Professional Documents
Culture Documents
Budenje - Stephen King
Budenje - Stephen King
originala:
Stephen King
REVIVAL
Meri Šeli
Bremu Stokeru
H. F. Lavkraftu
Klarku Eštonu Smitu
Donaldu Vondreju
Fricu Lajberu
Ogastu Derlitu
Širli Džekson
Robertu Blohu
Piteru Straubu
I ARTURU MAKENU, čija me kratka priča
Veliki bog Pan proganja čitavog života.
Ni mrtvi ne mogu počivati večno.
Čak i smrt može umreti, sred neznanih eona.
H. F. Lavkraft
I
Životi su nam na neki način zaista nalik filmovima. Porodica i prijatelji čine
glavnu glumačku postavu. Sporedne uloge pripadaju susedima, kolegama,
učiteljima i svakodnevnim prolaznicima. Postoje i sitne uloge: blagajnica u
samoposluzi s lepim osmehom, prijateljski nastrojen barmen u lokalnom
pojilištu, tipovi s kojima vežbamo tri dana nedeljno u teretani. Tu su i hiljade
statista - onih što teku kroz svačiji život, kao voda niz slivnik. Vidimo ih
jednom, i nikad više. Tinejdžer dok lista grafičke novele u knjižari, onaj pored
kog se moramo provući (mrmljajući: Oprostite) da bismo stigli do časopisa.
Žena u susednoj traci pred semaforom, što u nezgodnom trenutku osvežava
ruž. Čovek koji vam prodaje kesicu kikirikija na bejzbol utakmici.
Ponekad se u našem životu pojavi neko ko se ne može svrstati ni u jednu
od ovih kategorija, džoker što godinama iskače iz špila u nepredvidivim
vremenskim razmacima, često u kriznim trenucima. U filmovima se ovakav
lik naziva mirodijom u svakoj čorbi ili agentom promene. Kad se pojavi u
filmu, jasno vam je da je tu zato što ga je scenarista umetnuo. I ko je
scenarista naših života? Sudbina ili splet okolnosti? Želim da verujem da je u
pitanju ono drugo, želim to svim srcem i dušom. Kad pomislim na Čarlsa
Džejkobsa - mog agenta promene, mog din-dušmanina - ne mogu da verujem
da njegovo prisustvo u mom životu ima ikakve veze sa sudbinom. To bi
značilo da je sve ono grozno - oni užasi - bilo predodređeno. Ako je to slučaj,
ne postoji ništa slično svetlu i naše verovanje u njega samo je budalasta
iluzija. Ukoliko je tako, živimo u tami kao životinje u jazbini ili mravi duboko
u mravinjaku.
I nismo sami.
Tog dana u oktobru 1962. godine sudbina sveta visila je o koncu iznad
malenog tropskog komada zemlje zvanog Kuba. Borio sam se na obe strane,
što znači da sam bio sigurni pobednik. Gradski ravnjač drumova nedavno je
prošao Metodističkim putem („Samo premešta kamenje s jednog na drugo
mesto“, gunđao je tata). Ostavio je mnogo rastresite zemlje za sobom.
Iskoristio sam je da napravim brežuljak, brdo, a zatim i veoma veliko brdo -
sezalo mi je gotovo do kolena. Isprva sam hteo da ga nazovem Kozjom
planinom. To mi je zvučalo neoriginalno (prava Kozja planina je, naposletku,
bila na osamnaest kilometara od moje kuće) i kilavo. Nazvao sam ga planina
Lobanja. Čak sam, s dva prsta, pokušao da izbušim dve pećine nalik očima.
Preterano suva zemlja nije mi dozvoljavala da ostvarim taj naum. Stalno se
obrušavala.
„Tako je to“, rekao sam plastičnim vojnicima koji su se kotrljali po
ormariću. „Život je težak, i ne može se sve dobiti.“ Bila je to jedna od očevih
omiljenih rečenica. Siguran sam da je čovek koji je izdržavao petoro dece
imao mnogo razloga da veruje u nju. „Borićete se u ko bajagi pećinama.“
Rasporedio sam polovinu vojske na vrhu planine Lobanje. Izgledali su
veličanstveno. Naročito sam voleo tipove s minobacačima. To su bile Švabe.
Američku vojsku poredao sam na ivici travnjaka. Dobili su sve džipove i
kamione da bi izgledali opako dok budu jurišali uza strmu planinsku padinu.
Bio sam siguran da će se neki usput prevrnuti, ali će izvestan broj stići do
vrha. Pregaziće tipove s minobacačima, a ovi će vrišteći tražiti milost. Neće je
dobiti.
„Borićemo se do smrti“, rekao sam, redajući poslednje herojske
Amerikance. „Hitsmeru, nadrljao si!“
Pomerao sam ih napred, stroj po stroj, i imitirao zvuk automata u maniru
iz stripova, kad je senka pala preko bojnog polja. Podigao sam pogled i video
čoveka koji je zaklonio popodnevno sunce, siluetu obasjanu zlatnom
svetlošću - pomračenje u ljudskom obliku.
Nešto se dešavalo. U našoj kući se u subotu po podne uvek nešto
dešavalo. Endi i Kon bili su u dugačkom zadnjem dvorištu. Igrali su se s
gomilom drugara. Vikali su i smejali se. Kler je bila u sobi s prijateljicama.
Slušale su ploče na Imperijalovom parti-tajm gramofonu. The Loco-Motion,
Soldier Boy, Palisade Park. Iz garaže je dopiralo lupanje čekića. Teri i tata
radili su na starom fordu iz pedeset prve koji je tata zvao Drumska raketa. Ili
Projekat. Jednom ga je nazvao sranjem. Zapamtio sam taj izraz. I danas ga
koristim. Nazovi nešto sranjem kad želiš da popraviš raspoloženje. To obično
daje dobre rezultate.
Svašta se dešavalo, ali je u tom trenutku sve zamrlo. Znam da je to varka
prouzrokovana manjkavim pamćenjem (da i ne pominjem pun kofer mračnih
asocijacija), ali je ta uspomena bila veoma snažna. Deca više nisu vikala u
zadnjem dvorištu, ploče nisu svirale na spratu, niti je čekićanje dopiralo iz
garaže. I sve ptice su utihnule.
Nepoznati se nagnuo prema meni. Zapadno sunce sinulo je preko
njegovih ramena. Zaslepilo me je. Podigao sam ruku da bih zaklonio oči.
„Izvini, izvini“, rekao je. Pomerio se tako da ga osmotrim a da ne gledam u
sunce. Nosio je crni sako za crkvu, crnu košulju s neobičnim okovratnikom,
plave farmerke i izgužvane mokasine. Odevao se kao podeljena ličnost. Sa
šest godina delio sam odrasle na tri grupe: mlade odrasle, odrasle i starkelje.
Ovaj tip pripadao je prvoj grupi. Spustio je ruke na kolena da bi izbliza
osmotrio suprotstavljene vojske.
„Ko si ti?“, pitao sam ga.
„Čarls Džejkobs.“ To ime sam negde čuo. Pružio mi je ruku. Odmah sam je
prodrmao, zato što sam i sa šest godina bio lepo vaspitan. Svi smo bili. Mama
i tata postarali su se za to.
„Zašto nosiš taj okovratnik s rupom?“
„Zato što sam sveštenik. Odsad ćeš me nedeljom viđati u crkvi. Sretaćemo
se i četvrtkom uveče na sastancima Udruženja metodističke mladeži, ako
budeš dolazio na njih.“
„Gospodin Latur je bio naš sveštenik“, rekao sam, „ali on je umro.“
„Znam. Žao mi je zbog toga.“
„U redu je, zato što mama kaže da se nije mučio. Otišao je pravo u raj. I
nije nosio takav okovratnik.“
„Nije ga nosio zato što je bio laički propovednik. To znači da je bio neka
vrsta dobrovoljca. Starao se da crkva ostane otvorena, u odsustvu
profesionalnog sveštenika. Zaslužio je sve pohvale zbog svoje plemenitosti.“
„Mislim da moj tata zna za tebe“, rekao sam. „On je crkvenjak. Skuplja
priloge u crkvi. Smenjuje se s drugim crkvenjacima.“
„Deljenje je dobro“, reče Džejkobs. Spustio se na kolena pored mene.
„Da li ćeš se pomoliti bogu?“ Ta pomisao me je uznemirila. Molitva je bila
za crkvu i Udruženje metodističke mladeži, koje su moja braća i sestre zvali
školom u četvrtak uveče. Poći ću u nju kad je gospodin Džejkobs pokrene,
istovremeno kad i u prvi osnovne. „Ako hoćeš da razgovaraš s mojim tatom,
on je u garaži s Terijem. Ugrađuju novo kvačilo u Drumsku raketu. Bolje reći,
tata ga ugrađuje. Teri mu dodaje alat i gleda šta radi. Ima osam godina. Ja
imam šest. Mislim da je mama na verandi iza kuće. Gleda kako se dečaci
dobacuju loptom.“
„Tu igru zvali smo tresni je kad sam ja bio mali“, rekao je. Osmehnuo se.
To je bio lep osmeh. Odmah mi se dopao.
„Stvarno?“
„Aha, zato što smo morali da udarimo loptu palicom čim je uhvatimo.
Kako se ti zoveš, sinko?“
„Džejmi Morton. Imam šest godina.“
„To si mi već rekao.“
„Mislim da se niko nikad nije molio u našem prednjem dvorištu.“
„Neću ni ja. Voleo bih da pobliže pogledam tvoju vojsku. Koji su Rusi, a
koji Amerikanci?“
„Pa, ovi na zemlji su Amerikanci, naravno. Na planini Lobanji su Švabe.
Amerikanci moraju da osvoje planinu.“
„Zato što im stoji na putu“, reče Džejkobs. „Iza planine Lobanje nalazi se
put za Nemačku.“
„Tako je! Tamo je glavni Švaba Hitsmer!“
„Počinilac nebrojenih zala“, rekao je.
„Uh?“
„Ništa. Nadam se da ti neće smetati ako loše momke budem zvao
Nemcima? Izraz Švabe mi ne zvuči lepo.“
„Neće mi smetati. To je sjajno. Švabe su Nemci, a Nemci su Švabe. Moj tata
je bio u ratu. Samo poslednje godine. Popravljao je kamione u Teksasu. Jesi li
ti bio u ratu, gospodine Džejkobse?“
„Nisam. Bio sam premlad, baš kao i za Koreju. Kako će Amerikanci
osvojiti to brdo, generale Mortone?“
„Na juriš!“, povikao sam. „Pucaće iz automata! Bam! Dum-dum-dum!“
Nastavio sam nešto tiše iz grla: „Taka-taka-taka.“
„Frontalni juriš uzbrdo zvuči rizično, generale. Podelio bih trupe, da sam
na tvom mestu... evo ovako...“ Pomerio je polovinu Amerikanaca ulevo, a
polovinu udesno. „Tako ćeš ih obuhvatiti kao kleštima. Je l’ vidiš?“, spojio je
palac i kažiprst. „Napašćeš cilj s obe strane.“
„Možda ću“, rekao sam. Dopadala mi se ideja o frontalnom jurišu.
Obećavala je mnogo krvi. Svideo mi se i predlog gospodina Džejkobsa.
Bio je lukav. Lukavstvo donosi rezultate, a oni zadovoljstvo. „Pokušao sam
da napravim pećine, ali zemlja je previše suva.“
„Vidim.“ Zabio je prst u planinu Lobanju. Gledao je kako se zemlja
obrušava i zatrpava rupu. Ustao je i otro prašinu s kolena. „Imam klinca koji
će se za godinu ili dve rado igrati tvojim vojnicima.“
„Može odmah da se igra, ako želi“, pokušavao sam da ne budem sebičan.
„Gde je on?“
„Još je u Bostonu, s majkom. Ima mnogo toga da se spakuje. Mislim da će
stići u sredu, najkasnije u četvrtak. Mori je premlad za vojnike. Bacao bi ih
okolo.“
„Koliko ima godina?“
„Samo dve.“
„Kladim se da još piški u gaće!“, povikao sam i počeo da se smejem.
Nisam mogao da se suzdržim, iako nije bilo pristojno. Klinci koji piške u gaće
tako su smešni.
„Piški u gaće, kad smo već kod toga“, sa osmehom će Džejkobs, „ali sam
siguran da će to prerasti. Kažeš da ti je otac u garaži?“
„Da.“ Setio sam se gde sam čuo njegovo ime - mama i tata su za večerom
razgovarali o novom svešteniku koji stiže iz Bostona. Zar nije preterano
mlad? Naglasila je majka. Jeste, ali dobiće platu u skladu s tim, odvratio je otac
sa osmehom. Još su razgovarali o njemu, ali nisam obraćao pažnju. Endi je
brčkao po krompir-pireu. Stalno je to radio.
„Hoćeš li pokušati da izvedeš obuhvatni manevar?“, rekao je kad je pružio
korak.
„Ha?“
„Klešta“, rekao je i ponovo spojio palac i kažiprst.
„O. Nego šta ću. Biće sjajno.“
Podelio sam vojsku i napao. Dobro je ispalo. Sve Švabe su izginule, ali
bitka nije bila dovoljno spektakularna. Stoga sam krenuo u frontalni juriš
kamionima i džipovima. Jurili su uza strmu padinu planine Lobanje. Švabe su
se strmoglavljivale u bezdan, s očajničkim urlicima: „Aaaaaj!“ Mama, tata i
gospodin Džejkobs sedeli su na verandi ispred kuće dok je bitka besnela. Pili
su ledeni čaj i razgovarali o crkvenim temama. Tata je bio crkvenjak, a majka
pripadnica Damskog sestrinstva. Nije bila šefica, ali je bila zamenica šefice.
Eh, da ste samo videli sve otmene šešire koje je nosila tih dana. Bilo ih je
najmanje deset. To je bilo srećno doba.
Majka je pozvala svoju decu i njihove prijatelje da upoznaju novog
sveštenika. I ja sam krenuo ka njima. Gospodin Džejkobs mi je mahnuo da se
vratim. Rekao je mami da smo se već upoznali. „Nastavi da se boriš,
generale!“, doviknuo mi je s verande.
Nastavio sam da se borim. Kon, Endi i njihovi prijatelji vratili su se u
zadnje dvorište i nastavili da se igraju. Kler i njene prijateljice popele su se na
sprat i produžile da se igraju (iako im je majka rekla da utišaju muziku,
molim vas i hvala). Gospodin i gospođa Morton razgovarali su prilično dugo s
prečasnim Džejkobsom. Nisam mogao da shvatim sklonost odraslih ka
dosadnom i zamornom brbljanju.
Zaboravio sam na njih zato što sam vojevao bitku za planinu Lobanju na
nekoliko različitih načina. U najzahvalnijem scenariju - koji je sadržao i
obuhvatni manevar gospodina Džejkobsa - deo američke vojske prikovao je
Nemce na frontu, dok je ostatak zaokolio i iznenadio neprijatelja otpozadi.
„Vat is zis?“, kriknuo je jedan od njih, trenutak pre no što je dobio hitac u
glavu.
Počeo sam da se umaram od rata. Hteo sam da požurim po komad kolača
(ako su Kon, Endi i prijatelji ostavili neki), kad je ona senka ponovo pala
preko mene i bojnog polja. Podigao sam glavu i ugledao gospodina
Džejkobsa. Nosio je čašu vode.
„Dobio sam je od tvoje majke. Mogu li nešto da ti pokažem?“
„Naravno.“
Ponovo je kleknuo i nasuo vodu preko planine Lobanje.
„To je oluja s grmljavinom!“ povikao sam. Imitirao sam udare groma.
„Hmm, ako ti tako kažeš. Oluja s grmljavinom. Pogledaj sad.“ Ispružio je
dva prsta kao đavolje rogove. Zario ih je u vlažno tle. Rupe su ovog puta
opstale. „Očas posla“, rekao je. „Pećine.“ Uzeo je dva Nemca. Stavio ih je
unutra. „Teško ćeš ih isterati odatle, generale. Ali siguran sam da su
Amerikanci dorasli zadatku.“
„Hej! Hvala ti!“
„Dodaj vode kad zemlja počne da se obrušava.“
„Hoću.“
„Ne zaboravi da vratiš čašu u kuhinju posle bitke. Ne želim da se tvoja
majka naljuti na mene prvog dana u Harlouu.“
Obećao sam da ću tako učiniti. Pružio sam mu ruku. „Ruka ruci, gospodine
Džejkobse.“
Sa osmehom je pružio ruku i krenuo niz Metodistički put ka parohijskom
domu, u kom će sledeće tri godine živeti s porodicom, dok ne bude otpušten.
Ispratio sam ga pogledom. Zatim sam se okrenuo planini Lobanji.
Još jedna sen pala je po bojištu pre no što sam se ponovo zaigrao.
