušotine. Rezultati mjerenja se teretski mogu interpretirati, a pokus
je složen i dugotrajan.
Oprema za provedbu ispitivanja Menardovim presiometrom (lijevo); Primjer izvještaja ispitivanja
(desno)
Ispitivanje terenskom krilnom sondom (FVT)

Terenska krilna sonda (FVT – Field Vane Test) koristi se isključ ivo za
određivanje nedrenirane č vrstoć e sitnozrnatog, slabo propusnog tla. U pokusu se
koristi križ na sonda s međusobno okomitim krilcima koja se utisne u dno
buš otine (slike 10-17 i 10-18). Nakon utiskivanja u tlo, sonda se kutnom brzinom
od 6o/min, okreć e uz povremeno mjerenje pripadnog momenta torzije. Nakon
postizanja maksimalnog momenta torzije, sonda se brzo dalje okreć e za 10 punih
krugova da bi se postigao i zabiljež io moment koji je potreban da se izazove slom
tla. Interpretacija rezultata slijedi pretpostavku da je oko sonde nastao slom tla
te je po površ ini opisanog valjka (plaš tu i obje baze) aktivirana nedrenirana
č vrstoć a cu. Pokus je jednostavan i dugo se koristi u praksi.

Shematski prikaz provedbe ispitivanja terenskom krilnom sondom

Statičko i dinamično ispitivanje probnom pločom
Za određivanje modula deformabilnosti gornjih slojeva tla, koristit će se statičko
ispitivanje probnom pločom. Ispitivanje mjeri vertikalnu deformaciju (slijeganje)
slojeva podloge koji su opterećeni statičkim tlakom preko okrugle čelične ploče
promjera ø300 mm. Tlak se prenosi na ploču putem hidraulične preše.
Ispitivanje će se provesti u skladu s normom HRN U.B1.046 Određivanje modula
stišljivosti metodom kružne ploče.
Ispitivanje će se provesti na podlozi ispod razine gornjeg ruba tračnice, nakon
uklanjanja tucanika. Prije svakog pokusa definira se udaljenost od dna ploče do
gornjeg ruba tračnice. Određuje se modul deformabilnosti od opterećenja u
rasponu 0,05 ÷ 0,15 MPa (ukupni raspon tlaka na podlogu do 0,25 MPa)
ispitivanjem probnom pločom promjera 300 mm i površine od ~ 700 cm2.

Primjer izvještaja statičkog ispitivanja probnom pločom ispod postojećeg kolosijeka željezničke
pruge Križevci – Koprivnica – DG
Uzorkovanje
Uzorkovanje je potrebno izvoditi prema smjernicama iz norme:
- HRN EN 1997-2:2012 Eurokod 7: Geotehničko projektiranje - 2. dio:
- HRN EN ISO 22475-1:2008 Geotehničko istraživanje i ispitivanje - Metode
uzorkovanja i mjerenja podzemne vode - 1. dio: Tehnička načela izvedbe
(ISO 22475-1:2006; EN ISO 22475-1:2006)
Uzorkovanje tla
Uzorci moraju sadržavati sve mineralne sastojke sloja iz kojeg su izvađeni. Ne
smiju biti zagađeni nikakvim materijalom iz ostalih slojeva ili dodacima
upotrebljenim tijekom postupka uzorkovanja.
Postoje tri kategorije metoda uzorkovanja prema HRN EN ISO 22475-1:2008,
ovisno o željenoj kvaliteti uzorka:
- Metoda uzorkovanja kategorije A (mogu se dobiti uzorci 1. do 5. razreda
kvalitete). Dobivaju se uzorci kod kojih je u postupku uzorkovanja ili
transporta došlo do vrlo malog ili nikakvog poremećaja strukture. Sadržaj
vode i šupljina odgovara uvjetima in situ. Komponente nisu promijenjene
niti je došlo do promjene kemijskog sastava.
- Metoda uzorkovanja kategorije B (mogu se dobiti uzorci 3. do 5. razreda
kvalitete). Dobivaju se uzorci koji sadrže sve komponente koje je tlo imalo
in situ i to u nepromijenjenim omjerima, a tlo je zadržalo prirodni sadržaj
vlage. Može se odrediti opći raspored slojeva tla. Struktura tla je
poremećena.
- Metoda uzorkovanja kategorije C (mogu se dobiti uzorci 5. razreda
kvalitete). Dobivaju se uzorci kod kojih dolazi do potpune promjene
strukture tla. Opći raspored različitih slojeva tla je promijenjen u mjeri da
se slojevi koji postoje in situ ne mogu precizno odrediti. Sadržaj vode u
uzorku ne mora odgovarati prirodnom sadržaju vode u sloju iz kojeg je
uzorak uzet.
Uzorci tla za laboratorijska ispitivanja podijeljeni su u pet razreda kvalitete

obzirom na svojstva tla za koja se pretpostavlja da će ostati nepromijenjena
tijekom uzorkovanja, rukovanja uzorcima, prijevoza i skladištenja. Ti su razredi
opisani u tablici 1. zajedno s kategorijom uzorkovanja koju treba upotrijebiti. U
nastavku je dan opis pet razreda kvalitete uzoraka:
- 1. razred kvalitete – uzorak gdje nije došlo do značajnih promjean
karakteristika (neporemećeni uzorak)
- 2. razred kvalitete – uzorak kod kojeg je došlo do malog poremećaja.
Uzorak je lagano poremećen i može utjecati na rezultat ispitivanja
posmične čvrstoće i stišljivosti
- 3. razred kvalitete – uzorak koji sadrži sve originalne komponente tla in
situ, uključujući vodu.
- 4. razred kvalitete – uzorak koji sadrži sve originalne komponente tla in
sit, ali sadržaj vode ne odgovara vlažnosti in situ.
- 5. razred kvalitete – uzorak kod kojeg su sadržaj vode i komponente tla
promijenjeni tijekom uzorovanja tako da on nije pogodan za ispitivanja
već samo za određivanje granica slojeva.

Faze uzorkovanja i proces pripreme uzorka za potrebe laboratorijskih ispitivanja

Razredi kvalitete uzoraka tla za laboratorijska ispitivanja i kategorije uzorkovanja koje treba
upotrijebiti

Uzorkovanje stijene
Uzorci moraju sadržavati sve mineralne sastojke sloja iz kojeg su izvađeni. Ne
smiju biti zagađeni nikakvim materijalom iz ostalih slojeva ili dodacima
upotrebljenim tijekom postupka uzorkovanja.
Postoje tri kategorije metoda uzorkovanja prema HRN EN ISO 22475-1:2008,
ovisno o željenoj kvaliteti uzorka:
- Metoda uzorkovanja kategorije A. Dobivanje uzoraka u kojima struktura
stijene nije poremećena ili je samo lagano poremećena. Svojstva čvrstoće i
deformabilnosti, sadržaj vode, gustoća mase, porozitet i propusnost
uzoraka odgovaraju vrijednostima in situ. Nije došlo do promjene
sastojaka ili kemijskog sastava uzorka.
- Metoda uzorkovanja kategorije B. Dobivanje uzoraka koji sadrže sve
sastojke stijenske mase in situ u njihovim izvornim omjerima, s
dijelovima stijene koji zadržavaju svojstva čvrstoće i deformabilnosti,
sadržaj vode, gustoću mase i porozitet. Može se utvrditi opći raspored
diskontinuiteta u stijenskoj masi. Struktura stijenske mase je poremećena
što utječe na na svojstva čvrstoće i deformabilnosti, sadržaj vode, gustoću
mase, porozitet i propusnost stijenske mase.
- Metoda uzorkovanja kategorije C. Dobivanje uzoraka sa potpuno
prromijenjenom strukturom stijenske mase i njezinih diskontinuiteta.
Stijenski materijal može biti zdrobljen. Može doći do nekih promjena
sastojaka ili kemijskog sastava stijenskog materijala. Mogu se utvrditi
vrsta stijene i njezini vezivni materijal, tekstura i sastav.
Vizualno raspoznavanje stijene mora se zasnivati na pregledu uzoraka u skladu s

normom HRN EN ISO 14689-1:2008 Geotehničko istraživanje i ispitivanje -
Identifikacija i klasifikacija stijene - 1. dio: Identifikacija i opis. Mora se odrediti
indeks kvalitete stijenske mase (RQD), ukupan postotak jezgre (TCR) i postotak
čvrste jezgre (SCR).
Laboratorijska ispitivanja
Priprema ispitnih uzoraka tla za ispitivanje
Svrha pripreme tla za laboratorijska ispitivanja je osiguravanje ispitnih uzoraka
koji što je moguće više predstavljaju tlo iz kojeg su izvađeni. Razlikuje se pet
vrsta ispitnih uzoraka:
- Poremećeni ispitni uzorak
- Neporemećeni ispitni uzorak
- Ispitni uzorci pripremljeni zbijanjem
- Pregnječeni ispitni uzorci
- Ispitni uzorci pripremljeni kao kaša
Ispitni uzorak tla koji se upotrebljava za ispitivanje mora biti dovoljno velik da bi
se uzelo u obzir veličina najvećih zrna prisutnih u znatnoj količini i prirodna
obilježja kao što su struktura i tkivo (npr. diskontinuiteti). Svi uzorci moraju biti
jasno i jednoznačno označeni.
Laboratorijska Ispitivanja uzoraka tla
Predviđena su sljedeća laboratorijska ispitivanja na uzorcima tla:
- Određivanje prirodne vlažnosti tla: Ispitivanje je potrebno provesti prema
normi HRS CEN ISO/TS 17892-1:2008 Geotehničko istraživanje i
ispitivanje - Laboratorijsko ispitivanje tla - 1. dio: Određivanje vlažnosti
(ISO/TS 17892-1:2004; CEN ISO/TS 17892-1:2004).
- Određivanje gustoće sitnozrnog tla: Ispitivanje je potrebno provesti
prema normi HRS CEN ISO/TS 17892-2:2008 Geotehničko istraživanje i
ispitivanje - Laboratorijsko ispitivanje tla - 2. dio: Određivanje gustoće
sitnozrnoga tla (ISO/TS 17892-2:2004; CEN ISO/TS 17892-2:2004).
- Određivanje gustoće čvrstih čestica: Ispitivanje je potrebno provesti
ispitivanje - Laboratorijsko ispitivanje tla - 3. dio: Određivanje gustoće
čvrstih čestica - Metoda piknometra (ISO/TS 17892-3:2004; CEN ISO/TS
17892-3:2004).
- Određivanje granulometrijskog sastava: Ispitivanje je potrebno provesti
ispitivanje - Laboratorijsko ispitivanje tla - 4. dio: Određivanje
granulometrijskog sastava (ISO/TS 17892-4:2004; CEN ISO/TS 17892-
4:2004).
- Određivanje Attebergovih granica: Ispitivanje je potrebno provesti prema
normi HRS CEN ISO/TS 17892-12:2008 Geotehničko istraživanje i
ispitivanje - Laboratorijsko ispitivanje tla - 12. dio: Određivanje
Atterbergovih granica (ISO/TS 17892-12:2004; CEN ISO/TS 17892-
12:2004).
- Određivanje nedrenirane posmične čvrstoće padajućim šiljkom: HRS CEN
ISO/TS 17892-6:2008 Geotehničko istraživanje i ispitivanje -
Laboratorijsko ispitivanje tla - 6. dio: Pokus s padajućim šiljkom (ISO/TS
17892-6:2004; CEN ISO/TS 17892-6:2004)
- Određivanje čvrstoće tla izravnim posmikom u dreniranim uvjetima:
Ispitivanje je potrebno provesti prema normi HRS CEN ISO/TS 17892-
10:2008 Geotehničko istraživanje i ispitivanje - Laboratorijsko ispitivanje
tla - 10. dio: Izravni posmik (ISO/TS 17892-10:2004; CEN ISO/TS 17892-
10:2004).
- Određivanje krutosti tla u edometru: Ispitivanje je potrebno provesti
ispitivanje - Laboratorijsko ispitivanje tla - 5. dio: Edometarsko ispitivanje
s inkrementalnim opterećenjem (ISO/TS 17892-5:2004; CEN ISO/TS
17892-5:2004).
- Određivanje koeficijenta vodopropusnosti: Ispitivanje je potrebno
provesti prema normi HRS CEN ISO/TS 17892-11:2008 Geotehničko
istraživanje i ispitivanje – Laboratorijsko ispitivanje tla - 11. dio:
Određivanje propusnosti metodom stalnog i promjenjivog potencijala
(ISO/TS 17892-11:2004; CEN ISO/TS 17892-11:2004).
Laboratorijska ispitivanja uzoraka stijene
Predviđena su sljedeća laboratorijska ispitivanja na uzorcima stijene:
- Jednoosna tlačna čvrstoća intaktnog uzorka stijenske mase: Ispitivanje je
potrebno provesti prema normi ASTM D 7012-04, D 2938 Standard Test
Method for Unconfined Compressive Strength of Intact Rock Core
Specimens.
- Tlačna čvrstoća intaktnog uzorka stijenske mase – triaksijalni pokus:
Ispitivanje je potrebno provesti prema normi ASTM D 7012-04, D 2664
Standard Test Method for Triaxial Compressive Strength of Undrained
Rock Core Specimens Without Pore Pressure.
- Ispitivanje čvrstoće opterećenjem u točki (PLT): Ispitivanje je potrebno
provesti prema ISRM preporučenim metodama (Suggested method for
determining point load strength, 1985.).
- Ultrazvučno ispitivanje brzine širenja valova: Ispitivanje je potrebno
provesti prema ISRM preporučenim metodama (Suggested method for
determining sound velocity, 1978.).

Pregledna tablica ispitivanja i parametara tla

Razredbena ispitivanja tla
Nadzor nad geotehničkim istražnim radovima

Tijekom izvođenja geotehničkih istražnih radova potrebna je kontinuirana
prisutnost geotehničkog nadzora. U fazi izvođenja istražnih radova potrebno je:
- provjeravati da li se istražni radovi provode u skladu s programom,
- izvještavati projektanta geotehničkog izvještaja i projektanta
geotehničkog projekta te ishodovanje njihovih suglasnosti na eventualna
odstupanja od programa
- usmjeravati radove u smislu prioriteta istraživanja, dodatnih radova,
profila i dubine bušenja i sl.
- provoditi terensku klasifikaciju,
- odrediti mjesta uzimanja uzoraka,
- biljež iti dnevno obavljanje radova i odstupanja od programa, poteš koć e
koje su se pojavile prilikom rada te sva ostala zapažanja za koja smatra da
su potrebna za izradu završnog izvještaja,
- surađivati s predstavnikom investitora u smislu obavješ tavanja o
odvijanju radova, eventualnoj pojavi određenih poteš koć a pri radu i sl.,
- zaustaviti radove ukoliko se utvrde nepravilnosti pri istraž ivač kom radu,
koje bi ugrozile ciljeve istraživanja.
Geotehnički model i vrednovanje geotehničkih
podataka
Vrednovanje geotehničkih parametara
Vrednovanje geotehničkih parametara mora se dokumentirati i mora uključivati
vrednovane rezultate terenskih i laboratorijskih ispitivanja, pregled rezultata
terenskih i laboratorijskih ispitivanja, iscrpne opise svih slojeva, uključujući
njihova fizikalna svojstva, značajke deformiranja i čvrstoće te komentare o
nepravilnostima poput šupljina i područja prekida u rasprostiranju materijala.
Dokumentacija o vrednovanju geotehničkih podataka treba uključivati tablični i
grafički prikaz rezultata terenskih istraživanja i laboratorijskih ispitivanja u
poprečnim presjecima temeljnog tla koji prikazuju odgovarajuće slojeve i njihove
granice i uključuju razinu podzemne vode u odnosu na zahtjeve projekta,
vrijednost geotehničkih parametara za svaki sloj i pregled izvedenih vrijednosti
geotehničkih parametara.
Prosječne vrijednosti mogu prikriti prisutnost slabijih područja i treba ih
upotrebljavati oprezno, a važno je utvrđivanje slabijih područja. Promjene
geotehničkih parametara ili koeficijenata mogu upućivati na znatne promjene
uvjeta na lokaciji.
Dokumentacija za svaki geotehnički parametar treba sadržavati usporedbe
određenih rezultata s iskustvom uz posebno razmatranje nepravilnih rezultata
za dani sloj u usporedbi sa svim rezultatima ostalih vrsta laboratorijskih i
terenskih ispitivanja kojima se može izmjeriti isti geotehnički parametar.
Geotehničke jedinice
Na bazi sličnih vrijednosti istraživanja i ispitivanja parametara čvrstoće, krutosti
te fizičko-mehaničkih parametara temeljno tlo se razvrstava u geotehničke
jedinice (geotehničke slojeve).
U dokumentaciji za vrednovanje geotehničkih parametara potrebno je
potkrijepiti da se slojevi u kojima se parametri temeljnog tla tek malo razlikuju
smatraju jednim slojem. Niz slojeva sitnozrnatog tla vrlo različitog sastava i/ili
mehaničkih svojstava smije se smatrati jednim slojem ako je važno sveukupno
ponašanje, a ponašanje se može primjereno prikazati parametrima temeljnog tla
odabranim za taj sloj.
Geotehnički profil
Geotehnički profil je prognozni ili pretpostavljeni profil terena sa dizpozicijom
geotehničkih jedinica (geometrijskim oblikom slojeva) te predstavlja osnovu za
provedbu geotehničkih proračuna.
Pri odabiru geotehničkog profila za granice između geotehničkih slojeva
temeljnog tla i podzemne vode smije se upotrebljavati linearna interpolacija
između istražnih točaka ako je njihov razmak dovoljno mali i geološka građa je
dovoljno homogena. Potrebno je izvjestiti o primjeni linearne interpolacije i za
nju dati obrazloženje.
Izvješće o provedenim geotehničkim istraživanjima i
ispitivanjima
Rezultati geotehničkog istraživanja trebaju biti prikazani u izvještaju o
istraživanju i ispitivanju temeljnog tla (geotehničkom izvještaju) koji mora činiti
dio geotehničkog projekta. Geotehnički izvještaj se treba sastojati od sljedećih
poglavlja:
- Uvod koji sadrži:
o svrhu i opseg geotehničkih istraživanja
o kratak opis projekta za koji se sastavlja geotehnički izvještaj
o izjavu o očekivanoj geotehničkoj kategoriji konstrukcije
- Pregled izvedenih geotehničkih istražnih radova po fazama koji sadrži:
o opis terenskih i laboratorijskih radova
o postupke korištene za uzorkovanje, prijevoz i skladištenje
o tehnologiju i specifikacije korištene terenske opreme
- Inženjerskogeološki izvještaj koji sadrži:
o podatke dobivene inženjerskogeološkim kartiranjem i
determinacijom jezgre bušotina
o geološke značajke lokacije
o hidrogeološke značajke lokacije
o seizmičnost lokacije
- Prikaz rezultata geotehničkih istražnih radova i laboratorijskih ispitivanja
koji sadrži:
o profile istražnih bušotina, uključujući fotografije jezgre bušotina s
jezgrovanjem, s opisima podpovršinskih slojeva zasnovanim na
terenskim opisima i rezultatima laboratorijskih pokusa
o tablične i grafičke prikaze rezultata terenskih i laboratorijskih
radova i ako se smatra potrebnim, histograme koji oslikavaju
raspone vrijednosti najvažnijih podataka
o detaljni opis svih slojeva uključujući njihova fizikalna svojstva te
značajke stišljivosti i čvrstoće. Primjedbe o nepravilnostima kao
što su džepovi i kaverne.
o određivanje dubine podzemne vode
- Zaključak koji sadrži:
o grupiranje i prikaz raspona vrijednosti geotehničkih podataka za
svaki sloj. Ovaj prikaz mora biti u razumljivom obliku koji će
omogućiti izbor najprikladnijih parametara temeljnog tla za
projektiranje.
- Priloge:
o Situaciju s pozicijama izvedenih geotehničkih istražnih radova u
mjerilu 1:2000, 1:1000 ili manje, a ovisno o veličini trase i
istraživanog područja
o Rezultati i ispisi in-situ i laboratorijskih ispitivanja
o Ostalo

Zaštita i osiguranje kosina

Termin kosina odnosi se na plohu koja je pod određenim kutom trajno položena
u odnosu na horizontalnu površinu zemlje. Razlikujemo prirodne padine ili
kosine (kosina se prirodno formira u terenu bez antropogenog utjecaja) i
umjetne (izvedene) padine.
Kosine predstavljaju najkompleksnije konstrukcije u prometnim građevinama.
Jedan od najvažnijih problema odnosi se na problem stabilnosti kosina koji se
prvenstveno odnosi na odabir nagiba kosine duž prometnice. Pri izvedbi
prometnica u brdovitim i planinskim regijama cijena zemljanih radova iznosi čak
do 70% ukupne cijene radova dok se u ravničarskim dijelovima udio kreće i
ispod 40%.
Oblici nestabilnosti u tlu i stijeni

Prilikom istraživanja nestabilnosti padina potrebno je definirati tri osnovna
parametra:
- Mehanizam pokreta
- Brzina događaja – kretanje mase (od 1,0 cm/god do 10,0 km/h)
- Vrsta pokrenutog materijala (tlo, stijena ili mješavina tla i stijene)
Također je potrebno zapaziti i sljedeće parametre:
- Prisutnost vode i vlažnost
- Volumen i masu pokrenutog materijala
- Oblik i dimenzije nestabilne zone
- Aktivnost
U tlu razlikujemo sljedeće tipove nestabilnosti:
- Puzanje
- Klizanje
- Tečenje materijala niz kosine
U stijeni razlikujemo sljedeće mehanizme sloma stijenskih kosina:
- Slom kroz kvazihomogenu stijensku masu
- Slom po diskontinuitetima i klinasti slom
- Složeni slom
- Blokovsko klizanje i slom prevrtanjem
- Lomljenje i izbacivanje sloja
- Odroni
Puzanje
Puzanje je vrlo polagano kretanje naslaga niz padinu, kada se formiraju plastične
deformacije pri naprezanjima koja su manja od čvrstoće smicanja. Prilikom
puzanja sile smicanja su neznatno veće od posmične čvrstoće. Brzina kretanja je
obično manja od 1,0 cm na godinu, a pojavu je u prirodi moguće opaziti tek
nakon nekoliko mjeseci ili godina.
Godišnje ili sezonsko puzanje posljedica je ekspanzije i stezanja tla pri samoj
površini. Nastaje na strmijim padinama ili nasipima.
Dva faktora značajno doprinose procesu puzanja:
- Voda u tlu
- Dnevni ciklus smrzavanja i odmrzavanja

Shematski prikaz puzanja na padini (lijevo); Primjer puzanja na padini (desno)
Klizanje
Klizanje je proces otkidanja pa zatim translacijskog ili rotacijskog pomicanja
mase preko stabilne podloge. Pokreti se događaju po jasno, a katkad nejsano
izraženoj kliznoj plohi.
Klizište je dio terena gdje je proces klizanja aktivan (aktivno klizište), a na
umirenom klizištu je došlo do smirivanja pokreta klizne koluvijalne mase.
Kod klizanja dolazi do sloma materijala na kliznoj plohi koja u tlu može biti
kružna ili predisponirana geološkom građom (npr. Stijenovitom podlogom).

