Feljton

Vreme broj 488, 13. maj 2000.

"Slučaj Jugoslavija"

Propuštena poslednja prilika

Na sednici Saveta narodne odbrane Vojska je upozorila na opasnosti po našu

višenacionalnu zajednicu, ali sednica je završena a da se pred bolesnim Maršalom o
tome nije razgovaralo

Na Dan armije 22. decembra 1979. u Karađorđevu, mi smo se vojnici zadnji put sreli
s vrhovnim komandantom maršalom Titom i podnijeli mu raport. Samo deset dana
kasnije Tito odlazi u bolnicu u Ljubljani odakle se više nikad neće vratiti.

Kao načelniku Generalštaba palo mi je u dužnost da na sjednici Savjeta narodne

odbrane uoči Dana armije podnesem kratak izvještaj o dostignutom u protekloj godini
i o stanju u oružanim snagama. Sjednici su kao članovi prisustvovali prvi ljudi
Federacije, republika i pokrajina, JNA i TO-a. Shvatio sam da je prilika upozoriti
jugoslavensko rukovodstvo i vodeće republičke rukovodioce, najmoćnije u
auditorijumu, na naše viđenje političkih kretanja u jugoslavenskom društvu. Stanje u
društvu cijenili smo negativno, opterećeno ozbiljnim opasnostima po našu
višenacionalnu zajednicu. Tito je znao za naše ocjene i njemu je to najmanje trebalo
ponavljati. Ali ovaj put smo to iznijeli na način koji je upozoravao na posljedice. Bila
je to ujedno i moja promocija pred okupljenom jugoslavenskom političkom elitom.
Dužnost u Generalštabu tek sam bio preuzeo augusta mjeseca od generala Potočara.
Htio sam ih upoznati i sa svojim ličnim stavom o problemima zemlje. Ovo upozorenje
JNA odista je bilo zapaženo, što su mi neki od prisutnih i potvrdili odmah po
završetku skupa. Ali svatko ga je tumačio na svoj način. Ipak, većina se slagala s
iznijetim ocjenama, što u godinama koje su dolazile neće biti čest slučaj.

Tito nije uspio s nama razgovarati. Na njegovom licu zapazio sam da mu nije sve
"leglo". Meni je svakako najmanje bila namjera njega uznemiravati tim prije što su
nas liječnici pred sjednicu izvijestili da se njegovo zdravstveno stanje pogoršava i da
ga poštedimo što je više moguće. Ne znam što bi nam Tito rekao i kako bi sve
završilo da stvari nisu uzele sasvim drugi tok. Naime, predsjednik SIV–a Veselin
Đuranović je nepredviđeno istupio s prijedlogom devalvacije dinara i zahtjevom za
novu tranšu međunarodnog zajma. Tito je odbio i jedno i drugo, ukorio vladu i
Đuranovića lično, na što je ovaj ponudio ostavku. Tito se naljutio: "I to je sve što
imate kao argumente", i završio sjednicu. Bila je to više nego nelagodna situacija. I
što je još mnogo važnije, sjednica je završena a da se o vojsci i njezinom upozorenju,
tu pred Maršalom, nije ništa reklo. Zadnja prilika je prošla. Sve što ćemo kasnije činiti
stajalo je isključivo do nas, da promišljamo, rizikujemo, prihvaćamo ili se
zaustavljamo pred izazovima.

Za Dan Armije Maršal se slabo osjećao, sve se svelo na prigodan pozdrav generala
Ljubičića, odlazak do šatora koji smo mu pripremili kao poklon i zajednički ručak.
Među stvarima koje je trebalo raspraviti s Maršalom ostala je molba generala Stane
Potočara, da ga se odlaskom u penziju unaprijedi u čin generala armije. Potočar se bio
obratio Maršalu i od njega je očekivao odluku. Kabinet je molbu uputio generalu
Ljubičiću sa zahtjevom da zauzme stav i dade prijedlog rješenja. Zapalo je generala
Šarca, Ćuića i mene da razmotrimo Potočarevu molbu i predložimo rješenje. Poslije
rasprave, složili smo se da bi unapređenje Potočara bio presedan, jer nijedan od
načelnika Generalštaba nije bio unaprijeđen u čin generala armije, pa ni istaknuti
generali kao Koča Popović, Peko Dapčević, Rade Hamović ili Viktor Bubanj, koji su
uspješno vodili Generalštab u godinama krupnih doktrinarnih odluka i pregrupisanja
Armije.

Ljubičić nas je poveo k Maršalu, ja sam iznio stav grupe i prijedlog s obrazloženjem.
Tito ga je usvojio i molba je odbijena.

Potočar mi to do smrti nije mogao oprostiti.

Trojica nas generala: Nikola Ljubičić, Asim Hodžić i ja posjetili smo Tita 8. januara
'80. na Brdu kod Kranja, u času predaha u liječenju i pred odlukom da li da dozvoli
amputaciju noge. Poslije kratkog izvještaja, na njegov zahtjev, ostali smo još oko
jedan sat. O tom razgovoru general Hodžić sačinio je zabilješku. Tito je smatrao da u
našim reagiranjima u vezi situacije oko vojne akcije SSSR–a u Afganistanu moramo
voditi računa da se ne stekne utisak, da smo mi pokretači kampanje među
neangažiranim zemljama protiv SSSR–a.

Da mi trebamo djelovati u okviru neangažiranih zemalja protiv daljnjeg zaoštravanja.

Da je odluka Kartera da se uskrati žito SSSR–u loš potez. To je upereno protiv

sovjetskog naroda, a ne protiv vlade i samo će izazvati reakciju naroda.

Da nemamo dovoljno podataka što se stvarno zbilo u Afganistanu, prije i u toku

sovjetske akcije. Međutim, jasno je da Sovjete nitko nije pozvao.

Da je Lenjin Afganistanu dao nezavisnost, a sada je to ovom akcijom pogaženo.

Finska je bila druga zemlja koja je dobila nezavisnost. S obzirom da je akcija SSSR–a
bazirana na "sporazumu o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći", to bi se moglo dogoditi i
Finskoj. Da je neophodno pratiti što se događa na svim važnijim strategijskim
pravcima i područjima sukoba dviju supersila i dvaju blokova, a ne samo oko
Afganistana.

Da moramo pažljivo pratiti što se događa u Bugarskoj i Mađarskoj. Tito se interesirao

kako reagira Rumunjska i što se u ovoj situaciji događa kod njih.

Očekivao je da će SSSR imati poteškoća s islamskim svijetom, što se može odraziti i

na one dijelove SSSR–a koji su naseljeni islamskim življem. Napomenuo je da tu i
tamo ima i kod nas nekih pojava i da je na to skrenuo pažnju, što su neke strane
agencije zlonamjerno interpretirale.

Da se događaji razvijaju vrlo nepovoljno i u opasnom pravcu. Sada "veliki"

sagledavaju što dalje da rade. Ako se ovako nastavi, sukob SAD – SSSR nije daleko.
Ovo je i veliki udarac za pokret nesvrstanih. To je daljnji pokušaj cijepanja Pokreta
nesvrstanih. Za sada, ipak, ne očekuje "vrući rat", ali hladni rat je tu a on je
iscrpljujući.

Da će hladni rat i nas mnogo koštati. Ova nam je situacija inače pala u najnezgodnije
vrijeme, kada nam je u težištu privredna stabilizacija. Ako se nastavi daljnji razvoj u
negativnom pravcu moramo vidjeti da još više suzimo investicione programe.
Posebno moramo sagledati stanje rezervi hrane, goriva i nekih drugih bitnih potreba,
kao i njihovu lokaciju.

Tito je postavio i pitanje da li je što žita izvoženo iz Vojvodine i Slavonije.

Smatrao je da nam je Zapad, odnosno Karter, vrlo nezgodno proturio posjetu Metju
Nimica, a da se o tome sada i bezobrazno piše.

Vidjelo se da Tito prolazi svoj križni put. Mijenjao je raspoloženja i teme razgovora.
U jednom času se i našalio: "Kako bi to izgledalo da ja, kao vrhovni komandant,
izađem pred svetog Petra na jednoj nozi i raportiram da sam konačno stigao." Poznata
četvrtasta crna putna torba stajala je uz uzglavlje. Uz ostalo, u ovoj se torbi nalazio i
pištolj. Admiral Kostić, njegov ađutant, pokušavao je ovu torbu u vrijeme bolesti i
najteže krize skloniti. Maršal nije dozvoljavao.

Feljton

Vreme broj 489, 20. maj 2000.

Branko Mamula: “Slučaj Jugoslavija” (2)

Nadmetanje dva nacionalizma

Stabilni odnosi na Kosovu nisu odgovarali ni srskom ni albanskom nacionalizmu.

