Antun Gustav Matoš bio je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist, putopisac.

U Zagrebu, gdje
mu se obitelj naselila ubrzo nakon njegova rođenja, Antun Gustav Matoš pohađao osnovnu školu
i gimnaziju. Nakon nedovršene gimnazije propao mu je i pokušaj studija na Vojnome
veterinarskom fakultetu u Beču. Odustao je od građanskog poziva i potpuno se posvetio pisanju i
glazbi. Kao književnik Antun Gustav Matoš se pojavio pripoviješću Moć savjesti 1892. koja je uz
Leskovarevu Misao na vječnost najavila modernu te je bio središnja ličnost hrvatske moderne.
Kao pjesnik javlja se relativno kasno kada se već formirao kao osoba i književnik. Pjesme je pisao
pod utjecajem Baudelairea i francuskih pesnika. Sljedeće je godine (1893.) bio pozvan u vojsku,
ali je 1894. dezertirao te morao napustiti Hrvatsku, te je otišao u Beograd. U Beogradu Antun je
preživljavao na razne načine, svirajući violončelo i pišući članke prvo za "Pobratim" Janka
Veselinovića, potom za sarajevsku Nadu. Pisao je i osvrte na kazališni i glazbeni život Beograda,
također je pisao kritike priča i romana koji su tada izlazili. Početkom 1898. Antun Gustav Matoš
je nakratko boravio u Minhenu, Beču i Ženevi, a zatim otišao u Pariz, gdje je ostao pet godina.
Pariško je razdoblje bilo odlučujuće u formiranju njegovih estetičkih načela. Temeljito se upoznao
s najnovijim umjetničkim kretanjima, a osobito su bila značajna iskustva s pjesništvom Ch.
Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista. U tih pet godina napisao je i velik dio svoje
fikcijske proze. God. 1904. Antun Gustav Matoš se vratio u Beograd, gdje je ostao do konačnoga
povratka u Zagreb 1908., kada je bio pomilovan. Za drugoga boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su
mu objavljene još dvije knjige (Ogledi, 1905; Vidici i putovi, 1907). U tom je razdoblju počeo pisati
i pjesme, koje je objavljivao u različitim listovima i časopisima, ali mu je taj dio opusa objavljen tek
posmrtno. Konačno, 1908., poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, Matoš je pomilovan i
definitivno se vraća u Zagreb. 1911. i 1913. putuje u Italiju - prvi put u Firencu, a drugi put u Rim,
gdje piše svoje posljednje djelo, Rimske feljtone. Živeći u Zagrebu, Antun Gustav Matoš njegovao
je bohemski životni stil, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici. U
toj kasnoj fazi posvađan je sa svim književnim i političkim opcijama u Hrvatskoj - 1909. istupio je
iz Čiste stranke prava i javno se razišao s Josipom Frankom, polemizirao je s naprednjacima i
projugoslavenskim strujama, kao dosljedni starčevićanac i antiklerikalac borio se protiv katoličkog
segmenta hrvatske književnosti i klerikalnih struja u pravaštvu, a 1910-ih se družio mahom s
mladim piscima (Tin Ujević, Vladimir Čerina i dr.). Antun Gustav Matoš umro je od karcinoma grla,
uslijed pogrešnog liječenja (tretiran je za tumor umjesto za rak), ostavivši iza sebe dvadesetak
svezaka sabranih djela tiskanih tek 1973. godine.