INTERNACIONALNI UNIVERZITET TRAVNIK U TRAVNIKU

PRAVNI FAKULTET TRAVNIK U TRAVNIKU

USTAV BiH I LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

SEMINARSKI RAD

Predmet: USTAVNO PRAVO II

Mentor: Prof.dr.sc. Dragan Golijan Student: Jasmina Ugarak

Broj indexa: P-16/20
SADRŽAJ

USTAV BOSNE I HERCEGOVINE.......................................................................................................3

ČLANOVI USTAVA BIH.........................................................................................................................5
EVROPSKA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA..............................11
LJUDSKA PRAVA I SLOBODE...........................................................................................................12
ZAKLJUČAK..........................................................................................................................................16
LITERAURA...........................................................................................................................................17
USTAV BOSNE I HERCEGOVINE

Ustav Bosne i Hercegovine predstavlja sastavni dio, odnosno Aneks 4. Opšteg okvirnog
sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, koji je parafiran 21. novembra 1995. godine u Dejtonu
(SAD, država Ohajo), a potpisan 14. decembra iste godine u Parizu. Danom potpisivanja Opšteg
okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, stupio je na snagu i ovaj Ustav. Ovakav
postupak donošenja, kao i sam ustavni akt, su specifični u odnosu na uobičajenu praksu.
Specifičnosti se ogledaju u slijedećem: 1. obzirom na međunarodni karakter Opšteg okvirnog
sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini u čijem je sastavu, on je akt međunarodnog prava, što
ga razlikuje od ustava većine zemalja, koji su uglavnom akti državnog prava. Polazeći od te
činjenice, specifičnim ga čini i to što ga nije donio ustavotvorni organ, nego potpisnici Mirovnog
sporazuma, pa je, shodno tome, neuobičajeno pojednostavljen bio i sam postupak njegovog
donošenja.2. Ustav je veoma kratak (dvanaest članova) što je posljedica anglosaksonskog
pristupa u načinu njegovog koncipiranja, a ''Neke norme, odredbe i instituti su nedorečeni,
alternativni, i višeznačni za tumačenje i primjenu. Takođe, postoji i mnogo pravnih (ustavnih)
praznina.'' 1, pa se može zaključiti da nije obuhvatio sve ono što je uobičajena ustavna materija.
Ustav Bosne i Hercegovine se sastoji od preambule i normativnog dijela kojeg, kako je već
navedeno, čini dvanaest članova. Takođe, Ustav BiH ima i dva aneksa: Aneks I – Dodatni
sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini i Aneks II – Prelazni
aranžmani. Preambula Ustava BiH, prema stavu Ustavnog suda BiH, ''ima isto pravno dejstvo (i
snagu) kao i normativni dio Ustava'' 2, iako se to, prema načinu na koji je koncipiran odnos
između preambule i normativnog dijela, ne bi moglo reći, jer iz formulacije na njenom kraju,
gdje je naznačeno da ''Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno sa drugima), i
građani Bosne i Hercegovine ovim odlučuju da Ustav Bosne i Hercegovine glasi:'', teorijski
proizilazi da preambula nema isto pravno dejstvo i snagu kao i normativni dio Ustava. 3 U Ustavu
BiH preambula je srednje dužine, a njeni tvorci polaze od toga da su konstitutivni narodi i
građani u BiH prihvatili postojeću realnost (potrebu za uspostavljanjem mira i suverenitet,
teritorijalni integritet i političku nezavisnost BiH u skladu sa međunarodnim pravom), te da će
stremiti univerzalnim vrijednostima (poštovanju ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti;
miru, pravdi, trpeljivosti i pomirenju; opredjeljenosti za demokratske državne institucije i
poštene postupke), povećanju opšteg blagostanja i privrednog rasta, štiteći privatnu svojinu i
unapređujući tržišnu privredu, pri čemu će se rukovoditi Univerzalnom dekaracijom o pravima
čovjeka, međunarodnim sporazumima o građanskim, političkim, ekonomskim, društvenim,
kulturnim i humanutarnim pravima, Dekleracijom o pravima pripadnika nacionalnih, etničkih,
vjerskih i jezičkih manjina, kao i drugim instrumentima za ljudska prava. Takođe, autori Ustava
u preambuli pozivaju na potrebu pridržavanja Osnovnih principa o kojima su postignuti
sporazumi u Ženevi i Njujorku (08. i 26. septembra 1995. godine).

1
Dr. Rajko Kuzmanović i dr. Mile Dmičić, Ustavno pravo, Banja Luka 2002. godine, str 327
2
Ibid, str 329
3
Preambula Ustava Bosne i Hercegovine
Normativni dio Ustava Bosne i Hercegovine sastoji se od dvanaest članova i dva aneksa, i s
obzirom na to, predstavlja najkraći ustav na svijetu. Istina, veći dio njegovih članova je veoma
dug i uglavnom svaki od njih predstavlja zaokruženu cjelinu. Tako se prvi član koji se sastoji od
sedam tačaka, odnosi na određenje države Bosne i Hercegovine. Njime se utvrđuje da je
zvanično ime države ''Bosna i Hercegovina'', da se ona sastoji od dva Entiteta, Federacije
Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, da joj je glavni grad Sarajevo, te da će njeni simboli
biti utvrđeni na način što će ih odrediti Parlamentarna skupština, a potvrditi Predsjedništvo.
Ovim članom se ozvaničava izmjena njene unutrašnje strukture, a potvrđuju njene dotadašnje
međunarodno priznate granice, međunarodno-pravni kontinuitet i članstvo u Organizaciji
ujedinjenih nacija, kao i mogućnost traženja članstva kako u organizacijama u okviru
Ujedinjenih nacija, tako i u drugim međunarodnim organizacijama. Nadalje se u ovom članu
promoviše načelo o demokratskom karakteru Bosne i Hercegovine koje će se obebijediti
djelovanjem zakona i provođenjem slobodnih i demokratskih izbora, zatim načelo o punoj
slobodi kretanja robe, usluga, kapitala i lica po čitavoj Bosni i Hercegovini koje neće biti
ometano od strane institucija BiH i Entiteta, isključujući i kontrolu na linijama međuentiteskih
razgraničenja. U sedmoj tački ovog člana utvrđena su načela koja se odnose na državljanstvo
Bosne i Hercegovine, zaštita državljana BiH u inostranstvu i u načelu propisuje način izdavanja
pasoša. Uočljivo je da se pri formulisanju načela koja se odnose na državljanstvo strogo vodilo
računa o pridržavanju međunarodno prihvaćenih standarda u zaštiti ljudskih prava i sloboda.
ČLANOVI USTAVA BIH

