01

02
Clare i Jacku

03
 „BUSH NA ANKETAMA
DOSEGNUO NOVO DNO”
DOPISNIK IZ PARIZA - LLOYD BURKO

04
 LLOYD ODGURNE POKRIVAČE I POHITA DO ULAZNIH VRATA U BIJELOM
rublju i crnim čarapama. Došavši do kvake, smiri se i zatvori oči. Prohladan zrak
prostruji ispod vrata; podvije nožne prste. Ali u hodniku je tišina. Čuje se samo kuckanje
visokih potpetica s kata iznad. Cviljenje rolete s druge strane dvorišta. Zviždanje njegova
daha u nosnicama kad udahne i kad izdahne.
Slabašno, do njega dopre ženski glas. Čvršće stisne vjeđe, kao da će ga učiniti
glasnijim, ali razabire samo mrmor, razgovor za doručkom između žene i muškarca u
stanu s druge strane hodnika. Sve dok se naglo ne otvore njihova vrata: njezin glas
postane glasniji, podne daske u hodniku zaškripe - žena se približavala. Lloyd pohrli
natrag, otvara zasun na prozoru iznad dvorišta i ondje zauzima položaj, promatrajući svoj
kut Pariza.
Ona kucne na ulazna vrata.
„Uđi”, kaže on. „Ne trebaš kucati.” I njegova žena uđe u njihov stan u kojem nije bila
od sinoć.
On se ne okrene od prozora prema Eileen, samo jače pritisne ćelava koljena o
željeznu ogradu. Ona mu zagladi sijedu kosu na zatiljku. On se trzne, iznenađen zbog
dodira.
„To sam samo ja”, kaže ona.
On se nasmiješi, koža oko očiju namreška mu se, usne rastave, i udahne kao da će
nešto reći. Ali ne odvraća. Ona ga pusti.
Napokon se okrene i zatekne je kako sjedi pred ladicom u kojoj čuvaju stare
fotografije. S ramena joj visi kuhinjska krpa i obriše prste, vlažne od guljenja krumpira,
deterdženta za suđe i narezanog luka, mirisne od pokrivača iz naftalina i zemlje iz
prozorskih lonaca za cvijeće -Eileen je žena koja sve dodiruje, sve kuša, u sve uranja.
Natakne naočale za čitanje.
„Što tražiš unutra?” upita on.
„Ma samo svoju sliku iz djetinjstva u Vermontu. Da pokažem Didieru.” Ustane, sa
sobom uzme fotoalbum i stane kraj ulaznih vrata. „Izlaziš na večeru, je l’ da?”
„Aha.” Kimne prema albumu. „Mic po mic”, kaže.
„Što to znači?”
„Seliš se preko puta.”
„Ne.”

05
 „Samo ti daj.”
Ne opire se njezinu prijateljstvu s Didierom, muškarcem preko puta hodnika. Ona nije
završila s tim dijelom života, sa seksom, kao Lloyd. Osamnaest je godina mlađa, što je
jaz koji ga je nekoć podjarivao, ali koji ih sada, kad ima sedamdeset godina, razdvaja
poput jezera. Pošalje joj poljubac i vrati se na prozor.
Podne daske u hodniku zaškripe. Didierova ulazna vrata otvore se i zatvore - Eileen
ondje ne mora kucati, samo uđe.
Lloyd baci pogled prema telefonu. Već tjednima nije prodao članak i treba novac.
Nazove novine u Rim.
Pripravnik ga spoji s urednikom informativne rubrike, Craigom Menziesom,
proćelavim ratnikom koji donosi većinu odluka o tome što će se pojaviti u idućem
izdanju. Koje god bilo doba dana, Menzies je za svojim stolom. Taj čovjek u životu ima
samo vijesti.
„Imaš vremena za prezentaciju?”
„Pa, zapravo, malo sam u gužvi. Možeš mi šišnuti e-mail?”
„Ne mogu. Problem s kompjutorom.” Problem je u tome što nema kompjutor; Lloyd
još piše na elektroničkoj pisaćoj mašini, muzejskom primjerku iz 1993. „Mogu ti nešto
isprintati i faksirati.”
„Reci mi preko telefona. Ali, molim te, ako je ikako moguće, možeš li dovesti
kompjutor u red?”
„Mogu: popravi kompjutor. Zabilježeno.” Zagrebe prstom po notesu, kao da želi
izmamiti bolju ideju od ove koja je na njemu našvrljana. „Bi li vas zanimao tematski
članak o vrtnoj strnadici? To je ta neka francuska poslastica, ptica - neka vrsta zebe,
mislim - koju je ovdje zabranjeno prodavati. Ubace je u kavez, iskopaju joj oči da ne
razlikuje dan od noći i onda je hrane dvadeset četiri sata na dan. Kad se udeblja, utope je
u konjaku i skuhaju. Mitterand je to jeo za zadnji obrok.“
„Aha”, Menzies oprezno odvrati. „Ali, oprosti, gdje je tu vijest?“
„Nema vijesti. Samo tematski članak.”
„Imaš li još što?”
Lloyd opet zagrebe po bloku. „Što kažeš na poslovnu vijest o vinu: prodaja rosea u
Francuskoj prvi put nadmašila bijelo.”
„Je li to istina?”
„Mislim da jest. Moram još provjeriti.”
„Imaš li išta aktualnije?”
„Ne želiš vrtnu strnadicu?”
„Ne vjerujem da ćemo imati mjesta. Danas nam je gusto - četiri stranice vijesti.”
Sve ostale tiskovine za koje je Lloyd honorarčio otpilile su ga. Sada sumnja da i
novine - njegova zadnja slamka, njegov zadnji poslodavac - gledaju kako bi ga se riješile.
„Znaš da smo tanki s novcem, Lloyde. Danas od slobodnjaka kupujemo samo
senzacionalan materijal. Pritom ne želim reći da tvoj nije dobar. Nego samo da Kathleen

06
sada traži inicijativu. Terorizam, nuklearni Iran, buđenje Rusije – takve teme. Sve ostalo
uglavnom uzimamo od novinskih agencija. Problem je u novcu, ne u tebi.”
Lloyd spusti slušalicu i vrati se na prozor, promatrajući stambene zgrade Šestog
arondismana, bijele zidove zaprljane na mjestima gdje je curila kiša i gdje su propuštali
oluci, boju koja se ljušti, čvrsto zatvorene kapke, dolje dvorišta u kojima se gužvaju
bicikli stanara, s guvernalima i pedalama i žbicama zarivenima jedne među druge, gore
pocinčane krovove s natkrivenim cijevima dimnjaka iz kojih izlaze bijele pruge dima
preko bijelog neba.
Ode do zatvorenih ulaznih vrata i mirno stane, osluškujući. Možda se vrati od Didiera
a da je ne mora moliti. Ipak je ovo njihov dom, za miloga Boga.
Kada dođe vrijeme večere, lupa po stanu što bučnije može, tresne vratima o vješalicu
za kapute, glumi napadaj kašlja dok izlazi, sve da bi bio siguran da ga je Eileen preko
puta hodnika čula kako odlazi na navodnu dogovorenu večeru, iako nikakav dogovor ne
postoji. Jednostavno ne želi s njom i Didierom sjediti na još jednom obroku iz žaljenja.
Prošeće niz Bulevar Montparnasse da ubije vrijeme, kupi kutiju calissona za svoju
kćer Charlotte i vrati se doma, sada onoliko kradomice koliko je prije bio glasan. Kad
ulazi u stan, podigne ulazna vrata na šarkama kako bi prigušio škripanje i zatvori ih uz
nježan škljocaj. Ne upali središnje svjetlo - Eileen bi ga mogla vidjeti ispod vrata - i pipa
po kuhinji, ostavljajući vrata hladnjaka otvorena radi osvjetljenja. Otvori konzervu
slanutka i počne jesti vilicom ravno iz nje, opazivši pritom svoju desnu ruku koja je
prošarana staračkim pjegama. Prebaci vilicu u lijevu ruku, a oronulu desnicu gurne
duboko u džep hlača i obuhvati tanak kožni novčanik.
Mnogo je puta bio švorc. Uvijek mu je bolje išlo trošenje nego štednja. Trošio je na
košulje skrojene po mjeri iz Ulice Jermyn. Na sanduke vina Château Gloria iz 1971. Na
udjele trkaćeg konja koji je gotovo sigurno vraćao ulog. Na neplanirane odmore u Brazilu
s neplaniranim ženama. Na taksije posvuda. Uzme još jedan zalogaj slanutka. Sol. Treba
sol. Doda prstohvat u limenku.
U zoru leži ispod slojeva deka i prekrivača - više ne pali grijanje osim ako Eileen nije
ovdje. Danas će posjetiti Charlotte, ali nije oduševljen zbog toga. Okrene se na drugu
stranu, kao da se prebaci s nje na svog sina Jérômea. Drag dečko. Lloyd se opet prebaci.
Tako budan, tako izmoren. Lijen - postao je lijen. Kako se to dogodilo?
Na silu zbaci pokrivače i, dršćući u rublju i čarapama, uspije doći do radnog stola.
Dubi nad starim telefonskim brojevima - stotinama papirića, zaklamanima, pričvršćenima
ljepljivom vrpcom ili ljepilom. Prerano je da ikoga nazove. Naceri se na imena bivših
kolega: urednika koji ga je ispsovao što je propustio prve nerede u Parizu šezdeset osme
jer je bio pijan u kadi s nekom djevojkom. Ili šefa redakcije koji ga je posjeo na avion za
Lisabon da izvješćuje o udaru sedamdeset četvrte, premda nije znao ni riječ
portugalskoga. Ili reportera koji se hihotao s Lloydom na presici Giscarda d’Estainga sve
dok ih tajnik ureda za odnose s javnošću nije izbacio i prekorio. Koliko tih prastarih
brojeva još vrijedi?
Zavjese u dnevnoj sobi postupno se odostraga rasvjetljuju. Razmakne ih. Ne vidi se
Sunce, a ni oblaci - samo zgrade. Bar Eileen nije svjesna u kakvoj je on novčanoj
situaciji. Da sazna, nastojala bi mu pomoći. A što bi onda još mogao učiniti?

07
 Otvori prozor, udahne, pritisne koljena u ogradu. Veličanstveni Pariz - visok i širok i
tvrd i mek, savršeno simetričan, u kojem se ljudska volja nametnula kamenu, obrijanim
travnjacima i neposlušnim grmovima ruža - taj je Pariz negdje drugdje. Ovaj je njegov
manji i sadrži njega, ovaj prozor, podne daske koje škripe po hodniku.
U devet sati ujutro korača na sjever kroz Luksemburške vrtove. Kraj Palače pravde se
odmori. Već posustaje? Smeće lijeno. Sili se da ide dalje, preko Seine, po Ulici
Montorgueil, uz Velike bulevare.
Charlottina je trgovina u Ulici Rochechouart - na svu sreću, nije previsoko na brdu.
Dućan još nije otvoren, pa se uputi prema kafiću, ali predomisli se na vratima - nema
novca da ga trati na užitke. Gleda kroz izlog kćerine trgovine koja je puna ručno rađenih
šešira: dizajnira ih Charlotte, a izrađuje ekipa mladih žena, nalik na služavke iz 18.
stoljeća - u pregačama s visokim strukom i platnenim kapicama.
Ona dolazi nakon što je prošlo izvješeno vrijeme otvaranja. „Oui?” kaže kad ugleda
oca - s njime razgovara samo na francuskome.
„Divio sam se tvome izlogu”, on će. „Prelijepo je aranžiran.”
Ona otključa trgovinu i uđe. „Zašto nosiš kravatu? Ideš nekamo?“
„Ovamo - došao sam te vidjeti.” Daje joj bombonijeru. „Malo calissona.”
„Ne jedem ih.”
„Mislio sam da ih voliš.”
„Ja ne. Brigitte ih voli.” To je njezina majka, druga po redu od Lloydovih bivših žena.
„Bi li ih joj mogla dati?”
„Neće htjeti ništa od tebe.”
„Tako si ljuta na mene, Charlie.”
Otkorača do drugog kraja trgovine, pripremajući se kao za borbu. Uđe mušterija i
Charlotte nabaci smiješak. Lloyd se skloni u kut. Mušterija ode i Charlotte nastavi s
ratobornim brisanjem prašine.
„Jesam li što zgriješio?” upita on.
„Isuse - kako si ti egocentričan.”
Zaviri u stražnji dio trgovine.
„Još nisu došle”, otrese se ona.
„Tko to?”
„Cure.”
„Tvoje radnice? Zašto mi to govoriš?”
„Došao si prerano. Loše tempiraš.” Charlotte tvrdi da je Lloyd trčao za svim ženama s
kojima ga je ikad upoznala, počevši s njezinom najboljom prijateljicom iz gimnazije
Nathalie, koja je jedanput išla s njima na praznike u Antibes i izgubila gornji dio bikinija
u valovima. Charlotte je uhvatila Lloyda kako gleda. Na svu sreću, nikad nije saznala da
je između njezina oca i Nathalie otišlo mnogo dalje.
Ali sve je to sad prošlost. S tim je završeno, konačno. Gledano unatrag, tako
besmisleno - toliko potraćena napora. Libido: bio je tiranin njegova vijeka, prije toliko

08
godina nagnao ga je iz ugodne Amerike u grešnu Europu u potrazi za pustolovinom i
osvajanjima, oženio ga četiri puta, klip mu pod noge bacio još stotinu, omeo ga i srozao i
gotovo uništio. Pa ipak, sad je milostivo završio s njim, a žudnja je ovih proteklih godina
jenjala, tajanstveno otišavši kao što se i pojavila. Prvi put od svoje dvanaeste godine,
Lloyd gleda na svijet bez motiva. I prilično je izgubljen.
„Zbilja ne voliš ove slatkiše?” kaže.
„Nisam ih tražila.”
„Nisi.” Tužno se nasmiješi. „Ali, mogu li što učiniti za tebe?”
„Zašto?”
„Da ti pomognem.”
„Ne želim tvoju pomoć.”
„Dobro”, on će. „Onda dobro.” Kimne, uzdahne i krene prema vratima.
Ona izađe za njim. On posegne da je dodirne po ruci, ali ona se izmakne. Vrati mu
kutiju calissona. „Ne trebaju mi.”
Kad se vrati doma, pregleda brojeve kontakata i na kraju nazove staroga kolegu
novinara Kena Lazzarina koji sada radi u časopisu na Manhattanu. Nekoliko minuta
razmjenjuju novosti i postanu nostalgični, ali osjeća se da je u razgovoru nešto ostalo
neizrečeno: obojica znaju da Lloyd treba uslugu, ali on se ne može prisiliti da je zatraži.
Konačno na silu protisne. „Kako bi bilo da ti predstavim ideju?”
„Nikad nisi pisao za nas, Lloyde.”
„Znam, samo me zanima.”
„Sad radim internetsku strategiju - više nemam pravo glasa što se tiče sadržaja.”
„Bi li me mogao povezati s nekime?”
Nakon što je odslušao nekoliko verzija niječnog odgovora, Lloyd spusti slušalicu.
Pojede još jednu konzervu slanutka i opet nazove Menziesa u novine. „A da ja danas
napišem pregled europskih poslovnih vijesti?”
„Sada se time bavi Hardy Benjamin.”
„Znam da vam je gnjavaža što mi ne radi to s e-mailom. Ali mogu poslati faksom. Bit
će potpuno isto.”
„Pa i nije baš isto. Ali gle, nazvat ću te ako budemo trebali nešto iz Pariza. Ili ti mene
nazovi ako imaš nešto što bi mogla biti vijest.”
Lloyd otvori francuski časopis aktualnih događanja u nadi da će ukrasti ideju za
članak. Nestrpljivo lista stranice - pola imena ne prepoznaje. Tko je dovraga tip na toj
slici? Prije je znao sve što se događa u ovoj zemlji. Na tiskovnim konferencijama bio je u
prvim redovima, podignute ruke, i poslije hitao da dobaci pitanja iz prikrajka. Na koktel-
zabavama u ambasadi, ambasadorima bi prilazio sa širokim smiješkom, a iz stražnjeg
džepa vadio bilježnicu. Danas, ako uopće i ode na konferencije za tisak, u stražnjim je
redovima, crtkara, drijema. Na stoliću za kavu gomilaju mu se pozivnice s reljefnim
slovima. Ekskluzive, velike i male, mimoilaze ga. Još ima dovoljno soli u glavi da piše o
očitim temama - to može i pijan, zatvorenih očiju, u gaćama i čarapama i na elektroničkoj
pisaćoj mašini. Katkad tako i piše.

09
 Baci časopis o aktualnim događanjima na stolicu koju je Eileen ostavila kraj ladica.
Čemu uopće pokušavati? Nazove sina na mobitel. „Jesam li te probudio?” upita na
francuskom, jeziku kojim njih dvojica komuniciraju.
Jérôme prekrije telefon i zakašlje.
„Htio sam te poslije voditi na ručak”, kaže Lloyd. „Ne bi li u ovo doba trebao biti u
ministarstvu?”
Ali Jérôme ima slobodan dan, pa se dogovore da se nađu u bistrou blizu Trga Clichy,
što je blizu mjesta gdje mladić stanuje, premda je točna lokacija Jérômeova doma Lloydu
podjednako nepoznata koliko i to što točno mladić radi u francuskom Ministarstvu
vanjskih poslova. Dečko je tajanstven.
Lloyd dođe u bistro ranije kako bi provjerio cijene u jelovniku. Otvori novčanik da
prebroji novac, pa sjedne za stol.
Kada Jérôme uđe, Lloyd ustane i nasmiješi se. „Gotovo sam zaboravio koliko si mi
drag.”
Jérôme brzo sjedne, kao da je uhvaćen u igri glazbenih stolica. „Čudan si.”
„Jesam. Istina.”
Jérôme raširi ubrus i prođe rukom kroz teške kovrče, ostavljajući zapetljane stošce
kose. Njegova majka Françoise, kazališna glumica duhanskih prstiju, isto je tako mrsila
kosu i zbog toga je bila još privlačnija sve do mnogo godina poslije, kad nije imala posla,
pa je zbog toga izgledala raščupano. Jérôme je s dvadeset osam godina već oronuo,
odjeven kao iz trgovine vintage odjeće - u baršunast blejzer čiji rukavi prestaju na pola
nadlaktice i preusku košulju na uske pruge, a kroz poderotinu na prsnom džepu vidi mu
se cigaretni papir.
„Daj da ti kupim košulju”, impulzivno kaže Lloyd. „Trebaš poštenu košulju. Otići
ćemo u Hilditch & Key, dolje na Rivoliju. Sjest ćemo na taksi. Hajde.” Govori
nepromišljeno - ne bi imao za novu košulju. Ali Jérôme odbije.
Lloyd posegne preko stola i stisne sina za palac. „Nismo se vidjeli sto godina - živimo
u istom gradu, za miloga Boga.”
Jérôme povuče palac i proučava jelovnik. Odluči se za salatu s kozjim sirom i
orasima.
„Uzmi nešto pošteno”, pobuni se Lloyd. „Uzmi odrezak!” Iskesi se, iako mu pogled
sklizne po jelovniku do cijene odreska. Stisne nožne prste.
„Ma salatu ću”, kaže Jérôme.
Lloyd i sâm naruči salatu budući da je to najjeftinije jelo. Ponudi sinu bocu vina i
lakne mu kad i to odbije. Lloyd proguta svoje jelo i sav kruh u košarici. Previše slanutka,
premalo mesa. Jérôme, pak, nabada kozji sir i ignorira salatu.
Lloyd mu iz zafrkancije kaže na engleskom: „Dijete, jedi povrće!” Jérômeovo se lice
namreška od nerazumijevanja i Lloyd mu mora prevesti na francuski. Jérôme je u neko
doba znao engleski, ali Lloyd se odselio kad je dečko imao šest godina, a poslije toga nije
imao previše prilike govoriti. Kako je stoga neobično što Lloyd na licu svoga francuskog
djeteta vidi crte vlastitog davno umrlog oca iz Ohija. Zanemarimo li kosu, sličnost je
zapanjujuća - plosnat nos i mutne smeđe oči. Pa čak i Jérômeova navika da upotrijebi tri

10
riječi kad bi ih trebalo dvadeset. Samo što su, naravno, Jérômeove riječi na pogrešnom
jeziku. Lloydu kroz glavu prođe uznemirujuća misao: jednoga dana, njegov će sin
umrijeti. To je obična činjenica, ali nikad mu prije nije pala na pamet.
„Hajde”, kaže Lloyd. „Pozovimo onu zgodnu konobaricu.” Podigne ruku da joj
privuče pozornost. „Zgodna je, je l’ da? Daj da ti nabavim njezin broj”, kaže. „Hoćeš?”
Jérôme povuče očevu ruku dolje. „Ne treba”, kaže užurbano motajući cigaretu.
Od njihova zadnjeg susreta prošlo je nekoliko mjeseci, a razlog tomu uskoro postane
jasan: dragi su jedan drugomu, ali nemaju si što reći. Što Lloyd zna o Jérômeu? Ono što
zna uglavnom se temelji na dječakovih prvih nekoliko godina - bio je plah, stalno je čitao
stripove o Lucky Lukeu i htio je postati stripaš. Lloyd mu je rekao da bude novinar.
Najbolji posao na svijetu, tvrdio je.
„Nego”, upita Lloyd, „još crtaš?”
„Crtam?”
„Stripove.”
„Nisam već godinama.”
„Skiciraj sada mene. Na salveti.”
Jérôme odmahne glavom spustivši pogled.
Ovaj će ručak uskoro završiti. Lloyd mora postaviti pitanje zbog kojega je dogovorio
susret. Zgrabi račun, otklanjajući sinovu ispruženu ruku. „Ni govora. Ja ću.”
Ispred kafića, još uvijek može Jérômeu postaviti pitanje. Stiže zadnji čas. Umjesto
toga kaže: „Gdje sada živiš?”
„Selim se u novi stan. Reći ću ti detalje kad se preselim.”
„Bi li se htio malo prošetati?”
„Idem u drugom smjeru.”
Rukuju se.
„Hvala”, kaže Lloyd, „što si se našao sa mnom.”
Cijelim se putem kući proklinje. Oko Les Halles zastaje na pločniku da prebroji novac
u novčaniku. Tinejdžer na skuteru vozi po pločniku prema njemu i trubi kao manijak.
„A gdje da se maknem?” vikne Lloyd. „Gdje hoćeš da se maknem?” Dečko psujući
uspori i očeše se skuterom o Lloydovu nogu.
„Pizdun usrani”, kaže Lloyd. Nije postavio Jeromeu pitanje.
U stanu, Eileen kaže: „Da ga bar dovedeš. Rado bih da nam dođe na ručak. Zar ne bi
bilo krasno da katkad jednostavno navrati?”
„Ima on svog posla.”
„U ministarstvu?”
„Pretpostavljam. Ne znam. Postavim mu pitanje i dobijem te nejasne –” Lloyd
ispitivački otvori ruku i pogleda si u dlan, uzalud tražeći riječ. „Ne znam što. Ti ga pitaj.”
„U redu, ali najprije ga moraš dovesti ovamo. Ima li curu?”
„Ne znam.”

11
 „Ne moraš se otresati na mene.”
„Ne otresam se. Ali kako bih ja to mogao znati, Eileen?”
„Sigurno je zanimljivo raditi u ministarstvu.”
„Koliko ja znam, možda ondje radi u fotokopiraonici.”
„Ma sigurno ne radi.”
„Ali moram reći da mi je prilično čudno.”
„Što ti je prilično čudno?”
Oklijeva. „Jednostavno to da - premda zna čime se bavim, kojim sam ga poslom
pomogao podići na noge, što je platilo njegovo djetinjstvo - zna da sam novinar, pa ipak
mi ni jedanput nije dao ni jednu mrvicu, ama baš ništa iz ministarstva. Nikakva tragedija.
Jednostavno, čovjek bi pomislio da hoće.”
„Možda ti nema što dati.”
„Znam ja kako to tamo funkcionira. Ima on materijala koji bi meni koristio.”
„Vjerojatno ne smije razgovarati s novinarima.”
„Nitko ne smije. Ali razgovaraju. To se zove curenje.”
„Znam kako se to zove.”
„Nisam tako mislio. Oprosti.” Dotakne joj ruku. „Sve je u redu”, on će. „Sad sam
dobro.”
Iduće se jutro probudi bijesan. Nešto ga je u snu razgnjevilo, ali ne može se sjetiti što.
Kad Eileen dođe na doručak, kaže joj da se vrati i jede kod Didiera. Ona ode, a on poželi
da bar nije otišla, da je bar sinoć spavala ovdje. Otvori novčanik. Zna koliko ima, ali ipak
provjeri. Ako uskoro ne zaradi, ne može ostati u ovome stanu. Ako se iseli, Eileen neće
poći s njim.
A bez nje, kamo da ide? Treba novac; treba priču.
„Budim te drugi dan za redom. Kad obično ustaješ?” upita Jérômea preko telefona.
„Čuj, moramo se opet naći.”
Jérôme stigne u kafić i rukuje se s ocem. Kao što je vježbao, Lloyd kaže: „Oprosti što
te opet gnjavim. Ali moram provjeriti nešto važno za posao.”
„Kod mene?”
„Sitnicu. Pišem članak koji se tiče francuske vanjske politike. Hitno je. Danas je rok.
Danas popodne.”
Jérôme se nasloni u stolici. „Ne znam ništa korisno.”
„Nisi još ni čuo moje pitanje.”
„Zbilja ništa ne znam.”
„Što ti radiš ondje?” kaže Lloyd, pa se obuzda da ne plane. „Hoću reći, nisi ni čuo što
te imam pitati. Ondje si valjda već tri godine. Ne daš mi da te posjetim, ne želiš mi pričati
o poslu. Jesi li podvornik pa se bojiš priznati?” Nasmije se. „Daju ti radni stol, je l’ da?”
„Da.”
„Pa dobro, igrajmo se pogađanja. Ti mi odgovaraj jednom riječju. S vremenom ću
pogoditi. Je li tvoj stol blizu mjesta gdje sjedi ministar? Ili daleko?”

12
 Jérôme se promeškolji od nelagode. „Ne znam. Na srednjoj udaljenosti.
„Srednje je blizu.”
„Ne jako blizu.”
„Za miloga Boga, kao da ti čupam zube. Čuj, treba mi priča. Daj mi samo da te
minutu propitkujem.”
„Mislio sam da imaš određeno pitanje.”
„Ali imaš li ikakvih ideja? Ipak sam te jučer častio ručkom.” Zatim dodaje: „Šalim
se.”
„Ne mogu.”
„Neću te citirati. I ne tražim da kradeš dokumente odande ni išta takvo.”
„Kakve informacije trebaš?”
„Ni sam ne znam. Možda nešto što ima veze s terorizmom. Ili s Irakom. Ili s
Izraelom.”
„Ne znam”, meko kaže Jérôme gledajući u koljena.
Druga bi ga Lloydova djeca dosad već otpilila. Samo je Jérôme lojalan. Sve su tri
kćeri kao Lloyd - uvijek se trse, uvijek streme nekom cilju. Ali Jérôme ga ne odguruje.
Samo je on lojalan. Dokazuje to time što kaže: „Ako išta, onda ono o trupama u Gazi.”
„Kakvim trupama u Gazi?” živne Lloyd.
„Ne znam sve detalje.”
„Ali čekaj, samo malo. U ministarstvu se govori o trupama u Gazi?“
„Mislim da sam to čuo.”
„Misliš?”
„Mislim.”
Lloyd se ozari. „Tu bi nečega moglo biti. Moglo bi, moglo bi.” Izvadi bilježnicu i
pribilježi to. Izmamljuje vrijedan podatak, vuče, čupa, izvlači. Lloyda prođu srsi: ovo mu
ide. Ali Jérôme se zatvorio. Prekasno - već ga je otvorio. Izaći će to. Još malo.
„Ne možeš to upotrijebiti.”
„Nećeš imati problema.”
„To je moja informacija”, kaže Jérôme.
„Nije tvoja. To je samo informacija. Nikomu ne pripada. Postoji nezavisno od tebe.
Sada je ne mogu ne znati. Hoćeš da kleknem? Tražio sam od tebe malu pomoć. Ne znam
što je toliko teško. Žao mi je”, zaključi Lloyd, „ali dao si mi je.”
Žuri se kući - možda još stigne do roka. Telefonira Menziesu. To-te-ja-pitam-jebote,
razmišlja Lloyd dok ga prespajaju. „E pa, prijatelju”, kaže, „imam priču za tebe.”
Menzies ga sasluša. „Ali čekaj - da Francuska predlaže mirovne snage UN-a u Gazi?
Izrael nikad ne bi pristao na to. Nema šanse.”
„Jesi li potpuno siguran? Bilo kako bilo, izvješćujem da se Francuzi poigravaju tom
idejom. A što će se zaista dogoditi, to je drugi par rukava.”
„Moramo dobiti potvrdu.”

13
 „Mogu je dobiti.”
„Imaš četiri sata do isteka. Gle, piši koliko te noge nose i javi se za devedeset
minuta.”
Lloyd spusti slušalicu. Baci pogled na brojeve kontakata. Uopće nije u tijeku s onim
što se trenutačno događa u Gazi. Zove Jérômea na mobitel, ali zvoni i zvoni. Nađe broj
Ministarstva vanjskih poslova. Možda može saznati detalje a da ne otkrije da mu je
Jérôme izvor. Ma jasno da može. Ovo je radio već tisuću puta. Telefonira Uredu za tisak
ministarstva, prvi put zahvalan što je luda Françoise prezime njihova sina promijenila u
svoje – nitko ime Lloyda Burka neće povezati sa Jérômeom.
Lloyd postavi nekoliko uvodnih pitanja dežurnoj službenici. Ali ona bi radije izvukla
informacije nego ih dala, tako da naprasno prekida razgovor. Čim sklopi slušalicu,
zazvoni mu telefon: Menzies je.
„Sada ti mene zoveš”, kaže Lloyd mrvicu pobjedonosno.
„Spomenuo sam tvoju priču na popodnevnom sastanku i Kathleen se oduševila”,
kaže, misleći na glavnu urednicu. „A znaš da Kathleen ne treba oduševljavati.”
„Znači, uzimate?”
„Najprije ju moramo vidjeti. Osobno, rado bih je objavio.”
„Koliko riječi tražite?”
„Koliko god možeš napisati. Uz uvjet da sve stoji. Kao što rekoh, najprije moramo
vidjeti tekst. Misliš da bi mogao biti materijal za naslovnicu?”
Ako se članak objavi na naslovnoj stranici, mora se pojaviti i na unutrašnjim
stranicama, što znači da mora biti duži. A to znači više novca. „Za prvu stranicu”, kaže
Lloyd. „Sigurno za prvu stranicu.”
„Sklepat ćeš to, je l’ da?”
„Upravo sam razgovarao s Ministarstvom vanjskih.”
„I?”
„I oni kažu isto.”
„Ali potvrdit ćeš to - fantastično. Takvo što još nisam vidio.”
Kad prekinu vezu, Lloyd korača po stanu, zuri kroz prozor, zagrebe staklo, pretražuje
pamćenje ne bi li našao ikakav koristan izvor. Nema vremena. Ostaje mu samo to da radi
s onim što ima - isteše priču iz jednog izvora, podeblja je popratnim materijalom i moli
Boga da prođe. Sjedne za elektroničku pisaću mašinu i natipka priču koja je, kad iščupa
papir iz stroja, lako moguće jedna od najklimavijih koje je ikad pokušao frknuti. Stavlja
list sa strane. Bez citata, bez ičega.
Uvlači prazan list i počinje nanovo, pišući članak onako kako bi trebalo: s puno citata,
datuma, brojeva vojnih jedinica, prepirka unutar kabineta, zahlađenjem transatlantičkih
odnosa. Majstor je svog zanata - sve je formulirao mogućnostima, prijedlozima, kulama u
zraku. Svi su izmišljeni izvori „potvrdili pod uvjetom da ostanu anonimni”, ili su
„dužnosnici bliski tomu i tomu”, ili „stručnjaci upoznati s time i time”. Nikoga ne citira
imenom. Tisuću i četiristo riječi. Izračuna koliko će na tome zaraditi. Dovoljno da plati
stanarinu - odgoda. Dovoljno da Jérômeu kupi poštenu košulju. Da izvede Eileen na piće.

14
 Pročita članak izbacujući crvenom kemijskom ono što bi mu mogli dovesti u pitanje.
To skraćuje tekst, pa smućka nekoliko repetitivnih citata „administrativnog službenika u
Washingtonu”. Pretipka tekst, napravi nekoliko prepravaka i faksira ga iz priručnog ureda
u ulici. Uputi se natrag u stan, bez daha zastane na odmorištu pokušavajući se nasmiješiti.
„Smeće lijeno!” kaže si. Zalupa na Didierova vrata. „Eileen? Jesi li tu?” Uđe u svoj stan i
locira prašnjavu litrenku Tanqueraya, natoči si čašicu i promućka žesticu u ustima da mu
ožeže unutrašnjost obraza. Još nikad nije falsificirao priču. „Dobar je osjećaj”, kaže.
„Trebao sam to već odavno napraviti! Uštedio bih si hrpetinu posla!” Natoči još kap
džina, čeka neminovan poziv.
Telefon zazvoni.
„Moramo pritegnuti izvore”, kaže Menzies.
„Kako da ih pritegnemo?”
„Kathleen to zahtijeva. Inače, ovo faksiranje živi je užas kad je stiska s vremenom.
Ovdje smo trebali sve pretipkati. Zbilja si moraš e-mail dovesti u red.”
Ovo je dobar znak: Menzies i ubuduće računa na tekstove.
„U pravu si. Smjesta idem dati popraviti kompjutor.”
„I izvori. Moramo biti jasniji. Na primjer, u trećem odlomku citat zvuči čudno. Ne
možemo navesti da je osoba ,upoznata s izvješćem’ ako nismo spomenuli nikakvo
izvješće.”
„Zar sam to ostavio? Mislio sam to izbaciti.”
Izbruse tekst, prođu kroz priču, poklope slušalicu sporazumjevši se. Lloyd otpije još
gutljaj džina. Telefon opet zazvoni. Menzies još nije zadovoljan. „Kao izvor izravno se
ne navodi nijedna osoba ili institucija. Možemo li jednostavno reći ,francusko
Ministarstvo vanjskih poslova’?“
„Ne vidim zašto ne bi mogao proći ,dužnosnik’.”
„Meso priče daje ti jedan jedini neimenovani izvor. To je preneodređeno za prvu
stranicu.”
„Kako je preneodređeno? Stalno objavljujete ovakve tekstove.”
„Nisi li rekao da je Ministarstvo vanjskih potvrdilo?”
Jest.”
„Zar to ne možemo reći?”
„Neću odati svoj izvor.”
„Rok nam se bliži.”
„Ne želim da uopće napišeš da je išta ,francusko’. Kaži samo ,dužnosnik’.”
„Ako ne želiš pristati na precizniju formulaciju, ne možemo to objaviti. Žao mi je -
kraj mene je Kathleen koja mi to govori. A to bi značilo da moramo baciti prvu stranicu.
Što znači grom i pakao ovako blizu roka. Moramo sada odlučiti. Možeš li napraviti
ustupak?” Čeka. „Lloyde?”
„Izvor u Ministarstvu vanjskih. To napiši.”
„I pouzdan je?”

15
 „Jest.”
„Ja zadovoljan.”
Ali ispada da Kathleen nije. Ona nazove kontakt u Parizu koji prezrivo frkne na
članak. Menzies ga ponovno nazove. „Kathleenin je izvor u Ministarstvu neka faca u
odnosima s javnošću. Je li tvoj bolji?”
„Jest.”
„Koliko bolji?”
„Jednostavno bolji. Ne mogu reći tko je.”
„Borim se s Kathleen oko ovoga. Ne sumnjam u tvoj izvor. Ali daj mi natukni tko je,
da ja budem na miru. Neću objaviti.”
„Ne mogu.”
„Onda ništa. Zao mi je.”
Lloyd zastane. „Netko u upravi za Bliski istok, okej? Moj je izvor dobar: s političke
strane, ne novinarske.”
Menzies to prenese Kathleen, koja stavi Lloyda na razglas. „Je li tip iskoristiv?” upita.
„Veoma.”
„Jesi li se prije njime služio?”
„Nisam.”
„Ali možemo mu vjerovati?”
„Da.”
„Neslužbeno, o komu je riječ?”
Oklijeva. „Ne razumijem zašto inzistirate na tome da vam kažem.” Ali razumije,
naravno. „To je moj sin.”
Preko razglasa čuje se kako se hihoću. „Ti to ozbiljno?”
„Radi u ministarstvu.”
„Nisam baš presretna što citiram članove tvoje obitelji”, kaže Kathleen. „Ali ovoliko
prije roka moramo objaviti ili to ili agencijsku vijest o padu potpore Bushu na anketama,
što, iskreno, u ovom času više i nije materijal za prvu stranicu.”
Menzies predloži: „Možemo posegnuti za temom Pet godina poslije 11. rujna, koja je
manje-više gotova.”
„Ne, godišnjica je u ponedjeljak pa to hoću sačuvati za vikend.” Zastaje. „Okej,
objavit ćemo Lloydovo.”
Kad se Eileen vrati doma, već je pijan. Ostavila je Didiera s prijateljima u džez-klubu
i kuca na ulazna vrata. Zašto jednostavno ne uđe? Ali neće sada to načinjati. Pohita po još
jednu čašu i natoči joj džina prije nego što uspije odbiti.
„Sutra obvezatno kupi novine”, kaže joj. „Naslovnica.”
Protrlja mu koljeno. „Čestitam, ljube. Kada si zadnji put izašao na naslovnici?”
„Vjerojatno tijekom Rooseveltove administracije.”
„Franklina ili Teddyja Roosevelta?”

16
 „Sigurno Teddyja.” Privuče je k sebi, pomalo grubo, i poljubi je - ne da joj jednu od
onih običnih mekih pusa, nego je primi u strastven zagrljaj.
Ona se povuče. „Dosta.”
„Da - mogao bi nam banuti tvoj muž.”
„Nemoj mi nabijati osjećaj krivnje.”
„Samo se šalim. Nemoj da ti bude krivo - meni nije.” Uštipne je za obraz. „Volim te.”
Bez ijedne riječi, ona se vrati preko puta hodnika. On se sruši na krevet pijano
mrmljajući: „Jebena prva stranica!”
Eileen ga iduće jutro nježno probudi i stavi novine na krevet. „Ovdje je ledeno”, kaže.
„Pristavila sam kavu.”
On sjedne u krevetu.
„Nisam vidjela tvoj članak, ljube”, kaže. „Nije trebao danas izaći?” Pogledom pretraži
naslove na prvoj stranici: Blair se povlači za godinu dana; Pentagon zabranio okrutnosti
pri ispitivanju terorista; Homoseksualni brakovi uzburkali Ameriku; Australija oplakuje
,Lovca na krokodile’; i napokon, Bush na anketama dosegnuo novo dno.
Njegov članak o Gazi nije se probio na naslovnicu. Prolista unutrašnje stranice. Nema
ga nigdje. Kunući zove Rim. Rano je, ali Menzies je već za radnim stolom. „Što se
dogodilo s mojim tekstom?” zahtijeva Lloyd.
„Žao mi je. Nismo ga mogli upotrijebiti. Onaj Kathleenin francuski prijatelj iz odnosa
s javnošću nazvao nas je i sve porekao. Rekao je da smo najebali ako to objavimo. Uložili
bi službeni prosvjed.”
„Kathleenin prijatelj iz odnosa s javnošću popljuje moj tekst, a vi to popušite?
Uostalom, zašto Kathleen rošta po mom članku? Rekao sam ti, moj sin radi u
ministarstvu.”
„E pa, i to je malo čudno. Kathleen je svom prijatelju spomenula
ime tvog sina.
„Identificirala ga je kao izvor? Zar ste skrenuli s uma?”
„Ne, ne - čekaj. Nije rekla da je on tvoj izvor.”
„Neće im biti teško pogoditi. Isuse Bože!”
„Dopusti da završim, Lloyde. Dopusti mi da završim. Ondje ne radi nitko imena
Jérôme Burko’.”
„Jeste kreteni! Nosi majčino djevojačko prezime.”
„Aha.”
Lloyd mora upozoriti sina, dati mu vremena da smisli izgovor. Zove Jérômea na
mobitel, ali ne javlja se. Možda je, malo za promjenu, rano otišao na posao. Isuse, kakva
katastrofa. Lloyd nazove centralu ministarstva.
Telefonistica kaže: „Gledam popis svih ljudi u ovoj zgradi. To ime nije na popisu.”
Lloyd se požuri do Bulevara Montparnasse, digne ruku da pozove taksi, pa je spusti.
Oklijeva na rubu pločnika, stežući novčanik koji je tanji nego ikad. A opet, ako treba
bankrotirati, neka bankrotira ovako. Mahne taksiju.

17
 U zgradi ministarstva zaštitari ga ne žele pustiti unutra. Ponavlja sinovo ime, uporno
tvrdi da je riječ o obiteljskoj krizi. Time ništa ne postiže. Pokaže svoju novinarsku
akreditaciju, ali istekla je u prosincu 2005. Čeka vani i zove Jérômea na mobitel.
Službenici izlaze popušiti cigaretu. Među njima traži svog sina, raspitujući se radi li tko u
upravi za Sjevernu Afriku ili Bliski istok.
„Sjećam se tog tipa”, kaže neka žena. „Radio je ovdje kao pripravnik.“
„Znam, ali na kojem je sada odjelu?”
„Ni na kojem. Nismo ga ni zaposlili. Mislim da je pisao testove, ali nije mogao
položiti jezike.” Suzi oči i nasmiješi se. „Uvijek sam mislila da laže da mu je otac
Amerikanac.”
„Kako to mislite?”
„Kad mu je engleski bio živi užas.”
Iskopa staru Jérômeovu adresu i da je Lloydu. On ode metroom do postaje Château
Rouge i pronađe zgradu, oronulu hrgu žbuke s potrganim ulaznim vratima. Pregledava
popis stanara u svakom unutrašnjem dvorištu, tražeći Jérômeovo prezime. Ne može ga
naći. Tada ugleda neočekivano prezime, svoje. Na portafonu piše „Jérôme Burko”.
Lloyd ga pritisne, ali nitko se ne javlja. Stanari dolaze i odlaze. Sjedne na rub dvorišta
i gleda zatvorene kapke na prozorima.
Sat vremena poslije, Jérôme uđe na ulazna vrata, ali ne ugleda oca odmah. Otvori
poštanski sandučić i listajući letke odvijuga niz prolaz. Lloyd kaže sinovo ime i Jérôme
se trgne. „Što radiš?”
„Oprosti”, kaže Lloyd, s mukom se dižući. „Oprosti što sam ovako banuo.” Nikad nije
na ovaj način razgovarao sa sinom, s poštovanjem. „Samo sam navratio - je li to u redu?”
„Zbog članka?”
„Ne, ne. Nema veze s tim.”
„Nego što je?” .
„Možemo li otići gore? Hladno mi je. Već sam dugo ovdje vani.” Nasmije se. „Star
sam, znaš! Možda tako ne izgledam, ali...”
„Nisi star.”
„Star sam. Jesam.” Ispruži ruku, nasmiješi se. Jérôme ne priđe bliže. „U zadnje
vrijeme razmišljam o svojoj obitelji.”
„O kojoj obitelji?”
„Smijem li ući, Jérôme? Ako nemaš ništa protiv. Ruke su mi se sledile.” Protrlja ih
jednu o drugu, puhne u njih. „Nečeg sam se sjetio. Nadam se da se nećeš uvrijediti.
Mislio sam, možda - ali samo ako želiš - možda ti mogu pomoći s engleskim. Ako
budemo redovito vježbali, svladat ćeš ga, vjeruj mi.”
Jérôme se zarumeni. „Kako to misliš? Dobro govorim engleski. Na-, učio sam ga od
tebe.”
„Nisi ga baš imao priliku često čuti.”
„Ne trebam instrukcije. A i kamo bih ih ugurao? U ministarstvu ne bih mogao dobiti
slobodno.”

18
 Kako bi pokazao da je u pravu, Lloyd se prebacuje na engleski, namjerno govoreći
brzo: „U iskušenju sam da ti kažem što sam saznao, sine. No ne želim da se loše osjećaš.
Ali što radiš u ovoj rupčagi? Bože mili, nevjerojatno nalikuješ na mog oca. Tako je čudno
što ga ponovno vidim. I znam da ne radiš. Četvero sam djece napravio, a još samo ti želiš
sa mnom razgovarati.”
Jérôme nije razumio ni riječ. Dršćući od poniženja, odgovori na francuskom: „Kako
bih mogao znati što si rekao? Govoriš prebrzo. Smiješno.”
Sad se i Lloyd prebacuje na francuski. „Htio sam ti nešto reći. Nešto te pitati. Znaš,
razmišljam o tome da se povučem”, kaže. „Pisao sam valjda članak na dan od svoje
dvadeset druge godine. A sad ne mogu smoći ni jednu novu ideju. Ni jednu. Više nemam
blagog pojma što se događa. Čak ni novine ne žele moje članke. Bila je to moja zadnja -
moja zadnja nada. Jesi li to znao? Više nitko ne objavljuje moje tekstove. Mislim da ću
otići iz stana, Jérôme. Ne mogu ga plaćati. Ne bih trebao biti ondje. Ali ne znam. Ništa
još nije riješeno. Pitam, valjda - jer pokušavam smisliti što ću. Što bih točno trebao
napraviti. Što ti kažeš? Koje je tvoje mišljenje o ovom?” Muči se da ovo pita. „Što bi mi
savjetovao da učinim? Sine?”
Jérôme otvori vrata zgrade. „Uđi”, kaže. „Bit ćeš kod mene.”

19
 1953., CAFFE GRECO, RIM

Betty je zazveckala visokom čašom i zavirila u nju, tražeći zadnju kap Camparija
ispod kockica leda. Njezin muž Leo sjedio je s druge strane stolića mramorne površine,
skriven iza talijanskih novina. Pružila je ruku i pokucala mu na stranicu, kao na vrata
radne sobe.
„Daaa, draga!” graknuo je, zbog velikog zida od novina nesvjestan činjenice da je na
javnome mjestu i da svi mogu čuti bučno bračno čavrljanje; i nakon godina provedenih u
Rimu, još je uvijek pretpostavljao da nitko s ove strane bare ne razumije engleski.
„Još ni traga Ottu”, rekla je.
„Istina, istina. ”
„Još jedno piće!”
„Daaa, draga. ” U savijeni dlan zalijepio je poljubac i lansirao ga poput granate,
prateći pogledom parabolu iznad i preko stola, sve do njezina obraza. „Direktan
pogodak”, objavio je i nestao iza novinskih stranica. „Svi su glupi!” rekao je, veseo zbog
krasnih izvješća o kaosu. „Tako fantastično glupi!”
Betty je podignula ruku da dozove konobara, kad je ugledala Otta, koji je samo sjedio
za šankom i promatrao ih. Ruka joj se objesila u zapešću i nakrivila je glavu, usnama
oblikujući riječi: „Što radiš ondje!” dok su joj mali mišići natezali kutove usana, a
osmijeh se pojavio, pa nestao, pa se pojavio.
Ott je još časak promatrao Betty i Lea, ustao s barske stolice i otišao za stolove u
stražnjem dijelu.
Posljednji put vidio ju je prije dvadeset godina u New Yorku. Sad je bila u ranim
četrdesetima, udana žena, crna joj je kosa bila malo kraća, zelene oči malo su se
smekšale. Pa ipak, Ott je u nakrivljenom položaju glave, u
nesigurnom smiješku, nazreo ženu koju je poznavao. Blijedeći, prošlost kao da se
samo izoštrila pred njim. Osjetio je nagon da posegne preko stola i dotakne je.
Umjesto toga prihvatio je pruženu ruku Bettyna muža i uhvatio muškarca za rame,
izražavajući prema Leu - kojega je Ott sada prvi put vidio - toplinu koju nije mogao
dolično izraziti njegovoj supruzi.
Ott je sjeo kraj Betty na baršunastu klupu, za pozdrav je potapšao po ruci i spretno se
provukao iza susjednoga stola, okretan još i u pedeset četvrtoj. Stisnuo se za debelu šiju,
prešao rukom preko kratko ošišana tjemena, dotaknuo naborane obrve ispod kojih ih je

20
promatrao, dok su mu se u blijedoplavim očima mijenjali izrazi, kao da prijeti da će se
potući sa svima u prostoriji, nasmijati, od svega dići ruke. Potapšao je Lea po obrazu.
„Drago mije što sam ovdje. ”
S tih nekoliko riječi, Ott ih je preplavio zadovoljstvom - Betty je bila zaboravila kako
je to biti kraj njega.
Cyrus Ott doputovao je ovamo iz sjedišta u Atlanti, ostavljajući poslovno carstvo, a
usto i suprugu i malog sina, isključivo zbog ovog sastanka. Na putničkom brodu ovamo
pročitao je njihove članke. Leo, dopisnik iz Rima za chicaške novine, ovladao je svakim
klišejom, a tekstovi su mu se događali u on-pm novinarskom carstvu gdje izbjeglice
beskonačno kuljaju preko granica, gradovi se pripremaju za oluje, glasači izlaze na
izbore. Betty je bila slobodnjak i pisala je za američke ženske časopise, specijaliziravši se
za članke pune lakog humora o životu u inozemstvu i poučne priče o mladim
Amerikankama koje zavedu talijanske hulje. Onih davnih dana bila je ambiciozna. Ottuje
bilo žao što su tako malo postignuli.
„Dakle”, rekao je Leo, „smijem li pitati zbog čega ste se točno htjeli sastati s nama?”
„Htio bih razgovarati o novinama. ”
„Kojim?”
„Mojima”, odgovorio je Ott. „Kanim ih pokrenuti. Internacionalne novine na
engleskom jeziku. Koje imaju sjedište u Rimu i prodaju se u cijelom svijetu. ”
„A je li?” rekao je Leo, nagnuvši se prema naprijed i otpuštajući smeđu pletenu
kravatu koju je bio prikvačio uz prsa kako bi prikrio to da mu na košulji nedostaje gumb.
„Vrlo zanimljivo”, rekao je, a kravata se njihala kao klatno sata, otkrivajući cvat konca
ondje gdje je bio gumb. „Moglo bi proći”, rekao je. „Sigurno bi moglo! Khm, tražite
ljude!”
„Vas dvoje. Vi ćete ih voditi. ”
Betty se promeškoljila i uspravnije sjela na klupici. „Zašto želiš pokrenuti novine?”
„Što više o tome razmišljam”, prekinuo ju je Leo, „to mi se više sviđa. Nitko to još
nije napravio kako treba. Nitko ne zarađuje pravu lovu na nečemu takvome. ”
Kad su se te večeri rastali, samo je Ott bio trijezan. Rukovao se s njima, potapšao Lea
po ramenu i popeo se Španjolskim stubama do Hotela Hassler gdje je odsjeo. Betty i Leo
posrtali su niz Ulicu Babuino prema doma.
Leo ju je primio za uho i šapnuo u njega. „Je li mislio ozbiljno?”
„Prije je uvijek mislio ozbiljno. ”
Ali Leo jedva da je čuo. „To je najbogatiji frajer s kojim sam se ikad naroljao”, rekao
je.
Stigli su u svoju zgradu i odvukli se na četvrti kat kao da je rukohvat na stubištu uže.
Imali su stan pristojne veličine za par bez djece, visoke stropove i ogoljele stropne grede,
ali samo jedan prozor, što i nije bilo tako loše kad je u pitanju mamurluk. Skuhala je
kavu.
Naglo se uozbiljivši, rekla je: „Budi nježan prema meni. ” Dotaknula je točku na
Leovoj čeljusti gdje mu nije rasla brada - Betty ju je gledala cijelu večer.

21
 Nekoliko ulica dalje, Ott je sjedio na svom hotelskom krevetu. Inače nije bio sklon
dvojbama. Ali noćas nije spavao. Možda, mislio je, ne bih ovo trebao provesti. Možda je
bolje da sve ostavim kako je bilo. Možda ne bih trebao pokretati ove novine.

22
„NAJSTARIJI LAŽAC NA SVIJETU
UMIRE U DOBI OD 126 GODINA”
PISAC NEKROLOGA - ARTHUR GOPAL

23
 ARTHUROV JE ODJELJAK PRIJE BIO BLIZU APARATA ZA VODU, ALI
šefovima je postalo zamorno što moraju čavrljati s njim svaki put kad ožedne. Pa je tako
aparat za vodu ostao, a njega su preselili. Sada mu je radni stol u udaljenom kutu,
najdalje moguće od središta moći, ali bliže ormaru s olovkama, što je utješno.
Stiže na posao, sruši se u uredsku stolicu i ostaje miran. To potraje sve dok inerciju i
nastavak zaposlenosti ne postane nemoguće zajedno održati, i tada izmigolji iz ogrtača,
upali kompjutor i provjeri najnovije vijesti.
Nitko nije umro. Ili, točnije, protekle je minute umrlo stotinu sedmero ljudi,
protekloga dana sto pedeset četiri tisuće, a protekloga tjedna milijun sedamdeset osam
tisuća. Ali nitko važan. To je dobro – od njegove zadnje osmrtnice prošlo je devet dana, i
nada se da će niz produljiti. Cilj kojem teži jest da u novinama besposličari, objavljuje što
je rjeđe moguće, kidne kad nitko ne gleda. Te profesionalne ambicije ostvaruje sa
spektakularnim rezultatima.
Otvara mapu za papire tako da, ako itko slučajno naiđe, može premetati listove,
razdražljivo dignuti pogled i promrmljati: „Spremnost!” što očito većinu ljudi odbija.
Nažalost, ne sve.
Clint Oakley pojavi se iza njega i Arthur se u stolici okrene prema njemu, kao da su
ga zategnuli u garoti. „Clinte. Zdravo.” Prešao sam agencijske vijesti. Ništa ne upada u
oči. Bar ne meni. Zasad.” Prezire svoju potrebu da se tako kukavno opravdava
nadređenima. Trebao bi zašutjeti.
„Zar nisi vidio?”
„Što to?”
„Ti to ozbiljno?” Clint je specijalist za upite koji ujedno zastrašuju i zbunjuju. „Zar ne
čitaš mejlove? Probudi se, pederu.” Zakuca po Arthurovu monitoru kao da je lubanja.
„Ima li koga doma?” Clint Oakley, Alabamac s brkovima nalik na četku za zahod, koji ne
može izdržati nečiji pogled, Arthurov je šef s kojeg sipi prhut, opsjednut je bejzbolom i
kivan na sve koji imaju bolji seksualni život od njega. Također je urednik rubrike za
kulturu, što je, uzevši sve u obzir, ironičan odabir kadra. „Rektum”, kaže, očito misleći na
Arthura, i odšepuri se natrag do svog ureda.
Ako nas je povijest ičemu naučila, razmišlja Arthur, naučila nas je tomu da muškarci s
brkovima nikad ne smiju doći na moćan položaj. Nažalost, u novinama se ne obaziru na
ovu općeprihvaćenu istinu jer Clint ima ovlast nad svim posebnim rubrikama, uključujući
i osmrtnice. U zadnje vrijeme Arthura zatrpava beskrajnim zadacima, nalaže mu da

24
provjerava Dogodilo se na današnji dan, Mozgalice, Premetaljke, Dnevnu dozu smijeha i
Svjetsku prognozu, uz redovite nekrološke dužnosti.
Arthur pronađe e-mail na koji je Clint mislio. Od glavne je urednice Kathleen Solson
koja želi spremnost - što znači, osmrtnicu prije nego što osoba umre - o Gerdi Erzberger.
Tko je to, za ime svijeta? Provjeri na internetu. Ispada da je austrijska intelektualka koju
su feministice nekoć slavile, zatim je se odrekle, pa je zaboravile. Zašto bi novine trebalo
biti briga za to što ona umire? E pa, zato što je Kathleen na koledžu pročitala
Erzbergeričine memoare. A Arthur dobro zna da je „vijest” često samo pristojan izraz za
„urednikov hir”.
Kathleen stiže da raspravi tekst.
„Upravo radim na njemu”, kaže preventivno.
„Na Gerdi?”
„Gerdi? Osobno je poznaješ?” Ako je odgovor potvrdan, njegov zadatak poprima
nove opasnosti.
„Površno. Srela sam je nekoliko puta na događanjima.”
„Znači, niste prijateljice”, sugerira pun nade. „Koliko bi rekla da je hitno?” Što znači,
kad planira umrijeti?
„Nepredvidivo je”, odvrati Kathleen. „Ne liječi se.”
„Je li to dobro ili loše?”
„Pa, kad je riječ o raku, obično nije dobro. Čuj, htjela bih da to ovaj put napravimo
pošteno - damo ti dovoljno vremena da je intervjuiraš, odeš gore i tako to, umjesto da
samo radiš iz isječaka.”
„Da odem kamo gore?”
„Živi malo izvan Ženeve. Neka ti tajnice organiziraju putovanje.” Putovanje
podrazumijeva napor i noć izvan kuće. Turobno. I nema ničega gorega od intervjua za
osmrtnice. Nipošto subjektima ne smije razotkriti što istražuje jer ih to obično deprimira.
Zato tvrdi da radi na „profilu”. Potakne sugovornika s jednom nogom u grobu da govori o
sebi, potvrdi činjenice koje mu trebaju i onda sjedi i pravi se da zapisuje bilješke, grizući
se od krivnje i dobacujući: „Nevjerojatno!” i „Zar zaista jeste?” Sve to vrijeme zna koliko
će malo od toga otići u tisak – desetljeća čovjekova života sažet će u nekoliko odlomaka,
s konačnim počivalištem pri dnu devete stranice, između Premetaljke i Svjetske
prognoze.
Uz tu se obeshrabrujuću pomisao iskrade iz ureda da ode po kćer. Prefriganka, koja
ima osam godina, izađe kroz glavna vrata škole, s remenom torbe oko grla, rukama koje
vise uz bok, ispupučenim trbuhom, naočalama koje ne gledaju ni u što posebno,
razvezanim vezicama koje mlate pri svakom koraku. „Antikvarijat?” upita on i ona uvuče
ruku u njegovu, stisnuvši je da potvrdi. Do Ulice Coronari šeću držeći se za ruke.
Promatra je odozgo, njezinu zapetljanu crnu kosu, sitne uši, debele leće koje iskrivljuju i
nadimaju kamenje pločnika. Tiho brblja i veselo frkće. Divna je štreberica i on se nada da
se to neće promijeniti. Bio bi nesretan da je kulerica - bilo bi to kao da mu je vlastito
dijete naraslo ljubičasto.
„Tvoj izgled”, on će, „podsjeća na čimpanzu.”

25
 Ona tiho pjevuši i ne odgovara. Nakon minute, kaže: „A ti mene podsjećaš na
orangutana.”
„Na to nemam što reći. Jok, na to nemam što reći. Inače”, dodaje, „imam novo za
tebe: Tina Pachootnik.”
„Daj ponovi.”
„Pachootnik. Tina.”
Odmahne glavom. „Nemoguće izgovoriti.”
„Sviđa li ti se bar Tina?”
„Uzet ću u obzir.”
Traži pseudonim, ne iz nekog osobitog razloga, nego zato što joj se to sviđa. „Što
kažeš na Zeus?” upita ga.
„Zauzeto, nažalost. Premda ga već tako dugo nema da vas nitko ne bi miješao. Bi li ga
upotrijebila samo tako - ,Zeus’ - ili bi bila Zeus i još nešto?”
Ona otvori bucmastu ruku u njegovu hladnomu i suhom dlanu i on je pusti. Hoda,
stajući sama sebi po nogama, kraj njega, ali zamišljena, daleka. Onda pohrli natrag, zarije
prste u njegove i digne pogled, vragolasto nadimajući nosnice.
„Što je?”
„Žabac.”
„Zabranjujem”, on će. „Žabac je ime za dečka.”
Slegne ramenima, što je čudno odrasla gesta za tako malenu djevojčicu.
Uđu u jedan od raskošnih antikvarijata u Ulici Coronari. Trgovci pomno promatraju
Arthura i Prefriganku. Njih dvoje često dolaze ovamo i nikad ne kupuju, osim jedanput,
kad je ona prevrnula sat za policu iznad kamina i Arthur ga je morao platiti.
Bočne telefon iz 1920-ih.
„Ovaj dio držiš na uhu”, objašnjava Arthur, „i govoriš u drugi dio.”
„Ali kako nazoveš?”
Gurne prste u brojčanik i zarotira ga. „Još nikad nisi vidjela ovakav telefon? Bože
mili - kad sam bio malen, samo smo ovo imali. Zamisli tu muku! Teška vremena, dušo,
teška vremena.”
Ona napući usne i okrene se oko sebe da prouči poprsje Marka Aurelija.
Doma joj Arthur napravi sendvič s Nutellom. Svako popodne pojede jedan, dok joj
noge vise s kuhinjske stolice, a mrlje od čokolade gomilaju joj se s donje strane nosa.
On otrgne koricu i ubaci je u usta. „Očinski porez”, objasni žvačući. Ona se ne buni.
Kad se vani zaustavi Visanthin auto, Prefriganka užurbano proguta zadnji zalogaj i
Arthur se požuri da ispere ljepljiv tanjur - kao da dolazi učiteljica.
„Kako je bilo na poslu?” upita suprugu.
„Okej. Što vas dvoje radite?”
„Ništa posebno.”

26
 Prefriganka odluta do sobe u kojoj je televizor i Arthur rastreseno pođe za njom.
Ondje čavrljaju i smiju se TV emisiji koju gledaju.
Visantha dođe za njima „Što to gledate?”
„Ma neko smeće”, odgovori on.
Prefriganka mu preda daljinski upravljač i odlunja u svoju sobu. On je gleda kako
odlazi niz hodnik, pa se okrene Visanthi. „Znaš što mi je danas rekla? Ne sjeća se 20.
stoljeća. Nije li to strašno?”
„Pa baš i nije. Što ćemo za večeru?”
„Prefriganko”, dovikne on niz hodnik. „Imaš kakvih želja za večeru?”
Tajnice rezerviraju Arthuru vlak od Rima do Ženeve, što je desetosatno putovanje s
presjedanjem u Milanu i Brigu. Navodno je to ušteda u usporedbi s letom koji bi se
bukirao u tako kratkom roku, ali njemu je kolosalna gnjavaža. Ukrcava se na ranojutarnji
vlak na kolodvoru Termini, kupuje peciva u vagon-kantini i, zgnječen među ruljom iz
drugog razreda, zadubljuje se u prvi svezak Erzbergeričinih memoara koji se skromno
zove U početku. Na fotografiji autora Erzbergerica je, ili je bila, u ranim tridesetima,
lijepa i koščata, s tamnom kosom do ramena i uvijenim, ironičnim usnama. Slika je iz
1965., kad je knjiga izašla. Sad je zacijelo u sedamdesetima.
Kad se u rano predvečerje vlak zaustavi u Ženevi, digne nos s knjige i zuri u stražnju
stranu sjedala ispred sebe. Prema kratkim opisima na internetu, očekivao je zamornu,
politički zastarjelu autobiografiju. Umjesto toga, njezina proza odiše hrabrošću i
ljudskošću. Opet prouči njezinu fotografiju i osjeti se skandalozno nepripremljenim.
Prođe carinu, nabavi švicarske franke i pronađe taksista koji će ga odvesti do njezine
kuće koja je odmah preko francuske granice. Taksi ga ostavi ha mokroj seoskoj cesti;
crvena stražnja svjetla nestaju niz brdo. Znojan je, nesiguran, kasni. Ne voli kasniti, pa
ipak neizostavno kasni. Protrlja ruke i hukne u njih. To je to mjesto: pravi broj, borovi,
kao što je opisala. Nakon kratke potrage, pronađe dvorišna vrata unutar isprepletene
ograde i uđe. Kuća joj je sagrađena od robusnih drvenih greda, sa sigama koje vise sa
strehe kao čarobnjački šeširi. Otkine jednu - nikad ne može odoljeti - i okrene se da
promotri sumračno nebo. Korica oblaka prekriva Alpe. Siga mu se cijedi niz zapešće.
Ona iza njega otvori vrata.
„Bok, bok! Oprostite što kasnim”, kaže, pa se prebaci na njemački. „Oprostite, samo
sam se divio pogledu.”
„Uđite”, ona će. „Možete sigu ostaviti vani, molim vas.”
Dnevna je soba osvijetljena ugrađenim stropnim svjetiljkama koje otkrivaju stupove
prašine u zraku. Na stoliću od ebanovine prepuna je pepeljara i Mjesečev pejsaž
prstenastih mrlja od vrućih šalica iz kojih se prolila tekućina. Sa zidova pilje afričke
ratničke maske. Police za knjige dupkom su popunjene od krila do krila, poput zgrade
čija je uprava prestala primati nove stanare. Soba miriše na jak duhan, a i na bolnicu.
Erzbergeričina je kosa kratka i bijela, a kad prođe ispod svjetala, vidi joj se vlasište.
Visoka je žena i nosi dugačak pleten džemper koji joj labavo visi oko vrata, poput čarape
koja je izgubila elastičnost. Kao hlače nosi donji dio flanelske pidžame, a na nogama
papuče od ovčje kože. Prizor ga podsjeti na to da je hladno; zadrhti.
„Što biste htjeli popiti? Ja pijem čaj.”

27
 „Može čaj, sjajno.”
„Znači, mogu li pretpostaviti”, upita, napola okrenuta prema kuhinji, „da mi pišete
nekrolog?”
Zatečen je. „O”, kaže. „Zašto? Zašto pitate?”
„Nego što onda pišete? Na telefonu ste rekli da pišete profil.” Nestane u kuhinji i
minutu poslije vraća se s njegovom šalicom iz koje se puši. Stavi je na stolić, pokaže mu
na crni kožni naslonjač i sjedne na isti takav kauč, koji ne utone pod njom kao što je
očekivao, nego zadrži oblik kao da je nosi na dlanu. Posegne prema stolu za kutijom
cigareta i upaljačem.
„Ovaj, da”, priznaje on. „Za to je. Za nekrolog. Je li to grozno čuti?“
„Nije, nije. Baš mi se sviđa. Tako ću znati da je točan - ipak se poslije neću imati
priliku potužiti, je li.” Zakašlje, prekrivši usta kutijom cigareta. Zapali jednu. „Vi?”
On odbije.
Jezičak dima pužne joj iz usta, prsa joj se nadmu i vlat se povuče unutra. „Sjajno
govorite njemački.”
„Kao tinejdžer šest sam godina živio u Berlinu. Moj je otac bio dopisnik odande.”
„Da, tako je, vi ste sin R. P. Gopala, je li?”
„Jesam.”
„I pišete nekrologe?”
„Uglavnom, da.”
„Dolaktašili ste se do dna, je li?”
Odvraća pristojnim smiješkom. To što piše za međunarodne novine u Rimu obično
mu donese određeno poštovanje - naime, sve dok ljudi ne saznaju što je njegovo
područje.
Ona nastavi: „Sviđale su mi se knjige vašeg oca. Koja je ono bila koja je imala ,slona’
u naslovu?” Baci pogled na policu za knjige.
„Da”, kaže Arthur. „Bio je izvrstan pisac.”
„A pišete li vi dobro kao on?”
„Jao, ne.” Otpije čaj i izvadi notes i diktafon.
Ona zgnječi cigaretu u pepeljari, cupka šavove na papuči. „Još čaja?“
„Ne bih više, hvala.” Uključi diktafon i zapita o početku karijere. Ona nestrpljivo
odgovori dodavši: „Pitajte me druge stvari.”
„Znam da je ovo osnovno. Samo trebam potvrditi neke činjenice.“
„Sve piše u mojim knjigama.”
„Znam. Samo želim –”
„Pitajte što želite.”
On digne primjerak njezinih memoara. „Svidjeli su mi se, da znate.“
„Zbilja?” Lice joj se razvedri i na brzinu povuče dim cigarete. „Zao mi je što ste se
morali mučiti tom dosadom.”