Prikaz istraživanja sa označenim klizištem na DOFu, Šestinski prilaz, Zagreb

Inženjerskogeološka karta klizišta Šestinski prilaz, Zagreb

Inženjerskogeološki profili klizišta Šestinski prilaz, Zagreb
Tečenje materijala niz padinu

Materijal na kosini koji postaje jako zasićen vodom tvori viskoznu emulziju ili
kašu. Tečenjem niz padinu mješavina može doseći veliku gustoću (2 tone/m3) i
brzinu do 14,0 m/s, što joj daje veliku razornu moć. Tečenje je inicirano velikom
količinom vode (oborine, otapanje snijega), a brzina toka ovisi o zasićenosti
vodom i nagibu padine.
Razlikujemo sljedeće oblike tečenja materijala niz padinu:
- Zemljani tok
- Soliflukcija
- Debritni tok
- Debritna lavina
- Lahar

Primjer zemljanog toka uz prometnicu u dolini rijeke Čabranke, Gorski Kotar

Slom kroz kvazihomogenu stijensku masu
Slom kroz kvazihomogenu stijensku masu ili rotacijski slom odgovara kružnom
slomu prema kojemu se slom kroz stijensku masu odvija po kružnoj plohi sloma.
Ovaj oblik sloma javlja se na kosinama na kojima ne postoje jasno izraženi
diskontinuiteti ili slabije zone stijenske mase koje određuju pojavu sloma
drukčijeg tipa ili mehanizma sloma. Ovaj tip sloma javlja se u jako raspucanoj
stijenskoj masi bez dominantnih diskontinuiteta nepovoljnog položaja.

Shema sloma kroz kvazihomogenu stijensku masu
Za znalize stabilnosti kosine za slom kroz kvazihomogenu stijensku masu koristi

se Hoek-Brownov kriterij čvrstoće stijenske mase.

Klizište u stijenskoj masi u otvorenom kopu u sjevernoj Americi u Bingham Canyon Mine.
Procijenjena mase pokrenutog kliznog tijela iznosi oko 165.000.000 tona.
Slom po diskontinuitetima i klinasti slom

Na malim dubinama, gdje su primarna naprezanja niska, lom stijenske mase
rijetko je moguć, a ponašanje stijenske mase je kontrolirano klizanjem po
diskontinuitetima. Da bi se mogla analizirati stabilnost bloka ili sustava blokova
omeđenog diskontinuitetima, neophodno je poznavati utjecaje koji kontroliraju
posmič nu č vrstoć u diskontinuiteta.
Diskontinuiteti stijenske mase nisu ravne površine već je izražena valovitost i
neravnost, a oni imaju značajan utjecaj na ponašanje diskontinuiteta pri posmiku
(površinska hrapavost povećava čvrstoću diskontinuiteta).
Za analize stabilnosti kosine (slom po diskontinuitetima i klinasti slom) koristi se
Bartonov posmični kriterij čvrstoće. Preporuča se provjera stabilnosti kosine na
slom po diskontinuitetima ako se smjer diskontinuiteta podudara sa smjerom
površine jedne strane usjeka uz odstupanje do 20o. Kada se smjer diskontinuiteta
za više od 20o razlikuje od smjerova površina strana usjeka slom po
diskontinuitetima se ne očekuje.

Shema sloma po diskontinuitetima i klinastog sloma
Klinasti sloma uz prometnicu u dolini rijeke Čabranke, Gorski Kotar (lijevo) Slom po
diskontinuitetima (desno)
Složeni slomovi
Složeni slomovi predstavljaju kombinaciju sloma po diskontinuitetima i
rotacijskog sloma. Razlikujemo sljedeće kombinacije složenih slomova:
- Kombinacija diskontinuiteta
- Rotacijski slom u kombinaciji s ravninskim slomom
- Slom duž traga postojećih diskontinuiteta
- Kombinacija sloma kroz stijensku masu i duž diskontinuiteta

Shema i tipovi složenih slomova u stijenskoj masi
Blokovsko klizanje i slom prevrtanjem

Blokovsko klizanje javlja se nakon sloma u nožici kosine, a nakon čega nastaje
pojava progresivnog sloma uz kosinu. Slom je uvjetovan položajem
diskontinuiteta koji su nagnuti približno okomito na nagib kosine. Nakon sloma
stijenske mase u nožici padine javlja se slom po diskontinuitetima, uslijed čega
dolazi do odvajanja, odnosno klizanja blokova po formiranoj plohi sloma.

Shema nestabilnosti blokovskim klizanjem
Slom prevrtanjem (eng. Toppling) nastaje uslijed sloma slojeva stijenske mase
nagnutih u kosinu po diskontinuitetima subhorizontalnog položaja u odnosu na
položaj slojeva. Razlikuje se primarno prevrtanje uzrokovano gravitacijom i
naprezanjima u stijenskoj masi te sekundarno prevrtanje uzrokovano drugim
faktorima.

Shema nestabilnosti prevrtanjem

Primjer nestabilnosti kosine prevrtanjem uz županijsku cestu ŽC 5062, lokalitet Guč
Odroni
U planinskim područjima infrastrukturni objekti često su izloženi opasnostima
od odrona jer ceste i željeznice prolaze potencijalno opasnim planinskim
područjima. Odron se definira kao slobodno padajući blok koji je odvojen od
osnovne stijenske mase te se kreće (prevrtanje, klizanje, odskakivanje i
kotrljanje) nizbrežno tijekom čega se povećava energija i brzina bloka.
Odroni se uglavnom pokreću klimatskim ili biološkim događajima, ali mogu biti
pokrenuti i potresnim aktivnostima ili miniranjem.
Mehanizam kretanja odrona se može podijeliti na:
- Klizanje
- Kotrljanje
- Prevrtanje
- Kosi hitac
- Udar u podlogu
Trajektorije (potanje) odrona, energija udara i visina odskoka ovisi o geometriji
kosine, kvaliteti površine kosine i karakteristika samog bloka (masa, oblik itd.)

Sustav nestabilnih blokova i pozicije potencijalno nestabilnih blokova na utjecajnom području
tunela Brzet kod Omiša

Odron na željezničkoj prugi na lokalitetu Raspadalica kod Buzeta

Odron kod Trentina-Južni Tirol, Italija
Kosine uz prometne građevine

Kod linijskih prometnih građevina stabilnost prirodnih i stijenskih kosina
predstavlja jedan od do glavnih problema u geotehničkoj praksi. S inženjerskog
aspekta dva su osnovna tipa problema vezanih na stabilnost kosina:
- Projektiranje umjetnih kosina zasijecanjem ili nasipavanjem radi izvedbe
novih prometnih građevina ili rekonstrukcije postojećih u tlu i stijeni. U
slučaju zasijecanja i usijecanja potrebno je razmotriti moguću pojavu
sloma u fazama izvođenja radova i po završetku radova
- Stabilnost postojećih kosina u stijeni ili tlu, kosina koji su potencijalno
nestabilni, kosina koje su doživjele slom ili kosina na kojima je potrebno
izvest određene zahvate.
Tijekom izvedbe prometnih građevina, a uslijed tlocrtne i visinske prilagodbe osi
prometnice postojećem terenu formiraju se sljedeće geotehničke konstrukcije:
- Usjeci i zasjeci
- Nasipi
Usjek i zasjek
Usjek je geotehnička konstrukcija dobiven iskopom određenog poprečnog profila
u postojećem terenu. Kod usjeka je niveleta prometnice ispod razine postojećeg
terena.
Usjek se izvodi iskopom, a tehnologija iskopa može biti:
- u uzdužnim slojevima
- prosjekom s čela
- sa strane
- s uzdužnim presjekom
- u terasama
- s potkopom i oknima
Usjeci i zasjeci se izvode u određenoj geometriji (projektiranim nagibima
kosina), a o ovisno o:
- geološkoj građi
- visini usjeka
Projektirani nagib kosina označava se kao omjer vertikalne i horizontalne
stranice 1:n pri čemu prvi broj označava vertikalnu stranicu, a drugi
horizontalnu. Kod označavanja uobičajeno se koriste cijeli brojevi, a uobičajeni
nagibi kosina su: 1:1,5 (2:3); 1:1, 2:1, 3:1 i 5:1.

Shematski prikaz usjeka

Normalni poprečni presjek željezničke pruge u usjeku
Zasjek je geotehnička konstrukcija koja je usječena u u postojeći teren samo s

jedne strane – uzbrežne strane prometnice. Zasjek može biti izveden kao klasični
(tipični) zasjek ili čisti zasjek. Klasični (tipični) zasjek sastoji se od usjeka na
uzbrežnoj strani i nasipa na nizbrežnoj strani, a čisti zasjek, za razliku od usjeka,
ima samo jednu kosinu, i to onu na uzbrežnoj strani postojećeg terena. Kosine
zasjeka izvode se u nagibu koji ovisi o vrsti materijala sa oznakama i nagibima
kao i kod usjeka.
Shematski prikaz čistog i klasičnog zasjeka prometnice prikazan je u na slici u
nastavku.

Shematski prikaz čistog i klasičnog zasjeka
Izradba zasjeka slična je načinu izvedbe usjeka odnosno nasipa. Visoki zasjeci i
usjeci u stijenskim masama izvode se etažama i bermama: uobičajene visine
etaža kreću se od 8,0 do 12,0 m, nagibi kosina 5:1, 3:1 do 2:1, a berme su širina
od 3,0 do 5,0 m. Goenja etaža uobičajeno se izvodi u blažem nagibu 1:1 ili 1:1,5.
Promjenom berma i etaža povećava se erozijska i globalna stabilnost zasjeka i
usjeka. Berme povećavaju duljinu i dubinu klizne plohe te povećavaju moment
otpora. Težina materijala berme povećava posmičnu čvrstoću materijala
temeljnog tla.
Oblak točaka zasjeka na autocesti sa pripadajućim profilima prikazan je na slici u
nastavku (zasjek sa etažama visine 10,0 m, bermama širine 4,0 m i nagibom
kosina 3:1).

Oblak točaka zasjeka na autocesti sa pripadajućim profilima

Preporučeni nagibi kosina ovisno o vrsti materijala
Nasip
Nasip je geotehnička konstrukcija dobivena nasipavanjem na postojeći teren
određenog poprečnog profila. Kod nasipa je niveleta prometnice iznad razine
postojećeg terena.
Nasip se izvodi sljedećim tehnologijama:
- u slojevima
- s čela u punom profilu
- sa strane
- sa skele
Najprimjereniji način izvedbe je u slojevima. Debljina slojeva kreće se kod
zemljanih i miješanih materijala od 25,0 do 75,0 cm, a kod kamenitih materijala
do 100,0 cm. Debljina slojeva ovisi o načinu izvedbe i primijenjenoj tehnologiji
izvedbe nasipa.

Shematski prikaz nasipa
Uobičajeni projektirani nagib kosina nasipa ovisi o kvaliteti temeljnog tla i vrsti
materijala od kojeg se izvodi nasip (zemljani, miješani ili kameniti materijal), a
uobičajeni nagibi kosina su: 1:2, 1:1,5 (2:3) i 1:1. Kod viših nasipa (iznad 10,0 do
14,0 m) kosine se izvode u više bermi kako bi se povećala erozijska i globalna
stabilnost.

Normalni poprečni presjek željezničke pruge na nasipu
Sustavi zaštite i osiguranja kosina

Ozelenjavanje kosina
Ozelenjavanje kosina povećava se zaštita od erozije. Ozelenjavanje kosina
provodi se jednom od sljedećih metoda:
- Hidrosjetva
- Sadnja vegetacija
- Postavljanje geoćelija sa sadnjom vegetacija ili hidrosjetvom
- Postavljenje 3D mreža sa hidrosjetvom
Hidrosjetva je postupak sjetve u kojem se koristi hranjiva mješavina sjemenja i
vlaknastog materijala (tzv. eng mulch), a prikladna je za ozelenjavanje kosina.
Mješavina se priprema i prevozi u spremnicima na kamionima i/ili prikolicama
te se raspršuje iznad površina kosina. Veće površine moguće je prekriti i uz
pomoć helikoptera. Takva primjena prikladna je i za sanaciju područja
opustošenih požarom, gdje se može dodati i stabilizator koji će suzbiti razvoj
neautohtonih vrsta. Hidrosjetva pruža modernu i praktičnu alternativu
uobičajenim klasičnim postupcima zasijavanja. Metoda je u širokoj primjeni kod
ozelenjavanja kosina na prometnicama: kosine usjeka, zasjeka i nasipa kod
cestovnih i željezničkih prometnica.
Hidrosjetvom se provodi bezhumusno ozelenjavanje kosina te se ostvaruju
velike financijske uštede jer se ne dovozi i razastire humus kao podloga za sjetvu.
Koristi se bio-algeen te se neplodne površine pretvaraju u plodno tlo jer ih bio-
algeen aktivira i trajno podržava biološke cikluse u tlu. Koristi se smjesa
autohtonim sjemenskim materijalom, a nanosi se posebno opremom kojom se
može dnevno postići visoki učinak od 50,000 m2.

Primjena hidrosjetve kod ozelenjavanja kosina u tlu (lijevo) i stijenskoj masi (desno)
Za osiguranje kosine od erozije česta je primjena sadnje biljaka tzv. tlopokrivača
(višegodišnje niske puzavice itd.). Za ovu vrstu zaštite primjenjuju se sadnice
niskog grmlja i travnata vegetacija, koji se biraju u ovisnosti o pedološkim
zahtjevima terena. Odabrana vegetacija mora biti otporna na vjetar, snježne
nanose i ostale moguće nepovoljne utjecaje.
Zaštita strmih kosina primjenom drveća ili gustog grmlja nije preporučljiva, jer
poslije jakih kiša nastaje veliko opterećenje za slojeve tla zbog zadržavanja vode
na lišću, što može ugroziti stabilnost kosina.
Ova se zaštita provodi na kosinama kod kojih su osigurani osnovni uvjeti
stabilnosti. Radovi se izvode na način da se sadnice niskog grmlja sade na
određenim razmacima (jedna na cca 2,0 m2 površine kosine), a nakon toga se na
kosini izvode kanali malog polukružnog presjeka i te se cijela površina kosine
zasijava travnatom vegetacijom.

Zaštita kosine sadnjom grmlja i travnate vegetacije
Travnati kanali kontroliraju, reguliraju i usporavaju protok vode uzrokovan

jakim kišama, pljuskovima i naglim topljenjem snijeg te je kontrolirano odvode u
odgovarajuće recipijente ili depresije.
Kod strmijih kosina sadnja biljaka i/ili hidrosjetva polaže se na pripremljenu
podlogu kako bi se smanjio rizik od erozijske nestabilnosti. Pri blažim kosinama
u tlu ili stijeni polažu se geoćelije dok se kod većih nagiba kosina (do 65o) polažu
3D mreže. Ovisno o nagibu kosina predmetne se mreže ili geoćelije dodatno sidre
kratkim sidrima na gustom rasteru (do 1,0 m) kako ne bi došlo do odvajanja od
podloge. Po uređenoj i stabiliziranoj podlozi pristupa se hidrosjetvi ili sadnji na
gore opisan način.
Na pripremljenu podlogu na kosinu se postavlja humus. Za ovu zaštitu
upotrebljava se aktivni humusni materijal bez primjesa grana, korijenja, kamenih
i drugih materijala koji nisu pogodni za razvoj vegetacije.
Humusni materijal nanosi se počinjući od dna kosine prema vrhu. Debljina
humusnog materijala najčešće se kreće od 15.0 cm do 25.0 cm, a za zeleni
međupojas do 45.0 cm.
Humusni se sloj planira i zbija lakim nabijačima. Po fino uređenom humusnom
sloju sije se trava. Vrsta i mješavina trave odabire se u ovisnosti o ekološkim
uvjetima područja zbog sigurnosti rasta vegetacije. Količina sjemena iznosi oko
5,1-8,0 g/m2, a gnojiva oko 80 g/m2. Nakon izrade humusnog sloja i travnate
vegetacije, površine se moraju njegovati i pravilno tretirati do konačnog rasta, a
ako je potrebno pokositi 1-2 puta.
Zatita kosina prirodnim kamenom

Zaštita kosina prirodnim kamenom može se podijeliti na:
- Zaštita kosina nasipavanjem lomljenim kamenom
- Zaštita kosina oblaganjem lomljenim kamenom
- Zaštita kosina oblaganjem obrađenim kamenom
Ovi načini zaštite primjenjuju se najčešće kod nasipa sa strmijim kosinama od
kamenitih materijala kako bi se osigurala erozijska stabilnost kosine ili kod
usjeka nižih kosina u tlima.
Zaštita kosina lomljenim kamenom vrši se nasipanjem i razgrtanjem lomljenog
kamena po dnu i po kosinama. Za ovu vrstu zaštite primjenjuje se lomljeni
kamen projektom određene krupnoće i kakvoće. Materijal mora imati
odgovarajući mineraloš ko-petrografski sastav, mora biti zdrav i odgovarajuće
granulometrije.
Prilikom zaštite kosine oblaganjem lomljenim kamenom kamen se postavljaja na
prethodno ugrađenu i pripremljenu podlogu od pijeska granulacije od 0 do 5
mm, drobljene kamene sitnež i ili druge prosječ ne debljine od 3 do 5 cm. Rad
obuhvać a grubu neznatnu obradu lomljenog kamena nepravilnog, poligonalnog
oblika. Ako se kamen lomi po plohi slojevitosti ili š kriljavosti, kamen je na lomu s
dvije strane približno ravan i paralelan. Za izvedbu ove obloge potrebno je
osigurati uvjete rada u suhom.
Zaštita kosina oblaganjem obrađenim kamenom izvodi se tako što se tijekom
izrade nasipa na kosinama izrađuje suhozid od odabranog i obrađenog kamena.
Pri tome duža strana kamena treba biti okomita na plohu kosina kako bi kamen
bio dobro ukliješten u nasip i stabilan.
Kamen se obrađuje i dotjeruje po potrebi čekićem. Pri izradi kamene obloge
posebno je važno da temelj nožice bude ugrađen u pripremljenu i stabilnu
podlogu. Po potrebi se i završetak obloge na vrhu kosine izvodi tako da s
bankinom čini cjelinu.