Drugi član kroz sedam tačaka govori o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Ovim članom
stvaraju se osnovne pretpostavke za razradu navedene materije Aneksom 6. Opšteg sporazuma
(Sporazum o ljudskim pravima), te se u tom smislu njime predviđa obrazovanje Komisije za
ljudska prava u Bosni i Hercegovi kao institucionalne garancije obezbjeđivanja najvišeg nivoa
međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda od strane Bosne i Hercegovine i njenih
entiteta. U nastavku se doslovno pojedinačno nabrajaju prava i slobode4 utvrđene Evropskom
konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima koja će se prema
ovom članu direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i imati primat nad svim ostalim
zakonima, pri čemu se u njihovoj primjeni isključuje svaka diskriminacija po polu, rasi, boji
kože, jeziku, vjeroispovjesti, političkim i drugim stavovima, nacionalnom i socijalnom porijeklu,
pripadnosti nacionalnoj manjini, imovinskom statusu ili statusu koji se stiče rođenjem. Takođe,
ovdje Bosna i Hercegovina prihvata da ostane ili postane strana potpisnica međunarodnih
sporazuma navedenih u posebnom dodatku - Aneksu 1 koji je sastavni dio Ustava BiH, čime se
praktično obavezala na njihovu primjenu. Načelno se u ovom članu govori i o pravima izbjeglih i
raseljenih lica, a što je Aneksom 7 Opšteg sporazuma predmet detaljne razrade. Ona se u suštini
odnose na pravo povrata otuđene imovine nakon 1991. godine ili njenu nadoknadu, kao i
osporavanje preuzetih obaveza ili izjava datih pod prinudom u vezi sa tom imovinom. Saradnja i
omogućavanje neograničenog pristupa različitim međunarodnim organizacijama osnovanim radi
nadgledanja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini se garantuju ovim članom Ustava, pri čemu se
pod pojmom ''međunarodne organizacije'' podrazumijevaju posmatračka tijela predviđena
međunarodnim sporazumima navedenim AneksomUstava BiH, Međunarodni sud za bivšu
Jugoslaviju kao i druge organizacije sa mandatom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija za
nadgledanje ljudskih prava ili humanitarnih prava, a pojam Bosna i Hercegovina podrazumijeva
sudove, tijela, organe uprave, kao i ''instrumenti kojima upravljaju entiteti ili koji funkcionišu u
entitetima'' (član 2. tačka 6. Ustava BiH).
Članom 3. utvrđuju se, posebno oblasti koje su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine i
oblasti u nadležnosti entiteta, te njihovi međusobni odnosi. U nadležnosti institucija Bosne i
Hercegovine su: spoljna politika, spoljna trgovina, carinska politika, monetarna politika u obimu
utvrđenom članom 7., finansijska politika institucija Bosne i Hercegovine i finansiranje
međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, imigraciona i politika u vezi sa izbjeglicama i
pružanjem azila i njihova regulativa, sprovođenje međunarodnih krivičnih zakona, krivičnih
zakona koji važe među entitetima, kao i odnosi sa Interpolom, izgradnja i funkcionisanje
međunarodnih komunikacionih objekata i veza, regulisanje saobraćaja između entiteta i kontrola
vazdušnog prostora. Iako se ovim članom generalno utvrđuje ''Sve funkcije vlasti i sva
ovlašćenja koja nisu izričito ovim Ustavom dodijeljena institucijama Bosne i Hercegovine
pripašće njenim entitetima'' (član 3. tačka 3. (a) Ustava BiH), ipak su u njemu navedene one
nadležnosti entiteta u kojima se isključuje njihova potpuna autonomnost, s ciljem očuvanja
državnog autoriteta BiH u međunarodnim odnosima. To su nadležnosti koje se odnose na
zasnivanje specijalnih paralelnih odnosa sa susjednim zemljama, uredno izvršavanje preuzetih
finansijskih obaveza čije bi neispunjavanje štetilo poštovanju međunarodnih obaveza Bosne i
Hercegovine ili njenom članstvu u međunarodnim organizacijama, obrazovanje organa za
održavanje reda i mira koji će se u stvaranju bezbjednih i sigurnih uslova na području entiteta
pridržavati međunarodno priznatih standarda i poštovati međunarodno priznata ljudska prava i
osnovne slobode, sporazume sa državama i međunarodnim organizacijama, izuzimajući one za
koje Skupština BiH zakonom utvrdi da nije potrebno takvo odobrenje. Ovaj član obavezuje na
usklađenost entitetskih ustava i državnih i entitetskih zakona sa Ustavom BiH, a istovremeno i sa
opštim principima međunarodnog prava. Ukoliko se entiteti ne protive, između njih je na osnovu
odluke Predsjedništva BiH, moguća koordinacija po pitanjima koja ne spadaju u nadležnost
institucija BiH, a takođe, predviđa se da se entiteti mogu sporazumjeti da postojeće ili
novoobrazovane institucije BiH preuzmu nadležnosti vezane za sprovođenje odredbi iz aneksa 5.
do 8. Opšteg sporazuma 4, kao i očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Kao jedna
od obaveza je i započinjanje, u periodu od 6 mjeseci od stupanja na snagu Ustava,
međuentitetskih pregovora radi prenošenja nadležnosti na BiH i drugih pitanja, pri čemu se
posebno akcentiraju pitanja vezana za korištenje energetskih izvora i kooperacije u privrednim
projektima.
Član 4. odnosi se na Skupštinu BiH. Skupština BiH sastoji se od Vijeća naroda i Predstavničkog
vijeća. Tačkom 1. ovog člana utvrđeno je da Vijeće naroda čini petnaest delegata, i to dvije
trećine iz Federacije BiH, koje bira Vijeće naroda Federacije BiH, tako što pet Bošnjaka biraju
bošnjački delegati i pet Hrvata koje biraju hrvatski delegati, i jednu trećinu, tj. pet delegata
