Naslov izvornika

Colleen McCullough
AN INDECENT OBSESSION
Copyright © 1981 by Colleen McCullough
Published by arrangement with Harper Collins Publishers.
COLLEEN MCCULLOUGH

S engleskoga preveo
Nikola Kršić
Posvećeno „maloj sestri“
Mary Nargi Bolk
Prvi dio

Mladi vojnik stajao je neodlučno zagledajući neoznačeni ulaz u

Odjel X kao da procjenjuje mogućnost da je to zaista njegovo
konačno odredište. Spustio je vojničku vreću na zemlju. Zadnja
baraka u nizu, govorili su mu upućujući ga dalje stazom, jer su
svi bili zauzeti, a na njemu se vidjelo da se zna i sam snaći. Na
sebi je imao svu opremu osim oružja koje je jučer predao
bataljonskom oružaru, ali bio je tako naviknut na taj teret da ga
nije ni primjećivao. E pa, nema šta, zgrada pred njim bila je
posljednja u nizu, a ako je to bolnički odjel, onda je mnogo manji
od onih kraj kojih je već prošao. I mnogo mirniji. Odjel za tropike.
Kakav način da se dočeka kraj rata! Što ne znači da je važno
kakav je taj kraj. Važno je da je rat završio.
Dok ga je neopazice promatrala kroz prozor svoje sobe,
sestra Honour Langtry osjetila je kako je taj pogled na njega
istodobno i iritira i fascinira. Bila je ljuta zato što su ga poslali u
vrijeme kad se potajno bila počela nadati da neće biti novih
pacijenata, i zato što je znala da će njegov dolazak, makar i
privremeno, narušiti delikatnu ravnotežu jedva uspostavljenu na
njenom odjelu. Fascinirana je, opet, bila zbog toga što je
predstavljao nepoznanicu, čovjeka koga treba upoznati. Wilson,
M. E. J.
Bio je po činu narednik, pripadnik slavnog bataljona slavne
divizije, a iznad džepa na lijevoj strani prsa nosio je crveno-plavo-
crvenu vrpcu vrlo cijenjene i rijetko dodjeljivane Medalje za
uzorno držanje, a uz nju vrpce medalje 1939-1945, Afričke
zvijezde bez osmice i Pacifičke zvijezde. Gotovo potpuno izblijedjeli
tropski šal oko šešira govorio je o službi na Srednjem istoku, a bio
je ukrašen sivo obrubljenom vrpcom u bojama divizije. Na sebi je
imao uredno opranu i izglačanu uniformu izblijedjele zelene boje,
šešir mu je bio nakrivljen pod propisnim kutom, uzica
podbradnika bila je na svom mjestu, a mjedene kopče remenja su
se sjale. Nije bio visok ali je ostavljao dojam čvrstine, a koža na
vratu i rukama bila mu je tamna kao tikovina. Proveo je dugo
vremena ratujući, taj momak, i promatrajući ga, sestra Langtry
nije mogla a da ne razmišlja o tome zašto je upućen na Odjel X.
Izgledao je, možda, pomalo izgubljeno, kao čovjek naviknut da
zna svoj put kad iznenada ustanovi da se kreće potpuno
nepoznatom stazom. Tako bi se, međutim, mogao osjećati svatko
tko dođe u sredinu na koju nije navikao. Uobičajenih simptoma -
zbunjenosti, potpunog nesnalaženja, nenormalnog držanja ili
ponašanja - u ovom slučaju nije bilo. Zaključila je da mladić, u
stvari, izgleda sasvim normalno, a to je već samo po sebi
nenormalno kada je u pitanju Odjel X.
Momak je iznenada došao do zaključka da je vrijeme za
akciju, podigao je sa zemlje svoju vojničku vreću i zakoračio duž
dugačke rampe koja je vodila prema glavnom ulazu. U istom
trenutku sestra Langtry obišla je svoj pisaći stol i krenula iz sobe
prema hodniku. Sreli su se kraj samog zastora protiv muha, kao
da su sinkronizirali svoje pokrete. Neki pacijent, koji se već
odavno bio oporavio i vratio u svoju jedinicu, napravio je taj
zastor protiv muha od poklopaca pivskih boca nanizanih na metre
i metre ribarskog konca, tako da je, umjesto da melodično zvoni
kao kineske staklene perle, limeno zveckala. Stoga je njihov
susret bio propraćen disonantnim zvukom.
- Zdravo, naredniče, ja sam sestra Langtry - rekla je,
primajući ga s osmijehom u svijet Odjela X, svoj svijet. Ipak, ispod
površine tog osmijeha još je treperila nelagodnost i uznemirenost,
što se odrazilo u načinu na koji je zatražila da joj preda svoje
dokumente, koji su, vidjela je, bili otvoreni. One budale u
prijemnom odjelu! Sigurno je usput zastao i pročitao ih.
Uspio je da bez žurbe spusti dio svoje opreme i propisno je
pozdravi, a onda je skinuo šešir i spremno joj pružio papire.
- Oprostite, sestro - rekao je. - Nije trebalo da ih čitam da
bih znao što piše u njima.
Napola se okrenuvši, spretno je bacila kuvertu kroz vrata
svoje sobe tako da je pala na pisaći stol. Tako; to bi trebalo da
bude znak kako ne očekuje od njega da tu stoji kao panj dok ona
čeprka po njegovim intimnim problemima. Imat će poslije
dovoljno vremena da na miru pročita službeni prikaz slučaja; sad
treba najprije da ga malo razmekša.
- Wilson, M. E. J.? - upitala ga je. Sviđalo joj se njegovo
mirno držanje.
- Wilson, Michael Edward John - rekao je, a u očima mu
zasvjetluca plamičak uzvraćene naklonosti.
- Zovu vas Michael!
- Michael ili Mike, sasvim svejedno.
 Potpuno je vladao sobom, ili se tako bar činilo; očigledno,
njegovo samopouzdanje nije još bilo načeto. Bože, pomislila je,
samo da ga ostali dobro prime!
- Otkud dolazite? - upitala ga je.
- Ah, odozgo - odgovorio je neodređeno.
- Hajde, hajde, naredniče, rat je završen! Takve stvari više
nisu tajna. Sa Bornea, pretpostavljam, ali iz kojeg dijela? Sa
Bruneija? Balikpapana? Tarakana?
- S Balikpapana.
- Niste mogli bolje izabrati vrijeme dolaska - rekla je veselo i
krenula ispred njega kroz kratki hodnik prema vratima glavne
prostorije odjela. - Ubrzo će večera, a ovdje prave sasvim dobar
kai.
Odjel X bio je sklepan od ostataka i postavljen, kao neki
višak, na sâm rub kompleksa. U stvari, nikad nije bio ni
namijenjen smještaju pacijenata kojima je potreban složeniji
medicinski tretman. U baraci se moglo udobno smjestiti desetak
pacijenata, dvanaest do četrnaest, ako su to zahtijevale potrebe, a
nekoliko kreveta bilo je moguće postaviti i na verandi.
Pravokutnog oblika, baraka je bila sagrađena od dasaka spojenih
u obliku brodskog poda i obojenih svijetlosmeđom bojom, bojom
pokakanih pelena, kako su govorili vojnici. Podovi su bili
načinjeni od tvrdog tropskog drva. Prozori, točnije rečeno veliki
otvori, bili su nezastakljeni i imali su drvene kapke za slučaj lošeg
vremena. Krov je bio od palmovog lišća složenog na način na koji
urođenici pokrivaju svoje kolibe.
U glavnoj prostoriji nalazilo se trenutno samo pet kreveta,
četiri postavljena duž jednog zida, kako je to običaj u bolnicama,
a peti je stajao čudno osamljen kraj suprotnog zida, postavljen
uzdužno, a ne pod pravim kutom prema zidu, sasvim suprotno
bolničkim propisima.
Bili su to niski ležajevi obojeni maslinastozelenom bojom,
uredno namješteni, bez debelih pokrivača, nepotrebnih u
oblastima visokih temperatura i vlažnosti, samo s gornjim i
donjim plahtama od neizbijeljenog platna, koje je od dugotrajnog
pranja već odavno dobilo neobičnu bjelinu starih kostiju. Na
visini od oko dva metra iznad svakog kreveta bio je postavljen
metalni kolut sličan velikom držaču mreže za košarku, a za njega
su bili pričvršćeni metri i metri tamnozelene mreže protiv
komaraca, nabrane sa stilom i maštom jednog Jacquesa Fatha u
njegovim najboljim danima. Pored svakog kreveta stajao je stari
limeni ormarić.
- Možete spustiti vreću na onaj krevet tamo - rekla je sestra
Langtry pokazujući na krajnji četvrti krevet u redu, najbliži
zadnjem zidu prostorije, tako da je jedan otvor s kapcima bio sa
strane a drugi ravno iza njega. Dobar krevet da se uhvati malo
propuha. - Rasporedite svoje stvari kasnije - dodala je. - Na odjelu
ima još pet pacijenata, i htjela bih da se upoznate s njima prije
nego što stigne večera.
Michael je spustio šešir na jastuk, pojedine dijelove opreme
bacio na krevet a onda se okrenuo i pogledao oko sebe. Nasuprot
njegovu krevetu jedan dio prostorije bio je potpuno ograđen
paravanima, kao da se iza njih nalazi bolesnik koji umire. Sestra
Langtry mu je, međutim, mirno dala glavom znak da pođe za
njom i, sa sigurnošću stečenom dugom praksom, provukla se
između dva paravana. Iza njih nije bilo nikakve tajne, nikakvog
samrtnika. Tu je naprosto bio postavljen dugačak, uzak
blagovaonički stol s dugačkim klupama sa svake strane, a na čelu
stola nalazila se na izgled prilično udobna fotelja.
Iza stola, jedna vrata vodila su na verandu što se kao rub
čipkaste podsuknje pružala duž jedne strane barake, tri metra
široka i dvanaest metara duga. Ispod nadstrešnice vidjele su se,
sad smotane, rolete od bambusa koje su se mogle spustiti kad je
padala kiša. Ograda, otprilike do pasa visoka, bila je načinjena u
obliku balustrade od stupova zabijenih u zemlju, s debelom
gredom odozgo. Pod je bio od debelih dasaka, kao i ostali podovi u
baraci, i odjekivao je potmulo, kao bubanj, pod Michaelovim
čizmama. Uza zid bila su postavljena četiri kreveta, gotovo jedan
uz drugi, a ostatak verande zauzimala je šarena kolekcija stolica i
naslonjača. Pored vrata je stajao stol kao i onaj u blagovaonici, s
klupama sa strane. Oko stola bilo je raštrkano nekoliko
naslonjača, kao da je taj dio verande omiljeno mjesto za sjedenje.
Zid prema odjelu sastojao se uglavnom od otvora na kojima
drveni kapci bijahu širom otvoreni da uhvate i najmanji dašak
povjetarca, jer je veranda, postavljena na monsunskoj strani
barake, bila istodobno izložena i jugoistočnim pasatnim
vjetrovima.
Dan je umirao ali još nije bio ispustio posljednji dah;
bolnički kompleks iza ograde verande bijaše sav prekriven zlatnim
mrljama između sjena boje indiga. Kroz raspršenu svjetlost
doplovio je velik crn oblak i spustio se na krošnje kokosovih
palmi, pozlativši ih i ukrutivši njihove pokrete tako da su izgledale
kao plesačice s Balija. Zrak je svjetlucao od sitnih čestica prašine
koje su se polako kretale, te se činilo da je čitav svijet potonuo na
dno suncem obasjanog mora. Uvis se podigla duga sastavljena od
traka jarkih boja, kao oslonac prostrane kupole neba, ali se na
samoj sredini naglo prekinula. Šareni dnevni leptiri povukli su se
a pojavili su se sivi noćni, koji su prolazili i letjeli ne obazirući se
jedan na drugog, kao šutljive treperave sablasti. Iza zastora od
resa palmovog lišća, kao iz velikih kaveza, javile su se cvrkutom i
veselom, prodornom pjesmom mnogobrojne ptice.

„Oh, bože, sad će početi!” pomislila je sestra Langtry izlazeći na

verandu ispred narednika Michaela Wilsona. „Nikad ne znam
kakvi će biti jer je pravilo koje slijede, ako uopće postoji,
nedostižno mom razumu, možda uhvatljivo samo instinktu, a to
uvijek izaziva nervozu. Negdje u meni postoji osjetilo ili dar koji
mi omogućava da ih shvatim, ali moj razum nije kadar razaznati o
čemu se radi.”
Obavijestila ih je bila prije pola sata da dolazi novi pacijent, i
osjetila je da ih je to uznemirilo. To je, doduše, i očekivala; u
svakom došljaku uvijek su vidjeli prijetnju i, dok se ne bi navikli
na njega, dok ne bi uspostavili ravnotežu svog svijeta, obično su
se prema njemu držali neprijateljski. Ta reakcija bila je direktno
proporcionalna stanju u kojem je došljak stigao; što je više
vremena morala trošiti na njega, to je njihovo neprijateljstvo bilo
žešće. Stvari bi se na kraju sredile jer bi se došljak postupno
pretvorio u starosjedioca, ali dok se to ne dogodi, njen život nije
bio nimalo lagan.
Za stolom ili oko stola sjedila su četiri muškarca, svi osim
jednog goli do pasa. Peti je ležao ispružen na najbližem krevetu i
čitao knjigu.
Samo jedan je ustao kad su došli, visok, mršav čovjek
srednjih ili kasnih tridesetih godina, plave kose koja je od sunca
potpuno pobijeljela, plavih očiju, obučen u izblijedjelu frontovsku
jaknu kaki boje s platnenim opasačem, dugačke uske hlače i
pustinjske čizme. Na epoletama je imao tri brončane kapetanske
zvjezdice. Ljubaznost koju je pokazao ustajući bila je sasvim
prirodna, ali se odnosila samo na sestru Langtry, kojoj se
osmjehnuo na način koji je potpuno isključivao muškarca pored
nje, došljaka.
Prvo što je Michael primijetio bio je način na koji su gledali
sestru Langtry; gledali su je ne toliko s ljubavlju koliko vlasnički.
Najviše ga je fasciniralo njihovo odbijanje da gledaju u njega, iako
ga je sestra Langtry uhvatila za nadlakticu i povukla naprijed
tako da se našao uz nju, pa je bilo teško ne gledati ga. Ipak im je
to uspjelo, čak i momku bolesnog izgleda koji je ležao na krevetu,
naslonjen na lakat.
- Michael, da vas upoznam s Neilom Parkinsonom - rekla je
sestra Langtry, nimalo se ne obazirući na atmosferu.
Michael je reagirao potpuno instinktivno; stao je mirno pred
kapetanskim zvjezdicama, kruto i precizno kao gardist na straži.
Efekt tog njegovog izraza poštovanja više bi odgovarao
posljedicama obične pljuske.
- Oh, za ime božje, ostavite se toga! - prošištao je Neil
Parkinson. - Ovdje na Odjelu X svi smo premazani istom četkom,
a još nisu uvedeni činovi za stupanj poremećenosti.
Michaelu je pomogla njegova savršena uvježbanost; na licu
mu se nije mogla primijetiti ni najmanja reakcija na tu nečuvenu
grubost, samo je promijenio stav iz krutog mirno u manje formalni
na mjestu voljno. Osjetio je kako se sestra Langtry ukočila - iako
je bila spustila ruku s njegove nadlaktice, stajala je dovoljno blizu
da im se rukavi dodiruju. Kao da želi da ga na neki način
podupre, pomislio je, i namjerno se malo odmaknuo. Ovo je
njegov doček i mora ga izdržati oslanjajući se samo na vlastite
snage.
- Govorite samo u svoje ime, kapetane - javio se drugi glas.
- Nismo baš svi premazani tropskom četkom. Možete
nazivati sebe poremećenim ako vam se to sviđa, ali sa mnom je
sve u redu. Zatvorili su me ovdje samo zato da me zatvore, to je
jedini razlog. Smatraju me opasnim.
Kapetan Parkinson načinio je korak u stranu i okrenuo se
čovjeku koji je govorio, mladiću koji je polunag sjedio zavaljen u
naslonjaču, neuhvatljiv, drzak, neobičan.
- A ti se nosi do vraga, huljo prokleta! - rekao je s
upadljivom, ledenom mržnjom u glasu.
„Vrijeme je da se umiješam, prije nego što stvari odu
predaleko,” pomislila je sestra Langtry, iznervirana više nego što
se moglo vidjeti na njoj. Činilo se da će se čitav slučaj pretvoriti u
jedan od onih sasvim nepodnošljivih dočeka, ako se sve skupa
uopće može nazvati dočekom. Odigrat će tu predstavu u
mračnom, zlokobnom tonu, na način koji je uvijek najteže
podnosila, jer ih je voljela i željela da bude ponosna na njih.
 Stoga je, kad je progovorila, njen glas zazvučao hladno,
nepristrano, pomalo ironično, pa se ponadala da je tako postavila
mali okršaj u pravu perspektivu za došljaka. - Ispričavam se,
Michael - rekla je. - Da ponovim, ovo je Neil Parkinson. Gospodin
u fotelji koji je dao svoj prilog raspravi zove se Luce Daggett. Na
klupi do Neila sjedi Matt Sawyer. Matt je slijep i želi da to odmah
kažem svakome, kako bi se izbjegle neugodnosti. U naslonjaču
malo dalje sjedi Benedict Maynard, a na krevetu leži Nugget
Jones. Gospodo, ovo je naš najnoviji regrut, Michael Wilson.
E pa, i to je obavljeno! Porinut je taj krhki ljudski brod,
krhkiji od većine drugih jer inače ne bi bio ovdje, ne bi raširenih
jedara plovio u oluje, vrtloge i zavjetrine Odjela X. „Neka mu bog
pomogne,” pomislila je. „Izgleda kao da mu ama baš ništa ne fali,
ali nešto sigurno nije u redu s njim. Miran je, da, ali to kod njega
djeluje sasvim prirodno. A ima u sebi i nešto čvrsto, njegovo žilavo
jezgro izgleda neoštećeno. Što je jedinstven slučaj otkako radim u
Odjelu X.”
Odmjerila je strogim pogledom jednog po jednog muškarca.
- Ne budite tako osjetljivi - rekla je. - Pružite jadnom
Michaelu kakvu-takvu priliku!
Neil Parkinson sjeo je na klupu, nasmijao se i polako se
odmaknuo u stranu, da može ispod oka pratiti Lucea a istodobno
se obraćati došljaku.
- Priliku? - upitao je. - Oh, sestro, poštedite nas! Zar mislite
da onaj tko završi ovdje ima neku priliku? Odjel X, ova
blagotvorna ustanova u kojoj se nalazite, naredniče Wilsone, u
stvari je limbus, čistilište. Milton je definirao čistilište kao raj
budala, što je u našem slučaju potpuno točno. I mi se motamo po
ovom našem čistilištu korisni svijetu i ratnim naporima koliko i
sise na biku.
Zastao je da provjeri kako je njegov govor djelovao na
Michaela, koji je još uvijek stajao uz sestru Langtry, zgodan mlad
čovjek u kompletnoj tropskoj uniformi. Njegovo lice izražavalo je
zainteresiranost, bez traga i najmanje zbunjenosti. U normalnim
slučajevima Neil je bio mnogo ljubazniji i čak spreman da se
postavi kao amortizer koji će ublažavati sudare između došljaka i
ostalih pacijenata, ali Michael Wilson nekako nije odgovarao
utvrđenom standardu Odjela X. Nije bio nesiguran, emocionalno
labilan, zbunjen, nije bio ništa od onoga što bi mogao biti i što bi
ga učinilo prihvatljivijim. Naprotiv, Michael Wilson ostavljao je
dojam čvrstog, zdravog, mladog, ali iskusnog vojnika koji u
potpunosti vlada sobom i uopće ne zaslužuje brigu što je sestra
Langtry očigledno pokazuje za njega.
Otkako je prije nekoliko dana stigla vijest o prestanku
neprijateljstva s Japanom, Neil se naprosto gušio od osjećaja da
ga vrijeme prelazi, da još nije donio prave odluke i da nije stavio
na kušnju snagu koja mu se vraćala. Bilo mu je potrebno sve
vrijeme što je preostalo Bazi broj 15 i Odjelu X, svaka sekunda
tog vremena, bez poremećaja koje će dolazak novog pacijenta
svakako izazvati.
- Baš ne izgledaš kao tropiko - rekao je Michaelu.
- Ne izgleda ni meni - rekao je Luce i nasmijao se prigušeno,
naginjući se da pomalo prejako i zlobno udari slijepca u rebra. -
Izgleda li tebi kao tropiko, Matt? - upitao je.
- Prestani! - odbrusio je Neil, posvećujući sad svu pažnju
Luceu.
Luceov prigušeni smijeh pretvorio se u glasno cerekanje;
zabacio je glavu i gromko se smijao, ispuštajući pravu baražnu
vatru lišenu svakog osjećaja.
- A sad je dosta! - rekla je sestra Langtry oštro. Pogledala je
Neila i vidjela da joj neće pomoći, a zatim je pogledala redom
ostale muškarce. Njihov otpor bio je, međutim, potpun, bili su
odlučni da se predstave novom pacijentu kao zajedljiva, brbljava i
nedisciplinirana gomila. U takvim trenucima njena nemoć ju je
strahovito pogađala, ali iskustvo ju je naučilo da nikad ne vrši
prevelik pritisak na njih. Takva raspoloženja nisu nikad dugo
trajala, a što je rasploženje gore, to će promjena u suprotnom
smislu biti, kad sve prođe, jača i temeljitija.
Nakon što je pogledala sve redom, njen pogled se zaustavi na
Michaelu. Ustanovila je da je on napeto gleda, što je također
izazvalo izvjesnu uznemirenost, jer njegove oči, za razliku od očiju
većine novih pacijenata, nisu podizale zidove iza kojih će se
sakriti niti su odražavale poziv u pomoć čovjeka koji je izgubio
kormilo. Michael je samo zurio u nju kao da je pred njim zgodna
igračka, štene ili kakav drugi objekt sposoban da privuče pažnju i
probudi osjećaje, ali je inače bez neke praktične vrijednosti.
- Sjedite - rekla mu je osmjehujući se, prikrivajući
neraspoloženje zbog takvog odbijanja. - Već vam vjerojatno
klecaju koljena.
Odmah je shvatio da je njena primjedba o koljenima više
prijekor ostalim muškarcima nego izraz brige za njega, koja je i
nju samu iznenađivala. Ipak, natjerala ga je da sjedne u
naslonjač nasuprot Neilu i ostalima, a zatim se i ona smjestila
tako da može vidjeti Neila, Michaela, Lucea i Benedicta. Nagnula
se naprijed, nesvjesno poravnavajući sivo platno uniforme.
Naviknuta da usmjerava pažnju na one kojima je u danom
trenutku potrebna, u mislima je registrirala činjenicu da Ben
postaje nemiran i rastrojen. Matt i Nugget imali su dobru osobinu
da ignoriraju neprestano koškanje Neila i Lucea, ali Ben se trzao
na svaki neskladan ton, pa ako dopusti da se sukob nastavi, to će
ga ozbiljno uznemiriti.
Luceove napola sklopljene oči počivale su na njoj s onom
vrstom ledene seksualne familijarnosti koju je ona čitavim svojim
karakterom, odgojem i obrazovanjem smatrala uvredljivom,
premda je od preuzimanja Odjela X naučila da prikriva gađenje i
da s više zanimanja istražuje zašto neki muškarac tako zuri u
nju. Samo, Luce je ipak bio poseban slučaj; nikad nije uspjela da
kod njega ostvari neki napredak, i ponekad ju je mučio osjećaj
krivice što se nije malo više potrudila. Nije se naročito potrudila,
kako je uvijek bila spremna priznati, zbog toga što je u toku prvog
tjedna svog boravka na Odjelu X Luce napravio pravu budalu od
nje. To što je brzo shvatila šta se događa, i što je sve prošlo bez
posljedica, bilo po nju bilo po njega, nije predstavljalo opravdanje
za pogrešnu procjenu. Luce je posjedovao moć da u njoj izazove
bojažljivost zbog koje je mrzila samu sebe, ali koju je morala
izdržati.
S naporom je skrenula pogled s Lucea na Bena, a ono što je
vidjela na njegovom izduženom, tamnom, ispijenom licu natjeralo
ju je da neusiljeno pogleda na sat koji je nosila zakvačen za rever
uniforme.
- Ben, hoće li vam biti teško da pogledate što se dogodilo s
momcima iz kuhinje, molim vas? - rekla je. - Večera kasni.
Ben je s trzajem ustao, svečano klimnuo glavom i nestao u
zgradi.
Kao da je taj pokret pokrenuo u njemu neki drugi slijed
misli, Luce se uspravio u naslonjaču, širom otvorio žućkaste oči i
polako prenio pogled na Michaela. S Michaela njegov pogled je
prešao na Neila, a zatim se vratio na sestru Langtry i tu ostao,
izražavajući duboku zamišljenost, bez ičeg senzualnog u sebi.
Sestra Langtry se iskašlja.
- Nakićeni ste kao božićno drvce, Michael. Kad ste otišli u
rat? U prvoj turi? - upitala ga je.
 Kosa mu je bila kratko podšišana i svjetlucala je kao metal,
glava lijepo oblikovana, a lice od one vrste na kojima promatrač
najprije vidi kosti a tek onda meso, iako nije bilo mrtvački
ispijeno kao Benedictovo. Na koži oko očiju vidjeli su se redovi
sitnih bora, a dvije duboke brazde dijelile su obraze od nosa. Bio
je muškarac, a ne dječak, ali njegove crte bile su nekako prerano
sazrele. Svojeglav momak, vjerojatno. Oči su mu sive, a ne kao
kod Lucea promjenljive kamuflažne boje, oči koje mogu postati
žute ili zelene, i to sivilo njegovih očiju nekako je hladno i izvan
vremena, i potpuno odgovara njegovom smirenom, uvijek potpuno
kontroliranom i inteligentnom pogledu. Sestra Langtry je sve to
registrirala u jednom djeliću sekunde, koliko mu je bilo potrebno
da udahne da bi odgovorio, potpuno nesvjesna da su svi pogledi
uprti u nju i njeno zanimanje za došljaka, čak i pogled slijepog
Matta.
- Da, otišao sam u prvoj turi - rekao je Michael.
Nugget je odložio otrcani medicinski rječnik koji je
neprestano držao pretvarajući se da ga čita, i okrenuo se
porebarke da može gledati ravno u Michaela. Gipke su se Neilove
obrve podigle.
- Dugo ste ratovali - rekla je sestra Langtry. - Svih šest
godina. Kako sad gledate na to?
- Bit ću sretan kad svučem uniformu - rekao je kratko.
- Ali u početku ste jedva čekali da krenete u borbu?
- Da.
- Kad ste promijenili mišljenje?
Pogledao ju je kao da njeno pitanje smatra upravo
neshvatljivo naivnim, ali je odgovorio relativno pristojno,
slegnuvši ramenima.
- Moramo vršiti svoju dužnost, zar ne?
- Oh, dužnost! - iscerio se prezirno Neil. - To je najsramnija
od svih opsesija. Neznanje nas uvuče u nešto, a osjećaj dužnosti
tjera da nastavljamo u beskraj. Volio bih da vidim svijet u kojem
će se djeca odgajati u uvjerenju da im je osnovna dužnost misliti
na sebe.
- E pa, neka me vrag odnese ako budem tako odgajao svoju
djecu! - rekao je Michael oštro.
- Ja ovdje ne propovijedam hedonizam niti zagovaram
potpuno odbacivanje svake etike! - uzvratio je Neil nestrpljivo. -
Samo bih volio da vidim uspostavljanje svijeta koji neće gledati
kako da pokolje cvijet svoje mladosti, to je sve.
 - U redu, tako mislim i ja i potpuno se slažem s vama -
rekao je Michael, opuštajući se. - Oprostite, nisam vas dobro
razumio.
- Tome se nimalo ne čudim - dobacio je Luce, koji nikad nije
propuštao priliku da bocne Neila. - Riječi, riječi, riječi! Jesi li tako
ubijao i neprijatelje, Neil, pričajući im dok ne bi ispustili dušu?
- Šta ti znaš o ubijanju neprijatelja, ti pozadinsko strašilo?
Rat nije lov na patke! Tebe su morali odvući u rat, cvilio si kao
prase kad ga kolju, a onda si našao lijepo mjesto u zavjetrini,
daleko iza fronte, je l' tako? Muka mi je kad te pogledam!
- Ali manje nego meni dok tebe gledam, umišljena huljo -
zarežao je Luce. - Jednog dana ispržit ću ti muda za doručak!
Neilovo rasploženje mijenjalo se na neki čudesan način;
njegov je bijes splasnuo a oči mu zaigrale.
- Ne bi zaista vrijedilo truda, stari moj - rekao je otegnuto. -
Sitna su, nema ih ni za jedan zub.
Nugget se zakikotao, Matt je zaurlao, Michael se glasno
nasmijao, a sestra Langtry naglo je oborila glavu i očajnički se
zagledala u svoje krilo. Ipak, ubrzo se pribrala toliko da okonča
prepirku.
- Gospodo, vaše izražavanje večeras je uvredljivo - rekla je
hladno i odsječno. - Za pet godina službe u vojsci možda sam
naučila mnogo toga, ali moji osjećaji ostali su fini kao što su i bili.
Molim vas da se suzdržavate od vulgarnih izraza kad sam ja u
blizini. - Okrenula se i ljutito pogledala Michaela. - To se odnosi i
na vas, naredniče!
Michael joj je uzvratio pogled, nimalo uplašen.
- Razumijem, sestro - rekao je poslušno i osmjehnuo se.
Njegov osmijeh bio je tako neodoljivo privlačan, tako... zdrav
da je sva zablistala.
Luce je ustao i, pokretom koji je bio i prirodno i usiljeno
graciozan, provukao se između Neilova i praznog Benedictova
naslonjača, nagnuo se naprijed i drsko promrsio Michaelu kosu.
Michael nije ni pokušao trgnuti glavom, nije ni pokazao da se
ljuti, ali je iznenada, naglo poprimio suzdržano, oprezno držanje.
Je li to možda nagovještaj da je netko s kime se ne može igrati,
upitala se sestra Langtry, fascinirana.
- Oh, već ćeš se navići! - rekao je Luce i izazivački se
okrenuo Neilu. - Čini mi se da ste dobili konkurenciju, kapetane s
Oxfordskog sveučilišta! Baš lijepo! Startao je kasno, ali cilj još nije
na vidiku, zar ne?
 - Gubi se! - rekao je Neil gnjevno, stežući šake. - Gubi se već
jednom, vrag te odnio!
Luce se provukao između Michaela i sestre Langtry
iskrenuvši se kao da u tijelu nema kostiju, te se uputio prema
vratima, gdje se sudario s Benedictom i uz prigušen uzvik
odskočio, kao da se opekao. Brzo se snašao, prezirno iskrivio usta
i odstupio u stranu, duboko i ceremonijalno se poklonivši.
- Kakav je osjećaj biti ubojica staraca i male djece, Ben? -
upitao je i nestao u zgradi.
Benedict je ostao stajati tako osamljen i utučen da je, prvi
put otkako je stupio na Odjel X, Michael bio duboko dirnut;
pogled na one ugašene oči žestoko ga je potresao. „Možda je to
zato što je to prva iskrena emocija koju vidim ovdje,” pomislio je.
„Jadnik! On izgleda onako kako se ja osjećam, kao da je netko
pogasio sva svjetla u njemu.”
Michael je nastavio pratiti pogledom Benedicta, napeto
proučavajući njegovo preplanulo lice dok je išao prema svojem
naslonjaču vukući noge kao stari redovnik, s rukama prekrštenim
na trbuhu. Njegovo lice bilo je kao izjedeno, oglodano onim što je
živjelo iza njega, i izazivalo je sažaljenje. Iako nisu bili nimalo
slični, Michaela je iznenada nešto podsjetilo na Colina, pa je
toliko poželio da mu pomogne da je pokušao snagom vlastite volje
natjerati te odsutne oči da ga pogledaju. Kad mu je to uspjelo,
osmjehnuo se.
- Ne uzimaj Luceove riječi k srcu, Ben - rekao je Neil. - To ti
je hulja koju ne treba shvaćati ozbiljno.
- On je zao - rekao je Benedict, izgovorivši tu riječ kao da mu
se progrizla kroz grlo do usana.
- Svi smo takvi, zavisi samo od toga s koje nas strane
promatraš - rekao je Neil smireno.
Sestra Langtry je ustala; Neil se dobro slagao s Mattom i
Nuggetom, ali s Benom mu zbog nečega nikad nije polazilo za
rukom da pogodi pravi ton.
- Jesi li ustanovio što se dogodilo s večerom, Ben? - upitala
je sestra.
Na trenutak, stari redovnik pretvorio se u dječaka;
Benedictu su se oči raširile i ispunile toplinom dok je s
neskrivenom odanošću gledao u sestru Langtry.
- Večera stiže, sestro, stiže! - rekao je i osmjehnuo se,
zahvalan na njenoj pažnji, pažnji koja ju je i potakla da mu
povjeri taj konkretan zadatak.
 Njene oči blago su gledale Bena, a onda se okrenula.
- Pomoći ću vam da smjestite svoje stvari, Michael - rekla je
odlazeći u baraku. Nije, međutim, bila još završila sa skupinom
na verandi. - Gospodo, pošto večera kasni, mislim da će biti bolje
da večerate unutra, u košuljama i sa spuštenim rukavima. U
suprotnom, nećete izići na kraj s moskitima.
Iako bi bio radije ostao na verandi da vidi kako se skupina
ponaša u njenoj odsutnosti, Michael je primio njenu ponudu kao
zapovijed i otišao za njom na odjel.
Njegovi uprtači, telećak i vojnička vreća ležali su na krevetu.
Stojeći prekrštenih ruku i promatrajući ga, sestra Langtry
zapazila je metodičku lakoću s kojom je počeo raspremati svoju
imovinu; počeo je s malom torbom zakvačenom za uprtače i
izvukao četkicu za zube, neugledan ali dragocjen komadić
sapuna, duhan, četkicu za brijanje, i sve to uredno poslagao u
ladicu noćnog ormarića.
- Jeste li imali kakvu predodžbu o tome gdje ćete se naći? -
upitala ga je.
- Pa sad, vidio sam mnogo momaka koji su doživjeli tropski
nervni slom, ali to je izgledalo drukčije nego ovdje. Ovo je odjel za
tropike?
- Da - odgovorila je blago.
Odmotao je pokrivač i donju ceradu, koji su bili uredno
pričvršćeni za poklopac telećaka, i počeo izvlačiti čarape, rublje,
ručnike, čiste košulje, duge i kratke hlače. Radeći to, rekao je:
- Čudna stvar, u pustinji nije ih skrenulo ni deseti dio koliko
ih je skrenulo u džungli. Iako je to možda sasvim blizu pameti.
Pustinja ne pokušava usisati čovjeka; s njom je mnogo lakše
živjeti.
- Zato te bolesnike i zovu tropici... od tropske... džungle... -
Nastavila ga je promatrati. - U ormarić stavite samo stvari koje su
vam potrebne. Ostalo možete ostaviti u plakaru. Ključ od plakara
je kod mene, pa ako vam nešto zatreba, samo viknite... Nisu oni
tako loši kao što možda izgledaju.
- Momci su u redu. - Jedva primjetan osmijeh zadigao mu je
kut lijepih usana. - Bio sam na mnogo neugodnijim mjestima, i
još gore su me dočekivali.
- Nije vam neugodno ovdje?
Uspravio se, držeći u rukama rezervni par čizama, i pogledao
je ravno u oči.
 - Rat je završen, sestro. Ovako ili onako, ubrzo ću se vratiti
kući, a trenutno sam tako sit svega da mi je potpuno svejedno
gdje ću dočekati demobilizaciju. - Pogledao je oko sebe. - Ovaj je
smještaj neusporedivo bolji od onog u logoru, a klima je ugodnija
nego na Borneu. Nisam spavao u pristojnom krevetu čitavu
vječnost. - Podigao je ruku i počeo se poigravati s naborima mreže
protiv komaraca. - Udobnost kao kod kuće, pa još je tu i mama!
Ne, nije mi nimalo neugodno ovdje.
Primjedba o mami ju je zapekla; kako se samo usuđuje!
Svejedno, vrijeme će raspršiti taj njegov dojam. Nastavila ga je
iskušavati.
- Zašto se ne bunite što su vas poslali ovamo? Trebalo bi,
mogla bih se zakleti da niste tropiko!
Slegao je ramenima i počeo izvlačiti stvari iz vojničke vreće,
u kojoj je bilo knjiga koliko i raznih dijelova odjeće. Bio je, to je
odmah zapazila, pravi stručnjak za pakiranje.
- Dobro sam svjestan činjenice da već dugo vremena slušam
kojekakva besmislena naređenja, sestro - rekao je - i vjerujte mi
da to što su me poslali ovamo nije ni približno tako besmisleno
kao neka druga naređenja koja sam morao izvršiti.
- Da li vi to sami sebe proglašavate ludim?
Nasmijao se, bez i najmanjeg glasa.
- Ne! S mojim razumom sve je u redu.
Osjećala se kao paralizirana; prvi put u svojoj dugoj karijeri
medicinske sestre nije znala što da kaže. A onda joj se, kad je
ponovo posegnuo u svoju vreću, učinilo logičnim da kaže:
- Oh, lijepo, imate pristojan par tenisica! Teško mi je slušati
topot čizama po ovom drvenom podu. - Njena se ruka sama
ispružila i počela prebirati po knjigama što su ležale na krevetu.
Uglavnom suvremeni američki pisci, primijetila je: Steinbeck,
Faulkner, Hemingway. - Engleskih pisaca nemate? - upitala ga je.
- Ne razumijem ih - rekao je i skupio knjige da ih spremi u
ormarić.
Ponovo ono blago odbijanje; borila se da savlada ljutnju koja
je, po njenom mišljenju, bila sasvim prirodna.
- Kako to? - upitala ga je.
- Pišu o svijetu koji ne poznajem. Osim toga, još od Srednjeg
istoka nisam sreo Engleza s kojim bih mogao razmijeniti knjige.
Jenkiji su nam mnogo bliži.
 Kako je ona čitala isključivo englesku literaturu i nikad nije
otvorila knjigu nijednog suvremenog američkog pisca, nije bila
spremna raspravljati o tome i vratila se na glavnu temu.
- Rekli ste kako vam je već dosta svega i kako vam je
potpuno svejedno gdje ćete dočekati demobilizaciju. Čega vam je
to dosta?
Ponovo je svezao uzice na vojničkoj vreći i skupio prazan
telećak i uprtače.
- Svega skupa - rekao je. - Ovo nije život dostojan čovjeka.
Raširila je ruke.
- Ne bojite se povratka kući? - upitala ga je koračajući ispred
njega prema plakaru.
- Zašto bih se bojao?
Otključala je plakar i sklonila se u stranu, puštajući ga da
smjesti svoje stvari.
- Jedna od stvari koje u toku posljednjih nekoliko mjeseci
sve češće primjećujem kod većine pacijenata... pa, da vam pravo
kažem, i kod medicinskog osoblja... to je strah od povratka kući.
Kao da su otišli tako davno da su izgubili svaki osjećaj
bliskosti i vezanosti za rodni kraj - rekla je.
Složio je stvari, uspravio se i okrenuo njoj.
- Ovdje se to sigurno može dogoditi. I ovo je neka vrsta
doma, ima u sebi nešto trajno. Bojite li se i vi povratka kući?
Zatreptala je.
- Mislim da se ne bojim - rekla je polako i osmjehnula se. -
Vi znate biti i pomalo nezgodni, zar ne?
Osmijeh kojim joj je uzvratio bio je srdačan i s dna duše.
- To su mi i ranije govorili - rekao je.
- Recite mi ako vam nešto bude potrebno. Službeno, moje
radno vrijeme prestaje za nekoliko minuta, ali ponovo ću doći oko
sedam.
- Hvala, sestro, već ću se nekako snaći.
Prešla je pogledom preko njegova lica, a onda je klimnula
glavom.
- Da, mislim da ćete se snaći - rekla je.
 2

Stigao je bolničar s večerom i iz blagovaonice je dopirala buka, pa

je, umjesto da ode ravno u svoju sobu, sestra Langtry ušla u
glavnu prostoriju odjela i pozdravila bolničara pokretom glave.
- Što imamo večeras? - upitala ga je, vadeći tanjure iz
ormara. Bolničar je uzdahnuo.
- Mislim da bi trebalo da bude govedina sa zeljem.
- A više je zelje bez govedine, je li?
- Više neka bezoblična masa, rekao bih. Ali puding nije loš,
nešto kao knedle u zlatnom sirupu.
- Svaki je puding bolji od nikakvog, vojniče! Pravo je čudo
kako su se sljedovanja popravila u posljednjih šest mjeseci.
- Bogami jesu, sestro - suglasio se bolničar spremno.
Kad se okrenula primusu na kojem je obično podgrijavala
jelo prije serviranja, pažnju sestre Langtry privuklo je jedva
primjetno kretanje u njenoj sobi. Spustila je tanjure i tiho izišla u
hodnik ispred dnevne prostorije.
Luce je stajao kraj njenog stola, oborene glave, a u rukama
je držao kuvertu s Michaelovim dokumentima.
- Ostavite to, smjesta!
Poslušao je sasvim ležerno, kao da je uzeo kuvertu tek
onako, u prolazu. Ako je pročitao dokumente, onda je djelo već
bilo učinjeno, jer su papiri, to je odmah vidjela, bili na svom
mjestu u kuverti. Na Luceu se ništa nije moglo vidjeti, to i jest
bila nevolja s Luceom - on je živio na toliko različitih nivoa da ni
sam nije uvijek bio načisto što je gore, a što dolje. To je, naravno,
značilo da je u svako doba sposoban uvjeriti sam sebe kako nije
učinio ništa loše. Izvana promatrano, bio je oličenje čovjeka koji
nema nikakve potrebe da nekog špijunira ili da se upušta u
mračne poslove, ali njegova biografija govorila je nešto sasvim
suprotno.
- Što tražite ovdje, Luce?
- Dozvolu za izlaz poslije povečerja - rekao je a da nije ni
trepnuo.
- Žao mi je, naredniče, ovog mjeseca dobili ste više dozvola
za izlaz nego što je predviđeno pravilima - rekla je hladno. - Jeste
li pročitali te papire?
- Sestro Langtry! Zar bih ja učinio takvo nešto?
 - Jednog ćete dana načiniti pogrešan korak, a ja ću biti tu
da vas uhvatim - rekla je. - A sad, kad ste se već našli ovdje,
pomozite mi da serviram večeru.
Prije nego što će izići iz sobe, uzela je Michaelove papire i
zaključala ih u gornju ladicu, predbacujući sama sebi zbog
nemarnosti kakvu nikad, koliko se mogla sjetiti, nije pokazala.
Trebalo je da se pobrine da papiri budu pod ključem prije nego
što će odvesti Michaela na odjel. Možda je on zaista u pravu - rat
je trajao predugo, pa je i ona počela griješiti.

- Neka nas dobri Bog ispuni iskrenom zahvalnošću za hranu koju

ćemo primiti - rekao je Benedict, uz samo djelomičnu šutnju
ostalih, i podigao glavu.
Samo je Luce potpuno ignorirao molitvu i mirno jeo kao da
je gluh. Ostali su čekali da Benedict kaže svoje i tek onda se
prihvatili noževa i vilica da se upuste u prebiranje po sumnjivoj
masi na tanjurima, ni zbunjeni Benedictovom molitvom ni
izbačeni iz ravnoteže Luceovim bezbožništvom. Čitav ritual već je
odavno bio izgubio aureolu novine koju je nekad možda imao,
zaključio je Michael, osjećajući kako mu djelo nepoznatog kuhara
draži nepce, iako je jelo bilo još uvijek tipično vojničko. Uz to, bile
su tu i poslastice. Puding.
Donijeti zaključak o svakoj novoj skupini ljudi za njega je
bila rutinska procedura, dio nastojanja da se preživi - ali i igra
svoje vrste. Sam se sa sobom kladio u imaginarne sume u točnost
svojih zaključaka, što mu je bilo draže nego priznati da je u
posljednjih šest godina, u stvari, stavljao na kocku život.
Pacijenti Odjela X bili su nezgodna gomila, to je točno, ali
nimalo nezgodnija od drugih skupina koje je upoznao. Bili su to
tek muškarci koji se trude da usklade svoje živote s drugim
muškarcima, a to im uspijeva koliko i većini ostalih. Ako su slični
njemu, onda su preko svake mjere siti rata i muškaraca,
muškaraca, muškaraca...
- Kako si se, zaboga, našao ovdje, na Odjelu X, Mike? -
upitao ga je iznenada Benedict, blistavih očiju.
Michael je spustio žlicu, jer je ionako već bio pojeo puding,
pa je izvukao limenu kutiju s duhanom.
 - Malo je nedostajalo pa da ubijem jednog momka - rekao je
izvlačeći iz svežnja listić rižinog papira. - I ubio bih ga da nije bilo
drugih koji su me spriječili u tome.
- Prema tome, nije se radilo o neprijatelju, pretpostavljam -
rekao je Neil.
- Ne, radilo se o starijem naredniku iz moje čete.
- I to je sve?- upitao ga je Nugget, gutajući uz čudne grimase
zalogaje hrane.
Michael ga je zabrinuto promatrao.
- Čuj, je li s tobom sve u redu?
- Da, samo me muči hiatus hernia - rekao je Nugget tonom
koji je odražavao mirenje sa sudbinom. - Stegne me uvijek kad
gutam.
Izjavio je to neobično svečano, gotovo s onom istom
pobožnošću s kojom je Benedict izgovorio svoju kratku molitvu.
Michael je primijetio kako su se ostali, čak i Luce, samo
osmjehnuli. To znači da vole tog malog momka s lasičjim licem,
zaključio je.
Kad je smotao i pripalio cigaretu, Michael je ostao sjediti s
rukama sklopljenim iza glave, jer je klupa bila bez naslona, i
prepustio se razmišljanju o ljudima oko sebe. Bilo je ugodno naći
se tako na nepoznatom mjestu, okružen nepoznatim licima.
Nakon šest godina provedenih u istom bataljonu, znao je po
smradu koji je od njegovih drugova vojnika pustio vjetar.
Slijepac je vjerojatno dobro zašao u tridesete godine; nije
govorio ni tražio mnogo. Za razliku od Nuggeta, koji je, zaključio
je, njihova maskota. Svaka četa ima nekoga koga smatra
talismanom, čovjekom koji joj donosi sreću; zašto bi Odjel X bio
drukčiji?
Znao je da Lucea neće zavoljeti, ali Lucea vjerojatno ionako
nitko nikad nije volio. Što se tiče Nuggeta, ništa na njemu nije
upućivalo na to da je nekad bio u borbi. Michael nikome ne bi
poželio da to doživi, ali ljudi koji su prošli kroz bitke bili su
drukčiji, što ne znači obavezno i hrabriji, odlučniji ili jači. Sama
borba nije mogla stvoriti te osobine ako nisu već postojale u
čovjeku, a nije ih mogla ni uništiti ako su postojale. Užas bitke
prodirao je mnogo dublje, i sve skupa bilo je mnogo složenije,
značilo je gledati smrti u oči i vagati važnost života, shvatiti
slučajni karakter vlastite smrti, shvatiti koliko je čovjek sebičan,
spreman da zahvaljuje zvijezdama što je na metku napisano neko
drugo ime, a ne njegovo, naučiti kako se traži oslonac u
praznovjerju, podnositi grižnju savjesti i kajanje nakon završetka
svake akcije zbog vremena u kojem se čovjek bio pretvorio u
životinju prema sebi, a u statističku jedinicu za one koji odlučuju
o njegovoj vojničkoj sudbini...
Neil je govorio; Michael je natjerao sam sebe da sluša, jer je
Neil bio osoba vrijedna poštovanja. I on je dugo ratovao. Polje
njegovog djelovanja bila je pustinja, a držao se kao pravi vojnik.
- ... i tako, koliko ja mogu ocijeniti, ostalo nam je još oko
osam tjedana - rekao je Neil. Michael ga je samo napola slušao,
ali je shvatio da Neil govori o životu Odjela X.
Fasciniran, prenosio je pogled s jednog lica na drugo, dok
mu je mozak pokušavao usvojiti otkriće da ih vijest o skorom
povratku kući uznemirava. Slijepi Matt se uistinu tresao od
užasa! Zaista su čudno društvo, pomislio je, sjetivši se kako je
sestra Langtry rekla da se boje povratka kući.
Sestra Langtry... Prošlo je mnogo vremena otkako je
posljednji put imao posla sa ženama, pa nije bio sasvim siguran
šta osjeća prema njoj. Rat je okrenuo mnoge stvari naglavce; bilo
mu je teško predočiti sebi ženu od autoriteta, ženu sa
samopouzdanjem, što prije rata nije nikad bila ženska osobina.
Ma koliko bila ljubazna i zainteresirana za njega, osjećalo se da je
naviknuta da šefuje, i da joj nije nimalo neugodno nametati svoju
vlast muškarcima. Treba, doduše, priznati da, po svemu sudeći,
ne zloupotrebljava tu vlast. Sestra Langtry nije zmaj, čak ni mlad
zmaj. Ipak, teško je uspostaviti odnose sa ženom koja posve
mirno polazi od toga da govore istim jezikom i da razmišljaju na
isti način; nije čak mogao uvjeriti sam sebe da je vidio više od rata
nego ona, jer je bilo sasvim vjerojatno da je dobar njegov dio i
sama provela pod vatrom. Nosila je srebrne zvjezdice kapetana
Korpusa medicinskih sestara, što je relativno visok čin.
Pacijenti Odjela X obožavali su je; kad ga je prvi put izvela
na verandu, smjesta je osjetio njihovo neprijateljstvo,
nepovjerenje sumnjičavih, nakostriješenih vlasnika prema
potencijalnom akcionaru. Takva njihova reakcija, zaključio je, bila
je uzrok njihovu neuračunljivom, luđačkom ponašanju. E pa, ne
treba da brinu! Ako je Neil u pravu, nitko od njih neće ostati ovdje
toliko da bi zbog njegova dolaska trebalo mijenjati uspostavljene
odnose. On želi samo da se riješi rata, vojske, svih uspomena na
razdoblje koje će se ubrzo zaokružiti na punih šest godina.
Iako je premještaj u Bazu broj 15 dočekao radosno, pomisao
da bi mogao provesti sljedećih nekoliko mjeseci izležavajući se
besposlen u bolnici nije ga nimalo privlačila. To bi značilo previše
vremena za sjećanje. Dobro se osjećao, u potpunosti je vladao
sobom; znao je to, a znali su to i oni tipovi koji su ga poslali
ovamo. Drukčije je s ovim jadnicima na Odjelu X; oni pate. Vidio
je to po njihovim licima, razabirao je to po njihovim glasovima. S
vremenom će saznati i zašto, i kako. Zasad mu je dovoljno što zna
da su svi tropici, ili da su bili tropici. Ako ništa drugo, može
pokušati da bude od koristi.
Kad je i posljednji od pacijenata pojeo svoj puding, Michael
je ustao i pokupio prljave emajlirane tanjure, a zatim se požurio
da se upozna s rasporedom u dnevnoj prostoriji.

Sestra Langtry prolazila je kroz bolnički kompleks najmanje

šest puta dnevno, od paviljona medicinskih sestara do Odjela X, a
posljednje dvije od tih šetnji obavljala je poslije zalaska sunca. Po
danu, smatrala je to dobro došlom prilikom da protegne noge, ali
po mraku se nikad nije osjećala ugodno. U djetinjstvu se strašno
bojala mraka i nije htjela spavati bez upaljene noćne svjetiljke, ali
je, naravno, već odavno uspostavila dovoljnu vlast nad samom
sobom da se može boriti s tako glupim, neosnovanim strahovima.
Ipak, kad god je noću prolazila kroz bolnički kompleks, nastojala
je razmišljati o nečemu konkretnom osvjetljavajući sebi put
džepnom baterijom. Bez svjetlosti baterije svaka sjena
predstavljala je otvorenu prijetnju.
Na dan kada je Michael Wilson primljen na Odjel X, otišla je
kad su pacijenti sjeli da večeraju u kantinu za medicinsko
osoblje, da i sama nešto pojede. Sad se, koračajući za svijetlim
krugom koji je na stazu bacao mlaz svjetlosti iz njene baterije,
vraćala na Odjel X da tamo provede vrijeme koje je smatrala
najugodnijim u toku dana, između večere i gašenja svjetlosti na
odjelu. Večeras se posebno radovala tom vremenu; dolazak novog
pacijenta uvijek je činio razgovor zanimljivijim i izoštravao joj duh
i reflekse.
Razmišljala je o različitim vrstama boli. Činilo joj se da je
mnogo vremena prošlo od dana kad je protestirala kod glavne
sestre zbog toga što ju je rasporedila na Odjel X, i ljutito
uvjeravala tu, kao čelik čvrstu damu da nema nikakvih iskustava
s duševnim bolesnicima i da uopće nema razumijevanja za njih. U
to vrijeme taj raspored joj je izgledao kao kazna, pljuska kojom joj
je vojska zahvalila za sve ono što je učinila godinama radeći u
stanicama za trijažu ranjenika. Bio je to sasvim drukčiji život -
šatori, zemljani podovi, prašina u suho doba, a blato kad je kiša,
uporno nastojanje da se očuva zdravlje i snaga za naporni posao
medicinske sestre dok su klima i životni uvjeti nemilosrdno
nagrizali organizam... Bio je to malj užasa i bola koji je udarao
tjednima bez prestanka, tjednima što su prerastali u godine. Ali
bol je tada bila drukčija. Čudno, mogla je oči isplakati nad
čovjekom bez obje ruke, s prosutom utrobom u vidu bezoblične
sluzave mase, nad srcem iznenada hladnim i nepokretnim kao
komad mesa u hladnjaku, ali sve su to bili fizički faits accomplis.
Gotove, svršene stvari. Čovjek bi zakrpao ono što bi mogao,
oplakao ono što nije mogao zakrpati i malo-pomalo zaboravljao,
krećući se stalno naprijed.
Nasuprot tome, bol na Odjelu X svodila se na duševne,
psihičke patnje, često neshvaćene, često prezrene ili izvrgavane
ruglu. Ona sama smatrala je premještaj na Odjel X za uvredu, za
nešto što zbog svojih sposobnosti i godina lojalne službe nikako
nije zaslužila. Sad je znala zašto je bila tako uvrijeđena. Tjelesna
bol, fizičke patnje s kojima se susretala u službi djelovali su tako
da su iz žrtava izvlačili ono što je u njima bilo najbolje. Herojstvo i
čista plemenitost bili su ono zbog čega je, ne žaleći sebe,
godinama padala od posla u stanicama za trijažu. S druge strane,
slom živaca nema u sebi ničeg plemenitog; to je mrlja na čovjeku,
dokaz slabosti karaktera.
S takvim je predodžbama došla na Odjel X, nezadovoljna,
stegnutih usana, gotovo želeći da može mrziti svoje pacijente.
Samo to što je bila potpuno prožeta etikom svoje službe i strogo
se pridržavala svojih dužnosti, učinio je da se nije zatvorila prema
promjenama u svojim osjećajima i nazorima. Konačno, pacijent je
pacijent, duša u nevolji podjednako je realna kao i tijelo u nevolji.
Odlučna da ne dopusti da je itko optuži za malodušnost, nekako
je izdržala prve dane na Odjelu X.
Ono što je, međutim, pretvorilo Honour Langtry od savjesne
skrbnice u nekoga previše brižnog da bi ograničio svoju ulogu
samo na skrbništvo bijaše spoznaja da u Bazi broj 15 nitko nije
zainteresiran za ljude na Odjelu X. U bolnici kakva je bila Baza
broj 15, koja je započela rad previše blizu zone borbenih operacija
da bi se specijalizirala za tropike, nikad nije bilo mnogo
pacijenata za kakve je bio predviđen Odjel X. Većina onih koji su
se nalazili na tom odjelu prebačeni su tamo iz drugih odjela
bolnice, kao na primjer Nugget, Matt i Benedict. Ljudi s ozbiljnim
psihičkim poremećajima najčešće su otpremani direktno u
Australiju, a na Odjel X upućivani su lakši slučajevi, s manje
izrazitim simptomima. U vojsci nije bilo mnogo psihijatara i ni
jedan se od njih nije nalazio u ustanovama kao što je bila Baza
broj 15, bar koliko je sestra Langtry znala.
Kako na odjelu nije imala, ili gotovo nikad nije imala, posla
koji normalno obavljaju medicinske sestre, počela je usmjeravati
svoju natprosječnu inteligenciju i bezgraničnu energiju, koja je i
učinila od nje tako dobro medicinsku sestru, na problem onoga
što je nazvala X-bol. Shvatiti što ljudi na Odjelu X proživljavaju
kao istinsku bol, rekla je sama sebi, bit će početak sasvim novog
iskustva u njegovanju bolesnika.
X-bol bijaše posljedica povrede duha, za razliku od povrede
mozga; amorfna i neuhvatljiva, zasnivala se na apstrakcijama.
Ipak, bila je nešto sasvim konkretno, predstavljala je rušenje
inače zdravog organizma u istoj mjeri kao i svaka fizička bol ili
ozljeda. Bila je teška, zloslutna, širila je oko sebe osjećaj
nelagodnosti i praznine; djelovanje joj je bilo žestoko a efekti
dugotrajniji nego kod fizičkih ozljeda. A znalo se o njoj manje nego
i o jednoj drugoj oblasti medicine.
Otkrila je u sebi strastveno, pristrano zanimanje za pacijente
koji su prolazili kroz Odjel X, bila je fascinirana beskrajnom
raznovrsnošću slučajeva unutar jedne opće kategorije, i otkrila je,
uz ostalo, u sebi i poseban dar da im pomogne da prebrode
najtežu fazu boli. Doživljavala je, razumljivo, i neuspjehe; biti
dobra medicinska sestra značilo je pomiriti se s tim, naravno uz
spoznaju da je pokušala sve čega se mogla sjetiti. Ma koliko da je
bila svjesna svog neznanja i neiskustva, znala je vrlo dobro da
njena prisutnost na Odjelu X znači vrlo mnogo za dobrobit većine
njenih pacijenata.
Naučila je također da trošenje nervne energije može iscrpsti
mnogo više nego i najmučniji fizički rad; naučila je da se
prilagođuje drukčijem tempu, da akumulira ogromne rezerve
strpljenja. Strpljenja i razumijevanja. Nakon što se oslobodila
pomalo neodređenih predrasuda u vezi sa „slabošću karaktera”,
bila je prisiljena da se sukobi s na izgled potpunom
egocentričnošću svojih pacijenata. Nekome čije je čitavo zrelo
razdoblje života bilo posvećeno aktivnom, radosnom i uglavnom
altruističkom samoprijegoru, bilo je teško shvatiti da je kod
njenih pacijenata ta okrenutost sebi, u stvari, samo dokaz da im
nedostaje njihovo Ja. Najveći dio onoga što je naučila savladala je
vlastitim iskustvom, jer nije bilo nikoga da je pouči a literatura je
bila oskudna. Ali Honour Langtry bila je rođena bolničarka -
borila se, potaknuta, zanesena, maltene zaljubljena u tu tešku
oblast medicinske rehabilitacije.
Često se događalo da dugo, mnogo duže nego što se nadala
ili nego što je mogla očekivati, izostane svaki opipljiv dokaz da je
uspjela uspostaviti kontakt s pacijentom. Ponekad, kad bi veza
bila konačno uspostavljena, morala se pitati da li je tome
pridonijelo išta od onoga što je sama učinila. Ipak, znala je da je
pomogla. Da je u to makar i na trenutak posumnjala, već odavno
bi bila izborila premještaj.

Kad je mlaz svjetlosti baterije obasjao početak rampe, ugasila je

svjetiljku i popela se uz blago nagnutu kosinu od dasaka tiho,
koliko su to vojničke cipele na njenim nogama omogućavale.
Njena pisarnica nalazila se iza prvih vrata lijevo u hodniku.
Bila je to prostorija veličine dva puta dva metra, koju su dva
vanjska zida sa prozorima i žaluzinama spašavala od izgleda i
atmosfere kabine na podmornici. U njoj se jedva moglo naći
mjesta za stolić koji joj je služio kao pisaći stol, stolac s jedne
strane i stolac za posjetioca s druge strane, i dvije police od
dasaka u obliku slova L, sa dvije drvene ladice koje su se mogle
zaključati, a koje je nazivala svojom kartotekom. U gornjoj ladici
nalazile su se papirne ljuske svih pacijenata Odjela X od njegova
osnutka, sve u svemu, ne naročito velik broj fascikala u kojima je
čuvala kopije njihovih povijesti bolesti i drugih dokumenata. U
drugoj ladici čuvala je neke lijekove za koje su glavna sestra i
pukovnik Chinstrap smatrali da ih mora imati pri ruci -
paraldehid za oralnu upotrebu i u ampulama za injekcije,
fenobarbiturat, morfij, APC otopinu, kalijev citrat, otopinu opijata,
magnezijevo mlijeko, ricinusovo ulje, kloral-hidrat, destiliranu
vodu, placebo i veliku bocu medicinskog brendija s tri zvjezdice
„Chateau Tanuda”.
Sestra Langtry skinula je vojnički šešir, gležnjake i cipele i
sve to uredno složila iza vrata. Košaricu u kojoj je nosila svoje
osobne stvari dok je bila na dužnosti, spustila je pod stol i obula
tenisice. Kako se Baza broj 15 službeno nalazila u malaričnoj
zoni, osoblje je bilo dužno da se nakon zalaska sunca oblači tako
da im tijelo bude pokriveno od vrata do šaka i nožnih prstiju, što
je po nepodnošljivoj vrućini činilo život još nepodnošljivijim. U
stvarnosti, temeljito zaprašivanje terena u krugu od mnogo milja
oko baze DDT-jem svelo je opasnost od malarije praktično na
nulu, ali propisi o oblačenju nakon povečerja ostali su na snazi.
Neke od emancipiranijih medicinskih sestara nosile su sive
tropske jakne i duge hlače po danu kao i nakon zalaska sunca,
tvrdeći da se osjećaju mnogo udobnije nego u suknjama, ali one
među njima koje su, kao Honour Langtry, provele veći dio rata u
poljskim stanicama za prihvat ranjenika, gdje su hlače bile
obavezni dio uniforme, više su voljele da se u relativnoj udobnosti
Baze broj 15 oblače ženstvenije kad god je to moguće.
Osim toga, sestra Langtry imala je teoriju da njenim
pacijentima bolje čini da vide ženu u haljini, nego u uniformi
sličnoj onoj koju sami nose. Imala je i teoriju u pogledu buke, pa
je skidala cipele kad god bi uvečer došla na odjel, i zabranjivala je
pacijentima da po baraci hodaju u čizmama.
Na zidu njene sobice, iznad stolca za posjetioca, nalazila se,
pričvršćena pribadačama, zbirka olovkom crtanih portreta,
ukupno petnaestak crteža. Bio je to Neilov registar pacijenata koji
su prošli kroz Odjel X u njegovo vrijeme, ili su se još tu nalazili.
Kad bi podigla pogled s onoga što je radila, mogla je proučavati taj
jedinstveni, neobično rječiti slikovni arhiv. Kad bi neki od
pacijenata bio otpušten, njegov crtež prebacivan je iz srednjega
reda na neki periferni položaj. U srednjem redu trenutno je bilo
pet lica, ali i dovoljno slobodnog mjesta za šesto. Nevolja je bila
što nije računala na pojavu tog šestog lica, bar ne sad kad je Baza
broj 15 brojila svoje posljednje dane, kad je rat završen a
grmljavina topova utihnula. Ipak, danas je stigao Michael, novi
objekt za Neilovo prodorno oko. Pitala se što će Neil vidjeti u
Michaelu, i uhvatila samu sebe kako se veseli trenutku kad će
rezultat tog Neilovog pogleda objesiti na zid u svojoj sobici.
Sjela je na stolac i, podbočivši rukom bradu, zagledala se u
srednji red crteža.
„Moji su,” pomislila je zadovoljno, ali se brzo pribrala i
odbacila taj najopasniji od svih pristupa. Njeno vlastito Ja, to je
otkrila nakon što je došla na Odjel X, nepoželjan je uljez od koga
pacijenti nikakve koristi nemaju. Bila je, na kraju krajeva, ako ne
arbitar njihovih konačnih sudbina, a ono bar regulator njihovog
boravka na Odjelu X. U tom njenom položaju krila se velika moć,
jer je ravnoteža Odjela X bila vrlo delikatna, a ona se nalazila na
mjestu na kojem je, premještajući svoju težinu tamo-amo, mogla
utjecati na položaj vage. Uvijek je nastojala respektirati svoju moć
tako što je neće koristiti i što se neće oslanjati na nju. Ipak,
povremeno, kao sad, na primjer, spoznaja da posjeduje tu moć
javljala se u njenoj svijesti i gledala je, samouvjereno, ravno u oči.
A to je opasno! Dobra medicinska sestra ne bi smjela razvijati u
sebi osjećaj da ima neku posebnu misiju, niti se zavaravati da je
oporavak pacijenta direktno njeno djelo. Bilo mentalni, bilo
fizički, oporavak je nešto što dolazi iz samog pacijenta.
Ono što je njoj bilo potrebno, bio je rad. Ustala je, izvukla
uzicu na koju su bili nanizani ključevi, pričvršćenu za
unutrašnjost džepa na hlačama, i provukla je kroz ruku dok nije
napipala ključ koji joj je potreban, ključ od gornje ladice.
Otključala ju je i izvadila kuvertu s Michaelovim bolesničkim
dokumentima.

Kad je Neil Parkinson ušao u sobicu, ne pričekavši da utihne

odjek kucanja na vrata, bila je upravo sjela za svoj stolić, s
dokumentima još neotvorenim pred sobom. Sjeo je na stolac za
posjetioce i ozbiljno se zagledao u nju. Već naviknuta na taj
njegov pogled, samo se osmjehnula čekajući što će reći.
Oči na koje je bila naviknuta nisu je, međutim, nikad
promatrale sa slijepom lakoćom prijateljstva i simpatije, već su je
pri svakom susretu rastavljale i ponovo sastavljale. U tom
pogledu nije bilo senzualnosti, ali je zato bilo one očaranosti s
kojom mali dječak istražuje tajnu svoje najdraže igračke. Strast za
otkrivanjem novog nikad ga nije napustila i, svake večeri kad bi
došao da malo posjedi i nasamo porazgovara s njom, nalazio je u
tome nova zadovoljstva.
Nije bila neka zanosna ljepotica niti je mogla nadomjestiti
ljepotu seksualnom privlačnošću. Bila je mlada i mogla se dičiti
izuzetno lijepom i glatkom kožom, tako prozračnom da su se kroz
nju vidjele vene kao tanke pruge dima, iako je od upotrebe
atabrina dobila žućkastu boju. Crte su joj bile pravilne a detalji
lica više fini nego izraziti, osim očiju koje su bile iste tople smeđe
boje kao i kosa, krupne i smirene osim kad bi se naljutila pa bi
počele divlje sijevati. Imala je tipičnu figuru bolničarke, vitku ali s
previše ravnim grudima, i prekrasne noge, dugačke ali čvrste, s
pravilno raspoređenim mišićima, s nježnim člancima i malim
stopalima. Sve to bilo je posljedica neprestanog kretanja i mnogo
teškog rada. Danju, kad je nosila haljinu, uškrobljeni nabori
bijele kapice medicinske sestre predstavljali su zgodan okvir za
njeno lice, a noću, kad je oblačila hlače, nosila je prilikom odlaska
na posao i povratka vojnički šešir s jednom stranom oboda
podignutom a drugom spuštenom, dok je po odjelu išla gologlava.
Kratku, valovitu kosu održavala je uvijek uredno friziranu na taj
način što je dio obilnog sljedovanja alkoholnih pića, što su ga
dobivale medicinske sestre, mijenjala za usluge jednog narednika
intendantske službe koji je u civilu bio frizer i po narudžbi češljao
ženske pripadnike saniteta.
Takva je bila njena vanjština. Ispod te fasade bila je čvrsta
kao kaljeni čelik, inteligentna, načitana kakve već jesu djevojke
koje su prošle kroz elitne djevojačke škole, i vrlo pronicljiva. Bila
je odlučna, znala je biti i oštra i, uza svu ljubaznost i
razumijevanje, jedan dio njenog bića ostajao je uvijek izdvojen i
suzdržan. Pripadala im je, potpuno im se posvećivala, tim svojim
pacijentima, ali ono što se nalazilo u središtu njenog bića, ma šta
to bilo, uvijek im je uskraćivala. To je moglo izluditi čovjeka, ali je
u tome vjerojatno ležao i odgovor na pitanje zašto je toliko
privlačila Neila.
To sigurno nije bilo nimalo jednostavno, uvijek pronalaziti
najlakši i najnormalniji pristup u odnosima s vojnicima za koje je
predstavljala utjelovljenje već gotovo zaboravljene ljudske vrste -
žene. Ipak joj je to dobro polazilo za rukom, a nikad ni jednom od
njih nije ni najmanjim znakom pokazala da je u njoj probudio
neko seksualno ili romantično zanimanje, nazovite to kako
hoćete. Njena titula bila je sestra, zvali su je „Sestro!” a tako se
uvijek i odnosila prema njima - kao sestra, kao netko tko ih
mnogo voli ali ne želi dijeliti s njima čitavo svoje biće.
Ipak, između Neila Parkinsona i Honour Langtry postojao je
izvjestan prešutan sporazum. Nikad o njemu nisu raspravljali,
nisu ga čak ni otvoreno spomenuli, ali su oboje znali da će, kad
se rat završi i oboje se nađu u civilu, on nastaviti dolaziti k njoj, a
ona neće imati ništa protiv tog njegovog zanimanja za nju.
Oboje su bili porijeklom iz najboljih kuća, odgajani tako da
se u njima razvio osjećaj za najfinije nijanse društvenih obaveza
koje jedva da je moguće definirati, pa je i za nju i za njega bilo
nezamislivo da bi osobne stvari mogle doći ispred dužnosti. U
vrijeme kad su se sreli, rat je bio nametnuo strogo profesionalnu
vrstu odnosa koje će se oni strogo pridržavati. Poslije rata takvo
suzdržavanje neće više biti potrebno.
Neil se grčevito držao tih perspektiva i iščekivao dolazak tog
vremena s nečim što je bilo bolnije od čežnje; ono o čemu je
sanjario bilo bi, u stvari, zaokruženje njegovog života, jer je
mnogo i iskreno volio Honour Langtry. Nije bio tako čvrst kao
ona, ili su možda strasti u njemu bile jače pokrenute nego u njoj,
jer mu je bilo sve teže održavati te odnose unutar granica koje je
ona povukla. Prekoračenja tih granica svodila su se, doduše,
uvijek samo na poneki pogled ili primjedbu - bojao se i same
pomisli na to da je intimnije dodirne ili poljubi, jer je znao da bi
ga, kad bi pokušao nešto slično, smjesta otpremila s odjela, bio
pacijent ili ne bio. U ratu, ženama je samo iznimno odobravan
pristup u oblasti u kojima su vladali frontovski uvjeti, a one
kojima je to odobravano bile su gotovo isključivo medicinske
sestre. Vojska je povjerila Honour Langtry dužnost i položaj na
kojem nije mogla sebi dopustiti nikakvu intimnu vezu s čovjekom
koji je i vojnik i pacijent, vezu koja bi mogla trošiti njene emocije.
On ipak nikad nije posumnjao u postojanje prešutnog
sporazuma medu njima; da nije dijelila taj njegov osjećaj, i da nije
bila suglasna s njim, požurila bi se da ga razuvjeri, smatrajući da
joj je to dužnost.

Jedinac bogatih roditelja, istaknutih građana Melbournea, Neil

Longland Parkinson je prošao razvojni put specifičan za svoje
vrijeme i svoju zemlju, Australiju; formirao se u mladića koji je
bio više Englez nego sami Englezi. U njegovu govoru nije se mogao
osjetiti ni najmanji trag australskog žargona, njegov naglasak bio
je dotjeran i izbrušen kao naglasak svakog mladog engleskog
aristokrata. Iz srednje Škole a Greelongu otišao je ravno na
Oxfordsko sveučilište u Engleskoj, gdje se upisao na studij
povijesti, i od svojih oxfordskih dana nije proveo u rodnoj zemlji
više od nekoliko mjeseci. Želja mu je bila da postane slikar, pa je
iz Oxforda prešao u Pariz, a odatle na Peloponez u Grčkoj, gdje je
provodio skroman ili zanimljiv život, prekidan samo burnim
posjetima jedne talijanske glumice koja je slovila kao njegova
ljubavnica, ali je željela postati mu i supruga. Između tih
napornih provala strasti, naučio je govoriti grčki gotovo isto tako
tečno kao što je govorio engleski, francuski i talijanski, vrijedno je
slikao i smatrao sebe više Englezom izvan domovine nego
Australcem.
Brak još nije bio našao mjesta u njegovim planovima, iako je
bio svjestan da će prije ili kasnije morati razmisliti o ženidbi. Isto
je tako bio svjestan da neće moći unedogled odgađati odluku o
budućem toku svog života. Ipak, bio je mlad, nije još bio navršio
trideset godina, i činilo mu se da vremena ima više nego dovoljno.
 A onda se iznenada sve promijenilo, kao da je nastupila
kataklizma. Čak su se i po Peloponezu već duže vrijeme pronosile
glasine o predstojećem ratu, a onda je stiglo pismo od oca -
hladno, kruto formulirano pismo, iz kojeg je slijedilo da su dani
neodgovornog ponašanja odbrojeni i da mu je dužnost, prema
obitelji i svom društvenom položaju, da se smjesta vrati kući, dok
je još moguće.
I tako je, u drugoj polovici 1938. godine, otplovio u
Australiju i obreo se u zemlji koju je jedva poznavao, uz roditelje
koji su mu izgledali strani i koji su se, kako mu se činilo, odnosili
prema njemu hladno i bez ljubavi, kao viktorijansko plemstvo, što
su oni slučajno i bili - samo ne plemstvo kraljice Viktorije nego
australske države Victoria.
Njegov povratak u Australiju pao je točno na njegov trideseti
rođendan; bili su to miljokazi kojih se ni danas, sedam godina
kasnije, nije mogao sjećati a da se u njemu ne podigne val
strahota koje su ga progonile od prošlog svibnja. Njegov otac! Taj
beskrupulozni, šarmantni, čvrsti, nevjerojatno energični starac!
Zašto nije izrodio čitavu četu sinova? Činilo se neshvatljivim da
ima samo jednog, a da je i tog jedinca dobio u kasnim godinama.
Kakav teret, biti sin jedinac Longlanda Parkinsona! Koji treba da
dostigne, pa i natkrili, samog Longlanda Parkinsona!
To je bilo nemoguće, naravno. Da je starac bar shvatio da je
sam uzrok Neilovoj nesposobnosti da se izravna s njim! Bez
očevog radničkog porijekla, bez gorčine i želje za uspjehom koje
idu uz to, pa još opterećen rafiniranom malograđanštinom majke,
Neil je bio svjestan da je poražen još od vremena kad je dovoljno
odrastao da počne formulirati vlastita mišljenja o ovom svijetu.
Bio je još dječak kad je shvatio da oca cijeni mnogo više nego
majku, usprkos tome što se otac prema njemu držao ravnodušno,
a majka ga slijepo i nepokolebljivo štitila. Odlazak u koledž s
internatom donio mu je zbog toga ogromno olakšanje, i tako se
našao na stazi kojom će ići od prvog semestra u Greelongu do
tridesetog rođendana. Kakvog smisla ima pokušavati riješiti
problem koji je očigledno nerješiv? Treba pobjeći od njega,
ignorirati ga! Novac njegove majke prepisan je na njegovo ime na
dan kad je postao punoljetan, a to je bilo više nego dovoljno za
njegove potrebe. Odlučio je da živi vlastitim životom, daleko od
Melbournea i roditelja, da iskleše sebi nišu kakva mu odgovara.
 Sve je to uništio rat, čija se sjena nadvila nad svijet. Od
nekih stvari ipak se ne može pobjeći, neke stvari ne mogu se
ignorirati.
Večera u čast njegovog rođendana bila je vrlo svečana,
strogo po protokolu, a popis gostiju bio je izdašno prošaran
mladim damama, debitantkinjama, koje je njegova majka
smatrala prihvatljivim natjecateljicama za položaj supruge njena
sina. Za svečano postavljenim stolom našla su se dva
nadbiskupa, Engleske crkve i Rimokatoličke crkve, jedan ministar
pokrajinske i jedan savezne vlade, jedan liječnik koji je upravo bio
u modi, britanski visoki komesar i francuski ambasador.
Naravno, o tome tko će biti pozvan odlučivala je njegova majka.
Za vrijeme večere jedva da je i primijetio mlade dame i značajne
ličnosti, i gotovo uopće nije bio svjestan majčine prisutnosti. Sva
njegova pažnja bila je usredotočena na oca, koji je sjedio na
suprotnom kraju stola i čije su pakosne plave oči jasno govorile
da je donio nimalo laskave zaključke o većini gostiju. Neil nije
znao otkud mu ta sposobnost da točno čita sve što se zbiva u
očevoj glavi, ali to ga je ispunilo neobičnom, divnom toplinom i
učinilo da poželi priliku da porazgovara s tim starčićem, od koga
je, bar što se vanjštine tiče, naslijedio samo oblik i boju očiju.
Mnogo kasnije, Neil je shvatio svu veličinu svoje nezrelosti u
tom relativno kasnom razdoblju života, ali kad ga je otac konačno
uhvatio ispod ruke - dok su muškarci ustajali da se pridruže
damama u salonu - bio je upravo apsurdno sretan zbog te njegove
geste.
- Mogu oni i bez nas - rekao je starac prezirno se iscerivši. -
Ako nestanemo, tvoja će majka bar imati zbog čega da se buni.
U biblioteci, punoj u kožu uvezanih knjiga koje nije nikad
otvorio, a o čitanju da se i ne govori, Longland Parkinson sjeo je u
naslonjač s visokim naslonom dok mu se sin smjestio na
otomanu pokraj naslonjača. U sobi je vladao polumrak, ali ništa
nije moglo sakriti tragove teškog života na izbrazdanom starčevom
licu niti umanjiti bljesak patnje u prkosnom, kao kamen tvrdom,
prodornom pogledu. Iza tog pogleda mogla se nazreti inteligencija
što živi potpuno nezavisno od drugih ljudi, od emocionalnih
slabosti, od moralnih deviza i parola. U tim trenucima Neil je
preveo ono što je osjećao prema ocu na jezik ljubavi, i začudio se
kontradikciji u koju je upao - čemu voljeti nekoga komu nije
potrebno da bude voljen?
 - Nisi se pokazao kao naročit sin - rekao je starac sasvim
prijateljski.
- Znam.
- Da sam znao da će te pismo vratiti kući, napisao bih ga bio
mnogo ranije.
Neil je ispružio ruke i pogledao ih - dugačke, tankih prstiju,
nježne kao djevojačke, imale su u sebi nešto dječje, nešto što je
govorilo da nikad nisu radile posao od posebnog, sudbonosnog
značaja za mozak koji kontrolira njihove pokrete. Slikarstvo,
naime, nikad nije imalo za njega takav dubok smisao.
- Nije me tvoje pismo vratilo kući - rekao je.
- A što te je onda vratilo? Rat?
- Ne.
Zidna svjetiljka iza očeve glave osvjetljavala je njegovo golo,
ružičasto tjeme i bacala sve sjene naprijed, preko lica na kojem su
se oči žarile, ali je oštra crta usta ostajala odlučno stisnuta.
- Pokazalo se da nemam talenta - rekao je Neil.
- Nemaš talenta za što? - Bilo je to tipično za njegova oca,
interpretirati izjavu dinamički, a ne moralno.
- Loš sam slikar.
- Otkud znaš?
- Rekli su mi. Rekao mi je to netko tko zna. - Riječi su sad
nešto lakše potekle. - Prikupio sam dovoljno radova za jednu veću
izložbu... Nekako sam uvijek želio krenuti s velikim praskom, a ne
da jedno platno izlažem ovdje, dva ondje. Bilo kako bilo, napisao
sam pismo jednom prijatelju u Parizu, vlasniku galerije u hojoj
sam želio prirediti svoj prvi nastup, a kako se njemu pomisao na
ljetovanje u Grčkoj učinila privlačnom, došao je vidjeti što sam
napravio. I nije bio impresioniran, to je sve. Lijepe slike, rekao je.
Zaista, vrlo zgodne slike. Ali bez originalnosti, bez snage, bez
instinktivnog osjećaja za medij. Preporučio mi je da se posvetim
primijenjenoj umjetnosti, reklamnom slikarstvu.
Ako je starac bio dirnut bolom koji je izbijao iz riječi njegova
sina, ničim to nije pokazao, samo je sjedio i napeto ga promatrao.
- Vojska će ti dobro činiti - rekao je konačno.
- Načinit će od mene čovjeka, želiš reći?
- Za to bi bilo potrebno krenuti izvana i djelovati prema
unutrašnjosti. Htio sam reći da će ono što je unutra konačno
dobiti priliku da se probije van.
Neil se stresao.
 - A što ako unutra nema ničega?
Starac je slegnuo ramenima i uputio mu jedva primjetan,
ravnodušan osmijeh.
- Pa zar nije i to bolje, znati da unutra nema ničega? - upitao
je.
Ni jednom riječju nije spomenuo kako bi Neil trebalo da se
upozna s obiteljskim poslovima; Neil je bio svjestan da bi svaki
takav razgovor bio puka formalnost. Slutio je, nekako, da otac
nije nimalo zabrinut za sudbinu svojih poslova, da mu nije nimalo
stalo do toga što će biti s njima nakon što ih sam ne bude više
mogao voditi. Longlandu Parkinsonu bila je i sama pomisao na
izgradnju obiteljskog imperija strana koliko i vlastita žena i sin.
Nije tražio od sina da se dokaže, nije osjećao ni najmanju
odbojnost prema sinu koji se ne može mjeriti s njim, nije nalazio
za potrebno da hrani svoj ego zahtijevajući da bude što i on, ili da
postigne ono što je on postigao. Kad se oženio Neilovom majkom,
on je sasvim sigurno znao kakvo će potomstvo izroditi, i bilo mu
je potpuno svejedno. Ženeći se njom, pokazao je dugi nos onom
istom društvu u koje je želio ući ženidbom. U tome, kao u svemu
drugom, Longland Parkinson djelovao je tako da zadovolji sam
sebe, svoju dušu.
Ipak, dok je sjedio i promatrao oca, Neil je osjetio njegovu
simpatiju i sućut, koja ga je ranjavala do srca. Starac jednostavno
nije vjerovao da Neil ima nešto u sebi, a znao je vrlo dobro
procijeniti karakter svakog čovjeka.
I tako je Neil otišao u vojsku, s oficirskim činom, naravno.
Nakon izbijanja rata raspoređen je u jedan bataljon australskih
ekspedicionih snaga i upućen u Sjevernu Afriku, koja mu se
mnogo svidjela, gdje se osjećao više kod kuće nego u svojoj rodnoj
zemlji, s lakoćom naučio arapski i uopće se pokazao mnogostruko
koristan. Razvio se u neobično sposobna oficira, a pokazalo se da
je i izuzetno hrabar. Njegovi su ga vojnici voljeli, njegovi su ga
pretpostavljeni voljeli, i prvi put u životu počeo je da se sviđa sam
sebi. „U meni ipak postoji djelić mog starog,” govorio je sam sebi
oduševljeno, s nestrpljenjem očekujući svršetak rata i u mislima
gledajući sebe kako se vraća kući prekaljen, izbrušen svojim
iskustvima do fine, oštre odlučnosti, koju će njegov otac, znao je,
smjesta primijetiti i povoljno ocijeniti. Želio je više od ičega u
životu da ga one njegove oči ptice grabljivice pogledaju kao sebi
ravnog.
 Zatim je došla Gvineja, a poslije nje otoci, rat mnogo manje
po njegovom ukusu nego Sjeverna Afrika. Tu je shvatio da se
prevario misleći kako je proces sazrijevanja zaokružen, da je sve
skupa bilo samo igra. Džungla mu je sputala dušu onako kako ju
je pustinja bila oslobodila, iscijedila iz njega svu euforiju, ali ga i
ojačala, izvukla iz njega tvrdoglavu izdržljivost za koju nije znao
da je posjeduje. Konačno je prestao glumiti, voditi računa o tome
kako izgleda u očima drugih, previše zauzet nastojanjem da iz
samog sebe izvuče sve one snage i sposobnosti koje će mu
omogućiti da preživi, zajedno sa svojim ljudima.
Bezuspješna i istovremeno krvava ofanziva početkom 1945.
godine učinila je svemu tomu kraj. Pogriješio je, i njegovi ljudi
skupo su platili tu njegovu pogrešku. I čitava dragocjena rezerva
samopouzdanja smjesta se rasplinula, s katastrofalnim
posljedicama. Da su se zbog toga svi okrenuli protiv njega, da su
ga osudili, lakše bi podnio taj udarac, govorio je sam sebi.
Dogodilo se, međutim, da su mu svi, od preživjelih vojnika
njegove čete do pretpostavljenih, oprostili! Što su mu više govorili
da to nije bila njegova pogreška, da nitko nije savršen, da svatko
ponekad može povući pogrešan potez, to je više tonuo u sve
dublju potištenost. Kako nije imao protiv čega da se bori, izgubio
je samopouzdanje, nešto je u njemu puklo, i stao je.
U svibnju 1945. godine primljen je na Odjel X. Plakao je kad
je stigao, bio je tako duboko ogreznuo u očaj da uopće nije znao
kamo ga šalju, niti mu je bilo stalo da zna. Nekoliko dana mu je
bilo dopušteno da radi što mu se prohtije, i jedino za što je bio
sposoban bilo je da se povuče u sebe i zgrčen plače i jadikuje,
tresući se. A onda je osoba koja je lebdjela negdje u pozadini kao
siva sjena počela da se miješa u njegove jade, dosadna, gotovo
nepodnošljiva. Nije ga ostavljala na miru, nagovarala ga i čak
prisiljavala da jede, odbijala priznati da u njegovoj nesreći ima
nečega neobičnog ili posebnog, tjerala ga da sjedi s ostalim
pacijentima kad je on želio samo jedno - da bude sam i daleko od
cijelog svijeta, povjeravala mu razne poslove, izazivala ga je i
poticala da govori, najprije o bilo čemu, a zatim o sebi, što mu je
bilo mnogo više po volji.
Svijest mu se počela vraćati, najprije tromo i neodlučno, a
onda u skokovima. Počeo je primjećivati stvari koje se nisu
odnosile isključivo i neposredno na njega, zapažati ostale
pacijente i okolinu. Osjetio je kako ga počinje zanimati fenomen
Odjela X, i sestra Honour Langtry osobno.
 Ona je postupno stekla u njegovoj svijesti svoje ime i
identitet. Naravno, u početku nije mu se osobito sviđala - držala
se previše službeno i nije pokazivala da je impresionirana
jedinstvenošću njegovog slučaja. Ali upravo kada je zaključio da
je tipična vojna medicinska sestra, ona je počela da se otapa, da
otkriva blagost i nježnost tako daleko od svega onoga što je
doživio u posljednjih nekoliko godina da bi se bio rado utopio u
njoj da je ona to dopustila. Ali nije, nikad nije dopustila. Tek kad
je počeo smatrati sebe izliječenim, počeo je shvaćati kako ga je
suptilno vodila putem do ozdravljenja.
Nije bilo potrebno da ga šalju u Australiju na daljnje
liječenje, ali ga nisu vratili u jedinicu. Njegov komandant je
očigledno zaključio kako je bolje da ostane tamo gdje jest; divizija
je bila privremeno povučena s fronte, pa joj nije bio ni potreban.
Taj produženi prisilni odmor na Odjelu X donosio mu je
višestruko zadovoljstvo, jer je mogao biti u blizini sestre Langtry
koja se tih dana odnosila prema njemu više kao prema kolegi
nego kao prema pacijentu, i s kojom je već bio položio temelje
odnosima koji nisu imali nikakve veze s Odjelom X. Međutim, u
vrijeme kad je počeo smatrati sebe izliječenim i spremnim da
preuzme nekadašnje dužnosti, počela ga je nagrizati sumnja.
Zašto ne žele da se vrati u jedinicu? Odgovor je pronašao sam -
zato što više nemaju povjerenja u njega, zato što neće biti
sposoban da vodi ljude ako se rat iz nekog razloga ponovo
rasplamsa, pa će zbog toga ponovo ginuti drugi...
Iako su to svi poricali, Neil je znao da je to pravi razlog zbog
kojega je i nakon pet mjeseci još uvijek zatvorenik na Odjelu X.
Ono što još nije bio shvatio, bila je činjenica da je njegova neuroza
i dalje prisutna i da se manifestira prvenstveno tom ekstremnom
sumnjom u samog sebe. Da se rat ponovo razbuktao, vjerojatno
bi ga bili vratili na dužnost, pod nadzorom, i vjerojatno bi se
odlično pokazao. Neilova tragedija bila je u tome što je rat bio
definitivno okončan, i što nije bilo mogućnosti da se dokaže u
aktivnoj službi.