JNA se nalazlia u procijepu nadmetanju dvaju nacionalizama

Strahovanja od strane vojne intervencije

U svijetu je postojala velika zabrinutost za budućnost Jugoslavije. Mi smo u oružanim

snagama imali mogućnost pratiti što svijet očekuje da će se dogoditi s Jugoslavijom.
Strah od mogućih potresa nisu širili samo zlonamjerni, kako se to nama ponekad
činilo. Nacionalistički pokreti početkom '70–tih godina u Hrvatskoj i nekim drugim
republikama bili su jasan indikator s čime će se zemlja suočiti poslije Tita.

Ministar vanjskih poslova Mirko Tepavac na sjednici Savjeta narodne odbrane kojim
predsjedava Tito, na Brionima septembra '70–te, posebno je govorio o oživljavanju
ruske agresije prema Mediteranu. Iz razgovora s predsjednikom mađarske vlade Jene
Fokom zaključio je, da ovaj zna za planove protiv naše zemlje. Spomenuo je i
razgovor Pape s britanskim ministrom vanjskih poslova Stjuartom. Papa ga je
otvoreno pitao da li će se NATO angažirati ukoliko Jugoslavija, poslije Tita, bude
napadnuta, što je Papa osjećao kao realnu opasnost. Stjuart je odgovorio, da NATO
nije Jugoslaviji dao nikakvu formalnu garanciju, ali da je zainteresiran za njezin
prostor. Mitja Ribičič, predsjednik SIV–a, za vrijeme posjeta SSSR–u u junu mjesecu
bio je upozoren od najviših sovjetskih rukovodilaca da neće ostati mirni, ako
socijalizam u Jugoslaviji bude ugrožen.

Zapadne obavještajne službe, zainteresirane da li Varšavski ugovor nešto priprema

kako bi promijenio položaj Jugoslavije, pratile su ove pokrete mnogo lakše nego mi i
potvrđivale su, da se u Mađarskoj grupišu snage. Prema njihovim procjenama, iz
SSSR–a su na putu dvije svježe divizije. U Mađarskoj se već nalazila sovjetska
grupacija od četiri divizije, od čega dvije oklopne, uz šest mađarskih divizija i
značajne vazduhoplovne grupacije za podršku. Uočen je i pojačan trajektni saobraćaj
između Odese i Varne s ukrcanom vojnom tehnikom i opremom. Bugarska je u to
vrijeme imala tri armije kopnene vojske koje su bile orijentirane prema Turskoj,
Grčkoj i Jugoslaviji. Stizala je tehnika i oprema i za formiranje četvrte armije, pa bi
prema Makedoniji i Albaniji bile ešalonirane dvije armije. Zapravo se ni tada ni
kasnije nije uspjelo s dovoljno vjerojatnoće utvrditi, da li je tehnika i oprema bila
namijenjena za četvrtu bugarsku armiju ili bi se bila formirala posebna sovjetska
armija za slučaj odluke da se izbija na južni Jadran i Sredozemlje. U Bugarskoj su se,
nedaleko od naše granice, izvodile zimske vježbe većih razmjera nego prethodnih
godina, i mi smo ih mogli pratiti.

U užem dijelu Generalštaba, razmotrili smo nekoliko procjena pristiglih informacija i

zaključili, da je neophodno podignuti operativnu gotovost Armije s malom
domobilizacijom u graničnom pojasu i na desantno opasnim prostorima i pojačati
protudesantne snage u prvom pojasu odbrane. Kao novinu, organizirali smo u
taktičkoj dubini uz granicu teritorijalne protuoklopne odrede i u njih uključili između
20.000 do 30.000 vojnika i starješina. Jezgro je činio aktivni sastav graničnih jedinica,
ostatak se mobilizirao u prigraničnim rejonima za vrijeme od tri do šest sati. Jedinice
JNA imale su na najvažnijim pravcima obrazovanu odbranu po dubini i samo u
nekoliko rejona morali smo ih ojačati. Broj domobiliziranog sastava i dijela u 3 do 6 –
časovnoj gotovosti nije prelazio 60.000 ljudi. Mirnodopski sastav JNA brojio je nešto
oko 300.000 vojnika i starješina. Ojačanje borbenog poretka za 20% nije bilo mnogo,
ako se ima u vidu da su ratne oružane snage brojile između 2 i 2,5 miliona vojnika i
starješina. Više od predviđenog pojačanja nismo mogli učiniti jer je naprezanje zemlje
i izdvajanje za vojsku bilo značajno, te smo sve troškove morali pokriti iz armijskog
budžeta. Ubrzanom obukom protuoklopnih i protudesantnih odreda bilo je moguće za
desetak dana dostići stepen gotovosti dovoljan da ne budemo iznenađeni i da možemo
izvršiti mobilizaciju glavnine ratne armije za slijedećih 48 sati. Posebno je bilo
značajno radio–tehničko izviđanje i izviđanje iz vazduha dosta velike dubine
zagraničnog prostora.

Nekoliko mjeseci kasnije, u jesen 1980. g. posjetio nas je načelnik Generalštaba

Mađarske, general Ištvan Olah. Ostavio je izvanredan utisak na sve nas. Nije bio
običan, najmanje protokolaran. Njegova je obitelj stara komunistička porodica iz
vremena Bele Kuna. Našoj Narodnooslobodilačkoj borbi divio se još kao dijete i nije
nikada ni prestao, uz sve lomove što ih je doživio kao vojnik socijalističke Mađarske.
Tragične 1956. g. bio je komandant divizije. Sudjelovao je u sukobu s pobunjenicima,
na barikadama je bilo pola miliona ljudi. Kazuje, da se ne zna tko je tada bio suroviji.
Prema njemu, Mađari su u međusobnom obračunu bili bespoštedniji od Rusa. Nade su
bile iznevjerene, a nastupila razočaranja. U novije vrijeme spadao je u grupu
istaknutih nacionalnih reformatora. Njegova razmišljanja ni u kojem slučaju nisu bila
dogmatska kao većine kolega u istočnoevropskim zemljama. Na kraju razgovora o
programima suradnje naših dviju armija, general Olah mi je postavio pitanje, kako
sam mogao razumjeti da će nas Varšavski ugovor napasti za vrijeme Titove bolesti.
Umjesto odgovora upitao sam ga što bi on učinio u času kada odlazi stup države, a u
svijetu se godinama kombinira s promjenama u Jugoslaviji nakon njegovog odlaska.
Pošteno je odgovorio: "Osigurao bih zemlju od mogućih vanjskih i unutrašnjih
opasnosti". I mi smo samo toliko učinili, rekao sam. Provjerio sam koliko su bili tačni
podaci o dolasku tri ruske divizije u Mađarsku u mjesecu februaru. Potvrdio je, da su
jedna za drugom iz Ukrajine ušle dvije divizije radi smjene postojećih, a
motostreljačka divizija iz Slovačke izašla je s dijelovima za obuku u zimskim
uslovima. Nakon vrlo otvorenih objašnjenja tokom kojih sam izrazio sumnju da se u
kritično vrijeme u Mađarskoj slučajno našlo sedam sovjetskih divizija, general Olah
mi je rekao: "Nije nemoguće da vas u datom času napadnu snage VU iz Mađarske, pri
čemu će mađarske snage izvršavati svoje obaveze što ni ja, niti mađarsko rukovodstvo
ne možemo zaustaviti, ali Te uvjeravam da ću naći načina da te na vrijeme
obavijestim". Dugo sam razmišljao o velikom obećanju koje sam čuo. O tome nisam
mogao ni sa kim razgovarati, niti bilo koga izvijestiti. Već smo bili izbušeni kao
rešeto i lako bi se bilo moglo dogoditi da upropastim sjajnog čovjeka i iskrenog
prijatelja.

Spekulacije da će JNA preuzeti kormilo države

TV reportaža o posjeti generala Ljubičića predsjedniku Titu u Ljubljanskom

medicinskom centru poslije amputacije noge, pogoršanju općeg zdravstvenog stanja i
izvještaju liječničkog konzilijuma trenutačno je obišla svijet. Vjerovalo se, da je
Ljubičić dobio ovlašćenje da, kao prvi čovjek JNA, u svoje ruke preuzme
odgovornost za zemlju. Ljubičić je bio čovjek najvećeg Titovog povjerenja. Što se
tiče Stane Dolanca, nakon zadnje Titove posjete SSSR–u 1978. g. kada se u razgovoru
s Brežnjevom Dolanc pokušavao upadicama nadmetati s Titom u kritičkim stavovima
prema SSSR–u i Brežnjevljevog upozorenja na Dolančevo ponašanje pitanjem
upućenim Titu: "Tko je ovaj čovjek?" on je konačno ostao na tankom ledu. Na
povratku, Dolanc je u avionu rekao Titu da će sazvati jugoslavensko partijsko
rukovodstvo i izvijestiti o razgovorima s Brežnjevom ciljajući na razlike u njegovim i
Titovim stavovima. Tito je odbrusio: Vi više nećete sazivati jugoslavensko
rukovodstvo, to ću ja učiniti. Dolančeva pozicija broj 2 u Partiji i državi bila je
okončana. Prisustvovao sam 1978. g. kao komandant vojno–pomorske oblasti u vili
"Dalmacija" u Splitu predaji odlikovanja Dolancu. Tito je tim povodom rekao
nekoliko škrtih riječi, nije ga hvalio kako je ovaj bio navikao. Dolanc očito
pripremljen na hladan Titov oproštaj odgovorio je, da je u životu imao dva učitelja –
Tita i Kardelja. Dobro je znao, da se s Titom nitko iz nomenklature nije uspoređivao i
namjerno ga je želio povrijediti.

