Predavanje 1

STRUKTURA ELEKTROENERGETSKOG SISTEMA

1. OPĆENITO O ELEKTROENERGETSKOM SISTEMU

1.1. Sektor električne energije

Oblast električne energije jedna je od svjetlih tačaka u razvoju BiH . Imajući u vidu da je
sektor izvozno orijentiran, da zemlje jugoistočne Evrope imaju značajne probleme sa
nedostatkom električne energije, te da postoje neiskorišteni značajni prirodni resursi,
orijentacija BiH prema rekonstrukciji i restruktuiranju sektora je potpuno opravdana. Reforme
elektroenergetskog sektora u BiH (donošenje zakonske regulative, uspostavljanje institucija
potrebnih za optimalno funkcioniranje elektroenergetskog sistema, restruktuiranje
elektroenergetskih monopola u BiH i privatizacija) kojima će se osigurati njegova
samoodrživost, efikasnost i konkurentnost uglavnom su implementirani u okviru projekta
Power III, gdje je bilo predviđeno ulaganje od oko 250 miliona USD u rekonstrukciju
postojećih elektroenergetskih objekata u nekoliko godina. Električna energija se proizvodi u
BiH u hidro i termoelektranama (neznatan udio je električna energija iz vjetro i solarnih
elektrana). Proizvodni kapaciteti prevazilaze domaće potrebe, tako da BiH izvozi u Hrvatsku,
Sloveniju, Srbiju i Crnu Goru. Kada su u pitanju prirodni resursi, BiH ima značajne rezerve
mrkog uglja i lignita, koje se koriste kao gorivo za termoelektrane, te velik i neiskorišten
hidro potencijal.
Trenutno postoje tri vertikalno integrirana elektroenergerska monopola u BiH, u čijoj
nadležnosti su proizvodnja i distribucija:
1. Elektroprivreda Bosne i Hercegovine (EPBiH);
2. Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (EPHZHB);
3. Elektroprivreda Republike Srpske (EPRS).

Proizvodni kapaciteti EPBiH iznose 1.839 MW uz ukupno ostvarenu proizvodnju u 2003

godini od 5,362GWh (termoelektrane učestvuju u iznosu od 77% i hidroelektrane u iznosu od
23%). Proizvodni kapaciteti EPHZHB iznose 762 MW uz ukupno ostvarenu proizvodnju u
2003 godini od 1,238GWh (i hidroelektrane učestvuju u iznosu od 100%). Proizvodni
kapaciteti EPRS iznose 1.375 MW uz ukupno ostvarenu proizvodnju u 2003 godini od
4,657GWh (termoelektrane učestvuju u iznosu od 54% i hidroelektrane u iznosu od 46%).
Ukupna ostvarena proizvodnja u BiH u 2003 godini iznosila je 11,26 TWh. Šezdeset odsto
proizvodnje daju termoelektrane a 40 odsto hidroelektrane. Ostvarena je bruto potrošnja
(distribucija, direktna i gubici) u iznosu od 10,16 TWh, dok je izvoz iznosio 1,1 TWh. Ukupni
gubici u prenosnoj i distributivnoj mreži iznosili su 1,9 TWh, što je više od 15 procenata
proizvedene električne energije. U 1999. godini nivo naplate elektroprivreda bio je 75 – 99
odsto, dok su gubici na niskonaponskoj i visokonaponskoj mreži iznosili 9,8 procenata (u
EPBiH).

1
 Svaka elektroprivreda je odgovorna za raspoređivanje i dispečing sopstvenih
elektrana, te za kontrolu frekvencije i napona na svojoj teritoriji. Međutim, u novembru 1998
godine uspostavljen je Zajednički elektroenergetski koordinacioni centar (ZEKC), u
zajedničkom vlasništvu i sa upravljanjem sve tri elektroprivrede, s ciljem da koordinira
dispečing i osigura integritet sistema unutar zemlje. Glavna funkcija ZEKC-a je da se
koordinira upravljanje elektroenergetskim sistemom na bezbjedan, efektivan i efikasan način i
da obezbijedi prenos energije do domaćih i stranih potrošaća. Kao rezultat ratnih razaranja,
prenosni sistem BiH je povezan na glavnu i drugu UCTE zonu. Izgradnjom dalekovoda 400
kV sjever-jug ostvareni su preduslovi za resinhronizaciju ova dva sistema koja je predviđena
za 10. oktobar 2004. Na taj način cijela BiH će biti povezana na interno tržište električne
energije Evropske unije.

1.2. Sektor plina

Sve količine prirodnog plina za BiH se uvoze iz Ruske Federacije i transportuju se preko
transportnih gasnih sistema Ukrajine, Mađarske i Srbije. Glavne karakteristike plinskog
sistema u BiH su njegova dužina – 191 km, i projektovani godišnji kapacitet od 1 milijarde
kubnih metara. Zakupljen transportni kapacitet do Bosne i Hercegovine trenutno iznosi 750
miliona kubnih metara. Nakon rata potrošnja se kretala u granicama 150-200 miliona kubnih
metara, što je najvećim dijelom poslijedica nemogućnosti pokretanja ratom razorene
industrije. Prijeratna potrošnja u BiH je iznosila oko 610 miliona kubnih metara, i imala je
trend rasta. Može se reći da od tri dominantna energetska segmenta (električna energija, tečni
energenti i sektor plina) plinski segment najviše zaostaje. Bosansko-hercegovački plinski
sektor čine četiri preduzeća, po dva iz oba entiteta:
U RS:
1. Gaspromet Pale (gazduje prenosom dionicom Karakaj-Zvornik–oko 20 km)
2. Sarajevogas Lukavica (prenosna linija Zvornik-Kladanj i distribucija u općini Srpsko
Sarajevo)
U FBiH:
1. BH Gas – Sarajevo (prenosne dionice Kladanj – Sarajevo – Zenica, glavni posliratni
i veletrgovac gasom u BiH)
2. Sarajevogas – Sarajevo (distribucija plina u Sarajevu)

Bez obzira što zvanično više ne vrši funkciju prenosa i distribucije gasa, uz nabrojane
subjekte mora se pomenuti i Energoinvest Sarajevo, koji je do rata gazdovao cjelokupnim
gasnim sistemom BiH i bio je ekskluzivni dobavljač gasa za područje Bosne i Hercegovine.
Neriješena dugovanja prije i tokom rata, kao i obaveze po osnovi dugoročnih ugovora sa
ruskim snabdjevačem, čine ovo preduzeće i dalje bitnim sudionikom na kompleksnoj BiH
gasnoj sceni.
Postojeća potrošnja plina je značajno manja nego 1990, zbog lošeg stanja u industrijskom
sektoru. Zbog nepovoljne potrošnje prirodnog plina (relativno visoka potrošnja za grijanje i
domačinstva), dinamika potrošnje je takođe nepovoljna (potrošnja u toku zime je značajno
veća), rezultirajući povećanje cijena prirodnog plina. Osim toga, plin se nabavlja preko jednog
gasovoda i od jednog isporučioca što predstavlja problem u smislu stabilnog napajanja.
Razvoj plinskog sektora ipak će najviše ovisiti od zbivanja u regionu. Konkretno, planirana
2
izgradnja «južnoevropskog gasnog prstena» će odrediti budućnost ne samo plinskog
segmenta, već i cijele energetike BiH. Postoji veliki interes da jedan krak ovog prstena prođe
kroz BiH što bi omogučilo razvoj distributivne plinske mreže na cijelom području BiH kao i
veću sigurnost napajanja sistema.

1.3. Strategija razvoja energije BiH

Preduslov za uspješan razvoj energetskog sektora je kreiranje od strane države čvrste

energetske politike i uspostavljanje institucija koje će implementirati takvu politiku. Osnovni
prioriteti ove politike su:
- uspostavljanje, razvoj i implementacija snažne, adekvatno definirane energetske
politike i relevantnih akcionih planova;
- jačanje uloge i kapaciteta vlade (Vijeća ministara) u početnim reformama tržišta i
promovišući čvrsto upravljanje;
- ubrzanje restruktuiranja javnih energetskih kompanija u cilju osiguranja
transparentnosti, odgovornosti i poboljšanja industrijskih, socijalnih i okolinskih
performansi;
- poboljšanje sigurnosti napajanja energijom, implementacija akcionih planova
energetske efikasnosti, izgradnja uređaja skladišta prirodnog plina, i
- uspostavljanja energetskog sektora, zasnovanog na principima tržišta, za promociju
ulaganja u periodu prije otvaranja tržišta.