Pripadala je mom ocu. Pažljivo se spustio na kolena da ne bi zgazio nijednog
američkog vojnika. „Pa, Džejmi, šta misliš o novom svešteniku?“
„Sviđa mi se.“
„I meni. Sviđa se i tvojoj majci. Veoma je mlad za taj posao. Bićemo
njegova prva pastva, ako bude dobar. Mislim da će se snaći. Pogotovo s UMM-
om. Mladost traži mladost.“
„Vidi, tata, pokazao mi je kako da pravim pećine. Dovoljno je da ovlažim
zemlju, toliko da počne ličiti na blato.“
„Vidim.“ Prošao je rukom kroz kosu. „Moraš dobro da se opereš pre
večere.“ Uzeo je čašu. „Hoćeš li da je vratim u kuću umesto tebe?“
„Da, molim te, i hvala ti.“
Poneo je čašu. Okrenuo sam se planini Lobanji, samo da bih video da se
zemlja osušila i da su se pećine obrušile. Vojnici u njima bili su živi zakopani.
To mi nije smetalo. Naposletku, bili su loši momci.
Gospođa Džejkobs i Moris stigli su posle nekoliko dana. Klinac je bio običan
balavko u pelenama, ali ona je bila lepa. U subotu, dan pre no što je prečasni
Džejkobs prvi put stao za propovedaonicu naše crkve, Teri, Kon i ja pomogli
smo mu da preseli Spokojno jezero u crkveni podrum. Tamo će se svakog
četvrtka uveče sastajati Udruženje metodističke mladeži. Koliko je jezero
plitko, bilo je veoma vidljivo bez vode, kao što se jasno videla i šina s
udubljenjem.
Prečasni Džejkobs naveo je Terija i Kona da se zakunu da će čuvati tajnu.
Objasnio je da ne želi da pokvari doživljaj maloj deci (u tom trenutku osećao
sam se kao veliki, što mi je veoma prijalo). Pristali su. Mislim da su obojica
održali reč, ali su svetla u podrumu crkve bila mnogo snažnija od onih u
garaži. Lepo se videlo da je Spokojno jezero samo široka barica ako ste stajali
blizu maketi panorame i pažljivo posmatrali. Videla se i šina s udubljenjem.
Do Božića su svi znali.
„To je obična prevara“, rekao mi je Bili Paket jednog četvrtka po podne.
On i njegov brat Roni mrzeli su veronauku, ali ih je mama terala da idu.
„Povratiću ako nam još jednom pokaže taj trik i ispriča priču o hodanju po
vodi.“
Hteo sam da se potučem s njim zbog toga, ali nisam. Bio je veći od mene.
Bio mi je prijatelj i imao je pravo.
II
U igri je bio još jedan činilac: Čarls i Petsi Džejkobs bili su veoma seksepilni.
Pomenuo sam da su se Kler i njene prijateljice zatreskale u njega. Ubrzo se i
većina momaka zatreskala u nju. To se desilo zato što je Petsi Džejkobs bila
divna žena. Imala je plavu kosu, kremast ten, pune usne i krupne zelene oči.
Koni se kleo da ima veštičje moći, zato što bi mu kolena klecnula kad god bi
upravila zelene oči na njega. Zbog takvog izgleda pratilo bi je mnoštvo glasina
da je koristila više šminke od neupadljivog karmina. U dvadeset trećoj ništa
više nije joj bilo potrebno. Mladost je bila njena šminka.
Nedeljom je nosila savršeno pristojne haljine do kolena ili listova, iako su
tih godina rubovi ženskih haljina počeli da se nezaustavljivo penju uz noge.
Na okupljanjima UMM-a četvrtkom uveče nosila je savršeno pristojne
pantalone i bluze (prikladne i totalno odgovarajuće, kako je govorila moja
majka). Majke i bake iz pastve i pored toga pažljivo su je motrile, zato što je i
ta savršeno pristojna odeća otkrivala stas zbog kog su prijatelji moje braće
ponekad kolutali očima ili trzali rukom kao da su dodirnuli ringlu koju je neko
zaboravio da isključi. Igrala je bejzbol na devojačkim večerima. Jednom sam
čuo brata Endija - u to vreme četrnaestogodišnjaka - kako govori da je
posmatranje gospođe Džejkobs kako trči po bazama istinsko religiozno
iskustvo.
Uspevala je da svira klavir na okupljanjima četvrtkom uveče i da
učestvuje u većini aktivnosti UMM-a, zato što je svuda vodila dečačića sa
sobom. Bio je poslušno dete, lako za čuvanje. Svi su voleli Morija. Koliko se
sećam, čak je i Bili Paket, taj mladi ateist u nastanku, voleo Morija, koji gotovo
nikad nije plakao. Jedva da bi zajecao kad bi pao i izgulio kolena. Prestao bi da
plače čim bi ga neka devojčica podigla i pomazila. Sledio nas je gde god je
mogao kad bismo izašli da se igramo. Krenuo bi za devojčicama kada ne bi
mogao da drži korak s dečacima. Pazile su ga na časovima veronauke. Ljuljale
su ga u skladu s ritmom na časovima pevanja. Tako je i dobio nadimak
Prilepak Mori.
Kler ga je naročito volela. Dobro se sećam - iako sam siguran da je to
višeslojna uspomena - kako sede u ćošku s igračkama. On je na stoličici, a
Kler na kolenima pored njega. Pomaže mu da nešto oboji ili da napravi zmiju
od domina. „Želela bih da imam četvoro takvih kad se udam“, jednom se
poverila majci. Tad je imala oko sedamnaest godina. Bila je na pragu
završetka UMM-a.
„Želim ti sreću u tom pogledu.“, reče majka. „Samo se nadam da će tvoji
biti lepši od Morija, Kler.“
Ovo je bila malo gruba, ali nimalo neistinita opaska. Iako je Čarls Džejkobs
bio zgodan muškarac, a Petsi Džejkobs veoma lepa mlada žena, Prilepak Mori
bio je neupečatljiv kao krompir-pire. Imao je savršeno okruglo lice koje me je
podsećalo na lice Čarlija Brauna. Kosa mu je bila neupadljivo smeđa. Očeve
oči bile su plave, majčine čarobno zelene, a Morijeve smeđe. Devojčice su ga
odreda volele, govoreći da bi volele da imaju bepče poput njega. Dečaci su se
prema njemu odnosili kao prema mlađem bratu. Bio je naša maskota. Bio je
Prilepak Mori.
Jednog februarskog četvrtka uveče, s braćom i sestrom vraćao sam se iz
parohijskog doma, obraza crvenih od sankanja iza crkve (prečasni Džejkobs
montirao je električno osvetljenje na stazi). Pevali smo I’m Henry the Eight iz
sveg glasa. Sećam se da su Endi i Kon bili naročito dobro raspoloženi zato što
su doneli sanke i posadili Morija ispred sebe. Mališan se neustrašivo vozio.
Ličio je na figuru na brodskom pramcu.
„Volite ta okupljanja, zar ne?“, pitao nas je otac. Mislim da je u njegovom
glasu bilo blagog čuđenja.
„Da!“, rekao sam. „Hiljadu puta iščitali smo Bibliju. Zatim smo izašli da se
sankamo! I gospođa Džejkobs se sankala s nama. Stalno je padala sa sanki!“
Smejao sam se. On se smejao sa mnom. „To je sjajno, ali jeste li išta
naučili, Džejmi?“
„Ljudska volja trebalo bi da bude produžetak božje volje“, rekao sam.
Ponavljao sam navode s noćašnjeg predavanja. „Naučio sam i da će doći do
kratkog spoja ako povežem negativni i pozitivni pol baterije žicom.“
„To je istina“, rekao je. „Zbog toga moraš da paziš kad startuješ kola na
kablove, ali ne vidim ništa hrišćansko u tom saznanju.“
„Naravoučenije je hrišćansko. Onaj ko radi nešto pogrešno zato što misli
da će tako nešto popraviti, neće uspeti u svom naumu.“
„Uh.“ Dohvatio je poslednje izdanje Kar end drajvera, s prelepim jaguarom
XK-E na naslovnoj stranici. „Pa, znaš kako se kaže, Džejmi: Put u pakao
popločan je dobrim namerama.“ Dodao je posle kraćeg razmišljanja: „I
osvetljen električnim svetiljkama.“
Nasmejao se. Smejao sam se s njim iako nisam shvatio šalu, ako se uopšte
radilo o šali.
Roditelji nisu imali ništa protiv našeg odlaska u parohijski dom (morao sam
da ih pitam odvojeno, zato što su te večeri jedva razmenili pokoju reč).
Konija sam morao da nagovaram, verovatno zato što ni sam nisam bio
ubeđen u uspeh poduhvata. Nisam odustao, zato što sam dao reč prečasnom.
Zatražio sam pomoć od Kler. Njena vera u moć molitve bila je mnogo
snažnija od moje. Raspolagala je vlastitim moćima. Verujem da su proisticale
iz činjenice da je bila jedina devojka među muškarcima. Samo je Endi od
četvoro braće Morton - njoj najbliži po uzrastu - mogao da joj odoli kad bi ga
trepćući za nešto zamolila.
Trojka je prešla Devetku, bacajući duge senke u svetlosti punog meseca.
Trinaestogodišnji, vitki tamnokosi Kon nosio je Endijevu izbledelu platnenu
jaknu. Stiskao je beležnicu, od koje se nije razdvajao. Pisao je u hodu, pa su
slova bila nepravilna. OVO JE GLUPO.
„Možda je“, reče Kler, „ali dobićemo kolače. Gospođa Džejkobs uvek ima
kolače.“
Dobili smo i Morija. Petogodišnjak je bio u pidžamici. Dotrčao je do Kona.
Bacio mu se u naručje. „Još ne možeš da pričaš?“, pitao ga je.
Kon je odmahnuo glavom.
„Moj tata će te srediti“, rekao je. „Radio je čitavo popodne.“ Pružio je ruke
ka mojoj sestri. „Nosi me, Kler, nosi me Kleri Beri, pa ću te poljubiti!“
Nasmejala se od srca kad ga je uzela iz Konovog naručja.
Prečasni Džejkobs bio je u šupi, u izbledelim farmerkama i džemperu. U
ćošku je bila električna grejalica sa usijanim grejačima. U radionici je ipak
bilo hladno. Pretpostavljam da je bio previše zauzet raznovrsnim projektima
da bi je izolovao i valjano zagrejao. Privremeno oćoraveli televizor bio je
pokriven platnom.
Džejkobs je zagrlio Kler. Poljubio ju je u obraz. Zatim se rukovao s Konom,
koji je pokazao beležnicu. Na njoj je pisalo: PRETPOSTAVLJAM DA ĆEMO SE
JOŠ MOLITI.
Namrštio sam se, zato što mi se natpis učinio malčice nepristojnim.
Džejkobs se samo osmehnuo. „Možda ćemo se i time pozabaviti, ali ću prvo
probati nešto drugo.“ Obratio se meni. „Kome bog pomaže, Džejmi?“
„Oni što sebi pomažu“, rekao sam.
„Gramatički neprecizno, ali tačno.“
Prišao je radnom stolu i podigao nešto što je ličilo na debeli platneni
pojas ili najtanje električno ćebe na svetu. Kabl je visio s njega. Spajao ga je s
malom belom plastičnom kutijom s dugmetom na vrhu. Džejkobs je stajao s
pojasem u rukama. Smrknuto je posmatrao Kona. „Ovo je projekat kojim sam
se bavio prošle godine. Nazvao sam ga električni nervni stimulator.“
„Jedan od tvojih izuma“, rekao sam.
„Ne baš. Ideja o korišćenju elektriciteta za umanjenje bola i stimulisanje
mišiča je veoma, veoma stara. Rimski lekar Skribonije Largo šest godina pre
Hristovog rođenja otkrio je da se bol u stopalu i nozi smanjuje ako pacijent
stane na električnu jegulju.“
„To ste izmislili!“, optužila ga je Kler kroz smeh. Kon se nije smejao. Zurio
je u platneni pojas.
„Ni u kom slučaju“, reče Džejkobs, „ali moj izum koristi male baterije -
koje sam ja izumeo - kao pogon. Električne jegulje retke su u centralnom
Mejnu. Teško ih je omotati oko dečjeg vrata. Nameravam da to učinim s
ovom spravicom. Doktor Reno verovatno je imao pravo u pogledu tvojih
glasnih žica, Kone, možda nisu pokidane. Možda im je potrebno električno
paljenje na kablove. Voljan sam da izvedem eksperiment. Na tebi je da odlučiš
želiš li da učestvuješ u njemu. Šta kažeš?“
Kon je klimnuo. U njegovim očima uočio sam izraz koji neko vreme nije
bio u njima - nadu.
„Kako to da nam ovo niste pokazali na sastancima UMM-a?“, pitala je Kler
gotovo optužujućim tonom.
Džejkobsovo lice svedočilo je o iznenađenju i blagoj nelagodnosti.
„Pretpostavljam da nisam mogao smisliti način da ovo povežem s
hrišćanskim podučavanjem. Mislio sam da je isprobam na Alu Noulsu, dok
me Džejmi nije danas obišao. Znate šta ga je zadesilo?“
Svi smo klimnuli. Izgubio je prste u mašini za razvrstavanje krompira.
„Još oseća prste koji nisu tu. Žali se da ga bole. Ostatak šake služi ga
slabije zbog oštećenja nerava. Već sam rekao da godinama znam da
elektricitet može biti od pomoći u takvim slučajevima. Izgleda da ćeš ti biti
moj zamorac, Kone.“
„Znači da je sreća htela da završite ovu spravu baš kad nam je zatrebala?“,
zanimala se Kler. Nije mi bilo jasno zašto je to zanima, ali se videlo da to
smatra bitnim.
Džejkobs ju je prekorno pogledao i rekao: „Podudarnosti i sreća samo su
reči kojima ljudi lišeni vere opisuju božju volju, Kler.“
Pocrvenela je i oborila pogled ka patikama. Kon je u međuvremenu pisao
po beležnici. Podigao ju je. HOĆE LI BOLETI?
„Mislim da neće“, reče Džejkobs. „Struja je veoma slaba. Uistinu je
zanemarljiva. Probao sam je na ruci - obmotao sam je pojasom kao spravom
za merenje pritiska - i osetio samo golicanje, slično onom što se javlja kad
vam ruka ili noga utrnu. Ako te nešto zaboli, podigni ruke. Odmah ću isključiti
spravu. Staviću ti je oko vrata. Tesno će prionuti, ali te neće stezati. Disaćeš
bez problema. Kopče su najlonske. Na ovakvim spravama nema metala.“
Obmotao je pojas oko Konovog vrata. Ličio je na debeli zimski šal. Kon
nas je uplašeno posmatrao razrogačenim očima. Klimnuo je kad ga je
prečasni pitao je li spreman. Kler mi je poklopila šaku svojom. Imala je hladne
prste. Mislio sam da će se Džejkobs pomoliti za uspeh poduhvata. Verujem da
je to na određeni način i učinio. Sagnuo se da bi pogledao Kona pravo u oči i
rekao: „Očekuj čudo.“
Kon je klimnuo. Video sam kako se platno oko njegovog vrata diže i
spušta kad je progutao knedlu.
„Dobro je. Idemo.“
Čuo sam tiho zujanje kad je prečasni Džejkobs okrenuo dugme na vrhu
kontrolne kutije. Kon je trznuo glavom. Usne su mu se trgle prvo na jednom, a
zatim i na drugom uglu. Trzao je rukama i mahao prstima.
„Boli li te?“, pitao je Džejkobs. Kažiprst mu je lebdeo iznad dugmeta,
spreman da reaguje. „Podigni ruke ako te boli.“
Kon je odmahnuo glavom. Progovorio je kao da ima usta puna šljunka:
„Ne... boli. Toplo je.“
Kler i ja razmenili smo začuđene poglede i snažnu, gotovo telepatsku,
misao: Čuh li ja nešto? Stiskala mi je ruku tako snažno da me je bolela, ali
nisam mario. Pogledali smo Džejkobsa, koji se smešio.
„Ne pokušavaj da pričaš. Ne još. Pojas će biti uključen dva minuta. Izuzev
ako ne počne da te boli. Podigni ruke ako se to desi. Odmah ću ga isključiti.“
Kon nije dizao ruke, iako su mu se prsti neprestano dizali i spuštali, kao
da svira nevidljivi klavir. Gornja usna razvukla mu se nekoliko puta u nevoljni
osmeh. Oči su mu treptale i kolutale. Jednom je prozborio, šljunkastim
glasom: „Ponovo... govorim.“
„Ćuti!“, strogo će Džejkobs. Kažiprst mu je lebdeo iznad dugmeta,
spreman da isključi uređaj. Pogled mu je počivao na sekundari sata. Okrenuo
je dugme posle čitave večnosti. Tiho zujanje je utihnulo. Otkopčao je neobični
pojas. Podigao ga je preko Konove glave. Ovaj je odmah stisnuo vrat. Koža mu
je bila malčice crvena. Mislim da nije bila takva zbog električne struje, već
zbog dodira s pojasom.
„Kone - reci: navrh brda, vrba mrda. Zaustavi se čim te grlo zaboli.“
„Navrh brda“ poče Kon neobičnim, šljunkastim glasom, „vrba mrda.“ A
zatim: „Moram da pljunem.“
„Boli li te grlo?“
„Ne, samo moram da pljunem.“
Kler je otvorila vrata šupe. Kon se nagnuo napolje, pročistio grlo (iz kog
se čuo neprijatan metalni zvuk sličan škripi zarđalih šarki) i ispljunuo
najveću šlajmaru koju sam ikad video. Okrenuo se prema nama. Masirao je
grlo jednom rukom.