srpske nacionalnosti, iz Republike Srpske, koje bira Narodna skupština Republike Srpske.
Odluke u Vijeću naroda mogu se donositi ukoliko su prisutna najmanje po tri delegata iz sva tri
konstitutivna naroda. U tački 2. predviđeno je da Predstavničko vijeće sačinjava 42 člana koji se
direktno biraju u skladu sa jedinstvenim izbornim zakonom 5i to, dvije trećine sa teritorije
Federacije BiH, i jedna trećina sa teritorije Republike Srpske, a odluke se mogu donositi kada je
prisutna većina članova ovog vijeća. Nadalje se u članu 4. utvrđuje da se oba vijeća moraju
sastati u Sarajevu najkasnije u roku od trideset dana po završetku izbora. Takođe, predviđa se da
se većinom glasova utvrde interna pravila, te da se u oba vijeća na isti način izaberu predsjednik
i potpredsjednici, vodeći računa o zastupljenosti na tim funkcijama sva tri naroda koji će se
tokom mandata rotirati. Usvajanje zakona uslovljeno je odobravanjem od oba vijeća. Iako je
ovim članom regulisano da se u oba vijeća odluke donose većinom prisutnih koji glasaju, ipak je
predviđeno da članovi i delegati nastoje da se u toj većini obezbijedi najmanje po jedna trećina
njihovih glasova sa teritorije svakog entiteta. Ukoliko se to ne obezbijedi predviđa se da se u
roku od tri dana predsjednik i potpredsjednici vijeća komisijski usaglase po pitanju o kojem se
odlučuje, a ako u tome ne uspiju, organizovaće se ponovno glasanje, a odluka će se smatrati
4
Aneks 5 – Sporazum o arbitraži; Aneks 6 – Sporazum o ljudskim pravima; Aneks 7 – Sporazum o izbjeglicama i
raseljenim licima i Aneks 8 – Sporazum o komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika.
5
Ustav predviđa da se prvi izbori za članove Predstavničkog vijeća i Predsjedništva BiH održe u skladu sa Aneksom
3. Opšteg sporazuma.
prihvaćenom ako za nju glasa većina prisutnih, pod uslovom da protiv nje nije glasalo dvije
trećine ili više članova ili delegata iz jednog entiteta. Ovaj član predviđa posebnu proceduru
odlučivanja u Vijeću naroda u slučaju kada se od strane većine delegata jednog od naroda
razmatrana odluka proglasi destruktivnom po interese tog naroda. U tom slučaju posebnost
odlučivanja ogleda se u donošenju odluke glasovima većine delegata pojedinačno iz sva tri
naroda. Međutim, ukoliko se većina delegata bilo kojeg od tri naroda protivi proglašenju ove
odluke destruktivnom, odnosno protivi se posebnoj proceduri odlučivanja, predsjedavajući
Vijeća će formirati tročlanu komisiju od predstavnika sva tri naroda, koja u roku od pet dana
treba da donese usaglašeno rješenje spornog pitanja. Ako u tome ne uspije, sporno pitanje se
upućuje Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine radi utvrđivanja regularnosti procedure. Ustavom
su u ovom članu utvrđuju ovlašćenja Skupštine da donosi zakone potrebne za sprovođenje
odluka Predsjedništva BiH, kao i ispunjavanja obaveza koje ima prema Ustavu, odlučuje o
izvorima i visini prihoda potrebnih za funkcionisanje institucija BiH i izmirenje njenih
međunarodnih obaveza, usvaja budžet za institucije BiH, odobrava ratifikaciju sporazuma,
rješava o drugim pitanjima vezanim za vršenje svojih dužnosti kao i pitanjima koja joj
uzajamnim sporazumima entiteti stave u nadležnost. Član 4. još predviđa da skupštinske odluke
neće stupati na snagu prije objavljivanja, javnost rada koja podrazumijeva javne rasprave i
objavljivanje zapisnika sa sjednica oba vijeća, te imunitet delegata i članova od građanske ili
krivične odgovornosti za djela izvršena u okviru svojih nadležnosti u Skupštini.
Član 5. Ustava Bosne i Hercegovine sastoji se od odredaba kojima se utvrđuje sastav, način
izbora i rada i nadležnosti Predsjedništva BiH, Ministarskog savjeta i Stalne komisije.
Odredbom koja se odnosi na sastav Predsjedništva BiH predviđeno je da ga sačinjavaju tri člana
i to dva, jedan Bošnjak i jedan Hrvat, iz Federacije BiH, i jedan Srbin iz Republike Srpske. Sva
trojica biraju se na direktnim izborima u svojim entitetima, prvi put na dvije, a nakon toga, na
svim slijedećim izborima, na četiri godine. Svaki glasač ima pravo da glasa za jedno mjesto u
Predsjedništvu. Detalji vezani za ove izbore predviđeno je da se propišu posebnim izbornim
zakonom, kao i način popune eventualno upražnjenog mjesta u Predsjedništvu. Izabrani članovi
Predsjedništva imaju pravo na dva uzastopna mandata, a ponovo mogu biti birani na tu funkciju
najmanje četiri godine po isteku prethodnog mandata. Funkciju predsjednika Predsjedništva,
nakon prvih izbora, predviđeno je da prvi vrši član koji je dobio najveći broj glasova na
izborima, a za ubuduće se predviđa da metod biranja predsjednika i način rotacije na toj funkciji
utvrdi Skupština. Način zakazivanja i održavanja svojih sjednica, Predsjedništvo utvrđuje
pravilnikom koji samo donosi. Ovim članom se predviđa da Predsjedništvo odluke donosi
većinom, samo onda kada se iscrpe mogućnosti da se one donesu konsenzusom. Ukoliko neki od
članova Predsjedništva u roku od tri dana od dana usvajanja neke od odluka Predsjedništva,
iskoristi ustavno pravo da istu proglasi štetnom po vitalni interes entiteta sa čije teritorije je taj
član izabran, propisuje se procedura prema kojoj se takva odluka upućuje Narodnoj skupštini
Republike Srpske, ako ju je štetnom proglasio član Predsjedništva iz Republike Srpske, odnosno
