Moj stresni događaj

Život bez stresa, postao je nezamisliv. Svjesno ili nesvjesno, svakodnevno se

susrećemo sa stresnim situacijama i u njima se pokušavamo snaći što bolje.
Međutim, problem su situacije koje se dešavaju iznenada i neočekivano, kada
sve što nam ostaje je prilagoditi se i reagovati u momentu.

Jednu takvu situaciju sam doživjela prije tačno godinu dana. Bio je decembar,
petak, naša posljednja praksa te godine u bolnici. Nisam praznovjerna osoba, ali
tog jutra od kako sam krenula ka bolnici, htjela sam samo da taj dan ne budem
na odjeljenju intenzivne njege. Imala sam predosjećaj i nisam mu se htjela
oduprijeti. Međutim, profesorica je odredila baš mene i moju drugaricu da
budemo na intenzivnoj. Došle smo i jutro je odmah startalo u veselom
raspoloženju. Osoblje tog odjeljenja bilo je izrazito ljubazno sa nama, šalili smo
se, učili su nas nekim novim stvarima i u suštini sve je bilo uredu. Na cijelom
odjeljenju bio je jedan pacijent, već dugo priključen na aparate, može se reći u
agoniji. Nismo imali skoro nikakvog posla tu, pa smo drugarice i ja odlučile otići
sa odjeljenja do profesorice i drugih kolega. Tako je i bilo. Međutim, ostale smo
lutajući po drugim spratovima sat vremena, pa smo se pred sami kraj prakse
ipak vratile na intenzivnu njegu. Ispred vrata odjeljenja, sjedio je momak,
uplakan i vidno zabrinut. Kada smo ušle unutra, shvatile smo da je upravo
primljen novi pacijent, stariji gospodin od 50 godina, sa problemima disanja.
Bio je svjestan, živ, i razgovarao je sa mnom i drugaricom žaleći se samo na
poteškoće sa disanjem.

Gledajući razne medicinske serije, vremenom stekneš dojam da su ljekari

čudotvorci. Misliš kako svaki dolazak u bolnicu treba rezultirati oporavkom i
smrt skoro pa isključuješ iz mogućeg ishoda. Vjeruješ u čuda, toliko jako da ti se
na kraju realna situacija učini kao nešto nestvarno.

Par minuta poslije, pacijentu je počelo otkazivati srce. U sobi se odjednom

našlo 20ak ljekara i tehničara. Svi su radili timski i svako je znao šta radi bez da
mu se govori. Drugarica i ja smo stajale par koraka udaljene od kreveta i držale
jedna drugu. Bile smo ubijeđene da će pacijent za par minuta ponovno imati
normalan ritam srca i disanja. Ubrzo je ljekar donio dijagnozu, koje se ne
sjećam, ali sudeći po njegovom izrazu lica, nije bilo puno toga što se moglo
uraditi za pacijenta. Naredio je tehničaru da započne manuelnu reanimaciju i
on je to radio nekoliko minuta. Nakon što nije bilo pomaka, rekao mu je da
prestane raditi kada bude htio. Tehničar je prestao, a ljekar je proglasio smrt.
Prostorija se ubrzo svela na mene, moju drugaricu i glavnog tehničara. I dalje
nismo bile svjesne situacije. Zatim smo po naređenju tehničara, prišle i počele
raditi EKG na pacijentu. Na mrtvom pacijentu. Prizor je bio kao iz nekih filmova,
samo što je ovo bila stvarna situacija, gdje sam pokušavala EKG-om "pronaći"
otkucaje srca na modrom i ohlađenom tijelu.

Završile smo tu praksu, u mnogo lošijem raspoloženju nego na početku. Nismo

to shvatale toliko teškim događajem, gledajući nas, niko ne bi ni primijetio da
smo upravo doživjele nešto što ćemo pamtiti do kraja zivota. Nesto sto ce u
narednih par mjeseci itekako uticati na nas, naše poimanje života i smrti i
gledanja na realnost iz nekog drugog ugla. Ponašale smo se kao i svaki
organizam u stanju šoka. Ovo možda i nije najstresniji događaj iz mog života.
Svakako, smrt bližnjih je mnogo gora i teža stvar. Ali, odlazak na praksu prije
ovoga, aludirao je na pospremanje kreveta, lakih poslova, učenje i vježbanje.
Na toj jednoj praksi se sve promijenilo, ali i naučilo nas mnogo toga. Izvukle
smo bitnu pouku iz same priče i smatram da je to najbitnije.