U cilju definiranja dugoročne politike neophodno je predhodno izraditi Strategiju razvoja

energije BiH koja predstavlja temeljni akt kojim se u jednoj državi utvrđuje energetska
politika i planira razvoj energije. Strategija razvoja energije predstavlja pored strategije
ekonomskog razvoja jednu od najvažnijih strategija koja će u sebi uključivati energetsku,
ekonomsku, zakonodavnu, organizacijsku, institucionalnu i obrazovnu komponentu u svrhu
prilagodbe energetskog sektora uslovima gospodarenja energijom u Evropskoj uniji, te za
povezivanje energetskog sistema BiH s evropskim ili odgovarajućim sistemima drugih
država, te za što lakše i efikasnije uključivanje BiH u EU i druge integracije. Jedan dokument,
koji ima pretenziju da bude Strategija je urađen prije nekoliko godina od strane stranih
kompanija tako da će istu trebati ponovo uraditi.
Osnove za reformu elektroenergetskog sektora u BiH pozivaju se na slijedeće
međunarodne dokumente i domaće akte:
- Dejtonski mirovni sporazum
- Bijelu knjigu EU
- Evropsku energetsku povelju (ECT)
- Direktiva EU 2003/54/EC kojom se definira formiranje zajedničkog tržišta
električnom energijom, i način organizacije subjekata elektroenergetskog sektora
(unbundling)
- Direktiva EU 2003/55/EC kojom se definira oblast plinskog sektora
- Direktive 1999/32/EC; 85/337/EEC; 2001/80/EC u oblasti zaštite okoline
- Izjavu o elektroenergetskoj politici Vlade Federacije BiH/Republike Srpske
- Amandmane na izjavu o elektroenergetskoj politici Vlade Federacije BiH/Republike
Srpske
- Zakon o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i
Hercegovini

3
 - Zakone o električnoj energiji Federacije BiH i Republike Srpske
- Zakon o prenosnoj kompaniji
- Zakon o neovisnom operatoru sistema
- Studiju «Analiza i akcioni plan restruktuiranja i privatizacije elektroenergetskog
sektora u Bosni i Hercegovini
- Akcioni plan Vlade FBiH/RS o restruktuiranju i privatizaciji elektroenergetskog
sistema
- Srednjoročnoj strategiji razvoja BiH
- Atinski memorandum
- Atinska povelja

Proces reforme sektora električne energije BiH je pokrenut prije nekoliko godina kada su
urađene mnoge sektorske studije (iz oblasti električne energije, gasa, uglja) od kojih je
najznačajnija studija «Izjavu o elektroenergetskoj politici Vlade Federacije BiH/Republike
Srpske» koju je izradila konsultantska firma KEMA iz Engleske početkom 2000 godine.
Krajem 2001 godine PA Consulting je izradio studiju «Analiza i akcioni plan restruktuiranja i
privatizacije elektroenergetskog sektora u Bosni i Hercegovini» koja je definisala temeljne
principe reforme sektora električne energije Bosne i Hercegovine.

Glavni ciljevi reforme su:

- potaknuti privatna domaća i strana ulaganja
- osigurati pouzdanije snabdjevanje kupaca energentima, po definiranim standardima
kvaliteta i najnižim cijenama
- uključiti se u međunarodno tržište, putem uspostave jedinstvenog tržišta električne
energije i gasa u BiH
- ekonomično i racionalno koristiti energente i unapređivati energetsku efikasnost
- provesti liberalizaciju, uvesti konkurenciju i transparentnost
- uspostaviti zaštitu okoliša prema domaćim i međunarodnim standardima
- uspostaviti zaštitu interesa korisnika sistema
- povećati korištenje obnovljivih izvora električne energije
- ispuniti uslove Evropskog sporazuma o energetskoj povelji, Atinskog memoranduma
vezano za formiranje regioalnog tržišta energije kao i drugih međunarodnih ugovora i
sporazuma.

Po uzoru na sektor elektroenergetike potrebno je hitno pokrenuti proces reforme i u

sektoru gasa (izrada akcionih planova, izrada legislative i regulative, formiranje neophodnih
institucija, restruktuiranje) u skladu sa obavezama BiH proisteklim iz Atinskog
Memoranduma 2003.

1.4. Struktura i pravila konkurentskog tržišta

Kada je u pitanju dosadašnji progres u reformi sektora elektroenergetike koji je u

direktnoj vezi sa ispunjavanjem potrebnih uslova za kreiranje konkurentskog tržišta BiH može
se konstatirati da su postignuti značajni rezultati. Oni se ogledaju u donošenju zakonske
regulative, formiranju institucija sistema, donošenjem akcionih planova i pokretanjem procesa

4
vezanih za razdvajanje unutar elektroenergetskih kompanija i definiranju aktera budućeg
tržišta.
Zakon o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u BiH stupio je na
snagu 18. aprila 2002. godine i predstavlja početni korak u realizaciji ciljeva reforme
energetskog sektora. Zamisao zakona jeste da stvori uslove za neograničenu i slobodnu
trgovinu i kontinuirano snabdijevanje električnom energijom po definiranom standardu
kvaliteta. Zakon se rukovodi uobičajenim međunarodnim iskustvima i odgovarajućim
direktivama EU. Namjera ovog Zakona i zakona o električnoj energiji entiteta je da omoguće i
ubrzaju stvaranje tržišta električne energije u BiH, uključivanje u regionalno tržište, uvođenje
konkurencije i zaštite kupaca. Zakonom o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne
energije definirane su institucije BiH, nadležne za elektroprenosnu djelatnost:

- Državna regulatorna komisija za električnu energiju (DERK), koja ima jurisdikciju

i odgovornost nad prenosom električne energije, operacijama prenosnog sistema i
međunarodnom trgovinom električnom energijom.
- Neovisni operator sistema (NOS), nadležan za upravljanje pogonom i dispečiranjem
prenosne mreže u BiH i rukovodjenje, planiranje i koordiniranje održavanja,
izgradnje i širenja mreže sa kompanijom za prenos električne energije.
- Kompanija za prenos električne energije je nadležna za prenos, održavanje, izgradnju,
proširenje i rukovođenje elektroprenosne mreže.

Zakon o prenosnoj kompaniji je stupio na snagu u augustu 2004 godine. Cilj ovog zakona je
formiranje jedinstvene prenosne kompanije i osiguranje kontinuiranog snabdjevanja
električnom energijom po definiranim standardima kvaliteta za dobrobit građana Bosne i
Hercegovine. Zakonom se namjerava podržati stvaranje tržišta električne energije u Bosni i
Hercegovini i integracija tog tržišta u regionalno tržište električne energije i regionalne
razvojne aktivnosti u vezi sa električnom energijom. Zakon se bazira na postojećoj
međunarodnoj praksi i primjenjivim direktivama Evropske unije (i implementaciji direktiva
EU u zemljama članicama Evropske unije). Kompanija obavlja djelatnosti koje se odnose na
rad sistema za prenos električne energije u skladu sa odredbama ovog zakona. Djelatnosti
uključuju prenos električne energije i djelatnosti vezane za prenos.
Zakon o neovisnom operatoru sistema je, također, efektivan od augusta 2004 godine. Ovim
zakonom se uspostavlja neprofitni Nezavisni operator sistema za upravljanje radom
prenosnog sistema BiH i definiraju se njegove funkcije, ovlaštenja, upravljanje i vlasništvo.
NOS obavlja svoje djelatnosti na cijeloj teritoriji BiH. Cilj ovog zakona je isti kao i zakona o
prenosnoj kompaniji i također se bazira na postojećoj međunarodnoj praksi i primjenjivim
direktivama Evropske unije. Djelatnosti NOS-a uključuju upravljanje sistemom prenosa u
svrhu osiguranja pouzdanosti, upravljanja sredstvima i uređajima u centralnom kontrolnom
centru, upravljanje balansnim tržištem i osiguranje sistemskih usluga, osiguranje pomoćnih
usluga, razvoj i primjena standarda pouzdanosti, razvoj i upravljanje pravilima koja reguliraju
korištenje prenosnog sistema, razvoj i provođenje tržišnih pravila koja rukovode odredbama
vezanim za sistemske i pomoćne usluge nad prenosnim sistemom, kao i drugim aktivnostima
definisanim u ovom zakonu. Nakon osnivanja NOS-a, nijedna druga elektroenergetska, niti
bilo koja druga kompanija, niti organ nemaju nadležnosti ni ovlaštenja u gore navedenim

5
nadležnostima. NOS-u je zabranjeno da se bavi na bilo koji način sljedećim aktivnostima koje
uključuju: proizvodnju, snabdjevanje, trgovinu ili distribuciju električne energije, ili bilo
kojom drugom aktivnosti koja nije odobrena ovim zakonom.
Pravni i institucionalni okvir u sektoru gasa još uvijek ne postoji, što onemogućava
planski razvoj sektora gasa. U 2000 godini, nakon urađenih studija o reformi i razvoju gasnog
sektora u BiH, Svjetska banka je vladama oba entiteta ponudila nacrt Izjave o gasnoj politici
BiH, što je trebalo biti temeljni, zajednički koncept reforme gasnog sektora, a ujedno i osnov
za kreiranje legislative u gasnom sektoru, po modelu kako je predhodno učinjeno u sektoru
električne energije. Kompromis između entiteta vezano za ponuđeni dokument nije postignut.
Da bi se sektor gasa organizirao na načelima jedinstvenog i liberaliziranog tržišta i na
načelima razdvajanja funkcija proizvodnje, prenosa, distribucije i potrošnje, neophodno je
ustanoviti minimalni zakonski okvir na državnom nivou po modelu moderne evropske
energetske legislative. To podrazumjeva formiranje općeg energetskog zakona - Zakona o
energiji na državnom nivou, ili makar Zakona o prenosu, regulatoru i operateru sistema
gasnog sektora. Potom slijede subsidijarni energetski zakoni na nižim - entitetskim nivoima,
ali i dalje međusobno harmonizirani kako ne bi onemogućavali uspostavu funkcionalnog
energetskog tržišta.

