Professional Documents
Culture Documents
1
PORODICA RUNDADAROV
I DRUGE PRIČE
(JEDNA MUVA…)
(I)
Jedna muva udari u čelo gospodina dok je trčao, prođe mu kroz glavu i izađe kroz
potiljak. Gospodin, koji se zvao Dernjatin, bio je veoma začuđen: učinilo mu se da mu je u
glavi nešto prozviždalo, a na potiljku je prsnula kožica i škakljalo ga je. Dernjatin se zaustavi i
pomisli: “Šta bi to trebalo da znači? Ta posve jasno sam čuo zvižduk. Ništa mi ne pada na
pamet, da mogu da shvatim, o čemu se tu radi? U svakom slučaju, osećaj je redak, nalik
na neku bolest glave. Ali neću više o tome da razmišljam, nastaviću da trčim”. S tim
mislima gospodin Dernjatin potrča dalje, ali ma kako da je trčao, to mu nije uspevalo. Na
plavetnom putu Dernjatin zape nogom i samo što ne pade, morao je, štaviše, da zamaše
rukama u vazduhu. “Dobro je da nisam pao – pomisli Dernjatin – inače bih razbio naočare
i ne bih mogao da vidim smer puta”. Dalje je Dernjatin koračao, oslanjajući se na svoju
palicu. Međutim, jedna je opasnost sledila za drugom. Dernjatin je zapevao nekakvu
pesmu da rasprši svoje loše misli. Pesma je bila vesela i glasna, takva, da se Dernjatin
njome zaneo i zaboravio čak da ide plavetnim putem, kojim su, u to doba dana, obično,
automobili išli vrtoglavom brzinom. Plavetni put je bio veoma uzak, i prilično je teško od
automobila odskočiti u stranu. Zato se on smatrao opasnim. Oprezni ljudi su po njemu
uvek išli budno, da ne bi poginuli. Ovde je smrt iščekivala pešaka na svakom koraku, čas
u vidu automobila, čas u vidu teretnih kola, a čas u vidu taljiga sa kamenim ugljem.
Dernjatin nije uspeo ni da obriše nos, a na njega je već išao ogromni automobil. Dernjatin
viknu: ”Umreću!” – i skoči u stranu. Trava se razmaknula pred njim, i pade u vlažan
jendek. Automobil ga je s grohotom mimoišao, podigavši iznad krova barjak teških
situacija. Ljudi u automobilu bili su ubeđeni da je Dernjatin poginuo, i stoga su skinuli sve
sa glave, i dalje su već gologlavi putovali. “ Da li ste primetili, pod koje je točkove dospeo
ovaj putnik, pod prednje ili pod zadnje?” – upita gospodin, odenut u muf, to jest ne u muf,
nego u kapuljaču. “Meni su – često je običavao govoriti ovaj gospodin – veoma nahlađeni
obrazi i ušna resica, i stoga sam uvek u kapuljači”. Pored gospodina u automobilu je
dama interesantnih usana. “Ja sam – reče dama – uznemirena, da nas ne optuže za
ubistvo ovog putnika”. – “Šta? Šta?” – upita gospodin, povlačeći kapuljaču s uva. Dama je
ponovila svoju bojazan. “Ne – reče gospodin u kapuljači – ubistvo se kažnjava samo u tim
slučajevima, kada je ubijeni nalik na tikvu. Ali mi nismo. Ali mi nismo. Ali mi nismo krivi
za smrt putnika. On je sam vrisnuo: umreću! Mi smo samo svedoci njegove neočekivane
smrti”. Madam Anet se osmehnu interesantnim usnama i reče u sebi: “Antone
Antonoviču, vi tako vešto izlazite iz nevolje”. A gospodin Dernjatin je ležao u vlažnom
jendeku, ispruživši ruke i noge. A automobil je već otišao. Dernjatin je već shvatio da nije
poginuo. Smrt u vidu automobila ga je mimoišla. On se podiže, rukavom očisti svoje
odelo, ovlaži pljuvačkom prste i plavetnim putem krene da dostigne vreme. Vreme je
devet i po minuta otišlo napred, i Dernjatin je išao, dostižući minute.
(1929-1930)
(PORODICA RUNDADAROV...)
(II)
Porodica Rundadarov živela je u kući kraj tihe reke Svirečke. Otac Rundadarov,
Platon Iljič, voleo je znanja velikih poleta: Matematika, Principi Trojstva, Geografija Raja,
knjige Vintiveka, učenje o smrtnim pobudama i nebeska hijerarhija Dionizija Aeropagita,
bile su najomiljenije nauke Platona Iljiča. Vrata kuće Rundadarovih bila su otvorena svim
putnicima, koji su obišli sveta mesta naše planete. Priče o letećim brežuljcima, onim što
odrpancima iz Nikitinskog predgrađa donose plodove, nailaziše u kući Rundadarovih na
živost i napregnutu pažnju. Platon Iljič je čuvao duge liste o pojedinostima letenja velikih i
malih brežuljaka. Od svih ostalih poletanja, naročito se isticalo poletanje Kupusnog
brežuljka. Kao što je poznato, Kupusni brežuljak je poletao noću, u 5 časova, iščupavši s
korenom kedar. Od uzletišta ka nebu brežuljak se podizao ne srpastom putanjom, kao svi
ostali brežuljci, već pravom linijom, napravivši male oscilacije jedino na visini od 15-16
kilometara. A vetar je, duvajući u brežuljak, proleteo kroz njega, ne terajući ga s puta.
Kao da je brežuljak od kremenih slojeva, izgubio svojstvo neprobojnosti. Kroz brežuljak je,
na primer, proletela čavka. Proletela je, kao kroz oblak. To potvrđuje nekoliko svedoka.
Ovo je protivurečilo zakonima letećih brežuljaka, ali činjenica je ostajala činjenicom, i
Platon Iljič je unese u spisak pojedinosti Kupusnog brežuljka. Svakodnevno su se kod
Rundadarovih okupljali ugledni gosti i razmatrali osobine zakona alogičkog niza. Među
uglednim gostima behu: profesor železnica Mihail Ivanovič Dundukov, iguman Mironos II i
plehariziast Stefan Dernjatin. Gosti su se okupljali u donjoj gostinskoj sobi, i sedali za
predugi sto, na koji se postavljalo korito sa vodom. Gosti su, razgovarajući, povremeno
pljuckali u korito: takav je bio običaj u porodici Rundadarov. Sam Platon Iljič je sedeo sa
kamdžijicom. S vremena na vreme, kvasio ju je u vodi i udarao njome po praznoj stolici.
Ovo se zvalo “smetnja na aparatu”. U devet časova pojavljivala se žena Platona Iljiča, Ana
Maljajevna, i vodila je goste ka stolu. Gosti su jeli tečna i čvrsta jela, zatim su dopuzili
četvoronoške do Ane Maljajevne, poljubili joj ručicu i sedali da piju čaj. Za čajem je
iguman Mironos II pripovedao slučaj, koji se dogodio pre četrnaest godina. Tobože je on,
iguman, sedeo jednom na stepenicama svog doksata i hranio patke. Iznenada je iz kuće
izletela muva, neko vreme je kružila i udarila igumana u čelo. Udarila u čelo, sasvim
prošla glavu, izašla iz potiljka, i odletela opet u kuću. Iguman je ostao da sedi na doksatu
sa ushićenim osmehom, jer je najzad svojim očima video čudo. Ostali gosti, saslušavši do
kraja Mironosa II, udarali su se kašičicama po usnama i po jabučici u znak toga da je veče
završeno. Posle je razgovor primio frivolan karakter. Ana Maljajevna je odlazila iz sobe, a
plehariziast Dernjatin se raspričao na temu “Žena i cveće”. Dešavalo se i bez toga, da su
neki od gostiju ostajali da noćivaju. Tada se sastavljalo nekoliko ormana, i na njih su
smeštali Mirinosa II. Profesor Dundukov je spavao u trpezariji na klaviru, a gospodin
Dernjatin je legao u krevet do Rundadarove sluškinje Maše. U većini slučajeva, gosti bi se
razišli kućama. Platon Iljič je lično iza njih zaključavao vrata i išao k Ani Maljajevnoj.
Rekom Svirečkom plovili su s pesmama nikitinski ribari. I uz ribarske pesme tonula je u
san porodica Rundadarov.
(1929-1930)
Andrej Semjonovič pružio je ruku Pjotru Pavloviču, a Pjotr Pavlovič uhvatili su ruku
3
Andreja Semjonoviča i tako je trgnuli, da je Andrej Semjonovič ostao bez ruke i od straha
je udario u bežanje. Pjotr Pavlovič su jurili za Andrejem Semjonovičem i vikali: ”Ja sam ti,
huljo, ruku otkinuo, a evo sačekaj, sustignuću te, tako ću ti i glavu otkinuti!”
Andrej Semjonovič se neočekivano odrazio i preskočio jarak, a Pjotr Pavlovič nisu
mogli da preskoče jarak i ostali su s druge strane.
Andrej Semjonovič: Poštovani profesore, izlečite mi ruku. Nju je otkinuo moj prijatelj
Pjotr Pavlovič i ne vraća je nazad.
Obojica sedaju
Karabistr: Gvindaleja!
Pjotr Pavlovič: Karabistr!
Karabistr: Gvindalan.
Profesor: Ispričajte, kako je bilo.
Andrej Semjonovič:
Al prevlast situacija
i raskršće događaja
do danas, sve od iskoni,
nama vlada, ko s detetom,
muči glađu u pustinji,
šiba u sobi knutom.
SAN
7
tihim vetrom uvo pljeska
sa svih strana duva kosu
a na drvu kukavica
kroz cviker gleda na sever
ne gledaj moja kukavico
ne gledaj svu noć na sever
tamo vetar karabistr
u brojkama čuva vreme
tamo jastreb stigr ustr
samo sebi vreba plen
Pjotr Pavlovič:
Kao što se vidi, dok su svi spavali, dolazili su Pjotr Pavlovič i odrezali svima uši.
STVAR
9
Sobarice su se tako smele, da je jedna počela da povraća. Nataša je držala svoju
drugaricu za čelo, nastojeći da skrije nepristojnost.
Monah, koji je ispuzao iz poda, nanišani pesnicom tatino uho, i lupi ga da je sve zvonilo!
Tata je samo tresnuo na sto, ne završivši zdravicu.
Tada se monah približi mami i, da l' rukom, ili nogom, udari je nekako odozdo.
Mama poče da vrišti i da zove u pomoć.
A monah je uhvatio za okovratnik obe sobarice i, zamahavši njima po vazduhu, pustio ih.
Zatim, neprimećen, monah se opet sakri ispod poda i zatvori za sobom otvor.
Vrlo dugo ni mama, ni tata, ni sobarica Nataša nisu mogli doći k sebi. Ali zatim,
došavši do daha, i dovodeći sebe u red, ispiše svi po čašicu i sedoše za sto da pojedu
ribani kupus.
Ispivši još jednu čašicu, posedeše, mirno razgovarajući.
Odjednom je tata porumeneo i počeo da viče:
– Šta! Šta! – vikao je tata – Smatrate da sam sitničar! Gledate na mene kao na baksuza! Ja
ne živim od vaše milosti! Sami ste nitkovi!
Mama i sobarica Nataša istrčaše iz trpezarije i zaključaše se u kuhinji.
– Marš, pijanico! Marš, đavolje kopito! – šaptala je mama sa užasom konačno
smetenoj Nataši.
A tata je sedeo u trpezariji do jutra i urlao, dogod nije uzeo mapu sa aktima, stavio
beli kačket i diskretno pošao na posao.
TEVS
Govorio sam sebi da vidim svet. Ali ceo svet je bio nepristupačan mome pogledu, i
video sam samo delove sveta. I sve, što sam video, nazivao sam delovima sveta. I ja sam
posmatrao osobine tih delova, i posmatrajući ih, stvarao sam nauku. Shvatio sam da
postoje razumne i nerazumne osobine u tim delovima. Delio sam ih i davao im imena. I u
zavisnosti od njihovih osobina, delovi sveta su mi bili razumni i nerazumni.
A postojali su i takvi delovi sveta, koji su mogli da razmišljaju. I ti delovi su posmatrali druge delove i
mene. I svi delovi su bili nalik jedno na drugo, a ja sam bio nalik na njih. I ja sam govorio s tim delovima sveta.
Govorio sam: delovi su grom.
Delovi govoriše: snop vremena.
Govorio sam: Ja sam, takođe, deo nekog trojstva.
Delovi odgovaraše: Mi smo pak malene tačke.
I neočekivano, prestao sam da ih vidim, a zatim i ostale delove. I ja sam se uplašio da nestaje svet.
Ali ovde sam shvatio da ne vidim delove zasebno, nego sve u isti mah. Iz početka
sam mislio da je ovo NIŠTAVILO. No zatim, shvatio sam da je ovo svet, a ono, što sam
video ranije, nije bio svet.
I uvek sam znao da je ovo svet, ali, ono što sam video ranije, ja ne znam i sada.
A kada su delovi nastali, onda su njihove razumne osobine prestale da budu razumne, a njihove nerazumne
osobine prestale su da budu nerazumne. I ceo je svet prestao da bude i razuman i nerazuman.
Ali samo što sam shvatio da vidim svet, kad sam odjednom prestao da ga vidim.
Uplašio sam se, misleći da je svet nestao. Ali dok sam tako razmišljao, shvatio sam, da
kada bi nestao svet, tada već ne bih tako razmišljao. I gledao sam, tražeći svet, ali nisam
ga otkrivao.
A zatim nisam imao kud da gledam.
Tada sam shvatio, da, bez obzira kud sam gledao – unaokolo mene je bio svet. A sada ga nema. Postojim
samo ja.
A zatim sam shvatio, da ja i jesam svet.
Ali svet to nisam ja.
Mada sam u isto vreme svet.
Ali svet nisam.
Ali ja sam svet.
Ali svet nije ja.
Ali ja sam svet.
Ali svet nije ja.
Ali ja sam svet.
I više ništa nisam mislio.
1930.
1.
Jednom sam došao u Gosizdat* i susreo Jevgenija Ljvoviča Švarca*, koji je, kao i uvek
bio loše, ali pretenciozno obučen.
Ugledavši me, Švarc poče da zbija šale, takođe, kao i uvek, neuspešno.
Zbijao sam šale daleko uspešnije i ubrzo sam u intelektualnom odnosu pobedio Švarca.
Svi unaokolo mi zavideše na mojoj oštroumnosti, no nisu preduzimali nikakve mere,
zato što su doslovno crkavali od smeha. Naročito Nina Vladimirovna Gernet* i David
Jefemič Rahmilovič,* koji je radi milozvučnosti nazvao sebe Južinom.
Videći, da samnom nema šale, Švarc poče da snižava svoj ton i napokon, opsova me
ružnom psovkom, i izjavi da u Tiflisu Zabolockog,* znaju svi, a mene gotovo niko.
Tu sam se rasrdio i rekao da sam veća istorijska pojava od Švarca i Zabolockog, da
će od mene u istoriji ostati svetla tačka, a oni će brzo biti zaboravljeni.
Osetivši moju veličinu i istaknuti svetski značaj, Švarc postepeno uzdrhta i pozva me
kod sebe na ručak.
2.
3.
Sada mi je sve jasno: Leonid Saveljevič je Nemac. On ima čak i nemačke navike.
Pogledajte, kako samo jede. Pa čist Nemac, to i ništa drugo! Štaviše, i po nogama se vidi
da je Nemac.
Neću da se hvalim, ali mogu da kažem da sam vrlo pronicljiv i oštrouman.
Eto na primer, kad bi uzeli Leonida Saveljeva, Julija Berzina* i Volfa Erliha* i postavili ih skupa
11
na trotoar, tada bi mogli reći: “jedan drugom do uveta”.
Po mome mišljenju, to je oštroumno, zato što je umereno smešno.
I pored toga Leonid Saveljevič je – Nemac! Svakako ću mu to reći kad ga sretnem.
Sebe ne smatram posebno pametnim čovekom, ali ipak moram da kažem da sam
pametniji od svih. Možda, na Marsu postoje i pametniji od mene, ali na zemlji ne znam.
Eto, kažu, Olejnikov* je jako pametan. A po mome mišljenju, on je pametan, ali ne mnogo. On je, na
primer, otkrio, da ako napišeš 6 i preokreneš, tad dobijaš 9. A po mome mišljenju, to je neinteligentno...
Leonid Saveljevič je potpuno u pravu, kada kaže da je čovekova pamet – njegova
vrlina. A ako nema pameti, znači, da i vrlina nema.
Jakov Semjonovič* prigovara Leonidu Saveljeviču i veli da je čovekova pamet –
njegova slabost. A po mome mišljenju, to je već paradoks. Zašto bi pamet bila slabost?
Nipošto! Pre je snaga. Ja tako mislim.
Često se okupljamo kod Leonida Saveljeviča i pričamo o tome. Ako započne prepirka,
tad uvek ja izlazim kao njen pobednik. Ni sam ne znam zašto.
Svi me zbog nečeg gledaju sa divljenjem. Ma šta da uradim, svi nalaze da je to
izvanredno.
Pa čak se više i ne trudim. Sve uspeva samo po sebi.
Zabolocki je jednom rekao da mi je svojstveno da upravljam sferama. Po svoj prilici se našalio.
Ništa slično mi nije bilo na pameti.
U Udruženju književnika me zbog nečega smatraju anđelom.
Poslušajte me, drugovi! Nemojte mi se toliko diviti. Isti sam, kao i svi, samo bolji.
4.
5.
Kada dva čoveka igraju šah, uvek mi se čini da jedan drugoga žele da nasamare.
Naročito ako igraju za novac.
Uopšte, odvratna mi je svaka igra za novac. Zabranjujem da se igra u mom prisustvu.
A kockare bih kažnjavao. To je najvaljaniji metod borbe protiv hazardnih igara.
Mesto toga što se kockaju, bolje bi im bilo da se okupljaju i jedan drugom drže pridike.
Ali ipak, pridike su dosadne. Interesantnije je udvarati se ženama.
Žene su me uvek interesovale. Uvek su me uzbuđivale ženske nožice, naročito više
kolena.
Mnogi smatraju žene poročnim stvorenjima. A ja nimalo! Naprotiv, smatram ih čak
nečim prijatnim.
Punaška, mlađahna žena! Čime je ona poročna? Uopšte nije poročna!
Deca su, eto, nešto drugo. Kažu za njih da su čedna. Ali ja smatram da su ona,
možda, i čedna, ali su i zaista veoma odvratna, naročito kada skaču. Uvek odlazim odatle
gde su deca.
I Leonid Saveljevič ne voli decu. To sam mu ja pobudio takve misli.
Uopšte sve što govori Leonid Saveljevič, već sam jednom ranije govorio ja.
Pa i ne samo Leonid Saveljevič.
Svako je voljan da uhvati barem fragmenat mojih misli. To mi je čak smešno.
Na primer, juče je dotrčao do mene Olejnikov i veli da se sasvim zapetljao u životnim
pitanjima. Dao sam mu kojekakve savete i dopustio mu da ide. Usrećen mnome, otišao je
u svom najboljem raspoloženju.
Ljudi u meni vide podršku, ponavljaju moje reči, dive se mojim postupcima, ali ništa
za to ne plaćaju.
Glupi ljudi! Donesite mi mnogo para i videćete, kako ću tim biti zadovoljan.
6.
(1930-e godine)
JUTRO
13
Zašto gleda u vodu?
Zapalio sam cigaretu. Ostale su mi još samo dve.
Popušiću ih, a više ih nema.
I novaca nemam.
Gde ću danas da ručam?
Ujutru mogu da popijem čaj: imam još šećera i zemičku. Ali cigareta više neće biti. I
nemam gde da ručam.
Treba brže ustajati. Već je dva i trideset.
Zapalio sam drugu cigaretu i počeo da razmišljam, kako danas da ručam.
Foma u sedam sati ruča u Domu Štampe. Ako u Domu Štampe stignem tačno u
sedam, susrešću tamo Fomu i reći ću mu: “Čuj, Foma Antoniču, želeo bih da me danas
častiš ručkom. Trebao sam, po svoj prilici, da danas dobijem novac, ali ga u štedionici
nema”. Moguće je pozajmiti deseticu od profesora. Ali profesor će, verovatno, reći:
“Zaboga, ja sam vam dužan, a vi pozajmljujete. Ali momentalno nemam deseticu. Mogu
vam dati samo tri rublje”. Ili ne, profesor će reći: “Momentalno nemam ni kopejke”. Ili ne,
profesor neće reći tako, već ovako: “Evo vam rublja, i više vam ništa neću dati. Idite i
kupite sebi šibice”.
Popušio sam dokraja cigaretu i počeo da se oblačim.
1931.
15
O POJAVAMA I POSTOJANJU
No 1
To je sve.