Nekoliko mjeseci poslije Maršalove smrti, jednog sam jutra zatekao na stolu
informaciju, da je republički štab TO Slovenije izvijestio slovensko rukovodstvo, a
ovi Predsjedništvo SFRJ, da je tokom noći pripremljeno naređenje Generalštaba o
podizanju pripravnosti jedinica JNA i TO čija sadržina uznemirava, a pravi cilj je
sumnjiv. Ništa nisam znao o takvom naređenju, pa sam pozvao generala Milana
Bjelogrlića, načelnika operativne uprave. Bjelogrlić me izvijestio da je tokom noći
poslao naređenje svim komandama armija i štabovima TO. Naređenje je Ljubičić sam
sastavio i rekao mu, da nikoga ne obavještava. Taj "nitko" bio sam naravno ja. Iz
naređenja koje mi je pokazao Bjelogrlić nije proizlazilo ništa što bi trebalo posebno
uznemiravati. Bilo je sročeno čudno, konfuzno i ne vjerujem da ga je itko u
komandama i štabovima shvatio. Valjda je zbog toga i došlo do uznemirenosti.
Činjenica je također, da na ovo nitko osim slovenskog rukovodstva nije reagirao. I to
je bio više indikator općeg osjećanja i očekivanja u Ljubljani, nego Ljubičićeva
namjera.

Ne vjerujem, da je general Ljubičić izdatim naređenjem spremao išta sličnog vojnom

udaru. On naprosto nije imao osobne predispozicije za odlučan korak. Godinu ili dvije
nakon Ljubičićevog odlaska iz JNA kružile su najrazličitije priče kako je nešto
namjeravao, ali se nije usudio. Meni je o tome, kao vrlo povjerljivo, pričao pukovnik
Drago Malenica, upravnik "Karađorđeva". Njemu je "jedan pukovnik" iz najuže
ministrove okoline ispričao što se događalo na Surčinu kada se Ljubičić vratio iz
posjete Titu u Ljubljani. Ministar je bio nervozan, kolebao se oko krupne odluke.
Samo je jedna krupna odluka mogla biti uzrokom nemira čovjeka čiji je vrhovni
komandant odlazio, a on se nije osjećao sposobnim uhvatiti se ukoštac sa situacijom
koja se naslućivala. U Predsjedništvo nije vjerovao, kao ni itko od nas. Nemam ličnih
saznanja što je sve podsticalo Ljubičića da nešto poduzme, niti što ga je sputavalo da
to ne učini. Međutim, ostala je sasvim nerazjašnjena namjera izgradnje i oprema kuće
na vojnoj ekonomiji u Surčinu. Kuća je bila uređena kao suženo komandno mjesto,
imala je odličan sistem veza, štapsku opremu, protuatomsko sklonište, sobe za odmor
i spavanje, kuhinju s trpezarijom, veće zalihe konzervirane hrane itd. Sva oprema je
bila prvorazredna, uvezena iz Njemačke i Italije. Kuća je dovršena 1978. g. a da o njoj
ništa nisu znali građevinski organi pa čak ni organi bezbjednosti, barem su tako
tvrdili. General Ilija Radaković pomoćnik ministra za pozadinu, na moje direktno
postavljeno pitanje odgovorio je, da u kući nije bio, da mu je rečeno da kao
građevinske troškove unese adekvatnu sumu. Ne sjećam se više tačno iznosa, ali znam
da se baratalo smiješno niskom sumom za gradnju i opremu takve kuće. Makro i
mikro lokacija kuće bila je još zagonetnija – u blizini aerodroma Surčin gdje se u
slučaju agresije s Istoka očekivao vazdušni desant velikih razmjera u strategijskoj
vojnoj operaciji preko Bačke i Srema prema Beogradu. Kuća je izgrađena na vojnoj
ekonomiji, oko dvjesta metara daleko od velikog svinjca i smrad se osjećao u kući.
Vojno imanje u Dobanovcima udaljeno 2–3 km od Surčina bilo je veoma dobro
uređeno za odmor i postojale su dobre veze s Generalštabom za prijem informacija i
prenos naređenja. Ostaje, dakle, da se ipak nekad i s nečim računalo, pa se zato s
objektom u Surčinu nije smjelo ići u normalan sistem rukovođenja i komandovanja
oružanim snagama. Generali, koji su o tome mogli nešto reći nisu više bili u JNA:
general Brana Joksović načelnik službe bezbjednosti bio je već mrtav, general Barac
načelnik inžinjersko–građevinske uprave penzioniran, a pukovnik Đekić preko koga
je gradnja i opremanje najvjerovatnije išla, bio je i nadalje u vezi s Ljubičićem i ubrzo
je i otišao iz JNA, pa se od njega ništa nije moglo doznati bez otvaranja istrage. Na to
se nisam odlučio. Bio bi se otvorio sukob s Ljubičićem i srpskim predsjedništvom
kojemu je on sada bio na čelu, sa sasvim nejasnim ciljem i bez pravih argumenata.
Armiji bi to samo štetilo, podgrijavalo sumnje u nju i njezino prethodno, ali i aktualno
rukovodstvo.

Pobuna Albanaca 1981. godine

Tokom 1980. g. radili smo na pregrupiranju snaga – ojačavali jugoistočno vojište.

Južni i istočni dio Srbije, sjeverni dio Makedonije i Kosovo bili su najmanje
zaposjednuti mirnodopskim garnizonima. Mogućnost da se SSSR odluči za izlazak na
Sredozemlje nametao se kao njegov veliki iskorak u cilju popravka svog nepovoljnog
strategijskog položaja u globalnom nadmetanju sa suprotnim blokom. Najkraći put k
Sredozemlju vodio je iz Bugarske preko Makedonije, južne Srbije, Kosova i Albanije.
K tome, ruska flota – 5. eskadra na Sredozemnom moru trebala je bazu, ciljalo se na
Boku Kotorsku. Od polovice šezdesetih, Kosovo je bilo vojno ispražnjeno. U
operativnom rasporedu na jugoistočnom vojištu snaga jedne brigade u Prištini bila je
premala. Stalna mogućnost nemira na Kosovu, u čemu smo imali dovoljno iskustva
kroz čitavo poslijeratno razdoblje, sa svoje je strane također, tražila značajno ojačanje.

Sukobi sa studentima u Prištini izbili su krajem marta/početkom aprila 1981. g.

Očekivalo se, da će se riješiti pregovorima. Pokrajinsko rukovodstvo podržavalo je u
Predsjedništvu države takve nerealne nade uz uvjeravanje, da će sami vlastitim
snagama riješiti krizu. Kada su se nemiri proširili na druge dijelove Kosova
rukovodstvo zemlje bilo je zatečeno i iznenađeno. Dolazilo je do jednih pa drugih
procjena, odluke su se mijenjale, a situacija izmicala kontroli. Već na samom početku,
vidjeli smo da od rukovodstva zemlje ne možemo ništa očekivati. Krenuli smo na svoj
posao ne čekajući naređenja. S generalom Bjelogrlićem i grupom generala i oficira
izrađen je plan dovođenja jedinica u rejon Prištine i drugih kosovskih centara – Peći,
Đakovice, Uroševca, Podujeva, Kosovske Mitrovice. Imali smo na umu da bi nemiri
na Kosovu mogli izazvati vanjsku intervenciju i odlučili smo, da bez krajnje potrebe
ne dižemo snage s prvog pojasa odbrane. Utvrdili smo stavove i odredili prioritete za
dovođenje i angažiranje snaga na Kosovu.