„Navrh brda.“ Još to nije bio nekadašnji Konov glas, ali zvučao je mnogo
razgovetnije i nalik ljudskom. Suze su mu se zakotrljale niz obraze. „Vrba
mrda.“
„To je dovoljno“, reče Džejkobs. „Idemo u kuću. Popićeš čašu vode. Veliku
čašu. Moraš da piješ mnogo vode. Večeras i sutra. Sve dok ne progovoriš
normalnim glasom. Hoćeš li to učiniti?“
„Hoću.“
„Pozdravi oca i majku kad se vratiš kući. Zatim idi u sobu i klekni. Zahvali
se bogu što ti je vratio glas. Hoćeš li to učiniti?“
Kon je žustro klimnuo. Plakao je jače no ikad i nije bio jedini. Kler i ja smo
plakali s njim. Samo je prečasni Džejkobs bio suvih očiju. Mislim da je bio
previše zaprepašćen da bi plakao.
Samo Petsi nije bila iznenađena. Stisnula je Kona za ruku kad smo ušli u
kuću i izjavila staloženim glasom: „Evo dobrog dečaka.“
Mori je zagrlio mog brata i ovaj njega. Stisnuo ga je tako jako da je mališan
iskolačio oči. Petsi je donela čašu vode iz kuhinje. Kon ju je ispio. Zahvalio se
gotovo normalnim glasom.
„Nema na čemu, Kone. Morijevo vreme za odlazak u krevet davno je
prošlo. Vreme je i da se vi vratite kući.“ Uhvatila je sinčića za ruku.
Povela ga je prema stepenicama. Dobacila nam je ne osvrćući se: „Mislim
da će vaši roditelji biti veoma srećni.“
Strahovito je potcenila njihovu radost.
Majka je 1976. godine, kao relativno mlada žena, obolela od raka jajnika. Bio
sam na drugoj godini Univerziteta Mejn. Tražio sam da me oslobode
pohađanja drugog semestra, da bih mogao da budem s njom do kraja. Iako
deca Mortonovih više nisu bila deca (Kon je bio na drugoj strani horizonta,
na Havajima, proučavajući pulsare u Opservatoriji Mauna Kea), vratila su se
kući da bi bila s mamom i pomogla tati, previše potresenom da bi bio
koristan. Samo se muvao po kući ili dugo šetao po šumi.
Mama je želela da umre kod kuće. Bila je odlučna u tome. Hranili smo je na
smenu. Davali smo joj lekove i sedeli pored nje. U to doba bila je tek nešto
više od skeleta. Uzimala je morfijum zbog bolova. To je čudna supstanca.
Slamala je prepreke - čuvenu jenkijevsku uzdržanost - koje bi inače bile
nesalomive. Februarskog popodneva, nedelju dana pre njene smrti, došao je
moj red za bdenje. Tog dana padao je sneg. Bilo je veoma hladno. Severni
vetar ljuljao je kuću i vrištao ispod streha. U kući je bilo toplo, čak vruće. Tata
je radio s lož-uljem, sećate se. Posle gadne godine sredinom šezdesetih, kad
smo se suočili s bankrotstvom, nije postao samo uspešan već i umereno
imućan.
„Spusti ćebad, Terense“, reče majka. „Zašto ih ima tako mnogo? Gorim.“
„Džejmi je ovde, mama. Teri je napolju u garaži s tatom.“ Sklonio sam
jedino ćebe s nje i otkrio groznu sivoružičastu spavaćicu - činila se praznom.
Njena kosa (posedela i pre no što je dobila rak) proredila se i svela na
nekoliko pramenova. Usne su se povukle sa zuba, koji su zbog toga izgledali
preveliki, nekako konjasti. Samo se oči nisu promenile. Bile su još mlade i
pune napaćene znatiželje: Šta mi se dešava?
„Džejmi, Džejmi, to sam i rekla. Mogu li dobiti pilulu? Bol je danas
nepodnošljiv. Nikad nisam ovoliko trpela.“
„Dobićeš je za petnaest minuta, mama.“ Trebalo je da je uzme za dva sata,
ali nisam video svrhu u strogom pridržavanju rasporeda. Kler je predložila da
joj damo sve pilule odjednom. Endi se prenerazio. Samo je on ostao veran
strogom religioznom vaspitanju.
„Hoćeš li da je pošalješ u pakao?“ pitao je.
„Neće otići u pakao, ako joj mi damo lekove“, reče Kler - sasvim razumno,
po mom mišljenju. „Ne može odgovarati za ono što nije znala.“ Zamalo što mi
nije slomila srce kad je izrekla jednu od majci najdražih poštapalica. „Više ne
zna da li gazi ili jaše. Ne više.“
„Uradila bi tako nešto“, reče Endi.
„Ne bih“, uzdahnula je Kler. Bližila se tridesetoj. Bila je lepša no ikad.
Možda zato što se konačno zaljubila? Ako jeste, radilo se o najjetkijoj životnoj
ironiji. „Nemam tu vrstu hrabrosti. Imam je dovoljno da je pustim da se
muči.“
„Kad se nađe u raju, njene patnje biće samo sen“, reče Endi, kao da stavlja
tačku na raspravu. Pretpostavljam da je verovao da je ta tema iscrpljena.
Odvezli su se u Gejts Fols našim starim kombijem. Išli su preko Kasl Roka. Taj
put bio je najmanje trideset dva kilometra duži. Majka je uglavnom izašla iz
šoka. Mogla je jasno da razmišlja. Vozila bi preko polja i pašnjaka, ali se ne bi
provezla pored mesta nesreće.
Pibodijev pogrebni zavod bio je na Velikoj ulici. Sivi kadilak već je bio na
prilaznom putu, a nekoliko vozila parkirano na ulici ispred njega. Jedan od
njih bio je bjuik Redžija Keltona, drumska krstarica. Pao joj je veliki kamen sa
srca kad je među parkiranim vozilima ugledala i kamion s natpisom MORTON
ULJE ZA LOŽENJE.
Tata i gospodin Kelton izašli su iz zavoda kad je mama povela prečasnog
Džejkobsa stazom. Gledao je gore, rekla je mama, kao da pokušava da odredi
koliko će lišće crveneti dok ne dostigne najsnažniju nijansu.
Tata je zagrlio Džejkobsa, koji mu nije uzvratio zagrljaj. Stajao je obešenih
ruku i posmatrao lišće.
„Čarli, tako mi je žao zbog tvog gubitka“, grmnuo je Kelton. „Svima nam je
žao.“
U zavodu ih je zapahnuo slatkasti miris cveća. Iz zvučnika je dopirao
pomalo gnusni šapat orgulja. Majra Harington - Mimo za sve iz Vest Harloua -
već je stigla, verovatno zato što je na telefonskoj liniji koju je delila s nama
čula majčin razgovor s Dorin. Prisluškivanje je bilo njen hobi. Podigla je
pozamašno telo sa sofe u predvorju i privila prečasnog Džejkobsa na golemo
poprsje.
„Tvoja draga slatka žena i tvoj dragi slatki dečak!“ kriknula je piskavim,
raspekmeženim glasom. Mama je razmenila pogled s tatom. Trgli su se. „Pa,
sad su u raju! Nek ti to bude uteha! Spašeni su krvlju Jagnjetovom. Ljuljuškaju
se u njegovom večitom zagrljaju!“, suze su tekle niz Mimoine obraze.
Probijale su se kroz debeli sloj ružičastog pudera.
Prečasni Džejkobs dozvoljavao je da bude grljen i dodirivan. Posle minut-
dva („Otprilike kad sam pomislila da neće prestati dok ga ne udavi onim
sisurinama“, rekla mi je majka) odgurnuo ju je od sebe. Nije to bio grub, već
odlučan gest. Okrenuo se ka mom ocu i gospodinu Keltonu i rekao: „Hoću da
ih vidim.“
„Nemoj, Čarli, ne još“, reče gospodin Kelton. „Pokušaj da se bar malčice
strpiš. Samo dok ih gospodin Pibodi...“
Džejkobs je prošao kroz dvoranu, gde je uparađena starica u kovčegu od
mahagonija čekala na poslednje pojavljivanje u javnosti. Požurio je hodnikom
što je vodio do zadnjeg dela zgrade. Znao je kuda ide. Malo ljudi je bolje
poznavalo zavod od njega.
Tata i gospodin Kelton požurili su za njim. Majka je sela. Mimo je sela
preko puta nje. Oči su joj plamtele ispod oblaka sede kose. Bila je stara. Imala
je osamdeset i neku. Ništa izuzev tragedija, skandala i poseta brojne unučadi
i praunučadi nije moglo da oživi njen duh.
„Kako je to podneo?“, prošaptala je starica. „Da li si se pomolila na
kolenima s njim?“
„Nemoj sad, Majra“, reče mama. „Iscrpljena sam. Želim da sklopim oči i da
se malo odmorim.“
Odmor joj nije bio suđen zato što se baš u tom času iz soba za pripremu u
zadnjem delu zavoda prolomio vrisak.
„Zvučao je kao današnji vetar, Džejmi“, rekla je, „samo što je bio stotinu
puta gori.“ Konačno je skrenula pogled s tavanice. Voleo bih da nije, zato što
sam iza svetlosti u njenim očima video primicanje smrtonosne tame. „Isprva
nije bilo reči, samo luđačko zavijanje. Poželela sam da je tako i ostalo, ali nije.
„Gde mu je lice?“, kriknuo je. „Gde je lice mog dečačića?“
Kler je godinama kasnije, dok sam bio u srednjoj školi, došla na raspust s
Univerziteta Mejn. Pitao sam je zašto ga niko nije sprečio. Bili smo iza kuće.
Gurali smo staru gumu na konopcu. Nije morala da pita šta sam imao na umu.
Ta nedeljna propoved ostavila je dubok ožiljak na svačijoj duši.
„Mislim da ga niko nije sprečio zato što je zvučao tako razumno. Tako
normalno. Bilo je prekasno kad su ljudi shvatili šta govori.“
Možda, ali sećam se da su ga Redži Kelton i Roj Isterbruk prekinuli pri
kraju. Znao sam da nešto nije u redu i pre početka propovedi zato što tog
dana nije završio čitanje Biblije s obaveznom rečenicom: Nek Bog blagoslovi
svetu reč. Nikad to nije zaboravljao da kaže, čak ni onog dana kad smo se
upoznali i kad mi je pokazao malog električnog Isusa koji hoda po Spokojnom
jezeru.
Na dan Strašne propovedi odabrao je trinaesto poglavlje Prve poslanice
Korinćanima, isti pasus koji je pastor Givens pročitao iznad dvostrukog
groba - velikog i malog - na Vilou gruvu: „Jer nešto znamo i nešto
prorokujemo; A kad dođe savršeno, onda će prestati šta je nešto. Kad bejah
malo dete, kao dete govorah, kao dete mišljah, kao dete razmišljah; a kad
postadoh čovek, odbacih detinjstvo. Tako sad vidimo kao kroz staklo, u
zagonetki, a onda ćemo licem k licu; sad poznajem nešto, a onda ću poznati
kao što sam poznat.“
Zatvorio je veliku Bibliju na propovedaonici - ne jako, ali smo svi čuli
udarac. Metodistička crkva u Harlouu te nedelje bila je puna. Svaka klupa bila
je zauzeta. Vladala je mrtva tišina. Niko se nije ni zakašljao. Sećam se da sam
se molio u sebi da sve bude kako treba, da se ne slomi i zaplače usred
propovedi.
Majra Harington - Mimo - bila je u prvom redu. Bila mi je okrenuta leđima.
To mi nije smetalo da zamislim njene od pohlepe blistave oči, opkoljene
naslagama žućkastog mesa. Moja porodica sedela je na uobičajenom mestu u
trećem redu. Mama je izgledala spokojno. Video sam da šakama u belim
rukavicama stiska veliku Bibliju mekog poveza, dovoljno snažno da je savije u
obliku slova U. Kler je grickala ruž. Tišina između završetka čitanja Biblije i
početka onoga što će Harlou zauvek pamtiti kao Strašnu propoved nije
trajala duže od pet, najviše deset sekundi. Meni se činilo da je beskrajno
trajala. Prečasni Džejkobs sagnuo je glavu preko goleme Biblije zlatnih ivica
na propovedaonici. Pastvi se oteo tihi uzdah olakšanja kad je konačno
podigao glavu i pokazao mirno, pribrano lice.
„Ovo su teška i nespokojna vremena za mene“, rekao je. „Ne moram da
vam objašnjavam zašto. Ovo je usko povezana zajednica. Svi se dobro
poznajemo. Nastojali ste da mi pomognete na svaki mogući način. Dugujem
vam večitu zahvalnost zbog toga. Naročito bih se zahvalio Lori Morton, zato
što mi je saopštila vesti o gubitku s neizmernom nežnošću i uviđavnošću.“
Klimnuo je u njenom pravcu. Uzvratila mu je istom merom. Podigla je
ruku u beloj rukavici da bi obrisala suzu.
„Najveći deo vremena između dana mog gubitka i ove nedelje ujutru
proveo sam u razmišljanju i učenju. Hteo bih da dodam i u molitvi, ali nisam
osetio božje prisustvo, iako sam često padao na kolena. Stoga sam morao da
se zadovoljim razmišljanjem i učenjem.“
Pastva je ćutala. Sve oči počivale su na svešteniku.
„Otišao sam u biblioteku Gejts Folsa i zatražio Njujork tajms. Nisu ga
imali. Ponudili su mi Vikli enterprajz i uputili u Kasl Rok, gde su imali Tajms
na mikrofilmovima - Tražite i naći ćete, poručuje nam Sveti Matej. Koliko je
samo u pravu.“
Tiho kikotanje pozdravilo je ovu misao, ali je brzo utihnulo.
„Išao sam tamo iz dana u dan. Pretraživao sam mikrofilmove dok me
glava ne bi zabolela. Želeo bih da podelim neke nalaze s vama.“
Izvadio je nekoliko kartica iz džepa crne odore.
„Juna prošle godine tri manja tornada prohujala su gradom Mej, u
Oklahomi. Bilo je materijalne štete, ali niko nije stradao. Žitelji su se sakupili
u baptističkoj crkvi da bi pevali pesme zahvalnice i molili se bogu zbog
srećnog ishoda. Četvrti tornado - monstrum snage F5 - napao je grad Mej dok
su vernici bili u crkvi. Razorio je bogomolju. Četrdeset jedna osoba je
stradala. Trideset je ozbiljno povređeno. Među povređenima ima i dece koja
su ostala bez ruku ili nogu.“
Stavio je karticu na dno gomile i pogledao sledeću.
„Neki od vas se verovatno sećaju ovog događaja. Čovek s dva sina izvezao
se u avgustu prošle godine na jezero Vinipesoki u čamcu na vesla. Poveli su i
porodičnog psa. Pas je pao preko ograde. Oba dečaka su skočila u jezero da bi
ga spasla. Otac je, kad je video da se dečaci mogu udaviti, skočio za njima i
nehotice prevrnuo čamac. Sve troje ljudi je stradalo. Pas je isplivao na obalu.“
Podigao je glavu. Načas se osmehnuo. Posmatračima se učinilo da je sunce
provirilo kroz zavesu oblaka hladnog januarskog dana. „Pokušao sam da
saznam šta se desilo s tim psom - da li ga je žena koja je izgubila supruga i
sinove zadržala ili ga je uspavala - ali taj podatak nije bio dostupan.“
Krišom sam bacio pogled na braću i sestre. Teri i Kon izgledali su
zbunjeno, ali je Endi pobledeo od užasa, besa ili jednog i drugog. Stisnuo je
šake u pesnice na krilu. Kler je tiho ridala.
Sledeća kartica.
„Oktobar prošle godine. Uragan je opustošio kopno pored Vilmingtona, u
Severnoj Karolini. Pobio je sedamnaestoro ljudi. Šestoro su bila deca u
crkvenom obdaništu. Sedmo dete je nestalo. Njegovo telo pronađeno je
nedelju dana kasnije, na drvetu.“
Sledeća.
„Ova se tiče misionarske porodice koja je delila hranu, lekove i jevanđelje
siromašnim žiteljima nekadašnjeg Belgijskog Konga, a današnjeg Zaira. Bilo
ih je petoro. Ubijeni su. U članku nije izričito pisalo - neke vesti nisu za list
poput Njujork tajmsa, znate - ali je nagovešteno da su ubice imale
kanibalističke sklonosti.“
Digao se žamor neodobravanja. Stegonoša nezadovoljstva bio je Redži
Kelton. Džejkobs ga je čuo i podigao ruku u gestu nalik blagosiljanju.
„Možda nije potrebno da čitam dalje - požari, poplave, zemljotresi,
pobune, ubistva - iako bih mogao. Svet je prepun sličnih zala. Čitanje ovih
priča pružalo mi je izvesnu utehu, zato što su dokazivale da nisam sam u
patnji. Uteha je majušna, jer smrti poput pogibije moje žene i deteta izgledaju
tako okrutno i kapriciozno. Rečeno nam je da se Hristos telesno uzdigao u raj,
a mi siroti smrtnici prečesto ostajemo na zemlji s ružnim gomilama
izmrcvarenog mesa i tim neprolaznim, neizbežnim pitanjem: Zašto? Zašto?
Zašto?