O POJAVAMA I POSTOJANJU
N° 2
17
reče Ivan Jakovljevič i naduva obraze. Kao i uvek, kada mu je nešto uspevalo ili,
naprotiv, kada nikako nije išlo, Ivan Jakovljevič je uvek govorio “šipak” – razume se, ne
glasno i nipošto radi toga da bi to neko čuo, nego tako nekako, za sebe, radi sebe. I eto,
rekavši “šipak”, Ivan Jakovljevič sede na krevet i pruži ruku ka stolici, na kojoj su bile
njegove pantalone, košulja i ostali veš. Ivan Jakovljevič je voleo da nosi prugaste
pantalone. Ali jednom, zaista, nigde se nisu mogle nabaviti prugaste pantalone. Ivan
Jakovljevič je i u “Lenjingradodeći” bio, i u “Univermagu”, i u Pasažu, i u Gostinom
dvoru,* i na Petrovgradskoj strani je obišao sve trgovine. Štaviše, nekuda je i na Ohtu
otišao, ali prugaste pantalone nigde nije našao. A stare pantalone Ivana Jakovljeviča
već su se do te mere pohabale, da ih više nije mogao obući. Ivan Jakovljevič ih je
nekoliko puta zašivao, ali, na kraju krajeva, i to je prestalo da pomaže. Ivan Jakovljevič
je ponovo obišao sve trgovine i, opet ne našavši nigde prugaste pantalone, rešio je,
napokon, da kupi karirane. Ali, nigde nije bilo ni kariranih pantalona. Tada je Ivan
Jakovljevič rešio da sebi kupi sive pantalone, ali nigde nije bilo ni sivih. Nigde se nisu
našle ni crne pantalone, podesne rastu Ivana Jakovljeviča. Tada je Ivan Jakovljevič
pošao da kupuje plave pantalone, ali, dok je on tražio crne, svud su nestale i sive i
karirane. I eto, najzad, Ivan Jakovljevič je morao da kupi zelene pantalone sa žutim
tufnama. U trgovini se Ivanu Jakovljeviču učinilo da pantalone nisu jako upadljive boje, i
da žuta tufna uopše ne bode oči. Ali, došavši kući, Ivan Jakovljevič zapazi da jedna
nogavica baš kao da i jeste elegantne nijanse, ali da je zato druga samo tirkizna, a žuta
tufna se drečavo sjaji na njoj. Ivan Jakovljevič pokuša da prevrne pantalone na drugu
stranu, ali tamo su obe polovine imale težnju da pređu u žutu boju sa zelenim zrnima, i
imale su takav veseli izgled, da, čini se, izneseš li takve pantalone na tribinu posle
bioskopske predstave, ništa ti više neće trebati, publika će se pola sata smejati. Dva
dana se nije Ivan Jakovljevič rešavao da obuče nove pantalone, ali kada su se stare
pocepale, tako da je izdaleka bilo moguće videti da i njegove dugačke muške gaće traže
popravku, bio je prinuđen da obuče nove pantalone. Prvi put je u novim pantalonama
Ivan Jakovljevič izašao veoma oprezno. Pojavivši se iz ulaza, on pogleda prvo na obe
strane i, uverivši se, da nema nikoga u blizini, izađe na ulicu i brzo zakorača u pravcu
svoga posla. Prvo je susreo trgovca jabukama s velikom korpom na glavi. Trgovac ništa
ne reče ugledavši Ivana Jakovljeviča, i tek kada ga je ovaj mimoišao, zaustavio se, i
kako mu korpa nije dozvolila da okrene glavu, okrenuo se celim telom i pogledao za
Ivanom Jakovljevičem – možda, klimnuo bi mu on glavom da ipak nije te korpe na njoj.
Ivan Jakovljevič je bodro išao napred, smatrajući svoj susret sa trgovcem za dobar
predznak. On nije video trgovčev postupak i tešio se da pantalone ne padaju baš tako u
oči. Sada je u susret Ivanu Jakovljeviču, s torbom pod miškom, išao isti takav službenik,
kakav je i on sam. Službenik je išao brzo, ne gledajući bez potrebe sa strane, nego više
sebi pod noge. Našavši se uporedo sa Ivanom Jakovljevičem, službenik kliznu pogledom
po njegovim pantalonama i zaustavi se. Ivan Jakovljevič se, takođe, zaustavi. Službenik
je gledao u Ivana Jakovljeviča, a Ivan Jakovljevič u njega.
– Oprostite – reče službenik – da li mi možete reći, kako da dođem do te...
državne... berze?
– Pa, treba da idete kolovozom... mostom... ne, treba da idete tako, a zatim ovako
– reče Ivan Jakovljevič.
Službenik se zahvalio i brzo otišao, a Ivan Jakovljevič načini nekoliko koraka
napred, ali, videvši, da mu sada u susret ide ne službenik, već službenica, obori glavu i
pretrča na drugu stranu ulice. Na posao je Ivan Jakovljevič došao sa zakašnjenjem i
veoma ljut. Kolege Ivana Jakovljeviča, na kraju krajeva, obratile su pažnju na zelene
pantalone sa nogavicama od različitih nijansi, ali, vidi se, naslutile su da je to – uzrok
njegove ljutnje, i nisu mu dosađivale sa zapitkivanjem. Dve nedelje se Ivan Jakovljevič
patio idući u zelenim pantalonama, dok mu jedan od njegovih kolega, Apolon
Maksimovič Silov, nije ponudio svoje pantalone na prodaju, kao da mu one nisu
potrebne.
(1934-1937)
VITEZ
Aleksej Aleksejevič Aleksejev bio je istinski vitez. Tako, na primer, jedanput je,
ugledavši iz tramvaja, kako se jedna dama spotakla o bankinu i ispustila iz zembilja
stakleni poklopac za stonu lampu, koji se smesta razbio, želeći da pomogne toj dami,
rešio da se žrtvuje i, iskočivši iz tramvaja u punoj brzini, pao je i do krvi rasekao o
kamen celu njušku. Drgi put je, videći, kako se jedna dama, pentrajući se preko ograde,
zakačila suknjom za ekser i ostala tako, da, sedeći s gornje strane na ogradi, nije mogla
da se pokrene ni makac, počeo tako da se uzrujava, da je od uzbuđenja jezikom sebi
slomio dva prednja zuba. Jednom rečju, Aleksej Aleksejevič je bio najistinskiji vitez, pa i
to ne samo u pogledu dama. Sa nečuvenom lakoćom Aleksej Aleksejevič je mogao
žrtvovati svoj život za Veru, Cara i Otadžbinu, što je i dokazao 14-te godine, početkom
germanskog rata, bacivši se s uzvikom “Za Otadžbinu!” na ulicu kroz prozor drugog
sprata. Nekakvim čudom Aleksej Aleksejevič je ostao živ, izvukavši se sa tek
beznačajnim ozledama, i uskoro kao tako retko – revnostan rodoljub, bio je upućen na
front.
Na frontu se Aleksej Aleksejevič odlikovao neviđeno uzvišenim osećanjima i svaki
put, kada bi izgovarao reči “zastava”, “fanfara” ili čak prosto “epolete”, licem mu je
jurila suza ganuća.
16-te godine Aleksej Aleksejevič je bio ranjen u krsta i udaljen sa fronta.
Kao Invalid I kategorije, Aleksej Aleksejevič nije radio i, koristeći se slobodnim
vremenom, izlagao je na papiru svoja rodoljubiva osećanja.
Jedanput je, razgovarajući sa Konstantinom Lebeđevom, Aleksej Aleksejevič rekao
svoju omiljenu frazu: “Ja sam stradao za Otadžbinu i upropastio svoja krsta, ali živim od
snage ubeđenja svoje krajnje podsvesti”.
– Ih budalo! – reče mu Konstantin Lebeđev. – Najveću uslugu otadžbini pruža samo
LIBERAL.
Zbog nečega, te reči su se duboko urezale u dušu Alekseja Aleksejeviča, i eto, 17-
te godine on sebe već proglašava liberalom, sa krstima žrtvovanim za otadžbinu.
Revoluciju je Aleksej Aleksejevič primio sa zanosom, bez obzira na to što je bio
lišen penzije. Izvesno vreme Konstantin Lebeđev ga je snabdevao šećerom od šećerne
trske, čokoladom, konzervisanom slaninom i prosom. Ali, kada je Konstantin Lebeđev
neočekivano nekud nestao, Aleksej Aleksejevič je bio prinuđen da pođe na ulicu i da
prosi. Iz početka je Aleksej Aleksejevič pružao ruku i govorio: “Udelite, Hrista radi,
krstima za otadžbinu žrtvovanim”. Ali to nije imalo uspeha. Tada je Aleksej Aleksejevič
reč “otadžbina” nadomestio rečju “revolucija”. Ali ni to nije imalo uspeha. Onda je
Aleksej Aleksejevič sastavio revolucionarnu pesmu i, ugledavši na ulici čoveka, koji bi
mogao, po njegovom mišljenju, da pruži milostinju, koraknuo bi napred i, ponosno, sa
dostojanstvom, zabacivši nazad glavu, počeo da peva:
Na barikade
svi pođimo!
Za slobodu
se ubogaljimo i umrimo!
I bodro po-poljski trepnuvši petama, Aleksej Aleksejevič bi pružio šešir i govorio: “Udelite
milostinju, Hrista radi”. To je pomagalo, i Aleksej Aleksejevič je retko ostajao bez hrane.
Sve je išlo dobro, ali eto 22-e godine Aleksej Aleksejevič se upoznao s nekim
Ivanom Ivanovičem Puzirjovom, koji je na Senskoj pijaci trgovao suncokretovim uljem.
Puzirjov je pozvao Alekseja Aleksejeviča u kafe, počastio ga pravom kafom i mljackajući
19
kolačićima, izložio mu nekakav komplikovan pothvat, od kojeg je Aleksej Aleksejevič
razumeo samo to da i on treba nešto da radi, za šta će i dobijati od Puzirjova najvažnije
prehrambene proizvode. Aleksej Aleksejevič se saglasio i Puzirjov mu je smesta, kao
stimulaciju, ispod stola dao dva originalna pakovanja kineskog čaja i pakovanje cigareta
“Radža”.
Od toga dana Aleksej Aleksejevič je svako jutro dolazio na pijacu k Puzirjovu i, dobivši
od njega ko zna kakve papire sa kosim potpisima i nebrojenim pečatima, nosio je sanke,
kada se to dešavalo zimi, ili kada se to dešavalo leti – kolica, obilazio, po uputstvu
Puzirjova, razne kancelarije, gde je, pokazavši papire, dobijao nekakve sanduke, koje je
tovario na svoje sanke ili kolica i uveče ih odvozio u Puzirjovljev stan. Ali jednom, kad je
Aleksej Aleksejevič dovezao sanke do Puzirjovljevog stana, pristupila su mu dva čoveka,
od kojih je jedan bio u vojničkom šinjelu, i upitali ga: “Prezivate se – Aleksejev?” Zatim
su Alekseja Aleksejeviča posadili u automobil i odveli u zatvor.
Na saslušanjima Aleksej Aleksejevič ništa nije shvatio i samo je neprekidno govorio
da je on stradao za revolucionarnu otadžbinu. Ali, i pored toga, bio je osuđen na deset
godina progonstva u severni deo svoje otadžbine. Vrativši se 28-e godine nazad u
Lenjingrad, Aleksej Aleksejevič se prihvatio nekadašnjeg zanata i, smestivši se na ugao
Volodarskog prospekta, zabacivao je dostojanstveno glavu, trupnuo petom i zapevao:
Na barikade
svi pođimo!
Za slobodu
se ubogaljimo i umrimo!
Ali nije to uspeo zapevati ni dva puta, kada je natkrivenim automobilom, bio poveden nekuda u pravcu
Admiraliteta. Nestao je bez traga i glasa.
To je kratka životna povest odvažnog viteza i rodoljuba Alekseja Aleksejeviča
Aleksejeva.
(1934-1936)
PRAZNIK
Na krovu jedne kuće sedela su dva tehnička crtača i jela kašu od heljde.
Iznenada jedan od njih radosno uzviknu i izvadi dugačku maramicu iz džepa. Pala mu
je na pamet sjajna ideja – u vršak maramice svezati novčić od dvadeset kopejki, hitnuti
to dole, s krova, na ulicu i pogledati, šta će od toga ispasti.
Drugi tehnički crtač je brzo shvatio ideju prvoga, pojeo je kašu od Heljde,
ušmrknuo se i, obrisavši prste, počeo da motri iza prvog tehničkog crtača.
Ali pažnja obojice tehničkih crtača bila je odvraćena od opita sa maramicom i
novčićem od dvadeset kopejki. Na krovu, gde su obojica sedeli, zbio se događaj, koji
nije mogao da prođe nezapaženo.
Domar Ibrahim prikucavao je na dimnjak dugački štap sa izbledelom zastavom.
Tehnički crtači upitali su Ibrahima, šta to znači, na šta im ovaj odgovori: “To znači
da je u gradu praznik”. – “A koji to praznik, Ibrahime?” – upitali su tehnički crtači.
“Praznik je povodom toga, što je naš omiljeni pesnik napisao novu pesmu”, reče
Ibrahim.
I tehnički crtači se, posramljeni svojim neznanjem, rasplinuše u vazduhu.
9. januar 1935.
(SADA ĆU DA ISPRIČAM, KAKO SAM SE RODIO...)
Sada ću da ispričam kako sam se rodio, kako sam rastao, i kako sam ispoljio prve
znake genijalnosti. Rodio sam se dvaput. To se evo ovako dogodilo.
Moj tata se oženio s mojom mamom 1902. godine, ali moji roditelji su me doneli na
svet tek krajem 1905., i to zato, što je tata poželeo da mu se dete rodi na Novu godinu.
Tata je proračunao da začeće treba da se desi 1. aprila i samo se tog dana udvarao
mami s predlogom da začnu dete.
Prvi put je tata došao do moje mame 1. aprila 1903. godine. Mama je odavno
čekala taj trenutak i jako se obradovala. Ali tata je, verovatno, bio u veselom
raspoloženju, nije se uzdržao i rekao je mami: “Aprilili!”
Mama se strašno naljutila i tog dana nije pustila tatu kod sebe. Moralo se čekati do
sledeće godine.
1. aprila 1904. godine, tata je počeo ponovo da dolazi mami s istim predlogom. Ali
mama je, pamteći prošlogodišnji slučaj, rekla da sad već više ne želi da ostaje u glupom
položaju, i opet nije pustila tatu k sebi. Ma koliko da je tata besneo, ništa nije pomagalo.
I tek nakon godinu dana mom tati je pošlo za rukom da stavi mamu u krevet i da
me začne.
Prema tome, moje začeće se dogodilo 1. aprila 1905. godine.
Međutim, svi tatini proračuni su propali, zato što sam ispao nedonošče i rodio se
četiri meseca pre roka.
Tata se tako razbesne, da je akušerka, koja me je prihvatila, izgubila glavu i počela
da me gura natrag, odakle tek što sam izašao.
Jedan naš poznanik, student Vojno-medicinske akademije, koji je prisustvovao porođaju,
izjavio je da im neće uspeti da me uguraju natrag. No, bez obzira na studentove reči,
mene su ipak gurali i gurali, a u žurbi ne tamo gde treba.
Ovde je počela strašna gužva.
Majka vrišti: “Dajte mi moje dete!” A njoj odgovaraju: “Vaše – vele – dete se nalazi u vama”. –
“Kako!” – vrišti majka. – Kako je dete u meni, kad samo što sam ga rodila!” – “Ali – vele majci – možda, vi
grešite?” – “Kako – vrišti majka – ja grešim! Zar ja mogu da grešim! Sama sam videla, da je dete
malopre evo ovde ležalo na čaršavu!” – “To je tačno – vele majci – ali, možda se, ono
nekud puzeći uvuklo”. Jednom rečju, ni sami ne znaju šta da kažu majci.
A majka galami i zahteva svoje dete.
Bili su prinuđeni da pozovu iskusnog lekara. Ovaj je pregledao majku i raširio ruke,
međutim, ipak je pripremio i dao majci dobru porciju engleske soli. Majka je dobila
proliv, i na taj način sam po drugi put došao na svet.
Tu se tata opet razbesneo, kaže, to se, tobože, još ne može nazvati rođenjem, da
to, tobože, još nije čovek, nego pre donekle zametak, i da ga valja ili ugurati natrag, ili
staviti u inkubator.
I eto, stavili su me u inkubator.
PERIOD INKUBACIJE
21
1935.
Jednom mi Maša reče da joj u krevet dolazi Šarik.* Ko je ili šta je taj Šarik, nisam
uspeo da razjasnim.
Nakon nekoliko dana, taj Šarik je opet dolazio. Zatim je počeo da dolazi prilično
često, otprilike jedanput u tri dana.
Nisam bio kod kuće. Kada sam došao kući, Maša mi je rekla da me je Sinderjuškin
zvao telefonom i raspitivao se za mene. Ja sam vidite li, bio potreban nekakvom
Sinderjuškinu!
Marina je kupila jabuke. Pojeli smo posle ručka nekoliko komada i, po svoj prilici, dve
jabuke ostavili za veče. Ali kada sam uveče zaželeo da ih dobijem, tad jabuka nije bilo.
Marina reče da je dolazio Miša – konobar i odneo jabuke za salatu. Nije mu bilo potrebno
srce jabuke, i očistio je jabuke u našoj sobi, a srce je bacio u korpu za otpatke.
Razjasnio sam da Šarik, Sinderjuškin i Miša obično žive kod nas u peći. To mi je
malo razumljivo – kako su se oni tamo smestili.
Zapitkivao sam Marinu o Šariku, Sinderjuškinu i Miši. Marina je izbegavala direktne odgovore.
Kada sam izneo svoje bojazni da ta kompanija, možda, nije sasvim poštena, Marina me
je ubedila, da su to, u svakom slučaju, “zlatna srca”.* Više nisam ništa mogao da
saznam od Marine.
S vremenom sam saznao da su “zlatna srca” stekla nejednako obrazovanje. Tačnije, Šarik je
stekao srednje obrazovanje, a Sinderjuškin i Miša nisu stekli nikakvo. Šarik ima čak
svoje naučne radove. I zbog toga se oholo odnosi prema ostalim “zlatnim srcima”.
Jednom sam saznao, da je kod “zlatnih srdaca” bila večerinka. Oni su se udružili i
kupili marinirane jegulje. A Miša je čak doneo bočicu s votkom. Uopšte, Miša je voleo da
popije.
Zaškripeše kočnice,
prekinuv točkova pogon.
Ja pažljivo gledam sve:
sam sam u pustom vagonu.
A vagoni, zaškripav,
pojuriše, Gasnu oganj.
Juri voz, baš kao lav,
od potere beži on.
Jednom jedan profesor nešto pojede, nije da nije, i počelo mu je bivati muka.
Dođe njegova žena i veli: “Šta ti je?” A profesor kaže: “Ništa”. Žena otide nazad.
Profesor je legao na divan, ležao malo, odmorio se i pošao na posao.
A na poslu iznenađenje: snizili su mu platu – umesto 650 rubalja, dadoše mu svega
500. Profesor tamo – amo – ništa ne pomaže. Profesor do direktora, a direktor ga za
vrat. Profesor do knjigovođe, a knjigovođa veli: “Obratite se direktoru”. Profesor se
popeo na voz i otputovao u Moskvu.
Usput profesor dobi grip. Doputovao je u Moskvu, ali ne može da izađe na peron.
Položili su profesora na nosila i odneli u bolnicu.
Proležao je profesor u bolnici ne više od četiri dana i umro.
Profesorovo telo spališe u krematorijumu, pepeo staviše u teglicu i poslaše njegovoj ženi.
Evo, profesorova žena sedi i pije kafu. Neočekivano zvonce. Šta se dogodilo? “Imate
paket”.
Žena se sva obradovala, smeška se na sva usta, poštaru u ruke gura pola rublje i brže otvara paket.
Gleda, a u paketu teglica sa pepelom i ceduljica: “To je sve što je ostalo od Vašeg muža”.
23
Žena ne može ništa da shvati, trese teglicu, gleda je prema svetlu, ceduljicu je šest
puta pročitala – napokon je shvatila u čemu je stvar, i strašno se ražalostila.
Profesorova žena se jako ražalostila, poplakala je tri sata i krenula da pokopa teglicu sa
pepelom. Uvila je teglicu u novine i odnela u park 1. Petoletke, bivši Tavričeski.
Profesorova žena izabrala je zabačeniju alejicu i samo što je htela da zakopa
teglicu – neočekivano ide čuvar.
–Hej! – viče čuvar. – Šta tu radiš?
Profesorova žena se preplaši i veli:
– Ta eto, htela sam da nalovim žaba u teglicu.
– Pa – govori čuvar – to može, samo pazi, zabranjeno je gaziti po travi.
Kada je otišao čuvar, profesorova žena zakopa teglicu u zemlju, utapka je unaokolo
nogom i krene da prošeta parkom.
A u parku joj se prilepi nekakav mornar. Idemo, ta, idemo, veli, da spavamo. Ona kaže: “Zašto da
spavamo po danu?” A on opet svoje: spavati pa spavati.
I zaista, profesorovoj ženi se prispavalo.
Ide ona ulicama i spava joj se. Unaokolo trče nekakvi modri i zeleni ljudi – a njoj se sve više
spava.
Ide ona i spava. I sanja, tobože ide joj u susret Lav Tolstoj i u rukama nosi nokšir. Ona ga pita: “Šta vam
je to?” A on joj prstom pokazuje na nokšir i veli: “Eto – kaže – ovde sam nešto napravio, i sada nosim da
pokažem celom svetu. Neka – veli – svi vide”.
Poče profesorova žena takođe da gleda i vidi da, tobože, ovo više nije Tolstoj, nego
šupa, a u šupi sedi kokoška.
Poče profesorova žena da lovi kokošku, a kokoška se zavukla pod divan i odatle
sad već kao kunić izviruje.
Zavuče se profesorova žena za kunićem pod divan i probudi se.
Probudila se, gleda: zaista, ona leži pod divanom.
Izvuče se profesorova žena ispod divana, i vidi – njena vlastita soba. A eno i sto
stoji sa nepopijenom kafom. Na stolu se nalazi ceduljica: “To je sve, što je ostalo od Vašeg muža”.
Poplakala je profesorova žena još jedanput i sela da ispije hladnu kafu.
Neočekivano zvonce. Šta se dogodilo? Ulaze neki ljudi i govore: “Pođimo”.
– Kuda – pitala je profesorova žena.
– U ludnicu – odgovaraju ljudi.
Profesorova žena poče da vrišti i da se opire, ali ljudi su je uhvatili i odveli u
ludnicu.
I evo, sasvim normalna, sedi profesorova žena na postelji u ludnici, u rukama drži pecaljku i na podu
lovi nekakve nevidljive ribice.
Ova profesorova žena je samo žalostan primer toga, kako je u životu mnogo
nesrećnika, koji ne zauzimaju ono mesto, koje bi trebali zauzimati.
1. Neki čovek je, zaletevši se, sa takvom snagom udario glavom o kovačnicu, da je
kovač odložio malj na stranu, koji je držao u rukama, skinuo kožnu pregaču i, zalizavši
dlanom kosu, izašao na ulicu da pogleda, šta se desilo. 2. Ovde je kovač ugledao čoveka
koji je sedeo na zemlji . Čovek je sedeo na zemlji i držao se za glavu. 3. “Šta se desilo?”
– upita kovač. “Jaoj!” – reče čovek. 4. Kovač je čoveku prišao bliže. 5. Prekidamo priču o
kovaču i nepoznatom čoveku i počinjemo novu priču o četiri prijatelja harema. 6. Bila
jednom četiri ljubitelja harema. Smatrali su da je prijatno imati u isti mah po osam žena.
Okupljali su se uveče i raspravljali o haremskom životu. Pili su vino; napijali se; padali
pod sto; povraćali. Bilo je odvratno gledati ih. Ujedali su jedan drugoga za noge. Nazivali
se ružnim rečima. Puzali na svojim trbusima. 7. Prekidamo priču o njima i počinjemo
novu priču o pivu. 8. Stajaše bure sa pivom, a pored je sedeo filozof i razmišljao: “Ovo
bure je ispunjeno pivom; pivo previre i jača. I ja svojim razumom hitam po vrhuncima
iznad zvezda i jačam duhom. Pivo je napitak, koji teče prostorom, ja sam isto napitak
koji teče vremenom. 9. Kada je pivo zatvoreno u buretu, ono nema gde da teče.