bošnjačkim ili hrvatskim delegatima u Vijeću naroda Federacije BiH, zavisno od toga da li ju je
štetnom proglasio bošnjački ili hrvatski član Predsjedništva. U slučaju da u roku od deset dana
dvotrećinskom većinom glasova, ova tijela potvrde da je odluka štetna ona neće stupiti na snagu.
Nadalje se preciziraju ovlaštenja Predsjedništva i u tom smislu utvrđuje da Predsjedništvo vodi
spoljnu politiku politiku BiH, imenuje ambasadore i ostale međunarodne predstavnike BiH,
vodeći računa da ih se sa teritorije Federacije može imenovati najviše dvije trećine, predstavlja i
kandiduje članstvo BiH u međunarodnim organizacijama i institucijama, pregovara, i uz
odobrenje Skupštine ratifikuje sporazume BiH ili ih odbacuje, izvršava odluke Skupštine, na
preporuku Ministarskog savjeta predlaže budžet Skupštine, na zahtjev Skupštine, a najmanje
jednom godišnje podnosi joj izvještaj o sopstvenim troškovima, po potrebi koordiniraju svoj rad
sa radom međunarodnih i nevladinih organizacija u BiH,obavlja ostale funkcije po nalogu
Skupštine ili o kojima su se sporazumjeli entiteti. Ministarski savjet obrazuje se radi vođenja
politike i sprovođenja odluka Bosne i Hercegovine. On je dužan da izvještava Skupštinu o stanju
u oblastima za koje je nadležan, uključujući i izvještaje o troškovima BiH, jednom godišnje. Ovo
tijelo sačinjava Predsjednik i potreban broj ministara po pojedinim oblastima. Predsjednika
Ministarskog savjeta nominuje Predsjedništvo BiH, a ministre i njihove pomoćnike, Predsjednik
Ministarskog savjeta. Pri tome se mora voditi računa da sa teritorije Federacije mogu biti
izabrane najviše dvije trećine ministara, a da pomoćnici ministara ne mogu biti iz reda
konstitutivnog naroda kojem pripadaju ministri. Za stupanje na dužnost Predsjednika
Ministarskog savjeta, ministara i njihovih pomoćnika potrebno je odobrenju Predstavničkog
doma Skupštine BiH. Takođe, predviđeno je da Ministarski savjet podnese ostavku ukoliko mu
Skupština izglasa nepovjerenje. Član 5. sadrži i odredbe prema kojima nijedan entitet neće
prijetiti silom niti upotrebljavati silu protiv drugog entiteta. Obzirom da su entiteti u jednom
periodu raspolagali vlastitim oružanim snagama, odredbama ovog člana je određeno da svaki
član Predsjedništva ima ovlaštenja za civilno komandovanje oružanim snagama, da će oružane
snage u Bosni i Hercegovini funkcionistai u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom
BiH i da ni pod kojim uslovima bez odobrenja vlade jednog entiteta i Predsjedništva BiH ne
mogu stupiti na teritoriju drugog entiteta. Radi koordinacije aktivnosti oružanih snaga u BiH
predviđeno je da Predsjedništvo BiH izabere Stalni komitet za vojna pitanja u čiji sastav ulaze i
članovi Predsjedništva .
U članu 7. Ustava predviđeno je postojanje Centralne banke Bosne i Hercegovine. Njena uloga je
da vrši emisiju novca i vodi monetarnu politiku BiH, a konkretne nadležnosti joj utvrđuje
Skupština BiH. Nadležnost Centralne banke BiH je u prvih šest godina od stupanja na snagu
Ustava ograničena samo na kontrolu vrijednosti valute, a nakon toga Skupština BiH joj može
proširiti ovlaštenja i na davanje kredita doštampavanjem novca bez pokrića. Predsjedništvo
Bosne i Hercegovine imenuje pet članove Upravnog odbora Centralne banke BiH na period od
šest godina, koliko traje i mandat guvernera kojega Odbor imenuje iz reda svojih članova. Ustav
je predvidio da se u prvom šestogodišnjem periodu Upravni odbor sastoji od guvernera (koji ne
može biti državljanin BiH niti neke od susjednih zemalja) kojeg, uz konsultacije sa
Predsjedništvom BiH, imenuje Međunarodni monetarni fond, i tri člana koje imenuje
Predsjedništvo BiH. Dva člana moraju biti iz Federacije (jedan Bošnjak i jedan Hrvat), koji pri
donošenju odluka dijele jedan glas, a jedan iz Republike Srpske. Pored toga, Ustavom je
regulisano da, u slučaju neriješenog ishoda glasanja pri donošenju odluka u Upravnom odboru,
guverner, izabran na opisani način, daje odlučujući glas.
Član 8. odnosi se na finansiranje institucija Bosne i Hercegovine. Kako je već navedeno
Skupština BiH usvaja budžet , a Predsjedništvo ga predlaže. Budžet se donosi za svaku godinu i
njime se pokrivaju troškovi neophodni za ostvarivanje nadležnosti institucija BiH, kao i
izvršavanje međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine. U slučaju neblagovremnog usvajanja
budžeta, predviđeno je da se raspodjela prikupljenih finansijskih sredstava, privremeno vrši na
način utvrđen budžetom za prethodnu godinu. Ovim članom Ustava utvrđeno je da se budžetska
sredstava BiH formiraju tako što Federacija obezbjeđuje dvije trećine, a Republika Srpska jednu
trećinu prihoda, a predviđena je i mogućnost ubiranja budžetskih prihoda na način kako to odredi
Skupština BiH.
Član 9. koji nosi naziv ''Opšte odredbe'' propisuje da se za javne funkcije na teritoriji Bosne i
Hercegovine, uključujući i one na koje se dolazi izborom i imenovanjem, ne mogu kadidovati
niti ih mogu vršiti lica koja su optužena ili izdržavaju kaznu izrečenu od strane Međunarodnog
suda za bivšu Jugoslaviju ili koja se nisu odazvala pozivu da se pojave pred tim sudom. Takođe
ovaj član utvrđuje generalnu obavezu funkcionera u institucijama Bosne i Hercegovine da
predstavljaju narode Bosne i Hercegovine. Njime se još predviđa i da za vrijeme trajanja
mandata licima na funkcijama u institucijama BiH, ne mogu biti umanjene zarade u odnosu na