Nagnuo se preko stola da pročita ime na dokumentima što su

ležali ispred sestre Langtry i načinio grimasu.
- Pravi šamar, zar ne, novi pacijent sada, pred sam kraj?
- Iznenađenje jest, a da li je šamar, to ćemo još vidjeti. Iako
mi baš ne izgleda kao tip od koga treba očekivati neugodnosti.
 - U tome se slažemo. Bezličan tip. Podsjeća pomalo na
papagaja koji stalno ponavlja banalne izraze.
Iznenađena, okrenula se i pogledala ga. Neil se obično nije
odnosio tako kritički prema drugim muškarcima, niti je govorio o
njima tako zajedljivo.
- Ja mislim da je pravi muškarac - rekla je.
Rekla je to s nekom neočekivanom i sasvim neobjašnjivom
razdraženošću, koja ga je iznenadila koliko i nju samu.
- Zaboga, sestro Langtry! - uzviknuo je. - Znači li to da vas je
osvojio? Nikad ne bih rekao da je vaš tip!
Njeno namršteno lice razvuklo se u osmijeh.
- To kod mene ne pali, Neil! - rekla je. - A i ne priliči vam,
dragi prijatelju. Govorite kao Luce, a to nije baš neki kompliment.
Zašto ste se svi tako okomili na jednog momka?
- Naprosto sam ljubomoran - rekao je odsječno i izvukao iz
džepa dozu. Bila je od masivnog zlata, već na prvi pogled
skupocjena, s njegovim inicijalima ugraviranim u kutu. Nitko
osim njega na odjelu nije pušio tvorničke cigarete, ali trenutno na
odjelu i nije bilo oficira osim njega.
Otvorio je dozu i ponudio je cigaretom, držeći u drugoj ruci
spreman upaljač.
Uzdahnula je ali je uzela cigaretu i nagnula se prema njemu,
da joj pripali.
- Nije trebalo da popustim i dopustim sebi naviku da pušim
ovdje s vama dok sam u službi - rekla je. - Glavna sestra bi me za
to objesila i isjekla na komadiće. Osim toga, za koji trenutak
moram vas izbaciti. Moram proučiti ove Michaelove dokumente
prije nego što stigne pukovnik Chinstrap.
- O, bože! Ne želite valjda reći da ćemo se večeras još
natezati s njim?
Pogledala ga je, suzdržavajući se da se ne nasmije.
- Pa sad, ako netko bude morao da se nateže s njim, onda ću
to biti ja, a ne vi!
- A što to tjera našeg junačkog komandanta da se po mraku
otisne u ovaj udaljeni kutak bolnice!
- Michael, naravno. Telefonirala sam mu i tražila da dođe, jer
nemam nikakvih direktiva u vezi s Michaelom. Ne znam zašto je
upućen u Bazu broj 15 niti zašto je raspoređen na Odjel X. Za
mene osobno, to je zagonetna stvar. - Uzdahnula je i protegnula
se, sasvim neočekivano. - Današnji dan nekako nije prošao
ugodno.
- Što se mene tiče, nijedan dan na Odjelu X nije bio naročito
ugodan - rekao je Neil sumorno, pružajući ruku da otrese pepeo u
ispaljenu topovsku čahuru koju je upotrebljavala kao pepeljaru. -
Krčkam se ovdje na Odjelu X već gotovo pet mjeseci, sestro. Ostali
dolaze i odlaze, a ja sjedim ovdje kao cvjetić u loncu, kao
inventarski broj.
Eto, to je bila ta X-bol, u njemu i u njoj. Bilo je mučno
promatrati ih kako pate i znati da nije kadra otkloniti uzrok
njihovoj patnji, jer je on ukorijenjen u njihovim vlastitim
nedostacima. Mnogo je propatila dok nije shvatila da se ono malo
dobra što im može pružiti u akutnim stadijima njihove bolesti,
rijetko može protegnuti i na ovaj razvučeni period djelomičnog
ozdravljenja.
- Pa sad, ne bi trebalo da zaboravite onaj mali nervni slom -
rekla je blago, svjesna da to ne može zvučati kao neka naročita
utjeha. Bila je, istodobno, svjesna da je to početak često
ponavljanog konverzacionog ciklusa, u kojem će on predbacivati
sebi zbog svojih slabosti, a ona će pokušavati, obično
bezuspješno, da mu ukaže kako to i nisu baš obavezno slabosti.
Otpuhnuo je prezirno.
- Ja sam se od tog nervnog sloma odavno oporavio, i vama je
to dobro poznato. - Ispružio je ruke i stisnuo šake tako da su
iskočile u čvorove spletene vene, a mišići se složili u reljefne
planinske lance, potpuno nesvjestan da bi ona u trenucima dok
bi promatrala takve male demonstracije fizičke snage ona uvijek
osjećala žestok, oštar impuls naklonosti prema njemu. Da je to
znao, možda bi skupio hrabrost za neki pozitivan potez koji bi
učvrstio njihovu vezu, poljubio je, rekao joj kako je voli. Ali lice
sestre Langtry gotovo nikad nije odavalo njene misli, bez obzira
na okolnosti.
- Možda više nisam za vojnika - rekao je - ali sigurno postoji
nešto korisno što bih mogao raditi, negdje! Oh, sestro, dosta mi
je, zaista mi je već dosta ovog Odjela X. Ja nisam duševni
bolesnik.
Njegov krik duboko ju je dirnuo; njihovi krici uvijek su je
potresali, a krici ovog čovjeka posebno. Morala je oboriti glavu i
zatreptati.
- Ne može još dugo trajati. Rat je završen, ubrzo ćemo kući.
Znam da povratak kući ne predstavlja baš ono rješenje kakvo
biste željeli, i sasvim mi je jasno zašto se toga pribojavate.
Pokušajte, ipak, da mi povjerujete kad kažem da ćete stati na
noge istog trenutka čim se scena promijeni, čim se nađete
suočeni s poslovima koje treba obaviti.
- Kako da se vratim kući? Tamo su udovice i siročad koji su
to postali zbog mene. Što će biti ako sretnem udovicu nekog od
onih ljudi? Ljudi koje sam ja pobio! Što bih mogao da joj kažem?
Što bih mogao uraditi?
- Rekli biste i uradili upravo ono što treba. Dosta toga, Neil!
To su samo priviđenja koja dozivate da biste mučili sami sebe,
zato što ne znate kako da ubijete vrijeme na Odjelu X. Teško mi je
da vam kažem da prestanete žaliti sami sebe, ali to je upravo ono
što sad činite.
Nije bio raspoložen da je sluša, naprotiv, saživljavanje s
raspoloženjem koje ga je uhvatio ispunjavalo ga je nekim
izopačenim zadovoljstvom.
- Moja nesposobnost bila je neposredan uzrok pogibiji više
od dvadeset ljudi, sestro Langtry! Njihove udovice i siročad nisu
nikakva priviđenja, uvjeravam vas - rekao je kruto.
Već mnogo tjedana nije ga vidjela tako strastveno potištenog;
razlog je, vjerojatno, Michaelov dolazak. Bila je dovoljno iskusna
da njegovo večerašnje ponašanje ne protumači uzrocima
povezanim isključivo s njom; dolazak nove ličnosti uvijek je
unosio nemir među starosjedioce. Michael je, osim toga,
predstavljao poseban slučaj - nije bio tip čovjeka koga je lako
voditi, koji će se spremno prilagoditi Neilovoj vrsti dominacije. Neil
je, naime, zaista nastojao uspostaviti vlast nad odjelom,
određivati politiku prema pacijentima.
- Toga se morate osloboditi, Neil - rekla je odsječno. - Vi ste
dobar i plemenit čovjek, i bili ste i dobar, savjestan oficir. Punih
pet godina nijedan oficir nije obavljao svoj posao bolje od vas. A
sad me slušajte! Nije čak ni ustanovljeno da su svi ti ljudi izginuli
vašom pogreškom. Vojnik ste i znate koliko je svaka akcija
komplicirana. Uostalom, ta je stvar svršena! Vaši su ljudi mrtvi. I
sasvim je sigurno, ako im nešto dugujete, onda je to da živite, da
živite punim srcem. Kakvu korist imaju njihove udovice i siročad
od toga što se vi ovdje pirjate u mom uredu, ne žaleći njih nego
sebe? Nema nikakve pismene garancije da će se život uvijek
odvijati onako kako mi to želimo. Moramo se prilagodavati onome
što nam donosi, bilo to dobro ili loše. I vi to znate! A sad, što je
dosta, dosta je!
 Njegovo raspoloženje počelo se malo popravljati, osmjehnuo
se, ispružio ruku, dohvatio njenu i prislonio je na svoj obraz.
- U redu, sestro, poruka primljena. Nastojat ću biti dobar
dečko. Ne znam kako vam to uspijeva, ali mislim da na mene više
djeluje vaše lice nego ono što kažete. Uvijek vam pođe za rukom
da otklonite ono što me muči. A kad biste samo znali kako je vaša
prisutnost izmijenila moj boravak na odjelu! Bez vas... Slegnuo je
ramenima. - Oh, ne mogu ni zamisliti kako bi Odjel X izgledao bez
vas!
Rekao joj je kako joj uvijek polazi za rukom da otkloni ono
što ga muči. Samo, kako i zašto? Nije dovoljno samo činiti dobro;
njenom razumu bilo je potrebno da zna kako glasi ta čudotvorna
formula, a to joj je stalno izmicalo.
Namrštena, sjedila je i zurila preko stolića u njegovo lice,
pitajući se je li bilo razborito diskretno ga ohrabrivati, kako je to
ponekad činila. Oh, kad bi bar mogla potpuno odvojiti dužnost od
svojih osobnih osjećaja! Da li je, približavajući mu se, nanosila
Neilu više štete nego što mu je činila dobra? Koliko je, na primjer,
u upravo odigranoj predstavi bilo svjesnog nastojanja da privuče
njenu pažnju? Odnositi se s više osjećaja prema muškarcu nego
prema pacijentu, značilo je razoriti pravu perspektivu; ubrzo će
uhvatiti sebe kako slijedi misaone pravce koji se odnose više na
budućnost nego na sadašnjost, a njena je dužnost da svu
energiju usmjeri upravo na ono što se događa u sadašnjosti.
Osjećala je da se u neslužbenim odnosima s Neilom kriju mnoge
neobično privlačne mogućnosti, od doživljaja prvog poljupca do
odlučivanja da li da se uda za njega, ali i da je pogrešno baviti se
time sada i ovdje. Pogrešno, pogrešno!
Držala je da je kao muškarac privlačan, zanimljiv, uzbudljiv.
Njegov svijet bio je sličan njenom svijetu, što je činilo njihovo
prijateljstvo logičnim. Sviđao joj se njegov izgled, njegovo
ponašanje, njegovo obrazovanje, sredina iz koje je ponikao, a još
joj se više sviđala vrsta muškaraca medu koje je spadao -
naravno, izuzimajući onu vječnu, nesretnu opsesiju. To uporno
vraćanje onom danu pokolja kao nečemu što će obojiti čitav
njegov život mračnim bojama tugovanja, izazivalo je u njoj
sumnju u mogućnost ostvarenja čvrste mirnodopske veze između
njih. Nije, naime, željela utrošiti svoju emocionalnu ušteđevinu na
emocionalnog invalida, ma koliko razumijevanja imala i za njega i
za njegovu boljku. Tražila je nekoga - bio joj je potreban netko -
tko će se prema njoj odnositi kao jednak s jednakim, a ne netko
tko će se cijelo vrijeme oslanjati na nju i istodobno joj se klanjati
kao kakvom božanstvu.
- To mi je posao, da otklanjam ono što vas muči - rekla je
vedro i povukla ruku na način koji nije mogao pozlijediti njegove
osjećaje. Michaelovi dokumenti još su ležali pod njenom drugom
rukom, pa ih je pokupila. - Žao mi je što moram prekinuti naš
razgovor, Neil, ali čeka me posao.
Ustao je i ostao stajati gledajući je znatiželjno i umolno.
- Doći ćete kasnije da nas obiđete, zar ne? Nadam se da vas
poslovi oko prijema novog pacijenta neće spriječiti u tome.
Podigla je pogled, iznenađena.
- U tome me ništa ne može spriječiti! Je li se ikad dogodilo
da propustim večernju šalicu čaja na odjelu? - upitala ga je
osmjehujući se, a onda se ponovo posvetila Michaelovim
dokumentima.
Pukovnik Wallace Donaldson nabadao je korak po korak
stazom prema krajnjem kutku bolničkog kompleksa,
osvjetljavajući put baterijskom lampom. Bio je ljut kao ris. To je
zbilja sramota! Rat je završen, zamračenje je ukinuto, a nadležni
pretpostavljeni nije u stanju da poduzme nešto u cilju uvođenja
vanjskog osvjetljenja! Najveći dio bolnice bio je obavijen mrklim
mrakom, jer su zgrade bile prazne pa nije bilo ni odraza
unutrašnjih svjetala da rasprši tamu.
U toku posljednjih šest mjeseci opća vojna bolnica nazvana
Baza broj 15 žalosno se smanjila, po broju stanovnika ako ne i po
površini. Podsjećala je na debela čovjeka koji je smršavio, ali je
prisiljen da i dalje nosi svoja stara odijela. Amerikanci su je
sagradili prije nešto više od godinu dana i odmah otišli dalje,
prepuštajući je, nedovršenu i samo djelomično opremljenu,
Australcima koji su nadirali u zapadnom pravcu, preko
Istočnoindijskog otočja.
U svojim velikim danima, bolnica je mogla primiti i do pet
stotina pacijenata i u njoj je radilo trideset vojnih liječnika i sto
pedeset medicinskih sestara. Svi su oni imali toliko posla da je
slobodan dan predstavljao nedostižan san. Od svega toga ostalo je
svega pet-šest nastanjenih baraka, među njima, naravno, i Odjel
X, na samom rubu palmove šume, koja je svom vlasniku,
Nizozemcu, davala urod kopre koji je predstavljao malo bogatstvo.
Od trideset vojnih liječnika ostalo je samo pet kirurga i kirurga-
specijalista i pet liječnika opće prakse, te jedan jedini patolog. U
prostranoj zgradi za medicinske sestre širilo se svega tridesetak
bolničarki.
Kao neurolog, pukovnik Donaldson je prelaskom Baze broj
15 u ruke Australaca dobio i patronat nad Odjelom X; uvijek bi
šačica emocionalno poremećenih ljudi isplivala na površinu
uzavrele mase, tako da je trebalo samo pokupiti ih i smjestiti na
Odjel X.
Prije rata pukovnik Donaldson bio je zaokupljen
uspostavljanjem privatne prakse u Macquarie Streetu i borio se
da postane jedan od onih koji su se utvrdili na tom najunosnijem,
ali i najhirovitijem poprištu sidnejske specijalističke medicine.
Uspješna spekulacija s dionicama 1937. godine, dok je svijet
nastojao da se izvuče iz privredne depresije, donijela mu je
dovoljno novca da kupi ordinaciju u Macquarie Streetu, i krupni
honorari iz vodećih bolnica bili su upravo počeli pristizati na
njegov konto kad je Hitler napao Poljsku. U tom trenutku sve se
promijenilo; ponekad je hvatao sebe kako se u strahu pita hoće li
se stvari ikad vratiti tamo gdje su bile prije 1939. godine. Gledano
iz ove paklene rupe zvane Baza broj 15, posljednje u nizu
paklenih rupa kroz koje je prošao, činilo se nemogućim da išta
više bude kako je nekad bilo. Čak ni on sam neće više biti kakav
je bio.
S društvenog stanovišta, njegovo porijeklo bilo je izvanredno,
iako su se u vrijeme velike krize obiteljske novčane rezerve bile
opasno istopile. Imao je, na sreću, brata burzovnog posrednika,
čijom je zaslugom obitelj ponovo stala na noge. Kao i Neil
Parkinson, govorio je bez najmanjeg traga australskog akcenta.
Njegova škola bio je Newington, njegovo sveučilište Sydney, ali je
sve postdiplomske medicinske kvalifikacije stekao u Engleskoj i
Škotskoj, pa je volio misliti o sebi kako je više Englez nego
Australac. Ne bi se, doduše, moglo reći da ga je bilo sramota da
bude Australac; naprosto, bilo je bolje biti Englez.
Ako je postojao netko koga je mrzio, onda je to bila žena s
kojom je upravo trebalo da se sastane. Sestra Honour Langtry.
Sitna i krhka, stara jedva trideset godina, ako i toliko,
profesionalna medicinska sestra, ali ne i školovana za potrebe
vojske, iako je bio svjestan da je u vojsci od početka 1940. godine.
Ta žena bila je prava zagonetka; govorila je posve pravilno, bila je
očigledno školovana i obrazovana, a staž medicinske sestre
završila je u P. A., jednoj od zaista najboljih bolnica za obuku. S
druge strane, nije držala do vanjskih aspekata subordinacije, nije
pokazivala želju da bude uslužna niti da je svjesna svog, u biti,
služiteljskog statusa. Da je mogao biti iskren prema samom sebi,
priznao bi da pred njom osjeća smrtni strah. Uvijek se morao
posebno pripremati za svaki susret s njom, psihički i duhovno,
koliko je to uopće bio kadar. Na kraju, ona bi mu uvijek tako
brutalno zavrnula jajca da je trebalo nekoliko sati da ponovo dođe
k sebi.
Nervirao ga je čak i zastor na vratima načinjen od čepova
pivskih boca. Nikome ne bi bilo dopušteno da ga zadrži, ali Odjel
X bio je iznimka. Glavna sestra, ma koliko bila gruba i
neodgojena, odnosila se prema Odjelu X vrlo obzirno. U prvim
danima rada odjela jedan pacijent naprosto više nije mogao
slušati kako glavna sestra maltretira sestru Langtry, pa je sredio
čitavu stvar na upravo nevjerojatno jednostavan i djelotvoran
način - prišao joj je i razderao joj uniformu od ovratnika do ruba
suknje. Bio je lud kao zec u ožujku, naravno, i smjesta su ga
otpremili u Australiju, ali nakon tog incidenta glavna sestra dobro
je pazila da slučajno ne uvrijedi pacijente Odjela X.

Svjetlo u hodniku otkrilo je da je pukovnik Wallace Donaldson

visok, dobro držeći muškarac pedesetih godina, s licem čija je
rumena boja odavala ljubitelja dobre kapljice. Nosio je brižljivo
njegovane brkove željeznosive boje i veličine koja je odgovarala
vojnim propisima, a ostatak mu je lica bio uvijek savršeno
izbrijan. Na njegovoj od ulja svjetlucavoj, sivoj kosi ostao je, kad
je skinuo kapu, dubok žlijeb na mjestu gdje je ležao rub kape i
urezao se u kožu, jer mu kosa nije bila ni gusta ni elastična. Oči
su mu bile blijedoplave i malo izbuljene, ali mu je lice zadržalo
tragove mladenačke ljepote, a tijelo mu je bilo dobro očuvano,
širokih ramena, s gotovo potpuno ravnim trbuhom. U
besprijekorno sašivenom odijelu konzervativnog kroja, ostavljao je
izvanredan dojam, a u isto tako besprijekorno skrojenoj uniformi
izgledao je kao feldmaršal, više nego i jedan od pravih
feldmaršala.
Sestra Langtry smjesta je ustala da ga dočeka, odvela ga u
svoj ured i pobrinula se da se udobno smjesti na stolac za
posjetioce. Ona sama nije sjela - opet jedan od njenih malih
trikova, pomislio je ljutito. Bio je to jedini način da ga nadvisi.
- Ispričavam se što sam vas morala dovlačiti čak ovamo, sir,
ali ovaj momak... - malo je podigla papire koje je držala u ruci -
stigao je danas. Kako mi se niste javili, pretpostavljala sam da
niste obaviješteni o njegovom dolasku.
 - Sjedite, sestro, sjedite! - rekao je istim tonom kojim bi
pozvao na red neposlušnog psa.
Spustila se na svoju stolicu bez riječi negodovanja, bez
ikakve promjene na licu. U jakni i sivim hlačama izgledala je kao
dječak u kadetskoj uniformi. Jedan nula za sestru Langtry;
isprovocirala ga je da započne grubo.
Pružila mu je šutke papire.
- Ne, neću sad da gledam papire - rekao je jetko. - Samo mi
ukratko ispričajte o čemu se radi.
Sestra Langtry promatrala ga je bez ljutnje. Nakon prvog
susreta s pukovnikom, Luce mu je prišio nadimak „pukovnik
Chinstrap”1, a kako mu je zaista savršeno odgovarao, svi su ga
počeli tako nazivati. Pitala se da li zna da ga kompletan muški
sastav Baze broj 15 iza leđa naziva „pukovnik Chinstrap”, i
zaključila da ne zna. On ne bi bio kadar ignorirati tako podrugljiv
nadimak.
- Narednik Michael Edward John Wilson - rekla je
ujednačenim tonom - koga ću nadalje zvati Michael, ima dvadeset
devet godina i u vojsci je od samog početka rata. Ratovao je u
Sjevernoj Africi, u Siriji, na Novoj Gvineji i Otocima. Prošao je kroz
mnoge bitke, ali nema simptoma mentalne nestabilnosti kao
posljedice sudjelovanja u borbi. U stvari, radi se o izvanrednom,
vrlo hrabrom vojniku, odlikovanom Medaljom za uzorno držanje.
Prije tri mjeseca njegov jedini bliski prijatelj poginuo je u vrlo
žestokom okršaju s neprijateljem, nakon čega se Michael manje-
više povukao u sebe.
Pukovniku Chinstrapu oteo se težak, patnički uzdah.
- Oh, prijeđite na stvar, sestro!
Nastavila je kao da ništa nije rekao.
- Sumnja u Michaelovo mentalno zdravlje pojavila se nakon
izvjesnog, vrlo nezgodnog incidenta u logoru prije nekih tjedan
dana. Došlo je to do tučnjave između njega i jednog podoficira, što
se nikako nije moglo očekivati ni od jednog ni od drugog. Da
prisutni nisu priskočili i savladali Michaela, taj podoficir
vjerojatno bi sad bio mrtav. Jedini Michaelov komentar poslije
incidenta bio je kako je htio ubiti tog čovjeka, i da bi ga bio
sasvim sigurno ubio. Ponovio je to više puta, ali ni u jednom
slučaju nije objasnio i zbog čega. Kad je komandant jedinice
pokušao ustanoviti o čemu se u biti radi, Michael je odbio

1 Chinstrap - podbradnik šljema, simbol vojničke krutosti.

odgovoriti na to pitanje. Podoficir je, međutim, bio izuzetno
govorljiv. Izjavio je kako mu se Michael nastojao približiti kao
homoseksualac, i zahtijevao da bude izveden pred vojni sud. Čini
se da je poginuli Michaelov prijatelj pokazivao homoseksualne
sklonosti, ali mišljenja o tome da li je i Michael bio aktivno
uključen u njih, oštro su podijeljena. Podoficir i njegovi
sljedbenici tvrde da su ta dvojica mladih ljudi bili ljubavnici, ali
velika većina pripadnika jedinice isto tako odlučno izjavljuje da se
Michael prema poginulom drugu odnosio isključivo kao zaštitnik i
prijatelj. Komandant bataljona odlično je poznavao svu trojicu, jer
su dugo bili u njegovoj jedinici - Michael i njegov poginuli drug od
početka rata, podoficir od Nove Gvineje - i po njegovom mišljenju,
izvođenje Michaela pred vojni sud nije dolazilo u obzir, ni pod
kakvim okolnostima. Bio je sklon uvjerenju da je kod Michaela
došlo do privremenog pomračenja svijesti, i zapovjedio je da se
podvrgne specijalističkom pregledu, čiji su rezultati
nedvosmisleno pokazali da je Michael duševno poremećen, ma šta
to moglo značiti. - Glas joj je postao primjetno tužniji, tvrđi. - I
tako su ga ubacili u avion i dopremili ovamo. Oficir u prijemnom
odjelu automatski ga je uputio na Odjel X.
Pukovnik Chinstrap pažljivo je promatrao sestru Langtry,
napućivši usne. Ponovo je došla do izražaja njena nimalo
pohvalna osobina da se opredjeljuje za ovu ili onu stranu.
- Pregledat ću narednika Wilsona sutra ujutro, u mojoj
ordinaciji. Dođite i vi s njim, sestro! - Pogledao je u golu slabašnu
žarulju iznad stola. - Ujutro ću pregledati i njegovu
dokumentaciju. Ne znam kako možete čitati pri ovom svjetlu, ja
sasvim sigurno ne bih mogao. - Stolac na kojem je sjedio postao
je previše tvrd, previše neudoban, ma kako namjestio stražnjicu.
Neko se vrijeme tako vrtio, a onda se namrštio i iznenada gnjevno
rekao: - Mrzim slučajeve sa seksualnom konotacijom!
Sestra Langtry nesvjesno se igrala olovkom, a onda su joj se
šake grčevito stegle.
- Srce mi se para koliko vas žalim, sir - rekla je i ne
pokušavajući prikriti sarkazam. - Narednik Wilson nije slučaj za
Odjel X... u stvari, nije mu mjesto ni na kojem bolničkom odjelu. -
Glas joj je zatreperio, uvukla je nervoznom gestom prste u kosu i
malko poremetila uredno složene smeđe valove. - Mislim da je
sramota zbog jedne tučnjave i vrlo sumnjive optužbe upropastiti
život jednom mladom čovjeku, već ionako potresenom zbog smrti
prijatelja. Neprestano mislim na to kako se sad osjeća. Sigurna
sam da mu se čini kako korača kroz odvratnu, gustu maglu iz
koje nikad neće uspjeti izići. Razgovarala sam s njim, vi niste. I
mogu vam reći da nije ni najmanje poremećen, ni mentalno ni
seksualno ni na bilo koji drugi način. Liječnika koji ga je poslao
ovamo trebalo bi izvesti pred prijeki vojni sud! Uskratiti
naredniku Wilsonu priliku da se opere od prljavih optužbi i
otpremiti ga, umjesto toga, u ustanovu kao što je Odjel X, to je
postupak koji predstavlja sramotu za vojsku!
Kao i uvijek, pukovnik je ustanovio kako nije kadar da se
nosi s tom vrstom tvrdokorne drskosti, jer se ljudi na visokim
položajima u bolnicama, kakav je bio njegov, nisu inače susretali
s njom. Vrag je odnio, razgovara s njim kao da je potpuno
ravnopravna, stručno i intelektualno! Možda je njihov oficirski
status kriv što te vojne bolničarke ne znaju svoje mjesto, to i
visok stupanj samostalnosti što ga uživaju na mjestima kao što je
Baza broj 15! Ni oni prokleti, glupi velovi što ih nose na glavama
nisu ni od kakve koristi. Samo bi redovnice smjele nositi koprenu,
samo redovnicama bi se trebalo obraćati sa sestro!
- Oh, nemojte sad, sestro! - rekao je suzdržavajući se i
nastojeći, s naporom, govoriti smireno. - Slažem se da su
okolnosti pomalo neobične, ali rat je završen. Taj mladić neće
ostati ovdje duže od nekoliko tjedana. A mogao se naći i na
nekom gorem mjestu nego što je Odjel X, kao što vam je sigurno
poznato.
Olovka je poletjela kroz zrak, odskočila od ruba stola i sa
štropotam pala na pod pokraj pukovnika, koji je ostao sjediti
pitajući se je li namjerno loše ciljala. Držeći se strogo propisa,
trebalo bi je prijaviti glavnoj sestri; kao šef svim medicinskim
sestrama, glavna sestra bila je jedini oficir nadležan za
disciplinske mjere protiv njih. Nevolja je bila u tome što se od
incidenta s razderanom uniformom glavna sestra odnosila prema
sestri Langtry s izuzetnim respektom. Bože, kakva bi gužva
nastala kad bi se pokušao požaliti na njeno ponašanje!
- Odjel X je čistilište! - viknula je sestra Langtry; nikad je
ranije nije vidio tako gnjevnu. U njemu se probudila radoznalost -
sudbina narednika Michaela Wilsona očigledno je snažno utjecala
na nju. Sutrašnji susret s njim može još ispasti i zanimljiv. Ona je
nastavila govoriti, napajajući svoj gnjev vlastitim riječima. - Odjel
X je čistilište! Pacijente s kojima nitko ne zna što da radi
jednostavno šalju na Odjel X, pa zaboravljaju na njih! Vi ste
neurolog, ja sam medicinska sestra opće prakse, a između nas
nema nikoga dovoljno iskusnog ili kvalificiranog da zna što treba
raditi. Znate li vi što bi trebalo uraditi s ovim ljudima? Ja ne
znam, sir! Ja pokušavam, činim sve što mogu, ali sam svjesna, i
to me muči, da to nije ni približno dobro ni dovoljno! Dolazim na
dužnost svakog jutra moleći se... moleći se da nekako preguram
dan a da ne povrijedim nekog od tih krhkih i nezgodnih ljudi. A
moji pacijenti na Odjelu X zaslužuju mnogo više od onoga što im
vi ili ja možemo pružiti, sir!
- E, sad je dosta, sestro! - rekao je, dok mu se rumenilo
uvlačilo pod kožu.
- Ne, još nisam rekla sve - odgovorila je, nimalo
impresionirana, nepokolebana. - Da za početak ostavimo
narednika Wilsona po strani, slažete se? Da vidimo što je s ostalih
pet pacijenata koji trenutno borave na Odjelu X. Matt Sawyer
prebačen je ovamo s neurologije jer nisu uspjeli pronaći organski
uzrok njegovom sljepilu. Dijagnoza: histerija. Supotpisali ste je vi
osobno. Nugget Jones je prebačen ovamo s Internog odjela nakon
dvije probatorne laparotomije, s pričom kako je svojim žalbama
doveo čitav odjel na rub ludila. Dijagnoza: hipohondrija. Neil, to
jest kapetan Parkinson, naprosto je doživio nervni slom koji bi se
mogao bolje definirati kao provala boli, ali njegov komandant
misli da će ga zaštititi ako ga ostavi da mjesecima sjedi ovdje.
Dijagnoza: involutivna depresija. Benedict Maynard gotovo je
poludio kad je njegova četa otvorila vatru na selo u kome, kako se
pokazalo, uopće nije bilo Japanaca, u kome su bili sami
domoroci, žene, djeca i starci. Kako je u vrijeme kad su se kod
njega pojavili prvi simptomi mentalnih poremećaja još i lakše
ranjen u glavu, primljen je na neurološki odjel da ga liječe od
kontuzije, da bi zatim bio prebačen ovamo. Dijagnoza:
shizofrenija. Ja se, u stvari, slažem s tom dijagnozom, ali to znači
da bi Ben morao biti u Australiji, pod nadzorom specijalista koji
mu jedini mogu pružiti pravu pomoć i potrebnu terapiju. A Luce
Daggett, zbog čega je, u stvari, on ovdje? U njegovim
dokumentima nema nikakve dijagnoze! Samo, i vi i ja znamo
zašto je on tu. Zato što je živio kao Riley i ucjenjivao svog
komandanta, koji mu je dopuštao da radi što mu se svidi. Nisu,
međutim, mogli sastaviti uvjerljivu optužnicu, pa nisu znali što da
rade s njim. Najjednostavnije je bilo poslati ga u ustanovu kao što
je Odjel X, da tu sjedi dok pucnjava ne prestane.
Pukovnik je s naporom ustao, tamnocrven od suzdržanog
bijesa.
- To već graniči s drskošću, sestro!
 - Jesam li bila drska? Molim da mi oprostite, sir - rekla je
uvlačeći se ponovo u ljušturu onog svog ničim nepomućenog
mira, koji je inače bio njen zaštitni znak.
Pukovnik Chinstrap zastao je s rukom na kvaki vrata i još
jednom je pogledao.
- Primit ću narednika Wilsona u svojoj ordinaciji točno u
deset sati, i ne zaboravite da ga dovedete vi osobno! - Oči su mu
sijevale, tražio je nešto čime bi je mogao povrijediti, riječ
sposobnu da probije tu nerazrušivu fasadu. - Smatram da je
prilično čudno što taj narednik Wilson, navodno primjeran vojnik,
više puta odlikovan, nije nakon šest godina u prvim borbenim
redovima napredovao dalje od čina narednika.
Sestra Langtry uzvratila mu je slatkim osmijehom.
- Znate, sir, ne možemo baš svi biti velike bijele poglavice.
Netko mora obavljati i prljave poslove!

Nakon što je pukovnik otišao, sestra Langtry ostala je sjediti za

svojim stolom, nepomična, dok joj je blaga vrtoglavica što je
uslijedila nakon provale gnjeva prekrivala obrve i gornju usnu
sitnim kapljicama hladnog znoja. Bilo je glupo oboriti se tako na
čovjeka. Od toga nije bilo nikakve koristi, samo mu je otkrila svoje
skrivene osjećaje za koje bi radije da su mu ostali nedostupni.
Gdje je bila ona samokontrola zahvaljujući kojoj je ostajala
pobjednik u svim okršajima s pukovnikom „Chinstrapom”?
Razgovarati s tim čovjekom o Odjelu X i o njegovim žrtvama
značilo je uzalud gubiti vrijeme. Nije se sjećala da je ikad bila tako
ljuta na njega. Za sve je kriva ona patetična priča, naravno. Da je
došao malo kasnije, da joj je dao vremena da uspostavi kontrolu
nad svojim emocijama, ne bi bila izgubila živce. Ali stigao je samo
nekoliko sekundi nakon što je spustila Michaelove dokumente na
stol.
Ma tko da je bio liječnik koji je napisao Michaelovu povijest
bolesti - potpis nije izazvao u njenom sjećanju sliku poznatog lica
- pisanje mu nije bilo slaba strana. Dok je čitala njegove bilješke,
pred njom su iskrsavali ljudi o kojima je govorio, kao živi.
Posebno Michael, za nju već ionako živ. Onaj kratki razgovor na
odjelu potaknuo ju je na nagađanja i pretpostavke, ali ništa od
toga nije se moglo usporediti s pravom pričom. Bilo je strašno ono
što je jadnik proživio, koliko je nepravde bilo u svemu tome!
Sigurno je strahovito nesretan. Potpuno nesvjesna onoga što čini,
utkala je u priču, prateći njen tok, i svoje vlastite osjećaje; toliko
je žalila Michaela kad je izgubio druga da od boli u grudima i
stegnutog grla nije mogla gutati. A onda je ušao pukovnik
„Chinstrap” i dobio svoje.
Odjel X će me uništiti, pomislila je. U posljednjih nekoliko
minuta načinila je sve pogreške što ih navodi priručnik za
medicinske sestre, od samovoljnog upletanja vlastitih emocija do
otvorenog kršenja subordinacije.
Bilo je tu, međutim, i sjećanje na Michaelovo lice. On je
mogao da se nosi sa svim tim, on se i nosio, usprkos činjenici da
je upućen na Odjel X. Obično je žalila pacijente zbog njihovih
slabosti, a sad je bila kao opsjednuta sudbinom čovjeka komu
njena podrška, po svemu sudeći, nije potrebna. U tome je
zazvučalo upozorenje. Za nju, jedan od osnovnih načina obrane
od intimnog vezivanja za pacijente bio je: misliti o njima kao o
bolesnim, žalosnim, bijednim, krhkim stvorenjima, stvorenjima u
stanju koje ih eliminira kao muškarce. Bilo bi pogrešno pomisliti
da se plašila muškaraca ili intimnih odnosa, ali da bi mogla dati
sve od sebe, dobra medicinska sestra mora zadržati stanovito
odstojanje. Mora se očeličiti, ali ne tako da ugasi u sebi emocije,
nego da se uzdigne iznad uobičajenih odnosa muškarac - žena.
Takvi odnosi, kad do njih dođe u običnoj bolnici, predstavljaju već
sami po sebi veliko zlo, a ako je u pitanju mentalno poremećeni
pacijent, moraju dovesti do katastrofe. Utrošila je mnogo vremena
razmišljajući o Neilu i još uvijek nije bila sigurna da li je dobro
postupila kad je dopustila sebi da računa s tim kako će ga viđati
nakon povratka kući. Govorila je sama sebi kako je to sasvim u
redu, jer je on praktično već ozdravio, jer je ukidanje Odjela X
svršena stvar i jer je zadržala dovoljno kontrole nad situacijom da
može misliti o njemu kao o bijednom, tužnom i krhkom stvorenju,
ako to bude potrebno.
„I ja sam tek ljudsko biće”, pomislila je. „To nikad nisam
zaboravila, nikad! A to je tako teško!”
Uzdahnula je, protegnula se i otkvačila misli i od Neila i od
Michaela. Bilo je prerano da se pojavi na odjelu; njeno disanje i
boja lica još se nisu bili vratili na normalu. Olovka... kamo je
odletjela olovka kad ju je bacila na pukovnika? Kako nevjerojatno
neugodan zna biti taj čovjek! Ni sam nije svjestan da je za dlaku
izbjegao pogodak čahurom granate teškom tri kilograma kad je
izvalio onu primjedbu o Michaelovom unapređenju. Gdje se taj
čovjek skrivao ovih posljednjih šest godina? Sestra Langtry nije
znala baš mnogo o drugim vojskama, ali njegujući Australce
punih šest godina, došla je do čvrstog uvjerenja da je njena zemlja
dala nemali broj sasvim izuzetnih ljudi - ljudi velike inteligencije,
s onim posebnim darom za komandiranje i svim drugim
kvalitetama potrebnim dobrom oficiru - koje je, međutim, uporno
odbijala da unaprijedi u čin viši od naredničkog. To je vjerojatno
bilo na neki način pitanje klasne svijesti, iako ne baš obavezno u
negativnom smislu. Naime, ti ljudi kao da su bili zadovoljni tamo
gdje jesu, i kao da im nije bilo nimalo stalo do višeg čina. A ako
Michael Wilson ne spada u tu posebnu grupu ljudi, onda to ni
približno nije jedini pogrešan zaključak do kojega je došla na
osnovi svog iskustva s vojnicima.
Zar pukovniku nitko nikad nije pričao o ljudima kao što je
Michael? Zar nije mogao to sam vidjeti i izvući zaključke?
Očigledno nije, ukoliko mu to nije slamka za koju se uhvatio da je
iznervira. Prokleti pukovnik „Chinstrap”! Izgovara samoglasnike
na upravo nevjerojatan način, čak su zaokruženiji od Neilovih.
Glupo je ljutiti se tako na njega. U stvari, trebalo bi ga žaliti. Baza
broj 15 ipak je strahovito daleko od Macquarie Streeta, a on sam
nije ni blizu tome da bude otpisan. Nije ružan čovjek, a ispod
besprijekorno skrojene uniforme vjerojatno pati od istih
nezadovoljenih žudnji i prohtjeva kao i ostali muškarci. Priča se
da već mjesecima održava intimne odnose sa sestrom Heather
Connolly, instrumentarkom. Pa sad, gotovo svi vojni liječnici
imaju svoje male ljubavne tajne, a s kim bi drugim i mogli voditi
ljubav nego s medicinskim sestrama? Neka mu je sretno!
Olovka je ležala u kutu ispod stola; morala se spustiti na sve
četiri da je dohvati i vrati na mjesto, a onda je ponovo sjela za
stol. O čemu li, vrag ga odnio, Heather Connolly razgovara s njim?
A sigurno razgovaraju. Ljubavnici ne provode baš sve vrijeme
samo vodeći ljubav. Wallace Donaldson, u mirno doba specijalist
neurolog, pokazivao je najviše zanimanja za neki opskurni
kompleks oboljenja kičmene moždine, čija je sama zamršena
latinska imena nemoguće izgovoriti. Možda razgovaraju o tim
oboljenjima i žale što tih opskurnih bolesti kičme nema u bolnici,
koja se bavi kičmama samo kad dođe do njihovog oštećenja -
jezivog, mučnog, često sudbonosnog - krhotinom granate ili
puščanim zrnom. Možda razgovaraju o njegovoj ženi koja čuva
kućno ognjište negdje u Vaucluseu ili na Bellevue Hillu. Muškarci
imaju običaj da pričaju ljubavnicama o svojim ženama, kao što
vole da s jednim prijateljem pričaju o drugom, istodobno žaleći što
nemaju prilike da upoznaju jednog s drugim. Muškarci su uvijek
sigurni da bi njihove supruge i ljubavnice postale dobre
prijateljice kad bi društvene konvencije to dopuštale. Pa sad, to
nije daleko od pameti. Tvrditi drukčije značilo bi prikazati svoj
ukus i selektivnost u pogledu žena u prilično lošem svjetlu.

Čovjek koga je voljela radio je upravo tako, sjetila se ne bez bola.

Neprestano joj je pričao o svojoj ženi i žalio što konvencije ne
dopuštaju da ih upozna, siguran da bi obožavale jedna drugu.
Nakon što je izgovorio prve tri rečenice o svojoj supruzi,
Honour Langtry bila je sigurna da bi joj ta žena strahovito išla na
živce. Bila je, međutim, isuviše razumna da bi to i glasno rekla,
naravno.
Kako je davno, davno to bilo! Koliko je vremena od tada
prošlo, vremena koje se ne može mjeriti otkucavanjem sati,
minuta i sekundi, već koje raste u skokovima i trzajima, kao
kakav gigantski insekt koji zbacuje sa sebe jednu po jednu
ljušturu i pojavljuje se uvijek drukčiji i s drukčijim osjećajima u
novom svijetu, koji i sam izgleda i osjeća drukčije.
I on je bio specijalist-konzultant u prvoj bolnici u kojoj je
radila, u Sydneyju. Jedinoj bolnici u Sydneyju u kojoj je radila.
Specijalist za bolesti kože - u to vrijeme relativno nova vrsta
liječnika. Visok, tamne kose, lijep, star oko trideset pet godina.
Oženjen, naravno. Ona koja ne ulovi doktora dok još nosi bijelu
odjeću stažista, nikad ga neće ni uloviti. A stažisti nikad nisu
pokazivali zanimanje za nju, tražili su nešto ljepše, živahnije,
lepršavije, praznoglavije. Tek sredinom tridesetih godina osjetili bi
da su siti onoga što su izabrali u dvadesetim.
Honour Langtry bila je ozbiljna mlada žena, prva po uspjehu
u svojoj generaciji. Spadala je među one o kojima se uvijek
nagađa zašto su odabrale poziv medicinske sestre umjesto da
studiraju medicinu, iako se zna da je medicina izuzetno težak
studij za žene. Bila je porijeklom iz bogate farmerske obitelji, a
osnovno obrazovanje stekla je u jednoj od najboljih djevojačkih
škola u Sydneyju. Istina je bila da je otišla u medicinske sestre
zato što je željela raditi kao medicinska sestra. U početku nije joj
bilo sasvim jasno zašto, znala je samo da je ono što traži fizička i
emocionalna bliskost s ljudima, a da će joj poziv njegovateljice to
pružiti. Kako je poziv medicinske sestre bio najugledniji i
najčasniji od svih ženskih zanimanja, njeni roditelji bili su
zadovoljni i primili s olakšanjem njeno odbijanje kad su joj
ponudili da studira medicinu, ako baš želi.
Ni kao mlada medicinska sestra stažistica - zvali su ih
pripravnice - Honour nije nosila naočale i nije se agresivno dičila
svojom inteligencijom. I u internatu i kod kuće vodila je aktivan
društveni život bez ijedne ozbiljnije veze s nekim mladićem, i u
toku četiri godine školovanja za medicinsku sestru radila je
uglavnom isto - odlazila na sve plesove, nikad nije stidljivo sjedila
kraj zida, sastajala se s mladićima, pila s njima kavu kod
„Repinsa” i odlazila u kino. Nikad, međutim, nije računala na
neku ozbiljniju vezu. Poziv medicinske sestre više ju je privlačio.
Nakon što je završila školu, dobila je mjesto na jednom od
ženskih odjela u P.A. i tu je upoznala svog specijalista za kožne
bolesti, koji je bio upravo počeo svoju specijalističku praksu.
Dobro su se slagali od samog početka, a njemu se posebno
sviđala brzina s kojom je reagirala na svaku njegovu primjedbu.
To je vrlo brzo primijetila, ali joj je trebalo više vremena da
postane svjesna kako ga snažno privlači i kao žena. Kad je to
shvatila, bila je već zaljubljena u njega.
Posudio je stan od jednog neoženjenog prijatelja pravnika u
jednoj od visokih zgrada pri samom kraju Elizabeth Streeta i
pozvao je da se tu sastanu. Pristala je, potpuno svjesna u što se
upušta. On se i sam potrudio da joj sve objasni, s iskrenošću i
otvorenošću koju je smatrala divnom. Nema nikakvih izgleda da
bi se mogao razvesti od žene i oženiti sa njome, rekao je, ali je voli
i očajnički žudi za stalnom i čvrstom vezom s njom.
Utemeljena na tako pošten način, veza se isto tako pošteno i
raspala nakon nekih dvanaest mjeseci. Sastajali su se kad god je
on bio u stanju smisliti neki izgovor, što ponekad nije bilo nimalo
lako; specijalisti za kožne bolesti nemaju hitnih slučajeva kao
kirurzi ili internisti. Tko je ikad čuo, govorio je u šali, da su
specijalista za kožne bolesti digli u tri sata noću iz kreveta da
intervenira u kritičnom slučaju akni? Ni njoj nije bilo lako naći
slobodno vrijeme, jer je bila obična mlađa sestra i nije mogla
zahtijevati nikakav povlašteni tretman prilikom raspoređivanja
dežurstava. Dok je njihova veza trajala, uspijevali su da se
sastanu najviše jednom tjedno, a ponekad i samo jednom u tri-
četiri tjedna.
Honour Langtry uzbuđivalo je da ne misli o sebi kao o
supruzi, nego kao o ljubavnici. Status supruge donosio je mir i
sigurnost, ali ljubavnice su uvijek bile okružene neobičnom
aureolom raskošne ženstvenosti i tajanstvenosti. Stvarnost je,
međutim, bila daleko od toga. Njihovi sastanci uvijek su prolazili
u nekoj žurbi i bila joj je neprijatna spoznaja da veći dio vremena
moraju utrošiti na fizičku ljubav, umjesto na neki inteligentniji
oblik općenja. Ne, nije imala ništa protiv fizičke ljubavi niti je
smatrala da je to aktivnost ispod njenog dostojanstva. Učila je
brzo i bila dovoljno inteligentna da modificira i prilagođava to
stečeno znanje kako bi ga uvijek seksualno zadovoljila, a time i
sebe. Ali nikad nije imala prilike da krene kako želi stazama koje
joj je otvarao, a koje su vodile do jezgre njegove ličnosti, jer za to
nikad nije bilo dovoljno vremena.
A onda se jednog dana zasitio nje. Rekao joj je to smjesta, i
ne pokušavajući da za to nađe neko opravdanje. Prihvatila je
njegovu odluku na isti način, smireno, kako je to zahtijevao dobar
odgoj, uzela svoj šešir i rukavice i otišla iz njegovog života. Kao
netko tko izgleda i osjeća drukčije nego prije.
Ipak, boljelo je; mnogo ju je boljelo. Najviše od svega boljelo
ju je što nije znala zašto. Zašto je za njega stvar počela, i zašto je
smatrao potrebnim da je okonča? U trenucima optimizma govorila
je sama sebi kako je sve moralo završiti zato što se on počeo
otvarati, jer mu je bilo previše stalo do nje a da bi mogao podnijeti
pomisao kako je prisiljava na vezu bez perspektive. S druge
strane, u trenucima veće iskrenosti, bila je svjesna da je pravi
razlog u kombinaciji nepraktičnosti čitavog aranžmana i osjećaja
da se u njihov odnos uvlači monotonija, osjećaja koji se pojavio i
ostao nelagodno prisutan u njima. Bio je to, po svemu sudeći, isti
razlog zbog kojeg se i upustio u vezu s njom. Osim toga, znala je
da je postojao još jedan uzrok: promjena u njenom odnosu prema
njemu, neraspoloženje koje je bilo sve teže skrivati, tako da mu u
krevetu nije pružala ništa više od onoga što bi mogla i svaka
druga žena. Da bi sačuvala njegov prvobitni zanos, morala mu je
posvećivati sve svoje vrijeme i energiju, kao što je to vjerojatno
činila njegova supruga.
E pa, ići do tog stupnja u ženskoj akrobatici nije naprosto
bilo vrijedno truda. Imala je pametnijeg posla u životu nego da ga
posvećuje isključivo zadovoljavanju prilično egocentričnog i
sebičnog čovjeka. Iako je velika većina žena željela da živi upravo
na taj način, Honour Langtry znala je da to nikad neće biti njen
put. Nije imala ništa protiv muškaraca, samo je smatrala da bi
bila pogreška udati se.
I tako je nastavila raditi kao medicinska sestra i u tom poslu
nalazila uživanje i zadovoljstvo, koje nije u punoj mjeri našla u
ljubavi. U stvari, obožavala je svoj posao. Voljela je užurbanost,
neprestanu aktivnost, stalne promjene lica i uistinu izazovne
probleme s kojima se iz dana u dan susretala na bolničkim
odjelima. Njene prijateljice, a imala ih je nekoliko, samo su
gledale jedna u drugu i vrtjele glavama. Buba profesije žestoko je
ugrizla jadnu Honour, to je bilo izvan svake sumnje.
Slijedile bi, vjerojatno, i druge ljubavne veze, možda bi se
našla i neka dovoljno duboka da je natjera da promijeni mišljenje
o braku, ali se umiješao rat. Sa dvadeset pet godina bila je jedna
od prvih medicinskih sestara koje su se dobrovoljno prijavile u
vojsku, i od trenutka kad je stupila u taj novi život, više nije imala
vremena da misli na sebe. Radila je u stanicama za prihvat
ranjenika u Sjevernoj Africi, na Novoj Gvineji i Istočnoindijskim
otocima, sve mjestima na kojima su neumoljivo brisani i
posljednji tragovi normalnog. Oh, kakav je život to bio! Beskrajna
traka teškog rada, rada koji je toliko zahtijevao od čovjeka i bio
tako fascinantan i neobičan da je znala kako se u mnogo čemu
ništa u budućnosti neće moći usporediti s njim. Bile su prilično
ekskluzivno društvo, te medicinske sestre u aktivnoj službi, a
Honour Langtry pripadala je tom društvu srcem i dušom.
Ipak, te su godine naplatile svoj danak. Fizički, izdržala ih je
bolje od većine svojih kolegica, jer je bila čvrsta i razumna. I
duševno je izdržala bolje nego mnoge, ali kad se u njenom životu
pojavila Baza broj 15, dočekala ju je s uzdahom olakšanja. Htjeli
su je poslati natrag u Australiju, ali ona se tomu uspješno
oduprla, uvjerena da će njeno iskustvo i u biti dobro zdravlje biti
od veće koristi zemlji u ustanovi kao što je Baza broj 15, nego u
Sydneyju ili Melbourneu.
Kad je prije nekih šest mjeseci pritisak počeo popuštati
dobila je vremena da počne razmišljati, da pretrese svoje osjećaje i
nazore na ono što bi željela učiniti s ostalim dijelom svog života.
Počela se pitati da li će je posao medicinske sestre u nekoj civilnoj
bolnici ikad moći ponovo zadovoljiti. Počela je hvatati sebe i u
tome kako razmišlja o intimnijem, zbijenijem, osobnijem
emocionalnom životu nego što joj je njen posao mogao pružiti.
Da nije bilo Lucea Daggetta, možda ne bi došla u stanje u
kojem će reagirati na Neila Parkinsona. Kad je Luce primljen na
odjel, Neil je prolazio kroz najtežu fazu svog nervnog sloma; o
njemu je tada razmišljala isključivo kao o pacijentu. Luce je na
neki način djelovao na nju, još uvijek nije bila sigurna kako. Kad
je, međutim, stigao na Odjel X na izgled tako kompletan, potpuno
vladajući sobom i situacijom u kojoj se našao, njoj je zastao dah.
Dva ju je dana očaravao, privlačio je, činio da se osjećala kako već
godinama nije... ženstvena, zanosna, lijepa. Ali Luce kao Luce,
sam je uništio te njene osjećaje mučeći jednog tužnog malog
vojnika koji je u to vrijeme bio na odjelu nakon pokušaja
samoubojstva u logoru. Otkriće da Luce nije zlato nego olovo,
zamalo je nije natjeralo da se odrekne svog poziva medicinske
sestre, što je, kako je poslije govorila sama sebi, bila zaista luda i
pretjerana reakcija. U to vrijeme stvar je tako izgledala. Luce, na
sreću, nikad nije primijetio kakav je dojam ostavio na nju, što je
nesumnjivo bio jedan od rijetkih slučajeva u njegovom životu kad
je propustio da iskoristi priliku. Ali Odjel X bio je za njega nešto
sasvim novo, sva lica oko njega bila su nova, pa je možda samo za
jedan dan zakasnio da povuče potez kojim će zapečatiti vezu sa
sestrom Langtry. Kad je usmjerio na nju svu snagu svog šarma,
ona ga je odbila ne štedeći žalce, i ne pomišljajući na to da je pred
njom krhki pacijent.
Ipak, taj mali otklon od njenog uobičajenog ponašanja
označio je početak promjene. Možda je na to utjecala i spoznaja
da rat samo što nije dobiven, i da se bizarnom životu kojim je
tako dugo živjela približava kraj, a možda je Luce odigrao ulogu
princa koji je probudio Honour Langtry iz dugog sna što ga je bila
nametnula sebi i svojim osjećajima. Od tada, međutim, počela se
nesvjesno udaljavati, sa svojim mislima, od nekadašnje potpune
odanosti pozivu.
I tako je, kad se Neil Parkinson izvukao iz depresije i počeo
pokazivati zanimanje za nju, i kad je ona postala svjesna kakav je
on privlačan čovjek, kakav je privlačan muškarac, njena
dotadašnja uporna opredijeljenost za odstojanje od pacijenata
počela je popuštati. Ustanovila je da joj se Neil mnogo sviđa, a
onda ga je malo-pomalo i zavoljela. Nije bio sebičan, nije bio
egocentrik, divio joj se i imao je povjerenja u nju. I volio ju je. Bilo
je ugodno razmišljati o životu s njim poslije rata, i što se taj život
brže približavao, to ga je željnije iščekivala.
Sa željeznom disciplinom koju je bila sebi nametnula, nikad
nije dopuštala sebi da razmišlja o Neilu kao o muškarcu, da gleda
u njegova usta ili ruke, da zamišlja kako ga ljubi, kako vodi
ljubav s njim. Nije mogla - inače bi se to već bilo dogodilo. A to bi
bila katastrofa. Baza broj 15 nije bila mjesto na kojem bi bilo
moguće započeti odnos s nadom da traje koliko i život. Znala je da
on osjeća to isto, jer bi se inače već bilo dogodilo mnogo toga. A
bilo je i zabavno hodati po zategnutoj emocionalnoj žici iznad
grubo potisnutih želja, potreba, apetita; pretvarati se kako ne
primjećuje njegovu strast...
Trgla se, primijetivši da sat pokazuje devet i petnaest. Ako se
ubrzo ne pojavi u blagovaonici, mislit će da više uopće neće doći.

Kad je izišla iz svoje sobice i uputila se kratkim hodnikom prema

glavnoj prostoriji, sestra Langtry nije ni slutila da se s mukom
uspostavljena ravnoteža na Odjelu X počinje remetiti.
Iza paravana postavljenih nasuprot Michaelovom krevetu,
dopiralo je smireno brujanje razgovora; prošla je između dva
paravana i našla se kraj blagovaoničkog stola. Neil je sjedio na
klupi, na kraju bližem njenoj stolici, a do njega je sjedio Matt.
Benedict i Nugget sjedili su na klupi s druge strane stola, ali tako
da je mjesto kraj njene stolice ostalo slobodno. Zauzela je svoje
mjesto na čelu stola, ne ometajući razgovor, a onda je pogledala u
četvoricu muškaraca.
- Gdje je Michael? - upitala ih je, a strah joj se ispriječio u
grudima kao grumen leda. Ludost, zar joj je moć prosuđivanja već
tako poremećena da ne može sama zaključiti kako mu nikakva
opasnost ne prijeti? Rat još nije završen, a ni Odjel X nije još
prestao rad. U normalnim okolnostima ne bi nikad ostavila
novoprimljenog pacijenta bez nadzora, bar u toku prvih sati
boravka na Odjelu X. Je li Michaelov dolazak predskazivao
nesreću? Ostavila je njegove dokumente na stolu dok je
razgovarala s njim... a sad više nije kadra da pazi ni na samog
čovjeka!
Sigurno je problijedjela, jer su je sva četvorica znatiželjno
promatrala, što je značilo da je i glasom odala zabrinutost. Inače
Matt ne bi ništa primijetio.
- Mike je u dnevnoj sobi, kuha čaj - rekao je Neil, izvlačeći
dozu i nudeći ostale cigaretama. Znala je da neće biti toliko
indiskretan da joj ponudi cigaretu izvan četiri zida njene
pisarnice.
- Čini se da naš novi član želi da bude od koristi - nastavio
je, pripaljujući redom cigarete upaljačem. - Pokupio je prljave
tanjure poslije večere i pomogao bolničaru da ih opere. A sad
kuha čaj.
 Osjećala je da su joj usne suhe, ali se nije usuđivala da ih
ovlaži i tako potencira svoju čudnu reakciju.
- A gdje je Luce? - upitala je.
Matt se tiho nasmijao.
- Lunja naokolo, kao mačak.
- Nadam se da će ostati vani cijele noći - rekao je Benedict,
iskrivivši usta.
- Nadam se da neće, jer bi mogao imati neprilika - rekla je
sestra Langtry, konačno progutavši pljuvačku.
Michael je donio čaj u velikom starom čajniku koji je
poznavao i bolje dane, a sad je, ulubljen na nekoliko mjesta,
pokazivao tragove rđe ondje gdje se sa stijenki oljuštio emajl.
Spustio je čajnik ispred sestre Langtry, a onda se vratio u dnevnu
sobu po komad daske koji je služio kao pladanj. Na toj dasci je
donio šest olupanih emajliranih šalica, jednu savijenu čajnu
žlicu, staru konzervu od mlijeka u prahu napunjenu šećerom i
jedan izubijani limeni vrč s kondenziranim mlijekom. Uza sve to
na dasci je stajala jedna prekrasna, ručno oslikana i pozlaćena
šalica s tanjurićem, originalni Aynsley, s ručno graviranom
srebrnom žličicom sa strane.
S osmijehom je primijetila da se Michael smjestio nasuprot
Neilu, na njenom kraju stola, kao da mu uopće nije palo na
pamet da bi to mjesto moglo biti rezervirano za Lucea. Izvrsno!
Luceu će dobro činiti kad otkrije da s novim pacijentom neće moći
raditi šta mu se svidi. Samo, zašto bi Luce i pokušao maltretirati
ili zastrašivati Michaela? S Michaelom je sve u redu, ne pati od
nervne napetosti i iskrivljenih predodžbi o Odjelu X kao većina
pacijenata neposredno nakon prijema. Njemu je, po svemu
sudeći, Luce više smiješan nego strašan. „Ako je tako,” pomislila
je, „i ako ja, kako se čini, koristim Michaela kao neki standard za
normalnost, onda sam i ja malo poremećena, jer mi Luce ide na
živce. Ne podnosim ga otkako sam se prenula iz one prve
zaslijepljenosti i otkrila da je on nešto kao moralni imbecil,
psihopat. Bojim ga se jer me je prevario; malo je nedostajalo pa
da se zaljubim u njega. Oduševilo me je ono što mi je izgledalo
kao normalnost. Isto kao što me sad oduševljava ono što mi
izgleda kao normalnost kod Michaela. Da li sam se prevarila i u
prvoj ocjeni Michaela?”
- Pretpostavljam da su limene šalice za nas, a da je
porculanska šalica s tanjurićem vaša, sestro - rekao je Michael,
gledajući ravno u nju.
 Osmjehnula se.
- Da, moja je, zaista. Dobila sam je za rođendan.
- Kad vam je rođendan? - upita je smjesta.
- U studenom.
- Sljedeći ćete, znači, proslaviti kod kuće. Koliko ćete godina
tada imati?
Neil se prijeteći ukočio, Matt također. Nugget ga je začuđeno
pogledao, a Benedict je ostao sjediti nezainteresirano. Sestra
Langtry bila je, čini se, više zbunjena nego uvrijeđena, ali prije
nego što je stigla odgovoriti, javio se Neil.
- Ne tiče te se koliko će godina imati - rekao je.
Michael je zatreptao.
- Nije li njeno da odgovori, prijatelju? Ne izgleda dovoljno
stara da bi od toga pravila državnu tajnu.
- Tko je ovdje ona, mačka? - rekao je Matt. - Riječ je o sestri
Langtry. - Glas mu je podrhtavao od gnjeva.
- Koliko ćete godina imati u studenom, sestro Langtry? -
upitao je Michael, nimalo prkosno, više kao da misli kako su svi
previše osjetljivi i kako mora demonstrirati svoju nezavisnost.
- Trideset jednu - rekla je ležerno.
- I niste udati? Niti udovica?
- Nisam. Ja sam stara frajla.
Nasmijao se i odlučno zavrtio glavom.
- Ne, ne izgledate baš kao stara frajla - rekao je. Nastala je
atmosfera kao pred oluju; svi su bili bijesni zbog njegove drskosti,
i njenog toleriranja te drskosti.
- U svojoj sobi imam kutiju keksa - rekla je bez žurbe. - Tko
se dobrovoljno javlja da je donese?
Michael je smjesta ustao.
- Samo mi recite gdje se nalazi, sestro. Vrlo rado ću skoknuti
po nju.
- Potražite je na polici ispod knjiga. Kutija od glukoze, ali na
poklopcu je etiketa s natpisom Keksi. Kakav čaj volite?
- Bez mlijeka, sa dvije kocke šećera, hvala.
Za njegove odsutnosti, za stolom je vladala potpuna tišina.
Sestra Langtry mirno je točila čaj, a muškarci su odbijali dimove
cigareta kao da je dim vidljiv izraz njihovog bijesa.
Vratio se noseći kutiju, ali je, umjesto da sjedne, krenuo oko
stola nudeći sve redom keksima. Svi su uzimali po četiri pa je,
kad je došao do Matta, Michael sam uzeo četiri keksa iz kutije i
nježno ih položio ispod jedne od Mattovih šaka koje su, opuštene,
ležale prekrižene na stolu. Zatim je primaknuo šalicu s čajem,
dovoljno blizu da je Matt osjeti po toplini koja je zračila iz nje.
Nakon toga je ponovo sjeo kraj sestre Langtry, osmjehujući se, ne
skrivajući svoje simpatije i povjerenje, koji su joj izgledali dirljivi i
nimalo je nisu podsjećali na Lucea.
Ostali muškarci sjedili su i dalje šutke, na oprezu, povučeni
u sebe, ali ona to kao da nije primjećivala - bila je previše zauzeta
uzvraćanjem osmijeha Michaelu i razmišljanjem kako je ugodan i,
za promjenu, neopterećen uobičajenim bogatim asortimanom
samoucijepljenih bojazni i strahova. Nije mogla ni zamisliti da bi
je on ikad mogao koristiti da sastavi vlastiti emocionalni kraj s
krajem, kako su to činili ostali.
Nugget je glasno jauknuo i uhvatio se za trbuh, zlovoljno
odgurnuvši čaj.
- Oh, bože, opet me hvata! Ohhhhhh, sestro, bit će opet ona
moja intususcepcija ili divertikulitis.
- Ostat će više za nas - rekao je Neil bez imalo sućuti,
zgrabio Nuggetovu šalicu i izlio iz nje čaj u vlastitu, već
ispražnjenu šalicu. Zatim je uzeo i četiri Nuggetova keksa i brzo
ih podijelio, kao karte.
- Sestro, ja se zaista loše osjećam - procvilio je Nugget
žalosno.
- Da nisi proveo cijeli dan u krevetu čitajući medicinske
rječnike, osjećao bi se mnogo bolje - rekao je Benedict prijekorno.
- To nije zdravo. - Načinio je grimasu i pogledao prisutne za
stolom kao da mu nešto strašno smeta. - Ovdje je nezdrav zrak -
rekao je, ustao i izišao na verandu.
Nugget je ponovo zajaukao, presavijajući se.
- Jadni stari Nugget! - rekla je sestra Langtry umirujućim
tonom. - Slušajte, najbolje bi bilo da odete u moju sobu i
pričekate me tamo. Doći ću što prije budem mogla. U
međuvremenu, dok me čekate, možete sami sebi izmjeriti puls i
prekontrolirati disanje, ako želite, u redu?
Ustao je bez oklijevanja, držeći se za trbuh kao da će mu se
crijeva svakog trenutka prosuti, i trijumfalno odmjeravajući
pogledom ostale.
- Jeste li čuli? Sestra zna! Ona zna da se ja ovdje ne
izmotavam pred vama! Javio se opet moj ulcerativni kolitis,
mislim.
 - Zatim je žurno izišao iz blagovaonice.
- Nadam se da nije ništa ozbiljno, sestro - rekao je Michael
zabrinuto. - Ne izgleda bolestan.
- Uh! - javio se Neil.
- Ništa mu ne fali - rekla je sestra Langtry, očigledno nimalo
uznemirena.
- Samo mu je duša bolesna - rekao je Matt neočekivano.
- Jadnik plače za mamom. Ovdje je zato što samo ovdje
mogu izići na kraj s njim, a mi ga trpimo radi sestre. Da imaju
imalo pameti, poslali bi ga kući, mami, još prije dvije godine.
Umjesto toga, on sad pati od bolova u leđima, u želucu, oko srca i
u glavi. I trune ovdje kao i mi ostali.
- Trune, to je prava riječ - rekao je Neil mrzovoljno. Sprema
se oluja; baš su kao oblaci i vjetrovi u ovim krajevima, pomislila je
sestra Langtry prelazeći pogledom s jednog lica na drugo. U
jednom trenutku vrijeme je lijepo, a već u sljedećem sve kipi i
kovitla se. Što je uzrok ovog puta? To što je netko rekao da
trunu?
- E pa, bar imamo sestru Langtry, pa sve ipak ne može biti
tako loše - rekao je Michael veselo.
Neil se nasmijao gotovo sasvim spontano - možda i neće biti
oluje?
- Bravo! - rekao je. - U našoj sredini konačno se pojavio
jedan kavalir! Imate riječ, sestro. Odbijte kompliment ako možete.
- Zašto bih i pomislila da ga odbijem? Ionako ih ne dobivam
baš često.
Bio je to protuudarac Neilu, ali on se zavalio na klupi držeći
se upravo savršeno opušteno.
- Čista laž! - rekao je blago. - Vrlo dobro znate da vas
neprestano obasipamo komplimentima. Za kaznu, mogli biste
nam ispričati zašto vi trunete ovdje, na Odjelu X. Mora da ste
nešto skrivili.
- Pa sad, u stvari, i jesam. Počinila sam težak grijeh time što
sam zavoljela ovaj Odjel X. Da nisam, ništa me ne bi moglo
prisiliti da ostanem, kao što vam je poznato.
Matt je naglo ustao, kao da je atmosfera za stolom iznenada
postala za njega nepodnošljiva, okrenuo glavu tako sigurno kao
da vidi, i nježno položio ruku na rame sestre Langtry.
 - Umoran sam, sestro, pa ću vam poželjeti laku noć. Zar to
nije smiješno? Večeras je jedna od onih noći kad gotovo vjerujem
da ću sutra, kad se probudim, ponovo progledati.
Michael je bio već gotovo ustao da mu pomogne da prođe
između paravana, ali je Neil pružio ruku preko stola i zadržao ga.
- On dobro poznaje put, mladiću. Snalazi se kao i mi.
- Želite li još čaja, Michael? - upitala je sestra Langtry.
Klimnuo je glavom i upravo zaustio da nešto kaže kad su se
paravani ponovo zatresli. Na klupu do Neila, na mjesto gdje je
sjedio Matt, uvukao se Luce.
- Div... oh, upravo sam stigao na vrijeme za čaj.
- Kad netko priziva vraga... - uzdahnuo je Neil.
- Pojavi se vrag osobno - suglasio se Luce. Sastavio je ruke
na zatiljku i malo se nagnuo nazad, promatrajući redom prisutne
kroz poluspuštene kapke. - Baš zgodan mali skup! Vidim da se
sitna riba razišla i da su ostali samo teški kalibri. Još nema deset
sati, sestro, ne treba da gledate na sat. Je li vam žao što nisam
zakasnio?
- Nimalo - rekla je sestra Langtry mirno. - Znala sam da ćete
se vratiti na vrijeme. Ne sjećam se da ste ikad došli i jednu
minutu poslije deset sati ako niste imali dozvolu za izlazak.
Uostalom, niste nikad prekršili nijedan propis, koliko znam.
- Dobro, samo ne govorite o tome tako tužno! Odmah
pomislim kako bi vam bilo najveće zadovoljstvo da me možete
prijaviti pukovniku „Chinstrapu”.
- To mi ne bi bilo ni najmanje zadovoljstvo, Luce. Upravo u
tome i jest vaša nevolja, prijatelju. Vi se toliko trudite da ljudi
steknu o vama najgore mišljenje da na kraju zaista u to i
povjeruju, samo da ih ostavite na miru.
Luce je uzdahnuo, nagnuo se naprijed, spustio laktove na
stol i naslonio bradu na ruke. Gusta, valovita, malo preduga da bi
odgovarala vojnim propisima o šišanju, crvenkastozlatna kosa
pala mu je preko čela. „Kakvo potpuno savršenstvo od čovjeka,”
pomislila je sestra Langtry, zadrhtavši od istinske odvratnosti.
Možda je nemoguće pomiriti se s tom bojom jer je zaista savršena.
Sumnjala je da boji obrve i trepavice, možda čak i čupa obrve a
potiče trepavice da rastu, ali ne iz neke seksualne izopačenosti
već iz puke taštine. Oči su mu imale zlatan odsjaj, bile su krupne
i široko razmaknute ispod lukova onih previše-tamnih-da-bi-bile-
prirodne obrva. Nos mu je bio kao oštrica, ravan, tanak, ponosno
raširen kod nosnica. Isbočene kosti na jagodicama izgledale su
kao visoki strukturni nosači, a obrazi ispod njih bijahu uvučni.
Iako previše stegnute u izraz odlučnosti da bi se mogle nazvati
punim, usne mu nisu bile tanke i imale su oštro ocrtane rubove,
što se inače vida samo na skulpturama.
„Nije nikakvo čudo što me je oborio s nogu kad sam ga prvi
put ugledala... Ipak, to me lice više ne privlači, ne privlači me ni
visina ni izvanredno građeno tijelo tog čovjeka. Bar ne onako kako
me privlači Neil... ili Michael, kad malo bolje razmislim. S Luceom
nešto nije u redu, nešto u njemu; nije u pitanju neka slabost, nije
u pitanju ni mana, već nešto što obuhvaća čitavog njega, nešto
urođeno, pa prema tome i neizlječivo.”
Lagano je pomaknula glavu i pogledala Neila, koji bi u
svakom društvu, osim uz Lucea, bio zapažen kao lijep muškarac.
Crte su mu bile u mnogo čemu slične Luceovim, nedostajala mu
je samo spektakularna Luceova boja. Mnogi lijepi muškarci
izgledali su još ljepši kad bi im se u lice urezale crte kakvima je
bilo izbrazdano Neilovo lice, ali kad bi se te crte pojavile na
Luceovom licu, on bi se pretvorio iz ljepotana u zvijer. Možda zato
što mu te crte nisu pristajale. Na Luceu bi one pokazivale
razuzdanost, a ne iskustvo, hirovitost, a ne patnju. Osim toga,
Luce bi izgledao predebeo, što Neil nije. Posebno su joj se sviđale
Neilove oči, otvorenoplave boje, s dugim plavičastim trepavicama.
Imao je obrve po kakvima žene vole prelaziti jagodicom prsta,
stalno iznova, iz pukog zadovoljstva...
Michael je, međutim, bio drukčiji. Mogao bi proći kao slika i
prilika plemenitog Rimljanina. Po karakteru možda više nego po
ljepoti, više po snazi nego po samouvjerenosti. Cezarski tip. U
čitavoj njegovoj pojavi bilo je nečeg sasvim neobičnog, nečeg što je
govorilo: već dugo se brinem za druge koliko i za sebe, prošao
sam i kroz raj i kroz pakao, ali sam još uvijek kompletan čovjek,
još uvijek vladam sobom. Da, zaključila je, Michael je strahovito
privlačan.
Luce ju je pažljivo promatrao. Ona je to osjetila i skrenula
oči prema njemu, nastojeći da joj pogled bude hladan i odsutan.
Pobijedila ga je, i bila je svjesna toga. Luce nikad nije bio kadar
da ustanovi zašto njegov šarm nije djelovao na nju, a ona nije
imala namjeru da mu to objašnjava. Nije htjela da mu govori ni o
prvom dojmu koji je ostavio na nju, ni o razlozima koji su
pokvarili taj dojam.
Večeras je, za promjenu, bio nešto manje na oprezu. Ne bi se
baš moglo reći da je bio ranjiv, možda prije da želi da bude ranjiv.
 - Sreo sam večeras jednu djevojku iz mog grada - obznanio
je Luce, s bradom još uvijek naslonjenom na ruke. - Čak iz Woop-
Woopa pa ravno u Bazu broj 15, ni manje ni više! I sjetila me se.
Srećom, jer ja se nje nisam mogao sjetiti. Previše se promijenila. -
Spustio je ruke i počeo govoriti visokim, djevojačkim glasom, s
toliko realizma da se svima pred očima pojavila slika tog susreta,
a sestra Langtry imala je dojam da mu je osobno prisustvovala. -
Moja je majka prala rublje njene majke, rekla je, a ja sam donosio
i odnosio košaru. Njen otac, rekla je, bio je direktor banke. - Glas
mu se promijenio, postao dublji i opet Luceov, karakteristično
profinjen. - Mora da je stekao mnogo prijatelja kad je nastupila
depresija, rekao sam. Plijenio je ljudima imovinu lijevo i desno,
rekao sam. Moja majka, srećom, rekao sam, nije posjedovala
ništa što bi se moglo zaplijeniti. Okrutan si, rekla je, i činilo mi se
da će zaplakati. Nisam, rekao sam, samo kažem ono što jest.
Nemoj to sad meni podmetati, rekla je, a crne oči bile su joj pune
suza. Kako bih mogao podmetati nešto nekome tako lijepom kao
što si ti, rekao sam joj. - Iscerio se, a osmijeh mu je bio ružan i
oštar kao rez britvom. - To, doduše, nije bilo baš sasvim točno.
Imam nešto što bih volio da joj podmetnem.
Sad je sestra Langtry sjedila u maloprijašnjoj njegovoj pozi, s
laktovima na stolu i bradom naslonjenom na ruke, i fascinirana
promatrala mimiku i gestikulaciju kojima je dopunjavao svoju
priču.
- Koliko gorčine, Luce! - rekla je blago. - Mora da je to bilo
neizdržljivo poniženje, nositi rublje direktora banke.
Luce je slegao ramenima, uzalud pokušavajući zauzeti svoje
uobičajeno, nemarno, vrag-neka-ga-nosi držanje.
- Eh, štošta izgleda neizdržljivo, zar ne? - Oči su mu se
raširile i zakrijesile. - Iako, u stvari, nositi rublje direktora
banke... i doktorovo, i upravitelja škole, i anglikanskog pastora, i
zubarevo... nije bilo ni približno tako mučno kao činjenica da sam
morao u školu ići bos, jer nisam imao cipela. Ona je išla u tu istu
školu; sjetio sam se kad je rekla tko je, čak sam se sjetio kakve je
cipele nosila. Crne lakirane cipelice s remenčićima i svilenim
crnim umecima, kao Shirley Temple. Moje sestre bile su mnogo
ljepše od svih drugih djevojaka, ljepše i od nje, ali ni one nisu
imale cipela.
- A nije vam nikad palo na pamet da oni u cipelama
vjerojatno zavide vama na vašoj slobodi? - upitala je sestra
Langtry blago, nastojeći da pronađe i kaže nešto što će mu
pomoći da vidi svoje djetinjstvo iz malo povoljnije perspektive. -
Sjećam se kako sam ja uvijek zavidjela takvoj djeci, kad sam išla
u mjesnu osnovnu školu, prije nego što su me poslali u internat. I
ja sam imala cipele slične onima što ih je nosila kći direktora
banke. I svaki dan sam morala promatrati nekog divno bezbrižnog
mangupa kako slobodno, veselo poskakujući trči preko livade
pune trnja i čičaka. Oh, kako sam čeznula da odbacim cipele i
potrčim kao on!
- Čičci! - uzviknuo je Luce, osmjehujući se. - Čudno,
potpuno sam zaboravio na njih. U Woop-Woopu čičci su imali
bodljike duže od centimetra, a ja sam ih vadio iz nogu ne
osjećajući pod bogom ništa. - Naglo se uspravio i bijesno je
odmjerio pogledom. - Ali zimi, draga moja školovana, uvijek sita i
lijepo obučena sestro Langtry, zimi je koža na mojim petama i
svuda naokolo oko stopala pucala - riječ je odjeknula kao hitac iz
puške - i krvaaaaarila - riječ kao da je potekla iz njega, kap po
kap - od hladnoće. Od hladnoće, sestro Langtry! Je li vam ikad
bilo zima?
- Jest - rekla je, dotučena ali i pomalo bijesna zbog takvog
predbacivanja. - Bilo mi je zima u pustinji. Bila sam gladna i
žedna. U džungli mi je bilo vruće. I želudac mi se okretao, ni
hranu ni tekućinu nije mogao zadržati. Ali vršila sam svoju
dužnost. Nisam ja ovdje za ukras! I nisam bez razumijevanja za
ono što ste prepatili kao dijete. Ako sam rekla nešto što nije
trebalo, ispričavam se. Ali namjera s kojom sam to rekla bila je
dobra.
- Sažaljevate me, a ja ne želim vaše sažaljenje! - viknuo je
Luce, glasom u kojem se osjećala patnja i mržnja prema njoj.
- Nećete ga ni dobiti. Ja vas ne sažaljevam. A i zašto bih vas,
zaboga, sažaljevala? Odakle dolazite, nije ni najmanje važno.
Važno je kamo idete.
Luce, međutim, više nije bio raspoložen za razglabanje i
otkrivanje samog sebe, postao je vedar, blistav, govorljiv.
- Pa sad, bilo kako bilo, prije nego što me je vojska zgrabila,
nosio sam najbolje i najskuplje cipele koje je bilo moguće
nabaviti. To je bilo nakon što sam otišao u Sydney i postao
glumac. Laurence Olivier mogao je da se sakrije!
- Kakvo ste umjetničko ime odabrali, Luce?
- Lucius Sherringham - rekao je ponosno, kotrljajući slovo r.
- Sve dok nisam shvatio da je predugačko za natpise na kazalištu.
Nakon toga sam ga promijenio u Lucius Ingham. Lucius je dobro
ime za pozornicu, a nije loše ni za radio. Ipak, kad odem u
Hollywood, promijenit ću to Lucius u nešto zvučnije. Rhett ili
Tony. Ili, ako moj imidž skrene više prema Colmanu nego prema
Flynnu, dobro će zvučati i obično John.
- A zašto ne Luce? I to ime prilično zgodno zvuči.
- Ne ide uz Ingham - rekao je odlučno. - Ako ostanem Luce,
moram odbaciti Ingham. Ipak, ideja nije loša. Luce, kažete? Luce
Diablo, to bi oborilo djevojke s nogu, zar ne?
- Daggett vam ne bi odgovaralo?
- Daggett! Kakvo ime! Zvuči kao ovčji prdež. - Lice mu se
iskrivilo kao da se u njemu probudila neka već napola
zaboravljena bol, bol koju su minule godine otupile. - Oh, sestro,
ja sam zaista bio dobar glumac! Možda premlad, dopuštam.
Nisam imao dovoljno vremena da se afirmiram prije nego što su
me kralj i domovina pozvali pod zastavu. A kad se vratim, bit ću
već prestar... Neka prodorna mala hulja s visokim krvnim tlakom,
ili s ocem dovoljno bogatim da mu isposluje nesposobnost za
vojnu službu, stajat će na mom mjestu, pod mojim reflektorom.
To jednostavno nije fer!
- Ako ste zaista bili dobar glumac, ništa vas neće omesti -
rekla je sestra Langtry. - Probit ćete se. Netko će već vidjeti koliko
vrijedite. Zašto niste pokušali da se prebacite u neku od vojnih
kazališnih družina, kad su formirane?
Gnjevno ju je pogledao.
- Ja sam ozbiljan glumac, a ne kabaretski komičar! Ljudi
koji su dobili zadatak da prikupe ljudstvo za te jedinice, bili su i
sami nekadašnji majstori vodvilja. Uzimali su samo žonglere i
step-plesače. Mladi ljudi nisu dolazili u obzir.
- Nije važno, Luce, vi ćete se već probiti. Sigurna sam da
hoćete. Kad netko nešto toliko želi kao što vi želite da postanete
slavan glumac, onda se to mora ostvariti.
U tom trenutku sestra Langtry postala je svjesna da
odnekud iz daljine dopire zapomaganje. Nije joj bilo lako da strese
sa sebe magičnu opijenost do koje ju je Luce bio doveo i u kojoj ga
je gotovo voljela.
Nugget je dizao strahovitu buku negdje u blizini njene
pisarnice, i vjerojatno je probudio Matta.
- Sestro, nije mi dobro! - zavijao je.
Ustala je i s istinskim žaljenjem pogledala Lucea.
- Strašno mi je žao, Luce, zaista mi je žao, ali ako sad ne
odem, svi ćete to platiti kasnije, u toku noći.
 Bila je već na pola puta do vrata kad joj je Luce dobacio:
- Nije važno. Konačno, ja se ne osjećam loše.
Lice mu je bilo ponovo iskrivljeno, iz njega je izbijalo
ogorčenje i frustriranost. Cviljenje razmaženog djeteta koje se
sjetilo da doziva mamu, oduzelo mu je slavni trenutak
potvrđivanja na osvijetljenoj pozornici. A mama, kao što to moraju
raditi sve mame, odmah je otišla da ureduje tamo gdje je to zaista
potrebno. Luce je pogledao u svoju šalicu s čajem, koji se već bio
ohladio toliko da se na njegovoj površini pojavila ružna debela
kožica zgrušanog mlijeka. S gađenjem je podigao šalicu i polako,
odmjerenim pokretom, okrenuo je naopako i spustio na stol.
Čaj se razlio na sve strane. Neil je skočio da izbjegne potok
koji mu se izlio na hlače. Michael se isto tako brzo izmaknuo na
drugu stranu. Luce je ostao sjediti na svom mjestu, potpuno
ravnodušan prema sudbini svoje odjeće, promatrajući kako se
gadna tekućina slijeva prema rubu stola i kaplje na pod.
- Smjesta da si to počistio, gade neotesani! - rekao je Neil
kroza zube.
Luce je podigao pogled i nasmijao se.
- Natjeraj me! - rekao je otkidajući riječi i dajući jednoj i
drugoj gotovo nepodnošljivu oštrinu uvrede.
Neil se tresao. Ukočio se i iskrivio usta, blijeda lica.
- Da nisam viši po činu, naredniče, bilo bi mi zaista veliko
zadovoljstvo da te natjeram... i da ti umočim nos u tu lokvu. -
Okrenuo se na peti i više slučajno nego svjesno pronašao prolaz
između paravana, ne zato što je teturao već zato što je bio gotovo
slijep od bijesa.
- Nosi se u...! - viknuo je Luce za njim, prodorno i prezirno. -
Bježi, kapetane, bježi, i sakrij se iza svojih zvjezdica! Nemaš ti tri
čiste za takvo nešto!
Mišići su se na Luceovim rukama opustili, šake se otvorile.
Polako je okrenuo lice stolu i ugledao Michaela kako briše pod
krpom. Luce ga je promatrao, uistinu zapanjen.
- Budalo grmaljska! - rekao je.
Michael nije odgovorio. Uzeo je mokru krpu i praznu šalicu i
spustio ih na improvizirani pladanj kraj ostalog posuđa, sve s
lakoćom podigao i odnio u dnevnu sobu. Luce je ostao sam sjediti
za stolom i, dok su se svjetlost i vatra u njemu gasili s mukom -
ali uspješno - svladavao se da ne zaplače.
 9

Isključivo svojom voljom sestra Langtry radila je u dvije smjene.