28
 „Nije bilo dosadno.”
„Meni je dosadno. U tome je, valjda, problem kad pišete knjigu o svom životu. Kad je
završite, više ne želite čuti ni riječ o njoj. Ali teško je prestati govoriti o vlastitom životu -
osobito ako ste ja!” Željno se nagne naprijed. „Usput budi rečeno, gospodine Gopal, ja
zaista volim nekrologe. Nisam htjela da zvuči kao da podcjenjujem vaš rad. Niste to tako
shvatili?”
„Ne, ne.”
„Dobro. Sad mi je lakše. Nego, čujte, kad ću moći pročitati članak?“
„Nažalost, nećete. To je protiv naših pravila. Inače bi svi zahtijevali da uredimo ovaj
ili onaj dio. Zao mi je.”
„Šteta. Bilo bi baš zabavno znati kako će me pamtiti. Nikad neću moći pročitati jedini
članak koji bih najviše željela pročitati! Ha, što ćete.” Odvagne kutiju cigareta u ruci.
„Ljude zacijelo strahovito pogodi kad im se vi pojavite s notesom. Ne? Kao pogrebnik
koji dođe izmjeriti udovicu.”
„Nadam se da nisam tako grozan. Premda, iskreno govoreći, većina ljudi ne shvati što
istražujem. Uglavnom, laknulo mi je što se večeras ne trebam pretvarati”, kaže. „Život mi
je zato mnogo lakši.”
„Ali, je li zato meni smrt mnogo lakša?”
On se pokuša nasmijati.
„Ne obazirite se na mene”, ona će. „Samo se igram riječima. U svakom slučaju, ne
bojim je se. Ni najmanje. Ne možete strepjeti pred onim što ne možete iskusiti. Jedina
smrt koju iskusimo smrt je drugih. Gore od toga ne može biti. I to je dovoljno loše, nema
spora. Sjećam se kako mi je bilo kad mi je prvi put umro drag prijatelj. Kad je to bilo,
1947.? Bio je to Walter - u knjizi je to onaj koji je uvijek u krevet išao odjeven u prsluk,
ako se sjećate. Razbolio se i ja sam ga napustila u Beču i umro je. Užasavala sam se
bolesti. Sledila bih se pri pomisli na - na što? Ne na to da ću se razboljeti i umrijeti. Čak
sam i tada, na neki elementaran način, znala što je smrt u najgorem obliku: nešto što se
događa drugima. I to je teško podnijeti; s time se nisam mogla suočiti u ono doba s
Walterom, to mi nikad nije išlo.
Ali, vidite, ja želim reći da ljudi pogrešno shvaćaju smrt. Gubitak života nije najveći
gubitak. Nije uopće gubitak. Drugima možda jest, ali sebi samom nije. Iz vlastite
perspektive, doživljaj se jednostavno zaustavi. Iz vlastite perspektive, nema gubitka.
Razumijete? Pa ipak, možda je i ovo igra riječi jer zbog toga nije ništa manje
zastrašujuće, je li.” Otpije čaj. „Ja se najviše bojim vremena. Ono je vrag: tjera nas dalje
kad bismo radije ljenčarili, tako da sadašnjost projuri i nemoguće ju je zadržati, i
najednom je sve prošlost, prošlost koja ne želi biti na miru, koja poprima oblik ovih
neautentičnih priča. Moja prošlost - nemam ni izdaleka osjećaj da je stvarna. Osoba koja
ju je proživjela nisam ja. Kao da se sadašnje ja stalno raspršuje. Postoji onaj Heraklitov
citat:,Nijedan čovjek nikad ne zagazi dvaput u istu rijeku, jer niti je rijeka ista niti je
čovjek isti.’ I to je posve točno. Uživamo u iluziji kontinuiranosti i zovemo je sjećanjem.
Što možda objašnjava to zašto se najviše bojimo ne završetka života, nego završetka
uspomena.” Ispitujući ga promatra. „Govorim li smisleno? Čini li vam se to razumnim?
Suludim?”

29
 „Nisam prije tako o tome razmišljao”, on će. „Vjerojatno ste donekle u pravu.”
Ona se nasloni. „To je izvanredna činjenica!” Ponovno se nagne naprijed. „Zar vama
to nije zapanjujuće? Naše ja neprestano umire i imamo osjećaj kontinuiteta. U
međuvremenu, paničarimo zbog smrti koju nikad nećemo moći iskusiti. Pa ipak, taj
nelogični strah motivira nas u životu. Koljemo jedni druge i sakatimo se za pobjedu i
slavu, kao da bi to moglo prevariti smrtnost i nekako nas produžiti. A onda, kad nas
pritisne smrt, tišti nas to koliko smo malo postignuli. Svoj sam život, na primjer, tako
manjkavo ostvarila. Gotovo da nigdje neću biti zabilježena. Osim, naravno, u vašim
ekscentričnim novinama. Neću ispitivati zašto ste izabrali mene - hvala Bogu da netko
jest! Mojim tlapnjama to produljuje rok.”
„Previše ste skromni.”
„Nema to veze sa skromnošću”, odvraća. „Tko još čita moje knjige? Tko je u ovom
času čuo za mene?”
„Pa ja, na primjer”, laže on.
„Ajme - kako sad zvučim”, nastavi ona. „Kažem da je ambicija apsurdna, pa ipak joj
još robujem. Kao da ste cijelog života sužanj, pa jednoga dana saznate da nikad niste
imali gospodara i svejedno se vratite na posao. Možete li zamisliti silu u svemiru koja je
jača od toga? U mom je svemiru nema. Znate, bila sam joj podložna još od najranijeg
djetinjstva. Žudjela sam za postignućima, da budem utjecajna - to osobito. Da pridobijem
ljude. To je bila moja religija: vjerovala sam da zaslužujem pozornost, da su u krivu što
ne slušaju, da su budale oni koji me osporavaju. No, ma što ja postignula, svijet ide dalje,
drzak, ravnodušan - sve ja to znam, ali ne mogu si to utuviti u glavu. Zato sam, valjda, i
pristala razgovarati s vama. Do dana današnjeg spremna sam se postaviti na trepavice
kako bih vas ostale nagnala da zašutite i slušate me, kao što ste trebali od početka!”
Zakašlje i posegne za novom cigaretom. „Ovo je činjenica: ništa u cijeloj civilizaciji nije
bilo produktivno kao bezumna ambicija. Koje god mane imala, ništa nije stvorilo više.
Katedrale, sonate, enciklopedije: nije ih gonila ljubav prema Bogu ni ljubav prema
životu. Nego ljubav prema tome da čovjeka štuje čovjek.”
Odlazi iz sobe bez objašnjenja i čuje se njezin soptav kašalj, prigušen zatvorenim
vratima. Vrati se. „Pogledajte me”, kaže. „Nemam djece, nisam se udavala. Kadli u ovom
stadiju života, gospodine Gopal, dolazim do silno komične spoznaje: da je jedino
naslijeđe genski materijal. Uvijek sam prezirala one koji su pravili djecu. Bio je to bijeg
osrednjih, nadomještanje njihovih neuspjelih života novima. No danas priželjkujem da
sam bar na svijet donijela život. Imam samo jednu nećakinju, nametljivu djevojku (ne bih
je trebala zvati djevojkom - već ima sijede) koja kao da me gleda s pogrešne strane
teleskopa. Dolazi ovamo svaki tjedan s litrama juhe, juhe, juhe, i svitom liječnika i
medicinskih sestara i muževa i djece da me zadnji put obiđu. Znate, postoji ona blesava
izreka: ,Rađamo se sami i umiremo sami’ – to je glupost. Okruženi smo kad se rodimo i
okruženi smo kad umremo. Sami smo u međuvremenu.”
Erzbergerica je tako daleko skrenula s teme da Arthur ne zna kako bi je vratio natrag a
da ne ispadne nepristojan. Ona sama, dok predano puši, čini se osjeća da nije došao zbog
ovoga.
„Molim vas, trebao bih na zahod.” Zatvori za sobom vrata, razgiba ramena, pogleda
na sat. Već je mnogo kasnije nego što je želio da bude. Mora pribaviti iskoristive citate.

30
Ništa što je rekla ne prolazi. Ali zadatak se čini nepremostivim. On se samo želi baviti
drugim poslom, na kojem bi ga plaćali da Prefriganih pravi sendviče s Nutellom i vara je
u Monopolyju.
Provjeri mobitel koji je potpuno stišao. Vidi da ima dvadeset šest propuštenih poziva.
Dvadeset šest? To ne može biti. Inače dvadeset šest poziva ne primi u tjedan dana.
Ponovno provjeri - ali da, dvadeset šest poziva u proteklih sat vremena. Prva su tri od
doma, ostatak s Visanthina mobitela.
Izađe iz kupaonice. „Oprostite, moram nazvati. Ispričavam se.” Izađe na trijem. Zrak
je leden.
Erzbergerica puši na kožnom kauču, čuje mrmor njegova razgovora, ali ne i smisao.
Zvuk njegova glasa prestane, ali on ne uđe natrag. Ona ugasi cigaretu, pripali novu.
Raskrili ulazna vrata. „Što se događa? Više ne telefonirate. Što radite vani? Hoćemo li
završiti intervju ili ne?”
„Gdje mi je torba?”
„Što?”
Prođe pokraj nje u dnevnu sobu. „Znate li gdje mi je torba?”
„Ne. Zašto? Zar odlazite? Što radite?” poviče za njim. On i ne zatvori vrata za sobom.
Idućih dana Arthur se ne vraća u novine. Uskoro svi saznaju zašto. Kathleen
telefonira da mu izrazi sućut. „Vrati se kad god budeš spreman.”
Nakon nekoliko tjedana, kolege počnu gunđati.
„Gotovo da je svejedno je li ovdje ili nije”, kažu.
„Sada pripravnici rade Premetaljku.”
„I to bolje.”
„Svaki je dan odlazio ranije. Mislim, zbilja mi je žao tipa. Ali, znaš što? Već malo -
već malo pretjeruje. Zar nije tako? Koliko ga dugo neće biti?”
Ispada da je urednik informativne rubrike, Craig Menzies, Arthurov najvjerniji
saveznik u ovome razdoblju. Lobira u Arthurovo ime, tvrdeći da bi ga novine trebale
ostaviti na miru koliko god treba. Ali nakon dva mjeseca, iz dospijeća obveza obavijeste
Arthura da se mora vratiti prvog siječnja, inače će ostati bez posla.
Menzies predloži da Arthur ublaži povratak dolaskom na božićnu zabavu - tako će
relativno bezbolno vidjeti sve u istom mahu. Zabava podrazumijeva izdašnu količinu
cuge, pozerstva i flertovanja, što znači da bi ostali iz redakcije trebali biti prezaokupljeni
da na njega obraćaju previše pozornosti.
Menzies pozdravlja Arthura i Visanthu pred uredom i povede ih gore, gdje smjesta
nalete na skupinu kolega.
„Arthure. Bok.”
„Vratio si se.”
„Arthure, stari, lijepo što si došao.”
Nikomu od njih kao da nije drago; kao da su se naglo rastrijeznili.
Menzies se umiješa. „Gdje stoji besplatno piće?” Povede Arthura i Visanthu dalje.

31
 Arthuru povremeno prilaze članovi redakcije, ponavljajući kako je lijepo što je došao.
Oni hrabri načnu temu njegove odsutnosti, ali on prekida: „Ne mogu o tome razgovarati.
Žao mi je. A kako je ovdje? Kao i uvijek?”
U najdaljem kutu redakcije vijesti stoji bor čije je podnožje okruženo darovima
umotanima u sjajan crveni papir i vezanima kovrčavim zlatnim vrpcama. Djeca pohitaju
onamo da uzmu svoje, tresući malene kutije koje se još ne smiju otvoriti - tvrtka održava
tradiciju darivanja djece zaposlenika prije Božića. Menzies i Arthur zaboravili su da će na
zabavi biti djece, ali toga su sada i te kako svjesni. Menzies se postavlja ispred Arthura i
Visanthe, uspravno stojeći i glasno govoreći kako bi blokirao sliku i zvuk malenih u kutu.
Clint Oakley kruži oko Arthura, Visanthe i Menziesa u širokom luku, pogledavajući
prema njima i usnama dotičući prepunu čašu punča. Kad se Visantha i Menzies udalje da
uzmu tanjur predjela, Clint se ubaci. „Drago mi je što te vidim, stari!” Pljesne Arthura po
ramenu, zalivši punčem prljav tapison. „Hoćeš li nas sada počastiti svojom punom
radnom prisutnošću ili je ovo samo zabava za jednu noć? Nedostaješ nam, čovječe.
Moraš se vratiti. Premetaljke jedva funkcioniraju bez tebe. Koliko si već dugo na
dopustu?” Nastavlja ispucavati rečenice kao pneumatskom bušilicom, ne dopuštajući
Arthuru da mu odvrati. „Lijepo od nas što smo te pustili ovamo da piješ našu cugu. Zar
ne? Baš smo dobri, je l’ da. Moji klinci dobili su svoje besplatne božične darove. Zgodna
sranja ove godine – natjerao sam ih da mi ih pokažu. Samo da vidim koliko je škrta
Grupa Ott. Ali nisu loša sranja koja su dobili. Na primjer, dječje puške i barbike i što sve
ne. Nisam smio zaviriti. Ne smiješ prije nego što Tata Mraz siđe niz dimnjak, je 1’ da?
Ali ja nikad nisam mogao izdržati. Znaš, ono, kao nekad ujutro na Bozić, roditelji još
spavaju i ta sranja, a ti se odšuljaš dolje i rastrgaš omote? Znaš na što mislim, je l’ da,
moj hinduski prijatelju? I ti si to radio kao klinac, je l’ da? Znam da jesi! Samo, ove
godine nemoj ukrasti Božićni dar za mališane. Ove godine ne dobivaš dar, stari. Idem po
kolače.” Šepireći se ode.
Kad se Menzies vrati s predjelima, Arthur ga upita: „Zna li Clint?”
„Što to?”
„Što se dogodilo.”
„Kako to misliš? S Prefrigankom? Siguran sam da zna. Zašto?”
„Nije važno. Samo sam htio provjeriti. Jesi li vidio Visanthu?”
U taksiju prema doma, on i supruga nemaju o čemu razgovarati. Prokopa po džepu.
„Nisam siguran imam li sitnog. Imaš ti?”
Prema dogovoru, vraća se u novine prvog siječnja. Svrati do Kathleenina ureda da
javi da je stigao, ali ona je na telefonu. Prekrije slušalicu i usnama oblikuje: „Doći ću
poslije do tebe.”
Sjedne u svoj odjeljak na rubnom predjelu redakcije vijesti i uključi računalo. Dok se
brujavo vraća u život, gleda oko sebe: urede viših urednika duž zidova, redaktorski stol u
obliku potkove u središtu redakcije, pokapan bijeli tapison koji smrdi na ustajalu kavu i
osušenu juhu iz mikrovalne i čiji se akrilni rubovi uvijaju prema gore, ali učvršćeni su
srebrnom ljepljivom trakom. Ovih je dana nekoliko odjeljaka prazno – novinari koji su ih
zauzimali odavno su otišli u mirovinu, ali nisu ih zamijenili drugima, a njihovi stari
ljepljivi papirići zalepršaju kad god otvore prozore. Ispod napuštenih stolova, tehničari su
nagomilali potrgane iglične pisače i pokvarene monitore s katodnim cijevima, dok je kut

32
sobe groblje osakaćenih uredskih stolica koje se izvrnu prema natrag kad sjedneš na njih.
Ovdje nitko ništa ne baca; nitko ne zna čiji je to posao.
Arthur se vraća rutini, pripremajući Dogodilo se na današnji dan, Mozgalice,
Premetaljke, Dnevnu dozu smijeha i Svjetsku prognozu. Sluša Clintove zahtjeve i
pokorava im se. Osim toga, ni s kim ne razgovara osim s Menziesom. I više ne odlazi
ranije; odlazi na vrijeme.
Nakon nekog vremena Kathleen zastane kraj njegova stola. „Još nismo dospjeli popiti
kavu. Oprosti - non-stop sastanci. Život mi je postao jedan dugačak sastanak. Vjerovao ili
ne, nekoć sam bila novinarka.” Čavrljaju u tom tonu dok Kathleen ne procijeni da je
posvetila dovoljno vremena svome ožalošćenom podređenom. Otići će i, u idealnom
slučaju, više neće razgovarati mjesecima. „Samo još nešto”, dodaje ona. „Možeš li,
molim te, nazvati nećakinju Gerde Erzberger? Nazvala me valjda tisuću puta. Nije ništa
važno – samo se žesti što nisi završio intervju. Ali bila bih ti zahvalna kada bi mi je
skinuo s vrata.”
„Pa zapravo”, on će, „rado bih ponovno otišao onamo i završio taj tekst.”
„Ne znam dopušta li nam budžet dva putovanja u Ženevu za jednu osmrtnicu. Zar je
ne možeš dovršiti ovdje?”
„Ako mi daš slobodan dan, sam ću platiti putne troškove.”
„Je li to smicalica da pobjegneš Clintu na jedan dan? Ima tek tjedan dana što si se
vratio. Premda, ne mogu reći da te krivim.”
Arthur ovaj put ide avionom u Ženevu i dozna da su Erzbergericu premjestili u
hospicij u gradu. Nema kose; koža joj je požutjela. Odmakne masku s kisikom. „Ostajem
bez daha pa brzo bilježite.”
Stavlja joj diktafon na noćni ormarić.
Ona ga isključi. „Iskreno, ne znam hoću li uopće s vama razgovarati. Po tratili ste mi
vrijeme.”
On uzima diktafon, kišni ogrtač i ustaje.
„Kamo ćete sada?” ona će.
„Pristali ste na ovaj sastanak. Baš me briga ako ne želite surađivati. Ne zanimate me.”
„Samo malo. Čekajte”, ona će. „Što se točno dogodilo? Nećakinja mi je rekla da ste
otišli zbog ,osobnih razloga’. Što to znači?” Udahne kroz masku za kisik.
„Ne namjeravam o tome raspravljati.”
„Morate mi dati nekakav odgovor. Ne znam želim li vam se više otvarati. Možda ćete
samo otići na zahod i više se nećete vratiti.
„Neću raspravljati o tome.”
„Sjednite.”
On sjedne.
„Ako mi nećete reći ništa zanimljivo o sebi”, kaže ona, „bar mi recite nešto o svom
ocu. Slavni R. P. Gopal. Bio je zanimljiv čovjek, nije li?.”
„Što da vam kažem? Pamte ga kao vrlo karizmatičnu osobu.”
„To znam. Ali recite mi nešto po čemu ga vi pamtite.”

33
 „Pamtim da ga je moja majka odijevala - ne da mu je izabirala odjeću, nego ga
doslovno odijevala. Tek sam u pubertetu shvatio da to nije normalno ni uobičajeno. Što
da vam još kažem? Bio je naočit, kao sto znate. Dok sam bio mlađi, išlo mi je na živce
što bi djevojke s kojima sam izlazio uvijek impresionirale obiteljske fotografije. Uvijek je
bio mnogo veći frajer od mene. Što još? Njegovi ratni tekstovi, naravno, iz Indije. Sjećam
se kako je sastavljao poeziju: obično ju je pisao dok je sjedio u mojoj staroj kolijevci.
Govorio je da je unutra udobno. Ne sjećam se mnogo više od toga. Osim da je rado pio.
Dok ga nije preuzelo, naravno.”
„Znači, vi pišete samo nekrologe? Što je vaš otac mislio o tome?”
„Mislim da mu nije smetalo. Našao mi je prvi posao u ovoj branši, u Ulici Fleet.
Poslije toga, činilo mi se kao da mu je potpuno svejedno. Ali zapravo nikad nisam imao
novinarskog crva u guzici. Samo sam htio udobnu stolicu. Nisam vam ja ambiciozan.”
„Što znači da ste na neki način ćorak.”
„Vrlo ste ljubazni.”
„Bar u usporedbi s R. P. Gopalom.”
„Da, imate pravo. Ne mogu se usporediti s njim. Od njega, gada jednoga, nisam
naslijedio um.” Pogleda je. „Budući da se ne libite kritika na moj račun, nemojte se ljutiti
ako i ja budem izravan. Zapravo, mislim da mi je svejedno. Zbilja ste u raskoraku sa
svojim pisanjem, znate. Kad sam pročitao vaše memoare prije našega prvog susreta, imao
sam tremu zato što ću vas intervjuirati. Ali uživo ste vrijedni mnogo manje divljenja.”
„Ovaj mi se razgovor počinje sviđati. Ide li sve ovo u nekrolog?” Bolno zakašlje,
teško udiše kisik iz maske. Kad ponovno progovori, promukla je. „Ovo je tiha soba”,
kaže. „Imam sreće što sam dobila vlastitu. Nećakinja me posjećuje svaki dan. Svaki božji
dan. Jesam li vam pričala o njoj:
„Da, žalili ste se na nju. Rekli ste da vas muči vrućom juhom i hladnom utjehom.”
„Ne, ne, ne”, odvraća, „nikad se nisam žalila na nju. Pogrešno ste zapamtili.
Obožavam nećakinju. Silno je draga. Gerasim - nadjenula sam joj taj nadimak. Pravo joj
je ime Julia. Anđeo je. Veoma sam joj privržena. Ne možete zamisliti koliko je bila dobra
prema meni ovih proteklih mjeseci.” Zakašlje. „Ponestaje mi riječi. Gubim glas. Zašutjet
ću. Iako nisam ništa ni rekla. Ništa korisno.” Izvuče notes i napiše: „Trebala bih
komunicirati s pomoću ovoga.” Sjedi u pripravnosti, ali on je ništa ne upita.
Jedini su zvukovi medicinska aparatura i njezina sipnja.
Sve dok on ne progovori: „Evo nečega zanimljivoga. Zapravo ja ću vama nešto reći.
Nije važno, ali... To što se dogodilo.” Naprasno zastane.
Kimne i napiše na notes. „Znam. Nesreća. Vaša kći.”
„Da. Moja kći. Dogodila se nesreća.”
Ona napiše: „Sad je s time svršeno.”
„Ne mogu razgovarati o tome.” Stavi diktafon i kemijske u džep.
Ona skine masku. „Žao mi je”, kaže. „Na kraju vam nisam imala što reći.
Dok čeka da se ukrca u avion da se vrati u Rim, piše sve čega se može sjetiti o
Erzbergerici. Radi za vrijeme leta, a kad stigne kući, potraži mjesto gdje mu nitko neće
smetati. Samo je jedno slobodno, bivša Prefrigankina soba. Sjedne na njezin krevet i

34
kucka po lap-topu do četiri ujutro, pijuckajući viski da može dalje - stari trik njegova oca.
Idući dan dokasna ostane u uredu, kompilirajući popratni materijal o Erzbergerici.
Naslaže njezine knjige na rub stola, a njegov je trud svima očit. Kathleen prođe i
primijeti.
Erzbergerica, kako sebe prikazuje u svojim djelima, moralno je smiona, neokaljana
svojom epohom, mila, čak nadahnjuje. Uživo je pokazala vrlo malo od svega toga. Ali za
nekrolog se Arthur drži Erzbergerice iz memoara, fikcijske Gerde, zanemarujući ženu
koju je upoznao. To je članak kakav žele. Kako bi dodao prizvuk autoriteta, umeće
rečenicu „u seriji intervjua koje smo vodili nedugo prije njezine smrti”. Pregledava
članak sve dok više ne može smisliti nijedno poboljšanje. Čita si ga naglas u staroj
Prefrigankinoj sobi. Ovaj se put potrudio. Gotovo da je dobro kao nešto što bi predao
njegov otac. Pošalje ga e-mailom izravno Kathleen, zaobilazeći Clinta. To je neregularno,
i ona mu to ističe. U njezinu uredu, Arthur objašnjava: „Mislio sam da ćeš ti to znati
tankoćutnije urediti. Ne želim se nikomu zamjeriti. Ali ako uspiješ baciti oko, super. Ako
ne, ili ako nije primjereno, nema problema, jasno.”
Ona ga zaista pročita i zadivljena je. „Kad Gerda umre”, kaže, „objavit ćemo ga
takvog kakav je. U cijelosti, ako je moguće. Upravo ovakvih tekstova trebamo više. Koji
imaju ljudski glas. Koji imaju što reći. Zbilja izvrsno. Savršeno si je prikazao. Pobrini se
da ti Clint da dovoljno prostora. Okej? I ako bude pravio problem, reci da sam ja tako
rekla.” On iskoristi priliku i predloži Kathleen još nekoliko priča - ne nekrologa nego
općenitih tema. Ona nema prigovora pa ih piše u slobodno vrijeme. Ravnajući se prema
presedanu, podnosi ih izravno njoj, ne razmetljivo kako bi ih ona uredila nego jer, kako
kaže: „zbilja mi je stalo do tvog mišljenja, ako imaš mrvicu vremena.” Nakon što svaku
pročita i oduševi se, on ih proslijedi Clintu uz poruku u kojoj piše: „uredila KS.” Tako
Clinton ne smije taknuti ni riječ.
Malo-pomalo, Arthur preuredi Prefrigankinu staru sobu u svoju radnu. To jest, zove je
radnom sobom. Visantha ne želi.
Jedne večeri, digne pogled s bilješki. „Hej. Što ima?”
„Imaš posla?” upita ga.
„Prilično. Što se događa?”
„Vratit ću se poslije. Ne želim te prekidati.”
„Što je?”
„Ništa. Samo sam htjela razgovarati.”
„O čemu?” Ugasi stolnu lampu. Sjedi u mraku. Njezin je obris na pragu. On će: „Ne
mogu o tome razgovarati.”
„Nisam rekla o čemu.”
„Za večeras sam ovdje gotov.”
„Što se dobi tiče”, ona će, „žuri nam se. Ako želimo.”
„Večeras sam mnogo napravio, rekao bih.”
„Zbog moje dobi. Samo kažem.”

35
 „Ne, ne”, on će, ustajući. „Nije to za mene. Ne. Ne bih to mogao podnijeti. Ovdje sam
gotov. Gotov sam za večeras.” Približi joj se i dotakne joj ramena. Ona reagira, očekujući
zagrljaj. Umjesto toga, nježno je pomakne u stranu i prođe.
Sutradan umre Kubanac koji je tvrdio da ima 126 godina. Nitko ne vjeruje u tu
tvrdnju, ali novine trebaju popuniti devetu stranicu. Zato Arthur dobije zadatak da napiše
osamsto riječi. Ukrade osnove od agencija i doda nekoliko domišljatih ukrasa. Pročita
članak desetak puta i e-mailom pošalje Clintu. „Imaš lažnog Kubanca”, obavijesti ga i
zadnji put provjeri pristignulu elektroničku poštu prije nego što se uputi prema vratima.
Zatekne poruku Erzbergeričine nećakinje: Gerda je umrla.
Arthur pogleda na sat da vidi ima li još dovoljno vremena. Nazove nećakinju, izrazi
joj sućut, raspita se o nekoliko neizbježnih detalja: kad je točno Gerda umrla, koji je bio
službeni uzrok, kad će biti pogreb. Utipka te informacije u nekrolog i otiđe u Clintov
ured. „Moramo nešto izbaciti s devete stranice.”
„Ovako kasno ne.”
„Upravo je umrla Gerda Erzberger, austrijska spisateljica. Spremnost se isplatila:
imam tekst za tisak.”
„Jesi li lud? Na devetki imamo jebenog Kubanca.”
„Moraš ga otpisati i ubaciti Erzbergericu.”
„Moram? Kathleen nije rekla da išta moram.”
„Kathleen je to htjela.”
I jedan i drugi muškarac navode Kathleenino ime kao da zamahuju palicom.
„Jok. Kathleen je htjela 126-godišnjega Kubanca. Tako je rekla na popodnevnom
sastanku.”
„E pa, ja želim da staviš Erzbergericu. U cijelosti.”
„Tko je uopće ikad čuo za tu glupu Austrijanku? Gle, čovječe, mislim da tvoje remek-
djelo bez problema možemo odgoditi do sutra.“
„Kathleen je naglasila da želi nešto u novinama čim Erzbergerica umre. Naravno,
mogli bismo dodati kratku noticu ispod najstarijeg lašca na svijetu i to bi je možda
zadovoljilo. Ali ne želim da tako napravimo. Ovo je moj osobni zahtjev, nema nikakve
veze s Kathleen: izbaci Kubanca i objavi Erzbergericu. I nemoj mi srezati tekst. Ne želim
sutra otvoriti novine i pročitati ga kao kratku noticu na kraju Kubanca. Je li to jasno?
Clint se nasmiješi. „Učinit ću što god moram, čovječe.”
Arthur te noći loše spava - previše je nestrpljiv. Kad novine stignu, smjesta prelista do
devete stranice. „To!” objavi. „O, Clinte, dragi, dragi, Clinte!” Baš kao što se Arthur i
nadao, Clint je uništio članak o Erzbergerici, sažimajući njezin život u stotinu riječi i
stavljajući je kao kratku vijest ispod mrtvoga Kubanca. „Savršeno”, kaže Arthur.
Sabere se i telefonira Kathleen iz svoje radne sobe. „Oprosti što te gnjavim doma
ovako rano, ali jesi li vidjela naše današnje osmrtnice?
„Osmrtnice u množini?” Čuje kako lista stranice. Glas joj dobije metalan prizvuk.
„Zašto smo ovo objavili kao kratku vijest?”
„Znam - nije mi jasno zašto jednostavno nismo mogli odgoditi za jedan dan.”

36
 „Nisi znao da ovako izlazi?”
„Pojma nisam imao. Tek sad vidim. Najviše mi smeta – zapravo, više toga, valjda.
Prvo, novine su potrošile sav taj novac da me pošalju gore. Drugo, potrudio sam se da
odem još jedanput. Osobito nakon svega što se dogodilo.” Zatvori vrata radne sobe
nogom da Visantha ne čuje.
„Upravo tako”, kaže Kathleen.
„Ali više od svega”, nastavi on, „osjećam se kao da smo naštetili Gerdi. Važna
spisateljica 20. stoljeća, ozbiljan mislilac, po mojemu mišljenju. Ionako je već i te kako
zapostavljena. A što mi učinimo? Clint je pretvori u kratku vijest. Ispod nekakvoga
kubanskog lažljivca. Ne želim da itko ima problema, ali meni je to uvredljivo. I baca loše
svjetlo na novine. Ispadamo filistri, a Clint ga je samo trebao odgoditi jedan dan i onda
objaviti u cijelosti, kao što sam mu rekao. Kao što sam mu rekao da ti želiš. Rekao sam
mu: ,Nemoj danas ništa objaviti. Kathleen bi htjela da odgodiš do sutra.’ Uglavnom,
oprosti - pizdim”, kaže. „Nisam htio srati po Clintu. Jednostavno –”
„Ne, imaš pravo biti bijesan. I sama sam prilično ljuta.”
„Možemo li danas objaviti moj tekst u cijelosti?” Zna odgovor.
„Ne možemo dvaput izvijestiti o njezinoj smrti”, kaže ona.
„Zapravo zapanjen sam što sam Clintu posebno spomenuo tvoje ime kad smo
raspravljali o ovome.”
„Ozbiljno?”
„Nisam mogao biti jasniji.”
„Znaš što”, ona će, sve bjesnija, „više ne želim da te nadgleda Clint. Ovo je
apsurdno.”
„Ali hijerarhijski? Mislim, Clint mi je nadređen. Na devetoj sam stranici. Koja je
njegova.”
„Ništa nije njegovo.”
„A što je s mojim uobičajenim zadacima: premetaljkama i svime time?”
„Ne bi trebao više raditi te gluposti. To može raditi pripravnik.“
„Clint će te udaviti zbog ovoga.”
„Ne bih se zabrinjavala.”
„Ne želim sada prenagljivati”, on će, cupkajući selotejp koji drži jedan Prefrigankin
stari izrezak iz časopisa zalijepljen za zid. „Ali kanio sam razgovarati s tobom o
nečemu.”
Kad je Arthur imenovan novim urednikom kulturne rubrike, uselio se u bivši Clintov
ured. Procijenjeno je da bi bilo preočito staviti Clinta da sjedi u Arthurovu starom
odjeljku, pa mu pronađu jedan na rubu sportske rubrike, koji gleda u stup.
Doma je atmosfera između Arthura i Visanthe nategnuta. Ona otvoreno traži posao u
SAD-u i nema razgovora o tome da bi se on vratio s njom. Doista, laknut će mu kad ode
– stara Visantha ionako je već odavno otišla, baš kao što je nestao i prijašnji Arthur.

37
 Ovih dana radije ostaje dokasna na poslu. Nakon radnog vremena divi se svom novom
uredu. Istina, manji je od ureda drugih šefova redakcija. I dalje je od ormarića s
olovkama. Ali opet, aparat za vodu osjetno mu je bliže. A to je utješno.

38
 1954., KORZO VITTORIO, RIM

Novine su se smjestile na Korzu Vittorija Emanuelea II, širokoj arteriji istok-zapad po

kojoj su se nizale prljavo-bijele crkve od travertina i krvavo-narančaste renesansne
palače. Mnoge zgrade u središtu Rima kao da su obojene bojicama iz kutije: bodež-
crvenom, truba-žutom, oblačno-plavom. Ali tmurna novinska zgrada iz 17. stoljeća
izgledala je kao da je obojena olovnom olovkom: bila je siva poput škrabotine, u
kontrastu s divovskim hrastovim vratima koja su bila dovoljno široka da progutaju škunu,
premda su ljudska bića pristupala kroz sićušan idaz u njima.
Vratar je odmjerio pridošlice iz staklene kabine i upro prstom u dugačak hodnik u
kojem se sjajan sag boje burgundca zaustavljao tik pred kavezom za dizalo, čija su
metalna vrata bila širom otvorena, a vozač je sjedio na baršunastoj stolici bez naslona.
„Chepiano, signore? Koji kat, gospodine?”
Cyrus Ott išao je na treći, bivše sjedište fašističkog filmskog časopisa koji je
bankrotirao nakon pada Mussolinija. Ott je izbacio prašnjav namještaj i dao srušiti sve
unutrašnje zidove, stvorivši prostranu redakciju, obrubljenu urednim uredima koji su
gledali prema unutra, poput loža okrenutih prema pozornici. Kupio je drvene stolice na
okretanje, lakirane stolove, mjedene bankarske svjetiljke, stol za redaktore u obliku
potkove izrađen po mjeri, sjajne crne telefone za novinare, trideset osam pisaćih mašina
Underwood uvezenih iz New Yorka, debele kristalne pepeljare i debeli bijeli tapison, s
diskretnim koktel-barom u istočnome zidu.
Šest mjeseci poslije, bilo koji posjetitelj koji bi izašao iz dizala na trećemu katu, našao
bi se usred uskomešane redakcije, s tajničinim stolom ravno pred sobom, šačicom
novinara za pisaćim mašinama slijeva i zdesna, pet-šest redaktora koji su šarali po
špaltama za potkovastim stolom. U uredima uza zidove, trgovci su lovili prostor za
oglase, stenografkinja je prepisivala povjerljivi materijal, knjigovođa bilježio u knjige. U
sjevero-zapadnom kutu bio je Ottov ured, s riječju IZDAVAČ urezanom na mliječnom
brušenom staklu vrata; u sjeveroistočnom kutu sjedili su Leopold T. Marsh, glavni
urednik, i Betty Lieb, urednica informativne rubrike. Blizu njih bili su smješteni viši
suradnici specijalizirani za poslovne vijesti, sport, agencijske vijesti, fotografije, grafički
dizajn. Novinarski pomoćnici zujali su amo-tamo kao pčele radilice.
Tiskanje se događalo na drugom podrumskom katu, ali kao da je bilo u drugoj zemlji.
Sindikalizirani talijanski radnici dolje su upravljali zaglušujućim tiskarskim strojem, no
rijetko bi se koji od njih ikad susreo s ikim tko je pisao novine samo koji kat iznad. Kasno
popodne, stizao bi kamion s golemim smotkom novinskog papira, koji bi radnici gurnuli

39
niz stražnju rampu, bacajući ga u prostor za istovar, što bi potreslo zgradu sve do
trećega kata. Novinari koji su ondje gore ljenčarili – međusobno se koškajući, nogu
dignutih na stol, sa šeširima s obodom koji vise na vrhovima cipela i cigaretama koje se
dime u pepeljarama – trznuli bi se i uspravno sjeli u napadaju panike. „Jebote, zar je već
vrijeme?”
Kao čudom, do krajnjeg roka u deset navečer, novine bi se ispunile do zadnjeg retka u
zadnjem stupcu, usprkos lupanju srca i kletvama u zadnji čas. Urednici bi prvi put nakon
sati i sati ustali od stolova, sliježući izmučenim ramenim mišićima, pokušavajući
izdahnuti.
Većina novinara bili su muškarci, poglavito Amerikanci, uz nekoliko Britanaca,
Kanađana i Australaca. Svi su živjeli u Italiji kad su ih primili, i svi su govorili lokalni
jezik. Ali novinska redakcija bila je strogo anglofiona. Netko je na vrata dizala objesio
natpis na kojem je pisalo:

LASCIATE OGNISPERANZA, VOI CH’USCITE - VANI JE ITALIJA.

A kad bi zaposlenici odlazili dolje po sendviče, rekli bi: „Idem u Italiju – treba li tko
što?”
Prva puna godina rada, 1954., bila je krcata vijestima: McCarthyjeva saslušanja,
Sovjeti testiraju nuklearno oružje, Dow Jones zatvara se na rekordno visokih 382 boda.
U prvo vrijeme, novine su bile pod sumnjom da su međunarodno glasilo Ottova
poslovnoga carstva, ali to je bilo neutemeljeno. Najveći utjecaj na sadržaj imala je
potreba – na svakoj su stranici imali rupe koje je trebalo popuniti i u njih su gurali svaki
iole informativan niz riječi, uz uvjet da ne sadrži psovke, koje su očito čuvali za vlastitu
uporabu po uredu.
Betty i Leo zajednički su obavljali uredničke poslove. On je rado govorio: „Ja
oblikujem cjelinu. ”Ali Betty je pisala – ili prepravljala – većinu tekstova; s lakoćom je
baratala prozom. Što se Otta tiče, on se bavio novčanom stranom i davao je savjete kad
su tražili, što je bilo često. Betty i Leo hitro su hodali preko redakcije do njegova ureda,
ijedno i drugo nastojeći da uđe prvo. Ott bi ih ozbiljno saslušao, gledajući u sag. Zatim
bi dignuo pogled, blijedoplavim očima pogledavajući sad Betty sad Lea, i objavio odluku.
Njih troje predivno su se slagali. Doista, neugodne situacije događale su se samo kad
bi se Ott povukao, i u tom su času Betty i Leo razgovarali jedno s drugim kao da su se tek
upoznali i gledali prema vratima čekajući povratak svog izdavača.
Inače, kad je u pitanju bila dobit, Ott je bio nemilosrdan. Ali novine su bile
anomalija: financijski su stajale loše. U SAD-u, njegovi poslovni suparnici sumnjičavo su
promatrali njegov talijanski pothvat. Zacijelo je neka smicalica, pretpostavljali su.
Ako i jest bila, cilj joj je bio sve samo nejasan.
Nikad nije Betty i Leu objasnio svoje poslovne planove, a bio je još neprozirniji što se
tiče osobnih stvari. Imao je suprugu Jeanne i malog sina Boyda, ali nikad nije objasnio
zašto su ostali u Atlanti. Leo je nastojao izmamiti detalje, ali bezuspješno – Ott je u
razgovor znao umetnuti točke, kad god i gdje god je želio.

40
„EUROPLJANI SU LIJENI,
NAVODI STUDIJA”
HARDY BENJAMIN,
NOVINARKA POSLOVNIH VIJESTI

41
 HARDY JE CIJELO JUTRO NA TELEFONU S LONDONOM, PARIZOM
i Frankfurtom, pokušavajući izmamiti komentare od mrzovoljnih financijskih analitičara.
„Je li porast kamatne stope pred vratima?” upita. „Hoće li Bruxelles uvesti dodatne
namete na cipele? Što je s trgovinskom neravnotežom?”
Uvijek je bez iznimke uljudna, čak i kad njezini izvori nisu.
„Hardy, imam posla. Što trebaš?”
„Mogu nazvati poslije.”
„Sada imam posla; poslije ću imati još više.”
„Oprosti što sam tako dosadna. Samo me zanima jesi li dobio moju govornu poruku.”
„Da, znam - opet pišeš o Kini.”
„Bit ću kratka, kunem se.”
„Znaš moju repliku o Kini: ,Svi bismo trebali početi učiti mandarinski. Bla-bla-bla.’
Mogu li sad ići?”
Do sredine popodneva napisala je tisuću riječi, što je više od broja kalorija koje je
unijela od jučer. Hardy je na dijeti koja je počela, otprilike, u dobi od dvanaest godina.
Sada ima trideset šest godina i još sanja o domaćim keksima.
Ode na pauzu dolje u espresso-bar gdje se sastane s prijateljicom Annikom, koja je
nezaposlena i stoga obično slobodna za kavu. Hardy isprazni paketić umjetnog sladila po
cappuccinu. „Ništa ne simbolizira uzaludnost ljudskih nastojanja bolje od aspartama”,
kaže i otpije. „Ah, ali ovo je dobro.”
U međuvremenu, Annika zaspe svoj macchiato neprekidnim mlazom smeđeg šećera.
One su neobični duo u baru: jedna je ružičasta, štreberasta, niska (Hardy); druga je
prsata, elegantna, visoka (Annika). Ova ružičasta mahne barmenu, ali on je ne
primjećuje; prsata mu kimne i on dohrli.
„Ideš mi na živce koliko ti dobro ide dozivanje dečki”, kaže Hardy. „Iako je
ponižavajuće kako sline za tobom.”
„To mene ne ponižava.”
„Mene ponižava. Želim da osoblje za šankom mene tretira kao objekt”, kaže. „Usput,
jesam li ti rekla da sam opet imala noćnu moru o svojoj kosi?”
Annika se nasmiješi. „Ti si bolesna, Hardy.”

42
 „U snu sam se gledala u ogledalo i vidjela tu neku prikazu kako trepće prema meni,
okružena narančastim kovrčama. Strahota.” Baci pogled na svoj odraz u zrcalu iza bara i
okrene se od prizora. „Groteskno.”
„Toliko da znaš”, kaže Annika, „ja obožavam tvoju kosu.” Potegne jednu Hardynu
kovrču. „Gle, kako odskoči natrag. I obožavam crvenkasto-smeđu.”
„Crvenkasto-smeđa?” kaže, uzdignutih obrva. „Moja je kosa crvenkasto-smeđa kao
što je juha od mrkve crvenkasto-smeđa.” Zazvoni joj mobitel i ona iskapi zadnji gutljaj
cappuccino.. „Ovo je sigurno Kathleen s pitanjima o mojoj priči.” Hardy poprimi
profesionalan glas i javi se. Ali nakon što časak-dva sluša, ton joj se pretvori u paniku.
Odgovori na talijanskom, zabilježi adresu i sklopi slušalicu. „Zvali su iz policije”, kaže
Anniki. „Provalili su mi u stan. Navodno su uhvatili par punkabbestia drogeraša kako
izlaze sa svim mojim stvarima.”
Kada dođe doma, zatekne širom otvorene ladice i hranu pobacanu na pod. Na mjestu
ministerea i malog televizora plosnatog ekrana nalaze se žice. Na svu sreću, lap-top joj je
bio u uredu. Stan joj je u prizemlju, razbijen je kuhinjski prozor koji gleda na pokrajnju
uličicu. Onuda su ušli, kaže policija. Dvojica osumnjičenih navodno su u plastične vreće
potrpali sve što su mogli, pa pobjegli. Ali vreće - već krcate ukradenom robom iz drugog
stana u Trastevereu - rastrgnule su se od težine i pobljuvale plijen širom ceste. Krivci su
pokušali nagurati ulov natrag, ali komešanje je privuklo pozornost vlasti.
Na dugačkom stolu u policijskoj postaji bili su razastrijeti njezini CD-ovi, ministereo,
maleni televizor plosnatog ekrana, DVD-ovi, parfem i nakit, pomiješani sa svojinom
druge, odsutne žrtve: najlonskom kravatom iz oko 1961., šačicom špijunskih trilera na
engleskom, katoličkim katekizmom, i, začudo, hrpicom iznošenih bokserica.
Ona za zapisnik izjavi da su njezine stvari među zaplijenjenima, ali ne daju joj da išta
uzme natrag - druga žrtva mora biti prisutna kako bi se izbjegle razmirice oko vlasništva,
a policija je ne može naći.
Te večeri, Hardy nazove Anniku da je nagovori da dođe k njoj. „Nelagodno mi je s
razbijenim prozorom”, kaže Hardy. „Bi li došla da me zaštitiš? Ja ću kuhati.”
„Rado bih, ali još čekam svog frajera da se vrati kući”, kaže Annika, misleći na
Craiga Menziesa, urednika informativne rubrike u novinama. „Ali možeš ti doći k nama
na druženje.”
„Ne želim biti naporna. Sve je u redu.”
Hardy provjeri zasun i smjesti se na kauču, prekrivši noge dekom u koju je ušuškala
stopala, s kuhinjskim nožem pri ruci. Ustane i ponovno provjeri bravu. Kad prođe pokraj
zrcala, podigne ruku da si zakloni pogled na odraz.
Promotri prozor u kuhinji – zrak struji ispod kartona kojim je zakrpala razbijeno krilo.
Bočne prstom karton. Drži, ali nije baš sigurno. Ugnijezdi se ispod deke i otvori knjigu.
Nakon osamdeset stranica – brzo čita - ustane da istraži što bi se u kuhinji dalo pojesti za
večeru. Odluči se za krekere od riže i limenku pilećeg variva s najviše police, koju ne
može dosegnuti jer je preniska. Zaimačom odgurka konzervu do ruba. Zaklima se, padne
i ona je uhvati slobodnom rukom. „Genijalka”, kaže.
Prolaze dani i policija ne može naći drugu žrtvu, što znači da Hardy još zabranjuju da
uzme svoje stvari.

43
 „Na početku”, žali se Anniki, „zamišljala sam tipa kao nekakvog milog, nevinog
engleskog redovnika, zbog špijunskih trilera, katekizma i svega toga. Ali počinjem ga
mrziti. Sad u glavi imam sliku nekakvog perverznog svećenika, znaš, šiljci za
samokažnjavanje, problemi sa slinjenjem, skriva se u nekom pontifikalnom institutu kako
bi izbjegao kazneni progon u SAD-u. Nažalost, vidjela sam čovjekove bokserice.”
Gotovo dva tjedna poslije, policija ga locira. Kad stigne u postaju, on već razvrstava
njihove stvari. Ona se ljutito okrene prema policajcu.
„Ne mogu vjerovati da me niste čekali”, kaže na talijanskom. „Smisao je svega i bio
da ja i on zajedno podijelimo stvari.”
Policajac nestane, a druga se žrtva veselo okrene prema njoj. Ipak nije svećenik, nego
neuredni dvadeset-i-nešto-godišnjak s plavim dredloksima. „Buongiorno/” kaže, jednom
riječju otkrivajući svoje krajnje nesnalaženje u jeziku.
„Zar me niste trebali čekati?” odgovori mu na engleskom.
„O, Amerikanka si!” kaže on irskim naglaskom. „Obožavam Ameriku!”
„Pa hvala, ali nije kao da sam ambasadorica. Gledajte, kako ćemo ovo obaviti?
Hoćemo li početi pregledavati CD-ove?”
„Samo ti daj. Za takvo što čovjeku treba mnogo strpljenja. A Roryju je mnogo
strpljenja nepoznat pojam.”
„Ti si Rory?”
„Da.”
„Govoriš o sebi u trećem licu?”
„U kakvom licu?”
„Nije važno. Okej, ja ću uzeti svoje stvari.” Natovari putnu torbu, pa promotri ostale
predmete. „Čekaj - ovdje nema nečega što je moje.” Na stolu su ostali samo njegova
kravata, knjige, CD-ovi i bokserice.
„Što ti fali?”
„Ma nešto osobno. Kvragu”, kaže. „Ne vrijedi ništa - ima samo sentimentalnu
vrijednost. Rubikova kocka, ako te baš zanima. Dobila sam je na dar. Uglavnom...”
Uzdahne. „Hoćeš li napisati izvješće za osiguranje?”
„Iskreno rečeno, nisam namjeravao.” Nagne glavu kroz vrata i baci pogled niz
hodnik. Vrati se i šaptom joj kaže: „U svom stanu ne živim baš legalno. To je
komercijalan prostor, u najstrožem smislu. Mogu ondje raditi, ali ne bih trebao ondje i
živjeti.”
„A čime se baviš?”
„Poučavanjem.”
„Čega?”
„Ubili me u pojam ovi murjaci, kako ne živim ondje službeno u strogom smislu.
Mislio sam da uopće ne dođem po svoje stvari. Ali trebao sam ovo.” Dotakne hrpu
bokserica nacerivši se.
„Okej, ali moje osiguranje nema veze s tim što ti živiš u komercijalnom prostoru.
„Mogli bi početi njuškati, zar ne?”

44
 „Oprosti – što si rekao da poučavaš, Rory?”
„Improvizaciju”, kaže. „I žongliranje.”
„Ne istodobno, nadam se.”
„Molim?”
„Ma pusti. Odakle si iz Irske? Da nisi kojim slučajem iz grofovije Cork? Čini mi se da
su svi Irci koje upoznam iz grofovije Cork. Dosad je već valjda ostala prazna.”
„Ne, ne - ondje ima mnogo ljudi”, odgovori bezazleno. „Zar si to čula? Da se
ispraznila?”
„Šalim se. Hajdemo mi natrag na posao. Moju osiguravajuću kuću nećeš zanimati ti,
tako da ću ja morati podnijeti izvješće. Provalnici su mi razbili prozor, a u Rimu će me to
stajati cijelo bogatstvo.”
„Prozor? Samo to? Isuse, ja ti to mogu riješiti.”
„Zamijenit ćeš mi prozor?”
„Pa da.”
„Kako?”
„Stavit ću novo staklo.”
„Sam ćeš to?”
„Naravno.”
„Okej, ali kad?”
„Ako želiš, mogu i sad.”
„Ne mogu - moram natrag na posao. Usto, zar ne trebaš materijal?“
„Što to?”
„Na primjer staklo.”
„A”, on će, kimajući. „U pravu si.”
„Ne želim sad ispasti problematična, ali policiji je trebalo praktički dva tjedna da ti
uđe u trag. Nemam te vremena cijeli život naganjati da mi popraviš prozor.”
„Ne vjeruješ mi?”
„Nije da ti ne vjerujem. Jednostavno te ne poznajem.”
„Evo, uzmi moju posjetnicu.” Pruži joj jednu, pa skine sat. „Zadrži i ovo, kao polog
dok ti ne popravim prozor.”
„Tvoj digitalni sat?”
„Ako ga ne želiš, samo izaberi - što god želiš sa stola.” Na njemu je rasprostrto
njegovo smeće: CD-ovi, špijunski trileri zgužvanih ušiju, katolički katekizam, bokserice.
Licem joj prijeđe osmijeh. Pogleda ga. Gurne bokserice u putnu torbu. „E, to je
polog.”
„Njih mi ne možeš uzeti!” usklikne. „Što ću nositi?”
„Što si nosio protekli tjedan?”
U espresso-baru, kaže Anniki za Irca. „I ukrala sam mu bokserice.“

45
 „Zašto bi nekom starcu uzela rublje?”
„Zapravo je klinac. Iz Irske. Ima plave dredlokse.”
„Dredloksi na bijelcu? To je tužno.”
„Znam, ali visok je, zbog čega su mrvicu manje odvratni. Nije li tako? Ali ja sam
totalna glupača - izjurila sam a da mu nisam ostavila svoje podatke.”
„Gle, imaš frajerove bokserice - pojavit će se.”
Nije se pojavio. Ona nazove broj na njegovoj posjetnici i ostavi poruku. On je ne
nazove. Ostavi još jednu. I opet, bez odgovora. Napokon otiđe na njegovu adresu koja
izgleda kao garaža zakucana daskama. On otvori vrata, trepćući prema dnevnom svjetlu.
„Pa, zdravo!” Sagne se na njezinu nadmorsku visinu i poljubi je u obraz. Ona se
začuđeno povuče. On kaže: „Jednostavno sam zaboravio. Znaš - jednostavno sam glupo
zaboravio na tvoj prozor. Baš sam grozan! Oprosti. Odmah ću ti to srediti.”
„Pa zapravo, morat ću podnijeti taj zahtjev za osiguranje.”
Igra se svojim dredlokom. „Trebao bih se riješiti ovih strahota. Zar ne misliš?”
„Ne znam.”
„Nekako su već dio moje tradicije. Po njima sam već bujan.“
„Bujan?”
„Ono, zaštitni su mi znak.”
„Misliš ,osebujan?”
„Ali bedasto izgledaju, je 1’ da. Ajde - ti mi ih možeš recnuti. Može?” Mahne joj da
uđe.
„Što to govoriš?”
„Ja ti dam škare. Ti ih odrežeš.”
Njegov stan očito nije namijenjen tome da bude stambeni prostor. Bez prozora je i
osvijetljen samo halogenskom svjetiljkom u kutu. Požutjeli madrac je uza sam zid, a
pokraj njega je iznošeni ruksak, hrpica odjeće, loptice i čunjevi za žongliranje, kutija za
alat i njegovi špijunski trileri i katekizam. Umivaonik i zahod pričvršćeni su za zid, bez
paravana radi privatnosti. Soba vonja po staroj pizzi. Prokopa po kutiji s alatom i izvadi
par industrijskih škara.
„Ti to ozbiljno?” ona će. „Ove su škare veličine mog torza.”
„Što ti znači taj ,torzo’?”
„Samo kažem da su škare velike.”
„Sve će biti u redu! Budi bez brige, Hardy.”
Sjedne na zatvorenu zahodsku dasku. Sad je gotovo iste visine kao i ona kad stoji.
Ona se propne na jastučiće stopala i cvakne, dodajući mu prvi amputirani pramen. „Ovo
je zapravo baš zabavno”, kaže ona i odreže još jedan. Odbačeni pramenovi gomilaju se
poput granja za potpalu. Njegove uši, sada ogoljene, blago su nagnute, poput zečjih. On
digne zrcalo. Oboje su u odrazu: Rory proučava svoju ostriženu glavu; ona proučava
njega. On joj se naceri i ona se nasmije, pa ugleda vlastito lice i uzmakne, otresajući kosu
s cipela. „Je l’ ti okej takav izgled?“

46
 „Super izgleda. Puno ti hvala. Glava mi je sada tako lagana.” Protrese je, kao mokar
pas. „Znaš, sve mi se više čini da i nije tako loše to što su me opljačkali. Dobio sam
natrag svoje stvari i još sam izvukao besplatno šišanje.”
„Ti si možda zadovoljan. Ja nisam dobila sve svoje stvari natrag.” Iduće jutro, Hardy
se probudi razmišljajući o Roryju. U podne mu pošalje SMS. Nakon toga, kad god nekom
zapišti mobitel, ona provjerava svoj. Ali nikad nije on. Kaje se što mu je poslala patetičnu
poruku („Još imam tvoje rublje!”) i nada se da je na neku foru nije primio. Nakon
nekoliko sati, više ne može podnijeti čekanje, pa ga nazove. On se javi i obeća da će
poslije „skoknuti” do nje.
Do ponoći se još nije pojavio. Opet ga nazove, ali nema odgovora. Već je gotovo
jedan sat ujutro kad se pojavi, cereći se, na njezinu pragu. Ona naglašeno pogleda na sat.
„Sad ću donijeti tvoje stvari”, kaže. „Ledeno je kad ostaviš tako otvorena vrata.”
„Da onda uđem?”
„Pa da.” Ode po plastičnu vrećicu u kojoj je njegovo rublje. „Nadam se da ti ovo nisu
jedine.”
„Jasno da nisu.” Uzme ih. „Prije sam se čudio zašto bi lopov htio moje gaće. Ali sada
vidim da su vrlo popularna roba.”
„Dakle, eto, mislim da je to to. Ili, ovaj, jesi li možda za piće ili nešto?
„Aha, divota, aha. Super.”
„Imam i nešto za jelo. Ako hoćeš.”
„Mrak, mrak.” Pođe za njom u kuhinju.
Ona otvori bocu Valpolicelle i podgrije posudu lazanja koju je kanila ponijeti u ured.
(Kuha obilno i stručno, ali ništa od toga ne jede - vidjela je cigle maslaca, lopate šećera,
litre i litre punomasnog vrhnja kako nestaju u mješavini, spremne da isplivaju na
njezinim bokovima. I tako njezine kreacije - kosi toranj krumpira, seattleski čokoladni
puževi, kolačići od lososa s koricom od sezama i umakom od estragona - završe u
novinama, poslužene osoblju, pa ih grickaju rastreseni urednici, prosipaju po tapisonu,
dok ona promatra sa svoga stola, hraneći se samo njihovim pohvalama.)
Rory proždre lazanje, iskapi glavninu vina i čavrlja, sve u isti mah. „Divota. Mrak.”
Ispriča joj o svom ocu, vlasniku vodoinstalaterske tvrtke malo izvan Dublina, i majci,
tajnici u tvrtki medicinskim potrepštinama. Kratko je išao na fakultet u Irskoj, ali odustao
je netom prije diplome i putovao po Australiji, Tajlandu, Nepalu. Zatim je bio u New
Yorku i radio u pivnicama. Ondje je pohađao tečaj improvizacijske komedije i nastupao
na otvorenom mikrofonu u East Villageu. Poslije toga putovao je po Europi, u Marseilleu
sjeo na brod za Napulj, nekoliko mjeseci proveo na jugu Italije, pa došao do Rima.
Ona mu napuni čašu. „Ja nikad ne bih imala hrabrosti išta poučavati. Nije kao da sam
kvalificirana. A kamoli u stranome gradu. To je prilično hrabro.”
„Ili jednostavno glupo.”
„Hrabro”, ustraje ona.
On je pita za njezin posao. „Nerado priznajem”, kaže, „ali jedva da sam pročitao
ijedne novine u životu. Tako je prokleto sitno, je l’ da.”
„Sitno?”

47
 „Slova. Morate povećati slova.”
„Hm”, ona će. „Možda.”
„Onda, o čemu ti pišeš, Hardy?”
„Poslovne članke.” Otpije svoje vino. „Oprosti, ne držim korak s tobom.”
„Ne možeš ti držati korak sa mnom”, odvrati joj dobrodušno. „Mogu li ti natočiti
još?” Natoči mu. „Pa, zaposlili su me da pišem o osobnim financijama i luksuznoj robi.
Ali očito sam postala sama svoja majstorica poslovne rubrike. Imali smo tog nekog
prastarog tipa u Parizu koji se zove Lloyd Burko i koji je prije tu i tamo znao napisati
članak o europskim poslovnim događanjima. Ali sad sam, u biti, sama.“
„Divota, Hardy.” Primijeti nešto u njezinu izrazu. „Što je smiješno?“
„Ništa - samo kako me zoveš Hardy.”
„To je tvoje ime, nije li?”
„Jest. Ali, mislim, kako ga izgovaraš.”
„Kako to?”
„Reci opet.”
„Hardy.”
Nasmiješi se, pa nastavi: „U biti, izvješćivanje o financijama slivnik je u središtu
novinarstva. Počneš tako što plivaš oko njega sve dok se napokon, nevoljko, više ne
možeš opirati njegovu privlačenju i usisa te u odvod na poslovne stranice.”
„To je loše, je li?”
„Pa i nije. Volim dramatizirati. Žalosno, ali istinito je da potajno volim te stvari - ja
sam od onih koji na godišnjem čitaju izvješća o dionicama u Morningstaru. Imam osjećaj
da je, u biti, svaka priča poslovna priča.”
„A, tako”, kaže on.
„Ali ja sam ćaknuta na tu stranu.”
On odnese svoj prljavi tanjur u sudoper. Ona skoči na noge. „Ne, ne - ne moraš ti to.”
Posrne. „O - mislim da sam se malo napila.” U skučenom prostoru njezine kuhinje, blizu
su jedno drugomu. Ona podigne pogled. „Iritantno si visok. To je kao osuda svega što
jesam.”
„Nisi preniska.”
„Tko kaže da sam niska? Ja sam minimalist.”
On se sagne i poljubi je. „Nos ti je leden, Hardy.”
Ona ga dotakne. Više ne pokušava zvučati pametno. „Možeš li to ponoviti?”
„Što?”
„To što si maloprije napravio.”
„Nazvao te Hardy?”
„Ne, ono poslije toga. Ono što si upravo napravio.”
„Što to?”
Ona ga poljubi. „Eto, to. Molim te, nastavi.”

48
 Aktivnosti se presele u spavaću sobu.
Poslije leže u mraku, jedno pokraj drugoga na njezinu krevetu. „Mogu li te još čime
ponuditi?”
„Ne, ne, Hardy. Super sam.”
„Potpuno se slažem. Još samo kap vina, možda?”
„Još gutljajčić ne bi škodio.”
Natoči mu punu čašu i bosih nogu odjuri natrag u spavaću sobu. Prije nego što uđe,
kaže: „Prije mi nije bilo hladno, samo sam imala tremu.” Pruži mu čašu. „Mislim, za
nos.”
On otpije. „Izvrsno.”
„Zvučiš kao da si malo pijan. Ali lijepo pijan. Šarmantno pijan.” Nagne se k njemu.
„A kakva ti je to tetovaža?”
„To je vuk. Dao sam si je napraviti u Sydneyju. Sviđa ti se?”
„Vuk? Mislila sam da je tuljan. Tuljan koji zavija na mjesec. Uglavnom, baš je
lijepa.” Poljubi ga u rame. „Tako je lijepo imati nekoga ovdje.”
Idući dan u espresso-baru, Annika želi čuti detalje. „Je li tvoj Irac popravio prozor?”
„Pa zapravo, malo smo se napili.”
„A je li? Nastavi.”
„Ne, ništa.”
„Ne, nešto.”
„Okej, nešto.”
„A prozor?”
Hardy zaposli staklara - ne želi time stvarati Roryju pritisak svaki put kad navrati. Ali
ni tjedan poslije nije opet navratio, nije nazvao, nije odgovorio na njezine poruke. Ona
ode k njemu, spremna na tužnu scenu. Ali kad otvori vrata, poljubi je u usta i upita gdje
je za ime svijeta bila. Na kraju ga ona odvede doma, nahrani ga, zalije, da mu da prenoći,
kao prije.
„Volim dolaziti ovamo”, kaže on, poduprt laktom u njezinu krevetu dok se ona iduće
jutro odijeva za posao. „Imaš pravu kadu.”
„Je li to krajnji doseg moje privlačnosti? Nisi uzeo u obzir moj tuš.“
„Ja osobno više volim kupanje.”
„Nećeš ponovno nestati, je li?”
„Kako to misliš?”
„Nestati. Značenje: Rory je odsutan. Deficit Roryja. Stan lišen Roryja.”
„Nemoj biti šašava. Zvrcnut ću te.”
„Kada?”
„Može sutra?”
„Kad kažeš sutra, misliš li dva tjedna od sutra?”
„Mislim sutra. Zaista sutra.”

49
 „U značenju, dva dana poslije jučer?”
Ne nazove. Ona bi najradije vrištala. Ali tako on funkcionira: lako ćemo, sto znaci da
je svima ostalima teško. U ovom je času više ništa ne može iznenaditi. Ode po njega u
njegovu straćaru na cesti u Trastevereu kao da je štenac kojeg po enti put spašava iz
šinteraja i koji maše repom kad je vidi, no koji će sigurno odskakutati istog časa kad ona
zamakne za ugao. Vrijeme koje nije s njom, koliko ona zna, provodi čitajući romane o
CIA-i i pijući tudum sa svojim talijanskim prijateljima hipicima. Ispadne da su njegovi
tečajevi improvizacije više hipotetski nego stvarni. Ali svatko treba neko zanimanje,
zaključi ona, osobito ako se njime ne bavi.
To malo novca što ima dolazi mu od oca u infuzijama koje stižu neredovito, tako da je
jedan tjedan pun para, a drugi švorc. Čudno ga troši: na budilicu boje limete, na primjer,
iako nema zašto ujutro ustajati i u stanu nema hrane. Kad je bez love, ona mu skriva
novac u džep jakne.
Povremeno ga ohrabruje da počne s tim satovima improvizacije ili potraži drugačije
zaposlenje - na primjer, da poučava engleski. Ali njegov je san da se probije kao komičar
i uvjeren je da ga slava čeka iza ugla, iako ona nema pojma kako bi to mogao postići u
Italiji. Štoviše, iako je vedar tip, nije izrazito duhovit. Hardy ne želi čuti njegovu
komičarsku točku. Pristojna je u vezi s time, ali odlučna.
Jednoga popodneva, Annika je upita: „A da pronađem Roryju jednokratnu gažu?”
„Kako bi to uspjela?”
„Ne zvučiš baš previše oduševljeno.”
„Ne, jesam. Reci mi.”
Annika je vidjela letak kojim se oglašuje večer skupljanja sredstava u lokalnoj pivnici
za nogometnu momčad Vatikanskog radija. Organizatori su već dogovorili nastup benda,
ali traže i druge točke. „Ne bi mu platili, ali imao bi priliku vježbati”, kaže Annika. „I
nema pritiska - samo hrpa prijaznih pijanaca.”
„Ti si odlučnija da pokreneš njegovu karijeru nego on”, kaže Hardy. „Primijetila
sam.”
Hardy i Rory sastanu se s Annikom i Menziesom u pivnici. Skupilo se mnogo ljudi i
galame, u stražnjem dijelu pozornice postavljen je set bubnjeva, a ispred njega mikrofon.
Pronađu slobodan stol.
„Ovo je famozno, fakat je”, kaže Rory i nestane da prebroji koliko je došlo ljudi.
Hardy pod stolom ščepa Anniku za nogu. „Imam takvu tremu.“
„Imaš tremu?” kaše Annika. „Ne nastupaš ti.”
„Znam, ali...”
Rory se vrati, ozaren.
„Onda, uzbuđen si?” upita ga Menzies.
„Još kako. U Italiji nema mnogo prilika za stand-up komediju na engleskom.”
„Gotovo nijedna, rekao bih.”
„Vjerojatno si u pravu.”
„Kakvu komediju izvodiš?”

50
 „Kako to misliš?”
„Pa, kako bi opisao svoj nastup?”
„Oduševit ćeš se.”
Hardy se nagne prema Roryju i šapne: „Možda da platiš rundu.” Ispod stola mu tutne
novčanicu od pedeset eura.
On potapše Menziesa po ramenu. „Ja sam na redu, ljudi. Opet isto, moje dame?”
Voditelj programa - Englez koji inače prenosi ozbiljne vijesti na Vatikanskom radiju,
ali večeras je odjeven kao harlekin - pretrči preko pozornice. „Jesmo li spremni?”
„Mislim da sam sad ja”, kaže Rory svima za stolom. Kimne Hardy i krene prema
pozornici. Pokrovitelji se razmaknu pred njim i neznanci ga pljesnu po leđima.
Annika kaže Hardy: „Nemaš se zašto brinuti - bit će zabavno.”
Publika mrmlja dok se penje na pozornicu. Povuče mikrofon čvrsto prema dolje,
zakloni si oči od reflektora. „Okej”, kaže.
„Tko je ovaj tip?” prodere se neki pijanac.
Rory se predstavi.
Poprskaju ga podrugljivim pozdravima.
Hardy opet stisne Anniku za nogu. „Ne mogu ovo podnijeti.”
„Čega se bojiš?”
Rory počne svoju točku. „Internet je čudesan, je l’ da?” Pročisti si grlo. „Jeste li znali
da ga je izumila američka vojska? Istinu vam kažem. Pročitao sam to. Htjeli su se
osigurati da u slučaju nuklearnog rata ipak svima bude dostupna pornografija.” Zastane
da se ljudi nasmiju.
Nitko se ne nasmije.
„A”, ustraje on, „kad malo bolje razmislim, kad bi svijet bio na rubu propasti, s
Armagedonom i svime time, možda bi baš i sjela kakva drkica.”
Tu i tamo netko nesigurno frkne.
Hardy zatvori oči i pusti Annikinu nogu.
„Budući da ste vatikanska publika”, nastavi nepokolebano, „mislio sam govoriti o
religiji. I sam sam katolik. U Bibliji postoji onaj dio kad Bog pobije sve iz Sodome i
Gomore. Ali ja to ne shvaćam. Mislim, znamo zašto je kaznio sve iz Sodome. Ali što su
Gomorani ikad ikomu skrivili?”
I opet, u prostoriji je muk.
„Ovo se u komičarskim krugovima zove ,umiranje’”, šapne Manzies. „Nisi baš od
pomoći”, odvrati Annika.
„Osjećam da mi ide na povraćanje”, kaže Hardy. „Moram otići odavde. Hoće li biti
očito? Ne želim ga povrijediti.”
„Možda će krenuti na bolje.”
Rory promijeni temu. „Da vam ispričam o svojoj djevojci. Ta cura - jeste li čuli za
biološki sat? Na njezinu je pola sata nakon ponoći. Nemate pojma koliko je očajna.”
„Možda”, Annika predloži užurbano, „da iskoristiš ovu priliku da odeš na zahod.”