1.5. Otvaranje tržišta

U okviru projekta SEETEC je uključena pomoć Vlade Kanade kod uspostavljanja

internog tržišta električne energije BiH. U nastavku su date određene smjernice od strane
konsultanta koje će biti predmet budućih analiza i razgovora.
Tržište BiH će biti uspostavljeno kao liberalizirano tržište, zasnovano na slobodnom
bilateralnom ugovaranju i ravnopravnom reguliranom pristupu mreži. Biće uspostavljeno
balansno tržište za regulaciju odstupanja od ugovora. Kupci će moći sami da kupuju
električnu energiju i biraju svog dobavljača. Novo tržište počinje sa direktnim bilateralnim
ugovorima između prodavača i kupaca za približno čitavu potražnju u državi. Ovi ugovori će
biti zaključivani na četiri godine, a svake godine nakon prve, smanjivaće se iznos potražnje
koja je pokrivena ovakvim ugovorima. Tako da će u narednim godinama kupci električne
energije morati pregovarati za dio njihove potražnje-potreba, koje će se povećavati svake
godine, dok će zaključeni ugovori pokrivati većinu potražnje. Nakon četiri godine, kupci i
prodavači će imati mogućnost izbora da pregovaraju o novim ugovorima i/ili da kupuju
električnu energiju putem nekog pula ili balansiranog tržišta. Razvoj tržišta električne energije
u BiH uslovljen je uspostavljanjem regulatornog i pravnog okvira i komercijalnim poticajem
sektoru. U kontekstu liberalizacije trebao bi biti donešen Mrežni kodeks (Grid Code) koji
specificira uslove za pristup mreži za proizvođače, tako da svi proizvođači imaju jednak
pristup, što otvara mogućnost za konkurenciju. Sistem reguliranih i publikovanih tarifa za
pristup mreži promovira takav pristup na transparentan način.
Dokument najvažnijih pitanja je baziran na kreiranju tržišta koje je razradila tvrtka PA
Consulting, što znači model bilateralnih fizičkih ugovora sa balansnim tržištem kojim
upravlja NOS. Dokument pretpostavlja da će biti 3 do 4 hidro poduzeća i 3 do 4 termo bazna
generatora. Postojat će tri javna snabdjevača i bar tri neovisna trgovca za snabdijevanje,
vjerojatno više nakon otvaranja tržišta. Radi zaštite kupaca električne energije, obezbjeđenja

6
finansijske održivosti energetskih kompanija, promoviranja konkurencije, prikupljanja i
širenja informacija, i u cilju stalnog unapređenja regulatornog procesa i uspostave čvrste
regulatorne prakse (tarife, licenciranje, nadziranje, arbitraža), te da bi se osigurala
transparentnost energetske djelatnosti države osnivaju posebna nezavisna tijela - regulatorne
agencije. Poslove regulatora energetskih djelatnosti u BiH obavljaju tri regulatorne agencije,
jedna državna i dvije entitetske.

1.6. Državna regulatorna komisija za električnu energiju (DERK)

DERK je nezavisna i neprofitna institucija Bosne i Hercegovine, koja ima nadležnosti

i odgovornosti nad prenosom električne energije, upravljanjem prenosnog sistema i
međunarodnom trgovinom električnom energijom, kao i nad proizvodnjom, distribucijom i
snabdijevanjem kupaca električne energije i u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine. Zakonom
o prenosu, regulatoru i operateru sistema u Bosni i Hercegovini utvrđene su, između ostalih, i
slijedeće nadležnosti DERK-a:
- izdavanje, promjene, suspenzija, ukidanje i praćenje, te provođenje poštivanja licenci iz
svoje jurisdikcije,
- regulacija, odobravanje i nadzor tarifa i tarifnih metodologija za usluge prenosa,
pomoćne usluge i rad Nezavisnog operatera sistema (NOS), te snabdijevanje kupaca
električne energije u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine,
- izdavanje pravila i propisa u okviru svoje nadležnosti, među koje spada i revizija i
usvajanje tržišnih pravila i mrežnih kodeksa, te normi i uslova za priključak i pristup
mrežama,
- praćenje i provođenje uslova vezanih za međunarodnu trgovinu električnom energijom,
posebno osiguravanje da su ispunjeni i ispoštovani međunarodni tehnički zahtjevi
- praćenje djelotvornosti mehanizma i metoda kojima se osigurava ravnoteža između
potražnje i ponude električne energije u sistemu.

1.7. Regulatorna komisija za energiju u Federaciji BiH – FERK

FERK je specijalizirana, samostalna, nezavisna i neprofitna organizacija u Federaciji.

Nadležnosti Regulatorne komisije, u skladu sa Zakonom o električnoj energiji FBiH su:
- nadzor i reguliranje odnosa između proizvodnje, distribucije i kupaca električne
energije uključujući i trgovce električnom energijom,
- nadzor tržišta električne energije,
- donošenje metodologije i utvrđivanje tarifnih stavova za nekvalificirane kupce,
odnosno cijena usluge javnog snabdjevača,
- donošenje metodologije i utvrđivanje tarifnih stavova i uslova za korištenje
distributivnih sistema,
- izdavanje ili oduzimanje dozvola za proizvodnju, distribuciju, snabdijevanje i trgovinu
električne energije,
- davanje saglasnosti na iznos naknada za priključak na distributivnu mrežu,
- donošenje Općih uslova za isporuku električne energije i Mrežnih pravila distribucije,
- donošenje metodologije o načinu utvrđivanja garantovanih otkupnih cijena iz OIiK,
- donošenje metodologije za utvrđivanje količine i cijene za obračun neovlaštene
potrošnje,

7
 - propisuje procedure i kriterije za odabir rezervnog snabdjevača, trajanje usluge i način
formiranja cijene.

1.8. Elektroenergetski sektor u BiH

Struktura elektroenergetskog sektora u značajanoj mjeri prati ustrojstvo BiH. Ključni

učesnici u elektroenergetskom sektoru su: NOS BiH, Elektroprenos BiH, tri elektroprivredne
kompanije kao javna preduzeća, preduzeće za distribuciju i snabdijevanje u Distriktu Brčko,
nezavisni proizvođači i trgovci električnom energijom.
Prenos električne energije i upravljanje prenosnom mrežom su odvojeni od ostalih
elektroprivrednih djelatnosti, što je posebno značajno sa aspekta otvaranje tržišta i
omogućavanje pristupa mreži za sve sudionike u sektoru, bez obzira na vlasništo.

1.8.1. Nezavisni operator sistema u BiH (NOS BiH)

Osnovan je Zakonom o osnivanju nezavisnog operatora sistema za prenosni sistem u

Bosni i Hercegovini 2004. godine, a registriran u julu 2005. godine. NOS BiH je nezavisna,
specijalizirana i neprofitna organizacija u BiH.
Osnovne nadležnosti NOS-a su:
- upravljanje sistemom prenosa u cilju osiguranja pouzdanosti;
- upravljanje balansnim tržištem i osiguranje pomoćnih usluga, razvoj i primjena
standarda pouzdanosti;
- razvoj i upravljanje pravilima koja reguliraju upotrebu prenosnog sistema.

1.8.2. Elektroprenos Bosne i Hercegovine a.d. Banja Luka

Kompanija za prenos električne energije u Bosni i Hercegovini. Kompanija je

dioničko društvo u vlasništvu FBiH (58,90%,) i RS (41,10 %). Udjeli odgovaraju omjeru
inicijalno unesene imovine.
Zakonom o prenosu, regulatoru i operateru sistema električne energije u Bosni i
Hercegovini (2002.) stvorene su pretpostavke za osnivanje jedinstvene Kompanije za prenos
električne energije. Kompanija je osnovana Zakonom o osnivanju kompanije za prenos
električne energije u Bosni i Hercegovini 2004. godine, a registrirana je 01.02.2006. godine
čime je objedinjena djelatnost elektroprenosa na nivou BiH.
Osnovni zadatak kompanije je da električnu energiju koja se proizvede u elektranama
prenese do elektrodistributivnih područja i velikih industrijskih potrošača, te da poveže
elektroenergetski sistem Bosne i Hercegovine sa elektroenergetskim sistemima susjednih
zemalja i šire, i time omogući izvoz, uvoz i tranzit električne energije. To podrazumjeva i
aktivnosti koje se odnose na održavanje, izgradnju i razvoj prenosnog sistema BiH.

1.8.3. Elektroprivredne kompanije

Osim Elektroprenosa i NOS-a u BiH postoje tri javne elektroprivredne kompanije

(dvije u Federaciji BiH, jedna u RS) sa većinskim državnim kapitalom:
- JP Elektroprivreda BiH d.d. – Sarajevo,

8
- JP Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar,
- Mješoviti Holding "Elektroprivreda" Republike Srpske, a.d. Trebinje.

Slika 1.1 Struktura upravljanja u elektroenergetskom sektoru BiH

9
 Ove kompanije posjeduju dozvole (licence) za proizvodnju, distribuciju, snabdijevanje I
reda (tarifni kupci), snabdijevanje II reda (netarifni kupci i unutrašnja trgovina) i
međunarodnu trgovinu el. enegijom. Dvije elektroprivrede u Federaciji su organizirane kao
vertikalno integrirane kompanije, a u RS je kroz holding uvezano 10 preduzeća - pet
proizvodnih i pet distributivnih koje istovremno vrše i snabdijevanje tarifnih kupaca.
Osim ovih elektroprivrednih i većinski državnih kompanija, registrirano je više pravnih
subjekata koji posjeduju dozvolu (licencu) za proizvodnju električne energije (nezavisni
proizvođači, najčešće mHE i FNE), kao i pravnih subjekata koji posjeduju licencu za
djelatnosti snabdijevanja II reda (unutrašnja trgovina) ili licencu za međunarodnu trgovinu
(izvoz i uvoz).
Na tržištu mogu sudjelovati i kompanije koje nisu licencirane u BiH u slučaju
međunarodnog ugovora za kupoprodaju električne energije pri čemu je jedna ugovorna strana
licencirana u BiH.