Primjer izvedene zaštite kosine oblaganjem obrađenim kamenom iznd potporne konstrukcije
Sidra
Sidra predstavljaju jedan od osnovnih sustava ojačanja u tlu ili stijenskoj masi.
Prema vrsti podloge u kojoj se ugrađuju možemo razlikovati:
- Sidra u tlu
- Sidra u stijenskoj masi
S obzirom na aktiviranje vlačne sile sidra se dijele na:
- Aktivna (prednapregnuta sidra)
- Pasivna sidra (bez prednaprezanja)
S obzirom na vrstu prijenosa vlačne sile sidra se dijele na:
- Točkasti prijenos
- Linijski prijenos
- Plošni prijenos
- Volumenski prijenos
Prema trajnosti sila dijelimo na:
- Trajna sidra
- Privremena sidra
Prema vrsti usidrenja sidra dijelimo:
- Sidra s mehaničkim usidrenjem kraja zatege
- Sidra s usidrenjem adhezijom
- Sidra s mehaničkim usidrenjem i adhezijom
S obzirom na vrstu izvedbe sidra djelimo na:
- Štapna sidra
- Geotehnička (kabelska) sidra
Štapna sidra za ojačanja stijenske mase predstavljaju sustav koji se sastoji od
četiri osnovna elementa:
- Stijenska masa
- Element sustava ojačanja
- Unutarnja veza elementa ojačanja i stijenske mase – injekcijska smjesa
- Vanjska veza elementa ojačanja i stijenske mase

Elementi štapnih sidara: 1 - Stijenska masa; 2 - Element sustava ojačanja; 3 - Unutarnja veza
elementa ojačanja i stijenske mase; 4 - Vanjska veza elementa ojačanja i stijenske mase
Štapna sidra koja se ugrađuju u stijensku masu najčešće se injektiraju duž cijele
svoje duljine tako da je cijela duljina sidra ujedno i sidrišna dionica. Razlikujemo
sljedeća štapna sidra:
- Samobušiva sidra
- Puna štapna sidra (rebraste armature ili čeličnih profila)
- Štapna sidra s ekspanzijskom glavom
Sidra se izvode u skladu s propisanim tehničkim uvjetima odnosno prema
uputstvima proizvođača za pojedini tip sidra. Projektirana sidra mogu se
zamijeniti i drugim tipovima sidra odgovarajuće dužine i nosivosti uz prethodnu
suglasnost projektanta. Sva ugrađena sidra tretiraju se kao trajna sidra. Za sva
sidra izvođač radova dužan je pribaviti atestnu dokumentaciju od ovlaštene
institucije prije ugradnje sidara.
Puna štapna sidra koja su u znatnoj upotrebi se najčešće izrađuju od rebraste
armature. Puna štapna sidra su najčešće promjera Φ=32,0 mm, a izrađuju se od
čelika B 500B, standardnih duljina L = 3.0, 4.5, 6.0 i 9.0 m. Nominalni promjer
bušotine za sidra (injekcijskog tijela) sidra iznosi od 76.0 do 90.0 mm.
Štapna sidra se ugrađuju na generalnom rasteru od 2.0 x 2.0 m do 3.0 x 3.0 m, a
po potrebi i na manjem rasteru. Raspored se može prilagoditi stanju na terenu
(goeloškoj građi, položaju instalacija, susjednih objekata itd.).
Štapna sidra moraju izrađuju se od čelika B 500B ili čelika s granicom velikih
izduženja fyk≥500,0 N/mm2. Glavu sidra čini metrički navoj narezan ili valjan na
sidrenoj šipki, te podložna pločica i navrtka. Štapna sidra se ugrađuju u
prethodno izvedenu bušotinu. Pri ugradnji štapnih sidara u bušotinu potrebno je
ugrađivati i distancere zbog centriranja sidra u bušotini.

Elementi punog štapnog sidra
Samobušiva sidra sastoje se od bušaće glave, šuplje čelične šipke odgovarajućeg

vanjskog i unutarnjeg promjera te odgovarajućih tipskih spojnica, a isporučuju sa
svim popratnim dijelovima (šipke, spojevi, bušaće glave i distanceri) te sa svim
potrebnim atestima za proizvode. Samobuš iva sidra koriste se kao dio buš ać eg
sustava na nač in da se umjesto buš ać e š ipke koriste elementi samobuš ivog sidra,
koji na vrhu imaju odgovarajuću bušaću glavu.

Elementi samobušivog sidra
Geotehnička sidra se sastoje od:

- Sidrišne dionice La
- Slobodne dionice Lf
- Glave sidra
Elementi geotehničkog sidra su:
- Glava sidra
- Konstrukcija oslonaca
- Usidrena konstrukcija
- Bušotina
- Zaštitna cijev
- Čelična natezna dionica
- Injekcijsko tijelo
- Sidrišna stopa

Elementi geotehničkog sidra
Sidirišna dionica na geotehničkom sidru ima ulogu da se prenese sila sa glave
sidra u tlo, a uloga slobodne dionice je da se prenese silu duboko u zaleđe i
ostvarivanje fleksibilnosti geotehničkog sidra.
Štapna sidra se po potrebi pritežu moment ključem ili prešom na određenu silu
(od 50.0 do 100.0 kN). Pritezanju sidara može se pristupiti najmanje 10 dana
nakon provedenog injektiranja sidrišne dionice, odnosno nakon što je smjesa za
injektiranje dosegla čvrstoću od minimalno 30.0 MN/m2. Točan trenutak
pritezanja određuje se na osnovi rezultata prethodnih ispitivanja injekcijskih
smjesa. Ukoliko je zbog dinamike radova potrebno sidra pritezati ranije
neophodno je pripremiti recepture injekcijskih smjesa s dodacima za postizanje
ranih čvrstoća.
Kod geotehničkih sidara prednaprezanjem se sidro trenutno aktivira te se uosom
sile smanjuju pomaci geotehničke građevine. Potrebno je pažljivo odabrati silu
prednaprezanja na način da se ostvari željena aktivacija sidara i smanje pomaci
konstrukcije, ali je potrebno izbjeći efekt umjetno stvorenog polja visokih
naprezanja.

Prednaprezanje geotehničkih sidara prešom
Podložne ploče, matice i zadnjih 1,0 m šipke sidra štite se od korozije vrućim
pocinčavanjem minimalne debljine 85 μm.
Ukoliko se predmetna sidra ne zatvaraju (pokrivaju) betonom ili mlaznim
betonom (npr. kod zaštite kosina zaštitnim ili nosivim mrežama) potrebno je
vanjski sklop zaštititi od korozije. Uobičajena je sljedeća antikorozivna zaštita
štapnih sidara, podložnih ploča i matica prije ugradnje:
- Vrsta zaštite: vruće pocinčavanje
- Debljina sloja: minimalno 85 μm
- Priprema površine: odstraniti masnoće, ljuspice i
nečistoće
Tijekom ugradnje sidra se često oštete te se zahtjeva dodatno tretiranje vanjskog
sklopa (podložna ploča i matica) nakon pritezanja sidra:
- Vrsta zaštite: cink sprej
- Broj slojeva: 2 sloja
nečistoće
Kod geotehničkih sidara zaštita od korozije čeličnih užadi ostvaruje se
injektiranjem, a zaštita vanjskog sklopa ugradnjom posebnih poklopaca na glavu
sidara.
Prilikom izvođenja sidara mora se osigurati da sidro bude injektirano po cijeloj

dužini. Nakon postizanja propisane čvrstoće injekcijske smjese potrebno je
ugrađeno sidro pritegnuti na određenu silu ovisno o tipu sidra i zahtjevima iz
projekta. Injektiranje se kod štapnih sidara vrši kroz plastičnu cijevčicu
pričvršćenu uz tijelo sidra. Injektiranje se izvodi pod pritiskom, a završava se kad
injekcijska smjesa počne izlaziti na početku sidra.
Injektiranje se kod samobušivog štapnog sidra izvodi kroz tijelo sidra pod
pritiskom, a završava se kad injekcijska smjesa počne izlaziti na početku sidra.
Tehnologiju ugradnje sidra dužan je razraditi izvođač radova u sklopu tehničko
tehnološkog elaborata.
Izvođač radova može predložiti i drugi način izvedbe sidara, ovisno o

raspoloživoj vlastitoj tehnologiji. Detaljno opisanu alternativnu tehnologiju
izvedbe sidara mora prihvatiti projektant.
Nosivost geotehničkih sidra u velikoj mjeri zavisi od kvalitete unošenja sile
prednaprezanja u tlo. Ovo je jedan od najvećih problema koji se pojavljuju u ovoj
vrsti konstruktivnih elemenata.
Nosivost sidara u tlima znatno ovise od vrste tla i tehnologije izvedbe
injektiranja. Najznačajniji faktor koji utječe na nosivost sidra je vezni dio č iji je
učinak povezan sa određenim ograničenjima. Sa povećanjem pomaka sidrišne
dionice smanjuje se trenje po plaštu. Sa povećanjem promjera bušotine povećava
se sila trenja.
Na nosivost sidra u tlima utječe i pravilno izvedena bušotina po čitavoj veznoj
duljini sidra. Jedan od najboljih pokazatelja nosivosti ovih sidara je mjerenje
povećanja pritiska pri injektiranju. Često je dovoljno i zadovoljava samo
jednostavno injektiranje. Kod materijala sa slabim osobinama to nije dovoljno. U
takvim slučajevima se upotrebljava ponovno injektiranje veznog dijela sidra
nakon određenog vremena.
Vodocementni faktor injekcijske smjese se može kretati u rasponu od v/c=0,40
do 0,50. Koristi se cementni mort bez agregata (97% cementa, 2,5% bentonita i
0,5% bubriva). Cement mora zadovoljavati kriterije grupe CEM I (Portland
cement). Svi sastojci se doziraju maseno osim vode koja se može dozirati maseno
ili volumno. Točnost doziranja treba biti: ± 2 % za cement i dodatke, ± 1 % za
vodu, od količina koje su određene.
Injekcijske smjese izrađuju se na bazi cementa, vode, a po potrebi uz upotrebu
fluidifikatora (smanjuje vodocementni faktor, povećava rane čvrstoće,
poboljšava obradivost i sprječava sedimentaciju) i uz dodatak sredstava koji
izazivaju ekspanziju injekcijske smjese tijekom stvrdnjavanja. Receptura
injekcijske smjese odredit će se na osnovu prethodnih ispitivanja injekcijske
smjese od ovlaštene institucije. Prethodna i kontrolna ispitivanja injekcijske
smjese te izradu svih izvještaja naručuje izvođač radova.
Pri injektiranju bušotina postoje tri glavna čimbenika koji imaju neposredan
utjecaj na kvalitetu izvedbe:
- receptura smjese za injektiranje

- veličina i način primjene injekcijskog tlaka
- brzina i vrijeme ubrizgavanja injekcijske smjese
Sukcesivno s izvedbom radova, izvođač sastavlja radni izvještaj o injektiranju
kako slijedi:
- općeniti podaci: situacija i oznake bušotine na kojima je izvedeno
injektiranje
- podaci za pojedinu bušotinu: utrošak injekcijske smjese (težina suhe
tvari), završni injekcijski tlak, vrijeme početka i završetka injektiranja
Spravljanje smjese treba vršiti pomoću posebne miješalice - injektora, koji
omogućava izradu tiksotropne cementne suspenzije - injekcijske smjese, te
kontrolu pritiska injektiranja. Injekcijska smjesa se miješa prisilno - mehanički.
Miješanje se vrši mehanički da se dobije homogen i postojan mort za injektiranje
sa svojstvima plastičnosti danim u točki 5. norme HRN EN 447:2008.
Treba dozirati dovoljnu količinu sastojaka da se osigura cjelokupno injektiranje
sidra uz dovoljno istjecanja. Mort se treba miješati u miješalici sposobnoj
proizvesti homogen mort i, poslije miješanja, održavati kontinuirano sporo
miješanje, do pumpanja morta u bušotinu. Voda se dodaje u miješalicu prva,
zatim slijede cement i dodaci. Dozirane količine cementa i dodataka mogu se
dodati odjednom ili postupno do ukupne količine.
Potrebno je tijekom rada kontrolirati svojstva injekcijske smjese uzimanjem
uzoraka na miješalici i na izlazu iz injektora. Ove uzorke se čuva na gradilištu te
se ispituje tlačna čvrstoća. Ukoliko je razlika u čvrstoći uzoraka uzetih iz
miješalice i na izlazu injektora veća od 15%, to ukazuje na gubitak vode u
transportu odnosno da smjesa nema dovoljnu sposobnost zadržavanja vode, što
treba odmah korigirati. Ujedno treba vršiti i kontrolu komponenata od kojih se
izrađuje injekcijska smjesa. Sav materijal treba biti pravilno uskladišten.
Konzistencija gotove smjese treba odgovarati tehnologiji injektiranja. Kod
određivanja potrebne količine vode i konzistencije svježe smjese treba voditi
računa o načinu ugrađivanja.
Svi sastojci se doziraju maseno osim vode koja se može dozirati maseno ili
volumno. Točnost doziranja treba biti: ± 2 % za cement i dodatke, ± 1 % za vodu,
od količina koje su određene.
Laboratorijska ispitivanja injekcijskih smjesa provode se prema normama HRN
EN 445:2008 i HRN EN 447:2008, obuhvaćaju:
- prethodna ispitivanja,
- kontrolna ispitivanja.
Prethodna ispitivanja služe za određivanje recepture smjese pri čemu je
potrebno provjeriti:
- fizikalna i mehanička svojstva cementa
- protočnost
- izdvajanje vode
- vrijeme vezivanja
- volumne deformacije
- tlačnu čvrstoću nakon 7,14 i 28 dana
Kontrolna ispitivanja obuhvaćaju ispitivanje kvalitete smjese za injektiranje, a
obuhvaćaju sva navedena ispitivanja. Odnos između čvrstoća uzoraka od 3, 7 i 28
dana mora se prethodno odrediti u laboratoriju za predviđenu recepturu
injekcijske smjese. Navedenim ispitivanjima treba utvrditi promjenu volumena
injekcijske smjese tijekom očvršćavanja, te da nakon 28 dana postiže srednju
čvrstoću C25/30.
Protočnost morta za injektiranje za vrijeme injektiranja treba biti dovoljno
visoka da se može uspješno pumpati i dovoljno niska da se istisne zrak ili voda.
Prema normi HRN EN 445:2008 se ispituje metodom uranjanja ili lijevkom
(Marsh-ov lijevak).
Izdvajanje vode (eng. Bleeding) morta za injektiranje treba biti dovoljno nizak da
se spriječi pretjerana segregacija i slijeganje sastojaka morta. Kod ispitivanja
jednom od metoda danih u točki 3.4 norme HRN EN 445:2008 izdvajanje vode
treba biti manje od 2.0 % početnog volumena morta za injektiranje nakon 3 h.
Ispitivanje se sastoji od mjerenja količine vode preostale na površini morta za
injektiranje koji je bio zaštićen od isparavanja.
Volumne deformacije koje se odrede mogu biti smanjenje ili povećanje
volumena. Kod ispitivanja prema metodama danim u točkama 3.4.2 ili 3.4.3
norme HRN EN 445:2008 volumne deformacije morta za injektiranje trebaju biti
unutar –1.0 % i +5.0 %. Za mortove s dodacima za bubrenje ne smije biti
smanjivanja volumena. Ispitivanjem se mjeri uglavnom promjena obujma
uzrokovana segregacijom ili bujanjem.
Tlačna čvrstoća morta za injektiranje može se odrediti na uzorcima oblika i
dimenzija danih u tablici 2 norme HRN EN 447:2008 koristeći odgovarajući
postupak dan u tablici. U oba slučaja tlačna čvrstoća treba biti ne manja od 30
MPa za starost 28 dana, ili 27 MPa za starost 7 dana ako je osnova za proračun
vjerojatne 28-dnevne iz 7-dnevne čvrstoće.
Ispitivanju sidara smije se pristupiti nakon što je čvrstoća injekcijske smjese
dosegnula najmanje 30 MN/m2 (kod dobre recepture smjese, 7 dana je
dovoljno). Ovo ispitivanje izvodi se prema odgovarajućem protokolu, u skladu sa
standardom HRN EN 1537:2013.
Mlazni beton
Pod mlaznim betonom podrazumijeva se beton koji se ugrađuje u struji zraka
pod tlakom kroz posebne mlaznice i velikom brzinom i energijom nanosi na
podlogu, pri čemu se i kompaktira i prijanja uz podlogu.
U suhom postupku nanošenja dodaju se smjesi cementa i agregata na mlaznici
voda (također pod tlakom), a u mokrom se na mlaznicu dovodi gotova smjesa
konzistencije 3,0 do 5,0 cm po mjeri slijeganja. Izvođač radova sam odabire
tehnologiju nanošenja mlaznog betona uz prethodno odobrenje od strane
nadzornog inženjera i projektanta.
Za izradu smjese mlaznog betona treba rabiti iste sastavne materijale kao i za
ostale betone iste uvjetovane kakvoće. Mlazni beton treba uvjetovati prema EN
206 kao projektirani (uvjetovan svojstvima prema poglavlju 4. i točkama 5.3 do
5.5 EN 206) ili kao zadani beton (uvjetovan sastavom). Prvi način se uobičajeno
primjenjuje za mokri postupak nanošenja, a drugi za suhi.
Omjer masa cementa i agregata u suhom postotku treba ovisno o uvjetovanoj
čvrstoći biti u granicama od 1:6 (za C 25/30) do 1:2 (za C 40/50). Omjer se
nakon ugradnje zbog odskoka pretežno krupnijih zrna reducira na 1:4 do 1:1,2.
Zbog toga maksimalno zrno agregata iznad 16 mm treba izbjegavati.
Uobičajeni se v/c faktor kod suhog postupka kreće od 0,35 do 0,50, a kod
mokrog oko 0,45.
Prije nanošenja sloja mlaznog betona potrebno je površinu kosine temeljito
pripremiti na sljedeći način:
- dobro "okavati" pokose,
- prije nanošenja mlaznog betona površinu obavezno "ispuhati"
komprimiranim zrakom,
- sve nečistoće odstraniti suhim postupkom uz eventualnu upotrebu
minimalne količine vode i
- lagano poprskati površinu prvog sloja mlaznog betona vodom
neposredno prije nanošenja drugog sloja
Opremu za prijevoz i nanošenje smjese mlaznog betona treba ispravno
dimenzionirati (kompresor kapaciteta najmanje 10,0 m3 komprimiranog zraka
tlaka najmanje 2,5 do 3,0 bara, tako da daje jednoliki mlaz smjese, i dovod vode
na mlaznicu s tlakom oko 4,0 bara, uvijek većim od tlaka zraka). Sloj mlaznog
betona na okomitoj plohi nanosi se odozdo prema gore poradi izbjegavanja
mogućeg zatvaranja odskoka. Mlaznica mora biti okomita na plohu na koju se
vrši nabacivanje, a podebljavanje sloja mlaznog betona vrši se zakretanjem
mlaznice u koncentričnim krugovima. Udaljenost mlaznice od površine
nanošenja mora iznositi 1,0 – 1,5 m.

Ugradnja mlaznog betona na lice građevne jame (lijevo); stijenski pokos (desno)
Prije nanošenja mlaznog betona treba dobro navlažiti podlogu i zapuniti veće
pukotine i rupe. Nanošenje započeti s dna i napredovati prema gore. Izvedene
površine mlaznog betona treba štiti od evaporacije vlage kao i obični beton (u
svemu prema uvjetima iz poglavlja 7-00.2 OTU i HRN EN 206).
Svojstva mlaznog betona slična su svojstvima obično ugrađenog betona pa ih
treba ispitivati i kontrolirati istim ili sličnim postupcima.
Bitno je svojstvo mlaznog betona čvrstoća veze s podlogom, koju treba ispitivati
kidanjem zarezanih uzoraka dimenzija 40x40 mm ili još bolje (radi izbjegavanja
koncentracije naprezanja) kružnih uzoraka promjera 50 mm. Na jednom
mjernom mjestu treba izvršiti tri ili još bolje pet kidanja i utvrditi njihov prosjek.
Klasu tlačne čvrstoće mlaznog betona treba uvjetovati prema klasama C24/30 do
C48/60.
Tlačnu čvrstoću mlaznog betona s maksimalnim zrnom agregata do 16,0 mm
treba ispitivati na uzorcima promjera 50,0 mm. Tlačne čvrstoće mlaznog betona
utvrđene na takvim uzorcima visine 100,0 mm. Tlačnu čvrstoću debljih obloga
mlaznog betona s maksimalnim zrnom agregata većim od 16,0 mm treba
ispitivati na odgovarajućim uzorcima većih dimenzija i preračunavati ih na
tlačnu čvrstoću valjka promjera 50,0 mm i visine 100,0 mm. Rezultate ispitivanja
valjaka omjera visine i promjera različitih od 2,0 treba preračunavati na čvrstoću
ekvivalentnog valjka.
Uzorci se buše iz izvedenih dijelova obloge ili iz posebno pripremljenih ploča,
koje se za ispitivanje svojstava mlaznog betona izvode pod uvjetima i na način
izvedbe mlaznog betona na građevini te ispituju prema HRN EN 4012. Na jednom
mjernom mjestu buše se i ispituju po tri valjka i utvrđuje njihova srednja
vrijednost, koja se dalje uzima kao jedan rezultat ispitivanja, a potrebni broj
takvih uzoraka i kriteriji potvrđivanja sukladnosti utvrđuju prema točki 8.2.1 EN
206.
Kod debljih obloga prednost treba dati bušenju uzoraka iz izvedene obloge, a iz
kontrolnih panela samo iznimno kod tanjih obloga. U programiranje i planiranje
kontrole kakvoće i potvrđivanje sukladnosti mlaznog betona treba uključiti
neutralnu ovlaštenu instituciju (angažira je izvođač).
Čavlano tlo
Čavlano tlo (eng. Soil nailing) je sustav zaštite kosina koje se primjenjuje pri
zaštiti i osiguranju iskopa kod izvedbe zasjeka, usjeka ili građevnih jama. Pojam
čavli (eng. Nail) odnosi se na sidra koja se izvode kao pasivna te se tijekom
napredovanja iskopa, a uslijed promjena naponskog stanja prilikom iskopa, sidra
aktiviraju tijekom realiziranih deformacija.