51
 Hardy se progura van.
Kad prođe pokraj kupaoničkog zrcala, digne ruku da blokira odraz, uđe u kabinu i
sjedne s bradom u šakama. Dopre odjek Roryjeva glasa. Začepi uši. Deset minuta poslije,
Annika pokuca na kabinu. „Sad možeš izaći, zrak je čist.”
„Previše sam popila - to je priča ako je primijetio.”
„Nema frke.”
„Nekako si čudna”, kaže Hardy.
„Zar nisi čula njegov nastup?”
„Nisam. Zašto?”
„Bio je potpuno neprimjeren. Svakakve osobne stvari o tebi. Ovoga sam časa
strahovito ljuta.”
„Ne želim znati.”
„Dolazim u napast da ga šupim.”
„Što da radim?” upita Hardy.
„Ne mogu ti reći.” Ali iz njezina je izraza, naprotiv, sve jasno.
Rory je za šankom i traži pipničara.
„Onda?” kaže Hardy, nastojeći zvučati oduševljeno. „Što misliš, kako je prošlo? Je li
ti bilo lijepo?”
„Fantastično. Zaista fantastično.” Očito nije zamijetio da je nije bilo. „Hajdemo ćopiti
onaj stol u kutu”, ona će.
„Ne vraćamo se ostalima?”
„Usred razgovora su. Pustimo ih nekoliko minuta.”
Bend koji svira U2-ove obrade odsvira prvi set. Tijekom stanke, Annika i Menzies, u
kaputima, zastanu kraj Hardyna i Roryjeva stola. „Nažalost, moramo ići.”
Hardy ustane i zagrli Anniku.
„Jesi dobro?” upita Annika.
Hardy ne odgovori.
Ostatak tjedna pronalazi izgovore da ne dođe na njihovu popodnevnu stanku za kavu.
„Kathleen mi je natovarila posla za golem umetak”, kaže Anniki na telefon.
„Što je tema?”
„Trebao bi se zvati, Europljani su lijeni’.”
„Ne vjerujem ti.”
„Ozbiljno ti kažem. Kakva poremećena osoba laže o diferencijalnim odnosima radne
produktivnosti?”
„Vjerojatno ti. Želim kavu. Moraš doći. Naređujem ti.”
„Ne mogu. Oprosti.” Hardy doda: „Inače, znam da ga ne voliš.“
„Kakve to ima veze i s čim? Nije kao da ga mrzim. Jednostavno... kao da siše svu
duhovitost iz tebe.”

52
 „Još sam duhovita. Samo nisam ha-ha duhovita. Više sam čudno duhovita.”
„To nije nikakva novost.”
„Ne bih raspravljala o svojoj situaciji s Roryjem. U redu je. Sretna sam zbog njega.”
„Ne činiš se ništa sretnijom nego prije.”
„E pa, griješiš.”
„Zašto se ljutiš?” kaže Annika.
„Ne ljutim se.”
„Samo smatram da moraš imati kriterije.”
„Hvala.”
„Nisam tako mislila.”
„A što bih trebala?” kaže Hardy. „Biti bijesna? Ljutnja me nikad nikamo nije dovela.”
„Jesi li zaljubljena u tog tipa?”
„Gle, taj sam osjećaj prestala čekati otprilike 1998. U ovom sam času zadovoljna ako
može dosegnuti najgornju policu a da ja ne moram upotrijebiti zaimaču.”
„Ali ovaj tip?”
„Moraš shvatiti, Annika, da sam se više-manje pomirila s time da ću biti usidjelica
već otkako... pa ne znam, valjda već otkako znam za sebe. Ali to što se po tom pitanju
ponašam vedro ne znači da jesam vedra zbog toga. Ti imaš Menziesa. Ja? Grozim se
vikenda. Zamisli kako je to depresivno. Da bar nemam godišnji odmor - nemam pojma
što da radim s njim. To mi je kao četverotjedni podsjetnik na to kakva sam luzerica.
Nemam s kim i nemam kamo. Pogledaj me - imam gotovo četrdeset godina i još sličim
Pipi Dugoj Čarapi.”
„Prekini.”
„Kažeš da bih ga trebala nogirati? Čekati pravu ljubav? A ako se to ne dogodi? Ne
mogu računati na prijatelje. Svi vi imate druge poslove - muževe, obitelji. Uglavnom, nije
kao da će tvoj muškarac zapaliti svijet.”
„Menzies je Menzies. On je bar inteligentan.”
„Pamet me noću ne grije.”
„Ovaj te tip iskorišćuje.”
„Nitko mene ne iskorišćuje. Bar ne bez mojeg dopuštenja.”
Poslije toga, njihova se tradicija popodnevnih stanki za kavu prekine.
Ali Hardy jedva da i primijeti - prezauzeta je. Rory se treba useliti.
Kada dođe taj dan, pojave se njegovi talijanski prijatelji hipici da mu pomognu
preseliti kutije. Ona je obećala da će skuhati krepak obrok u zamjenu za njihov trud, i
utovarivanje i istovarivanje protječe u veselju i zalijeva se jeftinim crnim vinom. Srećom,
Rory ne posjeduje ništa vrijedno i to malo njegovih stvari preživi sve podnapitiju ekipu
za selidbu.
„Je li to to?” upita ona.
„Mislim da jest.” On je potapše po vrhu glave.

53
 „Čemu sad to?” Povuče ga za ramena na svoju visinu i poljubi ga, utisnuvši poljubac
što jače može, pa se povuče, rukama držeći njegovo lice. Pusti ga. „Idem u tvoj stan da ga
do kraja očistim.”
„Nema potrebe”, kaže on.
„Znam, ali pristojno je.”
Večernji je zrak svjež, a sumračni Trastevere neobično miran. Zadovoljno izdahne i
otključa njegov stari stan. U groznu je neredu. Popustljivo odmahne glavom.
Obriše umivaonik začepljen dlačicama, pokupi odbačenu britvu i nit zubnog konca.
Posvuda su presavijene stare kutije od pizza. Pomete i prozrači garderobu, koja zazvecka
metalnim vješalicama.
Nešto primijeti: u kutu stoji odbačena njezina stara Rubikova kocka, ona koju su
ukrali provalnici.
Nepomična je gotovo minutu.
Ispod igračke nekoliko je njezinih CD-ova koje nikad nije povratila, i prsteni koji su
joj nestali – Rory se zacijelo poslužio prije nego što je stigla u policijsku postaju. Na
plohama su Rubikove kocke slova napisana očevim rukopisom. Darovao joj ju je za
četrnaesti rođendan i napisao joj želju markerom na kvadratićima, pa promiješao
slagalicu da je ona mora riješiti kako bi pročitala poruku. Ali kocka je sada opet
promiješana, budući da natpis ništa ne znači: GOJ i HAA i ODŽ. Automatski je ponovno
izokrene u točan položaj, oživljavajući poruku, koja je sastavljena vodoravno preko četiri
stranice:

DRA GOJ HAR DY,

SRE TAN 14R OĐE

NDA NŽE LIT ATA

Do dana današnjeg, njezin otac u Bostonu jedina je osoba za koju Hardy zna da je
cijeni. S ostalima mora biti pametna, vrhunski kuhati. Samo je očeva ljubav bezuvjetna.
Pa ipak, već se godinama nije vraćala doma; više ne može biti u njegovu društvu. Svaki
put kad se sastanu, njegov izraz tako uporno govori: kako je moguće da si još sama?
Kad se vrati u svoj stan, Rory i njegovi prijatelji debatiraju koja je špijunska agencija
najbolja - MI6, CIA ili Mossad. Prođe pokraj njih, a džep ogrtača otežao joj je od
ukradene igračke. Položi kaput preko kuhinjske stolice i do kraja skuha jelo.
Muškarci zdušno piju i dave se u svemu što iznese, trpajući u sebe još dok im se iz
usta puši od vrućih zalogaja. Ona ne jede, nego umjesto toga lupa po kuhinji prljavim
loncima i otvara vrata ormarića, samo kako bi imala u što zuriti. Mora li spomenuti to što
je našla?
„Rory”, dovikne, „baš sam glupa - zaboravila sam nešto kod tebe.”

54
 U mraku njegova stana, zarije nokte ispod naljepnica na Rubikovoj kocki. Jedan po
jedan, oguli kvadratiće. Rubikova kocka sad je glatka, posve crna. Pruži ruku u najdalji
kut ormara i ispusti igračku. Uz zveket padne na CD-ove i prstene koje je ukrao.
Kad se vrati doma, zatekne muškarce kako nacvrcano debatiraju o Zaljevu
Guantanamo, lelujavo se naginjući naprijed kad nešto hoće reći i lelujavo se naslanjajući
natrag kad slušaju. Upita imaju li sve što trebaju, pa se ispriča i ode u kuhinju. Opere
ruke, odere papirnati ručnik, obriše se. Trebala bi otići i suočiti se s njim.
„Hardy!” zovne je on veselo. „Hardy, gdje si?”
„Evo me.”
Ugleda se u srebrnom čajniku i proučava svoj odraz, ovaj put ne uzmaknuvši. Zatakne
kosu boje mrkve za uho i uzme novu bocu Valpolicelle.
Sjedne na naslon za ruke njegova naslonjača gledajući ga kako se muči s čepom.
„Plop”, napokon kaže on, natačući prvi mlaz u svoju čašu.
„Plop”, kaže ona i utisne mu poljubac u rame. Nema razloga da išta spominje.

55
 1957., KORZO VITTORIO, RIM

Novine su se povećale na dvanaest stranica na dan, dodajući kulturnu rubriku,

Premetaljku i osmrtnice. Naklada je prešla petnaest tisuća, s time da se najviše
primjeraka prodavalo u Europi, uz još nešto sitno u zemljama Magreba i na Dalekom
istoku. Usprkos svim predviđanjima, Ott je još bio ondje i mahao dirigentskom palicom.
Život izvan novina provodio je sam na brežuljku Aventinu u vili iz 16. stoljeća koju je
kupio od osiromašene obitelji talijanskih plemenitaša. Kuća je bila četverokatnica od
kamena, obojena narančasto-smeđe, s dugim žutim roletama, ostavljajući dojam
nastanjiva marcipana. Imanje je okruživala šiljata ograda, a sobarice, kuhari i majstori
ulazili su i izlazili kroz škripava dvorišna vrata. Unutra su stropovi bili prekriveni
freskama vrlo sentimentalne naravi - drski kerubin i bucmasti ljubavnici razuzdano su se
zabavljali kraj slapova. Ottu se nisu sviđale i bio je u napasti da ih da prebojiti.
No rijetko je gledao gore, umjesto toga fokusirao se na zidove koje je prekrio slikama.
Službeno, u njima je vidio financijski interes – u Europi se poslije rata moglo svašta
povoljno kupiti, govorio je. Ali Betty je obožavala umjetnost. Tijekom godina koje je
provela u Rimu, strastveno je zavoljela slike, obilazila je renesansne crkve kako bi
proučavala mutno osvijetljena remek-djela ili se služila novinarskom akreditacijom kako
bi se provukla na novootvorene umjetničke izložbe. Tako ju je Ott uzeo za savjetnicu:
čemu god se ona divila, on je kupovao.
Zalazili su u privatnu galeriju blizu Četiri fontane koju je vodio slikovit armenski
iseljenik po imenu Petros, koji je najviše bio obuzet time odakle djela potječu, a ne
njihovom umjetničkom vrijednošću. Navodio je cijenjene bivše vlasnike i prepričavao
malo vjerojatne priče o tome kako su slike završile u njegovim rukama: željezničke
nesreće u Chunkingu, dvoboji palošima na Krimu, vrećice krivotvorenih rubina. Rijetko
bi se udostojio identificirati umjetnika, tako da je taj detalj Ottu prenosila Betty: „Mislim
da je to Léger. Za ovu nisam sigurna. Ali ono je sigurno Modigliani. A ovo je Turner.”
Betty je čak odlučivala gdje bi u Ottovoj vili trebalo visjeti svako djelo. Gurnula bi
okvir malo udesno, malo ulijevo. „Je li sada ravno?”
Stajao bi malo udaljen, proučavajući Turnerov brodolom, cijelu uskovitlanu kob i
mornare koji tonu. „Reci mi što je na ovoj dobro”, rekao je.
Odmaknula se korak i, s rukom na boku, trudila se objasniti. Njezin konfuzan odgovor
– napola se smiješio dok ju je slušao – postajao je sve gorljiviji što je bila nejasnija.
„Ako ne shvaćaš”, zaključila je, „e pa, onda jednostavno ne shvaćaš. ”

56
 „Tko kaže da ne shvaćam?” odgovorio je namignuvši. „Možda te samo volim gledati
kako mi objašnjavaš. ”
Dolje je za ručak Betty stavila pozamašnu mozzarellu di bufala na tanjur i donijela
kuhinjski nož i vilicu. Nadvijena iznad sira zastala je, ne dižući pogled. „Što”, upitala je,
„ti ovdje radiš?”
„Novine”, odgovorio je.
„Znam, ali... ” Zarila je vilicu: mliječna lokva proširila se po tanjuru. Uzeo joj je
pribor iz ruku, nabo komad i dao joj ga s noža.

57
„GLOBALNO ZATOPLJENJE
DOBRO ZA SLADOLEDE”
HERMAN COHEN, ŠEF REDAKTURE

58
 HERMAN STOJI PRED STOLOM ZA REDAKTURU, ŠIBAJUĆI POGLEDOM
tri redaktora na dužnosti. Oni zastanu s prstima na pola puta do tipkovnice. „Čak još nisam
nikoga optužio”, mračno kaže, otvarajući novine od tog jutra kao da je u njima oružje
kojim je počinjeno ubojstvo. Ali sadrže nešto još gore: pogrešku. Prezirno dotakne omašku,
bočne odvratnu riječ, kao da će je odgurati sa stranice u neku sasvim drugu tiskovinu.
„GRPT”, kaže. Pljesne po stranici, protrese je prema njima. „GRPT!”
„Kako?”
„GRPT!” ponovi. „GRPT-a nema u Bibliji. A ovdje ga ima!” Probuši članak, zarivši
kobasičasti prst kroz treću stranicu.
Oni ne priznaju odgovornost. Ali Herman ima neizmjerno manje vremena za praštanje
nego za okrivljivanje. „Ako nitko od vas tukaca ne zna što znači GRPT”, kaže, „zašto je
onda GRPT u novinama?”
Redaktorskim stolom zavlada ledena tišina.
„Jeste li pročitali Bibliju?” zahtijeva. „Ijedno od vas?” Baci pogled na bijedan
redaktorski trio pred sobom: Davea Bellinga, idiota koji je previše dobro raspoložen da bi
sastavio pošten naslov; Eda Rancea koji nosi bijeli konjski rep - što više treba reći?; i
Ruby Zagu, koja je sigurna da cijela redakcija rovari protiv nje, i u pravu je. Ima li smisla
prosvjedovati ovako traljavom trijumviratu?
„Prije ili poslije...”, kaže Herman i ostavi nedovršenu prijetnju da visi. Okrene se od
njih, probadajući prstom zrak. „Vjerodostojnost!” izjavi. „Vjerodostojnost!”
Laktom gurne vrata svog ureda, a zamahom trbuha sruši toranj knjiga - ovuda mora
oprezno kročiti, jer ovo je prenatrpana soba, a on je prenatrpan muškarac. Referentna
djela zakrčuju sobu - tu su klasici kao Websterov New World College Dictionary,
Bartlettovi poznati citati, Atlas National Geographica, Svjetski almanah i knjiga
činjenica, zajedno s osebujnim svescima poput Snobovskog rječnika hrane, Oksfordskog
rječnika papa, Tehničkog priručnika i Rječnika klasičnog baleta, Slikovnog rječnika
konja, Juha i variva od A do Z, Cassellova Latinskog rječnika, Albansko-engleskoga i
englesko-albanskoga standardnog rječnika, i Sažetoga staro-islandskog rječnika.
Na polici primijeti rupu i u neboderima knjiga koji se dižu s poda potraži svezak koji
nedostaje. Locira ga (Rječnik ptica, IV dio: Strnadica - Zviždara), umetne ga na njegovo
mjesto, podigne remen, poravna se s uredskom stolicom i umetne stražnjicu - još jedno
pozamašno referentno djelo vraćeno mjestu kojem pripada. Povuče tipkovnicu do
ispupčenog droba i, prignuvši se prema ekranu, utipka novi pojam za Bibliju:

• GRPT: Nitko ne zna što ovaj termin znači, nadasve oni koji ga upotrebljuju.
Nominalno, to je skraćenica za ,globalni rat protiv terora. Ali budući da je sukob s
apstrakcijom, da se pristojno izrazimo, teško izvesti, termin treba shvatiti kao
marketinško trabunjanje. Naši novinari obožavaju ovakve besmislice; zadatak je
redaktora isključiti ih. Vidjeti još: OBL; Akronimi; Tukci.

Stisne spremi. To je članak br. 18 238. „Biblija” - njegovo ime za stilski vodič novina
- nekoć se tiskala i uvezivala, a primjerak je ležao na svakom stolu po cijeloj redakciji.
Sada postoji samo unutar računalne mreže novina, među ostalim i zato što je narasla do

59
veličine države Lihtenštajn. Svrha njegove Biblije jest da utvrdi pravila: da priopći koji je
pravilan oblik riječi - „tamponzona” - „tampon zona” ili „tampon--zona”; pouči kada
urednici moraju upotrebljivati „kojeg”, a kada „koji”; da riješi sporove oko prijedloga,
dugih množina i priložnih oznaka na pogrešnim mjestima - za redaktorskim stolom,
šakački su obračuni izbijali i za manje.
Kathleen zabubnja po vratima njegova ureda. „Bile su to radosti”, izmučeno kaže.
„Koje to?”
„Radosti pokušaja da sastavim dnevne novine kojih me neće biti sram s otprilike pet
posto resursa koje trebam.”
„Ah, da”, odgovori on. „Radosti novina.”
„A ti? Čije samopoštovanje danas razaraš?”
On si promasira prste i zarije ih u džep hlača koji je nabrekao kao da je pun oblutaka.
Izvuče grudu bombona za cuclanje koji su se slijepili. „Bit ćeš oduševljena”, obavijesti je,
ubacujući bombone u usta, „jer imam spreman novi Zašto?” Pritom misli na mjesečnu
internu okružnicu u koju pretače svoje omiljene pogreške iz novina. Treba reći da
novinari svako izdanje cirkulara Zašto? ne dočekuju s ushitom. Kathleen uzdahne.
„Ali dužnost, nažalost, zove”, on će. „Reci, kako ti mogu pomoći, dušo?”
Ona često k njemu svrati da joj kaže svoje mišljenje. Možda joj zamjenik i jest Craig
Menzies, ali Herman je njezin pravi savjetnik. Radi u novinama već više od trideset
godina, bio je ovdje na većini uredničkih mjesta (iako nikad izvjestitelj), i služio je kao
vršitelj dužnosti glavnog urednika tijekom interregnuma 1994., 2000. i 2004. godine.
Novinari još drhte pri spomenu njegove vladavine. Pa ipak, usprkos svoj razmetljivosti,
Hermana ljudi vole. Prosudbe su mu vijesti zavidne, njegovo pamćenje je nepogrešiv
izvor, a dobrota se pokaže svima koji dovoljno dugo ostanu.
„Što kažeš na to kako sam promućkala kulturu?” upita.
„Napokon si uspjela izgurati Clinta Oakleyja.”
„Vrlo sam ponosna na sebe zbog toga”, kaže ona. „I bio si u pravu: Arthur Gopal nije
za otpis. Ali s honorarcima još gadno stojimo. Još nikoga u Kairu. I u Parizu smo bez
čovjeka.”
„Kako Dospijeće Obveza može odbiti naći Lloydu zamjenu?“
„Suludo.”
„Strahota.”
„Sutra si ovdje?”
„Slobodan dan, dušo. Čekaj, čekaj - prije nego što odlutaš, htio sam te upozoriti da
uskoro dolazi dražestan novi ispravak.”
Ona zagunđa; on se naceri.
U zadnje vrijeme ispravaka je bilo sve više. Šačica je čak zaslužila mjesto na
Hermanovoj plutenoj ploči: Tony Blair uključen u popis „nedavno preminulih japanskih
dužnosnika”; Njemačku opisuju da boluje od „genitalnih gospodarskih tegoba”; i gotovo
svakidašnje pojavljivanje „Sijedinjenih Država”. Natipka zadnji ispravak koji bi se dao
objaviti: „U članku u poslovnoj rubrici utorkom, Hardy Benjamin bivšega iračkog
diktatora pogrešno naziva Sadizam Husein. Ispravno se piše Sadam. Ne vjerujemo da je

60
naša tipografska pogreška narušila čovjeku vjerodostojnost, no žao nam je što...” Pogleda
na sat. Miriam večeras odlazi, a Jimmy sutra dolazi. Herman ima još mnogo posla.
Navuče kaput, probode prstom zrak. „Vjerodostojnost!” kaže.
Ulazna vrata njegova stana u Monteverdeu ne mogu se pomaknuti, pa ih odškrine
gurajući ih ramenom i uvuče se unutra stenjući. Suprugina prtljaga zakrčuje prolaz. Ima
rezerviran noćni let iz Rima u Philadelphiju kako bi posjetila njihovu kćer i unučad. Tok-
tok njezinih potpetica odzvanja niz hodnik. „Ljubavi”, dovikne i provuče se kraj prtljage.
„Ljubavi, oprosti, mislim da sam ti udario jedan kovčeg. Onaj crveni.”
„Trula višnja”, ispravi ga ona.
„To nije crveno?”
Na poslu Herman ispravlja. Ovdje ne.
„Nadam se da nisam ništa slomio. Jesu li u njemu darovi? Da otvorimo i provjerimo?
Što misliš?” Čekajući njezinu procjenu, uvija se kao pred vazom koja se ljulja.
„Bio je savršeno spakiran”, ona će.
„Baš mi je žao.”
„Trebalo mi je sto godina da to napravim.”
„Znam. Grozan sam. Mogu li pomoći?”
Ona klekne da otkopča remenje, a on digne prst - ovaj put ne da probode zrak, nego
da zamoli za dopuštenje. „Draga, smijem li ti natočiti piće? Bi li ti prijalo?”
„Mogu li najprije provjeriti torbu?”
„Da, da, naravno.”
On se skloni u kuhinju da nareže mrkvu i celer. Okrene se na zvuk kuckanja njezinih
potpetica. „Fina, krepka juha da te napuni za dug put.”
„Kažeš to kao da sam termosica.”
On nastavi sjeckati. „Ovo je povrće izvrsno - da ti odrežem koji komad?”
„Baš šteta što ne možeš sa mnom. Ali očito ti je draži Jimmy.”
„Nemoj tako.”
„Oprosti”, kaže ona. „Grozna sam.” Ukrade mrkvu.
„Jesi li zabrinuta zbog leta?”
Trepne za potvrdu, pa prouči jušnu mješavinu. „Treba soli.”
„Kako znaš?” pobuni se on, pa kuša. U pravu je. Posoli juhu, promiješa je, poljubi je
u obraz.
Nakon večere otprati Miriam na aerodrom i odjuri doma u njihovoj ulubljenoj plavoj
Mazdi, sićušnome modelu koji, s njime unutra, izgleda kao autić iz lunaparka. Navuče
čiste plahte na gostinski krevet za Jimmyja i pospremi. Ali nema onoliko priprema koliko
je očekivao. Prođe prstom oko lonca hladne juhe (acquacotta di Talamone: nasjeckana
mrkva i celer, narezana panceta, bundeva, tikvice, crveni grah, lima grah, srca artičoke,
naribani pecorino, mljeveni papar, osam kuhanih jaja, četrnaest komada prepečenca). On
i Jimmy upoznali su se u Baltimoreu krajem 1950-ih, i bili su jedini židovski klinci u
privatnoj prezbiterijanskoj školi. Hermana je onamo poslao otac, cionist gadne naravi i

61
pljunuti Karl Marx koji je vjerovao da treba prisiliti najbolju školu u okrugu da proguta
malog debelog Židova - njegova sina, naime. Mali debeli Židov osobno nije vidio osobite
koristi od toga da je nečiji tuđi probojni balvan. Ali imao je sreću da je u školi za
prethodnika imao još jedno židovsko dijete, Jimmyja Peppa, koji je ondje uživao status
legende jer se popeo na vrh crkvene knjižnice i na krovu popušio lulu. Kažu da je sišao
po žljebovima i da mu se cijelim putem dimio duhan. A bilo je vjetrovito. Priča je bila
sumnjiva, ali nije se moglo poreći da je Jimmy kao mladac nosio lulu, zaobljeno čudo s
umetkom od meerschauma i glavom od mahagonija koje je puckao na brdu iza škole,
često se nadvijajući iznad knjige pjesništva - E. E. Cummingsa, recimo, ili Baudelairea.
Isticao se i po tome što je bio jedini učenik koji nije nosio školski blejzer, a izbjegavao ga
je s pomoću falsificirane liječničke ispričnice koja je navodila „seboroični dermatitis”.
Nijedan se profesor nije usudio upitati kako se manifestira ova tegoba - na svu sreću, jer
bi i sam Jimmy mogao tek nagađati. Razlog ovoj varci bio je jednostavno taj što je radije
nosio gospodski sako od tvida sa zakrpama na laktovima, u čijem je lijevom džepu držao
primjerak Uliksa - u izdanju Modern Libraryja, kojem je nedostajao vanjski ovitak - i u
čijem je desnom džepu čuvao lulu od calabasha i limenku duhana Mac Baren Club
Blend. Lijevi i desni džep bili su u upadljivoj neravnoteži, budući da je Uliks bio osobito
težak svezak, pa ih je izjednačivao nalivperima koja bi često znala prsnuti i iskrvarti mu
zviježđe indigo mrlja u desni džep. Zbog razloga koji Herman nikad nije shvatio, Jimmy
ga je u školi štitio od prvog dana poznanstva.
On se pojavi među zadnjima s popodnevnog leta iz Frankfurta.
„Dobro došao”, kaže Herman, ozari se i posegne za Jimmyjevom torbom, pa se
predomisli i tustom rukom zagrli tanašnog prijatelja. „Stigao si.”
Povede Jimmyja do auta i krenu prema stanu. „Budući da nisam znao koje će vrijeme
pokazivati tvoj tjelesni sat”, objašnjava Herman dok vozi, „imam četiri mogućnosti za
večeru. Kajgana s uljem od tartufa - vrlo fino, preporučujem. Alternativa je domaća
pizza. Ili svježa bresaola, salata i sir - imam izvrstan Taleggio. Usto, ostalo je acquacotte
di Talamone, to ti je juha. Ili možemo van na večeru. Jesu li to četiri mogućnosti?”
Jimmy se nasmiješi.
„Što?” upita Herman, uzvrativši mu cerekom. „Moj je zadatak da te udebljam, ne?
Oprosti, moram se usredotočiti - izazvat ću sudar.” Minutu vozi u tišini. „Drago mi je što
te vidim”, kaže.
Jimmy je putovao iz Los Angelesa preko Frankfurta i putovanje je trajalo ukupno
gotovo dvadeset četiri sata. Ostaje budan dokle god može, a onda zaspi u gostinskoj sobi.
Idućeg jutra u zoru tapka po dnevnoj sobi u boksericama s uzorkom našminkanih usana.
Ima sijede dlake na prsima. Herman se pojavi u pidžami, masirajući čvor na leđima. „Jesi
za kavu?” upita i da Jimmyju jutarnje novine. Za doručkom razgovaraju o politici - tko
vlada Amerikom, tko vlada Italijom. Uskoro je vrijeme da Herman ode na posao. „Tek si
stigao, a ja te već napuštam - krasan domaćin”, kaže. „Imaš li sve što trebaš? Trebaš li
računalo? Zastarjelo je, ali imamo internet. Tehničari s posla instalirali su mi program za
pisanje, tako da možeš raditi na knjizi dok si ovdje. Evo, daj da te prijavim.” Sa
zgužvanim brojem novina pod rukom, Herman ušeće u redakciju sijevajući optužujućim
pogledima. Novinari promrmljaju „’jutro”, a urednici stisnutih usnica kimnu prema podu.
Laktom gurne vrata svog ureda, ubaci bombon za cuclanje i raširi novine od toga dana, s
uzdignutim žutim flomasterom spremnim uhvatiti u omču bilo koji grijeh. Na rubu mu

62
stola stoji hrpa neotvorenih pisama uredniku. Katkad mu se čini kao da se čitatelji samo
žale. Obično su starije dobi - vidi to po drhtavom škrabopisu i izražavanju („Dragi
gospodine, pretpostavljam da primate mnogo ovakvih pisama, no moram vam reći da sam
konsterniran zbog...”). Treba priznati da čitateljstvo novina danas broji samo desetak
tisuća osoba, ah bar su pasionirani. I poštanske marke stižu sa svih strana svijeta, što
ohrabruje. Za mnoge, osobito one u zabačenim predjelima, novine su jedina veza sa širim
svijetom, velikim gradovima iz kojih su otišli ili velikim gradovima koje nikad nisu
vidjeli, nego su ih samo sazdali u glavi. Čitatelji tvore neku vrstu bratstva koje se nikad
ne sastaje, ujedinjeno voljenim i omrznutim imenima autora članaka, uprskanim
komentarima ispod fotografija, veličanstvenim okvirima s ispravcima. Kad smo već kod
toga...
Ugleda Hardy Benjamin kako trača na drugom kraju redakcije - još nije dovršio
ispravak Sadizma Huseina. S vrata svog ureda vikne: „Gospođice Benjamin, trebat ću vas
poslije.”
„Nešto nije u redu?”
„Da, ali sada nemam vremena za razgovor.”
„Je li ozbiljno?”
„Ovo čime se sada bavim je ozbiljno. Morat ćete pričekati, Nancy Drew.” Zatvori
vrata, ljut sam na sebe. Zamisli da te Jimmy vidi kako ih zastrašuješ, pomisli, i nasumce
iščupa knjigu s police: Međunarodni gastronomski rječnik. Lista stranice i zaustavi se
kod pojma churros. On i Jimmy prvi su put zajedno stanovali u Prilazu Riverside u 103.
ulici na Upper West Sideu na Manhattanu. Herman je pohađao prvu godinu na
Sveučilištu Columbia, a Jimmy se tek vratio nakon tri mjeseca provedenih u Meksiku,
gdje je imao romansu sa starijom ženom, umjetnicom koja je izrađivala kipove aztečkih
čudovišta i čiji je muž u Houstonu unajmio klinca da odalami Jimmyja ciglom po glavi,
no klinac je samo bacio ciglu i promašio. Jimmy je tvrdio da je to bio razlog zašto se
vratio u Ameriku. Ali Herman je, s grižnjom savjesti, slutio da je imao drugi razlog: da je
Jimmy iz Hermanovih pisama naslutio koliko je Herman malodušan i osamljen na
koledžu u New Yorku. U garsonijeri je imao samo jednostruki krevet, pa je Jimmy
spavao na podu bez plahti i jastuka, tvrdeći da mu je tako draže. U roku od tjedan dana,
okupio je svitu osebujnih prijatelja i Hermanov se dom iz samostanske ćelije preobrazio u
živahan salon, u koji su se natrpali svi čudaci metropole: Dyer, konobar dječjeg lica iz
New Orleansa, koji nije mogao biti slađi sve dok nije sve okrao i ugrizao policijskoga
konja; glista Lorraine, koja je pušila cigarete od marihuane i otvarala torbicu da pokaže
erotske crteže koji su prikazivali nju s paucima; i Nedra, tamnih očiju nepovezanih s
razumom, koja je rekla da se rodila u Siamu ili Brooklynu, koja je smrdjela na pazušni
znoj, koju je mogao imati bilo koji ulični pijanac, a većina ju je i imala, ali premda joj je
Jimmy dao da spava na podu pokraj njega, nikad je nije ni pipnuo. Herman je upitao što
se dogodilo nakon što je onaj klinac u Meksiku bacio ciglu i promašio. Jimmy je rekao da
su se on i potencijalni ubojica počeli smijati. A onda, rekao je Jimmy, kupio je klincu
burrose.
Herman zatvori Međunarodni gastronomski rječnik i vrati ga natrag na mjesto na
polici. Otvori novine na kulturne stranice, koje su se znatno poboljšale s dolaskom
Arthura Gopala. Pa ipak, Herman primijeti prijestupnika: riječ „doslovno”. Zareži,
probudi računalo i otipka:

63
 • doslovno: Ovu riječ treba izbrisati. I prečesto se radnje koje se opisuju kao
„doslovne” uopće nisu dogodile. Na primjer: „Doslovno je iskočio iz kože.” E pa,
nije. Premda, ako doslovno jest, savjetujem da dignete strku i predložite članak za
naslovnicu. Umetanje „doslovnog” gdje se komu svidi pojačava dojam da u ovoj
redakciji čuče zapanjujući tukci. Eliminirajte čim ugledate - uporabu, ne tukce.
Tukce treba uloviti i staviti u kaveze koje sam postavio na drugom podrumskom
katu. Vidi također. Pretjerivanje s crticama; Uskličnici; Tukci.

Na putu do doma, Herman se odveze do vinoteke Constantini na Trgu Cavour kako bi

uzeo bocu Frascatija Superiore. Večeras za Jimmyja priprema tradicionalnu rimsku
večeru: flori di zucca i carciofi alia giudia prženi u dubokom ulju, obični bucatini
all’amatriciana, domaća pizza bianca da pokupe umak i za desert pangiallo (nažalost,
ova je zadnja stavka kupovna).
U stanu zatekne Jimmyja izvaljenog na gostinskom krevetu, okrenutog leđima.
Prevali se.
„Kako se osjećaš?” upita Herman. „Muči te vremenska razlika?” Priprema večeru dok
Jimmy priča kako je proveo dan. Otišao je u šetnju i izgubio se, i netko ga je neko
vrijeme slijedio - lopov, misli - ali tip je odustao.
„Zvuči kao da si imao uspješniji dan od mene”, prokomentira Herman. „Moj se stilski
vodič oteo kontroli. Apsurdno. S kakvim ja sirotim budaletinama radim!”
Za večerom Jimmy jede malo i pije samo vodu. Što se duhana tiče, potpuno je prestao
pušiti - čudno ga je vidjeti bez uobičajenog oblaka dima. Herman ga upita kako teče život
u L.A.-u i Jimmy kaže da ima posla - vrijeme juri ispunjeno sitnim aktivnostima:
kupovanjem hrane, gledanjem TV programa, odlascima u praonicu rublja. I zabrinut je
zbog kriminala.
Herman se potapše po trbuhu i s namjerom odšeće do ormarića za pića. „Jesi li za
digestivo?” upita. „Jedino što nažalost nemam je tvoje omiljeno: rum Barbancourt, je l’
da?” Primjerak Uliksa u izdanju Modem Libraryja ostao je u Jimmyjevu džepu tijekom
cijelih 1960-ih. Leopold Bloom bio je njegov junak, a među važnijim je razlozima bio i
taj što su obojica voljeli životinjske iznutrice - osobito pržene svinjske bubrege. No
žestoko cvrčanje i vonj Jimmyjeve hrane u zajedničkom stanu u New Yorku prorijedio se
tijekom tog desetljeća budući da je više vremena provodio u Meksiku, u nastavku drame
s udanom kiparicom. Tvrdio je da ona sliči Molly Bloom, što je Hermana zabavljalo -
kako, za ime svijeta, izgleda Molly Bloom? Herman je na Columbiji diplomirao političke
znanosti i zaposlio se kao redakcijski pomoćnik u gradskim novinama. Po njegovoj
predodžbi, sve je to bilo naopako - Jimmy, a ne on, trebao se baviti novinarstvom, početi,
recimo, kao sportski novinar ili pratiti rad murije, pa pisati kolumnu u Runyonovu stilu o
cugi i klađenju i svim prijaznim luđacima koji su gravitirali prema njemu kao bube prema
žarulji. Idući bi korak za Jimmyja bio da izvješćuje o prekomorskom ratu ili možda
sudjeluje u njemu, kao Hemingway ili Orwell, pa o tome objavi knjigu. Uslijedio bi
njegov prvi roman. Nakon toga Jimmyju bi krenula karijera. Mnogo godina poslije,
Herman bi napisao biografiju - potpun prikaz života Jimmyja Peppa iz pera najboljeg
prijatelja, koji je velikoga pisca poznavao od školskih dana u Baltimoreu do ludih noći u

64
New Yorku, od kiparice u Meksiku do prve iskre izdavačkog uspjeha i legendarne slave
koja je uslijedila. Ali u doba kad je o ovome sanjario, Herman je opet bio sam u New
Yorku, potrkalo u lokalnim novinama, i nosio litrenke viskija za urednike s čirom na
želucu, trčao po cigarete, odlazio na Devetu aveniju po sendviče od usoljene govedine s
raženim, ne, čekaj, mali, meni ipak donesi dimljenu šunku s crnim kruhom, s više senfa, i
nemoj zaboraviti salvete. Drugi novinarski pomoćnici bili su zaokupljeni trpanjem živih
miševa u pneumatske cijevi koje su povezivale razne odjele, ispaljujući stvorenja kroz
mrežu dok ne bi cičeći ispala u tajnički odjel. Uz takvu konkurenciju, Hermanu je bilo
lako zablistati.
Urednici su mu dali da se okuša kao korektor i to mu je ležalo - napokon mu je dobro
došlo poznavanje opskurnih činjenica i pedantnost. Onaj dan kad su ga promaknuli,
slučajno je upoznao Miriam na prijateljevoj zabavi i, dobivši krila zbog profesionalnog
uspjeha, smogao je hrabrosti da je pozove na spoj. Idućih mjeseci, zaljubio se u nju. Ali
oklijevao je upoznati je s najboljim prijateljem, bojeći se da će on, Herman, u usporedbi s
njim biti nezanimljiv. Pa ipak, kad je Jimmy idući put bio u prolazu u gradu, Herman se
hrabro dogovorio da se nađu na večeri. Cijeli je taj dan imao tremu. Začudo, tijekom
večere Jimmy se doimao kao da je bez imalo duha: njegovi su romantični pothvati u
Meksiku zvučali djetinjasto, a tekstovi sirovo. Glavninu večere proveo je veličajući
Hermana, na sva usta hvaleći prijateljeva postignuća u baltimoreskoj prezbiterijanskoj
školi (što nije bila istina), blistavu studensku karijeru (što je bilo grdno pretjerivanje), i
trijumfalnu budućnost koja zacijelo leži pred gospodinom Hermanom Cohenom (u što je
bilo teško povjerovati). Nakon večere su se rastali. Hermanu je bilo čudno što se oprašta
od Jimmyja i odlazi doma s Miriam - on i njegov najstariji prijatelj još se nisu
narazgovarali kako treba.
Miriam je rekla da joj je Jimmy simpatičan, ali da joj nije jasno zbog čega je Herman
toliko o njemu govorio. A to je, znao je Herman, bila i poanta Jimmyjeve predstave.
Otpratio je Jimmyja na željeznički kolodvor i nasmiješio se kad je primijetio kako mu iz
prtljage viri Uliks. „Je li to onaj isti primjerak iz škole?” upitao je Herman. Jimmy ga je
rastvorio. Stranice su bile izrezane, a unutra umetnuta kožnata ploška. „Nije valjda uvijek
bilo ovako, je li?” upitao je Herman. Jimmy mu je ponudio gutljaj i rekao kako ga je
lijepo bilo vidjeti s tom djevojkom, vidjeti ga sretna. Herman je porumenio. „Kakav je
ovo otrov?” upitao je. Jimmy je potegnuo, kao da ponovno provjeri, pa ga identificirao
kao svoje omiljeno piće, rum Barbancourt.
Herman je pretraživao Bibliju na ekranu svog računala na poslu, drobeći tvrd bombon
među zubima. Otkako je Jimmy stigao, Hermanu se Biblija zamjerila. Nije bila ništa
drugo doli popis prigovora - cmizdrav i organiziran po abecedi. Ali nema vremena za
sanjarenje. Ima posla. Okrene se ispravku Sadizma Huseina. Pozove Hardy u ured.
„Mislila sam da sam se možda izvukla”, ona će.
„Sjedni.”
„Ta je pogreška promakla redaktorima.” To je izgovor svakog novinara.
„Kojem redaktoru?”
„Neću nikoga imenovati.”
„Hoćeš, hoćeš.”
„Zar ćete mi držati glavu pod vodom dok ne kažem?”

65
 „Vjerojatno. Je li to slučajno bila Ruby Zaga? Nije važno. Tko god je odgovoran za
ovo, mi ispadamo tukci. Nego, čuj, solidno izvješćuješ. I dobro pišeš, što ti je od mene
najveća pohvala. Ti si jedan od najjačih članova naše redakcije. Nadam se da su ti to
jasno dali do znanja.” Kucne po ispravci Sadizma Huseina na svome monitoru. „Ali ja
moram razmišljati o vjerodostojnosti.”
„Jasno mi je. Samo što –”
„Čekaj, čekaj. Ako je vjerodostojnost naš cilj – a u ovome je času vjerodostojnost i
jedino što nam je ostalo - onda bismo trebali težiti tomu da ostanemo na glasu kao jaki
članovi redakcije. Pa se pitam bismo li trebali pustiti Sadizma Huseina da umre.”
„Zbilja?” ona će. „Hvala, hvala, hvala. Više nikad neću uključivati provjeru
pravopisa.”
„Znači, ipak si bila ti.”
„I naučit ću rječnik napamet, obećavam.”
„Rječnik je za bezveznjake.”
„Bibliju”, ispravi se. „Naučit ću Bibliju napamet.”
„Tako već može.” Otpusti je i iskrade se na ručak s Jimmyjem u Času Bleve,
zalogajnicu koja se ugnijezdila u palači iz 16. stoljeća blizu Trga Argentina. „Ovamo sam
te doveo kad si prošli put bio ovdje, sjećaš se?” kaže Herman. „Kad si došao s Deb.”
Jimmy se namršti, ali ne može se sjetiti. Kaže da više ništa ne može zapamtiti.
„Ni ja isto”, kaže Herman. „Prije sam imao savršeno pamćenje, ali sad imam kratku
pamet. Imam ti novu metodu: sve zapisujem. Popisi. To je rješenje.” Laže. Pamćenje mu
je i dalje besprijekorno. „Dugi popisi za sve. Razmisli o tome. Funkcionira. Koja mi god
ideja sine - iako ono čime se bavim ne urađa idejama - ali što god mi zasmeta u
novinama, pribilježim. Hvala Bogu da se ne okušavam ni u čemu tako složenom kao ti.
Divim ti se. Nikad ne bih mogao napisati knjigu.” Rasprostre ubrus u krilo. „Smijem li te
pitati o knjizi? Pitam se - ne bih htio biti napastan - ali zanima me jesi li ponio rukopis. A
još te više želim upitati kad ću ga smjeti pročitati. I slobodno ti piši dok si ovdje ako
želiš. Ne moraš imati obvezu da se sa mnom sastaješ za ručak. Mogu te pustiti u radnoj
sobi, donositi ti zdjelice juhe, svejedno. Godinama sam u New Yorku nosio hranu i piće
piscima - na tom polju znam što radim! Sad ozbiljno, bilo bi mi silno drago da ovdje
napraviš komad posla. A ako bih ti mogao biti koristan da bacim oko na tekst, bila bi mi
čast. Ponavljam, nemaš nikakvu obvezu. Oprosti, zašutjet ću.”
Kad su Hermanu 1970-ih ponudili posao u novinama, nećkao se: imao je osjećaj da ne
smije otići u Europu dok se Jimmy još nije snašao. Pa ipak, Jimmy više nije ni bio u New
Yorku - njegova je romansa u Meksiku loše završila i, umjesto da se vrati na Manhattan,
prihvatio je posao da snima reklamne fotografije za konjaničku ligu i putuje po
Sjedinjenim Američkim Državama s logističkom ekipom. Hermanu je pisao sporadična
izvješća o svojim lutanjima. Pisma su bila fascinantna, događaji bizarni. Herman je čuvao
korespondenciju u kutiji od trešnjina drveta - jednoga dana bit će mu korisna za
biografiju. Zamišljao je kako Jimmy živi: kreće se kako mu puhne, odlazi kad mu poslovi
dojade, bdije po cijele noći i budi se s nepoznatim ženama. Herman mu je malko
zamjerao, kao da on na neki način plaća račun za Jimmyjevu slobodu. Miriam je poticala
Hermana da prihvati posao u Italiji, osobito dok im je kći dovoljno malena da podnese

66
promjenu. Mamilo ga je: za Hermana su novine imale kozmopolitski čar. Zamišljao je da
bi takvu publikaciju presavijenu pod rukom mogao nositi kakav prekaljen romanopisac ili
špijun. A sedamdesete su u novinama bile uzbudljivo doba, s inovativnim novim
urednikom Miltonom Berberom, živahnom mladom redakcijom i poletnom atmosferom
koja je vladala. Tako da je prihvatio posao i nukao Jimmyja da iskoristi besplatan
smještaj u Rimu - mogao bi doći i ondje pisati knjigu, po cijele dane i koliko god dugo
želi. (Jasno, u granicama koje bi odredila Miriam.)
Umjesto toga, Jimmy se u Arizoni skrasio s Deb, koja je ručno plela sagove i imala
malenu kćer. Oženio se s Deb, posvojio djevojčicu i, kako bi namaknuo novac, položio za
odvjetničkog asistenta. Herman je bio razočaran kad je konačno upoznao Deb - očekivao
je divotu, a ona to nije bila. Žderalo ga je to što Jimmyja za Arizonu veže mediokritet kad
bi u Rimu mogao blistati. Herman je lako mogao postići da Jimmyja zaposle u novinama,
i stalno mu je to iznova nudio.
Kad stigne račun za ručak u Casi Bleve, Jimmy izvuče kreditnu karticu.
„Ne, ne”, kaže Herman. „Ja ću. Ja imam posao.”
Ali Jimmy je uporan.
„Okej, ajmo onda ovako”, kaže Herman. „Dopustit ću ti da platiš pod jednim uvjetom:
da napišeš nešto za mene - članak, kakav god želiš - i da ga objavim u novinama. Što
kažeš? Jasno, platit ćemo ti, iako, nažalost, danas, nakon svih tih rezanja troškova, imamo
bijednu tarifu za honorarce. Ali možeš pisati o čemu god želiš. Kritički osvrt, nešto
duhovito - bilo što. Bilo bi mi pravo postignuće da tebe objavim. Što kažeš na to?”
Te večeri, Jimmy sjedne za kompjutor, prignuvši ispijeno lice prema ekranu, tankim
prstima lebdeći iznad tipkovnice. Herman ga ondje ostavi, zatvori vrata i pobjedonosno
zatrese šakom. Kako prolaze sati, Herman korača gore-dolje po kuhinji i od nervoze jede
kriške domaćega kolača od palente s limunom i pistacijima, i lista po kuharicama. Priđe
sobi u kojoj je računalo, prisloni uho na vrata, začuje polagano tapkanje prstima po
tipkovnici. Gotovo su dva sata ujutro kad se Jimmy pojavi. Članak je ondje, na ekranu,
ali ne zna kako da uključi pisač. Umoran je, poželi mu laku noć, ode u krevet.
Krajem 1980-ih Deb se rastala od Jimmyja. Nekoliko godina poslije, ponovno su se
vjenčali. Ali uskoro ga je ostavila i drugi bolni put i on se preselio u Los Angeles da se
odmakne od svega. Honorarčio je kao odvjetnički asistent, te je tako nekako plivao. Ali
nije imao zdravstveno, pa kad mu se pokvario kutnjak, iščupao ga je šiljastim kliještima.
U tom je času bio pijan i zabrljao je, raskolivši zub i ostavivši komade u krvavim
desnima. Nekoliko dana poslije, Herman ga je igrom slučaja nazvao i čuo za zub i
vrućicu koja je uslijedila. Zahtijevao je da Jimmy ode u bolnicu. U hitnoj službi rekli su
mu da se rana zagnojila. Dok je čekao dežurnog zubara, pretrpio je srčani udar. Imao je
pedeset šest godina, ali kad su ga otpustili, bio je starac. Idućih mjeseci još se porušio,
postao je zaboravan i tjeskoban, sumnjao je da ga ljudi vrebaju s leđa. Bez kraja i konca
provjeravao je jesu li mu vrata i prozori zaključani, je li plin ugašen. Odvjetničkom uredu
u kojem je radio kao honorarac često je javljao da je bolestan, pa se konačno i povukao -
zapravo su ga na to nagnali. U to je doba Herman pozdravio tu vijest: Jimmy će se
napokon moći usredotočiti na pisanje. Oduvijek je govorio da će završiti knjigu kad ode u
mirovinu.

67
 A sad je ovdje, u gostinskoj sobi, spava. Još ni traga od cijelog rukopisa, ali bar će
omirisati kako Jimmy piše. Herman isprinta primjerak članka i izađu dvije stranice.
Zgrabi ih s plitice pisača, pohita do kauča i sjedne da ih pročita.
Trenutak-dva usredotočuje se na tekst, toliko je uzbuđen. Koliko je godina čekao ovo!
Dobro, ovo je samo nekoliko stotina riječi, ali i to je početak. Bi li potpun Jimmyjev
rukopis mogao biti u onoj torbi, ondje u kutu? Herman nikad ne bi njuškao, ali silno to
želi.
Usredotoči se na stranice pred sobom.
Pročita do kraja.
Hermán već četrdeset godina radi kao urednik. Ne treba mu dugo da shvati. Ovaj
članak nije dobar.
To je neka vrsta riječi urednika, ali bez ijednog jasnog argumenta: dotiče se života u
L.A.-U, kako ima sve više oružja u Americi, sve manje pristojnosti. Članak je pun
gramatičkih pogrešaka i općih mjesta. Amaterski je. Je li to pravi dokument? Možda je
ovo gruba verzija? Ide provjeriti na računalu. Kraj podloška za miš pronađe komad
zgužvanog papira i razvije ga. Na njemu je Jimmyjev rukopis i dug popis bilježaka,
formuliranih, preformuliranih, prekriženih, pun žvrljotina i upitnika i crta i crtica i
varijacija. U ovo su uloženi sati truda, u bezvrijedan komad teksta.
Hermán te noći ne može spavati. Svako malo sjedne u krevetu, upali svjetiljku, trpa se
tvrdim bombonima, pa iznova pere zube. U šest ujutro konačno ustane – kani pobjeći iz
stana prije nego što se Jimmy probudi. Na taj način Hermán će moći proučiti članak u
uredu i smisliti što da radi.
Ali Jimmy se pojavi iz gostinske sobe i kaže da je htio uloviti Hermana prije nego što
ode: u članku ima pravopisnu pogrešku.
„Bez brige. Pronaći ću je”, kaže Hermán.
Jimmy uporno zahtijeva da je sam ispravi. Nestaje u sobi s računalom, unese ispravak
i preda Hermanu memorijski štapić na kojemu je članak.
U uredu, Hermán Kathleen šišne e-mail da će možda u zadnji čas imati dodatak za
stranicu s komentarima urednika. Time se ne obvezuje, ali ostavlja si mogućnost. Mora li
objaviti tekst? Mogao bi reći Jimmyju da je dobar, ali da tematski treba biti određeniji. A
opet, iskreno, može li se išta iz njega spasiti? A i novine nisu njegove da ih popunja kako
mu se svidi. Ne bi bilo nelojalno da malo zapapri članak, zar ne? A što je s
vjerodostojnošću? „Vjerodostojnost”, promrmlja, ali danas je to bezizražajna, prijetvorna
riječ.
Odluči objaviti članak. Ima tu moć. I objavit će ga. Izaći će samo u jednom izdanju, u
dva polustupca, s napuhanim naslovom i izvučenim citatom da popuni prostor, duboko
među unutrašnjim stranicama. Sutra će ujutro pokazati članak Jimmyju, on će mu
zahvaliti, Herman će prebaciti debelu ruku oko svog uskog prijatelja i reći: „Nakon toliko
godina, ipak radimo zajedno.”
Uključi memorijski štapić u svoje računalo i otvori Jimmyjev dokument. Ali
sinoćnjeg teksta nema. Pojavi se samo poruka: „Bez brige, mali. Obrisao sam sve. Znaš li
da mi je danas zadnja večer u gradu? Vodim te na večeru i ja plaćam. Bez svađanja.
Jimmy.”

68
 Kathleen upita za komentar urednika i Herman joj kaže da je bila lažna uzbuna. Ona
mu skrene pozornost na naslov na sedmoj stranici -„Globalno zatopljenje dobro za
sladolede” - i predloži ga za iduće izdanje njegove okružnice Zašto?. Doda: „Idiotski je
na toliko puno razina. „Ne, da, u pravu si”, kaže on iako ne sluša.
Jimmy za njihovu zadnju večeru odabere turistički restoran blizu Vatikana. Herman
poželi da je bar on birao - već prema raskupusanu jelovniku vani vidi da lokal nije
ozbiljan. Nije stvar u hrani, naravno, ali on je na iglama: prijatelj mu odlazi sutra, a nisu
ništa postignuli. Tijekom večere Jimmy popije tri čaše vina, što je najviše što je popio
otkako je imao srčani udar. Dok alkohol curi u njega, on šarmantno brblja, kao u stara
dobra vremena, kad je bio legendaran po tome što je nacvrcan filozofirao, napamet
recitirao Yeatsa ili Jevtušenka, trabunjao o Joyceu i obznanjivao da je najsmješnija riječ
na engleskom „guz”. Herman povezuje Jimmyjevo pijano brbljanje s njihovim
najsretnijim vremenima.
Isprva ne spominju njegov članak. Ali večer protječe tako ugodno da Herman kaže:
„Ovo bi zapravo mogao biti poticaj, zar nije tako? Znaš, mali podsjetnik. Da sada nešto
zaista napišeš.”
Jimmy se uspravi u stolici, pročisti grlo. „Hermane”, mirno kaže, „ja ništa ne pišem.
Dosad nisam i sad ne kanim. Nikad nisam kanio. Znao sam to od, možda, svoje
dvadesete. Ti si taj koji je stalno o tome govorio.“
„Nisam o tome govorio”, kaže Herman, zatečen. „Jednostavno sam mislio - još uvijek
mislim - da si sposoban za nešto veliko. Nešto izvanredno. Uvijek si bio silno talentiran.”
Jimmy razdragano potapše prijatelja po uhu. „Talent kao takav ne postoji, mali.”
Herman se odmakne. „Ozbiljno mislim.”
„I ja. Prije četrdeset sam ti godina trebao razjasniti da imaš pogrešnu predodžbu o
meni. Ali tašt sam. Valjda sam se trudio da ostavim dobar dojam. Samo, sad sam prestar
da se i dalje trudim. Zato, molim te, prestani govoriti o onome što ću napraviti. Samo
ističeš što sve nisam napravio. Imao sam dosta dobar život, prosječan život. I to je u
redu.”
„Ne možeš reći da je bio prosječan.”
„Ne? Ako nije, gdje je dokaz u suprotno? Ja imam šezdeset pet godina dokaza.”
Herman ga počne pobijati, ali Jimmy ga nadglasa.
„Znaš što mi se sviđalo kod onog članka koji si me natjerao da napišem?” kaže.
„Sviđalo mi se što radim s tobom, Hermane - u tome sam uživao. Čujem da ga želiš dati u
tisak. Zbilja poznaješ svijet novinarstva, momče. Vidiš - ti radiš nešto korisno. Naporno
radiš. Ne radiš bedastoće koje sam ja radio. Kriteriji. Ti ih imaš. I svidjelo mi se to što
sam stekao dojam kako ti to radiš. To je za mene pravo zadovoljstvo. Vidjeti koliko si
daleko dogurao.”
„Ne budi lud. Ti si napisao taj članak. Razmisli kako si ga samo brzo proizveo.
Profesionalcima katkad pisanje teksta traje danima, pa čak i tjednima, mjesecima.
Zamisli da si zbilja uložio vremena u njega. Zar te to ne nadahnjuje? Da se vratiš i
poradiš na nečemu malo trajnijem?”

69
 „Nemam ja to u sebi”, kaže Jimmy. „I više mi se ne da naslanjati se na tebe. Previše te
iskorišćujem. Oduvijek. Tvoju velikodušnost. Kao ono kad sam spavao na podu na
Prilazu Riverside? Koliko godina a da nisam platio ni novčića za stanarinu?”
„Nisi bio moj stanar. Bio si mi prijatelj. Nisi mi bio ništa dužan.”
Jimmy se nasmiješi. „Imaš trknut pogled na neke stvari, gospodine Hermane Cohen.”
Na odlasku, Herman uzme šaku posjetnica iz restorana i položi ruku Jimmyju na
rame. Kad izađu na ulicu, Herman napravi predstavu od traženja taksija kako bi prikrio
da mu se stegnulo grlo.
Idući dan na aerodromu Fiumicino, Jimmy spomene da će se možda preseliti natrag u
Arizonu. Njegova posvojena kći, sada u tridesetima, stanuje u Tempeu. Bavi se
nekretninama i živi sama. Bilo bi joj drago da ima društvo.
Dok Herman sluša, zamišlja taj život svojega sve udaljenijeg prijatelja. On i Jimmy
nisu, kao što je Herman oduvijek smatrao, gradacije istoga čovjeka, on osrednja verzija, a
Jimmy superlativna. Krajnje su različiti: Herman se nikad ne bi uselio svojoj kćeri, nikad
si ne bi dopustio da ostane osiromašen u dobi od šezdeset pet godina i nikad ne bi trebao
smještaj. Čak i sada, pomisao na mirovinu apsurdna mu je - prsti mu još i predobro
ubadaju, dotjerujući novine do vjerodostojnosti.
Rastanu se kod aerodromske sigurnosne provjere i Herman otiđe prema izlazu, ali
zastane kod kliznih vrata. Možda ga Jimmy još za nešto zatreba. Što ako nastane neki
problem?
Okrene se i ugleda starog prijatelja u redu za provjeru. Jimmy vuče ručnu prtljagu, s
jaknom prebačenom preko podlaktice. Zijevne - još se nije prilagodio vremenskoj razlici.
Gurkaju ga odostraga i on se razdražljivo počeše po čelu, mrmljajući. Ostalo mu je malo
kose, nekoliko snježnih pahulja iznad svakog uha. Vjeđe su mu teške, uši dugačke. Kako
je Herman tijekom godina obožavao izazivati smijeh na tom licu! I kako je postalo
mršavo. Vretenasti vrat koji se odbija od ovratnika, trbuh koji se povlači prema
kralježnici. Red za sigurnosnu provjeru mili prema naprijed sve dok ne dođe red na
Jimmyja. S naporom podigne torbu na pomičnu vrpcu i Hermanu se nehotice napnu
ramena kao da će pomoći s torbom. Jimmy podigne ruke da ga skeniraju, uzme torbu,
izgubi se iz vida.
Herman se polako vozi plavom Mazdom doma u Monteverde. Zatekne se kako
razmišlja o svemu – Miriam (nasmiješi se), njihovoj kćeri (kakva krasna mlada žena),
unučadi (svako ima toliko drugačiji karakter), ovim izvanrednim godinama u Rimu
(Miriam je bila u pravu da se trebamo doseliti ovamo), svom zadovoljstvu u novinama
(bio sam koristan). Sve je to bilo strahovito iznenađenje - očekivao je da će u životu biti
nesretan, pa ipak na kraju je ispalo suprotno. Gotovo nevjerojatno.
Kad Miriam stigne doma, mahnito prepričava put u Philadelphiju i razmeće se svim
fotografijama na digitalnoj kameri. Toliko su zaokupljeni razgovorom o unucima da
jedva i spomenu Jimmyjev boravak. Ona se okrene prema Hermanu na kauču - sjede
jedno pokraj drugoga.
„Što?” sumnjičavo je pita. „Što je?”
„Samo mi je palo na pamet kako si zgodan.”
„Misliš, kako sam debeo.”

70
 „Ne”, kaže ona. „Zgodan.” Poljubi ga u obraz, pa u usta. „Jesi. I ja nisam jedina koja
tako misli.”
„Znači, sad imam obožavateljice?”
„Od mene to nećeš saznati, znaš. Mogao bi me ostaviti.”
„Skuhao sam juhu, usput budi rečeno.”
„Da”, ona će, nasmijavši se. „Znam.”
Nekoliko mjeseci poslije, Herman od Jimmyja dobije e-mail. Dugačak je i brbljav,
pun filozofiranja i pjesničkih citata. Cime zapravo želi reći da je izvrsno raspoložen s
kćeri u Tempeu u Arizoni.
Pismo uzruja Hermana, ali ne može definirati zbog kojeg razloga. Ne vidi zašto bi mu
odgovorio - možda je to razlog.

71
 1960., BREŽULJAK AVENTIN, RIM

Ott je otvorio svoj broj novina preko blagovaoničkog stola i prstom dotaknuo jezik,
koji je bio suh od svih lijekova koje su mu liječnici propisali. Listao je stranice:
Eichmann uhvaćen u Argentini, afričke kolonije proglasile nezavisnost, Kennedy se
kandidira za predsjednika.
Bio je ponosan na ono sto su novine postale, ali bilo mu je žao što ih čita ovdje, u
svojoj vili, a ne među njima u uredu. Već tjednima nije posjetio Korzo Vittorio. Rekao je
Betty i Leu da putuje u SAD; obitelji u Atlanti rekao je da je na putu u Italiji. No jedino
putovanje na koje je otišao bio je posjet klinikama u Londonu i Ženevi.
Simptomi su se mjesecima pogoršavali: krv, bol, iscrpljenost. Počeo je mrziti svoju
kupaonicu u vili, sve intimne gnusobe koje su ga ondje čekale. Tražio je da mu kuharice
pripremaju odrezak, jaja, jetrenu paštetu, a ipak je bio sve mršaviji.
Kirurg u Londonu izrezao je Ottu pola kancerozne utrobe, ali zahvat nije pomogao.
Vrativši se u vilu, raspustio je poslugu. Dostavljač je svaki dan ostavljao novine ispred
dvorišnih vrata; sluškinja mu je ostavljala hranu. Inače je bio sam.
Oprao se u kadi, pločica sapuna grebla mu je kožu, sudarajući se s kostima ispod nje.
Ispentrao se van, ruke su mu se napinjale na rubovima kade. U zamagljenom zrcalu
uhvatio je svoj odraz, s debelim bijelim ručnikom oko nazubljenih bokova. Umirao je.
Hodao je kroz vilu, a s njega je po daskama na podu i uza stube do drugoga kata
kapala voda od kupanja. Oprezno se spustio na stolicu za radnim stolom – na stražnjici
više nije imao mesa koje bi ublažilo dodir s tvrdom površinom – i otvorio blok za pisma.
Prvu je poruku adresirno na ženu i sina, koje je ostavio u Atlanti prije nekoliko
godina. „Dragi Jeanne i Boyde”, napisao je. „Važno je da ovo shvatite i moram biti
posve jasan. ”
Nalivpero mu je zastalo iznad retka.
Bacio je pogled na zid, na jednu od slika koje je Betty izabrala, Turnera. Prišao joj je
i posegnuo iza sebe, kao da će je primi za zapešće i privući bliže. „Pričaj mi o ovoj. Ne
razumijem je. Objasni mije. ”
Vratio se za stol i počeo novo pismo. Vrijeme je, odlučio je, da objasni kako stoje
stvari.

72
 Kako su prolazili dani, novine su se gomilale pred vilom. Sluškinja koja je Ottu
ostavljala hranu primijetila je da ne jede. Otključala je vilu. „Gospodine Ott?”zazvala
je. „Gospodine Ott?”
Njegova je obitelj u Atlanti, usprkos svim dokazima, oduvijek očekivala da će se
vratiti. Sada čak nisu mogli ni dopremiti njegovo tijelo. Pravno to nije bilo moguće: u
oporuci je jasno zahtijevao ukop na Protestantskom groblju u Rimu. Nisu htjeli
povjerovati da je to bila njegova želja, pa su bojkotirali pogreb u Rimu i održali
alternativni obred u Atlanti.
Novine su izašle s crnim rubom oko prve stranice, uz urednikovu riječ na naslovnici u
čast izdavaču koji ih je utemeljio. Leo je Ottovu bratu Charlesu poslao pismo sućuti (nije
odgovorio), zatim je uslijedila uljudna molba da dopusti novinama da prežive. Charles -
sada predsjednik odbora Otta – ni na to nije odgovorio. Ali nije ni zaustavio financiranje.
Prošlo je šest tjeskobnih mjeseci prije nego što je Charles najavio da dolazi u posjet.
Kad je stigao, hladno se rukovao s Leom, a Betty je potpuno ignorirao. Postavio je jedan
zahtjev - da na vrhu zaglavlja masnim slovima zauvijek piše: „Utemeljio Cyrus Ott
(1899. - I960.)” Betty i Leo od sveg su srca prihvatili ideju.
„Ovaj je poslovni pothvat mojemu mlađemu bratu mnogo značio”, rekao je Charles.
„Da dopustim da sada zamre, bila bi to, smatram, ljaga na uspomeni na njega. ”
„Potpuno se slažem”, rekao je Leo.
„Koliko vi primjeraka prodajete?”
„Oko petnaest tisuća kad imamo dobar dan. ”
„E pa, ja želim vise. Želim da bratovo ime bude ispred što više očiju. Možda to u
općem poretku stvari i nije važno, ali meni i mojoj obitelji jest. „
„Nama je bio silno drag”, rekla je Betty.
Ovo je zbog nekog razloga Charlesa žacnulo. Zaključio je razgovor i otišao u
redakciju obratiti se zaposlenima.
„Vaš je posao da svaki dan izdate novine”, rekao im je. „Ali da do izdavanja novina
dođe – to je moj posao. Smatram da je ovaj pothvat trajan spomenik mojemu bratu, i što
se mene tiče, potrudit ću se da potraje. ” Videći da je završio, zaposlenici su zapljeskali.

73
 „AMERIČKI GENERAL
OPTIMISTIČAN GLEDE RATA”
KATHLEEN SOLSON, GLAVNA UREDNICA

74
 KAD SHVATI DA JE NIGEL VARA, PRVI JOJ JE OSJEĆAJ ZADOVOLJSTVO
što je to dokučila. Drugi je da, bez obzira na raspredanje o izdaji, to i nije tako strasno.
Ugodno je – pokazuje određenu sofisticiranost. Pita se bi li joj ovaj preljub čak mogao ići
na ruku. U načelu, sad bi ga mogla ostaviti bez grižnje savjesti, iako to ne želi. Također je
oslobađa krivnje koju bi osjećala zbog bilo koje nevjere u koju bi se htjela upustiti. Sve u
svemu, to što je vara moglo bi biti korisno.
Poigrava se tom mišlju tijekom nastupa na medijskoj konferenciji u Cavalieri Hiltonu
u Rimu. Tema je okruglog stola „Kako međunarodni tisak vidi Italiju , što je u ovoj
zemlji stalan predmet interesa. Kivna je što je morala doći - ovo je očito zadatak za
njihova mladog izdavača, Olivera Otta. Ali on je opet nekamo nestao i ignorira telefonske
pozive. Tako da je konferencija pala Kathleen na grbaču i novine se moraju snaći dok je
odsutna. Ne snalaze se dobro, ako je ikakav pokazatelj stalan priljev SMS-ova na njezin
Black Berry.
„Hoće li tiskane novine preživjeti?” upita je voditelj.
„Svakako”, kaže ona publici. „Nastavit ćemo s radom, u to možete biti sigurni. Očito
je da živimo u dobu u kojem tehnologija napreduje dosad neviđenim tempom. Ne mogu
vam reći hoćemo li za pedeset godina izdavati u istom formatu. Zapravo, najvjerojatnije
nećemo izdavati na isti način, nego ćemo uvoditi inovacije tada, baš kao što ih uvodimo i
sada. Ali u ovo možete biti sigurni: vijesti će preživjeti i kvalitetno izvješćivanje uvijek
će biti na cijeni. Kako god to zvali - vijesti, tekst, sadržaj - netko o tome mora izvijestiti,
netko to mora napisati, netko to mora urediti. A ja kanim postići da mi to radimo bolje,
bez obzira na to u kojemu mediju. Mi smo onaj kvalitetan izvor među međunarodnim
novinama i potičem svakoga tko sumnja u tu hrabru tvrdnju da mjesec dana kupuje
novine. Još bolje –” Glas joj zapjeva; urotnički se nasmiješi publici; zastane. „– još bolje,
kupite dvogodišnju pretplatu. Tada ćete vidjeti zašto nam se naklada povećava.” Publika
se pristojno nasmije. „Moj je posao da u toj klasi sastavim izvrsnu tiskovinu. Ako u tome
uspijemo, čitatelji će se pojaviti. Vi koji ste pratili napredak novina otkako sam ja 2004.
godine postala urednica, znat ćete da su u tijeku radikalne promjene. Bit će ih još.
Uzbudljivo je sudjelovati u tome, istinu govoreći.
Koju istinu? Novine su daleko od toga da prate modernu tehnologiju - nemaju čak ni
internetsku stranicu. I naklada se ne povećava. Bilanca je katastrofalna, gubici svake
godine rastu, čitateljstvo stari i umire. Ali na pozornici se dobro izvukla. Publika plješće i
hrli van na besplatan ručak dok se ona oprašta od organizatora. „Rado bih ostala”, kaže
im, „ali tako vam je to u dnevnim novinama.”