1.9. Međunarodne obaveze

1.9.1. Ugovor o uspostavi Energetske zajednice

Sa aspekta međunarodnih obaveza koje utječu na razvoj elektroenergetskog sektora

najvažniji je Ugovor o uspostavi Energetske zajednice (The Energy Community Treaty) koji
je potpisan 25. oktobra 2005. godine, a stupio je na snagu 1. jula 2006. Ugovor omogućava
kreiranje najvećeg internog tržišta za električnu energiju i gas na svijetu, u kojem efektivno
učestvuje Europska unija sa jedne strane i devet ugovornih strana sa područja jugoistočne
Europe (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Moldavija, Hrvatska, Srbija,
Ukrajina i UNMIK). U radu tijela Energetske zajednice direktno učestvuje i 15 zemalja iz EU,
a njihove pozicije prilikom glasanja izražava Europska komisija. Pored toga u tijelima
Energetske zajednice četiri zemlje imaju status posmatrača (Norveška, Turska, Armenija i
Gruzija).
Osnovni ciljevi Energetske zajednice su:
- kreiranje stabilnog i jedinstvenog regulatornog okvira i tržišnog prostora koji
obezbjeđuje pouzdano snabdijevanje energentima i može privući investicije u sektore
električne energije i prirodnog gasa,
- razvoj alternativnih pravaca snabdijevanja gasom i
- poboljšanje stanja u životnoj sredini, uz primjenu energetske efikasnosti i korištenje
obnovljivih izvora.

Zaključivanjem ovog Ugovora, ugovorne strane iz regije se obavezuju da između sebe

uspostave zajedničko tržište električne energije i gasa koje će funkcionirati po standardima
tržišta energije EU sa kojim će se u konačnici integrirati. To će se postići postepenim
preuzimanjem pravne stečevine EU, odnosno implementacijom odgovarajućih direktiva i
uredbi EU u područjima:
- električne energije,
- gasa,
- zaštite životne sredine,
- konkurencije,

10
 - obnovljivih energetskih resursa,
- energetske efikasnosti,
- nafte i
- statistike.
Ugovorom su definirane direktive koje se preuzimaju u cjelosti ili dijelom, a odnose se na:
- energiju,
- okoliš,
- konkurenciju i
- obnovljive izvore.
Kako se pravni okvir EU mijenjao nakon 2006. godine, tako su vršene i stalne dopune
Ugovora putem odluka Ministarskog vijeća Energetske zajednice. Na taj način je dopunjavan
ili mijenjan obim pravne stečevine EU za implementaciju u zemljama energetske zajednice.
U 2007. godini acquis (cjelokupno dosad akumulirano pravo EU, odnosno na skup pravnih
normi i odluka koje obvezuju sve zemlje članice unutar Europske unije) je proširen na
direktive EU o sigurnosti snabdijevanja električnom energijom i gasom, a od 2008. godine
pojam ‘mrežna energija’ koji se inicijalno odnosio na električnu energiju i gas uključuje i
naftni sektor. Nakon toga, acquis je dalje proširen direktivama o energetskoj efikasnosti, a
2011. godine i propisima koji sačinjavaju „Treći paket“ (osim Uredbe 713/2009/EC), koji su
postali pravno obavezujući i za ugovorne strane Energetske zajednice, uz rok za transpoziciju
u domaće zakonodavstvo i implementaciju u praksi do 1. januara 2015. godine. 2012. godine
acquis je proširen direktivama u domenu obnovljivih izvora, obaveznih naftnih rezervi i
statistike.

Slika 1.2 Osnovni ugovor o energetskoj zajednici sa dopunama

11
 Uvažavajući osnovni ugovor o energetskoj zajednici, te sve odluke o izmjenama i
dopunama Ugovora i odluke u vezi implementacije određenih direktiva, pravna stečevina koja
je od značaja posebno za elektroenergetski sektor i koja treba biti implementirana u okviru
Energetske zajednice, grupisna u četiri osnovne oblasti (Tržište električne energije, Okoliš,
Obnovljivi izvori i Energetska efikasnost), data je u slijedećem tabelarnom pregledu:

2. TRŽIŠTE ELEKTRIČNE ENERGIJE

2.1. Osnovni ugovor

U osnovnom Ugovoru regulativu koja se odnosu na tržište električne energije čine

Direktiva 2003/54 i Uredba 1228/2003.
- Direktiva 2003/54 o zajedničkim pravilima unutrašnjeg tržišta utvrđuje zahtjeve za
uspostavu konkurentnog tržišta, pitanja javne usluge i zaštite kupaca, nadzor
snabdijevanja, postupke za nove proizvodne kapacitete, zadatke prenosnog i
distributivnog operatora, razdvajanje mrežnih aktivnosti, pristup mreži, kvalificiranost
kupaca i otvaranje tržišta, te regulatorne ovlasti.

Direktiva je trebala biti implementirana do 1.7.2007., pri čemu je za zemlje Energetske

zajednice definiran rok za otvaranje tržišta za sve kupce od 1.1.2008., osim domaćinstava za
koje je krajnji rok 1.1.2015.

- Uredba 1228/2003 odnosi se na uslove pristupa mreži za prekograničnu trgovinu

električnom energijom. Uredba utvrđuje pravila za korištenje međudržavnih
dalekovoda i za koordinirano upravljanje prekograničnim tokovima, kao i naknade za
troškove, debalans i pristup mreži, raspoloživost informacija, alokaciju kapaciteta,
upravljanje zagušenjem itd.

Ova Uredba je trebala biti implementirana do 1.7.2007. godine. Odlukom Ministarskog

vijeća iz 2008. u acquis Energetske zajednice uključeno je Uputstvo koje se odnose na
upravljanje i alokaciju interkonektivnih prenosnih kapaciteta, a utvrđen je rok za
implementaciju do 31.12.2009.

2.2. Dopune Ugovora

Ugovor je dopunjen 2007. godine uključivanjem Direktive za sigurnost snabdijevanja

iz 2011. godine, obavezom preuzimanja akata iz trećeg paketa koji su zamjenili Direktivu
2003/54 i Uredbu 1228/2003 osnovnog ugovora.
- Direktiva 2005/89 koja se odnosi na mjere za sigurnost snabdijevanja električnom
energijom i ulaganje u infrastrukturu osigurava pravni okvir za razvoj održivih,
transparentnih i nediskriminirajućih politika snabdijevanja usklađenih sa konkurentnim
tržištem električne energije.

Direktiva naznačava mjere kojima je cilj zaštita sigurnosti snabdijevanja električnom

energijom radi pravilnog funkcionisanja unutrašnjeg tržišta električne energije i osigurava

12
odgovarajući nivo proizvodnih kapaciteta, održavanja odgovarajuće ravnoteže između
snabdijevanja i potražnje i odgovarajući kapacitet prekograničnih vodova.
Države osiguravaju visok nivo sigurnosti snabdijevanja električnom energijom
poduzimajući potrebne mjere koje olakšavaju stvaranje stabilne klime za ulaganje, te
definirajući uloge i odgovornosti nadležnih tijela, uključujući regulatorna tijela i sve
relevantne sudionike na tržištu i objavljujući informacije o tome.

- Direktiva 2009/72 utvrđuje zаjedničkа prаvilа zа proizvodnju, prenos, distribuciju i

snаbdijevаnje električnom energijom, kojа uključuju odredbe zа zаštitu potrošаčа, sа
ciljem dа se poboljšаju i integrišu konkurentnа tržištа zа električnu energiju. Onа
utvrđuje prаvilа kojа se odnose nа orgаnizаciju i funkcionisаnje elektroenergetskog
sektorа, pitanje razdvajanja mrežnih djelatnosti, otvoren pristup tržištu, uslove i
postupke koji se primjenjuju pri rаspisivаnju tenderа i izdаvаnju energetskih dozvolа,
te na rad prenosnog i distributivnog sistemа. Njom se tаkođe utvrđuju obаveze u
pogledu univerzаlnih uslugа i prаvа potrošаčа električne energije, kаo i pojаšnjаvаju
obаveze u vezi konkurencije, kao i uloga regulatornih tijela.
- Uredba 714/2009 ima za cilj postaviti pravedna pravila za prekograničnu razmjenu
električne energije, te tako potaknuti konkurentnost na unutarnjem tržištu električne
energije. To uključuje i uspostavljanje mehanizama naknade za prekogranični protok
električne energije i postavljanje usklađenih principa o naknadama za prekogranični
prenos energije i raspoređivanje dostupnih interkonektivnih kapaciteta između
nacionalnih prenosnih sistema.

Cilj Uredbe je i da podstakne nastanak funkcionalnog i transparentnog veleprodajnog tržišta

sa visokim nivoom sigurnosti snabdijevanja električnom energijom, te utvrde mehanizmi za
usklađivanje pravila za prekograničnu razmjenu električne energije. Sa aspekta obaveza
elektroprivrednih preduzeća u BiH i uspostave tržišta električne energije najvažnija je
Direktiva o internom tržištu 2009/72.

2.3. Okoliš

U osnovnom ugovoru aquis koji se odnosi na elektroenergetski sektor sa aspekta

okoliša čine Direktiva 85/337/EEC o ocjeni utjecaja javnih i privatnih projekata na okoliš,
zajedno sa dopunama (Direktiva 97/11 i Direktiva 2003/35), te Direktiva 2001/80 o
ograničenju emisije zagađivača vazduha iz velikih termoelektrana. Pored toga ugovorom je
navedeno da će strane nastojati implementirati i direktivu 96/61 koja se odnosi na integrirano
sprečavanje i kontrolu zagađenja (IPPC) (zamijenjena novom direktivom 2008/1).
Prva direktiva koja se odnosi na ocjenu okolinskih uticaja javnih i privatnih projekata
uređuje obaveze utvrđivanja mjera potrebnih radi osiguranja da takvi projekti prije nego
dobiju dozvolu, budu predmet ocjene u pogledu efekata koji mogu imati, te pitanja
uključivanja javnosti u postupke ocjene i izrade planova i programa koji se odnose na okoliš.
Procjena uticaja na okolinu identificira, opisuje i ocjenjuje na odgovarajući način, za svaki
individulni slučaj, direktne i indirektne efekte projekta na:
- ljude, floru i faunu,
- zemlju, vodu, zrak, klimu, pejzaž,
- kulturno nasljeđe,

13
 - interakciju prethodno navednog.