„Celog života čitam svete spise - prvo na majčinom kolenu, zatim u
Udruženju metodističke mladeži, a potom u bogosloviji - i mogu da vam
kažem, prijatelji moji, da se oni nigde ne bave tim pitanjem. Biblija mu se
najviše približila u odlomku iz Poslanice Korinćanima, u kom Sveti Pavle
kaže: Nema vajde od pitanja, verni, zato što ionako ne biste razumeli. Jov je
dobio još iskreniji odgovor kad je pitao Boga lično: Gde si ti bio, kad ja osnivah
zemlju? To bi u prevodu na jezik mlađih parohijana glasilo: O’ladi, brale.“
Ovog puta niko se nije zakikotao.
Proučavao nas je sa slabašnim osmehom u uglovima usana. Svetlost s
vitražnog prozora iscrtavala je plave i crvene figure na njegovom levom
obrazu.
„Religija bi trebalo da nas uteši kad naiđu teška vremena. Bog je naša
potpora i uzdanica, objavljuje Veliki psalam; Da će on biti s nama i da će nam
biti potpora kad krenemo preko neizbežne staze dolinom sena smrtnoga.
Drugi psalam nas uverava da je Bog naše pribežište i izvor naše snage, iako bi
stradalnici iz crkve u Oklahomi osporili tu tvrdnju... da još imaju usta kojima
bi govorili. Jesu li otac i dvoje dece nastradali pri pokušaju da spasu
porodičnog ljubimca pitali Boga da im objasni šta se dešava? Kakav odgovor
su dobili? I da li im je odgovorio: Uskoro ću vam reći momci dok im je voda
ispunjavala pluća, a smrt pomračivala umove?“
„Recimo otvoreno šta je Sveti Pavle mislio kad je govorio o tom
zatamnjenom staklu. Hteo je da kaže da je prihvatanje svega toga čin vere.
Ako je ona jaka, ići ćemo u raj i shvatiti sve kad se tamo nađemo. Kao da je
život šala, a raj mesto gde će nam biti objašnjen njen kosmički smisao.“
U crkvi se čulo tiho žensko jecanje i sve snažniji izrazi muškog
nezadovoljstva. Još niko nije izašao, niti je ustao da kaže prečasnom
Džejkobsu da bi trebalo da sedne, da ne bi zagazio u svetogrđe. Ljudi su bili
previše zatečeni da bi reagovali.
„Okrenuo sam se raznim ograncima hrišćanstva kad sam pokušao da
istražim naizgled slučajne i često izuzetno bolne smrti nevinih. Bogo moj,
iznenadio sam se kad sam video koliko ih ima! Kakva je to kula od doktrine!
Katolici, episkopalci, metodisti, baptisti (tvrdi i meki), anglikanci, luterani,
prezbiterijanci, unitarci, Jehovini svedoci, adventisti sedmog dana, kvekeri,
šejkeri, pravoslavci, orijentalni pravoslavci, silomiti - nemojmo ih zaboraviti
- i još najmanje pedeset drugih kongregacija.“
„Ovde u Harlouu svi imamo dvojnike na telefonskim linijama. Čini mi se
da je religija najveća od tih linija. Zamislite kako se komunikacione linije do
neba zakrče u nedelju ujutru! I znate li šta je osobito fascinantno? Svaka od
navedenih i nenavedenih crkava govori da je odana Hristovom učenju i da
misli da ima privatnu liniju sa Svemogućim. I, dobri bože, nisam ni pomenuo
muslimane, Jevreje, teozofiste, budiste ili one što obožavaju Ameriku kao što
su Nemci osam-devet grozomornih godina obožavali Hitlera.“
Tad su počeli da izlaze. Prvo nekolicina iz poslednjih redova, pognute
glave i ramena (kao da su išibani), a zatim sve više i više ljudi. Prečasni
Džejkobs nije obraćao pažnju na njih.
„Neke od tih sekti i denominacija su miroljubive, ali najveća od njih -
najuspešnija - izgrađena je na krvi, kostima i kricima onih što su se usudili da
se ne poklone njihovoj slici Boga. Rimljani su bacali hrišćane lavovima,
hrišćani su čupali udove onima koje su smatrali jereticima, čarobnjacima ili
vešticama; Hitler je žrtvovao milione Jevreja na oltaru lažnog božanstva
rasne čistote. Milioni su spaljeni, streljani, vešani, razapinjani, trovani,
sprženi strujom i bacani gladnim psima... u božje ime.“
Majka je jecala, ali nisam skrenuo pogled na nju. Nisam mogao. Bio sam
kao zamrznut. Od užasa, naravno. Imao sani samo devet godina. Ali osećao
sam i divlje, dotad nepoznato likovanje zato što mi je neko govorio pravu,
nelakiranu istinu. Deo mene nadao se da će prestati; a najveći deo je žarko
želeo da nastavi. Uslišio je moju želju.
„Hrist nas uči da okrenemo drugi obraz i da volimo svoje neprijatelje. Na
rečima ga sledimo, ali većina nas uzvraća dvostrukom merom kad bude
povređena. Hrist je izgnao lihvare iz hrama, ali svi znamo da ovi prevaratni i
lovci na korist nikad nisu daleko od nas. Znate šta želim da kažem ako ste
prisustvovali uzbudljivom crkvenom bingu, ili čuli radio-propovednika koji
traži novčane priloge. Isaija je prorekao da će svanuti dan u kom ćemo
prekovati mačeve u plugove, ali u današnjem mračnom dobu ne kujemo ništa
izuzev atomskih bombi i interkontinentalnih balističkih projektila.“
Redži Kelton je ustao. Bio je crven koliko je moj brat Endi bio bled. .
„Morate da sednete dole, prečasni. Ne vladate sobom.“
Prečasni Džejkobs nije ga poslušao.
„I šta dobijamo od naše vere? Šta dobijamo za vekove darivanja ove ili
one crkve krvlju i bogatstvom? Uverenje da nas raj čeka na kraju svega ovoga
i da će nam, kad tamo stignemo, šala biti objašnjena, i da ćemo reći: O, da!
Sad mi je jasno. To je velika nagrada. Od najranijih dana usađuje nam se u uši:
raj, raj, raj! Srešćemo se s izgubljenom decom, voljene majke će nas prigrliti!
To je šargarepa. Štap kojim nas tuku je pakao, pakao, pakao! Pakao večitog
prokletstva i muka. Govorimo dečici, maloj poput mog dragog izgubljenog
sina, da im preti opasnost od večite vatre ako ukradu bombonicu ili ukoliko
lažu kad objašnjavaju kako su ovlažili novu obuću.
„Nema dokaza o postojanju ovih odredišta zagrobnog života. Nema
naučnih podataka koji potvrđuju njihovo postojanje. Nema ničeg izuzev
drskog uverenja, potkrepljenog našom snažnom potrebom da verujemo kako
sve ima smisla. Doživeo sam otkrovenje dok sam stajao u zadnjem delu
pogrebnog zavoda i posmatrao izmrcvarene ostatke mog dečaka koji bi
radije otišao u Diznilend nego u raj. Religija je teološki ekvivalent prevarama
sa životnim osiguranjem. Iz godine u godinu plaćate premiju, a zatim, kad
vam zatrebaju usluge za koje ste - oprostite mi na izrazu - tako religiozno
plaćali, otkrijete da je kompanija protraćila vaš novac i da on više ne postoji.“
Roj Isterbruk u tom času ustao je u sve praznijoj crkvi. Bio je neobrijani
grmalj koji je živeo u zarđaloj prikoličici na istočnoj strani grada, nedaleko od
friportske pruge. U crkvu je dolazio samo na Božić. Te nedelje odstupio je od
tog pravila.
„Prečasni“, kazao je. „Čuo sam da je u pretincu za rukavice vašeg
automobila bila boca cuge. Gospođa Pibodi rekla je da je vaša supruga
zaudarala na bar kad se nagnula preko nje. Eto vam vašeg razloga. Eto vam
vašeg smisla. Nemate petlje da prihvatite božju volju? Fino. Ali ostavite druge
ljude na miru.“ Isterbruk se okrenuo i izgegao se iz crkve.
Ove reči pogodile su Džejkobsa. Stiskao je propovedaonicu, blistavih očiju
na bledom licu i spojenih usana, koje su gotovo u potpunosti nestale.
Moj tata je ustao. „Čarlse, siđi s propovedaonice.“
Prečasni Džejkobs zatresao je glavom, kao da nastoji da razbistri misli.
„Da“, rekao je. „Imaš pravo, Dik. Ništa što bih mogao reći ne bi imalo nikakvog
uticaja.“
Ali jeste. Uticalo je na jednog dečačića.
Prečasni je uzmakao za korak. Osvrnuo se oko sebe kao da više ne zna gde
je i ponovo koraknuo napred, iako više nije bilo nikog ko bi ga čuo izuzev
moje porodice, crkvenjaka i Mimo, koja se još bečila u prvom redu.
„Još samo jedno. Dolazimo iz misterije i odlazimo u nju. Možda tamo
nečeg ima, ali kladim se da to nije bog u obliku u kom ga bilo koja crkva
poima. Taj zaključak nameće se svakom ko pogleda tu zbrku protivrečnih
verovanja. Poništavaju se, ne ostavljajući ništa za sobom. Ako želite istinu,
silu veću od vas samih, pogledajte munje - milijardu volti u svakom udaru,
hiljade ampera struje i temperaturu od dvadeset osam hiljada stepeni
Celzijusa. Uveravam vas da se iza toga krije neka viša sila. Ali ovde, u ovoj
zgradi? Nema je. Verujte u šta hoćete, ali zapamtite šta sam vam rekao: iza
zatamnjenog stakla Svetog Pavla nema ničeg izuzev laži.“
Napustio je propovedaonicu i izašao na sporedna vrata. Porodica Morton
sedela je u tišini kakvu ljudi iskuse posle eksplozije bombe.
Mama je otišla u veliku spavaću sobu kad smo se vratili kući. Rekla je da ne
želi da bude uznemiravana i zatvorila vrata. Tog dana više nije izašla iz nje.
Endi je u jednom trenutku počeo da recituje navod iz Biblije u potpunosti
nesaglasan s rečima prečasnog. Tata mu je rekao da začepi gubicu. Endi je
zamukao kad je video očeve ruke zavučene duboko u džepove.
Tata je izašao u garažu posle večere. Petljao je oko Drumske rakete II. Teri
- njegov verni pomoćnik - ovog puta nije mu se pridružio, ali ja jesam... iako
ne bez izvesnog oklevanja.
„Tata? Mogu li nešto da te pitam?“
Bio je ispod Rakete na platformi s točkićima, sa žicom zaštićenom
svetiljkom u ruci. Samo su mu noge u pantalonama virile ispod automobila.
„Pretpostavljam da možeš, Džejmi. Izuzev ako pitanje nema veze s prokletom
jutrošnjom papazjanijom. Ako je to slučaj, i ti bi mogao da začepiš gubicu.
Večeras neću da se vraćam na to. Sutra ću imati dovoljno vremena da se
pozabavim time. Moraćemo da pišemo metodističkoj konferenciji Nove
Engleske i da zatražimo da mu daju otkaz. Oni će morati da izveste biskupa
Metjuza u Bostonu. To je jebena papazjanija. Ukoliko ikad budeš rekao majci
da sam upotrebio reč na J u tvom prisustvu, izbiće me kao riđokosog
pastorka.“
Nisam znao da li moje pitanje ima veze sa Strašnom propovedi, ali sam
znao da ga moram postaviti. „Je li ono što je gospodin Isterbruk rekao tačno?
Da li je pila?“
Pokretna svetlost ispod automobila se umirila. Iskotrljao se ispod vozila
da bi mogao da me vidi. Plašio sam se da će biti ljut, ali nije bio. Izgledao je
nesrećno. „Ljudi su šaptali o tome. Mislim da će se glasina mnogo brže širiti
nakon onog što je onaj zevzek Isterbruk izrekao u crkvi. Slušaj me, Džejmi: to
nije važno. Džordž Barton imao je epileptični napad. Bio je na pogrešnoj
strani puta kad je izašla iz slepe krivine. To je sve. Nije važno da li je bila
trezna ili je popala po upravljačkoj tabli od pijanstva. Ni Mario Andreti ne bi
mogao da izbegne taj sudar. Prečasni je u nečem imao pravo: ljudi uvek traže
objašnjenje za tragične događaje. Ponekad ga jednostavno nema.“
Podigao je ruku u kojoj nije bila mrežom zaštićena svetiljka i pokazao
prstom na mene. „Sve ostalo bilo je baljezganje tugom skrhanog čoveka. Ne
zaboravi to.“
Dejvid Tomas iz Gejts Fols Konga vratio se da drži propoved u nedelju posle
Dana zahvalnosti. Crkva je ponovo bila puna. Možda zato što su ljudi hteli da
vide hoće li se prečasni Džejkobs pojaviti i pokušati da kaže još nešto gnusno.
Nije. Da jeste, siguran sam da bi ga ućutkali pre no što bi stigao da progovori i
da bi ga verovatno izneli iz bogomolje. Jenkiji ozbiljno shvataju religiju.
Sutradan, u ponedeljak, pretrčao sam pola kilometra iz škole umesto da
hodam. Sinula mi je ideja. Hteo sam da stignem kući pre dolaska školskog
autobusa. Kad je stigao, zgrabio sam Kona. Odvukao sam ga u zadnje
dvorište.
„Mariše te pundravac?“, pitao me je.
„Moraš da odeš u parohijski dom sa mnom“, rekao sam. „Prečasni
Džejkobs uskoro će otići iz grada. Možda sutra. Trebalo bi da ga vidimo pre
no što ode. Trebalo bi da mu kažemo da ga još volimo.“
Kon se odmakao od mene. Peglao je majicu s logom prestižnog koledža,
kao da misli da sam je oštetio. „Da li si lud? Neću to učiniti. Rekao je da nema
Boga.“
„Naelektrisao ti je grlo i spasao glas.“
Kon je nervozno slegnuo ramenima. „Ionako bi se vratio. Doktor Reno je
tako rekao.“
„Rekao je da će se vratiti za nedelju ili dve. To je bilo u februaru. Nisi
progovorio ni u aprilu. Dva meseca kasnije.“
„Pa šta? Oporavak je malo duže trajao, to je sve.“
Nisam mogao da verujem rođenim ušima. „Šta je bilo, jesi li se uplašio?“
„Kaži to još jednom, pa ću te patosirati.“
„Zar mu se nećeš zahvaliti?“
Zurio je u mene, rumenih obraza i zategnutih usana. „Mama i tata rekli su
da ne bi trebalo da se viđamo s njim. On je lud. Verovatno je i pijanac, kao
njegova supruga.“
Zanemeo sam. Oči su mi se blistale od suza. Nisam plakao od tuge, već od
besa.
„Sem toga“, nastavio je Kon, „moram da napunim sanduk s ogrevnim
drvima pre nego što se tata vrati kući ako neću da nadrljam. Zato umukni,
Džejmi.“
Ostavio me je u zadnjem dvorištu. Moj brat, koji je postao jedan od
najcenjenijih astronoma na svetu - godine 2011. otkrio je četvrtu takozvanu
planetu Zlatokose, na kojoj bi moglo biti života - okrenuo mi je leđa. Nikad
više nije pomenuo Čarlsa Džejkobsa.
Sutradan, u utorak, odmah posle škole potrčao sam Devetkom. Nisam otišao
kući.
Ugledao sam nova kola na prilaznom putu parohijskog doma. Pa ne baš
nova. Bio je to ford iz 1958. godine s nešto rđe i pukotinom na staklu
suvozačevih vrata. Poklopac prtljažnika bio je otvoren. Gvirnuo sam unutra i
ugledao dva kofera i veliku elektronsku spravu koju je prečasni demonstrirao
na sastanku UMM-a četvrtkom uveče: osciloskop. Džejkobs je bio u radionici.
Čuo sam metalni zveket.
Stajao sam pored njegovih novih-starih kola i pomislio na belveder, sad
nagorelu olupinu. Zamalo što nisam podvio rep i šmugnuo kući. Pitam se
koliko bi moj život bio drugačiji da sam to uradio. Da li bih pisao ovo
svedočanstvo? Na to pitanje nema odgovora, zar ne? Sveti Pavle je i te kako
imao pravo kad je pisao o zatamnjenom staklu. Svakodnevno gledamo kroz
njega i ne vidimo ništa izuzev vlastitog odraza.
Nisam pobegao, već sam prikupio svu hrabrost i krenuo ka šupi. Pakovao
je elektronsku opremu u drvenu gajbu za pomorandže. Štitio ju je velikim
komadima zgužvanog smeđeg papira. Isprva me nije video. Nosio je farmerke
i belu košulju. Skinuo je okovratnik. Deca nisu naročito dobra u zapažanju
promena kod odraslih. Čak i u devetoj godini video sam da je omršaveo.
Stajao je na zraku sunca. Podigao je glavu kad je čuo da dolazim. Na licu je
imao nove bore. Nestale su kad me je video i kada se osmehnuo. Prostrelio je
moje srce izuzetno tužnim osmehom.
Potrčao sam ka njemu bez razmišljanja. Raširio je ruke. Podigao me je da
bi me poljubio u obraz. „Džejmi!“, uskliknuo je. „Ti si Alfa i Omega!“
„Šta?“
„Otkrivenje, prvo poglavlje, osmi stih. Ja sam Alfa i Omega, početak i kraj.