75
 Na putu prema garderobi prilazi joj kinesko-američki student iz publike. Predstavi se
kao Winston Cheung, otare znoj s lica, obriše naočale i krene s verglanjem svojih
akademskih preporuka. Budući da nikako da prijeđe na stvar, ona to učini umjesto njega.
„Okej”, prekine ga, „a poanta je: ,Imam li posao za vas?’ Rekli ste da studirate
primatologiju, je l’ da, tako da pretpostavljam da bi vas zanimala znanstvena rubrika,
koju mi nemamo. Ako ste htjeli pisati opće vijesti, mnoge publikacije traže ljude koji
barataju jezicima. Govorite li koji azijski jezik?”
„Roditelji su razgovarali sa mnom samo na engleskom.”
„Šteta. Jezici su ključni. Govorite li možda, nekom ludom srećom, tečno arapski?”
„Ne govorim tečno arapski, ne.”
„Znači li to da natucate arapski?” ona će. Ali s ovim tipom nemaš što početi - nema
iskustva, ne zna jezike, i, gle, kako se usplahirio. Mora se riješiti Winstona Cheunga.
„Gledajte, ako nam želite nešto poslati – čisto na uvid - bacit ćemo oko.” Odvergla
Menziesovu e-mail adresu i skloni se u garderobu.
Dok ide prema izlazu, netko je dotakne po ramenu. Razdražljivo se okrene, očekujući
opet Winstona Cheunga. Ali nije on.
Iznenađeno ustukne. „Bože mili”, kaže. „Dario.”
Dario de Monterecchi je Talijan s kojim je živjela u Rimu u svojim dvadesetima. Kad
je 1994. otišla iz grada da prihvati novinarski posao u Washingtonu, ostavila je i njega. I
evo ga sad, prosijed na sljepoočnicama, podbuhao oko očiju, donekle naočit ali s blagim
podvoljkom, s izrazom pospane predaje obiteljskog čovjeka. „Oprosti što sam ti se tako
prikrao”, kaže. „Jesam li te prestrašio?”
„Za to ćeš se morati malo bolje potruditi. Ali pomalo sam zatečena. Bože mili, tako
mi je čudno što te vidim. Kako si?”
„Dobro sam”, odvrati. „A ti si danas bila izvrsna. Potpuno sam pod dojmom. Ali zar
odlaziš?”
„Nažalost, da. Moram. Trebaju me u uredu”, odgovori ona. „Usput, oprosti što ti se
nisam javila otkako sam se vratila u Rim. Bila je ludnica. Saznao si da sam se vratila, je l’
da?”
„Naravno.”
„Od koga?”
„Ma čuo sam - znaš kako je Rim malen.”
„Neobično je da mi ispliva privatan život sad kad sam u poslovnom filmu. Izbaci me
iz ravnoteže”, kaže. „Možda mi nećeš vjerovati, ali zaista bih radije da ne moram ići.”
„Nemaš vremena ni za ručak?”
„Ja, nažalost, ne ručam. Za nekoliko sati zaključujemo prvo izdanje. Ako nisam
ondje, kraj je svijeta. Ali što ti radiš na ovom događanju?” Uruči joj svoju posjetnicu.
„O, ne”, usklikne ona pročitavši karticu. „Čula sam glasine o ovome. Ali Berlusconi?
Joj.”
„U uredu sam za tisak njegove stranke, ne njegovu osobno.”
Ona skeptično digne obrvu.

76
 Dario kaže: „Uvijek sam naginjao desno, ako se sjećaš.”
„Da, da, znam. Sjećam te se.”
„No, uglavnom,” on će, „neću te više zadržavati.” Poljubi je u obraz. Ona ga protrlja
po leđima. „Ne moraš me i dalje tješiti”, kaže on smiješeći se. „Više ne patim.”
Na ulici, Kathleen uhvati taksi. Dok auto juri prema središtu grada, provjerava Black
Berry koji pulsira porukama od Menziesa: „General
Abizaid svjedoči pred Senatom o Iraku. Kako da o tome izvijestimo?? Molim te,
nazovi!” U međuvremenu joj je, Dario - koji je spavao kraj nje i budio se kraj nje šest
godina njezina života - nestao iz misli. Ne može si pomoći: novinske je ćudi i on više nije
naslovna vijest. Kada ljudi, upita se, i o čemu više imaju vremena umovati? Ali nema
vremena da na to odgovori.
Prođe kroz razne odjele novina kako bi dala mišljenje o sutrašnjem izdanju. Njezin
dolazak prekida razgovore, izaziva blesaste izraze i navale telefonskih poziva koji su se
morali prije obaviti. Popodnevni je sastanak farsa. Stalna postava kapa i sjeda oko
ovalnoga stola. Kathleen sluša. Onda govori. Ne krešti – nikad ne krešti. Promišljena je i
nesmiljena. Zapovijeda što da se napravi, zaključuje s „U redu?” i izlazi iz prostorije.
Njezin je glavni saveznik - jedina osoba u uredu koju smatra intelektualno doraslom
njoj - Herman Cohen. Čeka je u njezinu uredu kad se vrati. Na vratima za šalu prekrije
lice da ga ne mora vidjeti, zatim uđe, prekriživši kažiprste kao pred vampirom. „Molim
te, nemoj.”
„Dobro znaš da želiš”, on će, pružajući joj najnoviji primjerak njegove interne
okružnice Zašto? u kojoj bilježi pogreške u novinama. „Je li sve u redu, dušo?” upita.
„Jedno me jutro nema i ovaj se ured pretvori u kavez s majmunima.”
„Počinješ zvučati kao ja.”
„I Dospijeće Obveza bombardira me mejlovima”, kaže, pritom misleći na šeficu
financija Abbey Pinnolu. „Navodno trebam prinijeti ljudske žrtve.”
„Sad želi otkaze?”
„Tako se čini. Nije jasno koliko.”
„Iz tehnike ili redakcije?”
„Vidjet ćemo. Koga bi izabrao iz redakcije?”
Na vrhu popisa mu je Ruby Zaga, redaktorica zloglasna po tome što umeće pogreške
u članke.
„Je li zbilja najgora?” upita Kathleen.
„Zaboravio sam, Ruby ti je prijateljica.”
„Ne bih je nazvala prijateljicom. Ali zar ne možemo otpustiti Clinta Oakleyja?”
„Netko mora sastavljati Premetaljku, dušo.”
„Reći ću Dospijeću Obveza da ću razmisliti o otkazima ako dobijem novac za
honorarca u Kairu, i još nekoga tko bi zamijenio Lloyda u Parizu.”
„Tako treba. Ne daj se smesti.”

77
 „Ne mogu shvatiti”, ona će, „kako Abbey može reći da je izvješćivanje iz Kaira i
Pariza luksuz. Kako je to luksuz? To je nužda. Luksuz je danas otvoren razgovor o
onomu što se događa u ovim novinama. Ja samo krpam rupe. Depresivno.”
„Nauči se delegirati posao.”
„Kom to?”
„Kako, molim?”
„Komu?” ispravi se ona. „Mislila sam da sam ga delegirala tebi. Zar mi ne bi trebao
pomagati?” Zbilja to misli, ali mora to formulirati kao zafrkanciju - on je ovdje institucija
i ne smije riskirati da ga udalji od sebe.
„Delegiran sam da pazim na ovo.” Protrese prema njoj paket tvrdih bombona.
Dok za njim zatvara staklena uredska vrata, nekoliko ljudi u redakciji pogledaju u
njezinu smjeru, pa skrenu pogled. Čudno je biti šef i znati da raspravljaju o tebi, sumnjaju
u tebe, zamjeraju ti i - budući da su novinari - kukaju, prigovaraju i žale se na tebe.
Zazvoni joj Black Berry. „Menziese”, javi se uz uzdah, „zašto mi telefoniraš? Ovdje
sam, s druge strane sobe.” Digne ruku.
„Oprosti, oprosti - nisam te vidio. Možeš li doći? Trebamo te.”
Ona učini što traži.
Te večeri Nigel za večeru priprema osso buco.
„Divno miriše”, kaže ona, stižući kući kasnije nego što je obećala, kao i uvijek.
Njihov stan blizu Ulice Nazionale dovoljno je prostran za proširenu obitelj, ali dom je
jedino njima dvoma. Oskudno je namješten, kao što joj je i bila namjera, kromiranim
stolicama u dnevnoj sobi, granitom u kupaonici, plinskim štednjakom i stropnim
ventilatorom u istom stilu u kuhinji. U svakoj sobi, jedini je ukras divovska crno-bijela
fotografija uokvirena na sredini zida. Svaka je temom neizravno vezana za svoju
prostoriju, tako da u kuhinji stoji golema fotografija kuhara koji nadijevaju valjuške u
Čajani Luk Yu u Hong Kongu; u blagovaonici je divovska slika praznih stolova u E1
Bulliju na Costi Bravi; u salonu je izložena unutrašnjost kurije Skogaholm u Stockholmu;
u kupaonici je široka fotografija mora koje se razbija o obale Antarktike.
„Čašu?” Natoči joj jednu.
„Što pijemo večeras?”
Pokaže joj bocu, zatim pročita etiketu: „Montefalco. Caprai. 2001.” Zarije nos u
vinsku čašu.
Ona gucne ne obazirući se na formalnosti. „Nije loše, nije sjajno”, kaže. „Zacijelo
umireš od gladi. Oprosti što si me čekao. Da nam donesem vode?”
„Dopusti meni, gazda”
Nigel, odvjetnik u mirovini, otkako je prije više od dvije godine otišao iz
Washingtona, uživa u takvu životu: čita gluposti na internetu, kupuje delikatesne
namirnice, za večerom vrijeđa Bushovu administraciju, nosi ulogu muža koji se brine o
kućanstvu kao bedž progresivne politike. U ovo doba obično se već pjeni: da je CIA
izumila kristalizirani kokain; da je Cheney ratni zločinac; da su napade 11. rujna osmislili
agenti američkih naftnih magnata. (O politici govori gomilu sranja. Jedanput na tjedan

78
mora mu opaliti intelektualnu pljusku, inače postane nepodnošljiv.) No večeras je Nigel
suzdržan. „Dobar dan?” upita.
„Mm, aha, nije bilo loše.” Zabavno joj je - tako je proziran. Očito je da je nešto
skrivio i vrpolji se zbog toga. Ta Engleskinja – Nigel i ona sastaju se svaki tjedan da
raspravljaju o propasti ljevice. A onda ju je iznebuha prestao spominjati. Koliko Kathleen
zna, ljevica nije prestala propadati. Po svoj prilici, dogodio se čin.
A opet, sladeći se osso bucom, dok je golica njegovo lažljivo lice koje se skriva u
staklenoj kugli vinske čaše, ne može se natjerati da joj bude strahovito stalo. Ako to i jest
ozbiljna izvanbračna veza, bit će ljuta - takav razvoj ugrozio bi njihovu situaciju. Ali
nema osjećaj da je o tome riječ. On je više tip potajnog bludnika, a ne brakolomnog
preljubnika. Ako Kathleen sve to bude ignorirala, što će se dogoditi? Zamrijet će.
Idući dan na poslu, zazvoni joj telefon na stolu.
„Ej, bok - opet ja.”
„Oprostite, tko je to?”
„Kath, ja sam.”
„Isuse - Dario, nisam te prepoznala.”
„Htio sam te pozvati na ručak. Forza Italia snosit će trošak.”
„U tom slučaju, nema šanse”, ona će. „Ne, zezam se. Rado bih. Ali u groznoj sam
strci. Rekla sam ti, ne uzimam stanku za ručak - užas.” Pa opet, razmisli ona, kontakt s
Berlusconijevim ljudima mogao bi biti koristan. Prodijeva će vlada neminovno pasti, što
znači prijevremene izbore, a u tom bi slučaju moglo dobro doći da ima veze s Darijem.
„Ali bilo bi lijepo da se sastanemo. Što kažeš na rani aperitivo?”
Sastanu se u vrtnom baru Hotela de Russie, dvorištu punom zasjenjenih kavanskih
stolova na kamenim kockama sampietrino, kao da je ovo privatna rimska piazza
predviđena samo za goste kafića.
„Ako ne budeš dobar”, kaže Kathleen proučavajući kartu pića, „naručit ću ti punjabski
zdravi koktel: jogurt, led, himalajska ružičasta sol, cimet i soda-voda.”
„A što kažeš na Cohibatini?” odvrati on. „Votka, lišće virginijskog duhana,
Bacardijev rum star osam godina, limetin sok i med od corbezzola.”
„Lišće duhana? U piću? I što je corbezzolo!”
„Bit ću dosadan”, on će, „i uzet ću sauvignon „Bit ću dosadna, pa ću i ja isto.”
Zatvore karte i naruče.
„Čudno vrijeme”, primijeti on. „Gotovo tropsko.”
„Studeni je, a sjedimo vani - nije loše. Mislim da nemam ništa protiv globalnog
zatopljenja.” Odluči prestati iznositi tu ispraznu primjedbu koja joj sklizne s jezika kad
god netko spomene klimu. „Uglavnom, nema ničega dosadnijeg od razgovora o vremenu.
Reci mi, kako si?” Mršavo - takav je na drugi pogled. Nosi kravatu boje lavande i košulju
raširena ovratnika koja mu visi s ramena kao na vješalici. Izraz lica – naivan i ljubazan -
ostao je isti, što ga nekako pomlađuje.
„Nisi isti”, kaže ona.
„Ne? E pa, to je dobro. Zamisli da sam nakon ovoliko godina ostao nepromijenjen.”

79
 Nepromijenjena: takvom ona sebe smatra. I u četrdeset trećoj svježa kao uvijek, s
dugim i jakim nogama u poslovnim hlačama, čvrstim strukom ispod uskog prsluka,
sjajnom kestenjastom kosom sa samo nekoliko sijedih vlasi. Nezasluženo je ponosna na
svoj izgled. „Čudno mi je što te ponovno vidim”, ona će. „Na neki način, kao da se
susrećem sa svojom starijom inačicom.” Raspituje se o starim prijateljima i njegovoj
obitelji. Njegova majka, Ornella, zvuči hladno kao i uvijek. „Čita li još uvijek novine?”
„Već godinama nije preskočila nijedan broj.”
„To volim čuti. A Filippo?” upita, misleći na Darijeva mlađeg brata. „Ima troje
djece.”
„Troje? Kako netalijanski”, komentira ona. „A ti?”
„Samo jedno.”
„Tako već da.”
„Sina, Massimiliana. Upravo je navršio šest godina.”
„Znači, očito oženjen.”
„Massi? Čekamo da navrši sedam.”
Nasmiješi se. „Mislim, ti si zacijelo oženjen.”
„Da, naravno. A ti?”
Karikaturalno opiše svoju obiteljsku situaciju, prikazujući Nigela kao komičnog
podređenog, kako već ona običava. „Navečer me uglavnom hrani grožđem”, kaže. „To
spada u njegove dužnosti.”
„To ti sigurno odgovara.”
„Ovisi o kvaliteti grožđa. Ali čekaj malo”, kaže ona. „Još nisam dobila dojam o tome
što ima kod tebe.”
„Trenutačno sam dobro, vrlo dobro. Premda, lani sam imao krizu. Ali prošla je.
Obiteljska slabost.” Pritom misli na depresiju, od koje je bolovao i njegov otac kojemu je
na kraju prerano okončala karijeru u diplomaciji. Ambasadorov slom 1994. godine
dogodio se isti tjedan kad je Kathleen ostavila Darija. „Na poslu su to dobro prihvatili”,
nastavi on. „Reci ti što hoćeš o gospodinu Berlusconiju.”
„Kad smo već kod toga, kako ti je otac?”
„Pa, nažalost, umro je prije otprilike godinu dana. 17. studenog 2005.”
„Baš mi je žao što to čujem”, kaže ona. „Cosimo mi je bio silno drag.”
„Znam. Svima nam je bio.”
„Ali tvoj problem nije težak kao što je bio njegov, je l’ da?”
„Ne, ne. Ni približno. A i danas imaju mnogo bolje lijekove.” Kušaju vino i bace
pogled oko sebe na vrtni bar, drveće limuna u loncima, fontanu koja potiho klokoće,
lisnatu strminu koja se vere do parka vile Borghese.
„Zvao sam te da se sastanemo zbog određenog razloga”, on će.
„Ah, skriveni motiv - pokušat ćeš mi prodati neku Berlusconijevu propagandu?”
„Ne, ne, nema nikakve veze s poslom.”

80
 „Ali zanima me da čujem o Cavaliereu”, kaže ona. „Umirem od znatiželje da čujem
kako je to raditi za tako krasnu osobu.”
„Dobar je čovjek. Nemoj ga otpisati.”
„I to je tvoje čisto, izvorno mišljenje? Čime si ono rekao da se baviš? Odnosima s
javnošću, je li?”
„Ne možeš me kriviti što sam pokušao, Kath. Ali ne, htio sam te pitati nešto drugo -
trebam tvoj savjet.”
„Reci.”
„Jesi li još bliska s Ruby Zagom?”
Kathleen je smetnula s uma da se Dario i Ruby poznaju, ali sve troje su nakratko
1987. bili pripravnici u novinama. Štoviše, Ruby je upoznala Darija s Kathleen. „Ruby iz
redakture?” kaže Kathleen. „Nikad nisam bila bliska s njom. Zašto pitaš?”
„Ma imam nekih problema s njom”, kaže on. „Nisam je vidio sto godina, a onda, prije
nekoliko mjeseci, nedugo nakon što mi je umro otac, sreo sam je na ulici. Dogovorili smo
se da ćemo se naći na piću, dao sam joj svoj broj i zaboravio na to. Ali ona me zaista
nazvala i izašli smo. Bila je to normalna večer. Ništa posebno. Ali otad me stalno zove na
mobitel i prekida.”
„Čudno.”
„To već traje tjednima. Nazvala me valjda pedeset puta. Moja žena misli da imam
ljubavnicu.”
„A nemaš.”
Posegne u zdjelicu maslina. „Ne.”
„Hmm”, ona će. „Sumnjivo.”
On podigne pogled smiješeći se. „Nemam. Časna riječ. Uglavnom, a da promijenimo
temu? Berlusconi - htjela si razgovarati o Berlusconiju, je l’ da?”
„Ma zasad te neću gnjaviti.”
„Što te zanima o njemu?”
„Prvo i osnovno, kako možeš raditi za tog tipa? Zatezanje kože, presađivanje kose -
kakav je on majmun!”
„Ja mislim da nije.”
„Joj, ma daj.”
„Ne zaboravi, Kath, da sam desničar.”
„Stalno mi to ponavljaš. Kako sam te ikada trpjela?”
„Bila si ljevičarka?”
„Naravno”, ona će. „Ali nisi li mogao naći boljeg od Berlusconija?“
„Nisi li ti mogla naći bolje od novina?”
„Što ti to znači?”
„Ništa. Ali, molim te, ako ti ne bi bilo teško, nastoj me ne omalovažavati. To ti
predobro ide.”

81
 „Ne omalovažavam te.” Zastane. „Kako to misliš da mi to dobro ide? Takve me se
sjećaš?”
„Uglavnom ne samo takve.”
„Ako sam bila, oprosti.”
„Za Božić dobivamo sjajne košare s darovima”, kaže on mijenjajući temu.
„Berlusconiju u tom smislu nema premca: torrone, šampanjac, guščja pašteta.”
Da, zbog ovoga je došla: intiman pogled na život pod Berlusconijem, europskom
dvorskom ludom. Dario je u najmanju ruku može opskrbiti zgodnom dogodovštinom
koju će prepričavati na zabavama. Može joj čak dati materijal za priču. Nitko ne može
odoljeti članku koji ismijava Berlusconija. Ali samo malo, samo malo - nije još završila.
„Nadam se da nisam bila grozna prema tebi.”
„Ne budi luda.”
„Imam osjećaj da možda jesam.”
„Znaš koliko sam te iskreno volio.”
Ona uzme maslinu, samo je drži u ruci. „To je prilično izravno.”
On će: „Bila si dobrota.” Zvuči kao jezična pogreška, ali engleski mu je obično
besprijekoran.
„Sad se zbilja osjećam kao govno.” Pojede maslinu.
„Nisam rekao da nisi bila govno.”
Ona se nasmije. „Čuvaj se - sad sam vjerojatno veće nego što sam bila.”
„Pretpostavljam da jesi. Ali to je normalno, nije li? Kako starimo, postajemo sve veća
govna. Ja sam, na primjer - a ovo će te šokirati - bio blago nelojalan svojoj ženi.”
„A je li?”
„A uvijek sam mrzio nevjeru.”
„Znam. Sjećam se.”
„Ali nikad se zbog toga nisam osjećao krivim. Nikad nisam rekao ženi. Samo me
iživciralo - iživcirala me Ruby. Ona je bila ta osoba, ta žena.”
„Počinio si preljub s Ruby Zagom?” kaže Kathleen praveći grimasu. „S našom
redaktorskom časnom?”
„Nisam spavao s njom. Poljubio sam je.”
„Računa li se to kao preljub?”
„Ne znam. Uglavnom, bilo je smiješno. Bilo je to onda kad smo izašli na piće.
Dosadna večer, da budem posve iskren. Nismo se složili oko neke sitnice – ne sjećam se
čega. Postala je sva osjetljiva. Platio sam, otišao van, pričekao je. Ona je izašla u suzama.
Pokušao sam je smiriti i - ne znam zašto - zatekao sam se kako je ljubim. Neko smo
vrijeme to radili u toj nekoj uličici u Trastevereu, blizu njezina stana. Sjećam se da je
smrdjelo po smeću.” Nelagodno se promeškolji. „Uglavnom, poslije toga nije bilo ništa.
Nismo više bili u kontaktu. Sve do nekoliko tjedana poslije, kad me počela zvati. Kao što
sam ti rekao, nikad ne govori, nikad ništa ne kaže. Ali počinje mi stvarati probleme. Ne
shvaća mig.”

82
 „E, da”, kaže Kathleen.
„Mm”, kaže on.
„To mi nikad ne bi palo na pamet.” Suho se nasmije ona. „Ruby Zaga!”
„Silno me sram to priznati. Ali ti si jedina osoba za koju znam da je poznaje.”
„Što ti mogu predložiti? Jednostavno promijeni broj mobitela.”
„Ne mogu. Dao sam joj poslovni mobitel koji ima svaki novinar. Ako ga promijenim,
odjedanput me nitko neće moći kontaktirati. A sav mi se posao sastoji od kontaktiranja.”
„S Ruby jedva da sam progovorila deset riječi otkako sam se vratila u Rim. Mogla bih
pokušati načeti temu s njom, ali bilo bi strahovito čudno”, ona će. „Sad se pitam jesi li
ovakvo što radio dok smo bili zajedno.“
„Naravno da nisam. U ono doba nismo lagali jedno drugomu.”
„Ja sam tebi lagala - nisam ti rekla da sam se prijavila za posao u Washingtonu. Nisi
znao da ću otići.”
„Istina, istina.”
„Oprosti”, kaže ona.
„Pusti. Prošlo je i previše vremena.”
Sjedili su i jeli masline.
Na licu joj se pojavi čudan izraz. „Čuj,” kaže, „bi li bio spreman napraviti nešto
neuobičajeno?”
„Ne znam. Što?”
„Pa”, ona će, „bi li bio spreman reći potpunu istinu o meni, o onome što si mislio o
meni? O starim vremenima - što si tada mislio o meni. Ja ću učiniti isto za tebe.”
„Zašto?”
„Da čujemo sve sitnice koje ne možeš reći osobi dok si još s njom. Zar nisi
znatiželjan?”
„Bojao bih se čuti.”
„Ja bih rado. Znatiželjna sam”, kaže ona. „Htjela bih se bolje razumjeti. Čak se - ne
daj Bože - i popraviti. A tebi vjerujem. Tvojemu mišljenju. Pametan si.”
„Ti i inteligencija!”
„Što sa mnom i inteligencijom?”
„Silno te to zaokuplja, stavljati umove u omjer. Tvoj u usporedbi sa svima ostalima.”
„Nije istina.”
„Ne možemo iskreno razmjenjivati mišljenja ako se budeš branila.“
„Ako obećam da neću, hoćemo li?” bosnaunited.net
„Glupo je, zar ne misliš? Da se tako seciramo. Jesmo li dobri u krevetu, jesmo li loši -
to su niski udarci. Gnusno, nije li?”
„Zato si ti otišao iz novinarstva, a ja nisam: ne znam razliku između zanimljivoga i
gnusnoga. O, ma daj! Bit će zabavno. Kritiziraj me. Budi bezdušan. Reci što god hoćeš.”
On se premjesti u stolici, pa kimne. „U redu. Ako baš želiš.”

83
 Ona se razdragano pljesne po bedrima. „Oduvijek sam željela ovakvu priliku. Daj da
naručim još jedno piće dok se pripremam za tvoju nesmiljenu kritiku.” Dok čeka drugu
čašu sauvignona, nazove Menziesa da mu kaže da petnaest minuta neće biti dostupna.
Isključi Black Berry.
„Četvrt sata?” kaže Dario. „Samo nam toliko treba da jedno drugo ubijemo u pojam?”
„Ovo nije ubijanje u pojam. Samo iskren komentar. To želim. I budi bezdušan: imam
odurno dupe ili se loše ševim ili što god. Zaista.“
„Znači, želiš nešto seksualno?”
„Pa zar ima nečega seksualnoga?”
„Ne nužno.”
„Ima.”
„Daj da razmislim.” Zastane. „Zapravo i nije ništa bitno. Samo, valjda si bila pomalo
agresivna.”
„Kako? U seksu?”
„Da. Malo sam te se bojao.”
„Šest godina si me se bojao?”
„Jadno, znam. Teško je to objasniti. Na neku foru... Na neku foru kao da te ševe
umjesto da ti –”
„Umjesto da ti ševiš”, ona će s nelagodom. „Nastavi.”
„Premda, istodobno, činilo mi se kao da nemaš pretjeran nagon za seksom. Vođenje
ljubavi s tobom bilo je kao da radim nešto drugo. Kao, ne znam, nekakav drugačiji čin.”
„U ono mi se doba nije činilo da ti je odbojno.”
„Evo, braniš se.”
„Ne branim se.”
„Hoćemo li nastaviti s ovim, Kath? Postaje pomalo neugodno.”
„Ne, ne. Zanima me.”
„Jednostavno, ja sam osoba koja –”
„Koja je htjela podložniju ženu.”
„Možda manje agresivnu. Je li to loše?”
„Trebao si odmah odabrati Ruby.”
„Znam da se šališ, ali vjerojatno me to i privuklo njoj.”
„Privlače te žene koje jecaju kad ih počastiš pićem?”
On ne odvrati.
Ona će: „Oprosti. Ali smiješno je - mrzio si to što te tjeram da budeš podložan. A ja
sam mrzila to što si bio tako pasivan, što sam uvijek ja morala biti inicijator. Znaš? Ali
Bože, ispada kao da sam te silovala, slinila po tebi.”
„Malo jesi slinila”, našali se on.
Ona se nasmije.
„Eto”, ona će, izdahnuvši, „nije bilo tako teško. Još kakve primjedbe o meni?

84
 „Pa i ne”, on će, oklijevajući. „Ma ima jedna sitnica - nema veze sa seksom. Uvijek
sam smatrao da ljude nekako instrumentaliziraš. Mogu li se tako izraziti na engleskom?
Mislim, uvijek si gledala kakvu korist možeš izvući. Sjećam se da sam te gledao kako
upoznaješ ljude - točno sam vidio kako ti se u glavi vrte kotačići. Kako kalkuliraš.”
„Iz tvojih usta zvuči kao da sam odurna. Ja sam osoba koju si...”
Zaustavi se da ne kaže volio. „– za koju tvrdiš da ti je bila silno draga.“
„Nisam htio da to ispadne kao kritika.”
„Ne, ne, zvuči kao golem kompliment”, ona će sarkastično. „Ali je li moguće da je na
tvoje stajalište utjecao način na koji sam otišla?”
„Sad mi je potpuno svejedno. Sretan sam što si otišla. Da si ostala, ne bih upoznao
svoju suprugu, ne bih imao Massija. Zbilja sam te volio. Ali ti si u to doba u ljudima
samo gledala svoj interes.”
„A što sam trebala? Biti glupa? Nadam se da sam gledala svoj interes. Svatko
inteligentan štiti svoj interes.”
„To je čudna ideja.”
„Dakle, da sažmem: zauzdavam rudu muškost, kalkuliram, hladna sam. Kakav krasan
portret. Ako sam i bila išta od toga, bilo je to zbog neiskustva. Bila sam u dvadesetima.
Ali”, nastavi ona, „moram se zapitati nisi li ti sada pomalo naivan. Mislim, želiš li reći da
ti ne želiš ništa od ljudi? Da nemaš motive? Svi imaju motive. Reci osobu, okolnosti, ja
ću ti reći motiv. Čak i sveci imaju motive - vjerojatno da se osjećaju kao sveci.”
„To je prilično cinično.”
„Realno je.”
„Što uvijek kažu svi cinici. Ali, ruku na srce, Kath, zar ne kalkuliraš o svemu? Čak i u
privatnome životu?”
„Možda i ne. Bar ne kao prije. Priznajem, u tom sam smislu loše postupala s tobom.
Ali opet, svrha je bilo koje veze da od onoga drugog nešto dobiješ.”
„Ja ne gledam tako na to.”
„Nego zašto onda nekoga poljubiš?” upita ona. „Da daš užitak ili da ga uzmeš?
Te večeri za večerom Nigel joj ide na živce. Novine, žali se on, već su objavile najavu
Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, iako je tek za nekoliko tjedana, a nisu napisale
ni riječ o Svjetskom socijalnom forumu u Nairobiju. Srednjostrujaškim medijima stalo je
samo do bogatih bijelaca, kaže on. Ona pripomene da novine nemaju izvjestitelje u
Africi, pa tako nisu mogle pisati o Svjetskom socijalnom forumu. On otvori usta da se
suprotstavi, zatim ih zatvori.
„Smiješ izreći suprotno mišljenje”, kaže ona.
„Znam.”
„I to je sve što ćeš reći? A recimo: ,To što se ne potrudite zaposliti nekoga u Africi
samo potvrđuje ono što sam rekao.’ Ili: .Planirana priča ne mora datumski pratiti
događaje u Keniji.’ Oba argumenta bila bi prilično dobra. Čak bi mogao iznijeti ono svoje
o odnosu europskog prema afričkom u novinama. Kako ono ide? Jedan mrtav bijelac
vrijedi kao dvadeset mrtvih Afrikanaca?’ Večeras ništa od toga? Ne moraš se dati
naguravati samo zato što se osjećaš krivim, Nigele.”

85
 „Što se osjećam krivim?”
„Pretpostavljam da je zbog tvoje cure.”
„O čemu ti to?”
„Engleskinje. Je l’ da?”
On ode u kupaonicu. Nakon nekoliko minuta tišine, poteče voda iz pipe. Kad
prestane, on ostane unutra, skrivajući se. Ona to shvati kao potvrdu. Kad izađe, uslijedit
će razgovor. Sada zacijelo sjedi na rubu kade i smišlja kako bi se izvukao iz ove gabule.
Što će proizaći iz konfrontacije koja slijedi? Što ako se ozbiljno spetljao s tom
Engleskinjom? Kathleen se ljuti na sebe – još je peče Darijeva kritika i ovo je loše
odigrala.
Nigel izađe i skuha kavu. Ona gleda njegove krute pokrete po kuhinji. Ponaša se kao
da nije u vlastitom domu, nego je neovlašteno u njezinu. Lijen je, pomisli Kathleen.
Grozi se zaposlenja više nego što se grozi poniženja. Držat će se ovog braka.
„Znam”, on će. „Znam.”
„Što znaš?”
Ne želi je pogledati.
Prije nego što su se vjenčali, definirali su pravila o preljubu koja su nastojala biti
onoliko zrela koliko su sami sebe smatrali zrelima. Statistički gledano, bar jedno od njih
sigurno će prevariti ono drugo. I zato, odlučili su, kad se to dogodi, krivoj je strani
kategorički zabranjeno da prizna.
„Upravo se ovo nije smjelo dogoditi”, kaže Kathleen. „Zapravo više sam povrijeđena
nego što sam očekivala da ću biti. Idiotski.”
„Nije. Nije idiotski.”
Prođe joj kroz glavu Darijev opis njezine seksualnosti. Neće se poniziti time da od
Nigela zahtijeva pojedinosti. „Želim te ispitati o pojedinostima”, kaže.
„Nemoj.”
„Neću. Ali svejedno i dalje želim.”
„Nemoj. Glupo je. Od mene, mislim. Ne od tebe.”
„Složili smo se da se ovo ne smije dogoditi, ali nismo riješili što raditi ako se dogodi.
Jasno, osim ako”, kaže ona, „ne kaniš ovome pridati važnost. Toliku da bi okončalo
brak.”
„Ne budi luda.” On otvori i zatvori hladnjak bez osobita razloga. „Ne znam. Oprosti.
Ja sam gnjida. Bio sam takva totalna nula. Ako mi daš da ti kažem pojedinosti, bi li se
osjećala bolje? Da vidiš koliko sam bio glup?”
„Osjećala bih se gore.”
„Što ćemo onda?”
Ona slegne ramenima.
On pokuša razvedriti ugođaj. „Sada ti mene prevari s nekim, pa smo kvit.”
Njoj to nije zabavno. „Ja, da se poseksam s nekim drugim?”
„Šalim se.”

86
 „Zašto bi se s time šalio? Možda je ideja dobra.”
„Nisam mislio ozbiljno.”
„Gle, ne želim ljubavnika. Za miloga Boga. Samo sam povređenija nego što sam
očekivala.”
„Nego što si očekivala? Očekivala si ovo?”
„Znala sam da se ovo događa. Lako te pročitati”, kaže ona. „I tko zna - možda
prihvatim tvoju ideju o slobodnom preljubu, a možda ne. Pa katkad možeš razmišljati o
tome.”
„Šališ se?”
„Ne.”
„Što da ti kažem - ako želiš da bude tako, u redu. Ne mogu te spriječiti, ali zbilja se
zbog toga kajem.”
„Ti se kaješ?” ona će, dižući glas. Ja se kajem, u pičku materinu. Ja nisam ovo
potaknula. Ja se kajem, u pičku materinu.”
Idućih dana, gruba je prema pripravnicima - to je uvijek lakmus-papir za njezino
raspoloženje - i traži svađu s novinarima, a onda se obruši na njih. Telefonira izdavaču
Oliveru Ottu i ostavi još jednu poruku na njegovoj telefonskoj tajnici u kojoj zahtijeva
povećanje budžeta, dajući naslutiti da joj nije nezamislivo dati ostavku. Pošalje e-mail
Grupi Ott u Atlanti sa sličnim upozorenjem.
Gadi joj se način na koji je ostavila situaciju s Nigelom. Slobodan preljub - ma kakvi
smo mi to ljudi?
Krajem tjedna pojavi se u Darijevu uredu u sjedištu Berlusconijeve stranke u Ulici
Umilta. On dođe po nju u prizemlje. Ima gospodskije držanje nego prije, samopouzdaniji
je; kolege ga očito poštuju. Uvodi je u svoj ured s grimiznim sagom, plosnatim TV
ekranom s isključenim zvukom na kojem se vrti kanal s vijestima, i freskom napoleonske
konjaničke bitke na stropu. „Možda si u pravu za Berlusconija ako dijeli ovakve urede”,
ona će, naginjući se kroz otvorene kapke na dvorište četiri kata ispod.
„Mogu li ti naručiti kavu?”
Ona sjedne. „Nažalost, nemam vremena.”
„Znači, došla si me samo na brzinu pozdraviti?”
„Samo na brzaka”, ona će. „Smiješno, je 1 da - uredi su nam tako blizu, ali nikad
nismo ovdje naletjeli jedno na drugo.”
„Znao sam da si se vratila na Korzo Vittorio pa sam ga se klonio.“
„Nisi trebao.”
„Znam - bilo je glupo.”
„No.” Ustane.
„To je zbilja bilo brzo.” On se digne, obiđe oko stola.
Rukom mu dotakne vrat. Krene ga poljubiti.
„To baš i nije pametno.” Potapše je po ruci koju još drži na njegovu vratu. Ali ne
makne je.

87
 „Jedan poljubac? Da se sjetim kako je to?” Šali se - pušta ga. „Oprosti. Nisam ti
mogla odoljeti.”
„Lijepo je biti neodoljiv.”
„Znači, ne?”
„Nije pametno.”
„A ako zatvorimo kapke?” Sugestivno zabubnja po stolu presvučenom kožom.
On se nasmije. „Ti si luda.”
„U koliko sati završavaš?”
„Poslije posla idem na večeru na kojoj ćemo razrađivati strategiju.“
„Kada to završava?” Ona presiječe razdaljinu među njima i položi mu ruke na
ramena. On stavi dlanove na njezine. Dok se ljube, gleda ga. On ima zatvorene oči.
Odmaknu se korak, a ruke im skliznu jedno drugom na bokove.
„Ovo je bilo.”
„Čudno.”
„Jako čudno.”
„Ti. Opet.”
„Da. Ti, opet.”
Ona zakopča kaput. „Vratit ću se kad se večeras zatvore novine. Recimo, malo poslije
deset?”
„Bit ću usred te večere.”
„Pa smisli razlog da se vratiš ovamo. Bit ću dolje.”
Ona stigne po planu i on pobjegne s večere. Povede je u svoj ured.
„Imam jedan zahtjev”, kaže ona.
On nije siguran treba li sjesti za stol ili ostati stajati.
„Ne želim biti kakva sam bila prije”, nastavi ona. „Zvučala sam odvratno kad si me
onako opisao.”
„Ni ja nisam kakav sam bio”, kaže on, sjedajući. „Zbog čega ovo možda nema
smisla.”
„Onda ćemo samo razgovarati. Ali možemo li bar razgovarati s iste strane stola? Ili se
bojiš da ćeš nasrnuti na mene?” Obiđe stol, nagne se i poljubi ga. Sjedne mu u krilo.
Proučava ga, njegovo ranjivo lice. Gle ga: želi spavati s njom. Shvativši ovo,
odjedanput se ohladi. Zabaci uvojak s čela i izdahne. „Koliko je sati?” upita. „Trebala bih
ići.”
Na putu doma pogleda Black Berry. Dobila je e-mail od Dospijeća Obveza u kojem
piše da odbor Otta razmatra njezin zahtjev za novim ulaganjem. Jedini je uvjet da novine
smanje troškove radne snage. Ako joj nekoliko otkaza priskrbi novac za nove
prekomorske reportere, i te kako se isplati.
Da izdašnu napojnicu taksistu i ode dizalom do svog stana, zamišljajući što će si sve
novine sada moći priuštiti. Konačno propisnog dopisnika iz Pariza. Stalnog honorarna u

88
Kairu - Isuse, koliko će to značiti. Ulazi sa standardnim isprikama Nigelu, koji joj pruži
čašu vermentina. Nježno ga potapše i otpije. „Mm, izvrsno. Jako fino.”
„Ništa tako osobito”, skromno odvrati on, ali vidi se da sjaji zbog pohvale.
„Pogađa u metu. Zbilja. Dobar izbor. Osjećala sam se ovako nekako. Usput budi
rečeno, imam super vijest.” Trijumfalno mu prepriča svoju pobjedu nad škrtim odborom
Otta. On se zanosi zajedno s njom i, dok jedno drugom pune čašu, kuju planove što bi
novine mogle s novcem.
Pusti mu da on kaže prvi. Ustrepće, oči mu sjaje, kao da bi ova skromna transa mogla
preobraziti publikaciju. Ona mu povlađuje, dirnuta njegovim uzbuđenjem. Onda on digne
pogled i kaže: „Ne znam, možda je to glupo.” Smiješan je, pomisli ona: zauzima
bombastična stajališta, pa se lecne kad nam se pogledi susretnu, kao da je svaki
intelektualni pohod isto kao kad ga uhvate da pjeva pod tušem.
U uredu pusti da procuri vijest o mogućem ulaganju, oštroumno prešutjevši detalje,
tako da svaka rubrika bude pod naponom i dobije nadu. Prošire se glasine o povišicama
prema zasluzi. Priguši najluđe maštarije, ali dopusti da redakcijom kola slatko sanjarenje.
Primi e-mail od Darija, ne otvori ga isti čas. Mora li sada odgovoriti? Možda uopće ne
bi trebala odgovoriti. Kako bi izgledalo ljubovanje s njim? Vrlo neetički. Novine redovito
izvješćuju o njegovu poslodavcu. A Berlusconi je totalni bezveznjak. Kad bi ljudi znali
da ima veze s Berlusconijevim press-agentom, to ne bi dobro izgledalo. Vlada licemjerje,
razmišlja ona: svi su tako kritični kad profesionalke imaju ljubavne veze - ne mogu se
usredotočiti na posao, ugrožena im je sposobnost razumnog razmišljanja, pod
ljubavnikovim su utjecajem. Ali kad muški urednik zavede neku malu iz odnosa s
javnošću, on je taj koji vodi glavnu riječ, koji je voza. To su gluposti. Pa ipak, zna žene
koje su propale i za manje. Jednog će se dana vratiti u SAD, vratit će se kao veće ime.
Treba joj besprijekorna reputacija. Ovaj posao, kakve god mane imao, trebao bi je
promaknuti - kani otići odavde kao materijal za rukovoditeljske pozicije. Ne riskiraj
mrlje.
Što bi značilo? E pa, što bi značilo Dario. Ugodan muškarac, ali slab. Doživio je slom,
sirotan. Što i nije potpuno iznenađenje. Možda je završio u odnosima s javnošću jer on to
i jest: materijal za odnose s javnošću. Draga osoba, ali ne i iznimna. Možda je pronašao
svoju razinu.
Pročita njegov e-mail. To je samo prisjećanje na zajedničko putovanje na Jadran
1988., kad su unajmili jahtu, a nijedno nije znalo ploviti. Nasmiješi se na spomen ajvara,
jugoslavenskog povrtnog namaza koji su jeli tijekom cijelog odmora kako bi uštedjeli.
Uštipne se za ruku jer se sama sebi gadi - ona ocjena Darija baš je bila izdajnička.
Ona ponovno pročita njegov e-mail i odvrati: „Ej, hoćemo na piće poslije posla?”
Sastanu se u koktel-baru u ’Gustu. Hostesa ih nagura za niski stol kraj prozora. Straga
svira džez-sastav i moraju sjediti blizu jedno drugomu kako bi se čuli.
„Jesi li kušala caipirosku?” upita Dario. „Ovdje ju rade s jagodama. Daj da ti to
naručim.”
„Što je to?”
„Kao caipirinha, ali s votkom umjesto cachage.”
Ona se nasmije. „Nemam pojma o čemu govoriš.”

89
 „Ne piješ koktele?”
„Ja sam manje-više za vino. Vidim da si postao upućen u koktele otkako sam otišla.”
On namigne. „Utapam tugu.”
„Zar ljudi ne utapaju tugu u pićima kao što je viski? A ne u tom s jagodom, kako se
već zove.”
„Caipiroska. Naručit ću ti jednu. Daj.”
Ovo nije nevino. Ovo je flertovanje. Pokrenula je nešto u njemu kad su bili u njegovu
uredu. Ode na zahod, a po povratku na stolu zatekne pića: caipirosku s jagodama za nju i
čašu sivog pinota za njega.
„Nakon cijele priče”, usklikne sjedajući, „mene zapadne ženskasto piće, a ti dobiješ
vino! Nije pošteno!” Kuša svoje. „Mmm. Ima komadiće pravih jagoda.”
„Rekao sam ti.”
Otpije još gutljaj. To je jedna od onih voćnih mješavina u kojima ti alkohol ode ravno
u koljena. „Mogla bih ovo piti cijeli dan.” Poželi ga dodirnuti preko stola. Neće. To je
neodgovorno. Mora mu jasno dati do znanja da ovo ne vodi nikamo. Mora spustiti to s
jagodama, kako se već zove, i usredotočiti se. „Hej”, kaže ona hvatajući ga za zapešće.
On položi njezinu ruku u svoj dlan i stisne joj prste.
Ona će: „Lijepo je opet biti s tobom.” Ma što to radi? Ovo je okrutno. Očito je da je
još zaljubljen u nju.
„Bilo je silno teško nakon što si otišla iz Rima”, on će.
„Znam. Jako mi je žao.”
„I teško je ponovno te vidjeti.”
Ona pomisli bi li ga poljubila.
On nježno položi njezinu ruku na stol. „Moram ti nešto reći.“
„Znam, znam.” Grozničavo razmišlja kako bi ga zaustavila - samo što se nije izjasnio.
Opet će ga morati odbiti. Mora ga prekinuti.
On nastavi: „Moram biti sasvim jasan, Kath, prije nego što ovo ode dalje, da možemo
biti samo prijatelji.”
Ona se nasloni u stolici. Nagne se prema naprijed, pa se opet nasloni. „E pa.” Otpije
još jedan gutljaj koktela.
„Hoću reći, nećemo se uvaliti u nešto kao prije. Je li to...? Što kažeš?“
„Ovo je prezasićeno, ima prezasićen okus. Preslatko je.” Spusti slamku. „Da, potpuno
se slažem. I sama sam to htjela reći.” Pogleda po prostoriji. Džez-sastav je preglasan.
Otpije još gutljaj. „Hmmm.”
„Čemu sad taj hmmm?”
„Ma ništa.” Zastane. „Ali kako to? Hoću reći, slažem se - ne pokušavam te nagovoriti
na suprotno. Ali pomalo sam zbunjena. Prije nekoliko dana, ako se ne varam, htio si se
poseksati sa mnom u uredu.“
„Nisam.”
Ona zine prema njemu. „Zar se ono nije dogodilo? Zar sam halucinirala?”

90
 „Ne bi se dogodilo ništa više.”
„Gotovo se dogodilo, Dario.”
„Nije. Ne bi.”
„Joj, ma daj.”
„Ne bi se dogodilo”, uporno će on. „Više me ne privlačiš.”
„Kako to misliš?” Kristalno je jasno što misli, ali ona okoliša dok se ne uspije zbrojiti.
„Više me seksualno ne privlačiš”, on će. „Ne želim biti grub.”
Ona zabaci kosu u stranu. „Očito je da moram početi bojiti sijede.“
„Nije stvar u godinama.”
„Pa da – Ruby je starija od mene, ali godine te kod nje nisu odbile.“
„Rekao sam ti: s tobom je kao da si ti agresor. I katkada te ne razumijem. Čak i u
mojemu uredu, činilo mi se da si željna, ali onda, kad sam reagirao, jednostavno si
otišla.”
„Ne možeš se odmaknuti od toga kakav smo prije imali odnos. Ali složili smo se da
se nećemo vraćati na stare navike, zar ne? I više nisam takva, ako sam ikad i bila.”
On do kraja popije vino; ni njezina koktela više nema. Ali ni jedno ni drugo nisu
spremni otići. Ovaj je susret bio tako gorak.
„Još jedno piće?”
„Rado bih još jedno.”
Uhvati je kako se smiješi. „Što? Što je smiješno?”
„Mi. Prije smo imali moju glupu seansu iskrenosti - svrha joj je trebala biti da se
riješim svih loših navika! Ali umjesto toga...” Zatrese glavom. „Zbilja si pametan, znaš.
Nisam te pravedno ocijenila.” Prijeđe mu kažiprstom niz nos.
„Znam da nisi.”
Primi se rukama za glavu, teatralno vireći kroz prepletene prste. „Zvučim tako grozno
kad me opisuješ. I čak ne mogu reći da se ne slažem. Ma mogu. Ali ne iskreno.”
On primakne stolicu bliže i, kad joj se pojavi lice, pogladi je po kosi. Dotakne joj
čelo. „Ti”, kaže on. „Opet ti. Još si mi dragocjena. Ti si dobrota.” Nasmiješi se. „Već sam
ti to rekao.”
Ona se odmakne. „Ma”, užurbano kaže, „o čemu ti to govoriš?”
„Ti - tako si ambiciozna. Kao krtica koja ruje kroz zemlju, samo grabi naprijed. Ali
sjećam te se.” Nasmiješi se. „Sjećam te se kad si se budila. Kad si spavala. Kako si
dobivala napadaje štucanja u kinu.”
Ona nema riječi.
„Ali to me rastužuje”, zaključi on. „Ti me malko rastužuješ. Još te volim, ali nećemo
ništa početi.”
Oči joj se napune suzama. Tiho mu kaže: „Hvala.” Obriše nos. „Kad budem stara i
pogrbljena i u kolicima, ti dođi i drži me za ruku. Dobro? To je tvoj zadatak. Okej?”
Primi joj ruku i poljubi je. „Ne”, kaže on. „Kad budeš stara i pogrbljena, mene neće
biti. Sad ću te držati za ruku. Poslije ćeš se morati sjećati.“

91
 1962., KORZO VITTORIO, RIM

Buka iz redakcije doprla je u Bettyn ured: grohot i mrmljanje tračeva, kuckanje i

zvonca pisaćih mašina, novinarski pomoćnici koji prazne kristalne pepeljare u kante za
smeće. Sjedila je za svojim stolom, nesposobna za rad, utučena izvan svake pameti.
Apsurdno - tako se osjećala. Do krajnje mjere vrijedna podsmijeha. Nije imala pravo
još uvijek žalovati. Gajiti ideju da su ona i Ott imali osobit odnos. Zajedno su gledali
slike. Ali što je s davnim zajedničkim danima u New Yorku?
Svi su na taj način doživljavali Otta, pretpostavljala je - imali pojačan dojam vlastite
važnosti u njegovu životu. On je tako djelovao na ljude. Njegova je pažnja bila reflektor:
sve bi ostalo palo u sjenu.
Pa ipak, ona na njega nije imala takav utjecaj. Ostavio ju je u New Yorku i vratio se u
Atlantu zbog karijere profita i širenja. Oženio se, napravio sina. Betty ga je trebala
zaboraviti; njegova odsutnost nije ju trebala tako silno i tako dugo tištati. S vremenom se
odselila iz New Yorka, otputovala u Europu izvješćivati o Hitlerovu ratu. U Londonu je
upoznala američkoga kolegu novinara, Lea, i vjenčali su se. Nakon rata skrasili su se u
Rimu, i ona je pila više Camparija nego što bi mogla pretpostaviti kad ga je prvi put
kušala, a pisala manje nego što je planirala.
Tada se pojavio Ott, a njegova je prisutnost smjesta pod povećalo stavila sve male
kompromise koje je napravila tijekom godina, istodobno nudeći bijeg od njih. Htjela je
opet pisati i vjerovala je da može. On ju je postavio kao glas novina. Leo je nosio titulu
glavnog urednika, ali svi su znali da je ona mozak operacije. S Ottom s druge strane
redakcije, ponovno je oživjela. Ali izvan novina?
Ott nikad nije pokušao nešto nastaviti s njom. Njihovi izlasci radi kupnje slika,
ručkovi u njegovoj vili - nisu značili ništa. Gle, podsjećala se, čak mi nije rekao da je
bolestan. Nije ni zatražio pomoć. Nije mi se ni javio dok je umirao. Nisam imala tu ulogu
u njegovu životu. Nemam pravo na ovu bol.
Jedne večeri, kad je Leo cugao s novinarima, Betty se odvezla taksijem na brežuljak
Aventin i stala pred šiljatu ogradu koja je okruživala Ottovu staru vilu. Unutra nije
ostalo ništa. Samo slike koje su zajedno sakupili: Modiglianijeva ciganka labuđeg vrata;
Legerove boce vina i polucilindri, Chagallove akrobatske plave kokoši i smaragdni
gudači; Pissarroov ugodan engleski župni dvor, s dimom koji se uvija iz dimnjaka;
Turnerov zapljusnuti brodolom - sve one vise u besmislenom mraku. Pritisnula je zvono,

92
pustila da odjekuje praznom kućom znajući da nema svrhe, pa ipak ga je stiskala sve dok
joj prst nije beskrvno pobijelio. Onda ga je pustila; kuća je utihnula.
Bez Otta, Betty i Leo sve su se više razilazili u mišljenju kako treba voditi novine. U
uredu su skrivali neslaganje, ali jedva. Zato su sa strepnjom dočekali vijest o posjetitelju
iz sjedišta u Atlanti: Ottov sin Boyd trebao je provesti ljeto 1962. u Rimu prije prve
godine na Yaleu.
Leo, spreman da mu na svaki način ugodi, pripremio je mladiću niz blještavih
izlazaka kako bi ga impresionirao i poslao čistačice da obrišu prašinu u staroj vili na
Aventinu.
Još kao tinejdžer, Boyd je svako ljeto dolazio u Rim kako bi proveo nekoliko tjedana s
ocem. Za Boyda, vrhunac tih posjeta bio je kad bi on i otac razgovarali nasamo. I
najusputnija Ottova primjedba primala se Boyda kao neupitna činjenica, sigurna poput
planeta. Kako bi se svaki praznici primicali kraju, Boyd bi žudio za tim da ostane, da se
ispiše iz škole u Atlanti i da živi u Rimu s ocem. Ali Ott ga nikad nije pozvao. U
zrakoplovu prema doma, tinejdžer bi se nesmiljeno rugao sam sebi prisjećajući se svojih
zastranjelih izjava, i uspomena na njih pekla ga je jer se smatrao idiotom, sramotom.
Sada, dvije godine nakon očeve smrti, Boyd se vratio u grad kao mladić. Na
iznenađenje svih, odbio je stanovati u bivšoj Ottovoj vili u korist hotela. I nije pokazao
interes za bančenje s Leom i zaposlenicima. Boyd je prezirao alkohol, nije volio hranu i
nije odavao nikakav smisao za humor. U Rimu mu je bio cilj, rekao je, saznati sve o
izdavanju novina. Ali činilo se da više želi saznati sve o Ottovim poslovima. „Što je moj
otac mislio o ovome?” pitao je. „Što je rekao o onome? Kakve je imao planove za
novine?”
„Dobila sam dojam da je dečko nekako bijesan”, primijetila je Betty. „Imaš li ti takav
osjećaj?”
„Epa, meni se sviđa”, odvratio je Leo gotovo prijekorno.
„Uopće nisam to htjela reći. ”
Betty i Leo rastali su se tek kad se Boyd vratio u Atlantu. Ja sam dobila gramofon, on
je dobio novine, znala je reći.
Betty se preselila natrag u New York i našla uredski posao - uređivala je tematske
članke u ženskom časopisu specijaliziranom za recepte u kojima se upotrebljuje
konzervirana kondenzirana juha od gljiva. U Brooklynu je unajmila jednosobni stan koji
je gledao na dvorište osnovne škole i svakim se radnim danom budila uz dječju ciku.
Skidala je kućnu haljinu s čavla na vratima i sjedila na prozoru, gledajući ih: dječake
kako se hrvaju, proučavaju krvava koljena, nastavljaju borbu; nove cure kako se
ogledavaju za prijateljicama, žarivši ruke u džepove pregačica.
Betty se nikad nije vratila u Rim.

93
 „SEKSUALNI ŽIVOT
ISLAMSKIH EKSTREMISTA”
WINSTON CHEUNG,
HONORARNI DOPISNIK IZ KAIRA

94
 LEŽI ISPOD STROPNOG VENTILATORA PITAJUĆI SE KAKO DA POČNE. U
Kairu svaki dan ima događaja koji bi mogli biti vijesti. Ali gdje? U koje doba? Uključi
lap-top i pročita internetsko izdanje lokalnih novina, ali i dalje je zbunjen. Te novinske
konferencije - kako uđeš na njih? I gdje dobiješ službene izjave? Luta po svojoj četvrti,
Zamaleku, blago se nadajući da bi mogla eksplodirati bomba - ne preblizu, naravno, nego
na sigurnoj udaljenosti kako bi mogao sve zabilježiti. Izašao bi na naslovnici novina, prvi
put pojavilo bi se njegovo ime.
Ali nikakva bomba ne eksplodira. Kao ni idućih dana. Neprestano provjerava e-mail,
očekujući vatrenu poslanicu od Menziesa da mu izvoli reći koga vraga radi. Umjesto
toga, Winston zatekne e-mail od druge osobe koja se natječe za posao honorarnog
dopisnika iz Kaira, Richa Snydera, koji najavljuje skorašnji dolazak i zaključuje retkom:
„Jedva čekam da te vidim!”
Vrlo prijazno, pomisli Winston. Ali zar se smijemo sresti? Sastavi srdačan odgovor:
„Želim ti siguran let. Lijep pozdrav, Winston.”
To izazove trenutačan odgovor: „Nadam se da možeš doći po mene! Vidimo se!”
Dopiše broj leta i vrijeme dolaska.
Zar se od Winstona očekuje da dočeka čovjeka na aerodromu? Zar nisu konkurenti?
Možda je to profesionalna ljubaznost. Nitko u novinama nije to spominjao. A opet, on
nema pojma kako to u novinarstvu ide. Budući da nema drugog posla, sjedne na taksi do
Kairskog međunarodnog aerodroma.
„Došao si čak ovamo - kako genijalno”, kaže Snyder. Primi mlađeg muškarca za rame
i pusti da s njegova sklizne torba. Snyder ima blizu pedeset i nosi vojničku jaknu i bijelu
majicu, a ukrasne identifikacijske pločice zveckaju mu oko vrata. Vijenac guste kovrčave
kose okružuje mu glavu i sitne oči zvjeraju ispod debelih obrva. Winston ne može a da ne
zamijeti: Snyder sliči pavijanu.
„Zakon što sam opet na Bliskom istoku”, kaže Snyder. „Kako sam iscrpljen, nemaš
pojma. Upravo se vraćam s konfice o sidi.”
„S čega o sidi?”
„S konferencije o sidi u Bukureštu. Kakva glupost – mrzim primati nagrade. A i
novinarstvo nije natjecanje. Nije u tome stvar, znaš. Ali nema veze.”
„Dobio si nagradu?”
„Ništa posebno. Ma za seriju u novinama o ciganskoj djeci sa sidom. Vidio si to, je l’
da?”
„Ovaj, mislim da možda jesam. Vjerojatno.”
„Buraz, gdje ti živiš? Predložili su me za Pulitzera.”
„Nominirali su te za Pulitzerovu nagradu?”
„Predožili”, objasni Snyder, „predložili su me. Diže mi živac to što se međunarodna
zajednica ne želi uplitati. Kao da nikomu nije stalo do ciganske djece koja imaju sidu. Što
se Pulitzera tiče.” Upre prstom u ručnu prtljagu. „Bi li mi to otprtio do auta? Imam
ozbiljne probleme s kralježnicom. Bog ti dao zdravlje.” Otklopi mobitel da provjeri
ekran. „Totalno sam paranoičan - stalno mislim da ću slučajno nazvati onoga o komu
govorim. Ovo je isključeno, je l’ da?” Zaklopi ga. „Obožavam Kathleen”, nastavi. „Je l’
da da je sjajna? Dok je Kath radila na starom poslu, stalno me htjela zaposliti kao, ono,

95
glavnog novinara rubrike za unutrašnju politiku u Washingtonu. Ali u to sam doba bio do
grla u Afganistanu, pa joj rekoh, ono, ,Od srca hvala, ali ne valja ti tajming.’ Još joj je
krivo zbog toga. Propuštene prilike. Je l’ ti se sviđa?”
„Kathleen? Ne poznajem je baš dobro - zapravo, vidio sam je samo jedanput, na
konferenciji u Rimu.”
Snyder i dalje otklapa i zaklapa mobitel. „Entre nous”, povjerljivo će, „pizda je.
Nisam ja to rekao. Čuo sam da to ljudi govore, entre nous. Ja mrzim riječ, pizda’. Ali
feminist sam.” Provjeri mobitel. „Neka to ostane entre nous, okej?”
„Da si feminist?”
„Ne, ne - to možeš govoriti okolo. Hoću reći, entre nous, Kathleen nije tome dorasla,
prema tvrdnjama nekih. Neki kažu ,pozitivna diskriminacija, premda je meni osobno taj
pojam uvredljiv.” Izađe na aerodromsko parkiralište. „Kuži tu vrelinu, buraz! Koja su
kolica naša?”
„Mislio sam da podijelimo taksi.”
Trepćući na, suncu, Snyder se okrene prema Winstonu. „Koliko ti uopće imaš godina?
Sedamnaest?”
Winstonu to često govore - pubertet je na njemu ostavio malo traga; još ne može
uzgojiti čekinje. Nastoji se postarati noseći odijelo, ali u ovoj ljepljivoj klimi u oči
najprije upada znoj: hoda uokolo brišući lice i zamagljene naočale, općenito izgledajući
kao uspaničeni kongresni teklić. „Dvadeset četiri.”
„Malo dijete”, kaže Snyder. „Kad sam bio tvoje dobi, gdje sam bio? U Kambodži,
izvješćivao s Polja smrti? Ili s pobunjenicima u Zairu? Više ne znam. Nije bitno. Otvoriš
vrata taksija? Leđa su mi u komi. Hvala ti.” Snyder se protegne preko stražnjeg sjedala
taksija. „Stari”, objavi, „ajmo izvješćivati!”
Winston se stisne u kutak stražnjeg sjedala koji njegov konkurent nije zauzeo. Taksist
se okrene, nestrpljivo očekujući upute, ali Snyder i dalje brblja.
Winston ga oklijevajući prekine: „Oprosti, u kojem si hotelu?”
„Nemaš beda, buraz - možemo najprije tebe odbaciti.”
Winston vozaču izrecitira svoju adresu.
„Ah”, primijeti Snyder podignuvši obrvu, „govoriš arapski.”
„Ne tečno.” Počeo je učiti jezik tek prije nekoliko tjedana, nakon što je saznao za ovo
mjesto honorarnog dopisnika prilikom razmjene e-mailova s Menziesom. Winston je
prethodno pohađao poslijediplomski studij iz primatologije na fakultetu u Minnesoti. Ali,
u teškim dvojbama oko budućnosti u akademskim okvirima, napravio je radikalan
zaokret i odustao od programa kako bi se preorijentirao u stranog dopisnika.
„Siguran sam da ti arapski ide genijalno”, uporan je Snyder. „Sjećam se kad sam bio
na Filipinima tijekom narodne pobune 1980-ih i svi su govorili, ono, ,Ajme, čovječe,
kako je tagalog težak.’ A ja, ono, ,Gluposti.’ I u roku od nekoliko dana, ja ti, ono, barim
komade na tagalogu i sve. Nakon dva dana. Jezici su totalno precijenjeni.”
„Znači da sigurno i arapski izvrsno govoriš.”
„Zapravo, više se uopće ne služim stranim jezicima”, objasni mu. „Prije sam se znao
toliko sroditi s kulturom da je to bilo nezdravo. Zato sada govorim samo na engleskom.

96
Tako lakše ostanem objektivan.’ Stisne Winstona za rame. „Jedva čekam da provježbam,
buraz. Gdje je tvoja teretana? Ideš ovdje u teretanu, je l’ da? I sam se bavim ekstremnim
sportovima: ultramaratoni, daskanje sa zmajem, tenis. Još imam frendove u teniskim
krugovima. U ono doba, stalno su me davili da se počnem profesionalno baviti, ali ja
kažem, ono, ,Nemam se zašto dokazivati.’ Pogleda kroz prozor, stegnuvši prsni mišić.
„Odakle si ti uopće?
„Blizu Minneapolisa.”
„Stari”, upadne Snyder, „mislio sam gdje si radio prije ovoga?”
„Aha, da, da. Hm, pa, uglavnom sam pisao kao slobodnjak. Za hrpu lokalnih
publikacija iz Minnesote.” Laže: zadnje što je napisao bio je esej na koledžu o
poučavanju makaka znakovnom jeziku (što je, ispada, loša ideja).
Ali, na svu sreću, Snydera ne zanima provjeravanje činjenica. „S koliko sam mjesta ja
dosad izvješćivao?” on će. „Ne sjećam se. Valjda šezdeset tri? Ubrajam i zemlje koje više
ne postoje. Smijem li to? Nije bitno. To je samo broj, je l’ da. S koliko si ti?”
„Ne tako mnogo.”
„Šta, pedeset?”
„Možda deset.” Winston nije ni bio u deset zemalja.
„Deset naspram šezdeset tri. Sumnjam da će to uzeti u obzir kad budu popunjali ovo
radno mjesto.” Iskesi se.
„Ali, znači, ovo je puno radno mjesto? Menzies je u e-mailu rekao da je to samo
posao honorarnog dopisnika.”
„To su ti rekli?” Frkne. „Mamicu im ljubim.”
Stignu do Winstonova stana u Zamaleku. I Snyder izađe, razgiba vrat i protrči na
mjestu. „Sprečava grušanje krvi”, objasni. „Možeš uzeti moju torbu? Ej, hvala.”
„Ali, zar si odsjeo negdje blizu?”
„Htio sam se samo na brzaka otuškati chez toi, ako nemaš ništa protiv.
„A tvoj hotel?”
„Gle, buraz, to je samo voda - ako mi ne daš pod svoj dragocjeni tuš, reci. Znaš da
sam upravo s dugog leta. Ali nije bitno.”
Vozač taksija turne van ruku.
„Imam samo rumunjsku valutu, stari”, kaže mu Snyder.
Pa Winston plati.
Sat vremena poslije, Snyder izađe iz kupaonice, s jednim od Winstonovih ručnika
omotanim oko bokova. Uvuče se u par maskirnih vojničkih hlača i pusti ručnik da padne
na pod, nakratko otkrivajući obrasle slabine. Winston odvrati pogled, ali nedovoljno brzo,
izlažući se prizoru Snydera kako gura penis niz lijevu nogavicu. „Kao komandos”, kaže
on, zakapčajući hlače. „Uvijek budi kao komandos.”
„Imat ću to na umu.”
„Nego”, nastavi Snyder, „koliko si već dugo u ovom stanu?“

97
 „Nekoliko tjedana. Ta neka Zeina koja je išla na moj koledž radi ovdje kao reporterka
novinske agencije. Pronašao sam je na popisu bivših studenata. Kratkoročno mi
iznajmljuje stan.”
„I imaš pristup internetu?”
„Imam, zašto?”
„Moram nešto provjeriti.” Smjesti se za Winstonov lap-top. Dok čita, konstantno
uzvikuje: „Ma ne mogu vjerovati!” ili „Fakat ludo!”
„Koliko misliš da ćeš biti ovdje?”
„Zar želiš da odem ili što?” kaže Snyder okrenuvši se.
„Samo će mi možda poslije trebati internet.”
„Super.” Snyder se okrene natrag prema lap-topu.
U rano predvečerje još je za računalom, dižući se samo da se natrpa Winstonovom
hranom i raširi svoje stvari po podu. Raznovrsni Snyderovi predmeti - četka za kosu,
torba od kevlara na preklop, sportske čarape, dezodorans u spreju - pojave se na tepihu
oko njega u sve širem krugu. Pavijan označuje svoj teritorij.
„Oprosti”, konačno kaže Winston, „ali zbilja moram ići. Moram te odjaviti.”
„Čemu žurba, čovječe?”
„Moram jesti.”
„Ja sam ti ovdje završio. Daj mi minutu. Ajmo zajedno u Papriku. Obožavam taj
lokal.” Prođe pola sata. „Gotov sam. Skroz sam gotov.” Prođe još pola sata.
„Ma pridruži mi se kad završiš”, kaže Winston stišćući i opuštajući šake.
„Smiri se, buraz!”
U jedanaest sati navečer, Snyder se odjavi. Napokon izađu van. „Gdje je moj ključ?”
„Kako to misliš?”
„Ako još budeš u restoranu kad se ja vratim, neću moći ući”, kaže Snyder. „Sve su mi
stvari kod tebe.”
„Ne ideš sa mnom na večeru?”
„Mislio si da idem? Isuse Bože! Nadam se da me nisi čekao. Nema šanse. Ma ovo je
presmiješno. Ali sto posto ću se vratiti prije tebe. Ključevi?” Izvuče ih iz Winstonove
ruke. „Genijalno, čovječe - pregenijalan si.” Otrči niz ulicu mašući taksiju.
„Samo malo”, usklikne Winston, „čekaj.”
„Stari”, dovikne mu Snyder, „neće me biti, ono, deset minuta. Vratit ću se prije nego
što uopće i naručiš.” Uskoči u taksi i nestane.
U ovo doba svi su lokalni restorani već zatvoreni. Ima trgovina delikatesama, Maison
Thomas, koja radi non-stop, ali zatvorena je zbog preuređenja. Winston pribjegne
musavom dućančiću. Kupi čips od krumpira, čokoladicu, limenku Mecca-Cole i sve to
pojede ispred stambenoga kompleksa, gledajući na sat i osjećajući se strahovito
frustrirano zbog cijelog tog iskustva s Richem Snyderom.
U tri ujutro, Snyder se došeće natrag. „Isuse Bože, što radiš vani?”
„Ključevi su kod tebe”, odgovori Winston.