Kad je ubrzo nakon osnivanja Baze broj 15 formiran Odjel X, prije
nekih godinu dana, glavna sestra odredila je dvije sestre koje će
se brinuti o njegovim pacijentima. Druga sestra, krhka i
povučena žena, nije po karakteru bila osoba sposobna da se nosi
s pacijentima kakvi su stizali na Odjel X. Izdržala je mjesec dana,
a onda je na njeno mjesto došla jedna krupna, vesela, živahna
sestra, po mentalitetu još učenica. Zatražila je premještaj već
nakon tjedan dana, ne zbog toga što se netko loše ponio prema
njoj osobno, već pošto je vidjela kako sestra Langtry rješava jedan
zastrašujući slučaj nasilja na odjelu. Treća sestra bila je žestoke
naravi, nepopustljiva i gruba. Provela je na Odjelu X nešto više od
tjedan dana, a onda je premještena, na kategorički zahtjev sestre
Langtry. Glavna sestra je, ispričavajući se, obećala da će poslati
pomoć sestri Langtry čim pronađe prikladnu osobu. Nije,
međutim, poslala nikoga, da li zato što nikog nije pronašla ili što
je jednostavno zaboravila, to sestra Langtry nikad nije saznala.
Sestri Langtry potpuno je odgovaralo da sama vodi Odjel X,
bez obzira na umor i neispavanost kojima je to plaćala, pa nikad
nije postavila zahtjev da druga sestra bude konačno postavljena.
Konačno, što bi čovjek radio sa slobodnim vremenom na mjestu
kao što je Baza broj 15? Nije se moglo nikamo otići, a kako nije
bila od onih koji ne mogu bez sunčanja i sjedeljki, te jedine
mogućnosti za razonodu u Bazi broj 15 manje su je privlačile
nego društvo njenih pacijenata. I tako je radila sama, uvjerena,
nakon iskustva sa tri poslana uzorka, da je za njene pacijente
bolje da imaju posla samo sa jednom ženom, da se prilagođavaju
jednom sistemu propisa, postupaka i odnosa. Njene dužnosti bile
su, čini se, potpuno jasne: ona nije bila dio vojne organizacije da
bi služila svojim osobnim interesima ili da zadovoljava
prvenstveno vlastito Ja. Služeći domovini koja se našla u
opasnosti, morala je dati sve od sebe i raditi što bolje svoj posao.
Nikad joj nije palo na pamet da je odlukom da sama vodi
Odjel X., u stvari, učvrstila svoju vlast. U njenoj glavi nikad se
nije pojavila ni najmanja sjenka sumnje da bi to moglo biti loše za
njene pacijente. I kao što joj je mladost provedena u izobilju
onemogućavala da istinski, srcem i dušom shvati što siromaštvo
može učiniti od čovjeka kao što je Luce Daggett, tako ju je i
nedostatak iskustva činio nesposobnom da vidi svu isprepletenost
odnosa na Odjelu X, svu složenost njenog položaja i njenih
stvarnih veza s pacijentima. Svjesna da svojim radom oslobađa
jednu iskusnu bolničarku za rad na nekom drugom mjestu,
sestra Langtry mirne je savjesti nastavila kako je počela. Kad je
dobila jednomjesečni dopust, mirno je i bez nervoze predala odjel
sestri koja je došla da je zamijeni, ali kad se vratila i na odjelu
zatekla uglavnom nova lica, naprosto je nastavila tamo gdje je bila
stala.

Njen uobičajeni radni dan počinjao je u svitanje, ili nešto ranije.

Na tim geografskim širinama dužina dana malo se mijenjala s
godišnjim dobima, što je bilo vrlo prijatno. U vrijeme izlaska
sunca bila je već na odjelu, mnogo prije vojnika iz kuhinje koji je
donosio doručak. Ukoliko bi se vojnik uopće pojavio, naravno.
Ako ni jedan od pacijenata nije bio na nogama, skuhala bi
jutarnji čaj, naslagala na tanjur kriške kruha namazane
maslacem, i budila spavače. I sama bi popila čaj, a zatim bi
pospremila čajnu kuhinju i dnevnu sobu dok su muškarci odlazili
u kupaonicu da se istuširaju i obriju. Ako se vojnik ni do tada ne
bi pojavio, pripremala je i doručak. Doručkovala je zajedno s
pacijentima oko osam sati, a nakon toga bi ih odlučno uputila da
obave sve dnevne pripreme - pomagala im je da namjeste krevete i
pazila da netko od viših momaka, Neil ili Luce, na primjer, obavi
kako treba komplicirani proces slaganja mreža protiv komaraca.
Način slaganja mreža preko dana izmislila je osobno glavna
sestra, i bilo je poznato da prilikom obilaska odjela gotovo uopće
ne stavlja primjedbe ako su mreže složene kako treba.
Na odjelu na kojem su bolesnici pokretni, nije teško voditi
domaćinstvo, pa se može i bez vojnika čija je dužnost da čiste
prostorije. Za čistoću na odjelu brinuli su se sami pacijenti, pod
iskusnim i pedantnim okom sestre Langtry. Neka čistači idu tamo
gdje su potrebniji, od njih ionako više štete nego koristi.
Manji nedostaci u gradnji Odjela X, naknadno uočeni, bili su
već odavno na zadovoljavajući način otklonjeni. Neil, kao oficir,
dobio je zasebnu sobu, nekadašnje previjalište, prostoriju veličine
dva metra na metar i pol, odmah pored one koja je služila kao
pisarnica sestre Langtry. Nikome na Odjelu X nisu bili potrebni
nikakvi liječnički zahvati, a nije bilo psihijatra koji bi se brinuo za
tretman metafizičkije prirode. Zbog toga je previjalište bilo uvijek
slobodno da se u njemu smjesti poneki rijetki pacijent-oficir.
Sestra Langtry, kad je trebalo da izvede manje ali ipak potrebne
intervencije, u slučajevima kao što su čirevi, prištevi, lišajevi i
dermatitis, obavljala je to u svojoj sobici. Kod napada malarije i
čitave palete raznih tropskih groznica, bolesnik je dobivao lijekove
ležeći u svom krevetu, ali se događalo da u težim slučajevima
bude i prebačen na odjel bolje opremljen za liječenje fizičkih
oboljenja.
U zgradi nije bilo zahoda, ni za pacijente ni za osoblje.
Higijene radi, svi pokretni pacijenti i sve osoblje Baze broj 15
služilo se poljskim latrinama podignutim na više mjesta u krugu
baze. Latrine su dezinficirane svakodnevno, a jame su povremeno
zalijevane benzinom ili petrolejem, koji je zatim paljen da se
spriječi širenje bakterija. Za umivanje, pokretni pacijenti koristili
su betonske zgrade zvane kupaonice. Kupaonica Odjela X nalazila
se šezdesetak metara iza barake, i nekad je služila i za potrebe
šest drugih odjela. Ti odjeli bili su već više od šest mjeseci
zatvoreni, pa je kupaonica pripadala samo pacijentima Odjela X,
kao i obližnja latrina. Pribor koji je čuvan u posebnoj sobi na
Odjelu X - čaše za urin, guske, noćne posude s poklopcima i
kanta za odnošenje izmeta, iz koje se širio prodoran zadah
dezinfekcionog sredstva, uz skromnu zalihu posteljnog rublja -
rijetko je, ako ikada, upotrebljavan. Vodu je odjel dobivao iz
rezervoara od valovitog lima postavljenog na rešetkasti nosač u
visini krova zgrade, tako da je voda slobodnim padom tekla do
slavina u dnevnoj sobi, sobi za medicinski pribor i previjalištu.
Kad bi odjel bio doveden u red, sestra Langtry povlačila se u
svoju pisarnicu da obavi potrebne administrativne poslove, od
ispunjavanja raznih formulara, zahtjeva i lista za pranje rublja do
unošenja zabilješki u povijest bolesti svakog pacijenta. U dane
kada je bio na redu Odjel X, odlazila je s nekim od svojih ljudi u
skladište, uvijek dobro zaključanu limenu zgradu u nadležnosti
intendanture baze, i donosila sve do čega je mogla doći.
Ustanovila je da najbolje prolazi kad u skladište vodi sa sobom
Nuggeta; izgledao je skroman i neupadljiv, ali je, kad bi se vratili
na odjel, ponosno izvlačio iz džepova i ispod košulje gomile
svakojake rijetke robe, od pločica čokolade do pudinga i voćnog
kolača u konzervi, soli za čišćenje, talka, duhana, cigaretnog
papira i šibica.
Posjeti iz baze - glavna sestra, pukovnik „Chinstrap”,
komandant baze u liku pukovnika s crvenim obrubom na kapi, i
ostali - stizali su uvijek u drugoj polovici prijepodneva. A u
mirnim danima, kad nije bilo dosadnih obilazaka - takvih je bilo
najviše - provodila je jutro sjedeći na verandi i razgovarajući sa
svojim pacijentima, ili jednostavno šuteći u njihovom društvu.
 Nakon što bi stigao ručak za pacijente, negdje oko pola
jedan, zavisno od kuhinje, odlazila je s odjela da ruča u kantini.
Poslijepodnevne sate provodila je mirno, obično u svojoj sobici -
čitala je, krpala čarape, košulje i rublje svojih ljudi, a ponekad,
kad nije bilo previše vruće i vlažno, odrijemala bi sat-dva na svom
ležaju. Oko četiri sata odlazila je u društvenu sobu sestara da
popije šalicu čaja i poćaska s onim koga bi tamo zatekla. Taj sat
proveden u zajedničkoj prostoriji predstavljao je njen jedini
društveni kontakt s ostalim medicinskim sestrama, jer je u
kantini ručala i večerala uvijek na brzinu, u žurbi.
U pet sati vraćala se na odjel da nadzire dijeljenje večere, a
oko šest i petnaest odlazila je i sama u kantinu na večeru. Oko
sedam bila je ponovo na putu za odjel da tamo provede
najprijatniji dio dana. Tada je Neil dolazio u njenu sobicu da
zajedno popuše po cigaretu, dolazili su i drugi kad bi osjetili
potrebu da porazgovaraju s njom, ili kad bi se njoj učinilo da im
je to potrebno. Nakon toga je unosila posljednje i obično
najznačajnije dnevne zaključke u njihove povijesti bolesti. Nešto
poslije devet netko bi obično skuhao posljednji čaj, koji je pila s
pacijentima za blagovaoničkim stolom, iza paravana na odjelu.
Oko deset pacijenti bi počeli da se povlače na počinak, a u pola
jedanaest odlazila je s odjela u svoju sobu.
Naravno, tako je bilo sada, u mirnim danima, i život joj je bio
lak. U vrijeme kada je Odjel X bio u punom pogonu, zadržavala se
na odjelu mnogo duže i prije odlaska je dijelila svima sedative.
Ako je imala pacijenta sklonog nasilnom ponašanju, na odjelu je
ostajao da dežura bolničar ili pomoćna sestra, ali tako teški
bolesnici nisu ostajali dugo u bazi ukoliko kod njih ne bi bilo
primijećeno vidljivo poboljšanje. Sve u svemu, na Odjelu X
prevladavao je timski rad, pri čemu su pacijenti bili
najdragocjeniji dio tima. Odjel, koliko se sjećala, nikad nije bio
bez najmanje jednog pacijenta na koga se mogla osloniti da će
paziti na ostale u njenoj odsutnosti, i držala je da su takvi
pacijenti od veće koristi nego što bi bilo pomoćno osoblje.
Taj timski rad na odjelu sestra Langtry smatrala je vitalnim,
jer je njena najveća briga u vezi s pacijentima Odjela X bila
praznina njihovih dana. Nakon što bi prošao kroz akutnu fazu
bolesti, za pacijenta su nastupali tjedni i tjedni u kojima se nije
događalo pod bogom ništa, a tek je nakon toga mogao računati na
otpuštanje. Tjedni u toku kojih nije imao apsolutno nikakvog
posla! Ljudi kao Neil Parkinson prolazili su bolje jer su raspolagali
talentom koji nije bilo teško aktivirati, ali među pacijentima bilo
je malo slikara. Sama sestra Langtry, na žalost, nije imala dara
da podučava druge u ručnom radu, čak i da je mogla nabaviti
potreban materijal. Povremeno, poneki pacijent pokazao bi želju
da se bavi rezbarstvom, da plete ili šije, i takve je aktivnosti
poticala koliko su joj vlastite snage dopuštale. Ipak, s koje ga god
strane pogledali, Odjel X bio je dosadno mjesto. I što je više bilo
moguće uključivati ljude u svakodnevne aktivnosti odjela, to je
bilo bolje.

Kao i svake noći, u noći nakon Michaelovog dolaska na Odjel X,

sestra Langtry izišla je iz svoje pisarnice u deset i petnaest, noseći
baterijsku svjetiljku u desnoj ruci. Sva svjetla na odjelu bila su
pogašena, osim žarulje iznad blagovaoničkog stola. Ugasila ju je
okrenuvši prekidač na mjestu gdje se kratki hodnik spajao s
glavnom prostorijom odjela. Istodobno je uključila svoju
svjetiljku, usmjerivši mlaz svjetlosti na pod.
Vladala je tišina, koju je razbijalo jedva čujno disanje u
polutami oko nje. Čudno, nitko od muškaraca u sadašnjoj grupi
nije hrkao; ponekad se pitala nije li to jedan od glavnih razloga
zašto su uspjeli organizirati zajednički život, usprkos svemu što
ih razdvaja i okreće jedne protiv drugih. Bar u snu nisu se
upletali jedan drugom u osobni život i mogli su pobjeći od drugih.
Hrče li Michael? Nadala se da ne hrče, za njegovo vlastito dobro.
Ako hrče, na kraju će ga vjerojatno svi omrznuti.
Od ukidanja zamračenja, na odjelu nije nikad vladala
potpuna tama. Žarulja u hodniku iza nje gorjela je cijele noći, kao
i svjetlo na vrhu stuba niz koje se išlo do kupaonice i latrine.
Njegove blijede zrake dopirale su u unutrašnjost zgrade kroz
prozore na zidu uz koji je spavao Michael, jer su se vrata koja su
vodila prema stubama nalazila uz samo podnožje kreveta.
Sve mreže protiv komaraca bijahu spuštene, nabrane u
blagim lukovima preko i iznad svakog kreveta, dajući im izgled
pompoznih katafalkâ. I zaista, čitav prizor neobično je podsjećao
na grobnicu u kojoj skupina nepoznatih ratnika spava svoj
posljednji i najsavršeniji san, okružen tamnim oblacima kao
dimom sa žrtvenika.
Automatski, nakon toliko godina provedenih na dužnosti
medicinske sestre, sestra Langtry promijenila je položaj svjetiljke
u ruci. Ruka joj je kliznula preko prednjeg dijela da priguši sjaj
svjetlosti, svede je na žarenje rubinske boje, s mjestimičnim
bijelim iskrama između crnih pruga savijenih prstiju.
 Prišla je najprije Nuggetovoj postelji i usmjerila prigušeno
svjetlo kroz mrežu protiv komaraca. Prava beba! Spava, naravno,
a jutro će joj se žaliti kako nije oka sklopio. Pidžama mu je,
usprkos vrućini, bila uredno zakopčana do vrata, plahta ravno
zategnuta ispod pazuha. Ako nije imao zatvor, patio je od
proljeva, ako ga nije boljela glava, mučila su ga leđa, ako mu koža
nije bila upaljena tako da su se na njoj javljale krvave mrlje slične
golom mesu, na leđima su mu izbijali čirevi kao košnice. Nije
mogao biti sretan ako ga nije mučila neka boljka, stvarna ili
izmišljena. Stalni drug bio mu je otrcan medicinski rječnik
umašćenih i ispresavijanih stranica, koji je negdje smotao prije
nego što će doći na Odjel X i koji je znao napamet, ne bez
razumijevanja. Te večeri bila se odnosila prema njemu kao i
uvijek, blago i ljubazno, s mnogo obzira, uvijek pokazujući
spremnost da se sa zanimanjem uključi u svaku diskusiju o
simptomima koji su trenutno bili najaktualniji, uvijek voljna da
mu priskoči u pomoć sredstvima za čišćenje, tabletama za
umirenje bolova, mastima i oblozima, i poslušno prihvati terapiju
koju je sam sebi odredio. Ako je i sumnjao da su tablete, otopine i
injekcije koje je od nje dobivao bile uglavnom placeba, to joj nikad
nije rekao. Prava beba!
Sljedeći krevet bio je Mattov. I on je spavao. Blaga crvena
svjetlost baterijske svjetiljke obasjala je njegove sklopljene kapke i
dostojanstvene, muške crte lica. Pogled na Matta uvijek bi je
rastužio jer nije mogla učiniti ništa za njega, ni s njim. Brana
između njegovog mozga i njegovih očiju ostajala je čvrsto
zatvorena i onemogućavala svaku međusobnu vezu. Pokušala ga
je nagovoriti da se podvrgne tjednim neurološkim pregledima kod
pukovnika „Chinstrapa”, ali Matt je to odbio. Ako se radi o nekom
konkretnom oboljenju, onda će mu ono ionako doći glave, a ako je
sve to, kako tvrde, imaginarno, onda se ne vrijedi ni truditi. Na
njegovom ormariću stajala je fotografija žene u ranim tridesetim
godinama, s kosom pažljivo uvijenom u kovrče u najboljem
holivudskom stilu, s finim bijelim ovratnikom a la Peter Pan
preko tamne haljine. Oko nje su, kao ukras, bile raspoređene tri
djevojčice s istim ovratnicima a la Peter Pan, a na krilu joj je
sjedilo četvrto dijete, također djevojčica, još gotovo beba. Čudna
stvar, on koji nije mogao, ili nije htio, vidjeti bio je jedini koji je
držao i čuvao kraj sebe sliku svojih dragih. Doduše, otkako je
počela raditi na Odjelu X, primijetila je da se tu manje govori o
dragima kod kuće i da se rjeđe pojavljuju njihove fotografije nego
na drugim odjelima.
 Benedict koji spava bio je sasvim različit od budnog
Benedicta. Budan, bio je, tih, šutljiv, povučen, okrenut sebi.
Spavajući, bacao se, okretao i jaukao, ne mirujući ni na trenutak.
On ju je od sviju najviše zabrinjavao - činilo se da ne može
zaustaviti ni kontrolirati ono što ga iznutra izjeda. Nije mogla
uspostaviti kontakt s njim, ne zato što je bio neprijateljski
raspoložen, jer nikad nije bio takav, već zato što se činilo da ne
sluša ili, ako sluša, da ne razumije ono što ona govori. Bila je
tako čvrsto uvjerena da su seksualni instinkti jedan od velikih
uzroka njegovih muka da je jednog dana pokušala da ga ispita u
vezi s tim. Upitala ga je da li je ikad imao djevojku, a on je kratko
odgovorio da nije. Zašto nije, nastavila je da se raspituje,
objašnjavajući kako ne misli na djevojke s kojima je spavao, nego
na dobre prijateljice, na neku kojom bi se eventualno htio oženiti.
Benedict ju je samo pogledao, a lice mu se iskrivilo u izraz
najveće odvratnosti. - Djevojke su đubre - rekao je, i više nije htio
reći ni riječi. Da, brinula se za njega, iz tog i mnogih drugih
razloga.
Prije nego što će otići da pogleda Michaela, odlučila je da
složi paravane postavljene oko blagovaoničkog stola, jer su stajali
previše blizu njegovog kreveta i mogli su mu smetati ako noću
bude imao potrebu da ustane.
Složila ih je kao lepezu, a zatim ih gurnula do zida. Već
prilično dugo nitko nije spavao u tom krevetu; pacijenti ga nisu
voljeli zbog svjetla koje je padalo na njega kroz prozore.
Sa zadovoljstvom je primijetila da Michael spava bez gornjeg
dijela pidžame. Dobra navika u ovoj klimi! Mnogo su je više
zabrinjavali ljudi kao Matt i Nugget koji uporno nose pidžame
pripijene uz tijelo. Ništa od svega što im je u vezi s tim kazala nije
moglo uvjeriti Matta ih Nuggeta da se odreknu propisno
zakopčanih gornjih dijelova pidžame. Pitala se nije li to zbog toga
što su obojica bila pod utjecajem žena, koje su predstavljale
stidljivost i pristojnost civiliziranog svijeta, svijeta daleko od
Odjela X - supruge, majke...
Michael je spavao okrenut prozorima, i svjetlost koja mu je
udarala u lice očigledno mu nije smetala. To je dobro; nije mu,
dakle, krivo što ga je zapao upravo taj krevet. Crte njegovog lica
mogla bi vidjeti samo kad bi prešla s druge strane kreveta, ali nije
željela da ga gleda dok spava, pa je ostala gdje je bila. Blaga
svjetlost igrala je po koži njegovih leđa i ramena i na trenutak
izazvala srebrnast bljesak lančića na kojem je nosio svoje „bonove
za meso”, kako su ih zvali vojnici, dvije tamne pločice od nekog
plastičnog materijala, od kojih je sad jedna ležala na jastuku
ispred njega a druga iza njegovih leđa. Po tim bi ga pločicama
identificirali kad bi od njega ostalo nešto na čemu bi se zadržali ti
„bonovi za meso” - jednu bi poslali njegovoj kući zajedno s
njegovim stvarima, a s drugom bi ga oko vrata sahranili... Sad se
to više ne može dogoditi, rekla je sama sebi. Rat je završen. Malo
je mogućnosti da se to dogodi.
Promatrao ju je danas kao da mu je teško da je shvati
ozbiljno, kao da je nekako iskočila iz svoje prirodne uloge i našla
se u drugoj, koja joj ne odgovara. Taj njegov pogled nije govorio Idi
i igraj se, djevojčice! nego nešto kao: Idi i posveti se jadnicima
kojima si potrebna, meni nisi i nećeš ni biti potrebna. S njim se
osjećala kao da je iznenada udarila u zid od cigle. Ili kao da se
našla pred nekom nepoznatom silom. I njeni ljudi osjetili su nešto
slično jer su svi ocijenili da Michaelu nije mjesto na Odjelu X.
Ostala je stajati kraj njega duže nego što je to bila svjesna,
pri svjetlosti baterijske lampe stalno usmjerene u njegov zatiljak, i
ispruženom lijevom rukom nesvjesno je izravnavala i gladila
mrežu protiv komaraca.
Prekinulo ju je jedva primjetno kretanje na suprotnom kraju
prostorije. Podigla je pogled; mogla je vidjeti Luceov krevet kraj
zadnjeg zida jer je bila sklonila paravane postavljene oko stola za
blagovanje. Luce je sjedio na rubu kreveta, gol, s jednom nogom
podignutom na krevet i rukama sastavljenim oko nje, i gledao
kako promatra Michaela. Iznenada ju je obuzeo osjećaj kao da je
zatečena pri nekom sramnom, izopačenom seksualnom činu, i
bila je sretna što u prostoriji vlada takva tama da se ne može
vidjeti njeno rumenilo.
Nekoliko dugih trenutaka Luce i ona zurili su jedno u drugo
preko prostorije, kao suparnici u dvoboju koji hladno odmjeravaju
i procjenjuju jedan drugog. Onda je Luce promijenio pozu, ruke
su mu pale a noga se spustila, da bi nakon toga podigao jednu
ruku i podrugljivo joj mahnuo. Zatim se okrenuo na stranu ispod
ruba mreže i nestao. Krećući se sasvim prirodno, tiho je prošla
kroz prostoriju i sagnula se da učvrsti krajeve njegove mreže.
Pazila je, međutim, da ni slučajno ne pogleda tamo gdje bi moglo
biti njegovo lice.
Nije imala običaj da obilazi Neila, ukoliko je ne bi on sam
pozvao, što se nikad nije događalo. Kad bi se jednom našao u
svom svetištu, njegov život bio je samo njegov. Toliko je,
uostalom, mogla učiniti za njega, jadnog Neila!
 Sve je bilo u najboljem redu. Sestra Langtry još je svratila u
svoju sobicu da izuje tenisice, navuče čizme, pritegne opasač i
nabije na glavu vojnički šešir. Sagnula se, uzela košaru i ubacila
u nju dva para čarapa koje je bila uzela iz Michaelovog telećaka,
jer su upravo vapile za krpljenjem. Na ulaznim vratima provukla
se kroz zastor protiv muha ne načinivši ni najmanji šum, i izišla u
noć. Krenula je kroz bolnički kompleks prema zgradi u kojoj je
imala svoju sobu, osvjetljavajući put neprigušenim mlazom
svjetlosti baterijske lampe. Bilo je pola jedanaest. Do jedanaest će
se okupati i spremiti za počinak, a oko pola dvanaest prepustit će
se užitku koji pruža početak šestosatnog, neprekidnog sna.
Pacijenti Odjela X nisu za njene odsutnosti ostajali bez
ikakve zaštite. Kad bi u njoj zazvonilo zvonce za uzbunu, zvonce
koje u sebi nosi svaka dobra medicinska sestra, odlazila je na
odjel i u toku noći, i još bi zamolila dežurnu sestru da za svojih
redovnih obilazaka posebno pripazi na Odjel X. I bez tog
upozorenja sestre Langtry, dežurna sestra uvijek je svraćala na
odjel, bar jednom u toku noći. A ukoliko bi došlo do najgoreg, bio
je tu i telefon. Do posljednje noćne uzbune bilo je došlo prije puna
tri mjeseca, tako da je mogla mirno spavati.
Drugi dio

Posjet ordinaciji pukovnika „Chinstrapa” nije dala nikakvih

rezultata, kako je to sestra Langtry i očekivala. Pukovnik se
bjesomučno usredotočio na Michaelovo tijelo, potpuno
ignorirajući njegov um i dušu. Kuckao je po njemu, preslušavao
ga s pomoću slušalica, bockao ga, gurkao, štipao, lupkao,
škakljao, grebao po njemu i udarao ga, a Michael je sve to podnio
sa zadivljujućim strpljenjem. Morao je na zapovijed zatvoriti oči i
dodirnuti vrh nosa jagodicom kažiprsta, pa ne pokrećući glavu,
samo očima pratiti nepravilno kretanje olovke, lijevo-desno, gore-
dolje. Morao je stati sastavljenih stopala i zatvorenih očiju, hodati
ravno i zatim skakutati najprije na jednoj nozi a zatim na drugoj,
pročitati sva slova na jednom panou, dati da mu snime vidno
polje i odigrati jednu malu igru asocijacija. I kad se pukovnikovo
krvlju podijeveno oko nadnijelo iznad njegovog, s pripremljenim
oftalmoskopom, izdržao je taj najneugodniji i najnepodnošljiviji od
svih bliskih pregleda upravo savršeno mirno. Sestra Langtry, koja
je sjedila i promatrala sve to, primijetila je, skrivajući osmijeh, da
se nije trgnuo ni kad mu se pružila prva prilika da osjeti kako
pukovniku zaudara iz usta.
Konačno je Michaelu zapovjeđeno da pričeka vani, dok je
sestra Langtry ostala sjediti i gledati kako pukovnik jagodicom
palca zateže gornju usnu. Taj njegov pokret uvijek ju je podsjećao
na čačkanje nosa, iako je pukovniku, očigledno, služio za
stimulaciju procesa razmišljanja.
- Izvršit ću lumbalnu punkciju već danas, odmah poslije
podne - rekao je konačno, polako, riječ po riječ.
- Čemu to, zaboga? - upitala ga je sestra Langtry prije nego
što je stigla prisiliti samu sebe da se suzdrži.
- Oprostite, sestro, rekli ste nešto?
- Rekla sam čemu to, zaboga! - E pa, kud ode funta, nek' ide
i peni! Krenula je, i dužna je prema svom pacijentu ići do kraja. -
Kod narednika Wilsona je s neurološkog stanovišta sve u redu, i
vama je to dobro poznato, sir. Kakvog ima smisla osuditi jadnika
na strašnu glavobolju i nekoliko dana u krevetu, kad je zdrav
zdravcat, s obzirom na ono što je proživio i klimatske uvjete koje
je izdržao?
Bilo je previše rano ujutro da bi se mogao boriti s njom.
Sinoćnji eksces s bocom viskija i večernji sukob sa sestrom
Connolly do kojeg je došlo krivnjom sestre Langtry, učinili su i
samu pomisao na nastavak borbe nepodnošljivom. Jednog od
ovih dana konačno će se obračunati s njom, obećao je mračno
sam sebi, ali to neće biti danas.
- U redu, sestro - rekao je kruto, spuštajući naliv-pero i
zatvarajući dosje narednika Wilsona. - Danas neću vršiti
lumbalnu punkciju. - Pružio joj je dokumente kao da su zagađeni.
- Do viđenja, sestro!
Smjesta je ustala.
- Do viđenja, sir - rekla je, okrenula se i izišla iz ordinacije.
Michael ju je čekao i pošao s njom kad se malo prebrzim
koracima uputila iz zgrade klinike na prijatni svježi zrak.
- Je li to sve? - upitao ju je.
- To je sasvim sigurno sve! Ukoliko se ne razbolite od neke
opskurne bolesti kičmene moždine, čije je samo ime teško
izgovoriti, mogu s velikom sigurnošću proreci da pukovnika
„Chinstrapa” više nećete vidjeti osim kad dođe u inspekciju ili u
tjednu vizitu.
- Pukovnika... kako ste rekli? Nasmijala se.
- „Chinstrapa”! Taj mu je nadimak dao Luce, i ostao mu je.
Pravo mu je ime Donaldson. Nadam se samo da ga taj nadimak
neće pratiti sve do Macquarie Streeta.
- Moram reći da me ovo mjesto i ljudi u njemu neprestano
iznenađuju, sestro.
- Ali, ne više od logora i vlastitog bataljona, sigurna sam.
- Nevolja s logorom i mojim bataljonom - rekao je Michael -
bila je što sam tamo i previše dobro poznavao sva lica, neka od
njih godinama i godinama. Nismo baš svi od prvobitnog sastava
jedinice pobijeni niti otpušteni kao invalidi, znate. Na maršu ili
kod odlaska u borbu čovjek nije primjećivao tu jednoličnost, ali ja
sam proteklih šest godina većim dijelom proveo u logorima ove ili
one vrste. U logorima koje su šibale pustinjske pješčane oluje, u
logorima pod monsunskim kišama, čak i na poligonima za obuku.
Uvijek samo u vrelim logorima. Neprestano sam mislio na rusku
frontu i pitao se kako izgleda jedan doista hladan logor, i često
sam hvatao sam sebe kako maštam o njemu. Nije li čudno da
ljudski život može postati tako monoton da počne maštati o
drukčijem logoru, umjesto o kući ili ženama? Logori, to je
otprilike sve za što znam.
- Da, slažem se, od svega u ratu najteža je monotonija. To je
najveća nevolja i s Odjelom X. Za mene i za pacijente. Volim što
radim dvokratno i sama vodim odjel, jer bih, da toga nema, i
sama otišla u tropike. Što se tiče ljudi, svi su oni fizički dobro,
sasvim sposobni da obavljaju stalne i teške poslove, ali ne mogu.
Nikakvog posla ovdje nema. Da ima, i mentalno bi stajali bolje. -
Osmjehnula se. - Ipak, sve skupa ne može još dugo trajati. Svi
ćemo ubrzo kući.
Odlazak kući baš ih nije privlačio i Michaelu je to bilo
poznato, ali nije rekao ništa. Produžili su šutke, rame uz rame,
kroz logor.
Pomislila je kako je lijepo ići ovako s njim. Nije ju gledao
pokorno oborene glave kao Neil, nije se kočoperio kao Luce niti se
grčio kao Nugget. U stvari, koračao je uz nju sasvim prirodno,
drugarski, gotovo kao da ide s nekim muškarcem. To je zvučalo
možda pomalo čudno, ali je osjećala da tako treba.
- Imate li neko zanimanje u civilu, Michael? - upitala ga je
skrećući sa staze koja je vodila ravno prema Odjelu X na drugu
koja je vodila između dvije napuštene barake.
- Imam. Posjedujem mliječnu farmu, tri stotine jutara
pašnjaka pored rijeke Hunter kod Maitlanda. Sad na njoj rade
moja sestra i njen muž, ali oni jedva čekaju da se vrate u Sydney,
pa ću, kad se vratim kući, ja preuzeti posao. Moj zet je pravo
gradsko dijete, ali kad je došlo da se bira, zaključio je kako više
voli musti krave i da ga ujutro bude pijetlovi, nego obući
uniformu pa da pucaju na njega. - Na Michaelovom licu pojavio
se jedva primjetan izraz prezira.
- Još jedan zec iz busha na Odjelu X! U većini smo, znači.
Neil, Matt i Nugget su građani, a iz busha nas, s vama, ima
četvoro.
- Odakle ste vi?
- Moj otac ima posjed kod Yassa.
- Ipak ste došli u Sydney, kao Luce.
- U Sydney, da, ali ne kao Luce.
Nasmijao se i kratko, iskosa je pogledao.
- Oprostite, sestro Langtry.
- Bit će bolje da me zovete samo sestro, kao ostali. I sami
ćete doći na to, prije ili kasnije.
 - U redu, sestro, hoću.
Popeli su se na malu valovitu uzvisinu od pijeska načičkanu
busenovima dugačke oštre trave i vitkim, elegantnim stablima
kokosovih palmi, a onda su sišli do obale. Tu su zastali. Vjetar se
poigravao koprenom sestre Langtry.
Michael je izvukao svoj pušački pribor i čučnuo na pete,
kako to čine ljudi sa sela u čitavom svijetu, pa je sestra Langtry
kleknula do njega pazeći da joj se pijesak ne uvuče u cipele.
- Kad vidim ovakvo nešto, onda zaista nemam ništa protiv
otoka - rekao je, motajući cigaretu. - Zar to nije čudesno? Upravo
kad pomisliš kako nećeš izdržati još jedan dan boreći se sa svim
tim moskitima, blatom, znojem, dizenterijom i groznicom,
probudiš se i ugledaš najljepši dan što ga je Bog ikad podario
zemlji, ili ugledaš ovakav prizor, ili se dogodi nešto što te natjera
da pomisliš kako sve ipak nije tako strašno.
Bio je to prekrasan komadić plaže, kratka i ravna pruga
pijeska boje papra i soli, nešto tamnijeg kraj vode gdje je bio još
vlažan od plime što se povlačila, i potpuno pust. Činilo se da je to
jedna strana dugačkog rta, jer je na lijevoj strani završavao
stapajući se s nebom i morem, a na desnoj strani gubio se u
ravnim mangrovima iz kojih je dopirao zadah truleži. Voda je
izgledala kao bijela ploča po kojoj je razljeven tanki sloj boje -
staklasta, plavičastozelena, posve mirna. Nešto dalje pružao se
greben, a bijele lepeze pjene od valova što su se razbijali o stijenje
skrivale su horizont.
- Ovo je plaža za pacijente - rekla je, sjedajući na pete. -
Ujutro pristup na nju nije dozvoljen, zato sad ovdje nema nikoga,
ali od jedan do pet svakog dana pripada samo vama. Ne bih vas
mogla dovesti ovamo u to vrijeme, jer je od jedan do pet na nju
zabranjen pristup ženama. Vojska na taj način štedi, ne mora
vam nabavljati još i kupaće gaćice. Inače, plažu u isto vrijeme
koriste i bolničari i podoficiri iz štaba. Za mene, ova je plaža
poklon s neba. Bez razonode koju im pruža, moji pacijenti nikad
ne bi ozdravili.
- Postoji li posebna plaža za vas sestre?
- Suprotna je strana rta naša, iako mi nemamo sreće kao vi.
Glavna sestra je kategorički protiv kupanja bez kostima.
- Uvijek se nađe netko da nam zagorči život.
- Liječnici i oficiri imaju također svoju plažu, na našoj strani
rta, ali odvojenu od naše jednom stjenovitom izbočinom. Pacijenti
oficiri mogu se kupati i ovdje i tamo.
 - Nose li liječnici kupaće gaćice?
Osmjehnula se.
- Nije mi nikad palo na pamet da pitam. - Položaj u kojem je
sjedila bio je prilično neudoban, pa je iskoristila potrebu da
pogleda na sat da bi ustala. - Bit će bolje da se vratimo. Nije dan
kada glavna sestra obilazi odjele, ali još vas nisam naučila kako
treba složiti mrežu protiv komaraca. Možemo vježbati čitav jedan
sat, do ručka.
- Neće mi biti potreban čitav sat. Ja brzo učim - rekao je ne
pokazujući volje da ustane, ne želeći da prekida ugodne trenutke
ovog, u pravom smislu riječi društvenog kontakta s jednom
ženom.
Ona je, međutim, zavrtjela glavom i okrenula se, napuštajući
plažu i prisiljavajući ga da pođe za njom.
- Vjerujte mi na riječ, trebat će vam mnogo više od jednog
sata. Nemate pojma šta to znači dok ne pokušate da složite mrežu
kako treba. Da sam znala o kakvoj se proceduri radi, predložila
bih pukovniku „Chinstrapu” da slaganje mreže, kako to traži
glavna sestra, uvede kao test za opće duševno stanje.
- Kako to mislite? - stigao ju je, otresajući usput pijesak s
hlača.
- Neki od pacijenata na Odjelu X nisu u stanju složiti mrežu.
Benedict to ne zna, na primjer. Svi smo se trudili da ga naučimo,
i on je pun volje da nauči, ali jednostavno ne može da uhvati grif,
iako je dovoljno inteligentan. Izvodi najčudnovatije i najčudesnije
varijacije na temu slaganja mreže a la glavna sestra, ali ne zna to
uraditi kako treba.
- Vi ste vrlo iskreni sa svakim, zar ne?
Zastala je i ozbiljno ga pogledala.
- Nema nikakvog smisla biti drukčiji, Michael. Sviđalo se to
vama ili ne, mislili vi da spadate ovamo ili ne, da se možete
prilagoditi ili ne, vi ste sad dio Odjela X sve dok svi ne odemo
kući. I ubrzo ćete se uvjeriti da mi s Odjela X ne možemo sebi
priuštiti luksuz da se služimo eufemizmima.
Klimnuo je glavom, ali nije rekao ništa. Samo ju je
promatrao, kao nešto što ima veću vrijednost nego što mu se u
početku činilo, i s mnogo više poštovanja nego što je to jučer bio
spreman pokazati.
Trenutak kasnije ona je oborila pogled i krenula dalje, ali ne
svojim uobičajenim, odsječnim korakom, već više kao da nastavlja
šetnju. Uživala je u tom odstupanju od ustaljene rutine i u sasvim
ležernom Michaelovom držanju. Razgovarajući s njim, nije se
morala zabrinuto pitati što i kako osjeća, mogla se opustiti i
zamisliti da je s nekim od starih znanaca.
Konačno se iza ugla jedne od napuštenih zgrada pojavio
Odjel X. Neil je stajao vani i čekao ih. Pogled na njega pomalo je
ozlovoljio sestru Langtry - doimao se kao pretjerano brižan otac
koji je prvi put pustio dijete da se samo vrati iz škole.

Michael je poslije podne opet otišao na plažu, s Neilom, Mattom i

Benedictom. Nugget nije htio da pođe s njima, a Luce se naprosto
izgubio.
Sigurnost s kojom se Matt kretao fascinirala je Michaela;
otkrio je da je Mattu za navigaciju dovoljno da ga Neil lako
dodirne po ramenu ili po ruci. Promatrao je i učio tako da može
potpuno zamijeniti Neila kad bude potrebno. Nugget ga je u
kupaonici informirao, uz mnogo tehničkih pojedinosti, da Matt, u
stvari, nije slijep, da je s njegovim očima sve u redu, ali Michaelu
se činilo da je taj nedostatak vida apsolutno nepatvoren. Čovjek
koji glumi sljepilo sasvim bi sigurno udarao u razne predmete,
posrtao, pretjerivao u svojoj ulozi. Matt se, nasuprot tome, kretao
dostojanstveno, uz minimalne vanjske manifestacije slijepila, ne
pokazujući da ono djeluje pogubno na njegovo unutrašnje Ja.
Na plaži koja bi mogla primiti i tisuću ljudi a da ne bude
pretrpana, zatekli su pedesetak raštrkanih kupača. Svi su bili
goli, neki invalidi, neki s ožiljcima. Bilo je tu i podoficira i
rekonvalescenata od malarije i drugih tropskih bolesti, pa trojica
muškaraca zdravog izgleda s Odjela X nisu ostavljali nimalo
neobičan dojam. Ipak, Michael je primijetio da su grupice
formirane uglavnom prema odjelima: pacijenti s neurokirurgije i
opće kirurgije, pacijenti s plastičnim operacijama, s kožnim
oboljenjima, operirani na abdomenu, oni s internog odjela... I
pripadnici štapskih službi držali su se zajedno.
Tropici s Odjela X svukli su se dovoljno daleko od formiranih
grupa da ih nitko ne može optužiti za prisluškivanje, a onda su
proveli oko sat vremena plivajući u vodi toploj i smirujućoj kao
kupka za bebe. Zatim su se ispružili na pijesku da se osuše, dok
su im se za kožu lijepila svjetlucava zrnca slična minijaturnim
srebrnjacima. Michael se uspravio, smotao cigaretu, pripalio je i
pružio Mattu. Neil se blago osmjehnuo, ali nije rekao ništa, samo
je promatrao sigurno kretanje Michaelovih ruku kad je počeo
motati cigaretu i za sebe.

***

Prijatna promjena poslije logora, razmišljao je Michael zureći

stisnutim očima preko vodene površine koja je blještala,
promatrajući kako se tanke pruge dima cigarete lelujaju nekoliko
trenutaka dok ih blagi povjetarac ne zahvati i ne odnese u ništa.
Bilo je ugodno promatrati, umjesto bataljona, novu porodicu, i to
porodicu mnogo čvršće povezanu nego što je bio bataljon, pod
blagom ali čvrstom vladavinom žene, kako i treba da bude u
svakoj porodici. Ugodno je bilo i imati ženu u blizini. Susret sa
sestrom Langtry bio je njegov prvi susret sa ženom u toku šest
godina, ne računajući kratkotrajne, prolazne veze. Bio je već
zaboravio kako hodaju, kako mirišu, koliko su drukčije od
muškaraca.
Osjećaj da se dolaskom na Odjel X našao u porodici, stekao
je samo zahvaljujući njoj, ličnosti o kojoj nitko na odjelu, čak ni
Luce, nije govorio bez uvažavanja i poštovanja. E pa, prava je
dama, to je istina, ali i nešto više od dame. Dame kod kojih iza
fasade ponašanja i držanja nije bilo ničega osim onog istog što je
činilo i fasadu, nisu ga nikad zanimale; sestra Langtry, počinjao
je to uviđati, imala je neke kvalitete koje je i sam posjedovao, koje
je posjedovala većina muškaraca. Nije se bojala da kaže što misli,
nije se bojala muškaraca zato što su muškarci.
U početku je bio sklon da je gleda pomalo s visine, ali je bio
dovoljno pošten da prizna kako je sam kriv za tu grešku; zašto i
žena ne bi mogla imati položaj i čin ako je kadra udovoljavati
zahtjevima koje oni nameću? Ona je to mogla a ipak je bila
ženstvena i vrlo, vrlo simpatična. Držala je tu šarenu zbirku
muškaraca na okupu ne naturajući im otvoreno svoju volju, o
tom nije bilo sumnje. I oni je vole, zaista je vole. To znači da svi
nalaze u njoj nešto seksualno privlačno. On u početku ništa
slično nije vidio, ali nakon samo jednog dana provedenog na
odjelu i dva razgovora s njom, počeo je nazirati ponešto. Oh, nije
mu dolazilo da je povali i uzme; javljalo se nešto mnogo ugodnije i
suptilnije, bilo je to sporo i slatko otkrivanje ljepote njenih usta,
njenog vrata i ramena, njenih nogu... Čovjek, kad nije bio u
stanju da priušti sebi ništa osim ponižavajuće i osjećajem krivice
praćene masturbacije, nastojao je da se potpuno isključi, ali kad
se u blizini cijelog dana motala žena, u njemu su ponovo počinjali
strujati sokovi. Tako su i njegove misli počele prodirati preko
granice nedostižnog sna. Sestra Langtry nije bila slika gole žene
na zidu, ona je bila stvarna, iako je za Michaela imala nešto od
karakteristika stvorenja iz sna, nešto bez ikakve veze s ratom i
kroničnim nedostatkom žena u vojničkom životu. Bila je
pripadnica najviših krugova, kći veleposjednika, žena kakvu u
ustaljenom poretku života u civilu on nikad ne bi ni sreo.
Jadni Colin, on bi je omrznuo! Ne na onaj način kao što je
mrzi Luce, jer je Luce istodobno i želi i do ušiju je zaljubljen u
nju. Luce se može pretvarati pred samim sobom kako je ono što
osjeća prema njoj mržnja, jer ga ona ne želi, a on to ne može
shvatiti. Colin je, međutim, bio drukčiji. To je, uostalom, bila i
Colinova nesreća. Bili su u ratu zajedno od samog početka. Prišao
je bio Colinu već prvih dana nakon stupanja u vojsku, jer je Colin
bio od onih momaka koje su drugi vječito zadirkivali, premda im
ni samima nije bilo jasno što im kod njega, u stvari, smeta; bio im
je stalna meta samo zato što je to što im je smetalo bilo stalno
prisutno. Ponašali su se kao konji kad ih napadnu muhe. Michael
je, opet, imao u sebi snažnu zaštitničku crtu, jasno izraženu još
od najranije mladosti, pa je vječito skupljao hrome pačiće.
Colin je bio mršav kao djevojčica, imao je i previše lijepo lice,
a kao vojnik bio je pravi demon, hendikepiran svojom vanjštinom
i osjećajima kao, vjerojatno, ovaj ovdje Benedict. Gurnuvši
opušak u pijesak, Michael se zamišljeno zagledao u Benedicta.
Mršavo Benovo tijelo bilo je, očigledno, ambalaža za ogromnu
količinu nesreće, patnje, samoispitivanja i strastvenog
buntovništva, isto kao što je to bilo i kod Colina. Bio je spreman
da se kladi sa svakim, u neograničenu sumu, da je i Ben kao
vojnik bio demon, jedan od onih neshvatljivih ljudi koji su slika i
prilika blagosti dok ih ne uhvati euforija bitke, kada naprosto
polude i ponašaju se kao antički heroji. Takvi vojnici-demoni
obično su ljudi koji se moraju neprestano potvrđivati sami pred
sobom, naročito kada neki duševni konflikt začini već postojeću
mješavinu nevolja.
Michael je u početku žalio Colina, pri čemu je glavnu ulogu
igrao njegov već spomenuti zaštitnički instinkt, ali kako su
mjeseci prolazili i fronte se smjenjivale, tako se između njih
razvijala i učvršćivala neobična privrženost i prijateljstvo. Borili
su se zajedno, logorovali su zajedno i otkrili da ni jedan ni drugi
nisu skloni da jure za kurvama, ili da se napijaju do besvijesti
kad se nađu na dopustu, pa je postalo sasvim prirodno da i to
vrijeme provode zajedno.
Blizina, međutim, može zaslijepiti, i ona je zaslijepila
Michaela. Tek kad su stigli na Novu Gvineju, počeo je u
potpunosti sagledavati svu veličinu Colinove nevolje. U četu je
stigao nov podoficir, krupan, samouvjeren stariji narednik,
pomalo nadutog držanja, koji se od samog dolaska počeo
iživljavati na Colinu. Michael se nije mnogo brinuo zbog toga;
znao je da takve stvari mogu ići samo do neke granice sve dok je
on tu da povuče crtu preko koje se nitko nije usuđivao prijeći.
Narednik je dobro procijenio Michaela, i vidjelo se da ni on neće
prijeći preko te crte. I tako je Colin bio uglavnom meta sitnih
zadirkivanja, ograničenih na verbalne šale i opaske. Michael je to
hladno podnosio, znajući da će, čim ponovo krenu u borbu,
narednik vidjeti i drugu stranu krhkog, ženski nježnog Colina.
Zbog toga je Michael doživio pravi šok kad je jednog dana
zatekao Colina kako gorko plače, a nakon dugog i strpljivog
ispitivanja saznao je u čemu je problem: homoseksualna ponuda
od strane narednika, koja je višestruko uznemirila Colina.
Sklonosti ga vuku tom pravcu, priznao je. Znao je da je to ružno i
neprirodno, prezirao je sebe zbog toga, ali nije mogao sebi pomoći.
Uz to, on nije želio narednika; želio je Michaela.
Njegovo priznanje nije izazvalo kod Michaela ni odvratnost ni
pravedni gnjev, već samo beskrajnu tugu, ganutost i sažaljenje, u
skladu s dugotrajnim drugarstvom i iskrenim prijateljstvom. Zar
može čovjek tek tako okrenuti leđa najboljem drugu, s kojim je
prošao toliko toga? Dugo su razgovarali i na kraju Colinovo
priznanje nije ništa izmijenilo u njihovim odnosima, možda je
samo još više učvrstilo njihovo prijateljstvo. Michaelove sklonosti
nisu se kretale u tom pravcu, ali nije mogao promijeniti svoj
odnos prema Colinu samo zato što on ima drukčije osjećaje.
Takav je život, takvi su muškarci, takve su činjenice. Rat i način
života što ga je rat nametnuo, naučili su Michaela da živi s
mnogim stvarima koje bi u civilu bez razmišljanja odbacio, jer su
se doslovce postavljale dvije alternative: ili živjeti s njima ili
umrijeti. Izabrati život značilo je jednostavno naučiti se
toleranciji; sve dok drugi ostavljaju čovjeka na miru, ni on ne
treba da se previše miješa u privatne stvari svojih drugova.
Bio je to, ipak, težak teret, biti voljen kao ljubavnik;
Michaelova odgovornost za Colina iznenada se umnogostručila.
Već sama njegova nesposobnost da uzvrati Colinu ljubav na način
na koji je Colin to želio, zahtijevala je od Michaela da mu posveti
posebnu brigu i povećavala njegovu potrebu da ga štiti. Zajedno
su gledali smrti u oči, zajedno su prošli kroz bitke, napore,
gladovanja, osamljenost, čežnju za kućom, bolesti... previše toga
da bi bilo moguće jednostavno sve napustiti. I nesposobnost da se
uzvrati ljubav predstavljala je teret krivice, koji se mogao umanjiti
samo pružanjem pomoći i usluga koje je dopuštala njegova
vlastita narav. A Colin, iako su mu radosti pune seksualne veze
ostajale nedostižne, nakon tog dana na Novoj Gvineji postao je
mnogo vedriji, kao da je procvjetao.
Kad je Colin poginuo, Michael nije mogao vjerovati svojim
očima - smrt mu je pukim slučajem donijela sićušna krhotina
metala što se brzinom većom od brzine zvuka zabila u kratko
podšišanu kosu između vrata i lubanje, tako da je samo pao i
umro, tiho, bez krvi, bez muka. Michael je dugo sjedio pokraj
njega, uvjeren da će mu hladna, ukočena ruka u jednom
trenutku uzvratiti stisak. Na kraju su morali silom razdvojiti te
dvije ruke, živu i mrtvu, i nekako uvjeriti Michaela da se udalji,
da nema apsolutno nikakve nade da će ikad ugledati život na tom
spokojnom, usnulom licu. Izgledalo je plemenito, smireno, sveto,
nedodirljivo. Smrt ga je na neki način promijenila. Smrt je to
uvijek činila jer je bila hladna i prazna. Još se uvijek ponekad
pitao da li je Colinovo mrtvo lice zaista izgledalo kao da je zaspao,
ili su mu oči izazvale tu promjenu, taj dojam da spava. Često je
imao priliku da osjeti bol, ali nikad takvu bol.
A onda, kad je prvi šok zbog Colinove smrti popustio,
Michael je, užasnut, otkrio u sebi, istovremeno s tom
nepodnošljivom boli, i predivan osjećaj oslobođenja. Bio je
slobodan! Nestalo je tereta obaveza da štiti slabijeg i nemoćnijeg
od sebe! A ta obaveza bila bi ga pritiskala do kraja Colinova
života. Možda ga ne bi spriječila da potraži ljubav drugdje, ali bi
mu sigurno smetala, a Colin, znao je, ne bi bio dovoljno jak da se
odrekne nastojanja da ga osvoji samo za sebe. I tako je njegova
smrt ipak bila oslobođenje za Michaela, i to ga je mučilo.
Mjesecima nakon tog događaja držao se povučeno, koliko
mu je to omogućavao njegov status u bataljonu - u jedinici
slavnoj kakva je bila njegova nije nedostajalo hrabrih vojnika, ali
Michael je bio nešto više od hrabrog vojnika. Njegov ga je
komandant nazivao kvintesencijalnim vojnikom, misleći pod tim
na stupanj vojničkog profesionalizma kakav se rijetko susreće. Za
Michaela vojničke dužnosti bile su njegov posao, posao koji je
uvijek najsavjesnije obavljao, jer nije vjerovao samo u sebe nego i
u stvar za koju se bori. Znao je potisnuti strasti, bez obzira na
vrstu provokacije, što je značilo da su se njegovi pretpostavljeni
mogli pouzdati u to da će uvijek sačuvati hladnokrvnost i uraditi
ono što treba da uradi, ne obazirući se na posljedice, pa čak ni na
vlastiti život. Prokrčit će cestu, iskopati rov, sklonište ili grob;
osvojit će neosvojiv položaj ili će, ako tako ocijeni, preuzeti
odgovornost za povlačenje. Nikad se nije žalio, nije izazivao
neugodnosti, nije se suprotstavljao naređenjima, iako je ponekad,
primajući ih, već smišljao način kako da ih zaobiđe. Svoje
drugove vojnike smirivao je, poticao, ohrabrivao. Vjerovali su da je
začaran, da ne može poginuti, i smatrali ga svojom maskotom.
Nakon iskrcavanja na Borneo, kad je mostobran učvršćen,
upućen je na zadatak koji je izgledao sasvim običan; kako
bataljon nije imao dovoljno oficira, na čelo ekspedicije postavljen
je stariji narednik koji je maltretirao Colina. Zadatak mu je bio da
se sa ljudstvom u tri desantna čamca iskrca na određenom
mjestu i infiltrira iza japanskih linija. Izviđanjem je ustanovljeno
da u toj oblasti nema Japanaca, ali kad je akcija započela,
pokazalo se da su Japanci na svojim položajima, i više od polovice
pripadnika čete izginulo je ili ranjeno. Jedan od desantnih
čamaca povukao se ne iskrcavši ljude, jedan je potopljen, a
Michael, jedan vodnik i narednik prikupili su zdrave i lakše
ranjene vojnike i svi zajedno prenijeli teže ranjenike na treći
desantni čamac, koji se održao na vodi. Na povratku su sreli
ekspediciju koja im je upućena u pomoć sa liječnicima, plazmom,
morfijem...
Čamac koji se povukao, vratio se u bazu i poslao im
pravodobnu pomoć.
Narednik je bio nesretan zbog gubitka tako velikog broja
ljudi, i za sve okrivljavao sam sebe; bila je to prva akcija kojom je
zapovijedao. Sjećajući se Colina i dana na Novoj Gvineji, Michael
je smatrao svojom dužnošću da učini sve što može da ga utješi.
Ta njegova sasvim dobra namjera vratila mu se kao udarac, na
neobično spektakularan način. Narednik ga je dočekao doslovce
raširenih ruku, i pet strašnih minuta Michael je bio potpuno lud.
Kvintesencijalni vojnik, koji nikad nije dopustio da ga savladaju
strasti, bio je obuzet neobuzdanim gnjevom. Vidio je kako se
obnavlja čitav odvratni krug - neželjena ljubav, mučno služenje,
on sam istodobno i uzrok i žrtva - i ispunila ga je mržnja kakvu
nikada ni prema kome nije osjećao. Da taj čovjek nije još u
samom početku pokušao da se približi Colinu, ništa od svega toga
ne bi se dogodilo, jer Colin nikad ne bi skupio toliko hrabrosti da
se povjeri Michaelu.
 Michael, na sreću, nije u tom trenutku imao na
raspolaganju ništa osim svojih ruku, ali uvježbanost, gnjev i
prednost koju pruža iznenađenje bili bi dovoljni da narednik nije
uspio da zaurla u pomoć i da pomoć nije slučajno bila blizu.
Kad je napad ludila prošao, Michael je ostao satrven.
U toku svih godina službe u vojsci, nikad nije osjetio želju da
ubija, nikad u tome nije nalazio nikakvo zadovoljstvo, nikad nije
uistinu mrzio neprijatelja. Kad je, međutim, stegnuo šake oko
narednikovog vrata, osjetio je zadovoljstvo koje se može usporediti
samo s vrhuncem ljubavnog čina, a kad mu je palcima pritisnuo
grkljan, pustio je da ga ponese onaj isti zanos, ona ista bezumna
krvoločnost koju je uvijek prezirao kod drugih.
Samo je on sam znao kako se osjećao u toku tih nekoliko
kratkih ali strašnih sekundi, i znajući to, odlučio je da se ne bori
protiv posljedica. Odbio je da na bilo koji način opravda svoj
postupak, odbio je da kaže išta osim da je namjeravao ubiti
narednika.
Komandant bataljona, jedan od onih izvanrednih oficira koji
su prava sreća za svoje ljudstvo, pozvao je Michaela na privatni
razgovor. Prisutan je bio još samo pukovski liječnik, izvanredan
stručnjak i velik humanist. Zajedno su obavijestili Michaela da je
čitav slučaj preuzeo njima pretpostavljeni divizijski štab; narednik
je odlučan da tjera stvar do vojnog suda, i ne pristaje na raspravu
na bataljonskom nivou.
- Idiot prokleti! - rekao je komandant bataljona sumorno.
- On nije sasvim pri sebi ovih dana - rekao je Michael, koga
je još povremeno potresalo nešto opasno blisko provali suza.
- Ako tako nastavite, osudit će vas - rekao je pukovski
liječnik. - Izgubit ćete sve što bi trebalo da ponosno iznesete iz
rata.
- Neka me osude! - odgovorio je Michael umorno.
- Oh, ostavite se toga, Mike! - rekao je komandant. -
Vrijedite deset puta više od njega, i vi to dobro znate.
- Meni je najvažnije da odem odavde - rekao je Michael,
zatvarajući oči. - Oh, bože, već sam do grla sit rata, ovih ljudi,
čitave te proklete gužve!
Oficiri su se pogledali.
- Očigledno vam je potreban čestit odmor - rekao je pukovski
liječnik naglo, odsječno. - Sve skupa je uglavnom već svršeno,
tako i tako. Što biste rekli na udoban, čist krevet u udobnoj,
čistoj pozadinskoj bolnici, i još sa zgodnom, simpatičnom
bolničarkom da vas njeguje? Michael je otvorio oči.
- Zvuči kao pravi raj - rekao je. - Što treba da radim pa da
me pošalju tamo?
- Samo nastavite glumiti poremećenog čovjeka - rekao je
pukovski liječnik, cereći se. - Poslat ću vas u Bazu broj 15 pod
sumnjom da ste duševno oboljeli. Dajem vam riječ da se ta
dijagnoza neće naći u vašim otpusnim dokumentima kad krenete
kući. Ali prisilit će vašeg prijatelja narednika da malo uvuče
rogove.
I tako je sklopljen ugovor. Michael je predao oružaru svoj
automat tipa Owen i municiju, a onda su ga sanitetskim kolima
odvezli na aerodrom. Tako se našao u Bazi broj 15.
Čist udoban krevet u čistoj udobnoj bolnici i još sa zgodnom
simpatičnom bolničarkom da ga njeguje! Samo, je li sestra
Langtry odgovarala definiciji zgodne, simpatične bolničarke?
Zamišljao je ženu četrdesetih godina, podebelu, majčinskog
držanja u najboljem smislu riječi. Nikako vitku, lijepo građenu
mladu damu približno njegovih godina, s vojničkim držanjem
brigadnog generala i sa više mozga od feldmaršala...

Prenuo se iz sanjarenja i primijetio kako ga Benedict netremice

promatra. Uzvratio mu je osmijehom, ne skrivajući simpatije,
prije nego što je alarmno zvonce zazvonilo da ga spriječi u tome.
Ne, nikad više! Ni za tog sirotog jadnika koji ga gleda pogledom
izgladnjelog psa beskućnika. Nikad, nikad više! Ipak, upozoren je
isto što i naoružan, pa je ovog puta mogao pripaziti da
prijateljstvo koje nudi ostane unutar određenih granica. Ne,
Michael nije ocijenio da je i Benedict homoseksualac. Benu je
naprosto potreban prijatelj, a nitko od ostalih nije ni najmanje
zainteresiran za njega. Što i nije nikakvo čudo. Iz njega izbija ona
neprijatna okamenjenost na koju je Michael povremeno nalazio i
kod drugih ljudi, a takvi su ljudi uvijek ostajali bez prijatelja.
Nisu odbijali čovjeka koji bi im prišao, ali su uvijek neobično
reagirali, počinjali lupetati o vjeri ili govoriti o stvarima za koje
većina ljudi smatra da ih je bolje ostaviti na miru. Djevojke ga se
vjerojatno strahovito plaše, ali se vjerojatno i on plaši njih. Ben je,
pomislio je Michael, jedan od onih ljudi čiji je život oduvijek bio
emocionalna pustinja, a sušna oblast počinjala je u njemu
samom. Nije nikakvo čudo što voli sestru Langtry - ona se prema
njemu odnosi sasvim normalno dok svi ostali vide u njemu nešto
kao idiota. Ono što naslućuju u njemu, ne shvaćajući sasvim o
čemu se radi, iako Neil možda ima dovoljno iskustva da to i vidi,
jest žestina. Bože, kakav je to vojnik morao biti!
U tom trenutku Benedict se počeo vrtjeti, lice kao da mu se
steglo, nosnice skupile, oči postale staklaste. Pretvorio se u
kamen pred Michaelovim očima. Michael je znatiželjno okrenuo
glavu da vidi što je to ugledao Benedict. Iz daljine se približavao
Luce, paradirajući duž čitave plaže, i to kako paradirajući! Visoko
podižući noge, imitirajući poskakivanje profesionalnih spasilaca
na javnim kupalištima, potpuno svjestan vlastite savršenosti,
prilazio im je prepuštajući suncu svoje zlatno tijelo, a debljina i
dužina njegova penisa izazivali su opću potištenost i potajnu
zavist svih muškaraca na plaži.
- Hulja! - rekao je Neil zabijajući duge i kvrgave nožne prste
u pijesak, kao da je to početak pretvaranja u krticu koji će se
završiti potpunim zakopavanjem. - Bože, kad bih samo imao tri
čiste da prinesem britvu onom teretu kojim se tako ponosi.
- Da mi je bar jednom da ga vidim! - rekao je Matt
zamišljeno.
- Zaista nezaboravan prizor - dodao je Michael, pomalo
podrugljivo.
Luce je stigao do njih, graciozno se okrenuo i ostao stajati,
odsutno češkajući jednom rukom glatka, brončana prsa.
- Je li tko za tenis? - upitao je, zamahnuvši drugom rukom
kao da u njoj drži reket.
- Oh, zar ovdje postoji igralište? - upitao je Michael, hineći
iznenađenje. - Rado bih odigrao jednu partiju s tobom.
Luce ga je pogledao sumnjičavo, i tek nakon izvjesnog
vremena mu je sinulo da ponuda nije dana ozbiljno.
- Jesi l' ti to mene mislio da prijeđeš, huljo sarkastična! -
rekao je, zaprepašten.
- Zašto ne? - rekao je Michael, osmjehujući se. - Ti si bar
opremljen za prelaženje, imaš tri noge.
Matt i Neil su se grohotom nasmijali, a Benedict se prepustio
kikotanju, koje je prihvatila i grupa pored njih, priznajući s
osjećajem krivice da je prisluškivala njihov razgovor. Luce je
stajao nekoliko trenutaka kao gromom ošinut, ne znajući što da
učini. Ta stanka nije, međutim, dugo potrajala; slegnuo je
ramenima i otišao dalje prema vodi, kao da mu je to bila namjera
od samog početka.
 - Vrlo dobro, Mike - dobacio je preko ramena. - Zaista vrlo
dobro! Očekivao sam da ćeš primijetiti.
- Kako čovjek ne bi primijetio takvu gredu? U prvom
trenutku mi se učinilo da nosiš komad mosta iz sidnejske luke! -
viknuo je Michael za njim.
Skupina na plaži pokraj njih prestala je glumiti
nezainteresirano držanje i prasnula u smijeh. Veliki Luceov
trenutak pretvorio se u farsu. Neil je zagrabio šaku pijeska i
veselo je bacio na Michaela.
- Pun pogodak, sinko - rekao je, brišući nadlanicom oči. -
Bože, kako mi je žao što mu ja to nisam rekao!

***

Kad je sestra Langtry došla na dužnost nešto poslije pet i

ustanovila da je glavnina njenih štićenika odlučila da bezrezervno
prihvati Michaela, došlo joj je da kliče i skače od radosti. Za nju je
bilo strahovito važno da ga zavole, željela je to naročito od onih
posljednjih trenutaka koje je provela s njim. Nije bila još potpuno
raščistila s tim zašto je to toliko važno, ali je pretpostavljala da je
više u pitanju njegovo dobro nego dobro ostalih.
U prvom trenutku probudio je njenu radoznalost, zatim
osjećaj za pravdu i fer igru, i konačno iskreno zanimanje. Ukoliko
je i sumnjala u to kako će se uklopiti na Odjel X, njene sumnje
odnosile su se manje na njega, a više na Neila, kolovođu Odjela X.
Neil ga, naime, nije ni najmanje srdačno dočekao; možda je to bila
tek poza, ali on je bio voda, po naravi autokratska ličnost. Svi
ostali su držali do njega, čak i Luce, pa je bilo u njegovoj moći
hoće li za nekoga Odjel X biti pakao, raj ili čistilište.
Zato je, primijetivši da se Neil odnosi prema Michaelu kao
prema potpuno ravnom sebi, osjetila kako je ispunjava duboko
zadovoljstvo. Michaelu će odsad biti dobro, što znači da će biti
dobro i ostalima.
Zatim se pojavio Benedict i oduševljeno saznao da Michael
igra šah. Šah je, očigledno, bio jedina Benova strast, ali Neil je
smatrao da je dosadan, a Nugget ga se užasavao. Matt je volio
igrati dok je mogao vidjeti ploču i figure, ali mu je bilo prenaporno
da u mislima neprestano drži sliku stanja na ploči. Luce je dobro
igrao, ali se nije mogao suzdržati da borbu crnog protiv bijelog ne
pretvara u metaforu borbe dobra i zla, što je Bena nerviralo više
nego što je to sestra Langtry smatrala dopustivim. Zato mu je
zabranila da igra s Luceom.
 Dok je promatrala kako se Benedict poslije večere s
uživanjem namješta na klupi nasuprot Michaelu, sa šahovskom
pločom na stolu, sestri Langtry učinilo se da je odjel konačno
nekako zaokružen. Divno je imati saveznika, pomislila je
zadovoljno, previše širokogrudna da ne bi priznala činjenicu da
Michael, očigledno, ima uspjeha kod pacijenta koji - to je oduvijek
znala - ne reagira na njen način pružanja pomoći.

Luce je u mnogo čemu bio sličan mačku - ne samo što se kretao

kao mačak već je posjedovao i sposobnost da vidi u mraku. Zato
se i bez svjetiljke sigurno kretao kroz prostore između napuštenih
baraka dok je išao prema mjestu na kraju plaže određenom za
medicinske sestre, prema zidu od stijena koji ju je presijecao a
koji je sestra Langtry pogrešno opisala Michaelu kao izbočinu.
Vojna policija bila je tih dana popustila u svojoj revnosti, što
je Luce dobro znao; rat je bio završen, Baza broj 15 bila je mirna
kao leš u koji će se ubrzo i pretvoriti, u zraku se nije osjećao ni
najmanji nemir. Osjetljive na takve poremećaje, antene vojne
policije registrirale su nulu.
Te večeri imao je pred sobom važan zadatak i osjećao se
snažan, lagan i gotovo bolno uzbuđen. Oh, da, mala gospođica
Woop-Woop, fina, njegovana kći direktora banke! Nije bilo lako
nagovoriti je da se ovako sastane s njim, pristala je tek kad je
shvatila da postoje samo dvije mogućnosti da se viđaju - tajno ili
pred očima sviju, na verandi ispred zgrade medicinskih sestara.
Ona je bila medicinska sestra s činom oficira, on samo podoficir, i
dok se na sastanke starih školskih drugova gledalo dobrohotno,
svaka malo intimnija veza izazvala bi oštre disciplinske mjere od
strane glavne sestre, koja je strogo pazila na održavanje
propisanih odnosa. Nekako je uspio da je nagovori da se sastane
s njim kad padne mrak, na plaži, i nije ni najmanje sumnjao u to
kako će se stvari razvijati. Najteži dio posla bio je obavljen.
Nije bilo mjesečine koja bi ih mogla izdati, ali je u tim
predjelima tihih noći nebo blistalo nekim nezemaljskim sjajem, a
mutni oblaci maglina i zvjezdanih jata duž osi galaksije obasjavali
su svijet blijedom, hladnom svjetlošću, posrebrujući ga. Tako mu
nije bilo teško da razazna njene obrise među okolnim gušćim
sjenama. Krećući se nečujno, stao je pored nje.
 Osjetio je kako joj je zastao dah.
- Nisam te čula! - rekla je, zadrhtavši.
- Ne može ti biti hladno u ovakvoj noći - rekao je trljajući
naježenu kožu na njenoj podlaktici, sasvim bezlično i prijateljski.
- To su samo živci. Nisam navikla da se ovako izvlačim na
sastanke... to nije isto kao izvući se iz ugodnog i sigurnog doma
za medicinske sestre u Sydneyju.
- Smiri se, sve je u redu! Samo ćemo malo posjediti, tamo
gdje je malo udobnije, i popušiti po cigaretu. - Pridržavajući je
jednom rukom za lakat, pomogao joj je da sjedne na pijesak, a
sam je sjeo dovoljno daleko od nje kako bi se osjećala sigurnijom.
- Ne volim tražiti od dama, ali možda imaš gotovih cigareta? -
rekao je. Zubi su mu blistali u tami. - Mogao bih ti smotati jednu,
ali ti se možda ne bi svidio ukus.
Zavukla je ruku u jedan od dubokih džepova jakne i izvukla
kutiju Craven Asa. Uzeo je kutiju pazeći da im se prsti ne
dodirnu. Zatim je u čitavu proceduru unio nešto intimnosti time
što je sam pripalio cigaretu, a onda je pružio njoj. Za sebe,
izvukao je duhan i papiriće i polako smotao cigaretu.
- Neće li tko vidjeti žar od cigareta? - upitala ga je.
- Pa sad, nije nemoguće, ali je malo vjerojatno - rekao je
nemarno. - Ovdašnje medicinske sestre prilično su pitom svijet pa
vojna policija ne dolazi na ovakva mjesta. - Okrenuo je glavu da je
gleda iz profila. - Kako izgleda naš stari grad ovih dana?
- Pomalo prazno.
Bilo mu je teško započeti, ali je napokon uspio izgovoriti
pitanje:
- Kako je moja majka? Kako su mi sestre?
- Kad si posljednji put čuo nešto o njima?
- Prije nekoliko godina.
- Što? Zar ti ne pišu?
- Oh, pišu cijelo vrijeme, samo što ja ne čitam njihova
pisma.
- Pa zašto onda pitaš kad te to ne zanima?
Njena ga je reakcija iznenadila.
- Moramo razgovarati o nečemu, zar ne? - rekao je blago i
dodirnuo joj ruku. - Nervozna si.
- Isti si kao što si bio u školi!
- Ne, nisam, ni najmanje. Previše je vode od tada proteklo
ispod mosta.
 - Je li bilo strašno? - upitala je, žaleći ga.
- Rat, misliš? Ponekad. - Sjetio se ureda u kojem je provodio
vrijeme, u sigurnosti i udobnosti, i drhtavog komada hladetine s
činom majora koji mu je bio nominalni šef, a u stvarnosti je bilo
obratno. Uzdahnuo je. - Ali čovjek mora vršiti dužnost, znaš.
- Oh, znam!
- Lijepo je ovdje sresti poznato lice - rekao je nakon nekoliko
trenutaka šutnje.
- I meni. Bila sam sretna kad mi je Ured za kadrove dopustio
da odem u vojsku, ali nije bilo baš sve onako kako sam očekivala.
Naravno, bilo bi drukčije da je još rat. Ali ova Baza broj 15
prilično je mrtvo mjesto, zar ne?
Tiho se nasmijao.
- Sasvim dobar opis.
Pitanje koje je čeznula da mu postavi odjednom je izletjelo,
prije nego što je stigla da ga zadrži ili formulira malo taktičnije.
- Zašto si ovdje, na Odjelu X, Luce?
Odgovor je čekao spreman od trenutka kad je donio plan u
vezi s malom gospođicom Woop-Woop.
- Borbeni zamor, sasvim jasno i jednostavno - rekao je, a iz
grudi mu se oteo težak uzdah. - To se događa i najboljima.
- Oh, Luce!
Ovo je najgori dijalog što je ikad napisan, pomislio je, ali
takav je život. Nema smisla razbacivati se Shakespeareom tamo
gdje je dovoljan i Daggett.
- Je li ti malo toplije? - upitao je.
- Mnogo. Ovdje je prilično vruće, zar ne?
- Kako bi bilo da se okupamo?
- Sada? Nisam ponijela kupaći kostim.
Pauza koliko da se odbroji do četiri, a zatim:
- Mrak je, ne mogu te vidjeti. A i kad bih mogao, neću
gledati.
Znala je, naravno, isto tako dobro kao i on da je, pristajući
da se sastane s njim u ovakvim okolnostima, unaprijed pristala i
na sve drugo što on poželi da poduzme. Bilo je, međutim,
potrebno učiniti stanovite ritualne korake i potaknuti ritualne
reakcije. Inače savjest ne bi bila zadovoljena, duhovi roditelja ne
bi bili umireni. Strastveno je čeznula za njim, željela ga je i bila je
nakanila da mu se poda, ali on ni na trenutak ne smije pomisliti
da je ona laka roba, jeftina ženska.
 - Dobro, pristajem, ali pod uvjetom da uđeš u vodu prvi i
obećaš da ćeš ostati u vodi dok ja ne izađem i ne obučem se -
rekla je oklijevajući.
- Vrijedi! - viknuo je, skočio na noge i oslobodio se odjeće, sa
spretnošću čovjeka koji je dobro savladao tehniku brzog
presvlačenja.
Nije željela da ga izgubi u vodi pa je nastojala da ga slijedi
što je mogla brže, ali odjevni predmeti kao vojničke cokule i
gležnjač Ai bili su za nju još nešto novo i usporavali je.
- Luce! Gdje si? - šapnula je zakoračivši do koljena u vodu,
pribojavajući se da će joj se prikrasti u tami i zgrabiti je, a takve
šale smatrala je djetinjastim.
- Ovdje sam - rekao je smireno, odnekud iz blizine, ne
pokušavajući da joj se prikrade.
Odahnuvši s olakšanjem, zagazila je dublje u vodu, a onda je
čučnula tako da joj je voda došla do ramena.
- Ugodno je, zar ne? - upitao je. - Hajde da zaplivamo malo
dalje, zajedno!
Pratila je fosforescentni trag što ga je ostavljalo njegovo tijelo
u vodi, plivajući snažnim zamasima, uživajući prvi put u životu u
punoj slobodi tijela nesputanog odjećom, koje kao da je izgubilo
težinu u vodi. Taj osjećaj ju je i previše uzbuđivao; okrenula se i
ponovo zaplivala, ne gledajući da li on pliva ravno dalje ili je prati.
Bilo je to kao u nekom čudesnom snu, osjećala se kao
začarana i misli su joj poletjele ispred tijela, koje je plovilo bez
težine, prožete ljubavnim zanosom. Nije bila uzdrhtala djevica,
znala je što će se dogoditi, i znala je da će upravo zato što je to on
biti ljepše nego ikad do tada.
Osjećaj da je začarana naglo se pojačao kad je krajičkom oka
primijetila kako pliva pored nje. Prestala je raditi rukama, zauzela
vertikalan položaj u vodi, napipala nogama dno i uspravila se,
iščekujući njegov poljubac. On je, međutim, nije poljubio nego ju
je podigao na ruke i odnio iz vode na obalu, do mjesta gdje je bio
rasprostro svoju odjeću, i tu je spustio. Podigla je ruke prema
njemu, a on je legao do nje i priljubio lice uz njen vrat. Na prvi
dodir njegovih zuba, izvila je leđa i prostenjala od uživanja, ali se
taj glas ubrzo pretvorio u jauk izazvan bolom, jer to nisu bili
nježni, nadražljivi ugrizi. Ujedao ju je, istinski ujedao, s nekom
nijemom, divljom, neodoljivom surovošću tako da joj se u početku
učinilo kako je sve to tek posljedica dugotrajne čežnje za njom i
da će ubrzo prestati. Ali mučenje se nastavilo, postalo
neizdržljivo. Počela se otimati, ali nije mogla ni da se pomakne od
njegovog teškog, nevjerojatno čvrstog stiska. Ipak je, kao da se
smilovao, prestao da je grize po vratu i prešao, s malo više obzira,
na dojku. Samo, pritisak njegovih zuba ubrzo se opet pojačao
tako da se nije mogla suzdržati a da ne krikne od užasa. Bila je,
odjednom, uvjerena da se on sprema da je ubije, tu na licu
mjesta.
- Oh, Luce, nemoj! Molim te, molim te, preklinjem te! Boli
me!
Otegnute, plačne riječi kao da su ipak prodrle do njegove
svijesti; počeo je ljubiti dojku koju je maloprije tako surovo
zlostavljao. Ali ti poljupci bili su mehanički, i ubrzo su prestali.
Ipak će sve biti kako treba. Njena ljubav iz djetinjstva i
sadašnja požuda brzo su se vratile, uzdahnula je i promrmljala
nešto. On se podigao na ruke iznad nje, energično joj razmaknuo
koljena i smjestio se između njenih nogu. Osjetivši pritisak
slijepog spleta mišića, posegnula je da ga usmjeri, drhteći
pronašla pravo mjesto i sklonila ruku da ga uhvati za ramena i
privuče k sebi, da osjeti njegovu blizinu, njegovu težinu i kožu, da
je stegnu njegove ruke. On je, međutim, odbio da se spusti i ostao
uzdignut iznad nje za čitavu dužinu svojih ruku, oslonjen na
dlanove, dodirujući je samo ondje gdje je, po njegovom mišljenju,
bilo jedino važno. Kao da bi dodir na nekom drugom mjestu
skrenuo dragocjenu energiju suprotnim tokom od onog koji
zahtijeva predstojeći zadatak. Njegov prvi snažni prodor natjerao
ju je da jaukne od bola, ali bila je mlada, vlažna, opuštena i silno
je željela upravo to što se događalo; čvrsto se oslonila nogama o
zemlju da tako ograniči dubinu do koje može prodirati, i počela se
prilagođavati njegovom ritmu dok se nije potpuno uskladila s
njim, ne povlačeći se dok se kretao naprijed, nego dočekujući
vlastitim pokretom svaki njegov prodor.
Bilo je prekrasno, iako je čeznula za tim da je zagrli, umjesto
da se drži tako na odstojanju. Taj njegov nezgodni položaj
umanjivao je trenje koje je bilo potrebno, pa je prošlo punih deset
minuta dok nije stigla do orgazma, ali taj orgazam bio je snažniji i
žešći od svih koje je ikad doživjela. Grčevi su joj prostrujali kroz
čitavo tijelo, od vrata do stopala, kao spazmodični trzaji neke
ekstatičke epilepsije.
Beskrajno zahvalna na nastojanju da se toliko dugo
kontrolira kako bi je zadovoljio, očekivala je da će odmah iza
njenog uslijediti i njegov orgazam, ali nije. Monotono, uporno,
opsesivno udaranje nastavilo se, nastavilo se unedogled. Počela se
gušiti od iscrpljenosti, tijelo joj je klonulo, uvelo, ali je trpjela sve
dok je mogla izdržati.
- Za ime božje, Luce, dosta! Dosta je!
Povukao se smjesta, još uvijek s erekcijom, ne dostigavši
vrhunac. To ju je potpuno slomilo. Nikad ranije nije ostala tako
nevesela, tako lišena slasti pobjede. Nije imalo nikakvog smisla
šapnuti mu ono vječno, neizbježno „Je li bilo dobro?” jer,
očigledno nije bilo dobro.
Nije, međutim, bilo u njenoj naravi da ostane potištena zbog
tuđih postupaka; ako nije zadovoljan, to je njegov problem, a ne
njezin. Nekoliko trenutaka ležala je nepokretno, očekujući da je
poljubi, da je zagrli, ali on to nije ni pokušao. Od trenutka kad ju
je ponio iz vode pa do kraja, ni jednom je nije poljubio, kao da bi
dodir njihovih usana ubio u njemu svako zadovoljstvo.
Zadovoljstvo? Je li u svemu što se dogodilo uopće osjetio neko
zadovoljstvo? Osjetio je, sigurno! Cijelo vrijeme bio je tvrd kao
kamen...
Privukla je noge na jednu stranu, okrenula se, naslonila se
na lakat i počela tražiti svoje cigarete. U trenutku kad ih je
pronašla, Luce je pružio ruku da i njemu dade jednu; dodala mu
je kutiju i nagnula se naprijed, da mu pripali. Plamen šibice
osvijetlio je njegovo lice, bezizražajno, očiju skrivenih iza
spuštenih dugih trepavica. Duboko je uvukao dim cigarete, a
onda je snažnim dahom ugasio šibicu.
E pa, glupa kučka trebala bi da bude zadovoljna, pomislio
je, ležeći na leđima s rukama ispod glave i cigaretom među čvrsto
stisnutim usnama. Treba ih tucati dok ne počnu moliti za milost,
onda nemaju prava da se žale i kritiziraju. Koliko će to trajati, bilo
mu je sasvim svejedno. Mogao je izdržati i čitavu noć ako treba.
Prezirao je sam taj čin, prezirao je njih, prezirao sebe. Sam čin bio
je oruđe, oruđe oruđa među njegovim nogama, ali već se odavno
bio zakleo da nikad neće biti oruđe ni jednog ni drugog. Da će biti
samo onaj koji se služi tim oruđem. On je gospodar, oni su sluge i
jedini ljudi kojima nije mogao nametnuti svoju volju bili su kao
sestra Langtry, ljudi koje ništa ne privlači ni slugama ni
gospodaru. Bože, što ne bi dao samo da vidi sestru Langtry na
koljenima kako ga preklinje i moli, željna jednog i drugog, sluge i
gospodara...
Pogledao je na sat i vidio da je već prošlo pola deset. Bilo je
vrijeme da krene, jer bi inače mogao zakasniti, a nije želio da
pruži sestri Langtry zadovoljstvo da ga prijavi pukovniku
„Chinstrapu”. Pružio je ruku i blago potapšao zgrčenu figuru
pokraj sebe po stražnjici.
- Idemo, ljubavi. Moram ići. Kasno je. Pomogao joj je da se
obuče s pažnjom dostojnom profesionalne dvorkinje - kleknuo je
da joj zažnira cipele i zakopča gležnjake. Otresao je pijesak s
njene odjeće, povukao naniže sivu tropsku jaknu, pritegnuo
opasač i namjestio šešir kako mu se činilo da treba. Njegova
uniforma bila je mjestimice vlažna, ali se obukao potpuno
ravnodušno, kao da to i ne primjećuje.
Zatim ju je otpratio do ograde oko baraka u kojima su
stanovale sestre, držeći je za lakat i vodeći je kroz tamu s nekim
sasvim bezličnim obzirom, koji je u njoj izazivao samo bijes.
- Hoću li te ponovo vidjeti? - upitala ga je kad su stali.
Osmjehnu se.
- Sasvim sigurno hoćeš, ljubavi.
- Kada?
- Za nekoliko dana. Ne smijemo se viđati previše često, mogli
bi nas uhvatiti. Doći ću da te posjetim na verandi ispred vaše
kantine, pa ćemo se dogovoriti. Vrijedi?
Stala je na prste da ga smireno poljubi u obraz, a onda je
produžila sama do svoje barake.
On se, pak, smjesta pretvorio u mačka i nestao u tami.
Kretao se izbjegavajući osvijetljena mjesta i izdaleka obilazeći
zgrade kad bi stigao do njih.
Razmišljao je o onome o čemu je mislio u toku gotovo čitave
ljubavne igre - o naredniku Wilsonu, heroju i pederu. Bio je
spreman da se kladi da ga je na Odjel X poslao neki zbunjeni
komandant jedinice kako bi izbjegao sramno suđenje. Lijepo,
lijepo! U zadnje vrijema na odjel stižu sve čudniji i čudniji tipovi.
Nije mu promaklo da je sestra Langtry zaključila kako je
došljak čovjek na svom mjestu. Dobro ju je nasamario, nema šta!
Naravno, nije povjerovala u ono što je pročitala u njegovim
papirima, žene nikad ne vjeruju u takve stvari - naročito kad je
momak snažan i muževne vanjštine kao narednik Wilson,
utjelovljenje tajnih želja stare frajle. Pitanje je da li je narednik
Wilson utjelovljenje želja sestre Langtry. Luce je dugo vjerovao da
će taj privilegij zapasti Neila, ali sad više nije bio siguran u to. Bit
će bolje da i sam izgovori koju riječ molitve da se sestra Langtry
odluči za narednika umjesto za kapetana, za Wilsona umjesto za
Parkinsona. Ako se to dogodi, bit će mu mnogo lakše da uradi
ono što je naumio. Da natjera sestru Langtry da puzi pred njim.
Postao je svjestan da ga bole testisi, a bol se iz njih širila
kroz čitavo tijelo. Zastao je u sjeni jedne napuštene barake da se
pomokri, ali kao i obično prokleta tekućina nije htjela da krene.
Za mokrenje mu je uvijek bilo potrebno strahovito mnogo
vremena. Zadržao se koliko je mogao, čekajući da mlaz krene,
držeći svoje prezreno, impozantno oruđe među prstima, očajnički
povlačeći kožicu naprijed-nazad. Uzalud. Pogled na sat rekao mu
je da više ne smije gubiti vrijeme; morat će izdržati tu bol još
nekoliko minuta.
Treći dio

Michael je bio pacijent Odjela X već gotovo dva tjedna kad je

sestra Langtry prvi put postala svjesna nekog čudnog
predosjećaja. To nije bilo prijatno naslućivanje nečeg ugodnog,
nego mračna, jeziva slutnja bez ikakve osnove u stvarnosti.
Stvarnost je bila upravo suprotna, nova cjelina funkcionirala je
glatko. Nije bilo strujanja ispod površine - svi su voljeli Michaela, i
Michael je volio sve njih. Ljudi su se držali opušteno i očigledno
su živjeli udobnije, jer im je Michael stalno bio na usluzi, brinuo
se za njih i veselo ih posluživao. Konačno, objasnio joj je, ne može
vječito čitati, na plaži provodi vrijeme ne radeći ništa, i potrebno
mu je da se malo kreće s nekom svrhom. I tako je popravio
vodovodnu instalaciju, kakva je već bila, zabijao čavle i učvršćivao
što je bilo potrebno učvrstiti. Na naslonu njena stolca u pisarnici
našao se, Michaelovom zaslugom, jastuk, podovi su blistali,
dnevna soba bila je mnogo urednija.
Ipak, nemir što se uvukao u nju nije se izgubio. On je
katalizator neke vrste, mislila je, sam po sebi, po svojoj naravi,
neškodljiv, ali na Odjelu X... tko zna? Da, svi su ga voljeli i on je
volio sve njih. I nije bilo strujanja ispod površine. Ali Odjel X se od
njegovog dolaska promijenio, iako nikako nije mogla utvrditi u
čemu je ta promjena. Naprosto, promijenila se atmosfera.
Vrućina je postala nesnošljiva, vladala je potpuna tišina,
zrak je bio nepokretan; i najsporiji, najležerniji pokret izazivao je
potoke znoja, ocean iza grebena poprimio je sumornu zelenu boju
a horizont se gubio u izmaglici. S punim mjesecom došle su kiše,
prolom oblaka koji nije prestajao puna dva dana, odnoseći
prašinu ali ostavljajući duboko blato. Plijesan se hvatala na
svemu - na mrežama protiv komaraca, plahtama, paravanima,
knjigama, čizmama, odjeći, drvenim predmetima, kruhu... Kako
je, međutim, bilo nemoguće stići do plaže, plijesan je spašavala
ljude od potpune besposlice, jer je sestra Langtry zahtijevala da je
čiste krpama namočenim u alkohol. Izdala je naredbu da svi
moraju izuvati čizme i cipele u hodniku iza prednjih ili zadnjih
vrata, ali se ipak, nekim osmotičnim procesom, blato uvlačilo u
sve prostorije odjela. Tako je i ono služilo da se ljudi nekako
zaposle, pa su neprestano brisali podove, vukli kante s vodom i
ispirali krpe.
Sama kiša, na sreću, nije izazivala potištenost, jer nije
predstavljala žalost prirode zbog odlaska sunca kao slabije i
hladnije kiše na većim geografskim širinama. Sve dok se ne bi
ustalila, ta je kiša čak mogla oduševiti, ispuniti čovjeka snažnim
osjećajem moći. A kad se ustali, što će se dogoditi kad nastupi
pravi monsun, njeni efekti bit će gori od djelovanja ikakve kiše,
jer će ta moć postati nemilosrdna i nesavladiva a ljudi prema njoj
nemoćni kao mravi.
Ova je kiša, ipak, došla prerano da bi mogla biti početak
pravog monsuna, pa kad se nebo razvedrilo, čak je i sumorna,
ružna skupina zgrada nazvana Baza broj 15 zablistala
neočekivanom ljepotom - oprana, izribana, očišćena.
„Eto, u tome je stvar,” pomislila je s ogromnim olakšanjem
sestra Langtry. „To što je izazivalo moju zabrinutost bila je tek
kiša! Kiša uvijek tako djeluje na njih. Na mene također.”
- Baš glupo - rekla je Michaelu pružajući mu kantu blatne
vode.
Završavao je čišćenje spremišta nakon što je grupa s
kantama i krpama odnijela svoj pribor i predala se zasluženom
odmoru na verandi.
- Što je glupo? - upitao ju je izlijevajući vodu u slivnik i
brišući čistom krpom metal prevučen niklom.
- Imala sam osjećaj da se sprema neka gužva, ali mislim da
je to bilo zbog toga što se spremala ova kiša. Čovjek bi očekivao
da ću nakon toliko vremena provedenog u tropskim krajevima
znati bolje procijeniti o čemu se radi. - Stajala je leđima
naslonjena na okvir vrata i promatrala ga kako radi, kako
temeljito obavlja svaki pojedinačni posao i pedantno zaokružuje
cjelinu.
Nakon što je prebacio iscijeđenu krpu preko ruba kante da
se suši, uspravio se, okrenuo i s osmijehom je odmjerio pogledom.
- Da, slažem se, čovjek bi to očekivao. - Pružio je ruku pored
nje, dohvatio košulju koja je visila na čavlu iza vrata i obukao je. -
Ali nakon nekog ga vremena savlada, zar ne? Ovdje ništa nije
polovično. Ne sjećam se da me je kod kuće nakon nekoliko kišnih
dana hvatala nervoza, a ovdje sam vidio kako kiša pretvara ljude
u ubojice.
- Je li tako bilo i u vašem slučaju?
 Nasmijane oči kao da su se na trenutak ukočile, a onda se u
njih vratio osmijeh.
- Nije.
- Ako na vas nije utjecala kiša, što je utjecalo?
- To su moje stvari - rekao je, sasvim ljubazno. Njoj su se
obrazi zarumenjeli.
- Moje također, s obzirom na okolnosti! Oh, zašto nitko od
vas ne uviđa da je bolje razgovarati o tim stvarima? A vi se držite
nepristupačno kao Ben!
Zakopčao je košulju i uvukao je u hlače, sve potpuno
nesvjesno.
- Ne uzbuđujte se! I nimalo se ne brinite zbog mene.
- Ni najmanje se ne brinem zbog vas, ali vodim ovaj odjel
dovoljno dugo pa znam da je za moje pacijente bolje da govore o
onome što ih muči.
- Ja nisam vaš pacijent - rekao je, stojeći kao da očekuje da
mu se ona skloni s puta.
Nije se sklonila. Ostala je stajati u istom položaju, više
očajna nego ljuta.
- Pa naravno da ste moj pacijent, Michael! Prilično stabilan
pacijent, priznajem, ali ne bi vas uputili na Odjel X da nije bilo
nikakvog razloga!
- Bilo je razloga. Pokušao sam ubiti jednog tipa - rekao je
sasvim mirno.
- Zašto?
- Razlog možete naći u mojim dokumentima.
- To što tamo piše za mene nije dovoljan razlog. - Usta su joj
se izravnala, usne zategle. - Ne razumijem te vaše papire. Vi niste
homoseksualac.
- Otkud vi to znate? - upitao je hladno. Duboko je udahnula
i pogledala ga ravno u oči.
- Jednostavno znam - rekla je. Glasno se nasmijao, zabacivši
glavu.
- E pa, sestro, mogu vam reći da je meni potpuno svejedno
zašto su me poslali ovamo, pa zašto bi to bilo vama važno?
Jednostavno mi je drago što sam ovdje, to je sve.
Sklonila se s vrata i ušla u prostoriju.
- Vi se samo poigravate sa mnom - rekla je polako. - Šta to
pokušavate sakriti? Kakva je to tajna koju mi niste u stanju
povjeriti?
 Te njene riječi tako su ga iznenadile da je na trenutak
zaboravio svoj stalno održavani gard, a ona je, isto tako na
trenutak, ugledala pred sobom strahovito umornog, pomalo
zbunjenog i nesretnog čovjeka. I ugledavši sve to, ostala je
razočarana.
- Ne, ne trudite se da mi na to odgovorite - rekla je s
osmijehom iz kojeg je zračilo istinsko prijateljstvo.
Uzvratio je opuštanjem tvrdih crta lica i pogledom koji je
izražavao simpatije i odanost, a onda je rekao:
- Ja naprosto ne znam pričati, sestro, kad je riječ o meni. Ne
mogu govoriti.
- Bojite se da bih vas mogla osuditi?
- Ne, ali da bi čovjek pričao, treba da nalazi prave riječi, a
meni to nikako ne ide od ruke. Ili to bar ne uspijevam u pravo
vrijeme. Noćas u tri sata sve će biti na svom mjestu, tamo gdje
bih sad želio da bude.
- Tako je to kad svakoga, a sve što treba uraditi jest: početi!
Ja ću vam pomoći da nastavite, jer želim da vam pomognem.
Uzdahnuo je, zatvorenih očiju.
- Meni pomoć nije potrebna, sestro!
Predala se - ali samo privremeno.
- Onda mi recite što mislite o Benedictu - rekla je.
- Zašto me pitate za Bena?
- Zato što imate uspjeha kod njega, tamo gdje ja nikad
nisam imala. Molim vas, nemojte pomisliti da sam ljubomorna,
meni je drago kad to vidim. Naprosto me zanima.
- Benedict. - Razmišljao je neko vrijeme, oborene glave. -
Rekao sam vam. Nisam baš vješt na riječima. Što mislim o
njemu? Drag mi je. Žalim ga. Njegovo stanje nije dobro.
- Mislite, od onog incidenta u selu?
Michael je kategorički zavrtio glavom.
- Oh, ne! Stvar je počela mnogo, mnogo prije toga.
- Je li to zato što je rano izgubio roditelje? Ili je to utjecaj
bake kod koje je odrastao?
- Može biti. To je teško treći. Ben nije siguran tko je i što je,
mislim. Ili, ako to zna, onda ne zna kako da se odnosi prema
onom što jest. Ne znam. Nisam stručnjak za duševne bolesti.
- Nisam ni ja - rekla je žalosno.
- Dobro se snalazite.
 - Da budem iskrena, Ben je jedini čija mi sudbina poslije
Baze broj 15 ne da mira.
- Poslije demobilizacije, mislite?
- Da. - Tražila je prave riječi, ne želeći povrijediti Michaelove
osjećaje; toliko se trudio oko Bena. - Znate, nisam sigurna da će
Ben biti sposoban da živi izvan neke ustanove zatvorenog tipa. A
ipak, čini mi se da ne bi bilo fer prema njemu predložiti da bude
podvrgnut trajnom nadzoru.
- U duševnoj bolnici? - upitao je kao da ne vjeruje svojim
ušima.
- Da, to sam otprilike htjela reći. To su jedine ustanove koje
imamo za ljude kao što je Ben. Ali oklijevam da to predložim.
- Varate se! - viknuo je.
- To je lako moguće. Zato i oklijevam.
- To bi ga ubilo!
- Znam. - Lice joj je bilo tužno. - Kao što vidite, ovaj je moj
posao sve prije nego veseo.
Naglo je ispružio ruku, čvrsto je uhvatio za rame i stresao je.
- Samo nemojte uraditi ništa naprečac, molim vas! I ne
poduzimajte ništa dok prethodno ne porazgovarate sa mnom!
Imao je tešku ruku; okrenula je glavu i pogledala je.
- Benovo stanje se popravlja - rekla je. - Zahvaljujući vama.
Zato i razgovaram o tome s vama. Ne brinite!
Umiješao se Neil, stojeći na vratima.
- Mislili smo već da vas je voda odnijela, vas dvoje - rekao je
veselo.
Sestra Langtry odstupila je korak dalje od Michaela, čija je
ruka pala s njenog ramena istog trenutka kad je postao svjestan
Neilove prisutnosti.
- Nije nas baš odnijela - rekla je i osmjehnula se Neilu,
pomalo kao da se ispričava. Istog trenutka bila je ljuta na sebe
zbog tog ispričavanja. I ljuta na Neila, iz razloga koji nisu bili baš
jasni.
Michael je ostao na mjestu i promatrao kako Neil pomalo
posjednički izvodi sestru Langtry iz spremišta. Zatim je
uzdahnuo, slegnuo ramenima i otišao za njima na verandu. Odjel
X zgodno je mjesto za privatne razgovore koliko i kasarnsko
dvorište za vrijeme parade. Svatko nadzire svakoga, a naročito
sestru Langtry. Ako ne znaju gdje je i s kim je, nemaju mira dok
je ne pronađu. Ponekad čak u sebi računaju, provjeravajući da li
svakome od njih posvećuje jednak dio svog vremena. Svi
računaju? Ne, samo oni koji su važni. A Neil je pravi majstor u
tom računanju.