Normalni poprečni presjek kroz kosinu ojačanu sustavom čavlanog tla
Čavlano tlo osigurava stabilnost na principu pojačanja nosivosti tla

povezivanjem tla sidrima u jedan blok. Ugradnjom sidara na relativno malom
rasteru ojačava se tlo u blok koji se svojom težinom osigurava potrebnu
stabilnost.
Sidra se kod čavlanog tla ugrađuju na relativno malim razmacima od 1.0 x 1.0 m
do 2.0 x 2.0 m. Mogu se ugrađivati štapna sidra (samobušiva ili od rebraste
armature) ili geotehnička sidra. Štapna sidra se zbog svoje nosivosti ugrađuju na
manjem međusobnom rasteru dok se geotehnička sidra, koja imaju puno veću
nosivost zbog čvrstoće materijala i duljine, ugrađuju na većem rasteru.
Samobušiva štapna sidra jedna su od najoptimalnijih zbog relativno lake i brze
ugradnje te kontrole injektiranja.
Sustavi zaštite kosina primjenom čavlanog imaju prednost zbog relativno brze i
lake ugradnje što u konačni dovodi do financijski povoljnijeg projektanstskog
rješenja.
Metoda osiguranja kosine metodom čavlanog tla sastoji se od faza opisanih u
nastavku:
- Iskop materijala u vertikalnim kampadama određene visine
- Bušenje rupa za sidra na određenom rasteru
- Ugradnja i injektiranje sidara i ugradnja procjednica
- Ugradnja mlaznog betona
- Osiguranje sljedećih kampada i sukcesivno napredovanje i osiguranje
kosine prema dnu građevne jame
- Izvedba završene i trajne obloge zida (opcija)

Faze izvedbe sustava čavlanog tla
Pri izvođenju iskopa iskopu sljedeće kampade moguće je pristupiti tek nakon
završetka svih radova osiguranja kosine na prethodnoj kampadi (mlazni beton,
pritegnuta sidra, procjednice). Iskopu sljedeće kampade može se pristupiti
najmanje 7 dana nakon provedenog injektiranja sidrišne dionice, odnosno nakon
što je smjesa za injektiranje dosegla projektom zahtijevanu čvrstoću. Ukoliko je
zbog dinamike radova potrebno sidra pritezati ranije neophodno je pripremiti
recepture injekcijskih smjesa s dodacima za postizanje ranih čvrstoća.

Primjer zaštićenih kosina primjenom metode ojačanja čavlanim tlom
Zaštitna mreža
Zaštita stijenskih kosina često uključuje ugradnju pocinčanih dvostruko uvijenih
žičanih mreža Tip 8x10. Kako bi ostvarila funkcija stabilizacije manjih kamenih
blokova, nužna je dobra prionjivost mreže s podlogom. Potrebno je da podloga
na koju se postavlja mreža bude relativno ravna s maksimalnim odstupanjem od
5,0 cm na 1,0 m duljine. Zaštita kosine obuhvaća ugradnju zaštitnih mreža na lice
kosine i na područje iznad kosine u širini od 1,50 m.

Zaštita kosine zaštitnim mrežama: normalni poprečni presjek kroz kosinu (lijevo); Pogled na kosinu
(desno)
Prvo se pristupa izvedbi sidara po vrhu kosine. Izvode se bušotine promjera 25.0
mm pomoću ručne bušilice. U bušotine se postavljaju sidra od rebraste armature
B500B, promjera 16.0 mm, sa završetkom u obliku kuke na jednom kraju. Sidra
su duljine L = 0.80 m ili po potrebi dulja ovisno o kvaliteti podloge. Injektiranje
bušotina se zbog malog promjera bušotine u odnosu na sidro izvodi na način da
se sidro privremeno izvuče iz bušotine nakon čega se pripremljena injekcijska
smjesa ulijeva u bušotinu te se sidro ručno stavlja natrag u bušotinu. Na taj način
sav višak injekcijske smjese izlazi na površinu i sidro je cijelom duljinom
injektirano. Kuke na završetku sidra okreću se od ruba kosine, tako da mogu
prihvatiti čeličnu užad kojom se hvata zaštitna mreža. Sidra se ugrađuju na
međusobnom razmaku od 1,50 m.
Nakon stvrdnjavanja injekcijske smjese od barem jednog dana, pristupa se
postavljanju mreže. Potrebno je osigurati da je površina kosine očišćena kako bi
se mreža mogla postaviti uz podlogu. Razmotavanje se može vršiti od nožice
kosine prema gore ili razmotavanjem s krune kosine prema dolje.
Nakon postavljanja mreže, potrebno je ispreplesti čelično uže promjera 12,0 mm
ispod ugrađenih sidara po vrhu kosine cijelom dužinom kosine gdje je
postavljena mreža te sa mrežom napraviti preklop preko čelične užadi. Čelično
uže se ugrađuje kako bi se mreža učvrstila cijelom širinom panela, a ne samo na
poziciji sidara – prema slici u nastavku.

Detalji izvedbe zaštite kosine zaštitnim mrežama
Uže se na krajevima učvršćuje stegačima. Postavljeni paneli mreže se spajaju

prstenovima i to nakon postavljenih 4-5 panela. Uzdužno spajanje se vrši
pocinčanim prstenovima s ručnom ili pneumatskom spajalicom.
Mreža se dodatno učvršćuje betonskim utezima na svojemu dnu. Utezi se
izrađuju od betona razreda tlačne čvrstoće C 25/30, dimenzija 30x30x10 cm. Iz
utega viri armaturna šipka od rebraste armature B500B, promjera Φ=12,0 mm u
obliku kuke preko koje se uteg prihvaća za mrežu i time omogućuje učvršćenje
mreže na dnu kosine. Pri ugradnji mrežu je potrebno razvući do razine cca 30,0
cm iznad dna kosine kako bi se omogućila ugradnja betonskih utega. Utezi se
postavljaju na horizontalnom razmaku od 1,50 m.
Oko mreže izrađeno je šesterokutnog oblika s dvostrukim pletenjem. Mreža je
pletena žicama minimalnog nazivnog promjera 2,70 mm.
Zahtijevaju se sljedeća tehnička svojstva zaštitne mreže:
- Oblik mreže: heksagonalni
- Veličina oka: X x Y = 8,0 x 10,0 cm
- Min. debljina žice: d = 2,70 mm
- Vlačna čvrstoća žice: 350 do 550 N/mm2
- Sastav antikorozivne zaštite: 95% Zn, 5% Al
- Antikorozivna zaštite mreže: pocinčavanje-klasa A prema
HRN EN 10244-2 (min. 245 g/m ) 2
Vrh zaštitne mreže se prihvaća za rubno čelično uže.

Zahtijevaju se sljedeća tehnička svojstva rubne čelične užadi:
- Konstrukcija užadi: 6 x 37 (vlaknasta+čelična
jezgra)
- Minimalni promjer: фmin = 12,0 mm
- Minimalna vlačna čvrstoća čelika: fp,k=1770,0 N/mm2
- Antikorozivna zaštita: pocinčavanje-klasa A prema
HRN EN 10244-2
Zaštitna mreža ojačana čeličnom užadi

Na pojedinim dijelovima na kosinama gdje postoji opasnost od odvajanja većih
blokova pristupa se zaštiti kosine postavljanjem zaštitne mreže koja se dodatno
ojačava štapnim sidrima t čeličnom užadi. Čelična užad se postavlja dijagonalno
u oba smjera te vertikalno, a prihvaća se za posebno oblikovane podložne ploče
sidara.

Zaštita kosine zaštitnim mrežama ojačanim čeličnom užadi: normalni poprečni presjek kroz kosinu
(lijevo); Pogled na kosinu (desno)
Zahtijevaju se sljedeća tehnička svojstva čelične užadi koja ojačava zaštitnu
mrežu:
- Konstrukcija užadi: 6 x 37 (vlaknasta+čelična
jezgra)
- Minimalni promjer: фmin = 12,0 mm
- Minimalna vlačna čvrstoća čelika: fp,k=1770,0 N/mm2
- Antikorozivna zaštita: pocinčavanje-klasa A prema
HRN EN 10244-2
Podložne ploče se štite od korozije vrućim pocinčavanjem minimalne debljine 85
μm.
Vanjski sklop sidra te podložna ploča i matica se nakon pritezanja štite od
korozije premazom.
Zahtijeva se sljedeća antikorozivna zaštita vanjskog sklopa sidra, podložne ploče
i matice nakon pritezanja:
- Vrsta zaštite: temeljni i završni antikorozivni
premaz
- Broj slojeva temeljnog premaza: 2 sloja po min. 40µm, ukupno
80µm
- Broj slojeva završnog premaza: 1 sloj od min. 30µm
nečistoće

Detalji izvedbe zaštite kosine zaštitnim mrežama ojačanim čeličnom užadi
Potporne konstrukcije
Prilikom potrebe za denivelacijom terena potrebno je odabrati stabilnu
geometriju kosine ili istu pridržati potpornom konstrukcijom. U nedostatku
prostora za izvedbu stabilne geometrije kosine u nagibu često se izvode
potporne konstrukcije.
Funkcija potpornih konstrukcija je bočno pridržavanje terena pri potrebnoj
denivelaciji. Potporne konstrukcije su građevinske konstrukcije koje podupiru ili
pridržavaju tlo, slične (zrnate) materijale ili vodu. Pridržani materijal je onaj koji
stoji pod strmijim (većim) kutom od kuta odlaganja (prirodna kosina).
Potporne konstrukcije s obzirom na tehnologiju izvedbe možemo podijeliti u
dvije osnovne grupe:
- Zasipane potporne konstrukcije
- Ugrađene potporne konstrukcije
U zasipane potporne konstrukcije spada masivni potporni ili gravitacijski zid,
armiranobetonski konzolni zidovi, razni tipovi montaž nih zidova, gabionske
potporne konstrukcije, konstrukcije od armiranog tla i dr. Ugrađene potporne
konstrukcije obič no su ploš nog oblika, a predstavljaju ih razni zidovi od zabijenih
platica ili talpi, armirano-betonske dijafragme, pilotske stijene izvedene od
zabijenih ili buš enih pilota te č avlano tlo.
Zasipane potporne konstrukcije
Zasipane potporne konstrukcije izvode se na način da se prije izvede same
konstrukcije izvodi iskop za temelje potporne konstrukcije, a po završetku
konstrukcije se prostor iza potporne konstrukcije do lica iskopa zasipava
materijalom.
Za potrebe izvedbe iskopa temelja često je potrebno izvršiti zasijecanje u
postojeći teren te se pritom formira privremena geotehnička konstrukcija –
zasjek. Zasijecanje se izvodi u nagibu ovisno o geološkoj građi i uvjetima na
terenu. Privremeni nagibi predmetnih kosina kreću se od 1V:1H do 3V:1H dok se
za manje zidove predmetni zasijeci (do 2,0 m visine zasijecanja) i izvode gotovo
vertikalno. Za potrebe izvedbe oplate temelja potporne konstrukcije potrebno je
izvesti nešto širi zasjek, minimalno 0,50 m šire od samog temelja kako bi se
mogla nesmetano montirati i demontirati oplata za temelje.
Iako je predmetni zasjek privremena konstrukcija potrebno je voditi računa o
stabilnosti predmetne kosine. Stabilnosti je potrebno računski provjeriti kroz
projektnu dokumentaciju. Ukoliko je stabilnost kosine ugrožena moguća je
izvedba iskopa i zidova u horizontalnim kampadama pri čemu se izvodi svaka
druga ili treća kampada zida. Pri izvedbi radova potrebno je reducirati i
onemogućiti prometovanje ili odlaganje materijala povrh izvedenog
privremenog iskopa ukoliko isto može ugroziti stabilnost privremene kosine.
Betonski i kameni gravitacijski zidovi

Gravitacijski zidovi ili masivni potporni zidovi je vrsta potporne konstrukcije
koja se svojom težinom osigurava stabilnost potporne konstrukcije. Moment
stabilnosti od težine zida veći je u odnosu na moment prevrtanja. U prošosti su
se gravitacijski zidovi izvodili pretežito od kamena (kamenih blokova, klesanaca)
i kasnije nearmiranog betona. Zidovi su se izvodili pažljivim slaganjem prednjeg
lica zida od obrađenih kamenih blokova te se sukcesivno sa dizanjem i slaganjem
prednjeg lica slagali kameni blokovi u zasipu zida. Betonsk neramirani
gravitacijski zidovi izvodili su se od betona lošije kvalitete, a često uz ispunu
kamenom radi uštede materijala.

Shema masivnog zida sa okvirnim preporučenim dimenzijama (lijevo) i primjer gavitacijskog
potpornog zida od slaganih kamenih blokova (desno)
U današnje vrijeme izvedba gravitacijskih zidova od kamena ili nearmiranog
betona nije čest slučaj u inženjerskoj praksi. Izvedba predmetnih zidova zahtjeva
veliki udio ručnog rada u izvedbi (obrada kamena, slaganje kamenih blokova) što
poskupljuje cijenu rješenja. Osim navedenog pri osiguranju stabilnosti potrebno
je osigurati određenu masu konstrukcije što u konačnici zahtjeva i veliki udio
materijala (betona ili kamena).
Od gravitacijskih zidova u inženjerskoj praksi čest je slučaj izvedbe potpornih
konstrukcija od gabionskih koševa. Potporne konstrukcije od gabionskih koševa
detaljnije je opisana u poglavlju u nastavku.
Armiranobetonski konzolni zidovi

Izvedba potpornih konstrukcija od armiranobetonskih konzolnih zidova čest je
slučaj u praksi jer su isti cjenovno najprihvatljiviji. Stabilnost armiranobetonske
konzolne potporne konstrukcije postiže se oblikovanjem samog zida – konzolom.
Prilikom zasipavanja iza zida na konzolu djeluje težina tla (zasipanog materijala)
te se povećava moment stabilnosti.
Predmetne konzolne konstrukcije su znatno lakše od masivnih zidova te je
utrošak materijala za izvedbu (beton i armatura) svedena na minimum na način
da se prilikom projektiranja nastoji maksimalno iskoristiti betonski presjek.

Normalni poprečni presjek armiranobetonskog potpornog zida (lijevo); preporučena geometrija
armiranobetonskog konzolnog potpornog zida (desno)
Armiranobetonski zidovi izvode se sljedećim redoslijedom:
- Široki iskop i iskop za temelje zida
- Uređenje temeljnog tla i ugradnja podložnog betona
- Postavljanje oplate i armature temelja (sa nastavkom armature za
armiranje zidnog platna)
- Betoniranje temelja
- Postavljanje oplate i armature zidnog platna
- Betoniranje zidnog platna
Pri postavljanju armature u temelj zida i betoniranje temelja potrebno je ostaviti
nastavak armature iz temelja te voditi računa o potrebnoj površini armature i
duljini preklopa armaturnih šipki. Primjer nacrta i iskaza armature za
armiranobetonski potporni zid visine 6,0 m dan je u nastavku sa spomenutom
pozicijom nastavka armature.

Primjer nacrta i iskaza armature armiranobetonskog potpornog zida visine H = 6,0 m sa
označenom pozicijom nastavka armature.
Armiranobetonski potporni zidovi se izvode od betona razreda tlač ne č vrstoć e C

20/25 ili 30/37, klase izlož enosti XA1. Preporuč a se usvajanje debljina zaš titnog
sloja betona od 5,0 cm. U svrhu eliminiranja vode iza zida kroz zidno platno se
ugrađuju procjednice - PVC cijevi od tvrdog PVC ili slič nog materijala
minimalnog nazivnog promjera DN=100,0 mm na razmaku od cca 1,0 m u jedom
do dva reda ovisno o visini zidnog platna. Neposredno iza zidnog platna
armiranobetonskih potpornih zidova je ugrađuje se drenaž ni kameni materijal
granulacije (npr. 8-32 mm).

Fotografije armiranobetonskog zida: procjeđivanje vode kroz procjednice u zidnom platnu (lijevo);
postavljena armatura i oplata za betoniranje zidnog platna (desno)

Fotografije armiranobetonskog zida: postavljena armatura, procjednice, distanceri, razupirači i
prednja oplata zidnog platna (lijevo); pogled na izvedeni i zasipani potporni zid (desno)
Po završetku izvedbe zidova prednje lice moguće je obložiti kamenom oblogom
radi estetike.
Zidovi sa zategom
Zidovi sa zategom je oblik potpornih konstrukcija gdje se stabilnost konstrukcije
povećava izvedbom zatega. Prednje lice zida izvodi se kao armiranobetonski zid
ili zid od montažnih elemenata. Zatege se izvode od sidrene ploče koja se
postavlja u temeljno tlo (postojeći teren) te se šipkama povezuju sa pločom na
zidu. Zatege mogu biti izvedene kao metalne sidrene ploče, armiranobetonski
blok, sidro (štapno ili geotehničko), spiralna ili uvojna (eng. helical anchor) sidra
itd.
Skica zidova sa zategom prikazana je na slici u nastavku.

Skica zidova sa zategom: prednje lice zida izvedeno je od predgotovljenih elemenata, zatege su
izvedene od sidrenih ploča povezanih šipkama na podložnu ploču na prednjem licu zida
Temelji zidova za zategom su manjih dimenzija pa se znatno smanjuje i količina

iskopa iza zida te količina zasipavanja, a samim time i cijena radova.

Zid sa zategom od spiralnog sidra (lijevo); Zid sa zategama u izgradnji, faza prije zasipavanja zida
(desno)
Gabionske potporne konstrukcije

Potporne konstrukcije od gabionskih koševa oblik je gravitacijske potporne
konstrukcije. Potporna konstrukcija izvodi se na način da se slažu gabionski
koševi koji se oblažu i pune kamenom i ojačavaju te međusobno povezuju.
Uobičajene dimenzije gabionskih košara je 2,0 x 1,0 x 1,0 m. Skica gabionske
potporne konstrukcije prikazana je u nastavku.

Skica gabionske potporne konstrukcije; 1 – temeljno tlo, 2 – geotekstil na zadnjem licu gabiona za
odvajanje sitnih čestica, 3 gabionski koševi i 4 – završna razina tla (lijevo); izvedena potporna
konstrukcija od gabionskih koševa uz prometnicu (desno)
Po završetku iskopa, pristupa se izvedbi gabionske potporne konstrukcije. Prvi

red pocinčanih žičanih koševa postavlja se na način da se koševi tlocrtne
dimenzije 2,0 x 1,0 m slažu na temelj tako da je duža strana paralelna sa
kosinom. Gabionski koševi međusobno se povezuju čeličnim prstenovima, 5
komada na 1,0 metar spoja.
Lomljeni kamen se deponira blizu postavljenog prvog reda gabionskih koševa, te
se strojno i ručno postavlja u koševe. Nakon što se popuni 1/3 pojedinog koša
kamenom, potrebno je ručno poslagati kamen tako da se ravno lice kamena
postavlja uz mrežu koša. Veći komadi kamena slažu se na dnu koša, dok se
ostatak koša popunjava kamenom ravnomjerne veličine. Na toj visini se prednje i
stražnje lice povezuje pocinčanom žicom promjera 3,0 mm na dva mjesta, kako
ne bi došlo do deformacije prednjeg lica kamena pod težinom gornjih gabiona.
Nakon toga se popunjava sljedeća 1/3 koša, te se ponavlja postupak ručnog
slaganja kamena. Bitno je da se raznim veličinama kamena popuni što više
praznog prostora unutar koša. Kad se gabionski koš popuni do kraja, zadnjih 5,0
cm popunjava se kamenim agregatom promjera 32,0 do 64,0 mm koji se
poravnava i čini potrebnu ravnu površinu za sljedeći red gabiona. Zatim se koš
zatvara, te se spoj na mreži pričvršćuje pocinčanim čeličnim prstenovima.
Nakon završetka prvog reda gabiona, pristupa se izvedbi sljedećeg reda. U
drugom redu prazni gabionski koševi postavljaju se tako da se okrenu duljom
stranom paralelno sa prvim redom izvedenih gabiona. Od vanjskog ruba koševi
se pomiču za 33,0 do 50,0 cm prema unutra. Na taj način se povećava stabilnost
cjelokupne gabionske potporne konstrukcije. Nakon postavljanja drugog reda,
koševi se pričvršćuju za izvedeni prvi red i međusobno se pričvršćuju
pocinčanim čeličnim prstenovima. Postupak slaganja kamena ponavlja se kao i u
prvom redu.
Sljedeći (treći) red gabiona također se uvlači od lica gabiona u drugom redu
prema unutra. Koševi se okreću u smjeru kao što je postavljan prvi red, odnosno
sa dužom stranicom paralelno sa prethodna dva reda gabionskog zida.
Gabionski koševi izrađuju se od hekasgonalne mreže sljedećih karakteristika:
- Veličina oka: X x Y = 8,0 x 10,0 mm
- Sastav antikorozivne zaštite: 95% Zn, 5% Al, min. 245 g/m2
(prema EN 10244-2, tablica 3, klasa A)
Spajanje gabionskih koševa i procedura postavljanja gabiona prikazana je u
nastavku.

Shema slaganja gabionskih koševa (lijevo); prikaz spajanja rubova mreže (desno)
Gabionski koševi na gradilište se dopremaju složeni kako bi zauzeli čim manje
mjesta prilikom transporta. Prije ugradnje koševi se rastvaraju, ravnaju i spajaju
te pripremaju za ugradnju.
Potporne konstrukcije od armiranog tla

Potporne konstrukcije od armiranog tla izvode se na način da se nasip iza
prednjeg lica potporne konstrukcije izvodi u kombinaciji sa vlačnim elementima
(geomreže, heksagonalna mreža, zatege itd.) sukcesivno sa povećanjem visine
konstrukcije. Konstrukcije od armiranog tla zasnivaju svoju stabilnost na
međudjelovanju vlačnih elemenata (armature) i okolnog nasipanog tla. Prednje
lice konstrukcije služi za sprečavanje lokalne erozije i ima estetsku funkciju te
nema bitnog doprinosa na stabilnost cjelokupne konstrukcije. Shema potporne
konstrukcije od armiranog tla prikazana je na slici u nastavku.