Sa aspekta BiH, posebno je važna Direktiva 2001/80 (LCPD) s obzirom na postojeći

proizvodni park u kojem su dominantni termo kapaciteti koji su stari i ne ispunjavaju uslove u
pogledu graničnih vrijednosti emisija (GVE). Cilj ove Direktive je progresivno smanjenje
ukupnih emisija iz postojećih elektrana i limitiranje emisija za nove. Direktiva utvrđuje
granične vrijednost emisija (SO2, NOx, prašina) za nove elektrane. Također se utvrđuju
granične vrijednosti za postojeće elektrane, uz više mogućih opcija koje u svakom slučaju
treba da rezultiraju značajnim smanjenjem emisija (investiranje i dostizanje GVE, izrada
nacionalnog plana redukcije emisija, ograničenje preostalih sati rada i zaustavljanje blokova).
Implementacija ove direktive za članice zajednice je po ugovoru predviđena do 31.12.2017.
Međutim, EU je 2010. godine donijela novu Direktivu 2010/75 o industrijskim emisijama
(IED) kao sveobuhvatnu direktivu koja zamjenjuje i LCPD direktivu i IPPC direktivu. Nova
direktiva se u EU primjenjuje od 07.01.2013. za nove elektrane, odnosno od 1.1.2016. za
postojeće. Uvažavajući praksu dopunjavanja Ugovora o energetskoj zajednici Ministarsko
vijeće Energetske zajednice je 24.10.2013. donijelo dvije odluke:
1. Odluku o implementaciji Direktive 2001/80/EC o ograničenju emisija iz velikih i
2. Odluku o implementaciji Poglavlja III, Aneksa V i člana 72(3)-(4) Direktive
2010/75/EU.

2.4.Obnovljivi izvori

U osnovnom ugovoru aquis koji se odnosi na elektroenergetski sektor sa aspekta

obnovljivih izvora je Direktiva 2001/77/EC o promociji električne energije proizvedene
korištenjem obnovljivih izvora. Za ovu Direktivu članice zajednice bile su dužne izraditi plan
implementacije do 1.7.2007.
Odlukom ministarskog vijeća 2012. godine je preuzeta nova Direktiva 2009/28 o
promociji korištenja energije iz obnovljivih izvora i utvrđen rok za implementaciju 1.1.2014.
Predmet ove Direktive je uspostava zajedničkog okvira za promociju energije proizvedene iz
obnovljivih izvora, utvrđivanje ciljeva za udio ove energije u ukupnoj potrošnji energije i
transportu, te uspostava pravila vezanih za zajedničke projekte, garancije porijekla,
administrativne procedure, pristup mreži za obnovljive izvore, itd. Članice su bile dužne
izraditi i dostaviti nacionalne akcione planove za obnovljivu energiju do 30.6.2013. Planovi
treba da sadrže i ciljeve za udio obnovljive energije utrošene za električnu energiju, transport,
grijanje i hlađenje. Za BiH je utvrđen cilj porasta tog udjela sa 34% na 40% u 2020.

2.5. Energetska efikasnost

Direktive koje se odnose na energesku efikasnost uključene su u acquis Energetske

zajednice odlukama Ministarskog vijeća 2009, 2010 i 2011.
Riječ je o tri direktive:
- 2006/32/EC o energetskoj efikasnosti krajnjeg korištenja energije i energetskim
uslugama,
- 2010/30/EU o energetskim performansama zgrada (zamjenjuje Direktivu 2002/91),
- 2010/31/EU zajedno sa nizim drugih direktiva koje odnose na označavanju proizvoda

14
 u pogledu energetske efikasnosti.

Sa aspekta BiH i razvoja elektroenergetskog sektora posebno je značajna direktiva

2006/32/EC. Cilj ove direktive je poboljšanje efikasnosti u krajnjoj potrošnji energije
utvrđivanjem indikativnih ciljeva u tom pogledu, kao i mehanizama, poticaja i okvira koji će
omogućiti dostizanje tih ciljeva.
Direktiva utvrđuje obavezu izrade Akcionog plana za energetsku efikasnost za svaku
članicu. Ovim planovima definišu se kvantitativni ciljevi povećanja energetske efikasnosti u
smislu ušteda u krajnjoj potrošnji energenata, imajući u vidu domaćinstva, saobraćaj i
industriju. Rok za implementacija ove direktiva bio je 31.12.2011., a za izradu drugog
Nacionalnog akcionog plana za energetsku efikasnost 30.06.2013. Početkom 2014.
prezentiran je nacrt Zakona o energetskoj efikasnosti u FBiH.

3. STANJE I PROBLEMI REFORME ENERGETSKOG SEKTORA U

EUROPI

Europska unija je tijekom proteklih 15 godina pokušavala ostvariti zajedničko tržište

energije radi dostizanja viših razina gospodarskoga rasta i konkurentnosti u odnosu na druge
razvijene ekonomije. U zemljama članicama do tada su postojali nacionalni energetski sistemi
(a ne tržišta) s različitim rješenjima u organizaciji i vlasništvu, temeljem ustavnih i povijesnih
činjenica. U najvećem broju zemalja radilo se o vertikalno integriranim kompanijama koje su
bile odgovorne za cijelo područje ili za administrativne dijelove država na kojima nije
postojala konkurencija. Moguća konkurencija bila je samo na razini energenata, ali ne u
okviru jednog energenta, osim derivata nafte.
Analizom zakonodavne aktivnosti EU-a u proteklom razdoblju, u kojem se putem velikog
broja direktiva pokušalo uspostaviti tržište u umreženim sistemima (električna energija i plin)
može se uočiti sljedeće:
1. EU želi uspostaviti jedinstveno otvoreno tržište energije u umreženim sistemima u
uslovima kada nije riješila institucionalne odnose među zemljama članicama;
2. Strategija uvođenja jedinstvenog tržišta za električnu energiju u više koraka ne daje
očekivane rezultate jer, u pravilu, ni jedan korak nije implementiran u potpunosti, a
kao odgovor na probleme u implementaciji svaki put se predlaže novi korak, koji
također nije implementiran itd.;
3. EU do sada nije riješila problem vlasničkih odnosa i njihov utjecaj na razvoj tržišta,
iako je poznato da nejasan odnos prema vlasništvu u pravilu proizvodi negativne
učinke na tržište;
4. Nije se ozbiljno razmotrilo pitanje sigurnosti opskrbe;
5. Nije se razmotrilo pitanje dugoročnih interesa i tržišnih zakonitosti na otvorenom
tržištu. Tome su doprinijeli viškovi energije u pojedinim europskim zemljama koji su
stvorili nerealnu sliku stanja na tržištu.

Da bi se ostvarila ideja otvorenog energetskog tržišta: da kupac može izabrati svog

dobavljača i kupiti energiju po razumnoj cijeni, a da je trgovcu dostupna mreža preko
koje može energiju prodati kupcu, potrebno je razriješiti određene pretpostavke koje

15
ometaju te procese. EU se prvenstveno posvetila problemima razdvajanja energetskih
djelatnosti na proizvodnju, prenos, distribuciju i prodaju, izdvajajući pitanja upravljanja
prenosnim i distribucijskim mrežama kao najvažnija pitanja razvoja tržišta. Rješenje tog
pitanja je nužno, ali ne i dovoljno za ostvarivanje temeljnih ciljeva energetskog tržišta.
Na temelju važećih direktiva zahtjevi za pravno razdvajanje djelatnosti i nezavisno vođen
TSO trebali su se primijeniti do 1. srpnja 2004. godine. Više od godinu dana kasnije ovaj
zahtjev je bio u potpunosti i nedvojbeno primijenjen u 16 zemalja članica u slučaju prenosa
električne energije, a samo u devet zemalja članica u slučaju prenosa plina. Slično tome,
distribucijske kompanije (DSO), trebale su biti nezavisne od srpnja 2007. godine. Izvršavanje
obveza u ovom slučaju bilo je još lošije, samo šest zemalja članica u potpunosti je ispunilo
zahtjeve po pitanju električne energije, a četiri u području plina.
Prema izvješćima nacionalnih regulatora pojedinih zemalja članica EU-a, problem
razdvajanja djelatnosti operatora prenosa i distribucije (TSO i DSO) u velikom broju je tek
nejasno razmatran, bez konkretnih aktivnosti na implementaciji u nacionalne zakonodavne
okvire. Problem najčešće proizlazi iz prevelikog diskrecijskog prava koje Europska komisija
ostavlja nacionalnim regulatorima u djelokrugu integriranih kompanija. Nedostatan napredak
u provedbi procesa razdvajanja djelatnosti ističe se kao najveća prepreka povećanju
konkurentnosti i razvijanju tržišne utakmice u sektoru opskrbe i distribucije električnom
energijom i plinom.
Najnoviji prijedlozi EU-a idu za tim da se pitanje nezavisnosti operatora prenosne mreže
(a jednako tako može i distribucijske) postavi i kao vlasničko pitanje, što je naravno nužan
korak za realizaciju koncepta otvorenog tržišta. Nameće se pitanje zašto se tek nakon 15
godina uočavanja problema i barijera na realizaciji otvorenog tržišta rješenje traži u tom
pravcu, a da to nije urađeno ranije.
Prema dosadašnjem tijeku energetske reforme može se zaključiti da je zakonodavni okvir
pogodovao zadržavanju monopola svugdje tamo gdje je to bilo moguće. Zapravo promjenama
u zakonodavstvu, a posebno privatizacijskim procesima koji su se odvijali izvan EU-a,
napravljena je samo redistribucija prostornih monopola, bez objektivnog iskoraka u razvoju
tržišta. U pravilu su državne monopole zamijenili privatni monopoli. Glavnina kupaca još nije
u prilici ostvariti svoje pravo izbora, bilo iz razloga što nemaju alternativu ili su zbog malih
troškova nezainteresirani da sudjeluju na tržištu. Neujednačenost razvijenosti zemalja članica
EU-a, pa prema tome i kupovne moći građana posebno u novim zemljama članicama,
smanjuje domete otvorenog tržišta u EU i pojačava socijalnu dimenziju problema koji je opet
na odgovornosti državne ili lokalne administracije.