Oružani sukobi u Prištini izbili su sutradan, a tokom dana i slijedeće noći proširili su
se na veći dio Kosova. U Prištini je došlo do intervencije oklopnih i pješadijskih snaga
iz očekujućih rejona. Kada je okupljena masa vidjela kolonu tenkova razbježala se po
okolnim ulicama očekujući da im se pridruže radnici iz najbližih naselja. Mnogo se
pobunjenika kretalo k Prištini, nešto manje prema drugim centrima nemira i sukoba.
Samo se manji dio uspio probiti prikrivenim putevima, većinu bismo presretali i oni bi
se razbježali pred vojskom. Nije bilo moguće predvidjeti koliko odlučno će pobunjeni
Albanci ulaziti u okršaje s vojskom i da li će pobuna poprimiti najšire razmjere i doći
do otvorene oružane borbe. Na Kosovu je bilo dosta oružja, ali ne i dovoljno za
oružani sukob s JNA. Skladišta teritorijalne odbrane našla su se sada pod neposrednim
i jakim pritiskom. Neka od njih teško su odoljevala. Odlučio sam uputiti pojačanje iz
jedinica koje su prethodno bile stavljene u pripravnost. Jedna od njih bio je bataljon
oklopnih transportera s pješadijom koji je prethodnog dana doveden iz Niša do
Kuršumlije. Noću smo ih pokrenuli prema najugroženijem, velikom skladištu oružja u
rejonu Podujeva. Pravovremeno se stiglo do skladišta. Grupe napadača su pobjegle i
skladište je bilo odbranjeno. U protivnom, oko 15 hiljada otetih pušaka i drugog
oružja bilo bi izmijenilo situaciju i mi bismo se suočili s masovnom oružanom
pobunom. Ne možemo nagađati kako bi se tada ovi događaji završili. Možda bi rat za
rušenje Jugoslavije započeo na Kosovu, a teško je vjerovati da bi i jedan i drugi blok
ostao pasivan. Stalna mogućnost i opasnost izbijanja sukoba na Kosovu bila je,
nekoliko godina kasnije, inspiracija za američki film po kojemu III svjetski rat izbija
na Kosovu i zbog njega. Bez obzira na stvarne namjere scenariste, a još više onih koji
su stajali iza njega, činjenica je da je Kosovo uzeto kao povod.

Problemi nastali poslije gušenja pobune bili su mnogi i vrlo ozbiljni. Najkrupniji su
bili, pogoršani politički odnosi na Kosovu i mržnja prema JNA, do koje je došlo
poslije sukoba i žrtava. Osjećaj Albanaca, da je JNA dovela ponovo Srbe na čelo
Kosova, otežavao je svaku našu suradnju s njima. Takovo shvaćanje Albanaca
donijelo je mnogo nevolja. Među regrutima JNA bilo je 12 – 14 % Albanaca, dakle
najviše poslije Srba i Hrvata. Bili smo uspjeli u vojne škole dobiti nešto više pitomaca
Albanaca koji će za tri do četiri godine popuniti Armiju znatnim brojem oficira te
nacionalnosti. Smatrali smo to uspjehom, ali on će se ubrzo poslije pobune pretvoriti u
problem. Teritorijalnu odbranu koja je brojila oko 60.000 vojnih obveznika morali
smo reorganizirati. Bilo je jasno da će biti teško išta značajnije postići s teritorijalnom
odbranom u kojoj je oko 70% obveznika albanske nacionalnosti i od kojih je veliki
broj njih sudjelovao u pobuni. General Asim Hodžić načelnik uprave TO u
Generalštabu, otišao je s grupom starješina na Kosovo proučiti stanje kako bi izložio
prijedlog za reorganizaciju TO. Vratio se nakon desetak dana i predložio da se TO
svede ukupno na 7.000 obveznika, a svi drugi da se brišu iz spiskova TO. Tek nakon
poboljšanja općih političkih prilika na Kosovu moći će se govoriti o promjeni
preovlađujućeg raspoloženja među Albancima i o njihovom uključivanju u vojne
strukture TO. Bilo je jasno da je u pitanju dugoročni proces, a da se u tom času mora
nešto sasvim drugo odlučiti i poduzeti. Na Kosovu je, uz vojne obveznike angažirane
u TO, bilo još i 250.000 neraspoređenih. Operativni položaj Kosova se znatno
izmijenio kada smo u procjenama došli do zaključka, da bi se Albanija mogla uključiti
ako bi došlo do agresije na Jugoslaviju.

Stabilni odnosi na Kosovu nisu odgovarali ni srpskom ni albanskom nacionalizmu.

Tako su albanski nacionalisti držali svoj problem otvorenim – nacionalni suverenitet,
samostalna država i otcjepljenje. Srpski nacionalizam imao je na Kosovu uporište iz
kojeg su se svaki trenutak mogle potpaliti vatre. JNA se nalazila u procjepu
nadmetanja dvaju nacionalizama. Njihovi su se sukobi teško odražavali na cjelokupno
stanje u JNA, posebno na vojne jedinice i ukupni vojni potencijal na Kosovu. Pokušaj,
da u decembru 1983. g. naše ocjene i probleme izložimo pokrajinskom rukovodstvu, a
prisutni su bili svi vodeći ljudi Kosova iz Prištine odnosno Beograda – Fadilj Hodža,
Veli Deva, Kolj Široka, Azem Vlasi i drugi, doveo je do daljnjih razmimoilaženja.
Htjeli smo biti i bili smo otvoreni – tako smo jedino mogli nešto učiniti. Vjerovali
smo da su njih, kao i nas, zabrinjavali i žuljali isti problemi. Očigledno smo promašili.
Čule su se izjave: Vi nas optužujete za stvari za koje bismo mi vas morali optuživati.
Iznijeli smo podatak, da je od marta 1981. g. do 30. novembra 1983. g. otkriveno 169
tajnih organizacija, grupa i trojki koje su obuhvatile 1.097 vojnika albanske
narodnosti. Karakteristično je bilo, da su sve grupe bile dobro organizirane i krajnje
ekstremne u svojim namjerama i aktivnostima. Naveli smo nekoliko izrazitih
slučajeva. Tako su npr. u garnizonu u Koprivnici planirali trovanje hrane vojnika.
Otrov – cijankalij trebao im je dati jedan Albanac, zlatar iz Koprivnice. Kod njega je
pretresom nađeno 2,5 kg cijankalija, a godišnje mu za njegov posao – prema vlastitoj
izjavi – treba svega 100 grama. U Mostaru su pripremali podmetnuti požar u hangare i
skladišta i zapaliti avione i gorivo, a potom se s naoružanjem i opremom uputiti i
probijati na Kosovo. Dvojica vojnika albanske narodnosti, poslije hapšenja grupe koja
je pripremala trovanje vode za piće u garnizonu u Vipavi, provalila su 12. juna '83. u
vojni magazin, uzeli oružje i municiju i pobjegli. Prilikom potrage pružali su otpor
miliciji, a jedan je prije hapšenja izvršio samoubistvo. Bila je otkrivena i grupa od
osam pitomaca vojne akademije u organiziranju bjekstva s oružjem. Trojici je suđeno,
a s petoricom su obavljeni razgovori na koje su bili pozvani i roditelji i utvrđeno je, da
su podlegli prijetnjama osuđenih organizatora. Pružena im je prilika da produže
školovanje u akademiji i kasnije su postali oficiri JNA.
Priredila Svetlana Vasović-Mekina

Feljton

Vreme broj 490, 27. maj 2000.

Branko Mamula: "Slučaj Jugoslavija" (3)

Kabinetsko kadrovanje

Neposredno poslije neuspjeha JNA u Sloveniji, na poziv generala Kadijevića, došao

sam u Ministarstvo odbrane. Potom je Kadijević počeo o svojoj i Adžićevoj
odgovornosti. Smatrao je da je minimum što moraju uraditi – da podnesu ostavke,
iako bi časno bilo ubiti se i spasiti dostojanstvo Armije

Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju (SK-PJ) i Narodni front

Na sastanak u Beogradu, u Topčider dolazio je Nijaz Duraković predsjednik

komunista Bosne i Hercegovine. Prihvatio je, da u rukovodstvo SK-PJ uđu Brigić,
Berberović i Vuković. Ovog zadnjeg vidjelo se kao mogućeg predsjednika SK-PJ.
Uoči osnivačke skupštine, nenadano ih je povukao i napao SK-PJ. Iz Bosne i
Hercegovine umjesto ovih uključilo se nekoliko vrsnih ličnosti, intelektualaca
različitih generacija iz sva tri naroda, predanih Jugoslavena, brojni komunisti
razočarani Durakovićevom partijom i njenom nemoći pred nacionalističkim
razbijanjem Bosne i Jugoslavije.

Momir Bulatović je redovito dolazio na pripremne sastanke u Topčider, a zatim

uključivao predstavnike partije komunista Crne Gore u rukovodeća tijela SK-PJ. Nije
povlačio oštru liniju razgraničenja između svoje Demokratske partije socijalista –
DPS, kako su se kasnije preimenovali crnogorski komunisti, i SK-PJ u Crnoj Gori.