Zaustavi li se vreme, i ja ću stati. 10. Ali, ne zaustavi li se vreme, i moj tok je nesumnjiv.
11. Ne, pa bolje neka i pivo slobodno teče, budući da je suprotno prirodnim zakonima da
stoji na mestu”. I s tim rečima filozof otvori slavinu na bačvi, i pivo se izli na pod. 12.
Dosta smo ispričali o pivu; sada ćemo da pričamo o bubnju. 13. Filozof je udarao u
bubanj i vikao: “Ja pravim filozofsku buku! Ta buka nije potrebna nikome, ona čak svima
smeta. Ali ako ona svima smeta, to, znači, da nije od ovoga sveta. A ako ona nije od
ovoga sveta, tad je od onoga sveta. A ako je od onoga sveta, onda ću da je pravim”. 14.
Dugo je filozof bubnjao. Ali da mi ostavimo ovu bučnu priču i pređemo na sledeću tihu
priču o drveću. 15. Filozof je šetao ispod krošnji drveća i ćutao, zato što ga je napustilo
nadahnuće.
25
22. avgusta 1937.
VEZA
Filozofe!
1. Pišem Vam odgovor na Vaše pismo, koje mi Vi nameravate napisati kao ogovor
na moje pismo, koje sam ja napisao Vama. 2. Neki violinista kupio sebi magnet i
poneo ga kući. Usput su violinistu napali huligani i zbacili mu kapu s glave. Vetar je
poduhvatio kapu i poneo je ulicom. 3. Violinista je položio magnet na zemlju i
potrčao za kapom. Kapa je dospela u lokvu azotne kiseline i tamo sagorela. 4. A za
to vreme huligani su ugrabili magnet i nestali. 5. Violinista se vratio kući bez
kaputa i bez kape, jer je kapa sagorela u azotnoj kiselini, a oneraspoložen gubitkom svoje kape,
zaboravio je i kaput u tramvaju. 6. Kondukter tog tramvaja odneo je kaput na buvlju pijacu i tamo ga
trampio za mileram, prekrupu i paradajz. 7. Kondukterov tast se prejeo paradajza i umro. Njegov leš
stavili su u mrtvačnicu, ali su ga potom pomešali i umesto kondukterovog tasta
sahranili su nekakvu bakicu. 8. Na bakicin grob postaviše beli stub sa natpisom:
“Anton Sergejevič Kondratjev”. 9. Kroz jedanaest godina taj stub izgrizoše crvi, i on
je pao. A čuvar groblja raspilio je ovaj stub na četiri dela i sagoreo ga u svom
šporetu. A žena čuvara groblja je na toj vatri skuvala supu od karfiola. 10. No, kada
je supa bila već skuvana, sa zida se srušio sat pravo u šerpu sa supom. Sat su
izvadili iz supe, ali u satu su bile stenice, i one su se sad obrele u supi. Supu su dali
prosjaku Timofeju. 11. Prosjak Timofej je pojeo supu sa stenicama i ispričao
prosjaku Nikolaju o dobroti čuvara groblja. 12. Sutradan je prosjak Nikolaj došao do
čuvara groblja i počeo prositi. No čuvar groblja nije prosjaku Nikolaju dao ništa i
isterao ga je napolje. 13. Prosjak Nikolaj se jako naljutio i zapalio je kuću čuvara
groblja. 14. Vatra se proširila sa kuće na crkvu, i crkva je izgorela. 15. Povela se
dugotrajna istraga, ali nije se uspeo ustanoviti uzrok požara. 16. Na tom mestu gde
je bila crkva, izgradili su klub, i na dan otvaranja kluba priredili koncert, na kojem
je nastupao violinista, koji je pre četrnaest godina izgubio svoj kaput. 17. A među
slušaocima je sedeo sin jednog od onih huligana, koji su pre četrnaest godina
zbacili kapu s glave tom violinisti. 18. Posle koncerta oni pođoše kući istim
tramvajem. No u tramvaju, koji je išao iza njih, vozač je bio isti onaj kondukter, koji
je nekad prodao violinistov kaput na buvljoj pijaci. 19. I eto, oni se kasno uveče
voze gradom: napred – violinista i huliganov sin, a iza njih – vozač tramvaja, bivši
kondukter. 20. Oni se voze i ne znaju, kakva je veza među njima, i to neće saznati
do same smrti.
GNUSNA OSOBA
Sve se završilo tako, što je Feđki prišao Nikolaj, udario ga po njušci i sakrio se pod
orman.
Feđka je dohvatio Nikolaja žaračem ispod ormana i pocepao mu usta.
Nikolaj je s pocepanim ustima pojurio k susedima, ali ga je Feđka sustigao i udario
pivskom kriglom. Nikolaj je pao i umro.
A Feđka je spremio svoje stvari i otputovao iz Vladivostoka.
KAPA
Uzvraća prvi drugome: “Nisam ih video”. – “Kako ih nisi video – govori drugi – kad
sam im kape stavljao?” – “Pa eto – veli prvi – kape si im stavljao, ali ih nisam video”. –
“Da li je to moguće?” – kazuje drugi, s dugačkim brkovima. “Da – govori prvi – moguće
je “ – i osmehuje se modrim ustima. Tada drugi, koji je sa dugačkim brkovima, pristupa
modroustom, da bi mu ovaj objasnio, kako je to moguće – kape na ljude staviti, a iste te
ljude ne zapaziti. Ali modrousti odbija da objasni brkatome, klima glavom i osmehuje se
svojim plavim ustima.
– Ah, kakav si ti vrag – veli mu brkati. – Ti mene, starče, zavaravaš! Odgovori mi i
ne zaluđuj me: da li si ih video ili nisi?
Drugi, koji je modrousti, još jednom se osmehnuo, i neočekivano nestao, samo je
jedna kapa ostala da visi u vazduhu.
– Ah, eto ko si ti! – reče brkati starac i pruži ruku za kapom, a kapa u stranu. Starac
za kapom, a kapa u stranu. Starac za kapom, a kapa od njega, ne dajući se starcu u
ruke. Leti kapa Njekrasovskom ulicom, pored pekare, pored kupatila. Iz pivnice istrčava
narod, gleda začuđeno u kapu i odlazi natrag u pivnicu. A starac trči za kapom, ruke je
napred ispružio, otvorio usta; starčeve oči se zamutiše, brkovi se klate, a kosa poput
perja štrči na sve strane.
Dotrčao je starac do Litejne, a tamo, presecajući mu put, već juri milicioner i još
jedan građanin u sivom odelu. Uhvatili su bezumnog starca i poveli ga nekuda.
A kapa je zaokrenula nadesno i poletela u pravcu Neve.
Neki čovek ju je video na uglu Pantalejmonove, a već na uglu Fruštadske, niko je nije
video.
27
USPOMENE JEDNOG MUDROG STARCA
(1936-1938)
VLAST
Faol reče: “Mi grešimo i naslepo činimo dobro. Neki se sudski činovnik vozio
biciklom i neočekivano došavši do Kazanskog sabora, nestao. Da li on zna, šta mu je
bilo dato da učini: dobro ili zlo? Ili ovakav slučaj: neki je glumac kupio sebi bundu i
tobože je učinio dobro toj bakici, koja je, oskudevajući, prodala tu bundu, ali je zato
drugoj bakici, i to svojoj majci, koja je živela kod njega i obično spavala u predsoblju,
29
gde je on vešao novu bundu, učinio, kao što izgleda, zlo, budući da se nova bunda toliko
nepodnošljivo osećala na ne zna se kakav formalin i naftalin, da babica, majka tog
glumca, jednom nije bila u stanju da se probudi i umrla je. Ili još jedan ovakav slučaj:
neki se grafolog nakitio votkom i počinio takve stvari, da tu, po svoj prilici, i sam
pukovnik Dibič ne bi razabrao, šta je dobro, a šta zlo. Greh je od dobra veoma teško
razlikovati”.
Mišin, zamislivši se nad Faolovim rečima, pade sa stolice.
– Ho-ho – reče, ležeći na podu – če-če.
Faol nastavi: “Uzmimo ljubav. Možda je dobro, a možda ne i zlo. S jedne strane,
rečeno je: zavoli, a s druge: ne bludniči. Možda je bolje uopše ne ljubiti? Ali rečeno je:
zavoli. A zavoliš li – razmaziš se. Šta da se radi? Možda ljubiti, ali ne tako? U tom
slučaju, zašto se pak u celom svetu jednom te istom rečju – zaljubiti – izražava i jedno i
drugo? Eto, neki je glumac voleo svoju majku i jednu mlađahnu debeljuškastu devojku. I
voleo ih je na različite načine. Devojci je davao veći deo svoje plate. Majka je počesto
gladovala, a devojka je pila i jela za trojicu. Glumčeva majka je živela u predsoblju na
podu, a devojka je raspolagala sa dve velike sobe. Devojka je imala četiri kaputa, a
majka jedan, i eto, glumac je svojoj majci uzeo taj jedini kaput i od njega devojci sašio
suknju. Na kraju krajeva, s devojkom se glumac zabavljao, a sa svojom majkom nije i
ljubio ju je čistom ljubavlju. Ali, glumac se pribojavao majčine smrti, a za smrt devojke
nije. I kada je majka umrla, glumac nije plakao i našao je sebi drugu devojku. Dakle,
majka se ceni kao unikat, poput retke marke, koja se ne može zameniti drugom”.
– Šo-šo – reče Mišin, ležeći na podu – ho-ho.
Faol nastavi: „I to se zove čista ljubav! Da li je dobra takva ljubav? A ako nije, onda
kako voleti? Neka je majka volela svoje dete. Detetu je bilo dve i po godine. Majka ga je
vodila u vrt i smeštala na pesak. Tamo su svoju decu dovodile i druge majke. Katkad se
na pesku skupljalo do četrdeset mališana. I eto, jedanput je u taj vrt banulo besno
pseto, bacilo se pravo na decu i počelo da ih ujeda. Majke su s kricima pojurile svojoj
deci, među njima i naša majka. Ona je žrtvujući se, priskočila psu, i iščupala mu iz
čeljusti, kako joj se činilo, svoje dete. Ali, iščupavši dete, videla je da to nije njeno dete, i
bacila ga je natrag psu da bi ugrabila i od smrti spasla svoje dete, koje je tu ležalo. Ko
će da mi odgovori: da li je ona zgrešila ili učinila dobro?”
– Sju-sju – reče Mišin, vrteći se na podu.
Faol nastavi: “Da li kamen greši? Greši li drvo? Greši li životinja? Ili greši samo
čovek?”
– Mljam-mljam – reče Mišin, osluškivajući Faolove reči – šup-šup.
Faol nastavi: “Ako greši samo čovek, to znači, svi gresi sveta nalaze se u samom
čoveku. Greh ne ulazi u čoveka, nego samo izlazi iz njega. Slično hrani: čovek jede
dobro, a izbacuje iz sebe loše. U svetu nema ničeg lošeg, jedino ono, što je prošlo kroz
čoveka, može da postane loše”.
– Umnjaf – reče Mišin, nastojeći da se podigne sa poda.
Faol nastavi: “Eto, govorio sam o ljubavi, govorio sam o onim našim stanjima, koje
zovu jednom rečju “ljubav”. Da li je to jezička greška, ili su sva ta stanja zajednička?
Ljubav majke prema detetu, ljubav sina prema majci i ljubav muškarca i žene – možda je sve to
ista ljubav?”
– Nesumnjivo – reče Mišin, klimajući glavom.
Faol reče: “Da, ja mislim da se bit ljubavi ne menja od toga, ko koga ljubi. Svakom
čoveku dozvoljena je izvesna dimenzija ljubavi. I svaki čovek traži, u kom pravcu da je
iskoristi, suviše se ne razbacujući. Otkriće tajni manevrisanja i sitnih svojstava naše
duše, nalik džaku pilovine...”
– Dosta! – poviče Mišin, brzo se podižući sa poda. – Nestani!
I Faol se rasu, kao loš šećer.
Mišinu rekoše:
– Hej, Mišine, ustaj!
Mišin reče:
– Neću – i nastavi da leži na podu.
Tad Mišinu priđe Kalugin i reče:
– Ako ti, Mišine, ne ustaneš, ja ću te naterati na to.
– Nećeš - reče Mišin, nastavljajući da leži na podu.
Mišinu priđe Seliznjeva i reče:
– Vi se, Mišine, večito valjate na podu u hodniku i smetate nam da se tamo-amo
krećemo.
– Smetao sam i smetaću – reče Mišin.
– E pa, znate – reče Koršunov, ali mu Kalugin upade u reč i reče:
–Ma šta se tu toliko raspravljamo! Zovite miliciju.
Zvali su miliciju i pozvali milicionera.
Kroz pola sata došao je milicioner sa domarom.
– Šta se ovde dešava? – upita milicioner.
–Pogledajte – reče Koršunov, ali mu Kalugin upade u reč i reče:
– Evo. Ovaj građanin sve vreme leži ovde na podu i smeta nam da prolazimo hodnikom. Mi
smo ga i tako i ovako...
Ali tu Kaluginu upade Seliznjeva u reč i reče:
– Molili smo ga da ode, ali on ne odlazi!
– Da – reče Koršunov.
Milicioner priđe Mišinu.
– Vi, građanine, zašto ležite ovde? – upita milicioner.
– Odmaram se – reče Mišin.
– Ovde, građanine, ne treba da se odmarate – reče milicioner. – Gde vi, građanine,
živite?
– Ovde? – reče Mišin.
– Gde je vaša soba? – upita milicioner
– Prijavljen je u našem stanu, ali sobe nema – reče Kalugin.
– Sačekajte, građanine – reče miliciner – sada ja razgovaram s njim. Građanine, gde
vi spavate?
– Ovde? – reče Mišin.
– Molim vas – reče Koršunov, ali mu Kalugin upade u reč i reče:
– On čak kreveta nema i valja se javno na golom podu.
– Već dugo vremena oni se žale na njega – reče domar.
– Potpuno je nemoguće prolaziti hodnikom – reče Seliznjeva – ne mogu večito da
prekoračujem muškarca. A on namerno protegne noge, pa ruke ispruži, pa na leđima
leži i promatra. Ja dolazim umorna s posla, potreban mi je odmor.
– Da dodam – reče Koršunov, ali mu Kalugin upade u reč i reče:
– On i noću ovde leži. O njega se u mraku svi spotiču. Zbog njega sam pocepao
svoje ćebe.
Seliznjeva reče:
– Iz džepa mu večito ispadaju nekakvi ekseri. Nemoguće je hodnikom ići bos, ideš i
gledaš da ne ozlediš nogu.
– Pre neki dan nameravali su da ga zapale petrolejem – reče domar.
– Polili smo ga petrolejem – reče Koršunov, ali mu Kalugin upade u reč i reče:
–Polili smo ga petrolejem samo da bi ga zaplašili, ali nismo nameravali da ga zapalimo.
– Ma ja ne bih dopustila da u mom prisustvu spale živog čoveka – reče Seliznjeva.
– A zašto ovaj građanin leži u hodniku? – neočekivano upita milicioner.
31
– Eto ti ga na! – reče Koršunov, ali mu Kalugin upade u reč i reče:
– Zato, što on nema drugog stambenog prostora: evo, u ovoj sobi živim ja, u ovoj evo ona, u ovoj evo
on, a Mišin živi ovde u hodniku.
– To ne valja – reče milicioner. – Trebalo bi da svi budu u svom stambenom
prostoru.
– Ali on nema drugog stambenog prostora, osim hodnika – reče Kalugin.
– Upravo tako – reče Koršunov.
– Eto, on je večito tu i leži – reče Seliznjeva.
– To ne valja – reče milicioner i otide zajedno sa domarom.
Koršunov priskoči Mišinu.
– Šta je? – povika- Kako vam se ovo dopalo?
– Pričekajte – reče Kalugin i, prišavši Mišinu, reče: – Je si li čuo, šta je govorio
milicioner? Diži se s poda!
– Neću – reče Mišin, nastavljajući da leži na podu.
– On će sad namerno i dalje da leži ovde – reče Seliznjeva.
– Jasno – rekao je razdraženo Kalugin.
A Koršunov reče:
– U to ne sumnjam. Parfaitment!*
8. novembra 1940.
SMETNJA
Pronin reče:
– Imate veoma lepe čarape.
Irina Mazer reče:
– Sviđaju vam se moje čarape?
Pronin reče:
– O, da. Veoma. – I dodirnu ih rukom.
Irina reče:
– A zašto vam se sviđaju moje čarape?
Pronin reče:
– Veoma su glatke.
Irina podiže svoju suknju i reče:
– A vidite li, kako su one dugačke?
Pronin reče:
– Jao, da, da.
Irina reče:
– A evo ovde se one već završvaju. Ovde više ide gola noga.
– Jao, kakva noga! – reče Pronin.
– Imam veoma debele noge – reče Irina. – A i u kukovima sam jako široka.
– Pokažite – reče Pronin.
– Ne mogu – reče Irina – bez trikoa sam.
Pronin kleknu ispred nje.
Irina reče:
– Zašto ste kleknuli?
Pronin joj poljubi nogu malo poviše čarape i reče:
– Eto zašto.
Irina reče:
– Zašto mi nagore podižete suknju? Rekla sam vam da sam bez trikoa.
Ali Pronin joj i pored toga podiže suknju i reče:
– Ništa, ništa.
– Kako, kako to, ništa? – reče Irina.
Ali ovde je neko zakucao na vrata. Irina brzo namesti svoju suknju, a Pronin ustade sa poda i priđe
prozoru.
– Ko je? – upita Irina kroz vrata.
– Otvorite vrata – reče oštar glas.
Irina otvori vrata, i u sobu uđe čovek u crnom kaputu i dubokim čizmama. Za njim
su ušla dva vojnika, nižih činova, s puškama u rukama, a za njima domar. Niži činovi se
zaustaviše pokraj vrata, a čovek u crnom kaputu priđe Irini Mazer i reče:
– Vaše prezime?
– Mazer – reče Irina.
– Vaše prezime? – upita čovek u crnom kaputu, obraćajući se Proninu.
Pronin reče:
– Prezivam se Pronin.
– Imate li oružje? – upita čovek u crnom kaputu.
– Nemam – reče Pronin.
– Sedite ovamo – reče čovek u crnom kaputu, pokazujući Proninu na stolicu.
Pronin sede.
– A vi – reče čovek u crnom kaputu, obraćajući se Irini – obucite vaš kaput. Morate
da pođete sa nama.
– Zašto? – upita Irina.
Čovek u crnom kaputu nije odgovorio.
– Treba da se preobučem – reče Irina.
– Ne – reče čovek u crnom kaputu.
– Ali moram da još nešto obučem – reče Irina.
– Ne – reče čovek u crnom kaputu.
Irina je ćuteći obukla svoju kratku bundu.
– Zbogom – reče Proninu.
– Svaki razgovor je zabranjen – reče čovek u crnom kaputu.
– A ja takođe idem sa vama? – upita Pronin.
– Da. – reče čovek u crnom kaputu. – Oblačite se.
Pronin ustade, skinu sa čiviluka svoj kaput i kapu, obuče se i reče:
– Pa, spreman sam.
– Idemo – reče čovek u crnom kaputu.
Niži činovi i domar zalupaše đonovima.
Svi su izašli u hodnik.
Čovek u crnom kaputu je zaključao vrata Irinine sobe i zapečatio ih sa dva mrka
pečata.
– Hajde, napolje – reče.
I svi izađoše iz stana, glasno zalupivši spoljašnjim vratima.
1940.
Naslov zbirke – Samostalna strava!
SLUČAJEVI
Preveo: Dušan Patić
PLAVA SVESKA No 10
Bio jednom jedan riđi čovek, koji nije imao ni oči ni uši. Ni kosu on nije imao, tako
da su ga “riđim” uslovno zvali.
33
Da govori, nije mogao, jer nije imao usta. A nos, takođe, nije imao.
Nije imao čak ni ruke ni noge. Ni stomak nije imao, ni leđa nije imao, ni kičme, niti
bilo kakvih unutrašnjih organa. Ništa nije imao! Tako da je nejasno – o kome je reč.
Pa, bilo bi bolje da o njemu više ni ne govorimo.
(1937)
SLUČAJEVI
Jednoga dana Orlov se prejeo pirea od graška i – umro. A Krilov, doznavši za to,
takođe umre. A Spiridonov nehotice umre. A Spiridonovljeva žena tresnu s kredenca i
takođe umre. A deca Spiridonova utopiše se u ribnjaku. A Spiridonovljeva baba se
propila i krenula stranputicom. A Mihajlov prestade da se češlja i oboli od šuge. A
Kruglov je nacrtao damu s kamdžijom u rukama i poludeo. A Perekrestov telegrafski
dobi 400 rubalja i toliko se uobrazio da su ga izbacili sa posla.
Dobri ljudi, a ne umeju sebe da izvedu na sigurni put.
(1933)
Jedna se starica od preterane znatiželje nagnula kroz prozor, pala i razbila se.
Kroz prozor se promolila druga starica i počela da gleda dole na onu koja se
razbila, ali se od preterane znatiželje takođe izvrnula kroz prozor, pala i – razbila se.
Zatim je kroz prozor ispala treća starica, zatim četvrta, pa peta.
Kada ispade i šesta starica, dojadi mi da ih gledam, te pođoh na Maljcevsku pijacu,
gde su, priča se, jednom slepcu poklonili pleteni šal.
SONET
Desio mi se neobičan slučaj: neočekivano sam zaboravio, šta ide prvo, 7 ili 8.
Odoh sam do komšija i upitah ih, šta oni misle o tome.
Kakvo je bilo samo njihovo i moje iznenađenje, kada su iznenada otkrili, da ni oni ne
mogu da se sete redosleda brojeva. 1,2,3,4,5, i 6 su pamtili – a dalje su zaboravili.
Pošli smo svi u trgovačku radnju “Gastronom”, na uglu Znamenske i Besejne ulice,
i upitali kasirku o našoj nedoumici. Kasirka se tužno nasmejala, izvadila iz usta mali
čekić i, malo mrdnuvši nosom, rekla: “Po meni, 7 ide posle 8 u tom slučaju, kada 8 ide
posle 7”.