Sutradan u svitanje vrijeme se proljepšalo, zrak je bio opojno blag

i to je svima popravilo raspoloženje. Nakon što su završili
čišćenje, muškarci su se okupili na verandi a sestra Langtry
povukla se u svoju sobicu da obavi potrebne administrativne
poslove. Plaža će poslije podne biti otvorena i bit će sigurno dobro
posjećena; tek kad im je onemogućen odlazak na plažu, pacijenti
Odjela X shvatili su što znači odbaciti odjeću i brige, isključiti
misli, plivati, sunčati se i drijemati u slatkoj opuštenosti.
Iako je već bilo prošlo pola prijepodneva, među pacijentima
se nije pojavila uobičajena apatija praćena koškanjem; svi su se
radovali odlasku na plažu. Luce je spavao ispružen na jednom
krevetu na verandi, Neil je nagovorio Nuggeta i Benedicta da se
kartaju za stolom, a Michael je odveo Matta na suprotni kraj
verande, gdje je ispred prozora pisarnice sestre Langtry stajalo
nekoliko stolaca. Bilo je to mjesto koje je osiguravalo kakav-takav
mir.
Matt je htio da izdiktira pismo ženi, i Michael se ponudio da
ga napiše. Gospođa Sawyer još nije znala za Mattovu sljepoću;
zahtijevao je da joj to ne javljaju, želio je da joj sam to kaže, i
tvrdio kako nitko nema prava da mu to uskrati. Sažaljevajući ga,
sestra Langtry pristala je na taj njegov zahtjev, svjesna da je pravi
razlog u njegovoj očajničkoj nadi da će se, prije nego što se
ponovo sastane sa ženom, dogoditi čudo i da će opet progledati.
Kad je završio, Michael mu je polako pročitao pismo.
-“... i kako mi rana na ruci još nije potpuno zacijeljela, moj
prijatelj Michael Wilson ponudio se da napiše ovo pismo tebi.
Zbog toga ne treba nimalo da se brineš. Sve ide kako treba.
Vjerujem da si toliko razumna da možeš i sama zaključiti kako
me, da je rana ozbiljnija, ne bi zadržali ovdje već bi me odavno
poslali u Sydney. Zato, molim te, ne brini! Zagrli Margaret, Mary,
Joan i malu Pam, daj im poljubac od tate i reci im da me neće još
dugo čekati. Mnogo mi nedostajete. Čuvaj se i pazi na djevojčice,
voli te tvoj suprug Matthew.”
 Sva pisma kući bila su tako kruta i formalna, tvorevine ljudi
koji nisu očekivali da će se jednom naći toliko daleko od kuće i
svojih voljenih da moraju uzeti pero u ruke. Osim toga, cenzori su
čitali sve, a nitko nije znao tko su oni. Zato su ljudi uglavnom
pisali pristojno i odmjereno, uspješno se opirući iskušenju da u
pismu izliju svu gorčinu i jad što se nakupio u njima. Većina ih je
pisala kući redovito, kao djeca osuđena da žive u nekom
omraženom internatu. Ondje gdje su svi zaposleni i sretni,
potreba da se održava veza s voljenima kod kuće brzo se gubi.
- Je li dobro? - upitao je Matt zabrinuto.
- Mislim da jest. Odmah ću ga staviti u kuvertu i predati
sestri prije ručka... Gospođa Ursula Sawyer... Kako glasi adresa,
Matt?
-- Fingleton Street 97, Drummoyne.
Niz verandu je došetao Luce i sjeo u jedan od naslonjača od
trske.
- Vidi, vidi, mali lord Fauntleroy upravo čini jedno od svojih
dobrih djela! - rekao je izazivački.
- Ako budeš sjedio u tom naslonjaču samo u kratkim
hlačama, dobit ćeš po leđima robijaške pruge - rekao je Michael i
gurnuo Mattovo pismo u džep.
- Ah, jebeš pruge!
- Govori malo pristojnije i malo tiše, Luce - rekao je Matt
pokazujući rukom prema otvorenim kapcima sobe sestre Langtry.
- Čekaj malo, Mike! Imam i ja jedno pismo za Mattovu
suprugu, pa ga možeš poslati zajedno s tim - rekao je Luce tako
tiho da su ga samo njih dvojica mogli čuti. - Hoćete da vam ga
pročitam? Poštovana gospođo, znate li da je Vaš muž slijep kao
šišmiš?
Matt je skočio prebrzo da bi ga netko stigao zadržati, ali
Michael je stao između gnjevnog slijepca i njegovog mučitelja i
čvrsto ga uhvatio za ramena.
- Smiri se, smiri, prijatelju! To su samo pakosne šale. Sve je
u redu, ništa on neće učiniti, ne brini! Ne bi mogao čak i kad bi
ozbiljno pokušao. Cenzori bi zadržali pismo.
Luce je sve to promatrao uživajući u prizoru, i nije ni
pokušao privući noge kad je vidio da Michael namjerava odvesti
Matta k ostalima za stol. Ali Michael, ne želeći da se prepire s
Luceom, obišao je s Mattom ispružene noge i mirno se udaljio.
Kad su otišli, Matt za stol a Michael u baraku, Luce je ustao
i otišao do ograde verande. Stajao je naslonjen na ogradu,
nagnute glave da kroz otvoreni prozor čuje o čemu govore Michael
i sestra Langtry. Držao se kao da ne prisluškuje, za slučaj da
netko iz sobice pogleda što radi, ali je mogao čuti razgovor. A
onda su se vrata zatvorila i ponovo je zavladala tišina. Luce je
prošao pored kartaša i nestao u unutrašnjosti barake.

Našao je Michaela u dnevnoj sobi kako premazuje kriške kruha

maslacem. Svjež, hrskav kruh bio je jedina poslastica koju je
Baza broj 15 - pa i to tek u posljednje vrijeme - mogla ponuditi
svojim stanovnicima. I pacijenti i osoblje konzumirali su u svim
prilikama ogromne količine kruha, jer je bio izvrstan. U devet
uvečer, u vrijeme za posljednju večernju šalicu čaja, obično nije
ostajalo ni mrvice od relativno obilnog dnevnog sljedovanja.
Dnevna soba nije bila opremljena da služi i kao kuhinja, već
samo kao prostorija za čuvanje hrane, pranje i odlaganje posuđa i
pribora za jelo. U njoj se nalazio radni stol od grubo tesanog drva
kombiniran s ormarom, postavljen ispod jednog prozora i duž zida
do vrata što su vodila u spremište. Ispod jednog prozora bio je
postavljen slivnik, a na radnom stolu, nešto dalje, stajao je
spiritusni primus. Nije bilo nikakvog uređaja za hlađenje hrane i
pića, ali je na konopcu vezanom za krovnu gredu visio komarnik
od sitne žičane mreže, klateći se i lijeno se okrećući kao kineski
lampion.
Sklonjen u sam kut radnog stola, stajao je mali spiritusni
sterilizator u kojem je sestra Langtry kuhala igle i ono nekoliko
instrumenata što su joj ponekad mogli zatrebati, ali vjerojatno
nikad neće. Smatrala je dobrom praksom da uvijek ima pri ruci
dvije šprice, igle za injekcije, igle za šivanje rana, par držača za
igle, jednu zakrivljenu i jednu ravnu pincetu, sve u sterilnom
stanju, za slučaj da se netko od pacijenata ozlijedi, da bude
ranjen, da pokuša samoubojstvo ili da se pojavi potreba nekome
na brzinu dati sedativ. Kad je Odjel X počeo rad, neko je vrijeme
vođena vatrena rasprava oko toga treba li njegovim pacijentima
dopustiti da zadrže svoje britve, opasače i ostale potencijalno
opasne predmete, i treba li kuhinjske noževe držati pod ključem.
Na kraju se ipak došlo do zaključka da bi takve mjere bilo teško
provesti u praksi, a samo se jednom dogodilo da se pacijent
poslužio takvim predmetom u samoubilačke svrhe, srećom
bezuspješno. O mogućnosti da jedan pacijent napadne drugog,
nije nikad dovoljno razmišljano pa ni odluka nije izmijenjena.
Jednostavno, pacijenti koje nije bilo moguće kontrolirati pod
uvjetima što su vladali u Bazi broj 15 nisu tu ni zadržavani.
 Čim bi se spustio mrak, dnevnu sobu preplavili bi žohari i
nikakvim higijenskim mjerama nisu se mogli eliminirati - ulazili
su kroz prozore, uvlačili se kroz cijevi, padali s krova od palmovog
lišća, štoviše, reklo bi se, nastajali od ničega. Ubijali su ih, ali bi
se uvijek našlo nekoliko drugih da zauzmu mjesto ubijenog. Neil
je imao običaj da jednom tjedno organizira pravi lov na žohare, pri
čemu je svaki stanovnik barake osim Matta bio dužan potamaniti
najmanje dvadeset tih neugodnih kukaca. Takve akcije vjerojatno
su pridonijele da broj žohara ne prijeđe granice podnošljivog. S
druge strane, sumorna prostorija bila je uvijek čista i uredna, pa
skupljači otpadaka bilo koje vrste nisu nikad naročito dobro
prolazili.
Luce je zastao na vratima i nekoliko trenutaka promatrao
Michaela, a onda je zavukao ruku u džep kratkih hlača, izvukao
pribor i počeo motati cigaretu. Iako je Michael bio dvanaest
centimetara niži od Lucea, koji je imao metar osamdeset sedam,
ostavljali su dojam da su im snage izjednačene. Obojica su bili
goli do pasa, širokih ramena, snažnih prsa, ravnog trbuha.
Bacivši pogled ulijevo, Luce je primijetio da su vrata sobe
sestre Langtry u dnu dnevne sobe čvrsto zatvorena.
- Meni još nikad nije uspjelo da te iznerviram, zar ne? -
upitao je Michaela, vrativši limenu kutiju s duhanom u džep i
lijeno motajući objema rukama valjak od vlakana duhana koje je
iz nje istresao. Komadić rižinog papira bio mu je zalijepljen za
donju usnu i lepršao je dok je govorio.
Kako se Michael nije udostojio da mu odgovori, ponovio je
svoje pitanje tonom koji bi svakog drugog natjerao da se trgne.
- Meni još nikad nije uspjelo da te iznerviram, zar ne?
Michael se nije trgnuo, ali je ovog puta odgovorio.
- A zašto bi ti to bilo potrebno? - upitao ga je.
- Zato što volim nervirati ljude! Volim gledati kako se ljudi
grče od muke. To razbija ovu prokletu monotoniju.
- Bilo bi bolje da se malo potrudiš da budeš pristojan i
koristan. - U načinu na koji je Michael to rekao, krila se ljuta
žaoka; još je vidio pred sobom nesretnog Matta.
Napola smotani duhan pao je na pod a komadić rižinog
papira odlepršao je kad je Luce ljutito otpuhnuo, jednim skokom
Luce se našao nasred dnevne sobe, čvrsto uhvatio Michaela za
nadlakticu i grubo ga okrenuo prema sebi.
- Što ti zamišljaš, tko si ti? Kako se usuđuješ da me
podučavaš?
 - To zvuči kao fraza iz nekog komada u kojem si igrao -
rekao je Michael gledajući Lucea ravno u oči.
Nisu se pokrenuli gotovo cijelu minutu, samo su zurili jedan
u drugog.
Onda je Luceov stisak popustio, ali umjesto da skloni ruku,
ostavio ju je da počiva na Michaelovim mišicama i počeo prstima
milovati tamne mrlje koje su se pojavile na koži, na mjestu
čeličnog stiska njegove šake.
- Ima nečega u tebi, u našem Michaelu, zar ne? - šapnuo je
Luce. - U malom plavookom ljubimcu sestre Langtry ima nečega
što se njoj ne bi nimalo svidjelo. Ali ja znam što je to, i znam što u
vezi s tim treba poduzeti.
Glas mu je bio zavodljiv, gotovo hipnotičan, a ruka mu je
kliznula niz Michaelovu podlakticu i preko šake, nježno ga
prisiljavajući da ispusti nož kojim je premazivao kruh. Gotovo
uopće nisu disali, ni jedan ni drugi. A onda, kad mu se Luceova
glava približila, Michaelove su se usne razdvojile, šišteći je
uvukao zrak kroz stisnute zube i oči su mu sa bljeskom oživjele.
Čuli su šum istodobno, i okrenuli su se. Na vratima je
stajala sestra Langtry.
Luce je nemarno ispustio Michaelovu ruku, ne prebrzo i bez
osjećaja krivice, a onda se sasvim prirodno odmaknuo korak
dalje.
- Još niste završili, Michael? - upitala je sestra Langtry
glasom koji nije zvučao sasvim normalno, iako je sve ostalo na
njoj tako izgledalo, čak i oči.
Michael je podigao nož.
- Samo što nisam, sestro.
Luce se odmaknuo, zlobno i slavodobitno pogledao sestru
Langtry dok je prolazio mimo nje, i izišao iz sobe. Zaboravljena
cigareta ostala je na podu, blagi povjetarac pokretao je vlakna
duhana i papir.
Duboko udahnuvši, sestra Langtry ušla je u prostoriju a da
uopće nije bila svjesna da briše dlanove o haljinu, gore-dolje,
gore-dolje. Stala je tako da može promatrati Michaela iz profila,
dok je on rezao maslacem namazane kriške na manje komade i
slagao ih na tanjur.
- Što se to dogodilo? - upitala je.
- Ništa. - Glas mu je zvučao ravnodušno.
- Sigurni ste?
 - Sasvim siguran, sestro!
- On nije... pokušavao da vas napastuje? Zaista nije?
Michael se okrenuo da pripravi čaj; voda u loncu na primusu
divlje je kipjela, ispuštajući paru u atmosferu već zasićenu
vlagom. Oh, bože, zašto ljudi neće da ga ostave na miru?
- Da me napastuje? - ponovio je u nadi da bi je priprosta
tupost mogla natjerati da se ostavi zapitkivanja.
Očajnički je pokušavala srediti misli i emocije, uvesti u njih
neki red i disciplinu, svjesna da je malokad u životu bila tako
iznervirana, tako izbačena iz ravnoteže.
- Slušajte, Michael - rekla je glasom koji ni na trenutak nije
zadrhtao - ja sam odrasla osoba i ne volim kad me tjeraju da se
osjećam kao djevojčica. Zašto se uporno odnosite prema meni kao
da je to čime su opterećene vaše misli previše komplicirano za
mene? Ponovo vas pitam - je li Luce pokušavao da vam se na neki
način udvara? Je li ili nije?
Michael je izlio vreli mlaz vode iz lonca u pripremljeni čajnik.
- Nije, sestro, na časnu riječ nije. Samo je glumio Lucea.
- Jedva primjetni osmijeh zadigao mu je kraj usana; spustio
je lonac na primus, ugasio plamen i okrenuo se ravno prema njoj.
- Sve je sasvim jednostavno. Luce je pokušavao pronaći
način da me iznervira. Sam je tako rekao. Neće, međutim, uspjeti.
Već sam sretao ljude kao što je Luce. I ma koliko da me provocira,
više nikad neću izgubiti vlast nad sobom. - Stisnuo je šaku.
- Ne smijem! Bojim se onoga što bih mogao učiniti.
Ima nečega u njemu... čudno, Luce je upotrijebio te iste
riječi. Zurila je u njegovo golo rame iznad plavim dlačicama
obraslih prsa i pitala se jesu li biserne kapi na njemu od znoja ili
od pare. Iznenada se pobojala da ga pogleda u oči, osjetila je
blagu vrtoglavicu i grč u želucu, i ostala je stajati nemoćna i
zbunjena, kao djevojčica u prvom zanosu likom nekog dalekog,
odraslog muškarca. Lice joj je izgubilo boju, zateturala je. Smjesta
joj je priskočio, siguran da će se onesvijestiti, i uhvatio je rukom
oko pasa, držeći je dovoljno čvrsto da joj iz nogu nestane svaki
osjećaj težine. Nije osjećala ama baš ništa osim dodira njegove
ruke, boka i ramena dok, užasnuta, nije postala svjesna kako se
u njoj podiže val koji joj steže bradavice u oštre, tvrde izbočine i
bolno nadima grudi.
- Oh, bože, ne! - viknula je, istrgnuvši se i munjevito
pretvarajući sve u protest protiv Luceovog ponašanja, izražen
lakim udarcima šake o radni stol. - On je opasan! - rekla je kroz
stisnute zube. - On bi uništio sve što mu padne šaka, samo da
može gledati smrtne trzaje.
Protekli trenuci nisu djelovali samo na nju; Michaelu se
tresla ruka kad ju je podigao da obriše znoj s lica, pa se napola
okrenuo, prisiljavajući se da mirno diše i ne usuđujući se
pogledati u nju.
- Postoji samo jedan način da se iziđe na kraj s Luceom -
rekao je. - A to je ne dopustiti da vas iznervira.
- Zaslužio je šest mjeseci krampa i lopate!
- To ni meni ne bi škodilo. Nikome od nas ovdje na Odjelu X
- rekao je blago, konačno skupivši snagu da podigne poslužavnik.
- Idemo, sestro. Osjećat ćete se bolje nakon šalice čaja.
Uspjela je da namjesti nešto kao osmijeh i pogleda ga, ne
znajući da li da se stidi ili prepusti oduševljenju, i tražeći na
njegovom licu nešto što će joj vratiti samopouzdanje. Ali njegovo
lice, osim očiju, bilo je potpuno bezizražajno, a oči mu nisu
odavale ništa osim velikog uzbuđenja, jer su zjenice bile raširene.
A to je moglo biti i zbog Lucea.
Lucea nije bilo ni na odjelu ni na verandi. Na pojavu čajnika,
kartaši su gotovo zahvalno prekinuli igru jer su ga već dosta dugo
očekivali.
- Što se više znojim, to više čaja moram piti - rekao je Neil,
iskapivši jednim gutljajem šalicu i pružajući je da mu natoče još.
- Vrijeme je, prijatelju, da uzmete tabletu soli - rekla je
sestra Langtry, nastojeći unijeti u glas pravu dozu dobrog
raspoloženja i distance.
Niel ju je odmah pogledao, pa i ostali.
- Je li sve u redu, sestro? - upitao ju je Nugget zabrinuto.
Osmjehnula se i zavrtjela glavom.
- Samo mali napad lucesa. Gdje je on?
- Imam osjećaj da se njegova visost udaljila nekamo prema
plaži.
- Prije jedan? To nije slično Luceu.
Nugget se iscerio, a izbočeni gornji sjekutići učinili su da
njegova sličnost s glodavcima postane upadljivija.
- Jesam li vam rekao da ide na plivanje? I jesam li vam rekao
na koju plažu ide? Otišao je da se prošeta, a ako slučajno sretne
jednu zgodnu mladu damu... Ništa, malo će stati i popričati, to je
sve.
 Michael je glasno uzdahnuo i, osmjehujući se sestri Langtry
kao da želi reći: Vidite, rekao sam vam da nema razloga za
zabrinutost. .. protegnuo leđa i ostao sjediti zavaljen, s rukama na
zatiljku. Jasno izraženi mišići na njegovim prsima zategli su se a
dlake ispod pazuha poravnale se, svjetlucajući se od znoja.
Ponovo je osjetila kako blijedi i tek krajnjim naporom uspjela
je spustiti šalicu na tanjurić a da ne prolije čaj. „Pa, ovo je
smiješno!” pomislila je, tvrdoglavo se opirući. „Pa, nisam više
učenica! Odrasla sam, iskusna žena!”
Neil se ukočio, ispružio ruku i zaštitnički je spustio na njene
stegnute šake.
- Hej, sestro, što je to s vama? Mali napad groznice? Ustala
je, potpuno vladajući sobom.
- Mislim da ne može biti ništa drugo. Hoćete li se snaći ako
odem malo ranije? Ili želite da zamolim glavnu sestru da mi
pošalje zamjenu preko ručka?
Neil ju je otpratio dok su ostali, među njima i Michael, ostali
sjediti za stolom, zabrinuti.
- Samo nam, za ime božje, nemojte natovariti zamjenu na
vrat - zamolio ju je Neil. - To bi nas dotuklo. Možete li ići sami?
Možda bi bilo bolje da vas otpratim do vaše barake?
- Ne, Neil, zaista nije potrebno. Ne vjerujem da je nešto
ozbiljno, jednostavno se danas ne osjećam najbolje. Možda zbog
ovog vremena. Činilo se da će biti hladno i suho, a krčkamo se
kao u loncu za juhu. Malo ću se odmoriti poslije podne i bit će sve
u redu. - Odgrnula je zastor protiv muha i osmjehnula mu se
preko ramena. - Vidjet ćemo se večeras.
- Samo ako se budete osjećali bolje, sestro. Ako vam ne bude
bolje, ne brinite i, molim vas, ne šaljite nikoga! Ovdje će biti sve
mirno kao u grobu.

Soba sestre Langtry bila je jedna u nizu od deset sličnih soba

građenih u stilu tipičnom za Bazu broj 15, sa širokom verandom
duž prednje strane, a čitava krhka konstrukcija stajala je na
stupovima, tri metra iznad zemlje. Već četiri mjeseca bila je jedina
stanovnica bloka, što nije bilo toliko posljedica njene
nedruštvenosti koliko želje zrele žene da ima svoj mir. Živjela je u
zajedničkim prostorijama otkako je stupila u vojsku 1940. godine,
a dok je radila u stanicama za prihvat ranjenika, dijelila je mali
šator sa još tri sestre. Kad je stigla u Bazu broj 15, učinilo joj se
da se našla u raju, iako je morala dijeliti sobu - istu u kojoj je i
sad stanovala - s još jednom sestrom, a čitava zgrada podrhtavala
je od prodornih glasova žena prisiljenih da žive preblizu jedna
drugoj. Zato nije bilo nikakvo čudo što su oni koji su ostali u bazi
nakon redukcije osoblja, nastojali da između njih i ostalih bude
što više praznog prostora, i uživali u osjećaju da su sami.
Sestra Langtry ušla je u sobu i odmah otišla do pisaćeg
stola, otvorila gornju ladicu i izvukla iz nje staklenu posudu s
tabletama nembutals. Na stolu je stajao vrč prokuhane vode
pokriven staklenom čašom. Uzela je čašu, natočila u nju malo
vode i progutala tabletu prije nego što je stigla da se predomisli.
Oči koje su je gledale iz potamnjelih dubina malog ogledala na
zidu iznad pisaćeg stola, bijahu okružene tamnim kolutovima i
nekako prazne. Nastojala je da takve i ostanu dok nembutal ne
počne djelovati.
Sigurnim pokretom pronašla je i izvukla dvije dugačke kopče
koje su joj pridržavale veo u propisnom položaju, podigla čitavu
kompliciranu konstrukciju s kose vlažne od znoja i spustila je,
krutu i praznu, na tvrdo sjedište stolca, gdje će ostati i šutke je
promatrati, kao da joj se ruga. Sjela je na rub kreveta da odžnira
visoke cipele za dan, a onda ih pedantno postavila jednu uz
drugu, dovoljno daleko da se ne saplete o njih kad bude ustajala
iz kreveta. Zatim je ustala da svuče uniformu i sve što je nosila
ispod nje.
Na jednom čavlu iza vrata visila je pamučna kućna haljina
ukrašena nekim pseudoorijentalnim šarama; obukla ju je i otišla
u vlažnu, mračnu kupaonicu da se istušira. Konačno je, okupana
i pristojno odjevena u široku pamučnu pidžamu, legla na postelju
i zatvorila oči. Nembutal je djelovao, izazivajući osjećaj kao da je
popila malo više džina - blagu vrtoglavicu praćenu mučninom. Ali
bar je djelovao. Uzdahnula je, boreći se da se oslobodi svijesti,
misleći: „Jesam li zaljubljena u njega, ili za ovo što osjećam
postoji neko drugo ime? Jesam li samo predugo odvojena od
normalnog života, jesam li previše grubo potiskivala svoje fizičke
potrebe? To bi moglo biti. Nadam se da je tako. Da, to nije ljubav.
Ne ovdje. Ne s njim. Meni on ne izgleda kao čovjek koji bi znao
cijeniti ljubav...”
 Slike su se počele mutiti, ljuljati, stapati. Zaspala je s takvim
zadovoljstvom da je mogla reći sama sebi kako bi bilo divno nikad
se ne probuditi iz tog sna, nikad, nikad...

Kad se oko sedam uvečer istog dana popela uz rampu do ulaza na

Odjel X, srela je na vratima Lucea. Pokušao je proći mimo nje kao
da se ništa nije dogodilo, ali mu je ona presjekla put, smrknuto
ga promatrajući.
- Htjela bih malo porazgovarati s vama.
Zakolutao je očima.
- Oh, sestro, nemojte sada! Imam sastanak!
- Odložite ga. Uđite, naredniče!
Luce je stajao gledajući kako skida vojnički šešir sa sivom
trakom ukrašenom crvenim prugama, kako ga vješa o klin na
kojem je preko dana visila njena pelerina. Više mu se sviđala u
večernjoj odjeći, tada je izgledala kao mali vojnik, sav u sivom.
Kad se smjestila iza svog stola, podigla je pogled prema
njemu i ustanovila da stoji nemarno naslonjen na zid pokraj
otvorenih vrata, skrštenih ruku, spreman da se brzo udalji.
- Uđite, zatvorite vrata i stanite mirno, naredniče! - rekla je
oštro i pričekala da izvrši naređenje. Zatim je nastavila: - Željela
bih da mi točno objasnite što se odigralo jutros u dnevnoj sobi
između vas i narednika Wilsona.
Slegao je ramenima i zavrtio glavom.
- Ništa, sestro.
- Meni to baš nije izgledalo kao ništa.
- A kako je izgledalo? - upitao ju je, i dalje se osmjehujući.
Stvar ga je, izgleda, više zabavljala nego zabrinjavala.
- Izgledalo je kao da se pokušavate približiti naredniku
Wilsonu... kao homoseksualac.
- Pa, i pokušao sam - odgovorio je jednostavno.
Zbunjena, morala je načiniti stanku od nekoliko trenutaka
da smisli što će reći, i sve što je smislila bilo je:
- Zašto?
- Ah, bio je to samo eksperiment, ništa više. On je topli brat.
Htio sam da vidim što će učiniti.
 - To je kleveta, Luce.
Nasmijao se.
- Neka me slobodno tuži! On je pravi pravcati topli brat,
kažem vam.
- Što ne objašnjava činjenicu da ste vi napastovali njega, zar
ne? Ostavimo sad narednika Wilsona po strani, ali vi nikako niste
homoseksualac.
Njegov nagli pokret natjerao ju je da se trgne. Luce je sjeo
postrance na rub njenog stola i unio joj se u lice tako da je vidjela
neobičnu strukturu njegovih šarenica, bezbroj raznobojnih pruga
i mrlja koje su im davale ono neobično kameleonsko svojstvo.
Zjenice su mu bile malo raširene i blistave od odbijene svjetlosti.
Srce joj je zagalopiralo kad se sjetila kakav je dojam ostavio na
nju u ona prva dva dana na odjelu - bila je kao uspavana,
hipnotizirana, gotovo začarana. Ali ono što je rekao razbilo je
opčinjenost i istrglo je iz njegove vlasti.
- Srce, ja sam sve - rekao je tiho. - Sve što god hoćeš! Mlado,
staro, muško, žensko... meni je sasvim svejedno.
Nije se mogla suzdržati a da s odvratnošću ne iskrivi usta.
- Prestanite! Ne govorite takve stvari! To je užasno! Njegovo
joj se lice još više približilo, a njegov zdravi, čisti miris kovitlao se
oko nje kao oblak.
- Hajde, sestro, isprobaj me! Znaš li u čemu je tvoja nevolja?
Što nisi nikoga probala. Zašto ne bi počela od najboljeg? Ja sam
najbolji koji postoji, zaista jesam... oh, ženo, mogu da te natjeram
da se treseš i vrištiš od strasti i tražiš još! Ne možeš ni zamisliti
što mogu uraditi s tobom. Hajde, sestro, isprobaj me! Samo me
isprobaj! Zašto bi se trošila na jednog pedera ili lažnog Engleza,
koji je već tako umoran da mu se i ne diže? Probaj mene! Ja sam
najbolji koga možeš dobiti!
- Molim vas, odlazite! - rekla mu je prigušeno, kroz nos.
- Obično se ne volim ljubiti, ali tebe ću poljubiti. Hajde,
sestro, poljubi me!
Nije mogla pobjeći; naslon njena stolca bio je tako blizu zida
da je jedva mogla sjediti. Naglo je gurnula stolicu u stranu tako
da je udarila u prozorski okvir, a tijelo joj je izvilo u provali gnjeva
koji čak ni Luce nije mogao protumačiti kao nešto drugo.
- Van, Luce! Smjesta! Pritisnula je dlanom usta kao da će
povraćati, pogleda uprtog u fascinantno lice pred sobom kao da
vidi samog vraga.
 - U redu, upropasti se kad već želiš - rekao je i ustao,
lupkajući se i trljajući po hlačama da mu oslabi erekcija. - Kakva
si ti samo glupača! Nikakve radosti nećeš imati ni od jednog ni od
drugog. Ono ti nisu muškarci. Ja sam jedini muškarac ovdje.
Kad je otišao, dugo i ukočeno je zurila u zatvorena vrata,
kao da proučava njihovu konstrukciju dok je, sa zakašnjenjem,
nije obuzeo užas, a zatim strah. Osjećala je nezadrživu potrebu da
zaplače, i samo upornim gledanjem u vrata uspijevalo je suspreći
suze. Osjetila je, naime, u njemu snagu, odlučnost da ono što želi
i dobije, po svaku cijenu. Pitala se da li se Michael isto tako
osjećao tog jutra u dnevnoj sobi, je li i on bio kao prikovan
pogledom tih čudnih, demonskih očiju.

Neil je pokucao, ušao i zatvorio vrata za sobom; jednu ruku držao

je iza leđa, skrivajući nešto. Prije nego što će sjesti na stolac za
posjetioce, izvukao je dozu i ponudio joj preko stola cigaretu.
Njeno prividno odbijanje bilo je dio ustaljenog obreda, ali te večeri
je bez riječi zgrabila cigaretu i nagnula se preko stola da joj
pripali, kao da joj je isuviše potrebna da bi glumila nećkanje.
Kad je pokrenula noge, začulo se struganje cipela po podu;
Neil uzvi jednom obrvom.
- Ne sjećam se da ste sjeli a da prethodno niste izuli cipele,
sestro. Jeste li sigurni da vam nije mjesto u krevetu? Nemate
temperaturu? Ne boli vas glava?
- Nemam temperaturu i ne boli me glava, doktore, i sasvim
se dobro osjećam. Nisam izula cipele jer sam ulazeći naletjela na
Lucea, i htjela sam da porazgovaram s njim. I tako sam zaboravila
na cipele.
Ustao je, obišao stol i kleknuo u uskom prostoru kraj njene
stolice.
- Dajte, podignite nogu - rekao je tapšući se po bedru.
Kopče na njenim gležnjacima od ceradnog platna bile su
krute, pa se namučio dok ih je otkopčao. Kad je skinuo gležnjake,
odvezao je vezice na visokim cipelama koliko je bilo potrebno da
ih svuče, a onda je navukao kratke čarape preko ruba njenih
hlača. Isto je tako uradio i s njenom drugom nogom, čučnuo na
pete i počeo se osvrtati tražeći platnene tenisice s gumenim
potplatima koje je nosila na odjelu nakon sumraka.
- U donjoj ladici - rekla je.
- E, sad je bolje - rekao je kad joj je zažnirao tenisice. - Je li
vam udobnije?
 - Jest, zaista. Hvala.
Vratio se na svoje mjesto.
- Još mi uvijek izgledate nekako isprani.
Pogledala je u svoje ruke, koje su još podrhtavale.
- Ne znam koji mi je vrag! - rekla je, tobože iznenađena.
- Zašto ne uzmete bolovanje?
- To su samo živci, Neil.
Šutke su pušili; ona je namjerno gledala kroz prozor a on je
uporno zurio o nju. A onda, kad se okrenula da ugasi opušak,
položio je pred nju na stol komad papira koji je dotle skrivao.
Michael! Upravo onakav kakvog ga je i sama vidjela, čvrst i
zgodan, s očima koje su gledale u nju tako iskreno i čestito da je
bilo apsolutno nemoguće i pomisliti kako se iza njih krije nešto
nenormalno.
- Ovo je najbolji portret koji ste dosad napravili, bolji nego i
onaj Luceov, mislim - rekla je zureći kao opčinjena u crtež.
Nadala se samo da nije primjetno poskočila kad je vidjela što joj je
donio. Pažljivo je podigla crtež i pružila mu ga. - Hoćete li ga
pribiti na zid, molim vas?
Učinio je kako je željela, postavio crtež na desni kraj
srednjeg reda, do svog portreta, i pričvrstio ga sa četiri pribadače.
Pored Michaelovog, njegov vlastiti lik postao je neupadljiv.
Crtajući sebe, nije bio u stanju raditi s potrebne distance, pa je
lice na zidu izgledalo iscrpljeno, napeto, unezvijereno.
- Sad smo kompletni - rekao je i ponovo sjeo. - Smijem li vas
ponuditi još jednom cigaretom?
Uzela je cigaretu gotovo isto onako žurno kao i prvu, duboko
povukla dim i, ispuštajući ga, rekla brzo i nekako neprirodno:
- Michael za mene predstavlja zagonetku. - Uz to je pokazala
rukom na novi crtež.
- Tu se kod vas nešto pobrkalo, sestro - rekao je Neil ležerno,
ne odajući da shvaća koliko joj je teško raspredati o Michaelu, niti
svoju opsesivnu preokupaciju odnosima između nje i Michaela. -
Zagonetne su samo žene. Pitajte koga god hoćete, od
Shakespearea do Shawa.
- Samo muškarcima. Shakespeare i Shaw bili su muškarci.
To je problem s licem i naličjem. Suprotni spol je uvijek terra
incognita. I svaki put kad pomislim kako sam konačno shvatila
muškarce, vi mi namjestite neku zvrčku pa moram početi iz
početka. Uvijek plivate u suprotnom pravcu. - Otresla je pepeo
cigarete i osmjehnula se. - Mislim da je glavni razlog što volim da
sama vodim ovaj odjel u tome što je to izvanredna prilika da
proučavam grupu muškaraca bez upletanja drugih žena.
Nasmijao se.
- Kakav klinički pristup! Meni to, naravno, možete reći, ali
nemojte reći Nuggetu, jer će odmah pasti u postelju zahvaćen
kombinacijom bubonske kuge i antraksa. - U očima joj je
sijevnula ljutnja, i kao da se spremila da protestira kako ju je
pogrešno shvatio, ali on je nastavio prije nego što ga je stigla
prekinuti, pitajući se ujedno ne bi li pomalo šaljiv odgovor mogao
skrenuti tok njenih misli. - Muškarci su u biti najjednostavnija od
svih bića. Možda nisu baš u svemu na nivou protozoa, ali nisu ni
misterij u rangu pitanja koliko anđela može stati na vrh igle.
- Vrata! Broj anđela na vrhu igle nije ništa prema vama, a uz
to je tajna muškaraca mnogo važnija! Uzmite, na primjer,
Michaela...
Ne, to ipak ne može učiniti. Ne može govoriti o onome što se
odigralo između Michaela i Lucea u dnevnoj sobi, iako je, dok je
išla od svoje barake do Odjela X, bila zaključila da je Neil jedini
čovjek koji joj može pomoći. Sad je, međutim, iznenada postala
svjesna da bi, pričajući mu o tome, otkrila sebe, a to nije smjela
učiniti. Tu je, zatim, bila i ona strašna scena s Luceom; morala bi
mu na kraju pričati i o tome, i stvar bi završila umorstvom.
Stisnula je zube, ne završivši rečenicu.
- U redu, uzmimo na primjer Mikea - rekao je Neil kao da je
izgovorila zaokruženu misao. - Što je na tom našem anđelu
ministrantu Michaelu tako posebno? Koliko bi takvih moglo stati
na vrh igle?
- Neil, ako budete govorili kao Luce Daggett, dajem vam riječ
da više nikad neću progovoriti s vama!
To ga je tako iznenadilo da je ispustio cigaretu; sagnuo se i
podigao je, a onda je ostao sjediti, promatrajući je zbunjeno i
sumnjičavo.
- Otkud sad to, zaboga? - upitao je.
- Oh, taj prokleti čovjek! Dosta mi ga je! - bilo je sve što je
rekla.
- Sestro, smatrate li me vi prijateljem? Hoću da kažem,
nekim tko je na vašoj strani, srcem i dušom uz vas?
- Naravno! To ne treba ni da pitate.
- Onda, je li Luce taj koji vas uznemirava, ili je to Mike?
Poznajem Lucea i trpim ga već tri mjeseca, i nikad se nisam
osjećao kao sada... otkako je stigao Michael, da budem precizniji.
Za samo dva tjedna ovaj odjel pretvorio se u prenapregnut kotao.
Stalno čekam da eksplodira, ali on samo kipi, dostižući
povremeno zonu opasnosti, a onda se opet smiri. A čekati da
eksplodira nešto što mora eksplodirati, vrlo je neugodan osjećaj.
Kao da sam ponovo pod vatrom.
- Znala sam da ste pomalo kivni na Michaela, ali nisam
mogla pretpostaviti da je to tako dubok osjećaj - rekla je,
stisnutih usana.
- Ja nisam kivan na Michaela! To je sjajan momak! Samo, za
ovo što se događa kriv je Michael, a ne Luce. Michael.
- To je smiješno! Kako bi Michael mogao sve izmijeniti? On je
tako... tako tih čovjek.
„E pa, tu nema pomoći,” pomislio je pažljivo je promatrajući.
„Zna li ona uopće što se događa s njom, s njim, sa svima nama?”
- Možda je to zato što ste se vi promijenili. Otkako je Michael
došao - rekao je odlučno. - Sigurno ste i te kako svjesni činjenice
da naša raspoloženja i držanje zavise od vas. To vrijedi čak i za
Lucea. A otkako je Michael došao, vi ste druga osoba... pa su i
naše raspoloženje i držanje drukčiji.
Oh, bože, zadrži smiren izraz lica, sestro Langtry, ne dopusti
da te oda... I nije; pogledala ga je s nekim, reklo bi se uljudnim,
zanimanjem, smireno, hladno, ozbiljno. Ali iza te fasade njen je
mozak grozničavo nastojao pohvatati sve implikacije tog razgovora
i formulirati plan ponašanja, koji će, ako ne smiriti Neila, a ono
bar izgledati logičan. Logičan u odnosu na ono što on zna o njoj, a
upravo joj je dao do znanja da je poznaje bolje nego što je
vjerovala. Sve što je rekao bilo je točno, ali to mu nije mogla
priznati; bila je i previše svjesna njegove krhkosti i ovisnosti o
njoj. A on joj, vrag ga odnio, upravo nameće temu s kojom ni
sama još nije načisto, o kojoj još nije stigla razmisliti.
- Umorna sam, Neil - rekla je, a na licu joj se iznenada
pojavio izraz koji je govorio da je proživjela težak, naporan dan. -
Sve ovo već predugo traje. Ili sam ja preslaba. Ne znam. A voljela
bih da znam. - Ovlažila je jezikom usne. - Ne okrivljujte za sve
Michaela, molim vas! Situacija je mnogo složenija i ne zaslužuje
tako pojednostavljen pristup. Ako sam se promijenila, to je onda
zbog nečega što je u meni. Nešto se približava svršetku, nešto
drugo treba da počne. Mislim da se, u stvari, priprema za to, a i vi
svi isto tako. Umorna sam. Ne otežavajte mi situaciju, molim vas,
već mi pomozite ako možete!
 S Neilom se u tim trenucima događalo nešto sasvim
neobično; osjećao je to gotovo fizički dok je sjedio i slušao kako
Honour Langtry samo što ne priznaje svoj poraz. Kao da su, dok
je promatrao njen pad, njegove snage rasle. Kao da je punio
vlastite baterije njenom energijom. To je ono, pomislio je u zanosu
- iznenada je postala čovjek kao i on, osoba čija energija i
izdržljivost imaju svoje granice, prema tome, osoba koja može i
pogriješiti. Vidjeti je tako značilo je postati svjestan svojih snaga,
koje bi inače zauvijek ostale u sjeni njezinih.
- Kad sam vas prvi put ugledao - rekao je polako - učinilo mi
se da ste sazdani od čistog čelika. Imali ste sve što ja nisam imao.
Da ste izgubili nekolicinu ljudi u borbi, tugovali biste za njima,
naravno, ali ne biste zbog toga dospjeli na mjesto kao što je Odjel
X. Ništa na ovom svijetu ne bi vas moglo dovesti na mjesto kao
što je Odjel X. I, pretpostavljam, cijelo vrijeme ste bili upravo ono
što mi je bilo potrebno. Da mi to nije bilo potrebno, ne biste mogli
pomoći, a pomogli ste mi. Beskrajno mnogo ste mi pomogli. Ne
bih želio da sad popustite. Učinit ću sve što je u mojoj moći da ne
popustite. Ali je zgodno osjetiti kako se, za promjenu, vaga malo
naginje na moju stranu.
- To mogu razumjeti - rekla je osmjehujući se, a onda je
uzdahnula: - Oh, Neil... Oprostite mi. Zaista se osjećam kao da
nisam sasvim pri sebi, znate. Ne kažem to kao ispriku, ne. Što se
tiče mojih raspoloženja i držanja, potpuno ste u pravu. Ali mogu
izići na kraj sa samom sobom.
- Zašto je Michael upućen na Odjel X? - upitao ju je.
- Znate vrlo dobro da me takve stvari ne smijete pitati - rekla
je, iznenađena. - Ne smijem raspravljati ni o jednom pacijentu s
drugim!
- Osim ako se zove Benedict ili Luce. - Slegao je ramenima -
Ah, nije važno, vrijedilo je pokušati. Nisam pitao iz puke
radoznalosti. On je opasan čovjek. Ličnost sa previše integriteta. -
U trenutku kad je izgovorio te riječi, već se bio pokajao, jer nije
želio vidjeti kako se ona udaljava, sad kad se iznenada našla tako
blizu njega.
Ali ona se nije trgla niti je prešla u defenzivu, samo je ustala.
- Krajnje je vrijeme da se pojavim na odjelu. Što ne znači da
vas tjeram, Neil. Zahvalna sam vam za mnogo toga. - Zastala je
na vratima, čekajući da joj se približi. - Slažem se s vama,
Michael je opasan čovjek. Ali opasni ste i vi, opasan je i Luce... i
Ben, kad je već o tome riječ. Svaki na svoj način, možda, ali, da...
svi ste vi opasni.
Te večeri je napustila odjel nešto ranije nego obično i,
odbivši Neilovu ponudu da je otprati, polako se odšetala do svoje
sobe. Bilo je strašno nemati nikoga komu bi se mogla obratiti.
Kad bi pokušala razgovarati s pukovnikom „Chinstrapom”, on bi
je jednostavno poslao na ispitivanje, dok bi glavna sestra... Nije
zaista bilo nikoga komu bi se mogla obratiti, čak ni među
kolegicama medicinskim sestrama, jer je ona koja joj je među
njima bila najdraža otišla kad je Baza broj 15 djelomično
zatvorena.
Bio je to najstrašniji dan u njenom životu, niz dramatičnih
susreta koji su je namučili, zbunili, zabrinuli i umorili. Michael,
Luce, Neil i ona uvijali su se, previjali, izoštravali i rasplinjavali
kao slike u onim ogledalima u zabavnim parkovima koja
pretvaraju poznate oblike u groteske.
Vjerojatno je za većinu onog što je vidjela - ili što je mislila
da je vidjela - u dnevnoj sobi postojalo neko logično objašnjenje.
U vezi s Michaelom, njeni su je instinkti upućivali jednim
pravcem, a njegovo držanje u dnevnoj sobi i neke njegove izjave
drugim. Zašto nije jednostavno odgurnuo Lucea, ili ga eventualno
udario? Zašto je stajao kao idiot, satima, činilo se, prepuštajući se
dominaciji one strašne fizičke prisutnosti? Zato što je posljednji
put kad se odupro silom došlo do tučnjave na život i smrt, zbog
koje je dospio na Odjel X? To je lako moguće, iako nije bila
sigurna da je do tučnjave došlo nakon događaja sličnog ovom u
dnevnoj sobi. U njegovim dokumentima nije bilo ničeg u vezi s
tim, a on sam nije rekao ništa. Zašto je stajao i pustio da ga Luce
miluje? Mogao je jednostavno otići! Kad ju je ugledao kako stoji i
promatra ga, u njegovim očima vidjela je stid i gađenje, a nakon
toga potpuno se zatvorio prema njoj. Sve to skupa bilo je potpuno
neshvatljivo.
Čula je Lucea kako šapuće: „Ja sam sve, sve što god hoćeš...
mlado, staro, muško, žensko... meni je sasvim svejedno... ja sam
najbolji koji postoji... ja sam pomalo kao Bog...” Uza sve njeno
osobno i bolničarsko iskustvo, nikad nije ni pomislila da ima ljudi
kao što je Luce, ljudi koji se mogu prilagoditi i seksualno
funkcionirati na svim nivoima jednostavno po narudžbi. Kako je
Luce postao takav kakav jest? Uplašila ju je i sama pomisao na
količinu bola potrebnu da se stvori čovjek kao Luce. A inače je
tako obdaren - izgledom, razumom, zdravljem, mladošću... Ipak,
nema ništa, pod bogom ništa. On sam je potpuna praznina.
 A Neil sjedi za upravljačem i izvlači iz nje ustupke koje ni
sama, zbog nedostatka vremena, ne razumije potpuno. U toku već
prilično dugog i bliskog poznanstva s Neilom, nikad nije vidjela u
njemu po naravi čvrsta čovjeka, a on to očigledno jest. Tvrd
čovjek. Neka je Bog na pomoći onome koga on ne voli, ili tko učini
nešto što će njegovu ljubav pretvoriti u njenu suprotnost. One
njegove blage plave oči svjetlucale su kao dva komada lapis
lazulija.
Njena burna, spontana reakcija na Michaela, slabost i
neodlučnost što su je obuzeli prije nego što je toga postala
svjesna, predstavljali su velik šok. Nikad ranije u životu nije se
tako osjećala, čak ni u divljem kovitlacu onoga što je smatrala
pravom i potpunom ljubavlju. Da ju je Michael poljubio, bila bi ga
povukla na pod i podala mu se tu, na licu mjesta, kao kučka koja
se ganja...
Kad se našla u svojoj sobi, čeznutljivo je pogledala u najvišu
ladicu pisaćeg stola, ali se prisilila da ne dira bočicu s
nembutalom. Ranije tog dana bilo je prijeko potrebno da posegne
za tim preparatom; znala je da je ništa na ovom svijetu ne bi
moglo natjerati da se vrati na odjel da je nekim slučajem popodne
provela budna. Morala se liječiti od šoka. Sad je, međutim, stanje
šoka bilo prevladano, iako ih je poslije prvog došlo još nekoliko.
Izvršila je svoju dužnost i vratila se na odjel, u pakao u koji se
Odjel X pretvorio.
Neil je, naravno, u pravu. Promjena se odigrala u njoj,
posljedica je Michaelovog dolaska i utjecala je negativno na sve.
Glupača, nije shvatila da njeno predosjećanje nesreće nema
nikakve veze s odjelom i njenim pacijentima per se; ono je
počinjalo i završavalo u njoj samoj. Zbog toga je potrebno da tome
učini kraj. Mora prekinuti s tim! Mora, mora, mora, mora... „Oh,
bože, poludjet ću. Već sam poremećena, više nego i jedan od
pacijenata što su prošli kroz Odjel X. I kamo da krenem sada?
Kamo, bože, kamo?”
U jednom kutu sobe na podu se vidjela mrlja gdje je jednom
bila prolila bočicu tekućine za punjenje upaljača. Bila je ljuta na
samu sebe kad joj se to dogodilo, sjetila se. Mrlja je ostala da je
svojom ružnoćom podsjeća na njenu nespretnost.
Sestra Langtry uzela je kantu vode i četku, kleknula i počela
ribati pod; ribala ga je sve dok daske na mjestu gdje je bila mrlja
nisu pobijeljele. Onda je prema očišćenom dijelu ostali dio poda
izgledao prljav, pa ga je nastavila prati, dio po dio, dok čitav pod
nije bio čist, izbijeljen, vlažan. Ipak, osjećala se bolje. Bolje nego
da je uzela nembutal. I bila je tako umorna da je odmah zaspala.

- Kažem vam da s njom nešto nije u redu! - tvrdio je uporno

Nugget, drhteći. - Bože, kako se loše osjećam! - Nakašljao se iz
dubine pluća i sa zapanjujućom preciznošću pogodio pljuvačkom
stablo palme iznad Mattovog ramena.
Sva šestorica čučala su na obali, goli, okupljeni ukrug; iz
daljine su izgledali kao ukrug postavljeno kamenje, smeđe i
nepokretno, namjerno tako raspoređeno u neke okultne ili
obredne svrhe. Dan je bio prekrasan, na granici toplog i vrelog,
zrak bez uvijek prisutne vlage. Ipak, bez obzira na primamljivo
vrijeme, okrenuli su leđa moru, pijesku i palmama. Gledali su
unutra, u sebe.
Glavni predmet rasprave bila je sestra Langtry. Savjetovanje
je sazvao Neil, i svi su se uključili. Matt, Benedict i Luce izrazili
su mišljenje da su u pitanju posve fizičke tegobe i da je psihički
sasvim u redu, Nugget i Neil vjerovali su da se radi o nekom
ozbiljnijem poremećaju, a Michael se, na veliko Neilovo
nezadovoljstvo, suzdržao svaki put kad bi zatražili njegovo
mišljenje.
„Tko od nas govori iskreno?” pitao se Neil, „Nabacujemo se
teorijama o svemu i svačemu, od dermatitisa do malarije i ženskih
tegoba, kao da zaista vjerujemo kako je u pitanju samo neko
tjelesno oboljenje. Pa ni ja neću iznijeti pretpostavku da se radi o
nečemu drugom, a ne o fizičkim uzrocima. Volio bih da mogu
zaviriti u Michaela, ali dosad nisam uspio da načinim na njemu
ni najmanju pukotinu. On je ne voli! Ja je volim, on je ne voli! Je
li onda pravo i pošteno da ne vidi mene od njega? Zašto je on ne
voli? Dođe mi da ga ubijem zbog toga što joj čini.”
Diskusija se nije razbuktala, vođena je na mahove, s dugim
stankama, jer su svi bili uplašeni. Bila je i previše važna za njih, a
nikad ranije nisu imali prilike da iz nekog razloga budu zabrinuti
za nju. Bila je jedina črvsta stijena u njihovom nesigurnom moru,
držali su se za nju i izdržali žestoke oluje, dočekavši mirno
vrijeme. Metafora je bilo bezbroj: njihov svjetionik, njihova
Madona, njihova stijena, njihovo ognjište, njihov oslonac. Svaki
od njih drukčije je gledao na nju, svaki je gajio drukčije
uspomene, svaki je imao svoj sasvim osobni razlog da je voli.

Za Nuggeta je bila jedina osoba osim njegove majke kojoj je bilo

toliko stalo do njega da se brine o njegovom nestalnom zdravlju.
Kad je prebačen s Internog odjela na Odjel X, uz radosno klicanje
čitavog kolektiva koji je napuštao, ostavio je iza sebe bučni,
zagušljivi, užurbani svijet u kojem nitko nikad nije imao vremena
da ga sasluša, pa je bio prisiljen da neprestano govori povišenim
glasom, tražeći da mu posvete malo pažnje. Bio je bolestan, ali
mu jednostavno nitko nije vjerovao. Na Odjel X stigao je s
glavoboljom koja nije bila jedna od njegovih stalnih migrena, već
bubnjanje u glavi koje je značilo protest protiv muskulamih
tenzija koje su ga u to vrijeme mučile koliko i migrene, samo na
drukčiji način. A ona je sjela na rub njegovog kreveta i pažljivo
saslušala točan opis naravi svih tih bolova, zainteresirana i
zabrinuta za njega. I što je u opise svojih bolova unosio više lirike,
to je pokazivala više razumijevanja i sažaljenja. Pojavili su se
hladni oblozi, čitave kolekcije raznih pilula - a najveća sreća bila
je mogućnost da s njom ozbiljno razgovara o problemima izbora
najefikasnijeg lijeka za tu posebnu vrstu glavobolje, različite od
svih glavobolja koje su ga do tada mučile... Naravno, bio je
svjestan da je sve to njena tehnika; on, Nugget, nije bio budala.
Uostalom, dijagnoza u njegovoj povijesti bolesti nije se
promijenila. Ipak, ona se doista brinula o njemu, posvećivala mu
dio svog dragocjenog vremena, a to je za Nuggeta bio jedini kriterij
za brigu. Bila je lijepa, i kompletna, ličnost; a sve to nije joj
smetalo da se brine o njemu kao da joj je zaista stalo do njega.

Za Benedicta, koji je, po običaju, pravio razliku između žena i

ženskih, bila je daleko iznad svih žena. Ženska bića rađala su se
kao žene ili kao ženske, i ostajala su jedno ili drugo do kraja
života. Ženske je smatrao odvratnima - smijale su mu se, rugale
njegovom izgledu, izazivale ga i igrale se s njim surovo i zlobno
kao mačka s mišem. Žene su, s druge strane, bile smirena bića,
čuvari rase, božje miljenice. Muškarci su mogli ubijati, razarati i
kurvati se, ženske su mogle razbiti čitav svijet, ali žene su bile
život i svjetlost. A sestra Langtry bila je najsavršenija od svih
žena; kad god bi je pogledao, bio je spreman da joj opere noge, da
umre za nju ako je potrebno. Nastojao je da mu misli na nju
ostanu uvijek čiste, jer je sve drugo smatrao izdajom, ali u
njegovim nemirnim snovima često se nezvana pojavljivala s
vizijama golih dojki i stidnih mjesta, što je samo po sebi bilo
dovoljno da ga uvjeri kako nije dostojan ni da je pogleda. Pomiriti
se sa svijetom mogao je samo ako pronađe odgovor, i stalno je
imao osjećaj da je Bog poslao sestru Langtry da mu ona pokaže
kako da ga traži. Taj mu je odgovor stalno izmicao, ali uz nju je
nestajalo sve što ga je dijelilo od ostalog svijeta, osjećao je da
nekamo pripada. Isti takav osjećaj izazivao je u njemu i Michael,
pa je od Michaelovog dolaska počeo misliti o sestri Langtry i
Michaelu kao o jednom biću, nerazdvojnom, neizmjerno dobrom i
plemenitom.
S druge strane, svi ostali na Odjelu X bili su kao sav ostali
svijet, stvari, objekti. Nugget je bio lasica, kuna, tvor, štakor.
Znao je da je glupo zamišljati kako bi Nuggetu, kad bi pustio
bradu, izrasli zalisci kao kod glodavca, ali je ipak to zamišljao, i
kad god bi vidio Nuggeta kako se brije u kupaonici, dobivao je
želju da mu posavjetuje neka posudi bengalsku britvu i dobro se
izbrije, jer ti zalisci samo što mu nisu izbili. Matt je bio gruda,
oblutak, zrno krunice, očna jabučica, grožđica, hobotnica s
odsječenim krakovima prevrnuta naopako, suza, sve što je
okruglo, glatko, mutno, jer su i suze mutne, vode iz ničega u
ništa. Neil je bio stara planina duboko izlokana kišom, stup s
kanelama, dvije daske spojene s pomoću jezička i žlijeba, tragovi
prstiju samrtnika na glinenom stupu, usnula sjemena ljuska koja
se ne može otvoriti, jer joj je Bog premazao rubove nebeskim
ljepilom i sad se smijao Neilu, smijao! Luce je bio Benedict,
Benedict kakvim bi ga Bog stvorio da je bio naklonjen Benedictu;
svjetlost, život i pjesma. Ipak, Luce je bio utjelovljenje zla, izdaja
Boga, uvreda Bogu, iskrivljavanje njegovih namjera. A kad je Luce
takav, kakvim to čini Benedicta?

Neil je bio ozbiljno zabrinut. Izmicala mu je, a on to nije mogao

podnijeti. Ni po koju cijenu. Pogotovo sada, kad je konačno počeo
shvaćati sam sebe, uviđati koliko je ipak sličan onom starom
gospodinu u Melbourneu. Osjećao je da iz dana u dan postaje sve
snažniji, i taj proces ga je ispunjavao zadovoljstvom. Čudna stvar,
trebalo je da se pojavi Michael i podigne ogledalo u kojem će prvi
put jasno vidjeti samog sebe. Život zna biti okrutan. Upoznati
sebe zaslugom nekoga tko mu istodobno oduzima ono zbog čega
je želio saznati sve o sebi... Honour Langtry pripada Neilu
Parkinsonu i on nema namjeru da je izgubi. Mora da postoji neki
način da je vrati. Mora da postoji neki način!
Za Matta, Honour Langtry bila je veza s domom, glas u tami draži
od svih drugih glasova. Znao je da više nikad neće - fizički - vidjeti
svoj dom, pa je noću, ležeći, pokušavao da se sjeti kako zvuči glas
njegove žene, kako zvone tanki glasovi njegovih kćeri, ali mu to
nije uspijevalo. Glas sestre Langtry ostao je utisnut u ćelije
njegovog (znao je) umirućeg mozga i predstavljao je jedini odjek iz
drugih mjesta i drugih vremena koji je dopirao do njega, kao da
su se ta mjesta i vremena kristalizirala u njoj. U njegovoj ljubavi
prema njoj nije bilo ni traga želje za njenim tijelom. Za njega, koji
je nikad nije vidio, ona uopće nije imala tijela. Nekako kao da više
nije imao snage da se nosi s tijelima, čak ni u mašti. Pomisao na
sastanak s Ursulom bila je strašna, jer je znao da bi ona
očekivala od njega da pokaže želju koja u njemu više ne postoji.
Već sama pomisao na to kako slijepo pipa uzduž i poprijeko po
tijelu svoje žene, bila mu je odvratna - kao puž, zmija ili vlat
morske trave što se mehanički omotava oko predmeta na koji
slučajno naiđe! Ursula, naime, pripada svijetu koji je vidio, a
sestra Langtry je svjetlost u vječnoj tami. Bez lica, bez tijela.
Samo čista, čista svjetlost.

Luce je pokušavao da uopće ne razmišlja o njoj. Misliti na nju bilo

je gotovo nepodnošljivo, jer je svaki put kad bi se pojavila u
njegovim mislima, imala na licu onaj izraz gađenja i odbijanja.
Koji je, zaboga, vrag toj ženi? Zar nije kadra da ga jednom pogleda
i sama zaključi kakav bi bio? Sve što je tražio od nje bila je prilika
da joj pokaže što gubi time što ga ignorira, i prvi put mu se
dogodilo da ne zna kako nagovoriti jednu ženu da pokuša. A to je
obično bilo tako jednostavno! To nije mogao shvatiti. I zato ju je
mrzio. Htio je da joj se osveti za onaj pogled, za ono gađenje, za
ono tvrdokorno odbijanje. I tako je, umjesto da razmišlja o sestri
Langtry, razmišljao o pojedinostima slatke osvete kad za nju
kucne čas. Iz nekog razloga, sve njegove vizije završavale su
slikom sestre Langtry kako kleči pred njegovim nogama, priznaje
da je pogriješila i moli da joj pruži još jednu šansu.

Michael je još nije pravo poznavao, ali se u njemu bilo već počelo
buditi zadovoljstvo upoznavanja s njom, što mu nije bilo nimalo
drago. Seks na stranu, njegovo znanje o ženama bilo je vrlo
ograničeno; jedina žena koju je ikad bolje poznavao, bila je
njegova majka, a i ona je umrla kad mu je bilo šesnaest godina.
Umrla je zato što je očigledno iznenada došla do zaključka kako
nema radi čega živjeti, i to je bio za njega težak udarac. I on i
njegov otac osjećali su se na neki način odgovorni za to, iako,
ruku na srce, nisu znali što su to učinili da joj omrzne život.
Njegova sestra bila je dvanaest godina starija od njega, pa ni nju
nije pravo poznavao. Dok je još išao u školu, zbunjivalo ga je i
oduševljavalo kad bi saznao kako djevojke misle da je privlačan i
zanimljiv, ali njegovi pothvati na bazi takvih otkrića nisu nikad
davali zadovoljavajuće razultate. Njegove djevojke bile su uvijek
ljubomorne na njegove štićenike i na njegovu sklonost da najprije
misli na svoje štićenike, a tek onda na njih. Prilično je dugo išao s
jednom djevojkom iz Maidanda; bila je to uglavnom tjelesna veza i
sastojala se gotovo isključivo od stalnog i vrlo raznovrsnog seksa.
Njemu je to odgovaralo jer su njeni zahtjevi ostali ograničeni na
seks, pa se osjećao slobodan. Rat je prekinuo tu vezu i, ubrzo
nakon što je otišao na Srednji istok, ona se udala. Kad je saznao
za to, nije ga mnogo zaboljelo - bio je previše zauzet nastojanjem
da ostane živ da bi stigao razmišljati o tome. Najčudnije od svega
bilo je to što mu seks nije nedostajao, što se bez njega osjećao
snažnijim i cjelovitijim. Ili je možda jednostavno jedan od onih
sretnika koji mogu isključiti potrebu za seksom? Nije znao, a nije
ga ni zanimalo šta je pravi razlog tome.
Njegov osnovni osjećaj prema sestri Langtry bila je simpatija,
i ne bi mogao reći kad je ta simpatija počela poprimati boju nečeg
mnogo dubljeg i intimnijeg. Zato je događaj u dnevnoj sobi bio za
njega pravi šok. Luce je izvodio svoje gluposti, a on je nastojao
održati apsolutnu vlast nad svojim gnjevom do pravog trenutka za
davanje oduška, trenutka u kojem se u njemu više neće moći
javiti ona strašna želja za ubijanjem. I taj je trenutak bio upravo
došao; bio je doslovno zaustio da kaže Luceu što da radi sam sa
sobom kad se ona javila, stojeći na vratima. U prvom trenutku
potpuno ga je savladao stid - kako li su on i Luce izgledali? Kako
da joj to objasni? I tako nije ni pokušao da joj objašnjava. A onda
ju je dodirnuo, i nešto se dogodilo i s njim i s njom, nešto dublje
od posve tjelesnog, a ipak vezano za tijelo. Znao je da je to osjetila
jednako snažno kao i on, postoje neke stvari koje nije potrebno
izražavati riječima, čak ni pogledima. Oh, bože, zašto sestra
zadužena za Odjel X nije neka simpatična podebela osoba
srednjih godina kakvu je zamišljao prije dolaska? Bilo bi
besmisleno upustiti se u intimne odnose sa sestrom Langtry, jer
kamo bi ih to odvelo? Pa ipak... Oh, da, i sama pomisao na to bila
je divna. Obećavala je uzbuđenja koja nemaju baš mnogo veze s
tijelom. Postao je svjestan da nikad do tada nije bio očaran nekom
ženom.
- Slušajte - rekao je Neil - mislim da se moramo suočiti s
jednom činjenicom. Sestra vodi Odjel X već više od godinu dana i
meni izgleda sasvim logično da joj je već dosta i Baze broj 15, i
Odjela X, i nas. Nikoga drugog osim nas ne viđa. Mike, ti si tek
nedavno došao, što ti misliš?
- Mislim da sam od vas sviju ja najmanje mjerodavan da
donosim zaključke, pa ću ja postaviti pitanje Nuggetu. Što ti
misliš?
- Ne slažem se! - rekao je Nugget oštro. - Da nas je sestra
sita, ja bih to prvi osjetio.
- Ne kažem da nas je sita, kažem samo da je već umorna! To
je velika razlika - rekao je Neil strpljivo. - Zar nismo već svi
umorni? Zašto bi ona bila drukčija? Zar zaista mislite da ona
ujutro skače iz kreveta radosno pjevajući, sretna što će se za koju
minutu ponovo naći na Odjelu X, što će biti s nama? Hajde, Mike,
hoću da čujem tvoje mišljenje, a ne Nuggetovo i ostalih. Ti si tek
nedavno došao i nisi se toliko srodio s ovom sredinom da je ne
možeš objektivno promatrati. Vjeruješ li ti da ona želi i dalje biti s
nama?
- Ne znam, kažem ti! Pitaj Bena - rekao je Michael gledajući
Neila ravno u oči. - Treseš pogrešno drvo, prijatelju!
- Sestra Langtry je previše dobra da bi odjednom promijenila
svoj odnos prema nama - rekao je Benedict.
- Ona je naprosto frustrirana osoba - rekao je Luce. Matt se
zakikotao.
- Pa sad, Odjel X i jest mjesto za izazivanje frustracija.
- Nisam tako mislio, ćorava koko! Htio sam reći da je žena
kojoj nedostaje ona stvar, to sam htio reći.
Svi su se okomili na Lucea, ali on se držao kao da uživa u
tome i samo se cerio.
- Znaš, Luce, ti si tako ništavan da bi se morao popeti uz
ljestve da dodirneš zmiji trbuh - rekao je Nugget. - Povraća mi se
kad te slušam.
- Navedi nešto od čega ti se ne povraća - rekao je Luce
prezirno.
- Budi malo smjerniji, Luce - rekao je Benedict blago. - Budi
smjerniji. Svatko bi trebalo da se nauči smjernosti prije nego što
umre, a nitko od nas ne zna kad će umrijeti. To može biti sutra, a
može biti i za pedeset godina.
 - Dosta već tih propovijedi, krako! - zarežao je Luce. - Ako
nastaviš tako kako si krenuo, naći ćeš se u Callan Parku tjedan
dana nakon demobilizacije.
- To nećeš imati prilike da vidiš - rekao je Benedict.
- Pa i neću! Gledat ću kako da postanem slavan.
- Za moje pare nećeš postati - rekao je Matt. - Ne bih dao
prebijene pare da te vidim.
Luce se glasno nasmijao.
- Ja ću platiti tebi ako budeš mogao da me vidiš!
- Neil je u pravu! - rekao je Michael iznenada vrlo glasno.
Koškanje je prekinuto; svi su se okrenuli i znatiželjno ga
promatrali, jer nikad nisu čuli da nešto kaže takvim tonom -
strastveno, ljutito, autoritativno.
- Dakako da je umorna, i možete li joj to zamjeriti? Iz dana u
dan jedno te isto, Luce pecka svakoga, svi napadaju Lucea. Zašto,
do vraga, ne možete ostaviti jedan drugoga na miru, zašto ne
možete ostaviti na miru nju? Ako nešto nije u redu s njom, to je
njezin problem, a ne vaš. Kad bi htjela da bude vaš, rekla bi vam
sve što vas zanima. Ostavite je na miru! Vi ste u stanju natjerati
čovjeka da se propije! - Ustao je. - Hajde, Ben, idemo u vodu.
Dobro se operi. I ja ću pokušati, ali ovdje je letjelo toliko govana
da će mi za to trebati tjedan dana!
„Sitna pukotina na njegovom oklopu, konačno,” pomislio je
Neil bez posebnog oduševljenja, promatrajući Michaela i
Benedicta kako odlaze u more. Michael se držao potpuno
uspravno. Vrag ga odnio, njemu je ipak stalo do nje! Samo,
pitanje je zna li ona za to? Ne vjerujem da zna, a ako ikako
budem mogao, učinit ću da tako i ostane.

- Ovo je prvi put da sam vidio kako i ti gubiš strpljenje - rekao je

Benedict Michaelu, gazeći kroz vodu.
Michael je zastao, u vodi do pasa, i zagledao se u tamno,
mršavo, zabrinuto Benedictovo lice. I na njegovom licu odražavala
se zabrinutost.
- Glupo je to što sam učinio - rekao je. - Uvijek je glupo
dopustiti da te ljutnja zaslijepi. Ja nisam zapaljiv čovjek i muka
mi je kad me ljudi natjeraju da se ovako ponašam. To je ionako
beskorisno! Zato sam i otišao. Da sam ostao, samo bih napravio
još veću budalu od sebe.
 - Ti si dovoljno jak da se odupreš iskušenju - rekao je
Benedict čeznutljivo. - Volio bih da sam i ja takav!
- Hajde, hajde, prijatelju, ti si najbolji medu svima nama -
rekao je Michael s mnogo topline.
- Zaista tako misliš, Mike? Ja to nastojim, svim snagama, ali
nije lako. Previše sam toga izgubio.
- Izgubio si sebe, Bene, ništa drugo. Sve je na svom mjestu i
samo čeka da ti nađeš svoj put.
- Za sve je kriv rat. Pretvorio me je u ubojicu. Ja, međutim,
znam da je to samo isprika. Nije, u stvari, kriv rat, kriv sam ja.
Jednostavno nisam bio dovoljno jak da izdržim kušnju na koju
me je Bog stavio.
- Ne, kriv je rat - rekao je Michael, polagano pokrećući ruke
po vodi. - Ostavio je svoj pečat na svima nama, Bene, ne samo na
tebi. Svi smo mi ovdje na Odjelu X zbog onoga što je rat učinio s
nama. Da nije bilo rata, s nama bi bilo sve u redu. Kažu da je rat
prirodna stvar, ali meni to tako ne izgleda. Možda je prirodna
stvar za ljudsku rasu, prirodna stvar za ljude koji ga započinju,
ali za one koji treba da se bore... ne, to je najneprirodniji način
života koji se može zamisliti.
- Ali, tu je i Bog - rekao je Benedict potapajući se u vodu do
vrata i ponovo izranjajući. - I zato rat mora da je prirodna stvar.
Mene je Bog poslao u rat. Nisam se prijavio dobrovoljno, tražio
sam savjet molitvom i Bog mi je rekao neka pričekam. Da je
smatrao da me treba iskušati, poslao bi me. I na kraju je to
učinio. Zato je rat sigurno prirodna stvar.
- Prirodna kao rođenje i brak - rekao je Michael ironično.
- Imaš li namjeru da se ženiš? - upitao je Benedict, nagnute
glave, kao da ne želi propustiti odgovor.
Michael se zamislio; mislio je na sestru Langtry, obrazovanu,
iz dobre obitelji, oficira i damu. Pripadnicu klase s kojom je prije
rata malo dolazio u dodir i u koju za vrijeme rata nije htio stupiti.
- Nemam - rekao je trezveno. - Mislim da ono što bih još
mogao ponuditi ženi nije dovoljno. Jednostavno, nisam više
onakav kakav sam bio. Možda znam previše toga o sebi. Mislim
da čovjek, da bi živio sa ženom i podizao djecu, mora imati neke
iluzije o sebi, a ja ih više nemam. Bio sam tamo i vratio sam se,
ali mjesto na kome se nalazim nije mjesto na kome bih se nalazio
da nije bilo rata. Možeš li to shvatiti?
- Oh, naravno! - potvrdio je Benedict vatreno, da učini
zadovoljstvo prijatelju. U stvari, ništa mu nije bilo jasno.
 - Ubijao sam ljude. Čak sam pokušao da ubijem jednog
sunarodnjaka. Stare Božje zapovijedi, koje su vrijedile prije rata,
više ne vrijede. A kako bi i mogle vrijediti? Ispirao sam šmrkom
komadiće ljudskih tijela iz kupola bombardera, jer od njih nije
ostalo dovoljno za kakvu-takvu sahranu. Tražio sam pločice za
identifikaciju u desetak centimetara dubokim lokvama krvi i
ljudskog mesa, prekapajući po masi kakva se ne može vidjeti ni u
jednoj klaonici. Bio sam obuzet takvim strahom da sam mislio
kako ću zauvijek ostati nepokretan. Plakao sam. I kad pomislim
da bi mi sin trebao doživjeti to isto... Ne, sve da sam i posljednji
čovjek na zemaljskoj kugli...
- To je osjećaj krivice - rekao je Benedict.
- Ne, to je bol - rekao je Michael.