Shema i poprečni presjek potporne konstrukcije od armiranog tla – geomereža i fasadnih
modularnih blokova
S obzirom na oblik i izgled prednjeg lica (fasadnih elemenata) potpornih
konstrukcija od armiranog tla razlikujemo:
- Predgotovljenih elemenata – blokovi
- Gabionski koševi
- Ozlenjeno prednje lice
S obzirom na vrste zatega potpornih konstrukcija od armiranog tla razlikujemo
sljedeće vrste zatega:
- Heksagonalna mreža
- Geomreža
- Nosive trake – ojačanja od čeličnih ili geosintetičkih traka
Na tržištu su prisutni sljedeći sustavi armiranog tla koje će se u nastavku
detaljnije opisati:
- Terramesh i Green Terramesh
- Terre Armee
- Tensar Wall i Tensar Green Wall
Terramesh sistem razvijen je od strane talijanske korporacije Officine Maccaferri
S.p.A., a sastoji se od gabionskih koševa sa zategama. Gabionski koševi izrađeni
su od elemenata od heksagonalne mreže izrađene od teško pocinčane
plastificirane žice promjera 2,70 mm. Sustav omogućuje izvedbu potporne
konstrukcije s vrlo strmim prednjim licem nagiba i do 70o.
Horizontalni panel na jednoj strani ima gabionski koš, oformljen od tkane
heksagonalne mreže koja je pocinčana s PVC oblogom.
Prednja i gornja strana gabionskog koša se presavija tijekom prozivodnje, a
stražnja o bočne strane koša se formiraju od posebnih komada mreže koji se
fiksiraju za panel. Dodatni, posebni panel služi kao dijafragma te se na gradilištu
pričvršćuje za prednju i stražnju stranu koša na svakih 1,0 m dužine.

Normalni poprečni presjek kroz potpornu konstrukciju Terramesh sustava (lijevo); skica elementa
Terramesh sustava – gabionski koš sa zategom (desno gore)

Shema slaganja elemenata i izvedbe Terramesh sustava
Elementi sustava se proizvode u standardnim dimenzijama: širini od 2.0 m,

duljini 3.0, 4.0 i 5.0 m te visini elemenata od 0.5 i 1.0 m. Po potrebi moguće je
proizvesti i dostaviti i druge dimenzije sukladno projektnim zahtjevima.
Elementi se dopremaju na gradilište u buntovima težine između 600 i 700 kg
ovisno o veličini elementa. Skladište se na mjestu udaljenom od prometa i
građevinske mehanizacije kako bi se smanjio rizik od mogućeg oštećenja.
Po završetku iskopa, pristupa se izvedbi gabionske potporne konstrukcije sa
zategama. Prvi red pocinčanih žičanih koševa i zatega postavlja se na način da se
koševi tlocrtne dimenzije 2,0 x 1,0 m slažu na temelj tako da je duža strana
paralelna sa kosinom. Gabionski koševi međusobno se povezuju čeličnim
prstenovima, 5 komada na 1,0 metar spoja.
Lomljeni kamen se deponira blizu postavljenog prvog reda gabionskih koševa, te
se strojno i ručno postavlja u koševe. Nakon što se popuni 1/3 pojedinog koša
kamenom, potrebno je ručno poslagati kamen tako da se ravno lice kamena
postavlja uz mrežu koša. Veći komadi kamena slažu se na dnu koša, dok se
ostatak koša popunjava kamenom ravnomjerne veličine. Na toj visini se prednje i
stražnje lice povezuje pocinčanom žicom promjera 3,0 mm na dva mjesta, kako
ne bi došlo do deformacije prednjeg lica kamena pod težinom gornjih gabiona.
Nakon toga se popunjava sljedeća 1/3 koša, te se ponavlja postupak ručnog
slaganja kamena. Bitno je da se raznim veličinama kamena popuni što više
praznog prostora unutar koša. Kad se gabionski koš popuni do kraja, zadnjih 5,0
cm popunjava se kamenim agregatom promjera 32,0 do 64,0 mm koji se
poravnava i čini potrebnu ravnu površinu za sljedeći red gabiona. Zatim se koš
zatvara, te se spoj na mreži pričvršćuje pocinčanim čeličnim prstenovima.
Nakon završetka prvog reda gabiona, nasipavanju materijalom između
gabionskog koša i lica iskopa te izvedbi sljedećeg reda. U drugom redu prazni
gabionski koševi postavljaju se tako da se okrenu duljom stranom paralelno sa
prvim redom izvedenih gabiona. Od vanjskog ruba koševi se pomiču za 33,0 do
50,0 cm prema unutra. Na taj način se povećava stabilnost cjelokupne gabionske
potporne konstrukcije. Nakon postavljanja drugog reda, koševi se pričvršćuju za
izvedeni prvi red i međusobno se pričvršćuju pocinčanim čeličnim prstenovima.
Postupak slaganja kamena ponavlja se kao i u prvom redu.
Sljedeći (treći) red gabiona također se uvlači od lica gabiona u drugom redu
prema unutra. Koševi se okreću u smjeru kao što je postavljan prvi red, odnosno
sa dužom stranicom paralelno sa prethodna dva reda gabionskog zida.
Gabionski koševi izrađuju se od hekasgonalne mreže sljedećih karakteristika:
- Veličina oka: X x Y = 8,0 x 10,0 mm
- Sastav antikorozivne zaštite: 95% Zn, 5% Al, min. 245 g/m2
(prema EN 10244-2, tablica 3, klasa
A)+ PVC obloga žice mreže minimalne
trajnosti 60 god i debljine d=0,50 mm
Prostor između gabionskih koševa i lica iskopa nasipava se u slojevima, od
miješanih materijala pod kojim se smatraju miješani kameni i zemljani materijali,
glinoviti šljunci, zaglinjene kamene drobine te trošne stijene manje osjetljive na
prisutnost vode. Materijal se zbija vibrovaljcima (samohodnim i vučnim),
vibronabijačima te kompaktorima, a ovisno o vrsti upotrebljenog materijala.
Nasipavanje se izvodi u slojevima ne debljim od 30,0 cm. Svaki nasuti sloj mora
se zbijati u punoj širini odgovarajućim sredstvima za zbijanje. Zbijati treba od
nižeg ruba prema višem.
Zahtjevaju se slijedeća svojstva miješanog materijala za izradu nasipa:
- Koeficijent nejednolikosti (granulometrijski sastav) prema HRN
U.B1.018/80 ili HRS CEN ISO/TS 17892-4:2008 treba biti d60/d10> 9,
- Udio sitnih čestica (granulometrijski sastav) prema HRN U.B1.018/80 ili
HRS CEN ISO/TS 17892-4:2008 treba biti > 15 i ≤ 50%,
- Bubrenje nakon 4 dana potapanja u vodi prema HRN U.B1.042/69 ili HRN
EN 13286-47:2012 treba biti < 4%,
- Materijal mora zadovoljavati traženu posmičnu čvrstoću (definiranu
parametrima: efektivni kut unutarnjeg trenja od Φ=38.0° i efektivnu
koheziju od c'=3.0 kN/m2) ispitano prema HRS CEN ISO/TS 17892-
10:2008.

Pogled na konstrukciju u izgradnji (lijevo) i izvedenu kosntrukciju (desno)
Sustav potpornih konstrukcija Terra armee razvijen je u Francuskoj 60 i 70-ih
godina, a izvodi se od nasipnog materijala (često nekoherentnog, iz iskopa).
Naizmjenično se izvodi nasip od nekoherentnih tla i armature – vlačnih
elemenata. Armaturu kod ovog sustava čine metalne trake: galvanizirani čelik ili
aluminij širine od 40.0 do 60.0 mm glatki ili rebrasti širine od 60.0 do 80.0 mm
debljine 2.0 do 3.0 mm. Osim metalnih traka armatura može biti i od
geokompozita.

Shema potporne konstrukcije sustava Terra armee (lijevo); Potporna konstrukcija u izgradnji
(desno)

Izvedene potporne konstrukcije od sustava Terra armee
Vrlo korišten i primjenjiv sustav zasipane potporne konstrukcije je sustav

armiranog tla Tensar Wall i Green Tensar Wall od engleskog proizvođača
geokompozita Tensar International. Kako i kod prije spomenutih i opisan sutava
armiranog tla ovaj sustav sastoji se od modularnih fasadnih elemenata i
armature (geokompozita - jednoosne geomreže) koji se sustavno ugrađuju
zajedno sa izvedbom nasipa (uglavnom materijala iz iskopa).

Poprečni presjek armiranog tla sustava Tensar Wall

Faza izvedbe potporne konstrukcije Tensar Wall nakon položenih geomreža (lijevo); detalj spoja
geomreže i fasadnih elemenata (desno)
Sustav Tensar green wall sličan je sustavu Green Terramesh, ali se umjesto
zatega od heksagonalnih mreža koriste geomreže. Princip ugradnje i izgradnje
sustava i elemenata je u ostalim djelovima identičan.

Izvedena potporna konstrukcija Green Tensar Wall
Ugrađene potporne konstrukcije

Ugrađene potporne konstrukcije izvode se na način da se posebnom
tehnologijom izvedbe radova (bušenjem, pobijanjem, iskopom rovova itd.) iste
izvode neposredno u temeljnom tlu. Za razliku od zasipanih potpornih
konstrukcija nije potrebno prethodno izvoditi iskop pa zasipavanje. Razlikujemo
sljedeće ugrađene potporne konstrukcije:
- Betonska dijafragma
- Pilotska stijena
- Pobijeno žmurje
Za potrebe izvedbe zasipanih potpornih konstrukcija gdje je potrebno izvoditi
iskop što zahtjeva određeno zauzeće prostora, ugrađene potporne konstrukcije
moguće je izvoditi u okolnostima koju su nepovoljnije uz minimalno zauzeće
potrebnog prostora: neposredno uz objekte u urbanim sredinama, ispod
prometnica koje su u funkciji, u vodi ili moru itd.

Primjer uporabe ugrađene potporne konstrukcije pri osiguranju građevne jame u urbanim
sredinama izvedbom betonske dijafragme i sidara; presjek kroz građevinsku jamu (lijevo); izvedena
građevna jama (desnom)
Prilikom izvedbe ugrađenih potpornih konstrukcija većih dubina nužno je

razupiranje ili sidrenje konstrukcije za potrebe osiguranja stabilnosti i
minimiziranja deformacija izazvanih promjenom naponskog stanja uslijed
izvedbe iskopa.
Kod izvedbe građevnih jama neophodno je voditi računa i o sniženju (crpljenju)
podzemne vode te odražavanju nivoa iste tijekom izvedbe radova.
Dijafragme
Dijafragme se koriste za osiguranje vertikalnih iskopa građevnih jama, ali
istovremeno se koriste kao i nosivi vanjski zidovi podruma objekata.
Dijafragma je vrsta ugrađene potporne konstrukcije koja se izvod na način da se
posebnom tehnologijom kopaju rovovi u koje se polažu predgotovljeni
armiranobetonski elementi ili se na licu mjesta ugrađuju armaturni koševi pa
beton ili se ispunjavaju isplakom.
Monolitne dijafragme izvode se na način da se najprije izvode uvodnice i vodilice
kako bi se definirao točan položaj zidova dijafragrme. Kako bi se osigurala
stabilnost stijenki zidova iskop se radi pod vodom čija je razina iznad razine
podzemne vode okolnog tla. Da voda iz rova ne bi otjecala u okolno tlo, u vodu se
mogu dodati posebni dodaci koji usporavaju njeno otjecanje u okolno tlo (glina,
bentonit ili sl.). Takve smjese nazivaju se isplakom.
Iskop rovova za dijafragme provodi se grabilicama. Prije početka rada na iskopu
rovova izvodi se pripremna privremena konstrukcija na površini terena koja se
naziva uvodnica ili vodilica, a služi za početno pozicioniranje grabilice. Često se
uvodnice izvode u iskopanom kanalu pa isti može poslužiti i za prihvat isplake
koja se vraća tijekom izvedbe iskopa.

Primjer grabilica za iskop rova za dijafragme
Debljina dijafragmi kreće se od 400 do 800 mm, u nekim slučajevima 1000 do

1200 mm, a dubina obično ne prelazi 30,0 m. S obzirom na način izvedbe i
ugradnje dijafragme dijelimo na:
- Monolitne dijafragme
- Predgotovljene dijafragme
Monolitne dijafragme izvode se u nekoliko faza:
- Iskop primarnih kampada rova grabilicom uz ispunu isplakom
- Polaganje armaturnih koševa u primarne kampade
- Betoniranje primarnih kampada
- Iskop sekundarnih kampada rova grabilicom uz ispunu isplakom
- Polaganje armaturnih koševa u sekundarne kampade
- Betoniranje sekundarnih kampada

Faze izvedbe betonske dijafragme
Iskop se vrši grabilicom na način da se najprije kopaju rovovi za primarne

kampade. Kod iskopa kampada koristi se isplaka za osiguranje stabilnosti
stijenka. Najprije se kopaju krajnji dijelovi kampada pa po zavreštku i središnji
dio. Iskopani materijal deponira se na površini te se utovaruje u prijevozno
sredstvo i odvozi sa gradilišta. Po završetku iskopa pojedine kampade dizalicom
se ugrađuje izvedeni armaturni koš te se pristupa betoniranju. Betoniranje se
provodi kontraktor postupkom na način da se cijev kontraktora postavi kroz
armaturni koš do dna iskopane kampade. Cijev se sukcesivno s napredovanjem
betoniranje, od dna prema gore, podiže na način da se tijekom betoniranja cijev
uvijek bude utisnuta u svježi beton minimalno 1,0 m. Po završetku betoniranja
gornji dio izvedene dijafragme može sadržavati tzv. nečisti beton te se isti može
ukloniti štemanjem.

Faze izvedbe armirano-betonske monolitne dijafragme: postavljanje armaturnog koša (gore lijevo);
izvedba iskopa grabilicom (gore desno); izvedena dijafragma sa sustavnim sidrenjem (dolje)
Za razliku od monolitnih armiranobetonskih dijafragmi predgotovljene
dijafragme se ugrađuju kao gotovi armiranobetosnki elementi – paneli.
Armiranobetonski paneli se proizvode do pune dubine te se ugrađuju dizalicama
u iskopane rovove koji se ispunjavaju samostvrdnjavajuća isplakom. Čvrstoća i
nepropusnost spojeva panela kampada osigurava se brtvama koje se umeću i
injektiraju. Predgotovljena dijafragma može također biti dodatno osigurana
sustavom sidara ili razupora. Upotreba predgotovljenih dijafragmi česta je u
projektima gdje se zahtjeva ravna i čista površina zidova.

Faze izvedbe predgotovljene armiranobetonske dijafragme; dizanje panela diazlicom (lijevo);
postavljanje panela u uvodni kanal (sredina); izvedena predgotovljena dijafragma (desno)
Dijafragme se također izvode i u funkciji zavjesa (eng. cut-off wall) u
hidrotehničkom inženjerstvu (zavjesa ispod brana, deponija, zavjese kod
onečišćenog tla itd.). Pri tome se tijekom izvedbe iskopa koristi
samostvrdnjavajuća isplaka koja se kasnije stvrdnjava i osigurava nepropusnost.
Moguće je u isplaku dodavati razne aditive ovisno o funkciji i agresivnosti
okoliša, a po potrebi se mogu dodati i plastične membrane radi trajnosti.
Pilotska stijena
Sustavi od pilota koji se izvode u nizu nazivaju se pilotske stijene i predstavljaju
oblik potporne konstrukcije ugrađene u tlo. Pilotska stijena izvodi se u nizu kao
neprekidni niz betonskih ili armiranobetonskih pilota. Piloti se mogu izvoditi na
određenom razmaku sa prazninom između (eng. Soldier piles), mogu se izvoditi i
jedan do drugoga u nizu gdje im se rubovi dotiču (eng. Contiguous piles) te kao
sustav armiranih i nearmiranih pilota koji se međusobno preklapaju (eng. Secant
piles).

Vrste pilotskih stijena ovisno o tlocrtnoj dispoziciji pilota
Pilotske stijene uglavnom se izvode od bušenih pilota koji se izvode u nizu. Prije
početka izvedbe pilota izvodi se konstrukcija uvodnice od nearmiranog betona
kako bi se osiguralo što točnije pozicioniranje pri početku bušenja.

Konstrukcija uvodnice za bušenje pilotske stijene (lijevo); Bušenje pilota za piltosku stijenu (desno)
Izvedba samih pilota ovisi o tehnologiji izvedbe radova te će se iste detaljnije
opisati u sljedećem poglavlju. Po izvedenom pilotu često se pri vrhu skuplja tzv.
nečisti sloj kojega je potrebno obiti i ukloniti. Duž pilota se često izvodi naglavna
armiranobetonska naglavna greda koja ima za funkciju povezivanje svih pilota.

Pilotska stijena sa izvedenom naglavnom gredom
Sukcesivno sa napredovanjem iskopa ugrađuju se razupore ili sidra kako bi se

osigurala potrebna stabilnost geotehnike konstrukcije. Lice građevne jame,
površina pilota se po potrebi dodatno štiti ugradnjom mlaznog betona. Mlazni
beton izvodi se u slojevima te se dodatno armira armaturnim mrežama ili se
izvodi kao mikroarmirani beton.

Zaštita lica građevne jame pilotske stijene od bušenih pilota mlaznim betonom
Pilotske stijene često se izvodi i uz pomoć mlaznoinjketiranih stupnjaka.
Stupnjaci se također izvode u nizu kao nearmirani elementi koji se formiraju kao
mješavina temeljnog tla i injekcijske smjese. Takvi elementi često nemaju visoku
čvrstoću, a kako nisu armirani nemaju otpornost na vlak te ih je stoga potrebno
češće sustavno sidriti ili razupirati. Stoga je uporaba tehnologije
mlaznoinjektiranih stupnjaka relativno rijetka.

Faze izvedbe pilotske stijene od mlaznoinjektiranih stupnjaka (lijevo); Osiguranje građevne jame
kontinuiranom pilotskom stijenom od mlaznoinjketiranih stupnjaka (desno)
Kao zasebni dio dijafragmi razlikujemo i dijafragme od čeličnih profila i
betonskih platica.
Žmurje
Talpe ili platice su posebni dugački i uski elementi koji se pobijaju u tlo
formirajući kontinuiranu konstrukciju. Žmurje se često koristi kao privremena
geotehnička konstrukcija u kombinaciji sa razupiranjem i sidrenjem prilikom
izvedbe provremenih građevnih jama – podvožnjaci, građevne jame za objekte,
privremene jame za izvedbu temelja mostova u rijekama ili moru itd.
Prema materijalu od kojeg se izvode razlikujemo sljedeće talpe:
- Drvene
- Betonske
- Čelične
- Kompoziti

Primjer izvedenih zagatnih stijena od čeličnih platica: privremeno osiguranje građevne jame
zagatnom stijenom od čeličnih platica i sustavom razupora (lijevo); trajna potporna konstrukcija
od pobijenih talpi i sidara uz prometnicu (desno)
Drvene talpe bile su u uporabi u prošlosti, koristile su se daske koje su bile
ojačane na glavi i na vrhu. Danas su rijetko u uporabi. Betonske talpe izvode se
od armiranog betona kao predgotovljeni elementi te se pobijaju u tlo.
Čelični profili su najzastupljeniji pri izradi zagatnih stijena, a izgrađuju se od
valjanog čelika koji su na svojim rubovima posebno oblikovani kako biomogućili
spajanje takvih elemenata u niz u zidove. Ti rubovi talpi nazivaju se bravama. Na
tržištu postoji veliki broj profila talpi, a najčešći u uporabi su:
- Larssen
- Hoesch
- Union

Osnovni oblici i presjeci talpi tipa Hoesch i Larssen (lijevo); detalj spoja platica (desno)
Talpe od čeličnih profila se tijekom izvedbe radova mogu modificirati i

prilagođavati zahtjevima gradilišta (rezanje, spajanje varenje, razenje otvora za
sidra, nastavljanje itd.). Stoga se ovi profili mogu koristiti i kao trajne, ali i kao
provremene konstrukcije te iste talpe često koriste više puta i po potrebi
modificiraju.
U zadnje vrijeme u upotrebi su talpe od kompozitnih materijala: kombinacije
aluminija i plastomernih materijala (vinil-klorid). Ove talpe su mnogo lakše od
klasičnih čeličnih profila, ali se mogu ugrađivati samo kao trajne konstrukcije te
je njihova modifikacija isključena.

Ugradnja zagatne stijene od kompozitnih laganih talpi (lijevo); detalj ugrađene zagatne stijene od
kompozitnog materijala (desno)
Ugradnja zagatnih stijena od predgotovljenih elemenata vrši se posebno
proizvedenim strojevima koji radi po principu pobijanja i vibriranja.