zarade koje su imali prije stupanja na te funkcije.
Članom 10. propisuje se procedura donošenja amandmana na Ustav BiH i njime je predviđeno
da o amndmanskim izmjenama Ustava može odlučivati Skupština Bosne i Hercegovine i to
glasovima dvotrećinske većine prisutnih članova Predstavničkog vijeća. Pri tome se isključuje
mogućnost donošenja ustavnih amandmana kojima se ukidaju ili umanjuju ljudska prava prava i
osnovne slobode utvrđene Ustavom BiH.
Član 11. upućuje na Aneks II Ustava BiH kojim su date odredbe o načinu vršenja javnih
funkcija, primjeni zatečenih zakona i drugih propisa i o drugim pitanjima značajnim za
funkcionisanje Bosne i Hercegovine u periodu do donošenja novih pravnih akata na osnovu
Ustava BiH. Aneks II Ustava BiH, pod nazivom ''Odredbe o prelaznom periodu'', između
ostalog, predviđa osnivanje Zajedničke privremene komisije. Ova komisija sastoji se od četiri
lica iz Federacije BiH, tri lica iz Republike Srpske i jednog predstavnika Bosne i Hercegovine, a
predsjedava joj Visoki predstavnik za BiH ili lice koje on ovlasti. Njena uloga je da razmatra
praktična pitanja i podnosi preporuke i prijedloge u vezi sa sprovođenjem Ustava Bosne i
Hercegovine, Opšteg sporazuma i njegovih aneksa. U Aneksu II se nadalje utvrđuje da će
stupanjem na snagu Ustava BiH, dok nadležno tijelo Bosne i Hercegovine ne odluči drugačije,
postojati kontinuitet zatečenih zakona, podzakonskih i drugih akata u mjeri u kojoj su u
saglasnosti sa njim. Takođe, predviđa se nastavak svih započetih sudskih i administrativnih
postupaka ili pred sudovima i administrativnim organima u kojima su započeti ili drugim
sudovima i organima Bosne i Hercegovine kojima su, u skladu sa njihovim zakonskim
nadležnostima, prenijeti.
Dvanaesti, posljednji član, određuje da ''dejtonski'' Ustav BiH, kao ustavotvorni akt, koji je
dopuna i zamjena za Ustav Republike BiH, stupa na snagu potpisivanjem Opšteg sporazuma, te
obavezuje entitete da svoje ustave, kako je to i članom 3. predviđeno, usklade sa Ustavom BiH, i
to u roku od tri mjeseca po njegovom stupanju na snagu.
EVROPSKA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I
SLOBODA
Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama je pravni akt Savjeta Evrope o zaštiti
sloboda i prava, donijet u Rimu 4. novembra 1950. godine. Originalna verzija, sastavljena na
engleskom i francuskom jeziku i objavljena pod nazivom Konvencija za zaštitu ljudskih prava i
fundamentalnih sloboda, stupila je na snagu 3. septembra 1953. godine. Prve potpisnice
Konvencije bile su: Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Island, Luksemburg,
Holandija, Norveška, Turska i Velika Britanija. U periodu od 1950. do 2004. godine, Konvenciju
je potpisalo 46 zemalja. Potpisivanje je označilo prihvatanje obaveze poštovanja prava i sloboda,
kao i priznavanje nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (Francuska) koji je
ustanovljen Evrposkom konvencijom. Sud za ljudska prava djeluje nakon iscrpljenih pravnih
sredstava u državama članicama. Svaka osoba koja smatra da su joj narušena njena ljudska prava
može se obratiti sudu. Organizacija i ovlaštenja ovog suda propisani su Evropskom konvencijom
o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (članovi 19 - 51), a postupak pred tim Sudom uređen
je Poslovnikom koji je stupio na snagu 1. novembra 1998. godine. Tekst je zvanično preveden i
objavljen na 30 jezika , a ratifikacija je izvršena u svim državama Savjeta Evrope. Prvi dio
Konvencije je preambula koja govori o tome na šta se poziva Evropska konvencija, i šta
garantuje. Prvi čaln konvencije jeste obavezno poštivanje ljudskih prava, na to se nastavlja prvi
dio koji se satsoji od 17 članova, i u kojem su zastupljena osnovna prava i slobode. Drugi dio
odnosi se na Evropski sud za ljudska prava, i u tom dijelu sadržano je 50.članova. Treći dio je
opći dio Konvencije, koji govori o raznim odredbama i ima 8.članova. Također Evropska
konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda sadrži i nekoliko protokola koji su naknadno
donešeni. Prvi takav protokol je protokol broj 1. donešen u Parizu 20.3.1952. godine. Zatim
slijedi protokol broj 4. (Strazbur, 16.9.1963), protokol broj 6. (Strazbur, 28.4.1983), protokol
broj7. ( Strazbur, 22.11.1984), protokol broj 12. (Rim 4.11.2000), protokol broj 13. (Vilnius,
3.5.2002), protokol broj 14. ( Strazbur, 13.5.2004). I posljedni dio Konvencije jesu završne i
prelazne odredbe, kojih ima 5. Značaj Konvencije je u tome što zaštita ljudskih prava izlazi iz
isključivo domena suvereniteta i dobiva međunarodno-pravnu snagu i što čovjek pojedinac
postaje subjekat međunarodnog prava. Konvencija garantuje pravo naživot, zabranjuje svaki
oblik torture, neljudskog ili ponižavajućeg postupka kažnjavanja, zabranjuje svaki oblik ropstva,
garantuje svakome pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, svakome se jamiči pravo na porodični
život, svako ima pravo na slobodu misli, vjere, savjesti, i mnoga druga prava i slobode. Važno je
napomenuti, da se Ustav Bosne i Hercegovine jasno poziva na Evropsku konvenciju za zaštitu
ljudskih prava,i u članu 2. Ustava jasno stoji da prava i slobode koje su predviđene Evropskom
konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda i u njenim protokolim se direktno primjenju u
BiH. I ti akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