98
 „Gdje su tvoji?”
„Kod tebe.”
„E pa, to je bilo glupo.” Snyder otključa vrata. „Ja ću na krevet zbog leđa.”
Dijagonalno se ispruži preko madraca. „Tebi paše fotelja, je 1’ da?”
„Ne osobito.”
Ali Snyder već hrče. Winston bi silno volio izbaciti ovog tipa iz kuće. Ali čekaj -
prijeko su mu potrebne instrukcije od nekoga tko se razumije u novinarstvo. Winston s
gađenjem proučava Snydera, tako raširenog preko kreveta. Možda se ovako novinari
trebaju ponašati. Winston se smjesti u fotelji.
U devet ga Snyder protrese da se probudi. „Što imamo za doručak, frajeru?” Otvori
vrata hladnjaka. „Netko mora u kupnju. Stari, imamo, ono, trideset minuta.”
„Do čega?”
„Počet ćemo s običnim prolaznicima. Znam da je to glupost, ali takav je posao.”
„Oprosti, ne razumijem.”
„Prijevodi - dopustit ću ti da mi budeš tumač. Rekao sam ti, nikad ne ugrožavam
objektivnost time što govorim strane jezike.”
„Ali ja imam vlastite članke na kojima radim.”
„Na primjer?”
„Mislio sam napisati nešto o mirovnoj inicijativi SAD-a - čuo sam da bi se Abbas i
Olmert mogli početi redovito sastajati.”
Snyder se nasmiješi. „Nemoj pisati o diplomaciji. Piši o ljudskim bićima. Tapiserija
ljudskog iskustva moj je ured za tisak.”
„Je li to neka šala?”
„Kako to misliš?”
„Ili možda nešto o Iranu i nuklearnom naoružanju.”
„Da iz Kaira pišeš o Teheranu? Jojks. Slušaj stari, ispričat ću ti nešto. Još dok sam
izvješćivao iz Bosne, čuo sam da se u Srebrenici događaju sranja. Nisam nikomu rekao ni
riječ, ušao sam u svoju Lađu i odvezao se onamo. Na putu naletim na neku humanitarušu.
Kaže ona meni, ono: ,Kamo ćeš, Snyderu?’ A ja, ono: ,Na odmor.’”
„Ne kopčam.”
„Da sam joj rekao ijednu riječ, po Srebrenici bi vrvjelo još više humanitaraca i
novinara i tih govana. A gdje bih onda bio ja? Imao sam, ono, dan prednosti pred svima u
izvješćima o masakru. Još otad me iz New York Timesa stalno zovu da radim za njih. Sve
dok ta neka urednička faca ne kaže da se ne uklapam u njihovu kulturu ili što već. A ja
njemu, ono, ionako ne bih radio za vas.”
„Sigurno te strahovito potreslo.”
„Što nisam dobio posao u Timesu?”
„Što si izvješćivao o masakru.”
„Da, totalno.”

99
 „Ali”, Winston će nesigurno, „nekako se u magli sjećam da je neki drugi novinar
izašao s viješću o masakru u Srebrenici.”
Snyder otvori i sklopi mobitel da bude siguran da je isključen. „Nikad ne blatim ljude.
Ali entre nous, taj je tip neetična, spletkarska gnjida. Svejedno - živiš svoj život kako
znaš. Moj je moto: ,Okončaj mržnju.”’ Winston nije siguran kakve ovo ima veze s
njegovom idejom za priču o iranskom nuklearnom naoružanju, ali procijeni da je mudro
da promijeni temu. „Pa ipak”, kaže, „trebam poslati članak novinama. Hoću reći,
natječem se za ovo mjesto.”
„Natječeš? Dobit ćeš ovaj posao. Totalno vjerujem u tebe.“
„Ljubazan si. Ali nisam još napisao ni jednu jedinu priču, a ovdje sam dva tjedna.”
„Nemoj se toliko živcirati. Mora ti biti zabavno. I čuj, nemam ništa protiv ako me
želiš supotpisati kao suradnika. Fakat mi nije do potpisa - mislim, koliko ih dosad imam?
Deset tisuća?” Proučava Winstonovo lice da vidi ima li znakova strahopoštovanja. „Ajde
- supotpiši me kao suradnika, okej?”
„Moje i tvoje ime na članku?”
„Ako bi ti to nešto značilo, buraz.”
Winston se užurbano istušira i navuče odijelo i kravatu. Zatekne Snydera na vratima,
u lažnoj vojničkoj odori, s lap-topom pod rukom. „Je li to moj kompjutor?” upita
Winston.
„To je onaj koji je bio na stolu”, odvrati Snyder. „Na posao, buraz!“
„Zašto si ponio moj lap-top?”
„Vidjet ćeš.” Ode van, vodeći Winstona niz Ulicu 26. srpnja i upre prstom u
poslovnjaka koji im se približava. „Uhvati onog ondje.“
„Kako to misliš, ,Uhvati ga’?”
„Uhvati citate. Običan prolaznik. Ja idem na kavu.”
„Što bih ga trebao upitati?”
Ali Snyder je već u kafiću Simonds.
Winston se oprezno ubaci u poslovnjakovu putanju. Muškarac ubrza korak i
promakne pokraj njega. Winston potraži druge žrtve. Ali kako koja od njih priđe,
Winston izgubi hrabrost. Šmugne u kafić. Snyder ondje sjedi na barskoj stolici s
otvorenim Winstonovim lap-topom, intervjuira domaće na engleskom i jede pladanj
minijaturnih peciva. Tipka s dva ljepljiva kažiprsta.
„Onda?” upita, gutajući. „Je li poslovnjak dao dobar citat?”
„Imaš nešto protiv da popijem kavu?”
„Nemamo vremena.” Sklopi lap-top. „Idem u Khan el-Khalili i toplo ti preporučujem
da ideš sa mnom.”
„Od jučer gotovo ništa nisam jeo – zar ne mogu nešto na brzinu pojesti prije nego što
odemo?”
„Evo ti ovo.” Dobaci mu zadnji komadić malog kroasana na kojem su slinavi otisci
zuba.

100
 Dok ulaze u taksi, iz kafića istupi visok, mršav muškarac i promatra ih. Uđe u crnu
limuzinu koja krene za njima. Winston gleda kroz stražnji prozor taksija: crna ih limuzina
slijedi. Stignu na uličnu tržnicu, ali limuzini nema ni traga.
Snyder upre prstom u uzavrelo mnoštvo. „Uhvati onu žensku.“
„Koju žensku?”
„Onu s onim pokrivačem.”
„Misliš, burkom?”
„Uhvati je, frajeru. Trebamo citate od običnih prolaznika.”
„Ali od žene u burki? Zar ne mogu citirati muškog prolaznika?”
„To je totalno rasistički.” Snyder odluta da prouči klupu sa začinima. Winston ispod
glasa ponovi arapsku rečenicu koju je najviše vježbao: „Oprostite, govorite li engleski?”
Pazusi ga peckaju od znoja. Skupi hrabrost i priđe pokrivenoj ženi. Ali glas koji ispusti
bude tako tanašan cijuk da ga ona ne čuje. Potapše je po ramenu i ona se iznenađeno
okrene, obraćajući mu se na arapskom. Nekoliko se kupaca pomakne, promatrajući. On
ponovi: „Oprostite, govorite li engleski?”
Ona opet odvrati na arapskom.
„Znači, ne govorite?”
Opet arapski.
„To je onda problem.”
Još arapskog.
Uplete se namršteni mladić. „Što hoćeš? Zašto nju gnjaviš?”
„Vi govorite engleski - sjajno. Ne, ništa. Samo sam je htio upitati nekoliko pitanja.”
„Za što?”
„Sve je u redu - novinar sam.”
„Diraš nju?”
„Što? Ne, ne. Nisam je dirao.”
„Diraš nju!” poviče muškarac i korakne naprijed.
„Nisam, kunem se. Samo sam joj htio postaviti pitanje. Za novinski članak.”
„Koje pitanje?”
„Teško je to sažeti.”
„Ali koje je pitanje?”
To je samo po sebi dobro pitanje. Snyder nije rekao Winstonu što da pita, pa ni o
kojoj temi pišu. Neprestano govori o terorizmu - možda bi se Winston trebao raspitati o
tome. „Biste li je mogli upitati ima li u ovom kraju mnogo terorizma? A ako ima, gdje,
ako zna. I ako biste mi to mogli zapisati, bilo bi idealno na engleskom, ili čak obilježiti na
karti, ako ikako možete.”
Gomila se uskomeša. Namršteni mladić još jače naroguši lice. Nekoliko ljudi ljutito
progestikulira. Sama žena zabaci ruke u zrak i okrene se. Winston obriše zamagljene
naočale, ispriča se mnoštvu i pohita Snyderu koji još njuši začine na obližnjemu štandu.

101
 „Što si saznao?” upita ga.
„Protiv je”, lane Winston. „U načelu za. Ali malo i protiv.”
„Okej, ali što je točno rekla?”
„Hm, da, mislim da da.”
„Što?”
„Aha.”
„Duboko udahni, stari. Što si je pitao?”
„O terorizmu.”
„Fora.”
„I o sukobu civilizacija i svemu tome. O hidžabu i tako dalje.”
„Zar to nije burka?”
„Da, tako je”, kaže Winston. „Ali njoj je draži hidžab. Samo što joj muž ne dopušta da
ga nosi. Zbog talibana.”
„Talibana? U Egiptu nema talibana.”
„Metaforički. Metaforičkih talibana. Bar sam ja to tako shvatio.”
„Moramo to razbistriti. Idi je opet uhvatiti.”
„Mislim da je otišla.”
„Eno je ondje, stoji kraj štanda s voćem.” Snyder gurne Winstona naprijed. „Želiš
posao, zar ne?”
Na sto muka, opet joj priđe. Gomila gleda njegov drugi ulet, nekoliko se ljudi naceri,
drugi vrte glavama. „Pardon”, on će. „Oprostite - dobar dan.”
Ona se oštro okrene i obruši se na njega na arapskom.
„Što kaže, stari?” upita Snyder.
„Opet je spomenula muža.”
„Onog talibana? Neka ti kaže još nešto o tome.”
Winston - prisjećajući se tečaja arapskog Slušaj i uči s leta ovamo - odnekud iskopa
riječ „muž”. Izgovori je kao pitanje.
To još više raspali gomilu.
Snyder šapne: „Pitaj je šara li. Je li to uobičajeno u islamističkim krugovima.”
„Ne mogu je to upitati”, kaže Winston, misleći to u svakom smislu.
Gomila je sve veća i sve ljuća.
„Možda je imala lezbijsko iskustvo”, primijeti Snyder.
„Ali nosi burku.”
„Žene u burkama ne mogu izraziti seksualnu orijentaciju? To je totalno rasistički.”
„Ne mogu je pitati takve stvari.”
„Islamistički svingeri bili bi genijalna priča, buraz. Ozbiljan materijal za nagradu.”
Na to iz gomile istupi visoki muškarac koji ih je slijedio iz kafića. „Što vi ovdje želite
postignuti?” zapita na jasnom engleskom.

102
 „Sve je u redu”, promuca Winston, „novinari smo.”
„Za koga radite?” Muškarac se obraća Winstonu, ali gleda Snydera.
„Za novine”, odgovori Winston. „Jeste li i vi novinar?”
„Ja sam iz Ministarstva unutarnjih poslova.”
Na to istupi Snyder. „Rich Snyder, strani dopisnik. Drago mi je. Genijalno govorite
engleski, čovječe. Totalno vam zavidim na drugom jeziku. Mi, Amerikanci, po tome smo
sramotni. Kako se ono zovete?“
„Ja sam iz Ministarstva unutarnjih poslova”, ponovi muškarac, pa grakne naredbu
okupljenima koji se smjesta raziđu. Ponovno obrati pozornost na Snydera. „Ne sviđaju mi
se te vaše teme. Želite pisati o seksualnim perverzijama u Egiptu. U Egiptu nema
seksualnih perverzija. Seksualne perverzije zapadni su fenomen.”
„Da bar, buraz.”
Muškarac iz Ministarstva kiselo se nasmiješi. „Nađite drugu temu. Nešto lijepo. Nešto
veselo o mojoj zemlji. Umjesto da ovako”, lecne se, „zbunjujete ljude.”
„O kojoj da onda temi pišem?”
„To je vaš posao, nije li? Predlažem da proučite Egipatski glasnik. U njemu objavljuju
izvrsne članke.”
„O tome kako je gospođa Mubarak dobra kućanica? Gledajte, ako ne želite da pišem o
egipatskim seksualnim navadama, dajte mi nešto bolje.”
„Što tražite?”
„Želim ono što svi žele. Želim bliskoistočno izdrkavanje u facu: terorizam.”
Muškarac iz Ministarstva oštro se okrene prema Winstonu. „Spremi bilježnicu! Ovo
nije službena izjava!”
„Želim al-Gamau al-Islamiyu”, nastavi Snyder. „Taf-taf u Gornjem Egiptu. Zanima
me sigurnosna suradnja sa SAD-om. Želim intervjue s posebnim postrojbama.”
„Uđite u moj auto.”
Ovaj se zahtjev naizgled ne odnosi na Winstona, kojeg ostave kraj štanda s voćem
dok crna limuzina odlazi.
Prekasno se sjeti da su ključevi od stana kod Snydera. Nazove Snydera na mobitel, ali
ne javlja se. Kad počne padati noć, Snyder se konačno javi. „Ej, čovječe, zašto nisi
pošao?”
„Nisam znao da sam pozvan.”
„Ne čujem te. Na vojnom sam aerodromu.”
„Kad se vraćaš? Opet sam ostao vani.”
„Što posto se vraćam.”
„Ali kada?”
„Najkasnije za vikend.”
„Trebam ključeve od stana!”

103
 „Isuse Bože, daj se opusti. Previše se zabrinjavaš. Neka ti ovo bude zabava. Čuj,
ukrcavam se na C-130 za, ono, dva sata. Moraš mi nešto istražiti.” Izdeklamira imena i
organizacije.
„A moji ključevi?”
„Nazovi me za pet minuta.”
„I kod tebe je još uvijek moj lap-top.”
Snyder poklopi.
Winston ga zove iduća tri sata svakih nekoliko minuta, ali Snyderov je mobitel
isključen. Winston mora zatražiti rezervni ključ od Zeine, izvjestiteljice novinske
agencije koja mu iznajmljuje stan. Isprike radi, inzistira na tome da je pozove na piće u
obližnju pivnicu.
Ona naruči za njih na tečnom arapskom, odabere stol i donese im krigle piva Sakara.
Sjedne, odmakne s lica nagelirane pramenove crne kose i otkrije rijetkozubi osmijeh.
„Nego”, upita, „je li ti lijepo u Kairu?”
„O, da. Jako je zanimljivo”, kaže on. „Neke mi stvari smetaju, ali to su sitnice.
„Na primjer?”
„Ma ništa strašno.”
„Reci mi jednu.”
„Pa, teško je disati zrak zbog tog silnog onečišćenja. Kao da udišeš na ispušnu cijev.
Katkad me hvata nesvjestica od vrućine. I hrana nije baš sasvim jestiva. Ili možda samo
ja nisam imao sreće. Usto, vlada policijska država, što ne volim. Imam dojam da me
domaći žele ustrijeliti. Ali samo kad razgovaram s njima. Za što sam sâm kriv – ne mogu
se sporazumjeti na svom arapskom. Ali uglavnom, da”, sažme, „zbilja je zanimljivo.”
„A Snyder? Kakvim ti se on čini?”
„Znaš Snydera?”
„Ma naravno.”
„I što mislim o njemu?” Winston oklijeva. „Pa valjda, moram priznati da mi se na
prvu loptu učinio pomalo, ovaj, ambicioznim, recimo. Ali sad kad ga bolje poznajem,
zapravo sve više imam dojam da je –“
„Još ambiciozniji.”
S nekanjenom iskrenošću odvrati: „Zapravo sam htio reći - kreten.” Obriše naočale.
„Oprosti. Nisam te valjda uvrijedio, je li?”
„Ne budi lud. Nije mi prijatelj”, ona će. „Na čemu to vas dvojica uopće radite?”
„Ma nisam ni sâm siguran. Ako ćemo pošteno, prije nego što je stigao, nisam pisao
ama baš ništa. Ali napredovao sam. Ili sam mislio da napredujem. Upoznavao sam grad,
učio arapski. S vremenom bih nešto proizveo. Onda mi se on uselio. Ukrao mi je lap-top.
Ima neku čudnu moć da me gazi a da istodobno osjećam obvezu prema njemu. Ohrabruje
me, što jest - jest: stalno govori da sam siguran kandidat za taj posao honorarnog
dopisnika, da on nema šanse, da sam ja očit izbor i tako dalje. Pa ipak, što više vremena
provodim s njim, osjećam se sve apsurdnije. I ne razumijem zašto se tip s takvim
iskustvom uopće natječe za ovo mjesto.

104
 „Irak”, objasni ona, „pokušava ući u Irak. Snyder se pokušava uvući onamo još
otkako je počeo rat. Je li ti rekao što je radio prije nego što je došao u Kairo?”
„Nešto u vezi s nekom nagradom?”
„Pisao je blog o Iraku. Ili, bolje rečeno, o tome kako pokušava ući u Irak. O tome
kako su ga vratili na granici s Iranom, Turskom, Sirijom, Jordanom, Saudijskom
Arabijom, Kuvajtom. Hvala Bogu da Irak ima toliko granica - imao je dosta materijala.
Mora mu se priznati da je ustrajan. Tip ima mnogo više od lijepog lica.”
„Smatraš ga lijepim?”
„Pa, ima tu neku neustrašivu kvalitetu ratnog dopisnika. Nekim je ženama to seksi”,
ona će. „Što se Iraka tiče, njegov je problem što nikomu nije jasan. Amerikanci mu ne
vjeruju, Iranci misle da je iz CIA-e, Iračane tip jednostavno plaši. Nitko ne razumije što
radi kad ga ne sponzoriraju nijedne novine.”
„A zašto ga nitko ne želi sponzorirati?”
„Tip je naporan. Radio je za sve i svakoga, zatim se pokefa i dobije otkaz”, ona će.
„Ali pusti časak Snydera. Imaš li ti kakvih priča na kojima radiš dok njega nema?”
„Imam nekoliko ideja.”
„Ali nisi još ništa poslao, je 1’ da?”
„Još nisam.”
„Dobro. Gle, nemaš lap-top, pa dođi raditi u moj ured”, ona će. „Želim te imati na
oku.”
Kad Winston iduće jutro stigne, Zeina digne pogled sa svog računala, dok prstima još
tipka. „Moram srediti ovu vijest. Sjedni. Gotova sam za dvije minute.” Završi i protrese
prste. „Idemo - vodim te na tvoju prvu presicu.”
Ali ne ide to samo tako: Winston nema akreditaciju s kojom bi ušao na press-
konferencij u i Arapska liga zaustavi ga na vratima. Zeina da sve od sebe, ali ne može ga
uvući unutra sa sobom. Nakon nekog vremena, prokrijumčari mu van palestinskoga
državnog tajnika. Državni tajnik, koji govori engleski, strpljivo objašnjava to što se
unutra događa. Winston švrlja olovkom po stranici, ali još nikad nije zapisivao izjave i
shvaća da je govor neočekivano brz: u roku od tri riječi, rečenica mu otperja dok njegova
olovka kaska za njom. Nakon nekog vremena, državni se tajnik ispriča.
„Što si zapisao?” upita Zeina.
Winston prouči svoje bilješke koje sadrže uvodne fraze - „Vjerujemo da...” ili „Pravi
je problem u tome što...” ili „Morate znati da...” -nakon čega slijede nečitljive škrabotine.
„Nekoliko dobrih dijelova”, odvrati joj.
Smjesti ga za rezervni kompjutor u svom uredu i ostavi ga da piše. Još je pri poslu kad
ona navečer ode doma. „Nazovi me ako kaniš išta predati novinama”, kaže. „Želim to
najprije vidjeti.”
Ali ni idućeg jutra još nije gotov. Kasno popodne konačno joj pokaže tekst.
„Pa”, kaže ona nakon što na brzinu pročita, „i to je početak. Dobar početak. Ali imam
nekoliko komentara.”
„Molim te, samo reci.”

105
 „Prvo i osnovno, standardno pravilo novinskoga članka - i pritom ne želim u korijenu
sasjeći tvoju kreativnost – jest da negdje u tekstu navedeš lokaciju i dan. Također, trebaš
navesti ime svakoga s kime razgovaraš. I možda bi bilo dobro da izbjegavaš u tolikoj
mjeri upotrebu riječi, stvar.
„Inače izgleda okej?”
„Pa, ovo je probna priča - shvatimo je kao takvu.”
„Misliš da će je novine htjeti?”
„Sad je već malo zastarjela.”
„Dogodila se jučer ujutro.”
„Što je za vijest staro. Oprosti - obično sam sklona isticati samo negativne strane, tako
da moje komentare nemoj previše uzeti k srcu. Ali moram ti reći da trošiš previše riječi
na to da dođeš do srži ove priče. Također, smatram da je kozja bradica državnog tajnika
dobila preveliku pozornost. Iskreno, ja je ne bih ni spomenula.”
„Mislio sam da je primjereno.”
„Ne u uvodnom odlomku. Nemoj me pogrešno shvatiti - sviđa mi se tvoj pokušaj da u
priču uneseš boje. Ali tu i tamo imam osjećaj da se previše trudiš. Na primjer, ovaj dio:
,Dok je govorio, žuto egipatsko sunce vrlo je jasno sjalo, kao da ta zlatna kugla plamti
istom onom nadom za mir na Bliskom istoku koja gori i u srcu palestinskoga državnog
tajnika za sport, ribolov i divljač.’”
„Razmišljao sam o tome trebam li izbrisati tu rečenicu.”
„Nisam sigurna ni je li gramatički točna. A, tek toliko da znaš, uzroci izraelsko-
palestinskog sukoba ne ,vuku korijen iz prastare pravopisne pogreške’. Bar ja to nisam
čula.”
„Mislio sam da bi to moglo zaintrigirati čitatelja.”
„Ali nije istina.”
„Ne znam, Zeina - državni je tajnik tako brzo govorio. I prošao je
netko tko je prodavao sladoled. Buka. Omela me.”
„Znam - spominješ prodavača sladoleda u članku.”
„Mislio sam, malo lokalne boje. Znači, ne bih ga trebao ponuditi novinama.”
„Samo ga ti ponudi.”
„Ili možda ne.”
„Gle, dođi opet sutra. Naći ćemo ti drugu priču.”
Ruku na srce, nije mu uspjelo iz prvog pokušaja. Ali, dok se vraća u stan, Winston je
nabijen energijom - vodio je pravi intervju. Zaista se bavio novinarstvom.
Zazvoni mu mobitel i smjesta se uspaniči: možda je Menzies iz novina i zahtijeva
priču. Nije te sreće.
„Si dobar, buraz?”
„Snydere, bok.”
„U dolini Nila. Vojni komandosi. Islamisti.”
„Molim? Isprekidano čujem što govoriš. Zvučiš telegrafski. Možeš li to ponoviti?”

106
 „Humanitarušin satelitski telefon. Naplaćuje po minuti. Brzo govori. Kako
istraživanje?”
„Ono što si tražio da napravim? Da budem sasvim iskren, nisam imao previše
vremena za to. Malo sam pokušavao pisati vlastite članke. Uglavnom, zvuči kao da si u
žurbi, pa neću ulaziti u detalje. Sve u svemu, imao sam teškoća pri istraživanju.
Djelomično i zato što je kod tebe moj lap-top.”
„Je li zvala Kathleen?”
„Nije”, odgovori Winston. „Zašto? Zar je trebala?”
„Prekini svoju priču. Istraži što sam tražio.”
„Ona je to rekla?”
„Golem projekt. Kandidat za nagradu. Sudjeluješ ili ne?”
„Ti to ozbiljno?”
„Sudjeluješ? Ili ne?”
Winston se smjesti u odjeljak u Američkoj sveučilišnoj knjižnici. Isprva mu ide na
živce to što radi po Snyderovu nalogu, ali materijal ga uskoro privuče. Ne može poreći da
mu je donekle laknulo što može prebirati po akademskim svescima i obavljati novinarsku
dužnost a da ne mora obijati vrata da uđe u Arapsku ligu ili hvatati izjave od žena na
tržnici. Moglo bi se čak reći da mu je ovaj knjižnički posao dosad najdraži aspekt
izvješćivanja. Zapravo, tako se unese u to da je još pri tome tri dana poslije kad se Snyder
vrati u grad.
Dogovore se da se sastanu na ručku u L’Aubergineu.
Snyder stigne sa zakašnjenjem od dvadeset minuta brbljajući na mobitel. Sjedne i
nastavi razgovarati. Nakon još deset minuta, isključi telefon. „Pa di si ti meni, buraz.”
„Nema problema”, kaže Winston, iako se Snyder ni za što nije ispričao. „Imam
istraživanje koje si tražio.”
Snyder zarije prst u Winstonov humus. „Dolje mi je bilo super. Klisnuo sam vojnoj
pratnji u roku od, ono, jednog dana. Sastao se s beduinima. Infiltrirao se među
mudžahedine. Jahao na magarcima. Polja šećerne trske. Helići. Upadanje u bunkere.
Medrese. Ekstremistički vojni logori. Trebao si poći.”
„Imao sam dojam da želiš ići sam.”
„Isuse Bože - nemoj me zezati! Ja samo želim da vijest izađe u javnost.”
„Jesi li se susreo s teroristima?”
„S pravim pravcatima, buraz.” Zastane. „Ne baš iz Al Qaide. Ali visoko su na listi
čekanja.”
„Imaju postupak prijave?”
„Nego! OBL je trknut što se toga tiče.”
„Tko je OBL?”
„Osama”, odvrati. „Ne poznajem ga baš tako dobro. Sreli smo se samo valjda dvaput.
Još kod Tore Bore. Dobra stara vremena.
„Kakav je?”

107
 „Visok. To najviše upada u oči. Da nije otišao u pogrešnom smjeru, možda bi
napravio karijeru u profesionalnom sportu. To je tragedija ovog sukoba - toliko
potraćenog talenta. No. Ono što me kod GRPT-a najviše raspizdi jest neznanje. Nemoj
me pogrešno shvatiti - ne odobravam ekstremizam ni u kojem obliku. Na svoj se skroman
način nadam da bi ljudi mogli pročitati moje radove i čuti glas koji vapi iz svakog
članka.”
„I što kaže taj glas?”
„Pojest ću humus do kraja, okej?”
Winston naslaže tri fascikla na stol. „Gotovo sve što si tražio. Uz sadržaj i indeks.”
Snyder jede ne dižući pogled.
Winston ponovi pokušaj. „Da ti to ovdje ostavim?”
„Zadrži si to, frajeru. Moj dar tebi.”
„Zar ne želiš istraživanje?”
„Zar ne čitaš novine, stari? Priča je već izašla.”
Winston pusti da mu se ovo slegne. „Supotpisao si me kao autora članka koji nisam ni
pročitao?”
„Ali rekao si da te ne potpišem na svoj članak. Nisi li to rekao u mejlu ili tako nešto?”
„Nikad.”
„Jesi, jesi. Budući da je to ionako bila, ruku na srce, moja priča i to sve.” Obruši se
rukom u Winstonov umak od patlidžana. „Onda, hoćeš li se sad okušati kao slobodnjak?”
„Pa, još pucam na taj posao honorarnog dopisnika.”
„Honorarnog dopisnika za koga?”
„Za novine.”
„Zar ti nisu rekli? Baš mi je krivo”, kaže Snyder. „Ja sam više-manje sada njihov
čovjek u Kairu.” Otvori i zatvori mobitel da se uvjeri da je ugašen. „Entre nous, ova mi
je gaža zapravo samo da ubijem vrijeme. Brišem odavde za maksimalno godinu dana.
New York Times sto posto će me poslati u Bagdad. Još nismo u kontaktu, ali nazvat će me
u roku od godine dana, to ti jamčim. Na neki način, paše mi čekanje - kad stignem
onamo, Irak bi već mogla biti propala država, što bi izgledalo zakon u mom CV-u.”
Stigne račun. „Tko će se isprsiti?” upita Snyder ne pokazujući nikakvu namjeru da to
učini.
Winston mlitavo izvadi kreditnu karticu.
„Baš lijepo od tebe, frajeru. Baš sam se htio baciti u trošak, ali, evo, kad ti želiš.”
„Zapravo, ja ne mogu podnijeti nikakve troškove. Nemam posla.“
„Isuse Bože, onda je totalno kul od tebe što ćeš platiti.”
Snyder vodi natrag do Winstonova stana, otključa vrata i baci se na trbuh na krevet.
„Snyderu?”
„Ha?”
„Što se dogodilo s mojim lap-topom?”
„Kojim lap-topom?”

108
 „Onim koji si uzeo.”
„Gdje si ga zadnji put imao?”
„Ti si ga zadnji imao.”
„Ne bih rekao, stari.”
Winston prosjedi veći dio noći, kujući plan kako da umori ovoga uzurpatorskog
pavijana. Ali rizik odlaska u kairski zatvor snažan je argument protiv, zato radije počne
razmišljati koje će sve oštre primjedbe reći sutra ujutro.
Pa ipak, u zoru, kad je Snyder čio i veseo, Winston samo promatra, u polusnu, nijemo
ga mrzeći. Snyder kaže da će ga humanitaruša ubaciti na ograničeni let za Darfur.
„Propale mi se države motaju po glavi”, izjavi. Pokupi stvari i ode bez i riječi zahvale.
Winston se ispruži na još toplom krevetu i sklopi oči. Prevrti u glavi svoje interakcije
sa Snyderom, osuđujući se zbog kukavštine. Vrti se u krevetu još isprekidanih sat
vremena, pa ustane, odlučan da ode iz ovoga grada.
Zbog odluke uhvati ga malodušnost, pa polet - žudi da pobjegne iz Kaira još otkako je
stigao. Bi li trebao obavijestiti novine o odlasku? Znaju li oni uopće da je on ovdje?
Otkako je stigao, nije čuo ni glasa ni od Menziesa, ni od Kathleen, ni od koga drugog.
Treba još samo zamijeniti povratnu kartu, spakirati se i odnijeti ključeve Zeini.
Pozove je na zadnju večeru da joj zahvali, obećavši si da neće spominjati Snydera. Bez
obzira na to, pavijan stalno iskrsava u razgovoru.
„Jedino što mogu reći o njemu”, prokomentira Winston, „jest da izvlači fantastične
citate. U mom kratkom iskustvu, nitko nije rekao ništa osobito zanimljivo.”
„Snyderovi citati? Neki ljudi tvrde da su s vremena na vrijeme približni.”
„Kako to misliš?”
„Pa, zar talibanski borci kažu nešto poput: ,One su eksplozije bile guba, ajmo sad
rasturiti Sjeverni savez’?”
„Nisam siguran. Nikad nisam susreo talibane.”
„Pošteno rečeno, izvješćuje da boli glava, ide na prve crte bojišta - na svoj je neobičan
način neustrašiv.”
„Znam. Jednom sam ga vidio kako razgovara s tipom iz Ministarstva unutarnjih
poslova na Khan el-Khaliliju. Snyder je uporno gnjavio tipa, i to prilično neuljudno, po
mojemu mišljenju. Ali na kraju iz toga je izvukao priču.”
„Dobro novinarstvo i pristojno ponašanje uzajamno su isključivi”, objasni ona.
„Mrvicu pretjerujem.”
Desetljeće je starija od Winstona i on joj se divi - vrlo je sabrana i kompetentna. Upita
se bi li nakon večere mogao doći u priliku da je poljubi. Na kairskim ulicama nije vidio
parove da se ljube. Gdje bi joj prišao?
A opet, i da se baci na Zeinu, što dalje? Plaši ga već i ovako odjevena. I tračak nade
koji je gajio ispari kad ona kaže: „Znaš da je između mene i Snydera bilo nečega, je 1’
da?”
„A je li?” Winston nehajno odvrati. „A što to?”
„Pa spetljali smo se. Ma nije bitno.”

109
 To su Snyderove riječi, shvati Winston i prođu ga srsi. „Baš sam se pitao kako to da
toliko znaš o njemu.”
„Strahovito loš potez. Ali primamljiv je.”
„Snyder je primamljiv?”
„Rekla sam ti”, ona će, „frajer je seksi. Ali reci ti meni sada, mladi gospodine
Cheung, kad razmisliš o svemu, je li ovo novinarsko iskustvo za tebe bilo grozomorno?”
„Nije sasvim.”
„Je li ti se išta svidjelo?”
„Rado sam išao u knjižnicu”, kaže on. „Mislim da su mi knjige draže od ljudi -
primarni me izvori straše.”
„Osim ako nisu primatskog podrijetla.”
„Gak i tada”, on će. „Na primjer, jednom je moj mentor na doktoratu nekim
studentima dodiplomskog pokazivao naš labos. Htio im je demonstrirati hijerarhijsku
dominantnost među makakima. Na njegov znak, taj jedan mužjak koji se zove Bingo
počeo me gristi za bedro i stjerao me u kut kaveza. Pred cijelim razredom, Bingo je
pokazao da je on, ni po čemu poseban, odrastao majmun, mnogo dominantniji od mene.”
Ona se nasmiješi. „Zato si odustao od poslijediplomskoga?”
„I to je djelomice pridonijelo. Negativna je strana proučavanja primata, shvatio sam,
to što postaneš pretjerano svjestan statusa, podložnog ponašanja, stvaranja savezništva. U
akademskim krugovima zauvijek bih ostao primat nižeg ranga. Ali novinarstvo se činilo
kao profesija alfa-mužjaka.”
„Novinarstvo je gomila štrebera koji se prave da su alfa-mužjaci”, kaže ona. „Kad
smo već kod toga, jesam li ti rekla da me Snyder nazvao iz Darfura?”
„Zašto?”
„Htio je da mu protumačim nešto s arapskoga. A bogme je imao prilično zanimljiv
materijal.”
„Jesi li mu pomogla?”
„Zašto bih? Zapravo, bila sam u kontaktu s Kathleen iz novina.” Prođu ga srsi kad
pomisli da se Zeina zauzela za njega da ipak dobije položaj honorarnog dopisnika i da će
možda morati ostati.
Ona nije to htjela reći. „Dojadilo mi je agencijsko piskaranje”, objasni. „Bilo bi lijepo
da malo odvojim uho od telefona, izađem i tu i tamo o nečemu izvijestim. Pa makar bila
samo honorarna dopisnica za novine.”
„Nisam znao da želiš to mjesto.”
„E pa, htjela sam ga.”
„U tom slučaju, to velikodušnije od tebe što si mi pomogla”, kaže on, najednom se
zapitavši koliko mu je zaista pomogla. „Zašto to nisi prije spomenula?”
„Bili smo suparnici.”
„Nisam to znao.”
„Znači, vraćaš se na studij u Minnesotu?”

110
 „Imam plan”, odgovori prepredeno, ali ne nastavi. Ne kani joj se razotkriti. A ionako
nema plan. „Znaš”, primijeti, „uvidio sam da sam imao pogrešnu predodžbu o nečemu:
uvijek sam pretpostavljao da te godine i iskustvo ogrube, učine otpornijim. Ali to nije
istina. Baš je suprotno.” Okrene se prema njoj. „Zar ne?”
Ali ona gleda na mobitel ima li propuštenih poziva od Snydera i ne odgovori.

111
 1963., KORZO VITTORIO, RIM

Sad kad se Betty maknula s puta, Leo je preuzeo potpunu kontrolu nad novinama i
objavio da mu je prvi cilj da im podigne standard. No dalo bi se raspravljati je li mislio
na standard novina ili vlastiti.
Bio je opsjednut „tekstovima koji plijene pozornost”, koje je definirao kao članke
zbog kojih na kiosku padneš na dupe. No nije imao povjerenja u vlastite novinare da
mogu proizvesti nešto tako dobro, pa je kupovao priče od vanjskih suradnika, čime u
uredu nije stekao ničiju naklonost. Atmosfera je bila sve zatrovanija; stari kolegijalni
dani bili su odbrojani.
Naklada se neznatno smanjila, ali Leo je tvrdio da je čitateljstvo samo postalo
sofisticiranije. U korespondenciji s odborom u Atlanti obećavao je da će srezati troškove,
ali privatno je bio razmetljiv. Ipak Charles je pokazao karte: rekao je da su novine
nedodirljive.
Charles je 1969. odstupio s mjesta predsjednika upravnog odbora, i na njeg a je došao
Ottov sin Boyd, u dobi od dvadeset sedam godina. Leo je Boydu poslao pismo čestitke, uz
naznaku da bi mu dobro došlo više novca - novinama bi odgovaralo da zaposle još kojeg
čovjeka. Umjesto toga, Boyd se riješio jednog starog: samog Lea.
Objašnjenje je bilo da je Leo iznevjerio novine i njihova pokojnog utemeljitelja. Ott je
ostavio obitelj, rintao je danju i noću kako bi sazdao novine koje bi služile svijetu, rekao
je Boyd. Ali Leo je pretvorio novine u jedva nešto više od osobnog igrališta. Boyd je čak
tvrdio da je Leo izmijenio zaglavlje kako bi smanjio natpis, Utemeljio Cyrus Ott (1899. –
I960.)’i povećao, Glavni urednik: Leopold T. Marsh’. Ravnalo je navodno dokazalo
njegovu tvrdnju.
Leo se neko vrijeme zadržao po glavnim gradovima Europe, njuškajući kako bi se
vratio u međunarodni tisak. Na kraju se vratio u Sjedinjene
Američke Države, ponijevši doma nešto malo gotovine i naviku da trgne konjak prije
doručka. Prihvatio je posao u Pittsburghu da uređuje stručni časopis o ugljenarstvu i
imao je sreće što je i to dobio.
Boyd se obvezao da će potražiti zamjenskog glavnog urednika, no pokazalo se da je
previše zaokupljen ostatkom Ottova carstva. Imao je velike ambicije i počeo je prodavati
poduzeća koja je dugo imao u vlasništvu, pa čak i rafineriju šećera od koje je sve
krenulo, u korist prekomorskih spekulativnih ulaganja. To je bilo smiono - upravo nešto
što bi napravio i njegov otac.

112
 Ilije barem Boyd tako mislio.
Jer Otta, koji je otišao u Europu kad je Boyd imao jedanaest godina, jedva da je i
poznavao. Tijekom očevih mitskih dana, kad je Ott sagradio carstvo ni iz čega, još se nije
bio ni rodio. O tim je vremenima Boyd uglavnom saznao od raznovrsnih dodvorica koji
su grickali okrajke obiteljskoga bogatstva.
Pa ipak, te su ga legende tjerale dalje. Bio je odvažan jer je i njegov otac bio, i
ponosan jer se i Ott tako držao. No Boydova je odvažnost bila lišena zadovoljstva, a
njegov je ponos bio lišen dostojanstva. Pravio se da je narodski čovjek, kao što je bio
njegov otac. Ali ljudi mu nisu vjerovali, pa je tako on njih prezirao.

113
„URAN-GLUPANI”
RUBY ZAGA, REDAKTORICA

114
 KRETENI SU JOJ OPET UZELI STOLICU, STOLICU ZA KOJU SE BORILA ŠEST
mjeseci. Nevjerojatno. Ovi su ljudi jednostavno nevjerojatni. Traži po redakciji, a u njoj
ključaju psovke, i tu i tamo provale iz nje. „Pizde”, promrmlja. Trebala bi jednostavno
otići. Uručiti im ostavku. Nikad više ne kročiti nogom na ovo mjesto. Ostaviti ove idiote
u oblaku prašine.
Ali čekaj, stani! Da, ovdje je: stolica - ondje je, iza aparata za vodu. Pohita do nje i
zgrabi je. „Nek si sami nađu svoje stolice.” Otkotrlja je na mjesto koje joj pripada za
redaktorskim stolom, otključa svoju ladicu i poslaže pribor: jastučić za križa, naslone za
ruke, ergonomsku tipkovnicu i miš, medicinske narukvice za zapešće, antibakterijske
rupčiće. Dekontaminira tipkovnicu i miša. „Ovdje se čovjek ne može osjećati čisto.”
Prilagodi visinu stolice, potapše jastuk u pravilan položaj i sjedne. „Odvratno.”
Sjedalo je toplo. Netko je ovdje sjedio. „Trebala bih lijepo otići.” Ozbiljno. To bi zaista
bilo nešto. Više nikad ne bi trebala vidjeti ove jadnike.
Novine su jedino mjesto na kojem je Ruby Zaga ikad radila. Zaposlila se ovdje nakon
što je odustala od doktorata iz teologije. U to je doba imala dvadeset sedam godina i bila
je iskompleksirana što počinje neplaćeno raditi kao ljetna pripravnica. S četrdeset šest
godina, još je u novinama, radi kao redaktorica, fitilj joj je kraći, a tijelo tustije, premda
se odijeva isto kao i kad je došla 1987.: narukvice-kolutovi, naušnice u obliku srebrnih
ringova, vunene haljine strukirane velikim remenjem, crne tajce, bijele platnene tenisice.
Nije samo stil isti, nego su u mnogo slučajeva isti i odjevni predmeti, puni mučica,
izblijedjelih boja.
U svoju smjenu uvijek stiže ranije jer je redakcija tada prazna, izuzev Menziesa, koji
kao da nikad ne odlazi. Nažalost, njezini kolege za redaktorskim stolom ipak se pojave u
dogledno vrijeme. Prvi je danas korektor Ed Rance koji nahrupi iz dizala, slinava nosa,
prozračujući vlažna pazuha zamasima ruke. Dolazi biciklom na posao i obilno lije znoj
koji ostavlja mrlje po kaki hlačama. Neće mu dati priliku da je ne pozdravi - ona njega
prva neće pozdraviti. Požuri se na zahod i sakrije se u kabini, pokazujući prst vratima.
Vrati se, kasneći na početak svoje smjene.
„Potrudi se da dođeš na vrijeme”, kaže Ed Rance.
Ona zvizne dupe u stolicu.
Ed Rance i drugi redaktor na dužnosti, Dave Belling, rade korekturu prvog izdanja.
Ed Rance da Ruby zadnjih nekoliko stranica - najdosadnijih - da ih provjeri, pa šapne
nešto Daveu Bellingu. Nasmiju se.
„Što?” upita ona.

115
 „Ne govorimo o tebi, Rube. Svijet se ne vrti oko tebe, Rube.”
„No, da. Ovo mi zbilja ne treba.”
Zapravo zaista ne razgovaraju o njoj nego o Sadamu Huseinu. Danas je 30. prosinca
2006. i Sadama su objesili u zoru. Za zabavu, po internetu traže snimke pogubljenja.
U međuvremenu, svi viši urednici zbili su se oko grafičkog dizajnera kako bi
raspravili prvu stranicu. „Imamo umjetničku?”
„S temom? Diktatora na užetu?”
„Što nude agencije?”
„Njega krepanog. Glava mu je, ono, pod kutom. Skroz iskrivljena na jednu stranu.”
„To zasigurno boli.”
„Zar ne možemo drpiti sličicu s A1 Jazeerine snimke?”
Netko se našali: „Zašto ne bismo drpili sličicu cijele naslovnice New York Timesa i
lijepo to objavili? Tako možemo odmah doma.”
To zasluži opće odobravanje i hihot koji brzo zamre - ne vole se smijati šalama
kolega.
Dave Belling na netu pronađe snimku vješanja i pozove prijatelje, Eda Rancea i Clinta
Oakleyja. Trojica muškaraca gledaju kako Sadam odbija kapuljaču. Krvnici mu namjeste
omču oko vrata. Stegnu čvor. Videosnimka prestaje.
„To je sve? Nema pada?”
„Siroti mili Sadam.”
„Siroti dražesni Sadam.”
„Jedan je anđeo upravo dobio krila.”
„Jedan anđeo upravo u raju puca iz puške.”
Ruby nisu pozvali da gleda. „Kreteni.”
Prave se da je ne čuju i potraže novi video, ovaj put nešto prosto. Njoj se zapravo
sviđa njihov infantilan humor - i ona ima isti ukus. Ali nikad je ne uključe. A kad ona
ispriča vic, gadi im se. Zašto se prema njoj ponašaju kao da je čudakinja? „Kao da sam
zlurada.”
Ovo luzersko kolo koje slini za komadima na You Tubeu - a nju smatraju trolom u
menopauzi. Ali nije ništa drugačija nego oni: sredovječna je, malko nastrana, dosađuje se.
Zašto se zbog njih mora osjećati kao govno? „Jer su djetinjasti, eto zašto.”
Počnu pristizati tekstovi kasnog izdanja. Soba utihne. Prema razini buke možeš
odrediti koje je doba dana. Rano, redakcija bruji šalama bez humora. Kasnije, sada,
zavlada tišina koju narušava samo kuckanje tipkovnica i nervozno nakašljavanje. Oko
roka bude ispada.
Ruby zuri u treptavi kursor. Nisu joj dali ništa, nijedan članak da ga uredi. A onda će
joj prije roka natovariti Sadama. „Govna.”
Ali kad stigne priča o Sadamu, Ed Rance dodijeli je Daveu Bellingu. „Kreteni.”
Umjesto ičega važnog, Ruby dodijele seriju zatupljujućih kratkih vijesti: eksplozija
naftovoda u Nigeriji; okršaji u Mogadishuu; Rusija zavrće plinsku pipu. Onda joj Ed

116
Rance da analizu vijesti o nuklearnom oružju u Iranu i Sjevernoj Koreji sa smiješnim
dimenzijama naslova. Priča je golema, dvije tisuće riječi, ali naslov je sićušan: širok
jedan stupac, dubok tri retka. Kako da sažmeš sve to sranje u dvije-tri riječi? Tretiraju je
kao prokleto roblje ili tako nešto. „Pizde.”
Već prema svojoj navici, na putu prema doma Herman Cohen zastane za
redaktorskim stolom i stoji naizmjence iza svakog urednika čitajući njihove ekrane. Dave
Belling ima otvorenu vrećicu suncokretovih sjemenki i Herman bez pitanja posegne u
nju, kao i uvijek kad spazi otvoreno pakiranje hrane. Naredi sitne izmjene u Sadamovu
naslovu, pa ode teškim korakom.
Viši urednici nazovu Kathleen na mobitel da rasprave prvu stranicu. Stave je na
razglas kako bi se službeno čulo da se slažu s njom, pa spuste slušalicu i rugaju joj se,
kao da pročiste zrak od ulagivanja.
Nekoliko minuta do roka, Ruby je završila sa svime osim s kratkom viješću. Muči se
da strpa „Mogadishu” u naslov širok jedan stupac. Pojavi se Clint Oakley. „Tko je
smislio naslov za eksploziju naftovoda u Nigeriji?” kaže on. „Ljudi, nemojte me
zafrkavati.,Eksplozija opet ubila ljude.’” Zahihoće. „Koji je imbecil to napisao?” Još
otkako su Clinta degradirali s položaja urednika kulture u pisca nekrologa, vrzma se oko
redaktorskog stola i traži lake mete - nadasve Ruby. Vrlo dobro zna da je ona obradila
priču o nigerijskom naftovodu. „Tko je to radio?” ustrajan je. „Tko god bio, treba mu dati
otkaz. Promijenit ćete to, je l’ da? Ede Rance?”
„Već smo promijenili, Clinte Oakley.” Dečki se jedan drugomu obraćaju punim
imenom i prezimenom, kao da su u internatu.
„Super, Ede Rance. Samo provjeravam.” Odlazi podsmjehujući se. ,„Eksplozija opet
ubila ljude!’ Genijalno, jebote!”
Ruby dršće od srdžbe. Naslovnica je bila stupac plus četiri i Ed Rance derao se na nju
da završi. Što je mogla? Sad je ostalo nekoliko minuta do roka i riječ „Mogadishu” drsko
trepće prema njoj. „Ne mogu se usredotočiti.”
„Treba mi naslov za Somaliju”, kaže Ed Rance.
„Znam!”
„Smjesta, Ruby.”
„Nije gotov!”
„Nemamo više vremena. Smisli ga.”
„Samo čas!”
„Ako ne možeš ništa smisliti, dat ću nekomu tko može.”
„Isuse Bože!” Zatvori dokument.
„Neprofesionalno”, promrmlja Ed Rance.
Uskoro završe unutrašnje stranice. Prvu stranicu dvaput su provjerili i zaključili.
Deset je sati navečer, smjena je gotova, zaposlenici su nabrijani.
Sutra je Stara godina, tako da svi imaju slobodan dan. Nekoliko novinara i tehničara
zadrže se u razgovoru o planovima za proslavu, ali većina se iskrade jedan po jedan - pri
odlasku oklijevaju kako se ne bi morali voziti s nekime u dizalu. Uskoro redakcija ostane
prazna izuzev Menziesa koji je još za računalom i Ruby koja sprema svoje potrepštine:

117
jastučić, rupčiće za dezinfekciju, medicinske narukvice za zapešće, ergonomsku
tipkovnicu i miš. Zaključa ladicu i drhtavom rukom prođe kroz kosu, kao da želi istjerati
pauke. „Kakve pizde.” Bit će joj super kada da jebeni otkaz. „Jedva čekam.”
Mrak je kad se uputi prema autobusnoj postaji. Na njezino iznenađenje, mladi izdavač
novina, Oliver Ott, šeće sa psom prema njoj - zašto u ovo doba dolazi u ured? Visok je
muškarac, manjkav i nezgrapan, i zuri u svog baseta koji njuška pločnik. Oliver i pas
prođu ravno pokraj nje - njezin izdavač kao da nema blagog pojma tko je ona.
„Dobra večer!” ljutito kaže kad je mimoiđe. „Jesam li nevidljiva? Zar me ne vidite?”
On pogleda za njom. „Govno jebeno!” poviče i odtutnji. „Bravo, stara”, kaže sebi
nastavljajući dalje niz Korzo Vittorio, mimo svoje autobusne postaje. „Bravo, stara! Nek’
se jebe!” Te će gnjide ovo iskoristiti da joj sada daju otkaz. „Jebene pizde. Nadam se da
će mi zaista dati otkaz.” Kathleen bi jedva dočekala - jedva bi dočekala da najuri Ruby.
Gotovo bi se isplatilo ostati njoj u inat. „Gotovo bi se isplatilo.” Kathleen. „Gadura.”
Ruby i Kathleen došle su u novine u istoj berbi pripravnika 1987. Ruby je stigla
tjedan ranije, pa je mlađoj djevojci mogla pokazati ured, reći joj kako se zove koji
urednik, predstaviti je ljudima - pa čak i upoznati je sa zgodnim talijanskim
pripravnikom, Darijem de Monterecchijem, na kojeg se Ruby palila. U roku od tri
mjeseca, glavni urednik Milton Berber zaposlio je Kathleen kao novinarsku asistenticu,
dok s Ruby nije prozborio ni riječi. A u roku od deset mjeseci, Kathleen i Dario počeli su
zajedno živjeti. Tijekom idućih godina, Kathleen je postala jedna od najtraženijih
novinarki u novinama, zvijezda koja se penje po hijerarhijskoj ljestvici i naposljetku
odleti u utjecajne novine u Washington u. Sve dok se sada, godinama poslije, Kathleen
nije trijumfalno vratila kao šefica, dok je Ruby - koja nikad nije otišla, koja je bila vjerna
- obično smeće. „I upravo se tako odnose prema meni.” Uključujući i Kathleen. „Krava.”
Ako ti idioti ne otpuste Ruby zato što je opsovala izdavača, sama će ušetati i dati otkaz na
Novu godinu. To će baš biti fora. Otići iz ove ušljive zemlje. „Napokon doma.”
U autobusu prema doma sjedne. Ironija je u tome što je zapravo dobra u svome poslu.
„Ali kao da je to njih briga.”
Autobus se zaustavi kako bi propustio newyorške turiste da se razliju po raskrižju, pa
nastavi preko mosta prema Svetom Petru, čija je kupola osvijetljena ljubičasto-žuto. Dok
prolaze pokraj nje, ona istegne vrat da gleda baziliku do zadnjeg mogućeg trenutka. A
onda nestane.
Živi u modernoj zgradi koja gleda na buvljak i sklonište za pse lutalice kod Vrata
Portese. Lajanje nikad ne prestaje, pa cijelo vrijeme prozore drži zatvorenima. Kad je tek
došla u Rim, dolazili su joj prijatelji iz Amerike i odsjedali kod nje. Ali svaki bi posjet
ispao napet. To je zbog rasporeda u kojem se, kao u newyorškim stanovima s povezanim
sobama, jedna prostorija pretače u drugu. Ovih je dana po njemu pobacana prljava odjeća
– zgužvani korzeti, prevelike majice, kopče za kosu. Kuhinja je u neredu, puna poderanih
papira od mafina, praznih boca mlijeka, upotrijebljenih aluminijskih folija, plastičnih
vrećica. Već godinama nitko izvana nije bio u posjetu, pa čemu onda pospremati?
Presvuče se u Fordhamovu trenirku, otvori hladnjak i zijevne u njegovo bijelo svjetlo.
Otvori limenku Heinekena i popije ju pred otvorenim hladnjakom, dok joj se um prazni
zajedno s limenkom. Neravnine njezina dana zaglade se.

118
 Pogleda po policama hladnjaka: staklenka crnih maslina, kečap neke lijeve marke,
kriške sira. Jesti ili spavati - vječna dvojba večernje smjene. Suoči se s dilemom kao i
uvijek, s kanticom Haagen-Dazsa na kauču i Tonyjem Bennettom koji svira tiho u liniji.
CD je dobila besplatno uz časopis i postao je dio njezina rituala poslije posla. Ima i
upaljen televizor, sa stišanim zvukom. Gleda Ballando con le stelle a da ne vidi, sluša
Tonyja Bennetta a da ne čuje, jede švicarsku vaniliju s bademima a da ne osjeća okus. Pa
ipak, spoj je nešto najljepše što poznaje.
Utišani televizor prikazuje dokumentarac o svrgnutoj talijanskoj kraljevskoj obitelji.
Prebaci na informativnu emisiju koja prikazuje isječke Sadamove karijere, od Halabje
preko Kuvajta do vješala. Prebaci natrag na kraljevsku obitelj.
Dolje na ulici začuju se eksplozije: tinejdžeri isprobavaju vatromet za sutra. Noge
odmara na stoliću, kraj hrpe obiteljskih fotografija koje je donijela iz New Yorka nakon
očeva pogreba. Rubom deke prekrije slike da ih sakrije od pogleda.
Zatvori oči, zatrese glavom. „Opako mjesto.” Taj ured. „Neka me otpuste.” Učinit će
to e-mailom: Ruby, želimo razgovarati s tobom. „Ocjena rada.”
Uvjetni otpust. Dobila otkaz zbog vikanja na onoga idiotskog muškarca-djeteta
Olivera Otta. Vraća se u Queens. „Kakvo bi to bilo olakšanje.” Ozbiljno. „Nemam zašto
ovdje ostati.” Dario? „On nije razlog.”
Oko dva ujutro pijana je. Otvori svoj mobitel, nasmiješi se Darijevu imenu na popisu
kontakata. Pozvat će ga k sebi, ovoga časa. Zašto ne? Nazove njegov broj, nacugana,
bestidna.
On ne odgovori.
Ona zatvori telefon, odleluja do ormarića s lijekovima. Iz toaletne torbice izvadi
bočicu muške kolonjske, Drakkar Noir. Nanese si je na ruke, udahne, izdahne, zatvorenih
očiju. Lagano se dotakne dlanom o dlan, prijeđe prstima po obrazima, oko vrata, sve dok
po cijelom tijelu ne miriše na Darija.
U posudi je ostala još grudica Haagen-Dazsa koja se topi. Srkne je i otvori zadnje
pivo, tonući u san pred televizorom.
Iduće jutro probudi je zvuk struganja. Za njim uslijedi zaglušno bušenje. Čekić o
kamen. Gradnja? Na Staru godinu? „To je sigurno protuzakonito.” Premda to ovdje ništa
ne znači. Jebeni Talijani. Sakrije se ispod deke, ali ne može spavati. U kupaonici lapće
vodu iz otvorene slavine. Buka trese stan. Ubilačkim pogledom kroz prozorske kapke
trepće prema radnicima koji viču da nadglasaju radio koji trešti.
Locira plastičnu vrećicu koju je čuvala za ovakvu priliku, razveže čvor i ustukne od
smrada. Izvadi trulu rajčicu, trulo jaje i trulu naranču i otvori prozor. Pomno nacilja i baci
jaje, pa se sagne. Nitko ne zaurla - promašila je. Iduća je naranča. Još nije pogodila metu.
Hitne rajčicu koja savršeno sleti, rasprskavajući sjemenke i trulo meso. Sakrije se ispod
prozorske daske. Radnici minutu kunu, tražeći pogledom napadača. Ugase radio.
„Pobjeda”, kaže ona.
Zatim se radio opet upali, oni su glasni kao prije, a ona je potpuno budna.
Sjedne na zahod. „Kakvi su ovo ljudi?”

119
 Šištavi tuš ispuni kupaonicu parom. Ona se skine i obuzme je malodušnost pri
pogledu na svoje golo tijelo. „Kao da se topim.” Grubo se trlja pod mlazom a zatim se
mrzovoljna cijedi po kupaonici.
Sjedne na autobus do Trga Popolo i ode do kina Metropolitan, koje prikazuje
najnoviji film o Jamesu Bondu, Casino Royale. Proučava poster vani. Je li gore gledati
film sâm u prepunom kinu ili sâm u praznom kinu? Što ako dođe netko koga poznaje?
Netko s posla? Sjeti se provale bijesa prema Oliveru Ottu. Bi li trebala otići u ured i
provjeriti e-mailove? Sigurno se požalio Kathleen. To će biti kraj. Dat će joj otkaz.
Zamisli što će sve moći raditi kad se oslobodi novina. Samo što ne može ništa zamisliti -
već godinama mrzi taj posao, ali nema nikakvu ideju o budućnosti izvan te redakcije.
Pogleda oko sebe. Što ako je Dario vidi ispred ovoga kina, samu na Staru godinu? Što
ako upravo sada s obitelji šeće Ulicom Corso? Pobjegne niz Ulicu Ripetta, presiječe niz
pokrajnje uličice i napokon izađe na Trg San Salvatore in Lauro. Zimsko sunce dopire
ovamo, a njegova se toplina širi pjacom poput stolnjaka. Zakloni oči rukom. Promet šiša
po Lungotevereu. Pješaci prolaze, tiho, puni poštovanja. Ona se divi plećatoj crkvi na
njoj - izgleda kao da je šutnula u stranu sve one prljave aute koji su joj zakrčili stube.
Jednostavno raspelo visi iznad zabata, arhanđeli ispod friza, kameni stupovi uokviruju
jaka drvena vrata.
Smireno otiđe dalje, kližući se među spokojnim mislima, gledajući svoje cipele kako
se pojavljuju jedna za drugom ispod nje. Prijeđe Tiber i stopi se s gomilom koja ulazi u
Svetog Petra. Zavijena kolonada trga grli hodočasnike, kolosalna se bazilika uzdiže iza
nje, kameni obelisk upire u oblake. No danas je središte pozornosti božićni bor i prizor
Spasiteljeva rođenja, uključujući razmahano dijete Isusa istaknuto reflektorom. Mnoštvo
se gura bliže jaslicama i Ruby se kreće s njima, ne promatrajući prizor nego samo
nabujalu masu: tate kako kamerama snimaju jasle, časne sestre kako promatraju tri kralja,
tinejdžere kako šapću proste viceve o magarcima u biblijskim vremenima. Dok svi ostali
izvijaju vratove da uhvate dobar pogled, Ruby zatvara oči i naslanja se na njih, ovlaš
dodirujući ruke neznanaca – ne dugo, da nitko ne primijeti, ali milujući ih u prolazu.
Kada dođe doma, izvadi torbu s najnužnijim stvarima koju je spakirala već nekoliko
dana prije i odloži je kraj ulaznih vrata. Još je prerano da ode u hotel. Pogleda oko sebe
ne bi li se nečim zabavila i zgrabi daljinski upravljač i deku, nehotice otkrivajući
obiteljske fotografije iz New Yorka: slike tatka, Kurta i sebe. Sakupi ih u krilu, s
poleđinom prema gore.
Kroz glavu joj prođe posao. Dave Belling. „Kakav muljator”, promrmlja. I njegova
sranja o domaji, južnjačkom dečku sa sela. Stisne zube. Clint Oakley. „Šupčina jebena.”
Ti će dečki uživati kada dobije otkaz. „A ja ću, mater im, skakati do neba.” Više nikad ne
kročiti nogom u tu rupčagu.
Preokrene fotografije. Na gornjoj je Kurt, njezin brat, godinu dana stariji. On joj je
dao fotografije na tatkovu pogrebu. „Podijelimo ih”, rekla mu je tada Ruby.
„Ne treba.”
„Zadrži bar neke.”
Rekao je da je tatko, tijekom zadnja sedamdeset dva sata, mnogo vikao.
„Što je govorio?”

120
 „Da ne želi umrijeti. U bolnici je napravio scenu.”
„Da mi bar to nisi rekao, Kurte.”
„Ali zbilja nije imalo svrhe.”
„Što to?”
„Da se vratiš prije nego što umre.”
Zaista, Ruby se nije vratila iz Italije dok je tatko bio bolestan - čekala je molbu. Htjela
je da tatko izrazi kajanje. Tijekom tih zadnjih dana, Ruby je stalno nazivala Kurta,
nadajući se da će čuti da tatko nije mrtav, nadajući se da će čuti da jest. Pogreb je bio na
Groblju Djevice Marije od Zvijezde mora, na izlazu s autoceste Rockaway. Bio je srpanj i
bilo je vruće i Ruby se bojala da će svi primijetiti koliko se znoji. Umjesto toga, svi su je
grlili: bratići, sestrične, nećaci i djeca. Bila je pokojnikova kći. Kurt je sjedio kraj nje i
nekoliko joj sekunda tijekom obreda stiskao ruku.
Nakon toga imala je četiri dana u Queensu. Kurt je uzeo godišnji i vozio je uokolo.
Jeli su u zalogajnici Astoria kao kad su bili djeca, kad su naručivali pomfrit i mesni umak
i na to cijedili hrpe kečapa i octa, dok ne bi napravili splačinu koja skuplja usta. Kao
odrasli, mogli su naručiti što god žele. Pa su naručivali pomfrit i mesni umak.
Cijela ju je obitelj željela vidjeti, tražila je njezino mišljenje i savjet. „Teta Ruby, reci
Billu, takozvanom vrhunskom kuharu, kakva je prava talijanska hrana.” I: „Rube, daj
razgovaraj s Kelly, želi s ruksakom obići Europu. Nemam povjerenja u malog s kojim
ide.”
Ruby je i dalje svakoga grlila. Malene je gladila po bradi, uzimala ih u krilo, slušala
priče koje su joj povjeravali šaptom, grijući joj uho. Svi su mislili da je tako pametna i
svjetska žena. To joj je utjeralo strah od pomisli na to da se ikad vrati doma u Queens -
tada bi je prozreli, vidjeli bi kakva je sve ovo bila laž, koliko je obična.
Tijekom tog posjeta, zadnji je dan provela kupujući darove da svima zahvali. Darovi
nisu trebali biti samo izraz velikodušnosti, nego i znak pažnje - sve ih je slušala. Kurtu je
kupila GPS kontrolnu ploču, jedini model koji stane u njegov Toyotin kamionet; Kelly
dugo željeni bijeli Nikonov Coolpix II, uz pojas za novac da u Europi bude sigurna; a
svim malim nećakinjama i nećacima pogodila je prave videoigrice i knjige i DVD-ove.
Djeca nisu željela da ode, a odrasli su pitali kad će se preseliti doma u New York.
U avionu kojim se vraćala u Rim odlučila je da će digitalizirati stare fotograbje koje
joj je dao Kurt i poslati mu primjerke e-mailom - netko na fotografskom odjelu na poslu
mogao bi joj pokazati kako se to radi. U glavi je pripremila e-mail: „Stariji brate, iako ih
sada ne želiš, možda ćeš ih htjeti poslije. I bit ćeš mi zahvalan! Možda će djeci biti drago
da ih imaju. Puno te voli Rube. P. S. Odgovori mi kada ovo dobiješ.”
Premda joj je tatkov sprovod u New Yorku dao krila, ured ju je ubrzo prizemljio. Po
povratku je zatekla lavinu e-mailova iz kulturne rubrike (koju je tada još vodio Clint
Oakley) zbog članka koji je uređivala prije nego što je otišla. Clint je kopiju maila sa
svim prigovorima poslao i Kathleen, da ponizi Ruby. Zar to nije mogao riješiti u četiri
oka, kao čovjek? Ojađenost poslom počela joj je prodirati i u san - od ljutnje se budila u
mraku. I tatko ju je opsjedao, slikama koje Ruby godinama nije vidjela: tatko kako otvara
ormarić da joj pokaže šalicu u kojoj je držao ljudske zube; tatko kako zagrijava žlicu na
štednjaku; tatko kako govori svećeniku: „Gledajte, moja curica pupa.”

121
 Zbog obiteljskih fotografija u krilu, Ruby poželi oprati ruke. Već je prošlo gotovo šest
mjeseci otkako je otišla iz New Yorka i još ih nije digitalizirala.
„Zar Kurt ne može ni nazvati?” Koliko to može biti teško? Ona mu ne želi kvocati.
Ali on kao da ne mari za to da ostane s njom u vezi, ne bi mario ni da jedno drugo izgube
iz vida. Kaže da ne voli putovati. Ali odveo je ženu u London. „Mogao mi je reći.” Ona
se ondje mogla sastati s njima.
Vani eksplodira vatromet, iako do ponoći ima još nekoliko sati. Ona sakrije
fotografije na kuhinjsku policu. Istrlja ruke plovućcem dok joj ne počnu bridjeti.
Taksi je ostavi pred Nettunom, hotelom s tri zvjezdice odmah izvan vatikanskih
zidina, čija se fasada boje breskve već godinama skriva pod skelama jer je vlasnicima
ponestalo novca i volje u pola mlaznog čišćenja 1999.
Pukne još jedna petarda i ona poskoči od straha.
Recepcionar je pozdravi na talijanskom, ali ona odvrati na engleskome i preda mu
svoju američku putovnicu. „Mrzim letjeti tijekom blagdana”, ona će. „Mrzim biti
odvojena od djece. Ali šefovi nisu htjeli odgoditi sastanak. Ništa ja to ne vjerujem.”
On uzme otisak kreditne kartice.
„To je moja osobna kartica, a ne tvrtkina”, kaže mu. „Tako da skupljam zračne milje.”
On nezainteresirano kimne.
Za Staru godinu nikad ne ostaje doma. Svakog 31. prosinca postane američka
poslovna žena koja je zapela na drugom kontinentu tijekom blagdana; svake je godine u
drugom hotelu.
Prozor sobe gleda na cijevi klimatizacijskih uređaja, što joj odgovara - manje buke s
ulice. Spusti kaput na krevet, iz mini bara uzme Peroni i upali televizor da vidi što se nudi
od plaćenih programa. Nekoliko minuta gleda pornografski film, ne ustreptalo nego
malodušno. Promijeni na kanal s glazbenim spotovima, ali ne može se otresti osjećaja
zgađenosti. „Komu se to sviđa?” Uzme Kit-Kat iz minibara. „Čovjeka to –” Odgrize
zalogaj i stane pred zrcalo. „– čovjeka to obeshrabri.” Uzme novo pivo i paket kikirikija.
„Znaš?” Poslije toga popije mini bočicu Johnnija Walkera Reda, mućkajući ga u ustima
sa sažvakanim perecima. „Ne?” Zatim popije mini Absolut, pomiješan s limenkom soka
od naranče.
Ljudi na poslu slavit će kada dobije otkaz. „A ja ću otvoriti šampanjac.” Odvrne čep
politrenke kalabrijskoga crnoga i navali na paket čokoladnih keksa. Kombinacija nije
najsretnija, ali prepijana je da bi marila. Na TV-u Toto glumi liječnika. Mini bar je
prazan. Ona zatvori oči, povuče pokrivač prema bradi. Zaspala je.
Grmljavina praska - ona poskoči bez daha. Časak-dva je izbezumljena, pa se
orijentira: hotel. Televizor, upaljen. Vani vatromet. Pogleda na sat. Nekoliko je minuta do
ponoći. Dobit će otkaz u novinama.
Ode u hodnik gledati eksplozije s prozora koji gleda na ulicu. Nebo svjetluca. Pucanje
ne prestaje. Po cijelom gradu čuje se zborno:
„Sei!”
„Cinque!”
„Quatro/”

122
 „Tre!”
„Due!”
„UNO!”
Na krovu s druge strane ulice tinejdžeri zavrište – večeras ih nitko ne može spriječiti.
S ruba krova lete čaše za šampanjac koje palucaju u jarku. U daljini se začuje zavijanje
sirene hitne pomoći. Muškarac u baloneru žuri se na pločniku, gledajući u ekran svog
mobitela. Dim od vatrometa diže se iznad uličnih svjetiljki poput utvara.
Zna da je mini bar prazan, ali opet provjeri. Pokušava zaspati. Buka zamre, ali ona ne
može utonuti u san. Budna je kao dan. Sigurno će joj dati otkaz. Nenadjebivo.
Herman Cohen je rekao: „Još nešto zabrljaj, Ruby, i kraj priče.” Gledaju kako bi
srezali osoblje. Svi znaju tko je idući. Pitanje je samo kad će to učiniti.
Pogleda na mobitel. Mogla bi nazvati Kurta u Queens i poželjeti mu sretnu Novu
godinu. Onda bi je on upitao što radi, na kakvu je proslavu otišla.
Iz nesesera izvadi Drakkar Noir, nakapa si ga na ruke, utrlja u obraze. Zatvori oči i
udahne. Prošlo je nekoliko mjeseci otkako je srela Darija u Ulici Umilta; prošlo je mnogo
godina otkako su se zadnji put vidjeli. Nasmijao se tomu što se ona još sjeća da je
upotrebljivao Drakkar Noir. „Nisam ga upotrijebio već sto godina”, rekao je.
Otvori mobitel i pronađe njegov broj. Ne nazove, nego prisloni telefon na uho.
„Halo?” kaže ona gluhom zraku. „Molim vas, trebala bih Darija. Bok, Dario, ja sam. Ako
želiš svratiti, moja su ti vrata otvorena.” U lijepom sam hotelu. Ozbiljno. Ne želim ti
stvarati probleme. Ali bilo mi je lijepo na onom piću s tobom. „Kako bi bilo da zaista
svratiš? Na samo nekoliko minuta?” Ionako sam prilično umorna.
Nazove ga s hotelskog telefona da ne prepozna broj.
On se javi. „Pronto?”
Ona ne odgovori.
„Pronto?” ponovi on. „Chi e?... Pronto?” Stanka. „Non rispondi?” Sklopi slušalicu.
Ona ponovno nazove.
„Chi e?” kaže on. „Che vuoi?”
„Ne deri se na mene”, odgovori ona na engleskom. „Ovdje Ruby.” On uzdahne.
„Zoveš me usred noći. Nova je godina. Što trebaš?” Ona šuti.
„Pedeset tvojih poziva u proteklih nekoliko tjedana, Ruby. Pedeset.“
„Oprosti.”
„Zašto me zoveš?”
„Tako.”
„Odgovori mi.”
„Oprosti.”
„Prestani govoriti oprosti. Odgovori mi na pitanje. Ovo postaje apsurdno. Pedeset
puta. Želiš li mi što reći?”
Ona ne može govoriti.