Nagovještavao je, u početku, čak i moguće ujedinjavanje u jednu organizaciju. Iz

Socijalističke partije Srbije – SPS-a nitko nije dolazio na sastanke u Topčider, pa ni
kasnije kada se SK-PJ uselila u zgradu na Ušću, gdje je bilo i rukovodstvo SPS-a.
Nisu odbijali suradnju, ali je nisu ni nudili. Kao partija na vlasti, ostavljali su sebi
slobodu da surađuju sa SK-PJ na ljevici ili sa Srpskom radikalnom strankom – SRS
Vojislava Šešelja na krajnjoj desnici, kako im i kada treba. U vrijeme o kojemu
govorim, niti se Milošević osobno, niti preko svoje supruge dr Mire Marković,
miješao u SK-PJ. Objektivno, to mu tada nije ni trebalo. Bio mu je dovoljan utjecaj na
vrh Armije od čijeg je ponašanja u mnogo čemu ovisilo i ponašanje SK-PJ. Ulazak
Mire Marković u SK-PJ nije bio bučan, prije bih rekao da se prikrala na vrhovima
prstiju. Sumnjam da je to bračni par isplanirao, kako to danas izgleda. Nismo se
poznavali, pa je to valjda bio razlog što mi je prilazila s respektom. Njezin utjecaj na
odluke SK-PJ tih je mjeseci bio jednak kao i svakog drugog člana rukovodstva, pa i
manji. Bila je istinski zaokupljena Jugoslavijom, socijalizmom kao svjetskim
procesom i kataklizmom koja ga je zadesila u srednjoj i istočnoj Evropi. Prema
događajima u Srbiji, Sloveniji ili Hrvatskoj odnosila se jednako kritički, nacionalizam
joj je bio stran. Srbe u Hrvatskoj, metode borbe za odbranu nacionalne autonomije
strogo je ocjenjivala, posebno je osuđivala njihovu generalnu politiku da nema više
zajedničkog života s Hrvatima. Njeni će se stavovi mijenjati u godinama koje su
dolazile. Postupno, ona je preuzela vodeću ulogu u SK-PJ, a preko supruga postala
veoma utjecajna u SPS-u. Postala je netolerantna prema suprotnim mišljenjima, a
protivnike je nemilosrdno čistila. Liderske ambicije dovele su je do zamagljenih i
nejasnih političkih konstrukcija kakav je JUL.

Dao sam nešto malo više prostora ocjeni dr Mire Marković jer je izvan svake sumnje
da bračni par Milošević-Marković vlada Srbijom, a Mira Marković upravo je preko
SK-PJ stigla na otvorenu političku pozornicu Srbije.

Poraz JNA u Sloveniji – što dalje?

Na historičarima je da ustvrde, kada se Slovenija odlučila otcijepiti od Jugoslavije.

Onemogućena da se oporavi, bez popune, uz stalan pritisak roditelja i porodica, da se

vojnici vrate u Srbiju, agresivnu medijsku kampanju omalovažavanja vojnih
starješina, JNA je konačno dovedena u položaj da potpuno ovisi o volji Miloševića –
kako će je, gdje i zašto upotrijebiti. Velikosrpski plan odbrane "srpskih zemalja" na
frontu Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica postavio joj se kao jedini izlaz po
principu "uzmi ili ostavi". Za ovaj drugi slučaj, Jović i Milošević su pripremili ucjenu
– formiranje vojske Srbije i napuštanje JNA. Ona više nije imala moralne i političke
snage da se odupre. Prihvatila je velikosrpski politički i vojni koncept i izgubila
jugoslavensko tlo pod nogama.

Neposredno poslije neuspjeha JNA u Sloveniji, na poziv generala Kadijevića, došao

sam u Ministarstvo odbrane. Bila je kasna večer, on je bio sam u kabinetu vidno
uznemiren, vrlo zamoren, slomljen pod teretom onoga što se dogodilo u Sloveniji.
Sasvim nepovezano počeo je iznositi tok operacije i njezin žalostan kraj. Teškim
riječima ponavljao je krivicu generala Adžića načelnika Generalštaba zbog slabe
organizacije i rukovođenja operacijom. Optuživao je Adžića, da se nepotrebno
miješao u pojedinosti, umjesto da je postavio jasan cilj operacije i dao zadatak
generalu Kolšeku komandantu Zagrebačke vojne oblasti, da je utjecao na veličinu i
izbor snaga, pratio tok i intervenirao kada je došlo do problema. Kadijevića je već od
ranije brinulo moguće ponašanje generala Kolšeka, Slovenca po nacionalnosti,
ukoliko dođe do krize u Sloveniji. Sada su se dogodile krupne stvari zbog kojih se
mora odgovarati, a Kadijeviću nije bilo jasno što je u tome krivica konfuznog
Adžićevog naređivanja, kako je rekao, a što ponašanje Kolšeka, i da li se radi o
greškama ili zloj namjeri. Već je bio načisto s odgovornošću komandanata
ljubljanskog i mariborskog korpusa, generala Popovića i Delića, jer su učinili ozbiljne
previde i greške u okvirima njihove odgovornosti, bez obzira na slab rad komande
Zagrebačke oblasti i Generalštaba. General Čad, također Slovenac, komandant
riječkog korpusa uspješno je izvršio svoj dio zadatka na južnim odsjecima
jugoslavensko-italijanske granice. Radio je odlučno i nije čekao da mu Kolšek ili
Adžić narede da se brani kad je napadnut ili da izviđa ispred sebe i uklanja prepreke
koje mu se namještaju. Potom je Kadijević počeo o svojoj i Adžićevoj odgovornosti.
Smatrao je, da je minimum što moraju uraditi – da podnesu ostavke, iako bi časno bilo
ubiti se i spasiti dostojanstvo Armije, rekao je. Za Antu Markovića je meni
spočitavao. "Kurvanjski se ponašao kao uvijek – pere ruke od svega, nije znao da će
Armija upotrijebiti silu u izvršavanju zadataka (!), nije ga trebalo uključivati", ljutio
se Kadijević.

Predložio sam mu, da ne gubi vrijeme na ono što se dogodilo, nego da se brzo
razmotri s Generalštabom što treba učiniti, da JNA izbije na državne granice u
Sloveniji i očuva integritet SFRJ na njima. Nije bilo sporno da se kadrovske smjene
moraju učiniti, da se cjelovita analiza neuspjeha u Sloveniji mora izvršiti, ali ipak
ostaje glavni zadatak: izbijanje na granice i očuvanje integriteta zemlje. Vrijeme je
protjecalo i neuspjeh JNA brzo se pretvarao u svršen čin. Nestajala je Jugoslavija za
što je neposrednu odgovornost sada snosila Armija, a ne više ni rukovodstvo
Slovenije ni Federacije.

Kadijevića treba smijeniti

Krivica za izlazak Slovenije iz SFRJ, uz primjenu sile, pripisuje se JNA uz najteže

optužbe njezinog vojnog vrha. Profesor Mira Marković me je u nekoliko navrata
tokom zime i proljeća 1991, dok je JNA sasvim nepotrebno popuštala pred nasrtajima
hrvatskih nacionalista i njihove paravojske, molila da utječem na generala Kadijevića
da ne dozvoli da se u narodu ruši ugled JNA i stvaraju uslovi za opći juriš nacionalista
na zajedničku državu i njezine institucije u svim dijelovima Jugoslavije. Tvrdila je da
imam više utjecaja na Kadijevića od bilo koga drugog, da ona to zna i zato se čudila
što ozbiljnije ne interveniram. Ja sam, dakako, poduzimao što sam znao i mogao, ali
nisam smatrao potrebnim da nju o tome izvještavam.

Na optužbe protivu JNA odgovarao sam općim političkim i psihološkim prilikama

stvorenim u zemlji i teškom položaju Armije, za što ona objektivno nije kriva.
Nerazuman postupak generala Kadijevića da prati i snima uvoz oružja iz Madžarske u
Hrvatsku umjesto da oružje zaplijeni čim se šleperi pojave na Dravi, bez obzira da li
je ideja bila njegova ili mu je nametnuta, nisam ni pokušavao braniti. Nisam imao
nikakve moralne obaveze. Nije mi bilo poznato što se događa dok filmski snimak nije
bio pripremljen za prikazivanje. Dužnost i obaveza generala Kadijevića bila je da
spriječi ilegalni uvoz oružja u zemlju. Svakome je bilo jasno, da će uvezeno oružje i
njime naoružane falange HDZ-a dovesti do krvoprolića. Rukovodstvo JNA nije
smjelo previdjeti, da će se sresti s uvezenim oružjem bilo da će morati razoružati
partijsku vojsku HDZ-a što se, nakon uvoza oružja, u narodu naširoko očekivalo, bilo
da će ono biti upotrebljeno protiv JNA u otvorenom sukobu. A to se moralo
pretpostaviti. Navodno očekivanje, da će hrvatska i jugoslavenska javnost biti
šokirane do te mjere, da će tražiti neopozivi odlazak HDZ-a i Tuđmana s vlasti, u
nastalim prilikama u Jugoslaviji, djelovalo je neozbiljno.

Nakon Slovenije više nitko nije bio spreman prihvatiti nerazumno ponašanje
armijskog rukovodstva. Optužbe su stizale od jugoslavenski opredijeljenih građana iz
Zagreba, Sarajeva, Skoplja, iz rukovodstva SK-PJ, jednom riječju – sa svih strana.