Bio si prvo dete koje sam video po dolasku u Harlou i bićeš poslednje što ću
videti. Toliko mi je drago što si došao.“
Zaplakao sam. Nisam hteo, ali nisam mogao da zaustavim suze. „Žao mi
je, prečasni Džejkobse. Žao mi je zbog svega. Imao si pravo u crkvi, to nije
pošteno.“
Poljubio me je u drugi obraz. Spustio me je na pod. „Mnogo toga sam
rekao tog dana. Vidim da si razumeo suštinu. Bio sam van sebe, pa ne bi
trebalo da ozbiljno shvatiš moje reči. Tvoja mama to zna. Rekla mi je to kad
mi je donela onaj ukusni ručak za Dan zahvalnosti. Poželela mi je sve najbolje
u životu.“
Osetio sam se malo bolje kad sam to čuo.
„Dala mi je dobar savet - da bi trebalo da odem daleko od Harloua, Mejna,
i da počnem iz početka. Rekla je da ću na nekom novom mestu možda ponovo
pronaći veru. Duboko sumnjam u to, ali imala je pravo u vezi sa odlaskom
odavde.“
„Nikad te neću videti.“
„Ne govori tako, Džejmi. Ljudske staze na ovom svetu često se ukrštaju,
ponekad na najčudnijim mestima.“ Obrisao je suze s mog lica maramicom
izvađenom iz zadnjeg džepa. „U svakom slučaju ću te zapamtiti. Nadam se da
ćeš s vremena na vreme pomisliti na mene.“
„Hoću.“ Setio sam se i dodao: „I svaki put ću se unerediti od sreće.“
Prišao je tužno praznom radnom stolu. Spakovao je poslednje predmete -
nekoliko velikih četvrtastih baterija koje je zvao suve ćelije. Zatvorio je
poklopac sanduka. Vezao ga je s dva čvrsta konopca.
„Koni je hteo da dođe sa mnom da bi ti se zahvalio, ali ima... hm... mislim
da ima fudbalski trening ili nešto slično.“
„U redu je, iako sumnjam da sam išta učinio za njega.“
Bio sam šokiran. „Vratio si mu glas, dođavola! Vratio si mu ga svojom
spravicom!“
„O, da. Mojom spravicom.“ Vezao je drugi konopac. Zategao ga je i zavrnuo
rukave. Video sam da ima čudesne mišiće. Dotad ih nisam opazio.
„Električnim nervnim stimulatorom.“
„Trebalo bi da ga prodaješ, prečasni Džejkobse! Namlatio bi silne pare!“
Naslonio je lakat na sanduk, oslonio bradu na ruku i pogledao me. „Zaista
tako misliš?“
„Da!“
„Duboko sumnjam u to. Sumnjam da moj ENS ima bilo kakve veze s
oporavkom tvog brata. Znaš, napravio sam ga tog dana.“ Nasmejao se.
„Pogoni ga majušni japanski motor izvađen iz Morijeve igračke robot Rosko.“
„Zaista?“
„Zaista. Siguran sam da je ideja ispravna, ali takvi prototipi - napravljeni
na brzinu, bez eksperimenata i neophodnih međukoraka - veoma retko
prorade. Verovao sam da ima šanse jer nikad nisam posumnjao u prvobitnu
dijagnozu doktora Renoa. To je bio istegnuti nerv, ništa više od toga.“
„Ali...“
Podigao je gajbu. Mišići na rukama su mu iskočili, zajedno s venama.
„Hajde, sinko. Pođi sa mnom.“
Sledio sam ga do automobila. Spustio je gajbu pored zadnjeg branika.
Pregledao je prtljažnik i rekao da mora da pomeri kofere na zadnje sedište.
„Možeš li da poneseš ovaj manji, Džejmi? Nije pretežak. Najbolje je putovati
bez mnogo prtljaga kad putuješ daleko.“
„Gde ideš?“
„Ne znam. Mislim da ću znati kad stignem. Ako se ovo čudo ne pokvari,
naravno. Troši dovoljno goriva da isuši Teksas.“
Preneli smo kofere na fordovo zadnje sedište. Prečasni Džejkobs je
stenjući podigao veliku gajbu u prtljažnik. Snažno je zalupio zadnja vrata.
Oslonio se o automobil posmatrajući me.
„Imaš divnu porodicu, Džejmi, i divne roditelje koji stvarno vode računa o
svima vama. Ako bih ih pitao da vas opišu, kladim se da bi rekli da je Kler
majčinska figura, da je Endi sklon naređivanju...“
„Imaš pravo što se toga tiče.“
Nacerio se. „U svakoj porodici postoji po jedan takav. Rekli bi da Teri voli
mehaniku i da si ti sanjalica. Šta bi rekli o Konu?“
„Da je onaj koji uči. Ili onaj što peva folk otkad je dobio gitaru.“
„Možda, ali kladim se da im to ne bi prvo palo na pamet. Jesi li obratio
pažnju na Konijeve nokte?“
Nasmejao sam se. „Grize ih ko šašav! Tata mu je jednom ponudio dolar
ako prestane na nedelju dana, ali nije mogao!“
„Kon je nervčik, Džejmi - to bi rekli tvoji roditelji ukoliko bi bili potpuno
iskreni. On je jedan od onih što dobiju čir pre četrdesete. Kad je dobio udarac
u vrat skijaškim štapom i izgubio glas, počeo je da se brine da ga nikad neće
povratiti. Ubedio je sebe da će tako i biti kad se nije vratio.“
„Doktor Reno je rekao...“
„Reno je dobar lekar. Savestan je. Odmah se stvorio kad je Mori dobio
boginje i kad je Petsi imala... pa, ženski problem. Pobrinuo se i za jedno i za
drugo kao profesionalac. Ali nema samouverenost najboljih lekara opšte
prakse. Onih što umeju da kažu: Ovo nije ništa, začas ćeš se oporaviti.“
„Rekao je to!“
„Jeste. Ali nije ubedio Konrada, jer ni sam nije bio ubeđen u to. Sposoban
je da leči telo, ali um? Ne baš. Polovina ozdravljenja odvija se u umu. Možda i
više. Kon je mislio: Laže me da bih se navikao da živim bez glasa. Kasnije će mi
reći istinu. Tako je tvoj brat sazdan, Džejmi. Živi na nervnim završecima.
Takvi ljudi okreću vlastiti um protiv sebe.“
„Nije hteo danas da dođe ovamo sa mnom“, rekao sam. „Lagao sam o
tome.“
„Jesi li?“ Džejkobs nije izgledao iznenađeno.
„Jesam. Pitao sam ga da pođe sa mnom, ali se uplašio.“
„Nemoj da se ljutiš na njega zbog toga“, reče Džejkobs. „Uplašeni ljudi žive
u svom osobenom paklu. Moglo bi se reći da je njihovih ruku delo, kao što je
Kon tvorac svoje onemelosti. Takvi ljudi ne mogu drugačije da se ponašaju.
Tako su sazdani. Zaslužuju sažaljenje i saosećanje.“
Okrenuo se prema parohijskom domu, koji je već izgledao napušteno, i
muklo uzdahnuo. Nastavio je.
„Možda je ENS nešto uradio - imam sve razloge da verujem da je teorija
ispravna - ali zaista sumnjam u to. Verujem da sam prevario tvog brata.
Nadam se da mi nećeš zameriti ako kažem da sam ga namagarčio. Reč je o
veštini koju pokušavaju da nam usade u bogosloviji, samo što je nazivaju
raspirivanje vere. Uvek sam bio dobar u tome. Podjednako se stidim tih
postupaka i uživam u njima. Rekao sam tvom bratu da očekuje čudo, pustio
struju i uključio blistavu zujeću spravu. Znao sam da će raditi čim sam video
kako trza usnama i trepće.“
„To je čudesno!“, rekao sam.
„Da, naravno. I prilično gnusno.“
„Kako?“
„Nije važno. Važno je da mu nikad ne smeš reči istinu. Verovatno ne bi
izgubio glas, ali bi se to moglo dogoditi.“ Pogledao je na sat. „Znaš šta? Mislim
da više nemam vremena za priču. Do večeras moram da stignem do
Portsmuta. Vreme je da kreneš kuči. Tvoja poseta ovog popodneva biće još
jedna naša tajna, zar ne?“
„Tako je.“
„Nisi prošao pored Mimo, zar ne?“
Zakolutao sam očima, nemo poručujući da je pitanje veoma glupo.
Džejkobs se ponovo nasmejao. Bilo mi je drago što sam ga nasmejao, uprkos
svemu što se dogodilo. „Preprečio sam preko polja Marstelarovih.“
„Pametno.“
Nisam hteo da krenem, niti da on krene. „Mogu li da postavim još jedno
pitanje?“
„Važi, ali brzo.“
„Kad si držao tvoju... hm...“ Nisam hteo da koristim reč propoved. Zbog
nečeg mi je izgledala opasno. „Kad si govorio u crkvi, pomenuo si da munja
ima dvadeset osam hiljada stepeni Celzijusa. Je li to istina?“
Lice mu se ozarilo, onako kako je uvek činilo kad bi se pomenuo
elektricitet. Njegov hobi, rekla bi Kler. Tata bi ga nazvao njegovom
opsesijom.
„To je u potpunosti tačno! Munja je najsnažnija prirodna sila, ako se
izuzmu zemljotresi i plimski talasi. Snažnija je od tornada i mnogo moćnija
od uragana. Jesi li video kako udara o tle?“
Odmahnuo sam glavom. „Video sam je samo na nebu.“
„To je predivan prizor. Predivan i užasavajući.“ Podigao je glavu, kao da je
traži. Nebo je tog popodneva bilo plavo. Samo je nekoliko paperjastih
oblačaka lenjo odmicalo ka jugoistoku. „Ako ikad poželiš da vidiš neku
izbliza... znaš za Longmedou, zar ne?“
Naravno da sam znao. Na pola puta do odmarališta Kozja planina bio je
državni park. Zvao se Longmedou. S njega se pružao pogled kilometrima
unaokolo. Za bistrog dana pogled se pružao do mejnske pustinje u Friportu.
Ponekad i do Atlantika iza nje. Udruženje metodističke mladeži svakog
avgusta spremalo je hranu na otvorenom u Longmedouu.
Nastavio je: „Kad kreneš uzbrdo putem iz Logmedoua, nailaziš na kapiju
odmarališta Kozja planina...“
„... u koje ne puštaju nikoga izuzev članova i njihovih gostiju.“
„Tako je. To je klasni sistem na delu. Malo pre kapije šljunkom posuti put
skreće levo. Svako može da ga koristi pošto se nalazi na državnoj zemlji.
Posle pet kilometara završava se na vidikovcu Skajtop. Nikad vas nisam
vodio tamo, zato što je opasno. To je granitna litica visoka najmanje sedam
stotina metara. Nema ograde, samo znak upozorenja da se ne prilazi ivici
ambisa. Na najvišoj tački Skajtopa nalazi se gvozdena šipka visoka sedam
metara. Duboko je zabijena u stenu. Ne znam ko ju je tamo postavio i zašto,
ali je dugo vremena gore. Trebalo bi da je zarđala, ali nije. Znaš li zašto nije?“
Odmahnuo sam glavom.
„Zato što je često šibana munjama. Skajtop je posebno mesto. Ono
privlači munje. Gvozdena šipka je fokusna tačka.“
Upro je snen pogled ka Kozjoj planini. Po veličini se nije mogla porediti sa
Stenovitim planinama (pa čak ni s Belim planinama u Nju Hempširu), ali je
dominirala niskim pobrđem zapadnog Mejna.
„Grmljavina je tamo glasnija, Džejmi. Oblaci su bliži. Čovek shvati koliko je
sićušan, kad gleda valjanje olujnih oblaka po nebu. Taj osećaj nije tako loš,
kad te pritisnu brige... ili sumnje. Znaš kad će munja udariti zbog napetosti u
vazduhu. Osećaj je... ne znam... čini ti se da goriš bez plamenova. Kosa ti se
nakostreši, a grudi otežaju. Koža ti drhti. Čekaš. Razlegne se grmljavina. To
nije eksplozija već prasak, kao kad se grana opterećena ledom konačno slomi,
samo stotinu puta jači. Zatim zacari tišina... a onda čuješ škljocaj u vazduhu
kakav prave starovremenski prekidači za svetlo. Grmljavina se začuje i sevne
munja. Moraš da zažmuriš ili bi te sevanje zaslepelo, pa ne bi video kako
gvozdena šipka menja boju od crne do purpurnobele, a zatim prelazi u
crvenu, kao potkovica u kovačnici.“
„Auh“, rekao sam.
Zatreptao je. Vratio se u stvarnost. Šutnuo je gumu novog-starog
automobila. „Izvini, sinko. Ponekad se zanesem.“
„Zvuči čudesno.“
„Veruj mi kad ti kažem da je doživljaj više nego čudesan. Otiđi tamo kad
budeš stariji da bi ga doživeo. Samo vodi računa kad si u blizini šipke. Munje
su napravile mnogo šljunka. Ako počneš da se klizaš, možda nećeš moći da se
zaustaviš. Džejmi, krajnje je vreme da krenem na put.“
„Voleo bih da ne moraš da ideš.“ Još mi se plakalo, ali sam se uzdržavao.
„Cenim to. Dirnut sam, ali znaš kako se kaže - da su želje konji, prosjaci ne
bi pešačili.“ Raširio je ruke. „Zagrli me još jednom.“
Čvrsto sam ga zagrlio. Duboko sam disao, pokušavajući da uskladištim
miris njegovog sapuna i ulja za kosu - vitalisa, koji je koristio i moj tata, a
odnedavno i Endi - u svom pamćenju.
„Bio si moj ljubimac“, šapnuo mi je u uvo. „To je još jedna tajna koju bi
trebalo da čuvaš.“
Samo sam klimnuo glavom. Nije bilo potrebe da mu kažem da je Kler to
već znala.
„Ostavio sam ti nešto u podrumu parohijskog doma“, rekao je. „Ključevi
su ispod brisača, ako poželiš da to uzmeš.“
Spustio me je na tle, poljubio u čelo i otvorio vrata automobila. „Ova
konzerva nije bogzna šta, ortače“, rekao je jenkijevskim naglaskom. Nagnao
me je da se osmehnem, iako sam bio veoma tužan. „Računam da će me
dovesti do odredišta u jednom komadu.“
„Volim te“, rekao sam.
„I ja tebe volim“, odvratio je. „Ali nemoj da zaplačeš, Džejmi. Srce mi je i
bez toga slomljeno.“
Nisam zaplakao dok nije otišao. Pogledom sam ispratio njegov automobil
sve dok se nije izgubio iz vida. Zatim sam otišao kući. U to vreme imali smo
pumpu u zadnjem dvorištu. Umio sam se ledeno hladnom vodom pre no što
sam ušao u kuću. Nisam hteo da mama vidi da sam plakao i da me pita zbog
čega sam to radio.
Roni Paket pronašao je gitaru u bačvi iza kuće, dan nakon izvođenja skraćene
verzije pesme Artura Big Boja Krudapa My Mama Don’t Allow Me. Razljućena
mama bacila ju je u đubre. Odneo ju je u školu. Gospođa Kalhun, profesorka
engleskog, zamenjivala je profesorku muzičkog. Pokazala mu je kako da
promeni žice i naštimuje instrument pevušeći prve tri note pesme Taps. Dala
mu je i primerak Sing auta!, folk časopisa sa stihovima i notama pesama
poput Barbry Allen.
Dva dečaka su sledećih nekoliko godina (s privremenim zatišjem kad je
Skijaški štap sudbine oduzeo Konu moć govora) učila folk pesme. Učili su
jednu za drugom. Smenjivali su se na staroj gitari, učeći osnovne akorde koje
je Ledbeli nesumnjivo svirao u zatvoru. Nijedan nije imao veze sa sviranjem,
ali je Konov glas bio prilično dobar. Iako previše sladak da bi uverljivo pevao
omiljene bluz pesme. Nekoliko puta svirali su kao Kon i Ron. (Bacili su novčić
da bi odredili čije ime će biti prvo.)
Kon je dobio gitaru, gibson akustik boje trešnje, nemerljivo lepšu od
silvertona Hektora Brice. Na njoj su u Noći talenata izvodili standarde poput
Seventh Son i Sugarland, u Jurika Grandžu. Tata i mama su ih hrabrili, kao i
Ronovi roditelji. Ali avaj, za kompjutere i gitare važi isto pravilo: izbacuju
đubre ako ubaciš đubre u njih.
Nisam obraćao veliku pažnju na Konove i Ronove napore da se kao folk
duet domognu lokalne slave. Nisam ni primećivao kako bratovljevo
zanimanje za gibson gitaru jenjava. Velika rupa otvorila se u mom životu
nakon što je prečasni Džejkobs odvezao nova-stara kola iz Harloua. Izgubio
sam Boga i jedinog odraslog prijatelja. Tuga i neopipljivi strah dugo su me
pratili. Mama je pokušala da me odobrovolji, baš kao i Kler. Čak se i moj tata
okušao u tome. Pokušao sam da budem srećan i uspeo. Nisam ni primećivao
niz loše obrađenih pesama, kao Dont Thing Twice, koje su se čule sa sprata
dok se 1965. godina premetala u 1966, a zatim u 1967. godinu.