Zahvalili smo kasirki i razdragano istrčali iz radnje. Ali tada, zamislivši se nad
kasirkinim rečima, ponovo se pokunjismo, budući da su nam se njene reči pokazale
lišenim svakog smisla. Šta nam je preostalo da radimo? Pošli smo u Letnju baštu i počeli
tamo da brojimo drveće. Ali, izbrojavši do 6, zastadosmo i započesmo prepirku: po
mišljenju jednih, dalje je sledilo 7, a po mišljenju drugih – 8.
Prepirali bismo se mi vrlo dugo da se, na sreću, tu sa klupe nije strovalilo nekakvo
dete i polomilo obe vilice. To nas udalji od naše prepirke.
A zatim se raziđosmo kućama.
(1935)
(UBACI SLUČAJ NA RUSKOM)
OPTIČKA VARKA
Semjon Semjonovič, stavivši naočare, posmatra bor i vidi: na boru sedi seljak i
preti mu pesnicom.
Semjon Semjonovič, skinuvši naočare, posmatra bor i vidi – da na boru niko ne
sedi.
Semjon Semjonovič, stavivši naočare, posmatra bor i opet vidi – da na boru sedi
seljak i preti mu pesnicom.
Semjon Semjonovič, skinuvši naočare, opet vidi – da na boru niko ne sedi.
Semjon Semjonovič, opet stavivši naočare, posmatra bor i opet vidi – da na boru
sedi seljak i preti mu pesnicom.
Semjon Semjonovič ne želi da veruje u ovu pojavu i smatra je optičkom varkom.
(1934)
PUŠKIN I GOGOLJ
Zavesa.
(1934)
STOLAR KUŠAKOV
35
– Eh! – reče stolar, ustade, pođe u apoteku, kupi flaster i zalepi ga sebi na čelo.
Ali, kada je izašao na ulicu i napravio nekoliko koraka, opet se pokliznuo, pao i razbio nos.
– Fuj! – reče stolar, pođe u apoteku, kupi flaster i zalepi ga sebi na nos.
Potom opet izađe na ulicu, opet se poklizne, pade i razbije obraz.
Morao je opet da pođe u apoteku i da flasterom zalepi sebi obraz
– Eto ti ga sad – reče stolaru apotekar – vi tako često padate i razbijate se da vam
savetujem da kupite nekoliko rolni flastera.
– Ne – reče stolar – više neću padati!
Ali, kada je izašao na ulicu, opet se pokliznuo, pao i razbio bradu.
– Šugave li poledice! – poviče stolar i ponovo otrča u apoteku.
– Pa eto vidite – reče apotekar. – Eto, opet ste pali.
– Ne! – povika stolar. – Ne želim ništa da čujem! Brže, dajte flaster!
Apotekar mu dade flaster; stolar ga zalepi sebi na bradu i otrča kući.
A kod kuće ga nisu prepoznali, i nisu ga pustili u stan.
– Ja sam stolar Kušakov! – vikao je stolar.
– Pričaj nam priču! – odgovorili su iz stana i zaključali vrata rezom i lancem.
Stolar Kušakov je malo postojao na stepeništu, pljunuo i pošao na ulicu.
SANDUK
SLUČAJ PETRAKOV
Jedanput je, eto, Petrakov želeo da legne i spava, ali je legao pored kreveta. Tako je tresnuo o pod, da
eto sada, leži na njemu i ne može da se podigne.
Petrakov je, eto, skupio poslednje snage i stao četvoronoške. Ali, snage su ga
napustile, i on opet pade na stomak i leži.
Ležao je Petrakov na podu pet časova. Prvo je jednostavno tako ležao, a zatim je
zaspao.
San je potkrepio Petrakova. Probudio se potpuno zdrav, ustao, prošetao po sobi i
legao oprezno na krevet. “Pa – razmišlja – sada ću da odspavam”. Ali, da spava – baš
više i ne želi. Prevrće se Petrakov s boka na bok i ne može nikako da zaspi.
I to je, zapravo, sve.
(1936)
SAN
Kalugin je zaspao i usnio, tobože, sedi on u žbunju, a pored žbunja prolazi milicioner.
Kalugin se probudio, počešao usta i opet zaspao, i opet usnio, tobože, ide on pored
žbunja, a u žbunju se pritajio i sedi milicioner.
Kalugin se probudio, stavio pod glavu novine, da ne uslinavi jastuk, i opet je zaspao, i opet usnio,
tobože, sedi on u žbunju, a pored žbunja prolazi milicioner.
Kalugin se probudio, promenio novine, legao i opet zaspao. Zaspao je i opet usnio, tobože, ide on pored
žbunja, a u žbunju sedi milicioner.
Ovde se Kalugin probudio i rešio da više ne spava, ali je momentalno zaspao i usnio, tobože, sedi on iza
milicionera, a pored prolazi žbunje.
Kalugin vrisnu i uskomeša se na krevetu, ali više nije mogao da se probudi.
Kalugin je uzastopce spavao četiri dana i četiri noći, a petog dana se probudio
toliko omršaveo, da je čizme podvezivao za noge uzicom, da mu ne bi spadale. U
pekari, gde je Kalugin uvek kupovao pšenični hleb, nisu ga prepoznali i podvalili su mu
poluražani.
A Sanitarna komisija je, idući po stanovima i ugledavši Kalugina, našla da je on
nesanitaran i nepotreban, pa je naredila Stambenoj upravi da Kalugina izbaci – zajedno
sa đubretom.
Kalugina su presavili na dva dela i izbacili ga kao đubre.
Matematičar
(izvadivši iz glave kuglu):
Izvadio sam iz glave kuglu.
37
Izvadio sam iz glave kuglu.
Izvadio sam iz glave kuglu.
Izvadio sam iz glave kuglu.
Andrej Semjonovič:
Stavi je natrag.
Stavi je natrag.
Stavi je natrag.
Stavi je natrag.
Matematičar:
Ne, neću da je stavim!
Ne, neću da je stavim!
Ne, neću da je stavim!
Ne, neću da je stavim!
Andrej Semjonovič:
Pa i ne moraš da je staviš.
Pa i ne moraš da je staviš.
Pa i ne moraš da je staviš.
Matematičar:
Baš i neću da je stavim.
Baš i neću da je stavim.
Baš i neću da je stavim.
Andrej Semjonovič:
E baš lepo.
E baš lepo.
E baš lepo.
Matematičar:
Eto, ja sam pobedio!
Eto, ja sam pobedio!
Eto, ja sam pobedio!
Matematičar:
Ne, neću da se smirim!
Ne, neću da se smirim!
Ne, neću da se smirim!
Matematičar:
Ne, ja sam pametan i mnogo znam!
Ne, ja sam pametan i mnogo znam!
Ne, ja sam pametan i mnogo znam!
Matematičar:
Ne, nisu to gluposti!
Ne, nisu to gluposti!
Ne, nisu to gluposti!
Matematičar:
Ne, nije ti dosadilo!
Ne, nije ti dosadilo!
Ne, nije ti dosadilo!
Zavesa.
(1933)
– Vidi ga! – reče čuvar, posmatrajući muvu. – Ta, kada bi je namazao tutkalom, onda
bi joj, verovatno, došao kraj. Pa, eto ti slučaja! Od običnog lepila!
– Hej ti, šumski duhu! – viknu čuvara mladić u žutim rukavicama.
Čuvar odmah shvati da se to obraćaju njemu, ali nastavi da gleda muvu.
– Čuješ li ti šta ti govorim? – povika opet mladić. – Skote!
Čuvar je prstom zgnječio muvu i, ne okrećući glavu prema mladiću, reče:
– A šta se ti, bestidniče, dereš? I ovako te čujem. Ne treba da se dereš!
Mladić rukavicama očisti svoje pantalone i delikatnim glasom upita:
– Recite mi, dedice, kako da odavde dođem na nebo?
Čuvar pogleda mladića, zaškilji na jedno oko, pa na drugo, zatim počeša bradicu, još
jedanput pogleda mladića i reče;
– De, nema šta da se ovde zadržavate, prođite.
– Izvinite – reče mladić – na hitnom sam poslu. Tamo mi je već i soba spremljena.
– Dobro – reče čuvar – pokaži kartu.
– Nemam kartu: rekli su mi da će me i tako propustiti – reče mladić, unoseći se
čuvaru u lice.
– Vidi ga! – reče čuvar.
– Kako? – upita mladić – Puštate me?
– Dobro, dobro – reče čuvar. – Prolazi!
– A kako da prođem? Kuda? – upitao je mladić. – Ma ja ni puta ne znam.
– A kuda bi vi da idete? – upita čuvar, praveći strogo lice.
– Na nebo!
Čuvar se nagnu napred, isturi desnu nogu, da bi imao čvršći oslonac, prodorno
pogleda mladića i strogo upita:
– Ti bi šta? Praviš se lud?
Mladić se nasmeši, podiže ruku u žutoj rukavici, mahnu s njom iznad glave i naglo
nesta. Čuvar pomirisa vazduh. U vazduhu je zamirisalo na paljeno perje.
– Vidi ga! – reče čuvar, raskopča jaknu, počeša stomak, pljunu na mesto gde je
stajao mladić, i polako pođe u stražarnicu.
(1936)
39
ČETIRI ILUSTRACIJE ZA TO, KAKO NOVA IDEJA IZNENAĐUJE
ČOVEKA UKOLIKO ZA NJU NIJE PRIPREMLJEN
Pisac nekoliko trenutaka stoji, potresen tom novom idejom i pada kao mrtav. Iznose ga.
II
III
IV
GUBICI
MAKAROV I PETERSEN
No 3.
Makarov: Ovde, u ovoj knjizi, piše sve o našim željama i njihovim ispunjenjima. Pročitaj ovu
knjigu, i shvatićeš kako su tašte želje naše. Isto tako, shvatićeš – kako se lako ostvaruju
tuđe želje, i kako je teško ispuniti svoje.
Petersen: Nešto si mnogo počeo svečano da mi govoriš. Tako govore indijanske
poglavice.
Makarov: Ova je knjiga takva – da o njoj i treba govoriti uzvišeno. Štaviše, i kad razmišljam o njoj, ja
skidam kapu.
Petersen: A pereš li ruke, pre nego što dodirneš tu knjigu.
Makarov: Da, i ruke je potrebno oprati.
Petersen: Ti i noge, za svaki slučaj, operi!
Makarov: Ovo je neduhovito i drsko.
Petersen: Je li, pa kakva je to knjiga?
Makarov: Naslov joj je zagonetan...
Petersen: Hi-hi-hi!
Makarov: Ta knjiga se zove MALGIL.
Petersen nestaje.
Makarov (čiita): “...Postepeno, čovek gubi svoj oblik i postaje lopta. A, postavši lopta,
čovek gubi sve svoje želje”.
Zavesa.
(1934)
SUD LINČA
Petrov uzjaha konja, i obraćajući se gomili, drži govor, o tome, šta će biti, ako na
mestu gde se nalazi javni park, izgrade američki neboder. Gomila sluša i, kako izgleda,
odobrava. Petrov nešto zapisuje u notes. Iz gomile se izdvaja čovek srednjeg rasta i pita
Petrova šta je zapisao u svoj notes. Petrov odgovara da je to njegova lična stvar. Čovek
srednjeg rasta insistira. Reč po reč, i počinje prepirka. Gomila staje na stranu čoveka
srednjeg rasta, i Petrov, spasavajući život, goni konja i nestaje iza ugla. Gomila je
uznemirena i, u nedostatku druge žrtve, hvata čoveka srednjeg rasta i otkida mu glavu.
Otkinuta glava kotrlja se kolovozom i zastaje u otvoru slivnika. Gomila se, zadovoljivši strasti – razilazi.
41
SUSRET
Eto, jednom neki čovek pošao na posao, i usput sreo drugog čoveka, koji je, kupivši
veknu poljskog hleba, išao svojoj kući.
I to je, zapravo, sve.
NEUSPELA PREDSTAVA
Na scenu izlazi Petrakov – Gorbunov, želeo bi nešto da kaže, ali štuca. Počinje da
povraća. Odlazi.
Izlazi Pritikin.
Pritikin: Poštovani Petrakov – Gorbunov trebalo je da vam saop... (Povraća, i odlazi trčeći.)
Izlazi Makarov.
Makarov: Jegor... (Makarov povraća. Odlazi trčeći.)
Izlazi Serpuhov.
Serpuhov: Da ne bi bilo... (Povraća, odlazi trčeći.)
Izlazi Kurova.
Kurova: Ja bih bila... (Povraća, odlazi trčeći.)
Izlazi mala devojčica.
Mala devojčica: Tata me je zamolio da vam prenesem da se pozorište zatvara. Svima
nam je muka!
Zavesa.
TOK
Leto. Pisaći sto. Desno su vrata. Na zidu slika. Na slici nacrtan konj, a u konjskim
zubima Ciganin. Olga Petrovna cepa drva. Pri svakom udarcu, s nosa Olge Petrovne
spadne cviker. Jevdokim Osipovič sedi u fotelji i puši.
Olga Petrovna ispušta iz ruku sekirčinu, otvara usta, ali ne može ništa da kaže.
Jevdokim Osipovič ustaje iz fotelje, promatra Olgu Petrovnu od glave do pete, i
polako odlazi. Olga Petrovna otvorenih usta nepomično stoji i gleda kako se Jevdokim
Osipovič udaljava.
43
Drug Koškin je mrdnuo trbuhom i trupnuo desnom nogom.
Drug Maškin je vrisnuo i skočio na druga Koškina.
Drug Koškin je pokušao da pobegne, ali se spotakao i drug Maškin ga sustiže.
Drug Maškin je udario pesnicom po glavi druga Koškina.
Drug Koškin je vrisnuo i pao četvoronoške.
Drug Maškin je maznuo druga Koškina nogom ispod trbuha i još jedanput ga udario pesnicom po
potiljku.
Drug Koškin se izvalio na pod i umro.
Maškin je ubio Koškina.
LOVCI
ISTORIJSKA EPIZODA
V. N. Petrovu
Ivan Ivanovič Susanjin (upravo ona istorijska ličnost, koja je svoj život dala za cara i
kasnije bila opevana u Glinkinoj operi) navratio jednom u rusku krčmu, seo za sto, i
zatražio krmenadlu. Dok je gazda pekao krmenadlu, Ivan Ivanovič je zubima zagrizao
svoju bradu i zamislio se; imao je takav običaj.
Prošlo je trideset i pet trenutaka vremena, i gazda na okrugloj drvenoj daščici
donese Ivanu Ivanoviču krmenadlu. Ivan Ivanovič je bio gladan i, po običaju toga
vremena, uhvati krmenadlu rukama i poče da je jede. Ali, žureći se da utoli svoju glad,
Ivan Ivanovič je tako halapljivo navalio na krmenadlu, da je zaboravio da iz usta izvadi
bradu pa je pojeo krmenadlu sa komadom vlastite brade.
I eto, baš ovde se i desila nezgoda, jer nije prošlo ni petnaest trenutaka, a u trbuhu
Ivana Ivanoviča počeli su jaki grčevi. Ivan Ivanovič odskoči od stola i pojuri na dvorište.
Gazda je bio povikao Ivanu Ivanoviču: “Gledaj, kako ti je iščupana brada”. Ali, Ivan
Ivanovič je, ne obraćajući ni na šta pažnju, bio već istrčao na dvorište.
Tada boljar Vrčigub, koji je sedeo u uglu krčme i pio širu, udari pesnicom po stolu i
uzviknu: “Ko je ovaj?” A gazda, duboko se klanjajući, odgovori boljaru: “Ovo je naš
rodoljub Ivan Ivanovič Susanjin”. – “A tako!” – reče boljar, ispijajući širu.
– “Želite li možda ribice?” – upita gazda. “Marš u k...c!” – vrisne boljar i baci na
45
gazdu vrč. Vrč prozviždi kraj gazdine glave, izlete kroz prozor na dvorište i mazne po
zubima poput orla sedećeg Ivana Ivanoviča. Ivan Ivanovič se uhvati rukom za obraz i
pade na bok.
Tu, s desne strane, iz staje istrča Šaran i, preskočivši korito, u kojem je usred
pomija ležala svinja, s krikom potrča k vratima. Iz krčme se pomoli gazda. “Šta se
dereš?” – upita Šarana.
Ali Šaran, ništa ne odgovarajući, pobeže.
Gazda izađe na dvorište i ugleda Susanjina, kako nepomično leži na zemlji. Gazda
mu se približi još bliže i zaviri mu u lice. Susanjin je netremice gledao u gazdu. “Da li si živ?” –
upita ga gazda. “Živ sam, samo se bojim da me još nešto ne udari” – reče Susanjin. “Neće –
reče gazda – ne boj se. Boljar Vrčegub te je umalo ubio, ali sada je otišao” – “E, hvala ti,
bože! – reče Ivan Susanjin, podižući se sa zemlje. – Ja sam hrabar čovek, ali jedino svoj
život badava ne volim da poklonim. Eto, priljubio sam se uz zemlju i čekao: šta će dalje
da bude? Na prvi znak bih, na stomaku, do samog Eldirinog naselja otpuzao... Evo, gle
kako mi je obraz raznelo. Bože sveti! Pola brade mi je otkinulo!” – “To ti je još i ranije
tako bilo” – reče gazda. “Kako to ranije? – povika rodoljub Susanjin. – Šta, po tebi, ja
sam tako s iščupanom bradom išao?” – “Da” – reče gazda. “Ah ti, mufljuze” – izgovori
Ivan Susanjin. Gazda zažmuri i, zamahnuvši, iz sve snage lupi Susanjina po uhu. Rodoljub Susanjin se sruši
na zemlji i obamre.
“Eto ti! Sam si mufljuz!” – reče gazda i otide u krčmu.
Nekoliko trenutaka Susanjin je ležao na zemlji i osluškivao, ali, ne čujući ništa
sumnjivog, oprezno je podigao glavu i pogledao unaokolo. Na dvorištu nije bilo nikoga,
ako se ne računa svinja, koja se, ispavši iz korita, sada valjala u blatnjavoj lokvi.
Obazirući se, Ivan Susanjin se prišunja vratima. Vrata su, na sreću, bila otvorena, i
rodoljub Ivan Susanjin, izvijajući se po zemlji kao crv, poče da puzi u pravcu Eldirinog
naselja.
To je bila epizoda iz života čuvene istorijske ličnosti, koja je dala svoj život za cara i
zatim bila opevana u Glinkinoj operi.
1939.
FEĐA DAVIDOVIČ
Feđa se dugo prikradao posudi za puter i najzad, uvrebavši trenutak, kada se žena
sagnula da podreže nokat na nozi, brzo, jednim pokretom izvadi prstom iz posude sav
puter i stavi ga sebi u usta. Zatvarajući posudu, Feđa slučajno zazvecka poklopcem.
Žena se momentalno ispravila i, ugledavši praznu posudu, pokazala makazama na nju i strogo rekla:
– U posudi nema putera. Gde je?
Feđa napravi začuđen izraz i, isteglivši vrat, zaviri u posudu.
– Puter ti je u ustima – reče žena, pokazujući makazama na Feđu.
Feđa odrečno zavrte glavom.
– Aha – reče žena. Ćutiš i vrtiš glavom, zato što su ti usta puna putera.
Feđa je izbečio oči i zamahao rukama na ženu, kao da bi da kaže: “Šta ti je, šta ti
je, to uopšte nije tačno!” Ali žena reče:
– Lažeš, otvori usta.
– Mm – reče Feđa.
– Otvori usta – ponovi žena.
Feđa raširi prste i zamumla, kao da bi da kaže: “Ah da, potpuno sam zaboravio;
odmah ću da dođem” – i ustade, nameravajući da izađe iz sobe.
– Stoj – povika žena.
Ali Feđa ubrza korak i nestade iza vrata. Žena je bila pojurila za njim, ali se do vrata
zaustavila, jer je bila gola pa takva nije mogla da izađe u hodnik, gde su se kretali i
drugi stanari toga stana.
– Otišao je – reče žena, sedajući za divan. – Do đavola!
A Feđa, došavši hodnikom do vrata, na kojima je visio natpis: “Ulaz je kategorički
zabranjen”, otvori ta vrata i uđe u sobu.
Soba u koju je Feđa bio ušao, bila je uska i dugačka – sa prozorom, na koji je
stavljena zavesa od novinske hartije. U sobi zdesna kraj zida nalazio se prljavi,
nakaradni divan, a kraj prozora sto, napravljen od daske, utvrđene jednim krajem za
noćni stočić, a drugim za naslon stolice. Na zidu sleva visila je dvostruka polica, na kojoj
se nalazilo nešto neodređeno. U sobi više ničega nije bilo, ako se ne računa čovek sa
bledozelenim licem koji je ležao na divanu, odeven u predugi i poderani smeđi mundir i
u crne nankiške pantalone, iz kojih su virile čisto oprane bose noge. Taj čovek nije
spavao i netremice je posmatrao posetioca.
Feđa se nakloni, salutira i, izvadivši prstom puter iz usta, pokaza ga čoveku koji je
ležao.
– Jedan i po – reče domaćin sobe, ne menjajući položaj.
– Premalo – reče Feđa.
– Dosta je – reče domaćin sobe.
– Pa, dobro – reče Feđa i, skinuvši puter sa prsta, stavi ga na policu.
– Za pare ćeš da dođeš sutra ujutru – reče domaćin.
– Jao, šta vam je! – povika Feđa. – Pa meni su sada potrebne, i to svega jedna i po
rublja...
– Napolje – suvo reče domaćin, a Feđa na prstima istrča iz sobe, pažljivo za sobom
zatvorivši vrata.
1939.
1.
Puškin je bio pesnik i stalno je nešto pisao. Jedanput ga je Žukovski zatekao kako piše i glasno
uzviknuo:
– Šta je, opet piskaraš!
Otada je Puškin veoma zavoleo Žukovskog i počeo je, od milja da ga naziva, prosto,
Žukov.
2.
Kao što je poznato, Puškinu nikada nije izrasla brada. Puškina je to jako mučilo i svagda je
zavideo Zaharinu, kojem je, naprotiv, brada sasvim pristojno rasla. “Njemu raste, a
meni ne raste” – počesto je govorio Puškin, pokazujući na Zaharina. I uvek je bio u
pravu.
3.
Jedanput je Petruševski pokvario sat i poslao po Puškina. Puškin dođe, pregleda sat i
stavi ga natrag na sto. “Šta kažeš, brate Puškinu?” – upita ga Petruševski. “Mašina je
stala” – reče Puškin.
4.