4. OČEKIVANJA EU-a I OSTALIH ZEMALJA U RAZVOJU

ENERGETSKOG TRŽIŠTA

U dosadašnjem projektiranju razvoja energetskog sistema nije razriješeno temeljno

pitanje: je li energetsko tržište cilj ili je samo sredstvo za ostvarivanje ciljeva
gospodarske i energetske politike EU-a. Analiza dosadašnjih aktivnosti ukazuje da je EU
uspostavu otvorenog tržišta energije tretirala kao cilj a ne kao sredstvo, pa se izostanak
očekivanih rezultata rješavao donošenjem novih i novih direktiva.

16
 Polazeći od interesa svakog kupca energije, neovisno o tome radi li se o kućanstvu ili
poduzetniku, ciljevi su sljedeći:
1. Sigurnost opskrbe;
2. Razumna cijena energije;
3. Mogućnost izbora opskrbljivača;
4. Održivost izbora tehnološkog i energetskog rješenja zadovoljavanja energetskih potreba;
5. Povjerenje u opskrbljivača i kvaliteta usluge;

Može se pretpostaviti da se nacrtom otvorenog energetskog tržišta onako kako je do

sada bilo zamišljeno u EU, sa svim njezinim direktivama i s reguliranjem monopola
transporta i distribucije energije, djelomično mogu zadovoljiti ciljevi kupaca energije kao što
su: razumna cijena, mogućnost izbora i povjerenje u opskrbljivača. Naravno tamo gdje je
realno ostvarena demonopolizacija opskrbe. Ostali ciljevi kao što su sigurnost i održivost
izbora tehnološkog i energetskog rješenja kupca nadilaze domete koji se mogu ostvariti
tržištem i ulaze u područje odgovornosti i intervencije nacionalnih država i/ili EU kao cjeline.
Energetska situacija u EU, a jednako tako i u ostalim zemljama, bila je relativno povoljna u
razdoblju pokretanja procesa reforme energetskog sektora. Viškovi energije koji su se pojavili
nakon što se politički sistem socijalističkih i komunističkih zemalja urušio i doveo do
smanjenja gospodarske aktivnosti, stvorili su privid da su ponuđena rješenja za reformu
dovoljna. Međutim, sa smanjivanjem tih viškova i problemima na relaciji Rusija - Europa, bez
obzira koji su povodi bili za to, sigurnost opskrbe u Europi došla je u prvi plan. Očekivanja
građana i kupaca energije su sigurna opskrba, a ponuđena rješenja u energetskoj reformi to
dugoročno ne jamče.

5. REALNI DOMETI ENERGETSKOG TRŽIŠTA EUROPE

5.1.Tržište prirodnog plina

Važnost problema sigurnosti opskrbe prirodnim plinom iskazivana je na deklarativnoj

razini u okviru ciljeva energetske politike da se Europa učini što manje energetski ovisnom o
Rusiji. U tom smislu su u okviru TEN-E Priority Projects predloženi prioritetni plinovodi
od europskog značaja, kojima se može dopremati plin iz Kaspijske regije.
Svi projekti izgradnje novih ili nadogradnje postojećih sistema imaju za cilj dopremu
plina s područja Iraka, Irana, Azerbejdžana i moguće Turkmenistana, preko teritorija Turske
do europskih plinovoda. Nadogradnja ovog sistema od Turske do Grčke i dalje prema Italiji
će zajedno s Nabucco projektom predstavljati vezu novih izvora plina s plinskim sistemom
Europske unije i razvoj unutrašnjeg europskog plinskog tržišta. Osim plinovodima, EU
namjerava povećati sigurnost opskrbe i izgradnjom LNG terminala. Međutim, tijek događaja
unatrag nekoliko godina pokazao je da to nije dovoljno. Naime, očekivalo se da će
poduzetništvo, primarno privatnog kapitala, na predviđenim koridorima izgraditi potrebne
kapacitete. Nabucco projekt je prvobitno trebao startati 2009. godine, pa onda 2011. godine, a
sada se i taj rok dovodi u pitanje. Volta projekt se već drugi put najavljuje kao realna opcija,
ali još nema konkretnih pripremnih aktivnosti. Konkurentni projekti za spoj na Italiju ili preko
jugoistoka Europe, te izgradnja LNG terminala, najavljuju se paralelno i zapravo jedan

17
drugog obeshrabruju. Nesigurnost poduzetnika je razumljiva, jer bi istodobna realizacija dva
paralelna projekta poslovno ugrozila oba, i to u najosjetljivijoj, početnoj fazi operiranja.
Rezultat je izostanak konkretnih aktivnosti i kašnjenje u izgradnji minimalno potrebnih
kapaciteta, čime se ugrožava sigurnost opskrbe. Očito je da bi osim utvrđivanja potencijalnih
koridora, EU trebala institucionalno, organizacijski, financijski i politički poduprijeti za nju
važne projekte, kada se već tržišnim mehanizmima ne ostvaruje potrebna dinamika izgradnje.
Institucionalno uključivanje EU-a i nacionalnih vlada u rješavanje pitanja sigurnosti opskrbe
je jedan od najvećih nedostataka reforme energetskog sektora.
Problemi s opskrbom EU-a plinom i naftom iz Rusije tijekom prošle dvije zime
ukazuju na potrebu harmoniziranja pravila tržišnog ponašanja u EU, Rusiji i tranzitnim
zemljama, što prije to bolje. Takva harmonizacija moguća je samo u slučaju vođenja “ winwin
politike“. To znači omogućiti Rusiji da sudjeluje u otvorenom energetskom tržištu EU-a, da
Rusija omogući slobodno investiranje u proizvodnju i prenos nafte i plina na svom teritoriju te
da se za tranzitne zemlje definira tranzitna tarifa.

5.2. Tržište električne energije

Domet tržišta električne energije ograničen je ponajprije infrastrukturom, kako

proizvodnom, tako i transportnom. Kratkoročni domet tržišta ovisi o postojećoj, a dugoročni o
planiranoj razini izgrađene infrastrukture. Međudržavni transporti energije koji su izgrađeni u
prethodnom razdoblju proizvod su odnosa koji su postajali u to vrijeme. Budući da su se u
pravilu zemlje uravnotežile unutar svojih granica, prekogranični kapaciteti za prenos
električne energije nisu bili razvijani u svrhu razvoja prekograničnog tržišta. Danas se može
procijeniti da su oni nedostatni za otvoreno tržište, te da je u narednom razdoblju prioritet
izgradnja transportnih kapaciteta između svake zemlje i njenih susjeda kao i prema
područjima izvora energije. Na primjeru elektroenergetske mreže u starom dijelu Europe
može se zaključiti u kojoj mjeri međudržavni prenosni kapaciteti ograničavaju mogućnost
razvoja tržišta električne energije, a jednako tako smanjuju sigurnost opskrbe. Na slici 3.3. za
ilustraciju je prikazan odnos između vršnih opterećenja i međudržavnih prenosnih kapaciteta
u elektroenergetskoj mreži Europe. Izgradnja međudržavnih transportnih kapaciteta je nužnost
i prioritet, ali i realni problem jer se u velikom broju zemalja trebaju sinkronizirati sve
aktivnosti, uskladiti zakonski, proceduralni, vlasnički i poduzetnički interesi. Kao moguća
realna prepreka su i politički odnosi. Međudržavno povezivanje transportnih kapaciteta je
imperativ za budući razvoj tržišta i sigurnost dobave, te mu EU kao i kod plina treba dati punu
potporu, kao i svu pomoć pri učinkovitom rješavanju problema u realizaciji. Povezivanje
elektroenergetskih mreža između zemalja članica mora biti dio obveze.

6. ODNOSI U ODGOVORNOSTI EU-NACIONALNE DRŽAVE REGULATORI-

OPERATORI ENERGETSKI SUBJEKTI-KUPCI

Linija odgovornosti EU-nacionalne države-regulatori operatori- energetske tvrtke i

kupci nije zatvorena u situacijama kada dolazi do poremećaja koji su izazvani incidentnim
situacijama, političkim problemima ili prostorom odgovornosti koji u sadašnjem modelu
reforme nitko nije zauzeo, a tržište taj problem ne može riješiti. Tržišni interes poduzetnika

18
nije dovoljan, a nije realno očekivati da će se dinamički uskladiti svi interesi kako bi se
ostvarili projekti bitni za sigurnost opskrbe. Kako je sigurnost opskrbe civilizacijski problem,
jer se moderan način života ne može odvojiti od energije i sigurne opskrbe, odgovornost
državne administracije je neizbježna karika u lancu odgovornosti. Ako se ovome pridoda i
zaštita okoliša, te posljedice provođenja zaštite okoliša na energetski sektor, onda sva rješenja
reforme moraju jasno i nedvojbeno utvrditi poziciju i odgovornost svake države.
Za Europsku uniju je potrebno utvrditi odnose odgovornosti na liniji EU - nacionalne
države. Ako se želi stvoriti jedinstveno europsko energetsko tržište onda se težište
odgovornosti pomiče od nacionalnih država prema EU. Sigurnost opskrbe i održivost
pojedinih rješenja zahtijeva jasnu i aktivnu poziciju državne i/ili EU administracije u
ostvarivanju politike razvoja energetskih sistema i tržišta energije.
Rješenja u određivanju aktivne pozicije države i/ili EU administracije u dvije
dimenzije:
• Transport energije i povezivanje energetskih sistema;
• Izgradnja proizvodnih energetskih objekata.