Posve uvjeren, da je vojni vrh propustio zadnju priliku da protuudarom u Sloveniji

preuzme sudbinu zemlje u svoje ruke, bio sam odlučan da se pripadnicima JNA javno
stavi na znanje da Armija mora promijeniti svoje ponašanje u odnosu na sudbinu
zemlje.
Predložio sam nekim članovima rukovodstva SK-PJ da pred javnošću upozore
Armiju, da ne može očekivati njihovu podršku, ako ne prihvati svoju ustavnu obavezu
da brane integritet SFRJ i da se ne obazire ni na čiju opstrukciju, uključivo
Predsjedništva kao vrhovnog komandanta. U štampi je došlo do takovih napisa. Jedan
vrlo kritički članak profesora dr. Miće Carevića iz Banja Luke naišao je na oštru
osudu rukovodstva SK-PJ u Bosni i Hercegovini, bio je uočen u rukovodstvu Armije i
utvrdilo se, da ja stojim iza njega*. Armija nije, međutim, mijenjala legitimistički kurs
poslušnosti formalno Predsjedništvu SFRJ, a stvarno Miloševiću, što je djelovalo
apsurdno u potpuno nelegitimnom ponašanju svih institucija, političkom i ustavnom
kaosu u zemlji.

Mira Marković me u julu '91. zamolila da primim generala Nikolu Ljubičića. Kao
razlog za susret navela je, da Ljubičić već nekoliko puta dolazi k njezinom suprugu i k
njoj, da je depresivan zbog događaja u Jugoslaviji i razočaran ponašanjem Armije, da
je plakao i tražio da se nešto preduzme. Nju je zamolio da mu omogući susret sa
mnom. Do sastanka je došlo početkom augusta '91. u zgradi CK na Ušću. Prisutni su
bili predsjednik SK-PJ Dragan Atanasovski i Mira Marković iz najužeg rukovodstva
SK-PJ. Tražio sam da oni budu prisutni – bilo je jasno da će Ljubičić pokrenuti
krupna pitanja i da svemu tome treba dati odgovarajuću formu.

Ljubičić je u uvodu pozdravio moje angažiranje u SK-PJ i u Armiji, za odbranu

Jugoslavije. On nije pristupio SK-PJ, rekao je, zbog poodmaklih godina i što ga
svojim imenom i političkim bremenom ne želi teretiti, ali u svemu podržava i misli da
bi odlučnije trebalo prekinuti kolebanje Armije, da izvrši svoju ustavnu obavezu. On
je, navodno, smatrao da za člana Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske treba da dođem ja,
a ne Stipe Šuvar, da je uvjeren da bih ja blagovremeno znao staviti stvari na svoje
mjesto. Slušao sam ga, znao sam da je on posljednji čovjek koji bi me predložio za
Predsjedništvo, ali u tom času to je bilo bez značaja. Čekao sam da li će nešto
konkretnije tražiti. Pratio je moju zainteresiranost i odlučio se da kaže ono zašto je
tražio susret: treba smijeniti generala Kadijevića jer je nesposoban da u nastaloj krizi
dalje vodi Armiju – izjavio je Ljubičić. Podsjetio me na izbor Kadijevića za ministra i
ustvrdio, da sam ja bio taj koji sam ga nametnuo. On vjeruje, da mene Kadijević i
sada sluša, da ja mogu tražiti da odstupi, a da nađem generala koji će ga zamijeniti. O
drugima iz vrha Armije nije bilo riječi, niti je spominjao ijedno konkretno ime
generala za dužnost ministra. Složili smo se oko ocjene Kadijevića, pa sam postavio
pitanje Ljubičiću kako misli da ga smijeni. Odgovorio mi je, da jednostavno odem
kod njega i ubijedim ga da podnese ostavku. Ljubičić je spreman poći sa mnom, ako
mislim da je potrebno. Moje slijedeće pitanje je bilo, tko će izabrati generala na
mjesto ministra, postaviti ga na dužnost i što bi taj general trebao učiniti u Armiji, i s
Armijom? Ljubičić mi je odgovorio, da znam armijski kadar i da nađem generala, a
postavljanje je formalna stvar. Na drugi dio pitanja nije odgovorio, jer je ono zadiralo
u najkrupniju stvar o čemu Ljubičić najvjerojatnije nije imao stav. Shvatio sam, da je
stvar suviše ozbiljna da bi se ad hoc rješavala i zaključio razgovor, da ću o svemu
razmisliti i ukoliko mi on – Ljubičić – bude trebao, da ću mu javiti.

Izvan svake sumnje je bilo, da Ljubičić nije došao k meni bez suglasnosti Miloševića
u čijoj se kući o Kadijeviću i Armiji raspravljalo. Dalje promišljajući, shvatio sam da
je Ljubičić uključen u akciju, a da mu nije jasno da je neodlučnost Kadijevića samo
dio problema, a cjelina problema je da li će se JNA založiti za Jugoslaviju ili veliku
Srbiju. Ljubičić je u razgovoru iskreno govorio o odbrani Jugoslavije, on je tako
uvijek mislio, bez obzira što je podrška Miloševiću objektivno vodila u drugom
pravcu. Kadijević je, također, bio za odbranu Jugoslavije ali nije imao smionosti da
učini pravi korak i ostvari cilj.

Odlučio sam, da Ljubičića isključim kao posrednika i da direktno odem k Miloševiću,

odakle je i potekla inicijativa za smjenu Kadijevića. Milošević me odmah primio,
znao je o čemu može biti riječi. Zamolio sam ga, da mi kaže što hoće postići smjenom
Kadijevića. On je kratko iznio ocjenu o Kadijeviću i zaključio, da je izgubio ugled i
podršku u Armiji i da ga treba smijeniti. Postavio mi je pitanje, može li se to mirno
izvesti i koga predlažem da ga zamijeni.

Nisam mogao dozvoliti, da se odgovornost za rušenje Jugoslavije svede na Armiju i

Kadijevića osobno i odlučio sam se, da kažem na koji se način zemlja može spasiti od
katastrofe u koju je upala. Uzeo sam riječ i prvo rekao, da nije nikakav problem
smijeniti Kadijevića, da ima generala koji mogu Armiju odlučno i uspješno voditi, a
zatim – pravi zadatak Armije jeste, da preuzme svu odgovornost za rješenje krize od
Slovenije do Makedonije, ali da svi oni – predsjednici republika uključivo i on sam –
Milošević, moraju otići s vlasti. Pritvrdio sam, da je to jedino rješenje u pokušaju da
se spasi Jugoslavija, premda je i za ovaj pokušaj možda već kasno. Milošević je bio
iznenađen, ali je promptno reagirao: Zašto ja, jedini sam koji podržavam Armiju i
branim Jugoslaviju? Ljutito se digao i krenuo prema vratima, što je bio znak da smo
razgovor završili i da napustim kabinet. Nije mi bilo svejedno, ali sam već u dolasku
na razgovor bio spreman na najgore. Ništa se nije dogodilo, mirno sam napustio
palaču i otišao.

Samo krajnje naivan čovjek mogao je pomišljati da će Milošević, kako bi spasio

Jugoslaviju, mirno napustiti stolicu, kao uostalom ni jedan jedini od republičkih vođa.
Meni, međutim, nije ostalo ništa drugo, nego da mu kažem, kada mi je već pružio
priliku, kako se uistinu može sačuvati integritet Jugoslavije, a sve drugo da je samo
manipulacija ljudima i narodima, demagogija i laž. Znao sam, da će mogućnost mog
utjecaja na daljnji tok događaja biti sasvim sužena. Utoliko više, što mi je zabranjeno
da s grupom generala pođem u Krajinu, čime je iskopan rov između mene i
Kadijevića i dijela armijskog vrha. Ipak, i dalje sam bio uvjeren da bi odlučni koraci
brzo okupili poniženi armijski kadar, imao sam kontakte s vrlo odgovornim
komandantima i oficirima i oni su me uvjeravali, da nije sve izgubljeno. Grupa oficira
iz gardijske brigade, poslije Slovenije, dolaskom u Generalštab sa zahtjevom, da
Armija mora odlučnije djelovati iskazivala je opće raspoloženje starješina u JNA.
Zahtjeva je bilo mnogo više, samo svi nisu mogli stići u Generalštab, ali to nije
umanjivalo njihovu spremnost da se angažiraju, kada ih pozovu i povedu.

Lično sam sada morao biti mnogo oprezniji, svjestan da će službe bezbjednosti –
Srbije i Armije – biti mi za petama**.