Kada je Puškin slomio obe noge, počeo je da se vozi na kolicima. Drugovi su voleli
da zadirkuju Puškina i hvatali su ga za točkove. Puškin se ljutio i pisao je o drugovima
pogrdne pesme. Te pesme je nazivao “epigramima”.
5.
Leto 1829. godine, Puškin je proveo na selu. Ustajao je rano izjutra, pio vrč tek
47
pomuženog mleka i jurio k reci da se kupa. Okupavši se u reci, Puškin bi legao na travu i
spavao do ručka. Posle ručka, Puškin bi spavao u visećoj mreži. Pri susretu sa smrdljivim
seljacima, Puškin bi im klimao glavom i zapušavao pri tom prstima nos. A smrdljivi
seljaci bi se klanjali i govorili: “To se može podneti”.
6.
Puškin je voleo da baca kamenje. Kako ugleda kamenje, tako počne da ga baca.
Ponekad se tako zanese, da stoji sav crven, odmahuje, baca kamenje, zaista užas!
7.
Puškin je imao četiri sina, i sva četvorica su bili idioti. Jedan čak nije znao da sedi
na stolici i sve vreme je padao. Upravo i sam Puškin je prilično loše sedeo na stolici.
Dešavalo se – da pukneš od smeha: sede oni za stolom; na jednom kraju Puškin sve
vreme pada sa stolice, a na drugom kraju – njegov sin. Zaista, da te bog sačuva!
Simfonija
Tek što je zakukurikao petao, Timofej je iskočio kroz prozorčić na krov preplašivši
sve koji su u to vreme prolazili ulicom. Seljak Hariton se zaustavio, podigao kamen i
bacio ga na Timofeja. Timofej nekuda nestade. “Gle prevejanca!” – povika ljudsko
stado, a neki Zubov se zalete i iz sve snage udari glavom o zid. “Eh!” – vrisnu žena sa
oteklim desnima. Ali, Kamarov toj ženi zvekne šamarčinu, i žena sa kuknjavom pobeže
u kapiju. Pored je prolazio Feteljušin i smeškao se. Priđe mu Kamarov i reče: “Hej ti,
debela svinjo!” – i udari ga u stomak. Feteljušin se naslonio na zid i počeo da štuca.
Romaškin je pljuckao odozgo kroz prozor, nastojeći da pogodi Feteljušina. Nedaleko
odavde, nosata žena je tukla koritom svoje dete. A mlada, debeljuškasta majka, trljala
je lice lepuškaste devojčice o zid od cigala. Maleno psetance, slomivši svoju tanušnu
nožicu, valjalo se na pločniku. Neki mališan je iz pljuvaonice jeo nekakvu bljuvotinu. Kod
bakalnice – dugačak red za šećer. Žene su se glasno svađale i gurale jedna drugu
korpama. Seljak Hariton, napivši se denaturisanog špiritusa, stajao je pred ženama sa
raskopčanim pantalonama i izgovarao ružne reči.
Na taj način otpoče jedan dobar letnji dan.
PAKIN I RAKUKIN
STARICA
Preveo: Dejan Mihailović
U dvorištu stoji starica i rukama drži zidni časovnik. Prolazim pored starice, zastajem i pitam
je: “Koliko je sati?”
– Pogledajte – kaže mi starica. Gledam i vidim da na časovniku nema kazaljki.
– Pa tu nema kazaljki – kažem.
Starica gleda na brojčanik i kaže mi:
– Sad je četvrt do tri.
– A, tako. Hvala lepo – kažem i odlazim. Starica mi nešto dovikuje, ali ja idem ne
osvrćući se. Izlazim na ulicu i idem sunčanom stranom. Prolećno sunce veoma prija.
Koračam, žmirkam i pušim lulu. Na uglu Sadove ulice nalećem na Sakerdona
Mihajloviča. Pozdravljamo se, zastajemo i dugo razgovaramo. Dodijava mi što stojim na
ulici, pa pozivam Sakerdona Mihajloviča u podrumče. Pijemo votku, mezetimo haringu i
tvrdo kuvana jaja, zatim se opraštamo i ja onda sam odlazim dalje.
49
Odjednom se prisećam da sam kod kuće zaboravio da isključim električnu peć. Jako
se ljutim. Dan je tako lepo počeo, a eto ti prve nevolje. Nije trebalo da izlazim napolje.
Stižem kući, skidam jaknu, vadim iz džepova na prsluku sat i kačim ga o ekserče,
zatim zaključavam vrata i ležem na otoman. Ležaću i trudiću se da zaspim.
Spolja dopire odvratna dreka dečaka. Ležim i smišljam kako bih mogao da ih
kaznim. Najviše bi mi se dopalo kad bih mogao nešto da uradim pa da se svi ukoče i da
ne mogu da mrdnu. Roditelji ih odvlače kućama. Ovi leže u svojim krevetima, ne mogu
čak ni da jedu jer ne mogu da otvore usta. Hrane ih veštački. Posle nedelju dana
ukočenost prolazi, ali su deca toliko iscrpljena da moraju još ceo mesec da ostanu u
postelji. Zatim polako počinju da prezdravljaju, ali ja po drugi put učinim nešto da se svi
ukoče, i oni svi pocrkaju.
Ležim na otomanu otvorenih očiju i ne mogu da zaspim. Prisećam se starice sa
časovnikom koju sam danas video u dvorištu i godi mi što na časovniku nije bilo
kazaljki. Baš onomad video sam u komisionu odvratan kuhinjski sat čije su kazaljke bile
u obliku noža i viljuške.
Bože moj! Pa ja još nisam isključio peć! Skačem i isključujem je, zatim opet ležem
na otoman i pokušavam da zaspim. Sklapam oči. Spava mi se. Kroz prozor me obasjava
prolećno sunce. Postaje mi vruće. Ustajem i sedam u fotelju kraj prozora.
Sad mi se spava, ali neću da spavam. Uzeću hartiju i pero i pisaću. Osećam u sebi
strašnu moć. Još juče sam sve smislio. Biće to priča o čudotvorcu koji živi u naše vreme
i ne čini čuda. On zna da je čudotvorac i da može da napravi bilo kakvo čudo, ali neće.
Izbacuju ga iz stana; on zna da treba samo da mrdne prstom pa da zadrži stan, ali neće,
već poslušno napušta stan i odlazi da živi u šupi na periferiji. On tu šupu može da
preobrati u prekrasnu kuću od opeke, ali neće, već nastavlja da živi u šupi i na kraju
krajeva umire, ne učinivši za života nijedno čudo.
Sedim i od radosti trljam ruke. Sakerdon Mihajlovič će da pukne od zavisti. On misli
da ja više nisam u stanju da napišem genijalnu stvar... Na posao! Dole spavanje i
lenčarenje! Pisaću osamnaest sati bez prestanka!
Sav drhtim od nestrpljenja. Pojma nemam šta mi je: trebalo je da uzmem pero i hartiju, a ja sam grabio
sve druge predmete samo ne one koji su mi bili potrebni. Jurio sam po sobi: od prozora do stola, od stola do
peći, od peći do stola, zatim do kauča i opet do prozora. Gušio sam se od vatre koja mi
je buktala u grudima. Sada je tek pet sati. Preda mnom su ceo dan i veče i cela noć...
Stojim nasred sobe. O čemu li mislim? Već je pet i dvadeset. Treba pisati. Primičem
sto prozoru i sedam. Preda mnom je hartija na kocke, u ruci pero.
Srce mi i dalje prejako lupa, a ruka drhti. Čekam da se malo smirim. Odlažem pero
i punim lulu. Sunce mi bije pravo u oči. Žmirkam i pripaljujem lulu.
Evo i vrana proleće kraj prozora. Gledam s prozora na ulicu i vidim kako trotoarom
ide čovek s mehaničkom nogom. Glasno lupa nogom i štapom.
– Eh, da... – kažem sebi, i dalje gledajući kroz prozor.
Sunce se sakriva za dimnjak kuće preko puta. Senka dimnjaka klizi po krovu,
preleće ulicu i spušta mi se na lice. Treba iskoristiti tu senku i napisati nekoliko reči o
čudotvorcu. Grabim pero i pišem:
“Čudotvorac je bio visok.”
Više ništa nisam u stanju da napišem. Sedim sve dok ne počnem da osećam glad.
Onda ustajem i odlazim do ormarića u kojem držim hranu. Preturam po njemu, ali ništa
ne nalazim. Parče šećera i ništa više. Neko kuca na vrata.
– Ko je?
Niko ne odgovara. Otvaram vrata i vidim pred sobom staricu koja je jutros stajala
sa časovnikom u dvorištu. Zapanjen sam i ne mogu da prozborim ni reč.
– Evo i mene – kaže starica i ulazi u sobu.
Stojim kraj vrata i ne znam šta da preduzmem: da isteram staricu ili, naprotiv, da joj ponudim da sedne?
Ali starica sama ide prema fotelji pored prozora i seda.
– Zatvori vrata i zaključaj ih – kaže mi starica.
Zatvaram i zaključavam vrata.
– Klekni – kaže starica. I ja se spuštam na kolena. Ali tad počinjem da uviđam svu
besmislenost svog položaja. Zašto klečim tu pred nekom staricom? I šta će ova starica u
mojoj sobi, i zašto sedi u mojoj fotelji? Zašto je nisam najurio?
– Slušajte vi – kažem – otkud vam pravo da se razbaškarite po mojoj sobi i da mi
još i naređujete? Ja uopšte neću da klečim.
– I ne treba – kaže starica – sad moraš da legneš na stomak i zabiješ lice u pod.
Smesta sam izvršio naređenje...
Vidim pred sobom pravilno iscrtane kvadrate. Bol u ramenu i desnom rebru
primorava me da promenim položaj. Ležao sam ničice, a sad se uz veliki napor podižem
na kolena. Svi su mi zglobovi otekli i jedva se savijaju. Obazirem se i vidim da sam u
svojoj sobi i da klečim na podu. Polako dolazim svesti i prisećam se. Još jednom se
obazirem po sobi i vidim, čini mi se, kako u fotelji kraj prozora neko sedi. U sobi nije
baš svetlo jer je, po svoj prilici, bila noć. Uporno posmatram. Gospode! Nije valjda da ta
starica još uvek sedi u mojoj fotelji? Istežem vrat i gledam. Da, naravno, to starica sedi, a glava joj klonula na
grudi. Mora da je zaspala.
Pridižem se i prilazim joj šepajući. Staričina glava je opuštena na grudima, a ruke
vise niz fotelju. Želim da zgrabim staricu i da je izbacim kroz vrata.
– Slušajte – kažem – vi se nalazite u mojoj sobi. Ja treba da radim. Molim vas da odete.
Starica se ne miče. Naginjem se i zagledam staricu u lice. Usta su joj poluotvorena,
a iz usta štrči veštačka vilica koja je iskočila. I najednom, sve mi postaje jasno: starica je
umrla.
Obuzima me strašan jad. Zašto je umrla u mojoj sobi? Ne mogu da podnesem
pokojnike. I hajde sad bakći se s mrcinom, idi razgovaraj s nastojnikom kućnog saveta,
objašnjavaj im kako se neka starica našla u mojoj sobi. S mržnjom sam pogledao
staricu. A možda i nije umrla? Pipam joj čelo. Čelo je hladno. Ruka takođe. I šta sad da
radim?
Pripaljujem lulu i sedam na otoman. Sav kiptim od srdžbe.
– Uh, gadno! – kažem naglas.
Mrtva starica sedi kao vreća u mojoj fotelji. Zubi joj štrče iz usta. Podseća me na
lipsalog konja.
Odvratan prizor – kažem, ali se ne usuđujem da staricu prekrijem novinama jer se
ne zna šta sve pod novinama može da se dogodi.
Čuje se neko pomeranje iza zida: to ustaje moj sused, mašinovođa. Samo još treba
da on nanjuši kako u mojoj sobi leži mrtva starica! Osluškujem njegove korake. Šta li
čeka? Već je pola šest. Već je odavno trebalo da ode. Bože moj! Pa on se sprema da pije
čaj! Čujem kako mu šišti primus. Eh, kad bi bar prokleti mašinovođa što pre otišao!
Penjem se na otoman i ležim. Prolazi osam minuta, ali susedov čaj još nije gotov i
primus još pišti. Sklapam oči i dremam.
Sanjam kako sused odlazi, a ja zajedno s njim izlazim na stepenište, zalupivši za sobom vrata sa
automatskom bravom. Nemam ključ i ne mogu da se vratim u stan. Treba zvoniti i
buditi druge stanare, što nikako nije dobro. Stojim na odmorištu i razmišljam šta da
radim, i odjednom primećujem da nemam ruke, i primećujem da mi umesto ruku s
jedne strane štrči nož, a s druge – viljuška.
– Evo – kažem Sakerdonu Mihajloviču, koji se tu odnekud stvori i sedi na stolici na
rasklapanje. – Evo, pogledajte – kažem mu – kakve su mi ruke.
A Sakerdon Mihajlovič sedi ćutke, i ja vidim da to nije pravi Sakerdon Mihajlovič,
već glineni.
Tada se budim i odmah shvatam da ležim na otomanu u svojoj sobi, gde u fotelji kraj prozora sedi mrtva
starica.
Brzo okrećem glavu prema njoj. Starice nema u fotelji. Posmatram praznu fotelju
ispunjen bezmernom radošću. Znači, sve je bio san. Samo, kada je počeo? Da li je
starica danas ulazila u moju sobu? Možda je i to bio san? Vratio sam se danas kući jer
sam bio zaboravio da isključim električnu peć. Ali, možda je i to bio san? U svakom
slučaju, dobro je što u mojoj sobi nema mrtve starice, pa tako ne moram da idem kod
51
predsednika kućnog saveta i da se bakćem oko pokojnice.
Ipak, koliko li sam sati spavao? Gledam na sat: pola deset. Verovatno je jutro.
Gospode! Šta sve čovek ne sanja!
Spustio sam noge s otomana, hteo da ustanem i – odjednom – ugledao mrtvu staricu kako leži
na podu iza stola, kraj fotelje. Ležala je licem nagore, jedan zub iz veštačke vilice, koja
joj je iskočila iz usta, zabio se starici u nozdrvu. Ruke je podvila pod trup tako da se nisu
videle, a ispod zadignute suknje su joj virile koščate noge u belim, prljavim vunenim
čarapama.
– Gaduro! – uzviknuo sam, i pritrčavši starici, udario je čizmom u podbradak.
Veštačka vilica je odletela u ugao. Hteo sam da udarim staricu još jednom ali sam
se uplašio da ne ostavim tragove na telu, na osnovu čega bi posle još mogli da zaključe
kako sam je ja ubio.
Odmakao sam se od starice, seo na otoman i pripalio lulu. Tako je prošlo
dvadesetak minuta. Onda sam shvatio da mi je svejedno: stvar će ionako predati
kriminalističkom odeljenju i one budale iz istrage optužiće me za ubistvo. Položaj je
ozbiljan, i sad još taj udarac čizmom!
Opet sam prišao starici, sagnuo se i počeo da joj razgledam lice. Na podbratku joj
se primećivala mala tamna mrlja. Ne, ne mogu za to da se uhvate. Jer – ko zna? -
možda se starica još za života udarila o nešto? Polako se smirujem i počinjem da
hodam po sobi, pušeći lulu i razmišljajući o svom položaju.
Hodam po sobi i počinjem sve jače i jače da osećam glad. Čak počinjem da drhtim
od gladi. Još jednom preturam po ormariću gde držim hranu, ali ništa ne nalazim, samo
parče šećera. Vadim i brojim novac.
Jedanaest rubalja. Znači, mogu da kupim šunkaricu i hleb, i još će preteći za duvan.
Doterujem kravatu koja mi se u toku noći razlabavila, uzimam časovnik, oblačim
jaknu, izlazim u hodnik, brižljivo zaključavam vrata, stavljam ključ u džep i izlazim
napolje. Pre svega treba nešto pojesti, tada će mi se misli razbistriti i nešto ću već da
preduzmem s tom mrcinom.
Usput mi je palo na pamet da bih mogao poći Sakerdonu Mihajloviču i ispričati mu sve,
možda bismo zajedno mogli bolje da smislimo šta da se radi. Ali odmah odustajem od te
pomisli jer neke stvari treba raditi sam, bez svedoka. U radnji nije bilo šunkarice, pa
sam kupio pola kile safalade. Nije bilo ni duvana. Iz radnje sam pošao u pekaru.
U pekari je bilo mnogo sveta, pred kasom se otegao dugačak red. Odmah sam se
smrknuo, ali sam ipak stao u red. Red se pomerao veoma sporo, a zatim se sasvim
zaustavio, jer je na kasi izbio neki skandal.
Pravio sam se da ništa ne primećujem i gledao ispred sebe u jednu mladu
gospođicu: bila je, očigledno, veoma radoznala, istezala je vrat čas udesno, čas ulevo, i
stalno se dizala na prste ne bi li bolje videla šta se kod kase događa. Najzad se okrenula
meni i upitala:
– Znate li vi šta se napred događa?
– Oprostite, ali ne znam – rekao sam što sam suvlje mogao. Gospođica se na sve
strane obazirala i najzad opet obratila meni:
– Zar ne biste mogli da pođete i saznate šta se događa?
– Oprostite, ali to me nimalo ne zanima – rekao sam još suvlje.
– Kako vas ne zanima! – uzviknula je gospođica. – Pa i vi se zbog toga zadržavate u
redu!
Ništa nisam odgovorio, samo sam se lako naklonio. Gospođica me je pažljivo
pogledala.
– Naravno, za muškarce i nije da stoje u redu za hleb – reče. – Baš mi vas je žao. Prisiljeni
ste tu da stojite. Vi ste, verovatno, neženja?
– Da, neženja – odgovorio sam zbunjen, ali po inerciji sasvim suvo i, pri tom, lako se naklonivši.
Gospođica me je još jednom odmerila od glave do pete i iznenada, dodirnuvši prstom moj
rukav, rekla:
– Dajte ja da vam kupim šta treba, a vi me sačekajte napolju.
Potpuno sam se spetljao.
– Hvala vam – rekao sam. – To je vrlo lepo od vas, ali, u stvari, mogao bih i sam.
– Ne, ne – rekla je gospođica – haj'te vi napolje. Šta ste hteli da kupite?
– Znate – rekao sam – hteo sam da kupim pola kile crnog hleba, samo da ne bude iz modle i da bude
jevtiniji. Taj više volim.
– E, pa dobro – rekla je gospođica. – A sad idite. Ja ću da kupim, a posle ćemo se
raskusurati.
I čak me je malo munula ispod lakta.
Izašao sam iz pekare i stao ispred samih vrata. Prolećno sunce obasjavalo mi je
lice. Pripalio sam lulu. Kakva simpatična gospođica. To je danas tako retko. Stojim,
žmirkam zbog sunca, pušim lulu i razmišljam o simpatičnoj gospođici. Ima
svetlokestenjaste oči. Prosto milina kako je lepa!
– Vi pušite lulu? - čujem glas odmah kraj sebe. Simpatična gospođica pruža mi
hleb.
– O, beskrajno sam vam zahvalan – kažem uzimajući hleb.
– A vi pušite lulu! To mi se veoma dopada – kaže simpatična gospođica.
I među nama poče da se odvija ovakav razgovor:
ONA: Znači, vi sami kupujete hleb?
JA: I ne samo hleb; ja sebi sve kupujem.
ONA: A gde ručavate?
JA: Obično sam sebi kuvam ručak. A ponekad jedem i u pivnici.
ONA: Volite pivo?
JA: Ne, više volim votku.
ONA: I ja volim votku.
JA: Volite votku? Kako je to lepo! Voleo bih da jednom nešto zajedno popijemo.
ONA: I ja bih volela da s vama popijem votku.
JA: Oprostite, mogu li nešto da vas pitam?
ONA (strašno pocrvenevši): Pitajte, naravno.
JA: Dobro, pitaću vas. Verujete li vi u Boga?
ONA (začuđeno): U Boga? Da, naravno.
JA: A šta mislite, da kupimo sad votku i pođemo do mene? Ja stanujem tu blizu.
ONA (izazovno): Pa, važi, slažem se.
JA: Onda, hajdemo.
Svraćamo u radnju i ja kupujem pola litre votke. Nemam više para, samo nešto
sitnine. Sve vreme pričamo o raznim stvarima i ja se odjednom prisećam da na podu u
mojoj sobi leži mrtva starica. Osvrćem se prema svojoj novoj poznanici: ona stoji kraj
tezge i posmatra tegle sa slatkim. Oprezno uzmičem prema vratima i izlazim iz radnje.
U tom trenutku preko puta radnje zaustavlja se tramvaj. Uskačem u tramvaj a da nisam
ni video u koji. U Mihajlovskoj izlazim i upućujem se Sakerdonu Mihajloviču. Nosim bocu
votke, safaladu i hleb.
Sakerdon Mihajlovič mi je lično otvorio vrata. Bio je u halatu ogrnutom na golo telo,
u ruskim čizmama sa podsečenim sarama, a na glavi je imao krznenu ušanku čiji su
naušnici bili podignuti i na temenu svezani u mašnicu.
– Vrlo mi je drago – reče Sakerdon Mihajlovič ugledavši me.
– Nisam vas prekinuo u poslu? – upitah.
– Ne, ne – reče Sakerdon Mihajlovič. – Ne radim ništa, sedim prosto na podu.
– Gledajte – rekoh Sakerdonu Mihajloviču – Došao sam sa votkom i zakuskom. Ako
nemate ništa protiv, da malo popijemo.
– Vrlo dobro – reče Sakerdon Mihajlovič. – Uđite.
Ušli smo u njegovu sobu. Otvorio sam flašu s votkom, a Sakerdon Mihajlovič izneo
je na sto dve čašice i tanjir s kuvanim mesom.
– Evo, imam i safalade – rekoh. – Kako ćemo da ih jedemo, presne ili kuvane?
– Stavićemo ih da se kuvaju – reče Sakerdon Mihajlovič – a dok se ne skuvaju,
pićemo votku uz kuvano meso. Imam izvrsno kuvano meso, iz supe.
53
Sakerdon Mihajlovič stavio je na rešo šerpicu i onda smo seli da pijemo.
– Zdravo je piti votku – govorio je Sakerdon Mihajlovič puneći čašice. – Mječnikov je
pisao da je votka zdravija od hleba, jer je hleb najobičnija slama koja truli u našim
želucima.
– Živeli – rekoh kucnuvši se sa Sakerdonom Mihajlovičem.
Popili smo i meznuli kuvano meso.