Kon je u to doba bio u potpunosti posvećen srednjoškolskoj atletici (u
kojoj je bio mnogo uspešniji nego u sviranju gitare). Što se mene tiče... nova
cura doselila se u grad, Astrid Soderberg. Imala je svilenkastu plavu kosu, kao
različak plave oči i slatke dugmiće koji će možda izrasti u grudi. Nekoliko
godina bili smo u istoj školi. Mislim da nijednom nije pomislila na mene -
izuzev kad bi joj zatrebao domaći za prepisivanje. Ja sam pak neprestano
razmišljao o njoj. Bio sam ubeđen da će me strefiti srčka ako mi dozvoli da je
pomilujem po kosi. Jednog dana skinuo sam Vebsterov rečnik s police. Odneo
sam ga do stola i pažljivo napisao ASTRID preko odrednice poljubac. Srce mi
je divljački lupalo, a koža je peckala. Zatelebanost je odgovarajuća reč za ono
što sam osećao.
Nikad mi nije palo na pamet da se dohvatim Konovog gibsona. Uključio
bih radio ako bih se zaželeo muzike. Talent je nešto čudnovato. Ume da se
tiho ali ubedljivo oglasi kad kucne pravi čas. Kao izvesne droge, nametne se
kao prijatelj, mnogo pre no što shvatite da je tiranin.
Prvo ovo, pa ono, a zatim i ostalo.
Moj muzički talent nije bio veliki, ali je bio mnogo veći od Konovog... ili bilo
čijeg u porodici, kad smo već kod toga. Otkrio sam ga jedne dosadne sive
subote u jesen 1969. godine. Svi ukućani - čak i Kler, koja je došla kući na
vikend s koledža - otišli su u Gejts Fols na fudbalsku utakmicu. Kon je bio
junior i startno krilo Gejts Fols Gejtora. Ostao sam kući zato što me je boleo
stomak, iako problem nije bio baš strašan. Jednostavno nisam ludeo za
fudbalom. Izgledalo je da će padati kiša.
Neko vreme gledao sam televiziju. Na dva kanala išao je fudbal, a na
trećem golf - još gora varijanta. Klerina spavaća soba sad je bila Konova.
Nekoliko njenih knjiga ostalo je u ormanima. Hteo sam da se okušam s
Agatom Kristi. Rekla mi je da se njena dela lako čitaju i da je zabavno
odgonetati zločine s gospođicom Marpl ili Herkulom Poaroom. Ušao sam u
sobu i video Konov gibson u uglu, okružen gomilom starih primeraka Sing
aut! časopisa. Pogledao sam nahereni i davno zaboravljeni instrument i
pomislio: Da li bih mogao da odsviram Cherry, Cherry na njemu.
Tog trenutka sećam se kao prvog poljupca. Misao je bila egzotična i
neobična, potpuno nepovezana s onim što sam imao na umu kad sam ušao u
Konovu sobu. Smeo bih se zakleti na gomili Biblija da nije ličila na misao, već
na glas.
Uzeo sam gitaru i seo na Konovu postelju. Isprva nisam dirao žice.
Razmišljao sam o pesmi. Znao sam da će zvučati dobro na Konovoj
akustičnoj gitari, jer je Cherry; Cherry sazdana oko akustičnog rifa (taj pojam
mi tada nije bio poznat). Slušao sam pesmu u glavi. Iznenadilo me je što sam
video, a ne samo čuo promene akorda. Znao sam sve o njima, izuzev gde im je
mesto na vratu instrumenta.
Zgrabio sam jedan Sing aut! i potražio bluz, bilo koji bluz. Pronašao sam
jednu bluz pesmu - Turn Your Money Green - i video kako se pravi E (Sva ta
sranja počinju s E, rekao je Hektor Brica Konu i Roniju). Odsvirao sam je na
gitari. Zvuk je bio prigušen, ali ispravan. Gibson je bio dobar instrument.
Ostao je naštimovan, iako je dugo zanemaren. Pritisnuo sam jače s prva tri
prsta leve ruke. Bolelo je, ali nisam mario. Zato što je E bilo dobro. E je bilo
božanstveno. Savršeno je odgovaralo zvuku u mojoj glavi.
Konu je trebalo šest meseci da nauči The House of the Rising Sun. Nikad
nije mogao da pređe sa D na F bez oklevanja dok je raspoređivao prste.
Naučio sam Cherry; Cherry, rif od tri akorda - od E do A i D i natrag na A - za
deset minuta i shvatio da s ista tri akorda mogu da sviram numeru Gloria
Šedouz najta i Kingsmenovu Louie, Louie. Svirao sam dok mi vrhovi prstiju
nisu provrištali od bola i dok mi se leva šaka nije gotovo potpuno ukočila.
Kad sam konačno prestao, nisam to učinio zato što sam želeo, već zato što
sam morao. I jedva sam čekao da ponovo počnem. Nisam mario za Nju Kristi
Minstrele, za Ijana i Silviju, ili za bilo koga od gomile folk pevača. Cherry;
Cherry sam mogao da sviram povazdan. Ta pesma me je pokretala.
Nadao sam se da će Astrid Soderberg, ukoliko naučim da sviram dovoljno
dobro, jednog dana u meni videti nešto više od izvora za prepisivanje
domaćih zadataka. Čak i to je bilo u drugom planu, jer je sviranje ispunjavalo
zastrašujuću prazninu u meni. Predstavljalo je staromodnu emocionalnu
istinu. Sviranje mi je pomoglo da opet postanem prava osoba.
Kon se, tri nedelje kasnije, u subotnje popodne vratio kući s fudbalske
utakmice umesto da ostane na tradicionalnom obruku koji su nakon
utakmice pravili najvatreniji navijači. Sedeo sam na odmorištu na vrhu
stepeništa i svirao Wild Thing. Mislio sam da će poludeti, da će mi oteti gitaru
iz ruku i optužiti me za svetogrđe zato što sviram idiotski pesmičuljak od tri
akorda Trogsa na instrumentu namenjenom izvođenju krhkih protestnih
pesama poput Blowin in the Wind.
Kon je tog dana tri puta položio loptu iza linije protivničkog polja.
Postavio je školski rekord u pretrčanim metrima na igralištu i pomogao
Gejtorima da se plasiraju u plej-of. Rekao je samo: „To je najgluplja pesma
koju sam čuo na radiju.“
„Nije“, rekao sam. „Mislim da Surfin Bird zaslužuje tu titulu. Znam da
sviram i nju, ako želiš da je čuješ.“
„Isuse, ne.“ Mogao je da psuje zato što su tata i Teri u garaži radili na
Drumskoj raketi III, mama bila u vrtu, a naš religiozno orijentisani stariji brat
više nije živeo kod kuće. Endi je, kao i Kler, pohađao Univerzitet Mejn (koji je,
kako je tvrdio, bio pun beskorisnih hipika).
„Neće ti smetati ako je sviram, Kone?“
„Samo ti piči“, rekao je kad me je zaobišao na stepenicama. Imao je tamnu
masnicu na obrazu. Mirisao je na fudbalski znoj. „Platićeš je ako je slomiš.“
„Neću je polomiti.“
I nisam, ali sam pokidao silne žice. Rokenrol je opasniji po žice od folka.
Godine 1970. krenuo sam u srednju školu u Gejts Folsu, na drugoj obali reke
Androskogin. Kon je bio na završnoj godini. Bio je pravi glavni baja
zahvaljujući atletskim sposobnostima i najboljim ocenama, i kao takav nije
obraćao pažnju na mene. To je bilo u redu. Ni najmanje mi nije smetalo.
Slično se, na svu žalost, ponašala i Astrid Soderberg, iako je sedela u redu iza
mene na domaćinstvu i pored mene na engleskom. Vezivala je kosu u konjski
rep i nosila haljine najmanje pet centimetara iznad kolena. Umirao sam kad
god bi prekrstila noge. Bio sam zatelebaniji no ikad. Prisluškivao sam njen
razgovor s prijateljicama dok su sedele na tribinama u gimnastičkoj sali na
ručku. Shvatio sam da gledaju samo momke starije od sebe i da sam običan
statista u njihovoj velikoj srednjoškolskoj epopeji.
Neko me je ipak primećivao - suvonjavi dugokosi đak završnog razreda
koji je izgledao kao Endijev arhetipski beskorisni hipik. Potražio me je jednog
dana dok sam ručao u gimnastičkoj sali, dve klupe od Astrid i njene kikotave
družine.
„Jesi li ti Džejmi Morton?“, pitao je.
Oprezno sam ga odmerio. Nosio je široke farmerke sa zakrpama na
kolenima. Imao je tamne kolutove ispod očiju, kao da spava najviše tri sata
noću ili kao da mnogo drka.
„Dođi u sobu za orkestar“, rekao je.
„Zašto?“
„Zato što sam ti tako rekao, gušteru.“
Krenuo sam za njim. Vrludali smo kroz gomilu učenika koji vikali, smejali
se, gurali i treskali po ormarićima. Nadao sam se da neću dobiti batine. Ne
bih se iznenadio ako bih dobio batine od onih iz druge godine zbog nekog
beznačajnog povoda - maltretiranje prvaka bilo je zabranjeno, ali su ga oni iz
druge godine i te kako upražnjavali - međutim, ne i od nekog iz završne
godine. Seniori su retko primećivali one iz prve. Moj brat savršeno se uklapao
u tu sliku.
Soba za orkestar bila je prazna. To je bilo olakšanje. Ako ovaj tip
namerava da navali na mene, neće uživati pomoć gomile ortaka. Nije me
istukao, već mi je pružio ruku. Prodrmao sam je. Stisak mu je bio opušten i
lepljiv. „Norm Irving.“
„Drago mi je.“ Nisam znao da li je to istina.
„Čuo sam da sviraš gitaru, gušteru.“
„Ko ti je to rekao?“
„Tvoj brat. Gospodin Fudbaler.“ Norm Irving otvorio je orman s opremom
pun gitara u kutijama. Izvadio je jednu, otvorio bravice i otkrio predivnu crnu
električnu jamahu.
„SA 30“, rekao mi je. „Kupio sam je pre dve godine. Krečio sam čitavo leto
sa ćaletom da bih skupio pare. Uključi pojačalo. Ne, ne to veliko, već ono
ispred tebe.“
Prišao sam mini-pojačalu. Pogledom sam tragao za prekidačem ili
dugmetom, ali nisam ih našao.
„Pozadi je, gušteru.“
„Auh.“ Pronašao sam prekidač. Uključio sam ga. Zasijalo je crveno svetlo.
Začuo sam tiho zujanje. Odmah mi se dopalo. Predstavljalo je glas moći.
Norm je izvadio kabl iz ormana s gitarama. Povezao je instrument s
pojačalom i prešao prstima preko žica. Malo pojačalo ispustilo je kratko
BRONK. Bilo je atonalno, nemuzikalno i savršeno lepo. Pružio mi je gitaru.
„Šta da radim?“, bio sam uplašen i uzbuđen.
„Tvoj brat kaže da sviraš ritam gitaru. Sviraj ritam.“
Prihvatio sam ponuđenu gitaru. Onaj BRONK zvuk se ponovo razlegao iz
malog pojačala ispod mojih nogu. Bila je mnogo teža od bratovljeve
akustične. „Nikad nisam svirao na električnoj gitari“, rekao sam.
„Isto je.“
„Šta hoćeš da sviram?“
„Kako bi bilo da kreneš sa Green River. Umeš li da je sviraš?“ Izvadio je
trzalicu iz džepića za sat na širokim farmerkama.
Uspeo sam da je ne ispustim pri preuzimanju. „Da li krećem iz E?“ Kao da
sam morao da pitam. Sva ta sranja počinju s E.
„Odluči se, gušteru.“
Prebacio sam kaiš preko glave i nabacio jastučić na rame. Jami je visila
nisko - Norman Irving bio je mnogo viši od mene - bio sam previše nervozan
da pomislim na podešavanje kaiša. Odsvirao sam E akord i poskočio kad je
glasno odjeknuo u sobi za orkestar. Norman se nacerio, otkrivši zube koji će
mu zadati mnogo problema u budućnosti ako odmah ne počne da ih sređuje.
Od tog keza bilo mi je lakše.
„Ne zevaj, gušteru. Odvali pojačalo do daske i piči.“
Jačina je bila na petom podeoku. Povećao sam na sedmi. Bio sam
zadovoljan zvukom.
„Ne umem da pevam“, rekao sam.
„Ne moraš da pevaš. Ja ću pevati. Ti ćeš davati ritam.“
Green River imala je osnovni rokenrol ritam - ne baš kao Cherry; Cherry, ali
sličan. Ponovo sam odsvirao E. Odslušao sam prvu strofu pesme u glavi. Bio
sam zadovoljan. Norman je zapevao. Glas mu se gubio pod zvucima gitare, ali
čuo sam dovoljno da ocenim da ima dobra pluća. „Odvedi me do mesta na
kom hladna voda teče, jeee...“
Zastao je kad sam se prebacio na A.
„Ostaje na E, zar ne?“, rekao sam. „Izvini, izvini.“
Prva tri stiha bila su u E. Kad sam se prebacio na A, u kom je većina
osnovnog roka, i dalje nije valjalo.
„Gde grešim?“ pitao sam Normana.
Ćutke me je gledao s rukama u zadnjim džepovima. Preslušao sam pesmu
u glavi i počeo iznova. Na četvrtom stihu prebacio sam se na C. To je štimalo.
Morao sam da počnem iz početka, ali je posle bila laća. Nedostajali su nam
samo bubnjevi i bas... i nešto vodeće gitare, naravno. Džon Fogerti iz
Kridensa je prašio po vodećoj gitari bolje no što bih mogao u najluđim
snovima.
„Daj mi je“, reče Norman.
Vratio sam mu instrument. Bilo mi je žao što se rastajem s njim. „Hvala ti
što si mi dopustio da sviram na njemu“, rekao sam i požurio ka vratima.
„Sačekaj malo, Mortone.“ Promena nije bila velika, ali više nisam bio
gušter. „Audicija nije završena.“
Audicija?
Iz ormana je izvadio manju kutiju. Otvorio ju je i izvadio izgrebanu gitaru
- kej 900G, ako baš hoćete da znate.
„Udeni je u veliko pojačalo, ali smanji na četvorku. Kej pravi đavolsku
galamu.“
Poslušao sam ga. Kej je više odgovarao mom telu od jamija. Nisam morao
da se naginjem preko nje da bih svirao. Opazio sam trzalicu upletenu među
žice.
„Jesi li spreman?“
Klimnuo sam.
„Jedan... dva... jedan-dva-tri i...“
Nervoza me je izjedala dok sam izvodio jednostavnu ritam-progresiju
Green River. Ne bih ni svirao da sam znao koliko je Norman dobar.
Jednostavno bih pobegao iz sobe. Svirao je Fogertijeve vodeće deonice na
pravi način. Ma zvučao je kao stari singl Fantazija.3 Povukao me je za sobom.
„Glasnije!“ razvikao se na mene. „Piči i zajebi fidbek!“
Odvrnuo sam veliko pojačalo do osmice i navalio. Normov glas se gubio u
zvuku dve gitare i fidbeku pojačala sličnom policijskoj zviždaljci. To mi nije
smetalo. Zaorao sam brazdu. Sledio sam vodeću gitaru. Činilo mi se da jašem
glatki talas koji se neometano valjao punih dva i po minuta.
Okončao se. Tišina je nahrupila u sobu za orkestar. Uši su mi odzvanjale.
Norm je upro pogled u tavanicu, kao da razmišlja, pre no što je klimnuo. „Nije
sjajno, ali nije grozno. Uz malo vežbe bićeš bolji od Snafija.“
„Ko je Snafi?“, pitao sam ga. Još mi je zvonilo u ušima.
„To je tip koji se seli u Asačusets“, rekao je. „Hajde da probamo Needles
and Pins. Znaš ono od Serčersa?“
„Ne, ova ide iz D, ali ne iz čistog D. Evo ovako.“ Pokazao mi je kako bi
trebalo da lupam po visokom E malim prstom. Ukapirao sam odmah. Nije
zvučalo kao na ploči, ali je bilo veoma blizu. Znoj je kapao s mene kad sam
završio numeru.
„U redu“, rekao je skidajući gitaru. „Hajdemo do prostora za pušače.
Moram da zapalim.“
„Ne znam“, reče mama. Nije izgledala besno, već kao neko ko pati od
glavobolje. „Imaš samo četrnaest godina, Džejmi. Konrad kaže da su ti momci
mnogo stariji.“ Sedeli smo za trpezarijskim stolom koji je izgledao mnogo
veći otkad su Kler i Edi otišli. „Puše li?“
„Ne puše“ rekao sam.
Majka se obratila Konu. „Da li puše?“
Kon je dodavao kukuruz Teriju. Odgovorio je bez trunke oklevanja: »Jok.“
Došlo mi je da ga zagrlim. Umeli smo da se posvađamo, kao i sva rođena
braća, ali smo se pomagali u nevolji.