Pitanje izgradnje transportne mreže, kao i dobavnih pravaca između zemalja članica je
ključni preduslov da tržište ostvari svoje ciljeve. Utvrđivanje koridora i preporuka nije
dovoljno, već je nužna i aktivna pozicija u izgradnji i održavanju potrebnih rokova izgradnje.
To se odnosi i na povezivanje nacionalnih energetskih sistema što mora postati obveza svih
zemalja članica. U važna pitanja sigurnosti treba ubrojiti i potrebne kapacitete i izgradnju
skladišta plina, što kao i pitanje transporta, ne može biti samo tržišno pitanje.
Sa stanovništva sigurnosti opskrbe jednaka je situacija i u izgradnji postrojenja za
proizvodnju električne energije. Aktivna pozicija države u nametanju obveze minimalne
izgradnje i prostornog rasporeda postrojenja je preduslov za očuvanje sigurnosti opskrbe na
potrebnoj razini. U ovu skupinu pitanja može se ubrojiti i jedinstveni stav u EU prema
izgradnji nuklearnih elektrana.
Uvođenje sigurnosti opskrbe kao važne komponente reforme traži da se sigurnost
institucionalizira i postane mjerljiva veličina, iz koje proizlazi odgovornost za svesubjekte u
lancu odgovornosti EU-nacionalne države regulatori- operatori-energetske tvrtke i kupci.

7. PRIVATIZACIJA I PRIVATNI MONOPOLI

Privatni je kapital od 1990. godine zainteresiran za distribucijske, transportne i

skladišne kapacitete u tranzicijskim, istočnoeuropskim zemljama. Taj je trend prisutan i
danas. Taj interes je indirektno motiviran direktivama EU, ali primarno interesom za
osvajanjem tržišta, pravodobno i po što povoljnijoj cijeni. Najveće, okrupnjene energetske
kuće definiraju svoja područja interesa i spremne su za kupovinu svake infrastrukture koja im
osigurava povoljniji položaj na tržištu. Kako u većini istočnoeuropskih zemalja pravila
otvorenog tržišta još nisu u potpunosti zaživjela, a sadašnja privatizacija bi u idućim
godinama mogla biti prepreka otvaranju tržišta stvarnoj konkurenciji. Proces privatizacije
elektroenergetskog sektora odvija se praktički paralelno s njegovim restrukturiranjem. Proces
je indikativniji u tranzicijskim zemljama istočne i jugoistočne Europe koje su nove članice ili
kandidati za članstvo u EU. Naime, privatizacija dijela elektroenergetskog sektora je već

19
provedena u Mađarskoj, Češkoj Republici, Slovačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj,
Estoniji, Litvi i Makedoniji. S obzirom na dinamičnost elektroenergetskog sektora u
posljednjem desetljeću u Europi, kako u organizacijskom tako i u vlasničkom smislu, moguće
je očekivati brze promjene zatečenog stanja procesa privatizacije elektroenergetskog sektora.
Procesu privatizacije u razmatranim zemljama u pravilu najprije podliježe distributivna, a
zatim i proizvodna djelatnost, dok je prenosna djelatnost uglavnom izuzeta iz tog postupka,
tako da prenosna djelatnost ostaje u potpunom ili većinskom državnom vlasništvu. Zbog
inertnosti potrošača za promjenom opskrbljivača električnom energijom, strani investitori u
tranzicijskim zemljama najviše su zainteresirani za distribucijske tvrtke, jer se time
automatski kupuje i dominantan udio na tržištu, odnosno djelatnost opskrbe. Na taj način
investitori relativno brzo vraćaju uložena sredstva koja su redovito niža od očekivanih
vrijednosti procijenjenih na početku privatizacijskog postupka (Mađarska, Poljska, Bugarska,
Češka). Do sada proveden postupak privatizacije u zemljama istočne i jugoistočne Europe
rezultirao je prodajom većinskog paketa dionica (bugarske proizvodne tvrtke, bugarske
distribucije, poljske proizvodne tvrtke, poljske distribucije, mađarske proizvodne tvrtke,
mađarske distribucije, slovačke proizvodne tvrtke, makedonske distribucija, rumunjske
distribucije), a u manjem broju slučajeva i manjinskog paketa dionica (češke distribucije,
slovačke distribucije). Također je zanimljivo da se proces privatizacije često provodio i prije
završenog procesa restrukturiranja (Mađarska, Bugarska, Češka) te da je uglavnom proveden
u izrazito kratkom roku. U svim postupcima privatizacije u razmatranim zemljama kao
strateški partneri, odnosno glavni investitori očekivano se pojavljuju najmoćnije
elektroprivredne tvrtke u Europi (RWE, E.ON, EdF,ENEL, ČEZ itd.). Jasna je tendencija da
se državni monopol zamjenjuje privatnim megamonopolom. Pri tom se može primijetiti da je
ostvarena cijena prilikom prodaje elektrodistributivnih tvrtki prilično niska i iznosi između 80
C i 250 C po mjernom mjestu (odnosno po kupcu), što predstavlja red veličine priključne
naknade za priključnu snagu od 1 kW.
Proces privatizacije zahvatio je i proizvodnju električne energije, ali je izgradnja
pojedinačnih novih nezavisnih proizvodnih kapaciteta manja nego za vrijeme vertikalno
integriranih tvrtki, što je i razumljivo s obzirom na novonastale tržišne rizike. Pri tom se
izuzimaju projekti obnovljivih izvora energije koji još uvijek u relativno malom udjelu
sudjeluju u pokrivanju opterećenja sistema. Sam uvid u vlasničku strukturu tvrtki u
energetskom sektoru pokazuje da je u proteklom razdoblju došlo do koncentracije tržišne
moći i da se manje od desetak tvrtki izdvaja po svojoj veličini. Procesi ukazuju da će se
nastaviti jačanje tih tvrtki i da je moguća opcija razvoja
otvorenog tržišta u pravcu prostorne kontrole tržišta.

8. OBNOVLJIVI IZVORI I ENERGETSKO TRŽIŠTE

Povećanje korištenja obnovljivih izvora snažno je izraženi i politički naglašeni

prioritet u razdoblju reforme energetskog sektora u EU. Proklamirani ciljevi su diversifikacija
izvora, smanjenje ovisnosti o uvozu energije, manji utjecaj na okoliš i povećanje zaposlenosti.
S obzirom na visoke cijene opreme i nemogućnost da se na tržišnoj osnovi integriraju u tržište
energije, rješenje je pronađeno u administrativnim odlukama o udjelu obnovljivih izvora
energije u ukupnoj potrošnji energije i subvencijama u poticanju njihovog korištenja. To je

20
značilo povećanje cijene električne energije za kupce. Tako postavljeni model potaknuo je
veće korištenje obnovljivih izvora energije, posebno vjetra, jer je učinio tu energetsku
aktivnost poduzetnički atraktivnom, a rizik ulaganja sveo je na prihvatljivu razinu. Održivost
ovakvog rješenja je moguća kada se radi o malim udjelima obnovljivih izvora bez velikih
hidroelektrana u ukupnoj potrošnji električne energije do najviše 10%. Ambiciozniji planovi
povećanja korištenja obnovljivih izvora energije traže redefiniranja svih tržišnih elemenata i
uklapanje obnovljivih izvora u jedinstveni sistem trgovanja energijom. Granica od 10% može
biti za raspravu, a isticanjem njene visine se zapravo želi skrenuti pozornost na činjenicu da
njeno povećavanje poništava domete otvorenog tržišta.
Temeljno pitanje znatnijeg povećanja korištenja obnovljivih izvora energije je u
tehnološkom razvoju i visokim cijenama sadašnjih tehnologija. Kako je ovo pitanje u uskoj
vezi s klimatskim promjenama i nužnosti zaustavljanja rasta emisija, a nakon toga i značajne
redukcije, ulaganje u tehnološki razvoj je prvi prioritet EU-a. Samo se novim tehnološkim
rješenjima mogu stvoriti uslovi da se obnovljivi izvori mogu konkurentno nositi s ostalim
tehnologijama bez administrativnog utjecaja na njihov status. Ne treba zanemariti činjenicu da
povećano korištenje interminentnih obnovljivih izvora dijelom povećava probleme sigurnosti,
te da to može biti ograničavajući čimbenik u njihovoj implementaciji. To otvara pitanje
skladištenja energije kao posebni tehnološki izazov za EU.