– Ukusno je – reče Sakerdon Mihajlovič.
U tom trenutku u sobi je nešto resko škljocnulo.
– Šta je to? – upitah.
Sedeli smo ćuteći i osluškivali. Iznenada – škljocnulo je još jednom. Sakerdon
Mihajlovič skoči sa stolice, pritrča prozoru i otkide zavesu.
– Šta to radite?! – uzviknuh.
Ali Sakerdon Mihajlovič, ne odgovaravši mi, jurnu prema rešou, uhvati zavesom
šerpicu i spusti je na pod.
– Đavo da ga nosi! – reče Sakerdon Mihajlovič. – Zaboravio sam da naspem vodu u
šerpicu, a šerpa je emajlirana i sad je emajl otpao.
– Jasno – rekoh klimajući glavom. Opet smo seli za sto.
– Nek ide do đavola – reče Sakerdon Mihajlovič – ješćemo presne safalade.
– Strašno sam gladan – rekoh.
– Jedite – reče Sakerdon Mihajlovič primičući mi safalade.
– Ja sam, znate, poslednji put jeo juče, u onom podrumčetu s vama, i od tada ništa
nisam jeo – rekoh.
– Jedite – reče Sakerdon Mihajlovič. – Haj'te, haj'te.
– Sve vreme sam pisao – rekoh.
– Đavo da ga nosi! – povika afektirano Sakerdon Mihajlovič. – Prijatno je videti pred
sobom genija.
– Da, kako da ne! – rekoh.
– Verovatno ste mnogo naškrabali? – upita Sakerdon Mihajlovič.
– Da – odgovorih. – Ispisao sam hrpu hartije.
– U zdravlje genija naših dana – reče Sakerdon Mihajlovič podižući čašicu.
Ispili smo. Sakerdon Mihajlovič je jeo kuvano meso a ja safalade. Pošto sam pojeo četiri
safalade, pripalio sam lulu i rekao:
– Da znate, došao sam da se spasem od potere.
– A ko vas progoni? – upita Sakerdon Mihajlovič.
– Jedna dama – rekoh. I pošto me Sakerdon Mihajlovič ništa nije zapitao, već samo
ćutke nalio u čašicu votku, ja nastavih:
– Upoznao sam je u pekari i odmah se zaljubio.
–Je li lepa? – upita Sakerdon Mihajlovič.
– Da – rekoh – po mom ukusu.
Ispili smo i ja nastavih:
– Pristala je da idemo kod mene na votku. Ušli smo u radnju, ali sam ja morao neopaženo da umaknem.
– Niste imali para – upita Sakerdon Mihajlovič.
– Ne, našlo se taman koliko je trebalo – rekoh – ali sam se setio da ne mogu da je pustim u svoju sobu.
– Šta, zar je u sobi bila neka druga dama? – upita Sakerdon Mihajlovič.
– Da, ako hoćete, u mojoj sobi se nalazi druga dama – rekoh osmehujući se. – Sad
ne mogu nikog da pustim u sobu.
– Ženite se. Hoćete li me zvati na ručak? – upita Sakerdon Mihajlovič.
– Ne – rekoh cerekajući se. – Tom damom se neću oženiti.
– E, pa onda se oženite onom iz pekare – reče Sakerdon Mihajlovič.
– Šta ste navalili da me ženite – rekoh.
– A što da ne? – reče Sakerdon Mihajlovič puneći čašice. – Za vaše uspehe.
Ispili smo. Očigledno, votka je već počela da čini svoje. Sakerdon Mihajlovič je
skinuo krznenu ušanku i bacio je na krevet. Ustao sam i prošetao po sobi, osećajući laku
vrtoglavicu.
– Šta vi mislite o pokojnicima? – upitah Sakerdona Mihajloviča.
– Sve negativno – reče Sakerdon Mihajlovič – ja ih se bojim.
– Da, ni ja ne podnosim pokojnike – rekoh. – Kad bi se kod mene zadesio pokojnik, da
mi nije nikakav rod, ja bih ga, verovatno, opaučio nogom.
– Ne treba ritati mrtvace – reče Sakerdon Mihajlovič.
– Ja bih ga opaučio čizmom posred njokalice – rekoh. – Ne podnosim pokojnike i decu.
– Deca su odvratna – složi se Sakerdon Mihajlovič.
– A šta je po vama gore: pokojnici ili deca?
– Deca su možda gora, ona nam više smetaju! – A pokojnici, kakvi su da su, više
nam ne zagorčavaju život – reče Sakerdon Mihajlovič.
– Zagorčavaju! – uzviknuh i odmah zaćutah.
Sakerdon Mihajlovič me radoznalo pogleda.
– Hoćete još votke? – zapita.
– Ne – odgovorih i, trgnuvši se, dodadoh: – Ne, hvala, neću više.
Prišao sam stolu i opet seo. Neko vreme ćutimo.
– Hteo bih da vas nešto upitam – kažem naposletku. – Verujete li vi u Boga?
Na čelu Sakerdona Mihajloviča pojavljuje se dugačka bora i on kaže:
– Ima nepristojnih postupaka. Nepristojno je od čoveka tražiti pedest rubalja na
zajam ako ste videli da je on upravo stavio dvesta u džep. Njegovo je hoće li da vam da
para ili da vas odbije; najzgodniji i najprijatniji način da vas odbije jeste da slaže kako
nema para. Ali vi ste videli da čovek ima para i samim tim lišili ga mogućnosti da vas
jednostavno i prijatno odbije. Lišili ste ga prava na izbor, a to je svinjarija. To je
nepristojan i netaktičan postupak. Pitati čoveka “veruje li u Boga” takođe je netaktičan i
nepristojan postupak.
– Ali – rekoh – to jedno s drugim nema veze.
– Pa ja ih ne dovodim u vezu – reče Sakerdon Mihajlovič.
– Pa, dobro – rekoh – pustimo to. Oprostite mi, zaista, što sam vam postavio tako
nepristojno i netaktično pitanje.
– Molim lepo – reče Sakerdon Mihajlovič. – ja sam jednostavno odbio da vam
odgovorim.
– Ni ja ne bih odgovorio – rekoh – samo iz drugog razloga.
– Kakvog razloga? – bezvoljno upita Sakerdon Mihajlovič.
– Vidite – rekoh – smatram da ne postoje ljudi koji veruju ili ljudi koji ne veruju. Postoje samo ljudi koji
žele da veruju i koji ne žele da veruju.
– Znači, oni koji žele da ne veruju već u ponešto veruju? – reče Sakerdon
Mihajlovič. – A oni koji žele da veruju već unapred ni u šta ne veruju?
– Možda ipak veruju? – rekoh – u besmrtnost.
– Zašto ste me onda pitali da li verujem u Boga?
– Jednostavno, zato što pitati “da li verujete u besmrtnost?” prilično glupo zvuči –
rekoh Sakerdonu Mihajloviču i ustadoh.
– Šta, idete? – upita me Sakerdon Mihajlovič. – Ostalo je za još po čašicu.
Popili smo votku i založili se ostacima suvog mesa.
– A sad moram da idem – rekoh.
– Do viđenja – reče Sakerdon Mihajlovič, izvodeći me kroz kuhinju na stepenište. –
Hvala na časti.
– Hvala vama – rekoh. – Do viđenja.
I izađoh.
Kada je ostao sam Sakerdon Mihajlovič je raspremio sto, bacio na orman praznu
bocu od votke, opet stavio na glavu svoju krznenu ušanku i seo na pod ispod prozora.
Sakerdon Mihajlovič je stavio ruke na leđa tako da se nisu videle. Ispod zadignutog
halata virile su mu gole koščate noge, obuvene u ruske čizme sa podsečenim sarama.
Išao sam Nevskim udubljen u misli. Treba smesta da pođem predsedniku kućnog
saveta i da mu sve ispričam. A kad budem raskrstio sa staricom, onda ću danima da
stojim pred pekarom sve dok ne sretnem onu simpatičnu gospođicu. Pa ja sam joj ostao
55
dužan četrdeset osam kopejki za hleb. Imam sjajan izgovor da je tražim. Votka koju sam
popio još uvek je činila svoje, pa je izgledalo da se sve slaže prosto i jednostavno.
Kod fontane sam prišao kiosku i za sitninu koja mi je ostala popio veliku kriglu
pšeničnog kvasa. Kvas je bio loš i ukisao, i ja sam nastavio put s gadnim ukusom u
ustima.
Na uglu Litejne ulice nekakav pijanac se zateturao i gurnuo me. Dobro je što nemam revolver: ubio bih
ga na licu mesta.
Do same kuće išao sam lica verovatno iskrivljenog od besa. U svakom slučaju,
skoro svi prolaznici su se okretali za mnom.
Ušao sam u prijavnicu. Na stolu je sedelo onisko, prljavo, prćasto, jednooko i plavušno
devojče i, gledajući se u džepno ogledalo, mazalo usne karminom.
– Gde je nastojnik? – upitao sam. Devojče je ćutalo, nastavljajući da maže usne.
– Gde je nastojnik? – ponovio sam oštro.
– Biće sutra, a ne danas – odgovorilo je ružno, prćasto, jednooko i plavušno
devojče.
Izašao sam napolje. Suprotnom stranom ulice išao je invalid s mehaničkom nogom
i glasno lupao nogom i štapom. Šest dečaka trčalo je za invalidom podražavajući njegov
hod.
Skrenuo sam u svoju kapiju i počeo da se penjem stepenicama. Na drugom spratu
sam zastao; kroz glavu mi je prošla grozna misao – starica mora da je počela da truli.
Nisam bio zatvorio prozor, a kažu, pri otvorenom prozoru pokojnici brže trule. Kako sam
mogao da budem tako glup! A prokleti predsednik kućnog saveta tek će sutra biti tu!
Stajao sam u nedoumici nekoliko minuta i nastavio da se penjem.
Opet sam zastao pred vratima stana. Da pođem do pekare i tamo sačekam
simpatičnu gospođicu? Molio bih je da me primi na dve-tri noći. Ali sad se sećam da je
ona danas već kupila hleb i da, znači, u pekaru više neće dolaziti. A i tako od toga ništa
ne bi ispalo.
Otključao sam vrata i ušao u hodnik. Na kraju hodnika je gorelo svetlo i Marija
Vasiljevna je držala u rukama neke krpe i trljala ih jednu o drugu. Spazivši me, Marija Vasiljevna je
povikala:
– Pitao je neki štarač ža vaš!
– Kakav starac? – rekoh.
– Ne žnam – odgovori Marija Vasiljevna.
– Kada je to bilo? – upitah.
– Išto ne žnam – reče Marija Vasiljevna.
– Vi ste razgovarali sa starcem? – upitah Mariju Vasiljevnu.
– Ja – odgovori Marija Vasiljevna.
– Pa kako onda ne znate kada je to bilo? – rekoh.
– Pre dva šata – reče Marija Vasiljevna i ode u kuhinju.
Uputih se u svoju sobu.
“A šta ako je”, pomislih, “starica iščezla” . Uđem u sobu – starice nema. Bože moj! Pa
zar se čuda ne dešavaju?!
Otključao sam vrata i počeo polako da ih otvaram. Možda mi se to samo pričinilo,
ali iznutra je udario odvratan miris truljenja. Provirio sam kroz poluotvorena vrata i
zastao kao ukopan. Starica je polako četvoronoške puzala prema meni.
S krikom zalupih vrata, okrenuh ključ u bravi i odskočih prema suprotnom zidu.
U hodniku se stvori Marija Vasiljevna.
– Žvali šte me? – upita. Tako sam se tresao da ništa nisam mogao da odgovorim, samo sam
odrečno vrteo glavom. Marija Vasiljevna mi se približi.
– Š nekim šte pričali? – reče. Ponovo odmahnuh glavom.
– Šašvim poludeo – reče Marija Vasiljevna i vrati se u kuhinju, osvrnuvši se nekoliko
puta.
Ne treba ovako da stojim. Ne treba ovako da stojim – ponavljao sam u sebi. Ta se fraza sama od sebe
stvorila negde u meni. Uporno sam je ponavljao sve dok mi nije doprla do svesti.
– Da, ne treba ovako da stojim – rekao sam sebi, ali sam i dalje stajao kao paralisan. Dogodilo se nešto
užasno, ali je trebalo da se dogodi nešto možda još strašnije. Vihor misli uskovitlao mi se
u glavi, i ja sam video zlobne oči mtve starice koja mi se polako, četvoronoške,
približavala.
Uleteti u sobu i zdrobiti starici lobanju. Eto šta treba učiniti! Čak sam se osvrnuo
oko sebe i obradovao se kad sam ugledao štap za kriket koji je, ko zna za zašto, već
godinama počivao u jednom kutku hodnika. Zgrabiti štap, uleteti u sobu i tres!
Drhatvica me još nije prošla. Stajao sam ramena podignutih od unutrašnje jeze. Misli su lutale,
osvajajući nove oblasti, a ja sam stajao i osluškivao ih, kao da sam bio nekako odvojen
od njih, kao da nisam mogao da ih usmeravam
– Pokojnici su – govorile su mi sopstvene misli – loš svet. Zalud ih nazivaju pokojnicima, oni
su pre nespokojnici. Na njih treba strogo paziti. Pitajte bilo kog čuvara u mrtvačnici. Šta
vi mislite, zašto su oni tamo postavljeni? Samo zbog jednog: da paze da se pokojnici ne
razmile. U tom smislu, ima zabavnih slučajeva. Jedan pokojnik, dok se čuvar po
naređenju uprave prao u parnom kupatilu, izmileo je iz mtrvačnice, uvukao se u komoru
za dezinfekciju i pojeo gomilu rublja. Radnici iz Dezinfekcije svojski su izmlatili
pokojnika, ali su za uništeno rublje morali da plate iz svog džepa. A drugi pokojnik se
uvukao u porodilište i tamo tako prestravio sve prisutne da je jedna porodilja pobacila, a
pokojnik se okomio na mrtvorođenče i stao da ga proždire kao ala. A kada je jedna
hrabra bolničarka udarila pokojnika hoklicom po leđima, on je bolničarku ujeo za nogu i
ona je ubrzo umrla od trovanja krvi izazvanog otrovnim ujedom leša. Da, pokojnici su
loš svet i s njima treba biti oprezan.
– Stoj! – rekao sam svojim mislima. – Pričate koješta. Pokojnici su nepomični.
– Dobro – rekle su mi moje misli – onda uđi u svoju sobu gde se nalazi jedan, kako
kažeš, nepomični pokojnik.
– I ući ću! – rekao sam odlučno svojim mislima.
– Pokušaj! – rekle su mi podsmešljivo moje misli.
Ta podsmešljivost me je konačno razbesnela. Zgrabio sam štap za kriket i jurnuo prema
vratima.
– Sačekaj! – povikale su moje misli. Ali ja sam već bio okrenuo ključ i otvorio vrata.
Starica je ležala uz prag licem zabijenim u pod. Stajao sam spreman, s podignutom palicom. Starica se
nije micala. Drhtavica beše prošla i misli su tekle jasno i razgovetno. Mogao sam da ih kontrolišem.
– Pre svega, zatvori vrata! – zapovedi sam sebi.
Izvukao sam ključ iz spoljne strane brave i stavio ga u unutrašnju. To sam učinio
levom rukom, a u desnoj sam držao palicu za kriket, ne skidajući oka sa starice.
Zaključao sam vrata, oprezno preskočio staricu i stao nasred sobe.
– E, sada ćemo da se obračunamo – rekao sam. Rodio mi se bio plan kojem obično
pribegavaju ubice iz kriminalističkih romana ili novinskih rubrika. Hteo sam jednostavno
da spakujem staricu u kofer, odnesem je van grada i bacim u močvaru. Znao sam za
jedno takvo mesto.
Kofer mi je stajao pod kaučem. Izvukao sam ga i otvorio. U njemu su bile neke
stvari: nekoliko knjiga, jedan stari filcani šešir i poderano rublje. Izvadio sam sve to i
stavio na kauč.
Utom se glasno zalupiše spoljna vrata i meni se učini da se starica trgla.
Momentalno sam skočio i zgrabio palicu za kriket.
Starica mirno leži. Stojim i osluškujem. To se mašinovođa vratio, čujem kako hoda
u svojoj sobi. Evo, sad se upućuje hodnikom u kuhinju. Neće biti dobro ako mu Marija
Vasiljevna kaže da sam sasvim poludeo. Đavolska posla! Trebalo bi da i ja pođem u
kuhinju i umirim ih svojim izgledom.
Opet sam preskočio staricu i spustio palicu kraj samih vrata, kako bih, kada se
budem vraćao, mogao da je uzmem pre no što uđem u sobu. Izašao sam u hodnik. Iz
kuhinje su dopirali glasovi, ali reči nisu mogle da se razberu. Pritvorio sam vrata i
oprezno pošao u kuhinju: hteo sam da saznam o čemu pričaju Marija Vasiljevna i
mašinovođa. Brzo sam prošao kroz hodnik i pred kuhinjom usporio korak. Govorio je
57
mašinovođa, po svoj prilici je pričao o nečemu što mu se dogodilo na poslu.
Ušao sam. Mašinovođa je stajao s peškirom u rukama i pričao, a Marija Vasiljevna
je sedela na hoklici i slušala. Ugledavši me, mašinovođa mi mahnu rukom.
– Dobar dan, dobar dan, Matveju Filipoviču – rekoh mu i pođoh u kupatilo. Zasad je
sve bilo mirno. Marija Vasiljevna je već bila navikla na moje nastranosti, i možda je
poslednji slučaj već zaboravila.
Odjednom mi je sinulo: nisam zaključao vrata, i šta ako je starica ispuzala iz sobe?
Jurnuo sam nazad, ali sam, na vreme se setivši da ne smem da prepadnem stanare,
prošao kroz kuhinju mirnim korakom.
Marija Vasiljevna je dobovala prstima po kuhinjskom stolu i govorila mašinovođi:
– Šjajno! Baš je to šjajno! I ja bih žviždala!...
Izašao sam u hodnik i maltene se stuštio prema svojoj sobi.
Spolja je sve izgledalo mirno. Prišao sam vratima, odškrinuo ih i provirio u sobu. Starica je kao i pre
ležala mirno, s licem zabijenim u pod. Palica za kriket je stajala na svom mestu kraj
vrata. Uzeo sam je, ušao u sobu i zaključao za sobom vrata. Da, u sobi je zaista
zaudaralo na leš. Preskočio sam staricu, prišao prozoru i seo u fotelju. Samo da mi ne
pripadne muka od tog zasad još slabog, ali ipak nepodnošljivog zadaha. Pripalio sam
lulu. Povraćalo mi se i malo me je boleo stomak. Ali zašto ovako sedim? Treba se što
pre dati na posao, dok ova starica sasvim ne istrune. Ali, u svakom slučaju, treba je
pažljivo ugurati u kofer, pošto bi inače mogla da me ščepa za prst. A onda umreti od
trovanja krvi – hvala lepo!
– Gle! – uzviknuo sam odjednom. – Baš me zanima čime biste vi to mene gricnuli?
Eno, tamo su vam zubi!
Pregnuo sam se preko fotelje i zagledao u ugao ispod prozora gde sam računao da bi
trebalo da se nalazi staričina veštačka vilica. Ali tamo je nije bilo.
Pomislio sam: možda je mrtva starica puzala po mojoj sobi jer je tražila svoje zube?
Možda ih je čak i našla i ponovo vratila u usta?
Uzeo sam palicu za kriket i njome pretražio po ćošku. Ništa, vilica kao da je u zemlju
propala. Onda sam izvadio iz komode flanelski čaršav i prišao starici. Palicu za kriket
sam držao spremnu u desnoj, a flanelski čaršav u levoj ruci.
Spopadao me je gadljiv strah od mrtve starice. Podigao sam joj palicom glavu: usta su
bila otvorena, oči prevrnute nagore, a na bradi, gde sam je udario čizmom, stvorila se
velika tamna mrlja. Zavirio sam starici u usta. Ne, nije našla svoju vilicu. Pustio sam joj
glavu. Glava je tresnula o pod.
Onda sam rasprostro flanelski čaršav po podu i privukao ga uz staricu.
Zatim sam nogom i štapom za kriket prevrnuo staricu preko levog boka na leđa.
Sad je ležala na čaršavu. Staričine noge su bile zgrčene u kolenima, a pesnice
priljubljene uz ramena. Činilo se da je starica, ležeći na leđima kao mačka, spremna da
se brani od napada orla. Što pre udaljiti mrcinu!
Umotao sam staricu u debeli čaršav i uzeo je u ruke. Pokazalo se da je lakša nego
što sam mislio. Spustio sam je u kofer i pokušao da zatvorim poklopac. Očekivao sam
da ću morati da uložim mnogo truda, ali se poklopac relativno lako zatvorio. Brave na
koferu su škljocnule i ja sam se uspravio.
Kofer leži preda mnom, na izgled nimalo neobičan, kao da su u njemu knjige i veš.
Uhvatio sam ga za ručku i pokušao da podignem. Da, naravno, bio je težak, ali ne
previše – mogao sam komotno da ga odnesem do tramvaja.
Pogledao sam na sat: pet i dvadeset. To je dobro. Seo sam u fotelju da malo predahnem i popušim lulu.
Očigledno da današnje safalade nisu bile baš najbolje jer me je stomak sve više
boleo. A možda je to i zato što sam ih jeo presne? Ili je bol u stomaku možda samo na
nervnoj bazi?
Sedim i pušim. Prolazi minut za minutom. Prolećno sunce obasjava prozor i ja
žmirkam. Sunce se skriva za dimnjak kuće preko puta i senka dimnjaka klizi po krovu,
preleće ulicu i prekriva mi lice. Prisećam se kako sam juče u ovo vreme sedeo za stolom
i pisao priču. Evo je: hartija na kocke i na njoj napisano sitnim rukopisom “Čudotvorac je
bio visok”.
Pogledao sam kroz prozor. Ulicom je išao invalid sa mehaničkom nogom i glasno
lupao nogom i štapom. Dva radnika i jedna starica, podbočeni, kikotali su se smešnom
invalidovom hodu.
Ustao sam. Vreme je! Vreme da se pođe! Vreme je da se starica odnese do
močvare! Samo još da pozajmim pare od mašinovođe.
Izašao sam u hodnik i prišao njegovim vratima.
– Matveju Filipoviču, jeste li tu? – upitah.
– Tu sam – odgovori mašinovođa.
– Onda izvinite, Matveju Filipoviču, ali da niste pri parama? Prekosutra vam
vraćam. Možete li da mi pozajmite trideset rubalja?