123
 „Ruby, oženjen sam. Ne tražim nešto sa strane. Ne želim ništa s tobom. Ne želim te
čuti, ne želim te vidjeti. Ne želim ponovno izaći na piće s tobom. Ne želim da me
ponovno zoveš na ovaj broj. Molim te.“
„Dario.”
„Ako me ponovno nazoveš, morat ću...”
Ali ona sklopi slušalicu.
U toaletnoj torbici pronađe rašpicu za nokte i zarije ju u bedro sve dok ne probije
kožu. Proširi ranu, zatim zaustavi krv toaletnim papirom i opere ruke vrelom vodom.
Idućeg je jutra probude sobarice.
„Ne još”, promrmlja, pa opet zaspi.
Nazovu je s recepcije. Prošlo je podne. Kasni na odjavu iz hotela.
Još na sebi osjeća miris Darijeve kolonjske. Dok navlači hlače, zapnu joj za
porezotinu na bedru. Nema se vremena istuširati. Natrpa stvari natrag u priručnu torbu,
pogleda se u zrcalo, pokuša oživjeti kosu. „Moj zadnji dan u novinama.” Prvi je siječnja;
smjena joj počinje u dva popodne. „Danas je taj dan.” Kucnuo je čas da je otpuste.
Kotura priručnu torbu niz ulicu. Mogla bi otići doma i istuširati se, ali umjesto toga
hoda prema Trgu svetog Petra. Papin novogodišnji Angelus završio je i mnoštvo se
razilazi. Prođe kroz rijeke ljudi sa žutim vatikanskim rupcima oko vrata. Bazilika ondje
stoji poput prijestolja, s čovječanstvom pod nogama. Naručuju od nje fotografiju s
praznika jednu za drugom. „Oprostite, biste li mogli?” zamole je. Pomakne se u stranu.
„Pardon, upali ste u moju.”
Nada se da će je romantični par zamoliti da ih slika. Obožava to - da na trenutak ima
pristup njihovoj zajednici. Ali nitko je ne zamoli. Dvoje mladih Meksikanaca čak se
radije sami snime, tako što muškarac pruži jednokratni Kodak ispred sebe i svoje mlade
žene. On odbrojava i kada dođe do nule, Ruby - koja stoji na udaljenosti iza njih - pruži
ruku u pozadinu njihove fotografije. Fotoaparat bljesne, ona spusti ruku, nitko nije ni
ljepši ni pametniji. Kada dođu doma, imat će je zauvijek na slici.
Kada stigne na posao, redakcija je prazna izuzev Menziesa. Ona upali računalo, ne
potrudivši se ni dezinficirati radno mjesto. Sigurno su joj dali otkaz preko e-maila. I
netko joj je ukrao stolicu. Tipično. Potraži pogledom po sobi. Odlazi li ovaj tip ikada
odavde?
„O, oprosti”, kaže Menzies, trgnuvši se kad mu priđe. „Sjedim na tvojoj stolici. Evo,
izvoli. Netko je uzeo moju, a mislio sam da ti danas ne dolaziš. Znam da je to bijedan
izgovor. Silno je udobna, usput budi rečeno.”
„Možeš zatražiti takvu ako želiš. Ja sam čekala samo šest godina.”
„Evo. Gurne stolicu prema njoj. „Oboje nas je zapala usrana smjena, ha.”
„Koji je danas tvoj posao?”
„Zapravo sam ja danas glavni. Trta. Čvrsto se drži, bit će gusto. I Kathleen i Herman
imaju slobodan dan, tako da sam sam. Oblijeva me hladan znoj , on će. „Nego, imam
nešto za tebe što će me iskupiti za krađu stolice. Prokopa po ruksaku i izvadi CD. „Već
danima ovo vučem na posao i s posla. Stalno ti zaboravljam dati. Sjećaš se kad smo

124
razgovarali o Tonyju Bennettu u usporedbi s Frankom Sinatrom? Mislim da bi ovo moglo
riješiti spor. ,Uživo iz Sandsa. Preobratit ćeš se na Franka.”
„Ej, hvala. Kad ti ga moram vratiti?”
„Možeš ga zadržati.”
Iznenađeno dotakne prsa.
„Moraš mi reći sviđa li ti se”, on će, govoreći brzo, smeten njezinim izljevom
osjećaja. „Neki su Sinatrini uvodi u pjesme sjajni. Mislim da ćeš se oduševiti.”
„Silno si pažljiv.”
„To je samo kopirani CD, Rube! Ništa posebno, zbilja.”
Nespretno ga zagrli.
„Nema problema”, on će, odmičući se, „nema problema. Usput, jesi li dobila e-mail
koji sam ti poslao?”
„Koji e-mail? Nešto nije u redu?”
„Ma ne. O naslovu priče o nuklearnom oružju. Ti si smislila onaj napis, je 1’ da?”
„O tome kako svi šize zbog Irana i Sjeverne Koreje? Zar sam zajebala?”
„Ni govora - naslov ti je sjajan: ,Uran-glupani’. Meni grozno idu ti naslovi širine
stupca.”
On očito ne zna da će je otpustiti. Zacijelo nije u tijeku.
Odgura stolicu natrag do redaktorskog stola i pogleda po redakciji. Potrgane rolete
prekrivaju prozore redakcije, sa zapetljanim vrpcama koje su pola gore, pola dolje, i
bacaju izlomljene mreže sjene i sunca preko čangrizavih starih računala čiji rashladni
ventilatori štropoću. Dvadeset je godina ovdje. „Cijelu svoju karijeru.”
Njezinu računalu treba cijela vječnost da se digne. „Daj više.” Samo što nije izgubila
posao. „Hvala Bogu.” Gotovo da je vrijeme za slavlje.
Njezino je računalo prestalo zujati: spremno je. Može zamisliti e-mail. Pisat će:
„Ruby, molim te, nazovi me doma. Stvar je vrlo ozbiljna. Hvala.” Tko će ga poslati?
Kathleen? Ili Herman? Ili Dospijeće Obveza?
Ruby se prijavi. Svi su rutinski mailovi ovdje: blagdansko izdanje okružnice Zašto?-,
nešto o tome da treba gasiti svjetlo u kupaonici radi štednje; podsjetnik na to koliko se
gubi novca po minuti kašnjenja na rok. Ali njezin otkaz?
Ponovno provjeri.
Pa gdje je, dovraga?
Stalno iznova ažurira pretinac s pristignulim porukama. Ne može ga naći. Nema ga:
nema e-maila. Ali mora ga biti.
Ne, jednostavno ga nema.
Ustane, pa ponovno sjedne, pa još jedanput ustane i pohrli u ženski zahod. Zatvori se
u kabinu, sjedne na školjku i poklopi rukom usta.
Disanje joj se ubrza, utroba kao da se nadima. Niz lice joj poteče suza, škakljavo joj
sklizne pod bradu. On - to je Darijev miris. Kolonjska od sinoć. Nije je dospjela oprati i
suze su aktivirale parfem.Izvadi mobitel. Proguta slinu i obriše nos, pa pronađe njegov

125
broj. Naglas pročita njegovo ime. Zanjiše telefon među bedrima i pusti ga da padne u
školjku. Pljusne i zabiba se u vodi.
Jedanput pljesne rukama. „Smijem ostati”, kaže. Obriše oči. Osmijeh joj ne silazi s
lica.
„Smijem ostati.”

126
 1975., SJEDIŠTE GRUPE OTT, ATLANTA
Iz novina u Rimu pristizali su mahniti pozivi: još je jedan privremeni urednik dao
otkaz i više ih nema tko voditi. Nakon godina zapostavljanja, Boyd je morao nešto
poduzeti.
Zadnji je put posjetio novine još dok je bio dodiplomski student na Yale-u. Tada je
odsjeo u hotelu u Rimu jer nije imao želuca posjetiti praznu očevu vilu. Ovoga puta Boyd
je bio hrabriji.
Ali istog časa kad je ušao, uhvatilo ga je mračno raspoloženje. Prstom je vijugao po
okviru slike, ostavljajući u prašini zavojit trag. Čemu sve ove slike? Žena sa smiješno
dugim vratom. Boce vina i šeširi. Kokoš koja visi u zraku. Brodolom. To je valjda dobio
zajedno s kućom – Ott nikad ne bi tratio novac na ukrase. Boyd je pozvao kućepazitelje i,
ne potrudivši se ni da ih pozdravi, naredio im da oribaju vilu od podruma do krova.
„Također”, rekao im je, „prekrijte ove slike. ”
Otvorio je kapke. Njegov je otac zacijelo gledao odavde, kroz šiljatu ogradu, niz
samotnu ulicu. Ott je stekao ovu spektakularnu kuću – a da i ne spominjemo ostatak
obiteljskog bogatstva – ni iz čega. Bilo je to nevjerojatno; pobuđivalo je
strahopoštovanje.
Boyd je promatrao dnevnu sobu, njezin visok strop u stilu rokokoa, izlizane
orijentalne sagove, police s knjigama, stari telefon na zidu. Kako je veličanstveno bilo
kad je njegov otac kročio ovom sobom! Boyd je mogao zamisliti Otta kako korača preko
tepiha, uza stube. Boyd je uvijek tako zamišljao oca – stalno u pokretu. Pa ipak, nikad
nije mogao prizvati sliku oca koji mirno sjedi. Zaista, nije imao osjećaj da je Ott ovdje
jednostavno živio, mjesec za mjesecom i na kraju godinama.
Zašto je Ott tako dugo živio ovdje? Ovo mjesto nije mu bilo dom. Dom mu je bio u
Atlanti. Ali građevine su se prilagođivale Ottu, a ne obratno.
Ocijenio je da svijet treba novine. I zato je odlučio zasukati rukave i stvoriti ih. Nikad
nije sjedio na miru. Takav je bio taj veliki čovjek.
Pri pomisli na trenutačno stanje novina, Boyd se ukočio od ljutnje i srama. Bila je to
pljuska očevoj uspomeni i sam je Boyd za to bio odgovoran.
Idućeg jutra sastao se s urednicima svih rubrika i zamolio ih da se strpe – novi glavni
urednik stiže. Kad se Boyd vratio u Atlantu, zaposlio je agenciju za pronalaženje stručne
radne snage da mu vrbuju zvijezdu iz nekih vodećih američkih novina. Nekog mladog,
bistrog, s iskrom. Dobio je dva od tri.

127
 Za Miltona Berbera ne bi se moglo reći da je u cvijetu mladosti. Za sobom je već
imao dugu novinarsku karijeru u washingtonskim novinama, počevši nakon vojne službe
u Drugom svjetskom ratu. Izvješćivao je s okružnog suda, pa se izvukao i pokrivao
Ministarstvo vanjskih, postao zamjenik urednika gradske rubrike, pa zamjenik urednika
rubrike za vijesti iz zemlje, pa zamjenik asistenta izvršnog urednika. Ali 1975. morao je
priznati: više se neće penjati.
To mu je išlo na živce budući da je smatrao da bi bio dobar šef. Ali nitko mu nikad
nije dao priliku, ni kad je vozio Jeep po Napulju za američku vojsku, ni kao uredniku u
Washingtonu. Istina, nije baš kao da mu se obistinio san kad je dobio posao u
drugorazrednim međunarodnim novinama. Ali bar je bio glavni.
Boyd je odletio s Miltonom u Rim da ga upozna s ljudima. Nakon što je upoznao
podjarmljeno osoblje i shvatio kakvo raspoloženje vlada u novinama, Miltona je obuzela
sumnja. Ali Boyd - koji možda nije bio najšarmantniji muškarac – izgledao je odlučan da
napravi radikalan zaokret u novinama. I tako je Milton pristao.
Okupio je ljude i rekao im: „Novine su kao i sve drugo: čiste su, nepokvarljive i
plemenite – onoliko koliko si mogu priuštiti. Izgladnite li ih, i one će klečati u kalu s
ostatkom propalica. Bogate novine mogu si priuštiti da budu uzorne i, ako baš hoćete,
arogantne. Ovoga časa mi si to ne možemo dopustiti. ”
„Znači, hoćete reći da moramo klečati u kalu?” upitao je novinar.
„Želim reći upravo suprotno. Moramo početi zarađivati novac. Ljudi nas sada ne
čitaju. Pišemo priče koje mislimo da bismo trebali pisati, ali ne ono što ljudi zaista žele
čitati. ”
„Hej”, usprotivio se jedan urednik, „mi znamo sto žele naši čitatelji. „
„Gledajte, nemam se namjeru nikomu zamjeriti”, nastavio je Milton. „Samo želim hiti
iskren prema vama. A tako ja vidim situaciju. Novine su počele kao letak. ”
Boyd se na ovo nakostriješio i prekinuo ga da kaže: „Uvijek su bile više od toga.”
„Ugrubo, izražavam se ugrubo. Dopustite da kažem do kraja.”
Ljudi su se pitali svjedoče li fijasku. Ovo je bio prvi Miltonov susret s vlasnikom i
zaposlenima, a on samo što i jednoga i druge nije okrenuo protiv sebe. „Nemojte me
odmah kritizirati”, rekao je. „Reći ću neke ružne stvari. Grozne stvari. Jeste li spremni?
Evo. Ova tiskovina počela je kao simpatičan letak - molim vas, nemojte mi već prvi dan
dati otkaz, Boyde!”
Svi su se nasmijali.
„Novine su počele kao fantastična ideja”, nastavio je Milton. „Ali nekako su završile
kao papir za umatanje. To su sada. Time nikoga ovdje ne želim omalovažiti. I nikako ne
želim omalovažiti samu instituciju. Želim reći da je kucnuo čas da ove novine pretvorimo
u prave novine. Za to nam trebaju dvije stvari – iste dvije koje trebate da uspijete u bilo
čemu: pamet i marljivost. Želim da odustanemo od bljutavog pristupa. Ne moramo se
cijelo vrijeme mjeriti s velikim novinama. I ne moramo biti odmetnici radi odmetništva.
Sjedne strane želim ozbiljne priče koje su naše, a s druge zabavne tričarije. Sve ostalo
objavljujemo u stupcima za kratke vijesti. I želim smijeh. Previše se bojimo humora –
cijelo smo vrijeme tako svečani. Gluposti!

128
 Zabava, narode! Gledajte kako to rade Britanci! Tiskaju zgodne djevojke, nude
vikende u Brightonu. I prodaju hrpetinu više primjeraka nego mi. Pazite, ne kažem da se
trebamo pretvoriti u žutilo ili slikovnicu, a još manje da trebamo ikoga siliti da ide u
Brighton. Bože sačuvaj. Ali moramo biti svjesni toga da smo mi neka vrsta zabavljača.
Što ne znači da moramo biti muljatori. Ili vulgarni. Znači da moramo biti čitki u
najboljem smislu – tako da nas ljudi žele čim se probude, prije kave. Ako tako svečano
obavljamo javnu službu da nas nitko ne čita, uopće ne služimo javnosti. Povećat ćemo
nakladu i pritom zaraditi. ”
Osoblje je bilo u pravu što je zapljeskalo s dozom opreza. Miltonove opaske nisu bile
dobra vijest za sve, osobito ne za one koji su se uvijek pouzdavali u to da pamet i
marljivost NISU uvjeti koje treba ispunjati za ovaj posao. Što se Boyda tiče, on je bio u
napasti da smjesta otpusti Miltona. Ali znao je kako bi se to loše odrazilo na njega. On je
izabrao čovjeka, doletio čak ovamo. Pričekat će godinu dana i onda ga otpustiti.
Milton je stajao među svojim ljudima, rukovao se, pamtio imena. Već ih je u neku
ruku poznavao – poznavao je njihov soj uzduž i poprijeko i predvidio je kako će njegov
govor biti primljen. Novinari su osjetljivi kao kabaretski izvođači i tvrdoglavi kao
tvornički strojari. I nehotice se nasmiješio.

129
 „U BOMBAŠKOM NAPADU U
BAGDADU POGINULO 76 OSOBA”
CRAIG MENZIES,
UREDNIK INFORMATIVNE RUBRIKE

130
 ANNIKA ČUČI PRED PERILICOM ZA RUBLJE U NJIHOVU STANU I
istovaruje vlažnu odjeću. „Sve više imam dojam da je svrha mog života pranje rublja”,
kaže. „Sve ostalo samo je prolazna slava.”
Menzies stoji iza nje i kažiprstom joj dotakne vrh glave, slijedeći kovrče njezine crno
obojene kose. Otvori dlan preko vrha njezine lubanje kao da je želi izmjeriti, pa zakvači
palce pod naramenice njezinih treger-hlača i povuče. Ona se nasloni na njegov dlan i
poljubi mu prste, dižući pogled. „Lani 728 čarapa”, kaže mu. „Toliko sam ih oprala.”
„Brojila si?”
„Naravno.” Posegne u perilicu za rublje i izvuče plahtu kojoj naizgled kao da nema
kraja.
On klekne kraj nje, zagrli je oko struka. „Imam slobodan dan”, on će, „daj da ja nešto
napravim.”
U novinama dobije malo slobodnih dana. Obično počne rintati u šest ujutro,
prijavljujući se od doma da vidi što se preko noći dogodilo u SAD-u i što se u tom času
događa u Aziji. Pregledava internetske stranice konkurentskih informativnih organizacija
i odgovara na e-mailove, tiho tipkajući da je ne probudi u drugoj sobi. U sedam je već na
autobusnoj stanici u Ulici Marmorata, moleći broj 30 da se požuri. Prvi stiže u ured i
upali svjetla: po cijeloj redakciji zatrepću fluorescentne cijevi kao nevoljke jutarnje oči.
Na svoj stol stavi termosicu američke kave, uključi televizor, pogleda što ima na CNN-u i
BBC-ju, provjeri novinske agencije, sastavi popis tema koje će podijeliti. Stignu drugi
zaposlenici: tajnice, tehničari, urednici, novinari. Oko devet dogovara se sa stalnim
dopisnicima i ono malo povremenih honoraraca koji su im ostali na drugim kontinentima.
Onda se pojavi Kathleen i zahtijeva pregled svijeta u tom času. Naizgled nikad ne prati,
ali ipak sve upija. „Miran dan”, kaže ona. „Nadajmo se da će se nešto dogoditi.” On
provede glavne priče kroz njihove različite stadije: pisanje, pritezanje, redakturu.
Dogovara se s dizajnom, određuje veličinu prostora za reklame, zahtijeva fotografije i
naručuje grafiku - sve kroz mećavu telefonskih poziva. Kolege ga dave da ode na pauzu,
ne zato što im je stalo nego da naglase to kakav je luzer što se toliko trudi. Kad zaključe
kasno izdanje, svi ostali odu doma i on redakciju spremi na spavanje: fluorescentne cijevi
zatrepću i opet zaspu. Dok se vozi doma na Testaccio, bombardiraju ga naslovi koji mu
teku kroz glavu poput trake s vijestima na dnu ekrana: „Iran pokusno ispalio tri nova
projektila... Do 2048. izumrijet će devedeset posto morske flore i faune... Evangelički
vođa odstupio zbog skandala s gej žigolom.” Dizalom se odveze gore. Na traci s
vijestima piše: „Ključevi u desnom džepu, kažu službeni izvori... Prema nekim navodima,
treba otključati zasun... Zazovi Anniku po imenu, preporučuju izvješća.” On to i učini i

131
ona stigne da ga poljubi u usta. Ona ga odvede u kuhinju, da mu da kuša umake koji se
krčkaju, kaže mu kako je provela dan. Sve što je minutu prije bilo važno više nije. Vijesti
prestanu.
Annikin dan protječe po drugačijem rasporedu. Ustaje u deset, nad sudoperom iskapi
čašu soka od grejpa, pojede tost s džemom na terasi, a mrvice lepršaju na pločnik dok
ispod sebe gleda susjedstvo: zaštitara banke koji je stalno na mobitelu, školarce koji
šutaju nogometne lopte, sitne staričice koje marširaju u natkrivenu tržnicu i s nje.
Protegne ruke iznad glave, ispusti malen cijuk, poliže prste ljepljive od džema. Istušira se
s otvorenim vratima kupaonice, pusti da joj se kosa osuši dok čita e-mailove, pretražuje
internet, šalje poruke Menziesu. Oko jedan sat popodne izađe na sunce da prošeće
Lungotevereom, pločnikom koji gleda na Tiber. Slijedi zavojit tok rijeke od Testaccia
prema staroj gradskoj jezgri. Voda zelena poput boce na mjestima stvara vrtloge, a na
drugima je mirna. Kao i mnogo toga u Rimu, rijeka je prepuštena samoj sebi - prašumski
pojas kroz svadljivi grad. Korov se vere niz riječne obale, hvatajući kaljužu, grabeći
smeće koje teče nizvodno: plastične boce, letke za trgovine pokućstva, kutije za cipele,
tisuću plutajućih cigaretnih filtara. I šetnica je ostavljena, prepuštena korijenju drveća
koje ruje pločnik, raspucava ga u asfaltne usnice. Kad se vrati doma, odloži namirnice na
kuhinjski stol i širom otvori prozorske kapke. Svjetlo bljesne preko parketa i uz bijele
zidove. Utrpa novu hrpu rublja, namjesti program, sjedne uz knjigu. Pokušava
unaprijediti svoj talijanski tako što čita kratke priče – u zadnje vrijeme Nataliju Ginzburg
i Alberta Moraviju. Kasno ruča - obično u tri popodne - kako bi zadržala glad do njegova
noćnog povratka. Malo gleda idiotsku talijansku televiziju, glača, pere suđe, objesi rublje,
pripremi večeru. Kad on stigne, već je dobrano gladna i torpedira ga u kuhinju. Nikad se
ne raspituje o vijestima toga dana - vijesti je samo razočaraju, a ona ionako ništa ne može
promijeniti. Nakon večere, Menzies se strovali u krevet dok ona gleda stare filmove sa
slušalicama i jede domaći jogurt zaslađen kompotom od rabarbare. Kad je prijatelji pitaju
o životu u Rimu, ona kaže: „Dobro je, lijepo je”, a onda joj ponestane riječi. Ne priznaje
da je stan prelijep, četvrt idealna, a Menzies mili smotanko. Ne priča koliko joj je
zadovoljstvo držati ga čistim i urednim, kao ni da nije ozbiljno okinula ni jednu jedinu
fotografiju otkako je stigla u Rim, da uopće nema nikakvu želju, da joj više nije stalo do
stipendija ili galerija, ako joj je ikad i bilo. A nadasve neće priznati da je sretna.
„Samo ne želim da ti postane dosadno”, kaže on.
„Nije mi dosadno.” Ona pusti glazbu: Dinah Washington pjeva What a Difference a
Day Makes. Prije nego što ju je upoznao, Menzies nije imao pojma o džezu, ali ona ga je
obrazovala, upoznala ga s Ellom Fitzgerald, Ninom Simone, Frankom Sinatrom.
„Famozno si samodostatna”, kaže on. „Jednostavno se bojim da ću ti dojaditi. Osobito
moje čarape.”
„Postoji i ta mogućnost. Ali sve je u redu dok me god nitko ne vidi da ti svake večeri
kuham večeru.”
Ovakav život barem vodi na drugom kontinentu. Može istaknuti da uči drugi jezik i
da je Rim tako umjetnički grad i da je sam život ovdje naobrazba iz estetike. Kad se
jednom vrati fotografiji, ovo će iskustvo imati blagotvoran utjecaj, Da ovako vodi
kućanstvo doma u Washingtonu - e pa, jednostavno ga ne bi vodila. Ali život na drugom
kontinentu mijenja pravila. Dok je god nitko ne vidi. Odgovara prijatelje i obitelj koji je
žele posjetiti i leti doma dvaput na godinu kako bi ih spriječila u tome. Da je majka vidi!

132
Nakon svih uloženih napora da joj usadi pojam o važnosti financijske neovisnosti i
karijere. Ili da Annikini prijatelji s umjetničke akademije vide kako njezin Nikon samo
stoji, a futrola mu je posivjela od prašine, dok se njezina zbirka kuharica povećava -
kakav užas pripitomljenosti! On ima karijeru, on ima prestiž. A ona? Ona ima čarape. A
ako išta pođe po zlu, on ima račun u banci. A ona? Kako će objasniti ovu prazninu u
životopisu? Kako će objasniti zadovoljstvo toga što živi kao kućanica?
Menziesovi kolege malo znaju o njegovu životu s Annikom. Neko je vrijeme prijatelj
evala s Hardy Benjamin, i njih su se dvije gotovo svako popodne nalazile na kavi u
espresso-baru u prizemlju zgrade u kojoj je ured. Ali Hardy je našla dečka i prijateljstvo
se s Annikom razvodnilo. Što se ostalih iz novina tiče, često zaborave da Menzies uopće
s nekime živi - da i razmišljaju o njemu izvan radnog vremena, zamislili bi ga samog,
kako jede tanke sendviče, čita sastojke s pakiranja kruha. Za njih on postoji manje kao
čovjek, a više kao lopuža naborana čela u uredskoj stolici.
Bliži se uredska zabava i on razmišlja da ne kaže Anniki. Ako ga vidi među
kolegama, shvatit će što misle o njemu. „Bit će to samo dosadni novinari, upozoravam
te.”
„Želiš li da idem s tobom?”
„Ne želim ni ja ići.”
„Možda trebaš potporu. Osim ako me ne želiš ondje.”
„Kamo god ja idem, i ti si dobrodošla.”
„Što da kažem, što ovdje radim?”
„Nitko te takvo što neće pitati.”
„Ali ako pitaju?”
Kad uđu u redakciju, pusti joj ruku, pa poželi da je bar još drži. U pogledima svojih
kolega vidi žeđ da saznaju kakve on to može imati veze s ovom mnogo mlađom ženom:
ona u grimiznoj haljini i crno-zelenim najlonkama na pruge i tako spontanim smiješkom
kao da se i ona sama tomu čudi; a on u plavoj košulji i smeđim samtericama, dežmekast
bez obzira na trbušnjake vikendom, s vijencem kestenjaste kose oko glave i ćelavom
kupolom koja se sjaji kad je uzrujan, a sjaji se često.
Hardy ih ugleda, malo preoduševljeno mahne i priđe im. Ona i Annika čavrljaju
nekoliko minuta i dogovore se da će se zajedno upisati na tečaj joge, iako obje znaju da je
obećanje šuplje. „E pa”, kaže Hardy, „mislim da bih trebala otići spasiti svog muškarca.”
Njezin dečko Rory zadnji je put primijećen s bocom vina u ruci, kako pokušava
namrštenog Hermana navesti na raspravu o tome koliko je činjenično točan serijal o
Jamesu Bondu. Hardy otkaska u akciju spašavanja.
Ostali zaposleni prilaze Menziesu, pogledavajući čas svoga sumornog informativnog
urednika, čas tu mladu ženu lijepih oblina. „Nego, Menziese, stari moj, nećeš nas
upoznati?”
Kada stignu doma, kaže joj: „Bila si vrlo...” Zastane. „...vrlo
popularna među svima.”
Ona se nasmiješi. „Popularna? Pa zar smo u prvome srednje?“
„Znam, zvuči smiješno. Ali mislim to u pozitivnom smislu - impresioniran sam.”

133
 Poljubi ga u vjeđe i uštipne za stražnjicu.
Idućeg se jutra probudi rano i nekoliko minuta ostane ležati u krevetu, svjestan
mekoće njezinih leđa, mirisa njezine kose. Kao da je nestvarna: plima njezina disanja uz
njega u mraku.
Ode pješice na posao i oklijeva pred izlogom butika. Tirkizna narukvica? A ove
naušnice? Jesu li dio kompleta? Ne zna procijeniti nakit, ne zna reći je li lijep, bi li joj se
svidio. Treba njezino mišljenje, ali onda propada svrha. Provjeri kad se otvara. Možda
može klisnuti natrag ovamo između izdanja. Treba li naušnice? Je li smisao „trebanje”?
Što je smisao? Da nešto pokaže? Sto? On to ne zna, zna samo da treba pokazati. Stalno je
hvata za ruku, pa je pušta. Svaki njegov pokušaj da nešto pokaže propada. Kupit će te
naušnice. Ali trgovina je zatvorena.
Za večerom ona čavrlja o uredskoj zabavi, komentira njegove kolege. „Herman je
presladak”, kaže.
„Ne bih ga opisao tom riječju.”
„Drag je”, uporno će ona, „i silno nesiguran.”
„Tko, Herman? Herman Cohen?”
„I bilo je zanimljivo razgovarati s Kathleen. Obožava te.”
„Kathleen obožava što obavljam sav njezin posao.”
„Očito je da te veoma poštuje.”
„Zbilja?”
„A svi oni pripravnici tako su mladi. Uz njih sam se osjećala prastaro. Zapravo, već se
osjećam prastaro.”
„Ako sebe smatraš prastarom, onda za mene misliš da sam pretpovijestni.”
„Uopće ne - samo mi se vlastita dob čini starom.”
„S dvadeset sedam nisi stara.”
„Ovisi o tome što si postignuo. Moja sestra kaže da su svi koji nešto postignu do
tridesete već na dobrom putu.”
„Nije istina; to je tipična izjava tvoje sestre. Ionako imaš još tri godine - tek onda
ćemo razgovarati o tome kako nisi uspjela u životu. Okej? I, nek’ se zna, ja do tridesete
nisam ništa postignuo.”
„Što si tada radio?”
„Mislim da sam bio u Washingtonu. Radio sam kao redaktor.“
„Znači, bio si uspješan.”
„Teško da bih to mogao nazvati uspjehom.”
„Ali imao si karijeru, stručno znanje. Nisi radio nešto besmisleno kao što je snimanje
umjetničkih fotki, što danas može svaki luzer koji ima digitalni fotoaparat i Photoshop”,
kaže ona. „Koliko sam samo sati provela u tamnim komorama, udišući isparivanje
fiksira, petljajući po stop-kupkama, plastičnim pliticama i hvataljkama! Posve uzalud.“
„Ništa nije uzalud.”

134
 „Nešto jest. Na primjer, budimo realni, ne iskorišćujem vrijeme koje ovdje provodim.
Čak još i ne govorim tečno talijanski. I premda živim s prekaljenim lovcem na vijesti,
nemam blagog pojma što se događa u svijetu.
„Ma imaš.”
„Možda bih trebala početi čitati novine. Svi na zabavi tako su suvereno svašta
komentirali.”
„Što, na primjer?”
„Ne znam - parlamentarne postupke glasovanja i utrke naoružanja u Južnoj Aziji i
UN-ove tribunale u Kambodži. Onda se okrenu prema meni, a ja, ono: „Bok, ja sam prije
bila asistentica fotografije, ali sada živim u Craigovu stanu.”
„U našem stanu”, ispravi je on. „Ako ćemo pravo, u svom stanu. A moji kolege silom
prilika znaju te stvari - to im je posao.”
„E pa, baš tako: ja ne moram ništa znati.”
„Želiš li ponovno početi tražiti posao? Mogu opet pružiti ticala.”
„Misliš li da bih trebala?”
„Pa, nije ti potrebno.” Ovo, čini se, nije točan odgovor. „Ali ne škodi potražiti. Opet
kažem, rado ću ti pomoći. Samo mi reci što bi željela. Ili si se htjela vratiti fotografiji?”
„Ne znam.”
„O čemu si razgovarala s Hardy na zabavi - o tečaju joge, je l’ da? Bi li to bilo
zabavno? Ne kažem da je to odgovor. Samo ne želim da ti dojadim jer si zatvorena u
stanu i pereš čarape.”
Dođe njezin rođendan i on joj daruje tirkiznu narukvicu i naušnice, uz pretplatu na
talijanski fotografski časopis i tečaj joge.
Ona na tečaju smjesta nađe prijatelje. Svi su domaći, umjetnički tipovi koji previše
puše, boje spavaće sobe u narančasto i mirišu na vlažnu vunu. Ona je osobito naklonjena
nezgrapnom maku koji se zove Paolo. „U životu nisam vidjela nekog nekoordiranijeg od
toga tipa”, kaže ona. „Siroti Paolo - ni nožne si prste ne može dotaknuti. Totalno
nesposoban.”
„Mogu li si ja dotaknuti nožne prste?” Menzies pokuša. Zastenje posežući prema
vrhovima prstiju.
Annika skoči i zagrli ga.
„Hvala”, kaže on u smijehu. „Čemu sad to?”
Prijatelji s joge nagovaraju je da donese mapu da im je pokaže. Ali kad pregledava
stare fotografije, sram ju je: mislit će da je amaterka. Zato se upusti u novu seriju. Tema
su joj grafiti koji uništavaju povijesne zgrade po Rimu. Njima se slike silno svide i
nagovaraju je da ih izloži.
Budući da sad Annika vani slika ili je s prijateljima s joge, Menzies se često vraća u
prazan stan. Začudo, bez nje se doima bučniji: vani zuje motocikli, u stanu iznad
bubnjaju nečiji koraci, sat na zidu kuca. Za večeru si pripremi sendvič i siđe u podrumsku
radionicu, sobu koju unajmljuje da može provoditi znanstvene projekte, što mu je hobi
još od djetinjstva. Prčka po maketama od balzamovine, lista stara izdanja časopisa za
znanost i tehnologiju i sanjari. San je uvijek isti: da će ostvariti pravo na patent.

135
 Da je bar na koledžu studirao znanost! Ali onda ne bi dospio u Washington i upoznao
nju. Naravno, još bi mogao nešto izumiti. Stvoriti nešto tako iznimno da bi ga M.I.T.
morao primiti. U rekordnom bi roku napisao doktorat. I poveo bi Anniku sa sobom. Ako
bi željela poći. Ali bi li? Ovdje, u Rimu, ima joj što ponuditi: poželjno mjesto za život,
romantiku Europe. Što kad bi u Bostonu imao samo studentski smještaj i dugove? Ali
apsurdno je o ovome razmišljati. On nije izumitelj, nema kvalifikacije, a sada je već i
prestar za promjenu zanimanja. Sada ima drugačiji život, novinarski život, sviđalo mu se
to ili ne.
Ona pokuca na vrata koja vode dolje u njegovu podrumsku radionicu. „Sad ću doći
gore”, javi se on. Zatekne je na odmorištu, naslonjenu na zid, bolnu. Nekako si je sredila
leđa i neko vrijeme ne može na jogu.
Tijekom idućih nekoliko tjedana zadržava se u stanu, pije biljni čaj, gleda talijanske
mozaične emisije. Otresita je prema njemu, a onda se ispričava. Kad ozdravi, nastavi
fotografski projekt o grafitima, ali se ne vraća na jogu.
Jedno popodne u uredu, Menzies prepravlja nespretan naslov. Isprobava nekoliko
različitih verzija, pa se na kraju odlučuje za najobičniju, što uvijek najradije bira. „U
bombaškom napadu u Bagdadu poginulo 76 osoba”, napiše.
Pojavi se Arthur Gopal. On je jedini Menziesov prijatelj u redakciji. Povremeno
zajedno odu na ručak u Corsu, prometnu trattoriju u Ulici Gesit. Za tim objedima
Menzies je uvijek htio upitati kako Arthur gura bez Visanthe i Prefriganke; a Arthur želi
pitati za Anniku, o kojoj zna vrlo malo. Ali ni jedan ni drugi ne postavljaju osobna
pitanja. Umjesto toga, tema je posao, a uglavnom govori Arthur. Između dva zalogaja
variva od graha, kleveće kolege („Kathleen ne razumije što je bit”, „Clint Oakley ne zna
napisati ni običnu osmrtnicu”, „Herman živi u drugom dobu”) i razrađuje ambicije („Stari
očev prijatelj koji je urednik kaže da bih trebao doći raditi za njega u New York”). Kad
kaže sve što je mislio, Arthur nabaci nezadovoljan izraz i grabi žlicom varivo kao da traži
izgubljeni gumb za manšetu.
No danas popodne Arthur priđe Menziesovu stolu s neobičnim držanjem. „Jesi li
provjerio e-mailove?” upita.
„Već neko vrijeme nisam. Zašto? Trebao bih?”
„Dobio si jedan od nekoga tko se zove jojo98. Srdačno ti preporučujem da ga
pročitaš.”
Menzies isprinta primjerak. Ali e-mail je na talijanskom koji slabo razumije. Poruka
se odnosi na Anniku i sadrži privitak. Klikne na njega i ekran mu ispuni fotografija. Loše
je kvalitete, kao da je snimljena kamerom mobitela. Prikazuje Anniku – koja očito nije
svjesna da je fotografiraju - na njihovu krevetu, razodjevenu, kako gleda u stranu. U
prvom je planu dlakavo muško bedro, vjerojatno fotografovo. Menzies brže-bolje ugasi
monitor. „Koji je ovo vrag?”
„Nemam pojma. Ali dobili su svi u redakciji.”
Menzies zuri u svoj zacrnjeni ekran. „Isuse.”
„Zao mi je što je mene zapalo da ti na to skrenem pozornost”, kaže Arthur.
„Što da radim? Da je nazovem?”
„Trebao bi otići i razgovarati u četiri oka.”

136
 „Ne mogu jednostavno otići s posla.”
„Možeš.”
Menzies siđe stubama, požuri se preko Poljane Fiori, kroz Ghetto i prijeđe na usku
šetnicu koja slijedi Tiber. Napola hoda, napola trči doma, pogleda uprtog u neravni
puteljak, pa u semafore na Ulici Marmorata, pa naprijed u visoka metalna vrata njihova
stambenog bloka.
Ovdje je i najradije bi da nije.
Ne može otići gore. Njihova je spavaća soba možda zauzeta. Ode dolje u svoju
podrumsku radionicu i izvadi isprintani e-mail. S pomoću talijansko-engleskog rječnika
sastavi rečenice. Pismo tvrdi da se Annika seksa s drugim muškarcem dok je Menzies na
poslu. Piše da ga kani ostaviti i da ona i njezin ljubavnik zajedno kupuju stan. „Kada
noću spavaš, tvoje su plahte umrljanje njegovom spermom”, piše u pismu.
Svi u uredu (zatvori oči na tu pomisao - svi su dobili ovaj e-mail) očekivali bi od
njega da nahrupi u stan mašući pismom, kunući je dok ne podere grlo, zahtijevajući da
mu kaže tko je gad koji je ovo poslao i koji se vrag događa.
Ali ne može. Stoji pred svojom radnom klupom s rukama na bokovima.
Kad već padne noć, ode gore. Mobitel, koji nema signala u podrumu, ponovno oživi.
Kathleen ga je mnogo puta zvala i Annika je ostavila tri poruke s pitanjem kad će se
vratiti doma, već je gladna i je li sve u redu.
„Ej”, ona će, otvarajući ulazna vrata. „Što se dogodilo?”
„Bok, ma, da. Ne, ništa - neka strka. Oprosti”, kaže on. „Jesi li okej provela dan?”
„Jesam. Ali čekaj - nemoj nestati. Još sam...” Povuče si majicu.
„– još sam malo zbunjena. Iz ureda su te zvali, ono, tisuću puta.“
„Ništa strašno.” Obično, kad uđe, poljubi je. Večeras nije i oboje to primijete.
„Previše su ovisni o meni.” Ode u kupaonicu, netremice se gleda u zrcalu, pa se vrati u
arenu.
Ona ga ne može pogledati. „Poslao ti je ono pismo, je l’ da?” kaže ona. „Ne mogu
vjerovati da je...” Kaže muško ime.
„Čekaj, čekaj”, prekine je Menzies. „Molim te, nemoj mi reći njegovo ime. Ne želim
znati. Ako je ikako moguće.”
„Okej, ali neke stvari moram reći.” Blijeda je. „A onda, poslije, ne moramo ponovno
o tome razgovarati. Osjećam se...” Zatrese glavom. „Mučno mi je. Zbilja mi je jako, jako
žao. Zaista. Ali moram ovo reći. Paolo je poslao to - ispričavam se, nisam smjela reći
njegovo ime.” Zastane da pronađe prave riječi. „To odurno, zlo, jebeno pismo jer se
nisam htjela upustiti s njim u strahovito ozbiljnu vezu. Bi li ti smetalo da pripalim?”
Prokopa po kuhinjskoj ladici da nađe svoje Camelice koje obično puši samo kad je vani s
prijateljima s joge. Nikad nije zapalila nijednu u stanu. Sad zapali i izdahne, tresući
glavom. „Pokušava me prisiliti na nešto. Zato se ovo dogodilo.”
„Uzrujana si.”
„Pa jesam.” Uštipne se za ruku. „I više od toga. I više nego uzrujana. Ovo je, valjda,
jedini put u životu da sam poželjela nekomu fizički nauditi. Rado bih da mu se nešto

137
dogodi. Fizički. Da ga pregazi kamion. Razumiješ?” Izrazom lica kao da se propinje
prema njemu, kao da ga želi uhvatiti. „Razumiješ?”
On gleda u ruke. „Okej.”
„Ali shvaćaš li?”
„Mislim da da.”
„Poslao ti je to kako bismo ti i ja prekinuli”, kaže ona.
„I kako bi ušla u vezu s njim.”
Ona povuče još jedan dim. „U načelu.” Izdahne. „Da.” Ugasi cigaretu.
„Nemojmo razgovarati o tome. Meni je to...” Ne završi rečenicu.
Podigne daljinski od televizora. „Znaš li je li se što dogodilo?” Upali CNN da sazna
odgovor.
Kad idući dan stigne na posao, sjedne za stol i minutu zuri u termosicu. „Je li se što
dogodilo?” upita svoj kompjutor dok se diže.
Radni dan protječe kao i svaki drugi - nitko i ne spomene to kako je dan prije nestao i
Kathleen kao da se ne sjeća da joj se nije javljao na telefon. U novinama, ono što je jučer
bilo od najveće važnosti danas nije ni spomena vrijedno.
Te večeri doma zazvoni telefon i Menzies se javi. To je neki Talijan. Traži Anniku.
Menzies joj da slušalicu. Ona začuje glas i smjesta spusti slušalicu. „Idući put poklopi”,
kaže Menziesu. „Ako je on, nemoj ga davati meni. Samo poklopi.”
Paolo i dalje zove. Zove kasno i budi ih. Promijene telefonski broj. Sve utihne na
nekoliko tjedana. A onda stignu papiri od odvjetnika – za živo čudo, on tuži Anniku zbog
gaženja obećanja, tvrdeći da je prekršila usmeni ugovor da će ostaviti partnera i s njim
kupiti stan. Tužba navodi da je on obavio svoj dio dogovora i čak uzeo kredit. Sada želi
odštetu.
Menziesa nitko na poslu ne pita za ponižavajući e-mail, ali nisu ga zaboravili.
Novinari mu se češće suprotstavljaju. Viši urednici podrivaju ga na redakcijskim
sastancima. Samo se Kathleen nije promijenila: naređuje mu i iskaljuje raspoloženja na
njemu, kao i uvijek.
Što se samih Menziesa i Annike tiče, ponašaju se gotovo isto kao prije. Ali više ne
znaju pravu mjeru. On previše intenzivno hvali njezin fotografski projekt; ona preustrajno
ispituje o njegovim izumima. Prije su svaki dan za večeru isprobavali drugačije jelo. Sada
ponavljaju nekoliko istih. „Mislila sam da ti je ovo jedno od najdražih.”
„Jest. Super. Hvala.”
Kad se sastanu s odvjetnikom, on savjetuje Menziesu da se nagodi, inače će se parnica
otegnuti. Annika gotovo intervenira, ali suzdrži se. Menzies zna da se želi s Paolom boriti
na sudu - kipti od bijesa.
„Želim si to skinuti s vrata”, Menzies kaže odvjetniku. „Rado ću to platiti. Dobro, ne
baš rado, ali znate.”
U tišini se vrate u stan. Poslije se posvađaju oko gluposti: ona ga kritizira kako riba
parmezan. Stan je najednom premalen za dvoje ljudi.
„Idem dolje malo prdjati”, kaže on.

138
 Ostavi je samu.
Ona prelista svoje CD-ove i pusti filmsku glazbu Cheta Bakera za Let’s Get Lost,
dokumentarac koji je snimio jedan od njezinih omiljenih fotografa, Bruce Weber.
Melodija je „You’re My Thrill.” Namršti se, usredotočivši se na to da razabere riječi,
zatim izgubi zanimanje. Otvori mobitel - nema poruka. A da mu pošalje poruku? Što bi
napisala? Tipka po mobitelu i zatim obriše svaki početak: „ova pjesma” (obriši) „idiot”
(obriši) „da bar” (obriši) „zašto uvijek oko gluposti?” (obriši) „baš blesavo”. I ovo obriše
i napiše „fališ mi, smijem te posjetiti?” Pošalje poruku. S linije Chet Baker pjeva: „Kao
da ništa nije važno... Srce ti pružam na dlanu... Kako da smognem volje?”
Dolje u radionici, Menzies odapinje elastičnu gumicu pokušavajući pogoditi metu na
zidu. Jedanput uspije, pa ide na tri uzastopna pogotka. Dosadi mu igra i okrene se
skiciranju nerealnih izuma koje nikada neće sagraditi.
Ona pokuca na vrata. „Bok”, kaže s nelagodom. „Smetam li?”
„Ne, ne. Što je?”
Ona skokne bliže. „Što mi možeš pokazati? Neki novi izum na kojem ćemo zaraditi
milijune i koji će napraviti revoluciju u životu kakvog poznajemo:
„Da bar.”
„Ne smišljaš valjda meni neku zlu podvalu?”
„Da, polako ću te otjerati u ludilo svojim dijaboličnim ribanjem sira.”
Isplazi mu jezik.
„Trebali bismo poraditi na osvetničkom izumu”, ona će.
„Misliš, za njega?”
„Aha.”
„Moram priznati da sam razmišljao o tome.”
„Moraš mi reći.”
„Ne, glupo je.”
„Daj.”
Napola se nasmiješi. „Evo ovo: maleni magnetofon koji bismo mu podmetnuli u
spavaću sobu i koji bi beskonačno puštao zvuk zujanja komarca. Ali aktivirao bi se samo
u mraku, tako da svaki put kad bi ugasio svjetlo, zujanje bi počelo. Tada bi upalio svjetla
da ga uhvati, ali komarca ne bi bilo. I tako dalje i tako dalje, sve dok se ne bi pokazala
potreba za luđačkom košuljom.”
„To je genijalno! Moramo to napraviti!”
„Ne, ne.”
„Zašto ne?”
„Pa, zbog mnogo razloga.”
„Na primjer?”
„Prvo i osnovno, ne znam kako bih to napravio. Također, sto posto bi nas uhvatili. I
ne želim trošiti vrijeme na sastavljanje spravice čija bi svrha bila mučiti nekoga. Čemu?

139
Da tipu život učinimo malo iritantnijim? Da možemo noću sjediti i biti sretni što netko
drugi živčani?“
„Dobro, ne nužno to s komarcem. Ali nešto drugo - neku sitnu osvetu. Ne?”
„Slutim da je osveta jedna od onih stvari koje su bolje u načelu nego u praksi. Mislim,
nema pravog zadovoljstva u tome da natjeraš nekoga drugog da pati zato što si ti patio.”
„Tu silno griješiš.”
„I djeluje li uopće osveta? Mislim, je li cilj zadovoljiti pravdu - uravnotežiti to što nije
bilo fer? Ništa to ne može postići. Je li cilj da se osjećaš bolje? Ja se ne bih osjećao
bolje.”
„Dakle, ako netko prema tebi postupi usrano, ne možeš to nikako popraviti?” Skrene
pogled, naizgled nehajno.
„Mislim da ne možeš, ne”, odgovori. „Mislim da je jedini način da nešto prebrodiš taj
da to zaboraviš. Ali ne možeš to nikako ,popraviti’ u onom smislu u kojem ti misliš. Ja
smatram da ne možeš.”
Ona zatrese glavom. „Mrzim ovo.”
„Što?”
„Osjećam se - ne znam - u neravnoteži. Ti nisi osvetoljubiv kao ja. Trebao bi se
raspizditi.”
„Na njega?”
„Na mene. Znaš?”
„Nimalo me to ne privlači, natjerati te da patiš.”
„Tako na kraju još više patim.”
„Što želiš da napravim?”
„Zašto se srdiš? Samo razgovaramo.”
„Ne srdim se. Samo ne znam što bih trebao napraviti.” On pročisti grlo. „Ti zapravo
ne shvaćaš da bih bez tebe bio u gadnoj nevolji. Ovo je sad zvučalo melodramatično -
oprosti. Samo sam htio reći da, iskreno, čak i da učiniš nešto gore, ne kanim te odbaciti.
Ne mogu. Kad me povrijediš, samo još više trebam utjehu. Od tebe. Ne bih to trebao
priznati. Ali eto.”
„U redu je.”
Nije u redu. Neka ušuti. Udaljuje se od njega, sve više sa svakom riječi oprosta
kojima je obasipa. „Imam četrdeset jednu godinu”, kaže on, „živim u zemlji čiji jezik ne
govorim, u kojoj se bez tebe ni izdaleka ne uklapam, u kojoj me kolege smatraju
nekakvim ljigavcem.”
„Ne smatraju.”
„Smatraju. Gle, Kathleenin sam sluga. Ona izdaje naredbe, ja skačem da ih obavim. I
nemam druge mogućnosti. Da ću jednoga dana doći do nekoga sjajnog izuma i napustiti
novinarstvo? Ništa od toga.“
„Možda se i dogodi.”

140
 „Neće. Nemam alternativu za ovaj život. Bez tebe, ja sam - vidjela si me, Annika.
Rekao sam ti što sam bio prije tebe. Zato sam malčice zabrinut. Mislim, u biti se užasno
bojim.”
„Čega?”
„Prije tebe, gotovo cijelo desetljeće bio sam sam.”
„Znam. Znam to. Ali...” Zastane. „Ne možeš biti s nekim samo zato što se ne možeš
suočiti s pomisli da bi mogao biti sam.”
„Ne? Nije li to najbolji razlog da budeš s nekim? Ja bih zbog tog razloga podnio bilo
što. Mislim, gle, nikad u životu nisam bio toliko ponižen kao u ovoj situaciji s tobom. Jesi
li znala da je ono pismo poslao svima u mom uredu?”
Ona se smrzne. „Što?”
„Ozbiljno ti kažem.”
Ona prekrije usta. „Nisi mi to rekao.”
„A uz to je išla i slika. Tebe. Na našem krevetu.”
Ona problijedi.
„Ne šalim se”, on će. „Otišla je svima.”
Ona zatvori oči i zatrese glavom. „Želim umrijeti.”
„U redu je”, kaže on. „U redu je. Gle, želim ti reći da, zbog svega ovog, od početka do
kraja, poželim... poželim povratiti ili... ili... jer, ne znam. Oprosti, svladali su me osjećaji.
Slobodno mi se možeš smijati. Ali tako se ja osjećam u vezi s ovime. Nije važno. Sve je u
redu.” Dotakne je po obrazu. „Hvala”, kaže, „što si doputovala u Italiju sa mnom.”
Poljubi je. „Jesi li sišla ovamo da me ostaviš?”
Ona šuti.
„Možeš me ostaviti”, kaže on.
„Nikako...” ona će, „ne mogu podnijeti to što sam te ponizila.” Jedva cijedi riječi, ali
ponovi ih. „Ne mogu to podnijeti. Da bar nešto učiniš. Da si bar zao kao ja.”
„Što to govoriš?”
„Znači da ti mogu napraviti bilo što? Sve bi podnio?”
„Nemam izbora.”
„Jesam li ja ovdje imalo važna?” Glas joj dršće; gubi prisebnost. „Mislim, molim te -
naljuti se na mene. Daj mi dojam da sam ipak uključena u ovo, da nisam samo bilo koja
cura čiji je zadatak da ti osigura to da ne budeš osamljen u novom životu na drugom
kontinentu.” Jedva protiskuje riječi. „Ne želim - ako je moguće - da misliš da sam ono
učinila da tebe ponizim. Učinila sam to zbog svoje sebičnosti. Jer sam se ponijela glupo,
kao idiot, iz vlastite sebične, ne znam što, dosade. Nije bilo važno. Kad bih ti bar to
mogla, ono, utuviti u glavu.”
Donekle se smiri. Ali osjeća se da se udaljila.
„Zašto si sišla ovamo?” upita on. „Nikad ne silaziš ovamo.”
„Imala sam nešto za tebe.” Pruži omotnicu.

141
 On izvadi pismo i pročita prve retke. „O”, iznenađeno kaže. „Prijavila si se za patent.
U moje ime.” Digne pogled. „I odbili su ga.” Nasmije se. „Ali piše zašto. Mogao bi
napraviti neke promjene pa onda možda.” Pročita pismo u cijelosti. Ona zacijelo nije
shvatila da njegovi infantilni znanstveni projekti nisu ni približno dovoljno sofisticirani
kako bi dobio patent. Ne želi dići pogled s pisma. Ako ga digne i nje više ne bude, neće
uspjeti izaći iz ove sobe. Naravno, to nije istina - uspjet će
izaći, popet će se gore, sutra će se vratiti na posao i iduće će novine izaći. Sada mu je
još gore.
Mora je zadržati ovdje. Mora joj dati do znanja što želi reći. Ali što on želi reći? Što
joj on to cijelo vrijeme pokušava reći? Najradije bi se ispričao, ali i to je pogrešno. Još
jedna isprika svakako bi prizvala kraj. Ona želi da nešto učini.
„Okej”, kaže on.
„Što je okej?”
„Hvala, ali tko je rekao da želim patent?”
„Zar ne želiš? Mislila sam da želiš.”
„I odakle ti uopće ovo? Mislim, zar si mi ovdje kopala po materijalu? Taj projekt
nisam ni završio.”
„U čemu je problem?”
„E pa, problem je što zadireš u moje. Mislim, ovo se tebe ne tiče.”
„Joj, daj. Pretjeruješ.”
„Ja se ne petljam u tvoje stvari, jebote.”
Ona utihne - on nikad ne psuje. „Osobno”, kaže ona, „bila bih sretna da moje stvari
prijaviš na neko natjecanje.”
„A je li? Ma nemoj! Bilo bi ti drago da ti dođem mahati u lice odbijenicom i kažem:
,Evo, htio sam ti učiniti uslugu’? Poštedi me iduće usluge.”
„Zašto si tako ljut zbog ovoga?”
„Nisam. Samo ne znam što bih drugo napravio”, kaže on. „Moje stvari ovdje dolje
samo su moje. Iz jedinoga i isključivog razloga što mi ova glupa radionica pričinja
zadovoljstvo. Provodim život na poslu koji mrzim, baveći se profesijom koju ne mogu
podnijeti. Imam četrdeset jednu godinu i curu mi ševi neki tip s tečaja joge, neki
talijanski mladac, a ja joj plaćam troškove odvjetnika. Eto.” Mahne odbijenicom prema
njoj.
Ona obriše oči, ali lice joj je nepomično.
„Eto”, nastavi on, „zato prste dalje od mojih osobnih stvari. Od jedinoga što u mom
životu nije dozlaboga sramotno.”
„Idem gore.”
„Dobro.” Gubi hrabrost. „Dobro”, ponovi glasnije. „Ali ne gore. Odjebi natrag u
Ameriku. Ja ću ti platiti kartu.”
Dođe za njom u stan. Ona je za kuhinjskim stolom, preneražena. On izvadi njezin
kovčeg iz ormara.
„Je 1’ ti to mene zezaš?” kaže ona.

142
 „Moraš se spakirati.”
Ona otvori ladicu punu rublja i čarapa, zuri u njih, ali minuru ništa ne radi.
Dok ona puni kovčeg, on ode na internet i kupi joj kartu za Washington za avion koji
polazi sutra.
„To je tri tisuće dolara”, usklikne ona gledajući na kompjutorski ekran. „Jesi li
poludio?”
„Prekasno. Upravo sam je platio.” Telefonira u hotel i rezervira joj sobu za tu noć.
„A moje stvari?”
„Neka ti ih pošalju. Gle, nemoj otići na taj let ako ne želiš. Ali onda put doma plaćaš
sama.”
Pozove taksi i odnese joj torbe van. Spusti ih pokraj nje na pločnik i vrati se unutra
bez ijedne riječi. Na putu prema gore dršću mu noge. U stanu stoji iznad zahoda i pljuje
gorku slinu u školjku dok mu se ne osuše usta.
Koliko joj treba da stigne u hotel?
Ako nazove prerano, ispast će lud. Mora ostaviti dojam kao da se smirio.
Sjedne na hladne pločice u kupaonici, ramenima se naslanjajući na zahodsku školjku.
Ponovno pročita pismo iz patentnog ureda. Bilo je to ljubazno od nje. Ništa što je učinila
nije ga ovako dirnulo. I korisno je to što su ga odbili: stavlja točku na sve ove godine
smiješnog sanjarenja. Nije on izumitelj. Dakle, s tim je gotovo. Fino.
Čeka dva mučna sata.
Je li joj dao do znanja? Ono što joj je pokušavao reći? Ali ne, ovo uopće nije bio
smisao onoga što je htio reći.
Dohvati mobitel i vidi da mu je poslala SMS. „Fališ mi”, stoji u poruci, „smijem te
posjetiti?” Poslala ju je prije nekoliko sati, dok je još bio u podrumu, a ona je još bila
ovdje. Nazove je na mobitel, ali ne javi se.
Nazove hotel. Recepcija ga spoji s njezinom sobom. Usta su mu potpuno suha. Stalno
guta slinu.
„Ja sam”, kaže kada se slušalica digne, „Želim reći ovo. Mislim da oboje želimo.”
Oklijeva. „Zar ne? Ili sam možda...”
Ali prekinu ga. Glas je muški. To je Paolo.

143
 1977., KORZO VITTORIO, RIM

Novine su se pod vođstvom Miltona Berbera poboljšale. Razvile su smionost i humor,

objavile tu i tamo pokoju ekskluzivu, čak i osvojile nekoliko nagrada – ništa
senzacionalno, ali ipak bez presedana u svojoj povijesti.
I redakcija se promijenila. U stara vremena, novinare su nazivali „dečkima”. Sada su
mnogi „dečki” bile žene. Na neukusne šale čulo se manje frktanja odobravanja i nisu
letjele uvrede po etničkoj pripadnosti. Milton je zahtijevao da se upotrebljuju pepeljare
(a pod nije pepeljara). Promijenili su prljave tapisone, ponovno su stavili bijele kao
snijeg. A koktel-bar na istočnom zidu zamijenili su aparatom za vodu; posljedica toga
bilo je nevjerojatno opadanje učestalosti tipfelera.
Zatim su nestale pisaće mašine, a zamijenili su ih monitori s katodnim cijevima.
Preko noći je utihnuo prepoznatljiv redakcijski klak-klak-bing. Ušutjela je i tutnjava
podrumskih tiskara jer su posao počeli naručivati od moderniziranih tiskarskih pogona
po cijelom svijetu. U kasno popodne sa stražnje strane zgrade više se nije čuo tresak
golemih smotaka novinskog papira koji bi trgnuo novinare koji su zadrijemali. Dostavni
kamioneti u zoru više nisu zakrčivali Korzo Vittorio dok bi radnici tovarili novine, čiji su
primjerci bili još topli.
Vijesti su postale elegantnije, tiše, čišće.
No najveća je promjena bila u novcu: novine su ga počele zarađivati. Ne hrpimice i
ne svaki mjesec. Ali nakon nekoliko desetljeća, stvarale su dobit.
Dok su druge publikacije gasile udaljene ispostave, novine su baš na njih ciljale,
pronalazeći svoje mjesto pod suncem u zabitim zakucima svijeta: brojevi bi se pojavili u
naslonjačima u Klubu trgovaca dijamantima u Freetoivnu, na seoskom kiosku na otoku
Gozu ili na barskoj stolici u Arrovutoumu na Novom Zelandu. Prolaznik bi ih kupio,
prelistao nekoliko stranica i, vrlo često, novine bi dobile novog poklonika. Početkom
1980-ih, dnevna naklada približila se brojci od dvadeset pet tisuća, i svake je godine
rasla.
S čitateljima po cijeloj zemaljskoj kugli, nije bilo moguće proizvoditi normalne
dnevne novine – jučer u Melbourneu nije bilo jučer u Guadalahari. Tako da su novine
krenule vlastitim putem, iskazavši novinarima i urednicima povjerenje da će se znati
odvojiti od medijskog čopora, sto je imalo promjenjiv uspjeh. Trik je bio u zapošljavanju
dobrih ljudi: gladnih izvjestitelja poput Lloyda Burka u Parizu; sitničavih tkalaca riječi
poput Hermann Cohena.

144
 Novine su također stekle glas u novinarskim krugovima kao izvor za prestižne
američke tiskovine, što je privlačilo nadobudne mlade nade u Rim. Milton ih je obučavao,
nekoliko godina od njih muzao članke, pa ih slao na jake pozicije negdje drugdje. Onima
koji bi otišli ostao bi u dragoj uspomeni i kad bi prolazili kroz Italiju, uvijek bi svratili u
ured da se prave važni dobro plaćenim poslovima, pohvale objavljenim člancima i
djecom.
Miltonu je sve to jačalo ugled, i razne su ga američke novine srednje veličine
pokušavale pridobiti da radi za njih. Ali on nije imao namjeru otići – ovo mu je bio
najbolji posao u životu.
No drugim granama Grupe Ott nije išlo tako bajno. Problemi su počeli kad je Boyd
bio rubno upleten u prijevaru koja je završila bankrotom banke Midwestern. On i još
osmorica izbjegli su kaznenu prijavu, ali morali su platiti globu od sto dvadeset milijuna
dolara. Ugled mu je još više okaljao skandal oko namještanja dionica. Sam Boyd nije
igrao ulogu u tome, ali gomila članaka povezala je bankarski skandal sa slučajem
namještanja dionica. Najgori udarac dogodio se sredinom 1980-ih, kad se otkrilo da je
podružnica Grupe Ott, koja se bavila bakrom, bacala toksine u seoski izvor vode u
Zambiji, zbog čega se mnogo novorođenčadi rodilo s urođenim manama. Južnoafričke
novine objavile su čudovišan cjenik po kojem su predstavnici Grupe Ott plaćali odštetu
seljanima: 165 dolara za djecu bez udova, 40 dolara za djecu bez šaka, a za ostalo se
cijena smanjivala, zaključno s neobično preciznim iznosom od 3,85 dolara za djecu kojoj
nedostaje nožni prst. Grupa Ott tvrdila je da ne zna ništa o tome, ali seljanima je ipak
sagradila nove kuće.