Kako je već bilo prošlo četiri sata, društvena prostorija u zgradi

medicinskih sestara bila je gotovo prazna kad je u nju ušla sestra
Langtry. Bila je to velika, zračna prostorija s visokim francuskim
prozorima na obje strane koji su vodili na verande. Svi prozori
bijahu pokriveni gustim žicanim mrežama, što je bio nečuven
luksuz, isto kao i prozori blagovaonice. Nepoznati vojni planer koji
je opremao tu prostoriju, očigledno je volio medicinske sestre -
sofe od bambusa bijahu obložene jastucima, a presvlake od cica
predstavljale su hrabar pokušaj da se prostorija učini vedrijom.
Iako je plijesan već odavno izbrisala desen sa cicanih presvlaka, a
boje od čestog pranja potpuno izblijedjele, to nije kvarilo osnovni
dojam. Bila je to, po svom duhu, velika i vesela prostorija, a tako
je i djelovala na sestre koje su je koristile.
Kad je sestra Langtry ušla, zatekla je u prostoriji samo
sestru Sally Dawkin s Neurološkog odjela, otresitu ženu srednjih
godina u činu majora, koja, kao i sestra Langtry, nije bila
profesionalna vojna bolničarka. Bila je debela, uvijek vesela i
vječito premorena, jadnica, jer je Neurološki odjel bio poznat po
teškim uvjetima rada. U stvari, sestra Langtry je teško mogla i
zamisliti sumorniju oblast ratne medicine od neurologije, s
njenim zloslutnim prognozama i nevjerojatnim tokovima kojima
su se kretali pojedini slučajevi, prkoseći svim prirodnim zakonima
koji upravljaju održavanjem života. Ruka nije mogla ponovo
izrasti, ali organizam je funkcionirao i bez nje, žalio njen gubitak,
ali se i dalje nosio sa životom kao i ranije. Ni mozak ni kičmena
moždina nisu mogli ponovo izrasti, ali ono što je tu nedostajalo,
nije bilo oruđe već ono što je upravljalo oruđem. Neurološki odjel
bio je mjesto na kojem je čovjek, ma koliko bio religiozan, morao
ponekad poželjeti da pomiri eutanaziju s medicinskom etikom.
Sestra Langtry je znala da je u stanju preživjeti i ono najgore
što joj Odjel X može prirediti, dok to za Neurološki odjel ne bi
mogla reći. Sestra Dawkin mislila je suprotno. Što je bilo sasvim
u redu. Obje su bile izvanredno sposobne i iskusne, ali su im se
sklonosti razlikovale.
- Čaj je upravo skuhan... i nije loš - rekla je sestra Dawkin,
ozarena, podižući pogled. - Drago mi je što te vidim, Honour.
Sestra Langtry sjela je za stolić od trske i uzela čistu šalicu i
tanjurić. Natočila je u šalicu malo mlijeka, a zatim je napunila
tamnim, mirisnim čajem koji još nije bio poprimio odvratni,
ustajali izgled. Zavalila se u naslonjač i pripalila cigaretu.
- Nešto si kasno došla, Sally - rekla je.
Sestra Dawkin je uzdahnula.
- Kod mene se nikad ne zna, ni kad ću doći ni što treba da
radim. Ponekad se mogu samo pitati što me je snašlo, kao
Spasitelj kad je rekao: „Tražio sam da pustite k meni malene, a ne
one s malenim.”
- Čovjek bi trebalo da bude bez pola mozga pa da u
potpunosti shvati taj vic - rekla je sestra Langtry, osmjehujući se.
- Znam, ali što si drugo mogla očekivati od mene? U takvom
sam društvu... - Sestra Dawkin se sagnula da odžnira cipele, a
onda je zadigla suknju i otkvačila čarape s haltera. Sestri Langtry
pružila se prilika da vidi debele vojničke gaće koje su svi nazivali
„gasitelji strasti”, a onda su čarape smotane i bačene na stolac.
- Kad samo pomislim, Honour, draga, da sjediš tamo na
rubu ovog kompleksa sa pet-šest luđaka kao jedinim društvom,
bez ikoga da ti pomogne, nimalo ti ne zavidim. Više volim svojih
tridesetak pacijenata i žensku kohortu koja mi pomaže. Danas je,
međutim, jedan od onih dana kad bih se rado mijenjala s tobom.
Kraj nogu sestre Dawkin stajala je ružna, limena, niklovana
posuda puna vode. Gole noge sestre Dawkin bile su kratke,
široke, natečene i s potpuno ravnim tabanima. Praćena pogledom
sestre Langtry, kojoj je taj prizor bio i zabavan i dirljiv, sestra
Dawkin spustila je obje noge u kantu i počela s uživanjem
bućkati njima po vodi.
 - Ohhhhhh, ovo je diiiivno! Časna riječ, više nisam bila u
stanju ni koraka načiniti.
- Noge su ti natečene, Sally. Bit će bolje da uzmeš malo
kalijeva citrata prije nego što se stanje pogorša - napomenula je
sestra Langtry.
- Ono što mi je potrebno, to je jedno osamnaest sati u
krevetu s podignutim nogama - rekla je sestra Dawkin patnički, a
onda se zakikotala. - Ovako formulirano, sasvim dobro zvuči, zar
ne? - Izvukla je jednu nogu iz kante i nemilosrdno pritisnula
prstima natečeni, crveni članak. - U pravu si, naduo se kao
biskup na striptizu. Ne pomlađujem se, u tome je problem. -
Ponovo se zakikotala. - Uostalom, isti problem mučio je i biskupa.
Ispred vrata odjeknuli su dobro poznati, čvrsti koraci i u
prostoriju je uplovila glavna sestra s uškrobljenim bijelim velom,
koji joj se spuštao niz leđa složen u pravilan romb, u pretjerano
uškobljenoj uniformi bez ijednog nabora, u cipelama uglačanim
gotovo do zasljepljujućeg bljeska. Kad je primijetila dvije sestre za
stolom, ledeno se osmjehnula, a onda je odlučila da im priđe.
- Dobar dan, sestre - rekla je gromko.
- Dobar dan, glavna sestro! - odgovorile su u jedan glas, kao
poslušne učenice. Sestra Langtry nije ustala iz obzira prema
sestri Dawkin, koja nije mogla ustati.
Glavna sestra primijetila je niklovanu kantu i trgla se,
iznenađena.
- Mislite, sestro Dawkin, da je zgodno namakati noge u
javnoj prostoriji?
- Mislim da to uglavnom zavisi od prostorije i od nogu,
Madame. Morat ćete mi oprostiti, ali ja sam došla u Bazu broj 15
iz Moresbyja, a tamo u Moresbyju nismo imali mogućnosti da
previše vodimo računa o finoći. - Sestra Dawkin izvukla je jednu
nogu iz kante i počela je ispitivački promatrati. - Moram vam dati
za pravo, nije neka naročito zgodna noga. Potpuno je izgubila
oblik u službi dobre stare Florence Nightingale. S druge strane -
nastavila je potpuno istim tonom, ponovo spustivši nogu u kantu
i veselo pljuskajući vodu naokolo - ni Neurološki odjel s krajnje
nedovoljnim brojem osoblja nije baš sasvim zgodan.
Glavna sestra se ukočila, spremajući se da joj odbrusi, ali se
predomislila jer je tu bila sestra Langtry kao svjedok, pa se samo
naglo okrenula na peti i odmarširala iz sobe.
- Kučka stara! - rekla je sestra Dawkin. - Dat ću ja njoj
zgodno! Oborila se na mene kao tona cigala i ne da mi mira cijelog
tjedna, jer sam imala tri čiste da zatražim povećanje broja osoblja
kad su najavili posjet onog generala američke sanitetske službe.
Prije toga sam je danima bila molila to isto u četiri oka, bez
uspjeha, pa što sam mogla izgubiti? Imam na odjelu četiri
kvadriplegičara, šest paraplegičara, devet hemiplegičara i tri
komatozna, pored ostale sitneži. Kažem ti, Honour, da nemam tri-
četiri momka koji su dovoljno compos mentis i fizički snažni da
nam pomognu, moj bi brod potonuo još prije četrnaest dana.
- Iskrivila je usne i ispustila prostački, podrugljiv glas. -
Slaganje mreža protiv komaraca! Samo čekam da mi kaže da na
Odjelu D mreže nisu kako treba složene... Onog trenutka kad to
kaže, omotat ću joj jednu od tih njenih dragih mreža oko vrata i
udavit ću je!
- Slažem se da je zaslužila dosta toga, ali baš da je udaviš...?
Sally, zaboga! - rekla je sestra Langtry, uživajući u iskricama.
- Stara krava! Ne bi bila u stanju šakom žita pogoditi vola u
stražnjicu!
Ali vatromet sestre Dawkin, koji je toliko obećavao, naglo se
ugasio u trenutku kad je u sobu ušla sestra Sue Pedder. To je
onemogućilo daljnje erupcije. Jedno je bilo ispucati se pred
Honour Langtry, koja joj doduše nije bila vršnjakinja ali je bar
bila vrhunska medicinska sestra, s višegodišnjim iskustvom.
Sestra Dawkin ju je smatrala sebi ravnom. Osim toga, služile su
zajedno od Nove Gvineje do Morotaija i bile su prijateljice, a sestra
Pedder bila je još djevojčica, istih godina kao pripadnice AAMWA-
e koje su u Moresbyju radile u smjenama po četrdeset osam sati.
Ali ta poredba je, vjerojatno, neumjesna. Nitko nije mogao
zamisliti sestru Pedder kako radi četrdeset osam sati, bez obzira
na okolnosti.
Jedva dvadeset dvije godine stara, neobično lijepa i neobično
živahnog temperamenta, sestra Pedder radila je kao
instrumentarka i u Bazi broj 15 bila je tek kratko vrijeme. Pričalo
se kao vic da je čak i stari Carstairs, kirurg urolog, počeo rzati i
kopati nogom kad je sestra Pedder uplesala u njegovu operacionu
salu. Mnoge sestre i pacijenti tom su prilikom izgubili pare, jer su
se kladili da je major Carstairs, u stvari, mrtav, samo neće da se
smiluje i legne.
Medicinske sestre koje su zadržane u Bazi broj 15 do njene
konačne likvidacije, bile su sve starije i po godinama i po
iskustvu, veterani ratovanja i zbrinjavanja ranjenika u džungli.
Iznimka je bila samo sestra Pedder, koju nekako nisu ni smatrale
članom grupe i prema kojoj su se mnoge odnosile otvoreno
neprijateljski.
- Zdravo, djevojke! - rekla je sestra Pedder veselo, prilazeći
im. - Moram reći da ovih dana rijetko viđam vas zvijezde odjela.
Kako se tamo živi?
- Mnogo gore nego u operacionim salama, gdje je glavni
posao očijukati s kirurzima - rekla je sestra Dawkin. - Ali uživaj
dok možeš! Ako mene netko bude pitao, premjestit će te iz
operacionih sala na Neurološki odjel.
- Oh, ne! - ciknula je sestra Pedder, izbezumljena od straha.
- Na neurologiji ne bih izdržala!
- Baš šteta! - rekla je sestra Dawkin bez trunka suosjećanja.
- Na neurologiji ne bih izdržala ni ja - rekla je sestra Langtry,
pokušavajući da jadnoj djevojci malo olakša situaciju. - Za to je
potrebno imati čvrsta leđa, dobar želudac i snažnu volju. A ništa
od toga nije moja jaka strana.
- Ni moja! - suglasila se sestra Pedder vatreno. Otpila je
gutljaj čaja, ustanovila da je već mlak i ustajao, ali joj nije
preostalo drugo nego da taj gutljaj i proguta. Uslijedila je prilično
neugodna šutnja, koja ju je plašila koliko i pomisao na premještaj
iz operacionih sala na Neurološki odjel. U očaju se obratila sestri
Langtry, koja je uvijek bila ljubazna, premda se po njenom
mišljenju, držala malo previše na distanci. - Uzgred budi rečeno,
Honour prije nekoliko tjedana srela sam jednog tvog pacijenta s
Odjela X i ustanovila da smo zajedno išli u školu. Zar to nije
nevjerojatno? Sestra Langtry se uspravila u svom naslonjaču i
uputila sestri Pedder ispitivački pogled, zadržavši ga na njoj
mnogo duže nego što je to, po mišljenju sestre Pedder, bilo
potrebno s obzirom na danu izjavu.
- Kći direktora banke iz Woop-Woopa! - rekla je polako.
- Bože i svi sveci! Danima se pitam na koju je od nas mislio,
a na tebe sam potpuno zaboravila.
- Iz Woop-Woopa? - priupitala je sestra Pedder, negodujući.
- Pa sad, naš grad nije Sydney, to mi je jasno, ali nije baš ni
Woop-Woop, da znaš!
- Ne uzbuđuj se, Sue! Tako samo Luce naziva svoj rodni
grad, Woop-Woop - umirila ju je sestra Langtry.
- Oh, Luce Daggett! - rekla je sestra Dawkin, shvativši, i
oštro pogledala sestru Pedder. - Čuj, mala, ako se tajno viđaš s
njim, bit će bolje da obučeš limene gaće... I pazi da mu ne
dozvoliš da izvuče svoja kliješta za lim.
 Sestra Pedder je pocrvenjela i uvrijeđeno podigla glavu; samo
bi joj to trebalo, da zaglavi na Neurološkom odjelu uz ovu staru
vješticu!
- Uvjeravam vas da nema potrebe da brinete za mene - rekla
je s visoka. - Poznajem Lucea još iz vremena kad smo bili djeca.
- Kakav je bio tada, Sue? - upitala ju je sestra Langty.
- Oh, nije bio mnogo drukčiji. - Sestra Pedder je počela
napuštati obrambeni stav, godilo joj je što sestru Langtry zanima
njeno mišljenje. - Sve su cure bile lude za njim, tako je bio lijep
momak. Ali njegova je majka prala tuđe rublje, što je kompliciralo
stvar. Roditelji bi me bili ubili da sam ga samo pogledala, ali sam,
srećom, bila nekoliko godina mlada od Lucea, pa je, kad sam
završila srednju školu, on već bio u Sydneyju. Svi smo, ipak,
pažljivo pratili njegovu karijeru. Nisam propuštala nijedan njegov
komad na radiju, jer ih je naša lokalna radio-stanica prenosila,
ali ga nisam vidjela na pozornici kad je nastupao u Royalu. Neke
su djevojke otišle u Sydney da ga vide, ali mene otac nije pustio.
- Kakav je bio njegov otac?
- Ne sjećam se, zaista. Bio je željezničar, šef stanice, ali je
umro negdje u početku velike privredne krize. Luceova majka bila
je vrlo ponosna žena, nije htjela da živi od socijalne pomoći. Zato
je počela prati rublje.
- Ima li braće ili sestara?
- Nema braće, ima dvije starije sestre, vrlo lijepe djevojke.
Bili su najljepša obitelj u čitavom okrugu, ali djevojke nisu
krenule dobrim putem. Jedna pije, i što se manje govori o njenom
moralu, to bolje, a druga ima nezakonito dijete, djevojčicu, i živi s
majkom.
- Je li Luce bio dobar učenik?
- Bio je izuzetno pametan. Svi su bili takvi.
- Je li se slagao s nastavnicima?
Sestra Pedder se nasmijala, pomalo usiljeno.
- Gospode, nikako! Svi su ga nastavnici mrzili. Bio je uvijek
ciničan, ali i tako lukav da ga nikad nisu mogli pritegnuti i
pronaći dovoljno razloga da ga kazne. Osim toga, imao je običaj
da se osvećuje nastavnicima koji su ga kažnjavali.
- E pa, nije se mnogo promijenio - rekla je sestra Langtry.
- Samo je sad mnogo ljepši! Ne vjerujem da sam ikad u
životu vidjela tako lijepog muškarca - rekla je sestra Pedder
sanjarski i osmjehnula se.
 - Oooopa! Netko se sprema da padne ko zrela kruška! -
zakikotala se sestra Dawkin, trepćući, ali bez imalo zlobe.
- Ne obaziri se na nju, Sue - rekla je sestra Langtry nastojeći
da održi svoj izvor informacija u dobrom raspoloženju. - Glavna
sestra joj sjedi za vratom i muči se s natečenim nogama.
Sestra Dawkin izvukla je noge iz kante i samo ih ovlaš
obrisala ručnikom, a onda je uzela svoje cipele i čarape.
- Ne volim da govorite o meni kao da uopće nisam prisutna -
rekla je. - Tu sam, sa svojih osamdeset šest kilograma. Oh, moje
noge, koliko se sad bolje osjećam! Nemojte piti vodu iz one tamo
posude, djevojke, stavila sam u nju epsomske soli. A sad idem,
ostalo mi je još vremena da malo odrijemam. - Načinila je
grimasu. - Sve je to od onih prokletih cokula koje moramo nositi
nakon zalaska sunca.
- Jesi li podigla podnožje kreveta? - viknula je za njom sestra
Langtry.
- Već odavno, draga - stigao je jedva čujan odgovor. - Tako je
mnogo lakše tražiti cipele koje nikad nisu tamo gdje bi trebale
biti, ne mislim samo na svoje!
To ih je, naravno, natjeralo da se nasmiju, ali kad je smijeh
zamro, dvije sestre ostale su sjediti za stolom u tišini koja je
ubrzo postala neugodna.
Sestra Langtry sjedila je pitajući se ima li smisla da upozori
sestru Pedder na Lucea, ili bar da to pokuša. Na kraju je
zaključila da joj je to dužnost, ma koliko ta dužnost bila
neprobavljiva. Bila je svjesna da mladoj sestri Pedder nije u Bazi
broj 15 nimalo lako, da nema prijatelja i da se među starijim
sestrama sigurno osjeća strašno osamljena. Nije bilo ni mladih
pripadnica AAMWA-e s kojima bi se mogla družiti. Ipak, Luce je
bio sasvim konkretna opasnost, a sestra Pedder je izgledala zrela,
temperamentna i sklona nepromišljenim postupcima. Kako joj je
Luce predstavljao djetinjstvo i rodni grad, mogla bi zaboraviti na
nužni oprez.
- Nadam se da nisi imala nikakvih neugodnosti s Luceom,
Sue - rekla je konačno. - On zna biti prilično nezgodan.
- Nisam - rekla je sestra Pedder, trgnuvši se, kao da se
prenula iz sna.
Sestra Langtry pokupila je svoje cigarete i šibice i spustila ih
u košaru do svojih nogu.
- E pa, sigurna sam da imaš već dovoljno iskustva kao
medicinska sestra i da se znaš sama brinuti za sebe. Ne zaboravi
da je Luce pacijent Odjela X zato što je malo poremećen. Mi s
njim možemo izići na kraj, ali ne znam hoćemo li moći pomoći
tebi ako se stvar zakomplicira.
- Govoriš o njemu kao da je gubavac! - rekla je sestra Pedder
ogorčeno. - Konačno, borbeni zamor nije nikakvo sramno
oboljenje; to se događa i najboljim ljudima.
- Je li ti to on rekao? - upitala ju je sestra Langtry.
- Pa sad, to je istina, zar ne? - rekla je sestra Pedder, s
upravo toliko sumnje u glasu da sestra Langtry pomisli kako se
već dogodilo nešto što je natjeralo sestru Pedder da se upita je li
informacija koju je dobila točna, što je bilo vrlo zanimljivo.
- Ne, to nije istina. Kancelarija intendanta pozadinske baze
je mjesto najbliže fronti do kojeg je Luce stigao.
- Zašto je onda na Odjelu X?
- Mislim da je najviše što ti smijem reći to da je pokazao
izvjesne negativne osobine na osnovi kojih je njegov komandant
zaključio da će mu biti bolje u ustanovi kao što je Odjel X.
- Zaista je čudan ponekad - rekla je sestra Pedder sjećajući
se onih divljačkih ugriza i odvratnog, lišenog svake strasti,
mehaničkog, automatskog, nemilosrdnog prodiranja u njeno
tijelo. Vrat joj je bio sav u modricama, koža mjestimice izgrebena,
i zahvaljivala je zvijezdama što je imala toliko pameti da u
američkom PX-u u Port Moresbyju, na putu za Bazu broj 15, kupi
dragocjenu kutiju sa šminkom.
- Onda poslušaj moj savjet i ne viđaj se više s Luceom - rekla
je sestra Langtry, uzela svoju košaricu i ustala. - Na časnu riječ,
Sue, nije mi ni na kraj pameti da ti držim predike ni da ti
naturam svoje mišljenje. Ni najmanje ne želim da se miješam u
tvoje lične stvari, ali Luce je slučajno moja briga, kako god se
uzme. Drži se što dalje od njega!
To je, međutim, bilo za sestru Pedder previše. Prezirno je
otpuhnula, ogorčena zbog takvog predbacivanja i omalovažavanja.
- Je li to naređenje? - upitala je, blijeda u licu. Sestra
Langtry pogledala ju je iznenađeno, možda pomalo i ironično.
- Nije. Naređenja izdaje samo glavna sestra.
- Onda se nosi sa svojim prokletim savjetima u vražju mater!
- rekla je sestra Pedder ne razmišljajući, a onda je pokrila usta
rukom. Propisi i pravila discipline bili su još odveć svježi u
njenom sjećanju da bi mogla govoriti takve stvari a da se istog
trenutka ne uplaši vlastite smjelosti.
 Njen odgovor je, na žalost, promašio cilj, jer je sestra Langtry
bila već izišla iz sobe i, po svemu sudeći, nije ga ni čula.
Ostala je sjediti još nekoliko trenutaka, grickajući usnu dok
je nije raskrvarila, raspeta između čežnje za Luceom i osjećaja da
Luceu, u stvari, nije do nje ni najmanje stalo.
Četvrti dio

Trebalo joj je gotovo tjedan dana da se oslobodi iz sve snage

potisnutog osjećanja zbunjenosti i nelagodnosti zbog slabosti koju
je pokazala u dnevnoj sobi. Michael, hvala bogu, nije, izgleda,
ništa primijetio, mislila je, jer je bio kao i uvijek uljudan, staložen,
i držao se prijateljski. Bio je to melem za njen ponos, ali nije
mogao ublažiti bol koja je razdirala druge oblasti njenog bića.
Ipak, svaki dan što ga je preživjela značio je jedan kraći život
Odjela X, jedan dan bliže slobodi.

Jednog dana, oko dva tjedna nakon incidenta u dnevnoj sobi,

vratila se kasno poslije podne na odjel i gotovo se sudarila s
Michaelom, koji je istrčao iz spremišta noseći u jednoj ruci
izgrebeni i ulubljeni limeni lavor.
- Pokrijte to nečim, molim vas, Michael - rekla je automatski.
Zastao je, pitajući se treba li da dade prednost hitnom poslu
za kojim je krenuo ili njenom autoritetu.
- To je za Nuggeta - objasnio je. - Ima strašnu glavobolju i
izgleda da će povraćati.
Sestra Langtry prošla je mimo njega i jednom rukom
dohvatila s police u spremištu, koja se nalazila do samih vrata,
ispranu ali čistu krpu. Uzela je lavor od Michaela i pokrila ga.
- Nugget je, dakle, dobio napadaj migrene - rekla je mirno. -
Ne dobiva ih često, ali kad takav napadaj dođe, potpuno ga
dotuče, jadnika!
Otišla je na odjel, pogledala Nuggeta koji je gotovo
nepokretno ležao na krevetu s hladnim, vlažnim ručnikom preko
očiju, i bez i najmanjeg šuma privukla jednu stolicu uz njegov
krevet.
- Mogu li nešto učiniti za vas, Nuggete? - upitala ga je tiho,
spuštajući lavor nečujno na noćni ormarić.
- Ne možete, sestro - odgovorio je, gotovo ne pomičući usne.
- Koliko će to još potrajati?
 - Satima - šapnuo je, a ispod vlažnog ručnika kliznule su
dvije suze. - Tek je počelo.
Nije ga ni dodirnula.
- Ne uzbudujte se, samo mirno lezite. Ja ću ostati da pazim
na vas.
Ostala je uza nj još minutu-dvije, a onda je ustala i otišla u
svoju sobu.
Pred vratima ju je čekao Michael, zabrinut.
- Jeste li sigurni da je s njim sve u redu, sestro? Nikad
nisam vidio Nuggeta da tako mirno leži! A nije ni zacvilio!
Nasmijala se.
- Sve će biti u redu! To je samo jedna solidna migrena, ništa
više. Bol je tako žestoka da se ne usuđuje ni pokrenuti ni
progovoriti.
- Zar mu ne biste mogli dati neki lijek? - upitao ju je
Michael, iznerviran njenom neosjetljivošću. - A da mu date malo
morfija? To uvijek pomaže.
- Kod migrene ne pomaže - rekla je odlučno.
- Vi, znači, ne namjeravate ništa učiniti za njega? Njegov joj
je ton išao na živce.
- Nugget nije ni u kakvoj opasnosti. Samo se grozno osjeća.
Za nekih šest sati će povraćati, i oni najgori bolovi smjesta će
prestati. Vjerujte da mi je strašno žao što se tako muči, ali ne
namjeravam riskirati i učiniti ga ovisnim od droge kao što je
morfij! Ovdje ste već dovoljno dugo i dobro znate u čemu je
stvarni Nuggetov problem, pa zašto onda napadate mene? Nisam,
naravno, nepogrešiva, ali ne volim ni da mi pacijenti govore što
treba da radim!
Od srca se nasmijao, ispružio ruku, uhvatio je za nadlakticu
i prijateljski prodrmao.
- Tako mi i treba, sestro! - rekao je. Iz njegovih sivih očiju
zračilo je nešto više od topline.
I njoj su oči zasvjetlucale; osjetila je kako je nosi snažan val
zahvalnosti. Taj njegov pogled bilo je moguće protumačiti samo na
jedan način. U jednom trenutku bile su raspršene sve njene
sumnje; znala je da ga voli. Gotovo je s kajanjem, gotovo je s
preispitivanjem same sebe. Znala je da ga voli, i osjećala se kao
na kraju putovanja koje nije željela poduzeti.
Pretraživao je pogledom njeno lice, a onda su mu se usne
otvorile kao da će progovoriti; potpuno paralizirana od čežnje,
čekala je što će reći. Ali on nije rekao ništa. Doslovce je vidjela
kako mu mozak radi, vidjela je kako se ljubav povlači pred...
strahom? Oprezom? Ruka koja je stezala njenu nadlakticu
promijenila je stisak, to više nije bilo milovanje već samo
prijateljski dodir.
- Vidjet ćemo se kasnije - rekao je i izišao.

Luce joj nije dao vremena da razmisli o onome što se dogodilo, još
je stajala, potpuno oduzeta, kad je ušao u sobu.
- Htio bih razgovarati s vama, sestro, i to odmah - rekao je.
Bio je blijed kao krpa.
Ovlažila je usne.
- Naravno - uspjela je izustiti i potisnuti Michaela iz misli.
Luce je načinio nekoliko koraka i stao ispred njenog stola, a ona
je sjela na svoje mjesto.
- Moramo raspraviti jednu stvar.
- Onda sjedite - rekla je mirno.
- Neće baš tako dugo trajati - rekao je, podižući gornju usnu
tako da su mu bljesnuli zubi. - Što vam je trebalo da mi kvarite
poslove kod male gospođice Woop-Woop?
Sestra Langtry je širom otvorila oči.
- Pokvarila sam ih?
- I sami vrlo dobro znate da jeste! Sve je bilo krenulo kako
treba, a onda mi ona iz neba pa u rebra počne pričati kako za nju
nije zdravo da se druži s narednikom Luceom Daggettom, jer je u
razgovoru s vama saznala mnogo toga što joj ranije nije bilo
poznato.
- Nije zdravo ni za vas ni za nju da se potajno sastajete -
rekla je sestra Langtry. - Oficiri ne treba da stupaju u intimne
odnose s podoficirima i vojnicima.
- Oh, ostavite se toga, sestro! Poznato vam je kao i meni da
se ta pravila krše na ovom prokletom mjestu svake noći! Ovdje i
nema drugih muškaraca osim podoficira i vojnika! Da ne mislite
na doktore? U Bazi broj 15 nema doktora kome bi se digao, sve
kad bi se našao s Betty Grable! Ili na oficire pacijente? Ostale su
samo crkotine kojima ga ne bi digla ni Blažena Djevica Marija!
- Ako već morate biti tako vulgarni, Luce, mogli biste se bar
suzdržati od svetogrđa! - rekla je odsječno, smrknutog lica i
ledenog pogleda.
 - Razgovaramo o vulgarnoj temi, draga, i na pamet mi
padaju stvari mnogo gore od svetogrđa. E, jesi i ti neka zatucana
stara frajla! O sestri Langtry nitko ne širi tračeve po kantini, zar
ne?
Nagnuo se iznad stola držeći se rukama za njegov rub,
prinoseći lice na nekoliko centimetara njenom, na isti način kao
što je to jednom već bio učinio. Samo je izraz na tom licu bio sad
sasvim drukčiji.
- A sad ću ti nešto reći! Nikad više nemoj pokušati da se
miješaš u moje poslove, jer ćeš požaliti što si se rodila! Čuješ li
me? Ja sam uživao u toj maloj gospođici Woop-Woop onako kako
ti to nikad nećeš doživjeti, ti, osušena metlo!
Pogrdni epitet prodro je, očigledno, dublje nego išta od onoga
što je rekao; vidio je kako je pocrvenjela od bola i bijesa, i požurio
se da iskoristi tu neočekivanu prednost unoseći u svoje riječi sav
otrov koji je smogao prikupiti.
- A osušena si, dobro sam rekao, je li? - nastavio je otegnuto.
- Ti nisi žena, ti si karikatura žene. Stojiš tu i umireš od želje da
legneš s Mikeom u krevet, a nisi u stanju da se prema jadniku
odnosiš kao prema čovjeku! Ponašaš se kao da je pas. Mike,
ovamo, Mike, sjedi! Zar zaista misliš da ćeš ga natjerati da sjedi
na stražnjim šapama i moli da mu daš? On za to nije dovoljno
zainteresiran, draga moja!
- Nećete me natjerati da izgubim živce, Luce - rekla je
polako, hladno. - A što se tiče vaših osobnih uvreda, prijeći ću
preko njih kao da nisu izgovorene. Od svih medicinskih zahvata
najbeskorisnija je autopsija, a ovo je upravo to, autopsija. Drago
mi je što je sestra Pedder malo razmislila kamo vodi druženje s
vama, i zbog nje i zbog vas, ali naročito zbog nje. A vrijeđajući
mene, nećete promijeniti nazore sestre Pedder.
- Vi niste ledenjak, sestro Langtry, jer led se topi. Vi ste od
kamena! Ipak, naći ću već neki način da vam vratim dug. Oh,
hoću, sigurno! Natjerat ću vas da plačete krvavim suzama!
- Kakva idiotska melodrama! - rekla je prezirno. - Ja vas se
nimalo ne bojim, Luce. Gadite mi se, muka mi je od vas, to je
točno, ali ne bojim vas se. A ne možete me ni blefirati, kao što to
radite s drugima. Čitam vas kao knjigu, i uvijek sam vas čitala. Vi
ste običan sitni ucjenjivač, ništa više.
- Mogu vam reći da ne blefiram - rekao je vedro,
uspravljajući se. - Vidjet ćete! Pronašao sam nešto za što vi
mislite da pripada vama, i uništit ću vam to s velikim
zadovoljstvom.
Otkrio je Michaela. Njenu vezu s Michaelom. Ali Luce to
nikako ne može uništiti. Može samo Michael. Ili ona.
- Ama, odlazite, Luce! - rekla je. - Nosite se! S vama samo
gubim vrijeme.

- Prokleta kučka! - rekao je Luce gledajući u svoje stisnute šake

kao da im se čudi, a zatim u krevet u kojem je Benedict sjedio
apatično, zgrčen, zureći u zid ispred sebe. - Prokleta kučka! -
ponovio je glasnije, obraćajući se Benu. - Znaš li o kome govorim,
ludi seronjo, znaš li? Govorim o tvojoj voljenoj sestri Langtry!
Prokleta kučka! - Bio je potpuno izvan sebe i previše obuzet
svojom mržnjom da bi se sjetio kako Ben ne spada među ljude
koje obično provocira. Htio je da se ispuca na bilo kome, a samo
je Ben bio prisutan. - Ti misliš da je njoj stalo do tebe, misliš, je
li? - upitao ga je. - E pa, da znaš, nije joj nimalo stalo! Nije joj
stalo ni do koga osim do onog narednika, prokletog heroja
Wilsona! Zar to nije da pukneš od smijeha? Langtry zaljubljena u
dupedavca, u pedera!
Ben je polako ustao.
- Ne govori takve stvari, Luce. Ne uzimaj u svoja prljava usta
ni njeno ni Mikeovo ime! - rekao je mirno i sasvim blago.
- Ama, hajde bježi, idiote! Što treba da uradim da te
uvjerim? Langtry je obična glupača, stara frajla zaljubljena u
predvodnika svih homića u australskoj vojsci! - Prešao je prostor
između svog i Benedictova kreveta krećući se sporim koracima,
ukoso, što mu je davalo izgled krupnog i snažnog čovjeka. - U
homića, Bene! A to ti je Mike, o njemu govorim!
U Benedicta je rastao gnjev, a s tim gnjevom rastao je i on. S
tamnog, smrknutog lica počeli su se ljuštiti slojevi potištenosti i
ojađenosti, a ispod njih počelo je izbijati nešto mnogo dublje i
strasnije, kao kost u dubini rane.
- Ostavi ih na miru, Luce! - rekao je mirno. - Ti uopće ne
znaš što govoriš.
- Oh, znam, dobro znam, Bene! Znam! Pročitao sam to u
njegovim dokumentima! Tvoj dragi Mike je peder!
U kutovima Benovih usana pojavila su se dva mjehurića,
neprozirna, svjetlucava. Počeo je drhtati, na mahove, jedva
primjetno.
- Lažeš!
 - Zašto bih lagao? Sve ti to lijepo piše u njegovim papirima.
Sredio je pola svog bataljona! - Luce je žurno odstupio nekoliko
koraka, zaključivši da ne treba biti previše blizu Bena. - A ako je
Mike peder - nastavio ga je držati, nesposoban da se obuzda - što
si onda ti?
Benedicta se oteo visok, prodoran krik, vrlo tih krik, ali prije
nego što su mu napeti mišići stigli reagirati na gnjev koji se
kretao ispred njegova tijela kao tamna sjena, Luce je počeo
ispuštati isprekidane glasove koji su sablasno podsjećali na
štektanje automata. Benedict se trgao i odskočio, kao da mu je
tijelo zahvaćeno rafalom.
- Traka-traka-traka-traka-trak! Sjećaš li se toga, stari?
Dabome da se sjećaš! To je zvuk tvog automata dok si ubijao one
nevine ljude! Sjeti ih se, Bene! Bilo ih je na desetke, žena, djece i
staraca, i svi su mrtvi! Ti si ih pobio, hladnokrvno i s
predumišljajem, da bi mogao doći ovamo, na Odjel X, i puziti pred
ološem kao što je Mike Wilson!
S gnjevom utopljenim u drugoj, većoj patnji, Ben se srušio
na krevet, zabačene glave, zatvorenih očiju, dok su mu suze tekle
niz lice. Izgledao je kao utjelovljenje očaja.
- Gubi se odavde, Luce! - odjeknuo je Mattov glas iza
Luceovih leđa.
Luce je odskočio, a onda se sjetio da je Matt slijep i okrenuo
se, brišući znoj s lica. - Idi k vragu! - rekao je, grubo se progurao
mimo Matta i uzeo svoj šešir s kreveta. Nonšalantnim pokretom
namjestio je šešir na glavi i izišao na glavna vrata iz barake.
Matt je čuo veći dio razgovora, ali se usudio da intervenira
tek kad je zaključio da neće doći do fizičkog obračuna, uvjeren da
bi upletanjem samo pokvario stvari i da bi Ben - tako se bar
nadao - bio više nego dostojan protivnik Luceu.
Napipao je podnožje Benova kreveta, sjeo i pomicao se sve
dok mu prsti, pipajući, nisu dodirnuli Benovu ruku. Uzdahnuo je.
- Sve je u redu, Bene - rekao je blago, dodirnuvši mu lice i
suze na njemu. - Hajde, smiri se, sve je u redu. Hulja je otišla i
neće te više uznemiravati. Jadni moj stari!
Ali Benedict kao da ga nije čuo; suze su mu se na licu
sušile, držao je ruke obavijene oko vlastitih ramena i klatio se na
krevetu naprijed-natrag, naprijed-natrag...

Scenu na odjelu nije pratio nitko osim Matta, jer Nugget nije bio
sposoban ni za što, Michael je bio otišao do najbližeg odjela da
posudi malo mlijeka u prahu, a Neil je upao u sobicu sestre
Langtry istog trenutka kad je Luce zalupio vrata za sobom.
Zatekao je sestru Langtry kako sjedi s glavom među rukama.
- Što se dogodilo? Što je to uradila ona hulja?
Smjesta je spustila ruke i on je ugledao smireno, posve
pribrano lice, bez suza i najmanjeg traga nekog uzbuđenja.
- Nije uradio ništa - rekla je.
- Sigurno jest! Čuo sam ga čak tamo na odjelu.
- To je bila samo predstava. On je glumac. Došao je da se
izgalami zbog toga što sam mu pokvarila malu romancu s jednom
od sestara. S djevojkom iz Woop-Woopa, kćerkom direktora
banke, sjećate li se?
- Sjećam se, kako da ne - rekao je, odahnuvši, i sjeo. - To je
bio jedini slučaj da sam uhvatio sam sebe kako sa simpatijama
gledam Lucea.
Izvukao je cigarete; pohlepno je zgrabila jednu i pohlepno
povukla prvi dim.
- Djevojka ga zanima samo kao predmet osvete, naravno -
rekla je, ispuštajući dim. - Shvatila sam to istog trenutka kad
sam saznala što se događa. Ne vjerujem da je ikad figurirala kao
ličnost u njegovoj mašti, ali kad se iznenada pojavila ovdje,
odmah je smislio kako da je iskoristi.
- Ah, naravno - rekao je Neil, zatvarajući oči. - Lucius
Ingham, čuveni kazališni glumac, i Rhett Ingham, velika
holivudska filmska zvijezda, nanjušili su zgodnu priliku da
pokažu dugi nos stanovnicima Woop-Woopa.
- Mislim da se Luce sviđao sestri Woop-Woop dok su bili
djeca, ali bih se kladila da je bila previše umišljena da bi
dopustila sebi da sin pralje sazna za njene osjećaje. A i malo
premlada da bi ga tada privukla. Zato bi za njega bila najveće
zadovoljstvo da je kompromitira.
- Naravno. - Neil je otvorio oči i pozorno je pogledao. -
Pretpostavljam da mu nije bilo drago što su mu planovi osujećeni.
Kratko se nasmijala.
- Blago rečeno.
- I mislio sam da će biti. Nisam mogao razumjeti što govori,
ali sam mu čuo glas. - Zurio je neko vrijeme u vrh cigarete.
- Usudio bih se reći da je naš Luce bio prilično ljut zbog
toga. Je li vam prijetio?
 - Nije baš otvoreno. Smatrao je važnijim da nabroji sve moje
nedostatke kao žene. - Lice joj se iskrivilo u izraz odvratnosti.
- Pih! Bilo kako bilo, jednostavno sam mu dala do znanja da,
po mom mišljenju, lupeta gluposti.
- Znači, nije vam prijetio? - ostao je uporan Neil. Bilo joj je
već dosta tog ispitivanja, pa je odgovorila, već pomalo gubeći
strpljenje:
- A što mi Luce može učiniti, Neil? Napasti me? Ubiti me?
Ostavite se toga! Takve stvari događaju se u romanima, a ne u
životu. Za njih nema prave prilike. Osim toga, dobro vam je
poznato da je Luceu najpreča vlastita koža. Neće učiniti ništa za
što bi mogao biti kažnjen. Samo širi svoja crna krila iznad naših
glava i pušta da naša mašta obavi posao umjesto njega. Ali ja ne
nasjedam njegovim trikovima.
- Nadam se da ste u pravu, sestro.
- Dokle god sjedim na ovoj stolici. Neil, ne smijem dopustiti
nijednom pacijentu da me zaplaši - rekla je ozbiljno.
Slegnuo je ramenima, suglasan da stvar na tome i ostane.
- A sad ću, s tipičnom parkinsonskom ležernošću,
promijeniti temu i obavijestiti vas da sam danas čuo stanovite
glasine. Pa sad, više činjenice nego glasine, mislim.
- E, baš vam hvala - rekla je iskreno. - Kakve glasine?
- Baza će se konačno rasformirati.
- Gdje ste to saznali, zaboga? Ta vijest još nije stigla ni do
jedne od sestara.
- Čuo sam to od našeg dragog starog pukovnika
„Chinstrapa” osobno. - Osmjehnuo se. - Slučajno sam danas
popodne prolazio ispred njegovog stana, a on je stajao na balkonu
kao Julija poslije Romeova posjeta, sav izvan sebe od pomisli da
se vraća u Macquarie Street. Pozvao me je na čašicu i rekao mi,
kao jedan oficir i džentlmen drugom, da nam je do odlaska ostalo
još manje od mjesec dana. Komandant baze je to jutros saznao u
štabu divizije.
Na njenom licu pojavio se izraz zabrinutosti kakav Luce na
njemu nikad ne bi mogao izazvati.
- Oh, bože! Još samo mjesec dana!
- Tjedan dana više ili manje. U svakom slučaju, izvući ćemo
se prije kišnog perioda. - Pogledao ju je namršten, zbunjen. - Vi
me zapanjujete, zaista. Prošli put kad smo ovako razgovarali,
sjedili ste kao podgrijana smrt pitajući se kako ćete izdržati do
kraja. A sad tu sjedite kao podgrijana smrt zato što je kraj
konačno na vidiku.
- Onda se nisam dobro osjećala - rekla je kruto.
- Ako mene pitate, meni se čini da se ne osjećate dobro ni
sada.
- Ne razumijete. Bit će mi teško bez Odjela X.
- Čak i bez Lucea?
- Čak i bez Lucea. Da nema Lucea, ne bih tako dobro
upoznala vas ostale. - Osmjehnula se, malo iskrivivši usta. - Pa ni
samu sebe, kad je već o tome riječ.
Michael je pokucao na vrata i zavirio u sobu.
- Nadam se da vam ne smetam, sestro... Čaj je gotov.
- Jeste li uspjeli nabaviti mlijeka?
- Bez problema.
Smjesta je ustala, sretna što može na tako prirodan način
prekinuti razgovor s Neilom.
- Idemo, Neil. Ponesite kekse, molim vas. Lakše vam je da ih
dohvatite nego meni.
Pričekala je da Neil pronađe limenu kutiju s keksima, i
povukla se da ga propusti, a onda je pošla za dvojicom
muškaraca u blagovaonicu.

Kad je došla do Nuggetovog kreveta, dala je znak Michaelu i Neilu

neka produže bez nje, i provukla se između paravana koje je
netko bio postavio oko kreveta. Nugget je ležao potpuno
nepokretno i ničim nije pokazao da zna za njenu prisutnost, pa je
samo zamijenila vlažni oblog preko njegovih očiju svježim i
ostavila ga da miruje.
Za blagovaoničkim stolom primijetila je da nedostaje Luce,
pogledala na sat i iznenađeno ustanovila da je mnogo kasnije
nego što je mislila.
- Ako Luce ne pripazi, na kraju će ipak pokvariti svjedodžbu.
Zna li tko gdje je on? - upitala je.
- Izišao je - rekao je Matt odsječno.
 - Lagao je - rekao je Benedict, klateći se naprijed-natrag.
Sestra Langtry ga je pozorno pogledala; izgledao je nekako
drukčiji, zatvoreniji u sebe, a to klaćenje bilo je nešto novo.
- Osjećate li se dobro, Bene?
- Sve je u redu. Nije, sve je naopako. Okrenuto naglavce.
Lagao je. Jezik mu je otrovan.
Pogled sestre Langtry susreo se s Michaelovim; podigla je
jednu obrvu, nijemo izražavajući čuđenje, ali on, zbunjen kao i
ona, samo je zavrtio glavom. Neil je sjedio namršten, ni njemu
ništa nije bilo jasno.
- Što je to okrenuto naglavce, Bene? - upitala je.
- Sve što je rekao. Laži. On je već odavno prodao dušu
vragu-
Neil se nagnuo i prijateljski ga potapšao po mršavom,
povijenom ramenu.
- Nemoj dozvoliti da te Luce iznervira, Bene!
- On je zao!
- Jesi li ti to plakao, Bene? - upitao ga je Michael, sjedajući
do njega.
- Govorio je i o tebi, Mike. Prljave stvari.
- U meni nema ničeg prljavog, Ben, pa zašto bi to trebalo da
te uzbuđuje? - Michael je ustao, dohvatio kutiju sa šahom i počeo
postavljati figure.
- Ja sam večeras crni - rekao je.
- Ja sam crni.
- U redu, onda ću ja biti bijeli, a ti crni. Ja otvaram - rekao
je Michael veselo.
Benedictu se lice iskrivilo, zabacio je glavu, zatvorenih očiju,
a suze su mu zablistale između trepavica.
- Oh, Mike, nisam znao da tamo ima djece! - uzviknuo je.
Michael se uopće nije osvrtao na njegove riječi, već je
pomaknuo kraljevog pješaka dva polja naprijed i mirno čekao
Benedictov potez. Nakon nekoliko trenutaka Benedict je otvorio
oči, neko vrijeme proučavao Michaelov potez kroz koprenu od
suza i brzo uzvratio analognim potezom, šmrcajući kao dijete i
brišući nos nadlanicom. Michael je pomaknuo kraljičinog pješaka
u liniju s kraljevim pješakom, a Benedict je ponovo uzvratio
analognim potezom. Suze na njegovom licu počele su se sušiti. A
kad je Michael kraljevog skakača postavio ispred kraljevog lovca,
Benedict se nasmijao, vrteći glavom.
 - Nikad nećeš naučiti, je li? - upitao je, poigravajući se
nježno s lovcem.
Sestri Langtry oteo se dubok uzdah olakšanja. Ustala je i s
osmijehom svakome poželjela laku noć prije nego što će otići. Neil
je ustao i obišao stol do mjesta gdje je sjedio Matt, potpuno
zaboravljen u toj maloj krizi.
- Dođi u moju sobu da malo popričamo - rekao mu je Neil,
lako ga dodirujući po ruci. - Dobio sam danas popodne od
pukovnika „Chinstrapa” nešto što bih rado podijelio s tobom. Ima
crnu etiketu, kao i Luce, ali unutra... eh! Čisto, pravo pravcato
zlato!
Poziv je zbunio Matta.
- Nije li vrijeme da se gase svjetla?
- Službeno, mislim da jest, ali čini se da smo večeras svi
pomalo nakrivo nasađeni, što je vjerojatno razlog zašto je sestra
napustila odjel a da nas nije smjestila u krevetiće. Osim toga, Ben
i Mike su, izgleda, zasjeli za šahovsku tablu. A ne zaboravi
Nuggeta... ako legnemo prije nego što se njemu okrene želudac,
samo će nas probuditi.
Mattovi pokreti, dok je ustajao, izgledah su pomalo
nespretni, ali njegovo nasmijano lice zračilo je čistim
zadovoljstvom.
- Rado ću doći da popričamo i da riješim tu tvoju zagonetku:
šta to nosi crnu etiketu a unutra je čisto zlato?
Neilova sobica podsjećala je na kabinu - bila je to
prostorijica široka dva a duga tri metra, u koju je nekako uspio
smjestiti krevet, stol i jedan stolac, uz nekoliko polica
pričvršćenih bez ikakvog reda na zid, gdje je bilo najmanje
vjerojatno da će, uspravivši se, udariti u njih glavom. Sobica je
bila prepuna slikarskog pribora, iako bi znalac odmah primijetio
da je sveo svoj rad na tehnike koje nisu tako trajne, ali ni tako
nezgodne kad je u pitanju čistoća kao ulje. Olovke, papiri, drveni
ugljen, kistovi, posude s prljavom vodom, kutije s vodenim
bojama za djecu, tube s temperom, krejoni, pasteli... U tom
općem neredu nije se mogao ni naslutiti neki sistem; sestra
Langtry bila je već odavno digla ruke od pokušaja da ga natjera
da održava red u svojoj sobici, i podnosila je fatalistički mirno
beskrajna predbacivanja glavne sestre o stanju u kojem se nalazi
soba kapetana Parkinsona. Na sreću, mogao je - kad bi mu se
prohtjelo - šarmirati i ptice na drveću, pa mu nije mogao odoljeti,
kako je bez mnogo respekta govorio, ni šašavi babac kao što je
glavna sestra.
Kao dobar domaćin, pustio je Matta da se udobno smjesti na
krevetu, a predmete koji su se nalazili na stolcu stresao je na pod
da bi mogao sam sjesti. Na stolu su stajale dvije plastične čašice i
dvije boce škotskog viskija Johnnie Walker s crnom etiketom. Neil
je skinuo pečat i pažljivo izvukao čep iz jedne boce, a zatim je
natočio izdašnu mjeru u obje čašice.
- Živio! - rekao je i otpio dug gudjaj.
- U zdravlje - rekao je Matt slijedeći njegov primjer.
Obadvojica su othuknuli kao plivači koji su, skočivši u vodu,
ustanovili da je neočekivano hladna.
- Bio sam predugo trezvenjak - rekao je Neil, brišući suze. -
Boga mu, ovo može oboriti čovjeka, zar ne?
- Božansko piće - rekao je Matt i otpio još jedan gutljaj.
Neko su vrijeme šutjeli, duboko dišući i uživajući u okusu i
učinku pića.
- Večeras se sigurno dogodilo nešto što je dovelo Bena do
samog ruba - rekao je Neil. - Znaš li ti što o tome?
- To je Luceovo maslo. Štektao je kao automat i mučio Bena
optužbama da je ubijao nevine ljude. Jadni stari Ben počeo je
plakati. Prokleti Luce! Rekao mi je neka idem do vraga i odjurio
nekamo. Mislim da je taj čovjek opsjednut đavlom.
- Ili je sam đavo - rekao je Neil.
- Ah, on je čovjek od krvi i mesa, kao i mi.
- Onda bi trebao biti vrlo oprezan, jer bi netko od nas mogao
staviti njegovu smrtnost na probu.
Matt se nasmijao i podigao čašu.
- Javljam se dobrovoljno!
Neil mu je napunio čašu, a zatim i svoju.
- Bože, ovo mi je zaista bilo potrebno! Pukovnik „Chinstrap”,
izgleda, zna čitati misli.
- Je li ti on zaista dao ovo piće? Mislio sam da se šališ.
- Dobio sam ga od njega osobno.
- A kako mu je to palo na pamet?
- Ah, mislim da je to dio njegovih osobnih, na razne načine
prikupljenih zaliha, pa je izračunao koliko toga može sam
konzumirati do likvidacije Baze broj 15, i tako je odlučio da bude
djed Mraz i pokloni mi dio viška.
Mattu je ruka zadrhtala.
 - Idemo kući?
Proklinjući viski koji mu je razvezao jezik, Neil je nježno
pogledao Matta, ali, naravno, ni najnježniji pogled na ovom svijetu
ne može prodrijeti kroz sljepilo, stvarno ili umišljeno.
- Za jedno mjesec dana, stari moj.
- Tako brzo? Saznat će!
- Prije ili kasnije mora saznati.
- Mislio sam da ću imati malo više vremena.
- Oh, Matt... Ona će već shvatiti.
- Misliš da hoće? Ali, Neil, ja nju više ne želim! Ne mogu više
ni pomisliti na to! Ona čeka da joj se vrati muž, a što će dočekati?
Muža sigurno neće.
- Sve to ne možeš znati iz ove perspektive. Nemoj rušiti
mostove, nemaš pojma što se sve može dogoditi. Ali što više
preglavljuješ te stvari po glavi, to gore.
Matt je uzdahnuo i iskapio čašu.
- Sretan sam što mi se ovo našlo pri ruci. Djeluje kao
anestetik.
Neil je promijenio temu.
- Luce mora da je večeras bio izuzetno mračno raspoložen.
Prije nego što je nasrnuo na Bena, napao je i sestru – rekao je.
- Znam.
- Jesi li ga i ti čuo?
- Čuo sam što je rekao Benu.
- Hoćeš reći da nije samo imitirao štektanje automata?
- Uradio je mnogo više od toga. Dojurio je bijesan iz sobe
sestre Langtry i napao Bena zato što mu Ben nije dozvolio da je
vrijeđa. Ali Bena je najviše pogodilo ono što je rekao o Mikeu.
Neilu se zavrtjelo u glavi. Pogledao je u Matta kao u neku
izuzetnu dragocjenost.
- Što je zapravo rekao za Mikea?
- Ah, da je homić. Jesi li ikad čuo takvu glupost? Neprestano
je govorio Benu da je to pročitao u Mikeovim dokumentima.
- Hulja! - Eh, sudbina je ponekad zaista milostiva! Saznao je
tako važnu stvar, i to od slijepog čovjeka, čovjeka koji ne može
vidjeti izraz na njegovom licu, ne može primijetiti kako je ta vijest
djelovala na njega... - Hajde, Matt, da popijemo još po jednu...
Viski je brzo udario Mattu u glavu, ili se bar Neilu tako činilo
dok nije pogledao na sat i ustanovio da je već prošlo jedanaest.
Ustao je, prebacio Mattovu ruku preko svog ramena i podigao ga,
ni sam previše siguran na nogama.
- Idemo, stari, vrijeme je za spavanje.
Benedict i Michael upravo su sklanjali šah. Michael je
smjesta priskočio u pomoć Neilu, pa su zajedno svukli Mattu
hlače, košulju i donje rublje i položili ga u postelju, ovog puta bez
pidžame.
- Spavat će ko beba - rekao je Michael, osmjehujući se.
Pogledavši u njegovo smireno lice, lice iz kojeg je zračila
čvrstina, i svjestan onoga što će uraditi da ga onemogući, Neil je
iznenada osjetio kako ga naklonost prema tom čovjeku prožima
do dna viskijem natopljene duše. Obavio je ruke oko Michaelovog
vrata i položio mu glavu na rame, spreman da brižne u plač.
- Hajde da popijemo po jednu - rekao je tužno. - Dođite ti i
Ben, da popijete po jednu s jednim starcem. Ako odbijete,
zaplakat ću, jer ja sam sin mog starog. Ako počnem razmišljati o
sebi, i njemu, i njoj, zaplakat ću. Dođite da popijemo po jednu!
- Ne možemo dopustiti da plačeš - rekao je Michael
ispetljavajući se iz njegova zagrljaja. - Dođi, Bene, dobili smo
poziv.
Benedict je vratio ploču i figure u plakar i prišao im. Neil je
ispružio ruku i objesio se o njega.
- Hajde da popijemo po jednu - rekao je. - Ostala je jedna
puna boca, i od druge pola. Ja više ne bih smio, ali ne možemo
ostaviti taj divni napitak nepopijen, zar ne?
Benedict se povukao.
- Ja ne pijem.
- Večeras će ti piće dobro činiti - rekao je Michael odlučno. -
Hajde, ostavi se sad tog popovskog sranja!
I tako su zajedno prošli kroz odjel, Neil između Michaela i
Bena koji su ga pridržavali. Kad su došli do hodnika, Michael je
ispružio ruku da ugasi svjetlo iznad stola za blagovanje, ali je u
tom trenutku odjeknuo disonantni zvuk zastora od poklopaca
pivskih boca i na ulaznim vratima pojavio se Luce. Nije
pokušavao da se tiho uvuče, već je ušao prkosno, kao da očekuje
da ga sestra Langtry čeka u zasjedi.
Stajali su i gledali ga, a on je gledao u njih. Michael je
proklinjao Neila koji je opušten visio između njega i Benedicta,
pribojavajući se da bi iznenadna Luceova pojava mogla natjerati
Bena da počne iz početka. Ali u tom trenutku Nuggetova je
glavobolja dostigla vrhunac, pa je počeo povraćati.
 - Oh, bože, kakva odvratna galama! - rekao je Neil, živnuvši.
Ugurao je Michaela i Bena u svoju sobicu, a onda je ušao za
njima i zatvorio vrata.

Luce je produžio prema svom krevetu a da nije ni pogledao prema

Neilovoj sobici; bio je sam u polumračnoj prostoriji, kao jedini
znak života u njoj čuli su se samo odvratni glasovi povraćanja i
podrigivanja.
Umoran da se jedva kretao, sjeo je na rub kreveta. Satima je
hodao tamo-amo po mračnim stazama Baze broj 15, po plažama,
kroz puste gajeve kokosovih palmi. I razmišljao, razmišljao...
Čeznuo je za tim da se slijepo i krvožedno baci na sestru Langtry,
tako da joj se glava otkotrlja kao nogometna lopta. Prokleta
umišljena kučka! Luce Daggett nije dovoljno dobar za nju, i
nakon što ga je odbila, ne ustručava se da poveća uvredu tako što
juri za jednim prokletim dupedavcem! Ona je naprosto luda. Da je
odabrala njega, mogla je živjeti kao princeza, jer je izvan svake
sumnje da će ubrzo postati slavan i bogat, veća zvijezda od Clarka
Gablea i Garyja Coopera zajedno. Čovjek ne može a da ne
postigne ono što tako strastveno želi. Uostalom, to je i sama rekla.
Svaka minuta svakog sata svakog njegovog dana otkako je otišao
iz Woop-Woopa, bila je usmjerena na to da postigne uspjeh kao
glumac.
Onog dana kad je stigao u Sydney kao napola odrastao
momak od petnaest godina, znao je da je gluma ključ za vrata
uspjeha. Već tada je čeznuo za uspjehom. Nikad nije gledao
nijednu kazališnu predstavu, nikad nije bio u kinu, ali je u školi
cijelo vrijeme slušao kako djevojčice oduševljeno pričaju o ovom ili
onom glumcu, i ograđivao se od njihovih sugestija da pokuša, kad
odraste, na filmu. Neka gledaju svoja posla; on će to postići na
svoj način, bez glupače koja će se naokolo praviti važna kako ga
je ona lansirala, kako je sve to bila njena genijalna ideja.
Zaposlio se kao skladištar u velikoj prodavaonici tekstila u
Day Streetu, dobivši posao za koji se prijavilo nekoliko stotina
ljudi. Direktor naprosto nije mogao odoljeti momku s tako lijepom
kosom i neobično inteligentnim licem, iza kojeg se krio i bistar
um. Uz to se pokazalo da je momak dobar radnik.
 Luceu nije bilo potrebno mnogo vremena da otkrije gdje se i
kako može probiti u glumačku profesiju. Radio je, pa je prema
tome i jeo, i brzo je porastao, popunio se, tako da je ubrzo
izgledao stariji nego što je, u stvari, bio. Sjedio je kod „Repinsa”
ispijajući bezbrojne šalice kave, motao se oko Doris Fitton u
Independent Theatreu, trudio se da mu genesijanci zapamte lice i
konačno počeo dobivati manje uloge u radio-dramama na
stanicama ZGB i ABC, pa čak i poneku rečenicu na stanici ZCH.
Imao je izvanredan glas za radio, bez prizvuka, s prikladnim
tembrom, i dobro uho za akcente, tako da je nakon šest mjeseci
kretanja u biranim krugovima potpuno očistio svoj govor od
australskog naglaska, osim kad je posebno traženo od njega da
govori domaćim dijalektom.
Zavideći ljudima koji su mogli priuštiti sebi da završe visoke
škole i fakultet, obrazovao se sam kako je znao i umio, čitajući
sve što bi mu ljudi preporučili, iako mu ponos nije dopuštao da
izravno pita što bi trebalo da pročita. Vješto je izvlačio od
prijatelja potrebne informacije, a onda odlazio u biblioteku.
Kad je imao osamnaest godina, sitni poslovi na radiju već su
mu donosili dovoljno da može ostaviti posao u skladištu. Unajmio
je sobicu u Hunter Streetu i uredio je po svom ukusu prekrivajući
zidove redovima knjiga. Nitko, naravno, nije znao da je te knjige
kupovao na Paddy's Marketu po tri penija tucet, a da je sabrana
djela Charlesa Dickensa uvezana u kožu platio samo dva šilinga i
osam penija.
U društvu, ubrzo je izbio na glas kao čovjek sklon da se
očeše gdje može - djevojke su ubrzo naučile da, ako izlaze s
Luceom, one plaćaju. Razmišljajući o tome, većinom su odlučivale
da plaćaju i dalje, i nisu žalile troškova kad se radilo o privilegiju
da se pojave u društvu muškarca koji može očarati doslovce
svaku ženu u društvu. Nije mu trebalo mnogo, naravno, pa da
otkrije svijet starijih dama, žena koje su bile uvijek spremne da
potpisuju njegove račune u zamjenu za zadovoljstva koje im je
pružao svojim društvom javno, a svojim penisom privatno.
U to vrijeme počeo se baviti posebnom vrstom seksualnog
treninga, s ciljem da, ma koliko neprivlačna, ružna ili čak
odvratna bila dama s kojom ide u krevet, može natjerati svoje
tijelo da reagira na zadovoljavajući način. Istodobno je usavršio
metodu sitnog ljubavničkog ćaskanja, kojim ih je navodio da vide
same sebe privlačnijima nego što su bile. Slijedila je bujica
poklona - odijela i cipela, šešira i kaputa, dugmadi za manšete i
satova, kravata, košulja i najskupljeg rublja. Nije ga nimalo pekla
savjest zbog te raskoši, jer je bio svjestan da za nju pošteno plaća.
Nije ga šokiralo ni kad je saznao da ima mnogo starijih
muškaraca spremnih da novčano nagrade njegove seksualne
usluge, i s vremenom je počeo davati prednost starijim
muškarcima nad starijim ženama. Bili su pošteniji kad se radilo o
njihovim potrebama i financijskim obvezama, a nije morao ni da
se zamara uvjeravajući ih kako su još uvijek lijepi, još uvijek
poželjni. Stariji muškarci su, osim toga, pokazivali da imaju više
ukusa. Od njih je naučio kako treba da se oblači da bi bio doista
elegantan, kako da se ponaša u svim prilikama, od koktel-partija
do banketa u predsjedništvu vlade, i kako da nanjuši prave ljude.
Nakon više manjih uloga u manje značajnim komadima u
manjim kazalištima, prijavio se na audiciju u Royal Theatreu, i
zamalo da nije dobio ulogu. Na drugoj audiciji u Royalu dobio je
ulogu, značajnu ulogu u pravoj drami. Kritika ga je primila
dobrohotno i, dok je čitao prikaze, postao je svjestan da je
konačno izbio na put koji vodi do cilja.
Bila je, međutim, 1942. godina, on je navršio dvadeset jednu
pa se morao prijaviti za vojsku. Život od tada pa do ovog trenutka
smatrao je izgubljenim, potpuno beskorisnom prazninom. Ah, nije
mu bilo nimalo teško; nije mu trebalo mnogo vremena da nauči
kako se može udobno živjeti niti da pronađe budalu koja će
postati njegova žrtva, jednog postarijeg profesionalnog oficira koji
je bio više duhovni nego aktivni homoseksualac - sve dok nije
sreo Lucea, svog novog pomoćnika. Taj čovjek se strastveno,
patetično zaljubio u njega, i Luce je vješto koristio tu ljubav.
Romanca je trajala sve do sredine 1945. godine, kad je Luce, sit
svega i obuzet nemirom jer je bilo očito da se približava kraj rata,
okončao vezu žestokom svađom u kojoj nije štedio riječi da izrazi
svoju odvratnost i prezir. Uslijedio je pokušaj samoubojstva,
skandal, otkriveni su ozbiljni manjkovi u novcu i materijalu koji
je prolazio kroz njihov ured. Istražna komisija ubrzo je otkrila tko
je i što je Luce, a posebno se pozabavila njegovom sposobnošću
da izaziva kaos gdje god se pojavi. I riješila je problem na
najjednostavniji način - poslala ga je na Odjel X, i na Odjelu X je i
ostao.
Ali to neće još dugo trajati, rekao je sam sebi.
- Neće još dugo trajati! - rekao je glasno, u mraku.
Šetajući se oko Baze broj 15, sreo je jednog poznatog vojnog
policajca koji mu je rekao da će bolnica ubrzo biti likvidirana.
Otišao je s vojnim policajcem u stražaru, gdje su podijelili bocu
piva i nazdravili dobrim vijestima. Ali sad, kad se opet našao na
Odjelu X, vratila mu se odlučnost da obavi ono što prvo mora
obaviti. Snovi o poslijeratnom životu mogu pričekati. Najprije
mora srediti Honour Langtry.

Neil je održao riječ - sebi više nije točio, napunio je dvije čaše i
jednu pružio Benedictu a drugu Michaelu.
- Bože, nalio sam se do očiju - rekao je, trepćući. - U glavi mi
se sve vrti kao vrtuljak. Baš glupo, učiniti takvo nešto! Trebat će
mi sati i sati da dođem k sebi.
Michael je okrenuo prvi gutljaj na jeziku.
- Žestoko piće, nema šta. Čudno, nikad nisam volio viski.
Benedict je, činilo se, prilično lako savladao početno
ustručavanje, ubrzo je iskapio prvu čašu i pružio je da mu Neil
natoči još. Neil mu je smjesta učinio po volji, uvjeren da će to
jadniku dobro činiti.
Luce je prava pravcata hulja! Samo, zar nije čudno kako je
željena informacija stigla nakon što je već počeo očajavati da je
nikad neće dobiti? Ono što je htio da sazna o Michaelu, došlo je
do njega zaobilaznim putem, od Lucea. Nastojao je usredotočiti
pogled na Michaelovo lice, pokušavao je otkriti na njemu neki
trag onoga o čemu je govorio Luce. Pa sad, sve je moguće,
naravno. Sam ne bi nikad došao do tog odgovora na postojeću
zagonetku. I nije vjerovao da je to istina, ma šta pisalo u
Michaelovim dokumentima. Takvi su se ljudi uvijek, uvijek na
neki način odavali; morali su se odavati jer inače nikad ne bi
ništa postigli, a Michael, u to je bio siguran, nije ništa skrivao. Ali
sestra Langtry je znala što piše u njegovim dokumentima, a nije u
tom pogledu bila ni približno tako iskusna kao muškarci koji su
proveli šest dugih godina gotovo isključivo u društvu muškaraca.
Je li sestra sumnjala u Michaela? Sigurno jest! Ne bi bila ljudsko
biće kad ne bi sumnjala, a u posljednje vrijeme nije bila naročito
sigurna ni u samu sebe. Između nje i Michaela nije se ništa
dogodilo - još nije. Prema tome, još ništa nije izgubljeno.
- Što mislite - rekao je govoreći s mukom, ali dovoljno
razgovijetno - zna li sestra da smo svi zaljubljeni u nju?
 Benedict je podigao glavu, staklastog pogleda.
- Ne zaljubljeni, Neil! Samo je volimo. Volimo je, volimo i
volimo...
- Pa sad, ona je prava žena koja je nakon dugo vremena
postala dio naših života - rekao je Michael. - Bilo bi čudno kad je
ne bismo svi zavoljeli. Ona je ljupka žena.
- Zaista misliš tako, Mike? Zaista?
- Da.
- Ne znam. Nekako mi ljupka ne zvuči kao prava riječ. Kad
kažem ljupka, uvijek pomislim... umiljata. Prćast nosić, pjege na
jagodicama i šarmantno kikotanje. Uglavnom, takvo nešto što se
odmah vidi. A ona uopće nije takva. Kad je prvi put vidiš, sva je
čelik i uškrobljeno platno, a ima jezik kao kakva stara
prodavačica riba. Nije lijepa. Strašno je privlačna ali nije lijepa.
Ne, nikad ne bih rekao da je ljupka prava riječ za nju.
Michael je spustio čašu i neko vrijeme razmišljao, a onda se
osmjehnuo i zavrtio glavom.
- Ako si je ti tako vidio, Neil, onda mora da si bio strašno
bolestan. Meni se učinilo da je zgodna. Došlo mi je da se smijem,
ne njoj već zbog nje. Ne, ja nisam vidio nikakvo uškrobljeno
platno i čelik, bar u početku nisam. Sad vidim. Meni je bila
ljupka.
- Je li ti još uvijek ljupka?
- Pa rekao sam, zar nisam?
- Misliš li da zna za to da smo svi zaljubljeni u nju?
- Ne onako kako ti to misliš - rekao je Michael čvrsto. - Ona
je osoba koja se posvetila svom pozivu i nije provela život
sanjareći o ljubavi. Nije osoba s mentalitetom učenice. Imam neki
čudan osjećaj da bi se ona, kad bi se našla u situaciji da bira,
uvijek opredijelila za svoj posao medicinske sestre.
- Nema žene koja se u određenim okolnostima ne bi
opredijelila za brak - rekao je Neil.
- Zašto?
- Sve one žive za ljubav.
Michael ga je sažalno pogledao.
- Oh, Neil, zaboga, misli kao odrastao čovjek! Misliš da
muškarci ne mogu živjeti za ljubav? Ljubav, osim toga, dolazi u
svim oblicima i veličinama... i u oba spola!
- Što ti znaš o tome? - upitao ga je Neil gorko, s osjećajem da
je ukoren. Tako se nekako ponekad osjećao u prisutnosti svog
oca, a to nije bilo pravo. Michael Wilson nije bio Longland
Parkinson.
- Znam, iako ne znam kako - rekao je Michael. - To je
vjerojatno instinkt. Ne može biti ništa drugo, zar ne? Ne mogu,
naravno, tvrditi da sam stručnjak za te stvari, ali znam ponešto o
čemu nikad nisam učio. Svaki čovjek nekako nalazi svoj nivo, i
svaki čovjek je drukčiji. - Ustao je i protegnuo se. - Odmah ću se
vratiti. Idem samo da pogledam kako je Nugget.
Kad se Michael nakon nekoliko minuta vratio, Neil ga je
pogledao gotovo prijekorno - došao je do treće čaše tako što je
jednostavno izlio prljavu vodu iz jedne posude i napunio je
viskijem sebi.
- Pij, Mike! - rekao je. - Zaključio sam da će mi zapravo
prijati još jedna čaša. Danas slavim.

Budilica sestre Langtry javila se u jedan sat ujutro - navila ju je

zbog Nuggeta, htjela je da ga obiđe kad glavobolja počne
popuštati. Osim toga, nešto u vezi s muškarcima izazvalo je u njoj
nesavladiv, zloslutan nemir; neće biti zgoreg ni provjeriti što je s
ostalima.
Još od dana provedenih na stažiranju u bolnicama, naučila
je brzo ustajati, pa je odmah skočila iz kreveta i svukla pidžamu.
Obukla je hlače i jaknu ne trudeći se da prethodno obuče rublje,
a zatim je navukla tanke čarape i zažnirala tanke dnevne cipele. U
to doba noći nikoga neće zanimati da li je obučena po propisu.
Sat i ključevi ležali su joj na radnom stolu kraj džepne baterije;
gurnula ih je u jedan od četiri našivena džepa na jakni, a zatim
pritegnula opasač. Gotovo. Bila je spremna. Sad samo da na
Odjelu X bude sve u redu.
Kad se provukla kroz zastor protiv muha i na prstima ušla u
hodnik, učinilo joj se da na odjelu vlada potpun mir; možda je sve
bilo i previše mirno, nekako pritajeno. Nešto je nedostajalo, nešto
novo bilo je prisutno, a sve to zajedno činilo je atmosferu na
odjelu nekako stranom, nesvakidašnjom. Nekoliko sekundi
kasnije postala je svjesna u čemu je razlika: nije čula disanje
spavača, a ispod vrata Neilove sobice vidjela je tanku prugu
svjetlosti. Iz sobice je dopirao prigušen žagor. Samo Mattova i
Nuggetova mreža protiv komaraca bile su spuštene.
Prošla je između paravana oko Nuggetovog kreveta tako tiho
da je nije mogao čuti, ali njegove oči bile su otvorene. Opazila je
kako se krijese u mraku.
- Jeste li već povraćali? - upitala ga je kad je ustanovila da je
lavor prekriven tkaninom prazan.
- Jesam, sestro. Maloprije. Mike mi je donio čist lavor. - Glas
mu je zvučao kao da dopire iz daljine, tiho, izgubljeno.
- Osjećate li se bolje?
- Mnogo bolje.
Izmjerila mu je puls, temperaturu i krvni tlak, i pri svjetlosti
baterije unijela podatke u listu pričvršćenu za podnožje kreveta.
- Da li biste mogli popiti šalicu čaja? Skuhat ću vam čaj, ako
želite.
- Da li bih mogao? - Već sama pomisao na čaj unijela je malo
više snage u njegov glas. - Usta su mi kao dno krletke za ptice.
Osmjehnula mu se i otišla u dnevnu sobu. Nitko nije znao
prirediti čaj kao ona, s lakoćom i ekonomičnošću stečenom
dugom praksom što se protezala kroz beskrajne bolničke čajne
kuhinje, sve tamo do suznih dana stažiranja. Kad god je netko od
muškaraca pripremao čaj, to nikad nije moglo proći bez neke
sitne nezgode, bez prosutih čajnih listića, bez prekuhane vode ili
nedovoljno zagrijanog čajnika, a kad bi ga pripremala ona, bio je
savršen. Za kraće vrijeme nego što je to izgledalo moguće, bila je
ponovo kraj Nuggetovog kreveta noseći šalicu iz koje se dizala
para. Spustila je šalicu na ormarić i pomogla mu da se uspravi u
krevetu, a onda je privukla stolac i ostala kraj njega dok je on
pohlepno pio, nestrpljivo pušući u površinu tekućine da je ohladi,
i otpijajući brze, sitne gutljaje kao ptica.
- Znate, sestro - rekao je, načinivši stanku - dok bol traje,
mislim da do kraja života neću zaboraviti kako sam se osjećao...
mislim, mogao bih taj bol opisati riječima kao i svoje obične
glavobolje. A onda, istog trenutka kad prođe, ne mogu ga više
zamisliti, sve da mi je i život u pitanju. Jedina riječ kojom ga
mogu opisati jest „strašno”.
Osmjehnula se.
- To je tipično za način na koji funkcionira naš mozak. Što je
uspomena bolnija, to brže gubimo ključ ćelije u kojoj je
pohranjena. Dobro je i zdravo zaboravljati tako mučne stvari. Ma
koliko uporno pokušavali, ni jedan doživljaj ne možemo dočarati s
onom prvobitnom oštrinom. Ne bi trebalo ni da pokušavamo, ali
takva je već ljudska narav. Važno je ne pokušavati previše
uporno, i previše često... tako ste, recimo, vi sami sebe uvalili u
nevolju. Bol treba zaboravljati. Prošao je. Zar to nije najvažnije?
- Bogami, jest! - potvrdio je Nugget vatreno.
- Još čaja?
- Ne, hvala, sestro. Došao je kao spas.
- Onda spustite noge s kreveta, pa ću vam pomoći da
ustanete. Presvucite se, a ja ću vam presvući krevet, pa ćete
spavati kao beba.
Dok je drhteći sjedio na stolcu, presvukla je i namjestila
krevet, a onda mu je pomogla da uvuče svoje mršavo tijelo u čistu
pidžamu. Nakon toga ga je pokrila, uputila mu posljednji osmijeh
i spustila mrežu protiv komaraca.
Brza kontrola otkrila je da Matt leži u sasvim neobičnom
položaju, poluotvorenih usta iz kojih je izbijalo nešto neobično
slično hrkanju. Prsa su mu bila gola, ali je spavao tako čvrsto da
bi bilo potpuno besmisleno uznemiravati ga. Odjednom se,
šokirana, ukočila, namrštivši nos - oko Matta se širio prodoran
miris alkohola!
Nekoliko je trenutaka stajala, smrknuto promatrajući prazne
krevete, a onda se naglo odlučila i brzo otišla do vrata Neilove
sobice. Nije se trudila da pokuca, a počela je govoriti još prije
nego što je ušla.
- Slušajte, momci, ne volim da se ponašam kao glavna
sestra, ali što nije fer, nije fer, da znate!
Neil je sjedio na krevetu, Benedict na stolcu, obojica
povijenih ramena. Na stolu su stajale dvije boce Johnnie Walkera,
jedna prazna a druga poluprazna.
- Idioti! - prosiktala je. - Šta hoćete, da nas sve pošalju pred
vojni sud? Odakle vam ovo?
- Od našeg dobrog pukovnika - rekao je Neil, trudeći se da
govori razumljivo.
Usne su joj pobijeljele.
- Ako već on nije imao toliko razuma da vam ne daje piće,
Neil, trebalo je da vi budete razumni i ne primite ga! Gdje su Luce
i Michael?
Neil je dugo razmišljao o tome i konačno, sa čestim
zastojima, rekao:
 - Mike je otišao da se istušira. Ionako nije baš zabavan. Luce
nije bio ovdje... otišao je na spavanje. Arogantna budala!
- Luce nije u krevetu. Nije uopće na odjelu.
- Onda ću vam ga ja pronaći, sestro - rekao je Neil,
pokušavajući s naporom da ustane. - Odmah ću se vratiti, Bene,
moram potražiti Lucea. Sestra traži Lucea. Meni Luce nije
potreban, ali sestri jest. Nije mi jasno zašto. Mislim da ću ipak
prije toga povraćati.
- Onome tko se ispovraća u sobi, umočit ću u to nos! - rekla
je bijesno. - I ostanite gdje jeste! U takvom stanju ne biste našli ni
sami sebe! Oh, dođe mi da vas sve pobijem! - Ubrzo je, međutim,
njen gnjev splasnuo, a u glasu joj se pojavio prizvuk sažaljenja. -
A sad, budite dobri dečki i uklonite tragove ovog orgijanja! Prošlo
je jedan.

Nakon obilaska verande, gdje nije našla ni Michaela ni Lucea,

sestra Langtry odmarširala je do kupaonice kao vojnik, podignute
brade, zabačenih ramena, još uvijek pod parom. Što ih je, zaboga,
spopalo da se tako ponašaju? Nije čak ni pun mjesec! Sva sreća
da se Odjel X nalazi na samom kraju kompleksa, daleko od
ostalih nastanjenih zgrada. Bila je tako obuzeta gnjevnim mislima
da je naletjela na uže na kojem su njeni pacijenti sušili rublje koje
su sami prali, i upetljala se u ručnike, košulje, hlače i majice.
Vrag neka ih nosi! Do koje je mjere iznervirana, moglo se vidjeti
po tome što je propustila da zapazi smiješnu stranu svog sudara s
rubljem što se sušilo, već je samo podigla uže i odmarširala dalje.
Ubrzo je ugledala ravno pred sobom nisku, tamnu sjenu
kupaonice. Na drvena vrata ulazilo se u vrlo veliku prostoriju
sličnu žitnici, s tuševima duž jednog a umivaonicima duž drugog
zida, i s koritima za pranje rublja u dnu. Nije bilo nikakvili
pregrada ni kabina, ničega gdje bi se čovjek mogao sakriti. Voda
se niz kosi pod slijevala prema kanalu u sredini. Na strani gdje su
se nalazili tuševi, taj pod bio je uvijek mokar.
Noću je u prostoriji neprestano gorjela slaba žarulja, iako je
tih dana malo tko navraćao u kupaonicu poslije mraka. Pacijenti
Odjela X tuširali su se i brijali ujutro, a nužnik se nalazio u
posebnoj, mnogo manjoj zgradi.
 Dolazeći iz noći bez mjesečine, sestra Langtry nije imala
problema s osvjetljenjem. Čitava nevjerojatna scena mogla se
jasno vidjeti, kao na pozornici. Iz jednog zaboravljenog tuša još je
padala tanka koprena vode. U jednom kutu stajao je Michael, gol
i mokar, i kao hipnotiziran zurio u Lucea. Luce, gol, nasmijan, s
erekcijom, stajao je na oko dva metra od Michaela.
Ni jedan od njih nije primijetio da ona stoji na vratima;
zahvaćena panikom, doživjela je déjà vu osjećaj, vidjela je čitav
prizor kao neku vrstu bizarne varijacije one ranije scene u
dnevnoj sobi. Nekoliko trenutaka stajala je kao oduzeta, a onda je
iznenada postala svjesna kako je to nešto što ne može sama
riješiti, kako nema znanja ni iskustva da to riješi. Zato se
okrenula i otrčala na odjel; trčala je kao što nikad nije trčala u
životu, uz stepenice, kroz vrata kraj Michaelovog kreveta i kroz
glavnu prostoriju.
Kad je upala u Neilovu sobicu, on i Benedict su, činilo se,
sjedili u istom položaju kako ih je ostavila; zar je prošlo tako malo
vremena? Ne, ipak se nešto promijenilo. Nestale su boce viskija i
čaše. Prokleti bili, pa oni su pijani! Očito, svi su pijani!
- Kupaonica! - uspjela je protisnuti. - Oh, brzo!
Neil je, činilo se, bio trijezan, ili je bar smogao ustati i kretati
se brže nego što je ona mislila da može, a ni Benedict nije
zaostajao. Istjerala ih je iz sobice kao ovce, kroz odjel, niz
stepenice, a onda ih potjerala pred sobom kroz palmovu šumu
prema kupaonici. Neil se upetljao u konopac za rublje i pao, ali ga
ona nije pričekala već je samo uhvatila nesretnog Benedicta za
ruku i povukla ga naprijed.
Scena se u kupaonici promijenila. Luce i Michael stajali su
sad pognuti kao hrvači u ringu, napola ispruženih ruku, i polako
se pomicali kao da kruže jedan oko drugoga. Luce se još smijao.
- Dođi, dragi! Znam da to želiš, i ti to znaš! Koji ti je vrag,
bojiš se? Oklijevaš zato što je ovako velik? Hajde, dosta toga! Ne
vrijedi da se pretvaraš kako te je teško dobiti, znam ja sve o tebi!
Michaelovo lice bilo je na prvi pogled posve mirno, gotovo
odsutno, ali ispod te maske buktalo je nešto prijeteće, nešto
užasno, nešto što bi uplašilo svakoga osim Lucea, koji to kao da
nije primjećivao. Michael nije govorio, na njemu se nije mogla
zapaziti ni najmanja promjena, ni najmanja reakcija na bujicu
Luceovih riječi. Činilo se da uopće ne vidi stvarnog Lucea, toliko
je bio koncentriran na previranja u samom sebi.
- Dosta toga! - rekao je Neil oštro.
 Scena se smjesta raspala. Luce se okrenuo trojci na vratima
dok je Michael još nekoliko trenutaka ostao u pozi spremnosti za
obranu. Nakon toga se teturajući povukao do kraja prostorije,
naslonio se na zid i ostao tako duboko i bučno dišući, kao da
umjesto pluća ima neki velik mijeh. A onda se iznenada počeo
nekontrolirano tresti, zubi su mu glasno cvokotali, a ispod
zategnute kože gornjeg dijela trbuha jasno se vidjelo snažno
kretanje dijafragme.
Sestra Langtry prošla je mimo Lucea, tada ju je Michael prvi
put ugledao; znoj mu je tekao niz lice a usta su mu bila otvorena
u naporu da povrati dah. U prvom trenutku morao se pomiriti s
jednostavnom činjenicom njene prisutnosti, a onda joj je uputio
pogled ispunjen strastvenim pozivom u pomoć, koji se postupno
pretopio u beznađe. Okrenuo je glavu i zatvorio oči kao da sve
skupa ionako nije važno, a tijelo mu je klonulo. Nije se srušio jer
je još bio naslonjen na zid, ali nešto je tako brzo napuštalo
njegovo tijelo da se naočigled smanjivao. Sestra Langtry se
okrenula.
- Nitko od nas nije sada u stanju da raspravlja o svemu
ovome - rekla je, obraćajući se Neilu, a onda se okrenula Luceu i
prezirno i gadljivo ga pogledala. - Naredniče Daggett, razgovarat
ćemo ujutro. Molim vas da se smjesta vratite na odjel i da se ne
udaljavate, ni pod kojim uvjetima.
Luce kao da je trijumfirao, zračio je zadovoljstvom ne
pokazujući nimalo kajanja. Slegnuo je ramenima, sagnuo se,
pokupio odjeću bačenu pokraj ulaza, otvorio vrata i izišao. Po
držanju njeovih golih ramena moglo se vidjeti da će ujutro učiniti
sve kako bi im što više otežao situaciju.
- Kapetane Parkinsone, za ponašanje narednika Daggetta
odgovorni ste vi. Kad ujutro dođem na dužnost, očekujem da ću
zateći sve u najboljem redu i normalno stanje na odjelu, i neka
bog pomogne onome na kome primijetim da je mamuran. Ljutim
se na vas, zaista se ljutim! Zloupotrijebili ste moje povjerenje.
Narednik Wilson se večeras neće vratiti na odjel, neće se vratiti
sve dok ne obavim razgovor s narednikom Daggettom. Jeste li me
razumjeli? Jeste li sposobni da preuzmete tu odgovornost? -
Posljednju rečenicu izgovorila je s manje oštrine, a pogled joj je
postao nešto blaži.
- Nisam toliko pijan koliko vi, izgleda, mislite - rekao je Neil
gledajući je očima koje su izgledale tamne gotovo kao
Benedictove. - Vi ste šef. Sve će biti kako želite.
 Benedict se od dolaska u kupaonicu nije ni pomaknuo, nije
ni riječi progovorio, ali kad se Neil kruto okrenuo da ode, kroz
njegovo tijelo kao da je prošao grč. Trgnuo se, a njegove oči, koje
su do tada netremice zurile u sestru Langtry, okrenule su se
prema Michaelu, koji je, iscrpljen, još stajao naslonjen na zid.
- Je li s njim sve u redu? - upitao je zabrinuto.
Klimnula je glavom i uspjela čak iskriviti usta u nešto kao
osmijeh.
- Ne brinite, Bene. Ja ću se pobrinuti za njega. Vi se vratite
na odjel s Neilom i pokušajte malo odspavati.

Kad je ostala sama s Michaelom u kupaonici, sestra Langtry je

najprije počela tražiti njegovu odjeću, ali sve što je našla bio je
jedan ručnik. Sigurno je otišao da se tušira već svučen, možda s
ručnikom oko bedara, što pravilima nije bilo dopušteno, naravno;
bilo je izričito naređeno da svi koji izlaze noću budu potpuno
obučeni. Samo, on vjerojatno nije računao s tim da bi ga netko
mogao vidjeti.
Skinula je ručnik s vješalice i otišla do Michaela; zastavši
usput da zavrne slavinu tuša.
- Idemo - rekla je glasom u kojem se osjećao strahovit umor.
- Ogrnite se ovim, molim vas.
Otvorio je oči, ali je nije pogledao, a onda je uzeo ručnik i
nespretno ga omotao oko sebe. Ruke su mu se još tresle.
Odmaknuo se od zida kao da provjerava može li stajati bez
oslonca. Pokazalo se da može.
Koliko ste vi toga popili? - upitala ga je gorko, hvatajući ga
za ruku i prisiljavajući ga da hoda.
- Možda četiri čajne žličice - rekao je promuklim, tihim,
umornim glasom. - Kamo me vodite? - Onda se naglim trzajem
oslobodio njene ruke, kao da mu autoritativnost i nametljivost tog
njenog pokreta vrijeđaju ponos.
- Idete k meni - rekla je kratko. - Smjestit ću vas u jednu od
slobodnih soba, do jutra. Ne možete se vratiti na odjel osim ako
ne obavijestim vojnu policiju, a to ne želim.
Nakon toga je išao za njom bez protesta, poražen. Što bi
mogao reći toj ženi pa da ona ne povjeruje u ono što je vidjela
vlastitim očima? Sve je to sigurno izgledalo isto kao onda u
dnevnoj sobi, samo još mnogo gore. A bio je potpuno iscrpljen,
nije mu ostalo ni grama snage nakon one kratke, ali nadljudske
borbe sa samim sobom. Jer on je vidio ishod onog trenutka kad
se Luce pojavio; ako nasrne na njega, pružit će mu duboko i
doista cjelovito zadovoljstvo da ubije tu glupu, zatucanu hulju.
Dvije su ga stvari spriječile da smjesta uhvati Lucea za vrat -
sjećanje na podoficira koga zamalo nije ubio, i na bol koja je
ispunjavala svaki njegov dan nakon toga, bol koja je kulminirala
Odjelom X i sestrom Langtry, i nastojanju da što duže uživa u
dolasku trenutka koji će, znao je, biti nešto posebno. I tako je
Michaelu, kad je Luce krenuo, ostalo samo da se sa zebnjom
osloni na vlastito, već načeto vladanje samim sobom.
Luce je izgledao krupan, muževan i spreman na sve, ali
Michael je znao da mu nedostaje otpornosti i iskustva, a da nije
ni obuzet željom za ubijanjem. Oduvijek je znao da se iza Luceove
nadute samouvjerenosti, iza nezajažljivog apetita da muči druge,
krije strašljivac. Luce je bio uvjeren da će njegovi ispadi uvijek
ostati nekažnjeni, da će svatko ostati obeshrabren kad odmjeri
njegovu snagu i osjeti njegovu zlobu. Ali Michael je znao da će se
Luce skljokati čim osjeti da je raskrinkan kao blefer. I kad je
zauzeo stav za napad, u tome je bila čitava njegova budućnost,
premda to više nije bilo važno. Pokazat će Luceu da ga je prozreo,
ali kad se krupni, kočoperni gad skljoka, ipak će ga ubiti. Ubit će
ga iz pukog zadovoljstva.
Propao je po drugi put. Po drugi put je prisiljen da se suoči s
činjenicom da nije ništa bolji od drugih koji ubijaju iz
zadovoljstva, da je i on u stanju da odbaci sve kako bi zadovoljio
tu svoju strast. Jer to je strast, znao je to već odavno. Naučio je
mnogo toga o sebi, naučio je i da živi s tom svojom spoznajom, ali
ovo?... Je li zbog toga što je znao što nosi u sebi potisnuo riječi
ljubavi u pisarnici sestre Langtry? Bile su se skupile u njemu i
malo je nedostajalo pa da ne provale van. A onda se pojavila
sjena, nešto neizrecivo, strašno. Ovo što je sad izbilo na površinu.
Sigurno ovo, ništa drugo ne može biti. Mislio je da se radi o
osjećaju da nije dostojan nje, a sad je ta nedostojnost dobila ime,
jednom zauvijek.
Hvala bogu što je došla! Samo, kako da joj sve to objasni?