Shema i fotografija ugradnje čeličnih talpi pobijanjem
Temeljenje prometnih građevina

Temelj je dio konstrukcije koji prenosi opterećenja ostalih dijelova konstrukcije
u temeljno tlo. Temelji predstavljaju prijelazne dijelov konstrukcije u kojima se
raspodjeljuju unutrašnje sile iz vitkih i tankih elemenata konstrukcije i prenose
se u masivne i široke zone temeljnog tla. Zbog djelovanja koja se sa konstrukcije
kroz temelje prenose na temeljno tlo nastaje promjena postojećeg naponskog
stanja u temeljnom tlu uslijed čega se tlo deformira, što izaziva pomake, rotacije i
deformacije temelja.
Osnovna funkcija i zadaća temelja je:
- Prenijeti djelovanja konstrukcije na temeljno tlo
- Spriječiti veća nejednolika (diferencijalna) slijeganja na dijelove
konstrukcije
- Osigurati da slijeganje i naginjanje konstrukcije ostanu u prihvatljivim
granicama
- Spriječiti oštećenja na postojećim susjednim građevinama
Konstrukcija, temelj i temeljno tlo čine jedan jedinstveni sustav koji zahtijeva
zajedničke pomake, rotacije, deformacije i kontaktna naprezanja na njihovim
međusobnim sučeljima. To međudjelovanje konstrukcije, temelja i tla naziva se
interakcijom. Proračunski modeli i proračuni potpune interakcije vrlo su složen,
zahtjevan i obiman problem koji se u praksi vrlo rijetko provodi u svojoj
potpunosti te se često znatno pojednostavljuje:
- Odvojeno se razmatra gornja konstrukcija i temelji
- Odvojeno se razmatra problem nosivosti i deformacije temelja i tla
Razlikujemo sljedeće temelje odnosno radove na temeljenju:
- Plitki temelji
o Temelj samac ili pojedinačni temelj
o Temeljne trake
o Temeljna ploča
o Temeljna roštiljna konstrukcija
- Duboki temelji
o Piloti i mikropiloti
o Duboki masivni temelji
- Temelji na poboljšanom tlu
o Mlazno injektirani stupnjaci
o Šljunčani stupnjaci
o Zbijanje i predopterećenje
- Sanacija postojećih temelja
Ploha temelja je ona ravnina ili površina na kojoj leži građevina. Izbor dubine
temeljenja i vrste temelja ovisi o geološkoj građi temeljnog tla, djelovanjima na
temelj i zahtjevima konstrukcije.
Plitki temelji
Plitki temelji prenose djelovanja konstrukcije na tlo samo preko donje dodirne
površine temelja i temeljnog tla.
Prema Eurokodu plitkim temeljima nazivamo takve temelje čija je širina veća od
dubine temelja ispod terena (D<B). Temeljenje plitkim temeljima primjenjuje se
u slučajevima kada je nosivo tlo relativno plitko. U pravilu, plitko je temeljenje
ekonomičnije od dubokog temeljenja te ga treba primjenjivati tamo gdje se
odgovarajućim mjerama i postupcima može postići potrebna pouzdanost
građevine u pogledu krajnjeg graničnog stanja i graničnog stanja uporabivosti.
Dubina na kojoj se postavlja temelj još se naziva i dubina temeljenja, a ona mora
odgovarati zahtjevima sigurnosti protiv sloma, gdje će nakon opterećenja
slijeganje građevine u cjelini biti u prihvatljivim granicama. Dubina temeljenja
uvjetovana je i sa lokalnim klimatskim uvjetima. Minimalna dubina temeljenja
ovisi o dubini smrzavanja temeljenog tla prema HRN EN 1997-1:2012/NA:2012
(dodatak K), a definirana je prema najnižoj temperaturi zraka u hladu za
povratno razdoblje od 50 godina Tmin,50.

Tablica promjene minimalne dubine temeljenja prema HRN EN 1997-1:2012/NA:2012 (dodatak K)
ovisno o najnižoj temperaturi zraka u hladu za povratno razdoblje od 50 godina Tmin,50

Karta RH sa najnižim temperaturama zraka u hladu za povratno razdoblje od 50 godina Tmin,50
prema HRN EN 1991-1-5:2012/NA:2012
Sezonski mogu u zoni prijenosa sila nastati promjene vlažnosti tla upijanjem
vode ili njezinim isparavanjem. Pri tome se mijenja volumen izdizanjem zbog
bujanja pri porastu vlažnosti ili slijeganjem kada se ona smanjuje. Drvoredi ili
pojedinačna veća stabla povremeno uzimaju vlagu iz tla te tako mogu izazvati
slijeganje ili oštećenje na okolnim zgradama koje su temeljenje na plitkim
temeljima u njihovom utjecajnom području.
Pri smrzavanju tla voda se iz veće dubine kapilarno privlači u smrznutu zonu pa
kota temeljenja mora biti ispod moguće dubine smrzavanja.

Vrste plitkih temelja (temelj samac, temeljna traka, temeljna ploča i roštilj)
Temelji samci
Temelji samci su vrsta plitkog temeljenja koja se koristi pri izvedbi
jednostavnijih konstrukcija, a oni prenose točkasto djelovanja konstrukcije na tlo
(jedno stupište, oslonac itd.). Temeljima samci se prenose relativno malena
djelovanja konstrukcije na tlo. Uz temeljne trake to je najstariji oblik temelja.
Temelji samci prije su se izvodili kao zidane konstrukcije od složenih kamenih
blokova, složenih obrađenih kamenih blokova, opeke te kasnije i od nearmiranog
betona, a stoga su bili i većih dimenzija. U današnje vrijeme izbjegavaju se ovakvi
tipovi masivnih temelja te je primjenom armiranog betona najčešće u upotrebi
armiranobetonski plitki temelji.

Prikaz vrsta temelja samaca ili temeljnih traka u kombinaciji opeka, nearmirani beton i kamen
Armiranobetonski plitki temelji znatno su manjih dimenzija, a uporabom
armature i povećanjem iskoristivosti betonskog presjeka znatno su se reducirale
dimenzije samog temelja što u konačnici dovodi i do značajnih financijskih
ušteda.
Shema armiranja plitkih temelja samaca prikazana je na slici u nastavku.

Prikaz armiranobetonskog stupa i temelja

Prikaz armaturnih koševa prije ugradnje betona: a – temelj se betonira u oplati; b – temelj se
betonira bez oplate do lica iskopa
Temelji samci se prema svojoj krutosti dijele na krute i fleksibilne. Odnos i
raspodjela krutosti tla i krutosti temeljne konstrukcije definira način deformacija
temelja i raspodjelu naprezanja na kontaktu temelj-tlo. Razlikuju se krute i
fleksibilne (elastične, meke, savitljive) temeljne konstrukcije.
Kriterij:
- Za K>0,40 – kruti temelj
- Za K<0,40 – fleksibilan temelj
- 𝐾 = [𝐸𝐵/(12𝐸𝑇)] ∙ (𝑑/𝐿)3
gdje je:
EB – modul elastičnosti materijala temelja (najčešće beton)
ET – modul elastičnosti tla/stijene
d – debljina temelja
L – duljina temelja (dulja dimenzija) ili promjer kružne ploče

Prikaz krutog (eng. Rigid) i fleksibilnog (eng. Flexible) temelja samca
Kombinacija krutih i fleksibilnih temelja u ovisnosti o poziciji stupišta i
djelovanja opterećenja prikazana je na slikama u nastavku.

Prikaz krutih i fleksibilnih temelja u ovisnosti o poziciji stupišta u odnosu na centar temelja: gore
lijevo – kruti centrični temelj; gore desno – fleksibilni centrični temelj; dolje lijevo – kruti
ekscentrični temelj; dolje desno – fleksibilni ekscentrični temelj
Pri provedbi geostatičkih analiza jedan od važnih elemenata predstavljaju
opterećenja odnosno protiska na temeljno tlo. Raspodjela i veličina dodirnih
pritisaka ovisi o liniji deformacije dodirne plohe temelj-tlo, ali i o
karakteristikama temeljnog tla (koherentno ili nekoherentno). U nastavku je
prikazana raspodjela dodirnih pritisaka za idealno savitljivi i idealno kruti
temelj.

Raspodjela dodirnih pritisaka za idealno savitljivi temelj

Raspodjela dodirnih pritisaka za idealno kruti temelj
Zbog zahtijevane brzine gradnje vrlo su često u upotrebi armiranobetonski
predgotovljeni temelji koji se polažu na pripremljenu podlogu. Spoj takvih
predgotovljenih temelja (čašica) i buduće konstrukcije (stupa) provodi se
zapunjavanjem mikrobetonom. Predgotovljeni temelji mogu biti predgotovljeni u
cijelosti ili djelomično (npr. na posloženu armaturu temelja polaže se
predgotovljena čašica).

Prikaz armiranobetonskih predgotovljenih temeljau izgradnji: lijevo – postavljanje prvog temelja
na nogometnom kampu Rujevica NK Rijeka u Rijeci; desno – prikaz postavljene armature temelja i
predgotovljene čašice
Temeljne trake
Temeljne trake se izvode ispod niza stupova ili zidova te kada je pritisak na
temeljno tlo ispod temelja samaca velik. Temeljne trake također služe kao temelji
fasadnih i pregradnih zidova te sprječavaju horizontalno razmicanje pojedinih
temelja i ukrućuju ih.

Temeljne trake: lijevo – izvedena temeljna konstrukcija u obliku temeljnih traka; desno –
postavljena armatura temeljne trake prije betoniranja
U uzdužnom smjeru temeljna traka se ponaša kao kontinuirani nosač pod

djelovanjem sila od stupova i/ili zidova.
Debljina temeljne trake odabire se iz uvjeta osiguranja dovoljne krutosti na
savijanje kako bi se izbjegla koncentracija naprezanja ispod stupova. Također je
potrebno zadovoljiti uvjet uporabivosti konstrukcije.
Proračun temeljne trake se provodi kao proračun nosača na elastičnoj podlozi.
Temeljno tlo se zamijeni gusto raspoređenim diskretnim oprugama (Winklerov
model tla).
Kod dimenzioniranja betonskog presjeka temeljne trake treba obratiti pozornost
na mogući proboj stupa kroz temelj te na eventualnu potrebnu poprečnu
armaturu za preuzimanje glavnih vlačnih naprezanja (u slučaju VEd>VRd.c).
- VEd - proračunska poprečna sila u promatranom presjeku
- VRd.c - proračunska nosivost na poprečnu silu betonskog elementa bez
poprečne armature

Temeljne ploče
Temeljne ploče se izvode ispod cijele građevine u sljedećim slučajevima:
- U slučaju izvedbe temelji samci i/ili trakasti temelji bili bi međusobno
previše blizu.
- Temeljenje visokih građevina te onih s velikim opterećenjem (industrijski
objekti, skladišta, itd.).
- Temeljno tlo je nepovoljnih parametara čvrstoće i deformabilnosti.
- Rješavanje problema diferencijalnih slijeganja.
Izbor tipa temeljne ploče ovisi o konstrukcijskoj shemi građevine, veličini i
rasporedu opterećenja u tlocrtu te nosivosti i deformabilnosti tla.
Temeljne ploče mogu biti:
- Pune - najjednostavnija u izvedbi, ali veći utrošak materijala
- Rebraste - za veće razmake i opterećenja stupova, debljina ploče je 1/10 -
1/8 razmaka stupova, a rebra su u osima stupova.
- Šuplje - ima najveću krutost, zahtijeva velik utrošak materijala i složeniju
izvedbu
Temeljne ploče se armiraju kao ploče nosive u dva smjera opterećene
kontinuiranim opterećenjem. Preporučuje ih se armirati u gornjoj i donjoj zoni
(prihvaćaju se momenti savijanja izazvani reaktivnim pritiskom tla,
temperaturnim razlikama i nejednolikim skupljanjem).

Pgled na postvaljenu armaturu temeljne ploče i betoniranje
Temeljni roštilj
Temeljni roštilj čine međusobno povezane temeljne trake.
Izvode se u sljedećim slučajevima:
- U slučaju izvedbe temelji samci bili bi međusobno previše blizu.
- Temeljno tlo je nepovoljnih parametara čvrstoće i deformabilnosti.
- Rješavanje problema diferencijalnih slijeganja.
U situacijama kada se stupovi prostiru u dva pravca u približno kvadratnom
rasteru, i temeljne grede se mogu pružati u dva ortogonalna pravca formirajući
temeljni roštilj. Ovim se osigurava velika kontaktna površina i dobra povezanost
konstrukcije u dva ortogonalna pravca.

Temeljni roštilj: lijevo – oplata temeljnog roštilja; desno – armatura i oplata temeljnog roštilja
Duboki temelji
Dubokim temeljem se opterećenje s građevine na tlo prenosi u slojeve tla na
većim dubinama preko donje dodirne površine temelja i bočnih stranica.
Plašt je kod ovakvih temelja znatnih površina te se njegov udio u prijenosu sila
ne smije zanemarit. Iznimku čine jedino piloti koji opterećenje predaju izravno
na čvrstu stijensku podlogu. Tu se trenje po plaštu ne može ostvariti jer nema
pomaka plašta koji bi aktivirao trenje.
Duboko temeljenje primjenjuje se kad na tlo treba prenijeti velike sile ili ako se
nosivi slojevi male deformabilnosti nalaze na velikoj dubini. Granica između
plitkih i dubokih temelja nije strogo određena. Prema različitim pravilnicima
postoje sljedeće vrste dubokih temelja: oni koji imaju dubinu temeljenja veću od
dviju širina temelja; oni koji imaju dubinu temeljenja veću od četiriju širina
temelja; oni koji imaju dubinu temeljenja veću od širine; oni koji imaju dubinu
temeljenja veću od tri metra.
Duboki temelji preuzimaju i izravno prenose opterećenje građevine u veću
dubinu, na kojoj se nalazi nosivi sloj tla. Masivni duboki temelji (npr. temeljni
bunari, kesoni) izvode se za građevine manje tlocrtne površine, a velike težine,
kao npr. upornjaci mostova. Raščlanjeni duboki temelji (npr. piloti) mogu se
primijeniti za temeljenje svih vrsta građevina koje ne bi trebalo dublje ukopavati
u teren, a svojstva tla zadovoljavaju tek na većoj dubini.
Piloti i mikropiloti
Piloti i mikropiloti su duboki temelji kod kojih je dužina bitno veća od poprečnog
presjeka.
Predstavljaju stupove koji silu s građevine prenose duboko u tlo. Mogu djelovati
kao pojedinačni temelji ili u grupi, spojeni naglavnom konstrukcijom. Češća je
njihova primjena u grupi. Piloti mogu u tlo prenositi vlačnu silu koja se javlja u
slučaju kada piloti djeluju kao par kod prijenosa momenata.
Postoji nekoliko vrsta podjela pilota: prema načinu kako njihova izvedba utječe
na njihovu nosivost („razmičući” i „nerazmičući), načinu izvedbe i materijalu
pilota.
U nastavku je dana podjela pilota po načinu kako njihova izvedba utječe na
njihovu nosivost. Ta podjela pilote dijeli na „razmičuće” i na „nerazmičuće”. Prvi
pri ugradnji razmiču tlo i time povećavaju bočne pritiske tla na svoj plašt (a time
prema zakonu trenja i čvrstoću na kontaktu tla i plašta pilota). Tu spadaju
zabijeni piloti sa zatvorenim dnom (za razliku od cjevastih pilota s otvorenim
dnom). Druga vrsta ne razmiče tlo (bušeni piloti i zabijeni šuplji piloti tanke
stijenke s otvorenim dnom).
Mikropilotima se smatraju piloti promjera do 300,0 mm.

Podjela prema načinu izvedbe:
- Zabijani piloti
o Prednosti:
§ Jednostavna izrada
§ Brza ugradnja
§ Okolno tlo se zbija i time povećava nosivost
§ Opažano ponašanje pri zabijanju može poslužiti za procjenu
nosivosti pilota
§ Iskopani materijal ne treba deponirati
§ Vizualna kontrola kvalitete tijela pilota jednostavna
o Nedostaci:
§ Veći promjeri pilota skupi
§ Bučan rad i vibracije pri zabijanju
§ Nenadane prepreke (veće kamenje, ostaci stare
konstrukcije i sl.) otežavaju ili onemogućavaju ugradnju
§ Dugački piloti skupi
§ Moguće oštećenje pilota pri nepravilnom zabijanju
(preteški čekić, prevelika energija zabijanja)
§ Nema uvida u sastav tla
§ Prilagođavanje dužine prilikama u tlu otežano
- Bušeni piloti
o Prednosti:
§ Ugradnja izaziva malo poremećivanje tla
§ Precizan uvid u sastav tla moguć
§ Moguća ugradnja i pri ograničenoj raspoloživoj visini
prostora (podrumi i sl.) Jednostavno prilagođavanje dužine
pilota prilikama u tlu
§ Moguće postizanja većih dubina
§ Mogući veći promjeri bez posebnih poteškoća
§ Prepreke u tlu se lako svladavaju
o Nedostaci:
§ Pri nepravilnom bušenju okolno tlo se može razrahliti i
time smanjiti nosivost pilota;
§ Moguć hidraulički slom u dnu bušotine (naročito izraženo
kod pijesaka i prašinastih tla)
§ Pri prebrzom izvlačenju zaštitne kolone tijelo pilota se
može oštetiti ili povući za sobom armaturni koš
§ Iskopano tlo treba trajno deponirati
§ Kontrola kvalitete izvedenog pilota otežana
Određivanje nosivosti pilota je moguće provesti prema nekoliko normi i autora:
- API (1987.) – zabijani piloti
- Rees, Isenhower & Wang (2006.) – bušeni piloti
- Fellenius (1999.) – za sve vrste pilota
- DIN 1054 (2005.) – zabijani i bušeni piloti

Rees, Isenhower & Wang (2006.) – izrazi za nosivost pilota:

Kada se iz razloga nosivosti mora izvesti više pilota da bi se preuzelo vanjsko
opterećenje, govori se o grupi pilota. Prema važećim propisima smatra se da
piloti djeluju u grupi ako je osni razmak između pilota:
- koji nose po bazi veći od 2.5 d
- koji nose na trenje u nekoherentnom tlu veće zbijenosti veći od 3d
- koji nose na trenje u nekoherentnom tlu male zbijenosti veći od 5d
Kada se radi o grupi pilota potrebno je izvršiti smanjenje nosivosti grupe u
odnosu na ukupno opterećenje koji mogu preuzeti svi piloti svojom
pojedinačnom nosivošću. Smanjenje se vrši pomoću koeficijenta η za koje
postoji više načina određivanja:
- Prema Converse-Labarre-u (Shroff & Shah, 2003.)

- Nosivost grupe se smanjuje na način da se svakom pilotu nosivost smanji
za 1/16 za svaki susjedni pilot kojim je promatrani pilot okružen . Vrijedi
za S<3d.

- Nosivost grupe se smanjuje na način da se svakom pilotu nosivost
pomnoži sa koeficijentom I za svaki susjedni pilot kojim je promatrani
pilot okružen pri čemu je I= 1/8 ∙ (d/s).
Grupe pilota povezane naglavnicom u pravilu imaju veliku nosivost tako da je za
njihovo dimenzioniranje često kritičnije dozvoljeno slijeganje od potrebne
nosivosti. Obzirom na superpoziciju slijeganja među pilotima u grupi, slijeganje
pojedinog pilota u grupi će uvijek biti veće od slijeganja jednako tako
opterećenog samostalnog pilota. Proračun deformacije opterećene grupe pilota
povezane naglavnicom vrlo je složeni problem interakcije piloti-naglavnica-tlo.

Raspodjela opterećenja ispod jednog i grupe pilota

Postavljeni armaturni koš u pilotu

Duboki masivni temelji

Masivni duboki temelji (npr. temeljni bunari, kesoni) izvode se za građevine
manje tlocrtne površine, a velike težine, kao npr. upornjaci mostova.
Razlikujemo sljedeće tipove dubokih masivnih temelja:
- Bunar
- Keson
- Plutajući sanduk
Bunar
Bunar je masivni duboki temelj u obliku šupljega valjka ili sanduka otvorenoga s
gornje i donje strane.
Sanduk bunara obično se izvodi od armiranoga ili prednapetoga betona, katkad u
čeličnoj oplati. Izvodi se iskapanjem tla iz njegove unutrašnjosti uz dogradnju
konstrukcije na površini, čime se istodobno gradi i spušta u dubinu. Da bi se
spustio u tlu, težina mu mora biti veća od trenja sanduka s okolnim tlom.

Shema izvedbe bunara: a – poprečni presjek kroz bunar u izvedbi; b – presjek kroz dno izvedenog
bunara

Detalj stijenki dna bunara u fazi izvedbe

Pogled na izvedeni bunar

Keson
Keson je masivni duboki temelj oblika šupljega valjka ili sanduka otvorenoga s
donje strane. Izvodi se slično kao i temelj bunara od kojega se razlikuje po tome
što je zatvoren s gornje strane. Posljedica toga pojava je povećanoga tlaka zraka
pri izvođenju koji sprečava prodor tla i vode kroz donji, otvoreni dio sanduka.
Zbog zatvorenosti sanduka kesona s gornje strane potrebno je predvidjeti
posebne prijelazne komore kroz koje mogu prolaziti ljudi i oprema te kroz koje
se može iznositi iskopano tlo. Sanduk kesona služi i kao radni prostor.

Shema kesona
Plutajući sanduk
Plutajući sanduk je masivni duboki temelj u obliku zatvorenoga sanduka koji se
upotrebljava za temeljenje u vodi.
Sanduk se betonira na kopnu, nakon čega se spušta u vodu i tegleći doprema na
mjesto ugradnje. Zatim se puni balastom i spušta na unaprijed pripremljenu
ravnu podlogu.

Vrste temeljenja plutajućeg sanduka: lijevo – temeljenje u kombinaciji s rupom pilota; desno –
temeljenje na zamjenskom materijalu

Faze izvedbe i ugradnje plutajućeg sanduka

Transport izvedenog sanduka na mjesto ugradnje
Sanacija temelja
Sanacija temelja podbetoniranjem
Podbetoniranje je najčešći način sanacije temelja u nas, no u svijetu se sve manje
primjenjuje zbog svojih brojnih nedostatka. Izvodi se na način da se tlo oko i
ispod temelja iskopava u etapama (kampadama) kako bi se tako izveden sustav
jama, u određenim vremenskim razmacima, ispunio betonom. Osim što je takav
postupak dugotrajan, može biti i rizičan s obzirom da se uklanjanjem tla ispod
temelja dodatno ugrožava stabilnost objekta, pogotovo ako temelji nisu armirani.
Veliki problem, također, predstavlja i pristup unutarnjim temeljima jer se pritom
zahtijeva razbijanje podova unutar objekta što je često vrlo nepoželjno.