145
„HLADNI RAT ZAVRŠEN,
TOPLI RAT POČINJE”
ORNELLA DE MONTERECCHI,
ČITATELJICA

146
 STREPI OD SUTRAŠNJEG DANA JOŠ OTKAKO SE DOGODILO PRVI PUT.
Ornella sjedi na kauču u dnevnoj sobi, s novinama u krilu, i griska donju usnicu. Iz
kuhinje dopire tihi zvuk drapanja jer čistačica Marta dere komade papirnatih ručnika koje
mora staviti između naslaganih lonaca i tava kako se površine ne bi grebale. To je jedno
od mnogih pravila koje su prethodne čistačice - a bilo ih je na desetke - kršile. Neke je
otpustila zbog kašnjenja. Neke zbog drskosti. Neke su pak krale, ili ih je za to sumnjičila.
Druge nikako da nauče, ili im se nije dalo, ili su ostavljale prašinu ispod kreveta. Marta
ovdje radi skoro dvije godine i zasad gotovo da joj nema prigovora, osim što je
Poljakinja, što Ornella smatra nedostatkom. Također, Marta ima neprilično dobru liniju
za čistačicu, iako joj je lice bojno polje akna, što malo popravlja dojam. Ima naviku
spustiti pogled kad je zbunjena ili kad sluša prekoravanje, zuriti u četku metle i smiješiti
se. Nikad nitko to nije protumačio kao prkos, nego kao znak pokornosti. Što je najbolje s
ovom gazdaricom, jer Ornellin je dom svijet u kojem je nemoguće biti dobar.
Držeći bočicu čistila za staklo u spreju, Marta oprezno korakne u dnevnu sobu u krem
salonkama visokih potpetica i najlonkama, kostimu s uskom suknjom do koljena i
čipkastim rupcem - što je očajno odijelo za čišćenje, ali došla je ravno s mise. Ornella,
koja je od pokojnog muža usvojila odbojnost prema religiji, zahtijeva da Marta čisti
svake nedjelje.
„Kako je Bog jutros?” upita Ornella. „Je li rekao što lijepo o meni?”
Marta se automatski nasmiješi, s prozorom pred sobom. Nije jasno razumije li.
Zajednički im je jezik engleski, ali Ornella njime vlada vrhunski jer ga je upotrebljivala
na tisuću diplomatskih večera, dok Marta zna osnove. Oklijeva s odgovorom u slučaju da
gazdarica ima još koji komentar. Budući da novi nije na pomolu, štrcne tekućinu za
čišćenje u plavu maglicu koja se na staklu oblikuje u graške; kratko se zadrže, pa procure
dolje. Radi brže nego inače jer je dolje čeka muž Wojciech, sjedi na klupi u parku,
nogom trese gore-dolje, grebe prašinu lakiranom cipelom i prlja rub jeftinoga sivog
odijela koje je Marta jutros izglačala.
„U protekla dva tjedna pleme u Ruandi ubilo je na stotine tisuća pripadnika drugog
plemena”, kaže Ornella, pljesnuvši članak vanjskom stranom šake. „Kako je moguće
toliko brzo ubiti toliko mnogo ljudi? Čak i s praktične strane, kako? I zašto novine nisu
pisale ništa o tome dok se događalo? Zašto tek na kraju?” Baci pogled prema Marti koja
briše staklo odozgo prema dolje. Ornella nastavi: „Lloyd Burko, u tekstu na prvoj
stranici, naglašuje da takvi nisu samo Afrikanci. Jugoslaveni su jednako loši, a oni su
Europljani. Svi jedni druge ubijaju. Možda je zaista bilo bolje tijekom hladnoga rata. Ti
se vjerojatno ne slažeš, Marta - ti si bila u samom središtu, je 1’ da. Budući da si

147
Poljakinja. Ali taj je rat bar bio hladan. Slušaj ovo: ,Mir je stanje koje ljudski rod ne trpi.
Čovjekov je nagon nasilan.’ To je iz teksta Lloyda Burka. Je li to istina? Ne mogu
vjerovati da jest.”
Marta skupi ostale krpe za čišćenje po stanu, ispere ih, ocijedi, strpa pod kuhinjski
sudoper. Za zadnji zadatak toga dana, odnese ljestve u hodnik i popne se na najvišu
prečku kako bi dosegnula spremišni prostor koji je dupkom pun brojeva novina. Izdanja
koja je Ornella pročitala stavljaju se lijevo; nepročitane su novine zdesna. Marta dohvati
sutrašnje, od 24. travnja 1994.
„Ne!” krikne Ornella, stežući šakama ljestve. „Te još ne želim. Zatražit ću ih kad ih
budem htjela. Još sam na 23. travnju. Reći ću ti, Marta. Nemoj se sama žuriti i
pretpostavljati.”
Marta siđe s ljestava i uzme plaću, dvadeset eura, pognute glave, mrmljajući. Požuri
se iz stana, izdahnuvši tek kad siđe stubama cijeli kat niže.
Ornella njuška po stanu da se uvjeri da je nisu prevarili za dvadeset eura: predsoblje,
spavaća soba, kupaonica spojena s njom, radna soba, blagovaonica, kuhinja, terasa,
gostinska soba, gostinska kupaonica, dnevna soba. Marta je besprijekorna, kao i obično,
što Ornelli i nije osobito drago.
Sjedne na kauč i pročisti grlo, zatrepće kako bi izoštrila vid i promotri naslovnicu od
23. travnja 1994., istu onu naslovnicu na kojoj se zadržava već tri tjedna. 23. travnja
1994. datum je koji nikako da ostavi za sobom. Sutra – 24. travnja 1994. – preteško je da
ga ponovno podnese. Pa ipak, ne može ga preskočiti, budući da ima savršen prosjek.
Pročitala je svaki broj novina od 1976., kad su njezina muža Cosima de
Monterecchija poslali u Rijad. On, talijanski ambasador, u Saudijskoj Arabiji putovao je
bez ograničenja. Ali ona, kao žena, bila je praktički zaključana u čuvanoj zoni za
zapadnjake dok su njezina dva sina po cijeli dan bila u međunarodnoj školi. Iz dosade je
počela čitati novine koje su krajem sedamdesetih bile među rijetkim stranim novinama
koje su se mogle kupiti u kraljevstvu. Nikad nije naučila tehniku čitanja novina, nego ih
je čitala po redu kao knjigu, stupce odozgo do dolje, slijeva nadesno, stranicu za
stranicom. Čitala je svaki članak i nije htjela dalje dok ne bi završila, što je značilo da bi
joj trebalo nekoliko dana da pročita svako izdanje. Isprva ju je mnogo toga zbunjivalo.
Navečer bi Cosimu postavljala pitanja, na početku osnovna, kao na primjer: „Gdje je
Gornja Volta?” Poslije je ispitivanje postalo složenije, na primjer: „Ako su i Kinezi i Rusi
komunisti, zašto se ne slažu?” Sve dok nije počela postavljati pitanja o ulozi Palestinaca
u jordanskoj politici, međusobnim borbama suparnika aparthejda i ekonomici ponude.
Cosimo bi tu i tamo spomenuo događaj do kojeg još nije došla, kvareći joj iznenađenje,
tako da mu je strogo naredila da joj ništa ne smije odati, čak ni usput. Tako je počelo
njezino polagano odvajanje od sadašnjosti.
Nakon godine dana čitanja novina, kasnila je šest mjeseci. Kad su se vratili u Rim
1980-ih, ona je ostala nasukana u kasnim sedamdesetima. Kad je vani bila 1990., ona je
upravo upoznavala predsjednika Reagana. Kad su se avioni zaletjeli u Blizance, ona je
gledala raspad Sovjetskog Saveza. Danas je izvan njezina stana 18. veljače 2007. U stanu
je datum i dalje 23. travnja 1994.
Ovo su naslovne vijesti njezina dana: „U Ruandi masakrirano na tisuće ljudi, Crveni
križ strahuje”; „Mandela kani pobijediti na izborima u Južnoafričkoj Republici”; „Nakon

148
samoubojstva, zvijezda grungea Cobain dobiva status ikone”; „Hladni rat završen, topli
rat počinje.” Ovaj zadnji tekst analiza je vijesti koju je napisao pariški dopisnik novina
Lloyd Burko koji je izvješćivao o opsadi Sarajeva i uspoređuje klanje u Jugoslaviji s
nedavnim masakrima u Ruandi.
Ornella nazove svojega starijeg sina Darija da se požali na Martu. „Zaboravila mi je
spustiti novine za sutra”, kaže mu na talijanskomu, što je jezik kojim se govori u obitelji.
„Što ću sad?”
„Ne možeš sama do njih?”
Ornella uvis zabaci ruke koje zazveckaju nakitom i zasiječe zrak. „Ne”, kaže. „Ne
mogu. Znaš da ne mogu.” Što ako slučajno pročita naslov, nešto iz 1996. ili 2002.? Ne
zatraži izravno od Darija da dođe, ali ponovi problem dok se sam ne ponudi.
Otvori ulazna vrata i pri njegovu se ulasku blago nagne unatrag, kao da izbjegne
poljubac, iako ga on ne nudi. Za njim uđe njegov šestogodišnji sin Massimiliano. „I ti si
ovdje, Massi”, kaže ona, tapšući unuka po glavi kao da je vrlo ljubak španijel, ali ipak
samo španijel.
Dario postavi ljestve. Ona gleda tetive na njegovu zapešću kako se napinju dok ih
hvata i namješta na pravo mjesto - poželi ga zgrabiti za ruku i zaustaviti. Ne može vidjeti
24. travnja 1994. Kao da se nitko osim nje ne sjeća toga dana. Tiho kaže: „Čekaj, čekaj.”
On se okrene. „Zašto?”
„Da nam najprije skuham kavu?”
„Meni nemoj.”
„A dečko?” kaže ona, iako Massi stoji tik pokraj njih. „Želi li on nešto?”
„Pitaj ga - Massi?”
Dijete, umjesto da odgovori, ode.
„Dođi sa mnom u dnevnu sobu”, kaže Ornella Dariju da malo otegne, „nešto bih ti
pokazala.” Da mu novine od 23. travnja 1994. „Ovaj članak Lloyda Burka. Zbilja ga
vrijedi pročitati.”
On se nasmiješi. „Neću se ni truditi da ti kažem da je pomalo zastario.” Okrene
stranicu. „Onda, što se danas događa?” on će vragolasto i pročita nekoliko naslova.
„Bože, sjećam se toga.”
Ona promatra: ismijava li je? Smatra da sam glupa. Pa i jesam, pomisli, kipteći zbog
uvrede. On pogleda prema njoj i kao da će prozboriti, ali ona skrene pogled neznatno
iznad razine njegova pogleda, kao da mu čita bore na čelu.
„Massi!” dovikne. „Gdje si?”
Svugdje je po sobi, u obliku uokvirenih fotografija. Njegovi i portreti Ornellino ostalo
troje unučadi stoje na stolu, na polici iznad kamina, u ormariću za kristal. Ovo je čudno
jer, uživo, zazire od mladih - kad joj daju dojenče, drži dijete kao da je hobotnica koja se
migolji. Ali nema samo portrete djece. Nekoliko ih prikazuje njezina muža Cosima na
različitim službama po svijetu. Umro je prije više od godinu dana, 17. studenog 2005. Na
drugima je sama Ornella, kad je bila prelijepa, premršava i premlada. (Kad se udala za
Cosima, imala je samo šesnaest godina.) Danas ima drugačije lice, obloženo podlogom
boje breskve, narančastim ružem, olovkom oko očiju, tako gusto nanesenom zelenom

149
maškarom da kad trepne, vidite kako se isprepliću žablji prsti. Kosa joj je žuta, obojena o
velikom trošku i skupljena u tako čvrstu pundžu da izgleda kao da je platno njezina lica
učvršćeno čvorom na zatiljku.
„Trebala bih se riješiti Marte”, ona će.
„Ne budi luda – jedan ti je dan zaboravila spustiti novine. Ja ću ih sada donijeti.”
„Ne, ne! Čekaj, stani. Nema žurbe.”
„Nisam li došao zbog toga?”
„Jesi, ali nisam sigurna trebam li ih sada.”
„Ne možeš otpustiti Martu.” Zazvoni mu mobitel - digitalizirani zvuk ovčjeg blejanja.
Ona se namršti: njezinoj kući moderna tehnologija nema pristup. „Oprosti”, kaže Dario i
ode se javiti van, kraj dizala.
Massi doluta natrag držeći bijelu spravicu prošaranu gumbićima s dvama neupaljenim
sivim ekranima. U bakinoj kući ne smije uključiti videoigrice.
„Idemo u kuhinju”, kaže ona. „I ne želim vidjeti tu stvarcu koju imaš.” Djeca vole kad
ih nahraniš. Posjedne ovo dijete na stolicu. Noge mu vise i šutne jednu Nikeicu,
otkrivajući prljavu bijelu sportsku čarapu. „Što voliš?” upita ona. „Jesi li gladan?”
„Nisam baš.”
Ovaj dječak vrlo slabo jede - Dario je spomenuo tako nešto, nije li? Da se muče da
natjeraju Massija da do kraja pojede obrok. „E pa, u mojoj ćeš kući nešto pojesti”, objavi
ona i pretraži ormarić. „Ovo je uglavnom hrana za odrasle.” Pogleda u hladnjak. „Skuhat
ću ti pastinu in brodo!'
„Ne, hvala.”
Ona to zanemari i podgrije juhu. Dječak gleda baku. Njezin parfem prožima kuhinju.
Dok se juha zakuhava, aroma masne piletine nadjačava njezin miris. Ona se okrene
prema Massiju, držeći u ruci drvenu kuhaču s koje se pari. Makne mu šiške s čela. „Sada
vidiš. Ali razdjeljak ti je neravan”, kaže. „Ja ću ti ga popraviti.
„Ne, hvala.”
„Dobro to radim.” Nagne se naprijed. On se nagne natrag.
On zuri u plastičnu videoigru, Nintendo DS Lite, koju je dobio prije nekoliko tjedana.
„Smijem li ga uključiti?”
„Jelo samo što nije.”
„Ne želim jesti.”
Ornella časak-dva ne progovori. Ugasi štednjak. Shrvana, požuri se u dnevnu sobu.
Nepomično stoji i gleda ulazna vrata iza kojih stoji njezin stariji sin i smije se na mobitel.
On se vrati unutra, još se smiješeći zbog tona u kojem je završio telefonski poziv.
„Gdje je Massi? Moramo ići.”
„Pokušala sam ga nagovoriti da nešto pojede. Sad te shvaćam - nemoguć je.”
Dario je smeten. „Mi ga ne možemo odvojiti od hrane.”
Dječak došepa iz kuhinje, obuven u samo jednu tenisicu i zadubljen u videoigru.

150
 „Isključi to”, kaže mu otac. Dječak ga ne posluša i posrne kroz ulazna vrata,
prezaokupljen da kaže doviđenja.
„Doviđenja”, svejedno kaže Ornella.
„Htio sam ti reći koga sam vidio”, kaže Dario, skoknuvši u kuhinju da pokupi Nikeicu
koju je njegov sin ostavio. „Kathleen Solson.” To je Darijeva bivša djevojka koju je
upoznao 1987. kad su oboje bili pripravnici u novinama. „Sad se vratila, vratila se iz
Washingtona.”
„I kako je?”
„Isto. Starija je.”
„Više ne želim znati.”
„To nema nikakve veze s aktualnim događajima.”
„Ima veze s novinama. Ne želim znati.”
„Želiš li sutrašnje ili ne?”
„Zabrinuta sam za sutra”, kaže ona turobnim glasom. „Ne sjećaš se, je I’ da.”
„Sjećam li se čega?”
„Marta dolazi tek u utorak.”
„I ne možeš čekati do utorka da joj otkažeš?”
„Pogrešno si me shvatio.”
Ona stoji na dnu ljestava i pridržava mu ih. Najradije bi da se prestane uzrujavati. To
je samo još jedan datum - nije kao da će novine opisivati njezin život toga dana.
On se popne i pogleda po spremištu. „Nema ih.”
„Ima, ima.”
On nastavi tražiti. „Zbilja nema. Hoćeš se popeti i pogledati? Nedostaje ti taj broj,
vjeruj mi.”
„Sve sam ih skupila”, uporna je ona. „Nisam propustila nijedno izdanje.”
„E pa, nažalost, jedno ćeš sada morati propustiti. Želiš li 25. travnja 1994.? Taj je broj
ovdje.”
„Ne želim. Još nisam dotle došla.”
On siđe niz ljestve i, skočivši s treće prečke, prođe kraj nje i brzo je poljubi u obraz.
Zatečena, ona se sramežljivo nasmiješi, zatim ga lupne da se makne u stranu, pa se
sabere i naljuti. „Mogao si me srušiti. Nije smiješno.” Ornella se doveze taksijem od svog
doma u Parioliju do sjedišta novina na Korzu Vittorio. Nikad nije bila ondje, uvijek je
zazirala od toga ureda koji sadrži cijeli svijet, a sam je skučen u jednoj jedinoj oronuloj
zgradi. Ali nema drugog izbora - u njezinu spremištu nema sutrašnjeg dana i ona mora
naći taj broj.
„Chepiano?” upita muškarac s jakim anglofonim naglaskom. „Nisam sigurna na
kojem je katu”, odgovori na engleskom. „Pokušavam naći sjedište novina.”
„Pođite za mnom.” On za njima zatvori vrata dizala i člankom prsta bočne dugme za
treći kat. Dizalo se uspne.
„Vi ovdje radite?” upita ona.

151
 „Radim.”
„Kako se zovete?”
„Arthur Gopal.”
„Ah, da, čitala sam vaše nekrologe. Neki ste dan napisali nekrolog Nixonu.”
„Nixon je umro prije sto godina”, on će zbunjeno. „Uglavnom, više ne pišem
nekrologe. Sad sam urednik kulturne rubrike.”
„Mrvicu pristrano, po mom mišljenju. Nixon je imao i zasluga.” Ona zatraži da vidi
Kathleen Solson i Arthur uđe u redakciju prenijeti zahtjev. Ornella je u iskušenju da pođe
za njim, da vidi kako funkcionira to mjesto. Ali ne: ako želiš i dalje uživati u kobasicama,
ne idi u posjet tvornici kobasica.
Nekoliko minuta poslije pojavi se Kathleen. „U zadnje vrijeme viđam sve
Monterecchije. Prije nekoliko tjedana srela sam vašeg sina.“
„Da, rekao mi je.” Kolebljivo, Ornella se nagne da zagrli Kathleen, istog časa
požalivši što se kompromitirala. Ogrli mlađu ženu ukočeno i brzo.
Šute dok se voze dizalom prema dolje. Ornella se stalno grize što je zagrlila Kathleen.
Bilo je neugodno. Je li tako bila na neki način nelojalna prema Dariju?
„Kojim putem?”
„Ja ne mogu otići daleko”, kaže Kathleen.
Hodaju po Korzu Vittorio, a kolnik je metež autobusa, taksija i zujavih skutera.
Ornella mora podići glas kako bi se čula od buke. „Sigurno će ti biti drago da čuješ da još
pobožno čitam novine.”
„Do koje ste godine došli?”
„1994. Kada smo se, igrom slučaja, i mi zadnji put vidjele.”
„Da - kad sam otišla.”
„Sjećam se čak i datuma kad smo se zadnji put susrele - u bolnici kad se Cosimo
razbolio, 24. travnja 1994.”
Kathleen zazvoni Black Berry. Menzies. Ona izda nekoliko naredbi i poklopi.
„Bila si bezobrazna prema toj osobi”, komentira Ornella.
„Nažalost, u mom poslu nema vremena za uljudnost.”
„To ne može biti istina.” Nakon stanke doda: „Znaš, katkad se pitam bih li možda
voljela raditi u novinarstvu. U idućem životu, hajdemo reći.”
„Jeste li ikad pokušali?”
„Ne budi smiješna.”
„Mogli ste.”
„Pokušala sam navesti Darija da se time bavi, ali novine mu se nisu svidjele.”
„Znam - zajedno smo bili na tom pripravničkom.”
„Gdje bih ja sad bila da sam učinila nešto hrabro kao ti?” Na brzinu pogleda Kathleen,
pa skrene pogled. „Sad sam stara. Pedeset osam. To je doba kad je čovjek na vrhuncu
karijere, zar ne?”

152
 „Može biti.”
„Ti i ja smo slične”, kaže Ornella. „Ne budi tako užasnuta. U nekim smo aspektima
vrlo različite. Ali u drugima...” Zastane. Očito, došla je ovamo da dobije stari broj novina
i, drugo, da obnovi odnos sa starom poznanicom. Ali sada shvaća da je u iskušenju da
poduzme još nešto: želi nešto reći. Govoriti, pa čak i priznati. Ispričati ovoj ženi o
sutrašnjem danu, danu u kojem je Kathleen imala usputnu ulogu. „Sjećaš li se uopće
moga muza?
„Naravno da se sjećam. Usput da vam kažem, bilo mi je žao kad sam
čula da je preminuo...”
Ornella je prekine. „Bio je veoma naočit, zar ne?”
„Jest.”
„I barun, znaš, premda nije upotrebljivao naslov. Sjećam se, kad smo se on i ja
upoznali, Cosimo je bio tako otmjen. I ja sam u to doba bila prilično zgođušan curetak -
možeš vidjeti na starim fotografijama ako mi ne vjeruješ.”
„Bili ste poznati po svojoj ljepoti.”
„Jesam”, kaže ona, kao da to tek sada prvi put čuje.
„Trebala bih se vratiti”, kaže Kathleen bacivši pogled na poruku na Black Berryju.
„Nisam ponijela jaknu.”
„Za minutu.” Primi Kathleen za kraj rukava košulje i povede je preko raskrižja na
Trgu Sant’Andrea della Valle, ne obazirući se na crveno svjetlo i izmičući se autima koji
trube. „Sjećaš li se da je Cosimo 1994. završio u bolnici?”
„Naravno - bio je to silan šok.”
„I nije baš bio šok. Problemi su počeli tjednima prije nego što sam ga odvela u
bolnicu.”
„Nisam to znala.”
„O, da”, kaže Ornella. „Prvi je znak, mislim, bio kad smo trebali ići na odmor, a on je
jednostavno otkazao u posljednji tren. Ja sam nastojala izvući situaciju, rekavši da bismo
umjesto toga mogli uživati u gradu. Ali on se razbjesnio. Nisam znala zašto. Pa, pio je, i
valjda je to imalo neke veze s tim. Zamisli, gurnuo me u hladnjak!” Nasmije se. „Vrata
hladnjaka bila su otvorena - ja sam uzimala vrč ledene vode - i udarila sam u police. Bilo
je čudno: nastavio me gurati kao da me želi onamo strpati. Koješta sam prevrnula.
Razbila se staklenka kapara. Pomislila sam: ,Staklo u hladnjaku. Čistačica nikad neće sve
naći. Netko će ga slučajno progutati.’ Kakva glupa pomisao. Uglavnom, samo je izašao,
otišao. Bila sam užasnuta da će netko saznati da je otišao. Ali budući da smo trebali biti
na odmoru, nitko nije ni primijetio - ja sam jednostavno ostala u kući. Imala sam pregršt
vremena da očistim staklo u hladnjaku.”
„Kakva strahovita priča. Zao mi je što to čujem”, kaže Kathleen, zastajući na
pločniku. „I impresionirana sam time što mi možete povjeriti ove stvari o Cosimu. Ali - i
molim vas da me pogrešno ne shvatite - jeste li imali neki osobit razlog zašto ste svratili
danas? Ne kažem da vam treba razlog. Samo, zaista bih se trebala vratiti.”
„Pitanje je na mjestu. Obično o privatnim stvarima ne razgovaram ni s kim osim sa
svojom čistačicom Martom.”

153
 Kathleen se nasmije.
„Zašto je to smiješno?”
Primi Kathleen za rukav košulje i povede je naprijed, još dalje od novina, odužujući
ovaj razgovor, pa čak i ako to znači da će mladu ženu odvući čak do Trga Venezia.
„Tijekom tog razdoblja 1994. kad Cosima nije bilo”, nastavi, „nazvali su me iz banke da
me pitaju za novac koji je netko dignuo nekoliko puta. Rekli su mi iznose - koji su bili
zapanjujući - ne pitaj. Još ne shvaćam kako je mogao toliko potrošiti u tako kratkom
roku. Zatim je nazvala policija: muškarac u šezdesetima, uhićen zbog posjedovanja
kokaina. Došla sam po njega i on je non-stop govorio. Stalno je spominjao neku
Australku. Pokupio ju je tijekom razdoblja kad ga nije bilo i zahtijevao je da se vozimo
po gradu i nađemo je. Slomio je zub – potukao se, ako to možeš vjerovati. Nekako sam
nas dovezla kući. On je govorio i govorio. Htio je proslaviti. ,Što proslaviti?’ rekla sam.
Natočio je punu čašu brendija i natjerao me da je popijem. Htio je voditi ljubav. Ja nisam
htjela. Ali jesmo.”
Povuče Kathleen preko tramvajskih tračnica na Aveniju Argentina, do pješačkog
otoka oko rimskih ruševina. „Zatim se razbjesnio”, dalje će Ornella. „Rekao je da mu
upropašćujem poslovne mogućnosti. Ja sam nastojala razumjeti, slijediti ga. On me vukao
po stanu i vikao. Da će otvoriti slikarski atelijer i jebati mnogo žena - rekao mi je to, to je
rekao meni, svojoj supruzi. Sčepao me za naramenicu grudnjaka i gurnuo me i ona se
poderala. Stalno sam ga pokušavala pogledati u oči. Kad sam uspjela, bile su prazne - to
je nešto najgore što sam u životu vidjela. I to popodne, 24. travnja 1994., davio me.
Sjećam se da sam mislila da ću umrijeti. Toliko me dugo davio da sam se onesvijestila.
Kad sam se probudila, nije ga bilo. U grlu sam imala osjećaj kao da se urušilo u se.
Popij uskala sam se vodom po licu i pokušala plakati iznad sudopera. Ali nisam mogla
udahnuti kako treba. Bilo je to nekakvo čudno jecanje - s mnogo gutanja i kašljanja. A
onda, evo ti njega, i smije mi se.
Držala sam se za ručku kuhinjskog ormarića da održim ravnotežu. Unio mi se u lice i
ja sam mu zamahnula vratima ormarića u glavu, što sam jače mogla. Vrata su se zatresla
od udarca; meni je ruka bridjela; on je pao. Jedva se dočekao na ruke i licem je udario u
pod. Rasjekao mu se obraz i potekla je krv. Kapala je na pod. Sjećam se da je stavio prst
u lokvu.”
„Isuse, ovo je horor-priča”, upadne Kathleen, „nisam imala pojma o tome. Samo se
sjećam da su Cosima primili na psihijatrijski odjel. Ali Dario mi je rekao da je zbog
depresije.”
„Bila je i depresija. To je došlo poslije.” Pusti Kathleenin rukav, poriv da prizna naglo
mine i zamijeni ga val krivnje. „Ništa od ovoga nemoj reći Dariju”, kaže. „Nemoj mu to
spominjati ako ga vidiš. On ne zna ove detalje.”
Okrenu se natrag prema uredu.
„Zapravo”, kaže Kathleen, „sjećam se da je te večeri na podu u vašoj kuhinji bilo krvi.
Dario i ja stigli smo onamo nakon što ste odveli Cosima u bolnicu. Otvorili smo vašoj
služavki. Kako se zvala? Rina? Nije znala što da radi. Nije htjela krvlju zaprljati krpu za
pod - mislila je da ćete se ljutiti. Zato sam je ja obrisala novinama.”
„Znam”, kaže Ornella. „To je broj koji mi fali. Trebaš mi dati novi.”

154
 „Novine iz 1994.? Ne znam gdje ćete ih naći. Mi smo još prije mnogo godina bacili
papirnatu arhivu. Sad je sve digitalizirano.”
„Ne misliš valjda ozbiljno.”
Žene dalje hodaju u tišini i konačno stignu pred ured.
„Sjećate li se našeg razgovora te večeri u bolnici?” upita Kathleen. „Kad sam rekla da
razmišljam o tome da odem u Washington, ali da sam neodlučna. Vi ste mi rekli da
trebam otići. Da trebam ostaviti Rim i Darija i prihvatiti posao.”
„Nisam to nikad rekla.”
„Jeste”, odvrati Kathleen, „rekli ste.”
U utorak ujutro, Marta pokuca četiri puta i pričeka. Ima ključeve, pa uđe. Ornella se
pojavi u spavaćici.
„O, oprostite”, kaže Marta pognuvši glavu.
„U nedjelju si me ostavila u groznoj situaciji bez novina”, kaže Ornella. „Apsolutno
neoprostivo!” Poželi ovo povući. Umjesto toga, povuče se u svoju spavaću sobu.
Odjene se i vrati u dnevnu sobu, pomičući uokvirene fotografije kao da se njezin
ispad nije ni dogodio. „Ako ovdje sjedim”, objasni Marti, „kada dignem pogled s novina,
vidim Massija. Ako sjedim ondje, vidim Cosima. Ili da ovdje stavim Darija? Znaš, ako ne
premještaš fotografije, prestaneš ih primjećivati.”
Marta, koja mete smeće u lopaticu, pristojno kimne.
Bez riječi više, Ornella se povuče u svoju sobu.
„Želite novine danas, signora Ornella?”
„Ne”, odgovori ona kroz zatvorena vrata spavaće sobe. „Hvala.”
Začuje kako se zatvaraju ulazna vrata, pa izađe. Marta je ostavila poruku u kojoj traži
posebnu vrstu tekućine za čišćenje i još papirnatih ručnika. „Da mi je znati”, kaže
Ornella, „kako samo ta djevojka uspije potrošiti toliko papirnatih ručnika.” Provjeri ima li
pod kaučem prašine. Dok je dolje sagnuta i njuška, na drveni pod padne kap tekućine.
Dotakne si lice; bila je to suza. Uz jak se šmrcaj pribere. Obriše pod golom rukom,
potapka oči, ustane.
Dario će doći ako ga bude trebala, ali neće ga preklinjati. Njezin drugi sin Filippo
potpuno je izbjegava - usvojio je očev intelektualni prezir prema Ornelli. A unučad? Kao
da je se boje.
Nedostaje joj Cosimo. Njihovo zadnje zajedničko desetljeće sastojalo se od liječnika i
lijekova, trenutaka nade i mjeseci beznađa. (Nikad nije rekla Dariju i Filippu kako je
zaista umro njihov otac, da su ga našli s porukom na kojoj je pisalo: „Dosta.” Sve je
obavijestila da je umro od srčane bolesti. U prikrajku uma, zna da njezini sinovi znaju. U
isti taj prikrajak potajno je smjestila svakojaka znanja koja istodobno i zna i ne zna: o
postojanju mobilnih telefona, o internetu, o tome što ljudi misle o njoj.)
Rasklopi ljestve ispod skladišnog prostora. Dođe do vrha i do dvoja vrata, iza kojih
leže njezine novine. Nikad se nije popela ovamo. Otvori oboja vrata i udahne - skladišni
prostor ima metalan miris, miris koji je nejasno smatrala mirisom svojih prstiju.

155
 Skladišni prostor visok je i dubok, i napunjen gotovo do kraja. Više od deset tisuća
novina. Više od sto tisuća stranica. Pola milijuna članaka. Svi ti trudom napisani reci,
smješteni ovamo gore da čekaju svoj red.
Na sutrašnji je dan red došao i prošao. Nigdje neće naći broj od 24. travnja 1994.
Mora prijeći na 25. travnja. Ali to što je preskočila jedan dan rezultira neobičnim
učinkom: ove se hrpe odjedanput čine mnogo manje stroge - doimaju se manje kao
novine, a više kao običan papir. Pljesne po hrpi slijeva, strani koju je pročitala, i iščupa
nekoliko brojeva. Baci ih dolje iz skladišnog prostora.
U zraku se presavijene stranice razdvoje; listovi nježno odlepršaju na tlo.
Izvuče ih još, ovaj put debeo svežanj, i ispusti ih. Udare u pod uz tutanj i raspu se.
Izvuče ih još. Hice novine sve dok je ne zabole ruke i na podu oko ljestava ne bude
visoka hrpa.
Promotri svežnjeve koji su ostali u skladišnom prostoru, nepročitane novine. Spusti
one na vrhu, od 25. travnja 1994. i baci ih na tlo. Izvuče još šaku novih, pa još jednu.
S ovime nastavi još gotovo sat vremena, sve dok ne završi, ruku crnih od tinte i
klecavih koljena na najgornjoj prečki. Skladišni je prostor prazan; pod je ocean crno-
bijelog.
Spusti se po ljestvama, nesigurna kako da siđe s njih. Gazi po novinama i, izgubivši
ravnotežu, izbaci ruke pred sebe, nakit zazvecka i ona nježno padne na vrh svega. Sklizne
malo niz hrpu, udahne od straha, zatim se zaustavi smijući se. „Blesavica!”
Zapne joj za oko masno otisnut naslov: „... glavni grad Afganistana.” Izvuče broj koji
se pod njom malko podere. Naslov glasi: „Talibanski borci zauzeli glavni grad
Afganistana” (broj od 28. rujna 1998.). Prokopa po hrpi i nasumce izabere druge novine:
„Dow se rekordno zatvara na iznad 6 000” (15. listopada 1996.). Pa druge: „Clinton
pobijedio Dolea i dobio drugi mandat” (6. studenog 1996.). Očito je da leži na 1996.
godini.
Te gurne u stranu i prokopa do 1998. „Clinton poriče seks s pripravnicom” (27.
siječnja 1998.); „Filmski Titanik potopio 11 Oscara” (24. ožujka 1998.); „Mnoštvo
ubijenih u dvostrukom napadu na američke ambasade u Istočnoj Africi” (8. kolovoza
1998.); „Zastupnički dom opozvao Clintona” (20. prosinca 1998.).
Dođe do novog tisućljeća: „Dow dosegnuo 11 000” (15. siječnja 2000.); „Milošević
odstupio usred prosvjeda” (6. listopada 2000.); „Irak odbija nove inspekcije” (2. studenog
2000.).
Naslovi iz 2002. smetu je: „Ruševine Trgovinskog centra raščišćene s Nulte točke”
(31. svibnja 2002.); „U bombaškom napadu na Baliju poginulo na desetke osoba” (13.
listopada 2002.); „Bush utemeljio službu ,domovinske sigurnosti’” (26. studenog 2002.).
Proruje dolje sve do 2004.: „Znanstvenici klonirali trideset ljudskih embrija” (14.
veljače 2004.); „Putin drugi put pobijedio na izborima” (15. ožujka 2004.); „SAD predaje
vlast privremenoj iračkoj vladi” (29. lipnja 2004.); „Islamski ekstremisti ubili
nizozemskog filmaša” (3. studenog 2004.).
Preskoči naprijed do 2006.: „U svom prvom vetu, Bush zaustavlja istraživanje
matičnih stanica” (20. srpnja 2006.); „Sjeverna Koreja obavlja prvi nuklearni pokus” (10.
listopada 2006.).

156
 A zatim 2007.: „Apple uz fanfare predstavio iPhone” (10. siječnja 2007.); „Bush kani
poslati još 21 500 vojnika u Irak” (11. siječnja 2007.); „Stručnjaci utvrdili: uzrok je
klimatskih promjena čovjek” (3. travnja 2007.); „U povijesnom pokušaju, afroamerički
senator kandidira se za predsjednika” (11. veljače 2007.).
I s time je završila. Ovo je približno sadašnjost.
Stoji među svim tim novinama i pomisli na Martu koja dolazi sutra. Ornella bi prije
mogla raskrčiti. A opet, Marta će se zadiviti - dosta je budalaština da stare novine idu s
jedne strane, a nove s druge. I nema više zabrane tehnologije - nema više dramatiziranja
ako Martu muž nazove na mobitel dok je ovdje.
Idući dan Ornella pohita do vrata. „Moram ti nešto pokazati. Dođi, dođi!” Pokušava
uhvatiti Martu za ruku, ali čistačica još skida kaput. Ornella nestrpljivo čeka. Marta ima
današnje novine skrivene u plastičnoj vrećici, prema važećoj uputi. „Dođi!” kaže Ornella.
Ali na pola puta niz hodnik zastane.
„Što?” upita Marta.
„Mislit ćeš da sam glupa.” Uzme čistačicu za ruku. Marta ne uzvrati stisak, ali dopusti
da je povede naprijed.
„A joj”, kaže Marta ugledavši nered. „Je li puklo?”
„Je li što puklo?”
Marta je već na koljenima i posprema ovu novinsku katastrofu.
„Ništa nije puklo. Ja sam to namjerno učinila. Nemaš se zašto zabrinjavati. Sama sam
ih bacila dolje”, pobuni se Ornella. „Cijelu sam noć čitala. Do četiri ujutro. Još ni
izdaleka nisam uhvatila korak. Imam svakojaka pitanja. Morat ćeš mi pomoći.”
Marta, protumačivši ovo kao zahtjev da brže posprema, odvrati: „Da, da, hoću, hoću.”
„Stani - saslušaj me časak. Pusti to. Reci mi, gdje si stavila današnje novine?
„Koje današnje?”
„Današnje od danas. Ornella upre prstom prema dolje, ali to samo pokaže na nekoliko
tisuća današnjih dana pod njezinim nogama. Doda: „Današnje koje si donijela. One u
plastičnoj vrećici.”
Marta se nećka bi li ih joj predala, kao da bi ovo mogao biti test.
Ornella se smjesti na kauč u dnevnoj sobi, napeta od uzbuđenja, povišena pulsa.
Rasklopi današnje novine i promeškolji se stražnjicom po jastucima. Pročisti grlo,
zatrepće kao da razbistri vid i promotri naslovnu stranicu. Okrene se Marti koja je, budući
da je primila naredbu da gazdarici pravi društvo, postavila dasku za peglanje u dnevnu
sobu. Ornella upita: „Zar ne želiš čitati sa mnom?”
„Ne, ne.”
„Mnogo me toga zbunjuje. Računam na tvoju pomoć. Na primjer, tko je ta Britney
Spears i zašto si je obrijala svu kosu?”
„Ne znam”, odvrati Marta, a odgovor joj naglasi šištanje pare iz glačala.
„Evo jednog: blesavi papa rekao je nešto ružno o muslimanima i sada oni prijete da će
dizati crkve u zrak.” Ornella digne pogled. „Nije opasno da ideš u svoju crkvu, je li?
Marta?”

157
 „Ne, ne.”
Ornella okrene stranicu. „Izgleda da se svi dižu u zrak. I svi ti kompjutori - razumiješ
li ti to s kompjutorima?”
„Što s kompjutorima?”
Ali Ornella zna premalo da bi uopće uobličila pitanje. „Samo općenito.”
„Ne baš mnogo.”
U navali nježnosti, Ornella potapše jastuk kauča pokraj sebe. „Daj časak prestani i
pridruži mi se! Daj da ti skuham kavu! Možemo razgovarati o vijestima. Zar ne misliš da
bi to bilo lijepo, malo za promjenu?”
Marta napeta izraza lica gleda po stanu, sve podove koje mora pomesti, sve površine
koje treba prebrisati. A prašina ispod kreveta?
Kad Marta završi posao, Ornella je otprati do vrata. „Vidimo se sutra?”
„Da, dobro”, odvrati Marta spuštena pogleda, „sutra.”

158
 1994., KORZO VITTORIO, RIM

Početkom 1990-ih, uspjeh novina pod vodstvom Miltona Berbera počeo je opadati,
odražavajući smanjenje broja čitatelja u cijeloj gospodarskoj grani. Televizija je
godinama nagrizala novine i širenje kanala koji emitiraju vijesti dvadeset četiri sata na
dan zadalo je novi udarac. Činilo se da su jutarnje novine, napisane prethodnog
popodneva, sve zastarjelije. Naklada je opet opala ispod dvadeset pet tisuća.
Veći je problem bio sam Milton. Iako je i dalje bio intelektualno snažan, tijelo ga je
izdavalo: dijabetes, visok tlak, oslabljen vid, gubitak sluha. 1994. godine okupio je
zaposlene.
„Zašto postoje ove novine?”počeo je.
Nekoliko novinara nervozno se nasmiješilo. Netko je šaptom izvalio foru.
„Ozbiljno”, dalje će Milton, „nekoliko sam se puta zapitao. Zašto je Cyrus Ott došao
čak ovamo kako bi utemeljio ove novine? Zašto bi se tako bogat i moćan tip uopće
trudio? Službena je verzija da je Ott imao pravedničku strast prema vijestima i smatrao
da svijet treba solidnu tiskovinu. Ja to ne pušim. Ja sam novinar - temperament mi se
protivi plemenitim motivima. Prava je istina da je tip zapravo ovamo došao na pizzu. ”
Svi su se nasmijali.
„Što se mene tiče”, nastavio je Milton, „ne mogu se praviti da i sam imam više
ciljeve. Jednostavno volim izdavati novine: volim naslove i rokove. Ništa plemenito. Ali,
ljudi”, zaključio je, „ovo je za mene kraj puta. Vrijeme je da odstupim. ”
Nekoliko je urednika s užasom udahnulo.
Milton se nacerio. „Joj, dajte - nemojte glumiti da ste iznenađeni. U loncu glasina
kakav je ova redakcija, ne pravite se, majmuni, da niste znali. ”
Miltona je tada izdao glas. Prostorijom je i dalje vladala tišina, svi su čekali njegovu
iduću riječ. Zgrabio je primjerak izdanja od tog jutra, užurbano ih podignuo i otišao u
svoj ured u kutu. Bio je to njegov zadnji dan u novinama. Tri mjeseca poslije, umro je u
Washingtonu od jakog moždanog udara.
Miltona nije bilo lako zamijeniti. Boyd je ubacio niz prijelaznih upravitelja, od kojih
je svaki trajao nekoliko godina prije nego što bi se povukao s otpremninom dionica Otta.
Ali to nije zaustavilo opadanje naklade. Otišao je i određen broj zaposlenih; stilske
stranice potpuno su ugasili; kulturna i osobito sportska rubrika postale su pustoš.

159
 Novine su još popunjale dvanaest stranica na dan, ali proporcija se originalnih priča
srozala, a bilo je sve više članaka od novinskih agencija. Dok su se druge novine borile s
prodorom televizijskih vijesti tako što su uvele boju i atraktivnu grafiku, novine su i dalje
ostale flegmatično crno-bijele.
Idući izazov pokazat će se još većim: internet.
Isprva su mnoge publikacije postavile web-stranice i naplaćivale pristup. Ali čitatelji
su se jednostavno prebacili na besplatan sadržaj. Tako da su medijske kompanije sve više
i više sadržaja bacale na internet bez naknade, očekujući da će internetski oglasi u
dogledno vrijeme nadoknaditi velike gubitke tiskanih izdanja.
Novine su pak reagirale osebujno: nisu poduzele ništa. Sef redakture Herman Cohen
zatro je sve razgovore o web-stranici. „Internet je prema vijestima”, rekao je, „isto što
su automobilske trube prema glazbi. ”

160
 „SLOMOVI TRŽIŠTA
ZBOG STRAHA OD USPORAVANJA
RASTA KINE”
ABBEY PINNOLA, ŠEFICA FINANCIJA

161
 KAD STIGNE NA ULAZ ZA UKRCAJ ABBEY UPADNE U UOBIČAJENU PUTNU
komu, tupost koja joj za vrijeme dugačkih putovanja obuzme mozak poput rasola. U
takvom stanju jede sve grickalice do kojih može doći, hipnotizira je obuća neznanaca,
uhvati je filozofiranje, završi u suzama. Promatra nizove sjedala po dvorani za odlaske:
mladi parovi koji su se ugnijezdili zajedno, stari muževi koji čitaju knjige o starim
ratovima, zaljubljeni koji dijele slušalice, šapat o bescarinskim trgovinama i kašnjenju.
Ukrcava se u avion, zdušno se nadajući da neće biti pun. Let iz Atlante do Rima traje
jedanaest sati i kani se ispružiti - radit će i spavati, tim redoslijedom. Kutkom očiju opazi
muškarca koji je zastao kraj njezina reda, gledajući svoju kartu. Pogledom šiba kroz
prozor, u sebi moleći da ode. (Jednom je dopustila suputniku da je uvuče u razgovor i to
je postao najduži let u njezinu životu. Natjerao ju je da igra Scrabble i uporno je tvrdio da
je „ug” riječ. Otad je imala pravilo da nikad ne razgovara u avionu.)
Muškarac kaže: „Ma zamisli ti to”, i sjedne kraj nje. Avion još nije ni krenuo prema
uzletištu, a on Već pokušava načeti razgovor. Tržne se u njegovu smjeru i dobaci mu
blago „mm”, ali ne okrene se od svog prozora.
On utihne.
Probude je sila i nagib polijetanja. Sanjala je. O čemu? Ne može se sjetiti. Treba spise
iz spremnika iznad glave, ali još je upaljen znak da treba biti vezan. Ponovno sklizne u
putnu komu, prazno zureći kroz prozor dok oblaci ispod nje tonu u beskrajni madrac.
Proučava si nokte, zabrinuta zbog Henryja koji ne želi posjetiti oca u Londonu
tijekom školskih praznika i otprilike je ušao u dob u kojoj ga više ne može prisiliti na to.
Ignorira li tatu iz lojalnosti prema njoj?
Nada se i da i ne. Prisiljavat će Henryja da ide dok ne dosegne određenu dob. Recimo,
šesnaest godina?
Za miloga Boga! Dosta! Nastojala se ne obazirati, ali ako joj ovaj idiot pokraj nje ne
prepusti komadić naslona za ruke, ugušit će ga vrećicom za povraćanje. Zašilji lakat što
više može i, vrlo postupno, ukopa ga u njegovu nadlakticu. Koliko će dugo trebati da
popusti?
Ali on kao da ne primjećuje i njoj se toliko gadi dodirivanje s njim da odustane. On
cupka kožu oko palca, oslobađajući nit zanoktice. Odurno. Želi vidjeti kako tip izgleda,
svom preziru dati lice, ali ne može se neprimjetno okrenuti prema njemu. Zato ga zamisli:
Amerikanac, pedeset i nešto godina, luzer. Celulit, prhut, štitnjača šteka. Radi u Office
Depotu i prodaje industrijske ljestve. Ili je tehnička podrška i poslije posla igra videoigre.

162
Torba pederuša, sportske čarape, visoke tenisice. Što je uopće radio u Rimu? Čuo je da je
krcat kulturom? Slikao se u Koloseumu, rukom obgrlivši renta-gladijatora?
Ali ovo je smiješno - zašto bi njoj jedanaest sati bilo neudobno zbog ovog idiota?
Prijeđe u novi napad na naslon za ruke šiljatim laktom, pojačavajući pritisak na njegovu
kost.
„Evo”, on će, odmaknuvši se, „dajte da vam napravim mjesta.”
„O, hvala”, odgovori ona, a uši joj se zarumene, oblivši se grimizom od resica prema
gore, i još ga više zamrzi.
„Oprostite”, kaže on. „Grozno se rivam. Ja to nesvjesno. Samo vičite ako nemate
dovoljno prostora. Nekako sam nezgrapan.” Mahne rukama da naglasi to što želi reći.
„Bar smo dobili sjedala kraj izlaza za nuždu. Uvijek znate tko je pametan prema tome tko
ih traži. Sjedala kraj izlaza za nuždu praktički su prva klasa - premda se još nikad nisam
njome vozio, ali pretpostavljam da je isto – a sve za cijenu stočne klase.”
„Čujte, možete li mi učiniti veliku uslugu i probuditi me kad posluže ručak? Jasno,
ako budete budni. Hvala.” To govori pogledom fiksirajući sjedalo pred sobom, pa se
okrene prema prozoru i navuče zavjesu. Ali napravila je glupost. Ne želi spavati. Želi
raditi. Sad će biti prisiljena glumiti. Prezire ga.
Prođe sedam minuta - dulje od toga ne može se praviti da spava. Napola se pridigne
sa sjedala, čeljusti stisnutih u srdačan osmijeh i posegne u spremište iznad glave. „Moram
samo nešto uzeti.”
On se trgne, spusti svoju knjigu na sjedalo i napravi joj mjesta. Teškom se mukom
provuče u prolaz.
„Mogu li vam pomoći da nešto dohvatite?”
Dogodi se u dva stupnja. U prvom, izgleda joj poznato. U drugom, shvati da ga
poznaje. Mili Bože. Pa to je strašno. „Ajme meni”, ona će, „pa dobar dan. Uopće vas
nisam prepoznala.” Ali još uvijek ne može ga smjestiti.
„Niste znali da sam to ja?”
„Molim vas, oprostite. Bila sam potpuno u svom filmu. Kad letim, kao da sam u svom
svijetu.”
„Nema uopće problema. Mogu li vam nešto spustiti?”
Upali joj se lampica: to je Dave Belling.
Poželi umrijeti. Ovo je redaktor Dave. Upravo otpušteni Dave. Dave, koji je dobio
otkaz kako bi srezali troškove. Dave čiji je otkaz ona naredila. Jedanaest sati pokraj
njega. Što je još gore, zatečena je u putnom izdanju, u hlačama od trenirke, s kosom u
repu. (U novinama se upicani u odijela i čizme, a oči su joj hladne kao led.) Kao što bi
Henry rekao: Que figura di merda.
„Mislim da mogu sama dosegnuti”, ona će. „Svejedno hvala.” Ali ipak ne može do
torbe. Uši joj gore. „Ona plava. Ne, tamnoplava. Aha. Da. Ta je. Super. Hvala. Mnogo
hvala.”
On se galantno pomakne u stranu da je pusti natrag do njezina mjesta.
Ona sjedne s lakim smiješkom i olovom u želucu. „Oprostite ako sam prije djelovala
bezobrazno. Zaista nisam imala pojma da ste to vi.” Prestani blebetati. „Nego, kako ste?

163
Što se događa? Kamo idete?” Kamo ide? U avionu je za Atlantu. A kako je? Upravo je
dobio otkaz.
„Dobro, zaista dobro”, odgovori on.
„Super, to je super.”
„Vi?”
„Dobro, dobro. Idem u Atlantu - očito. Imam sastanak s upravom Otta. Naš godišnji
obračun.”
„Vi ste dobili taj zadatak?”
„Nažalost. Naš ga neprosvijećeni izdavač ne želi.”
„Znači, vi morate progutati tu gorku pilulu.”
„Aha, aha. Baš progutati. Iako moram priznati”, ona će, „da je zanimljivo otići u
sjedište. Svi mi u Rimu skloni smo razmišljati kao da smo mi središte Ottova svijeta. A
onda, kad odem u Atlantu, sve dođe u pravi omjer. Uvidim koliko smo zaista mali.”
„Nema više ,nas”’, kaže on dobroćudno. „Bar ne za mene.”
„Da, da, tako je. Zao mi je.”
„Novine tapkaju u mjestu, pa sam shvatio da je vrijeme da odem.” On zacijelo ne
shvaća da ona zna istinu. Što je još važnije, ne smije shvatiti koju je ona ulogu imala u
njegovu otkazu. „Mudro ste postupili”, ona će, popunjajući tišinu. „Što to čitate?”
On izvuče džepno izdanje ispod stražnjice i pokaže naslovnicu. „Oho!” odvrati ona.
„Obožavam Jane Austen.”
„A da?”
„Nisam čitala Pod tuđim utjecajem ’, kaže ona, „ali Ponos i predrasude vjerojatno su
mi - ne, sigurno - najdraža knjiga svih vremena. Pokušavam nagovoriti svoje cure da je
pročitaju, ali mislim da su ipak još malo premlade.”
„Koliko imaju godina?”
„Deset i jedanaest.”
„Ja nisam pročitao ništa njezino do prije nekoliko mjeseci”, kaže on. „Ali sad sam kao
na nekom zadatku da pročitam sve što je ikad napisala. Što i nije tako mnogo. Ovo mi je
zadnje na popisu.” Promotri naslovnicu. „Knjizi nije sama dala ovaj naslov - umrla je
prije nego što je izašla. Izdavač ju je nazvao Pod tuđim utjecajem.”
„Ali naslov je sjajan.”
„Baš jest, da.”
„Koja vam je njezina najdraža knjiga?” upita ona.
„Možda Mansfield Park. Možda Ponos. Jedina koja mi nije sjela je Razum i osjećaju
„Ja sam zapravo pročitala samo Ponos i predrasude.”
„Mislio sam da vam je omiljena spisateljica.”
„Znam, znam. Ali grozno malo čitam. Troje djece. Posao.”
„Troje djece?” Napravi grimasu.
„Što vam to znači?”

164
 „Ne, impresioniran sam. Izgledate premlado da imate troje.”
„Valjda. Premda nisam baš tako mlada. No. Oprostite, pustit ću vas da čitate.”
„Nema frke, ozbiljno - lijepo je malo porazgovarati. U onom uredu nitko ne
razgovara. Jeste li primijetili? To mi je bilo najčudnije od svega kad sam počeo ondje
raditi - bio sam, ono, jesu li to ovdje svi u nekakvoj kliki ili jako vonjam ili što? Ondje
kao da postoji veo šutnje.“
„Dobro ste opisali novine.”
„Gotovo da osjetite kako vas svi mrze.”
„Tako se ja cijelo vrijeme ondje osjećam.” Njezini kolege čak nemaju dovoljno
poštovanja da je zovu imenom, nego joj se obraćaju s „Dospijeće Obveza”. Mrzi taj
nadimak. Ne mogu prihvatiti da je mlada i da je žena i da je viša od njih na ljestvici u
hranidbenom lancu. Oni su i dalje zaposleni zbog nje. Ti ljudi - dični stenografi, koji
dociraju o zahtjevima tiska – kao da su novine išta više od posla. Nisu kad stvaramo
ovolike gubitke. A onaj koji u dociranju prednjači pred svima, nesnosni Herman Cohen,
konstantno joj prosljeđuje članke kao što su „Kako računovođe upropašćuju medije.” Kao
da ona uništava novine. On je taj koji nije dao da novine pokrenu internetsku stranicu. U
današnje doba mi još nismo prisutni na internetu! Ali oni koji je zovu Dospijeće Obveza
ne razmišljaju o tim stvarima. Ne razmišljaju o tome koliko novca novine bace svaki put
kad oni sa zakašnjenjem zatvore izdanje (dosad 43 000 eura u ovoj godini). Ni koliko se
borila protiv otkaza (spustila je zahtjev odbora Otta sa šesnaest na devet, od čega je samo
jedan iz novinarskog dijela redakcije). Bez nje zaposleni bi u novinama u roku od mjesec
dana završili na ulici. A oni spuštaju njoj.
„To je tako tužno”, nastavi ona. „Trebaš sjesti na međukontinentalni let kako bi s
nekim iz ureda razmijenio koju riječ.”
„Premda, razgovarali smo jedanput, kad sam počeo.”
„Da, kad sam pročavrljala s vama da vam poželim dobrodošlicu. Jesam li ispala
totalna krava?”
„Ne baš totalna „O, ne! Zbilja?”
„Šalim se. Ne, samo se činilo kao da imate puno posla.”
„Imam. Jako, jako puno posla. Odbor mi ne želi platiti asistenta. A zašto i bi, ako
ćemo iskreno? Ja im radim za troje. Sama sam si kriva.
Oprostite, ne bih si trebala davati oduška. I retroaktivna isprika ako sam bila malo
znate-već-kakva na poslu. U novinama je jednostavno katkad čudna atmosfera, kao što
znate.” Okrene se tijelom prema njemu. „Dakle, volite čitati?”
Prolista stranice knjige. „Kad imam priliku.” Spusti otvorenu knjigu na bedro.
„Ne biste je smjeli tako raširiti.”
„Kako?”
„Savijati knjigu. Slomit ćete hrbat.”
„Nije bitno.”
„Oprostite. Govorim vam što da radite. Samo vi čitajte.”
„Nema problema.”

165
 „Bilo bi dobro da i ja radim.” Otvori rasklopni stolić, ali oklijeva. Spominje li se u
njezinim spisima Dave? Ima li što, što ne bi smio vidjeti? Mrvicu rasklopi registrator i
izdvoji nekoliko bezazlenih stranica, ali kradomice ga motri. On okrene stranicu svoje
knjige. Izgleda zadubljeno i kao da ga ni izdaleka ne zanima to da zaviri u njezine
zamorne tabele. Na kojoj je stranici? Osamdeset trećoj. Pravi se da premeće papire, upiše
kvačicu koja ništa ne znači, ali zapravo mu preko ramena čita Pod tuđim utjecajem. On
okrene stranicu. Čita brže od nje. To joj malo smeta. Ali i za očekivati je – već zna što se
u knjizi događa. Još nekoliko puta odglumi da premeće papire. On okrene još jednu
stranicu i, nakon što primjetno zadrži dah, malo više raširi knjigu kako bi oboje vidjeli.
Opet ju je uhvatio. Uši joj gore i ona se okrene natrag svome poslu. „Ne možeš prestati,
je 1’ da”, ljubazno kaže.
„Imam tu groznu naviku. Oprostite.”
„Ne budite ludi. Evo. Molim vas.” Otvori knjigu među njima na naslonu za ruke. „Da
vam objasnim što se događa?”
„Ne, ne, ne treba, zbilja. Trebala bih raditi svoj posao.”
„Vidite, zato su mi i dali otkaz”, našali se on. „Svi ostali rade dok ja čitam prokletu
Jane Austen!”
Dali otkaz? Nije to prije tako opisao.
„Pa, svakako ste se sposobni šaliti na svoj račun.”
„Lakše je kad imate novi posao.”
„Imate? O, tako mi je drago što to čujem.”
„Hvala. Da, dan nakon što sam dobio nogu, razgovarao sam s jednim svojim
prijateljem Talijanom i on mi je rekao za to mjesto. Valjda imam sreće.”
Ona se zapita koliko Dave Belling ima godina. Otprilike kao ona? Mrvicu stariji?
„Ej, gledajte”, kaže on, „niz prolaz stiže Objed broj jedan.”
„Objed broj jedan?”
„Da, na ovom letu imamo dva objeda zbog vremenske razlike.”
„Joj, pa super.”
„Ozbiljno vam kažem.”
Jedu plastičnu piletinu i gumenu mrkvu i ružičasti slatkiš, i o svemu imaju zajedljive
komentare, kao što ljudi obično i imaju kad pred njih stave odvratnu avionsku hranu koju
svejedno pojedu do zadnje mrvice. „I, zašto idete u Atlantu?” upita ona.
„Htio sam vidjeti svoje prije nego što počnem s novim poslom.“
„Znači, iz tog ste kraja?”
„Iz Georgije, da. Iz malenoga gradića koji se zove Ocilla.”
„Lijepo mjesto?”
„Okej je. Ne bih mogao opet ondje živjeti. Ondje sam odrastao i to je dovoljno za
cijeli život. A vi? Odakle ste vi?”
„Rodila sam se u Rochesteru u državi New York.”

166
 „Znači i vi kažete da ste se ,rodili’ tu i tu. Znači da je nakon toga bila sva sila
postaja.”
„I ne tako mnogo. Na koledž sam išla u Binghamtonu, godinu sam proboravila u
inozemstvu, u Milanu, gdje sam upoznala muža. Koji mi trenutačno nije muž. Nego je
bivši. Iako to tada nije bio. Nikad ne znam kako da to izrazim.”
„Dopustite da se upletem kao stručni redaktor: vaš tadašnji predsuprug, kasniji
nesuprug u predbivše-supružničkom statusu.”
Ona se nasmije. „Tako biste to sročili u novinama?”
„Sad vidite zašto su me otpustili.”
Ona se nasmiješi. „No, uglavnom, da, u Milanu sam se spetljala s mojim što-god-da-
je-sada. On je odande. Bila je to moja prva zbilja
važna veza i bila sam...” Zastane.
„Što ste bili?”
„Ne znam. Glupa. Imala sam dvadeset tri godine.”
„Ne možete se požaliti – od toga ste dobili troje djece.”
„Istina. To i ja sebi kažem.”
„Ja nemam djece”, kaže on. „Htio sam ih. Ali moja žena – moja tadašnja žena - nije.
Ma što ja rekao, ona nije htjela ni čuti. Ali slušajte ovo: rastali smo se negdje ’96. i ona
upozna nekog tipa i rodi mu četvero djece! Očito nije da nije željela djecu. Nije ih željela
sa mnom.” Abbey ne odgovori.
„Što?” upita on.
„Ne, ništa. Ništa. Samo razmišljam”, ona će. „Čini mi se da to vrlo hrabro prihvaćate.
Vrlo. Kao da se uopće ne žalite. Tomu se veoma divim.
On se sramežljivo nasmiješi. „Nije baš tako.”
„Ne, ozbiljno vam kažem.”
On čupne svoju zanokticu. „Siguran sam da vi jednako gledate na svoju rastavu.
„Kažete to samo zato što me niste čuli kako se obrušujem na svoga jadnog bivšega!
Nije da je u bilo kojem smislu jadan. Zapravo je bogati pizdun. Ispričavam se na izrazu.”
„Zašto je pizdun?”
Tržne glavom kao da ju je napala pčela. „Jednostavno jest. Ne znam. Strasno smo se
voljeli - bar sam ja tako mislila. Sada slutim da je samo htio poboljšati svoj engleski.”
„Ma ne.”
„Ne šalim se baš potpuno. Strahovit je anglofil. Inzistirao je na tome da djeci damo
tradicionalna britanska imena, ili imena koja je on smatrao tradicionalnima.”
„Na primjer?”
„Henry, Edith i Hilda.”
„Kao da su iz viktorijanske Engleske.”
Ona prekrije lice. „Znam, znam. Silno mi je neugodno. Prisilio me na njih! Kunem se.
Bila sam mlada i blesava. Imajte na umu da Talijani nikako ne mogu izgovoriti ta imena.

167
Tako da njihovi djed i baka u Milanu - zbilja krasni ljudi, moram reći - ne mogu
izgovoriti imena vlastite unučadi. Apsurdno.”
„I gdje je sada vaš bivši muž?”
„U Londonu. Tako se zaljubio u njega da se preselio onamo. Navodno da nađe stan
koji će biti dovoljno velik za sve nas. Ja sam čak dala otkaz - tada sam bila asistentica u
knjigovodstvu, prije nego što sam se upisala na magisterij iz poslovne administracije. A
on mi onda pošalje pismo o tome kako ima ,probleme sa živcima’, što god to značilo.
Kraj je bio polagan i ružan. Nikad mi nije izravno rekao da ima curu. Sada živi ondje. U
Londonu. S njom.”
„Neka prava Engleskinja, prepostavljam.”
„Pa zapravo, baš sam se smijala, iz Napulja je.”
„E pa”, kaže Dave smijući se, „to je pravi šut u jaja.”
Ona se nasmiješi na duhovit izraz. „I ja sam tako mislila”, nastavi. „A što ćete. Koliko
imate godina, Dave, ako vas smijem upitati?“
„Četrdeset pet. Vi?”
„Četrdeset. Upravo sam navršila četrdeset.”
„Ozbiljno?” kaže on. „Mlađi ste nego što sam mislio.”
„Ma baš vam hvala.”
„Ne, ne, nisam tako mislio. Mislim, mladi ste za tako važan posao. I troje djece i sve
to skupa. Posramljen sam.”
Razgovor zamukne. Ona mu je sučelice i ne može se neprimjetno okrenuti.
„Da malo čitamo?” predloži on, otvarajući knjigu ondje gdje su stali. „Lijepo od vas,
ali samo vi dajte. Ja bih trebala malo raditi.”
Tu i tamo baci pogled prema njemu. Nasmiješe se jedno drugomu, on mahne knjigom
i kaže: „Ne mami vas?”
Nakon što neko vrijeme radi, okrene se da se našali. Ali on spava, s otvorenom
knjigom na prsima. Jane Austen, pomisli ona, kakav to frajer čita Jane Austen? Nije
valjda gej? Ne doima se kao da je gej. Nije upoznala mnogo južnjaka. Taj njegov
naglasak i plahost - nekako su egzotični. Vrlo prirodni.
Što ako se probudi i uhvati je kako ga promatra? Pa ga počne proučavati kutkom
očiju. Nije osobito visok, iako je to teško reći dok sjedi. Pamučna majica, traperice,
gojzerice. Izgleda opušteno, kao netko tko voli boraviti u prirodi. Ruka na knjizi je sitna,
ali koščata i jaka, nokte grize, zanoktice je zapustio. Ima u njemu više nego što se na prvi
pogled čini. Očito je da mu je rastava još bolna tema. Ali zatvoren je - nije tip koji bi
prvome koji naiđe otvorio dušu.
On se pomakne u snu i ruka mu skokne na naslon između njih, dotaknuvši joj lakat.
Ona se umiri, odluči dopustiti kontakt, nastavi disati.
Sat vremena poslije, on zijevne i trepćući se vrati u javu. „Joj, oprosti.”
„Zbog čega?” šapne ona.
„Mislim da sam mrvicu zadrijemao”, tiho odvrati. „Hej, kako to da šapćemo?

168
 „Možda zato što su ugašena svjetla.” Pokaže prema zahodima. „Oprosti, moram načas
onamo.”
„Ajme”, on će, otkopčavajući pojas i skačući na noge, „jesam li te zarobio?”
„Ni govora. Ni govora.” Ona uvuče trbuh i provuče se u prolaz, dohvati ručnu torbicu
iz spremišta iznad glave i uputi se u kupaonicu. Kad je unutra na sigurnome, promotri se
na svjetlosti koja je nimalo ne uljepšava. „Jebo te, izgledam jezivo.” Iz torbe uzme
dezodorans s kuglicom i povuče nekoliko puta ispod ruke. Raspakira osvježavajuće
rupčiće, obriše lice i ruke, nanese podlogu da prikrije mrlje na koži, doda crtu olovke za
oči, potez ruža. Ili ne. Obriše ga poljupcem u papirnati ručnik, još jedanput pogleda svoj
odraz u izgrebenom metalu, makne trepavicu s obraza. Popravi žicu u grudnjaku koja ju
je štipala, baci pogled u košulju: ofucani crni grudnjak. Virne u hlače: plave komotne
gaćice. Krasna kombinacija: pogrebna čipka gore i materijal za padobran dolje. Ne budi
glupa - koga briga. Još jedan osvježavajući rupčić. Gotovo.
Stane kraj njihova reda. „Ej.”
On skoči na noge. „Ej, tu si.”
Ona udahne i uvuče se natrag na mjesto.
„Pa zar si se unutra istuširala?”
„Zašto? Jer me tako dugo nije bilo?”
„Jer izgledaš, ono, totalno budno i sve. Ne shvaćam kako vi cure to uspijevate. Kad ja
putujem, izgledam kao stara krpa.”
„Dame imaju svoje tajne”, ponosno ustvrdi.
„E pa”, odvrati joj oduševljeno, „potpuno podržavam.”
Nije gej, pomisli ona. „Čuj, to je samo putovanje avionom”, kaže ona dodirnuvši mu
ruku. „Ne očekuješ da će itko biti u najboljem izdanju.”
„Tebi svakako dobro ide”, kaže on, a glas mu se spusti zbog smionosti komplimenta.
„Bilo kako bilo”, nadometne, „mislim da ću se i ja ići osvježiti. Makar nemam toliko na
raspolaganju.”
„Joj, ma daj.”
Vrati se, vlažnim se dlanovima pljesnuvši po obrazima. „Bolje.” Svali se u svoje
sjedalo. „Bolje.”
„Nego”, kaže ona. „Uglavnom.”
Trenutak tišine.
„Nego”, pokuša ponovno, „voliš li živjeti u Rimu? Imaš li hrpetinu prijatelja i to
sve?”
„Recimo. Mislim, nemam hrpetinu. Kad sam došao, nisam govorio ni riječ
talijanskog, što me kočilo.”
„Svejedno, sigurno je za tobom trčala horda cura, je 1’ da? Američki novinar, samac i
tako to.”
„Ne baš. Neko sam vrijeme izlazio s curom s Novog Zelanda koja je radila u jednoj
pivnici blizu mjesta gdje stanujem.”
„A gdje je to?”

169
 „Gdje stanujem? U Montiju. U Ulici Serpenti.”
„Fora kvart.”
„Stan je malen, ali da. Znaš, ako sam u Rimu išta naučio, onda je to da su Talijani
jako srdačni i sve, ali imaju svoje klike. Znaš? Cijeli se život druže s istim ljudima koje
su upoznali u prvom razredu. I ako nisi išao u tu školu, e pa, nikada te neće pozvati na
večeru. Shvaćaš što hoću reći?”
„Svakako. To je tipično talijanski.”
„Malo je teško prodrijeti među njih. Za Amerikanca. Pretpostavljam da je curama
lakše. Oni zalizani talijanski frajeri i tako to.”
„Nisi nasjeo na mit o latinskim ljubavnicima, je l’ da? Odat ću ti tajnu: Talijani su - a
ja to dobro znam, udala sam se za jednog - primadone, a ne pastusi. A ja odbijam pasti na
frajera koji ima bolju garderobu od mene. Mnogi od tih Talijana, oni su ti poput dečkića.
Moj sin
Henry mnogo je zreliji, a ima trinaest godina. Mnogima još mamica opere rublje,
podvrne traperice, napravi im sendvič od mortadele za užinu. Nikada to ne prerastu.”
Zavrne nosom. „Što, ja da sam ogorčena? Oprosti - dosta je tirada, kunem se.”
„Zapravo mi je nekako drago što to čujem. Zadnjih nekoliko godina osjećao sam se
kao totalna američka seljačina.”
„Čuj.” Povjerljivo mu dotakne ruku. „Nemaš se zbog čega zabrinjavati, ozbiljno ti
kažem.”
„Ne ustručavaj se. Ovo je dobro za moj ego nakon valjda dvije godine što gledam
Talijane u ružičastim džemperima i narančastim hlačama kojima to, ono, prolazi!
Razumiješ me?”
Ona se nasmije.
„Da budem iskren”, nastavi on, „u proteklih otprilike pola godine, nekako sam
odustao od svega toga. Od toga da bih mogao upoznati neku Talijanku. Ono, izgubio sam
strpljenje.”
„Kako to misliš?”
„Valjda mi je već dojadilo to što se uvijek opečem. Znam da to zvuči cinično. I da si
razgovarala sa mnom u dvadesetima i tridesetima, vidjela bi da sam bio silno romantičan.
Da si me vidjela na mojemu vjenčanju. Ja sam inzistirao na velikom slavlju. Moja je
bivša htjela da sve bude suzdržano. Ali ja sam u tom smislu lud. Ono, kad je bal nek’ je
bal. Život bi bio lakši da nisam romantična budala. Ali takav sam. Eto.”
„To nije loše.”
„Možda. Ali ti komplicira život.”
„Sve što išta vrijedi komplicirano je. Zar nije tako? Ili se to zove glupost?”
„Ne, ne. Vjerojatno imaš pravo.”
„Moj je problem to što toliko vremena provodim na poslu - iskreno, pitam se bih li još
imala vremena za pravu vezu. I previše me sram priznati kad sam zadnji put bila u vezi.”
„Joj, ma daj.”