– Mogu – reče mašinovođa. Začuo sam zveckanje ključeva i otvaranje nekog
sandučeta. Onda je otvorio vrata i pružio mi novu crvenu novčanicu od trideset rubalja.
– Najlepše hvala, Matveju Filipoviču – rekoh.
– Ništa, ništa – reče mašinovođa. Stavio sam pare u džep i vratio se u svoju sobu.
Kofer je mirno stajao na svom mestu.
– A sad na put bez odugovlačenja – rekoh sebi.
Uzeo sam kofer i izašao iz sobe. Marija Vasiljevna me primeti sa koferom i uzviknu.
– Kud vi to?
– Tetki – rekoh.
– Skoro se vraćate? – upita Marija Vasiljevna.
– Da – rekoh. – Moram da odnesem tetki neki veš. A vraćam se možda još danas.
Izašao sam na ulicu. Do tramvaja sam stigao srećno, noseći kofer čas u desnoj, čas
u levoj ruci.
Ušao sam na prednja vrata u prikolicu tramvaja i počeo da mašem kondukterki da
dođe i naplati kartu. Nisam hteo da kroz cela kola šaljem novčanicu od trideset rubalja,
jedinu koju sam imao, niti sam smeo da ostavim kofer i odem do kondukterke sam.
Kondukterka je došla do mene i izjavila da nema sitno. Na prvoj stanici sam morao da
izađem.
Stajao sam besan i čekao sledeći tamvaj. Osećao sam laku drhtavicu u nogama i
bol u stomaku. I odjednom sam spazio moju simpatičnu gospođicu: prelazila je ulicu, ne
gledajući u mom pravcu.
Dohvatio sam kofer i pojurio za njom. Nisam znao kako se zove, pa nisam mogao
da je pozovem. Kofer mi je strašno smetao: nosio sam ga ispred sebe obema rukama i
podupirao ga kolenima i stomakom. Simpatična gospođica išla je prilično brzo i ja sam
bio mokar od znoja, a snaga me je napuštala. Simpatična gospođica je skrenula u
sporednu ulicu. Kad sam se dovukao do ugla – nje nigde nije bilo.
– Prokleta starica! – prosiktao sam, bacajući kofer na zemlju.
Rukavi moje jakne bili su skroz mokri od znoja i lepili su mi se za ruke. Seo sam na
kofer, izvadio maramicu i obrisao vrat i lice. Dva dečaka su se zaustavila preda mnom i
počela da me posmatraju. Napravio sam hladnokrvan izraz lica i uporno gledao u
najbližu kapiju, kao da nekoga očekujem. Mališani su se sašaptavali i pokazivali na
mene prstima. Gušio sam se od neobuzdanog gneva. Ah, da mogu onako da ih ukočim.
I, eto, zbog tih šugavih dečaka ustajem, podižem kofer, prilazim prvoj kapiji i
zavirujem unutra. Pravim drven izraz lica, vadim sat i slažem ramenima. Mališani me poizdalje posmatraju.
Još jednom sležem ramenima i zavirujem u kapiju.
– Čudno – kažem glasno, hvatam kofer i teglim ga prema tramvajskoj stanici. Na
železničku stanicu stižem u pet do sedam. Uzimam povratnu kartu do Lisičijeg Nosa i
sedam u voz.
Osim mene, u vagonu su još dvojica: jedan, očigledno radnik koji se premorio,
spava sa kačketom namaknutim preko očiju. Drugi, još mlad momak, odeven kao
seoski đilkoš: ispod kaputa ružičasta košulja, a ispod kačketa viri kovrdžasta ćuba. Puši
cigaretu uvučenu u jarkozelenu plastičnu muštiklu.
Stavljam kofer između klupa i sedam. U stomaku mi tako zavija da stiskam pesnice
59
kako ne bih zastenjao od bola.
Dva milicionera sprovode nekog građanina peronom. On ide pognute glave i s rukama na
leđima.
Voz kreće. Gledam na sat: sedam i deset. Oh, s kakvim ću zadovoljstvom da
spustim staricu u močvaru! Šteta samo što nisam poneo štap jer moram što dublje da je
gurnem.
Đilkoš u ružičastoj košulji drsko me zagleda. Okrećem mu leđa i gledam kroz
prozor. Hvataju me užasni grčevi u stomaku; stiskam zube, stežem pesnice i zatežem
mišiće na nogama.
Prolazimo Lansko i Novo Selo. Svetluca zlatni vrh Budističke pagode, a vidi se
more. Tada skačem i, zaboravljajući na sve, sitnim koracima jurim u klozet. Pomahnitali
talasi ljuljaju mi i pomućuju svest.
Voz usporava. Ulazimo u Lahtu. Sedam i ne mrdam, bojeći se da da me dok stojimo
ne izbace iz klozeta.
Samo da krene! Samo da krene! Voz kreće i ja zadovoljan sklapam oči. O, ti minuti
su tako slatki, kao trenuci ljubavi! Naprežem sve snage, ali znam da će me posle ovoga
obuzeti užasna slabost.
Voz opet staje. To je Olgino, znači opet mučenje!
Ali sad su to lažni naponi. Hladan znoj izbija mi po čelu i laka jeza treperi mi oko
srca. Podižem se, stojim i neko vreme držim glavu prislonjenu uza zid. Voz polazi,
klimanje vagona mi prija. Skupljam svu snagu i posrćući izlazim iz klozeta.
U vagonu nema nikoga. Radnik i đilkoš u ružičastoj košulji očigledno su sišli u Lahti
ili Olginu. Polako prilazim svom prozoru. I odjednom zastajem i tupo gledam preda se.
Kofera više nema tamo gde sam ga ostavio! Verovatno sam pogrešio prozor. Skačem
prema susednom prozoru. Nema kofera. Odskačem nazad, pa napred, prelećem kroz
vagon zavirujući ispod svakog sedišta sa obe strane, ali kofera nigde nema.
Pa da, kako se nisam odmah setio. Naravno, dok sam ja bio u klozetu, kofer su
ukrali! To se moglo predvideti. Razrogačenih očiju gledam na klupu i odnekud mi pada
na pamet kako je kod Sakerdona Mihajloviča uz prasak otpao emajl sa usijane šerpe.
– Šta se dogodilo? – pitam samog sebe. – I ko sad da poveruje da nisam ubio
staricu? Još danas će me uhapsiti, ovde ili na železničkoj stanici u gradu, kao onog
građanina koji je išao pognute glave.
Izlazim na platformu. Voz se približava Lisičjem Nosu. Promiču beli stubići
postavljeni uz prugu. Voz se zaustavlja. Stepenice mog vagona ne dopiru do same
zemlje. Iskačem i upućujem se prema staničnoj zgradi. Voz koji se vraća u grad polazi
za pola sata.
Prilazim šumici. Vidim žbunove kleke. U njima me niko neće primetiti. Krećem
prema njima.
Po zemlji puzi velika zelena gusenica. Spuštam se na kolena i dodirujem je prstom. Ona se snažno i
žilavo savija nekoliko puta na jednu pa na drugu stranu.
Osvrćem se oko sebe. Niko me ne vidi. Lak drhtaj prođe mi niz leđa. Saginjem
glavu i tiho govorim:
– U ime Oca i Sina i Svetoga Duha, danas i uvek, i vo vjeki vjekova. Amin...
I ja ovde privremeno završavam svoj rukopis, uviđajući da se ionako već dovoljno
otegao.
JELIZAVETA BAM
Preveo: Zoran Đerić
/1/
JELIZAVETA BAM: Svakog trenutka, samo što nisu, otvoriće se vrata, i oni će da
uđu... Oni će, obavezno, ući, kako bi me uhvatili i zbrisali sa lica zemlje. (Tiho.) Šta sam
učinila! Šta sam počinila! Samo kad bih to znala... Da bežim? Ali, gde da pobegnem?
Ova vrata vode na stepenište, a na stepeništu ću sresti njih. Kroz prozor? (Gleda kroz
prozor.) U-u-u! Visoko je... Ne bih mogla da skočim. Pa, šta da radim? Eh, nečiji koraci. –
Neka lupaju, koliko im volja.
Lupnjava na vratima, potom glas iza scene, užasan: Jelizaveta Bam, otovorite! (Pauza.) Jelizaveta Bam,
otvorite!
JELIZAVETA BAM: Ja vam vrata neću otvoriti, dok mi ne kažete, šta nameravate sa
mnom da učinite.
PRVI: Vi i sami znate šta vam predstoji.
JELIZAVETA BAM: Ne, ne znam. Nameravate li da me ubijete?
PRVI Vi podležete teškoj kazni.
(zajedno):
DRUGI Vi ionako od nas ne možete pobeći.
JELIZAVETA BAM: Možda biste mi vi, ipak, mogli reći u čemu je moja krivica?
PRVI: Znate i sami.
JELIZAVETA BAM: Ne, ne znam (Topoće nogama.)
PRVI: Dopustite da vam ne poverujemo.
DRUGI: Vi ste zlikovka.
JELIZAVETA BAM: Ha-ha-ha-ha. A ako me ubijete, mislite li da će vam savest biti
čista?
PRVI: Mi ćemo to uraditi prema našoj savesti.
JELIZAVETA BAM: U tom slučaju, avaj, vi i nemate savesti. (Pretrčava.)
61
/2/
DRUGI: Kako to, nemamo savesti? Pjotre Nikolajeviču, ona kaže da mi nemamo
savesti.
JELIZAVETA BAM: Vi, Ivane Ivanoviču, nemate savesti ni malčice. Vi ste, naprosto,
hulja.
DRUGI: Ko je hulja? Zar ja? Zar sam ja hulja?
PRVI: No, pričekajte, Ivane Ivanoviču, Jelizaveta Bam, naređujem...
DRUGI: Ne, Pjotre Nikolajeviču, jesam li ja hulja?
PRVI: Ma prestanite da se vređate. Jelizaveta Bam, nare...
DRUGI: Ne, pričekajte, Pjotre Nikolajeviču, kažite mi, zar sam ja hulja?
PRVI: Ma, ostavite se gnjavaže.
DRUGI: Tako znači, ja sam, po vašem mišljenju, hulja?
PRVI: Da, hulja!!!
DRUGI: Ah, tako dakle, mislite da sam hulja? Tako ste rekli?
Jelizaveta Bam otvara vrata. Ivan Ivanovič je na štakama, a Pjotr Nikolajevič sedi
na stolici, s podvezanim obrazom.
/3/
Ponavljaju. Pjotr Nikolajevič ponovo gurne postolje, a Ivan Ivanovič ponovo štucne.
JELIZAVETA BAM: Da, dražesno je koliko i dobro. (Viče.) Mama! Dođi ovamo! Stigli su
cirkusanti! Odmah će doći moja mama. Upoznajte se, Pjotr Nikolajevič, Ivan Ivanovič.
Nešto ćete nam pokazati?
IVAN IVANOVIČ: Sa zadovoljstvom.
PJOTR NIKOLAJEVIČ: Ho la hop!
63
Pjotr Nikolajevič prilazi Tatici i Mamici. Mamica, zbog nečeg nezadovoljna, ide ka
proscenijumu. Ivan Ivanovič odeva bundu i odlazi. Jelizaveta Bam privezuje uže, jednim
krajem za mamičinu nogu, a drugim za stolicu. Svi ćute.
/4/
Prazna scena.
/5/
Hopa, hopa,
nogama,
zalazi za (Udarac!)
gorama.
Rozim oblacima
Puh, puh,
a vozovima
huk, huk,
buljina,
panjina –
istesterisana!
/6/
Ulazi SIROMAŠAK.
Pauza.
/7/
PJOTR NIKOLAJEVIČ: (podižući ruku): Molim vas da strpljivo saslušate ono što ću
reći. Hoću da vam dokažem, kako svaka nesreća stiže neočekivano. Kada sam bio još
sasvim mlad, živeo sam u malenoj kući sa vratima koja su škripala. Živeh usamljeno, u
toj kućici. Osim mene bili su tu samo miševi i bubašvabe. Bubašvaba ima svuda. Sa
nastupanjem noći zaključavao sam vrata i tulio lampu. Spavao sam ne bojeći se ničega.
GLAS IZA SCENE: Ničega.
MAMICA: Ničega!
FRULICA IZA SCENE: I-I!
IVAN IVANOVIČ: Ničega!
KLAVIR: I-I.
PJOTR NIKOLAJEVIČ: Ničega. (Pauza.) Nisam imao razloga za strah. I zaista, lopovi su
mogli da dođu i pretraže celu kuću. Šta su mogli da nađu? Ništa.
Pauza.
PJOTR NIKOLAJEVIČ: A i ko bi se još zavlačio noću, kod mene? Nema više takvog?
Uistinu?
GLAS IZA SCENE: Zar još ima takvih?
PJOTR NIKOLAJEVIČ: Uistinu? Ali jednom se ja tako probudim...
IVAN IVANOVIČ: I vidim: vrata su otvorena, a u vratima stoji neka žena. Gledam
pravo u nju i ne trepćem. Ona stoji. Bilo je dovoljno svetlo. Mora biti da je bilo pred
svitanje. U svakom slučaju, video sam joj sasvim dobro lice. To je bila, evo ona. (Pokazuje
na Jelizavetu Bam.) Tada je ličila...
SVI: Na mene!
IVAN IVANOVIČ: Govorim, da bih postojao.
JELIZAVETA BAM: Ma šta mi kažete?
IVAN IVANOVIČ: Govorim, da bih postojao. Zatim, mislim, već je kasno. Ona me
sluša. Upitao sam je, zašto je to uradila. Ona priča kako su se borili floretama. Borba je
bila časna, pa ona nije kriva što ga je ubila. Razmisli, zašto si ti ubila Pjotra Nikolajeviča?
Svi, osim Jelizavete Bam i Ivana Ivanoviča odlaze.
/8/
Maca-mačkica
mleko je pripremila,
na jastuk je skočila
i na pećku skakala,
skak, skak,
skok, skok.
JELIZAVETA BAM (trči na drugi kraj scene): Svoji smo ljudi – složićemo se.
/9/
67
JELIZAVETA BAM: Au-u-u-u-u!
IVAN IVANOVIČ: Sinoć Koljku sretoh.
MAMICA: Ta nemojte mi re-e-e-ći.
IVAN IVANOVIČ: Da, da. Sreo sam ga. Gledam, Koljka ide i jabuke nosi. Šta, kažem,
kupio si? Da, kaže, kupio sam. Potom je nastavio dalje.
TATICA: Kažite mi, molim va-a-as!...
IVAN IVANOVIČ: Hm-da. Pitao sam ga: jesi li jabuke kupio ili ukrao? A on je
odgovorio, zašto bih krao? Kupio sam. I pođe dalje.
MAMICA: Kuda je on to krenuo.
IVAN IVANOVIČ: Ne znam. Rekao je samo: ja sam, kaže, jabuke kupio, a ne ukrao –
i otišao je.
/10/
/11/
/12/
(uokviri) ANTRAKT-KATARAKT.
Počinje muzika.
TATICA: Moja desna ruka i nos isti su komadi kao i leva ruka i uvo.
Doviđenja, doviđenja.
II – I
II – I
Raskriliše se vrata,
ukaza se I – I
/13/
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Sam si slomljen,
stolica ti slomljena.
VIOLINA:
Na-na-ni-na
Na-na-ni-na
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Ustani nalik Berlinu,
I ogrni pelerinu.
69
VIOLINA:
Na-na-ni-na
na-na-ni-na
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Osam minuta
projuriće neprimetno.
VIOLINA:
Na-na-ni-na
na-na-ni-na
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Došao je vaš trenutak,
pripremite se,
vod ili četu
odneće mitraljez.
BUBANJ:
I–I
I–I
I–I–I–I
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Komadići su leteli
sedam dana u nedelji.
SIRENA I BUBANJ:
Via-a bum, bum,
Via-a bum.
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Kapetanov dar za šalu
nevesta nije zapazila.
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Pomozite, odmah pomozite,
progone me salata i vodica.
Puna svetlost.
VIOLINA:
Pa-pa-pi-pa
pa-pa-pi-pa
/14/
IVAN IVANOVIČ:
Kažite, Pjotre Nikolajeviču,
Da li ste bili na toj planini?
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Baš sam otuda.
Tamo je predivno
Cveće raste. Drveće šumori.
Stoji kolibica – drvena kućica
U kolibici svetluca vatrica.
Na vatricu sleću leptirice,
Udaraju u prozor noćni komarci.
Ponekad šmugne i prhne ispod krova
Stari razbojnik kozomuz.
Pas lancem ljulja vazduh
I laje u pustoš ispred sebe,
A njemu u odgovor nevidljivi vilini konjici
Zabruje zaveru sasvim skladno.
IVAN IVANOVIČ:
A u toj kućici, koja je drvena,
Koja se i kolibicom zove,
U kojoj vatrica sja i treperi,
Ko u toj kućici boravi?
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Nikog u njoj da boravi,
I vrata da raskrili,
U njoj samo miševi preturaju šapicima
po brašnu,
U njoj samo lampa svetli kao ruzmarin
I po ceo dan, kao pustinja, sedi na
peći bubašvaba.
IVAN IVANOVIČ:
A ko, onda, lampu pali?
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Niko. Ona gori sama od sebe.
IVAN IVANOVIČ:
Ali tako nešto nije moguće!
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Prazne, glupe reči!
Postoji beskonačno kretanje,
Disanje lakih elemenata.
Planetne putanje, zemljino okretanje,
Šaljiva smena dana i noći,
Spojevi potmule prirode,
Zveri dremljivih gnev i sila
I pokoreni čovekom
Svetlosni zakoni i talasi.
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Četiri. Oj, vreme za ručak.
Ivane Ivanoviču, pođimo,
Ali zapamtite, da će sutra uveče
Jelizaveta Bam umreti.
TATICA (ulazeći):
Koja Jelizaveta Bam,
Ona koja mi je kćer?
Koju želite vi
Sledeće večeri
Ubiti i obesiti na jeli,
Koja je stasita,
Neka znaju sve zveri uokolo
I čitav svet?
A ja vam zapovedam
S rukom pod nos,
Da zaboravite Jelizavetu Bam
Zakonima uprkos.
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
I ne pokušavaj mi zabraniti,
Jer ću te smesta zgromiti,
Zatim crvenim bičevima,
Pomilovaću te po rebrima,
Pa ćeš tako izbrazdan
Dočekati novi dan.
IVAN IVANOVIČ:
Njemu je znano sve uokrug,
On mi je gospodar i drug,
Jednim pokretom ruke
On zatalasava more,
Zamahom sekire, bez buke
On seče šume i gore –
Dovoljno je da dahne
Pa da se svud razmahne.
TATICA:
Hajde da se sukobimo, čarobnjače.
Ti magijom reči, a ja snagom šake.
Minuti, časovi sada nam prednjače,
Predajući nam tajanstvene znake.
Stradaćemo obojica, usred boja,
Utihnuće tako svaki plam,
Samo da likuje kćer moja,
Jelizaveta Bam.
/15/
IVAN IVANOVIČ:
Dvoboj dvojice vitezova!
Tekst – Imanuil Krasdajtejrik.
Muzika – Veliopag, holandski pastir.
Koreografija nepoznatog putnika.
Zvono će objaviti početak.
ZVONO:
Bum, bum, bum, bum.
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Kurbir daramur
dindiri,
(Udarac!)
slakatir pakaradagu
da ki čiri kiri kiri
zandudila habakula
he-e-el.
Hanču ana kudi
stum či na lakudi
para vi na lijtena
he-e-el.
Čapu, ačapali
čapatali mar
nabaločina
he-e-el.
(Podiže ruku.)
TATICA:
Neka se na sunce zaleti
Krilati papagaj,
Neka potamni zlatni
Dnevni sjaj.
Neka jekne kroz šumarak
Kopita topot i zvon,
I preokrene u jarak
Ovaj sudbonosni tron.
A vitez, koji i za stolom
Mač svoj trza,
Podigne čašu i potom
Zdravicu neku zbrza:
Ja prinosim ovu čašu
Usnama koje obasipa sram,
Da pijem za najlepšu –
Jelizavetu Bam.
Čiju nežnu ruku
73
Krijem u svom prsluku.
Živela Jelizaveta Bam,
Na vjeki poživela nam!
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Pa, da krenemo.
Molim vas da pažljivo pratite
Kolebanje naših sabalja –
Kuda koja baca oštricu
I gde se koja ustremljuje.
IVAN IVANOVIČ:
Prema tome, predviđam napad sleva!
TATICA (napadajući):
Sečem s boka, sečem pravo,
Spasavaj se kud koji!
Još uvek šumiš, dubravo,
Rastu voćnjaci tvoji.
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Manje gledaj u stranu
A više nadgledaj kretnju
Čeličnog centra i težnju
Ka smrti, tako snažnu.
TATICA:
Hvala gvožđu – karborundu!
Ono spaja mostove
I sevajućom elektrikom
Rasteruje neprijatelje!
Hvala gvožđu! Pesma boju!
Ona razbojnika straši,
Od dečaka stvara mladića,
Rasteruje neprijatelja!
O pesmo boja! Slava perju!
Ono vazduhom leti,
Zamagljuje neverne oči,
Rasteruje neprijatelja!
O, slava perju! Mudrost kamenu!
Ono pod borom leži dostojanstveno
Čekajući mrtvog neprijatelja.
PJOTR NIKOLAJEVIČ:
Pao sam na zemlju, poražen.
Zbogom, Jelizaveta Bam,
Pođi u moju kućicu na bregu
I nek ti je udobno tamo.
I rastrčaće se po tebi
I tvojim rukama
Mali miševi, a zatim
Usamljena bubašvaba.
Čuješ li kako zvoni
Na krovu – bum i bam,
Oprosti mi i izvini,
Jelizaveta Bam.
Zvoni zvono.
IVAN IVANOVIČ:
Dvoboj dvojice vitezova
Okončan je.
/16/
JELIZAVETA BAM:
A šta si to radio?
TATICA:
Da... drva sam cepao
I strašno se umorio.
JELIZAVETA BAM:
Ivane Ivanoviču, skoknite do pivnice
I donesite nam flašu piva i grašak.
IVAN IVANOVIČ:
Aha, grašak i pola flaše piva,
Skoknuću do pivnice, pa nazad.
JELIZAVETA BAM:
Ne pola flaše, već flašu punu,
I ne u pivnicu, već pođi u grašak.
IVAN IVANOVIČ:
Odmah ću bundu u polupivnici da skinem,
A sam ću na glavu staviti polugrašak.