„Nećemo nastupati u barovima ili nečem sličnom, mama“, rekao sam...
znajući na intuitivnom nivou da će biti barova, verovatno mnogo pre nego što
najmlađi član Hromiranih ruža napuni dvadeset jednu. „Samo u Grandžu. U
četvrtak imamo probu.“
„Trebaće ti mnogo proba“, podmuklo će Teri. „Hoću još jednu krmenadlu.“
„Kaži molim, Terense“, odsutno će mama.
„Dajte mi još jednu krmenadlu, molim.“
Tata mu je dodao poslužavnik. Ništa nije rekao. To je moglo biti dobro ili
loše.
„Kako ćeš otići na probu? Kad smo već kod toga, kako ćeš odlaziti... na te
svirke?“
„Norm ima folksvagen mikrobus. Tačnije, pripada njegovom tati, ali je
dozvolio Normu da ispiše ime benda sa strane!“
„Taj Norm nema više od osamnaest“, reče mama. Prestala je da jede.
„Kako da znam vozi li bezbedno?“
„Mama, potreban sam im! Njihov ritam gitarista preselio se u Masačusets.
Bez njega će izgubiti svirku subotom uveče!“ Nova misao blesnula je mojim
umom kao meteor: Astrid Soderberg mogla bi biti na igranci. „Važno je! To je
nešto veliko!“
„Ne sviđa mi se to.“ Trljala je slepoočnice.
Otac je konačno progovorio. „Pusti ga da svira, Lora. Znam da si
zabrinuta, ali dobar je u tome.“
Uzdahnula je. „Dobro. Pretpostavljam da jeste.“
„Hvala, mama! Hvala, tata!“
Mama je podigla, pa spustila viljušku. „Obećaj mi da nećeš pušiti cigarete
ili marihuanu i da nećeš piti.“
„Dajem reč“, rekao sam. Dve godine sam držao to obećanje.
Otprilike.
Svirali smo u Grandžu za Novu godinu. Padao je sneg. Astrid je bila tamo.
Nosila je zimsku jaknu s krznom obrubljenom kapuljačom. Odveo sam je
ispod protivpožarnih stepenica i poljubio. Imala je ruž s ukusom jagoda.
Pogledala me je krupnim očima kad sam se odmakao od nje.
„Mislila sam da to nikad nećeš učiniti“, rekla je, zatim se zakikotala.
„Da li je sve bilo kako treba?“
„Reći ću ti kad ponoviš.“
Ljubili smo se ispod protivpožarnih stepenica dok me Norm nije udario
po ramenu. „Prekidajte, klinci. Vreme je za svirku.“
Astrid me je poljubila u obraz. „Sviraj Wild Thing. Ta mi se sviđa“, rekla je i
potrčala ka zadnjim vratima. Klizala se u cipelama za igru.
Norm i ja smo krenuli za njom. „Hod poplavelih muda?“, pitao je.
„Šta?“
„Nije važno. Prvo ćemo odsvirati njenu pesmu. Znaš kako to ide, zar ne?“
Znao sam, jer je bend svirao mnogo pesama po želji slušalaca. Bilo mi je
drago što ćemo to učiniti, zato što sam se osećao samouverenije s gitarom
pred sobom, električnim štitom, uključenim i spremnim za akciju.
Izašli smo na binu. Pol je isporučio uobičajeni bubnjarski rif, znak da se
bend vratio i da je spreman za svirku. Norm mi je klimnuo dok se pravio da
podešava dobro podešen kaiš gitare. Prišao sam središnjem mikrofonu i
riknuo: „Ova je za Astrid, po njenoj želji, i zato... Divlja stvarčice, mislim da te
VOLIM!“ Najavio sam pesmu odbrojavanjem, iako je to bio Normov posao,
kao vođe benda: jedan, dva, znate gde sam ja. Astridine prijateljice su je
podvriskujući gurkale na podijumu. Obrazi su joj bili vatrenocrveni. Poslala
mi je poljubac.
Astrid Soderberg mi je poslala poljubac.
Dobio sam vozačku dozvolu čim sam navršio šesnaestu. Samo sam ja od sve
dece položio vožnju iz prve. To donekle dugujem auto-školi i najviše Siseru
Irvingu. Norm je živeo s majkom, dobrodušnom plavušom u kući u Gejts
Folsu. Vikendom je najčešće bio kod oca, u zapuštenoj prikolici preko pruge
za Harlou, u Motonu.
Ako bismo svirali u subotu uveče, bend - s našim curama - često bi
subotom po podne otišao u Siserovu prikolicu na piće. Smotali bi i pušili
džoint. Posle gotovo jednogodišnjeg odbijanja, rešio sam da probam. Isprva
mi je bilo teško da zadržim dim. Svaki sledeći put bio je sve lakši, kao što
veliki broj čitalaca zna iz ličnog iskustva. U to doba nisam pušio mnogo
gandže, već samo malo da bih se opustio pred nastup. Svirao sam bolje s
nešto čarobnog dima u sebi. U staroj prikolici uvek je bilo dosta smeha.
Kad sam rekao Siseru da sledeće nedelje polažem vožnju, pitao me je
hoću li polagati u Kasl Roku ili u Luiston-Obernu. Značajno je klimnuo kad
sam mu rekao da ću polagati na onom drugom mestu. „To znači da ćeš dobiti
Džoa Kafertija. Dvadeset godina radi taj posao. Pio sam s njim u Melon
Tajgeru u Kasl Roku, kad sam bio pozornik. To je bilo pre nego što je Rok
dovoljno narastao da dobije stalnu policijsku službu.“
Bilo mi je teško da zamislim Sisera Irvinga - izboranog, crvenih očiju,
mršavog, uvek u štofanim pantalonama i starim majicama - kao pripadnika
lokalnih policijskih snaga. Ljudi se menjaju. Ponekad se penju, a nekad silaze
društvenom lestvicom. Silasci su najčešće potpomognuti kojekakvim
supstancama, poput one koju je navikao da mota i deli s tinejdžerskim
ortacima svog sina.
„Stari Džoi retko daje dozvole iz prve“, reče Ciceron. „Ne veruje da je to
dobro.“
To sam znao. Kler, Endi i Kon su padali kod Džoa Kafertija. Teri je dobio
nekog drugog (možda je policajac Kaferti tog dana bio bolestan). Bio je vrlo
nervozan na polaganju, iako je bio izvanredan vozač od prvog dana za
volanom. Uspeo je da čukne hidrant zadnjim branikom kad je pokušao da se
parkira unazad.
„Moraš da uradiš troje ukoliko želiš da položiš“, reče Ciceron. Dodao je
smotani džoint Polu Bušardu. „Pod jedan, ne pipaj ovo sranje pre polaganja.“
„Važi.“ To sam primio s olakšanjem. Uživao sam u travi, ali bih se uvek
setio prekršenog obećanja datog majci... tešio sam se mišlju da još ne pušim
cigarete i da ne pijem, što je bio prilično dobar rezultat.
„Kao drugo, zovi ga gospodine. Reci hvala, gospodine kad uđeš u automobil
i hvala, gospodine kad izađeš iz njega. Voli to. Da li si ukapirao?“
„Ukapirao sam.“
„Treće, i najvažnije, skrati jebenu kosu. Džo Kaferti mrzi hipike.“
Ovo poslednje nije mi se ni najmanje dopalo. Iždžikljao sam osam
centimetara otkad sam se pridružio bendu, ali mi je kosa sporo rasla. Prošla
je godina dana dok mi nije stigla do ramena. Zbog nje sam se mnogo
raspravljao s roditeljima, koji su mi rekli da izgledam kao propalica. Endi je
bio još direktniji: „Zašto ne obučeš haljinu, ako želiš da izgledaš kao devojka,
Džejmi?“ Bože, ništa ne može da se meri s dubokomislenim hrišćanskim
diskursom, zar ne?
„Čoveče, izgledaću kao bubalica ukoliko se podšišam!“
„Već izgledaš kao bubalica“, reče Keni. Svi su se nasmejali, čak i Astrid
(zatim je spustila ruku na moju butinu da bi mi dala do znanja da ne misli
ništa loše).
„Nego šta“, reče Sisero Irving, „izgledaćeš kao bubalica s vozačkom
dozvolom. Poli, hoćeš li zapaliti taj džoint ili ćeš mu se diviti?“
U tim godinama ponekad sam sanjao o Čarlsu Džejkobsu - viđao sam ga kako
buši prstima moju ko bajagi planinu da bi napravio pećine ili kako deklamuje
Strašnu propoved dok mu plava vatra kruži oko glave kao električna
dijadema - ali je nestao iz svesnog dela mog uma. Vratio se u njega jednog
dana u junu 1974. godine. Imao sam osamnaest godina, baš kao i Astrid.
Školska godina se završila. Hromirane ruže imale su ugovorene svirke za
čitavo leto (uključujući i nekoliko u barovima; roditelji su mi, oklevajući, dali
pismenu dozvolu za nastup u njima). Danju ću raditi na pijaci, kao i prošle
godine. Mortonovo ulje za loženje dobro se prodavalo. Roditelji su mogli da
plate školarinu na Univerzitetu Mejn, ali se od mene očekivalo da
doprinesem. Od posla na pijaci delilo me je nedelju dana, pa smo Astrid i ja
imali dosta vremena jedno za drugo. Ponekad smo se sastajali u mojoj, a
nekad u njenoj kući. Popodneva smo najčešće provodili vozeći se sporednim
putevima u mom galaksiju. Pronašli bismo mesto za parkiranje, a zatim...
odušak.
Tog popodneva svratili smo do napuštene šljunkare na Devetki.
Razmenjivali smo džoint od ne naročito dobre lokalne trave. Bilo je sparno,
olujni oblaci skupljali su se na zapadu. Grmljavina se kotrljala prema nama.
Sigurno je sevalo. Nisam video munje, ali je statički elektricitet pucketao iz
zvučnika, kvareći Smokin’ in the Boys Room, pesmu koju su Ruže te godine
svirale na svakom nastupu.
Tada se prečasni Džejkobs vratio u moj um kao dugo odsutan gost.
Startovao sam motor. „Ugasi taj džoint“, rekao sam. „Idemo da se
provozamo.“
„Gde?“
„Na mesto o kom mi je nekad davno neko pričao. Ako je još tamo.“
Stavila je ostatke džointa u kutiju za bombonice. Gurnula ju je pod sedište.
Posle dva-tri kilometra niz Devetku skrenuo sam na zapad, na put za Kozju
planinu. Drveće je s obe strane pritiskalo put. Olujni oblaci gutali su sunčevu
svetlost.
„Ako misliš na odmaralište, neće nas pustiti unutra“, rekla je Astrid. „Moji
roditelji odustali su od članstva. Kažu da moraju da štede da bih otišla u
Boston na koledž.“ Nabrala je nos.
„Ne idemo u odmaralište“, kazao sam.
Prošli smo Longmedou, u kom je UMM jednom godišnje priređivao
pečenje viršli. Izletnici su bacali nervozne poglede ka nebu dok su pakovali
ćebad i frižidere, i žurili ka automobilima. Grmljavina je bila sve glasnija.
Sticao se utisak da gigantske železničke kompozicije tutnje nebom. Video
sam kako munja pogađa nešto na drugoj strani Skajtopa. Uzbudio sam se.
Divno je, rekao mi je Čarls Džejkobs poslednjeg dana u Harlouu. Divno je i
zastrašujuće.
Prošli smo znak s natpisom KILOMETAR I PO DO KAPIJE ODMARALIŠTA
KOZJA PLANINA. MOLIMO VAS, POKAŽITE ČLANSKU KARTU.
„Džejmi...“
„Trebalo bi da naiđemo na sporedni put koji vodi do Skajtopa“, rekao sam.
„Možda je propao, ali...“
Nije propao, niti je zarastao. Bio je uredno pošljunčan. Skrenuo sam
malčice prebrzo. Zadnji deo automobila zaneo se na jednu, pa na drugu
stranu.
„Nadam se da znaš šta radiš“, reče Astrid. Vozila se ka središtu letnje oluje
s grmljavinom, ali nije zvučala uplašeno, već zainteresovano i malčice
uzbuđeno.
„I ja se nadam.“
Uspon je bivao sve strmiji. Zadnji deo galaksija povremeno je šetao po
rastresitom šljunku, ali se uglavnom dobro držao. Drveće se razdvojilo četiri
kilometra posle skretanja. Stigli smo do Skajtopa. Astrid je zinula od čuda.
Uspravila se u sedištu. Nagazio sam kočnice. Automobil se naglo zaustavio,
uz škripu guma po šljunku.
Desno od nas bila je stara koliba, s mahovinom obraslim ugnutim krovom
i razbijenim prozorima. Na sivim, neobojenim zidovima preplitali su se
grafiti, uglavnom previše izbledeli da bi bili čitljivi. Ispred i iznad nas bila je
velika granitna izbočina. Na njenom vrhu nalazila se gvozdena šipka, baš kao
što mi je Džejkobs rekao pre osam godina. Sezala je ka crnim oblacima,
dovoljno niskim da ih dotaknem. Astrid je gledala levo od nas, na brda, njive i
kilometre sivozelene šume, koja se pružala prema okeanu. Sunce je tamo još
sijalo, ulepšavajući svet.
„Bože, otkad znaš za ovo mesto? Zašto me ranije nisi doveo ovamo?“
„Prvi put sam ovde“, rekao sam. „Sveštenik mi je govorio o njemu u de...“
Nisam stigao da završim rečenicu. Sjajna munja sevnula je s nebesa.
Astrid je vrisnula i prebacila ruke preko glave. Na trenutak - neobičan,
strašan, divan - izgledalo je da se vazduh preobrazio u električno ulje. Sva
kosa na telu, čak i dlačice u nosu i ušima ukrutile su se. Čuo sam prasak, kao
da je nevidljivi džin pucnuo prstima. Druga munja sevnula je i udarila u
gvozdenu šipku. Obojila ju je svetloplavom bojom koja je ponekad igrala oko
glave Čarlsa Džejkobsa u mojim snovima. Zažmurio sam da ne bih oslepeo.
Kad sam otvorio oči, šipka je blistala crvenom bojom. Kao potkovica u
kovačnici, rekao je, i imao je pravo. Usledila je zaglušujuća grmljavina, večiti
pratilac munja.
„Hoćeš li da idemo?“, vikao sam. Morao sam, da bih čuo samog sebe od
zvonjave u ušima.
„Neću!“, doviknula mi je. „Idemo unutra.“ Pokazala je na trošnu kolibu.
Mislio sam da joj kažem da bismo bili bezbedniji u automobilu - setio sam
se podatka da gume štite od munja - ali je stara koliba preživela hiljade oluja
na Skajtopu. Shvatio sam da postoji dobar razlog za to dok smo trčali ka njoj
držeći se za ruke. Gvozdena šipka privlači sve munje. Bolje reći: privlačila ih
je sve do danas.
Udario je grad kad smo stigli do otvorenih vrata. Led veličine šljunka
dobovao je po granitu, proizvodeći zvuk čegrtaljke. „Jao, jao, jao!“, vikala je
Astrid... kroz smeh. Uletela je u kolibicu. Utrčao sam za njom baš kad je munja
sevnula, kao artiljerija na nekom apokaliptičnom bojištu. Ovog puta usledio
je pucanj umesto praska.
Astrid me je uhvatila za rame. „Vidi!“
Nisam video drugi udarac munje u gvozdenu šipku, ali sam jasno video
ono što se zatim dogodilo. Vatre Svetog Elma zaigrale su i jurnule niz
šljunkom pokriveni nagib. Bilo ih je pet-šest. Nestale su jedna za drugom.
Astrid me je zagrlila, ali to nije bilo dovoljno. Obuhvatila me je oko vrata.
Popela se uz mene. Stisnula me je butinama oko bokova. „Ovo je fantastično!“,
vrisnula je.
Grad se premetnuo u kišu. Padala je kao pravi potop. Skajtop se nije dobro
video, ali nismo gubili gvozdenu šipku iz vida zato što je bila stalno udarana
munjama. Blesnula bi plavom ili ljubičastom bojom, a zatim crvenom.
Izbledela bi dok je nova munja ne bi ošinula.
Takve kiše ne mogu da traju dugo. Videli smo da se granitni nagib ispod
gvozdene šipke preobrazio u reku kad se kiša proredila. Grmljavina je i dalje
tutnjala, ali gubila je snagu, svodeći se na zlovoljnu buku. Odasvud je dopirao
zvuk tekuće vode, sličan šapatu zemlje. Sunce je sijalo sa istoka, preko
Bernzvika, Friporta i Džerusalems Lota. Videli smo ne jednu ili dve nego pola
tuceta duga, isprepletanih kao olimpijski prstenovi.
Astrid me je okrenula k sebi. „Moram nešto da ti kažem“, progovorila je
tihim glasom.
„Šta?“ Bio sam siguran da će uništiti ovaj veličanstveni trenutak
saopštenjem da je vreme da raskinemo.
„Majka me je prošlog meseca odvela kod lekara. Rekla mi je da je htela da
zna koliko smo zabrazdili, da to nisu njena posla, ali da mora da zna umem li
da se brinem o sebi. Tako mi je to predstavila. „Reci doktoru da si htela da se
pregledaš zbog bolnih i neredovnih ciklusa“, poučila me je. „To će biti
dovoljno kad vidi da sam te dovela.“
Munula me je u rebra kad je videla da ne shvatam o čemu govori.