Kada govorimo o ljudskim pravima i Ustavu BiH, u ranijem tekstu sam navela da se u članu 2.
Ustava Bosne i Hercegovine govori o osnovnim ljudskim pravima i slobodama. Kada govorimo
o Evropskoj konvencija ljudskih prava i sloboda, u njoj možemo naći osnovna prava i slobode,
ali i mnogo drugih prava i sloboda. U ovom dijelu seminarskog rada ću se ovrnuti na osnovna
prava i slobode, koje su propagirane ikonvencijom, ali i samim Usavom Bonse i Hercegovine.
Kako se obim ljudskih prava i sloboda kroz vrijeme širio, tako je postojala potrebaa da se
napravi klasifikacija ljudskih prava i sloboda, koja se satoji od nekoliko osnovnih kategorija.
Pojam ljudskih prava i sloboda je jako širok, tako da se ne bi moglo o svakom pravu ili svakoj
slobodi pojedinačno pisati i govoriti o njenom razvoju,zbog toga postoje sljdeće klasifikacije:
prema predmetu (sferi) zaštite, prema subjektu (nosiocu) zaštite, prema odnosu države i
pojedinca, prema vremenu nastanka. 6 Ljudska prava koja ću obraditi su: pravo na život, pravo
na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na brak i zasnivanje porodice, pravo na rad. Slobode koje ću
obraditi su: sloboda kretanja i izbora boravišta, sloboda misli, savjesti i vjere, sloboda
izražavanja.
PRAVO NA ŽIVOT
Život je najznačajnija vrijednost čovjeka koja daje osnov i smisao svim ostalim vrijednostima
koje čovjek ima. S toga je u svakom civilizacijskom društvu pravo na život najznačajnije ljudsko
pravo. Ako se za ljudska prava može smatrati da su prirodna prava čovjeka onda se to najprije
može tvrditi za pravo na život. U tom smislu svi pravni dokumenti kojima se proklamuju prava
građana odnosno ljudska prava, definišu i potvrđuju ovo pravo, a ustavi savremenih država u
odredbama o pravima čovjeka ističu pravo na život kao prvo među pravima građana. Svako
proklamovano i priznato pravo ima svoju pravu vrijednost samo onda ako je efikasno pravno
zaštićeno. Zato i pravo na život mora od strane pravnog poretka biti zaštićeno odgovarajućim
pravnim mjerama, a s obzirom na izuzetnu važnost toga prava, i krivično-pravna zaštita, kao
najjači vid pravne zaštite, mora biti na odgovarajući način postavljena.U Evropskoj konvenciji
pravo na život regulisano je članom 2., koji glasi:“1. Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je
zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, osim kod izvršenja smrtne kazne po presudi
suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom.” 7Pravo na
život uključuje njegovo pozitivnu stranu, ali ne i negativnu (smrt). Iz prava na život ne može se
izvesti pravo na smrt, tj. suicid, bilo čak u smislu dobrovoljnog oduzimanja života od treće osobe
(eutanazija). Pravo na život štiti svakog čovjeka od državnih mjera čija je namjera, prije svega,
ciljano i nezakonito lišavanje života.