*Ubrzo, otvorio se proces javne političke i moralne diskvalifikacije visokih armijskih

kadrova koji će trajati sve do istjerivanja iz JNA sedamdeset generala, među njima i
onih koji su započeli "osvetu". Pogrom je nastavljan i poslije nestanka JNA i
formiranja oružanih snaga Srbije i Crne Gore, prema dnevnoj potrebi režima, vojske,
stranačkih lidera, ratnih vođa, kumova, najrazličitijih organizacija kriminalaca čije je
bogaćenje u ratu i nesreća ljudi postao jedan od važnih motiva rata. Štampa i
masmediji svakodnevno su otkrivali nove izdaje, konspiracije i sumnjive radnje JNA
("Opera" s Rakočevićem i Boškovićem iz KOS-a; podzemni tuneli u Vukovaru davno
prije pripremljeni u korist Hrvata za hrvatsko-srpski rat; istraživanja Žak Kusto-a na
Dunavu u istu svrhu; Kukanjac i Alija Izetbegović, Trifunović i oko njega; podzemne
hale ispod Titove rezidencije u Užičkoj ul. u Beogradu sumnjive namjene; rudnik
urana Lepenski vir i odlaganje nuklearnog otpada isključivo u područjima naseljenim
Srbima – Krajina, Bosna; rasformiranje divizija i formiranje korpusa kao
najevidentnijeg argumenta izdaje i ONO kao Titova podvala), stvarale se senzacije i
raspinjalo generale bivše JNA na stup srama i poniženja. Portparoli nove vojske
objašnjavali su, da tek poslije temeljitog razotkrivanja ideološke i moralne trulosti,
vojnog amaterizma i neukosti JNA i njezinih vodećih kadrova, mogu se stvarati
zdrave osnove nove srpsko-crnogorske vojske koja se formirala. Uvjereni, da najveći
broj armijskih kadrova, iz iste – Titove škole kao i otpušteni generali, razmišlja na isti
način i da bi bili spremni okrenuti tok događaja, ako im se pruži šansa, nisu imali
skrupula u "raskrinkavanju" JNA, njezinih kadrova u odnarođenosti od srpskih
nacionalnih interesa i duhovne otuđenosti od pravoslavlja.

**Moj slijedeći susret s Miloševićem pao je u proljeće 1993. kada sam morao
protestirati protiv maltretiranja srpske policije na graničnom prijelazu s Mađarskom,
pri odlasku i povratku. Milošević me uvjeravao da se to moglo dogoditi sasvim
slučajno, možda me nisu prepoznali. Sasvim sigurno su me prepoznali, štoviše to su
mi i rekli, pa ne mogu prihvatiti bilo kakvu slučajnost i tražim da se prekine s
poniženjima, rekao sam Miloševiću. Da bi me uvjerio da uživam njegovo poštovanje
povukao je argumenat kako su mu iz SDB-a Srbije podnijeli kratku informaciju o
mom boravku u Londonu i razgovoru s britanskim političarima i novinarima, a on ih
je ukorio: "Ako nemate drugog posla, nego pratiti s kim će admiral Mamula
razgovarati, onda vas i ne treba".

Činjenica je da je samo on mogao odobriti da me prate i nitko drugi.

Feljton

Vreme broj 491, 3. jun 2000.

Branko Mamula: "Slučaj Jugoslavija" (4)

Refleksije na Kosovo

Iskustva krize na Kosovu i moguća NATO intervencija i na kopnenom frontu upućuje

VJ na zaključak, da bi joj jedini izlaz bio vođenje borbenh dejstava po konceptu ONO
odnosno partizanski i kombinirani oblik oružane borbe

Hipokrizija i dupli standardi u slučaju Kosova i Srbije naprosto bodu oči, protivni su
svakoj racionalnoj prosudbi i ne mogu se prihvatiti za osnovu izgradnje zdravih
međudržavnih odnosa i stabilnog mira nigdje, a najmanje na multietničkom i
tradicionalno nemirnom Balkanu. Jugoslavenska kriza, intervencija NATO u Bosni, a
posebno sada na Kosovu evidentna je opomena.
Međunarodno-pravni i vojni aspekti rata protiv SRJ zahtijevaju posebnu osudu.
Sjevernoatlantska vojna alijansa povrijedila je povelju UN, ignorirala Savjet
bezbjednosti, pogazila jednu za drugom odredbe ratnog prava i međunarodnih
konvencija o ratnim sredstvima i postupcima, zaštiti civilnih žrtava... Da bi se
opravdale teške povrede zaštite civilnog stanovništva NATO je, s jedne strane
pronalazio i izmišljao najrazličitija objašnjenja, pojmove i termine, a s druge, kada se
više ničim nisu mogle braniti civilne žrtve posezalo se za statistikom (a još je davno
britanski premijer Disraeli rekao, da je statistika jedan od razloga zašto ljudi lažu) pa
se iznosilo kako se na desetke hiljada polijetanja mora dozvoliti greška od jedan do
dva posto, išlo se čak dotle da se nečovječno ponašanje druge strane uzimalo za
opravdanje. Ukratko, kada je dobio odriješene ruke, NATO se odmetnuo i ponašao
siledžijski. Svijet se uplašio i uslijedili su protesti i upozorenja sa svih strana, među
kojima i oni utjecajnih prethodnih, pa i aktualnih američkih državnika.

Kolebanja oko cilja za kranji rezultat vazdušne operacije protivu SRJ imala su
uništenu zemlju, a sačuvane oružane snage. Redovno su rezultati rata bili obrnuto:
poražena ili uništena vojska uz manje ili veće štete nanijete zemlji. Neobičan rezultat
dovodi u pitanje na jednoj strani, primijenjenu vojnu doktrinu i tehnologiju a na
drugoj strani, ideju i sam cilj vojne kampanje protiv SRJ. Taj dio ocjene mora se
ostaviti objektivnom sudu kada se bude raspolagalo informacijama svih sudionika
rata, zemalja i posrednika u traženju mira. Ponovno se pokazalo da se vazdušnim
udarima ne može savladati odbrambeni sistem i oružane snage jedne zemlje. Nije se
uspjelo i pri krajnje nepovoljnom općem odnosu vojnih snaga, osobito u
vazduhoplovstvu i protuvazdušnoj odbrani, kakav je bio odnos NATO – VJ.
Primijenjena vojna doktrina nastala krajem I svjetskog rata i razvijana u SAD između
dva rata nije položila ispit u Drugom svjetskom ratu. Njemačka je tri godine bila
zasipana tonama bombi, ali dok nisu stigle armije Žukova i Konjeva s Istoka, Bredlija
i Montgomerija sa Zapada njemačka je vojska vodila žilavu odbranu. Ovo što se
dogodilo SRJ naliči na taktiku koju je razradio britanski vazduhoplovni maršal Haris
komandant savezničke bombarderske komande koja je februara '44. uništila Drezden,
iako to nije imalo bilo kakav vojni značaj. Slučaj je poslužio kao jedan od primjera da
UN u Ženevi 1949. godine usvoje deklaraciju o zaštiti civilnih žrtava rata.

Prerano je davati konačan sud o uspjehu ili neuspjehu NATO. Njegova je efikasnost
uvijek bila sporna, a sada se, za njegove kapacitete i ambicije, očitovala na malom
poligonu. Nakon Kosova, Rusija se neće moći dalje uvjeravati da se ne treba bojati
širenja NATO. Evropljani će odlučnije krenuti u izgradnju vlastitog sistema
bezbjednosti i sposobnosti intervencija u konfliktima na kontinentu. Odnosi SAD i
EU ući će u novu fazu preispitivanja. Savjet bezbjednosti će morati potražiti i
drugačiji način komandovanja snagama UN osim komandne strukture NATO. U
ovom času problem komandovanja pretvorio se u diplomatski sukob Rusije i SAD jer
ruski kontingent na Kosovu ne prihvaća potčinjavanje NATO–u. U Bosni, zapadno od
Drine to se i moglo, ali na Kosovu i samom srcu Balkana to je sasvim druga stvar.
Geostrategijski položaj Kosova bio je od značaja već u starom i srednjem vijeku kao
važna raskrsnica puteva na Balkanskom poluotoku i prema Jadranskom moru. Kosovo
je privlačilo i svojim rudnim bogatstvom. U vrijeme velikih oslobodilačkih pokreta
balkanskih naroda, posebno – Srba, Albanaca i Grka i razaranja onemoćale
Osmanlijske imperije, obnavlja se geostrategijsko značenje Kosova dogovorom
Velikih sila o rješenju istočnog pitanja na Berlinskom kongresu. Karakteristične su
ocjene austrougarskog generalštaba iz 1895. godine, da se regionom Balkana vlada
preko Kosova, a ne iz Istanbula. Slično shvaćanje imala je Italija u Drugom svjetskom
ratu prije ulaska u Albaniju i napada na Jugoslaviju. Najnovija situacija u i oko
Kosova upućuje na izvjesne podudarnosti u prošlosti.