Shema izvedbe podbetoniranja kod plitkih temelja

Podbetoniranje plitkih temelja: lijevo – iskopana kampada ispod postojećeg temelja; desno –
izvedeno podbetoniranje jedne kampade
Sanacija temelja mlazno injektiranim stupnjacima
U slučaju potrebe sanacije temelja može se pristupiti izvedbi mlazno injektiranih
stupnjaka (eng. Jet grouting). Ojačanje temelja bez narušavanja (barem ne
bitnijeg) postojeće konstrukcije zove se Underpinning, eng..
Mlaznim injektiranjem se ispod postojećih temelja izvodi ojačanje tla koje je
zapravo produbljenje temelja. Valjci injektiranog tla su analogni pilotima. Koso
postavljenim stupnjacima moguće je preuzeti i prenijeti u tlo znatne
horizontalne sile koje se javljaju u temeljima.

Sanacija postojećih temelja mlazno injektiranim stupnjacima: lijevo – shema i faze izvedbe ojačanja
postojećeg temelja s vanjske strane; desno – sanacija središnjeg temelja
Sanacija temelja mikropilotima

Sanacija temelja mikropilotima je vrlo slična sanaciji temelja mlaznim
injektiranjem.
Ispod postojećih temelja se izvode mikropiloti. Koso postavljenim mikropilotima
moguće je preuzeti i prenijeti u tlo znatne horizontalne sile koje se javljaju u
temeljima.
Mikropiloti se izvode kao armiranobetonski (beton i armaturni koš) te betonski s
ugrađenom čeličnom cijevi. Mikropiloti su promjera do 300,0 mm.

Shema i statički sustav sanacije temelja mikropilotima
Sanacija temelja ekspandirajućim smjesama
Dubinsko injektiranje ekspanzijskih smola relativno je nov, inovativan način za
rješavanje problema slijeganja temelja. Izvorna zamisao dolazi iz Skandinavije,
gdje su prvi pokusi sa ovom smolom izvedeni još 1975. godine. Postupak se
zasniva na tome da se pod temelj injektira posebna smola tlakom do 10000,0 kPa
(100 kg/cm2) pri čemu tlo zbija i ojačava te tako trajno povećava njegovu
nosivost. Injektiranje se obično provodi u tri razine - od najviše, neposredno
ispod temelja, pa sve do dubine od oko tri metra ispod temelja ili manje ako se
naiđe na tvrdu podlogu, a po potrebi se može izvesti i na više razina u većim
dubinama.
Za razliku od podbetoniranja, ovaj postupak je daleko brži, jednostavniji i
efikasniji. Za njegovo izvođenje nije potrebno kopanje jer se smjesa u tlo injektira
kroz prethodno izbušene rupe, odnosno cijevi, promjera do 2 centimetra. Smjesa
je lagana i u tlu ne stvara dodatna opterećenja, a za razliku od betona suši se i
stvrdnjava u roku nekoliko minuta pa ekipa stručnjaka dnevno pomoću nje može
sanirati 10 – 12 metara dužnih temelja. Injektiranje lako može biti provedeno i
unutar objekta, a gradilište, odnosno mjesto injektiranja može biti udaljeno i 80
metara od najbližeg pristupa vozilom.
Smola je dvokomponentna smjesa na osnovi poliuretana, a ekspanzija u tlu je
rezultat vrlo stabilne kemijske reakcije koju je moguće točno kontrolirati. Zbog
brzog djelovanja i sušenja u samo nekoliko minuta njezino djelovanje ograničeno
je na krug od oko 2 metra zbog čega ne dolazi do rasipanja i otjecanja materijala
na susjedna područja što je čest slučaj kod cementnog injektiranja.

Princip funkcioniranja ekspandirajuće smole – numerički model naposnkog stanja nakon ugradnje
ekspandirajuće smole ispod postojećeg temelja

Pogled na ugrađenu ekspandirajuću smolu (lijevo) i iskopani uzorak (desno)

Poboljšanje i uređenje temeljnog tla

Uređenje temeljnog tla

Površinsko zbijanje
Plitko ili površinsko zbijanje jedna je od najstarijih metoda poboljšanja svojstava
tla. Obzirom na dugu primjenu ove metode postoji veliki raspon mehanizacije
(valjci, ježevi), koja se razlikuje po veličini, obliku i načinu rada. Ovisno o načinu
rada stroja zbijanje može biti statičko ili dinamičko.
Za provođenje terenskog zbijanja potrebno je definirati sljedeće: broj prijelaza,
debljinu slojeva i frekvenciju (učestalost) za vibracijsko zbijanje. Obično se
koristi 4-6 prijelaza kod dinamičkog zbijanja te 4-8 prijelaza kod statičkog
zbijanja. Debljina slojeva obrnuto je proporcionalna pritisku zbijanja, što je
određeno vrstom tla. Kod dinamičkog zbijanja obično se primjenjuju pritisci od
50 – 100 kPa za pjeskovita, te 400 – 700 kPa za glinovita tla. Frekvencija
vibriranja za teške valjke obično je 25 – 30 ciklusa u sekundi (Hz). Stupanj
zasićenosti tla također ima utjecaja na učinke zbijanja. Nekoherentna tla lakše se
zbijaju u potpuno zasićenom ili potpuno suhom stanju, nego u djelomično
zasićenom stanju. Također, kod nekoherentnih tala slabiji učinci postižu se u
površinskom dijelu.

Skelet tla prije nezbijenog i zbijenog materijala

Zbijanje materijala ježevima i valjcima
Ugradnja zamjenskog materijala

Ugradnja zamjenskog materijala podrazumijeva zamjenu materijala u razini
temeljnog tla materijalom prikladnijih svojstava radi poboljšanja nosivosti.
Izvodi se pretežito kod niskih nasipa ili gdje zbog manjih debljina slojeva nije
moguće primjeniti druge metode poboljšanja temeljnog tla.
Materijal za zamjenu je kameni materijal (pod kamenim materijalima
podrazumjevaju se materijali dobiveni miniranjem, drobine, šljunci odnosno
materijali koji nisu osijetljivi na prisutnost vode. Materijal se zbija vibrovaljcima
(samohodnim i vučnim), vibronabijačima te kompaktorima, a ovisno o vrsti
upotrebljenog materijala. Nasipavanje se izvodi u slojevima ne debljim od 50.0
cm.
Debljina zamjenskog sloja određen je projektom uz obveznu prethodnu
verifikaciju izvedbom pokusne dionice. Radovi na izradi nasipa ne smiju se
obavljati kada je nasipni materijal smrznut, odnosno, kada na trasi ima snijega i
leda.
Zamjenski kameni materijal mora ispunjavati zahtjeve dane u nastavku:
- stupanj zbijenosti Dpr u odnosu na standardni Proctor (HRN EN 13286-
2:2010) mora biti najmanje 95%,
- modul stišljivosti Ms ispitan kružnom pločom (ploča promjera Ø30.0 cm
prema HRN U.B1.046/68) mora biti najmanje 40 MN/m2.
Ugradnja zamjenskog materijala i geotekstila

Ugradnja geotekstila uz zamjenski materijal izvodi se kada je potrebno dodatno
stabilizirati slabonosivo tlo, odvojiti slojeve materijala bitno različitih
karakteristika (granulometrijskog sastava kao i svojstava koja proizlaze iz toga) i
osigurati minimalnu vodopropusnost kao i mehanizam filtriranja.
Geotekstili s primarnom funkcijom filtriranja primjenjuju se radi ograničavanja
ispiranja sitnog materijala kod prolaza vode iz sloja tla fine granulacije u sloj
krupnije granulacije. Kao filtar geotekstil zadržava sastavne dijelove tla ili druge
čestice, uz istovremeno omogućavanje protoka tekućina okomito na ravninu
filtra. Pri tome treba razlikovati mehaničku stabilnost filtra (sposobnost
zadržavanja tla) i hidrauličku učinkovitost filtra s ciljem odvodnje vode uz
minimalne gubitke tlaka.
Geotekstili s funkcijom filtra imaju i dodatnu funkciju razdvajanja dva sloja tla,
pri čemu ograničavaju međusobno miješanje dvaju slojeva tla različitih fizikalnih
svojstva tla (granulometrijski sastav, konzistencija, slijeganje). Oni sprječavaju
ispiranje finih čestica i njihovo prodiranje u krupnozrnatiji materijal. Geotekstil s
primarnom funkcijom dreniranja primjenjuje se radi odvodnje vode koja pritječe
u tlo u ravnini geotekstila, uz što manji gubitak tlaka i znatno sprječavanje
ispiranja sitnog materijala iz tla putem odgovarajućih filtara.
Geotekstil sa primarnom funkcijom razdvajanja i pojačanja se primjenjuje za

pojačanje nosivosti temeljnog tla, slojeva nasipa i posteljice.

Zamjena temeljnog tla zamjenskim materijalom uz polaganje geotekstila: lijevo – polaganje
geotekstila na temeljno tlo; desno – ugradnja zamjenskog kamenog materijala
Ugradnja zamjenskog materijala, geotekstila i geomreža

Ugradnja geomreže uz geotekstil i zamjenski materijal izvodi se kada je potrebno
dodatno stabilizirati slabonosivo tlo, odvojiti slojeve materijala bitno različitih
karakteristika (granulometrijskog sastava kao i svojstava koja proizlaze iz toga),
osigurati minimalnu vodopropusnost, mehanizam filtriranja te kada je potrebno
preuzeti određena opterećenja koje tlo ne bi moglo preuzeti obzirom na svoje
karakteristike.
Pri uređenju slabo nosivog temeljnog tla primjenjuju se geomreže koje
preuzimaju vlačne sile u dva međusobno okomita smjera. Za osiguranje
stabilnosti pokosa i izradu temeljnih madraca mogu se primijeniti i geomreže
nosive u jednom smjeru. Za ekstremne uvjete u tlu, kada se očekuju radijalna
naprezanja u više smjerova, koriste se geomreže nosive u minimalno tri smjera u
ravnini. Geomreže imaju primarnu funkciju armiranja te sporednu funkciju
mehaničkog odvajanja materijala. Kod funkcije armiranja geomreže preuzimaju
vlačne sile i trenjem ih prenose u tlo uz ograničenu deformaciju. Tijekom
životnog vijeka armirane građevine geomreža mora zadovoljiti uvjete
postavljene na mjerodavna mehanička svojstva i postojanost.

Efekt uklještenja granulata i geomreža
Poboljšanje temeljnog tla

Pod poboljšanjem i uređenjem temeljnog tla podrazumijevaju se postupci u tlu sa
svrhom promjene svojstava tla i to sa ciljem unaprijeđenja ponašanja temeljnog
tla. To mogu biti privremeni procesi koji omogućavaju izgradnju ili trajne mjere
za poboljšanje performansi završene konstrukcije. Rezultat primjene tehnika
može biti povećana čvrstoća, smanjena stišljivost, reducirana vodopropusnost ili
poboljšani uvjeti podzemne vode.
Dinamičko zbijanje
Tehnika dinamičkog zbijanja koristi se za povećanje gustoće rahlih dubokih tala
za potrebe izvedbe temelja konstrukcija ili nasipa cesta i željeznica.
Osnovni princip tehnike sastoji se od prijenosa visokoenergetskih valova,
izazvanih slobodnim padom utega 15.0 do 40.0 tona s visine od 10.0 do 30.0 m,
kroz stišljivo tlo kako bi se poboljšale njegove geotehničke značajke. Tehnika je
primjenjiva za sve vrste nekoherentnih tala i efektivna je u saturiranim i
nesaturiranim uvjetima.
Korištena energija udara i razmak udarnih točaka ovisi o vrsti tla,
podpovršinskim uvjetima te razini potrebnog poboljšanja. Dinamičko zbijanje
sastoji se od dvije faze pri čemu se u prvoj fazi zbijaju duboki slojevi korištenjem
većih razmaka i energije, a u drugoj fazi međuslojevi tla korištenjem manjih
razmaka i energije. Po završetku dviju faza izvodi se površinsko zbijanje po
projektiranoj površini poboljšanja.
Za ekonomski opravdane težine utega do 30.0 tona, maksimalna dubina utjecaja
zbijanja iznosi od 7.0 do 10.0 m. Rezultat tretiranja je veća gustoću, kut
unutarnjeg trenja i krutost tla, a koristi se za povećanje kapaciteta nosivosti te
smanjenje slijeganja i potencijala likvefakcije.

Shema izvedbe poboljšanja temeljnog tla metodom dinamičkog zbijanja

Redoslijed izvedbe poboljšanja temeljnog tla metodom dinamičkog zbijanja

Predopterećenje nasipom
Metode predopterećenja koriste privremeno opterećenje kojim se ubrzava
dostizanje efektivnih naprezanja jednako opterećenju buduće građevine.
Predopterećenjem postiže se konsolidiranje tla prije izgradnje objekta, čime se
smanjuje slijeganje koje će se ostvariti nakon izgradnje. Primjenjuje se uglavnom
u koherentnim tlima, obzirom da je njihov proces konsolidacije dugotrajan.
Osnovni princip je dostizanje efektivnih naprezanja i odgovarajućih deformacija
tako da se slijeganja nakon izgradnje uglavnom sastoje od malih rekompresijskih
i sekundarnih konsolidacijskih slijeganja. U uvjetima ograničenog vremena,
postupak predopterećenja moguće je kombinirati s vertikalnim drenovima koji
omogućavaju vertikalno i radijalno dreniranje, smanjuju put dreniranja te
dodatno ubrzavaju konsolidacijski proces.
Najjednostavnije rješenje predopterećenja je izvedba nasipa kojim se ubrzava
slijeganje tla prije početka građenja.

Izvedeni nasip za predopterećenje temeljnog tla
Ukupno primijenjeno opterećenje sastoji se od očekivanog radnog opterećenja

konstrukcije i preopterećenja čija je veličina određena veličinom slijeganja koje
se namjerava ostvariti unutar predviđenog vremena; što je raspoloživo vrijeme
kraće vrijednost preopterećenja mora biti veća. U praksi se uobičajeno zahtjeva
eliminacija efekta cjelokupne primarne konsolidacije očekivane pod predloženim
opterećenjem. Privremeno preopterećenje uklanja se u trenutku kada slijeganja
uslijed predopterećenja postanu veća od previđenih slijeganja bez
predopterećenja.

Graf vremenskog slijeganja u ovisnosti o nanesenom opterećenju
Vertikalni drenovi
Prefabricirani vertikalni drenovi su umjetno stvoreni drenažni putevi koji se
ugrađuju u tlo. Sastoje se od fleksibilne plastične jezgre plošnog ili cilindričnog
oblika omotane u sintetički geotekstil. Vertikalni drenovi iskorištavaju činjenicu
da većina glinovitih depozita ima veću horizontalnu vodopropusnost od
vertikalne te voda istisnuta tokom konsolidacije uslijed predopterećenja može
brže teći u horizontalnom smjeru prema drenovima. Stoga, ugradnja vertikalnih
drenova skraćuje put dreniranja te posljedično ubrzava proces slijeganja i
omogućava brži prirast čvrstoće u glinama.

Vertikalni dren
Upotreba vertikalnih drenova omogućuje:

- smanjenje cijelokupnog vremena potrebnog za dovršetak slijeganja,
- smanjenje količine predopterećenja potrebnog da se ostvari željeni
stupanj konsolidacije u danom vremenu i
- ubrzanje prirasta čvrstoće uslijed konsolidacije mekih tala kada
kratkotrajna stabilnost predstavlja problem.
Upotreba vertikalnih drenova opravdana je u slučajevima da je na lokaciji

prisutno:
- srednje do jako stišljiva tla,
- niska do ograničena vodopropusnost tla,
- vrijeme ostvarenja minimalno 85% primarnog slijeganja bez upotrebe
vertikalnih drenova rezultira znatnim kašnjenjima radova,
- potpuna saturacija tretiranog sloja tla,
- sekundarna kompresija nije značajna,
- niska do umjerena početna posmična čvrstoća tla,
- normalno do neznatno prekonsolidirana tla (OCR < 1.5),
- minimalne prepreke unutar ili iznad tretiranog sloja tla (odlomci stijena i
sl.) i
- poboljšanje tla do dubine 45.0 m.
Vertikalni drenovi ugrađuju se strojnim utiskivanjem šuplje čelične pravokutne
vodilice (120.0 x 60.0 x 8.0 mm) u tlo.

Poboljšanje temeljnog tla ugradnjom vertikalnih drenova
Drenovi se postavljaju u vodilicu te se na taj način štite od potencijalnog

oštećenja prilikom utiskivanja do predviđene dubine. Na dnu vodilice dren se
omotava oko sidrene ploče. Hidraulički motori stroja utiskuju vodilicu do
predviđene dubine pri čemu je zahtjevana točnost ± 150.0 mm. Za potrebe
utiskivanja vodilice, vršni otpor na bazi sidrene ploče ne smije biti veći od 5.0
MN/m2 te se u slučaju krutih tala koristi vibriranje, pobijanje ili predbušenje.
Nakon dostizanja previđene dubine započinje izvlačenje vodilice. Prilikom
izvlačenja sidrena ploča omogućava da vertikalni dren ostane fiksan na svojoj
poziciji. Nakon izvlačenja dren se reže na otprilike 250.0 mm iznad razine terena
i postupak se ponavlja.

Faze izvedbe poboljšanja temeljnog tla ugradnjom vertikalnih drenova
Injektiranje tla
Injektiranje tla je tehnika injektiranja koja se koristi za ispunjavanje pora
nekoherentnih tala ili šupljina u stijeni sa visokomobilnom injekcijskom
smjesom. Cement se injektira pod pritiskom na odabranoj lokaciji kroz jedan ili
više otvora na injekcijskoj cijevi. Veličina čestica injekcijske smjese mora biti
odgovarajuća kako bi injekcijska smjesa mogla prodrijeti u pore tla ili stijene.
Injektirana masa posjeduje veću čvrstoću i krutost te smanjenu vodopropusnost.
Tehnika se koristi za smanjenje protoka vode kroz formacije stijena ispod brana,
za ojačanje tala u projektima sanacije temelja te kao potpora izvedenog iskopa.
Za injektiranje tala mogu se koristiti i kemijske niskoviskozne injekcijske smjese
koje transformiraju nekoherentna tla u mase slične pješčenjacima. Najpogodnija
tla za ovu tehniku su pijesci s niskim udjelom finih čestica. Tehnika se koristi za
ojačanje tala u projektima sanacije temelja, stabiliziranje tala kod tunela i za
stvaranje vodonepropusnih barijera.

Shematski prikaz injektiranja temeljnog tla
Kompakcijsko injektiranje
Kompakcijsko injektiranje je jedna od metoda mehaničkog poboljšanja tla
dubokim zbijanjem. Koristi se kao metoda za poboljšanje svojstva tla, odnosno
povećanje gustoće i nosivosti tla zbijanjem. Primarni cilj kompakcijskog
injektiranja jest zbijanje, odnosno povećanje gustoće i čvrstoće oslabljenih
formacija tla. Takav efekt se postiže cilindričnim utiskivanjem injekcijske smjese
kroz injekcijske cijevi, uslijed čega dolazi do širenja injekcijske smjese i zbijanja
okolnog tla. Tijelo koje se formira kompakcijskim injektiranjem je uglavnom
kuglastog oblika promjera oko 1 m ili više ovisno o uvjetima u tlu. Prilikom
utiskivanja injekcijske smjese u tlo, formirano tijelo se radijalno širi što izaziva i
plastične deformacije u zonama kontakta injekcijske smjese i okolnog tla, dok se
u zonama udaljenijim od tog kontakta čestice tla zbijaju, tj. povećava im se
gustoća, te su u tom području deformacije više elastične nego plastične. Ovisno o
redoslijedu injektiranja, utiskivanje injekcijske smjese se može vršiti na dva
načina. Jedan način je injektiranje od vrha prema dnu, a drugi od dna prema vrhu
injekcijske cijevi.
Primjena kompakcijskog injektiranja kod:
- oslabljenja i propadanja (organsko raspadanje) prirodnih uvjeta u tlu
- oslabljenje tla i pojave pukotina radi loše ugradnje
- oslabljenja tla nastala iskapanjem u blizini
- oslabljenja tla nastalo i uzrokovano pojavom urušavanja - oslabljenja tla
nastalo odvodnjavanjem
- oslabljenje tla nastalo i uzrokovano kvarovima na infrastrukturi (npr.
vodovi).
Stupnjaci se izvode do dubine 22.0 m i uobičajeno se distribuiraju u kvadratnoj
mreži na razmaku od 1.50 do 3.50 m.

Faze izvedbe kompakcijskog injektiranja
Raspucavanje tla
Raspucavanje tla je tehnika injektiranja koja izaziva hidrostatski lom in-situ tla
injekcijskom smjesom. Postupak se sastoji od injektiranja injekcijske cijevi
ugrađene u prethodno izbušenu bušotinu ispod temelja. Injekcijska smjesa se
injektira pod pritiskom na strateškim mjestima kroz otvore na cijevi. U trenutku
dostizanja hidrostatskog loma dolazi do otvaranja pukotina u tlu koje se šire
uslijed dotoka injekcijske smjese. Proces rezultira kontroliranim izdizanjem
površinskih slojeva tla i konstrukcija. Tehnika se koristi za izravnanje
konstrukcija ili za zaštitu konstrukcija od slijeganja prilikom prolaska strojeva
za izvedbu tunela.