PRAVO NA LIČNU SLOBODU I SIGURNOST

6
N.Ademovic, J.Marko, G.Marković, Ustavno pravo BiH, Sarajevo 2012, str. 214
7
Nedim Ademovic, Fondacija Konrad Adenauer Stiftung, Sarajevo 2012, str. 57
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost propisano je članom 5. Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i sloboda, i stav 1 glasi: “1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko
ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom
propisanim postupkom: a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda; b. zakonitog
hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja
izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom; c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi
privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila
krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba sprijeći da izvrši krivično djelo ili da,
nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; d. lišenja slobode maloljetnika, prema zakonitom
nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;
e. zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja
mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; f. zakonitog hapšenja ili lišenja
slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku
postupak deportacije ili ekstradicije. “ 8 Pravo na ličnu slobodu i sigurnost je izuzetno bitno
pravo bez kojeg je ustavnopravni demokratski sistem zaštite ljudskih prava i sloboda nemoguće
zamisliti. To pravo je ujedno i najveće dostignuće čovjekove borbe protiv vlasti, borbe za
slobodu i sigurnost. Ono ne poznaje ni državljanstvo, ni naciju, ni jezik, ni kulturu čovjeka. Ono
pripada svakome, uključujući i maloljetnike, i samo je još život važniji od slobode. Iz prava na
ličnu slobodu i sigurnost ne može se izvesti pravo na ulazak u određenu zemlju, pravo na azil.
Osnovna premisa da je svaka osoba rođena slobodna, kodificirana je još Univerzalnom
deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija. Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti dalje
je inkorporirano i razrađeno u kasnijim dokumentima o ljudskim pravima. Najgrublji oblik
ugrožavanja fizičke ličnosti i dostojanstva čovjeka je njegovo dovođenje u položaj roba, odnosno
nametanje obaveznog ili prislingo rada. I danas postoje slučajevi robovlasništva, svugdje u
svijetu.

PRAVO NA BRAK I ZASNIVANJE PRODICE

Ljudsko pravo na brak i zasnivanje porodice regulisano je članom 12. Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i sloboda, i glasi: “ Od trenutka kada postanu sposobni za brak, muškarac i
žena imaju pravo da stupe u brak i zasnuju porodicu prema nacionalnim zakonima kojima se
reguliše ostavrivanje ovog prava. “ Brak je tradicionalna zajednica različitih spolova: žene i
muškarca. U BiH brak je regulisan entitetskim zakonima. Član 12. EKLJP garantuje pravo na
brak samo licima koja su sazrela za brak. U BiH zrelost se podrazumjeva sa napunjenih 18
godina života, mada se izuteno može priznati i osobama koje su napunile 16 godina. Pravo na
brak uređeno je bračnim pravima. Pravo na porodicu se u velikoj mjeri preklapa sa pravom na
brak. U svakom slučaju pravo na porodicu se stiče sklapanjem braka. Prema EKLJP pravo na
porodicu, znači prije svega pravo imati djecu ili usvojiti djecu.

8
Nedim Ademovic, Fondacija Konrad Adenauer Stiftung, Sarajevo 2012, str. 57
PRAVO NA RAD
U savremenim ustavnim i međunarodnim dokumentima, u skladu sa afirmacijama koncepta
socijalne države, stalno se proširuje krug i učvršćuju prava na rad 9. U BiH pravo na rad
regulisano je putem Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, pa ono
obuhvata pravo na: “ Pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran
ili prihvaćen rad, a države-članice ovog pakta su se obavezale na preduzimanje odgovarjućih
mjera za očuvanje ovog prava. “ Pod ovim mjerama se podrazumjeva provođenje programa
tehničke i stručne orjentacije i obuke. Prema tome pravo na rad ne podrazumjeva garancije prava
na radno mjesto, odnosno na zapošljavanje.

SLOBODA KRETANJA I IZBORA BORAVIŠTA

Ova sloboda podrazumjeva pravo građana da se kreću unutar državne teritorije sasvim slobodno,
i da slobodno biraju mjesto svog boravišta, kao i da slobodno mogu napustiti zemlju i vratiti se u
nju. Ljudsko pravo slobode kretanja i izbora boravišta propisano je članom 2. DP broj 4 uz
Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava, koja glasi: “1. Svako ko se zakonito nalazi na
teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu. 3. Nikakva ograničenja
ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom
i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi
očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i
sloboda drugih. 4. Prava iz stava 1. mogu se također, u posebnim oblastima ograničiti u skladu sa
zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu. “ Uslov za ispunjenje ove
slobode jeste da se pojedinac nalazi na zakonit način u državi. Pravo na slobodu kretanja i izbora
boravišta mogu se ograničiti, kako i stoji u članu 2. DP broj 4 Evropske konvencije.