Dok su se penjali uza stube ispred njene sobe, sestra Langtry se

sjetila da su sve ostale sobe u bloku zaključane, a prozorski kapci
na njima zatvoreni. To, naravno, nije značilo da su njeni planovi
osujećeni; uvijek ima načina da se uđe u svaku zaključanu
prostoriju, a profesionalne medicinske sestre, koje su prošle kroz
domove i internate s njihovim samostanskim režimima, pravi su
stručnjaci za ulaženje i izlaženje iz na izgled dobro osiguranih
prostorija. Samo, za to će biti potrebno vremena. Zbog toga je
otvorila vrata vlastite sobe, upalila svjetlo i pustila Michaela da
uđe ispred nje.
Čudno, osim glavne sestre prilikom službenih obilazaka, bio
je prva osoba koja je vidjela njeno privatno carstvo. Sestre su, kad
bi se poželjele društvenog života, više voljele da se okupljaju u
svom klubu; ići u sobu kolegice jednostavno nije bilo uobičajeno.
Iako umorna, odjednom je vidjela svoju sobu drugim očima,
zapažajući prvi put njenu sumornu prazninu i bezličnost. Više je
podsjećala na ćeliju nego na sobu u kojoj se živi, iako je bila
mnogo veća od prosječne ćelije. U njoj se nalazio uzak ležaj sličan
onima na Odjelu X, jedna stolica, pisaći stol, zastorima ograđen
prostor za vješanje odjeće i dvije police sa knjigama na zidu.
- Pričekajte me ovdje - rekla je. - Naći ću vam nešto da
obučete, pa ću otključati jednu od susjednih soba.
Ne pričekavši da ga vidi kako sjeda na stolac pokraj kreveta,
zatvorila je vrata i udaljila se, osvjetljavajući put džepnom
svjetiljkom. Bilo je jednostavnije svratiti na neki od susjednih
odjela i posuditi za njega odjeću, nego se vraćati čak na Odjel X i
uznemiravati ljude. Osim toga, nije htjela da se suoči s Luceom
prije jutra; bilo joj je potrebno vremena da najprije razmisli o
tome. Otišla je na Odjel B i posudila pidžamu i ogrtač, svečano
obećavši da će ih sutra vratiti.
Bilo je najlogičnije da smjesti Michaela u sobu odmah do
svoje, pa se latila izvlačenja šipki koje su držale zatvorene
prozorske kapke. Brave su bile previše čvrste i glomazne da bi ih
mogla otključati ukosnicom. Gotovo. Četiri krila su dovoljna.
Usmjerila je mlaz svjetlosti u prostoriju da provjeri postoji li u njoj
ležaj, i otkrila ga na manje-više istom mjestu kao u njenoj sobi, sa
smotanim madracem. Morat će se snaći bez plahti, to je sve. Nije
bila kadra da ga previše sažaljeva.
Vratila se u svoju sobu nakon izbivanja od nekih tri četvrti
sata. Noći su bile tople i vlažne, pa je bila sva mokra od znoja.
Osjetila je bol u desnoj slabini; stajala je neko vrijeme trljajući
bolno mjesto rukom, a onda pogledala prema stolcu. Nije bio gdje
ga je ostavila. Ležao je na krevetu, sklupčan na boku, leđima
okrenut njoj, i činilo se da čvrsto spava. Spava! Kako može
spavati nakon onoga što mu se dogodilo?
Ali ta ju je činjenica smekšala kao što ništa drugo ne bi
moglo. Konačno, zbog čega se toliko ljuti? Zašto se osjeća tako da
bi najradije dohvatila najbliži predmet i razbijala ga, otkidajući
komad po komad? Zato što su se svi napili? Zato što je Luce
postupio upravo onako kako se moglo očekivati? Ili zato što više
nije bila sigurna u Michaela, što nije bila sigurna u njega otkako
se onako okrenuo od nje u pisarnici? Da, malo zbog viskija,
možda, ali jadnici su ipak samo ljudi, i to ne baš čvrsti. Luce?
Njegovo je ponašanje sporedna stvar. Najveći dio njenog gnjeva
vukao je korijene iz bolne nesigurnosti u Michaela.
Iznenada je postala svjesna da se i sama jedva drži na
nogama. Odjeća joj se lijepila za tijelo, prekrivena tamnim
mrljama znoja, i grebla je jer, očekujući da će obilazak biti kratak,
nije obukla rublje. E pa, istuširat će se tek kad ga lijepo smjesti u
susjednu sobu. Prišla je krevetu, krećući se sasvim nečujno.
Sat na njenom radnom stolu pokazivao je da je već prošlo
pola tri, a on je ležao tako opušteno da na kraju nije imala srca
da ga budi. Ni kad je izvukla ispod njega plahtu i pokrila ga, nije
se ni pomakao. Neka mu bude!
Jadni Michael, žrtva Luceove odlučnosti da joj se osveti zbog
male gospođice Woop-Woop! Ova noć sigurno mu je izgledala kao
bogomdana prilika - svi su bili sasvim omamljeni od pića, Nugget
je ležao nesposoban da se pokrene, i kad je Michael otišao u
kupaonicu, teren je izgledao sasvim čist. Željela je da vjeruje kako
Michael nije učinio ništa što bi moglo izazvati Lucea, ali ako je
bilo tako, zašto jednostavno nije rekao Luceu neka se nosi do
vraga, i udaljio se? Po fizičkoj snazi nije se morao bojati Lucea, i
nikad ga se nije bojao. Samo, nije li sva ta snaga pridonijela da se
boji na jedan drukčiji način? Kad bi samo bolje poznavala
muškarce!
Činilo se da će nju zapasti da spava bez plahti u susjednoj
sobi, ako ne prikupi dovoljno odlučnosti da ga probudi. Trenutno,
mogla je malo odgoditi donošenje odluke na taj način što će otići
da se istušira. I tako je uzela pamučnu kućnu haljinu koja je
visila na kuki iza vrata, otišla u kupaonicu, zbacila sa sebe jaknu
i hlače i gotovo u ekstazi stala pod tanki mlaz mlake vode. Oprati
se i biti čist bijaše osjećaj koji je ponekad prodirao duboko ispod
kože. Kućna haljina bila je široka i ugodna za nošenje, slična
kimonu. Ne čekajući da se potpuno osuši, što je u tako vlažnoj
noći bilo teško moguće, samo se istrljala ručnikom i obukla
haljinu, preklopila je sprijeda i pritegnula pojasom.
„Neka me vrag nosi,” pomislila je skupljajući odbačenu
odjeću, „ako vidim zašto bih ja spavala na madracu punom
kojekakvih buba. Neka se on lijepo pokupi i preseli u drugu
sobu!”
Sat je pokazivao tri i pet. Sestra Langtry spustila je znojem
natopljenu odjeću na pod, prišla krevetu i položila Michaelu ruku
na rame. Bio je to neodlučan, lagan dodir, jer joj je bilo žao da ga
budi, i ostao je lagan jer je u posljednjem trenutku odlučila da ga
ipak ne budi. Previše umorna da se nasmije vlastitoj
neodlučnosti, sjela je na tvrdu stolicu pokraj kreveta i položila
čitav dlan na njegovu golu kožu, nesposobna da se odupre porivu
koji ju je sve češće savladavao - želji da ga dodirne. Bio je to poriv
kojem se nije mogla oduprijeti. Pokušala je da se sjeti kakav je
osjećaj dodirnuti kožu voljenog čovjeka, ali nije mogla, možda zato
što se između njega i onog drugog, nekad davno, protezao život
toliko različit od ranijeg da je izbrisao sve čulne uspomene; više
od šest godina potiskivala je vlastite potrebe zbog prečih potreba
drugih ljudi. I začudo, postala je svjesna, ne bez šoka, da joj
ništa, u stvari, nije nedostajalo. Ni zbog čega nije patila, ni za čim
nije čeznula.
Ali Michael je bio stvaran, i ono što je osjećala za njega bilo
je stvarno. Koliko je dugo to željela, dodirom osjetiti život u njemu
kao da na to ima puno pravo! Ovo je čovjek koga volim, pomislila
je. Ne tiče me se tko je i što je. Volim ga.
Njena se ruka na njegovom ramenu pokrenula, najprije za
probu, a onda je nastavila da se kreće u malim krugovima tako
da se dodir sve više pretvarao u milovanje. Bio je to njen
trenutak, a spoznaja da on nije učinio ništa čime bi pokazao da
želi takvo nešto, nije u njoj izazvala ni trunak stida; dodirivala ga
je tako s ljubavlju da zadovolji sebe, da se ima čega sjećati. I
potpuno se prepuštajući uživanju što ga osjeća tako blizu,
nagnula se i priljubila obraz uz njegova leđa, a onda se okrenula
da na usnama osjeti okus njegove kože.
Ipak se, kad se on pokrenuo prema njoj, ukočila, šokirana;
njen skroviti raj bio je otkriven. Odskočila je, postiđena, bijesna
zbog vlastite slabosti, ali on ju je uhvatio za obje podlaktice i
povukao je sa stolca k sebi s takvom lakoćom da uopće nije
osjetila da je drži silom i sam se primiče njoj. U svemu tome nije
bilo nimalo nasilja, nimalo grubosti; okrenuo je sebe i nju tako
spretno da uopće nije shvatila kako je to učinio. Našla se na
krevetu, s jednom nogom podvijenom ispod sebe, s njegovim
rukama oko ramena i njegovom glavom na grudima. Osjetila je
kako drhti. Njene ruke posjednički su se obavile oko njega i tako
su ostali, nepokretni, sve dok ono što ga je natjeralo da zadrhti,
nije prestalo da ga muči.
Stisak je njegovih ruku popustio, šake su mu se spustile do
njenog struka a prsti počeli povlačiti čvor na pojasu kojim joj je
bila stegnuta haljina. Odvezao je čvor i zatim odgurnuo jedan i
drugi kraj tkanine u stranu, tako da može priljubiti lice uz njenu
kožu. Položio je ruku preko njene malene dojke i taj njegov
pokret, nježan kao da dodiruje svetinju, duboko ju je dirnuo.
Njegova se glava podigla, tijelo odmaknulo od njenog, a
njeno se lice samo od sebe okrenulo, tražeći njegovo. Pokretom
ramena pomogla mu je da svuče haljinu, a onda se privila
grudima uza nj, obavivši mu ruke oko vrata, očarana, opijena
njegovim ustima.
Tek u tim trenucima dopustila je svojoj ljubavi da potekne
kao bujica, zatvarajući oči koje su do tada bile otvorene i blistave,
svjesna da je svaki djelić njenog tijela ispunjen nekom vrstom
ljubavi prema njemu. Ne može biti da je ne voli kad budi takvu
radost u njoj, osjećaje koje je odavno zaboravila, čak smatrala i
nevažnim, a koji su joj ipak još tako poznati, premda joj njihova
oštrina izgleda sasvim nova i čudesno neobična.
Uspravili su se i ostali klečeći, okrenuti jedno drugom.
Njegove su ruke polako, neodlučno, klizile niz njene bokove kao
da želi sve produžiti dok ne postane neizdržljivo, a ona nije imala
snage ni da mu pomogne ni da mu se odupre - bila je previše
obuzeta žudnjom da se što prije sjedini s čudom.
Peti dio

Sutradan ujutro, nešto prije sedam sati, sestra Langtry tiho je

izišla iz svoje sobe, u punoj dnevnoj uniformi - sivoj haljini s
bijelim uškrobljenim manšetama i ovratnikom, crvenoj pelerini i s
bijelim velom na glavi, a srebrni znak izlazećeg sunca na njenim
grudima blistao je kao nov. Tog se jutra obukla sa specijalnom
pažnjom želeći da izgleda onako kako se osjećala, kao netko tko
na sebi nosi znak ljubavi. Osmjehujući se, podigla je glavu da
pozdravi novi dan i s uživanjem protegnula umorne mišiće.
Put kroz bolnički kompleks do Odjela X nikad joj nije bio
toliko dug ni toliko kratak, a nije se moglo reći da joj je bilo teško
ostaviti Michaela ne budeći ga, niti joj je bilo teško vratiti se na
odjel. Cijele noći nije oka sklopila, a nije ni on sve do šest sati,
kad je ona ustala i izišla. Prije nego što će se istuširati, sjetila se
da namjesti kapke na prozoru susjedne sobe i tako se zadržala
pola sata ili nešto više. Kad se vratila u sobu, on je čvrsto spavao;
oprostila se s njim poljupcem koji on nije osjetio. Ima vremena,
godine su pred njima. Ubrzo će kući, a ona je ionako djevojka iz
busha; neće joj biti nimalo teško bez udobnosti koje sa sobom
donosi život u gradu. Osim toga, Maitland i nije tako daleko od
Sydneyja, a raditi na farmi u dolini Huntera nije ni približno tako
naporno kao uzgajati ovce i žito negdje dalje na zapadu.
U pola sedam ujutro obično je netko već bio budan, ali i ona
je u to vrijeme obično bila već pola sata na odjelu, pripremila
jutarnji čaj i probudila one koji su spavali. Tog jutra na odjelu je
bilo sve tiho i mirno, sve mreže protiv komaraca bile su spuštene
osim Michaelove.
Odložila je pelerinu i košaru u pisarnici, a zatim je otišla u
dnevnu sobu, gdje je bolničar već bio ostavio dnevno sljedovanje
svježeg kruha, konzervu maslaca i konzervu džema - ponovo od
šljiva. Primus na žestu nije htio da se upali, i dok joj je pošlo za
rukom da ga uvjeri kako je njegova jedina dužnost da grije vodu,
izgubila je sve prednosti jutarnjeg tuširanja; topli zrak i razbuktali
primus učinili su da je ubrzo bila sva mokra od znoja. Približavao
se kišni period; vlažnost zraka porasla je u toku posljednjeg
tjedna za dvadeset procenata.
Kad je čaj bio skuhan a kriške kruha namazane maslacem,
postavila je sve osim čajnika na dasku, koja je služila kao
pladanj, i odnijela kroz odjel na verandu. Zatim se vratila po
čajnik, i sve je bilo spremno da ih pozove na doručak. Ne, još nije
bilo! Iako je sinoć bila bijesna i odlučna da ih ujutro nimalo ne
žali, drugi dio noći i Michael učinili su da njen gnjev izgubi
oštrinu. Nakon što su popili onoliko pukovnikovog viskija, bit će,
znala je, strahovito umorni.
Vratila se u svoju sobicu, otključala ladicu u kojoj je držala
lijekove i izvukla bočicu s APC otopinom. Aspirin i fenacetin slegli
su se na dno u obliku pahuljastog bijelog taloga, a kofein je plivao
po površini kao uljasta tekućina svijetložute boje. Bilo je sasvim
jednostavno odliti malo kofeina u medicinsku čašu. Kad se
okupe, dat će svakome po čajnu žličicu kofeina; bio je to prastari
bolnički trik, isprobano sredstvo protiv mamurnosti, koje je
sačuvalo dobar glas mnogih mladih liječnika i medicinskih
sestara.
Otvorila je vrata Neilove sobice i samo zavirila unutra.
- Čaj je gotov, Neile! Vrijeme je za ustajanje! - Zrak u
prostoriji odvratno je zaudarao, pa je brzo povukla glavu i otišla u
glavnu prostoriju odjela.
Nugget je bio budan i bolno joj se osmjehnuo kad je
razgrnula mrežu, vješto je smotala i bacila smotak uvis, tako da je
ostao nakrivljen na prstenastom nosaču. Draperijom po ukusu
glavne sestre pozabavit će se kasnije.
- Kako vaša glavobolja?
- Sve je u redu, sestro.
- Dobro jutro, Matte - rekla je veselo, ponavljajući proceduru
s mrežom protiv komaraca.
- Dobro jutro, Bene!
Michaelov krevet bio je, naravno, prazan. Okrenula se prema
Luceovom krevetu i u tom trenutku njeno dobro raspoloženje kao
da se ugasilo. Što će mu reći? Kako će se ponašati za vrijeme
razgovora koji poslije doručka neće moći dugo odgađati? Ali Luce
nije bio u krevetu; mreža je bila izvučena ispod madraca, a kad ju
je podigla, vidjela je da je Luce spavao u svojoj postelji, koja je,
međutim, bila već sasvim hladna.
 Okrenula se Benedictu i Mattu koji su sjedili na svojim
krevetima pogrbljeni, s glavama medu rukama, držeći se kao da
im i najmanji pokret pričinjava bol.
- Prokleti Johnnie Walker? - rekla je poluglasno gledajući
kako Neil teturajući odlazi iz svoje sobice u spremište, sivozelen u
licu.
E pa, izgleda da je, kao i obično, samo ona u stanju da
pronađe Lucea. Zato je otvorila vrata pokraj Michaelovog kreveta i
izišla na malu platformu pred zgradom, a zatim se uputila niz
drvene stube prema kupaonici.
„Ipak je prekrasan, prekrasan dan, bez obzira na vlagu,”
pomislila je, zaslijepljena blagom vrtoglavicom od neispavanosti i
blještanjem jutarnjeg sunca iznad šume palmi što je okruživala
bolnicu. Svjetlost još nikad nije izgledala tako jasna, tako blaga,
tako blistava. Kad je ugledala srušeni konopac s rubljem, samo se
osmjehnula i prekoračila gomilu zgužvanih košulja, hlača, majica
i čarapa, pokušavajući prizvati u sjećanje sliku dragog
dostojanstvenog Neila kako se pijan bori s gomilom rublja.
U kupaonici je sve bilo mirno. I previše mirno. I Luce je bio
miran. Previše miran. Ležao je napola naslonjen na zid, napola
ispružen na grubom betonskom podu, s britvom u grčevito
stisnutoj ruci. Njegova svjetlucava zlatna koža bila je pokrivena
potočićima već osušene krvi, otvorena trbušna šupljina bila je
pretvorena u jezero usirene krvi iz koje su izvirivali dijelovi
utrobe, a na podu oko njega širila se ogromna krvava lokva.
Prišla mu je samo koliko je bilo potrebno da dobro vidi što je
sve uradio sa sobom - odsječene spolne organe, hara-kiri rez
kojim je otvorio abdomen poprijeko duž čitave prednje strane...
Učinio je to vlastitom britvom, bengalskom britvom s drškom od
ebanovine, koju je više volio od onih s nožićima, jer se mogao
bolje izbrijati. U načinu na koji su mu prsti stezali držak britve
nije bilo ničeg neprirodnog, nije bilo ničeg neprirodnog ni u krvi
koja je čvrsto zalijepila držak za prste... hvala bogu, hvala bogu!
Bilo je očito da tuđi prsti nisu imali udjela u svemu tome. Glava
mu je bila nenormalno zabačena, tako da joj se učinilo da je
njegove oči prezirno promatraju ispod napola spuštenih kapaka.
A onda je postala svjesna da im boju ne daje zlatni odsjaj koji su
imale za života, nego svjetlucava zlatna prevlaka smrti.

Sestra Langtry nije vrisnula. Kad je vidjela što je trebalo vidjeti,

postupila je sasvim instinktivno - brzo se povukla i zalupila
vratima, a onda je žurno skinula lokot koji je otvoren visio na
ušici na vratima. Nastojeći da se pribere, navukla je otvor zasuna
preko ušice a onda postavila i snažnim pritiskom na stremen
zaključala lokot. Zatim se, iscrpljena, naslonila na vrata i ostala
tako otvarajući i zatvarajući usta, neprirodno, mehanički, kao
lutka varijetetskog trbuhozborca.
Prošlo je gotovo punih pet minuta dok cvokotanje nije
prestalo i dok nije sakupila dovoljno snage da pomakne ruke, do
tada kao zalijepljene za vrata.
Osjetila je da joj je unutrašnja strana bedara vlažna, i
nekoliko strašnih trenutaka bila je uvjerena da se pomokrila;
onda je s olakšanjem ustanovila da je to samo znoj što joj se
slijevao niz tijelo.
Michael, oh, Michael! U nagloj provali bijesa i očaja, počela je
udarati šakom o vrata. Neka se vječno prži u paklu, prokleti Luce,
zbog ovoga što je učinio! Oh, zašto one pijane budale nisu bolje
pazile na njega!? Zar je zaista morala sve sama raditi? Luce,
huljo, na kraju si ipak pobijedio! Prokleta, luda, gadna huljo, zar
može netko ići u svojoj osveti tako daleko...?
Oh, Michael! Suze su joj tekle niz lice, suze neizmjerne boli
zbog ukradene, okrutno kratke sreće. Prekrasno, blistavo jutro
ležalo je upropašteno do njenih nogu, ugušeno u krvi. Oh,
Michael! Moj Michael... To jednostavno nije pošteno. Nisu još ni
porazgovarali. Nisu ni počeli razvezivati zamršene čvorove svojih
dotadašnjih odnosa, nisu imali vremena da od njih ispletu
zajedničku nit. I dok se uspravljala i udaljavala od vrata, znala je,
znala je definitivno, da nema sreće za nju i Michaela. Da je svaka
njihova veza bez perspektive. Luce je na kraju, ipak, pobijedio.
Išla je kroz bolnički kompleks kao robot, brzo, ukočeno,
mehanički, u početku ni sama nije znala kamo, a onda je krenula
jedinim mogućim smjerom. Sjetila se suza na licu pa je podigla
ruku i dlanom obrisala oči, zatim protrljala obraze krajem vela i
prstima zagladila obrve. Tako. E pa, sestro Langtry, sestro
Langtry, na tebi je da se nosiš s ovom gužvom, to ti je prokleta
dužnost! Dužnost, sjeti se, dužnost! Ne samo dužnost prema
samoj sebi, već prema svojim pacijentima. Ima ih pet i treba ih po
svaku cijenu zaštititi od posljedica čina Lucea Daggetta.
 2

Pukovnik „Chinstrap” sjedio je na svojoj maloj privatnoj verandi

prislonjenoj uz njegovu malu, zasebnu baraku, zamišljeno
miješajući čaj. U stvari, nije razmišljao ni o čemu posebice. Bio je
takav neki dan. Ne baš naročit dan. Uvijek je bilo tako, poslije
svake noći provedene sa sestrom Heather Connolly, ali protekla
noć bila je teška na drukčiji način; veći dio vremena proveli su
razgovarajući o predstojećem rasformiranju Baze broj 15 i
mogućnosti da nastave svoju vezu kad se vrate u civilni život.
Kako je imao običaj da pije čaj kad se već počne hladiti, još
ga je miješao žličicom kad se sestra Langtry, uredna i smirena,
iznenada pojavila iza ugla zgrade i zaustavila se na travi ispred
verande, gledajući uvis.
- Imam slučaj samoubojstva, sir! - objavila mu je glasno.
Odskočio je i ponovo sjeo, a onda polako, s naporom, položio
žličicu na tanjurić i uspravio se. Teturajući, prišao je krhkoj
balustradi i oprezno se naslonio na nju, gledajući dolje u sestru
Langtry.
- Samoubojstvo? Pa, to je užasno! Užasno!
- Da, sir - rekla je tupo.
- Tko se ubio?
- Narednik Daggett, sir. U kupaonici. Grozan prizor. Izrezao
je samog sebe u rezance, britvom.
- Oh, bože moj! Bože moj! - rekao je, gotovo prošaptao.
- Želite li sami najprije pogledati, sir, ili želite da javim vojnoj
policiji? - upitala ga je, neumoljivo ga prisiljavajući na odluke
koje, osjećao je, nema snage da donese.
Obrisao je čelo rupčićem. Lice mu je ostalo potpuno
bezbojno, samo su mu plavi i purpurni alkoholni cvjetovi na nosu
zablistali u punom sjaju. Ruka mu se izdajnički tresla, pa ju je
brzo gurnuo u džep i okrenuo se, gledajući nekamo u
unutrašnjost zgrade.
- Mislim da će biti bolje da najprije sam pogledam - rekao je,
a onda je nervozno podigao glas. - Kapa... gdje mi je sad, do
vraga, ta prokleta kapa?
Izgledali su sasvim normalno dok su zajedno išli između
zgrada, ali tempo je nametnula sestra Langtry pa se pukovnik
ubrzo zadihao.
 - Imate li... ikakvih... indicija... zašto... sestro? - upitao ju je
dašćući i pokušavajući da uspori hod. Ustanovio je, međutim, da
ona nezadrživo juri naprijed, nimalo se ne obazirući na njegov
dah.
- Imam, sir. Znam zašto je to učinio. Uhvatila sam prošle
noći narednika Daggetta u kupaonici kako pokušava napastovati
narednika Wilsona. Pretpostavljam da je negdje u toku noći
narednika Daggetta počeo progoniti osjećaj krivnje, da je osjetio
grižnju savjesti i odlučio da okonča život tamo gdje je učinio
prijestup, u kupaonici. U svemu je nesumnjivo prisutan
seksualni motiv... genitalije su mu gadno isječene.
Kako može govoriti tako bez napora i hodati tako vraški
brzo?
- Do vraga, sestro, zar ne možete hodati malo sporije? -
dreknuo je, a onda mu je do svijesti prodrlo ono što je rekla o
genitalijama i na dušu mu je legla hladna, ljigava meduza. - Oh,
bože moj, bože moj! - procvilio je.

Pukovnik je samo na trenutak zavirio u kupaonicu, koju je sestra

Langtry otključala svojim čvrstim, posve sigurnim rukama.
Istrčao je jedva se savladavajući da ne počne povraćati, ali
odlučan da se ni za što na svijetu ne osramoti pred tom ženom.
Nakon što je nekoliko trenutaka duboko disao, prikrivajući to
hodanjem gore-dolje s rukama na leđima i držeći se ozbiljno i
zamišljeno koliko mu je to želudac dopuštao, nakašljao se i stao
ispred sestre Langtry, koja je strpljivo čekala i promatrala ga,
pomalo sažalno. Prokleta žena!
- Zna li itko za ovo? - upitao je izvlačeći rupčić i brišući lice,
koje je malo-pomalo poprimalo svoju normalnu rumenu boju.
- Za samoubojstvo? Mislim da ne zna - rekla je, hladno
razmišljajući. - Na nesreću, pokušaju narednika Daggetta da
napastuje narednika Wilsona prisustvovali su kapetan Parkinson
i narednik Maynard, kao i ja osobno, sir.
Pucnuo je jezikom.
- Vrlo neugodno! A u koje se vrijeme odigrao taj pokušaj
napastovanja narednika Wilsona?
- Negdje oko pola dva ujutro, sir.
Pogledao ju je, napola sumnjičavo a napola zaprepašteno.
- A kog ste se vraga svi vi motali oko kupaonice u to doba
noći? I kako ste mogli dopustiti da se tako nešto dogodi, sestro?
Zašto niste ostavili bolničara da dežura preko noći na odjelu, ako
već niste htjeli zvati pomoćnu sestru?
Uzvratila mu je pogledom iz kojeg nije mogao ništa pročitati.
- Ako mislite na nasrtaj na narednika Wilsona, sir, nisam
imala nikakve osnove za pretpostavku da bi narednik Daggett
mogao pokušati nešto u tom smislu. A ako mislite na
samoubojstvo, ni po čemu nisam mogla zaključiti da narednik
Daggett namjerava poduzeti nešto protiv samog sebe.
- Vi, dakle, nimalo ne sumnjate da se radi o samoubojstvu,
sestro?
- Nimalo. Britva je bila u njegovoj ruci kad su njome
nanesene ozljede. Zar to niste sami vidjeli? Zar niste vidjeli kako
u ruci drži bengalsku britvu u položaju za rezanje, a ne za
struganje po površini kože, tako da može snažno pritisnuti
oštricu?
Nije htio da otkrije kako zbog mučnine nije stigao pozornije
pogledati leš, kako je to očito ona bila učinila, pa je promijenio
taktiku.
- Ponovo vas pitam, zašto niste odredili nekoga da dežura na
odjelu preko noći, sestro? I zašto me niste odmah obavijestili o
napadu narednika Daggetta na narednika Wilsona?
Pogledala ga je, iskreno iznenađena, raširenih očiju.
- Sir! U dva sata ujutro? Ne vjerujem da biste me pohvalili
što vas budim u to doba zbog nečega što se ne može nazvati
hitnim medicinskim slučajem. Rastavili smo ih prije nego što je
narednik Wilson na bilo koji način ozlijeđen, a kad sam otišla,
narednik Daggett je potpuno vladao sobom, bio je miran i
ponašao se normalno. Kapetan Parkinson i narednik Maynard
izjavili su da će pripaziti na narednika Daggetta u toku noći, a
kako sam narednika Wilsona uklonila s odjela, nisam vidjela
nikakvog razloga da stavim narednika Daggetta pod stalni nadzor,
ni da ga dam uhapsiti i sprovesti u zatvor, ni da počnem
zapomagati da mi pošalju pomoćno osoblje. U stvari, sir -
nastavila je mirno - nadala sam se da vas uopće neću morati
uznemiravati zbog tog incidenta. Nadala sam se da ću, kad
porazgovaram s narednikom Daggettom i narednikom Wilsonom,
nakon što se obojica smire, pronaći način da sve sredim bez
službene procedure. U vrijeme kad sam odlazila s odjela, bila sam
uvjerena da će na kraju tako ispasti.
On se smjesta uhvatio za novu informaciju.
 - Kažete da ste odstranili narednika Wilsona s odjela, sestro.
Što ste zapravo time htjeli reći?
Narednik Wilson bio je u stanju teškog emocionalnog šoka,
sir, i s obzirom na okolnosti, smatrala sam umjesnim da ga
smjestim u svoju sobu i ne ostavljam ga na odjelu, pod nosom
narednika Daggetta.
- Narednik Wilson je, dakle, bio sovama cijele noći?
Pogledala ga je bez trunka straha.
- Da, sir. Cijele noći.
- Cijele noći? Jeste li sigurni da je bio s vama cijele noći?
- Jesam, sir. On je, u stvari, još uvijek u mojoj sobi. Nisam
htjela da se vraća na odjel dok ne porazgovaram s narednikom
Daggetom.
- Bili ste, dakle, cijele noći s njim, sestro?
Osjetila je kako je hvata jeza. Pukovniku nije padalo na
pamet da je sumnjiči zbog nedopuštenih odnosa s Michaelom;
vjerojatno je smatrao da je ona nesposobna za takve stvari. On je
mislio na nešto sasvim različito od ljubavi - na umorstvo.
- Nisam napuštala narednika Wilsona sve dok nisam pošla
na dužnost prije, otprilike, pola sata, sir, i našla sam narednika
Daggetta nekoliko minuta nakon dolaska na odjel. On je tad bio
već nekoliko sati mrtav - rekla je tonom koji nije dopuštao
suprotstavljanje.
- Razumijem - procijedio je pukovnik „Chinstrap” kroz
stisnute usne. - Lijepa gužva, zar ne?
- Ne slažam se, sir. Nije nimalo lijepa.
Vratio se na glavnu temu kao uporan pas tragač.
- I vi ste sasvim sigurni da narednik Daggett nije rekao ni
učinio ništa što bi upućivalo na to da priprema samoubojstvo?
- Ništa pod bogom, sir - rekla je odlučno. - U stvari, činjenica
da je izvršio samoubojstvo, potpuno mi je neshvatljiva. Ne toliko
što je sebi oduzeo život koliko što je odlučio da to učini s toliko
krvi... na tako ružan način. A što se tiče napada na vlastitu
muškost... ne mogu ni naslutiti zašto je to uradio. Samo,
konačno, to i jest nevolja s ljudima. Nikad ne rade ono što
očekujete od njih. To vam kažem sasvim iskreno i otvoreno,
pukovniče Donaldsone. Mogla bih lagati i reći da je narednik
Daggett bio očito samoubilački nastrojen. Odlučila sam, međutim,
da govorim istinu. Moje nedoumice u vezi sa samoubojstvom
narednika Daggetta ne mijenjaju moje uvjerenje da se radi o
samoubojstvu. Ništa drugo ne može biti.
Okrenuo se i pošao prema Odjelu X, koračajući odmjerenim
tempom, koji je ona konačno prihvatila. Zastao je kraj srušenog
konopca s rubljem i nekoliko trenutaka paradnim štapićem
čeprkao po gomili košulja i majica, podsjetivši sestru Langtry na
upraviteljicu mješovitog omladinskog kampa koja traži sumnjive
mrlje.
- Ovdje je, izgleda, bilo borbe - rekao je, uspravljajući se.
Usne su joj se iskrivile.
- I bilo je, sir. Između kapetana Parkinsona i košulja na
užetu.
Krenuo je dalje.
- Mislim da će biti bolje da porazgovaram s kapetanom
Parkinsonom i narednikom Maynardom prije nego što obavijestim
nadležne organe, sestro.
- Naravno, sir. Nisam bila na odjelu nakon što sam otkrila
leš, i mislim da nitko od njih još ne zna što se dogodilo. Čak i ako
je netko od njih pokušao ući u kupaonicu, nije mogao ništa
vidjeti, jer sam je zaključala prije nego što sam pošla da vas
obavijestim.
- Konačno nešto na čemu vam mogu biti zahvalan - rekao je
strogo, a onda je iznenada shvatio kako mu život pruža savršenu
priliku da stane na vrat sestri Langtry, jednom zauvijek.
Muškarac provodi noć u njenoj sobi, sumnjiva, mračna seksualna
afera koja kulminira umorstvom... sve će to, kad se iznese na
vidjelo, biti dovoljno da sestra Langtry bude pribijena na stup
srama i demobilizirana po kazni. Oh, bože, kakva sreća! -
Dozvolite mi da vam kažem, sestro, da ste, po mom mišljenju, od
početka do kraja ove neugodne afere vukli pogrešne poteze, i da
ću se osobno založiti da za to budete kažnjeni kako ste zaslužili.
- Hvala vam, sir! - uzviknula je, bez i najmanjeg prizvuka
ironije. - Što se mene tiče, ja smatram da su neposredni uzrok
čitavom događaju bile dvije boce viskija Johnnie Walker što su ih
pacijenti Odjela X sinoć iskapili do dna. I kad bih samo znala tko
je taj neodgovorni idiot koji je jučer dao te dvije boce kapetanu
Parkinsonu, emocionalno nestabilnom pacijentu, s velikim
zadovoljstvom bih se osobno založila da za to bude kažnjen onako
kako je zaslužio!
Sapleo se na stubama tako da se morao uhvatiti za krhku
ogradu da ne padne. Neodgovorni idiot? Više nego idiot! Potpuno
je zaboravio na viski. A ona zna. Eh, ona dobro zna otkud je
stigao taj viski. Mora zaboraviti osvetu. Mora se povući, i to
najvećom brzinom. Prokleta žena! Njena uglađena i, oh,
neustrašiva drskost duboko je ukorijenjena u njoj, pa kad je
posao medicinske sestre nije izliječio od toga, ništa je neće
izliječiti.

Matt, Nugget, Benedict i Neil sjedili su za stolom na verandi. Svi

su izgledali sablasno. Nije stigla da im, jadnicima, dade kofein
koji je odlila iz posude s APC otopinom, a sad to, pred
pukovnikom, nije više mogla učiniti.
Kad su ugledali pukovnika, svi su zauzeli stav mirno. On se
svom težinom spustio na jedan kraj klupe, ali je bio prisiljen da se
brzo pomakne prema sredini kad se drugi kraj opasno podigao.
- Zauzmite svoja mjesta, gospodo - rekao je. - Kapetane
Parkinsone, bio bih vam vrlo zahvalan kad biste me ponudili
šalicom čaja.
Čajnik je bio već nekoliko puta napunjen, a skuhan je i još
jedan kotlić svježeg čaja, tako da je napitak koji je Neil ne baš
sigurnom rukom natočio pukovniku bio relativno svjež. Pukovnik
„Chinstrap” uzeo je šalicu, očito ne primjećujući njenu ružnoću, i
zahvalno zabio nos u nju. Na kraju je ipak morao spustiti šalicu;
došlo je vrijeme da smrknuto pogleda četvoricu muškaraca i
sestru Langtry.
- Čujem da je rano jutros u kupaonici došlo do sukoba
između narednika Wilsona i narednika Daggetta? - upitao je,
pokazujući svojim držanjem da je samo zbog toga došao tako rano
čak ovamo, na Odjel X.
- Jest, sir - rekao je Neil ležerno. - Narednik Daggett je
pokušao seksualno napastovati narednika Wilsona. Sestra
Langtry nas je pozvala... narednika Maynarda i mene, mislim...
pa smo otišli u kupaonicu i rastavili ih.
- Jeste li vidjeli incident vlastitim očima, ili ste samo čuli za
njega od sestre Langtry?
Neil je pogledao pukovnika i ne pokušavajući sakriti prezir.
- Vidio sam sve vlastitim očima, naravno! - Nastojao je da
mu glas zvuči kao čovjeku koji je prisiljen da udovoljava nezdravoj
radoznalosti drugih. - Narednik Daggett vjerojatno je iznenadio
Wilsona dok se tuširao. Narednik Wilson bio je gol i mokar.
Narednik Daggett bio je također gol, ali nije bio mokar. Uz to je
bio u stanju krajnje seksualne uzbuđenosti. Kad smo sestra
Langtry, narednik Maynard i ja ušli u kupaonicu, pokušavao je
zgrabiti narednika Wilsona, koji je stajao u obrambenom stavu.
Neil se iskašljao, a onda je nastavio gledajući pored pukovnikovog
ramena: - Narednik Wilson nije, srećom, popio mnogo viskija što
smo ga sinoć slučajno imali kod sebe, jer bi inače sigurno mnogo
gore prošao.
- U redu, u redu, dovoljno je! - rekao je oštro pukovnik,
komu se svaka Neilova rečenica činila kao ubod mačem, a
spominjanje viskija kao udarac batinom. - Naredniče Maynarde,
slažete li se s opisom situacije koji je dao kapetan Parkinson?
Benedict je na to prvi put podigao pogled. Na licu mu se
ogledala napetost i umor čovjeka koji je stigao do točke iza koje
nema povratka, a oči su mu bile podljevene krvlju - od viskija,
vjerojatno.
- Da, sir, upravo se tako sve odigralo - rekao je, čupajući iz
sebe riječi kao da je danima sjedio koncentrirajući se upravo na
njih. - Luce Daggett bio je mrlja na licu zemlje. Ružna, odvratna.
Matt je brzo ustao, nepogrešivo spustio ruku Benedictu na
rame i stiskom ga natjerao da ustane.
- Hajde, Bene - rekao je, požurujući ga. - Idemo! Izvedi me
da se prošetamo. Na osjećam se dobro poslije onog viskija sinoć.
Pukovnik „Chinstrap” nije se suprotstavio jer ga je ponovno
spominjanje viskija uplašilo. Sjedio je tiho kao miš dok je
Benedict odvodio Matta s verande, a onda se ponovo obratio
Neilu.
- Što se dogodilo nakon što je vašim dolaskom sukob
prekinut, kapetane?
- Narednik Wilson podlegao je prilično jakoj reakciji, sir.
Kako se to već događa kod ljudi prisiljenih da se bore kad to nisu
očekivali, znate. Sav se tresao i nije mogao doći do daha. Činilo
mi se da će biti najbolje da ostane pod nadzorom sestre Langtry,
pa sam joj predložio da odvede narednika Wilsona s odjela i
smjesti ga negdje kod sebe, što dalje od narednika Daggetta. Tako
je naredniku Daggettu uskraćena mogućnost da... ovaj... dođe
ponovo u iskušenje preko noći. Ostao je prilično zabrinut, čemu
sam, to rado priznajem, i sam dosta pridonio. Narednik Daggett,
sir, nije ni u kom slučaju moj ljubimac.
Kad je Neil počeo govoriti, sestra Langtry samo ga je
pristojno promatrala, ali kad je čula kako kaže pukovniku da je
uklanjanje Michaela s odjela bilo njegova ideja, oči su joj se
raširile od iznenađenja, a onda se ispunile toplom zahvalnošću.
Taj šašavi, plemeniti, divni čovjek! Pukovniku nikad neće pasti na
pamet da posumnja je li to zaista bila Neilova ideja; on je bio
naviknut na to da muškarci preuzimaju komandu i donose
odluke. Samo, činilo se da je Neil vrlo dobro znao kamo ona
namjerava smjestiti Michaela preko noći, i to ju je natjeralo da se
zamisli. Je li drugi dio noći ostao i sada zapisan na njenom licu,
ili je to on samo slučajno pogodio?
- U kakvom je stanju bio narednik Daggett kad ste se vratili
na odjel, kapetane? - upitao je pukovnik.
- U kakvom je stanju bio narednik Daggett? - ponovio je Neil,
zatvarajući oči. - Ah, bio je manje-više isti kao i uvijek. Hulja s
otrovnim jezikom. Nije se nimalo kajao, bilo mu je samo žao što
smo ga uhvatili. Pljuvao je, po običaju, na sve. I prijetio kako će
nam se svima osvetiti, a posebno sestri Langtry. Luce je, naime,
mrzi.
Pukovnik je s negodovanjem slušao taj, neskrivenom
antipatijom ispunjeni napad na mrtvog čovjeka sve dok se nije
sjetio da oni, u stvari, ne znaju da je Luce mrtav. Ipak je nastavio
s pitanjima, u želji da ga potpuno razobliči.
- Gdje je narednik Daggett sada? - upitao je tobože onako
uzgred.
- Ne znam niti mi je stalo da znam, sir - odgovorio je Neil. -
Što se mene tiče, strašno bih se obradovao kad bih saznao da više
nikad neće stupiti nogom na Odjel X.
- Razumijem. U redu, kapetane, vi bar govorite otvoreno.
Svi su primijetili kako pukovnik nastoji da ne poremeti
dragocjenu emocionalnu ravnotežu pacijenata Odjela X, ali kad se
okrenuo Nuggetu, kao da se više nije mogao suzdržati.
- Vojniče Jones, vi mi nešto previše tiho sjedite. Imate li što
dodati?
- Tko, sir, je l' ja, sir? Ja sam imao migrenu - rekao je
Nugget odlučno. - Klasičan slučaj, sir, zaista, začudili biste se!
Kao prodrom, dvodnevna letargija praćena stanovitom disfazijom,
nakon čega je uslijedio pravi vatromet skotoma u desnom dijelu
vidnog polja u trajanju od oko jednog sata. Zatim je došla
glavobolja u lijevom dijelu lubanje. Ležao sam kao mrtav, sir. -
Nekoliko trenutaka je razmišljao. - U stvari, još nepokretnije.
- Blještave mrlje u vidnom polju ne zovu se skotomi, vojniče
- rekao je pukovnik.
- Kod mene su bili pravi skotomi - rekao je Nugget
nepokolebljivo. - Bili su fantastični, sir! Kažem vam, to ni
približno nije bila ona vaša minimalna migrena. Kad sam gledao u
neki krupan predmet, vidio sam ga bez problema, ali kad bih
pogledao u dio nekog velikog predmeta, na primjer u kvaku na
vratima ili u čvor na drvenom zidu, vidio sam samo lijevu polovicu
kvake ili čvora. Desne polovice... ne znam, jednostavno nije bilo.
Skotomi, sir.
- Vojniče Jones - rekao je pukovnik umorno - kad bi vaše
poznavanje vojnih problema bilo bar donekle ravno vašem
poznavanju simptomatologije, bili biste feldmaršal i mi bismo bili
umarširali u Tokio još 1943. Kad se vratite u civil, posvetite se
studiju medicine, to vam toplo preporučujem.
- Neću moći, sir - rekao je Nugget sa žaljenjem u glasu.
- Imam samo osnovnu školu. Pomišljam, međutim, da učim
za bolničara, sir. U Repatu.
- E pa, svijet će izgubiti novog Pasteura, ali će zato možda
dobiti mister Nightingalea. Siguran sam da ćete uspjeti, vojniče
Jones.
Krajičkom oka pukovnik je primijetio da se Matt vratio bez
Benedicta i da stoji na vratima, pozorno sve slušajući.
- Kaplare Sawyer, što nam vi možete reći?
- Ja ništa nisam vidio, sir - rekao je Matt odsječno. Pukovnik
je uvukao usne; osjetio je potrebu da duboko udahne.
- Je li itko od vas, gospodo, odlazio u kupaonicu nakon
sukoba narednika Daggetta i narednika Wilsona?
- Na žalost nije, sir - rekao je Neil, držeći se pokajnički.
- Žao nam je što ste nas zatekli neumivene i neobrijane, ali
nakon našeg malog sinoćnjeg zastranjenja s viskijem, prvo što
nam je jutros bilo potrebno bili su litre i litre čaja.
- Mislim da ste im mogli dati po žlicu kofeina skinutog s APC
otopine, sestro! - planuo je pukovnik, gledajući je ljutito.
Podigla je obrve i blago se osmjehnula.
- Sve je spremno, mogu to učiniti odmah, sir. Pukovnik je
konačno odlučio da objavi vijest.
- Pretpostavljam da nikome od vas nije poznato da je
narednik Daggett nađen mrtav u kupaonici - rekao je kratko.
Učinak što ga je vijest izazvala bio je daleko od očekivanog;
nitko nije bio primjetno iznenađen, zaprepašten, potresen ili bar
zainteresiran. Samo su sjedili i gledali u pukovnika, kao da je
izrekao neku neobično banalnu primjedbu o vremenu.
 - Što li je, zaboga, bilo Luceu da se odluči na takvo nešto? -
upitao je Neil, očito osjetivši da pukovnik očekuje neki komentar.
- Nisam mogao pretpostaviti da će biti tako uviđavan.
- Lijepo smo se oslobodili gada - rekao je Matt.
- To je kao tri Božića odjednom - rekao je Nugget.
- Na osnovi čega ste zaključili da se radi o samoubojstvu,
kapetane?
Neil ga je iznenađeno pogledao.
- Što, zar nije? Nešto mi je bio premlad da odapne sam od
sebe, zar ne?
- Naravno, nije umro prirodnom smrću. Samo, zašto ste
odmah pretpostavili da se radi o samoubojstvu? - navaljivao je
dalje pukovnik.
- Ako nije umro od srčanog napada, izljeva krvi u mozak ili
nečeg sličnog, onda je digao ruku na sebe. Time ne želim reći da
tu mi ne bismo sa zadovoljstvom pomogli da otputuje, ali protekla
noć nije bila pogodna za umorstvo, sir. Bila je to noć za koju
čašicu viskija više.
- A od čega je umro, sir? - upitao je Nugget znatiželjno.
- Zaklao se? Proburazio nožem trbuh? Objesio se, možda?
- I upravo je vama potrebno da to znate, zar ne, vi mali
vukodlače! - uzviknuo je pukovnik, očito već sit svega. - Učinio je
ono što Japanci nazivaju hara-kiri, mislim.
- Tko ga je našao, sir? - upitao je Matt, još uvijek stojeći uz
vrata.
- Sestra Langtry.
Ovog puta su reagirali onako kako je očekivao kad im je
saopćio vijest o Luceovoj smrti; zavladala je mučna tišina i sve su
se oči okrenule prema sestri Langtry. Nugget je izgledao kao da će
zaplakati, Matt je bio zaprepašten, Neil očajan.
- Draga, zaista mi je žao - rekao je Neil konačno.
Zavrtjela je glavom i nježno im se osmjehnula. - Sve je u
redu, zaista. Kao što možete vidjeti, preživjela sam. Ne gledajte me
tako zabrinuto, molim vas!
Pukovnik „Chinstrap” uzdahnuo je i pljesnuo se rukama po
bedrima, priznajući poraz. Što da radi s ljudima koji nimalo ne
žale zbog smrti svog druga, a onda samo što se ne raspadnu kad
čuju da je njihova draga sestra Langtry doživjela nešto neugodno?
Ustao je.
- Hvala vam na razgovoru i čaju, gospodo. Ostajte mi zdravo!
- Znali su - rekao je, koračajući kroz glavnu prostoriju odjela,
praćen sestrom Langtry. - Ti su lukavi vragovi znali da je mrtav.
- Mislite? - upitala ga je hladno. - Moram vam reći da se
varate. Samo su pokušavali da vas iznerviraju, sir. Nije trebalo da
dopustite da im to pođe za rukom, sir, a upravo ste to dopustili.
Onda su samo još gori.
- Kad mi bude potreban vaš savjet, Madame, zatražit ću ga! -
odbrusio je, pjeneći se od bijesa, a onda se - istog trenutka - sjetio
u kakvom je sam škakljivom položaju, a u kakvom je povoljnom
položaju sestra Langtry. Ipak se nije mogao suzdržati a da pomalo
zlobno ne napomene: - Moramo provesti istragu.
- Naravno, sir - rekla je mirno.
Sve je to bilo i previše za njega, naročito poslije noći koju je
proveo.
- Čini se da u svemu nema ničeg sumnjivog - rekao je
umorno. -- Na svu sreću, narednik Wilson ima čelični alibi, koji
mu ne pruža nitko drugi nego vi osobno. Ipak ću pričekati s
odlukom dok vojna policija ne pregleda leš. Ako zaključe da ništa
ne upućuje na zločin, mislim da će se istraga svesti na formalni
postupak. To, međutim, u prvom redu zavisi od pukovnika Setha.
Obavijestit ću ga smjesta. - Uzdahnuo je i iskosa je pogledao. -
Da, zaista, to je zbilja sretna okolnost za mladog narednika
Wilsona. Bilo bi divno kad bi sve sestre na svim odjelima tako
vodile brigu o svojim pacijentima.
Zastala je pod samim zastorom protiv muha, pitajući se
zašto ima ljudi koje je čovjek naprosto prisiljen vrijeđati, a onda
se čudi kad mu uzvrate na isti način. Tako je bilo s njom i
pukovnikom „Chinstrapom”; od prvog trenutka kad su se sreli i
odmjerili jedno drugo, samo su se natjecali tko će žešće ugristi.
Tako je i sada, držeći se tog kursa, bila čvrsto nakanila da mu ne
dopusti da se izvuče s tim pakosnim opaskama o Michaelu.
Zato je rekla, slatko kao med:
- Upozorit ću pacijente da se suzdrže od tog neprestanog
hvalisanje svojom pijankom, sir, ako se slažete. Ne vidim
nikakvog razloga da se to spominje, naravno ako vojna policija
zaključi da se u slučaju smrti narednika Daggetta nesumnjivo
radi o samoubojstvu.
Trgnuo se, neugodno dirnut. U tom trenutku bio bi dao sve
što ima da joj može tresnuti u nasmijano lice, viknuti da ga čuje
čitav svijet kako je on dao nervno labilnim pacijentima viski, ali je
znao da to ne smije učiniti. Zato je samo kruto klimnuo glavom.
 - Kako god smatrate da je najbolje, sestro. Ja to sigurno
neću spominjati.
- Još niste razgovarali s narednikom Wilsonom, sir. Kad sam
ga ostavila, spavao je, ali mislim da je s njim sve u redu. U
svakom slučaju, sigurna sam da je sposoban da odgovara na
pitanja. Predlažem da sad pođemo u moju sobu. Bila bih ga
smjestila u neku od susjednih praznih soba, ali sve su
zaključane. Što je, pokazalo se, bila sretna okolnost, zar ne?
Morala sam ga smjestiti u svoju sobu, gdje sam ga mogla držati
stalno na oku. Ugodno baš nije bilo, jer je u sobi samo jedan
krevet.
Kučka, prokleta kučka! Ako je vojnik Nugget Jones
potencijalni Pasteur, onda je ona potencijalni Hitler. A on sam, to
je morao priznati, nije se ni u svojim najboljim danima mogao
mjeriti s njom. Bio je već sit svega, a čitava ova gužva bila je sama
po sebi pravi šok.
- Porazgovarat ću s narednikom kasnije, sestro. Do viđenja.

Sestra Langtry je stajala nepokretna i pogledom pratila pukovnika

dok nije prešao veći dio puta do svog stana, a onda je sišla niz
rampu i uputila se prema svojoj sobi.
Kad bi čovjek, dok se događaji nižu, samo imao vremena da
razmisli! Na žalost, nikad nije tako. Jedino što je mogla učiniti
bilo je da drži korak s događajima i uvijek gleda malo dalje ispred
sebe. Nije vjerovala pukovniku „Chinstrapu” ni koliko je crno pod
noktom. Bilo bi sasvim u njegovom stilu da se sad kao žohar
uvuče u svoju kolibu i pošalje glavnu sestru da obavi njegov
posao, da je uputi ravno u njenu sobu! Mora skloniti Michaela, i
to odmah, a željela bi da ima više vremena za razmišljanje prije
nego što se nađe s njim, nekoliko dragocjenih sati u toku kojih bi
mogla smisliti najbolji način da kaže ono što ima reći. Nekoliko
dragocjenih sati, a ni dani ne bi bili dovoljni za to!
Zrak je bio ispunjen predosjećajem katastrofe. Cinički
raspoložen čovjek mogao bi to pripisati približavanju monsuna,
ali sestra Langtry je znala da se ne radi o tome. Stvari su
nastajale, rasle i onda se raspadale u ništa tako brzo da se
odmah vidjelo kako su bile bez pravih temelja. Bar je tako bilo s
njom i Michaelom. Kako se mogla nadati da se iz jedne umjetno
stvorene situacije može roditi nešto trajno? Zar nije upravo zbog
toga odlučno odbila da produbi vezu s Neilom Parkinsonom? U
krevet se obično ide s nekim koga čovjek, ako ne poznaje, a ono
bar misli da poznaje. Za Michaela, Honour Langtry nije mogla
predstavljati nešto realno; bila je tek vizija, priviđenje. Jedina
Langtry koju je poznavao bila je sestra Langtry. U svojim
odnosima s Neilom bila je sačuvala dovoljno zdravog razuma da
ostane uvijek svjesna toga, da potisne sve nade dok se oboje ne
nađu u koliko-toliko normalnoj sredini, dok mu se ne pruži
prilika da upozna Honour Langtry, a ne samo sestru Langtry. S
Michaelom, međutim, nije bilo ni razmišljanja, ni zdravog
razuma, ničega osim žudnje da nađe njegovu ljubav ovdje,
odmah, a posljedice neka vrag nosi! Kao da je negdje duboko u
podsvijesti znala koliko je ta njihova veza krhka i bez budućnosti.
Prije mnogo godina jedna sestra održala je pripravnicama na
početnom kursu u bolnici „Prince Alfred” posebno predavanje o
emocionalnim rizicima koji prate poziv medicinske sestre. Jedna
od tih pripravnica bila je Honour Langtry. Medu opasnostima koje
im prijete, rekla je sestra-predavač, jest i mogućnost da se zaljube
u pacijenta. A ako već sestra misli da može dopustiti sebi da se
zaljubi u pacijenta, rekla je, neka se nipošto, nipošto ne
zaljubljuje u kroničnog bolesnika. Ljubav se može razviti i postati
trajna ako se radi o operaciji slijepog crijeva ili prijelomu bedrene
kosti, ali ljubav s epileptičarem, paraplegičarem ili čovjekom koji
boluje od tuberkuloze nije, kako je to svojim odmjerenim glasom i
odmjerenim riječima rekla sestra-predavač, veza koja ima
perspektivu. Veza koja ima perspektivu. Bila je to fraza koju
Honour Langtry nikad neće zaboraviti.
Ne bi se moglo reći da je Michael bolestan, još manje da je
kronično bolestan, ali ga je upoznala u posebnim bolničkim
uvjetima kojima su ton davale tamne sjene Odjela X. Čak i ako
pretpostavimo da one nisu djelovale na njega, na nju sasvim
sigurno jesu. Njena prva i jedina dužnost bila je da u Michaelu
vidi samo pacijenta Odjela X. S Neilom Parkinsonom je uspjela,
ali u Neila Parkinsona nije bila zaljubljena, pa je strogi glas
dužnosti prevladao.
I tako je uhvatila samu sebe kako pokušava nositi dva šešira
odjednom - ljubav i dužnost, i oba za istog muškarca. Za istog
pacijenta. Dužnost joj je govorila da je on pacijent. Nije važno što
ne odgovara tom opisu. Dužnost je tu. Dužnost je oduvijek bila
tu. Ona je na prvom mjestu; sva ljubav na ovom svijetu ne bi
mogla izmijeniti naviku učvršćivanu toliko godina.
„Koji šešir da nosim, šešir ljubavi ili šešir dužnosti?” upitala
je samu sebe koračajući sporije nego obično uza stube što su
vodile na verandu ispred njene sobe. „Hoću li biti njegova
ljubavnica ili medicinska sestra kojoj je povjereno da ga nadzire?
Što je on meni? Ljubavnik ili pacijent?” Iznenadan nalet vjetra
zadigao joj je kraj vela i otkrio joj vrat. „To je odgovor na sva
pitanja,” pomislila je. „Nosim šešir dužnosti.”
Kad je otvorila vrata, ugledala je Michaela kako strpljivo
sjedi na stolici i čeka je, obučen u pidžamu i bolnički ogrtač
posuđen s Odjela B. Premjestio je stolac na drugi kraj sobe, dalje
od kreveta koji je, uredno namješten, izgledao tako da se ni uz
najveći napor mašte nije moglo zamisliti kako je bio poprište
slavnih ljubavnih okršaja, užitka i zanosa kao kakav jastucima
obloženi ležaj u spavaćoj sobi čuvene kurtizane. Spartanska
čednost tog ležaja izazvala je u njoj čudan osjećaj nelagodnosti;
već je bila u sebi proživjela scenu koja će uslijediti, dok je išla
preko verande, a u toj sceni on je još uvijek ležao gol u njenom
krevetu.
Da ga je zatekla tako, možda bi našla u sebi snage da bude
nježna, možda bi legla do njega, možda bi, usprkos dužnosti,
skupila odnekud hrabrost da uradi ono što je najviše željela - da
obavije ruke oko njega, da mu pruži usne za jedan od onih
silovitih, vatrenih poljubaca, da kroz nove doživljaje obnovi
uspomene iz protekle noći, koje je na tako strašan način zasjenio
leš još uvijek ispružen u kupaonici.
Zastala je na vratima, ozbiljna lica, nesposobna da se
pokrene i progovori, potpuno bez snage. Ali već sam izraz njenog
lica rekao mu je, očito, više nego što je pretpostavljala, jer je
smjesta ustao, prišao joj i zastao pred njom, ali ne toliko blizu da
je dodirne.
- Što se dogodilo? - upitao ju je. - Što ti je? Što se dogodilo?
- Luce je izvršio samoubojstvo - jedva je nekako izgovorila i
ušutjela, potpuno iscrpljena.
- Samoubojstvo? - U prvom trenutku ostao je bez daha, ali
iznenađenje ga je minulo brže nego što je očekivala, a zamijenila
ga je neka čudna, s užasom pomiješana zapanjenost, kao nad
nekim vlastitim postupkom. - Oh, bože, bože! - rekao je polako,
držeći se kao da će svakog trenutka umrijeti. Na njegovom
blijedom licu pojavio se izraz krivnje i ojađenosti, a onda je
promucao: - Što sam to uradio? - Ponovio je te riječi, glasom
starog i slabog čovjeka. - Što sam to uradio?
Srce joj je zadrhtalo, primakla mu se bliže i objema rukama
mu stegla nadlakticu.
- Ništa nisi uradio, Michael, ništa! - rekla je, gledajući ga
umolno, ravno u oči. - Luce je uništio sam sebe, čuješ li me? Htio
se poslužiti tobom samo da se osveti meni. Ne smiješ okrivljavati
sebe ni zbog čega. Nisi ga ti na to naveo, niti nagovorio!
- Nisam? - upitao ju je promuklim glasom.
- Prestani! - viknula je, uplašena.
- Trebalo je da budem tamo kraj njega, a ne ovdje s tobom.
Nisam imao prava da ga ostavim samog.
Zbunjena, zurila je u njega kao da ga ne prepoznaje, a onda
je nekako uspjela iz torbe sa zalihama izraza za nuždu iščeprkati
blago podrugljiv osmijeh i premazati njime usta. - Časna riječ, to
se zove kompliment! - uzviknula je.
- Oh, sestro, nisam tako mislio! - uzviknuo je žalosno. - Sve
bih dao samo da tebe ne povrijedim!
- Već si zaboravio da me zoveš Honour?2
- Da bar mogu! To ime ti odgovara... oh, da, zaista ti
odgovara! A ipak stalno mislim o tebi kao o sestri, čak i sada. Ne
bih nikako htio da te uvrijedim, sestro, ali da sam ostao tamo
gdje mi je bilo mjesto, to se ne bi dogodilo. Bio bi živ i zdrav, a
ja... ja bih bio slobodan. Za sve sam ja kriv!
Njegova bol nije za nju predstavljala ništa jer nije znala koji
joj je uzrok. Tko je on? Što je on? Negdje iz središta njenog bića
podigao se otpor kao mučnina, praćen ogromnom, sasvim
bezličnom tugom, i proširio se kroz čitavo tijelo, od prstiju do
očiju, koje su ga, širom otvorene, promatrale s nevjericom. Tko je
on da nakon dugih sati strastvene i nježne ljubavi može žaliti i
kajati se zbog nje, odbacivati je zbog Lucea? Užas, kajanje, bol, sa
svim tim je mogla izići na kraj, ali ne kad je Luce uzrok njihovoj
pojavi. Nikad se u životu nije manje osjećala kao žena, nikad nije
manje bila ljudsko biće. Tresnuo joj je njenu ljubav u lice, a zbog
koga - zbog Lucea Daggetta!
- Razumijem - rekla je čvrsto. - Izgleda da sam se strašno
prevarila u mnogim stvarima, zar ne? Oh, baš glupo s moje
strane! - Gorki smijeh došao je sasvim neočekivano i djelovao
tako prirodno da se Michael trgnuo. - Pričekaj malo, molim te -

2 Honour, engl. čast.

rekla je, okrećući se. - Samo da se na brzinu umijem, a onda ću
te odvesti natrag na odjel. Pukovnik „Chinstrap” želi da ti postavi
nekoliko pitanja, a ne bih voljela da te zatekne još ovdje.
Na polici kraj zadnjeg prozora stajao je limeni umivaonik i u
njemu je bilo nešto vode. Otišla je do umivaonika, žurno,
okrenute glave, da ne vidi kako joj suze teku niz lice, i umila se s
mnogo buke i pljuskanja. Zatim je neko vrijeme stajala
pritiskujući ručnikom oči, obraze i nos, i nastojeći svojom
čeličnom voljom zaustaviti te glupe, besmislene, sramne suze.
On je ono što jest; znači li to da je njezina ljubav prema
njemu automatski bezvrijedna? Znači li to da u njemu nema
ničega što je vrijedno ljubavi, samo zato što je dao prednost
Luceu? Oh, Michael, Michael!! Nikad u životu nije se osjećala tako
izdana, tako obeščašćena. Obeščašćena Honour, da, samo zašto
se, u stvari, tako osjeća? On je ono što jest, i bilo je svakako divno
s njim jer ga inače ne bi toliko voljela. Ali jaz između razuma i
njenih ženskih osjećaja bio je nepremostiv. Da je u pitanju neka
suparnica, ne bi je toliko boljelo. Luce! Izvagana je, i ustanovljeno
je da se ne može mjeriti s Luceom.
Kakav je idiot onaj pukovnik „Chinstrap” kad je mogao
posumnjati da je Lucea ubio Mike! Šteta što nije prisustvovao ovoj
sceni. Smjesta bi ugasila u njemu svaku sumnju. Ako je nekad
netko žalio zbog smrti drugog čovjeka, onda je to narednik
Michael Wilson. On je to, po njenom mišljenju, mogao učiniti; u
toku noći provela je neko vrijeme izvan sobe, dovoljno da on ode,
ubije Lucea i vrati se, ali on to nije učinio. Ništa je ne bi moglo
uvjeriti da je umorstvo njegovo djelo. Jadni Michael! Vjerojatno je
u pravu. Da je ostao na Odjelu X, Luce ne bi našao za potrebno
da se ubije. Njegova pobjeda nad njom bila bi potpuna. .. ne, bila
bi potpunija.
Oh, bože, kakva gužva! Kakav splet želja, kakva zbrka
motiva! Zašto je odvela Michaela s odjela? U onim trenucima
činilo joj se da je to jedino ispravno, jedino moguće rješenje. Samo
nije li možda od samog početka planirala da iskoristi prvu priliku
i ostane nasamo s Michaelom? Na Odjelu X za to nije bilo
mogućnosti; svi su bili ljubomorni na svaki trenutak koji je
posvećivala nekome od njih pojedinačno. A muškarci su
muškarci, mislila je. Sama se doslovce bacila na Michaela dok se
oporavljao od sukoba u kupaonici, pa treba li da mu zamjeri što
je iskoristio priliku i uzeo je?
 Suze su se osušile. Spustila je ručnik i otišla do ogledala.
Lijepo, suze nisu tekle toliko dugo da joj zamute oči. Veo joj je
stajao nakrivo, taj njen šešir dužnosti koji je nikad, nikad nije
iznevjerio. Ljubav može iznevjeriti, dužnost nikada. Držeći se
dužnosti, čovjek zna na čemu je - koliko da, toliko će mu biti
vraćeno. Negdje u dubini duše otvorila je mračnu ladicu i ubacila
u nju ljubav, a onda pred ogledalom poravnala veo iznad očiju,
hladno i smireno kao ona sestra-predavač prije mnogo godina. To
nije veza koja ima perspektivu. Okrenula je leđa samoj sebi.
- Idemo - rekla je ljubazno. - Odvest ću te tamo gdje ti je
mjesto.

Saplićući se povremeno, Michael je koračao uz nju tako pritisnut

vlastitom nesrećom da je jedva primjećivao njenu prisutnost. Nije
samo sve počinjalo iz početka; stvar je već krenula i ovog puta
izrodila se u doživotnu kaznu, kaznu koju će izdržavati čitavu
vječnost, do kraja života. Zašto se to moralo dogoditi upravo
njemu? Što je on komu skrivio? Ljudi umiru, i to zbog njega, zbog
nečega u njemu. Svima donosi samo nesreću.
Dolazio je u iskušenje da legne na njen krevet, da udiše
miris njenog jastuka, da ispruži tijelo tamo gdje je ležalo njezino...
Sad joj je očito žao, ali noćas nije bilo. Bila je to ljubav kakvu
nikad nije upoznao. Kao san. I došla je nakon nečeg ružnog,
rođena je iz njegovog stida što je uhvaćen gol, kompromitiran od
Lucea Daggetta. Rođena je iz njegovog razorenog samopoštovanja,
kad je definitivno shvatio kako je i on željan da ubija.
Slike Lucea igrale su mu pred očima; Luce kako se smije,
Luce kako se ruga, Luce kako zapanjeno zuri u njega kad je uzeo
da čisti nered koji je Luce napravio, Luce u kupaonici,
nesposoban da povjeruje da njegovo udvaranje nailazi na otpor,
Luce potpuno nesvjestan da umorstvo visi nad njim kao mač...
Budalo grmaljska! To mu je jednom Luce rekao, a on je sad to isto
rekao Luceovoj sjeni. Budalo grmaljska, budalo! Zar ti nije jasno
da si sam to tražio? Zar nisi shvatio da rat otupljuje u čovjeku
urođenu odbojnost prema umorstvu, da ga navikava na ubijanje?
Nisi, naravno, nisi. Pa, nisi ga ni vidio izbliza, nikad nisi stigao
dalje od intendantske baze.
Budućnosti više nema. Nema budućnosti za njega. Možda je
nikad nije ni bilo. Ben bi rekao da je čovjek uvijek sam sebi
određuje. Sve to nije fer. Oh, bože, kako je bijesan! A nju, koju
nije poznavao, nikad više neće ni upoznati. Maloprije je gledala u
njega kao u ubojicu. Pa i jest ubojica; ubio je nadu.

Čim su stigli na odjel, Michael je žurno otišao nekamo. Jedan

pogled na njegovo lice prije nego što se udaljio, ponovo je zaparao
njene iskidane osjećaje - sive oči kao da su ostale bez suza, a
patnja koju su izražavale bijaše tako duboka da se istog časa
osjetila spremna da zaboravi na sebe i učini sve kako bi ga
utješila. Ali ne, on se udaljio tako žurno kao da želi što prije
pobjeći od nje. A onda je, ugledavši Benedicta kako potišten sjedi
na rubu kreveta, naglo skrenuo i također sjeo.
Sestra Langtry više nije mogla izdržati da to gleda, okrenula
se vratima svoje pisarnice, koliko ljuta toliko i očajna. Očito,
Michaelu su svi važniji od nje.
Kad je ušao Neil noseći šalicu čaja i tanjurić sa kruhom
namazanim maslacem, došla je u kušnju da ga otjera, ali nešto
na njegovom licu spriječilo ju je da to učini. To nije bila ona
nekadašnja ranjivost, ne, nego neka sasvim jednostavna želja da
joj pomogne preko koje nije mogla tako lako prijeći.
- Popijte čaj i pojedite nešto - rekao je. - Odmah ćete se bolje
osjećati.
Bila mu je zahvalna na čaju, ali nije vjerovala da će uspjeti
da proguta ma i jedan zalogaj. Ipak, kad je nakon prve šalice čaja
stigla druga, nekako je pojela pola onoga što je bilo na tanjuriću. I
zaista se osjećala bolje.
Neil je sjedio na stolcu za posjetioce i napeto je promatrao,
žderući se zbog njenog bola i vlastite bespomoćnosti, nesretan
zbog ograničenja u njihovim odnosima koje je ona sama
nametnula. Ono što je bila spremna učiniti i dati za Michaela nije
se odnosilo i na njega, i to ga je mučilo jer je znao da je bolji
čovjek od Michaela. Bolji za nju, i to kako god se uzme. Više je
nego naslućivao da to i Michael zna; da to zna danas, ako nije
znao jučer. Ali kako je uvjeriti u to? Ona neće htjeti ni da ga
sluša.
Kad je odgurnula tanjurić, rekao je:
- Užasno mi je žao što ste od svih nas ovdje upravo vi našli
Lucea. To sigurno nije bio lijep prizor.
 - Ne, nije bio, ali ja sam u stanju da se nosim s takvim
stvarima. To ne treba da vas brine. - Osmjehnula mu se, potpuno
nesvjesna da izgleda kao da se probija kroz dubine nekog svog
intimnog pakla. - Želim vam zahvaliti što ste preuzeli na sebe
krivnju za moju odluku da odvedem Michaela s odjela.
Slegnuo je ramenima.
- Pa sad, pomoglo je, zar ne? Pukovnik se drži svojih
uvjerenja o jačem spolu, pa neka mu bude! Da sam mu rekao
kako sam bio pijan i nesposoban za išta dok ste vi vladali
situacijom, sigurno mi ne bi onako spremno povjerovao.
Načinila je grimasu.
- To je istina.
- Jeste li sigurni da ste dobro, sestro?
- Da, sasvim se dobro osjećam. Ako mi nešto smeta, onda je
to osjećaj da sam prevarena.
Podigao je obrve.
- Prevarena? To je čudna riječ.
- Za mene nije. Jeste li znali da sam odvela Michaela u svoju
sobu, ili ste to rekli samo onako, naslijepo?
- Čista logika. A kamo biste ga mogli odvesti? Još sinoć sam
znao da, kad svane jutro, nećete imati volje da podnosite prijavu
protiv Lucea ni komandi ni vojnoj policiji. Što je značilo da nećete
htjeti da izazivate govorkanja, do čega bi došlo kad biste smjestili
Michaela na neki drugi odjel.
- Vrlo ste pronicavi, Neile.
- Mislim da uopće niste svjesni koliko sam pronicav. Nije
bila u stanju da mu odgovori, pa je okrenula glavu i pogledala
kroz prozor.
- Evo, uzmite cigaretu - rekao je sažalno ali istodobno i
ogorčeno, jer je znao da postoje stvari o kojima mu ona neće
dopustiti da govori.
Ponovo je pogledala u njega.
- Ne usuđujem se, Neile. Glavna sestra samo što nije stigla.
Pukovnik je sigurno već obavijestio i nju i komandanta, kao i
vojnu policiju, i sigurna sam da će požuriti ovamo. Što je stvar
mučnija, to bolje, bar što se nje tiče, pod uvjetom da ona nije
aktivno umiješana u mučni dio. Njoj će ova katastrofa doći kao
naručena.
- A kako bi bilo da ja zapalim cigaretu sebi, a vi da ukradete
koji dim? Očito vam je potrebno nešto jače od čaja.
 - Ako se usudite da preda mnom spomenete viski, Neile
Parkinsone, zabranit ću vam da izlazite iz svoje sobe mjesec dana!
A bez cigarete mogu, zaista. Moram sačuvati ono malo ugleda što
mi je još ostalo, jer će me inače glavna sestra isprašiti iz službe.
Osjetila bi po mom dahu da sam pušila.
- Pa sad, bar je pukovnik, kao davalac viskija, odletio u zrak
od vlastite bombe...
- Što me je, uzgred budi rečeno, podsjetilo na dvije stvari.
Kao prvo, bit ću vam zahvalna ako nitko od vas ni pred kim ne
spomene taj viski. Drugo, ponesite ovu čašu na odjel i dajte
svakome po žličicu, ne izuzimajući ni sebe. Izliječit će vas od
mamurluka.
Nasmijao se.
- Za to bih vam najradije poljubio obje ruke i noge!
U tom trenutku na vrata je upala glavna sestra, raširenih
nosnica kao u lovačkog psa kad nanjuši divljač. Neil je formalno
pozdravio glavnu sestru i nestao, ostavljajući sestru Langtry da se
sama nosi sa svojom pretpostavljenom.

Dolaskom glavne sestre započeo je drukčiji, strahovito zamoran

dan. Poslije nje je došao komandant, blag, sitan čovjek u činu
pukovnika, s crveno obrubljenom kapom, za koga je bolnica
kojom je upravljao bila nešto sasvim apstraktno, tako da je bio
potpuno nemoćan kad bi se našao suočen sa živim pacijentima.
Od njega je, kao komandanta Baze broj 15, zavisilo kako će dalje
teći istraga. Nakon što je na brzinu obišao kupaonicu, telefonirao
je pomoćniku načelnika štaba divizije i zatražio da mu pošalje
jednog istražitelja iz Specijalnog istražnog odjela. Uvijek pretrpan
poslom, komandant nije pokazao veliko zanimanje za ono što je,
očito, bio čist i jasan slučaj samoubojstva, i to samoubojstva
izuzetno neugodne vrste. Zato je organizacioni dio istrage povjerio
intendantu Baze broj 15, visokom, simpatičnom i inteligentnom
mladom čovjeku po imenu John Penniquick, a onda se, oslobođen
tereta koji nije obećavao ništa osim briga, vratio složenom poslu
zatvaranja čitave ustanove.
Kapetan Penniquick bio je zacijelo još zauzetiji od
komandanta, ali je bio i izuzetno sposoban i vrijedan oficir, pa je
sam podrobno informirao narednika-istražitelja iz Specijalnog
odjela štaba divizije čim je ovaj stigao.
- Razgovarat ću osobno s onima koje vi predložite - rekao je
promatrajući preko naočala narednika Watkina, koji je na njega
ostavio dojam pronicavog, razumnog i simpatičnog čovjeka. - Sve
je to, međutim, vaš zec, ukoliko se ne pokaže da je zec, u stvari,
vuk U tom slučaju, vičite i ja ću dotrčati koliko me noge nose.

Nakon što je proveo desetak minuta u kupaonici, u društvu

majora koji je bio glavni patolog u bazi, narednik Watkin je
zamišljeno prešao udaljenost između kupaonice i stražnjih stuba
Odjela X, a onda je obišao baraku i ušao u nju s prednje strane.
Sestra Langtry nije bila u svojoj pisarnici, ali je čula
karakteristični zveket zastora od poklopaca pivskih boca pa mu je
izišla u susret. „Zgodna mala”, pomislio je narednik zadovoljno; „i
oficir do srži”. Nije mu bilo nimalo teško da stane mirno i salutira.
- Zdravo, naredniče - rekla je, osmjehujući se.
- Sestra Langtry? - upitao je, skidajući šešir.
- Da.
- Ja sam iz Specijalnog istražnog odjela pri štabu divizije,
došao sam radi uviđaja u vezi sa smrću narednika Luciusa
Daggetta. Zovem se Watkin - rekao je polako, gotovo sanjivo.
Nije, međutim, bio pospan. Kad su se smjestili u njenoj
sobici, najprije je odbio ponuđeni čaj, a zatim je odmah prešao na
posao.
- Morat ću porazgovarati s vašim pacijentima, sestro, ali bih
najprije želio da vam postavim nekoliko pitanja, ako nemate ništa
protiv.
- Samo izvolite - rekla je mirno.
- Britva. Je li bila njegova?
- Da, sigurna sam da je bila. Više pacijenata se brije
bengalskom britvom, ali mislim da je samo Luce imao britvu s
drškom od ebanovine. - Odlučila je govoriti sasvim otvoreno i tako
ukazati naredniku na činjenicu da se i njena riječ mora slušati. -
Iako pretpostavljam da vi nimalo ne sumnjate da je u pitanju
samoubojstvo, naredniče? Vidjela sam kako je Luce držao britvu
u ruci. Prsti su mu se ukočili baš u položaju kako je živa ruka
držala britvu, a šaka i ruka bile su obljevene krvlju, onako kako
to odgovara rezovima što sam ih vidjela. Koliko ima tih rezova?
 - Samo tri, u stvari, ali zapravo dva više nego što je bilo
potrebno da se ubije.
- Što je rekao patolog? Jeste li doveli nekoga izvana, ili ste
pozvali majora Menziesa?
Nasmijao se.
- Kako bi bilo da ja malo odrijemam u jednom od vaših
kreveta a da istragu prepustim vama?
Pogledala ga je postiđeno, afektirano pokajnički, kao
djevojčica.
- Oh, bože, ponašam se nametljivo, zar ne? Oprostite,
naredniče! Čitav me taj slučaj zbunjuje, to je sve.
- Sve je u redu, sestro, samo pitajte. Uživam u razgovoru s
vama. A sad ozbiljno, gotovo i nema sumnje da je u pitanju
samoubojstvo, i potpuno ste u pravu što se tiče položaja britve.
Major Menzies kaže kako nimalo ne sumnja u to da je narednik
Daggett sam sebi zadao smrtne ozljede. Samo ću se raspitati kod
vaših ljudi u vezi s britvom, pa ako se sve bude slagalo, mislim da
ćemo brzo okončati istragu.
Oteo joj se dubok uzdah olakšanja, a onda mu se zavodnički
osmjehnula.
- Oh, tako mi je drago! Znam da svi misle kako su mentalno
nestabilni pacijenti sposobni za sve, a moji su momci u stvari
krotki kao ovčice. Narednik Daggett bio je jedini žestok među
njima.
Znatiželjno ju je pogledao.
- Sve su to sami vojnici, je li, sestro?
- Naravno.
- I došli su uglavnom iz prednjih linija, siguran sam, inače
ne bi bili tropici. Žao mi je što se neću složiti s vama, sestro, ali ti
vaši momci nikako ne mogu biti ovčice.
Iz njegovih riječi odmah je izvukla zaključak da će istragu
provesti s temeljitošću koju bude smatrao primjerenom. Sad je
sve zavisilo od toga je li rekao istinu kad je izjavio da vjeruje kako
se radi o samoubojstvu.
Njegovo raspitivanje o britvi otkrilo je da je samo Luce
posjedovao bengalsku britvu s drškom od ebanovine. Matt je imao
bengalsku britvu s drškom od slonovače, a Neil komplet od tri
britve s drškama od sedefa izrađene po narudžbi za njegovog oca
još prije prvog svjetskog rata. Michael se brijao britvicom,
Benedict i Nugget također.
 Pacijenti Odjela X nisu ni pokušali prikriti svoje antipatije
prema pokojniku, ali nisu ni ometali Watkinova istraživanja
sredstvima koja su im stajala na raspolaganju kao što su
glumljeno ludilo ili zatvaranje u sebe. Sestra Langtry se u početku
bojala da će se ponašati svojeglavo, jer su ih samoća, nerad i
odvojenost od svijeta ponekad tjerali na dječje igre, kao onog
popodneva kad je Michael došao na odjel, ali oni su se odazvali
apelu da pokažu zdrav razum i izvanredno su surađivali s
istražiteljem. Je li dugi razgovor s njima bio naredniku Watkinu
ugodan ili nije, o tome se nije izjasnio, ali je s pažnjom pratio sve
o čemu se govorilo, čak i Nuggetove lirske opise skotoma, koji su
ga bili onemogućili da vidi išta osim kvaka na vratima i čvorova
na zidovima, pa i od njih samo lijevu polovicu.