Tradicija JNA

Razmještaj NATO snaga na Kosovu ima šire geostrategijsko značenje od samog

utjecaja na Balkan i sređivanju odnosa među balkanskim narodima i državama. Dok
Evropa ima neposredne interese i to u strukturiranju Balkana i da ga približi svojim
političkim, kulturnim, privrednim i bezbjednosnim institucijama, dotle interesi i
projekcije SAD idu prema Rusiji, Kavkasko–kaspijskom regionu, Bliskom i Srednjem
istoku kao područjima njihove globalne politike. Ulaskom na Kosovo, bez obzira na
neku buduću političku konfiguraciju Balkana, ušlo se u Srbiju odnosno središte
Balkana čime se podjednako zadovoljavaju interesi i EU i SAD. Zato ne iznenađuje,
da je problem Kosova jedan od globalnih prioriteta SAD danas. Ostaje tek da se vidi
kako će završiti očito dug ostanak NATO–a na Kosovu i Balkanu.

Vojska Jugoslavije se u masovnim dvomjesečnim napadima najmoćnije svjetske

avijacije uspjela očuvati uz sasvim prihvatljive gubitke. NATO je sve vrijeme
sagledavao VJ kao respektabilnu vojnu silu. Znalo se, da je od JNA naslijedila većinu
obrazovnog kadra, moderan sistem obuke, suvremenu ratnu tehniku, velike ratne
rezerve, proizvodne i remontne kapacitete, izgrađenu vojnu infrastrukturu i komandni
sistem. Sabrala je bogata borbena i taktička iskustva rata u Hrvatskoj i Bosni. Godinu
dana ratovanja s OVK na Kosovu omogućili su joj da se upozna s prostornim i
demografskim ambijentom, doktrinom i taktikom OVK, da pronađe svoje odgovore
na njih, uspješno vodi borbu, razbije i za dulje vrijeme onemogući OVK. Očigledno je
posebno izučila iskustva protuvazdušne odbrane Iraka stečena u napadima SAD i
Velike Britanije i pripremila se za odbranu od vazdušnih napada NATO, koji su se
očekivali. Zavidna je bila motiviranost VJ – branilo se Kosovo s ukupnim historijskim
i duhovnim značajem za Srbe i Srbiju. Motiviranost će se početi kruniti saznanjima o
teškim razaranjima, ljudskim žrtvama i nesreći koju doživljava Srbija. U narodu
počinju se sve glasnije postavljati pitanja da li se može i mora protiv čitavog svijeta,
otkuda da Srbija nigdje nema prijatelja i podrške ni u evropskom okruženju ni među
susjedima, da li će cijena koja se plaća izmijeniti ishod rata na Kosovu ili će se na
koncu morati prihvatiti isti ili gori uvjeti koji su se nudili na početku. Da se slično
razmišljalo i u jedinicama VJ može se zaključiti po velikim grupama mobiliziranih
vojnika koje su se u maju o.g. pojavile u gradovima centralne Srbije, bez znanja i
odobrenja vojnih komandi na Kosovu. Premalo je informacija da bi se kompetentno
moglo govoriti o ratnom bilansu VJ. Uz sve gubitke, politička i moralna kolebanja, on
se može smatrati uspješnim – vojska nije uništena. Odgovornost VJ za zločine koji su
se dogodili na Kosovu i etničko čišćenje Albanaca, bez obzira što su ih najvjerojatnije
vršile po zlu poznate paravojske, ne može biti predmet ozbiljne rasprave i
zaključivanja sve dok se ne završe istrage tribunala u Hagu i međunarodnih
humanitarnih organizacija. Ukoliko se kao istina potvrdi i upola onoga za što je
optužuju biti će to pogubno za nju, narod Srbije i budućnost vojnog poziva u zemlji
velike i slavne vojne tradicije.

Saniranje konflikta
S vojno-doktrinarnog stanovišta provokativno je pitanje kako bi VJ vodila rat da je
bila napadnuta od armije NATO brojne 200 do 300 hiljada vojnika, što se lako moglo
dogoditi.

Kada se povela nacionalistička kampanja za razbijanje Jugoslavije u napadima

beogradskih sredstava informiranja među brojnim optužbama protiv JNA dominirale
su dvije: da je koncepcija ONO podvala i da je sav vojni sistem na njoj izgrađen bila
priprema kapitulacije i izdaja, a jedina prava sila na kojoj treba graditi suvremenu
odbranu jeste profesionalna vojska i druga, da je komunistički idejni i politički
monopol u JNA ovu odnarodio, učinio je partijskom vojskom SKJ s Titom i poslije
njega. Vojska Jugoslavije je prihvatila optužbe i u svoje ustrojstvo ugradila stavove
konvencionalne vojne škole. Iskustva krize na Kosovu i moguća NATO intervencija i
na kopnenom frontu upućuje VJ na zaključak, da bi joj jedini izlaz bio vođenje
borbenh dejstava po konceptu ONO odnosno partizanski i kombinirani oblik oružane
borbe. U frontalnoj borbi ona bi bila brzo poražena. Koncept ONO zahtijeva masovnu
obuku i pripremu. Profesionalan dio vojske ničim ne protivurječi partizanskim
oblicima oružane borbe. Mora se uočiti da ONO kao vojni sistem ima ulogu
odvraćanja. Krupan razlog što NATO nije krenuo u napad kopnenom vojskom bio je
strah od partizanskog rata, a ne od frontalnog sudara s VJ. Inače, stojim na stanovištu
da do rata VJ s NATO-om nije trebalo ni smjelo doći. Pogotovu bi bilo bezumno
proširiti sukob, tim prije što nisu postojali uslovi za nekakav drugačiji ishod od onoga
koji se dogodio. Do takvog zaključka dovela bi svaka iole ozbiljna politička i vojna
analiza.

Druga optužba upućena JNA odnosila se na vojsku u političkoj funkciji ili politiziranu
vojsku. Što danas reći za angažman na Kosovu ili u Crnoj Gori ili o legitimnosti
odluka po kojima se ginulo, razarala zemlja, stotine hiljada ljudi bježalo preko granice
kako bi spasili gole živote ili se otvarali sukobi u Crnoj Gori, jer se njezin
demokratski i proevropski program zalaganja za mirno rješavanje konflikta nije
sviđao režimu u Beogradu. Ne treba sumnjati da li će demokratske parlamentarne
zemlje onemogućiti zloupotrebu i manipulaciju vojskom, međutim zemlje treba
graditi kao demokratske, parlamentarne i pravne države. Na ovim prostorima to je dug
put. Čak i stare parlamentarne države imaju s tim problema. Sporno je, da li bi se
NATO upustio u napad na SRJ, kao suverenu zemlju, da su odlučivali parlamenti.

Konačno, na svršetku 20. stoljeća Kosovo će biti zabilježeno kao razmeđe mnogim
događajima i odnosima u regionu, Evropi i svijetu po završetku hladnog rata. NATO
je dobio hladni rat, ali je izgubio mir u Evropi. EU kreće u organiziranje svojih snaga
bezbjednosti (ESDI) i preuzimanje odgovornosti za saniranje konflikata na kontinentu
bez SAD.

Region jugoistočne Evrope – Balkan, s Kosovom u središtu napokon je u EU shvaćen

kao prostor koji ne smije ostati zanemareno područje Evrope opterećeno endemskim
konfliktima. Objektivno, udružene zemlje regiona uz podršku EU mogu stvoriti uvjete
i izgraditi novi život, te u dogledno vrijeme dostići evropske standarde. Da bi zemlje
prethodne Jugoslavije sustavno razbijane kroz punih deset godina i indoktrinirane
mržnjom krenule k stabilnosti i miru, potrebno je ukloniti s vlasti totalitarne režime i
njihove vođe krive za masovna stradanja ljudi i nad njima izvršene zločine i izvesti ih
pred međunarodno lice pravde. Ljudi se moraju vratiti svojim kućama i zajedničkom
življenju s vjekovnim susjedima. UN i EU moraju snažno manifestirati svoju
odlučnost i proskribirati svako etničko čišćenje ma kada i ma gdje se ono dogodilo na
tlu Jugoslavije kao najveći zločin protiv ljudskih sloboda.

Očekivati je, da će Pakt za stabilnost jugoistočne Evrope u značajnoj mjeri baviti se

problemom jugoslavenskog prostora s obzirom da je većina članica upravo s tog
prostora što ujedno nalaže i njihovu odgovornost za uspjeh projekta. Trezvene
prognoze uzdržano govore o maglovitim vizijama jedinstvenog svijeta s univerzalnom
civilizacijom. Još manje o mogućnosti neke američke svjetske imperije. Umjesto toga,
realan je pluralistički svijet s brojnim paradoksima. Međunarodni svjetski poredak
regionalnog karaktera zasnovan na lokalnoj ekonomiji i političkim aranžmanima koji
uvažavaju specifične osobenosti dotičnih zemalja mnogo je primjereniji i realniji. U
tom smislu ovaj Pakt ima svoju budućnost.

Sigurno je, nakon Kosova svijet više nije isti.

(Kraj)