SLOBODA MISLI, SAVJESTI I VJERE

Ove slobode ubrajaju se u tradicionalne ljudske slobode usmjerene na zaštitu duhovnog
integriteta čovjeka. Sloboda vjere je jedna od najtradicionalnijih sloboda. Sloboda misli i savjesti
je prirodno pravo čovjeka i ona se pravnim normama ne može ograničavati. Sloboda vjere je
zagarantovana najvećim brojem ustava u svijetu, al ii svim najvažnijim međunarodnim
dokumentima o ljudskim pravima. Sloboda
misli, svsjesti su usko vezene sa slobodom vjere, pa se tako one objedninjuju u jednu grupu
sloboda. Sloboda misli,savjestii vjere je propisana članom 9. Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava, koja glasi: “ 1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo
9
Kasim Trnka, Ustavno pravo, Sarajevo 2006, str. 153
uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili
privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih
dužnosti i rituala. 2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo
onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u
interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda
drugih.”

SLOBODA IZRAŽAVANJA
Ljudsko pravo slobode izražavanja propisano je članom 10. Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih orava, koje glasi: “ Sloboda izražavanja 1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja.
Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez
miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju
dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući
da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima,
ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje neophodne u demokratskom društvu u
interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda
ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih
informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva. “ Sloboda izražavanja je
jedna od elementarnih sloboda demokratskog ustavnopravnog uređenja. Bez te slobode teško je
zamisliti jednu demokratski uređenu državu. Ova sloboda izražava ličnost svake individue, i nju
uživa svaka osoba bez obzira na to da li je fizička ili pravna, sa državljanstvom ili bez njega. To
je individualno pravo slobode izražavanja mišljenja. Svako ima pravo na svoje mišljenje, kako
na mišljenje, tako i na iznošenje istoga.

ZAKLJUČAK
Jedan od dijelova ustavnog prava kao pozitivne pravne grane, jesu i osnovne ljudske slobode i
prava. Većina svih ustava na svijetu, ima dio u kojem se bazira samo na ljudske slobode i prava,
na način njihovog sprovođenja, ali i zaštite. Također, kada govorimo o pojmu ljudskih sloboda i
prava, mi govorimo o jednom veoma širokom pojmu, u ovom seminarskom radu pokušala sam
se bazirati na najvažnije ljudske slobode i prava, kao i na najvažniji međunarodni dokument, a to
je Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava. Pored Evropske konvencije, mi imamo i druge
međunarodne ugovore, ustave, jedan od dobrih primjera je i Ustav SAD-a, koji stavlja jak
akcenat na prava i slobode, i koji je na snazi 220 godina, što nam govori o tome koliko je
zapravo poštovan i uvažavan Ustav SAD-a, kod Amerikanac ali i u cijelom svijetu. Svaki čovjek
ima osnovna prava i slobode, koje mu niko ne smije oduzeti, ono osnovno je pravo na život.
Slobode i prava čovjeka predstavljaju demokratski ideal, oni za cilj imaju uspostavljanje
ravnoteže među ljudima, kako bi ih svi podjednako koristili, ali i međusobno uvažavali. Ljudska
prava i slobode su se počele razvijati nakon teških ratova, kako bi se uspostavio mir među
ljudima, i kako bi se omogućila sigurnost svima, ravnopravno. Danas postoje zemlje koje još
uvijek nemaju tako dobro riješeno pitanje osnovnih sloboda i prava čovjeka. Tu kao primjer
možemo uzeti diktatorski režim u Japanu, ili islamske zemlje, u kojima žene nisu ravnopravne sa
muškarcima, u kojima se ne poštuju osnovna ljudska prava i slobode. Danas se izgubio pojam o
tomo koliko su važna osnovna prava i slobode čovjeka, danas se jednostavno tako lako neko
usudi oduzeti nekome život, ili ugroziti nečiji život, oduzeti mu slobodu, itd. Kao zaključak
svega ovoga navedenog, ispisanog i kvalitetno objašnjenog, najvažnija pouka koja se može
izvući, jeste ta, da čovjek usitinu treba poštivati svako pravo ili slobodu, da prije svega poštuje
sva ona prava i slobode koje sam ima, samim time naučiće da poštuje i prava i slobode drugih,
ljudi oko sebe, u svojoj zajednici ili državi. Kada to naučimo, svijet će biti jedno divnije mjesto
za život, od onoga što je danas.

LITERAURA
1. Ademović Nedim, Joseph Marko, Marković Goran, Ustavno pravo BiH,Fondacija Konrad
Adenauer e.V. Predstavništvo u BiH, Sarajevo 2012
2. Ademović Nedim, Kodeks ustavnog prava u Bosni i Hercegovini, Fondacija Konrad Adenauer
Stiftung, Sarajevo 2012
3. Dr. Rajko Kuzmanović i dr. Mile Dmičić, Ustavno pravo, Banja Luka 2002. godine
4. Trnka Kasim , Ustavno pravo, Fakultet za javnu pravu Sarajevo, Sarajevo 2006

Internet linkovi:
1.https://ustavipravogradjana.files.wordpress.com/2014/09/9-
d0bfd0bed0bbd0b8d182d0b8d187d0bad0b0-d0b5d0bad0bed0bdd0bed0bcd181d0bad0b0-d0b8-
d0bbd0b8d187d0bdd0b0-d0bfd180d0b0d0b2d0b0-d0b3d180.pdf (1.2.2021)
2.https://www.slideshare.net/DimitrijeRadosavljev/licna-prava-i-slobodepersona-rights
(1.2.2021)
3. Council of Europe, European court of human rights, F-67075 Strasbourg cedex (1.2.2021)