Michael je bio jedini pacijent Odjela X s kojim je intendant poželio

da osobno razgovara, i to je zaista bio prijateljski razgovor, a ne
saslušanje. Pozvao je Michaela da dođe u njegov ured samo zato
što je na Odjelu X bilo zaista nemoguće razgovarati u četiri oka.
Iako Michael toga nije bio svjestan, njegov izgled bio je
njegova najbolja obrana. Javio se na raport u kompletnoj
uniformi, ali bez šešira, i tako nije salutirao kad je ušao, već je
samo stao mirno, pričekavši da ga intendant pozove da sjedne.
- Nema razloga da se brinete, naredniče - rekao je kapetan
John Penniquick sjedeći za stolom, na kojemu nije bilo ničega
osim papira u vezi sa smrću Luciusa Daggetta. Patolog je dostavio
izvještaj na dvije rukom pisane stranice koji je, uz detaljan opis
ozljeda što su izazvale smrt, sadržavao i nalaz prema kojemu u
želucu i krvi preminulog nije bilo stranih materija kao što su
barbiturati ili opijati. Izvještaj narednika Watkina bio je duži,
također pisan rukom, i sadržavao je, između ostalog, prikaz svih
razgovora što ih je vodio sa sestrom Langtry i pacijentima Odjela
X. Kriminološka istraživanja u vojsci bila su za vrijeme rata
prilično ograničena i nisu obuhvaćala analizu otisaka prstiju. Da
je narednik Watkin primijetio išta sumnjivo, on bi herojski učinio
sve što je u njegovoj moći, ali narednik u ratnom Specijalnom
istražnom odjelu nije se baš najbolje snalazio u poslovima oko
uzimanja otisaka prstiju. Uostalom, ništa sumnjivo nije zapazio, a
patolog se složio s njegovim mišljenjem.
- Htio sam, u stvari, samo da vas pitam nešto u vezi s
okolnostima koje su dovele do smrti narednika Daggetta - rekao
je intendant, trudeći se da savlada nelagodnost. - Jeste li mogli
pretpostaviti da će narednik Daggett pokušati da vas napastuje?
Je li ikad ranije pokušao nešto slično?
- Jednom - rekao je Michael - ali se ništa nije dogodilo.
Iskreno govoreći, ne vjerujem da je narednik Daggett bio pravi
homoseksualac, sir. Volio je da izaziva neugodnosti, to je sve.
- Naginjete li vi sami tome, naredniče?
- Ne, sir.
- Mrzite li homoseksualce?
- Ne, sir.
- Zašto ne?
- Borio sam se rame uz rame s njima, služio sam pod
njihovom komandom, sir. Imao sam prijatelje koji su bili
homoseksualci, među njima i jednog vrlo bliskog prijatelja, i sve
su to bili čestiti momci. To je jedino što tražim od ljudi, da budu
čestiti momci. Mislim da su homoseksualci kao i svi drugi ljudi,
ima ih dobrih, ima ih loših, ima ih svakakvih.
Intendant baze blago se osmjehnuo.
- Jeste li razmišljali o tome zašto je narednik Daggett bacio
oko upravo na vas?
Michael je uzdahnuo.
- Mislim da je nekako došao do mojih dokumenata i pročitao
ih, sir. Inače me vjerojatno ne bi ni pogledao. - Zastao je,
gledajući oficira ravno u oči. - Ako ste pročitali moje dokumente,
sir, onda znate da ovo nije prvi put da imam neugodnosti s
homoseksualcima.
- Da, znam. Vjerujem da vam je to vrlo neugodno, naredniče.
Jeste li u toku noći izlazili iz sobe sestre Langtry?
- Nisam, sir.
- Što znači da poslije incidenta u kupaonici više niste vidjeli
narednika Daggetta?
- Nisam, sir. Nisam ga više vidio.
Intendant baze klimnuo je glavom i vedro rekao:
- Hvala vam, naredniče. To bi bilo sve.
- Hvala vama, sir.
Kad je Michael, izišao, kapetan Penniquick skupio je sve
dokumente u vezi sa smrću narednika Luciusa Daggetta, gurnuo
ih u fascikl, izvukao čist komad papira i počeo pisati svoj izvještaj
komandantu.
 6

Iako je do likvidacije Baze broj 15 trebalo da prođe još tri do četiri

tjedna, za petoricu pacijenata i sestru koja je vodila Odjel X smrt
narednika Luciusa Daggetta značila je gubitak osjećaja da
pripadaju kakvoj-takvoj zajednici. Dok nisu objavljeni rezultati
istrage, svi su hodali kao po jajima jedan oko drugog, svjesni
snažnih podzemnih tokova o kojima se ne govori, a koji su šumili
i tutnjali kroz odjel onemogućavajući sve kontakte osim sasvim
formalnih. Opća nesreća bila je nešto shvatljivo i opipljivo,
pojedinačna nedodirljiva, osjetljiva, sramotna. Bilo je nemoguće
razgovarati o njoj, a stvarati lažnu veselost isto tako. Svi su samo
molili boga da istraga završi nekim bezbolnim nalazom.
Ne posvećujući se toliko vlastitim brigama da ne bi vidjela
koliko su ti njeni ljudi osjetljivi, sestra Langtry je budno pazila
neće li se kod nekoga ili kod sviju pojaviti prvi simptomi sloma,
kod Michaela posebice. Začudo, ništa slično nije se pojavilo. Bili
su se zatvorili u sebe, ali se nisu zatvorili za stvarnost; udaljili su
se od nje, izbacili je u hladnu vanjsku orbitu tako da se mogla
baviti samo nevažnim stvarima - kuhati im jutarnji čaj, buditi ih,
organizirati čišćenje zgrade, otpremati ih na plažu, slati ih uvečer
na spavanje. Uljudni i pristojni bili su uvijek, toplo prijateljstvo
nisu pokazivali nikad.
Dolazilo joj je da udara šakama u zid, da viče kako nije
zaslužila takvu kaznu, kako i ona pati, kako i ona želi, kako
očajnički želi da je puste u krug njihove pažnje, jer je ovakvo
stanje satire. Nije to, naravno, mogla učiniti, pa nije ni učinila. A
kako je njihovo reagiranje mogla interpretirati samo u svjetlu
svoje vlastite krivnje, u skladu sa stazom kojom su se kretale
njene vlastite misli, bilo joj je potpuno jasno kako su oni i previše
dobri da joj sve otvoreno kažu. Da joj kažu kako nije obavljala
svoju dužnost, pa je tako iznevjerila i njih. Ludilo, to mora da je
bio napadaj ludila! Potpuno zaboraviti na dobro svojih pacijenata
i duhovno ih napustiti, radi vlastitog fizičkog zadovoljstva!
Razboritost i smisao za realnost, koji bi je u normalnim prilikama
upozorili kako je to previše pojednostavljena slika događaja, bili
su je potpuno napustili.
Honour Langtry poznavala je mnoge i različite vrste boli, ali
nikad nije osjetila takvu bol, bol tako prodornu i sveobuhvatnu,
bol koja se sama obnavlja i guši je. Nije bilo strašno što se
pribojavala da ode na Odjel X, strašna je bila gorka spoznaja da
više nema Odjela X na koji bi mogla otići. Porodica je bila
razbijena.
- E pa, presuda je donesena - rekla je Neilu kad je uvečer
došla na odjel, tri dana nakon Luceove smrti.
- Kad ste to saznali? - upitao ju je, ali kao da ga to nije
naročito zanimalo.
Još je dolazio na njihove male privatne sjedeljke, ali sve se
svodilo samo na ćaskanje. Na banalne primjedbe o ovome i
onome.
- Danas poslije podne, od pukovnika „Chinstrapa”, koji je to
saznao od glavne sestre. A kako je ona poslije meni rekla to isto,
čula sam vijest dva puta. Samoubojstvo. Posljedica akutnog
depresivnog stanja nakon akutnog psihičkog poremećaja...
naklapanje, ali s rezultatom koji nam odgovara. Morali su
napisati nešto impresivno.
- Jesu li napisali još nešto? - upitao je, naginjući se naprijed
da otrese pepeo cigarete.
- Oh, nitko od nas nije naročito omiljen, kao što možete lako
zamisliti, ali službeno nam nitko ništa ne zamjera.
Nastojeći govoriti ležerno, upitao ju je:
- Jeste li i vi dobili koju packu, sestro?
- Službeno nisam, ali glavna sestra mi je morala reći što
misli o mojoj odluci da sklonim Michaela u svoju sobu. Obranila
me je, na sreću, moja upravo savršena reputacija. Jednostavno
nije mogla zamisliti da bih ja odvukla jadnog Michaela s nekom
namjerom koja se ne bi mogla nazvati posve čistom. Ipak, to nije
ostavilo dobar dojam, kako je rekla, i pošto nije ostavilo dobar
dojam, ja jednostavno nisam imala što da kažem. Čini mi se da u
posljednje vrijeme uopće nemam što da kažem, ni o čemu.
U toku protekla tri dana, njegova ga je vlastita mašta mučila
na gotovo neopisiv način, izazivajući pred njegovim očima tisuće
različitih slika nje i Michaela, koje nisu nužno bile u vezi sa
seksom. Njena ga je izdaja mučila, ma koliko pokušavao da na
stvari gleda hladno, da shvati. U njemu nije bilo mjesta za
razumijevanje, istisnuli su ga bol i ljubomora i nepokolebljiva
odlučnost da dobije ono što želi, ono što mu je potrebno, bez
obzira na to što ona, očito, daje prednost Michaelu. Okrenula se
Michaelu ne misleći na njih ostale, i on joj to nije mogao oprostiti.
Ipak, njegovi osjećaji bili su snažni i duboki kao i ranije. „Bit će
moja”, mislio je, „neću se odreći nje! A ja sam sin svog oca.
 Trebalo je da sve ovo proživim pa da vidim koliko sam sin
svog oca. Čudan je to osjećaj. Ali ugodan.”
Ona, jadnica, toliko pati! Nije mu bilo nikakvo zadovoljstvo
da to gleda, nije to želio, ali je osjećao da bi je patnja mogla
dovesti tamo gdje je nekad bila, i gdje on, Neil, ima svoje mjesto, a
ne Michael.
- Nemojte to shvatiti tako tragično - rekao je.
Mislila je da govori o packama koje je dobila, pa se sumorno
osmjehnula.
- Pa sad, i to je bilo i prošlo, hvala bogu. Šteta što život s
Luceom nije bio malo ugodniji. Nikad mu nisam željela smrt, ali
često sam poželjela da se oslobodimo njegove prisutnosti. Samo,
to se sad pretvorilo u pravi pakao.
- Mislite da to treba staviti na dušu Luceu? - upitao ju je.
Možda sad, kad je presuda donesena, mogu polako početi da se
opuštaju, bar toliko da mogu opet razgovarati.
- Ne - rekla je tužno. - To ide na moju dušu. I ničiju više.

Michael je pokucao.
- Čaj je gotov, sestro.
Zaboravila je na pravac kojim je krenuo razgovor s Neilom, i
pogledala mimo Neila pravo u oči Michaelu.
- Uđite na trenutak, molim vas. Htjela bih porazgovarati s
vama. Neile, hoćete li me na trenutak zamijeniti? Ja ću odmah
doći, a vi za to vrijeme možete prenijeti vijest ostalima.
Michael je zatvorio vrata za Neilom, a lice mu je izražavalo
mješavinu tuge i strepnje. I nelagodnosti. I straha. Kao da bi
radije bio na svakom drugom mjestu na kugli zemaljskoj nego tu
pred njenim stolom, njenim stolom.
U tom pogledu bila je u pravu; bio bi radije na svakom
drugom mjestu nego tu. Ali ono što je vidjela na njegovom licu
odnosilo se samo na njega i nije imalo nikakve veze s njom. A
ipak, sve je bilo u direktnoj vezi s njom. Strepio je da će doživjeti
slom tu pred njom, i čeznuo da joj objasni sve uzroke boli koja ga
razdire, ali to bi značilo podići branu koja mora ostati zatvorena.
Sve je prošlo, možda nikad nije ni bilo, a sigurno nikad više neće
biti. Kaos. Zbrka strašnija od svih koje je preturio preko glave.
Stajao je i čeznuo za tim da sve bude drukčije, a znao je da ništa
drukčije ne može biti. Žalio ju je što ne zna, a istodobno ponavljao
sam sebi kako ne može dopustiti da ona sazna, borio se sam sa
sobom i onim što je želio. Znao je da joj ono što ona želi ne može
donijeti sreću. I gledajući njeno lice, postajao je sve svjesniji da ju
je grubo povrijedio.
Nešto od toga odražavalo se i na njegovom licu dok je stajao
ispred njenog stola, čekajući.
Iznenada, to njegovo držanje izazvalo je pravu eksploziju u
njoj. Planulo je skladište povrijeđenog ponosa i boli za koje gotovo
nije ni znala da postoji.
- Oh, za ime božje, hoćeš li skinuti s lica tu idiotsku
grimasu? - viknula je. Bio je to kao tihi vrisak. - Šta misliš, kog
vraga, da ću uraditi, da ću pasti na koljena i moliti da sve
ponovimo? E pa, prije bih umrla! Čuješ li me? Umrla!
On se trgnuo, problijedio, stegnuo usne, i nije rekao ništa.
- Uvjeravam vas, naredniče Wilsone, da je svaka pomisao na
bilo kakve lične odnose s vama sad vrlo, vrlo daleko od mene! -
nastavila je grozničavo, kao leming kad ide prema moru, u
sigurnu smrt. - Pozvala sam vas ovamo samo zato da vam kažem
da je istraga u vezi sa Luceovom smrću okončana. Zaključak:
samoubojstvo. Oslobođeni ste svake sumnje, kao i svi mi ostali.
Sad ćete možda naći za shodno da prestanete s tom odvratnom
predstavom, s tim optuživanjem samog sebe. To je sve.
Nije mu uopće bilo palo na pamet da je kudikamo najveći dio
bola koji joj je zadao posljedica njenog zaključka da ju je on
odbacio. Užasnut, pokušao je da se uživi u njen položaj, da osjeti
to odbacivanje onako kako ga je osjećala ona, kao posve osobnu
stvar tijesno povezanu s njom kao ženom. Da je više cijenio sam
sebe, mogao je to shvatiti ranije i bolje, ali njemu je način na koji
je reagirala bio jednostavno neshvatljiv; tumačila je čitavu stvar
na način koji je njemu bio potpuno stran. Ne zato što je bio
nedovoljno osjećajan, ili nedovoljno pronicav, ili nedovoljno
zainteresiran za nju, već zato što su mu misli od Luceove smrti
bile vrlo daleko od osobnih aspekata onoga što se dogodilo u
njenoj sobi. Bilo je toliko drugih stvari koje su ga mučile, bilo je
toliko onoga što je trebalo obaviti, da nije imao vremena da
zastane i razmisli kako njegovo ponašanje izgleda u njenim
očima. A sad je već kasno.
Izgledao je bolesno, izmučeno, nekako bespomoćno. Ipak,
bio je to Michael kao i uvijek, još uvijek svoj čovjek.
- Hvala - rekao je, bez imalo ironije.
- Ne gledajte me tako!
- Oprostite - rekao je. - Neću vas više gledati.
Skrenula je pogled na papire što su ležali na stolu.
 - I meni je žao, naredniče, vjerujte - rekla je hladno i
konačno. Papiri su mogli biti i na japanskom, nije uopće shvaćala
što piše na njima. Onda odjednom više nije mogla izdržati, podigla
je pogled u kojem se ogledalo njeno srce i sasvim drukčijim
glasom uzviknula: - Oh, Michael!
Ali on je već bio izišao.
Trebalo joj je pet minuta da se pokrene, tako je žestoka bila
njena reakcija. Sjedila je i tresla se, zubi su joj cvokotali i na
trenutak se mogla zapitati je li to znak da gubi razum. Toliko
srama a tako malo vladanja sobom! Nije nikad ni pomislila da u
sebi nosi takav slijepi nagon da zadaje bol onima koje voli, niti da
spoznaja o tome kako joj je uspjelo nanijeti bol može biti tako
neizdržljiva, tako porazna. Oh, bože, dobri bože, molila se, ako je
ovo ljubav, izliječi me od ljubavi! Izliječi me ili me pusti da
umrem, jer ne mogu više živjeti u ovakvoj agoniji, ni trenutka
više...
Otišla je do vrata i pružila ruku da skine šešir s vješalice, a
onda se sjetila da najprije mora obuti cipele. Ruke su joj se još
tresle, pa joj je trebalo dosta vremena da zažnira cipele i pritegne
gležnjake.
Kad se sagnula da uzme svoju košaricu, pojavio se Neil.
- Već odlazite? - upitao ju je, iznenađen i razočaran. Poslije
one primjedbe koja je toliko obećavala, posljednje prije
Michaelovog dolaska, ostao je s nadom da će nastaviti tamo gdje
su bili prekinuti. Ali Michael mu je, kao i obično, pokvario
račune.
- Strašno sam umorna - rekla je. - Hoćete li moći bez mene
večeras?
Rekla je to čvrstim glasom, ali trebalo je samo da je pogleda
u oči pa da vidi kako je mala razlika između te čvrstine i očaja.
Protiv svoje volje, pružio je ruku i stegnuo joj šaku, trljajući
je da je malo zagrije.
- Ne, draga moja sestro Langtry, ne možemo bez vas - rekao
je, osmjehujući se. - Ali ovog puta ćemo se nekako snaći. Zato
idite i lijepo se naspavajte!
Uzvratila mu je osmijehom, drugu s kojim je provela toliko
mjeseci na Odjelu X, pitajući se kamo je nestao onaj plamičak
ljubavi prema njemu, zašto ga je Michaelov dolazak tako naglo
ugasio. Nevolja je bila u tome što nije imala ključ za logiku
ljubavi, ako je takav ključ uopće postojao, ako uopće postoji neka
logika.
 - Uvijek uspijevate da ublažite bol - rekla je.
To je bila njegova rečenica, rečenica koju je on toliko puta
uputio njoj. Izgovorena, djelovala je na njega tako da je morao
brzo povući ruke. Nije bilo vrijeme da kaže ono što je želio reći.
Uzeo joj je košaricu iz ruke i ispratio je kao da je on
domaćin, a ona posjetilac; nije htio da joj dade košaricu dok nisu
stigli do podnožja rampe. Ostao je tu dugo nakon što je njena siva
prilika, trepereći, nestala u tami, gledajući u mrak, slušajući tiho
kapanje vlage što se skupljala ispod nastrešnica, bučni zbor žaba
i daleko, neprestano šumorenje valova što su se razbijali o
greben. Mirisalo je na kišu; ubrzo će se izliti pljusak. Ako sestra
Langtry ne požuri, pokisnut će.
- Gdje je sestra? - upitao je Nugget kad se Neil vratio, sjeo na
njeno mjesto i pružio ruku da dohvati čajnik.
- Boli je glava - rekao je Neil kratko, izbjegavajući da pogleda
Michaela, koji je sjedio kao da i sam pati od glavobolje. Zatim je
načinio grimasu. - Bože, kako mrzim da igram ulogu majke! Kod
koga je sad opet mlijeko?
- Kod mene - rekao je Nugget. - Dobre vijesti, šta kažeš?
Luce je konačno mrtav i propisno sahranjen. Uf! Moram reći da
mi je kamen pao sa srca.
- Neka se Bog smiluje njegovoj duši - rekao je Benedict.
- Dušama sviju nas - dodao je Matt.
Neil je natočio svima čaj i počeo dodavati šalice redom.
„Večernji čaj bez sestre nikomu ne pruža posebno zadovoljstvo,”
pomislio je, zureći u Michaela, koji je pažljivo promatrao Matta i
Benedicta.
Nugget je s velikom pompom izvukao neku veliku knjigu,
spustio je na stol pazeći da je ne zalije čajem, i otvorio prvu
stranicu.
Michael ga je pogledao osmjehujući se, dirnut.
- Što ti je sad to? - upitao ga je.
- Razmišljao sam o onome što je rekao pukovnik - objasnio
je Nugget, držeći jednu ruku ispruženu preko otvorene knjige kao
što bi neki pobožni propovjednik držao ruku na Bibliji. - Nema
nikakvog razloga zašto se ne bih mogao upisati u večernju školu i
položiti maturu, zar ne? A onda bih se mogao upisati na
sveučilište i studirati medicinu.
- I pametno iskoristiti život - rekao je Michael. - Drago mi je,
i neka ti je sretno, Nuggete!
 „Želio bih da ga ne volim i ne mrzim istodobno,” pomislio je
Neil. „To je, međutim, ona lekcija koju je moj stari htio da naučim
u ratu - da nikad ne dopustim srcu da me spriječi u onome što je
potrebno učiniti, i da se naučim živjeti sa svojim srcem nakon što
to učinim.” Zato je našao snage da sasvim mirno kaže:
- Svi moramo pametno iskoristiti svoje živote kad jednom
skinemo uniformu. Pitam se kako ću izgledati kad se obučem kao
poslovan čovjek. Nikad u životu nisam se tako oblačio. - Zavalio
se u naslonjač čekajući da Matt reagira na taj namjerni poticaj.
Matt je i reagirao, zadrhtavši.
- Kako ću ja zarađivati za život? - upitao je. Pitanje kao da
mu se otelo, kao da ga nije namjeravao izgovoriti, iako nije mislio
ni na šta drugo. - Ja sam računovođa, meni je potreban vid!
Vojska mi neće dati penziju, oni kažu da je s mojim očima sve u
redu. Oh, bože, Neile, što da radim?
Ostali su šutjeli, svi su gledali samo u Neila. „E pa, krenulo
je,” pomislio je, dirnut Mattovim krikom kao i ostali, ali ne
dopuštajući da ga sućut omete u onome što je želio postići. Nije ni
vrijeme ni mjesto da se upušta u pojedinosti, ali položeni temelj
dovoljan je da vidi hoće li Michael shvatiti poruku.
- To je moj dio posla, Matte - rekao je odlučno, snažno
stežući Mattu ruku. - Ne brini ni za što. Pobrinut ću se da sve
bude u redu.
- Nikad u životu nisam primio milostinju, pa neću ni sada -
rekao je Matt, ponosno se uspravljajući.
- Ne radi se o milostinji - nastavio je uporno Neil. - To je moj
dio posla. Znaš na što mislim. Sklopili smo ugovor, mi ovdje, ali
meni je još ostalo da ispunim obavezu do kraja. - Rekao je to ne
gledajući u Matta nego u Michaela.
- Da, u redu - rekao je Michael, komu je odmah bilo jasno
što će se tražiti od njega. Bilo mu je na neki način lakše što to
traže od njega, što se ne mora sam nuditi. Već je prilično dugo
znao kakvo je jedino moguće rješenje, ali ga nije želio pa nije imao
ni snage da se javi. - Slažem se s tobom, Neile - rekao je. - To je
tvoja obaveza. - Pogled mu je skrenuo s Neilovog strogog,
odlučnog lica i zadržao se na Mattovom, pun neskrivene
simpatije. - To nije milostinja, Matte. To je Neilova obaveza. Časna
i korektna obaveza.
 7

Sestra Langtry bila je brža od kiše. Pljusak se izlio u trenutku kad

je zatvorila vrata za sobom, a za nekoliko minuta kišne kapi kao
da su se pretvorile u tisuće sitnih stvorenja - moskita, pijavica,
žaba, pauka koji ne žele okvasiti noge, mrava koji se kreću kao
masni crni potoci, prljavih noćnih leptira, žohara... Kako su
prozori njene sobe bili prekriveni sitnom žičanom mrežom, obično
nije morala spuštati mrežu oko kreveta, ali te večeri prvo što je
učinila bilo je da otkvači mrežu s koluta i dobro je zategne na
svim stranama.
Otišla je u kupaonicu da se istušira, a onda se umotala u
kućnu haljinu, naslonila dva žalosno tanka jastuka na uzglavlje
kreveta i legla s knjigom u rukama, s knjigom koju nije imala
snage ni otvoriti, iako je san još bio strašno daleko. Spustila je
glavu na jastuke i, umjesto da čita, slušala je neprestano muklo
bubnjanje kiše po limenom krovu. Bio je to za nju nekad
najljepši, najuzbudljiviji zvuk na svijetu, dok je kao dijete živjela
na selu gdje je kiša bila glasnik bogatstva i života. Ali ovdje, u
ovoj razuzdanoj klimi neprestanog rasta i propadanja, taj je zvuk
samo zaglušivao sve osim onoga što se zbivalo u njenim mislima.
Čovjek nije mogao čuti što mu netko drugi govori osim ako mu ne
vikne na uho, jedini glasovi koje je čuo bili su oni koji su mu
odzvanjali u vlastitoj glavi.
Mučnina i užas zbog otkrića da može biti gruba prema
nekome koga voli, kao što je bila gruba prema Michaelu, polako
su se pretvarali u neku apatičnu odvratnost spram same sebe. A
istodobno s tim osjećajem javila se i želja da se opravda. Zar se
nije ponio prema njoj kako muškarac nikad ne bi smio postupiti?
Zar nije jasno pokazao da mu je na neki perverzan način više
stalo do Lucea Daggetta? Od svih ljudi na svijetu, upravo do
Lucea Daggetta!
Sve je uzalud. Vrti se, vrti i vrti u sve manjim krugovima, a
ne stiže nikamo, ne postiže ništa. Već je sita same sebe! Kako je
mogla dopustiti da se to dogodi! A tko je uopće Michael Wilson?
Nije bilo odgovora, pa čemu se onda mučiti pitanjima?
Mreža protiv komaraca gušila ju je. Odbacila ju je
nestrpljivo, jer nije čula brujanje moskita slično zvuku
minijaturnog bombardera za obrušavanje, ali zaboravljajući da bi
kiša nadjačala i zvuk pravog bombardera. Ispod mreže nije nikad
bilo dovoljno svjetlosti za čitanje, a osjećala se bolje; čitat će neko
vrijeme, u nadi da će je savladati san.
Jedna je pijavica s muklim, jedva čujnim šumom pala iz
neke šupljine na krovu bez stropa ravno na njenu golu nogu i
ostala tu, odvratno se previjajući. Izbezumljena, zgrabila je
gadnog crva da ga odbaci, ježeći se od tog dodira, ali ga više nije
mogla skinuti. Skočila je, pripalila cigaretu i, ne pazeći hoće li se
opeci, prinijela užareni vrh ljigavom, crnom, vretenastom tijelu
pijavice. Bila je to velika tropska pijavica, dugačka desetak
centimetara, i sestra Langtry nije mogla mirno čekati da se
životinja napije, promatrati kako se širi i nadima od njene krvi i
konačno se, zadovoljena, odvaja i prevaljuje u stranu, kao sebičan
muškarac kad se zasiti žene.
Kad se pijavica, spržena, odvojila od njene kože, sestra
Langtry zgnječila ju je cipelom i pretvorila u krvavu mrlju, dok joj
se čitavo tijelo treslo. Osjećala se uprljana i osramoćena, kao
kakva viktorijanska djevica. Gadni, odvratni, užasni stvor! Oh,
bože, ova klima! Ova kiša! Ova grozna, vječna dilema...
Naravno, na mjestu gdje je pijavica slijepo prislonila svoja
žedna usta, ostala je rana koja je krvarila, krvarila... Tkivo je bilo
natopljeno materijom protiv zgrušavanja koju je ispustila pijavica,
i trebalo je odmah očistiti ranu jer bi se u ovoj klimi učas
zagnojila...
Nije se često događalo da je nešto posve fizički podsjeti na
Bazu broj 15, na poteškoće, izolaciju, introspekciju. Od svih
mjesta na kojima je bila sa svojim jodom i sterilnim tamponima,
pomislila je, Baza broj 15 ostavila je na nju najslabiji dojam. U
stvari, gotovo nikakav dojam nije ostavila. Kao da se našla na
pozornici bez pravog smisla i suštine, s platnenim
klaustrofobičnim horizontom pred kojim se odigrava komplicirana
predstava u kojoj se prepleću ljudske emocije, želje i prohtjevi.
Što je, uostalom, i logično. Baza broj 15 potpuno je besmislena
osim kao pozadinski dekor. Sumornija i sterilnija ustanova teško
da je ikad postojala, čak je i stanica za trijažu ranjenika
smještena pod mokrim šatorima imala više atmosfere. Baza broj
15 sagrađena je za ratne potrebe i podignuta je ondje gdje su to
ratne potrebe diktirale, bez obzira na pogodnosti lokacije, radne
uvjete osoblja i dobro pacijenata. Zato nije nikakvo čudo što se
pretvorila u svijet od obojenog kartona.
Stojeći tako s nogom na drvenom stolcu, među zidovima niz
koje se cijedi vlaga, gledajući velike mrlje plijesni i žohare što
izviruju iz svake mračne pukotine nestrpljivo čekajući da se ugasi
svjetlo, sestra Langtry se pitala je li sve to oko nje stvarnost ili
ružan san.
„Bit ću sretna kad krenem kući,” pomislila je prvi put. „Oh,
da! Bit ću sretna kad krenem natrag, svojoj kući!”
Šesti dio

Sestra Langtry došla je u društvenu prostoriju medicinskih

sestara sutradan oko četiri poslije podne. Osjećala se bolje i
radovala se šalici čaja. U prostoriji je zatekla pet sestara
podijeljenih u dvije grupe, i sestru Dawkin koja je sjedila sama s
nogama podignutim na stolicu dok joj se glava u trzajima
spuštala prema bujnim grudima. Posljednji trzaj bio je dovoljno
žestok da je probudi, i upravo se spremala da ponovo zatvori oči
kad je primijetila sestru Langtry na vratima. Mahnula joj je i
pokretom je pozvala da priđe.
Dok je išla kroz prostoriju prema prijateljici, sestra Langtry
odjednom je osjetila snažnu vrtoglavicu i strahovito se uplašila.
Nije spavala, niti jela, pa ako ne bude vodila računa o sebi, mogla
bi se razboljeti. Vrijeme provedeno s pacijentima Odjela X i
njihovim problemima bijaše dovoljno da shvati kako su njeni
sadašnji simptomi eskapistički, kako su samo sredstvo da stvori
situaciju koja će zahtijevati njen premještaj s Odjela X bez
ponižavajuće molbe glavnoj sestri. Njen ponos je zbog toga tražio
od nje da jede i spava. Uvečer će uzeti nembutal, što nije učinila
od onog incidenta u dnevnoj sobi.
- Sjedi, draga, izgledaš kao prebijena - rekla je sestra
Dawkin privlačeći stolicu, ali ne ustajući.
- Mora da si i sama prebijena kad ovako ovdje drijemaš -
rekla je sestra Langtry sjedajući.
- Morala sam ostati preko noći na odjelu, to je sve - rekla je
sestra Dawkin premještajući noge u nov položaj. - Ovima ovdje
sigurno izgledamo kao Abbott i Costello, ja kao olupina
Hesperusa a ti kao plakat koji poziva medicinske sestre da se jave
u vojsku. A ona luda žena još se usuđuje da natukne nešto o
nekom posebnom motivu. Kao da bi ti ikad učinila nešto nečasno
i nedopušteno.
Sestra Langtry je zatreptala, žaleći što glavna sestra nije
imala toliko zdravog razuma da drži jezik za zubima. Ali glupača
se izbrbljala pred svojom najboljom prijateljicom, ova opet pred
svojom najboljom prijateljicom, i tako dalje, i tako dalje. I tako
sad sve sestre (a to znači i svi liječnici) znaju da je sestra Langtry
- upravo ona! - dovela u svoju sobu vojnika i provela s njim noć.
Naravno, čitava je baza brujala o hara-kiri samoubojstvu; bilo je
nemoguće očekivati da se o takvoj drami neće pričati. Na sreću,
njena reputacija bila je takva da je malo tko vjerovao kako je u
njenom postupku s vojnikom bilo i nečeg drugog osim sasvim
razumljive i umjesne želje da ga poštedi daljnjih iskušenja. Kad bi
znali, mislila je sestra Langtry osjećajući na sebi poglede sestara
okupljenih oko dva stola, kad bi samo znali što mene, u stvari,
muči! Inverzija, umorstvo, odbacivanje. Iako umorstva više nema,
hvala bogu! Bar o tome ne treba da brine.
Dobre, umorne oči, neobične najviše zbog svog otvorenog
pogleda, ispitivački su je promatrale; sestra Langtry je uzdahnula
i malo se promeškoljila na stolici, ali nije rekla ništa.
Sestra Dawkin pokušala je na drugi način.
- Znači, već sljedećeg tjedna, draga, bit ćemo u našoj staroj
Australiji, u civilu - rekla je.
Spuštajući šalicu, sestra Langtry je promašila tanjurić i čaj
se razlio po stolu.
- Oh, do vraga! Vidi što sam uradila! - uzviknla je, privlačeći
košaricu i tražeći u njoj rupčić.
- Je li ti žao, Honour? - upitala ju je sestra Dawkin.
- Samo sam iznenađena - odgovorila je sestra Langtry
brišući čaj rupčićem i cijedeći ga u šalicu. - Kad si to čula, Sally?
- Glavna mi je to rekla prije nekoliko minuta. Uplovila je na
Odjel D kao bojni brod s raširenim jedrima i izgovorila to
stisnutim ustima, kao da je tjedan dana lizala stipsu. Nju to
strašno pogađa, naravno. Morat će se vratiti u onaj sumorni mali
sanatorij u kojem je radila prije rata. Nijedna velika, pa ni
oblasna bolnica ne bi je pustila ni da zaviri na njene odjele. Nikad
neću shvatiti na koji je način uspjela da tako napreduje u vojsci.
- I ja se pitam - rekla je sestra Langtry šireći rupčić da se
suši na uglu stola, a onda je uzela čistu šalicu i tanjurić i natočila
sebi čaj. - I u pravu si, nijedna bolja bolnica ne bi je primila. Ona
me nekako uvijek podsjeća na predradnicu noćne smjene u
velikoj tvornici hrane. Naravno, može ostati u vojsci ako vojska
bude htjela da je zadrži. Tu bi financijski bolje prošla, a imala bi i
veću penziju. A sigurno nije daleko od penzije.
- Ha! Ako je vojska zadrži, bit će to za nju više nego što je
zaslužila. - Sestra Dawkin dohvatila je čajnik i ponovo napunila
šalicu. - E pa, ja znam da će mi biti žao kad pođem kući - rekla je
neočekivano. - Mrzim ovo mjesto, mrzila sam sva mjesta u koja
me je vojska slala, ali sam voljela svoj posao i, bože, kako sam
voljela ovu slobodu!
- Da, sloboda je prava riječ, zar ne! To je ono što sam i ja
voljela... Sjećaš li se kako smo onda na Novoj Gvineji samo nas
dvije ostale sposobne da obavljamo operacije? Neću to zaboraviti
do kraja života.
- A snašle smo se i radile kako treba, zar ne? - rekla je
sestra Dawkin, osmjehujući se i primjetno se nadimajući od
ponosa.
- Zakrpale smo one momke kao da smo redoviti članovi
kirurške sekcije Kraljevskog liječničkog društva, i šef nas je
predložio za odlikovanje. Ah, ni jednu od vrpci neću nositi
ponosnije od tog Ordena Britanskog Imperija.
- Žao mi je što je sve to prošlo - rekla je sestra Langtry.
- Muka mi je kad samo pomislim na život u civilu. Na
raznošenje noćnih posuda, na ženske pacijente. Na njihove
podlosti i neprestane tužbalice... A kakve sam sreće, naći ću se na
ginekologiji ili u rodilištu. S muškarcima je lako!
- Zaista jest! Nađi mi pacijenticu koja će ti pomoći kad
situacija s osobljem postane beznadna! Prije bi umrla nego ti
pomogla! Kad se nađe u bolnici, žena očekuje da je dvore na
koljenima. A muškarci se drže viteški i čine sve što je u njihovoj
moći da te uvjere kako im njihove žene nikad nisu poklanjale
toliko pažnje kao medicinske sestre.
- Što namjeravaš raditi u civilu, Sally?
- Oh, mislim da ću se najprije malo odmoriti - rekla je sestra
Dawkin, bez mnogo oduševljenja. - Potražit ću neke stare
prijatelje, i te stvari. A onda ću se vratiti u North Shore. Na općoj
praksi bila sam u Royal Newcastleu, a na specijalizaciji u Crown
Streetu, ali najduže sam radila u North Shoreu, pa se tamo
osjećam manje-više kod kuće. Ako nitko drugi, glavna sestra bit
će sretna da me vidi. U stvari, kandidat sam za zamjenika glavne
sestre, to je možda jedino čemu se radujem.
- I moja glavna sestra bit će sretna što me vidi - rekla je
sestra Langtry zamišljeno.
- U P. A., ako se ne varam? - upitala je sestra Dawkin služeći
se općenito prihvaćenom kraticom za „Kraljevsku bolnicu princa
Alfreda”.
- Tako je, u P. A.
- Ja nikad nisam voljela tako velike bolnice.
 - Iako, moram reći, nisam sigurna da se želim vratiti u P. A.
- pripomenula je sestra Langrty. - Poigravam se mišlju da odem u
Callan Park.
Callan Park bila je poznata duševna bolnica, pa se sestra
Dawkin naglo uspravila i oštro pogledala sestru Langtry.
- Ozbiljno govoriš, Honour?
- Najozbiljnije.
- Za medicinsku sestru, rad je u duševnoj bolnici bez ikakve
perspektive! Mislim da ne postoji ni svjedodžba o takvoj
specijalizaciji. Hoću da kažem, sigurno znaš da se na medicinske
sestre u duševnim bolnicama gleda kao na talog profesije.
- Ja imam svoju diplomu i svjedodžbu o stručnom ispitu pa
se uvijek mogu vratiti na stari posao. Ali htjela bih, nakon
iskustva s Odjelom X, okušati sreću u duševnoj bolnici.
- Te bolnice nisu isto što i Odjel X, Honour! Tropski nervni
slom privremena je stvar i ljudi se od toga najčešće oporave. A
pacijent koji prođe kroz vrata duševne bolnice, praktično je
osuđen na doživotni zatvor.
- Sve mi je to poznato, ali možda će se stvari promijeniti. Bilo
kako bilo, želim vjerovati da će se promijeniti. Ako tu rat pomogne
koliko je, na primjer, pomogao napretku u oblasti plastične
kirurgije, u psihijatriji će se dogoditi mnogo toga. Željela bih biti
prisutna kad te promjene nastupe.
Sestra Dawkin potapšala je sestru Langtry po ruci.
- U redu, djevojčice, ti najbolje znaš što hoćeš, a ja nikad
nisam bila od onih koji drugima drže prodike. Samo ne zaboravi
ono što obično govore o medicinskim sestrama u duševnim
bolnicama... da na kraju po uvrnutosti prestignu pacijente.
U sobu je ušla sestra Pedder, osvrćući se da vidi koja će je
od grupica najradosnije dočekati. Kad je primijetila sestru Dawkin
i sestru Langtry, uputila je prvoj širok osmijeh a drugoj samo
hladno klimnula glavom.
- Jesi li čula novost, mala Sue? - doviknula joj je sestra
Dawkin, ozlojeđena drskim ponašanjem te djevojke.
Elementarna pristojnost prisilila je sestru Pedder da priđe
njihovom stolu; držala se, međutim, kao da se oko njega širi neki
gadan zadah.
- Nisam, kakvu novost? - upitala je.
- Da smo već gotovo dio prošlosti, draga. Djevojci je lice
oživjelo.
 - Znači li to da idemo kući? - ciknula je.
- Dok kažeš britva - rekla je sestra Dawkin.
U očima sestre Pedder pojavile su se suze, a usta su joj se
čas krivila kao da će zaplakati, čas kao da će se nasmijati.
- Oh, neka je bogu hvala!
- Lijepo, lijepo! Konačno prava reakcija! Nije teško pogoditi
tko je među nama stari ratni konj, zar ne? - kazala je sestra
Dawkin ne obraćajući se nikome posebice.
Suze su potekle; sestra Pedder znala je iskoristiti priliku.
- Kako da pogledam njegovoj sirotoj majci u oči? - procijedila
je nekako između jecaja, ali tako razgovijetno da su se sve glave u
prostoriji okrenule njoj.
- Oh, zaveži! - rekla je sestra Dawkin, ne krijući gađenje. - I
odrasti već jednom, za ime božje! Ako postoji nešto što ne
podnosim, to su krokodilske suze! I odakle ti pravo da sudiš o
postupcima starijih?
Sestra Langtry skočila je, zaprepaštena.
- Sally, zaboga! - viknula je. - Sve je u redu, zaista je sve u
redu!
Medicinske sestre, okupljene u dvije skupine, nisu se ni
pokušale pretvarati kako ih stvar ne zanima; one koje su sjedile
leđima okrenute sestri Langtry, mirno su okrenule svoje stolce da
mogu udobno promatrati scenu. U tom njihovom zanimanju nije
bilo zlobe. Samo su željele vidjeti kako Sally Dawkin uči redu ono
umišljeno mlado čudovište, sestru Pedder.
- P-p-proveli ste cijelu noć u sobi s narednikom Wilsonom,
d-da se t-tobože oporavi od šoka! - rekla je sestra Pedder i izvukla
rupčić, spremajući se da odista zaplače. - Imate sreću što u
vašem bloku sad nema drugih stanara! Ali ja znam što je bilo
između vas i narednika Wilsona, Luce mi je pričao o tome!
- Zaveži, glupa kučko! - viknula je sestra Dawkin, previše
uzrujana da bi vodila računa o taktičnosti.
- Sve je u redu, Sally! - rekla joj je umolno sestra Langtry,
očajnički tražeći priliku da se udalji.
- Nije, vrag je odnio, ništa nije u redu! - zaurlala je sestra
Dawkin glasom koji je tjerao stažistkinjama strah u kosti. - Ne
trpim ovakve izjave! I čuvaj se takvih insinuacija, mlada
gospođice! Trebalo bi da se stidiš! Nije se sestra Langtry upustila
u intimne odnose s podređenim, nego ti!
- Kako se usuđujete! - ciknula je sestra Pedder.
 - Usuđujem se, sasvim se lijepo usuđujem - rekla je sestra
Dawkin, koja je nekako uspijevala da, usprkos svom stasu i
deformiranim nogama, sad samo u čarapama, nastupa s punim
autoritetom starije medicinske sestre. - Ne zaboravi, djevojko, da
će se za nekoliko tjedana sve iz temelja promijeniti. Bit ćeš samo
zrnce pijeska na prostranoj civilnoj plaži. I upozoravam te, već
sada, da i ne pokušavaš tražiti posao negdje u mojoj blizini! Ja te
ne bih zaposlila ni kao čistačicu! Nevolja je s vama djevojčicama
što, čim obučete elegantnu oficirsku uniformu, mislite da ste lady
Muck...
Naglo je prekinula tiradu jer je sestra Langtry tako očajnički,
tako užasnuto kriknula da su sestre Dawkin i Pedder smjesta
zaboravile na svoju svađu. Srušila se na sofu i briznula u plač,
plač koji se nije manifestirao tihim, lepršavim jecajima kao plač
sestre Pedder, već teškim, hrapavim grcanjem bez suza koje je
zabrinutoj sestri Dawkin izgledalo kao napadaj grčeva.
Oh, kakvo je to olakšanje bilo! Iz te napete atmosfere, iz loše
usmjerenih simpatija sestre Dawkin i mržnje sestre Pedder,
Honour Langtry izvukla je dovoljno snage da strese sa sebe teško
breme patnje koje ju je pritiskalo i mučilo danima.
- Pogledaj što si uradila! - prosiktala je sestra Dawkin, s
mukom se pridižući i sjedajući do sestre Langtry. - Nosi se! Briši!
Sestra Pedder je pobjegla, uplašena, a ostale su se sestre
počele okupljati oko sestre Langtry. Vidjelo se da je prilično
omiljena.
Sestra Dawkin pogledala je okupljene sestre, zavrtjela
glavom i počela s beskrajnom nježnošću milovati leđa koja su se
tresla i podrhtavala pred njom.
- Hajde, hajde, sve je u redu - mrmljala je. - Ili, ako baš
hoćeš, samo se dobro isplači, krajnje je vrijeme. Jadna moja
stara! Jadna moja stara, koliko muke i bola... Znam, znam,
znam...
Jedva svjesna prisutnosti sestre Dawkin i njenog blagog
glasa, jedva svjesna sestara koje su se, zabrinute, okupile oko
nje, sestra Langtry plakala je i plakala.
 2

Vijest o predstojećem rasformiranju Baze broj 15 donio je na

Odjel X bolničar iz kuhinje. Saopćio ju je najprije Michaelu, u
dnevnoj sobi, cereći se od uha do uha i naklapajući nešto
nesuvislo o tome kako će ubrzo kući, kako će ubrzo zauvijek kući.
Kad se bolničar udaljio, Michael nije odmah izišao na
verandu već je ostao stajati usred dnevne sobe, trljajući jednom
rukom lice dok se drugom rukom držao za slabinu, stežući je.
„Tako brzo,” pomislio je sumorno. „Tako brzo! A ja još nisam
spreman, zato što se bojim. Nisam deprimiran ni nezadovoljan,
naprotiv. Samo se bojim onoga što mi nosi budućnost, onoga što
će učiniti sa mnom onoga što će učiniti od mene. Ali i to mora
jednom doći, a ja sam dovoljno čvrst. To je najbolje rješenje za sve
koji su umiješani. Uključujući i mene. Uključujući i nju.”
- U ovo vrijeme, za tjedan dana, svi ćemo biti na putu za
Australiju - rekao je kad se vratio na verandu.
Vijest je dočekana olovnom šutnjom. Ispružen na najbližem
krevetu s knjigom Besta i Taylora, što ju je iskamčio od
pukovnika „Chinstrapa”, Nugget je spustio ogromnu, tešku
knjižurinu i zagledao se u prazninu. Dugački Mattovi prsti zgrčili
su se a lice mu se ukočilo. Neil je spustio olovku na crtež koji je
radio - crtao je, slučajno, Mattove šake - i ostao nepomičan;
izgledao je odjednom deset godina stariji nego što je, u stvari, bio.
Samo Benedict, koji se klatio naprijed-natrag na stolcu koji nije
bio predviđen za ljuljanje, bio je, činilo se, nezainteresiran.
Na Nuggetovim usnama počeo se formirati jedva primjetan
osmijeh.
- Kući! - rekao je, kao da eksperimentira tom riječju. - Kući?
Opet ću vidjeti mamu!
Matt je ostao napet kao i ranije, a Michael je znao da
razmišlja o prvom susretu sa ženom.
- Kakvo sranje! - rekao je Neil uzimajući olovku i
primjećujući da su lijepe ruke promijenile položaj. Opet je spustio
olovku, ustao, odšetao se do ograde verande i tu stao, okrenut
svima leđima. - Kakvo prokleto sranje! - rekao je glasom punim
gorčine, gledajući u dlanove.
- Bene! - rekao je Michael oštro. - Bene, jesi li čuo? Došlo je
vrijeme da idemo kući! Vraćamo se u Australiju!
 Ali Benedict se i dalje samo klatio, naprijed-natrag, naprijed-
-natrag, odsutno, zatvorenih očiju. Stolac je opasno škripao.
- Reći ću joj sve - rekao je Michael iznenada, odlučno. Rekao
je to svima, ne obraćajući se nikom posebno ali gledajući ravno u
Neila.
Neil se nije okrenuo, ali njegova dugačka, vitka, ravna leđa
kao da su se napela; odjednom nije više izgledao opušten,
umoran i bez snage. Leđa su mu izgledala kao da pripadaju
nekom čvrstom i agresivnom čovjeku.
- Ne, Mike, nećeš joj reći - odgovorio je.
- Moram - rekao je Michael, bez prizvuka molbe u glasu i ne
gledajući ni Nuggeta, ni Matta, ni Benedicta, iako su se Matt i
Nugget primjetno nakostriješili.
- Ne smiješ joj ništa reći, Mike. Ništa! Ne smiješ joj reći bez
našeg pristanka, a mi ti taj pristanak nećemo dati.
- Smijem joj reći, i reći ću joj. Zar je to sad uopće važno? Ako
sazna, to ništa neće promijeniti; dogovorili smo se što da radimo
u takvoj situaciji. - Ispružio je ruku i položio je Benedictu na
rame, kao da mu njegovo ljuljanje ide na živce, i Benedict je
smjesta prestao da se klati. - Preuzeo sam na sebe najveći dio
krivice zato što sam jedini koji to može, i zato što sam za sve ipak
više kriv nego itko drugi. Neću, međutim, da patim u tišini!
Jednostavno, nisam tolik heroj. Da, svjestan sam da ne patim
samo ja, ali ja ću joj reći.
- Ne smiješ joj reći - rekao je Neil, glasom oštrim kao čelik.
- Ako to učiniš, ubit ću te, kunem se. To bi bilo previše
opasno.
Michael nije imao namjeru da mu se naruga, kao što bi to
učinio Luce, pa je odgovorio gledajući ga bez imalo straha.
- Dobro znaš da bi bilo potpuno besmisleno ubiti me, Neile.
Dosta je bilo ubijanja.
Začuli su tihe korake sestre Langtry; svi kao da su se
odjednom sledili. Izišla je na verandu, zastala i pažljivo ih
odmjerila pogledom, pomalo začuđena, pitajući se kakav je to
razgovor upravo prekinula. Ako ju je netko prestigao s viješću o
rasformiranju Baze broj 15, zar bi to moglo biti povod za svađu? A
oni su znali za sudbinu baze, i svađali su se.
- Taj korak! - rekao je Matt iznenada, razbijajući tišinu.
- Taj divni korak! To je jedini ženski korak koji poznajem.
Dok sam mogao gledati, nisam slušao. Kad bi mi žena sad došla
ovamo, ne bih je prepoznao po koraku.
 - Ne, moj korak nije jedini ženski korak koji poznajete.
Postoji još jedan - rekla je sestra Langtry, prišla Mattu i, stojeći
iza njega, položila mu ruke na ramena.
Zatvorio je oči koje nisu vidjele i malo se nagnuo natrag, da
osjeti njenu blizinu a da je ne uvrijedi.
- Čujete korake glavne sestre bar jednom tjedno - rekla je
sestra Langtry.
- Oh, njezine! - uzviknuo je, osmjehujući se. - Ali glavna
sestra maršira kao kakav PUŠN, sestro. U njenom koraku nema
ničeg ženskog.
- PUŠN? - upitala je, ne shvaćajući ga.
- Prebrzo unaprijeđeni štapski narednik - rekao je.
Glasno se nasmijala, strežući mu snažno ramena. Smijala
se, u stvari, nečemu za što je samo ona znala, smijala se od srca,
prepuštajući se smijehu.
- Oh, Matte, nikad nećete saznati kako je to vjeran opis! -
rekla je kad se smirila. - Jedva čekam da to ispričam Sally
Dawkin! Bit će vam dovijeka zahvalna.
- Sestro! Sestro! Što kažete na dobre vijesti? - doviknuo je
Nugget s kreveta, zaboravljajući na Besta i Taylora. - Idemo kući!
Ubrzo ću opet vidjeti majku!
- To su zaista dobre vijesti, Nuggete.
Neil je još stajao okrenut leđima. Sestra Langtry se nagnula
da vidi crtež Mattovih ruku, a onda se uspravila, spustila ruke s
njegovih ramena i malo se izmaknula. Tada je konačno uspjela
skupiti snagu i pogledati u Michaela, čija je ruka još počivala na
Benedictovu ramenu, kao parodija na njenu gestu prema Mattu.
Pogledi su im se susreli; i njen i njegov pogled bio je oklopljen
protiv bola, i njen i njegov pogled bio je strog, s nekom određenom
svrhom. Pogledali su se kao stranci, uljudno, ne pokazujući
nikakav interes jedno za drugo.
Sestra Langtry se okrenula i vratila se u svoju sobu.

Ubrzo nakon toga pojavio se Neil i zatvorio za sobom vrata, držeći

se kao da žali što nema pločicu s natpisom NE SMETAJ da je
objesi s vanjske strane. Kad joj je vidio lice, natečene očne kapke i
tamne kolutove sve do jagodica, neko je vrijeme smrknuto gledao
u nju, a onda je rekao:
- Plakali ste.
 - Kao vodopad - priznala je bez oklijevanja. - Napravila sam,
u stvari, pravu budalu od sebe usred društvene prostorije
sestara, i to kad nisam bila sama u njoj. Imala sam prilično
brojnu publiku. Zakašnjela reakcija, valjda. Ona mlada sestra iz
Woop-Woopa... znate već, kći direktora banke... došla je u
nezgodnom trenutku i optužila me za Luceovu smrt. To je rasrdilo
moju prijateljicu sestru Dawkin s Odjela D, pa su se posvađale, a
onda sam ja odjednom udarila u plač. Smiješno, zar ne?
- Je li zaista bilo tako?
- Pa zar bih mogla izmisliti takvu priču? - govorila je kao
nekad, hladno i smireno.
- Osjećate li se zbog toga bolje? - upitao ju je, nudeći joj
cigaretu.
Blago se osmjehnula.
- U dubini duše, da. Na površini, sasvim suprotno. Osjećam
se grozno. Kao nešto što je mačka dovukla. Opruga mi je potpuno
odvijena.
- To je prilično dvosmislena metafora - rekao je nježno.
Zamislila se.
- Rekla bih da to zavisi od toga što je, u stvari, mačka
dovukla, zar ne? Možda je dovukla mehaničkog miša. Osjećam se
kao mehanizam.
Uzdahnuo je.
- Oh, sestro, neka bude po vašem. Ostavit ću tu temu... i vas
s njom... na miru.
- Hvala. Bit ću vam zahvalna na tome - rekla je.
- A za tjedan dana ionako je svemu kraj - rekao je, da nešto
kaže.
- Da. Očekivala sam da će nas izvući odavde prije nego što
monsuni počnu po pravom.
- Hoćete li se vratiti kući, u Australiju... mislim, poslije
demobilizacije?
- Hoću.
- I što ćete raditi, ako smijem pitati?
Izgledala je nekako odsutna, usprkos tragovima plača na
licu.
- Otići ću raditi u Callan Park. Vi ste iz Melbournca pa
možda ne znate da je Callan Park velika duševna bolnica u
Sydneyju.
 U prvom trenutku nije mogao vjerovati svojim ušima, a onda
je shvatio da ona misli ozbiljno.
- Bože, kakva šteta!
- Uopće nije - rekla je oštro. - To je ozbiljan i koristan posao,
a meni je strašno potrebno da i dalje radim nešto ozbiljno i
korisno. Ja, znate, imam sreću. Moja je obitelj dovoljno bogata da
ne moram misliti na to kako ću, kad ostarim i budem nesposobna
da radim, ostati bez kruha. I tako mogu raditi u životu ono što mi
se sviđa. - Natečeni su se kapci podigli a oči ga hladno odmjerile.
- A vi? Što ćete vi raditi, Neile?
I to je, dakle, došlo. Neil Parkinson odlazi sa scene. Svojim
glasom, izgledom, držanjem davala mu je do znanja kako nema
što tražiti u njenom životu poslije rata.
- Oh, otići ću u Melbourne - rekao je ležerno. - Od svega bih,
naravno, najviše volio da se vratim u Grčku, na Peloponez... tamo
imam kuću, nedaleko od Pilosa. Ali moji se roditelji, naročito moj
otac, ne pomlađuju... kao, uostalom, ni ja. Zato mislim da me
čeka Melbourne, a ne Grčka. Osim toga, Grčka bi značila
slikarstvo, a ja sam tek osrednji slikar, ništa više. To me je,
začudo, nekad boljelo, ali više me ne boli. Sad mi to izgleda
sasvim nevažno. Za proteklih šest godina naučio sam mnogo toga,
a Odjel X je izvanredno zaokružio to moje školovanje. Postavio
sam prioritete na pravo mjesto i shvatio da mogu aktivno pomoći
starom... mom ocu. Ako treba da pođem njegovim stopama, onda
je bolje da počnem učiti kako se vode poslovi.
- Imat ćete posla.
- Da, imat ću posla. - Ustao je. - A sad, nećete se ljutiti ako
odem? Ako zaista ubrzo odlazimo odavde, moram požuriti s
pakiranjem.
Gledala je kako se vrata za njim zatvaraju, i uzdahnula. Ako
već ništa nije učinio za nju, Michael joj je bar pokazao da postoji
ogromna razlika između simpatije i ljubavi. Neil joj je drag, ali ga
očito ne voli. Smireni, pouzdani, čvrsti, uljudni, dobro odgojeni
Neil, spreman da sve što ima položi u njene ruke. Izvanredna
prilika za brak. I lijep muškarac. I nabijen svim prednostima
društvenog položaja. Bilo je ludo dati prednost Michaelu, ali ono
što je cijenila kod Michaela bila je njegova samostalnost i vladanje
samim sobom, držanje koje je govorilo da ga ništa neće skrenuti s
puta što ga je odabrao. Možda jest bio zagonetan, ali to što ga nije
poznavala nije ju spriječilo da ga zavoli. Voljela je njegovu
čvrstinu, a nije voljela Neilovu spremnost da podredi vlastite želje
njezinim.
Čudna stvar, Neil se ovih dana drži bolje, iako je sigurno
svjestan njenog zaključka da o njihovoj vezi poslije rata ne može
biti govora. Bilo je olakšanje vidjeti da ga taj njen zaključak ne
opterećuje, da se - izgleda - ne osjeća odbačen. Svijest da mu
nanosi bol bila je prisutna u njoj još od incidenta u dnevnoj sobi,
ali u međuvremenu se dogodilo toliko toga da nije stigla
razmišljati o Neilovim osjećajima. Sad je došlo vrijeme da se taj
osjećaj krivnje okrene protiv nje, da je muči, ali činilo se da za to
nema nikakvog razloga. I danas je pokazao da mu je draga,
međutim, ni iz čega se nije moglo zaključiti da je ogorčen, da je
povrijeđen. I to je predstavljalo ogromno olakšanje! Konačno je
dala oduška svojoj boli, a sad je ustanovila da se Neil drži
normalno, usprkos njenom postupku. Bio je to prvi dobar dan
nakon mnogo loših.

Tjedan koji je uslijedio bio je prilično čudan. Obično, kad se

stanovnici spremaju da napuste mjesto na kojem su živjeli
mjesecima i godinama, posvuda vlada neobična živost i svi se
brinu za sve, od domaćih životinja do vozila. Brzo rasformiranje
Baze broj 15 teklo je drukčije. Stanovnici su je ionako napuštali
već mjesecima, ostala je samo jezgra koja se mogla prebaciti brzo
i bez teškoća. Nitko nije bio opterećen prtljagom koja se u sličnim
životnim prilikama obično skuplja, jer Baza broj 15 nije
pogodovala takvom nagomilavanju imovine. Nigdje u okolici nije
bilo moguće nabaviti privlačne rukotvorine, namještaj u duborezu
i slične predmete što su ih kolekcionari skupljali po ratnim
poprištima Europe, Indije, Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike.
Mnoge sestre dobivale su razne poklone od pacijenata, uglavnom
sitnice izrađene u samoj bolnici, ali sve u svemu stanovnici Baze
broj 15 spremali su se da otputuju manje-više s onim što su imali
kad su stigli u bazu.
Objavljeno je vrijeme kad svi moraju biti spremni za polazak,
i stanovnici baze su se prilagodili naredbi s disciplinom iskusnih
veterana; to je vrijeme, međutim, došlo i prošlo, a Baza broj 15
ostala je na svom mjestu. Nitko nije ni očekivao da će biti
drukčije. Bilo je to, u stvari, samo alarmno zvono, na čiji zvuk svi
moraju biti spremni za trenutnu evakuaciju.
Glavna je sestra gunđala i kriještala, mreže protiv komaraca
postale su manje važne od terminskih planova i rasporeda, koje je
neprestano nosila sa sobom obavljajući bezbrojna savjetovanja s
medicinskim sestrama, koje bi je najradije bile zadavile. Sad, kad
se život Baze broj 15 bližio kraju, sestre nisu željele ništa drugo
nego da provode što više vremena sa svojim pacijentima.
Odjel X nalazio se daleko izvan glavnog područja aktivnosti,
u naknadno podignutoj baraci daleko od ostalih nastanjenih
zgrada, sa svojom malom posadom od pet pacijenata i jedne
osamljene sestre. Samo, ta mala posada pokazivala je više
neraspoloženja nego radosti, pokatkad bi utonula u duge šutnje
koje je bilo teško razbiti, dobivala je napade lažnog veselja kad bi
stvari postale nepodnošljive, a inače je pokazivala zabrinjavajući
gubitak harmonije. Sestra Langtry bivala je često odsutna,
prisiljena da radi u odborima koje je formirala glavna sestra sa
zadatkom da se brinu o raznim aspektima evakuacije, a petorica
pacijenata provodili su čitave dane na plaži, jer su nekadašnji
propisi o vremenu odlaska na kupanje bili već odavno
zaboravljeni.
Sestra Langtry je s velikom tugom postala svjesna da njeni
pacijenti mogu sasvim lijepo i bez nje, i da bi je ostavljali po strani
čak i da ima više vremena za njih. Neil joj je, činilo se, bio
oprostio, ali ostali nisu. Osim toga, primijetila je da je i među
njima došlo do stanovite polarizacije. Nugget kao da se odvojio od
ostalih, obuzet svojim novim ciljem i ispunjen sretnim
optimizmom, koji je, činilo se, bio kombinacija radosti što će
ponovo vidjeti majku i što će u civilu preurediti svoj život s ciljem
da postane liječnik. Njegove muke i boljke kao da su potpuno
iščezle. Neil i Matt bili su nerazdvojni; znala je da se Matt svim
srcem oslanja na Neila, tražeći u tome rasterećenje od mnogih
problema s kojima će se suočiti. I tako je Michaelu preostalo da se
posveti Benedictu, za koga se, uostalom, brinuo od samog
početka. I oni su bili nerazdvojni.
Činilo joj se da Benedict nije dobro, ali nije znala što da
poduzme u vezi s tim. Razgovor s pukovnikom „Chinstrapom”,
kako je i predviđala, nije dao nikakvog rezultata, ali se pokazalo
da je spreman, čak i voljan da učini sve što može kako bi Matt
dobio vojnu mirovinu, iako je Mattova povijest bolesti ukazivala
da u osnovi njegovog slučaja leži histerija. S druge strane, kad je
zamolila pukovnika da razmotri mogućnost da Ben bude
otpremljen ravno u odgovarajuću psihijatrijsku ustanovu na
daljnje ispitivanje, on je ostao nepopustljiv. Njene sumnje ne
zasnivaju se ni na čemu konkretnom, rekao je, samo na nekoj
neodređenoj uznemirenosti, pa što onda očekuje od njega?
Pregledao je narednika Maynarda i nije otkrio nikakvo pogoršanje
stanja. Kako objasniti čovjeku koji je, doduše, sposoban neurolog
ali potpuno nezainteresiran za mentalne poremećaje bez
organskog uzroka, da bi htjela spasiti čovjeka koji malo-pomalo
klizi u mrak ludila? A kako da ga spasi? To, izgleda, nitko na
svijetu nije znao. Ben nikad nije bio lak pacijent upravo zbog te
snažno izražene tendencije da se zatvara u sebe; bojala se da će,
kad nestane sigurnosti koju mu je pružao Odjel X, Ben izvršiti
onaj konačni čin nestajanja i progutati samog sebe. Zato je
Michaelovu brigu za Bena prihvatila kao dar s neba, jer je on kod
njega imao više uspjeha nego itko drugi, računajući tu i nju.
Promatrajući kako se manje-više snalaze bez nje, počela je
bolje shvaćati ono što se događalo s njima, pa i s njom. Pretjerano
emocionalna interpretacija njihovog, pa i njenog ponašanja poslije
Luceove smrti, počela je malo-pomalo blijedjeti; onaj ispad u
društvenoj prostoriji sestara očigledno joj je dobro činio. Potpuno
nesvjesno, stanovnici Odjela X počeli su kidati svoje međusobne
veze; porodica koju je Odjel X nekad predstavljao raspadala se
zajedno s Bazom broj 15. A ona, majka u toj porodici, bila je
vjerojatno osjetljivija i više ju je boljelo to što se pred njenim
očima događa s njenim ljudima, s njenom djecom. Čudno, kako
se njena snaga topila, tako je njihova, čini se, rasla. Je li to
sudbina majke? Da nastoji sačuvati jedinstvo obitelji i kad
nestane prirodnih razloga za njeno održanje?
„Vraćaju se u jedan drukčiji svijet,” mislila je, „i većinu ih
šaljem spremne da se uhvate ukoštac s njim. Ili bar to
pokušavam. Zato se ne smijem hvatati za njih, ne smijem
dopustiti da se oni hvataju za mene. Moram ih pustiti da odu
držeći se dostojanstveno i ponosno, koliko mi to snage
dopuštaju.”
A onda je počela seoba, s grmljavinom kamiona i olujnim
kovitlacem. Monsun se, na sreću, još nije bio spustio punom
snagom, činilo se da će evakuacija biti potpuno izvršena prije
nego što sve zalije kiša.
Apatija se pretvorila u euforiju, kao da su sad, kad je čas
odlaska došao, ljudi konačno smogli snage da povjeruju u njega.
Dom odjednom više nije bio san, već skora stvarnost. Posvuda su
odjekivali uzvici, prodorni zvuci pištaljki, urođenički poklici,
ulomci pjesama...
Sestre, naviknute na željeznu disciplinu, našle su se
zahvaćene raspoloženjem koje nisu mogle kontrolirati - morale su
se prepustiti zagrljajima, poljupcima, egzotičnom grljenju u
holivudskom stilu, ponekad praćenom suzama, i sve do jedne
pretvorile su se u čarobno zbunjene žene. Odlazak je za njih
predstavljao velik trenutak, završetak vrhunca njihovih života; sve
su bile neudate, mnoge najmanje na pola puta do mirovine, i na
ovom negostoljubivom, izoliranom mjestu dale su ono najbolje iz
sebe i postale vitalni dio jedne velike stvari. Život više nikad neće
sadržavati toliko svega; ti momci bili su im sinovi koje nisu imale,
i upoznale su u sebi majke dostojne tih sinova. A sad je sve to
završeno, i premda su morale zahvaljivati bogu što je tako, bile su
svjesne da se nikad ništa neće izravnati s radostima, bolima i
uzvišenošću ovih posljednjih nekoliko godina.

Na Odjelu X muškarci su čekali to posljednje jutro obučeni u

kompletne uniforme, a ne samo u ono što je bilo čisto i našlo se
pri ruci. Njihove limene kutije, vojničke vreće, torbe i telećaci
ležali su u gomilama na podu, podu koji je prvi put otkako se
pamtilo bio izložen udarcima teških vojničkih cipela. Došao je
jedan podoficir, predao sestri Langtry posljednje instrukcije u vezi
s vremenom i mjestom ukrcavanja njenih ljudi, i ostao da nadzire
odnošenje dijela prtljage koju vojnici obično ne nose sa sobom.
Kad je ispratila podoficira do glavnog ulaza, sestra Langtry
se okrenula i ugledala Michaela samog u dnevnoj prostoriji kako
kuha čaj. Brzo je pogledala niz hodnik kako bi bila sigurna da ih
nitko ne promatra; ostali su vjerojatno bili na verandi i čekali da
ih Michael posluži.
- Michael - rekla je, stojeći na vratima dnevne sobe - hajde
da se prošetamo, hoćeš li? Imamo još samo pola sata, a željela bih
da od toga bar deset minuta provedem s tobom.
Pogledao ju je zamišljeno; izgledao je kao onog popodneva
kad je stigao, u tamnozelenim hlačama i košulji, s američkim
gležnjacima i uprtačima, u smeđim visokim cipelama uglačanim
tako da su blistale, svjetlucavim mjedenim kopčama... Sve na
njemu bilo je uredno, izglačano, očuvano, i sve mu je tako dobro
stajalo...
- I ja bih to želio - rekao je ozbiljno. - Samo da najprije
odnesem ovo na verandu. Naći ćemo se ispod rampe.
 „Samo da se neće pojaviti vodeći Benedicta za ruku?” upitala
se stojeći na blagom suncu pri dnu rampe. Čim ugledaš jednog,
tu je i drugi.
Ali Michael je došao sam i odmah uhvatio korak s njom.
Krenuli su stazom koja je vodila prema plaži, i zastali su na
mjestu gdje je počinjao pijesak.
- Sve je ovo došlo prebrzo. Još nisam spremna - rekla je
gledajući ga pomalo suzdržano.
- Nisam ni ja - rekao je.
- Ovo je prva prilika koja nam se pružila da budemo sami
otkako je... otkako je Luce umro - promucala je. - Ne, otkako je
istraga završena. Bilo je strašno. Rekla sam ti toliko strašnih
stvari. Htjela bih da znaš da nisam tako mislila. Oprosti, Michael.
Zaista mi je žao!
Šutke ju je slušao, tužnog lica.
- Nemaš šta da žališ. Ja bih tebe trebao moliti za oproštenje.
- Držeći se posve smireno, nastavio je polako: - Ostali ne misle
tako, ali ja mislim da ti dugujem objašnjenje, sad kad sve to više
nije osobito važno.
Čula je samo posljednji dio rečenice.
- Ništa više nije važno - rekla je. - Htjela sam da
razgovaramo o drugim stvarima, da te pitam što ćeš raditi kad
dođeš kući. Hoćeš li se odmah vratiti na svoju farmu? Što je s
tvojom sestrom i zetom? Htjela bih da to čujem, nemamo mnogo
vremena.
- Nikad nismo imali dovoljno vremena - rekao je. - Pa, sad,
najprije treba da dočekam demobilizaciju, a onda ćemo Ben i ja
otići na moju farmu. Upravo sam primio pismo od sestre u kojem
mi piše kako broje dane do trenutka kad ću ja preuzeti posao.
Harold, moj zet, želi da preuzme svoj stari posao prije nego što
navale demobilizirani vojnici.
Pogledala ga je zapanjeno.
- Ben i ti? Zajedno?
- Da.
- Ben i ti.
- Tako je.
- Za ime božje, zašto?
- Dugujem mu to - rekao je Michael. Lice joj se iskrivilo.
- Oh, ostavi se toga! - odbrusila je, ogorčena.
Slegao je ramenima.
 - Benedict je sam, Honour. Nema nikoga tko bi se brinuo za
njega. A potrebno je da netko cijelo vrijeme bude s njim. Ja. Za
sve sam ja kriv, htio bih da to nekako shvatiš. Moram se
pobrinuti da se to više nikad ne dogodi.
Njen revolt pretvorio se u zbunjenost; zurila je u njega
pitajući se hoće li ikad sagledati dno tajne što okružuje Michaela.
- O čemu to govoriš? Što se više nikad ne smije dogoditi?
- Već sam ti rekao - odgovorio je strpljivo - da ti dugujem
objašnjenje. Ostali se ne slažu s tim. Misle da nikad ne smiješ
saznati istinu, ali ja želim da ti sve kažem. Jasno mi je zašto je
Neil protiv toga da saznaš, ali sam svejedno duboko uvjeren da ti
dugujem objašnjenje. Neil nije bio s tobom one noći, bio sam ja. A
to ti daje pravo da čuješ istinu.
- Kakvo objašnjenje, kakvu istinu? O čemu se radi?
Na mjestu gdje se staza gubila u pijesku, ležala je prazna
benzinska bačva; okrenuo se, podigao jednu nogu na bačvu i
zagledao se u svoju cipelu.
- Nije lako pronaći prave riječi, ali ne želim da me gledaš
tako kako me gledaš od onog jutra, ne shvaćajući me. Slažem se s
Neilom, time što budeš saznala ništa se neće promijeniti, ali
možda me posljednji put kad se vidimo nećeš promatrati kao da
me polovica tvog bića mrzi, a druga polovica žali što ne može da
me mrzi. - Uspravio se i okrenuo prema njoj. - Teško mi je da
kažem - rekao je.
- Ja te ne mrzim, Michael. Nikad ne bih mogla da te mrzim.
Što je bilo, bilo je. Ne volim autopsije. Zato mi, molim te, reci sve.
Želim znati. Imam pravo znati. Ali znaj da te ne mrzim. To nikad
nisam, nikad ne bih mogla.
- Luce nije izvršio samoubojstvo - rekao je. - Ubio ga je
Benedict.
Ponovo se našla usred one krvi, ispred razorene veličine,
ispred Lucea ispruženog bez imalo dostojanstva, bez obzira na
scenski efekt, na dramaturšku liniju... ukoliko čisti užas nije bio
efekt za kojim je išao, a Luce nije bio takav. Luce je previše volio
sebe, bar svoj izgled, ako ništa drugo.
Lice joj je tako problijedjelo da je na svjetlu što je prodiralo
kroz krošnje palmi poprimilo zelenu boju. I tako je Michael, po
drugi put u toku njihovog poznanstva, morao da joj priđe, da je
uhvati oko pasa i prihvati tako čvrsto da je jedino što je osjećala
bila njegova blizina.
 - Polako, draga, nemoj mi se sad onesvijestiti! Hajde, hajde,
udahni duboko nekoliko puta, tako, vidiš, budi dobra! - Govorio
je nježno, i držao je nježno.
- Znala sam to, cijelo vrijeme sam znala - rekla je konačno,
kad je skupila snage da progovori. - Znala sam da nešto nije u
redu. To naprosto nije bilo slično Luceu. Ali je bilo slično
Benedictu, zar ne? - Boja joj se polako počela vraćati u obraze,
stisnula je šake u nemoćnu gnjevu usmjerenom isključivo protiv
sebe. - Oh, kakva sam ja budala!
Michael ju je pustio i odstupio jedan korak, držeći se kao da
mu je odlanulo.
- Da te ne cijenim toliko, ne bih ti to rekao, ali nisam mogao
podnijeti pomisao da me mrziš. To me je ubijalo. I Neil to zna. -
Zatim, kao da mu se učinilo kako se razgovor udaljava od teme,
ponovo se vratio na bit stvari. - Benedict više nikad ništa slično
neće učiniti, Honour, kunem ti se. Neće to učiniti dok sam ja u
stanju da pazim na njega. To sigurno shvaćaš, zar ne? Moram
paziti na njega. Ja sam za njega odgovoran. On je to učinio zbog
mene, ili je bar mislio da to radi za mene, što izlazi na isto.
Rekao sam ti to onog jutra, sjećaš li se? Rekao sam kako nije
trebalo da ostanem s tobom cijele noći. Trebalo je da se vratim na
odjel i držim Bena na oku. Da sam bio tamo gdje je trebalo da
budem, to se uopće ne bi dogodilo. Smiješno, ubijao sam ljude i,
koliko znam, sve su to bili mnogo bolji ljudi od Lucea. Ali za
Luceovu smrt ja sam odgovoran. Za smrt ostalih koje sam ubio,
odgovoran je kralj; za njih će pred Bogom odgovarati kralj, a ne
ja. Mogao sam spriječiti Bena da to učini. Nitko drugi to nije
mogao, jer nitko drugi nije imao pojma što se kuha u Benovoj
glavi. - Zatvorio je oči. - Bio sam slab, popustio sam samom sebi.
Ah, oh, Honour, koliko sam želio ostati s tobom! Nisam mogao
vjerovati da se to zaista događa! Komadić neba, a tako sam dugo
bio u paklu... Volio sam te, ali nisam ni sanjao da i ti mene voliš,
do tada...
Ogromne rezerve snage, zaista je imala ogromne rezerve
snage, a razbacivala se njima s nemarnošću gusara.
- Trebalo je da to znam - rekla je. - Volio si me, naravno.
- Mislio sam u prvom redu na sebe - rekao je, očito sretan
što konačno može o svemu govoriti s njom. - Kad bi samo znala
koliko predbacujem sam sebi zbog toga! Nije bilo nikakve potrebe
da Luce umre! A ništa drugo nije bilo potrebno nego da ostanem
na odjelu, da Ben vidi kako mi ništa ne fali, kako Luce nema
snage da me povrijedi. - Prsa su mu se napela, bio je to više
drhtaj nego uzdah. - Dok sam ja bio s tobom, u tvojoj sobi, Ben je
bio potpuno sam, uvjeren kako je Luceu nekako pošlo za rukom
da me dotuče. A kad je došao do tog zaključka, sve ostalo slijedilo
je samo po sebi. Da je Neil znao, možda bi se sve završilo
drukčije, ali Neil nije imao pojma što se sprema. Njega su mučile
druge brige. A mene nije bilo da raščistim gužvu. - Ruka mu se
podigla prema njoj, i ponovo pala. - Treba da odgovaram za
mnogo toga, Honour. Za ponašanje prema tebi... i to je sasvim
neoprostivo. Ne mogu pronaći opravdanje, ni pred samim sobom.
Ali htio bih da znaš da ja... da ja to osjećam, da mi je potpuno
jasno kako sam se ogriješio o tebe. I da mi je od svega za što treba
da odgovaram, najteže što sam povrijedio tebe.
Suze su joj potekle niz lice, više zbog njegovog nego zbog
vlastitog bola.
- Zar me sad više ne voliš? - upitala ga je. - Oh, Michael, sve
mogu podnijeti osim pomisli da sam izgubila tvoju ljubav!
- Da, volim te, ali ta ljubav nema budućnosti... ne može je
imati, nikad je nije imala, bez obzira na Lucea i Bena. Da nije bilo
rata, nikad ne bih upoznao nekoga kao što si ti. A ti bi se kretala
u društvu ljudi kao što je Neil, ne kao što sam ja. Moje društvo,
način života koji volim, kuća u kojoj živim... sve to tebi ne bi
odgovaralo.
- Žena ne voli način života - rekla je brišući suze. - Žena voli
muškarca, a zatim s njim stvara život.
- Nikad ne bi mogla stvoriti život s čovjekom kao što sam ja -
rekao je. - Ja sam običan farmer.
- To što kažeš obična je glupost! Ja nisam nikakav snob! I
objasni mi kakva je razlika između farmera i farmera... jer i moj
otac je farmer. Ima samo veće imanje, to je sve. I nije mi potreban
novac da bih bila sretna.
- Znam, ali ti pripadaš drugoj klasi. Nemamo iste poglede na
život.
Nekako ga je čudno pogledala.
- Nemamo, Michael? Zbilja je neobično da mi od svih ljudi
upravo ti to kažeš! Mislim, naprotiv, da imamo potpuno iste
poglede na život. Obadvoje volimo da se brinemo za one slabije od
nas, i obadvoje težimo istom... potičemo ih da postanu sposobni
voditi računa sami o sebi.
- To je istina... da, to je stvarno istina - rekao je polako, a
onda je upitao: - Honour, što za tebe znači ljubav?
 Pitanje kao da je bilo potpuno bez veze s onim što je rekao
prije toga, i to ju je zbunilo.
- Što znači? - upitala je, nastojeći da dobije na vremenu i
razmisli o odgovoru.
- Što znači? Što znači ljubav za tebe?
- Moja ljubav prema tebi, Michael? Ili za druge?
- Tvoja ljubav prema meni. - Činilo se da uživa izgovarajući
te riječi.
- Pa sad... ovaj... znači da želim dijeliti život s tobom.
- Kako to misliš?
- Želim živjeti s tobom! Voditi tvoju kuću, imati djecu s
tobom, starjeti s tobom - rekla je.
Izgledao je nekako odsutno; njene riječi djelovale su na
njega, to se vidjelo, ali nisu imale snage da prodru dovoljno
duboko, do one mirne, bezlične odlučnosti u njemu.
- Ali ti se nikad nisi pripremala za takvo nešto - rekao je.
- Imaš trideset godina, i pripremala si se za nešto sasvim
različito od toga. Za jedan drukčiji život. Nije li tako? - Zastao je,
ne odvajajući pogleda od njenog lica, podignutog prema njemu,
uplašenog i zbunjenog, ali na kojem se ipak primjećivalo
razumijevanje, koje nije htjela priznati. - Mislim da ni jedno od
nas nije stvoreno za život koji opisuješ. Kad smo počeli
razgovarati, nisam očekivao da ću ti ovo reći, ali ti si dobar borac i
nećeš popustiti ni pred čim osim pred stvarnom suštinom stvari.
- Ne, neću.
- Stvarna suština stvari upravo je u onome što sam ti
rekao... da ni jedno od nas nije stvoreno za život koji si opisala.
Kasno je pitati se kako i zašto. Ja sam čovjek koji nema
povjerenja u želje što se javljaju kao proizvod jednog dijela mog
bića, koji sam normalno u stanju kontrolirati. Ne bih htio da ih
omalovažim nazivajući ih tjelesnim željama, a ne bih želio ni da
pomisliš kako prezirem svoje osjećaje prema tebi. - Uhvatio ju je
za ruke ispod ramena. - Honour, slušaj me! Ja sam takav čovjek
da jedne večeri jednostavno ne bih došao kući zato što sam na
putu u grad sreo nekoga komu sam, po mom mišljenju, potrebniji
nego tebi... što ne znači da bih te ostavio, niti da bi ta druga
osoba bila obavezno žena. Hoću da kažem, otišao bih svjestan da
ćeš se snaći i bez mene dok se ponovo ne vratim kući. Ali mogao
bih se, pomažući toj osobi, zadržati dva dana, a možda i dvije
godine. Takav sam. Rat mi je pružio priliku da spoznam kakav
sam. I tebi je dao priliku da spoznaš kakva si. Ne znam koliko si
toga spremna priznati samoj sebi, ali ja sam naučio da, kad
osjetim sažaljenje, moram i da pomognem. Ti si kompletna
ličnost. Tebi moja pomoć nije potrebna. A budući da ti moja
pomoć nije potrebna, znači da možeš i bez mene. Vidiš, tu se ne
radi o ljubavi.
- To se već pretvara u paradoks - rekla je. U grlu je osjetila
bol od napora da zadrži suze.
- Vjerojatno. - Zastao je, razmišljajući što da joj još kaže.
- Ne mislim da imam neko osobito visoko mišljenje o sebi.
Kad bih ga imao, ne bih osjećao potrebu da budem potreban
drugima. A meni je potrebno da budem potreban, Honour! Ne bih
mogao živjeti kad ne bih bio potreban drugima!
- Potreban si meni! - rekla je. - Potreban si mojoj duši, mom
srcu, mom tijelu, svakom djeliću mene. I uvijek ćeš biti! Oh,
Michael, postoje razne vrste potreba, razne vrste osamljenosti!
Nemoj shvaćati moju čvrstinu kao znak da mi nitko nije potreban!
Molim te, nemoj! Potreban si mi da bi mi bio ispunjen život!
On je, međutim, samo uporno odmahivao glavom.
- Nisam, i nikad neću biti. Tvoj je život već ispunjen! Da nije,
ne bi bila takva kakvu te poznajem... srdačna, topla, ispunjena
ljubavlju, sretna što radiš posao koji malo koja žena može raditi.
Gotovo svaka žena može voditi kuću, imati djecu, ali ti si
drukčija, ti ne bi bila zadovoljna životom u takvom kavezu. Ti se
nisi školovala za to. I kako bi nakon nekog vremena vidjela život
što si ga opisala, život posvećen isključivo meni? Kao kavez! A ti si
previše snažna ptica da bi živjela u kavezu, Honour! Tebi je
potrebno da širiš krila u prostoru mnogo većem nego što je kavez.
- Spremna sam preuzeti taj rizik - rekla je, blijeda, očajna,
ali ne odustajući od borbe.
- Ja nisam. Da se ovaj opis odnosi samo na tebe, možda bih
riskirao. Ali ja sam opisao i sebe.
- Vezuješ se za Bena mnogo čvršće nego što bi bio vezan za
mene.
- Ali Bena ne mogu povrijediti onako kako bih na kraju
povrijedio tebe.
- Brinuti se za Bena cjelodnevni je posao. Nećeš moći,
odlazeći u grad, pomagati nikom drugom.
- Potreban sam Benu - rekao je. - Živjet ću za to.
- A što ako ti ponudim da podijelimo brigu o Benu? - upitala
ga je. - Da li bi ti odgovarao život sa mnom u kojem bismo dijelili
potrebu da budemo potrebni drugima?
 - Nudiš li mi to? - upitao ju je, pokoleban.
- Ne - rekla je. - Ne mogu te dijeliti s Benedictom
Maynardom.
- Onda tu nema više što da se kaže.
- O nama, nema. - Još je stajala između njegovih ruku, ne
pokušavajući da se oslobodi. - Slažu li se ostali s tim da ti
preuzmeš brigu o Benu?
- Sklopili smo ugovor - rekao je. - Dogovorili smo se. Nećemo
dati da Bena strpaju u ludnicu, ma šta se dogodilo. A ni Mattova
žena i djeca neće gladovati. Dogovorili smo se.
- Dogovorili ste se... svi? Ili samo ti i Neil?
Sumorno je iskrivio usne i trgnuo glavom, priznajući točnost
izrečene pretpostavke.
- A sad ću ti reći zbogom - šapnuo je, a ruke su mu kliznule
preko njenih ramena i obuhvatile joj vrat, dok su prsti milovali
njenu kožu.
Poljubio ju je. Bio je to poljubac pun ljubavi i bola, poljubac
koji je izražavao prihvaćanje onoga što mora biti, i žaljenje za
onim što je moglo biti. Poljubac strastven, erotski, ispunjen
uspomenama na jednu jedinu noć. A onda je odvojio usta od
njenih, prenaglo, prerano - a cijeli život ne bi bio dovoljno dug!
Zatim je ukočeno zauzeo stav mirno, s osmijehom u očima,
okrenuo se na peti i otišao.
Kraj staze je ležala benzinska bačva, pa je sjela na nju
okrenuta tako da ga ne gleda kako odlazi, zureći u svoje cipele, u
tanke, suhe vlati trave, u bezbrojna zrnca koja su činila pijesak.
Tako je to, dakle. Kako bi se ona mogla takmičiti s
Benedictovom potrebom za Michaelom? U tom pogledu ima pravo.
A kako je sigurno osamljen, nesretan... Nije li uvijek bilo tako? Da
snažni ostanu napušteni radi slabih. A taj poriv - ili je to osjećaj
krivnje? - snažnih da služe slabima... Tko je to prvi pokrenuo?
Jesu li slabi to tražili, ili su im snažni nezvani ponudili svoju
pomoć? Da li snaga rađa slabost, povećava je ili je potire? Što je,
uostalom, snaga, a što slabost? U pravu je, ona može bez njega.
Samo, znači li to ujedno da ona ne osjeća potrebu za njim? Voli je
zbog njene čvrstine, a ne može živjeti s onim što voli. Voleći,
okrenuo je leđa ljubavi. Zato što mu ona nije, ili nije mogla biti,
dovoljna.
Željela je da vikne: „Zaboravi svijet, Michael, sklupčaj se u
meni! Sa mnom ćeš upoznati sreću o kakvoj nisi ni sanjao! Samo
viknuti to bilo bi isto što i vikati na mjesec. Je li to svjesno
učinila? Je li svjesno odabrala da zavoli čovjeka koji daje prednost
služenju ispred ljubavi? Divila mu se od dana kada je došao na
Odjel X, i iz tog divljenja, iz upoznavanja njegove vrijednosti,
izrasla je ljubav. Ono što su voljeli jedno u drugom bila je
čvrstina, samostalnost, sposobnost davanja. A ipak, te su ih iste
kvalitete rastavile umjesto da ih sjedine. Dva pozitivna naboja.
Moj najdraži, moj voljeni Michael... Mislit ću na tebe i molit ću se
za tebe, da i nadalje uvijek nadeš snage...
Promatrala je plažu, neurednu poslije kiše praćene vjetrom
od prije nekoliko dana. Dva prekrasna bijela galeba jedrila su na
povjetarcu, krilo uz krilo, kao vezani, a onda su naglo skrenuli, i
dalje vezani, strmoglavili se i nestali. To je ono što sam željela,
Michael! Ne da čučim u kavezu, nego da letim s tobom ispod
prostranog plavog neba.
Vrijeme je da krene. Vrijeme je da otprati Matta, Benedicta,
Nuggeta i Michaela do zbornog mjesta. Dužnost joj je da to učini.
Neil će, kao oficir, otputovati posebno, još nije znala kada. Reći će
joj kad bude trebalo.
Dok je išla, počela je misliti i na druge stvari, ne samo na
Michaela. Pacijenti Odjela X skovali su urotu. Urotu u kojoj je
Michael bio dobrovoljac, a Neil kolovođa. Sve je to bilo potpuno
besmisleno. Oh, bilo je, naravno, pametno što su krili od nje što
se, u stvari, odigralo u kupaonici dok službena istraga ne prođe i
dok ne bude objavljen zaključak o uzroku smrti. Ali zašto se Neil
toliko protivio Michaelovoj želji da joj sve kaže, sada kad to ne
može nikome naškoditi? Neil ju je dovoljno dobro poznavao,
mogao je znati da neće odmah odjuriti i ispričati čitavu priču
pukovniku „Chinstrapu”. Od kakve bi to bilo koristi? Što bi se
time promijenilo? Moglo bi dovesti do toga da Benedict bude
upućen u neku civilnu ustanovu, ali bi ostalima donijelo
demobilizaciju po kazni, a možda i zatvor. Vjerojatno su se bili
dogovorili i da složno nastupe protiv nje i poreknu sve što bi ona
eventualno rekla pukovniku „Chinstrapu”. Pa zašto se onda Neil
borio da ona ništa ne sazna? I ne samo Neil. Matt i Nugget
također.
Što je ono Michael rekao na samom kraju? Da su sklopili
ugovor. Mattova žena i djeca neće gladovati. I Nugget će jamačno
bez gladovanja završiti medicinu. Benedict neće biti zatvoren u
ludnicu. Michael i Neil... njih dvojica su međusobno podijelili
odgovornost, Michael i Neil. Ali što u svemu tome dobiva Neil, Neil
koji će dati novac za Mattovu obitelj i Nuggetovo školovanje? Prije
dva tjedna rekla bi ništa, ali danas više nije bila tako sigurna u
to.
Neil se držao kao da nije povrijeđen, a njeno odbijanje primio
je s takvim prividnim mirom, s takvim nemarom da je pomislila
kako i neće biti povrijeđen. Tko je pak razgovarao s Michaelom i
naveo ga da istupi s onom zastarjelom pričom o klasnim
razlikama? Željno se uhvatila za tu slamku. Netko je obrađivao
Michaela, pokušavao ga uvjeriti kako treba da se odrekne nje.
Netko? Neil!