JELIZAVETA BAM:
Ah, ne, nije potrebno, samo požurite,
Jer su mog taticu zamorile cepanice.
TATICA:
O, kakve žene, ništa ne shvataju,
U glavama im vetrovi duvaju.
75
/17/
MAMICA: Sve je ovo zbog tebe, kraj je, u ovom životu, nerešen.
JELIZAVETA BAM: Daj kaži mi, o kome to govoriš?
MAMICA (s hladnim izrazom lica): Iih, iih, iih,
JELIZAVETA BAM: Ona je poludela.
Umesto dekora pejzaža vraća se dekor sobe. Kulise gutaju Taticu i Mamicu.
/18/
JELIZAVETA BAM: Oni će, obavezno, da uđu, kako bi me uhvatili i zbrisali s lica
zemlje. Bežati. Treba bežati. Ali, gde da pobegnem? Ova vrata vode na stepenište, a na
stepeništu ću sresti njih. Kroz prozor? (Gleda kroz prozor.) O-o-o-oh. Ne bih mogla da
skočim. Vrlo je visoko. Pa, šta da radim? Eh, nečiji koraci. To su oni. Zaključaću vrata. I
neću otvarati. Neka lupaju, koliko im je volja. (Zaključava vrata.)
Ćutanje.
Jelizaveta Bam otvara vrata. Ulaze Pjotr Nikolajevič i Ivan Ivanovič, preobučeni u
vatrogasce.
PJOTR NIKOLAJEVIČ: Uhapšeni ste, u ime zakona.
IVAN IVANOVIČ (krešući šibicu): Pratite nas.
/19/
JELIZAVETA BAM (viče): Vežite me! Čupajte za kosu! Provucite me kroz korito!
Nikoga nisam ubila! Nisam u stanju nikoga da ubijem!
PJOTR NIKOLAJEVIČ: Jelizaveta Bam, smirite se!
IVAN IVANOVIČ: Gledajte u daljinu ispred sebe. (Glasno štucne.)
JELIZAVETA BAM: A u kućici, koja je u šumi, već gori vatrica. Miševi mrdaju li,
mrdaju brčićima. A na pećki sedi Bubašvaba Bubašvabovič, u košulji s riđim
okovratnikom i sa sekirom u rukama.
PJOTR NIKOLAJEVIČ: Jelizaveta Bam, ispružite ruke i ugasite svoj podozrivi pogled,
pratite me, održavajući ravnotežu zglobova i dostojanstveno tetiva. Za mnom.
Polako odlaze.
ZA V E S A
NAPOMENA
JELIZAVETU BAM Harms je napisao “po zadatku pozorišne sekcije Oberiu”. Predstava je
pripremana decembra 1927. godine, a pred gledaocima igrana 24. januara 1928.
godine, na večeri Oberuita.
Mašinopisani tekst razdelio je autor, koji je istovremeno i režirao komad, na
devetnaest epizoda (“komada”, kako ih je nazvao Harms), koji su označavali način
izvođenja. Epizode su u ovom izdanju označene ciframa u zagradama. Nazivi epizoda
(“komada”), koje je Harms uneo na svoj tekst kao roditeljsko-dramaturške napomene, ili
tek kao izvesna zapažanja, pojašnjenja, manje su literarna a više scenska dopuna tekstu
JELIZAVETE BAM.
/1/ “Komad – realist. melodrama”. S aliteracijskim zvučenjem – tj. s ponavljajućom
škripom razvaljivanja vrata. Moguće je da su vrata zvučala kao muzički instrument. U
JELIZAVETI BAM je bilo mnogo muzike. Izvodile su se uvertire, serenade, romanse.
Glumci su stupali u dijalog sa instrumentima. Zvučala su zvona i bubnjevi. Zvukovnoj
paleti predstave doprineli su i borba sa rapirima. škripa vratima, testerisanje. Šarenilu
muzičke pratnje odgovaralo je i stilsko šarenilo glumačkih replika (proza, ritmička proza,
poezija, zaumne reči).
/2/ “Žanr realistički, komedija”.
/3/ “Besmislen – komično-naivni” (žanr).
/4/ “Realistički. Žanr svakodnevne komike”.
/5/ “Ritmički Radiks”. “Radiks” ( od lat. radix – koren) – pozorišni kolektiv koji su osnovali
1926. godine studenti pozorišnog odeljenja Instituta istorije umetnosti. “Radiks” je veliki
značaj pridavao ritmičkom izvođenju stihova.
/6/ “Svakodnevni Radiks”.
/7/ “Svečana melodrama, naglašena Radiksom”.
77
/8/ “Menjanje visina”. Po kontrastiranju fizičkih radnji i zbog različitog tonaliteta
replika.
/9/ “Komad pejzaža. Parodija naturalizma”.
/10/ “Monolog u stranu, komad dva plana”.
/11/ “Zdravica”.
/12/ “Komad činarski”, “Činarski” je rani naziv grupe Oberiu. „Činarstvo” je
rasprsnuo lakrdijašenje koje je prekidano iznošenjem na scenu plakata sa natpisom:
ANTRAKT – KATARAKT. (Antrakt označava upravo pauzu između činova, a katarakt
označava sivu mrenu.) Posle pauze od minuta, radnja se nastavlja.
/13/ “Radiks”.
/14/ “Klasični patos”.
/15/ “Baladerski patos”.
/16/ “Časovnik na kuli”.
/17/ “Fiziološki patos”.
/18/ “Realistički, suvo, oficijelno”.
/19/ “Završetak, operski”.
Sačuvala su se dva autorska mašinopisana teksta drame JELIZAVETA BAM. Jedan je
autor 1928. godine poslao u redakciju časopisa “Novi Lef”. Ovaj tekst, koji je čuvan u
arhivi redakcije, došao je do naših dana u nepotpunom obliku: nedostaje kraj. Drugi
mašinopisani tekst, koga je Harms tridesetih godina, poklonio N. I. Hadžievu, sačuvan je
u celini. U taj primerak je Harms, kao reditelj, uneo beleške koje smo naveli (tekst
između navodnika). Na ovaj način jedinstveno autorizovan tekst dao je dve varijante:
literarnu i scensku.
Z.Đ.
ARHIMEDOVA KADA
(stihovi, molitve, pesme, čarolije)
Izabrao i preveo: Dušan Patić
na poslednje ratovanje
jurili smo na hvatove
na hvatove smo jurili
! nek gine ko ne žali!
To je sve.
1927.
ARHIMEDOVA KADA
Ej, Mahmet,
brbljanja dosta,
sapun amo daj, Mahmet, –
viknu drmajući bedra
u kadi sedeć' Arhimed.
Izvol'te, Arhimede,
vašu suvorovsku mast.
Kad se uspneš, zgodno je, –
oglasi se Arhimed.
Pod okno pope se Mahmet,
ščešlja kosu u punđu,
a obešenjak Arhimed,
pažljivo cvike skinu.
Tu Mahmet poskoči.
Mama! –
vrisnu mokri Arhimed.
Pravo s visine goleme
u kadu pljusnu se Mahmet.
Vreme naše pitanja nema,
svak' pitanje je sebi, –
kaza mudrac nosa prćasta,
k'o pas sedeć' u kadi.
Na primeru istražujem
ja naučna svojstva sva,
u razmišljanjima lebdim,
po tri i po pet dana,
godinu svu glas ne čujem, –
oštro reče Arhimed,
de, dodao je, pomiluj
zatiljak moj i hrbat.
Uostalom da, kaza potom,
i u umetnosti, da,
tamo u umetnosti toj,
zanesem se katkada.
Nekako usred obeda,
pročitah u kalendaru –
u decembru il' januaru,
prikazaće se na sceni
“Arhimedova kada”, –
Arhimed sumorno reče,
i bradu je pleo. Da
79
Mahmet, nije mačji kašalj,
naglo za se doda, – Da
Mahmet, nije funta graha
u sramoti propasti;
u nauci malo uradih,
a sada sam pak govno.
Ali, podbaci i proza,
zar nije Mahmet, Mahmet.
Ej, Mahmet, brbljanja dosta!
basom viknu Arhimed.
Ma šta kažete, Mahmet
reče. Da vas isperem?
Ne, zameri Arhimed
i dodaje: gubi se.
To je sve.
1. oktobra 1929. godine.
To je sve.
D. H.
(februar 1930.)
ZVONITI – LETETI
1.
Evo i dom je poleteo.
Evo i pas je poleteo.
Evo i san je poleteo.
Evo i majka je poletela.
Evo i vrt je poleteo.
Konj je poleteo.
Banja je poletela.
Lopta je poletela.
Evo i kamen da poleti.
Evo i panj da poleti.
Evo i tren da poleti.
Evo i krug da poleti.
Dom leti.
Majka leti.
Vrt leti.
Sati da letaju.
Ruka da leta.
Orlovi da letaju.
Koplje da leta.
I konj da leta.
I dom da leta.
I tačka da leta.
Čelo leti.
Grudi lete.
Trbuh leti.
Jao držite – uho leti!
Jao gledajte – nos leti!
Jao monasi, usna leti!
2.
Dom zvona.
Voda zvona.
Kamen naokolo zvona.
Knjiga naokolo zvona.
Majka i sin i vrt zvonaju.
A zvona.
B zvona.
TO leti i TO zvona.
Čelo zvona i leti.
Grudi zvonaju i lete.
Hej monasi, usna zvona!
Hej monasi, čelo leti!
81
Što leta, al' ne zvoni?
Zvon leta i zvona.
TAMO leta i zvoni.
Hej monasi! mi letamo!
Hej monasi! mi letimo!
Mi letimo i TAMO letamo.
Hej monasi! mi zvonimo!
Mi zvonimo i TAMO zvonamo.
(proleće 1930.)
ŠAPA
(slika ide)*
Rekla je i nestala.
A eho vrisnuo: Magoga!
I ivanjska je noć nastala
Kad paprat izgleda na Boga.
Dva Nevska presekli šipražja
puštajući u vazduh zmaja
parnjača je piskom disala
u oči višnjih račundžija.
Odazvao se Bog: Na ravnom
hridu zemljak bi. Pušio je.
Oči su mu oblepljene voskom.
“Loše vidim, – govorio je.
Kud umakla mi je statua
svetila moje svetilo.
Jedini neženja na svetu
vid sam k nebu privio.
Na račun ritma srca
vreme umilno vrcka
po stolu po urama
po stablu po žilama.
I zapisaću u svesci
susrete kipe s tobom
tebe radi
ja ću biti robom.
Zbog tebe ustaću rano
pašću u vodu po plećki
legi negi degi vegi
bogi vogi nuki vuki”.
Od Poltave dunu dah
pun žita i pun muha
ko udiše ne opi
se, majko zraka kupi.
Ja sam gora, ti pesak
ti si kvadrat, ja visak
ja sam sat, a ti tane
i zvezde će da skore.
Majko vazduha ne daj
atmosfera tanan sloj
sjaje zvezde kao zlo.
Pokaži Boga majko!
Ti si čun, a ja lađa
ti si štene, ja suđa
ti si hlače, a ja skut
ti ponor, ja tihi dol
ti si tlo, a ja prestol.
Vo imja Oca i Sina i Svjatoga Duha
Amen.*
***
VLAST – No što?
ZEMLJAK –
Ja le!
Ptice nisu veće od peroreza.
Le!
Otkrijte jezero, da bi voda stala le!
Otkrijte goru, da bi je pare napustile.
Zaustavite sate, zato što vreme umaklo
je u tlo!
Gledajte kakav sam le!
ANĐEO – Nil.
KAPUSTA
OPISIVANJE NILA*
Slika po sebi prikazuje mrtvački kovčeg, samo što se umesto glazure kreće parobrodić i leti
ptica. U kovčegu leži čovek od smrti zelen. Da bi se prikazao živim, on celo vreme govori.
“Da bi se skuvala supa, potrebno je zagrejati ploču i na nju postaviti lonac sa vodom. Kada
voda proključa, u nju treba ubaciti šargarepu i ... ne, mladicu i fo... ne, treba u vodu metnuti kočiju.
Mada to već nije to”.
Sudeći po tome šta je govorio, čovek je očigledno bio pokojnik. Ali, i pored toga, držao je on u
rukama svećnjak. Pravo govoreći, to je i bio Nil.
Nilom je plivao Amenhotep. On je bio u gaćicama i s kačketom.
Evo plana Amenhotepa:
(ide ilustracija iz knjige)
Nikolaj Ivanovič držao je pak u rukama ibisa i gledao šta mu je pod repom.
N.I. – (uzdahnuvši).
Ili čorbu. Znate li, da bi spravili
85
čorbu treba u vodu staviti meso i ribu.
ŽIVINARNIK
U živinarniku je jako vonjalo. U uglu je sedela malena devojčica i jela zemljane lepinje.
Devojčica je bila veoma prljava i zapuštena. Na asfaltnom podu bile su rupe, a u rupama bare.
Starac u predugom crnom kaputu išao je po barama i postrance pazio na ptice.
Odaju je delila pregrada visine jednog aršina. Iza pregrade šetale su gore-dole krupne ptice. Pelikani su sedeli okolo
bazena i u prljavoj vodi isplakivali svoje kljunove.
Devojčica je odložila svoju zemljanu lepinju i zapevala. Njena usta bila su nalik na okruglu rupicu.
Devojčica je pevala:
Gori gori
kleti kleti
mah mah hop-vedro-uh
večnebačve bačvice
dubti kapa aldalstreha
vihor miče slavuji
seli ili jeli i
soo suo sia se
slavuje vej vo
vie vao vua vi
vua via vao vju
pju pju pju pju
palikućo.
Jedan pelikan, najstariji, počeo je igrati. Na glavi mu se povijao sedi čuperak, a crvene oči
okrutno su gledale na morsku ljušturu. Najpre je on dugo tapkao na jednom mestu. Zatim je počeo
pretrčavati nekoliko koraka čas napred, čas nazad, pri čemu mu je glava ostajala nepokretna u
jednoj istoj vazdušnoj tački. Povijala se jedino šija. Neočekivano, pelikan je pokrenuo jedno krilo na
tlu i počeo ga je razvijati na jednoj nozi, trupkajući na drugoj. Iznova se razvio na jednu stranu,
potom na drugu, i zatim odjednom zaplovio kao boljareva kći, za sobom vukući po tlu oba krila.
Ostale ptice su se umirile, razdvojile i stajale, zagnjurivši se kljunom u pregradu, ne mareći za
pelikanovu igru.
ANĐEO KOMPUSTA – Vi rasuđujete kao profesor Permjakov. On i čuvar Fadej po tom osnovu
su me i smestili u ovaj živinarnik.
ANĐEO PANTOSTA – Marija Ivanovna, probudite se, ispričaću Vam do kraja svoju zamisao o
osama.
ANĐEO HARTRASTA – Ali, zaista, Marija Ivanovna, veliki sam ljubitelj prosene prekrupe.
Znate, ona se sreće čak u stajnjaku. Čak u stajnjaku, časna reč!
MARIJA IVANOVNA IZ SNA – E ne, to ne! Fuj fuj! Đubre i prosena kaša!
ANĐEO HOLBASTA – Ništa-ništa, Marija Ivanovna. Mada svakako treba gledati čiji je stajnjak.
Najbolji je konjski. U njemu, znate, ovoga je veoma malo, a najviše nečeg poput slame. Kravlja
balega, to je takođe ništa. Premda je ona, znate, veoma lepljiva. A pseći – fuj! Znam sam što je
gad! I prosene prekrupe takođe uopšte nema. Ali jedemo je. Zaista, već je jedemo. A što se tiče...
MARIJA IVANOVNA (zapušila je uši) – Nema se što reći, anđele! Šta sve samo ne žderete!
Recite, vi možda i bljuvotinu jedete.
– Kako da Vam kažem, – bio je započeo Anđeo Hlampusta, ali Marija Ivanovna počela je tako
dizati galamu i psovati, da je Anđeo Hlempista što pre ućutkao rukom svoja usta, no od hitrine
kretnji nije se održao na nogama i seo je na pod.
Andrej je pak pojeo salomu-salamu i s nipodoštavanjem je pljunuo psujući i mea culpa fafanaf štos
palmandeub.
glAvoSlog*
moji
voji
koji
vedi
duji
buji
veje
aje
hije
seo
puje
pljaje
kljoje
poko
pljije
pljoje
fljuje
moje
foje
toje
njunja
tjupja
kjojo
pjojo
fjuju
juju
pljao
kljao
kljas
kljapafeo
peljsipao
guljdigreja
pjanj
foken, poken, zoken, moken
----------------------------------
UTJUGOV
– Jahaču, šta ti pričaš?
Šta li jedeš?
Šta li vidiš?
Šta si? Šta ti
jahaču mili pričaš?
Odavno brda ne videh
bora, paše i trave
možda ćeš ti pogledati
na prirodu okom svojim
kao žitelj savremeni
ne mogu kamenje znati
trave, obrede, lišaje
znam jedino he he he.
UTJUGOV
– Nebo znam – nebo je lim.
delova lima – šest čak.
UTJUGOV
– Oh! Dodijalo mi nebo
što nad glavom se nadnosi.
Prokišnjava kad kišica
svrha po nebu kuca.
Ako neko nebom hoda
nebo je gromom obuzeto
i ciglaste tresu se zidine
i sati biju zlosat
i teče praded pene
višnjih voda vodopad.
Jednom je vetar vragolasti
k'o prutić nam odneo nebo
ljudi su jadni vrištali
gorko s rikom bikovi.
Kad jedan je pastir gledao nebo
činilo mu se da su ribe
vazduh gutale.
Pomor, plavet, jedno u drugo se tvorilo.
Skup Labuda je nosio
krmu mozga uma veslo.
Cvetovi su gromni nicali
drveća su mračni njihali.
Pastir se zamisli.
– Da, mislio je, – u pravu
sam, nešto se zbi.
Zbog čega se zemlja sasvim ohladila?
A ja disanje izgubiću
i sada mi je svejedno sve.
Reče, leže na travu.
– Sada sam shvatio – dodaje.
Iščeznulo je.
O nebo nebo, čas prugasto
čas kao cvetić svetloplavo
čas dugačko poput trski
čas brzo poput smučki.
E pa čovečanstvo! diši!
Zadihaćemo se, al' ćemo
te naći beguncu.
Od naše hajke nećeš se skriti!
Reče. U zemunicu
leže sa rukama k molitvi.
UTJUGOV
– Da. To sam učinio.
Upao na kulu
uzeo vrpcu
uzeo sveću
zapalio selo
otkrio kapiju
ispio more
zaveo stražu
slomio klupu
i nebo, uzmičući k etru
smesta se u štalu vratilo.
ZEMLJAK – Nebo? Ha ha ha! zar! e! m.m.m. Još još još! Gi gi gi. Nebo oteti! A? Oteti nebo! Još još još!
To je nemoguće. Nebo se gi gi gi, ne može oteti. Nebo ima stražara koji ga danonoćno osmatra.
Evo ga! Gromobran. Ko se odvaži nebo oteti, tog će stražar probosti. Razumeti li?
UTJUGOV
– Stanite, pa to je deo neba!
Straža! Bap bop u inat!
Momci, držite ga!
Na Utjugovljev poziv već su jurili Nikolaj Ivanovič i Amenhotep. Ibis u rukama Nikolaja
Ivanoviča osetio je olakšanje što mu niko nije posmatrao podizanje pod repom, i naslađivao se
osećanjem kretanja u prostoru, jer je Nikolaj Ivanovič trčao dovoljno brzo. Ibis je zažmurio i
požudno gutao usputno strujanje vazduha.
– Šta se desilo? Gde? Zašto? – vikao je Nikolaj Ivanovič.
– Ma evo, – vikao je Utjugov, – ovaj građanin ukrao je deo neba i tvrdi da pticu nosi.
– Gde je ptiča? šta ptiča? – komešao se Nikolaj Ivanovič. – Gle ptica! – vikao je gurajući ibisa
Utjugovu u lice.
Zemljak se pak nalazio kraj zida čvrsto rukama zagrlivši Labuda i pogledom tražeći kuda bi se
sakrio.
– Dopustite, – rekao je Amenhotep, – smesta ću sve uraditi. Gde je lopov? Pa već je vreme. A?
Malo-malo pa čuješ da je onamo skandal, ovde nestašica proizvoda, onamo cigareta nema. Ja sam,
znate li, putovao za Lahti; zaista, onamo dačniki u šumi sede, i pravo reći, sramno je što se tamo
čini. Neprekidni blud.
– Koken foken zoken moken! – nije se zaustavljao Utjugov. – Šta da radimo s lopovom? Hajde da ga prilepimo za
zid. Imamo li lepka?
– A što se s njim ženirati, rekao je mimo prolazeći stolar sezonac, srkajući usput kolonjsku
vodu. – Takve treba mlatiti.
– Udri! Udri! Bap bop u inat! – viknuo je Utjugov.
(Pauza). Tišina. Zaustavlja se svetlo. Svi koji su spavali-bude se. Između ostalih budi se
sovjetski činovnik Podhelukov. (Na licu mu je pedantna bradica bez brkova). Podhelukov gleda kroz
prozor. Na ulici prodavac petroleja zviždi u gorionik.
PODHELUKOVLJEVA ŽENA (brzo prebrojavši koliko ima u ustima zuba, sa piskom govori).
uiski––sea–li––lou mi se.*
VLAST – Fuj i jahač. Ponovi. (Hvata zemljaka za ruku i odlazi s njim na lednik).
Na ledniku, na ledniku
čuma sedi u kecelji.
KaHavaHa.*
Rabinovič, onaj koji je ležao pod krevetima, koji noge nije prao, koji je žene tuđe silovao, –
otvara korpu i u nju stavlja dete. Dete smesta tone u san, a iz glave mu raste cvet.
Kuhivika*
(Ide sibmol)
HNJU
(NOTE VIDIM...)
Note vidim
vidim mrak
vidim ljiljana ludak
srce je kokos
ipak ne
svet nije fokus
ipak da.
(jul? 1933.)
DRUGARICA
1933.
STRAŠNA SMRT
1935.
103
U šumu je Petrov išao jednom.
Išao je i iščeznuo odjednom.
“Vidi, vidi, – reče Bergson,* –
San li je to? Ne, nije san”.
Pogleda on i vidi rov,
A u rovu sedi Petrov.
I Bergson tuda posegne.
Upada i u mah iščezne.
Iznenzđuje se Petrov:
“Ja sam, verovatno, nezdrav.
Video sam: iščeze Bergson.
San li je to? Ne, nije san”.
(1936-1937)
2. avgusta 1937.
1