Prikaz metode raspucavanja tla
In-situ miješanje tla (vapneno/cementni stupnjaci)

Metoda in-situ miješanja tla omogućava postizanje značajnog poboljšanja
mehaničkih i fizičkih karakteristika postojećeg tla. Nastali stabilizirani zemljami
material ima veću čvrstoću, manju propusnost i manju stišljivost nego prvobitno
tlo. Razlikuju se dvije različite metode in-situ miješanja tla.
Postojeće tlo koje se treba poboljšati može se miješati mehanički sa suspenzijom
koja sadrži vezivno sredstvo (vlažna DSM metoda) ili sa suhim vezivnim
sredstvom (suha DSM metoda). Ubrizgavanje suspenzije se takođe može
primeniti za poboljšanje mehaničkog miješanja. Vlažna metoda je adekvatnija za
meku glinu, prašinu i pijesak sa manjim sadržajem vode i za slojevito tlo
uključujući tla sa izmiješanim slabim i čvrstim slojevima. Suha metoda je
pogodnija za meka tla sa vrlo visokim sadržajem vlage i stoga pogodna za
miješanje sa suhim vezivnim sredstvima. Stabilizacija organskih i muljevitih tla
je također moguća, međutim teža je i iziskuje pažljivo pripremljena vezivna
sredstva i procedure izvođenja.
Ključne prednosti:
- ekonomičnost
- bez vibriranja
- fleksibilnost u primjeni
- smanjeno vrijeme izgradnje
- ekološki primjereno

Tipične primjene:
- Nasipi na mekom tlu
- Podupiranje objekata temeljenih na temeljnim trakama, samcima i
pločama
- Temeljenje mostova
- Izrada zaštitnih zidova iskopa primjenom armiranih DSM stupova
- Stabilizacija kosina
- Smanjenje potencijala likvefakcije
- Vodonepropusne zavese i barijere
- Stabilizacija i očvršćavanje okolnog tla
Vlažna metoda
Vlažna metoda dubinskog miješanja tla obuhvaća utiskivanje specijalnog alata za
miješanje u tlo. Ovaj alat sastoji se od bušeće šipke, radijalnih lopatica i bušeće
krune. Nakon dostizanja projektne dubina, započinje faza izvedbe DSM stupova.
ubrizgavanjem cementne suspenzije kroz mlaznice koje se nalaze na kraju
svrdla. U osnovi promjer takvih stupova može varirati između 40.0 do 240.0 cm.
Alat za miješanje može se pomicati vertikalno duž stupa radi poboljšanja
homogenosti miješavine tla, omogućavajući ravnomjerno miješanje suspenzije sa
tlom po cijeloj dužini. Vlažna metoda miješanja najpovoljnija je za tla sa
sadržajem vlage do 60%.
Sastav i količina injektirane suspenzije prilagođava se zahtjevanim osobinama
poboljšanog tla, uzimajući u obzir zahtjevanu čvrstoću. Čvrstoća se može
poboljšati dodavanjem raznih komponenti u suspenziju (npr. bentonit).
Otpornost na smicanje DSM elemenata može se uvećati čeličnim ojačanjem koje
se ugrađuje u svježe stupove.
Sa mokrom metodom miješanja, moguća dubina tretiranja iznosi do 30.0 m.

Prikaz vlažne metode in-situ miješanja tla
Suha metoda
Suho miješanje tla moguće je jedino u tlu koje sadrži dovoljno vlage da omogući
kemijsku reakciju vezivnog sredstva, koje se injektira u suhom obliku, sa tlom i
podzemnom vodom. Osnovne prednosti suhog miješanja su postizanje
stabilizacije u dubokim naslagama vrlo slabog tla, uključujući organska tla,
visoka produktivnost, mala količina povratnog materijala i ekonomičnost.
Tipična oprema za suhu DSM metodu obuhvaća stacionarni ili pokretni
rezervoar za vezivno sredstvo i uređaj za injektiranje, kao i bušeću garnituru za
ugradnju stupova opremljenu posebnim alatom za miješanje.
Tipični promjer stupa je 60 do 80 cm a dubina tretiranja je do 25.0 m. Punjenje i
miješanje suhog vezivnog sredstva sa tlom odvija se dok se bušeći pribor povlači,
pri čemu se alat za miješanje okreće u smeru suprotnom od smjera u kojem se
okretao u fazi prodiranja. Količina vezivnog sredstva se podešava promjenom
brzine rotiranja točka za injektiranje.

Prikaz suhe metode in-situ miješanja tla
Mlazno injektirani stupnjaci

Mlazno injektiranje je naziv za svaki izvedbeni postupak (metodu građenja) i
konstrukcije kod kojih se koriste ekstremno visoki tlakovi (tipično 300 do 700
bara, odnosno 30 do 70 MPa) za unos energije u fluid koji se utiskuje u tlo
brzinom od cca 250 do 330 m/s. Velika brzina fluida služi za razbijanje (rezanje)
strukture tla, premještanje čestica te njihovo miješanje s cementnom smjesom.
Danas su u primjeni tri osnovna postupka izvedbe mlaznog injektiranja:
- jednofluidni sustav (injekcijska smjesa)
- dvofluidni sustav (injekcijska smjesa - zrak, odnosno injekcijska smjesa -
voda)
- trofluidni sustav (injekcijska smjesa - voda - zrak)

Kod jednofluidnog sustava postoji šest parametara koji izravno utječu na
injektiranje, a to su: tlak injektiranja, broj i promjer mlaznica, vodocementni
faktor injekcijske smjese, brzina podizanja pribora, te trajanje rotacije.
Kod dvofluidnog sustava prisutna i dva dodatna parametra, a to su: tlak i protok
zraka.
Kod trofluidnog sustava ukupno postoji deset parametara, tj. pet kao i za
jednofluidni sustav, te pet bitnih za režim vode i zraka (tlak vode, promjer i broj
mlaznica za utiskivanje vode, tlak i protok zraka).

Osnovna prednost mlaznog injektiranja jest da se ono može koristiti za ojačanje
svih vrsta zrnatih tala (šljunak, pijesak, prah, glina) s ekološki prihvatljivim
vodo-cementnim injekcijskim materijalima. Mlazno injektiranje može započeti
na gotovo svakoj (dohvatnoj) dubini, te biti završeno u bilo kojoj razini ispod
površine terena, ovisno o potrebama zahvata ojačanja tla.
Mlazno injektiranje izvodi se vertikalno, koso i horizontalno u odnosu na
površinu terena.
Osnovni nedostatak, koji prisutan kod svih sustava mlaznog injektiranja, je
zahtjev za osiguravanjem nesmetane komunikacije (toka) fluida od položaja
injektiranja do površine terena. Ako je komunikacija spriječena, porni tlak vode u
tlu poraste do tlaka injektiranja (300 do 500 bara), to može izazvati hidraulički
lom tla. Posljedica su bočni pomaci i izdizanje tla.

Mlazno injektiranje primjenjuje se kod velikog broja raznih konstrukcija. Kod
nekih od njih (npr. ojačanje temelja, potporne konstrukcije, zaštita iskopa tunela,
i sl.) važna je i čvrstoća injektiranog volumena tla. Osnovni elementi od kojih
ovisi čvrstoća mlazno injektiranog tla su:
- Vodocementni faktor (što je veći W/C omjer, čvrstoća je niža)
- Sadržaj cementa (što je veća količina cementa, čvrstoća je veća)
- Vrsta tla i granulometrijski sastav (u pijesku i šljunku postižu se veće
čvrstoće nego u glini i prahu)
- Starost (što je injektirana smjesa starija, to joj je i veća čvrstoća)
- Korišteni sustav mlaznog injektiranja (1 fluid, 2 fluida ili 3 fluida).
Osnovne nesigurnosti o sastavu in-situ injektiranog volumena posljedica su
sljedečih činjenica:
- Udio čestica tla ovisi o stvarnim uvjetima u tlu i može znatno varirati.
- Stvarni udio vode u injektiranom tlu ovisi o nizu faktora
- Količina vode sadržana u tlu.
- Odabrani vodocementni faktor.
- Istiskivanje vode izvan injektiranog valjka tla kao posljedica tlaka
injektiranja.
- Segregacija.
- Vodocementni faktor injektiranog tla i udjel cementa u injektiranom tlu
funkcija su injektirane količine cementa i vode, ali i količine izbačenog tla,
vode i cementa u ispranom dijelu volumena.
- Injektirano tlo je nehomogena miješavina. Nekoliko faktora uzrokuje
nehomogenost:
- Nedostatna kontrola parametara injektiranja, kao npr:
promjenjivost pritiska injektiranja, istrošenost mlaznica,
neujednačenost podizanja pribora.
- Manjkava kvaliteta miješanja tla i injekcijske smjese.
- Nehomogenost slojeva tla po dubini.

Jednofluidni, dvofluidni i trofluidni sustav mlaznog injektiranja
Postupak izvođenja mlaznog injektiranja provodi se kroz 4 glavne faze: bušenje,
rezanje, injektiranje i proširenje. Bušenje tla vrši se bušaćim šipkama s nosačem
mlaznica i bušaćom krunom. U pravilu mlaz injekcijske smjese podupire sam
postupak i održava stijenke bušotine oko šipki radi lakšeg povrata suspenzije za
bušenje. Razaranje strukture tla započinje na najdubljem dijelu predviđenog
stupnjaka pod kutem od 90° u odnosu na bušaću os, pomoću visoko energetskog
tekućeg mlaza. Višak smjese, tj. zemljanog morta (voda-tlo-cement) teče uz
prstenasti otvor bušotine na površinu.

Faze izvedbe mlazno injektiranih stupnjaka
Unaprijed određeni parametri rada stalno se kontroliraju. Kod svih vrsta

postupaka, istovremeno sa razaranjem tla, dodaje se cementna suspenzija pod
pritiskom koja se u području rada (in-situ) optimalno miješa, uslijed turbulencija
stvorenih samim postupkom. Tako izvedena tijela dostižu gustoću od 1400 do
1900 kg/m3 te svojom visokom gustoćom podupiru zapunjeni prostor do
vlastitog učvršćenja. Nakon stvrdnjavanja injektirajućeg morta dolazi do ojačanja
temeljnog tla koje ima statički povoljna svojstva.
Kvaliteta izvedenog stupnjaka ovisi o vrsti tla, količini cementnog dijela u masi
ojačanog tla te o tipu mlaznog injektiranja. Vršna tlačna čvrstoća injektiranog
tijela je u opsegu 0,5-30 MPa, dok modul elastičnosti iznosi od 1,5-15 GPa.
Promjer injektiranog tijela ovisi o nizu faktora, a ograničavajući element je vrsta
tla i primjenjena tehnologija (broj fluida korišten u izvedbi).

Kvaliteta izvedenog stupnjaka ovisi o vrsti tla, količini cementnog dijela u masi
ojačanog tla te o tipu mlaznog injektiranja. Vršna tlačna čvrstoća injektiranog
tijela je u opsegu 0,5-30 MPa, dok modul elastičnosti iznosi od 1,5-15 GPa.

Izvedeni mlazno injektirani stupnjaci (lijevo); Priprema garniture za mlazno injektiranje (desno)
Vibracijsko zbijanje
Vibracijsko zbijanje je tehnika kojom se povećava gustoća tla uporabom teškog,
dubinskog vibracijskog uređaja koji se utiskuje u tlo uz pomoć komprimiranog
zraka ili mlaza vode. Ova tehnika je pogodna za rahle pijeske, šljunke i donekle
prahovite pijeske.
Vibrator se upušta u tlo uslijed vlastite težine, vibracija i uz pomoć mlaza vode.
Nakon dostizanja projektirane dubine započinje izvlačenje vibratora.
Vibrator unosi u tlo pretežno horizontalne vibracije koje savladavaju trenje
među česticama tla te omogućuju njegovu pokretljivost i premještanje u stabilniji
položaj. Zbijanje tla se postiže tijekom podizanja vibracijskog uređaja u koracima
od 30 cm uz potrebno vremensko zadržavanje na dosegnutoj razini. Sukcesivno
prema vrhu izvodi se stupnjak zbijenog nekoherentnog materijala konačne čije
karakteristike ovise o vrsti i granulometriji tla, razmaku vibracijskih točaka i
vremenu zbijanja. Na površini terena obično se dodaje čisti pijesak kako bi se
kompenzirala redukcija volumena uslijed procesa zbijanja.
Zbijanje tla moguće je postići iznad i ispod razine podzemne vode. Postupak nije
efikasan u tlima koja sadrže finije čestice, prahovitu i glinovitu komponentu više
od 20%.
Vibracijsko zbijanje primjenjuje se za dubine do 16.0 m na trokutastom ili
kvadratnom rasteru vibrobušotina od 1.8-3.0 m. Tretirana tla posjeduju veću
gustoću, kut unutarnjeg trenja i krutost, a postupak se primjenuje za povećanje
kapaciteta nosivosti, smanjenje slijeganja i potencijala likvefakcije za planirane
konstrukcije, nasipe, željezničke pruge i ceste.

Primjena metode vibracijskog zbijanja i vibracijskog punjenja ovisno o granulometrijskom sastavu
temeljnog tla

Faze izvedbe poboljšanja temeljnog tla metodom vibracijskog zbijanja
Vibracijsko punjenje
Tehnologija stabiliziranja tla radijalnim razmicanjem i punjenje nastale šupljine
nekoherentnim materijalom te njegovo zbijanje vibratorom naziva se vibracijsko
punjenje. Vibracijsko punjenje pruža ekonomično i fleksibilno rješenje koje se
jednostavno prilagođava varijabilnim uvjetima tla. Nastali šljunčani piloti u
idealnim uvjetima povećavaju kapacitet nosivosti i posmični otpor tla, reduciraju
slijeganja i reduciraju potencijal likvefakcije. U pogledu konsolidacije, šljunčani
piloti skraćuju put dreniranja uslijed visoke hidrauličke vodljivosti te ubrzavaju
proces slijeganja i omogućavaju brži prirast čvrstoće.
Vibracijsko punjenje uobičajeno se primjenjuje za:

- Poboljšanje stabilnosti kosina stvaranjem zone visoke posmične čvrstoće
čime se povećava prosječni otpor na smicanje uzduž potencijalne plohe
sloma,
- Poboljšanje ponašanja tala slabe nosivosti prenošenjem opterećenja u
dublje i čvršće slojeve tla. Daljnje poboljšanje postiže se zbijanjem in situ
tla korištenjem vibracijske metode ugradnje,
- Smanjenje veličine ukupnih i diferencijalnih slijeganja,
- Skraćenje potrebnog vremena za ostvarenje vremenskih slijeganja uslijed
stvaranja kraćeg puta dreniranja i
- Smanjenje potencijala likvefakcije induiciranog seizmičkim događajima
povećanjem gustoće rahlih in situ tala i stvaranjem zona za disipaciju
pornog pritiska.
Upotreba vibracijskog punjenja opravdana je u slučaju:
- Stabiliziranja tla kod velikih površinskih opterećenja (nasipi, rezervoari
itd.),
- Kontrole ukupnih i diferencijalnih slijeganja,
- Uniformno raspoređenog proračunskog opterećenja na stupnjake,
- Poboljšanja čvrstoće i deformabilnosti stišljivih prahova i glina posmičnih
čvrstoća od 15.0 do 50.0 kN/m2 i
- Poboljšanja čvrstoće i deformabilnosti slabih tala dubine 6.0 do 20.0 m
(30.0 m).
Osnovni alat vibracijskog punjenja je dubinski vibrator. Vibrator se sastoji od
dugog čeličnog cilindra unutar kojeg se nalazi ekscentar i električni motor.
Rotacija ekscentra stvara ubrzanje i horizontalne sile koje se koriste za
razmicanje tla i zbijanje agregata. Šljunčani piloti mogu se izvoditi mokrim
postupkom - punjenjem prema dolje ili suhim postupkom - punjenjem prema
gore.
Mokri postupak izvedbe

Mokri postupak izvedbe zamijenjuje duboke i uske džepove in situ tla sa
šljunčanim pilotima. Postupak koristi vodu pod pritiskom, koja izlazi iz mlaznica
na dnu vibratora, za iskop uskih nepodgrađenih bušotina u tlu. Jednom kada
vibrator dosegne projektiranu dubinu pristupa se ispiranju bušotine podizanjem
i spuštanjem vibratora kako bi se uklonili rahli prahovi i pijesci pri dnu. Nakon
ispiranja vibrator se izvlači, a bušotina se puni manjom količinom agregata s
površine terena. Ponovnim uvođenjem vibratora uz aktiviranu vibraciju zbija se
ugrađeni agregat. Postupak se ponavlja sukcesivno prema vrhu. Tokom cijelog
postupka, voda se kontinuirano tlači u bušotinu kako bi spriječilo urušavanje te
kako bi se agregat održao čistim. Metoda je primjerena u slučaju niske razine
podzemne vode i tamo gdje se uklanjanje materijala nastalog ispiranje može
praktično rješiti.

Suhi postupak izvedbe
Suhi postupak izvedbe koristi se kada postoji zahtjev izvedbe koja ima manji
negativni utjecaj na okoliš. Vibrator se uslijed vlastite težine i vibracija upušta u
tlo do projektirane dubine nakon čega se podiže i ispunjava nastalu šupljinu
agregatom. Agregat se na površini terena ugrađuje u posebnu cijevi vibratora i
kroz otvor na dnu vibratora ispunjava prazan prostor. Ponovnim upuštanjem
vibratora dodatno se zbija ugrađeni agregat i postupak se ponavlja. Iako se
vlastita težina i vibracije vibratora koriste za razmicanje tla mogu se koristiti
zračnih mlazovi ili predbušenje kako bi se spriječilo punjenje otvora na dnu
vibratora ili kako bi se pospješilo napredovanje ili izvlačenje vibratora.

GPG Skripta 6

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

GPG Skripta 6

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sveučilište

u Rijeci, Građevinski fakultet

Geotehnička istraživanja i ispitivanja

Faze geotehničkih istraživanja i ispitivanja

Kod značajnijih projekta često se za potrebe geotehničkih istraživanja i

Kontrolna faza i monitoring

Program geotehničkih istraživanja i ispitivanja

Položaj i dubina točaka istraživanja

Za nasipe i usjeke potrebno je primijeniti veću vrijednost od sljedećih dvaju

Za linijske konstrukcije treba primjeniti veću vrijednost iz sljedećih uvjeta.

Za brane za treba zadati kao funkciju predviđene razine zahvaćene vode,

Pregled geotehničkih istraživanja i ispitivanja

Uzorkovanje tla bušenjem te mjerenje podzemne vode moraju se provoditi tako

Razlikujemo sljedeće vrste geotehničkog istražnog bušenja u tlu i stijenskoj masi:

Bušenje s kontinuiranim jezgrovanjem u tlu

Bušotina se može zaštititi zaštitnom cijevi (kolonom) od urušavanja kada prolazi

Promjer bušenja može se odabrati prema “Metric” ili DCDMA standardu, a

Sondažne jame i raskopi

Hibridna seizmička metoda objedinjuje nezavisno dobivene rezultate seizmičke

Ispitivanje standardnim prodiranjem (SPT)

Svrha ispitivanja standardnim prodiranjem je određivanje otpornosti tla na dnu

Uz svako mjerno mjesto treba zabilježiti sljedeće informacije: dubinu i profil

Pokus treba izvoditi optimalnom brzinom koja omogućuje kvalitetno obavljanje

Ispitivanje dinamičkim prodiranjem (DP)

Svrha ispitivanja dinamičkim prodiranjem je određivanje otpornosti tla i meke

Ispitivanje dinamičkim prodiranjem laganom sondom (lijevo); Oprema za provedbu ispitivanja

Ispitivanje statičkim prodiranjem

Svrha ispitivanja statičkim prodiranjem je određivanje otpornosti tla i meke

Glinoviti prah / prašinasta glina (5)

6.0 Pjeskovita glina / glina (4) 6.0

Pijesak / prašinasti pijesak (8)

Pjeskovita glina / glina (4)

Postupak SCPTU ispitivanja je identičan geofizičkoj “downhole” metodi, gdje se

Oprema za CPTU ispitivanja se sastoji od:

Ispitivanje savitljivim dilatometrom (FDMT)

Oprema za provedbu ispitivanja savitljivim deformtrom (lijevo); Shematski prikaz provedbe

Ispitivanje Menardovim presiometrom (MPMT)

Ispitivanje terenskom krilnom sondom (FVT)

Uzorci tla za laboratorijska ispitivanja podijeljeni su u pet razreda kvalitete

Vizualno raspoznavanje stijene mora se zasnivati na pregledu uzoraka u skladu s

Nadzor nad geotehničkim istražnim radovima

Zaštita i osiguranje kosina

Oblici nestabilnosti u tlu i stijeni

Tečenje materijala niz padinu

Za znalize stabilnosti kosine za slom kroz kvazihomogenu stijensku masu koristi

Slom po diskontinuitetima i klinasti slom

Blokovsko klizanje i slom prevrtanjem

Kosine uz prometne građevine

Zasjek je geotehnička konstrukcija koja je usječena u u postojeći teren samo s

Sustavi zaštite i osiguranja kosina

Travnati kanali kontroliraju, reguliraju i usporavaju protok vode uzrokovan

Zatita kosina prirodnim kamenom

Samobušiva sidra sastoje se od bušaće glave, šuplje čelične šipke odgovarajućeg

Geotehnička sidra se sastoje od:

Prilikom izvođenja sidara mora se osigurati da sidro bude injektirano po cijeloj

Izvođač radova može predložiti i drugi način izvedbe sidara, ovisno o

- receptura smjese za injektiranje

Čavlano tlo osigurava stabilnost na principu pojačanja nosivosti tla

Uže se na krajevima učvršćuje stegačima. Postavljeni paneli mreže se spajaju

Vrh zaštitne mreže se prihvaća za rubno čelično uže.

Zaštitna mreža ojačana čeličnom užadi

Betonski i kameni gravitacijski zidovi

Armiranobetonski konzolni zidovi