Evakuacija je bila odlično organizirana. Kad je stigla na zborno

mjesto sa četvoricom svojih pacijenata, odmah su ih preuzeli od
nje, jedva su imali vremena za kratak zagrljaj i poljubac u obraz.
Poslije se uopće nije mogla sjetiti kako ju je Michael pogledao, ni
kako je ona pogledala njega. Činilo se uzaludnim zadržavati se u
nadi da će ga još jednom vidjeti, pa se provukla kroz redove ljudi
koji su čekali, i sestara koja su ih pratile, i vratila se na odjel.
Bilo joj je već u krvi da sprema i održava red, pa je prošla
kroz čitav odjel zatežući plahte, posljednji put slažući mreže na
način kako je to zahtijevala glavna sestra, otvarajući ormariće i
slažući paravane koji su zaklanjali blagovaonički stol. Zatim se
vratila u svoju sobicu, izula cipele ne razvezujući ih, i sjela na
svoj stolac podvijenih nogu, što nikad ranije nije činila na tom
službenom mjestu. Sad više nije bilo važno. Nitko je neće vidjeti,
nitko više. Otišao je i Neil. Jedan premoreni narednik sa
službenom bilježnicom obavijestio ju je da je Neil otputovao. Nije
shvatila tko je i kako pogriješio, ali bilo je kasno da se išta
poduzme. A možda je i bolje što se nije morala suočiti s
kolovođom urote. Bilo je previše neugodnih pitanja koja bi mu
sigurno postavila.
Glava joj je klonula, naslonjena na ruku. Zadrijemala je i
sanjala Michaela, nimalo neprijatno.

***

Otprilike dva sata kasnije Neil je prošao pored Odjela X, veselo

zviždučući, uredan, kao srastao sa svojom kapetanskom
uniformom, s paradnim štapićem ispod ruke. U nekoliko lakih
skokova popeo se uz stražnje stube Odjela X i našao se u
polumračnom, pustom hodniku. Zastao je, zaprepašten. Odjel X
bio je prazan, i ta praznina urlala je na njega sa svih strana.
Nakon nekoliko trenutaka krenuo je dalje, ali s manje sigurnosti,
s manje vedrine. Otvorio je vrata svoje sobice i doživio nov šok, jer
je sva njegova prtljaga bila odnesena. Od pacijenta Neila
Parkinsona, tropika, nije ostalo ni traga.
- Tko je to? - čuo je glas sestre Langtry kroz tanki zid. - Tko
je to? Javite se, molim!
Sjedila je u pozi koju nikad nije vidio, nimalo
dostojanstvenoj, nimalo profesionalnoj, bokom okrenuta stolu,
nogu podvijenih na stolcu s cipelama ispred stolca, na podu.
Sobica je bila puna dima; cigarete i šibice ležale su na stolu.
Izgledalo je kao da tu već dugo sjedi.
- Neile! - rekla je, gledajući ga iznenađeno. - Mislila sam da
ste već otputovali! Rekli su mi da ste otputovali prije nekoliko
sati.
- Putujem tek sutra. A što je s vama?
- Dodijeljena sam specijalnom transportu teških,
nepokretnih ranjenika, da ih pratim do konačnog odredišta...
Brisbanea ili Sydneyja, pretpostavljam. Putujem sutra ili
prekosutra. - Pokušala je ustati. - Potražit ću nešto za jelo.
- Nema potrebe da se trudite, zaista. Nisam gladan. Drago
mi je što nisam morao otići već danas. - Zadovoljno je uzdahnuo.
- Konačno pripadate samo meni.
Oči su joj sijevnule.
- Zaista tako mislite?
Način na koji je to rekla natjerao ga je da zastane, ali je ipak
sjeo na stolac za posjetioce i osmjehnuo se.
- Zaista mislim. A i krajnje je vrijeme. Bilo je malo natezanja,
ali pukovnik još nije zaboravio onaj viski pa je odgodio moj
odlazak. I kad smo već razgovarali, dao mi je čistu zdravstvenu
knjižicu, što znači da više nisam pacijent Odjela X. Noćas sam
samo stanar.
Odgovorila je zaobilazno:
- Mrzim rat i sve što je učinio s nama, Neil. Osjećam se
nekako osobno odgovorna za to.
- Primate na sebe krivicu cijelog svijeta, sestro? Ostavite se
toga! - prekorio ju je blago.
 - Ne, ne cijelog svijeta, Neile. Samo onaj dio krivice što ste ga
vi i ostali pokušali sakriti od mene - rekla je oštro, gledajući ga
ravno u oči.
Duboko je udahnuo.
- Michael, dakle, nije mogao držati svoj prokleti jezik za
zubima!
- Michael je dobro učinio. Imam pravo znati, i želim znati.
Znati sve, Neil. Što se, u stvari, dogodilo one noći?
Opuštenih ramena, stisnutih usana, počeo je pričati kao da
je u pitanju neka dosadna anegdota za koju misli da je nije
vrijedno pričati. Pozorno ga je promatrala, misleći kako je njegov
profil sad prema golom zidu konačno došao do izražaja. Zid je bio
prazan jer su crteži već počivali u njenom koferu.
- E pa, osjećao sam da mi je potrebna još jedna čašica, pa
sam otišao po viski - rekao je paleći cigaretu, zaboravljajući da
ponudi i nju. - Buka što ju je podigao Luce probudila je Matta i
Nuggeta, pa su odlučili da mi pomognu da dokrajčim drugu bocu.
Tako je ostao samo Benedict da pazi na Lucea, koji je otišao da
legne.
Bojim se da smo potpuno zaboravili na Lucea. Ili možda
jednostavno nismo htjeli misliti na njega.
Dok je govorio, sjećanje na tu noć počelo je oživljavati u
njemu i donositi nešto od svih onih strahota, a to se živo
održavalo na njegovom licu.
- Ben je počeo prekopavati po svojim stvarima i pronašao
jedan od onih zabranjenih suvenira kakve svi negdje skrivamo...
japanski oficirski pištolj. Natjerao je Lucea da uzme svoju britvu i
odveo ga u kupaonicu, s pištoljem prislonjenim u leđa.
- Je li vam Ben ispričao da je odveo Lucea u kupaonicu? -
upitala ga je.
- Jest. Samo smo toliko izvukli iz njega, a što se zaista tamo
odigralo, mogu samo da naslućujem. Ben to, izgleda, ni sam
točno ne zna. - Zašutio je.
- Da? - navaljivala je.
- Čuli smo Lucea kako urla, čak iz kupaonice, urla, urla... -
Načinio je grimasu. - Samo, dok smo mi stigli tamo, bilo je već
kasno. Pravo je čudo što ga nitko drugi nije čuo, ali vjetar je
puhao prema palmovom gaju, a ionako smo daleko od civilizacije.
Stigli smo prekasno... ali to sam već rekao, zar ne?
- Jeste. Imate li neku predodžbu o tome kako je Ben to
učinio?
 - Pretpostavljam da Luce nije imao hrabrosti da se
suprotstavi Benu, a možda nije ni slutio što će se dogoditi dok
nije bilo kasno. Te proklete britve vraški su oštre... Nakon što je s
pištoljem u ruci natjerao Lucea da drži britvu kako treba, Ben je,
mislim, samo zgrabio Lucea za ruku i sve je bilo gotovo. Mogu
upravo da vidim Lucea kako urla i zamuckuje od straha, a uopće
ne shvaća što mu Ben sprema, dok ovaj nije uradio što je želio.
Čovjek to ne može ni osjetiti kad je oružje tako oštro kao što je
bengalska britva.
Razmišljala je, namrštena.
- Ali na njegovoj ruci nije bilo modrica, Neile - napomenula
je. - Da je bilo, major Menzies bi ih primijetio, a Ben je morao vrlo
čvrsto držati Lucea.
- Na šakama i podlaktici modrice ne nastaju tako lako,
sestro. Na nadlaktici je drukčije. Major je mogao primijetiti samo
upadljive vanjske ozljede... ovo, ipak, nije Scotland Yard, hvala
bogu. A koliko poznajem Bena, on je sve to obavio vrlo brzo.
Sigurno je dugo razmišljao o tome kako da ubije Lucea. To nije
bio trenutni poriv. Ipak, nikad ne bi uspio ostati neotkriven, jer je
u trenutku kad se stvar počela odvijati izgubio razum... ili poludio
na neki poseban način, ne znam. Osim toga, nije mu bilo ni važno
hoće li ga uhvatiti ih neće. Htio je samo da otpremi Lucea s ovog
svijeta na takav način da Luce ostane svjestan do kraja. Mislim,
naime, da je on, u stvari, htio da Luce vidi svoje spolne organe
odsječene.
- Je li Luce bio mrtav kad ste stigli?
- Još nije, i to nas je spasilo. Otrgli smo Bena od njega
trenutak prije nego što je Lucea uhvatio samrtni grč, a još uvijek
je držao britvu i krv je potokom tekla iz njega. Arterije su mu bile
presječene. Matt je izveo i čuvao Bena, a Nugget i ja smo načinili
red u kupaonici. Za to je bilo dovoljno nekoliko minuta. Zadržali
smo se najviše zato što smo htjeli biti potpuno sigurni da je Luce
izdahnuo, a nismo se usuđivali da ga dodirnemo.
- Vi ste sigurno pomislili da bi trebalo pozvati pomoć, spasiti
ga nekako - procijedila je kroz stisnute usne.
- Oh, draga, nije bilo ni najmanjeg izgleda da se spasi! Zar
mislite da ni toliko ne znam? Da smo ga mogli spasiti, Ben ne bi
bio u takvoj opasnosti. Nisam liječnik, nisam, ali sam vojnik.
Priznajem da nikad nisam volio Lucea, ali je bilo užasno tamo
stajati i gledati kako čovjek umire.
 Sivog lica nagnuo se preko stola da otrese pepeo s cigarete,
gledajući je ravno u brižne, bolom ispunjene oči.
- Nugget je pokazao izvanrednu smirenost i spretnost,
možete li to vjerovati? To samo pokazuje da čovjek može
mjesecima živjeti s nekim a da ga ne upozna. Pa i kasnije, ni
jednom nisam na njemu primijetio da bi mogao izgubiti živce. -
Ruka mu se tresla kad je odlučio da konačno ugasi cigaretu. -
Najgore od svega bilo je razmišljati o tome jesmo li učinili sve što
smo mogli da stvar prikazano kao samoubojstvo, nismo li
prepustili nešto što bi moglo navesti istražitelje da posumnjaju u
umorstvo... Bilo kako bilo, kad smo završili, odveli smo Bena u
susjednu kupaonicu i, dok je Matt stražario... on bi bio izvrstan
noćni čuvar, čuje svaki sušanj... Nugget i ja oprali smo Bena
šmrkom. Bio je sav ulijepljen krvlju, ali, srećom, nije ugazio u krv.
Ne vjerujem da bismo uspjeli ukloniti otiske nogu. Donji smo dio
njegove pidžame spalili. Nedostajao vam je kad ste se razduživali
s rubljem, sjećate se?
- Kako se držao Ben? - upitala ga je.
- Bio je miran i nimalo se nije kajao. Mislim da još uvijek
misli kako je samo izvršio svoju kršćansku dužnost. Luce za
njega nije bio čovjek, već demon, ravno iz pakla.
- I tako ste vi, dakle, štitili Benedicta - rekla je hladno. - Svi
ste ga štitili.
- Da, svi smo ga štitili. Čak i Michael. Onog trenutka kad ste
mu rekli da je Luce mrtav, on je znao što se, u stvari, dogodilo.
Bilo mi je žao Mikea. Čovjek bi pomislio kako je vlastitim rukama
počinio zločin, tako je bio potresen, tako je predbacivao sam sebi.
Neprestano je govorio kako nije trebao misliti samo na sebe, kako
nije trebao ostati s vama, kako mu je bila dužnost da ostane s
Benedictom.
Nije ni trepnula; i to je spadalo u njen dio krivnje.
- To je i meni rekao. Kako nije trebao ostati sa mnom, kako
je trebao biti s njim. On... s njim... Nikad nije izgovorio ime!
Držala sam da misli na Lucea. - Ostala je bez glasa, morala je
zastati i pribrati se, a onda je nastavila: - Nikad, nikad mi nije
palo na pamet da misli na Benedicta! Pretpostavljala sam da misli
na Lucea, i pretpostavljala sam da je u pitanju homoseksualna
veza s Luceom. Što sam mu sve izgovorila, što sam sve radila!
Kako sam ga vrijeđala! I kako sam sve zapetljala! Muka mi je kad
pomislim na to!
 - Ako nije spomenuo ime, sasvim je normalno što ste
pogriješili - rekao je Neil. - U njegovim dokumentima pisalo je da
je homoseksualac.
- Otkud vi to znate?
- Od Lucea, preko Bena i Matta.
- Vi ste vrlo pametan čovjek, Neile. Vi ste sve znali, ili
pogodili, zar ne? I radili ste sve da zbrka bude što veća, svjesno.
Kako ste mogli činiti takvo nešto?
- A što ste drugo mogli očekivati od nas? - upitao ju je,
odgovarajući u množini umjesto u jednini. - Nismo mogli samo
tako predati Bena vlastima! S Luceom svijet nije ništa izgubio, a
Ben sigurno ne zaslužuje da provede život zatvoren u nekoj
civilnoj ludnici zato što je ubio Lucea! Zaboravili ste da smo svi mi
bili pacijenti Odjela X. Imamo neku predodžbu o tome kako
izgleda život duševnih bolesnika.
- Da, sve ja to razumijem - rekla je strpljivo - ali ostaje
činjenica da ste uzeli zakon u svoje ruke, da ste svjesno odlučili
prikriti umorstvo i da ste učinili sve da mi uskratite svaku
mogućnost intervencije. Da sam znala, smjesta bih ga bila
prijavila! On je opasan čovjek, zar nitko od vas to ne uviđa?
Benedictu je mjesto u duševnoj bolnici! Pogriješili ste, vi ste
pogriješili, a vi posebno, Neil! Oficir ste, poznajete pravila službe i
trebalo bi da ih se pridržavate. Ako smatrate da vas vlastita bolest
opravdava, onda je i vama mjesto u bolnici! Učinili ste me
suučesnikom ne tražeći od mene pristanak, i da nije bilo
Michaela, ne bih to čak ni saznala. Zahvalna sam Michaelu na
mnogo čemu, ali najviše sam mu zahvalna na tome što mi je
rekao kako je Luce, u stvari, umro. Ni Michaelovi nazori nisu baš
najispravniji, ali on je daleko iznad sviju vas! Hvala bogu što mi je
rekao!
Bacio je dozu na stol s takvom žestinom da je odskočila i sa
zveketom pala na pod; poklopac se otvorio a cigarete su se
razletjele naokolo. Ni ona ni on nisu to primijetili, toliko su napeto
zurili jedno u drugo.
- Michael, Michael, Michael! - viknuo je, izobličena lica, dok
su mu se oči punile suzama. - Stalno taj Michael, samo Michael!
Hoćete li se, zaboga, jednom trgnuti... trgnuti iz te svoje opsesije
Michaelom? Michael ovo, Michael ono, Michael, Michael, Michael!
Muka me hvata već od samog tog prokletog imena! Od trenutka
kad ste ga ugledali, niste imali vremena ni za koga drugog! A što
je s nama ostalima?
 Kao i prilikom one scene s Luceom, nije imala kamo otići,
nije se imala kamo skloniti. Sjedila je osjećajući kako je ispunjava
razumijevanje za ono što Neil tako iz srca viče, i njena ljutnja
iznenada se ugasila.
Po načinu na koji je ljutito trljao oči rukama, vidjela je da se
bori kako bi uspostavio vlast nad samim sobom, a kad je
progovorio, nastojao je da mu glas zvuči smireno, razumno. „Oh,
Neile,” pomislila je, kako si se promijenio! Odrastao si. Prije dva
mjeseca ne bi uspio da nakon toliko muka tako ukrotiš sam
sebe.”
- Slušajte - rekao je - znam da ga volite. Čak je i Matt, slijep
kakav jest, to već odavno uvidio. Zato prihvatimo to kao nešto što
postoji, i ostavimo na stranu kao prvu činjenicu. Prije nego što je
Mike došao, pripadali ste svima nama, a mi smo bili vaši. Brinuli
ste se za nas. Sve što ste imali, sve što ste bili, sve je bilo
usmjereno na nas, prema našem ozdravljenju, ako hoćete. Ali kad
je čovjek bolestan, on to ne može tako objektivno vidjeti, za njega
je to potpuno, isključivo osobna stvar. Vi ste nas... vi ste se
obavili oko nas! I nitko od nas nije nikad pomislio kako trošite
svoju ljubav i na nešto izvan Odjela X, na nekog drugog, a ne na
nas. Kad je došao Michael, bilo je jasno kao dan da je s njim sve u
redu. Za nas, to je značilo da mu ne biste trebali poklanjati
pažnju. Umjesto toga, vi ste nam okrenuli leđa i potpuno se
posvetili njemu. Napustili ste nas! Izdali ste nas! I zato je Luce
izgubio život. Luce je izgubio život zato što ste se vi zagledali u ono
što je Michael predstavljao, u sve to duševno zdravlje... čvrstinu,
snagu, i što vas je to privuklo njemu. Zavoljeli ste ga! Što mislite,
kako smo se mi ostali osjećali zbog toga?
Htjela je da vrisne: „Ali nisam se zbog toga prestala brinuti o
vama! Nisam! Nisam! Samo sam, za promjenu, htjela nešto i za
sebe! Davati a da se ništa ne uzme, može se samo do neke
granice, Neile! U to vrijeme činilo mi se da to nije ništa osobito.
Moj rad na Odjelu X bližio se kraju. I voljela sam ga! Oh, bože, već
mi je dosta tog davanja i davanja! Zar niste mogli biti toliko
plemeniti da i meni pružite nešto!”
Ništa od toga, međutim, nije mogla reći. Umjesto toga je
skočila i pošla prema vratima; ni sama nije znala kamo je
krenula, samo da više ne bude s njim. Dok je prolazila, uhvatio ju
je za zglob ruke, okrenuo je sebi i tako je držao dok se nije
prestala otimati.
 - Vidite? - upitao ju je blago, puštajući je i prelazeći prstima
duž njenih ruku. - Držao sam vas čvršće nego što je Ben morao
držati Lucea, ali ne vjerujem da su vam ostale modrice.
Pogledala ga je; lice mu je bilo dalje nego što bi bilo
Michaelovo, jer je Neil bio mnogo viši. Bilo je ozbiljno i vedro u isti
mah, kao da zna na što ona misli i nimalo joj ne zamjera. Ali isto
tako se činilo da je, kao nekadašnji vladari-svećenici, spreman
podnijeti sve kako bi stigao do krajnjeg cilja.
Sve do ovog razgovora nije čak ni približno znala kakav je
čovjek Neil, koliko se strasti i odlučnosti krije u njemu. Nije imala
ni predodžbu o dubini njegovih osjećaja prema njoj. Možda je
previše vješto skrivao koliko je uvrijeđen, a možda je, kako joj je
rekao, njena obuzetost Michaelom pridonijela da s lakoćom uvjeri
samu sebe kako Neil nije pogođen njenom odlukom. A on je bio
potpuno dotučen. To ga ipak nije spriječilo da djeluje i suprotstavi
se opasnosti koju je Michael predstavljao. Ona ga nije zaustavila.
Bravo, Neile!
- Baš mi je žao - rekla je hladno, gotovo poslovno. - Izgleda
da mi nije ostalo dovoljno snage da se otimam, da plačem ili da
padnem na koljena pred vama. Ali zaista mi je žao. Žao mi je više
nego što možete zamisliti. Previše mi je žao da bih mogla
opravdavati svoje postupke. Sve što mogu reći jest da i mi, mi koji
se brinemo o vama, našim pacijentima, možemo biti slijepi i na
krivom putu kao i svaki pacijent koji je ikad prošao kroz vrata
Odjela X. Ne smijete gledati u meni neko nepogrešivo, natprirodno
biće, božanstvo. Ja to nisam. Nitko od nas nije! - Oči su joj se
napunile suzama. - A ne možete zamisliti, Neile, kako bih željela
da jesmo! Nježno ju je zagrabio, poljubio u čelo i pustio.
- E pa, i to je gotovo, a znate staru poslovicu da ni bogovi ne
mogu od kajgane ponovo napraviti jaja. Osjećam se bolje, sad kad
sam vam rekao sve što mi je bilo na duši. Ali, i meni je žao. Nije
nikakvo zadovoljstvo ustanoviti da sam u stanju nanijeti vam bol,
iako niste zaljubljeni u mene.
- Željela bih da mogu biti - rekla je.
- Ali ne možete. Znam. To je neizbježno. Vidjeli ste me kakav
sam bio kad sam došao na Odjel X, i to me je dovelo u dužnički
odnos prema vama, kojeg se vjerojatno ne bih mogao osloboditi i
da se Michael nije pojavio. Privukao vas je zato što se od početka
odnosio prema vama kao muškarac... kompletan muškarac.
Nikad se nije povlačio u sebe, lupetao tugujući nad samim sobom,
držao se kao slabić. Nikad ga niste morali presvlačiti ni prati,
nikad niste morali slušati duge, dosadne litanije o onome što ga
muči... sve ono što ste već čuli od dvadeset drugih ljudi sličnih
meni.
- Oh, zaboga! - viknula je. - Nikad nisam na takav način
mislila o tome... o vama. Nikad!
- Ali tako ja mislim o sebi, sad kad se svega sjetim. Jer sad
sam u stanju da razmišljam o prošlosti. Zato je ta moja slika, po
svemu sudeći, vjernija nego što ste vi spremni priznati. Ali
izliječen sam, znate. Kad sad o svemu tome razmišljam, ne mogu
čak ni shvatiti kako mi se to uopće moglo dogoditi.
- To je dobro - rekla je, odlazeći prema vratima. - A sad,
Neile, možemo li se pozdraviti? Odmah sad, mislim. I možete li vi
to primiti onako kako jest, da nije u pitanju nezainteresiranost,
nesimpatija ili ljutnja? Danas je jednostavno bio takav dan da
očajnički želim da što prije prođe. A osjećam da ga ne mogu
provesti s vama. Voljela bih da se više ne vidimo. Jedini je razlog
tome što bi to previše podsjećalo na bdjenje uz mrtvaca. Odjela X
više nema.
Otpratio ju je u hodnik.
- Onda ću ostati da sam bdim. A ako ikad poželite da me
vidite, ja ću biti u Melbourneu. Adresu ćete naći u telefonskom
imeniku. Parkinson, N. L. G., Toorak. Trebalo mi je dugo vremena
da nađem pravu ženu. Imam trideset sedam godina, pa ne
vjerujem da ću na brzinu promijeniti mišljenje. - Nasmijao se. -
Kako da vas zaboravim? Nikad vas nisam poljubio.
- Onda me poljubite sada - rekla je, gotovo s ljubavlju.
Gotovo.
- Ne. U pravu ste. Odjel X više ne postoji, ali se još uvijek
nalazim kraj njegovog neohlađenog leša. To što mi nudite, to je
ustupak, a ja ne želim ustupke. Sve samo ne ustupke.
Pružila mu je ruku.
- Zbogom, Neile. I mnogo sreće! Sigurna sam da ćete je naći.
Prihvatio je pruženu ruku i toplo je stisnuo, a onda je
podigao i dodirnuo usnama.
- Zbogom, Honour! I ne zaboravite... naći ćete me u
Melbourneu, u telefonskom imeniku.

Posljednja šetnja kroz bolnički kompleks, od Odjela X do barake;

nikad nije mislila da će i to jednom doći, čak i nakon što je počela
čeznuti za odlaskom. Kao da Baza broj 15 predstavlja - dio života
velik koliko i sam život. Sad je sve svršeno. I svršilo se s Neilom,
što i jest bilo najbolje. On je zaista divan čovjek. Ali, bilo je istine i
u njegovim riječima da je startao s velikim hendikepom. Ona jest
mislila o njemu prvenstveno kao o pacijentu. I strpala ga je u istu
vreću s ostalima. Bijedan, tužan, krhak... Bilo je uzbudljivo otkriti
da nije više ni jedno, ni drugo, ni treće. Iz njegovih riječi slijedilo
je da je ozdravio zahvaljujući situaciji na Odjelu X u toku
posljednjih nekoliko tjedana, ali to nije točno. Ozdravio je
zahvaljujući samom sebi. Svako ozdravljenje je takvo. I tako je,
usprkos boli, žalosti i užasu, krenula u posljednju šetnju s
osjećajem da je Odjel X postojao s dobrom svrhom i postigao cilj.
Neil se nije čak ni potrudio da je upita hoće li nešto učiniti u
cilju istjerivanja pravde, koja je prema njemu bila zadovoljena, a
po njenom mišljenju nije. Bilo je kasno za to. Hvala bogu što joj je
Michael sve rekao! Ta ju je spoznaja oslobodila velikog dijela
osjećaja krivnje s kojim bi ostala živjeti. Oni misle da ih je izdala
time što se okrenula Michaelu, ali ona zna da su oni, u stvari,
izdali nju. Morat će živjeti s Luceom Daggettom do kraja svojih
života. Ona također. Neil nije htio da joj kažu istinu zato što se
bojao da bi njen način intervencije oslobodio Michaela, i zato što
je iskreno želio da je poštedi dijela krivnje. Dijelom dobro, dijelom
loše. Dijelom sebično, dijelom nesebično. Dakle, otprilike
normalno.
Sedmi dio

Kad je Honour Langtry izišla iz vlaka u Yassu, nije bilo nikoga da

je dočeka, što je nije nimalo začudilo; nije bila obavijestila svoje
da dolazi. Voljeti ih bilo je jedno, a suočiti se s njima nešto sasvim
drugo, pa je više voljela da se s njima sastane bez publike.
Vraćala se, u stvari, u djetinjstvo, a činilo joj se da je ono strašno
daleko. Kako će je sad oni gledati? Što će misliti o njoj? Zato je
stalno odgađala trenutak sastanka. Imanje njenog oca nije ležalo
daleko od grada, netko će je već odbaciti.
Našla je čovjeka koji će je odbaciti, bio je to nepoznat čovjek
pa je mogla sjediti i na miru uživati u petnaest milja dugoj vožnji.
Kad stigne kući, obitelj će, naravno, već znati da se vratila; šef
stanice dočekao ju je raširenih ruku, osigurao joj prijevoz i
sigurno već telefoniralo da Honour stiže.
Čekali su je okupljeni na prednjoj verandi; otac se udebljao i
malo oćelavio, majka se nije nimalo promijenila, a brat lan
izgledao je kao mlađe i vitkije izdanje očevo. Bilo je zagrljaja,
poljubaca, izmicanja da je bolje vide, uzvika i nedovršenih
rečenica, jer su svi svima upadali u riječ.
Stanovit privid normalnosti uspostavljen je tek nakon bogate
večere; Charlie Langtry i njegov sin otišli su na počinak, jer je
njihov radni dan počinjao u svitanje, a Faith Langtry otpratila je
kćerku u njenu sobu da tu sjedi i promatra kako Honour
rasprema svoju prtljagu. I da razgovara s njom.
Soba Honour Langtry bila je ugodna i namještena bez
naročitih pretenzija; ipak, bila je prostrana i vidjelo se da je na
nju utrošen novac. Kad je taj novac trošen, nitko nije mnogo
razmišljao o stilu i usklađivanju boja, ali veliki krevet izgledao je
udoban kao i cicom presvučeni naslonjač u kojem je sjedila Faith
Langtry. Bio je tu i blistavo ispolirani starinski stol s drvenom
izrezbarenom stolicom kao radni prostor, te prostrani plakar,
visoko ogledalo na stalku, toaletni stolić i još jedan naslonjač.
Dok se Honour kretala između plakara, ladica u toaletnom
stoliću i kofera na krevetu, njena majka sjedila je pažljivo
proučavajući izgled svoje kćeri prvi put otkako se vratila kući. U
toku godina što ih je provela u vojsci, bilo je, naravno, dopusta,
ali ograničenost tog vremena i atmosfera žurbe onemogućavali su
joj da stekne prave i trajne dojmove. Sad je bilo drukčije - Faith
Langtry mogla je promatrati kćerku ne posvećujući polovicu misli
onome što će biti sutra, i kako će Honour izdržati sljedeće
razdoblje službe, kao i uvijek opasno. Ianu nije odobreno da ode u
vojsku, bio je potreban na zemlji. A kad se rodila, mislila je Faith
Langtry, nikad ne bih pomislila da ću nju, svoju kćerku, slati u
rat. Prvorođeno dijete. Spol više ne predstavlja takvu razliku niti
je tako važan kao nekad.
Svaki put kad je dolazila kući, primjećivali su na njoj
promjene, od kože požutjele od atabrina do sitnih tikova i navika
koji su pokazivali da je već odrasla, samostalna žena. Šest godina.
Sam bog zna što je sve doživjela u tih šest godina, jer Honour kod
kuće nikad nije htjela pričati o ratu, a kad bi je netko upitao,
vješto je zaobilazila odgovor. Ali što god doživjela, bilo je očigledno
- kako je to Faith Langtry, promatrajući kćerku, ubrzo zaključila -
da se Honour zauvijek udaljila od mjesta koje joj je bilo dom.
Bila je mršava; to se moglo i očekivati, naravno. Na licu su
joj se pojavile bore, ali u kosi joj se još nisu vidjele sijede vlasi,
hvala bogu! Držala se ozbiljno, ali ne kruto, pokreti joj su odavali
neku neobičnu odlučnost i suzdržljivost, koja se ne bi mogla
nazvati zatvorenošću. Nije, jasno, mogla biti stranac, ali je bila
sasvim drukčija osoba.
Kako su sretni bili kad se, umjesto za studij medicine,
odlučila da bude medicinska sestra! Mislili su na to kako će,
zahvaljujući toj odluci, biti pošteđena muka i napora. A dogodilo
se suprotno - da je studirala medicinu, ostala bi kod kuće.
Promatrajući Honour, Faith se pitala kolikih bi muka i napora
bila u tom slučaju pošteđena.
Pojavile su se njene medalje i odlikovanja - kakav čudan
osjećaj, imati kćerku koja je nosilac Ordena Britanskog Imperija!
Kako će Charlie i Ian biti ponosni!
- Nikad mi nisi rekla da si dobila Orden Britanskog Imperija
- rekla je Faith, pomalo prijekorno.
Honour je podigla glavu, iznenađena.
- Nisam? Valjda sam zaboravila. U to vrijeme bila sam
zatrpana poslom, pa sam pisma pisala na brzinu. Uostalom,
odluka je potvrđena tek nedavno.
- Imaš li kakve fotografije, draga?
 - Tu su negdje. - Honour je počela pretraživati džepove na
poklopcima kofera i izvukla dvije kuverte, jednu veliku i jednu
malu. - Evo ih! - Otišla je do drugog naslonjača i sjela, uzimajući
cigaretu. - Ovo su Sally, Teddy, Willa i ja... Ovo je naš šef kod
Laea... Ja u Danvinu, prije nego što ću poletjeti, više se ne sjećam
kamo... Moresby... Medicinske sestre u Morotaiju... Ispred Odjela
X...
- Moram reći da ti dobro stoji vojnički šešir.
- Praktičniji je nego veo, vjerojatno zato što ga po propisu
treba skinuti čim se uđe u zgradu.
- A što je u drugoj kuverti? Isto tako fotografije?
Ruka Honour ostala je u zraku kao da ne zna ne bi li bilo
bolje da odnese obje kuverte ne otvarajući drugu, veću; ipak ju je,
nakon stanovitog oklijevanja, otvorila. Ne, nisu fotografije. To su
crteži mojih pacijenata s Odjela X, moje posljednje komande, ako
mogu tako reći.
- Izvanredni crteži - rekla je Faith pozorno promatrajući sva
lica redom. Honour je s olakšanjem primijetila da je prešla preko
Michaelovog lica ne nalazeći na njemu ništa posebno, različito od
ostalih - a i kako bi? Čudna stvar, očekivala je da će njena majka
vidjeti ono isto što je ona vidjela prilikom prvog susreta u hodniku
Odjela X.
- Tko ih je izradio? - upitala je Faith, spuštajući crteže na
stol.
- Ovaj momak - odgovorila je Honour listajući crteže i
izvlačeći Neilov portret. - Neil Parkinson. Crtež nije naročit; nije se
baš iskazao kad je trebalo da nacrta samog sebe.
- Pa nije ni loš, podsjeća me na nekoga ili sam zaista negdje
već srela tog čovjeka. Odakle je?
- Iz Melbournea. Koliko znam, otac mu je pravi financijski
magnat.
- Longland Parkinson! - rekla je Faith trijumfalno. - Znači da
sam srela ovog momka. Kup Melbournea, 1939. Bio je s ocem i
majkom u uniformi. A Frances, njegovu majku, sretala sam u
Melbourneu više puta, u raznim prilikama.
Što je ono rekao Michael? Da ona u svom svijetu susreće
ljude kao što je Neil, a ne kao što je on. Čudno. Zaista se moglo
dogoditi da u nekom društvu sretne Neila. Da nije bilo rata.
Faith je ponovo prelistala crteže, pronašla crtež koji je tražila
i položila ga preko Neilovog.
 - A tko je ovo, Honour? To lice! Izraz tih očiju! - Rekla je to
gotovo kao opčinjena. - Ne mogu reći da mi se sviđa, ali to lice je
fascinantno.
- Narednik Lucius Daggett. Luce. On je... izvršio
samoubojstvo nešto prije rasformiranja Baze broj 15. - Oh, bože!
Umalo da nije rekla da je ubijen.
- Jadnik! Pitam se što ga je moglo natjerati da to učini...
Izgleda tako... ovaj... nekako iznad tih stvari. - Vratila joj je crteže.
- Moram reći da mi se mnogo više sviđaju nego fotografije. Ruke i
noge ne govore o čovjeku ni približno toliko koliko lice, i uvijek
hvatam samu sebe kako pokušavam da na fotografijama vidim
lica. A jedino što vidim, to su mrlje. Tko je među njima bio tvoj
osobni ljubimac?
Iskušenje je bilo prejako da bi mu se mogla oduprijeti;
Honour je pronašla Michaela i pružila crtež majci.
- Ovaj. Narednik Michael Wilson.
- Zbilja? - upitala je Faith, sumnjičavo promatrajući kćerku.
- Pa sad, ti si ih poznavala u živo, naravno. Zgodan momak,
koliko vidim... Izgleda kao radnik sa farme.
„Bravo, Michael!” pomislila je Honour. „Eto kako govori
supruga veleposjednika koja susreće Neila Parkinsona na trkama
i instinktivno prepoznaje pripadnike istog društvenog sloja,
premda nije snob. Jer mama zaista nije snob.”
- Ima mljekarsku farmu - rekla je.
- Ah, otud taj izgled čovjeka sa zemlje - uzdahnula je Faith i
protegnula se. - Jesi li umorna, draga?
- Nisam, mama, nimalo. - Honour je spustila crteže na pod
pokraj naslonjača i pripalila cigaretu.
- Još nema udaje na vidiku? - upitala je Faith.
- Nema - rekla je Honour, osmjehujući se.
- Oh, u redu, bolje je da ostaneš neudata nego da se udaš iz
pogrešnih razloga. - Rekla je to s takvim blago ironičnim
prijekorom da joj je kći prasnula u smijeh.
- U potpunosti se slažem, mama.
- Pretpostavljam da to znači da se vraćaš starom poslu?
- Da.
- Ponovo kod „Princa Alfreda”? - Faith je znala da nema
nikakvog smisla pitati postoje li kakvi izgledi da izbor njene kćeri
padne na mali Yass - Honour je uvijek voljela raditi u velikim
ustanovama.
 - Ne - rekla je Honour i zastala, ne pokazujući volju da
nastavi.
- Pa gdje, onda?
- Idem u bolnicu zvanu Morisset na obuku za rad s
duševnim bolesnicima.
Faith Langtry zastao je dah.
- Šališ se?
- Ne, ne šalim se.
- Ali... pa to je smiješno! Ti si viša medicinska sestra! S
iskustvom koje imaš, možeš dobiti posao gdje god hoćeš! Duševni
bolesnici? Gospode bože, Honour, mogla si se isto tako prijaviti da
budeš čuvar u zatvoru! Tamo bar bolje plaćaju!
Usne su se Honour Langtry stegle, i njena majka imala je
priliku da vidi do tada najbolju demonstraciju snage i odlučnosti,
koje nikako nije mogla zamisliti kao osobine svoje kćeri.
- To je jedan od razloga zašto sam se opredijelila za rad s
duševnim bolesnicima - rekla je. - Posljednjih godinu i pol dana
njegovala sam emocionalno poremećene ljude, i ustanovila sam
da mi taj posao više odgovara nego ijedna druga specijalnost.
Ljudi kao što sam ja potrebni su, između ostalog i zato što se ljudi
kao ti užasavaju i same pomisli na duševno oboljenje. Medicinske
sestre u duševnim bolnicama tako su zapostavljene da je gotovo
sramota pripadati toj profesiji, pa ako se ljudi kao ja toga ne
prihvate, stvari se nikad neće popraviti. Kad sam nazvala
Ministarstvo zdravstva da se raspitam gdje se mogu specijalizirati
za rad u duševnim bolnicama, i rekla tko sam i što sam, mislili su
da ih naziva neka poremećena osoba! Morala sam otići tamo
osobno, dva puta, pa da ih uvjerim kako sam ja, viša medicinska
sestra, zaista ozbiljno zainteresirana za rad u duševnoj bolnici.
Čak i u Ministarstvu zdravstva, koje upravlja svim duševnim
bolnicama, misle da želim postati čuvar luđaka!
- Upravo ćeš to i postati - rekla je Faith.
- Kad pacijent uđe u duševnu bolnicu, on ulazi u svijet koji
vjerojatno više nikad neće napustiti - rekla je Honour
pokušavajući objasniti majci, glasom punim osjećaja. - Ljudi koje
sam njegovala nisu bili u tako lošem stanju, ali imala sam prilike
za neke direktne usporedbe i shvatila sam da su ljudi kao ja
potrebni.
- Honour, govoriš kao pokajnica, ili kao da propovijedaš
prelazak na drugu vjeru! Sigurna sam da sve što si proživjela u
ratu, nije ipak moglo tako iskriviti tvoje prosuđivanje.
 - Pretpostavljam da moje riječi zaista zvuče kao da sam sva
obuzeta misijom - rekla je Honour zamišljeno, pripaljujući novu
cigaretu. - Ali nije tako. Ja ne činim pokoru. I ne slažem se da je
strastvena želja da učinim nešto za duševne bolesnike, znak
duševne neuravnoteženosti s moje strane!
- U redu, draga, u redu - požurila je Faith da je smiri. -
Pogriješila sam kad sam to rekla. A sad, nemoj se naljutiti što te
pitam hoćeš li steći nešto konkretno, još jednu diplomu, na
primjer?
Honour se nasmijala, nije više imala snage da protestira.
- Bojim se da ništa slično neću steći, mama. Ne postoje pravi
specijalistički kursevi, nema diploma, nema ničega. Čak ću, kad
počnem raditi, izgubiti titulu medicinske sestre. Bit ću obična
njegovateljica Honour Langtry. A kad mi povjere odjel, moja titula
bit će „odjelna njegovateljica Langtry”, ili, skraćeno, „odjelna”.
- Kako si saznala sve to?
- Otišla sam na razgovor s glavnom sestrom Callan Parka. U
početku sam htjela da se tamo zaposlim, ali kad smo
porazgovarale, rekla je kako mi savjetuje da idem u Morisset.
Obuka je, izgleda, podjednaka, a atmosfera je mnogo bolja.
Faith je ustala i počela hodati gore-dolje.
- Morisset. To je kod Newcastlea, zar ne?
- Da, u blizini Newcastlea, prema Sydneyju. Oko šezdeset
milja od Sydneyja, što znači da ću moći skoknuti do Sydneyja kad
poželim da se zabavim, a mislim da će mi to biti i te kako
potrebno. Ne gledam na svoj novi posao kroz ružičaste naočale,
znaš. Bit će teško, a najteže od svega bit će vratiti se među
pripravnike. Ali znaš, mama, više volim ponovo biti pripravnica i
učiti, nešto novo, nego životariti u „Prince Alfredu” kao viša sestra
i klanjati se i ugađati svakome, od glavne sestre pa do liječnika i
ravnatelja, i svakih pet minuta sudarati se s novom zaprekom u
obliku nekog propisa ili pravilnika. Poslije rada i života u vojsci,
jednostavno se ne bih mogla naviknuti na sve one formalnosti i
vječita naklapanja.
Faith je dohvatila kutiju s cigaretama, uzela jednu i pripalila
je.
- Mama! Zar ti pušiš? - rekla je Honour, iznenađena.
Faith se nasmijala, i nije se prestala smijati dok joj suze
nisu potekle.
 - Oh, utješno je znati da još uvijek patiš od predrasuda! Već
sam pomislila kako sam rodila novu Sylviju Pankhurst. Ti pušiš
kao dimnjak, pa zašto ne bih i ja?
Honour je ustala, prišla majci i zagrlila je.
- U pravu si, potpuno. A sad sjedi i ne daj se smetati! Ma
koliko smatrali sebe emancipiranim, roditelji za nas uvijek ostaju
nešto kao bogovi. Bez ljudskih mana, bez ljudskih strasti.
Oprosti!
- Oprošteno ti je. Charlie puši, Ian puši, ti pušiš.
Jednostavno, činilo mi se da sam prikraćena. Volim i popiti po
koju čašicu. Popijem s Charlijem po čašu viskija svakog dana
prije večere, i zaista mi prija.
- I u skladu je s današnjim običajima - rekla je Honour,
osmjehujući se.
- E pa, nadam se da će sve ispasti kako želiš, draga - rekla je
Faith, otpuhujući dimove. - Iako moram priznati da bih bila
mnogo sretnija da nikad nisi radila na odjelu za tropike.
Honour je razmislila prije nego što će odgovoriti, želeći da joj
riječi budu uvjerljive.
- Mama, osjećam da ni s tobom ne bih mogla razgovarati o
stvarima koje sam doživjela dok sam njegovala tropike, i ne
vjerujem da ću ikad moći govoriti o tome. To nije tvoja krivnja,
radi se o nečemu u meni. Neke stvari prodiru previše duboko.
I previše bole. Ja ne nastojim da ih pokopam u sebi, ali
osjećam da ih ne bi mogao shvatiti nitko tko ne zna kakav je
svijet bio taj moj Odjel X. I kad bih ti pokušala sve objasniti, sa
svim pojedinostima potrebnim da shvatiš... znam da ne bih imala
snage za to. To bi me dotuklo. Ipak, jedno ti mogu reći. Ne znam
zašto tako mislim, ali osjećam da nisam završila s Odjelom X. Još
će se nešto dogoditi, a kao njegovateljica u duševnoj bolnici bit ću
spremnija da se suočim s onim što će doći.
- A što bi to još moglo doći?
- Ne znam. Naslućujem ponešto, ali ne raspolažem nikakvim
činjenicama.
Faith je ugasila cigaretu, ustala i sagnula se da nježno
poljubi kćerku.
- A sad ću ti reći laku noć, draga! Divno je što si opet kod
kuće! Uvijek smo se mnogo brinuli za tebe, naročito kad nismo
znali gdje si i nisi li negdje blizu fronte. Nakon takvih briga, rad u
duševnoj bolnici prava je igrarija.
 Otišla je iz kćerkine sobe u spavaću i bezobzirno upalila
svjetiljku na noćnom ormariću, oblivši lice zaspalog supruga
mlazom svjetlosti. On se namrštio, promrmljao nešto i okrenuo se
na drugu stranu. Ne gaseći svjetlo, sjela je na krevet i naslonila se
na Charlieja, tapšući ga jednom rukom po licu i tresući ga
drugom.
- Charlie, ako se smjesta ne probudiš, ubit ću te! - rekla je.
Otvorio je oči i uspravio se, prošao prstima kroz gotovo
nepostojeću kosu i zijevnuo.
- Što se događa? - upitao je. Previše ju je dobro poznavao da
bi se ljutio. Faith ga ne bi budila tek tako, iz vica.
- Radi se o Honour - rekla je, naboranog lica. - Oh, Charlie,
nisam bila svjesna što se dogodilo sve do malo prije, dok nisam
porazgovarala s njom u njenoj sobi!
- Čega nisi bila svjesna! - Po njegovu glasu moglo se
razabrati da je potpuno budan.
Ona, međutim, nije bila kadra da progovori; bila je kao
obuzeta od bola i straha. Zaplakala je, glasno i gorko.
- Otišla je i više se ne može vratiti - rekla je kad je smogla
snage da progovori.
On se ukočio.
- Otišla je? Kamo?
- Ne mislim tjelesno. Tjelesno, u svojoj je sobi. Oprosti,
nisam te htjela uplašiti. Govorim o njenoj duši, o onome što je
pokreće. Oh, bože, Charlie, mi smo prava djeca prema njoj! To je
gore nego imati kćerku redovnicu... konačno, ako imaš kćerku
redovnicu, svjestan si da je zaštićena, da je svijet ne može
povrijediti. A Honour je sva prekrivena otiscima prstiju ovog
svijeta. Pa ipak, nekako je iznad svijeta. Ne znam što govorim, ali
nešto nije u redu, morat ćeš sam porazgovarati s njom i proučiti
je, onda ćeš shvatiti što želim reći. Ja sam počela pušiti i piti, ali
mi se čini da je Honour preuzela na sebe sve brige ovog svijeta, a
to je nepodnošljivo. Čovjek ne može gledati kako mu dijete tako
pati.
- Svemu je tome kriv rat - rekao je Charlie Langtry. - Nismo
je smjeli pustiti da ode.
- Nije ni tražila naše dopuštenje, Charlie. A i zašto bi? Imala
je dvadeset pet godina kad se prijavila. Zrela žena, mislila sam
tada, dovoljno odrasla da izdrži. Da, svemu je tome kriv rat.
 2

I tako je sestra Langtry odbacila veo, stavila na glavu kapicu i

postala njegovateljica Langtry u duševnoj bolnici Morisset.
Ogromna, bučna ustanova sa mnogo zgrada razbacanih po
velikom prostoru nalazila se na jednom od najljepših mjesta što
se uopće mogu naći - na jednoj strani granica kompleksa bile su
prekrasne lagune, u pozadini su se uzdizale planine obrasle
divljom džunglom, a tihe, plodne ravnice i plaže idealne za surfing
bile su nadohvat ruke.
U početku se nalazila u pomalo neugodnom položaju, jer
nitko u Morissetu nije nikad čuo da se viša medicinska sestra
odrekla karijere kako bi postala bolničarka-pripravnica u
duševnoj bolnici. Mnoge njene kolegice bile su njenih godina,
neke su čak za vrijeme rata bile u vojsci - za rad u duševnim
bolnicama opredjeljivale su se više žene nego djevojke - ali ona je
među njima bila nešto posebno. Svi su znali da joj je glavna
sestra rekla kako će joj biti odobreno da polaže ispit za odjelnu
njegovateljicu nakon dvije, umjesto nakon tri godine, i svi su znali
da je glavna sestra ne samo poštuje nego i neobično cijeni. Širile
su se glasine kako je za vrijeme rata obavljala dužnost medicinske
sestre na najtežim sektorima fronte, za što je odlikovana
Ordenom Britanskog Imperija, ali sve su to ostale glasine jer
njegovateljica Honour Langtry nije ni spomenula te godine.
Trebalo joj je šest mjeseci da uvjeri sve oko sebe da nije
došla radi pokore, da ne njuška za račun neke misteriozne
agencije u Sydneyju i da nije i sama malo poremećena. Nakon tih
šest mjeseci bila je već sasvim sigurna da je odjelne njegovateljice
vole, jer je radila mnogo i izvanredno efikasno, nikad nije uzimala
bolovanje, i jer je u bezbroj slučajeva dokazala da njeno opće
medicinsko obrazovanje može biti dar s neba na mjestu kao što je
Morisset, gdje šačica liječnika ne može držati na oku sve pacijente
i otkrivati fizičke poremećaje koji se često javljaju u sprezi s
mentalnim. Honour Langtry znala je smjesta uočiti početak upale
pluća, znala je što treba poduzeti, i pokazivala je izniman dar da
svoje znanje prenosi na druge. Znala je dijagnosticirati herpes,
tuberkulozu, akutnu upalu slijepog crijeva, upalu unutrašnjeg i
srednjeg uha, upalu grla i slične boljke koje su se povremeno
javljale. Znala je uočiti razliku između iščašenja i loma, prehladu
od peludne groznice, migrenu od obične glavobolje. Zbog toga je
bila dragocjena suradnica.
 Posao je bio naporan. Postojale su samo dvije smjene,
dnevna od 6.30 do 18.30, i noćna u toku preostalih dvanaest sati.
Na odjelima je bilo od šezdeset do sto dvadeset pacijenata, za koje
su se brinule po tri-četiri njegovateljice, uključujući i odjelnu, bez
ikakvog pomoćnog osoblja. Pacijenti su se morali svakodnevno
kupati, iako je svaki odjel imao u kupaonici samo po jednu kadu i
jedan tuš. Čišćenje, od pranja zidova do brisanja svjetiljki i
laštenja podova, bilo je u isključivoj nadležnosti njegovateljica i
bolničara. Svaki odjel imao je kotao za toplu vodu, koji su
njegovateljice morale ložiti koksom. Njegovateljice su se brinule za
odjeću bolesnika, od pranja do krpljenja. Hrana je, doduše,
pripremana u centralnoj kuhinji, ali je dostavljana na odjele u
velikim posudama, što je značilo da je treba podgrijati, podijeliti
na porcije, izrezati i slično, a njegovateljice su uz to često morale
same kuhati povrće i pripremati desert. Trebalo je, osim toga,
prati tanjure, pribor za jelo, lonce i šerpe. Za pacijente na
posebnim dijetama hranu su spravljale njegovateljice na odjelima,
jer nije postojala dijetalna kuhinja, a nije bilo ni stručnjaka za
dijetalnu ishranu.
Bez obzira na svoju spremnost da dugo i teško rade, tri ili
četiri njegovateljice, na šezdeset ili dva puta toliko pacijenata, bez
pomoćnog osoblja, nisu nikad mogle obaviti sve što je bilo
potrebno. I tako su, kao u Bazi broj 15, pojedine poslove obavljali
pacijenti. Poslovi su bili na cijeni, i prvo što je svaka nova
njegovateljica morala naučiti bilo je da se ne miješa u poslove
povjerene pacijentima. Svađe su izbijale obično oko toga što je
neki pacijent preoteo posao drugome, ili ga onemogućavao da ga
obavlja. Poslovi su obavljani dobro i postojala je određena
hijerarhija među pacijentima, koja je zavisila od njihove
upotrebljivosti i ponosa. Podovi su se uvijek sjali kao ogledala,
čistoća je bila besprijekorna, kupaonice i čajne kuhinje blistave.
Suprotno uvriježenom mišljenju o duševnim bolnicama - a
možda je to bilo specifično za Morisset - u odnosima koji su u njoj
vladali bilo je mnogo topline. Svi su činili što su mogli da stvore
domaću atmosferu, i velika većina njegovateljica svesrdno se
brinula o svojim pacijentima. Osoblje je bilo dio zajednice kojoj su
pripadali i bolesnici, i bilo je čitavih obitelji - otac, majka, odrasla
djeca - koje su živjele i radile u Morissetu, tako da je za mnoge od
njih bolnica predstavljala dom i značila ono što dom obično znači
za čovjeka.
Društveni život bio je prilično razgranat, a za njega su bili
zainteresirani i pacijenti i službenici bolnice. Svakog ponedjeljka
uvečer u velikom predvorju održavane su filmske predstave za
pacijente i osoblje, često su priređivani koncerti na kojima su
pacijenti i osoblje nastupali i kao izvođači i kao oduševljena
publika. Jednom mjesečno organiziran je ples, nakon kojeg je
slijedila obilna i ukusna večera. Na plesu, muškarci su sjedili duž
jednog zida, žene duž drugog, i na prve taktove glazbe, muškarci
bi jurnuli preko dvorane po svoje omiljene partnerice. Plesalo je i
osoblje, ali samo s pacijentima.
Vrata svih odjela bila su zaključana, muškarci i žene živjeli
su u odvojenim zgradama, a prije i poslije priredbi na kojima je
bilo dopušteno miješanje spolova vršeno je pažljivo prebrojavanje
pacijenata. Na ženskim odjelima radile su žene, na muškima
isključivo muškarci.
Posjetioci su dolazili malo komu, a vrlo mali broj pacijenata
imao je vlastite prihode; neki su primali određenu naknadu za
obavljanje posebnih poslova u bolnici i parkovima. Za veliku
većinu pacijenata bolnica je bila jedini i stalni dom; neki se nisu
ni sjećali drugog doma, neki su ga zaboravili, neki su umirali od
čežnje za svojim pravim domom s voljenim roditeljima, mužem ili
ženom. Nije bilo ništa neobično vidjeti postarijeg umobolnog
pacijenta kako provodi vrijeme za posjete u društvu potpuno
normalnog bračnog druga koji je odlučio da ga ne napusti.
Bolnica nije bila raj, ali se u njoj osjećala stalna briga za
pacijente, i osoblje je u najvećem broju slučajeva bilo svjesno da
pretvaranjem bolnice u mjesto tuge i nesreće ne bi ništa dobilo, a
mnogo bi izgubilo. Dovoljno je bilo što su mnogi pacijenti bili
tužni i nesretni. Bilo je, naravno, loših odjela, loših njegovateljica,
loših bolničara, ali ih nije bilo toliko koliko se pričalo i vjerovalo.
Sadistički raspoložene osobe nisu dugo ostajale u bolnici, bar ne
na ženskim odjelima na kojima je radila Honour Langtry, a
odjelne njegovateljice nisu mogle voditi odjele kao vlastita
nezavisna carstva.
Ponekad, bolnica je ostavljala dojam pomalo komičnog,
starinskog mjesta. Neki odjeli bili su toliko daleko od zgrade u
kojoj su stanovale njegovateljice, da ih je na posao i s posla
prevozio jedan pacijent u dvokolici s platnenim krovom koju je
vukao konj. Glavna sestra i ravnatelj bolnice svakog dana obilazili
su odjele, počev od devet ujutro. Vozili su se od odjela do odjela u
otvorenoj dvokolici kojom je također upravljao pacijent, glavna
sestra kao kraljica, sva u bijelom, sa suncobranom iznad glave
kad je sjalo sunce, ili s kišobranom kad je padala kiša. U toplim
ljetnim danima konj je imao na glavi velik slamnat šešir s
izrezanim rupama kroz koje su mu bile provučene uši.
Honour Langtry je znala da će joj najteže biti ono što tek
dolazi. Bilo je teško vratiti se u status pripravnice, ne toliko zbog
obaveze da sluša naređenje drugih koliko zbog nedostatka
privilegija i komfora na koji je bila navikla, iako je bila svjesna da
bi joj bilo još mnogo teže da nije prešla i proživjela trnovit put
bolničarke u ratu. Ipak, kao žena od trideset godina koja je već
obavljala dužnost odjelne sestre, koja je prenosila ranjenike u
ambulantna kola na bojištu, pod vatrom, koja je radila u
stanicama za trijažu i u općoj vojnoj bolnici, teško se mirila s tim
da glavna sestra svakog utorka ujutro kontrolira njenu sobu.
Morala je smotati madrac da bi glavna sestra mogla pregledati
pod ispod kreveta, a plahte i prekrivače složiti na propisni način i
uredno poslagati na madrac. Nastojala je da ne misli na to, jer
bar nije morala dijeliti sobu s kojom drugom njegovateljicom, što
je bio mali ustupak njenim godinama i profesionalnom statusu.
Kad se prva godina njenog boravka u Morissetu približila
kraju, počela je hvatati korak i njena ličnost ponovo je svom
snagom izbila na površinu. Nije se borila da je drži na uzdi, jer se
bila povukla sama od sebe, što je bio jedan od aspekata zaštitnog
mehanizma stvorenog da se nosi sa statusom pripravnice i
poslom koji još nije imala u malom prstu.
Istina, međutim, teži da izbije na površinu, a nesavladivi
temperament još je bio živ u njoj, čak i prilično osvježen nakon
prisilnog mirovanja. Njegovo uskrsnuće nije joj nanijelo nikakvo
zlo, jer je i ranije znalo planuti samo na glupost, nesposobnost i
nemar, pa je tako bilo i sad.
Zatekla je jednu njegovateljicu kako fizički maltretira
pacijenta, i prijavila je incident odjelnoj njegovateljici, koja je
izrazila mišljenje kako Honour Langtry previše histerično
interpretira događaj.
- Su-Su je epileptičarka - rekla je odjelna njegovateljica - a
njima se ne može vjerovati.
- Kakva glupost! - rekla je Honour Langtry prezirno.
- Nećeš me, nadam se, učiti mom poslu zato što si
medicinska sestra - odbrusila je odjelna. - Ako mi ne vjeruješ,
pročitaj što piše u „Crvenoj knjizi”. Tamo ćeš to naći crno na
bijelo. Epileptičarima se ne smije vjerovati. Lukavi su, prevrtljivi i
zlobni.
 - To što piše u „Crvenoj knjizi”, to je pogrešno - rekla je
Honour Langtry. - Dobro poznajem Su-Su, poznaješ je i ti, i dobro
znamo da je pouzdana osoba. Što je, uostalom, sad sporedno.
Čak ni „Crvena knjiga” ne preporučuje da tučemo pacijente.
Odjelna ju je pogledala kao da je učinila neko svetogrđe, što
je, u stvari, bilo točno: „Crvena knjiga” bila je u crveno uvezani
priručnik za njegovateljice u duševnim bolnicama i jedini
autoritativni izvor informacija koji su njegovateljice posjedovale.
Knjiga je, na žalost, bila već zastarjela, puna pogrešaka i pisana
za pripravnike ograničene inteligencije. Bez obzira na bolest,
preporučivala je klistir kao gotovo jedini lijek. Honour Langtry ju
je jednom prelistala i pronašla toliko bjelodanih pogrešaka da ju
je bez mnogo žaljenja odbacila, zaključivši da je pametnije učiti o
duševnim oboljenjima na vlastitom iskustvu i iz knjiga o
psihijatriji, koje je kupovala kad god bi otišla u Sydney. Bila je
uvjerena da će reforma u liječenju duševnih bolesnika, kad do nje
dođe, odražavati sve ono o čemu su već govorili najnoviji
udžbenici psihijatrije.
Sukob oko Su-Su stigao je do glavne sestre, ali Honour
Langtry ostala je uporna, odbijajući da povuče optužbu. Optužena
njegovateljica na kraju je disciplinski kažnjena i premještena na
drugi odjel, da tamo radi pod strogim nadzorom. Odjelna
njegovateljica nije kažnjena, ali je izvukla pouku za buduće
odnose s Honour Langtry: sve činjenice moraju biti utvrđene i
provjerene, jer ćeš inače požaliti dan kad si ukrstila mačeve s
njom. Bila je inteligentna, pokazivala je da se ne boji autoriteta
titule, i znala je govoriti izuzetno uvjerljivo.

Kad je otišla u Morisset, Honour Langtry bila je svjesna da se

Michaelova mljekarska farma nalazi svega osamdesetak milja
sjeverozapadno od tog mjesta, iako to nije utjecalo na njenu
odluku gdje će raditi. U tome se potpuno oslonila na savjete
glavne sestre u Callan Parku, i nakon godinu dana provedenih u
Morissetu znala je da ju je ona dobro savjetovala.
U vrijeme kad nije bila toliko iscrpljena da izvan službe samo
jede i spava, često je mislila na Michaela. I na Benedicta. Znala je
da će se jednog dana, umjesto u Sydney, uputiti u Maitland, ali
za to je bilo još prerano. Rana ju je još boljela, da, ali to nije bio
razlog zbog kojeg je odgađala dan posjeta. Morala je Michaelu
pružiti vremena da shvati kako ono što namjerava učiniti s
Benom ne može uspjeti. Ako je za godinu dana u Morissetu nešto
naučila, onda je naučila to da ljude kao Benedict ne treba držati
izolirane, na primjer na farmi, da im ne treba dopustiti da se dalje
zatvaraju ograničavajući se na društvo jednog čovjeka, pa ma
koliko taj čovjek bio brižan i nježan čuvar. Život na Michaelovoj
farmi mogao je samo pogoršati Benedictovo stanje. To ju je
zabrinjavalo, ali je bila svjesna kako nema nikakvog smisla da se
miješa dok ne prođe dovoljno vremena da Michael uvidi kako je
pogriješio, da je ona imala pravo.
U krugu duševne bolnice Morisset nalazila se i bolnica-
zatvor za luđake-zločince; kad god bi pogledala u tu skupinu
zgrada od crvene opeke iza drveća, zgrada okruženih zidom i pod
strogim nadzorom posebno odabranog osoblja, uvijek je osjećala
kako je hvata jeza. Da su događaji u kupaonici krenuli drugim
tokom, Benedict bi sad živio tu. A to nije bilo nimalo ugodno
mjesto. Kako onda da zamjeri Michaelu što je pokušao drukčije
riješiti stvar? Jedino što je mogla učiniti, bilo je spremno čekati
dan kad će joj se on obratiti, tražeći pomoć, ili kad ona odluči da
mu tu pomoć ponudi.

Kad su joj jedne večeri javili da je u sobi za posjete čeka

posjetilac, Honour Langtry je najprije pomislila na Michaela. Ako
je imao toliko strpljenja da je pronađe, to znači da mu je potrebna
- iako bi se isto tako moglo dogoditi da je čeka Neil, Neil koji je
dovoljno spretan i koji ima dovoljno novaca da pronađe svakoga.
A bilo bi to i slično Neilu, novom i smirenom Neilu s kojim se
rastala prije dugih osamnaest mjeseci, da se umori od čekanja da
ona dođe k njemu i zaključi kako je vrijeme da ponovo upadne u
njen život. Bila je, osim toga, svjesna da se njena i njegova majka
mogu svakog trenutka sresti, iako u posljednjem pismu od majke
nije bilo ničega što bi upućivalo na to.
Otišla je u sobu za posjete što je mogla smirenije, unaprijed
proživljavajući scenu koja će uslijediti u svim mogućim
varijacijama, i sa dvojicom muškaraca u glavnim ulogama. Bila je
sasvim sigurna da će se obradovati ako ugleda bilo jednog, bilo
drugog.
Ali osoba koja je sjedila u naslonjaču, ispruženih nogu, bez
cipela, bila je sestra Sally Dawkin.
 Honour Langtry je zastala kao pogođena metkom, objema
rukama pritiskujući srce. „Oh, bože, zašto su žene tako glupe?”
pitala se, nastojeći da pronađe i namjesti osmijeh za prvu osobu
koja je posjećuje u Morissetu. Sve mi tako živimo, s nekim
muškarcem u žarištu. Možemo mjesecima uvjeravati same sebe
kako nije tako, ali čim se pojavi prva prilika, taj je muškarac opet
tu, u samom središtu svega.
Sestra Dawkin razvukla je usta u osmijeh, ali nije ustala.
- Došla sam već dosta davno, ali nisam htjela da te odvlačim
s posla, pa sam popila šalicu čaja i pojela porciju ribe s
krumpirom u Wyongu i vratila se ovamo. Kako si, Honour?
Honour Langtry sjela je u naslonjač nasuprot njoj, i dalje se
kruto osmjehujući.
- Dobro sam. Kako si ti?
- Oh, pomalo kao one loptice vezane za reket dugačkom
gumenom trakom. Ne znam tko će prije popustiti, ja ili guma.
- Ti nećeš - rekla je Honour Langtry. - Ti si vječna,
neuništiva!
- Reci to mojim nogama, ja sam već odustala. Tebi će možda
povjerovati - rekla je sestra Dawkin, smrknuto ih odmjeravajući
pogledom.
- Ti i tvoje noge! Neke stvari ostaju uvijek iste. Sestra
Dawkin imala je na sebi jednostavnu i loše skrojenu haljinu, što
je bilo tipično za medicinske sestre s dugim stažem, naviknute da
izgledaju dostojanstveno samo u svojim uškrobljenim bijelim
uniformama s velom.
- Promijenila si se, Honour - rekla je sestra Dawkin,
promatrajući je. - Izgledaš nekako mlada i sretnija!
I zaista, nije izgledala nimalo starija od ostalih pripravnica,
naročito u uniformi kakvu je nosila još dok je bila na stažu u
bolnici „Princ Alfred”. Razlike su bile neznatne. U Morissetu je
nosila haljinu s tankim bijelo-ljubičastim prugama, s dugim
rukavima i visokim, zatvorenim ovratnikom, s odvojenim
uškrobljenim manšetama i kragnicom. Pregača je bila ista onakva
kao nekad, prostrana, bijela i kruta od škroba, i potpuno je
pokrivala suknju dok je na grudima prelazila u žabo sa širokim
naramenicama. Izgledala je vitka, tankog struka stegnutog
širokim, krutim, bijelim pojasom. I haljina i pregača dopirale su
joj do nešto iznad gležnjeva. Nosila je crne cipele s vezicama i
niskim petama, i crne pamučne čarape, isto kao u P. A. Kapica u
Morissetu nije bila tako zgodna kao u P. A., imala je oblik vrećice
za kuhanje pudinga, bijela, stegnuta vrpcom na zatiljku, sa
širokom krutom trakom sprijeda. Dva zareza na toj traki
označavala su da je njegovateljica Honour Langtry pripravnica na
drugoj godini obuke.
- To je zbog uniforme - rekla je Honour. - Naviknuta si da me
vidiš bez pregače i s velom.
- Što god nosiš, izgledaš kao ispod čekića.
- Jesi li postala pomoćnica glavne sestre u North Shoreu?
Sestra Dawkin tužno ju je pogledala.
- Nisam. Nisam, na žalost, mogla ostati u Sydneyju. Vratila
sam se u Royal Newcastle zato što je dovoljno blizu mojih da
mogu živjeti kod kuće. Kako je raditi u duševnoj bolnici?
- Meni se sviđa - rekla je Honour, a lice joj je zablistalo. -
Posao nije nimalo sličan poslovima medicinske sestre u bolnici
općeg tipa, naravno, iako i ovdje postoje medicinski kritični
slučajevi. Nikad u životu nisam vidjela toliko slučajeva epilepsije!
Ne možemo ih sve spasiti, jadnike, ah, bilo kako bilo, osjećam da
sam važnija, traženija i potrebnija nego ikad. Kao viša medicinska
sestra, ubrzo bih zaboravila što je to njegovati bolesnike, a ovdje,
bez obzira na okolnosti, radim upravo to. Pacijenti su nekako kao
rodbina. Znaš da će biti ovdje koliko i ti, pa i duže, ukoliko ne
umru od neke organske bolesti, recimo upale pluća... osjetljiviji
su od ljudi zdravog uma, kako sam ustanovila. I reći ću ti još
nešto, Sally... ako misliš da se medicinska sestra u općoj praksi
vezuje za svoje pacijente, trebalo bi da pokušaš raditi u duševnoj
bolnici. - Uzdahnula je. - Željela bih da sam mogla ovdje provesti
nekoliko godina prije nego što sam preuzela Odjel X... načinila
sam tamo mnoge pogreške iz pukog neznanja. Ipak, bolje ikad
nego nikad, kao što je biskup rekao barskoj plesačici.
Sestra Dawkin se osmjehnula.
- Čekaj, čekaj, takve primjedbe spadaju u moj stil, ne u tvoj!
Ako ne pripaziš, završit ćeš kao ja, pretvorit ćeš se u križanca
između zmaja i dvorske lude.
- Mogu zamisliti i goru sudbinu - rekla je Honour Langtry,
osmjehujući se, obuzeta istinskim zadovoljstvom. - Oh, Sally
draga, zaista sam sretna što te vidim! Nisam znala tko je to došao
da me obiđe. Ovo je mjesto toliko daleko od svih putova da nikad
dosad nisam imala posjetioca.
- I ja sam sretna što tebe vidim. Tvoje nedolaženje na
skupove i sastanke postalo je već upadljivo. Nisi nikad ni
pokušala uspostaviti neku vezu sa starom škvadrom iz Baze broj
15?
- Nisam. Čudno, uvijek sam mrzila pokušaje da se oživi ono
što je mrtvo - rekla je Honour Langtry, ne skrivajući nelagodnost.
- Mislim, to je kao da netko uzme lice, obreže ga po rubovima i sa
strane... a čovjek nikad ne bi smio vidjeti što se nalazi iza lica.
- To o čemu govoriš, to je rad u duševnoj bolnici!
Honour Langtry prekrižila je ruke i nagnula se naprijed.
- Nikad o tom poslu nisam mislila na takav način. Ali, bez
obzira na sve, mrzim seciranje onog što je mrtvo.
- Nevolja je s tobom što ćeš i ti postepeno skrenuti - rekla je
sestra Dawkin vedro. - Sigurna sam da hoćeš, živeći i radeći na
ovakvom mjestu, usred ovih lijepih vrtova i svega.
- Zašto si me pitala za Bazu broj 15, Sally?
- Oh, bez nekog posebnog razloga, u stvari, osim što sam se
sjetila da je jedan od tvojih bivših pacijenata došao u North Shore
prije nego što će otići u Newcastle.
Honour Langtry osjetila je kako joj se koža ježi, podrhtava i
svrbi je.
- Koji? - upitala je, potpuno suhih usta.
- Matt Sawyer. Njegovo sljepilo nije bilo posljedica histerije.
- Znala sam da nije. Što je bilo, u stvari?
- Veliki maligni tumor koji je pritiskao vidni trakt.
Meningeom brazde olfaktornog živca. Rastao je, cijelo vrijeme, ali
nije zbog njega primljen u North Shore. Dovezli su ga zbog
subarahnoidnog krvarenja.
Honour Langtry je uzdahnula.
- I umro je, naravno.
- Stigao je već u komi i umro tjedan dana kasnije, tiho, bez
patnje. Žao mi je njegove obitelji. Slatke djevojčice, divna žena.
- Da, i meni ih je žao - rekla je Honour Langtry tupo.
Zavladala je kraća šutnja, šutnja slična onoj u počast
istaknute ličnosti koja je otišla da se suoči sa Stvoriteljem.
Honour Langtry ispunila ju je pitajući se kako se Mattava
supruga odnosila prema Mattovoj sljepoći nakon što je konačno
doznala za nju. Kako je to utjecalo na njegovu djecu? I je li mu
supruga shvatila kako su ga bolno žigosali dijagnozom histerije?
Je li se možda pobunila protiv mozga koji je tvrdoglavo uskraćivao
očima pravo da vide? Ili je pretpostavila da je uzrok sljepoće u
nečemu kudikamo zloćudnijem od tvrdoglavosti mozga? Sigurno
jest, ako je fotograf dobro uhvatio oči gospođe Sawyer na onoj
slici što je stajala na Mattovom ormariću. Pa, dobro. „Počivaj u
miru, dragi moj Matte,” pomislila je nježno. „Duga bitka je
završena.”
- Zbog čega si napustila North Shore i otišla u Newcastle,
Sally? - upitala je, čudeći se od početka što se sestra Dawkin tako
lako odrekla položaja pomoćnice glavne sestre, o kojem je sanjala.
- Radi starog oca, da budem iskrena - rekla je sestra Dawkin
potišteno. - Ateroskleroza, senilnost, kortikalna atrofija... sve se
svodi na isto. Morala sam ga jutros smjestiti u bolnicu.
- Oh, Sally! Tako mi je žao! A gdje je? Ovdje?
- Da, ovdje je. Bilo mi je strašno teško da to uradim, i
pokušala sam sve da to izbjegnem, vjeruj mi. Vratila sam se kući
u Newcastle u nadi da ću uraditi nešto, ali mami je već preko
sedamdeset i ne može se nositi s tatom kad njemu padne na
pamet da skine hlače i sve i otkaska u trgovinu bez ičega na sebi.
Jedino rješenje bilo je da napustim posao, ali ja sam jedina koja
zarađuje, drugih novaca nemamo, a uz to sam još stara frajla.
Nemam, na žalost, muža koji bi teglio za kuću Dawkin.
- Ne brini, bit će mu dobro ovdje - rekla je Honour Langtry
čvrstim glasom, uvjerljivo. - Ovdje su svi pažljivi prema starcima,
a ima ih mnogo. Ja ću ga redovito obilaziti. Jesi li tako saznala da
sam ja ovdje?
- Ne. Mislila sam da si u Callan Parku, pa sam očajnički
nastojala da tatu smjestim tamo, umjesto ovdje. Čak sam otišla
na razgovor s glavnom sestrom u Callan Parku... hvala bogu što
sam u ovoj struci, to je ogromna razlika!... I od nje sam doznala
da si ovdje. Odmah se sjetila razgovora s tobom. Ne događa se
često da se medicinska sestra s tvojim iskustvom prijavi da radi u
duševnoj bolnici, mislim. Bilo kako bilo, možeš i sama zamisliti
kakav je to blagoslov s neba bio, doznati da si ovdje! Čitav se dan
motam naokolo, glavna mi je sestra čak ponudila da te pozove, ali
nisam htjela da te dižem s posla, osim toga, ja sam takva
kukavica! Bože, ni sama ne znam kako ću se noćas vratiti kući i
pogledati u oči sirotoj mami... - Zastala je na trenutak, da se
pribere. - I tako sam na nekoliko sati odgodila taj strašni susret, i
ostala da se isplačem na tvom ramenu.
- Znaš da to uvijek možeš, Sally. Plakala sam i ja na tvom
ramenu.
Sestra Dawkin odmah se razvedrila.
 - Da, jesi, plakala si, zar ne? Zbog one proklete male kuje,
sestre Pedder.
- Ne vjerujem da znaš gdje je ona sad.
- Ne znam, i nije mi stalo da znam. Oh, vjerojatno se već
udala, kladila bih se u godišnju plaću! Sestra Pedder nije bila
stvorena da radi za kruh svagdanji.
- Onda se nadajmo da joj muž, tko je da je, financijski dobro
stoji i da je temperamentne naravi.
- Da - rekla je sestra Dawkin, pomalo odsutno. Oklijevala je,
duboko udahnula kao da namjerava zagristi u nešto neukusno, a
onda rekla, teško nalazeći riječi:
- U stvari, Honour, postoji još jedan razlog zbog kojeg sam te
željela vidjeti, osim tate. Kad mi je glavna sestra u Callan Parku
rekla gdje se nalaziš, počelo mi je svitati. Čitaš li slučajno neke
novine koje izlaze u Newcastleu?
Honour Langtry ju je pogledala ne shvaćajući, pomalo
sumnjičavo.
- Ne čitam.
Sestra Dawkin klimnula je glavom.
- Naravno, znala sam da nisi iz doline Huntera, a kad sam
saznala gdje se nalaziš, odmah sam pomislila kako vjerojatno ne
čitaš ništa od onoga što izlazi u Newcastleu. Jer, da čitaš,
vjerujem da sad ne bi bila ovdje.
Honour Langtry je pocrvenjela, ali se i dalje držala tako
ponosito i nepristupačno da je sestri Dawkin bilo teško da
nastavi:
- Dok smo još bili u Bazi broj 15, primijetila sam koliko si
naklonjena Michaelu Wilsonu, i moram priznati da sam očekivala
da ćete poslije rata ostati zajedno. A onda, kad sam pročitala
priču u novinama, znala sam da niste ostali zajedno. Konačno
sam saznala da si ovdje u Morissetu, i činilo mi se da si našla
mjesto blizu, ali ne previše blizu njega, možda se nadajući da ćete
se sresti ili s namjerom da ga potražiš kad se prašina slegne...
Honour, ti pojma nemaš o čemu ja pričam, zar ne?
- Nemam - šapnula je Honour Langtry, kao oduzeta.
Sestra Dawkin nije vrdala; nosila se već previše dugo sa
sličnim situacijama da bi sad mnogo okolišala, ali je nastojala da
svoju dužnost obavi sa što više obzira, s razumijevanjem i
iskrenošću.
- Draga moja, Michael Wilson je mrtav već četiri mjeseca.
 Lice Honour Langtry izgledalo je prazno, bezizražajno,
beživotno.
- Nisam sklona intrigama, i ne govorim ti ovo zato da mogu
gledati kako patiš. Samo sam mislila da, ako ne znaš, treba da
znaš. Bila sam u tvojim godinama i potpuno razumijem to što
proživljavaš. Nada može biti nešto najokrutnije na svijetu, i
postoje situacije kad ono najviše što čovjek može za nekoga
učiniti jest ubiti u njemu beznadnu nadu. Zaključila sam da ćeš
možda, ako ti kažem što se dogodilo, učiniti nešto sa svojim
životom prije nego što bude prekasno i posljednja prilika
propuštena. Kao što se dogodilo meni. I bolje je da ti to kažem ja,
nego jednog lijepog, sunčanog dana neki maitlandski trgovac.
- Ubio ga je Benedict - rekla je Honour Langtry bezbojnim
glasom.
- Nije. On je ubio Benedicta, a zatim sebe. I sve se to
dogodilo zbog nekog ludog psa kojeg su imali i koji je upao u
kokošinjac njihovog susjeda farmera i, igrajući se, napravio grdnu
štetu. Farmer se dovezao na Michaelovo imanje sav izvan sebe od
bijesa i napao Michaela.
Na to je Benedict nasrnuo na farmera i, da ga Michael nije
zadržao, vjerojatno bi sad bio mrtav i farmer. Ovaj je, međutim,
otišao na policiju, ali dok je policija stigla na Michaelovu farmu,
sve je bilo svršeno. Bili su obojica mrtvi. Michael je dao Benedicta
prejaku dozu barbiturata, a zatim se ustrijelio. Nije se nimalo
mučio. Previše je dobro znao kamo treba da nišani.
Honour se silom odbacila dalje od sestre Dawkin i ostala
sjediti skršena, opuštena, kao stara lutka od krpa.
„Oh, Michael, moj Michael!” Zapretana ljubav, čežnja, žudnja
izbile su svom snagom na površinu njene svijesti. Bol ju je
razdirao, tresao, gušio je. „Oh, Michael! Nikad, nikad, nikad ga
više neće vidjeti, a kako joj je strašno nedostajao! Bila je cijelo
vrijeme dovoljno blizu njega da ga posjeti bilo kojeg slobodnog
dana, a nije to učinila. Sad je mrtav, a ona to nije ni znala, nije
čak ni osjetila u dubini duše koja je tako strašno, tako silno
čeznula za njim.
Epizoda s Benedictom došla je do neizbježnog kraja.
Drukčije, to je sad znala, i nije mogla završiti. Dok je on s njim,
Benedict je siguran - Michael je bio uvjeren u to, jer je
dobrovoljno primio na svoja pleća teret brige za Benedicta, a svaki
trud mora donijeti nagradu u obliku svijesti o dobro obavljenom
poslu. I tako je, kad više nije mogao biti siguran, otpremio
Benedicta, tiho i obzirno. Nakon toga, naravno, više nije imao
drugog izbora nego da otpremi i sebe. Michael nije mogao živjeti u
zatvoru, čak ni na Odjelu X, ni u Morissetu. Bio je ptica, ali
krletka u kojoj će živjeti morala je biti njegova vlastita tvorevina.
„Oh, Michael, moj Michael! Čovjek ne može biti više od onog
što jest. Pokošen kao trava.”
Okrenula se sestri Dawkin i ljutito rekla:
- Zašto nije došao k meni? Zašto nije došao k meni? Je li
moguće reći istinu a da to ne zaboli?
Sestra Dawkin nije vjerovala da može, ali je pokušala.
- Možda te je jednostavno zaboravio. Zaboravljaju nas, znaš -
rekla je blago.
To je bila nepodnošljiva misao.
- Nemaju prava da nas zaborave! - viknula je Honour
Langtry.
- Ali nas zaboravljaju. To im je u naravi, Honour. To ne znači
da nas ne vole, već samo da idu dalje! A idemo i mi. Nitko od nas
ne može dopustiti sebi da živi u prošlosti. - Raširila je ruke kao da
želi obuhvatiti čitavu duševnu bolnicu Morisset. - Kad bismo to
pokušali, svi bismo završili ovdje.
Honour Langtry skupljala je komadiće, jedan po jedan,
hladna, odsutna, osamljena.
- Da, vjerojatno - rekla je polako. - Uostalom, ja sam već
ovdje.
Sestra Dawkin je ustala, obula cipele, pružila ruku i podigla
Honour Langtry iz naslonjača.
- Točno, ti si ovdje, ali ti si s druge strane ograde, među
onima koji rade za druge. I treba da ostaneš na toj strani, ne
zaboravi to, što god odlučila da uradiš. - Uzdahnula je. - Moram
poći. Mama me čeka.
„Oh, Sally, ti se boriš s pravim problemima!” pomislila je
Honour Langtry, prateći svoju prijateljicu kroz predvorje zgrade u
kojoj su stanovale njegovateljice. Bilo je tužno tako završiti život,
s premalo novca, sa starim roditeljima i bez nade da će joj tko
pomoći. I na kraju u samoći. Sve što je savjesno obavljanje
dužnosti donijelo Sally Dawkin, bile su nove obaveze. „E pa,”
zaključila je Honour Langtry, „meni je dosta tih dužnosti i
obaveza. Upravljale su čitavim mojim životom. I ubile su
Michaela.”
 Otišle su do mjesta gdje je sestra Dawkin ostavila automobil,
koji je posudila da prebaci oca u Morisset. Prije nego što je ušla u
kola, Honour Langtry je ispružila ruke i kratko ali čvrsto je
zagrlila.
- Pazi na sebe, Sally, i ne brini za oca! Ovdje će mu uvijek
biti dobro.
- Pazit ću se, ne brini. Danas sam na niskim granama, a
sutra, tko zna? Možda dobijem premiju na lutriji. A ni Royal
Newcastle nije tako loše mjesto. Još bih mogla postati glavna
sestra, a ne samo pomoćnica. - Sjela je za upravljač. - Ako se
kadgod uputiš na sjever, do Newcastlea, javi mi se pa ćemo izići
da nešto prigrizemo i popričamo. Nije dobro gubiti veze s ljudima,
Honour. Ja ću te, sa svoje strane, potražiti kad god dođem u
posjet tati.
- Bit će mi drago, ali ne vjerujem da ću još dugo ostati ovdje.
U Melbourneu živi netko koga bih htjela podsjetiti da sam još
živa, prije nego što bude kasno - rekla je Honour.
Lice se sestri Dawkin ozarilo.
- Tako je, djevojko! Živi svoj život onako kako misliš da ga
treba živjeti. - Otpustila je kvačilo, veselo mahnula i kola su
odskakutala kao klokan.
Honour Langtry je neko vrijeme stajala i pratila je pogledom,
mašući, a onda se okrenula i vratila u zgradu njegovateljica,
oborene glave, prateći pokrete svojih nogu koje su se u mraku
pretvorile u dvije jedva razgovijetne, tamne mrlje.
Neil je rekao da će je čekati. Melbourne nije daleko, ako se
leti avionom. Mogla bi odletjeti do Melbournea kad bude imala
četiri slobodna dana za redom. A ako je on zaista još čeka, ne
mora se više ni vraćati u Morisset. Ima trideset dvije godine, i što
je za to vrijeme stekla? Nekoliko papira s pečatima, nekoliko traka
i dvije-tri medalje. Nema muža, nema djece, nema vlastitog života.
Ima samo služenje drugima, uspomena i mrtvog dragog.
Nedovoljno.
Podigla je glavu i pogledala u žute osvijetljene četverokute
oko sebe, to prostrano mjesto za odlaganje napuštenih, onih za
koje više nema nade. Kad je njen red na četiri slobodna dana?
Trebalo je da radi tri dana, nakon toga će imati tri slobodna dana,
zatim će biti četiri dana u službi i dobiti četiri slobodna dana. Za
deset dana, dakle.
Oh, pa to je divno! Otputovat će u Melbourne tek nakon
velikog koncerta. Trebalo je da to bude njihov do tada najveći
pothvat; samo da jadna stara Marg nekako zapamti one dvije
riječi koje treba da izgovori! A toliko je željela da sudjeluje da
nitko nije imao srca da je odbije. Mogle su samo da se mole bogu,
to je bilo sve. Sreća da je odjelna otkrila da Annie zna pjevati! Kad
se dotjera, sasvim je zgodna, a muški pacijenti u košarani izradit
će veliku krletku od pruća i obojiti ga zlatnom bojom, pa će Annie
u njemu pjevati Ja sam ptica u zlatnoj krletci. Skeč s mačkom i
mišem oduševit će nimalo kritički raspoloženo gledateljstvo, samo
ako Su-Su odigra svoju ulogu a da ne dobije napad...
Honour Langtry je zastala kao da joj je neka divovska ruka
iznenada prepriječila put. „O čemu ja to, zaboga, razmišljam! Pa,
ja ih ne mogu napustiti! Koga bi drugog imali ako ljudi kao ja odu
slijepo loveći neki svoj san? Jer to je san, šašav san nezrele
djevojčice! Evo, ovo je moj život. Za ovo sam šegrtovala. Michael je
to znao. I Sally Dawkin je u pravu. Istina je okrutna, ali se od
istine ne može pobjeći, a ako boli, čovjek mora jednostavno
izdržati bol. Zaboravljaju nas. Osamnaest mjeseci bez i jedne
jedine riječi od njega. I Neil ju je zaboravio. Dok sam bila središte
njegovog svemira, volio me je i bila sam mu potrebna. Zašto bih
mu bila potrebna sada? I zašto da me sad voli? Poslala sam ga u
jedan drukčiji svijet, veći, uzbudljiviji, oh, da, mnogo uzbudljiviji i
okićen ženama. Zašto bi se, zaboga, sjećao dijela svog života u
kojem je doživio toliko boli? I što je još važnije, zašto bih ja
očekivala da se on toga sjeća? Michael je bio u pravu. Michael je
znao. Snažnoj ptici potrebno je mnogo prostora za let.”

Ona ima svoju dužnost. Koliko je ljudi kadro da uradi ono što ona
može bez imalo napora? Koliko ljudi ima te škole, ima to znanje,
praksu, urođeni osjećaj? Na jednu njegovateljicu koja je imala
snage da izdrži trogodišnju obuku u duševnoj bolnici, dolazi deset
onih koje su odustale. A ona je imala potrebnu snagu. I ima
ljubav prema tom pozivu. To nije samo posao - tom pozivu
podarila je svoje srce, i ono leži duboko u njemu. To je ono što je
uistinu željela. Njena je dužnost upućuje na one koje je svijet
zaboravio, na one koji mu nisu bili potrebni, ili koje ponekad
naprosto nije mogao gledati. Honour Langtry krenula je dalje,
odlučno, bez imalo straha, konačno shvativši samu sebe. I
shvativši da je dužnost, ta najgora od svih opsesija, samo drugo
ime za ljubav.