9. KYOTO PROTOKOL, TRGOVANJE EMISIJAMA I ENERGETSKO

TRŽIŠTE

Protokol iz Kyota prihvaćen je na 3. konferenciji stranaka Okvirne konvencije

Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) u prosincu 1997. godine. Protokolom su
definirani sljedeći mehanizmi: zajednička provedba, čisti razvoj i međunarodno trgovanje
emisijama, kao instrumenti učinkovitije provedbe smanjenja emisije stakleničkih plinova.
Sistem trgovanja emisijama u zemljama članicama EU-a je povezan s fleksibilnim
mehanizmima Protokola iz Kyota. Udio jedinica smanjenja emisija određuje svaka zemlja
članica u okviru nacionalnog alokacijskog plana. Protokol iz Kyota i sistem trgovine
emisijama utječu na razvoj energetskog tržišta i tržišta drugih roba i usluga.
Ovaj utjecaj očituje se kao:
 Utjecaj na konkurentnost, odabir i razvoj tehnologija za proizvodnju/pretvorbu
energije i zadovoljenje energetskih potreba;
 Utjecaj na odabir primarnog energenta;
 Utjecaj na cijenu primarnih energenata i transformiranih oblika energije;
 Utjecaj na sigurnost opskrbe potrebnim oblicima energije;
 Utjecaj na općenita gospodarska kretanja unutar pojedine države/regije kao posljedica
novih odnosa na tržištu roba i usluga (utjecaj na pojedini sektor gospodarstva, krajnje
kupce i korisnike, potrebe za radnom snagom, konkurentnost na globalnom tržištu i
dr.).
Nabrojani utjecaji su uzročno-posljedično povezani i potrebno ih je zajedno promatrati i
proučavati. Zadovoljenje odredbi Protokola iz Kyota i trgovina emisijama predstavljaju
dodatnu nesigurnost na tržištu energije i utječu na razinu sigurnosti opskrbe. Utjecaji su
kratkoročni (npr. promjena vrste goriva i prelazak na prirodni plin ili alternativna goriva –

21
biogoriva i otpad, promjena proizvodnog portfelja) i dugoročni (investicije u tehnologije s
niskim ili nultim emisijama ugljičnog dioksida). Neizvjesnost o narednim koracima smanjenja
emisije proizvodi oklijevanje s odlukama o investicijama što može izrazito negativno utjecati
na sigurnost opskrbe, cijenu energije i razvoj gospodarstva.
Postojeća razina emisija i trendovi pokazuju da mnoge zemlje neće ostvariti planirana
smanjenja emisije do 2012. godine. Ono što je svakako zanimljivo je povećanje cijena
električne energije širom Europe tijekom 2005. godine koje je u korelaciji s kretanjem cijena
emisijskih dozvola. Pri tome treba uočiti da su sve zemlje emisijske dozvole energetskim
subjektima dodjeljivale besplatno, tj. energetski subjekti nisu imali povećanje troška
poslovanja koji bi bio u izravnoj vezi s cijenom emisijskih dozvola te ne bi trebalo biti
povećanja troška i cijena energije.
Cijena emisijskih dozvola utječe na odluke o investicijama te dugoročno dolazi do
povećane izgradnje TE na plin i povećanja potražnje za plinom, što može uzrokovati
povećanje cijena plina i općenito probleme u opskrbi plinom osobito ako se uzme u obzir
činjenica dase najveći dio plina uvozi izvan teritorija EU-a. U posebno povoljnom položaju su
elektroenergetski sistemi s tradicionalno velikim udjelima tehnologija bez emisije stakleničkih
plinova. U ovom slučaju misli se prije svega na Francusku čiji položaj zemlje izvoznice
električne energije još više jača. Zemlje s velikim udjelom ugljena (npr. Njemačka) su u
nepovoljnom položaju, tj. postaju neto uvoznici. Na taj način odredbe Protokola iz Kyota i
trgovina emisijama utječu i na promjenu tokova snaga u UCTE mreži.
Ograničenje emisije na teritoriju jedne države utjecat će na izgradnju termoelektrana na
fosilna goriva, kako za kupce unutar te države tako i za tržište izvan države. Kako je
hidropotencijal u pravilu iskorišten, izgradnja nuklearnih elektrana se odvija u vrlo malom
broju država zbog protivljenja javnosti, obnovljivi izvori traže subvencije, realno se tržište
može graditi na proizvodnji termoelektrana na fosilna goriva koji imaju emisiju stakleničkih
plinova. Povezujući obveze iz ograničenja emisija te realne mogućnosti stvaranja viškova za
tržište samo iz termoelektrana na fosilna goriva, dometi tržišta će biti objektivno ograničeni.

10. ZAKLJUČCI I PREPORUKE

Dosadašnje mjere EU-a izražene putem direktiva samo su djelomično stvorile uslove
za razvoj otvorenog tržišta energije. Do sada provedene mjere mogu se ocijeniti kao nužne, ali
ne i dovoljne za uspostavu otvorenog tržišta energije umreženih sistema uz osiguranje
potrebne sigurnosti opskrbe i jednoznačne odgovornosti. Poremećaji u opskrbi i raspadi
sistema izazivaju gospodarske, sigurnosne i političke posljedice. Uspostava otvorenog tržišta
do sada se događala usporeno i s velikom opstrukcijom glavnih sudionika, najčešće samo kao
mogućnost, ali ne i kao realnost.
Geografski raspored proizvodnje i potrošnje energije nije u ravnoteži, pa je pitanje
transporta ključno za razvoj tržišta energije umreženih sistema. Problemi tranzita električne
energije reduciraju ideju jedinstvenog europskog tržišta na regionalnu dimenziju, a potencijali
transporta plina ograničavaju moguće domete konkurencije i povećavaju ranjivost plinskog
tržišta. Posebno se iskazuje ranjivost transporta plina iz Rusije kroz zemlje s kojima je Rusija
imala posebne odnose i uslove prodaje. Odnos EU-a i Rusije je ključni čimbenik razvoja
energetskog tržišta u Europi.

22
 Neriješen odnos poslovnog rizika energetskih subjekata i odgovornosti državnih ili
nadnacionalnih institucija za opskrbu utječe na dugoročnu sigurnost opskrbe. Politička
stabilnost ili nestabilnost, također, reducira tržište i povećava nesigurnost opskrbe.
Odgovornost zemalja za implementaciju Protokola iz Kyota i interes energetskih subjekata na
tržištu nisu u ravnoteži. Dodatni problem je i nejednak odnos prema korištenju nuklearne
energije, što sprječava ostvarivanje zajedničke politike.
Finansijsko podupiranje obnovljivih izvora i administrativne obveze o njihovu udjelu
u ukupnoj potrošnji energije reduciraju ideju otvorenog tržišta, bez obzira na pozitivne učinke
povećanja njihovog korištenja. Privatizacija i koncentracija vlasništva u malom broju
energetskih subjekata usporava ideju o otvorenom tržištu. Ako se taj trend nastavi može se
govoriti samo o podijeljenom, a ne o otvorenom tržištu. Ako se navede i činjenica da su u
postupku privatizacije vlasnici operatora distribucijskih mreža i opskrbe isti, procesi otvaranja
tržišta u velikoj su mjeri upitni.

1. Politički dogovor između Rusije i EU-a ključni je preduslov za daljnji razvoj

energetskog tržišta u Europi. EU mora otvoriti tržište tvrtkama iz Rusije, a Rusija
treba omogućiti istraživanja i proizvodnju EU tvrtkama na nalazištima u Rusiji. Nužan
je reciprocitet u obvezama i mogućnostima na tržištu između oba partnera.

2. Izgradnja tranzitnih elektroenergetskih vodova i plinovoda je pretpostavka razvoja

tržišta. Rješavanje tog pitanja po dosadašnjoj politici prepušteno je zainteresiranim
zemljama i interesima pojedinih investitora. Svaka zemlja mora se obvezati na
osiguranje kapaciteta za tranzit energije. Također, Europska unija treba
institucionalno, organizacijski, financijski i politički podupirati prioritetne projekte
koji se sporo realiziraju.

3. Potrebno je realno ocijeniti sigurnosna ograničenja u izgradnji proizvodnih objekata

izvan svake države. Koliko je poželjno otvaranje tržišta električne energije prema
proizvodnji izvan područja jedne države, toliko se smanjuje sigurnost povećanjem
udjela uvoza u odnosu na domicilnu proizvodnju. Rješenje je u obvezi da se na
području svake države izgradi minimalni i propisani udio proizvodnih postrojenja, ili
da svaka zemlja članica mora osigurati 100% rezervu na vlastitom području ili
dugoročnim ugovorima na području drugih zemalja. Konačna rješenja trebalo bi
analizama utvrditi i vremenski prilagoditi. Nacionalne vlade trebaju imati mogućnost
intervencije, ukoliko se planovi izgradnje proizvodnih objekata ne ostvaruju na
određenom području. Cijena sigurnosti izražena i kroz potrebnu rezervu koju je
potrebno osigurati na području svake zemlje članice treba biti sastavni dio cijene
električne energije.

4. Razvoj tržišta i sigurnost opskrbe plina trebalo bi osigurati standardima sigurnosti i

kvalitete opskrbe, što podrazumijeva obveze u osiguranju dijela tranzita za nepoznate
korisnike, povezivanje plinskih sistema sa susjedima, izgradnju novih dobavnih
pravaca i izgradnju dovoljnih kapaciteta skladišta. Studije procjene ugroženosti trebale
bi biti obavezne, a iz njih bi proizlazile mjere na razini država i EU-a u cjelini.

5. Trebalo bi onemogućiti monopole na tržištu, te spriječiti koncentracije u vlasništvima

koje vode prostornoj monopolizaciji tržišta. U rješavanju problema svih oblika
monopola na energetskom tržištu potrebno je postaviti kriterije sprječavanja monopola

23
 promatrajući situaciju u svakoj zemlji Članici posebno, odnosno EU kao jedinstveni
tržišni i administrativni prostor.

6. Za implementaciju Kyoto protokola te povećanje korištenja obnovljivih izvora i razvoj

tržišta energije trebalo bi razviti jedinstveni pravni i financijski okvir. Glavna osnova
za rješenje problema mora se temeljiti na vrijednosti energije i cijeni zaštite okoliša
neovisno o tehnologijama, ali s uvažavanjem posljedica koje one izazivaju.

7. Istraživanja i razvoj novih tehnologija mora biti jedinstveni projekt Europe sa

sinergijskim učinkom svih zemalja u znanstvenom i financijskom smislu.

24