170
 „Neću ti reći. Ozbiljno ti kažem. Ne želiš znati. Henry kaže da ljubav nadomještam
poslom. To je Henry, trinaestgodišnjak s tridesetogodišnjom dušom. Mislim da je još
jedan problem - i ovime ne želim zvučati umišljeno - što me se mnogi frajeri boje.
Mislim da me ljudi možda doživljavaju kao preambicioznu, previše usmjerenu na
karijeru. Ne znam. Nadam se, ne kao opaku osobu. Jer upravo sam suprotno od toga. Ali
u mojemu poslu ne možeš si dopustiti da budeš slab. Moraš biti otporan, inače te svi
gaze. Tako to ide. Ljudi misle da sam nekakav plaćeni vojnik. Ali zapravo nemam
previše samopouzdanja; prilično sam sramežljiva. Znam da ne ostavljam takav dojam.
Ali što ćeš.” Provjeri kako reagira. „Previše informacija, je 1’ da? Oprosti, blebećem.”
„Ni govora. Shvaćam te. Vjerujem da svaka osoba na ovome planetu treba ljudski
kontakt kako bi bila normalna, zdrava u glavi. Vrlo jednostavno. I priznajem da ja nisam
iznimka.”
Ona nije imala dovoljno hrabrosti da to tako izravno kaže, nije htjela ispasti jadna
samohrana majka. „Možda si u pravu”, odvrati. „Mislim, to je valjda jednostavno
normalno.”
„I više nego normalno.”
Čvrsto prekriži noge - strahovito joj se piški. Prije se previše zaokupila uređivanjem
da bi se sjetila otići na zahod. Ne želi da izgleda kao da ima slab mjehur, ali ne može još
dugo izdržati. „Idem časak protegnuti noge”, kaže. Umjesto da ode na zahod sprijeda u
avionu, prošeće prema repu. Kad mu nestane iz vidokruga, skrene u kupaonicu. Nakon
što završi, ostane ondje sjediti i razmišljati.
Pomiriše si podlakticu, koja je dodirivala njegovu. On ima osobit miris - zapravo je
baš ugodan. Što je to? Muževno. Miris kože. Baš je zanima kakav je njegov stan u Ulici
Serpenti. Prazne boce vina, poludogorene svijeće, mrlje od voska na sagu. Malen stan,
rekao je, što bi reklo da je ondje sam. Ona njega ne bi mogla pozvati u svoj stan u Rimu,
s djecom. No, s vremenom možda bi. Idućih nekoliko dana bit će u sobi hotela s četiri
zvjezdice u Atlanti. Zagolica je. Zaboravi, luđakinjo. Ali bilo bi lijepo da se malo druže.
Razgovaraju. Sladak je, zar ne? Začudo. Potpuno prirodan. Lijepo bi bilo imati društvo.
Pravu odraslu osobu. Opet u životu imati muškarca. Zaboravila je kako je to. Ovaj hotel u
koji je uvijek smjeste - zar ne bi bilo fora kad bi... Čekaj malo. Prestani. Ovo iz nje
progovara putna koma: postaje čudna i očijuka. Sastanak odbora Otta. Razmišljaj o tome.
Ali trebala bi uzeti broj od ovoga tipa. Saznati kad se vraća u Rim. Ondje se naći s njime.
Kad se vrati, počinje avionski film. On njezine slušalice već drži spremnima.
Komedija je. Ona drži stišan zvuk da se može čuti - ne želi se hihotati preglasno ili
preglupava ili nedovoljno. On se simpatično smijucka. Iskrivljenim licem, iskreno. Kad
se nasmije, okrene se prema njoj, trepćući. „Trebaju nam kokice.”
„U pravu si!”
Stjuardesa niz prolaz dokotura kolica, dostavljajući drugi obrok. Abbey pogleda na
sat. „Što je ovo? Objed broj dva? Više vuče na užinu.”
„Nekakav objed-užina”, odgovori Dave.
„Kako bi to nazvao? Objeduž?”
„Ili užinjed.”

171
 „Osim ako nije kombinacija večere i ručka. Tada bismo dobili večeru.”, kaže ona. „Ili
ruvečak.”
„Ruvečak. Sviđa mi se. Trebali bismo to zaštititi.”
Mi? Hm. Zanimljivo.
„Hej, slušaj, Dave”, kaže ona, „trebali bismo se naći u Rimu. Zar ne misliš? Otići na
kavu ili na piće ili tako nešto? Kad se vratiš?”
„Aha, svakako. To je dobra ideja.”
„Daš mi svoj broj?”
„Svoj broj u Rimu?”
„Aha.”
„Nemam ondje broj.”
Ona se namršti. „Kako to misliš?”
„Pa, više ne živim ondje.”
I jedno i drugo zbunjeni su zbog onoga drugog.
„Više ondje ne živim”, ponovi on. „Ne mogu si priuštiti dvije stanarke.
„Dvije? Gdje je druga?”
„U San Joseu.”
„Više ništa ne razumijem.”
„Moj novi posao. U San Joseu u Kaliforniji.”
„Aha!” kaže ona hineći osmijeh. „Baš sam glupa. Mislila sam da si mislio - kad si
rekao da si dobio novi posao - glupo sam pretpostavila da misliš na Rim.”
„Ne, ne, više nemam dokumente za rad u Europi. A ionako sam se bio spreman vratiti
u Ameriku.”
„I koji ti je novi posao?” hitro upita, kao da je lokacija nebitna.
„Nešto u vezi s internetom. Pomažem pri uređivanju nekog novog glazbenog
časopisa. Časopis je uglavnom na webu.”
„Okej. Počinjem dobivati sliku”, kaže ona. „Ali...”
„Što?”
„Ne, ništa.”
„Uši su ti totalno crvene”, kaže on. „Jesi dobro?”
Ne može vjerovati da je on to upravo rekao. Kakav je kreten što je to rekao – što je to
istaknuo. „Da, jesam”, ona oštro odgovori.
Stigne hrana. On uzme piletinu. Zadnja je. Ona je htjela piletinu. Ona uzme ribu.
Malo nepristojno od njega što je nije ponudio.
„Kakvo je tvoje?” upita on.
„Okej.” Nakon minute doda: „Radije bih piletinu. Ali nema veze.”
„Hoćeš da se zamijenimo?”

172
 „Ne, ne. Nije bitno.” Spusti pribor za jelo, otvori fascikl i nastavi raditi. Bolje rečeno,
pogledom sijeva po papiru. Kako može biti takav idiot da joj to kaže? Da nekomu
istakne: Ej, bok, čuj, zacrvenjela si se. Kao da ima pet godina! I kako bi ona mogla znati
da se seli u Kaliforniju? On to kaže kao da je očito, kao da cijeli svijet prati što se događa
u njegovu životu.
On opet otvori Pod tuđim utjecajem, ali ostane na istoj stranici i cupka kožu oko
zanoktica.
Odvratno. Zar on zaista uopće čita tu knjigu? Je li ovo nekakva predstava? Ruku na
srce, nije najbistriji frajer na svijetu. Dobar dečko odakle već. Iz nekog zabitog gradića u
Georgiji. Ovo je tip koji se nije mogao probiti u novinama, kojeg su nadigrali oni idioti za
redaktorskim stolom kojima je Thorazin spalio mozak. Kad je htjela srezati radno mjesto
s novinarske strane, shvatila je da se bez Davea Bellinga najviše može - što je pravo
postignuće u skupini tako nepotrebnih luzera. (Pošteno rečeno, Abbeyn prvi izbor bila je
Ruby Zaga, ali Kathleen je intervenirala da je zaštiti.)
„Pardon”, kaže Abbey i ustane bez objašnjenja. Ode kroz prolaz, vrati se drugim, pa
opet ode natrag. Kradom odostraga pogledava vrh Daveove glave. Ćelavi. Što to ne valja
s muškarcima? Do pola se linjaju, od pola su gusto obrasli. Jesu li ćelavost i kretensko
ponašanje nekako povezani? Ili dlakavost i glupost? Davea nisu slučajno otpustili.
Kathleen je htjela da svih devet otkaza podijeli tehničkom osoblju. Ali Abbey je
inzistirala na tome da bar jedan bude s novinarske strane - vrijeme je da redakcija nauči
lekciju. Provjerila je jesu li procjene Daveova radnog učinka besprijekorno osrednje i ima
li nepremostivih saveznika - Kathleen ili Hermana, na primjer - pa poslala papirologiju za
otpuštanje. I hvala Bogu da jest. Zamisli da sad ovu budalu mora svaki dan gledati na
poslu.
Ona pregledava svoje spise sve dok ne stignu u Atlantu. Avion se doveze do izlaza,
znak za vezanje pojasa ugasi se, zarobljenici ekonomske klase rasklope se, a ruke sunu
prema spremištima iznad glava. Dave se pak nehajno protegne i zijevne. „Mogu li ti
dohvatiti torbu?”
„Ne, molim te, nemoj. Unutra imam neke krhke stvari.”
Prednji se ulaz otvori i ljudi počnu miljeti prema njemu, iskrcavajući se uz mučan
ritam kabinske posade „’đenja... ’đenja... ’đenja.”
Dave pričeka da ona uzme stvari.
„Molim te - samo ti idi”, ona će.
„Nema problema.”
Ona odugovlači koliko god može. „Ne moraš me čekati. Ozbiljno.” „U redu je.”
Na terminalu on skrene prema vrtuljku za prtljagu.
„Pa, čuvaj se”, ona će.
„Imala si samo ručnu prtljagu?”
„Uvijek.”
„Nego, gdje ćeš odsjesti?”
„Zaboravila sam. U nekom hotelu.”
„U kojem?”

173
 „Ne mogu se sjetiti. Možda u Intercontinentalu.”
„Mogli bismo podijeliti taksi.”
„Zar ne moraš ići tamo kamo već moraš? U svoj rodni grad? Uglavnom, taksi mi ulazi
u trošak, tako da idem vlastitim. Inače računi budu prekomplicirani.”
„O”, on će. „Pa eto.”
„Aha. Čuvaj se.”
Nagne se da je poljubi u obraz.
Ona se odmakne. „Ne želim te zaraziti svojom prehladom.” Rukuje se s njime.
U Intercontinentalu rasprostre posao po stolu. Previše je vremena potrošila brbljajući s
onim idiotom. Stalno zijeva. Mora ostati budna, smjesta se prilagoditi vremenskoj razlici
- to je jedini način. Pogleda na sat. Prekasno je da nazove djecu. Ali kako propustiš
spomenuti da ti je novi posao u San Joseu? Svejedno. Kad je sutra ujutro prvi sastanak?
Za doručkom. Sretan povratak u zemlju loše kave i krafna veličine zahodskih dasaka.
Zašto je cijelo vrijeme flertovao s njom ako živi u drugome gradu? Radni stol u njezinoj
hotelskoj sobi na stražnjoj strani ima zrcalo. Pogled joj zapne za vlastiti odraz. Umire od
želje da razgovara s Henryjem. Zbog putne kome postala je plačljiva.
Zvonjava. Otvori oči, dezorijentirana je. Mrak je. Koliko je sati? Budilica trepće. Zar
je propustila sastanak? U kurac! Ta zvonjava. Ali to nije budilica. Posegne za telefonom.
„Halo?”
„Napokon sam te dobio!”
„Halo?” ponovi ona.
„Ovdje Dave Belling. Dolje sam. Zbilja sam jako nepristojan. Riskiram. Ali odlučio
sam, znaš, da moji roditelji mogu pričekati koji sat. Nisam htio da se više nikad ne
vidimo. Otišao sam skroz do autobusne postaje. A onda pomislim, ma ovo je preglupo.
Pa sam došao ovamo. Nadam se da nisi spavala. I, čuj, ako imalo osjećaš kao da ti se
namećem, molim te, samo reci i ja veselo idem svojim putem, nema problema. Ali ako
ne, mislio sam te možda pozvati na piće ili tako nešto. Možda čak i na objeduž. Ili na
mali ruvečak.”
Ona se nasmije, trljajući oči. Upali stolnu svjetiljku i zatrepće. „Koliko je sati?”
„Vrijeme za ruvečak.”
„Mislim da sam zadrijemala. Mislila sam da je sutra.”
„Ako ti ovo ne paše, mogu otići. Nema problema.”
„Čekaj, čekaj, samo malo. Možeš li časak ostati ondje? Odmah ću sići. Nemoj ti
dolaziti gore. Gdje si?”
Nema vremena da se istušira pa se u kupaonici osvježi kako zna i umije, utrljavajući
hidratantnu kremu kao da mijesi tijesto. Trebala bi se spremati za sastanak odbora.
Trebala bi rano na spavanje.
„Hej”, kaže ona, odostraga ga potapšavši po ramenu.
On je kraj recepcijskog pulta i lista časopis. „Ej, bok”, kaže on i lice mu se razvedri.
„Sigurno nisam nametljiv?”
„Naravno da ne.”

174
 „Za što si? Za piće? Bi li nešto pojela?”
„Nakon onog tajanstvenog ružičastog kolača u avionu, klonim se hrane do listopada.”
„Potpuno te shvaćam. Onda piće.”
U hotelskom baru sjednu u separe. Televizor na zidu prikazuje CNBC, a u naslovu
piše: „Slomovi tržišta zbog straha od usporavanja rasta Kine.”
„Sutra će sve dobro proći”, kaže joj on. „Očito je da ćeš biti najpametnija cura u
prostoriji, tako da - budi bez brige.”
Razgovaraju i razgovaraju, on o svojoj rastavi, ona o svojoj. Nakon tri Bacardi
Breezera, ona mu kaže: „Baš kao što si ti rekao u avionu. Previše sam romantična da bi to
za mene bilo dobro. I okej, katkad dobiješ po glavi. Ali iskreno, radije imam, znaš - prave
osjećaje. Nego... Znaš? Znaš što hoću reći?”
„Potpuno te shvaćam.”
„Pa, eto”, kaže ona.
„Eto”, kaže on.
Nasmiju se.
On će tiše: „Dođi”, i nagne se preko stola. Poljubi je. Polako sjedne natrag, kao da ni
sam nije očekivao da će to napraviti.
„Oho”, ona će.
„Da, baš”, on će.
„Je l’ da.”
Odu u njezinu sobu. Ona pohita u kupaonicu, nečujno se obraćajući svom odrazu:
„Luđakinjo.”
Kad izađe, on je povuče prema sebi. Ona mu uđe u zagrljaj, očekujući poljubac, ali on
je samo obgrli, stisne, pa popusti i spokojno izdahne. Odmakne se i pogleda je u oči.
„Mm”, ona će. „Trebalo mi je ovo.”
„Meni je trebalo”, on će.
Poljubi ga nježno, zatim strastveno. Spojenih usana, svale se na krevet, posrćući,
hihoćući se. Ona padne na madrac i pogodi daljinski upravljač koji uključi televizor. „O,
Bože, oprosti!” usklikne, naglo se uozbiljivši.
On ga isključi, baci daljinski u stranu. Otkopča joj košulju i svuče je. Otkopča joj
rasporak na hlačama, povuče ih dolje i skine. Odjevena je samo u pogrebno crni grudnjak
i plave komotne gaće. Preklopi ruke da prekrije prsa i prekriži noge. „Možemo li ugasiti
svjetlo?”
„Neka časak gori”, kaže on.
„Ali zar se ti nećeš svući?”
„Ej, nemoj se pokrivati.”
„Ovdje je nekako jarko.”
„Želim te gledati.”
„Ali još si odjeven. A ja sam u, u... u ovom grudnjaku i ovima.” Nesigurno se
nasmije.

175
 „Čekaj, čekaj, samo malo. Ne navlači pokrivače.”
„Zašto to? Zar ne smijem?”
„Najprije mi kaži jednu stvar.” Ton mu se promijeni. Glas mu postane hladan. „Jednu
sitnicu.” Pogledom prijeđe po njezinu tijelu. Produlji: „Reci mi ovo, Dospijeće Obveza.”
Ona se na to ime smrzne.
„Zašto”, kaže on, „zašto si, od svih ljudi ondje, Dospijeće Obveza, odlučila baš meni
dati otkaz?” Stoji u podnožju kreveta i pilji u nju. „Onda?” kaže. „Objasni mi.”

176
 2004., SJEDIŠTE GRUPE OTT, ATLANTA
Novine su jurile u ponor.
Konkurentske je zabave bilo obilje, od mobitela do videoigrica, od društvenih mreža
do online pornografije. Tehnologija nije samo primamljivala čitatelje, nego ih je i
mijenjala. Pune tiskane stranice nisu stale na monitore, tako da se veličina okvira
smanjila, lomeći vijesti u sve manje djeliće. Trenutačno ažuriranje na internetu urodilo je
prezirom prema dan starim naslovima u tinti. Ljudi su čak izgubili naviku zamjene novca
za informaciju – na internetu je plaćanje bilo tek opcija.
Kako se broj čitatelja srozao, oglašivači su se razbježali, a gubici nakupili. Ali
uporno kao mazga, novine su po načelu plati-pa-gledaj pilile po svom. Davale su svoje
svakodnevne prosudbe, proizvodile sažete opise svijeta, slagale ih na stranice, tiskale
noćas i dostavljale sutra, da se rasklapaju pred krmeljavim očima za doručkom. Svaki
dan pred sve manje očiju.
Usprkos svemu tome, Boyd nije kanio dopustiti da očeve novine propadnu. Već ih je
jednom prije spasio, kad je zaposlio Miltona Berbera. Štos je bio u tome da treba naći
pravoga vođu. Ovoga puta izabrao je Kathleen Solson, bivšu Miltonovu štićenicu.
Kathleen se popela po hijerarhijskoj ljestvici u Rimu, pa je prešla u Miltonove bivše
novine u Washingtonu, brzo napredujući. Pisala je o pulsu predgrađa, pridružila se
pentagonskoj ekipi, pa su je zadužili za vijesti iz zemlje za jugoistok, pa je postala
urednica vijesti iz zemlje, sve za manje od jednog desetljeća.
Ali na toj razini washingtonske hijerarhije, konkurencija se zaoštrila. Kako bi se
popela na sam vrh, trebala bi godinama taktizirati. Ili bi se mogla kockati, prijeći na
najvišu funkciju u manjim novinama, i najprije se u tome dokazati. Odletjela je u Rim
kako bi se sastala s trenutačnom postavom viših urednika koji su tada već bili vrsta koja
izumire, budući da im se broj smanjio jer su godinama odlazili u mirovinu i na druge
poslove.
Ako prihvati posao, rekla je Boydu, mnogo se toga mora promijeniti. Novine moraju
popuniti one prazne odjeljke, kupiti nova računala, podebljati inozemno dopisništvo:
govornik kineskoga u Shanghaiju, govornik arapskoga za Bliski istok i tako dalje. Ovo je
previše kritično razdoblje u povijesti - rat protiv terorizma, jačanje Azije, klimatske
promjene - kako bi izvješćivali o naborima sala slavnih osoba na plaži. „To možemo
prepustiti internetu”, rekla je.
Boyd je pristao i ona se vratila u Rim, povevši sa sobom svog washingtonskog
zamjenika u rubrici za vijesti iz zemlje Craiga Menziesa.

177
 Ubrzo je imala razlog za brigu. Ispalo je da Grupa Ott – usprkos Boydovim
obećanjima - nerado financira njezine planove. Shvatila je da je sputava sve jače rezanje
budžeta i sam ju je Boyd ignorirao, prepuštajući sve podređenima, nadasve oštrim
škarama novinske šefice financija Abbey Pinnoli. Abbey je najprije naredila novu
zabranu zapošljavanja. Zatim je zabranila povišenje bonusa. Zatim je zahtijevala
ukidanje radnih mjesta.
Kathleen se zalagala za stranice u boji i web-stranicu, i stalno je tupila o tome kako
treba zaposliti više prekomorskih dopisnika. Odbor Otta odbijao je svaki zahtjev. Tek kad
se privatnim kanalima potrudila doći do Boyda, saznala je koliko je bolestan.
Bio je to rak, isti koji je ubio i Otta. Kad je Boyd čuo dijagnozu, doživio je nešto što bi
se moglo nazvati ponosom: on i njegov otac u ovome su bili ujedinjeni. Ali kako su se
Boydovi simptomi pogoršavali, napustila su ga sva takva maštanja. Bjesnio je na ljude
oko sebe, one koji će ga nadživjeti, koji to nisu zaslužili - svoju odraslu djecu koja su
tipkala priglupe poruke u mobilne telefone, idiote koji nisu ništa razumjeli. S vremenom
ga je izdao čak i bijes i zamijenili su ga mračniji dani. Potratio je život, u usporedbi s
očevim bio je drugorazredan. Nema vremena da to ispravi.
Kao predsjednik, Boyd je preobrazio Grupu Ott. Ali nije ju obogatio. Kad je umro,
kompanija je vrijedila trećinu onoga što je vrijedila kad ju je preuzeo.
Nijedno od njegovo četvero djece nije mu bilo logičan nasljednik. Najstariji sin
Vaughn bio je općenito omražen; dvije kćeri bile su inteligentne, ali divlje; a najmlađe
dijete, Oliver, bio je toliko nesposoban odlučivati da se čak povukao iz odbora Otta.
To nije značilo da su Olivera pustili na miru. On se brinuo o Boydu tijekom bolesti,
zbog čega su mu se brat i sestre osjećali nelagodno dužni. Kanili su se riješiti svoga
duga, te su potražili ulogu za njega. Holdinzi Grupe Ott bili su dovoljno raznoliki da se
nešto nađe. Što je, na primjer, s novinama koje su imali u Rimu? Nitko u novom
naraštaju nije znao objasniti zašto je njihov djed utemeljio ovu poslovnu vreću bez dna.
Više nije imao žicu. Ali sad će napokon novine dobro doći. Bit će idealne za Olivera:
nema pritiska jer gotovo da gore ne mogu poslovati. Usto, Europa miriše na umjetnost,
što će mu se svidjeti. I mogao bi živjeti u djedovoj staroj vili u Rimu. Možda ih čak
zapanji i napravi nešto od novina.
Sam Oliver nije imao takvih iluzija. Protivio se imenovanju, podsjećajući brata i
sestre na to da ne zna ništa o tom poslu i da u svom životu gotovo da nije pročitao ni
jedne novine, osim da provjeri informacije o umjetničkim događanjima. Vaughn je rekao
da je posao posao.
„Alija ne znam ništa NI O KOJEM poslu”, odvratio je Oliver.
„Naučit ćeš. ”
Po njegovu dolasku, ured je bio na nogama. Kathleen i Abbey skočile su na Olivera
kao polarni medvjedi na morža – bio je pravi, živi Ott i bio je među njima. Njihovi
zahtjevi svodili su se na jedno: novac. I ratoborni su zaposlenici navalili na njega, buneći
se zbog zamrzavanja plaća, prijetnji otkazima, prljavog tapisona (koji nije opran od
1977., rekli su). Odjurio je nazvati Vaughna.
„Ništa od toga”, rekao je Vaughn. „Znaš li ti s kojim gubicima novine posluju?”
„Ne baš. ”

178
 „E pa, neka budu sretni što im još isplaćujemo plaće. ”
Nakon toga Oliver je izbjegavao ured, svraćajući samo nakon radnog vremena kako
bi potpisao dokumente i pokupio poštu. Inače se skrivao u vili, a jedini mu je dnevni
izlazak bila šetnja sa svojim basetom Schopenhauerom.

179
 „U DIVLJANJU KAMPUSOM
UBOJICA USTRIJELIO 32 OSOBE”
OLIVER OTT, IZDAVAČ

180
 U DNEVNOJ SOBI ZAZVONI TELEFON. ON ZNA TKO JE TO, PA NAVUČE
kaput, pozove Schopenhauera i izvede psa van u šetnju.
Oliver je štrkljast muškarac, nema još ni trideset, a već je pogrbljen, glava mu visi
prema naprijed kao s vješalice za kapute, a ne kao da je nasađena na kralježnicu. Masne
plave šiške zastiru mu čelo i blijedoplave oči, dok se nos u obliku repe ljulja među
pramenovima kose dok hoda. Na usnama su mu udubljeni tragovi od zuba, a brada mu
podrhtava dok mrmlja svome psu. Netremice gleda niz uzicu povoca, svjedočeći o
Schopenhauerovu strateškom položaju - život na razini njuškanja.
Miris privuče pozornost basetu i on skoči prema busenu trave poprskanom urinom.
Vuče na ovu stranu, zavrće na onu, pletući Olivera u sve složenije čvorove. „Sve mi se
više čini”, kaže Oliver, „da ovaj povodac uglavnom služi za ironiju.”
Šetnje ih vode po cijelome gradu. Do Botaničkih vrtova i obronaka Janiculuma. Do
Doline Cani u Villi Borghese. Do sasušene tratine Circusa Maximusa, gdje turisti pješače
drevnim trkalištem dvokolica, vukući boce vode. Za najvrelijih dana, Oliver i
Schopenhauer prijeđu Tiber do sjenovitih aleja Trasteverea. Ili šeću uz Ulicu Giuliju, čije
nepokolebljivo visoke zgrade prkose suncu. Ili lutaju po protestantskom groblju u
Testacciju, gdje je pokopan Oliverov djed.
Nadgrobni je kamen vrlo nenadahnut - „Cyrus Ort. Rođen 1899. Umro 1960.” - rako
da Oliver produži do zanimljivijih grobnica, ispod glasa čitajući upisana imena:
„Gertrude Parsons Marcella... Potpukovnik Harris Arthur McCormack. ... Wolfgang
Rappaport. Umro s četiri godine.” Kaže psu: „Michael James Lamont Hosgood umro je s
petnaest godina. To je on, pokraj majke. Ali ona je umrla dvadeset godina poslije u
Kentu. Zacijelo je tražila da je pokopaju ovdje, uz sina. Je 1’ da, Schope?” Grob
Devereuxa Plantageneta Cockburna urešen je kipom pokojnika u naravnoj veličini: mladi
kicoš, naslonjen, s koker španijelom u krilu i palcem umetnutim u knjigu, kao da je svaki
posjetitelj grobu ugodna stanka od učenja. Oliver čita podulji natpis koji završava:
„Voljeli su ga svi koji su ga poznavali, a najviše roditelji i obitelj koji su iskali njegovo
zdravlje u mnogim stranim podnebljima. Otišao je s ovoga svijeta u Rimu, 3. svibnja
1850., u dobi od 21 godine.”
Sunce ode sa svog položaja na nebu, a komarči zauzmu svoj, tako da Oliver i
Schopenhauer krenu prema brežuljku Aventinu. Dom im je u vili iz 16. stoljeća koju je
Cyrus Ott jeftino kupio početkom 1950-ih. Oliver ukuca digitalnu šifru i automatizirana
čelična vrata škripavo se razmaknu. Unutra zvoni telefon.
Oliver pusti Schopenhauera, smota povodac i uđe u dnevnu sobu. Strop je čak viši
nego u predvorju, obložen rokoko reljefima, s rasprsnutim zvijezdama i razigranim

181
bucmastim kerubinima u kutovima. Uljane slike na zidovima preslabo su osvijetljene
kako biste odmah mogli razabrati njihove teme - iz daljine, sve kao da prikazuju šumu u
noći; svjetlucaju samo pozlaćeni okviri. U orijentalnim sagovima izlizali su se duboki
puteljci od pješačkog prometa: do kuhinje, do prozora zasjenjenih drvenim kapcima, do
polica s knjigama, do sofe sa sučelice okrenutim naslonima, do starog telefona čije
zastarjelo zvono u ovom času klepeće uz tapete. Uključi se telefonska tajnica.
„’Dan, opet ja”, kaže Kathleen. „U uredu sam. Molim vas, nazovite me. Hvala.”
Oliver uzme meko ukoričeno izdanje Agathe Christie s hrpe na podu i smjesti sebe i
psa (kojeg je primamio čokoladnim keksom) na sofu. U sedam navečer, domaćica najavi
večeru. To je nekakvo varivo. Previše ružmarina i premalo soli, ali potpuno jestivo.
Schopenhauer moleći ponjuši zrak ispunjen mirisom mesa, s tužnim očima podlivenima
krvlju i slinavom labrnjom. Oliver dohvati novine od toga dana - pretplatnički mu ih
odjel uporno šalje, iako on to nikad ne čita. Raširi ih na stolu i stavi tanjur s ostacima na
njih. Privuče Schopenhaueru stolicu i on skoči na nju i zabaci njušku preko stola. Pas
nakrivi gubicu na stranu kako bi uhvatio zubima meso i mrkvu, zatim tržne glavu prema
natrag da zabaci hranu niz grlo.
„Radije bih da jedeš vilicom i nožem”, kaže Oliver. „Ali to tebe neću naučiti.”
Kad pas očisti tanjur, zgužva novine umrljane umakom i komadićima hrskavice.
Odloži nered u kuhinju dok Schopenhauer pije iz svoje zdjelice, jezikom i ušima
pljuskajući po vodi.
Telefon u dnevnoj sobi opet zazvoni. I opet se javi tajnica. „Sada idem doma”, kaže
Kathleen umorno. „Možete me dobiti na mobitel. Bila bih vam zahvalna da me večeras
nazovete. Recimo da je hitno. Hvala.”
Schopenhauer nosom otvori vrata i otapka na kat.
„Za svaku je vezu dobro da partneri budu malo i nasamo”, komentira Oliver kao da je
pas još u sobi i može ga čuti. Legne na trbuh na pod, a oko njega su naslagane hrpe
knjiga poput visoke trave: Zadnji slučajevi gospođice Marple, Taschenova Turnerova
monografija, Sothebyjev dražbeni popis britanske umjetnosti 20. stoljeća, Penguinov Zbir
novela o ocu Broumu, katalog s izložbe Caravaggio: Zadnje godine iz Nacionalne
galerije i Knjiga slučajeva Sherlocka Holmesa. „Kamo si otišao?” upita odsutnoga psa.
Provjeri u kuhinji. „Schope?” Zaviri u blagovaonicu. „Gdje si, vrag te odnio?”
Popne se zamračenim stubištem s baterijom u ruci. (Oliver stanuje samo u prizemlju;
ostatak vile zavijen je u tamu, prekriven ceradama.) Snop svjetla njegove baterije prođe
po odmorištu drugoga kata. „Schopenhauere, gdje si?” Olivera proguta crna utroba kuće;
luster zatreperi; telefon u dnevnoj sobi zazvoni. Začuje se signal telefonske tajnice, a broj
poruka uvijek trepće „99” jer na ekranu nema treće znamenke.
„Gdje si, budalo jedna?” Oliver dovikne u zamračenu dvoranu za ples. Posvijetli
baterijom po njoj i usklikne „ah!”: reflektirajuće oči pod klavirom. „Oprosti, zaslijepio
sam te.” Ugasi bateriju i baset dokaska do njega, predugim noktima kuckajući po podu od
tvrdog drveta. Oliver klekne da dočeka prijatelja. „Što si radio ispod klavira? Spavao si?”
Miluje Schopenhaueru dugo, vlažno uho. „Nadam se da te nisam probudio.”
Pipaju kroz mrak do radne sobe, u kojoj su dokumenti iz djedova doba u Rimu. Oliver
upali svjetiljku i, njuškajući kao detektiv koji traži neki trag, zaviri u ladice. Pronađe blok
papira za pisma, u kojem su

182
 Ottove bilješke od prije pedeset godina - odnose se na smotke novinskog papira,
cijenu slovoslagarskih strojeva Linotype, brzinu Telexa. Tu je i nedovršeno Ottovo pismo
ženi i sinu: „Dragi Jeanne i Boyde, važno je da ovo shvatite i moram biti posve jasan.”
Time završava.
Oliver okrene stranicu i pronađe još jedno Ottovo pismo. „Želim da ti dobiješ sve
slike - zajedno smo ih kupili i smatram da trebaju pripasti tebi”, počinje. „Odnesi ovo
mojim odvjetnicima i oni će postupiti kako nalažem.” Idući je redak nečitljiv. Zatim:
„Čeznem za tim da te vidim, ali neću telefonirati. Nema ničega lijepog u ovoj bolesti.
Nema ničega što bi itko trebao vidjeti. Ali moraš znati da se zbog nekih stvari kajem”,
piše u pismu. „Kajem se što sam te ostavio u New Yorku. Ali to je bila moja odluka i
moram živjeti s njom. Oženio sam se, zatim si se ti udala. Nakon toga nisam se kanio
upletati. Smatram da sam bio častan muškarac i nisam znao kako da to prestanem biti.
Kad sada o tome razmišljam, čini mi se kao čista ludost. Ali zapleo sam se. Zapetljao sam
se u čvorove. Gradio sam i gradio - sam Bog zna da mi je to dobro išlo. Ti neboderi, puni
stanara, kat za katom, a ni u jednoj jedinoj sobi nije bilo tebe. Pitala si zašto sam došao
ovamo, u Rim. Nikad nisam mario za vijesti. Došao sam da budem u istoj prostoriji s
tobom, pa makar morao sagraditi tu prostoriju, napuniti je ljudima, pisaćim mašinama,
svime ostalim. Zaista se nadam da shvaćaš to da su novine bile za tebe.”
Nakon toga slijedi plava mrlja od tinte, kao da je vrh nalivpera neko vrijeme ondje
počivao. Rukopis se nastavlja, sada sitniji: „Ne mogu ovo poslati... Nema mi druge,
moram... Sad je prekasno... Kakav sam malen čovjek... Ne budi glup - lijepo joj ovo
pošalji.”
Nije joj poslao.
Oliver stavi blok natrag u ladicu. „Debela beštijo”, kaže Schopenhaueru dok ga nosi
niza stube. „Toliko si teži nego što mislim – uvijek to zaboravim.” Spusti psa u dnevnoj
sobi, kao da spušta stol na noge. Stol odskakuće. „Spavao je pod klavirom!” primijeti,
pljesnuvši rukama. „Sad sam cijeli pun prašine.”
Telefon zazvecka uz tapetu. „Pravim se da ne zvoni”, kaže Oliver, „a on se pravi da
mene nema.”
Tajnica ispusti signal. „Olivere, ovdje Abbey. Rado bih vam podnijela izvješće o
sastancima u Atlanti. Uglavnom, vratila sam se. Pa me nazovite. Hvala.”
Oliver domami Schopenhauera natrag na sofu. „Prestani zuriti u mene”, kaže psu.
„Pokušavam čitati.”
Schopenhauer podrigne.
„Baš si odvratan, nesposlušniče”, kaže Oliver. Ali ne može dugo odoljeti i pogladi psa
po ušima. Schopenhauer zadovoljno zagunđa, naslanjajući se Oliveru na bok. „Dragi moj
prijatelju”, kaže Oliver. „Kakvu samo sreću imam.” To ga smete, pa doda: „Da me netko
čuje kako razgovaram s tobom! Ali nije kao da razgovaram sam sa sobom. Slušaš me
jer...” Tu zastane, da vidi hoće li izazvati odgovor.
Pas zijevne.
„Vidiš, moram završiti rečenicu. Ne trpiš kad ih ne završim.”
Pas teško sklopi vjeđe.
U idućim tjednima, telefonski su pozivi sve učestaliji.

183
 „Novac, novac, novac”, kaže Oliver Schopenhaueru. „Što bih ja trebao? Ne vodim ja
Grupu Ott.”
Kathleen govori u tajnicu: „... i trebat ću vas na sastanku osoblja. Svima sam rekla da
ćete doći, pa bih vam bila zahvalna da me nazovete.”
U Dolini Cani, Oliver zaveže Schopenhauera na produženi povodac, što mu
omogućuje da se igra s psima, ali ne i da pobjegne. Drugim vlasnicima zabavno je gledati
Olivera: povuče se na rub travnatoga udubljenja, iza drveta, nosa zabijenog u detektivski
roman, odbijajući se susresti s ljudskim pogledom dok drži najduži i najnespretniji
povodac na svijetu. Svakih nekoliko minuta mora pritrčati Schopenhaueru i maknuti
uzicu s neke životinje ili osobe. Oliver u tim prilikama nikad ne govori, čak ni kad mu se
obrate. Odveže svog prijatelja, požuri se natrag do svog drveta, nastavi čitati - ili bolje
rečeno, nastavi se praviti da čita.
Osim Schopenhauera u Rimu nema prijatelja. Osim Schopenhauera nigdje nema
prijatelja, osim ako je njegov drug iz školskih dana, umirovljeni gospodin Deveen, još
živ. Ali gospodin Deveen je sada zacijelo već umro. Koliko bi imao godina? Ne bi
doživio 21. stoljeće, ne uz onoliko cigareta. Drag čovjek. Ne možeš ga kriviti. Sigurno je
bio osamljen. Tako je to najbolje objasniti.
Te večeri za jelo imaju bigole al tartufi) nero i Schopenhauer opet napravi neizreciv
nered od njih. Dugačka mu tjestenina nije jaka strana. „Upozorili su me da zavijaš, ali
nitko nije spomenuo tvoje ponašanje za stolom.”
Dvojica prijatelja opet krenu u ekspediciju zamračenim gornjim katovima. Oliver se
šulja kroz sobe, zaviruje u slike ispod cerada: Modiglianijev portret ciganke; Legerove
zelene boce i crni polucilindri; Chagallove plave kokoši koje skaču preko mjeseca;
engleski ladanjski krajolik kako ga je vidio Pissarro.
Oliver stane pred Turnerom: brod u raspadu i zapljuskivanje mora; kako je Turner
uhvatio more, prskavu vodenu masu. Satima bi mogao piljiti u njega - a inače nije osobito
lud za Turnerom. Za čime je onda lud? Na Yaleu, tema doktorata (od kojeg je odustao
kad se Boyd razbolio) bila je „Olupina na mjesečini: Caspar David Friedrich i krajolici
njemačkog slikarstva 19. stoljeća.” Ali smiješno je govoriti da je „za nečim lud” kad je
riječ o umjetnosti.
Dok se divi Turneru, pogledom prelazi s jednog vida platna na drugi, nestrpljivo
očekujući zadovoljstvo idućeg detalja, očaran procesom gledanja. „Ljepota”, kaže
Schopenhaueru. „Samo mi je do nje stalo.” Razočaraju ga samo likovi utopljenika u
prednjem planu: vizualna buka u inače besprijekornoj panorami. Turner je uprskao, ne
samo zato što su njegovi ljudski oblici bili nemušti, nego zato što je ljudski oblik
nemoguće prikazati tako da bude lijep. Lice je suprotnost ljepoti, koje se prirodno klati od
smijeha do brutalnosti. „Kako”, upita Oliver, „ljudi jedni drugima mogu biti privlačni?”
Uho mu se trza na neprestanu zvonjavu u prizemlju. Prošla je ponoć. „Zar me ne
mogu pustiti na miru?” S telefonske tajnice dopre mrmor njegova najstarijeg brata
Vaughna koji ga zove iz Atlante. Vjerojatno da upita je li Oliver u Italiji već našao curu.
Obitelj se boji da je homoseksualac. Ne vole homoseksualce. Ni komuniste. A
povjesničare umjetnosti? Ista stvar. Ali on to nije. Što nije? Povjesničar umjetnosti. On je
ljubitelj umjetnosti. Poklonik lijepog. Ali ne i lica. „Svidio bi ti se gospodin Deveen”,
kaže Schopenhaueru. „Ali bojao bih se upoznati vas dvojicu - što da se ne slažete? Ali

184
mislim da biste se slagali. Znaš, dodijelili su me gospodinu Deveenu; nisam ga izabrao.
Sretna slučajnost. Vidiš, u mojoj su školi imali program koji se zvao ,usvoji
umirovljenika. Svi su morali sudjelovati.” Za razliku od braće i sestara, Olivera su poslali
u internat u Engleskoj, budući da njegov otac nije želio da se takav iritantan dječačić
plete po kući. „Svake sam nedjelje odlazio gospodinu Deveenu”, kaže Oliver
Schopenhaueru. „Kuhao sam mu čaj, obavljao stvari po kući, odlazio u dućan, što je u
njegovu slučaju značilo po cigarete i viski - koje ono marke? I The New Statesman. Ti to
sigurno ne znaš, Schope - to je časopis za ljevičare i povjesničare umjetnosti. I glumce,
valjda, što je on bio. Dok je bio zdraviji, gotovo da je živio u galerijama. Imao je
fantastične kataloge. Mirne duše mogu reći, Schope, da me gospodin Deveen uveo u
umjetnost. Kakvo obrazovanje! Mogao je govoriti o apsolutno bilo kojem razdoblju, i to
tako zanimljivo. Premda mu se suvremena umjetnost nije sviđala – bio je opsjednut
Pollockom i gotovo svima koji su došli poslije njega. Znao sam ga pitati za umjetnike, a
on bi mi odvratio izložbom, na primjer: ,Gospodine Deveen, što mislite o Kleeu?’, na što
bih dobio: ,Zbirka sir Edwarda i lady Hulton u Tateu 1957. - gornja polica.’ Ja bih spustio
katalog i on bi ga listao, sve objašnjavajući, pijuckajući irski viski s mlijekom, koje sam
stalno morao podgrijavati na štednjaku. (Podgrijavati mlijeko teže je nego što misliš,
Schope - stalno se lijepi za prokleti lonac.) Ali taj miris - nikad ga neću zaboraviti. I ista
otkrhnuta šalica. Govorio bi mi: ,Nemoj je uništiti, preklinjem te!’ Imao je on krasan
bariton. U svoje je doba glumio u radiodramama za manchesterski BBC, a čulo se i zašto.
Ha, što ćeš”, kaže Oliver. „Zbog viskija, valjda. Ni zbog čega drugog. Nije bio. Nije bilo.
Mislim, ne mogu ga kriviti. Bio je osamljen i... Da, i viski. Nije on kriv. No, uglavnom,
što je - tu je.”
Oliver zamoli domaćicu da za večeru skuha involtine di vitello. Njemu jelo nije baš
nešto, ali njegov ga dugodlaki drug pohlepno proždire. Schopenhauer pojede gotovo sve
– očito previše, jer mu sjedne na želudac. Oliver iduća dvadeset četiri sata glumi
medicinsku sestru i čisti lokvice pseće rigotine.
Kad najgore prođe, naglas čita odlomke iz Baskervilskog psa dok mu aventinjski pas
kunja kraj boka. Oliver tako dobro poznaje tu knjigu da se to teško može nazvati čitanjem
- luta po njoj, obnavlja stara poznanstva, dopušta tankoj niti doktora Watsona da ga
nježno vuče naprijed. No večeras stranice ostaju suhe i žute. Podigne Schopenhauerovu
bradu.
„Moraš se oporaviti!” kaže. „Moraš uskoro biti bolje!” Privuče Schopenhauera bliže.
„Već sam proveo i previše vremena kao medicinska sestra.” Gladi psa. „I grozno mi ide.
Kad sam njegovao Boyda, stalno sam ga gnjavio. Nastojao sam ne gnjaviti ga, ali nisam
mogao drugačije. Znao bi mi reći: ,Sigurno si oduševljen što sam bolestan - mogu ti biti
izlika da odustaneš od Yalea. Sad više nikad nećeš morati diplomirati.’ Ali imao sam
osjećaj da je on htio da budem doma i brinem se o njemu. Mislim, takav sam imao
osjećaj. Katkad se pitam je li me pozvao natrag doma da me iskuša - da vidi hoću li se
pokoriti. A budući da sam bio tako nježan, pokorio sam se, naravno, i njemu je to bilo
grozno. Govorio bi: ,Žene se pokoravaju, muškarci prkose.’ Ha, što ćeš”, kaže Oliver.
„Usto, mislim, jesam li zaista mogao postići akademsku karijeru? Ja, da predajem? Ne
mogu to zamisliti. Nadam se da sam mu bio koristan. Tebe je svakako obožavao, moj
maleni prijatelju! Sjećaš li se mog oca? Volio ti je bacati onog tvog gumenog štakora koji
je cvilio. Sjećaš li se kako ti ga je bacao niz tratinu u Atlanti? A ti si samo sjedio i nisi se
micao, zureći u to s takvim prezirom.” Oliver se nasmiješi. „Joj, ma daj - točno znaš o

185
kojem ti pogledu govorim. A moj otac - muškarac za kojeg nikad ne bi rekao da će ići po
nešto – išao bi sa štapom dolje u vrt, uzimao tvog blesavog štakora i ponovno ti ga bacao.
A ti, samo sjediš i zijevaš!”
Zazvoni telefon i Kathleen ostavi još jednu poruku: uglavila je datum za sastanak
osoblja i Oliver mora reći zaposlenima o planovima Grupe Ott.
„Kakvim planovima?” upita Oliver Schopenhauera.
Te večeri nazove ga Vaughn i Oliver se ovoga puta javi - ako postoje planovi, možda
bi trebao biti obaviješten.
„Onda”, upita Vaughn, „hoćemo li prodati tu kuću?”
„Koju kuću?”
„Kuću u kojoj živiš.”
„Djedovu? Zašto?”
„Pa, pretpostavljam da se vraćaš.”
„O čemu ti to govoriš, Vaughne?”
„Ollie, znaš da ćemo novinama skratiti muke, je 1’ da? Abbey je preporučila da ih
zatvorimo. Kako je moguće da to ne znaš, Ollie? Što ti ondje radiš?”
„Ali zašto da ih ukinemo?”
„Uglavnom zbog novca. Možda da su se prije nekoliko mjeseci složili da podijelimo
više otkaza, mogli smo to razvući. Ali usprotivili su nam se u svemu - na kraju su pristali
na ukidanje samo jednog novinarskog radnog mjesta. I poslije toga očekuju kapitalne
priljeve? To je ludost. Neko smo vrijeme zavlačili Kathleen, zavaravali je mogućnošću
novog ulaganja. Ali čemu? Vi, ljudi moji, nemate ni web-stranicu. Kako možete očekivati
prihode, a niste prisutni na internetu? Valjda smo mogli Kathleen dati nogu. Ali budimo
iskreni: novine su trula jabuka. Vrijeme je da okrenemo novi list.”
„Zar nemamo dovoljno novca da ih održimo?”
„Jasno da imamo”, odvrati Vaughn, „imamo dovoljno novca baš zato što nemamo
naviku održavati sranja koja su trule jabuke.”
„Aha.”
„Želim da odeš na sastanak osoblja. Kathleen to nepopustljivo zahtijeva. I mora nam
zasad biti zadovoljna - ne treba nam loša reklama, dobro?”
„Zašto žele da ja budem prisutan?”
„Trebamo predstavnika Otta na licu mjesta. Iz ovoga se nećeš izvući, Ollie.”
Idu pješice sve donde, uz Ulicu Teatro Marcello, preko Trga Campitelli, po Korzu
Vittorio, a Oliver usput mrmlja Schopenhaueru: „Mislim, svi znamo da ja te stvari ne
razumijem. Ostatak obitelji razumije. Ali ja to nekako nemam u sebi. Nedostaje mi
kromosom za to. Gen za domišljatost. Roba sam s pogreškom. I zato, pitam ja tebe,
Schope: može li me itko kriviti zbog mojih mana? Hoću reći, jesam li ja kriv za svoje
mane?” Pas digne pogled prema njemu. „Ne gledaj me tako svisoka”, kaže Oliver. „Što si
ti tako spektakularno postignuo u životu?”
Stignu do olovno sive zgrade koja je pola stoljeća bila dom novinama. Zaposlenici
marljivo puše pred visokim hrastovim vratima. Oliver klisne pokraj njih, kroz ovješena

186
vratašca, niz izlizani sag boje burgundca, do kaveza s dizalom. Gore sazna da su
Kathleen i Abbey izašle. Na svu sreću, većina novinarskog osoblja zaokupljena je
sastavljanjem broja o pucnjavi na Virginia Techu. Ali nekoliko zaposlenika pokuša
stjerati Olivera u kut da im kaže koja je to „važna objava” koju su im obećali. Jesu li
vijesti dobre? Obuzme ga malodušnost kad shvati da oni još ne znaju. Hladnim rukama
dotakne Schopenhauerov kaput da se ugrije. Pas ih lizne.
Kathleen se vrati, doprati ga u svoj ured i kaže da će on sam morati voditi sastanak.
Abbey im se pridruži i podupre Kathleenino stajalište: od njih mu nema pomoći.
„Ali ne poznajem nikoga ovdje”, on će.
„Ja ću vas predstaviti”, odgovori Kathleen.
„I ne znam ništa o medijskome poslu.”
„Možda ste trebali nešto naučiti”, kaže ona. „Ovdje ste dvije godine.”
Pogledaju na sat: do sastanka je nekoliko minuta.
„Zbilja mi je žao”, kaže on, „zbog ovoga.”
Kathleen prezrivo frkne. „Žao? Ma dajte - mogli ste to spriječiti. Potpuno ste
indiferentni.”
„Ne, ne, nisam.”
„Joj, ma dajte - niste se nimalo potrudili. Novine svih ovih godina guraju, a gase se
kad ste im vi na čelu. Vaš je djed ovo pokrenuo. Zar vam to ne smeta? Htio je izgraditi
novine za cijeli svijet. Vi ih sada zatvarate.”
„U ovakvim sam stvarima potpuno beskoristan - nisu mi ni trebali dati ovaj posao.”
„Da, ali jesu, Olivere. Jesu. Vi ste bili taj.”
„Ali ja sam - roba s pogreškom, ako shvaćate što želim reći. Ne funkcioniram kako
spada.” Nervozno se nasmije, mičući kosu s pjegava čela, još piljeći u Schopenhauera, ni
jedanput ne podignuvši pogled prema ženama. „Nedostaje mi pravi kromosom ili tako
nešto.”
„Prestanite.”
„Trebali bismo ući”, kaže Abbey.
Oliver krene prema vratima, ali Kathleen ga zaustavi kažiprstom. „Nećete uvesti psa.”
„Mislio sam, za moralnu podršku.”
„Ne dolazi u obzir. Pokažite malo poštovanja.”
Oliver zaveže Schopenhauerov povodac oko noge Kathleenina stola i na brzinu
pogladi prijatelja. „Poželi mi sreću.” Zatvori za sobom vrata i pođe za Kathleen i Abbey
u redakciju.
Dovedu ga u sredinu prostorije i povuku se nekoliko koraka. Zaposlenici se okupe
pred njim. Kako su tapisoni prljavi, primijeti. Od ljudi dopre šapat. On natoči plastičnu
čašu iz aparata za vodu.
„Možda bismo mogli početi”, kaže Kathleen.
On joj uputi lelujav osmijeh.
„Poznajete li sve prisutne?” upita Kathleen.

187
 „Mislim da su mi neka lica možda poznata”, kaže, ne gledajući nikoga. Nagne se da
se rukuje, mrmljajući: „Hvala vam... hvala... ’dan... hvala što ste došli.”
Većina zaposlenika novina ovdje radi već godinama. Vjenčali su se na temelju
očekivane zarade, digli su kredite zbog ovoga posla, zasnovali obitelj znajući da će
novine financirati život njihove djece. Ako novine propadnu, uništeni su. Svih ovih
godina ružno su govorili o novinama, ali sad kad postoji opasnost da ih raspuste, opet su
se preko ušiju zaljubili u njih.
„Jesu li svi ovdje?” upita Oliver. Minutu-dvije govori improvizirano, pa izgubi
hrabrost i zgrabi primjerak povjerljivog izvješća odbora Otta o novinama. Dok pogledom
leti po stranicama, moleći zirka u Kathleeninu smjeru. Ona skrene pogled. On pročisti
grlo i locira relevantan odlomak. Pročita ga naglas, dodajući: „Tako je odlučio odbor.”
Ponovno pročisti grlo. „Zaista mi je žao.”
U prostoriji vlada muk.
„Ne znam što bih još rekao.”
Iz stražnjeg dijela prostorije grakne pitanje. Ljudi se okrenu, razdvoje. Pitanje je
postavio šef tehnike, Amerikanac širokih ramena koji se čini još višim jer je danas
slučajno došao na koturaljkama. „Koji je ovo kurac?” kaže on. „Recite nam na običnom
engleskom što se događa.”
Oliver promuca nekoliko riječi, ali muškarac ga prekine: „Prestanite nam srati,
čovječe.
„Ne serem. Pokušavam biti jasan. Mislim da –”
Ruby Zaga upadne: „Znači, Grupa Ott nas ukida? To želite reći?“
„Bojim se da sam ja to tako shvatio”, odgovori Oliver. „Strahovito mi je, strahovito
žao. Znam da vam to ništa ne znači. Zaista se grozno osjećam, ako vam je zbog toga
imalo bolje.”
„Ne, baš i nije”, kaže tehničar. „I kog vraga mislite kad kažete: Ja sam to tako
shvatio?’ Što ste shvatili? Pa vi ste to, ljudi, napisali. Nemojte mi to prodavati, čovječe.
Nemojte mi to prodavati.”
„Ja to nisam napisao. Odbor je napisao.”
„Niste li vi član odbora?”
„Jesam, ali nisam bio na tom sastanku.”
„E pa, zašto niste otišli?”
Netko drugi promrmlja: „Tko je ovoga imenovao izdavačem?”
„U izvješću piše”, nastavi Oliver, „d-da je to stvar poslovnog okruženja. Nisu samo
novine - nego mediji u cjelini. Bar mislim. Ovaj... Znam samo ono što piše u izvješću.”
„Gluposti.”
Oliver se okrene prema Kathleen i Abbey.
„Samo malo”, kaže Herman Cohen, „prije nego što nam svima ovdje pukne film,
može li se što riješiti? Zanima me koliko je ova odluka konačna.”
Sef tehnike ne obazre se na ovo i doklopara na koturaljkama bliže Oliveru. „Ti si
govno od čovjeka.”

188
 Situacija samo što se nije planula nasiljem.
Oliver korakne unatrag. „N-ne znam što bih rekao.”
Tehničar odtutnji van, a za njim pođe desetak bijesnih zaposlenika. „Moja djeca idu u
privatnu školu”, kaže Clint Oakley. „Kako da ja sad platim školarinu? Što da oni rade?”
„Nudi li Grupa Ott otpremnine?” upita Hardy Benjamin.
„Ne znam”, kaže Oliver.
„Ne bih htio biti drzak”, ubaci se Arthur Gopal, „ali koja je svrha ovog sastanka ako
nam ne znate ništa reći?”
„Bismo li mogli razgovarati s nekim tko nam može dati malo više informacija?” upita
Craig Menzies. „Kathleen? Abbey?”
Abbey istupi. „Gospodin Ott jedini je ovlašten da govori u ime Grupe Ott.” Povuče
se.
Još gnjevnih zaposlenika izađe.
„Koliko dugo znate da će doći do ovoga?” netko upita.
„Upravo sam saznao”, odgovori Oliver.
Nekoliko ljudi zagrohoće u nevjerici.
„Totalni gubitak vremena”, kaže netko.
Još ljudi ode.
„Možda da se Grupa Ott u nekom času potrudila investirati u novine umjesto da ih
ovako upropašćuje, ne bismo bili u ovoj gabuli.”
Oliver se nagne prema Kathleen. „Što da radim?” šapne. „Mislim da ovo izmiče
kontroli. Da završimo sastanak?”
„To je vaša odluka.”
Okrene se natrag prema skupu, iako se skup dobrano prorijedio. Pred njim stoji samo
nekoliko ljudi. U raznim kutovima redakcije zaposlenici suosjećaju jedni s drugima,
neovlašteno telefoniraju na daljinu, oblače kapute da odu.
„Strahovito mi je žao”, kaže Oliver. „Stalno to ponavljam, ali ne znam što bih drugo
rekao. Pokušat ću dobiti odgovore na sva vaša pitanja.”
„Možete li dovesti nekoga tko nešto zna?”
„Da”, odgovori on, kimajući prema podu, „da. Pokušat ću dovesti pravu osobu da
razgovara s vama.”
Otišle su čak i Kathleen i Abbey. Sad je sam pred nekoliko zadnjih zapanjenih ljudi.
„Pa, ctenja”, kaže on.
Trenutak zbunjeno stoji, pa otetura prema Kathleeninu uredu. Ali na pola puta donde
zastane. Okrene glavu, makne kosu s ušiju.
Odande dolazi neka buka.
Oliver se požuri u njezin ured. Abbey i Kathleen kleče na podu.
Između žena je Schopenhauer, ali ne gleda u Olivera, nego u zid, u smjeru u kojem
mu je netko zavrnuo vrat.

189
 Pas siplje, čeljust mu mlohavo visi, ispušta čudan zvuk. Kao da ne može udahnuti:
pluća mu se djelomice rašire, tržne se, prsa mu se spuste. Još je zavezan za nogu stola i
Kathleen čupa povodac. „K vragu!” Napokon uspije razvezati čvor, ali od toga nema
koristi: Schopenhauer se prestao micati. „K vragu”, ponovi ona. Pljesne po nozi stola.
„Kvragu.”
„Što se dogodilo?” upita Oliver. „Ne razumijem što se dogodilo.”
„Valjda je netko ušao”, kaže Kathleen, „dok smo mi bili vani.”
Ali Oliver nije na to mislio - htio je reći: Što se upravo dogodilo? Htio je reći: Zašto je
Schopenhauer tako miran?
„Ovo je bolesno”, kaže Abbey. „Potpuno bolesno. I to je učinio netko tko ovdje radi.
Jeste li primijetili tko je otišao ranije sa sastanka?“
„Gotovo svi su otišli ranije”, odvrati Kathleen.
Abbey kaže: „Silno mi je žao, Olivere.”
„Užasno mi je žao”, kaže Kathleen.
„Je li teško ozlijeđen?” upita Oliver.
Nitko ne odgovori.
„Moramo pozvati policiju”, kaže Abbey.
„Molim vas, nemojte”, kaže Oliver.
„Moramo saznati tko je ovo napravio.”
„Ja ću ga sada uzeti. Nemojmo”, on će, „nemojmo kriviti ljude. Ne želim znati tko je
to učinio. Svi su bili vrlo ljuti na mene.”
„To nije opravdanje. Ovo je odurno.”
„Nitko nije kriv”, kaže on.
„Netko jest kriv”, uporno će Kathleen.
On uvuče ruku pod Schopenhauerovo mlohavo tijelo i, zastenjavši, podigne životinju.
„Uvijek je teži nego što mislim.”
Oliver prenese psa preko redakcije, malim prstom povuče kavez dizala da se otvori i
uđe, mučeći se da dosegne dugme za prizemlje. Ali ne može ga dosegnuti i mora položiti
Schopenhauera na tlo. „Dobar si”, kaže on, spuštajući prijatelja na pod. „Dobar si.” Stisne
dugme i zuri u strop. Dizalo časak zaklopoće, pa se počne spuštati.

190
 2007., KORZO VITTORIO, RIM
Posljednji dani novina bili su neugodni. Neki su zaposlenici prestali dolaziti. Drugi su
pokrali računalnu opremu kao zamjenu za buduće plaće. Nekoliko ih je otvoreno pilo,
propuštalo rokove, čak se koškalo u redakciji. Zatim je zadnji dan stigao, završio i svi su
naglo bili slobodni.
Neke je čekao novi posao, ali mnoge nije. Nekoliko ih je planiralo uzeti slobodno.
Drugi su kanili potpuno odustati od novinarstva. Možda je ovo zlo za neko dobro,
govorili su, premda je bilo teško reći za koje to.
U Parizu je Lloyd Burko bio blaženo nesvjestan strke. Mjesecima nije čitao novine,
kao ni bilo koje druge vijesti. On i njegov sin Jérôme živjeli su zajedno, u oskudici, i
nekako se provlačili, jedva. I jedan i drugi muškarac vjerovali su da se brinu o onom
drugom. Lloyd je kuhao s guštom, premda loše, Jérômeu i njegovim mršavim
prijateljima, dragoj šačici boema. Uvijek bi pozvali starca da im se pridruži u
aktivnostima. Lloyd se zahvalno smiješio na njihove pozive, ali ljubazno se povlačio u
svoju sobu.
Na iznenađenje svih, Arthur Gopal dobio je najprestižniji posao i preselio se u New
York da bude izvjestitelj u velikim novinama. To je bila prilična promjena: kucati na
vrata žrtvama pucnjava radi intervjua, trpjeti izderavanje policajaca, dodavati boje da
preformulira piskarala koja su izgovarala rečenice poput: „Da, znamo da se pucnjava
dogodila u tvornici juhe, ali koje vrste juhe?” Godinu dana ranije, Arthur je imao ženu i
kćer. Sada mu je bilo čudno razmišljati o tome, pa i nije.
Hardy Benjamin pronašla je posao u Londonu, da izvješćuje o tehnologiji za poslovnu
novinsku agenciju. Rory, njezin dečko Irac, nije radio, pa je ona plaćala stanarinu za
njihov stan na Tower Hillu. Nakostriješila bi se na one koji bi natuknuli da živi na njezin
račun – samo je u ovome odbijala sagledati situaciju s poslovnog aspekta.
Kathleen Solson ponovno su zaposlile njezine bivše novine u Washingtonu, ali na
nižoj funkciji. Na kraju je ispalo da joj međurazdoblje u Rimu nije pospješilo karijeru. S
mužem Nigelom vratila se u prijašnji stan blizu Dupont Circlea. Prije početka novog
posla ostalo joj je nekoliko slobodnih dana, pa je na internetu uhvatila korak s vijestima,
izvadila knjige iz kutija, objesila goleme crno-bijele fotografije. Ali sve u svemu, željela je
da slobodi dođe kraj.
Herman Cohen otišao je u mirovinu kako bi napisao povijest novina. Sa suprugom
Miriam kupio je kuću izvan Philadelphije i rekao joj, ovo je zadnji put da se selim. Na
kraju nikad nije započeo knjigu – bilo je tako lijepo jednostavno biti blizu unučadi. Kad

191
bi maleni došli u posjet, bio je u sedmom nebu i, ma koliko oni maltretirali engleski jezik,
nikad im nije ispravljao gramatiku.
Winston Cheung, nakon što je jedno vrijeme spavao u roditeljskom podrumu,
pronašao je posao u utočištu za egzotične životinje u Minnesoti. Uglavnom je obožavao
svoj posao, ali nije volio oblagati majmunske kaveze novinskim papirom - u zadnje ga je
vrijeme hvatala panika već i na sam pogled na naslove. No to ga nije dugo mučilo:
lokalne su novine propale, pa je prešao na piljevinu. Doskora su čak i majmuni
zaboravili blagodati novina.
Ruby Zaga konačno se mogla vratiti doma u Queens. A to doista nije željela. Rim joj
je pružao utjehu. Uštedjela je novac i teoretski je mogla godinama ne raditi. Na tu se
spoznaju najprije ukočila od straha, pa oduševila. Obitelj – voljene nećakinje, nećaci,
brat – mogli bi doći k njoj. Provela bi ih cijelim gradom. Pola je života provela u Rimu.
Pola života u novinama. Uzdahnula je: bila je slobodna.
Craig Menzies ostavio se novinarstva zbog posla u lobističkoj tvrtki u Bruxellesu. Sad
je imao dovoljno novca da unajmi cijelu kuću i instalira znanstvenu radionicu u garaži.
Čak se poigravao idejom da sastavi poštenu prijavu za patent. Cesto je razmišljao bi li se
javio Anniki, koja je još živjela u Rimu. Još joj je imao što reći, dati joj do znanja što
misli.
Abbey Pinnola dobila je ponudu za posao u sjedištu Otta u Atlanti, ali odbila ju je.
Nije željela čupati djecu iz poznate okoline ni razdvajati ih oceanom od bivšeg muža u
Londonu, ma koliku averziju osjećala prema njemu. Idući će joj posao, odlučila je, biti u
gospodarskoj grani koja je nikad neće izdati. Zato je izabrala međunarodne financije i
zaposlila se u milanskom uredu Lehman Brothersa.
Što se tiče Olivera Otta, on je prihvatio posao u sjedištu, gdje se od njega očekivalo
da ništa ne radi, pa je on to i činio. Zurio je kroz prozor u zamagljenu Atlantu, želeći da
svaki dan što prije prođe. Brat i sestre poticali su ga da bar kupi drugog psa.
Dolazio je na sve sastanke odbora, glasovao je kako su god svi zahtijevali, pristao čak
na prodaju vile u Rimu i svih slika u njoj. Na dražbi, Modigliani je otišao trgovcu
umjetninama u New York, Léger privatnom kolekcionaru u Toronto, Chagall zakladi u
Tel Avivu, Pissarro galeriji u Londonu, a Turner prijevozničkoj tvrtki u Hong Kongu,
koja ga je izložila iza prijamnog pulta.
Dok su Oliverovi brat i sestre raspravljali u dvorani za sastanke, on je promatrao
portret njihova djeda. Nitko u toj prostoriji nije upoznao pokojnoga patrijarha. Znali su
samo legende: da se Ott borio u Prvom svjetskom ratu i da su ga ustrijelili, zbog čega se
povukao iz borbe, što mu je vjerojatno spasilo život. Da je bankrotiranu rafineriju šećera
pretvorio u carstvo. Još mnogo toga ostalo je nepoznanica. Zašto je, na primjer, Ott
otišao u Europu i nikad se nije vratio? U novinama je bila neka žena, Betty, i neki kažu
da je Ott s njome ljubovao. Je li to istina? Ona je umrla 1979., a drugi partner pri
utemeljenju novina, Leo, preminuo je 1990. Tko je još živ da to može reći?
Novine su preko noći nestale s kioska, a s njima su nestali i natpis na zaglavlju,
karakteristični fontovi, sportske stranice i vijesti, poslovna rubrika i kultura, premetaljka
i nekrolozi.
Najvjernija čitateljica novina, Ornella de Monterecchi, dohujala je u sjedište sa
zahtjevom da razmotre odluku o zatvaranju novina. Ali stigla je prekasno. Vratar je bio

192
toliko ljubazan da joj otključa ispražnjenu redakciju. Upalio je treperave fluorescentne
cijevi i ostavio je da luta.
Prostorija je bila sablasna: napušteni stolovi i kabeli koji ne vode nikamo, potrgani
računalni pisači, sakate stolice na kotačiće. Kolebajući se, prešla je preko prljavog
tapisona i zastala za redaktorskim stolom, koji je još bio prekriven iskrižanim tekstovima
i starim brojevima. U ovoj prostoriji nekoć je bio sav svijet. Danas je u njemu bilo samo
smeće.
Novine – svakidašnje izvješće o gluposti i sjaju vrste – dotad su uvijek vjerno izlazile.
Sada ih više nije bilo.

Kraj

193
 ZAHVALE

Najprije bih htio spomenuti one koji ovo ne mogu pročitati. Svoga izvanrednog djeda
borca, Roberta Philipsa (1912. - 2007.), i dragu baku - zaljubljenicu u knjige, Monicu
Roberts (1911. - 1996.). Uz njih i Charlesa Dominica Philipsa (1940. - 1955.), na kojeg
želim sačuvati uspomenu u ovoj knjizi; Nickov je rođendan bio 10. veljače. Strica i
djetinji uzor Barnarda Rachmana (1931. - 1987.). I strica Lionela Rachmana (1928. -
2008.), jednoga od najčudesnijih ljudi koji su ikad ušetali u antikvarijat knjiga ili na
trkalište.
Zatim one kojima imam sreću izravno zahvaliti. Svoju obitelj: divne roditelje Clare i
Jacka, koji su bili silno velikodušni i koji su me uvijek okruživali knjigama i idejama i
velikom dobrotom. Sestru Emily, izvrsnu odvjetnicu, čiji su me oštroumni savjeti,
nesebična pomoć i nezaustavljiv entuzijazam bezbroj puta ohrabrili. Najstariju sestru
Carlu, koja mi je bila odlična saveznica i prijateljica, te mi davala pristup svojemu
istančanom umu punom duha i razuma. Brata Gideona, koji je beskrajno zabavan i
darežljiv, a ujedno je i moj omiljeni kolumnist, opskrbljivač vinom i središnji napadač
Chelseaja. Također Joela Salzmanna i moje nećakinje Taliju i Lauru; Oliviju Stewart i
nećakinju Tashu te nećake Joea, Adama i Nata. Rođaka i prijatelja Jacka Sliera, kao i
njegova oca Lionela Sliera koji mi je također rođak i prijatelj. Također velika hvala Pauli,
Hayley i Ali čiji. U Londonu Sandri Rachman i Mikeu Catsisu. U Izraelu Avivi Rachman
i Omriju Danu. I u Vancouveru Alice Philips i Gregu Oryallu.
A sad prijatelje. Iana Martina čija su me ljudskost, pamet i aperkat ne jedanput spasili.
Njegova oca Paula Martina (1938. - 2007.), jednoga od mojih omiljenih čitatelja - da mu
bar mogu uručiti primjerak knjige! Zahvaljujem Hetty Martin na čaju, košer patki i
ostalim waleskim specijalitetima. Iz vremena provedenih u Torontu - Suzanne Brandreth
i Stephena Yacha. Iz New Yorka - Iana Maderu, Mareike Schomerus i Hien Thu Dao. Iz
Vancouvera - Valerie Juniper. Iz Pariza - Paula Geitnera, Chucka Jacksona i Maureen
Brown. Iz Ankare - Selcana Hacaoglua. Iz Rima - Jasona Horowitza, Daniele Sobrini,
Aidana Lewisa i krasnu obitelj Rizzo: Alda, Margheritu i Benedettu.
I napokon, ova knjiga ne bi bila potpuna kad ne bih uključio moju omiljenu kratku
priču, Alessandru Rizzo, čije su me strpljenje, potpora i ljubav održavali na nogama dok
sam pisao.
Također hvala mojoj agentici Susan Golomb što je upecala moj rukopis s druge strane
Velike bare i napravila čuda na njemu. Također Terri Chalberg i Caseyju Panellu iz
agencije Susan Golomb. I mojoj urednici Susan Kamil iz Dial Pressa i Random Housea,
čiji su mudrost i vješti savjeti pripomogli tomu da Imperfekcionisti budu toliko manje
nesavršeni. Također hvala Noi Wakweu, Carol Anderson i svima iz Diala i Random
Housea koji su radili na knjizi.

194