„Išla sam po pilule protiv začeća, glupane. Ovral. Sad je sigurno zato što
sam imala ciklus otkad sam počela da ih uzimam. Čekala sam odgovarajući
trenutak i mislim da sam ga dočekala. Sad ili nikad.“
Usmerila je blistavi pogled na mene. Oborila je glavu. Ujela se za usnu.
„Samo nemoj... nemoj da preteraš, važi? Misli na mene i budi nežan. Zato
što se bojim. Kerol je rekla da prvi put đavolski boli.“
Konačno smo skinuli jedno drugo do kraja. Sunce se probijalo kroz sve
ređe oblake. Šapat tekuće vode bivao je sve tiši. Ruke i noge su joj potamnele
od sunca. Ostatak je bio beo kao sneg. Zlataste stidne dlačice naglašavale su
njenu vaginu, umesto da ga zaklanjaju. U ćošku, ispod nedirnutog dela krova
bio je stari madrac. Bilo nam je jasno da nećemo biti prvi par koji će
razmenjivati nežnosti u kolibi.
Uvela me je u sebe i navela da stanem. Pitao sam je da li je sve u redu.
Rekla je da jeste, ali da želi da to sama uradi. „Budi miran, dušo. Samo budi
miran.“
Nisam se mrdao. To je bila muka, ali i zadovoljstvo. Podigla je bokove.
Kliznuo sam malo dublje. Ponovila je to. Uklizao sam još malo. Sećam se da
sam gledao madrac, izbledele šare, prljavštinu i užurbanog mrava. Ponovo je
podigla bokove i jeknula kad sam uklizao do kraja.
„O, bože!“
„Boli li? Astrid, da li...“
„Ne, divno je. Mislim... da sad možeš.“ Mogao sam. Mogli smo.
Jednog dana, nedugo pre božičnog raspusta, svratio sam u Medveđu jazbinu u
Memorijalnoj sali Univerziteta Mejn, na pljeskavicu i koka-kolu. Na izlazu sam
zastao da pogledam tablu s oglasima. Između gomile poruka o prodaji
polovnih knjiga, automobila i vožnji do raznovrsnih odredišta, našao sam i
ovaj oglas:
Imao sam novu gibson SG gitaru. Tog popodneva, posle časova odgegao sam
do Kamberland hola, u kom sam sreo Džeja Pedersona. Probali smo nasuvo u
njegovoj sobi zbog zabrane pravljenja galame u periodu za učenje. Kasnije
iste noći prešli smo u prostor za odmor. Primljen sam posle polusatnog
odvaljivanja. Bio je mnogo bolji od mene. Navikao sam se na to. Naposletku,
počeo sam karijeru s Normom Irvingom.
„Razmišljam da promenim ime benda u reče Džej. „Kako ti se sviđa?“
„Možeš da ga nazoveš i Pakleni čmarovi dok god budem imao vremena da
učim od ponedeljka do petka i dok pošteno delimo zarađene pare.“
„To je dobro ime, u rangu s Dagom i Vrelim mudima, ali ne verujem da bi
nas zvali na mnogo srednjoškolskih igranki.“ Pružio mi je ruku. Rukovali smo
se kao mrtva puvala. „Dobro došao, Džejmi. Probe su sredom uveče. Budi
tačan i budi čist.“
Bio sam svašta, ali ne i čist. Bio sam tačan. Bio sam tačan gotovo dve
decenije, s desetak bendova, u stotinu gradova. Ritam gitarista uvek može da
nađe posao, čak i kad je toliko stondiran da jedva stoji na nogama. Sve se u
osnovi svodi na dvoje: moraš da se pojaviš u zakazano vreme i moraš da
sviraš svoje E-durove.
Moji problemi počeli su kad sam prestao da se pojavljujem.
V
Imao sam dvadeset dve godine kad sam diplomirao na Univerzitetu Mejn (s
prosekom 2,9, za dlaku mi je izmaklo pojavljivanje na rektorovom spisku
najboljih studenata). Imao sam trideset šest kad sam po drugi put sreo Čarlsa
Džejkobsa. Izgledao je mlađe od krštenice, možda zato što je, kad sam ga
poslednji put video, bio mršav i izmožden od tuge. Ja sam 1992. godine
izgledao mnogo starije u odnosu na svoje godine.
Uvek sam voleo filmove. Osamdesetih sam često išao u bioskop,
uglavnom sam. Ponekad bih zadremao (na Heders,4 na primer - taj film bio je
kao stvoren za dremku), ali većinu sam odgledao do kraja, ma koliko uduvan
bio. Surfovao sam na galami, bojama i neverovatno zgodnim curama u
oskudnoj odeći. I knjige su bile dobre. Pročitao sam priličan broj. I televizor je
dobar ako ste zaglavljeni u hotelskoj sobi za vreme kišne oluje. Što se
Džejmija Mortona tiče, ništa se nije moglo porediti s filmom na bioskopskom
platnu. Samo ja, moje kokice i trska sa štanda, pregrizena napola, za
ušmrkivanje praha sa zadnje strane dlana. Do igle nisam došao pre 1990. ili
1991, ali sam stigao. Većina stigne. Znam o čemu govorim.
Ono što mi se najviše dopada kod filmova jeste brz, gladak protok
vremena. Počinje s tinejdžerom bubalicom - bez prijatelja, novca, s kilavim
roditeljima - koji se najedared izmetne u Breda Pita na vrhuncu. Jedino što
razdvaja bubalicu od božanstva jeste kratki natpis 14 GODINA KASNIJE.
„Zlo je želeti da vreme što pre prođe“, govorila nam je mati - obično kad
bismo usred februara čeznuli za letnjim raspustom ili kad bismo glasno
izražavali želju da Noć veštica što pre dođe. Verovatno je imala pravo, ali ne
mogu da ne pomislim da bi takvi skokovi u vremenu bili blagoslov za one što
žive loš život. Vodio sam veoma loš život od početka Reganove vladavine
1980. godine do vašara u Talsi 1992. godine. Bilo je gubitka svesti, ali ne i
kratkog natpisa o protoku vremena. Morao sam da proživim svaki dan tih
loših godina. Oni u kojima nisam mogao da se ušlagiram bili su stotinu
časova dugi.
Postepeno pojavljivanje iz mraka odvijalo se na sledeći način:
Kamberlands su postali Hitersi, a Hitersi Džej-tonsi. Poslednja svirka kao
koledž benda bila je velika i urnebesna apsolventska igranka 1978. godine u
Memorijalnoj sali. Svirali smo od osam uveče do dva ujutru. Džej Pederson je
nedugo potom iznajmio popularnu lokalnu pevačicu koja je veoma dobro
svirala tenor i alt saksofon. Zvala se Robin Stors. Savršeno nam je legla. Džej-
tonsi su u avgustu promenili ime u Robin i Džejs. Postali smo jedan od
najboljih bendova za zabave u državi Mejn. Imali smo posla preko glave. Život
je bio lep.
Kola su tada pošla nizbrdo.
Pokušao sam da zavučem papirić u zadnji džep, ali sam ga samo ispustio
na ozbiljno oćelaveli zelenkasti tepih zato što sam zaboravio da ne nosim
pantalone, niti išta drugo. Podigao sam ga, bacio u kantu za smeće i provirio
kroz prozor. Na parkiralištu nije bilo nijednog automobila, izuzev starog
forda i izdrndanog seljačkog kamioneta. Keli se nije šalio. Neuštimovane
jajare su me ostavile. Ko zna zašto je to dobro. Ponekad mi je padalo na
pamet da ću izgubiti i ovo malo pameti što mi je ostalo ako budem morao da
odsviram još jedan pesmičuljak o tužnim ljudima koji piju jer su ostavljeni.
Odlučio sam da se što pre rešim sobe. Nisam želeo da ostanem još jedno
veče u Talsi, pogotovo dok je vašar pičio punom brzinom, ali mi je trebalo
nešto vremena da razmislim o sledećem profesionalnom angažmanu. Morao
sam i da se uradim. Na vašaru drogu ne može da nađe samo onaj koji se ne
trudi.
Šutnuo sam mokre gaće u ćošak - napojnica za sobaricu, kvarno sam se
zakikotao - i otkopčao torbu. U njoj nije bilo ničeg izuzev prljave odeće (juče
sam hteo da pronađem perionicu; još nešto na šta sam zaboravio), ali suve
prljave odeće. Obukao sam se i prešao preko dvorišta pokrivenog ispucalim
asfaltom do motelske recepcije. Zombijevski hod je lagano napredovao do
zombijevskog geganja. Grlo bi me zabolelo kad god bih progutao pljuvačku,
čisto da bi sve bilo zanimljivije.
Na recepciji sam zatekao seljanku grubog lica od pedeset i nešto, koja je
već neko vreme prebivala ispod vulkana natapirane crvene kose. Televizijski
voditelj je čavrljao s Nikol Kidman na ekranu mini-televizora. Iznad
televizora bila je uramljena slika Isusa kako daruje kučence dečaku i
devojčici. Nisam bio nimalo iznenađen kič ikonografijom. U ovom kraju
zemlje brkaju Hrista i Deda Mraza.
„Vaša grupa je već napustila sobe“, rekla je kad je pronašla moje ime u
knjizi gostiju. Govorila je lokalnim naglaskom, što znači da je zvučala kao loše
naštimovan bendžo. „Otišli su pre nekoliko sati. Rekli su da će se voziti sve do
Severne Karoline.“
„Znam“ odvratio sam. „Napustio sam grupu.“
Podigla je obrvu.
„Zbog kreativnih razmimoilaženja“, dodao sam.
Obrva se još malo podigla.
„Ostaću još jednu noć.“
„Uh-huh, važi. Gotovina ili plastika?“
Imao sam dvestotinak dolara u gotovom. Većinu toga namenio sam za
kupovinu droge, koju ću potražiti na vašaru. Dao sam joj karticu Američke
banke. Ubacila ju je u aparat i čekala. Držala je telefon između uveta i
mesnatog ramena i posmatrala oglas za ubruse što tobož upijaju mrlje
veličine jezera Mičigan. Posmatrao sam ga s njom. Emisija se nastavila. Tom
Selek je pravio društvo Nikol Kidman. Seljanka je još čekala odgovor.
Izgledalo je da joj to ne smeta, ali je meni smetalo. Svrab se vratio. Loša noga
je počela da me boli. Podigla je pogled kad je počela nova reklama. Okrenula
se u stolici, pogledala kroz prozor na zapanjujuće plavo nebo Oklahome i
nešto procvrkutala u slušalicu. Prekinula je vezu. Vratila mi je kreditnu
karticu.
„Odbijena je. Gotovina je sad izglednija varijanta, pod uslovom da je
imate.“
Počastio sam je najboljim osmehom, iako je poslednja primedba bila
krajnje zlobna. „Kartica je valjana. Pogrešili su. To se stalno dešava.“
„U tom slučaju biće najbolje da je validirate u nekom drugom motelu“,
rekla je. (Validirana! Krupna reč za seljanku!) „Ima ih četiri nešto niže niz
ulicu, ali nisu bogzna kakvi.“
Ne mogu se meriti s ovim Ric-Karlton svratištem, pomislio sam, iako sam
rekao: „Pokušajte ponovo.“
„Dušo“, rekla je, „dovoljno je da te pogledam, pa da shvatim da ne moram.“
Kinuo sam. Okrenuo sam glavu, da bih se istresao na kratki rukav moje
Čarli Danijels bend majice. To nije bio problem, pošto odavno nije prana.
Prilično odavno. „Šta bi to trebalo da znači?“
„To znači da sam ostavila muža kad je barabar s braćom navalio na krek.
Nema vređanja, ali znam šta mi je pred očima. Prošla noć je plaćena -
kreditnom karticom benda - sad si ono što se zove solo umetnik. Imaš fore do
jedan da napustiš sobu.“
„Na vratima piše do tri.“
Uperila je okrnjenim noktom u znak levo od kalendara s Isusom koji daruje
štenad: ZA VREME VAŠARA, OD 25. SEPTEMBRA DO 4. OKTOBRA, SOBE SE
NAPUŠTAJU DO JEDAN PO PODNE.
„Pogrešno ste napisali napuštaju“, rekao sam. „Validirajte to.“
Pogledala je na znak. „Videla sam grešku, ali deo u kom piše da bi sobe
trebalo da budu napuštene do jedan po podne ne moramo da validiramo. Ne
teraj me da zovem policiju, dušice. Vašar je, ima ih više no muva na svežoj
sraćki. Stvoriće se ovde dok udarim dlanom o dlan.“
„Ovo je žešće sranje“, rekao sam.
U to doba mozak mi nije najbolje radio, ali se njenog odgovora sećam kao
da mi ga je pre dva minuta šapnula na uvce: „Uh,uh, dušice, ovo je stvarnost.“
Okrenula se ka televizoru, na kom je neka budala stepovala.
Nisam hteo da tražim drogu danju, čak ni na vašaru. Zbog toga sam ostao u
Fergraunds inu do pola dva (i da bih napakostio seljanki). Zgrabio sam
platnenu torbu i kovčeg s gitarom i krenuo pešice. Zaustavio sam se na
benzinskoj pumpi, tamo gde Severna Detroit avenija postaje Južna Detroit.
Dotad sam ozbiljno hramao. Bol u kuku pulsirao mi je u ritmu srca. U
muškom toaletu zavrnuo sam rukav i ubrizgao polovinu zaliha ispod levog
pazuha. Laknulo mi je. Zaboravio sam na bolno grlo i nogu.
Dobra leva noga postala je loša leva noga jednog sunčanog letnjeg dana
1984. godine. Jahao sam kavasaki. Postariji čmar iz suprotnog pravca
upravljao je ševroletom veličine jahte. Zalutao je u moju traku. Mogao sam da
se sudarim s njim ili da skrenem na meko tle pored puta. Izabrao sam ono što
bi i svi drugi i prozviždao pored čmara. Pogrešio sam kad sam probao da se
vratim na drum pri brzini od sedamdeset na sat. Savet za neiskusne
motocikliste: skretanje na drum pri brzini od sedamdeset na sat loša je ideja.
Sjebao sam motor i nogu na pet mesta. Onako usput, smrskao sam kuk.
Nedugo potom upoznao sam se sa zadovoljstvom koje pruža morfijum.
Najveći deo nedelje proveo sam u kući na točkovima. Živeo sam od supe,
sendviča i nazalnih doza heroina, dovoljnih da spreče najgoru drhtavicu.
Doneo je moju gitaru i torbu iz garderobe na autobuskoj stanici. U njoj sam
čuvao rezervni pribor. Nisam ga našao kad sam ga potražio (druge noći, dok
je zabavljao mase Munjevitim portretima). Molio sam ga da mi ga vrati,
zajedno s heroinom, da bih ga skuvao i propisno se uradio.
„Ne“, rekao je. „Ako želiš da gađaš venu...“
„Samo bih se bocnuo!“
Ošinuo me je nemoj, molim te pogledom. „Ukoliko to želiš, moraćeš sam da
pronađeš neophodan pribor. Ako se večeras još ne osećaš dovoljno dobro za
takav poduhvat, osećaćeš se sutra. Siguran sam da ćeš na vašaru brzo
pronaći sve što ti je potrebno da zadovoljiš svoje potrebe. Radi šta hoćeš,
samo nemoj da se vraćaš ovamo.“
„Kada ćeš me podvrgnuti takozvanom čudotvornom izlečenju?“
„Kad se dovoljno oporaviš da podneseš malu dozu elektriciteta u čeonom
režnju.“
Malčice me je zazeblo oko srca posle tih reči. Prebacio sam noge preko
ivice postelje (on je spavao na kauču) i gledao kako skida scensku odeću.
Pažljivo ju je složio. Obukao je belu pidžamu, sličnu nečem što bi nosili
pacijenti-statisti u horor filmu čija se radnja odvija u ludnici. Ponekad sam se
pitao da li je i njemu mesto u sličnoj zdravstvenoj ustanovi. Nisam to činio
zato što je priređivao opsenarske predstave. Ponekad - pogotovo kad bi
govorio o isceliteljskoj moći elektriciteta - nije izgledao razumno. Tako je
izgledao i kad je sebi namestio otkaz za propovedaonicom u Harlouu.
„Čarli...“ Sad sam ga tako zvao. „Govoriš li o tretmanu elektrošokovima?“
Pribrano me je odmerio dok je zakopčavao gornji deo luđačke pidžame.
„Da i ne. Odlučno ne, u uobičajenom smislu te reči. Ne nameravam da te lečim
poznatim elektricitetom. Na sceni koješta govorim, zato što mušterije to žele.
Ne dolaze na vašar da bi dobile sledovanje stvarnosti, Džejmi. Gomila traži
fantaziju. Tajni elektricitet zaista postoji. Može se upotrebiti na mnogo
načina. Još ih nisam sve otkrio, uključujući i onaj što me najviše zanima.“
„Hoćeš li da podeliš to znanje sa mnom?“
„Neću. Upravo sam odradio nekoliko iscrpljujućih predstava. Moram da
spavam. Nadam se ćeš ujutru biti ovde. Ako ne budeš, otići ćeš sopstvenom
voljom.“
„Nekada bi rekao da nema istinskih izbora, samo božje volje.“
„To je bio drugi čovek, mladić pun naivnih ubeđenja. Hoćeš li mi poželeti
laku noć?“
Učinio sam to. Potom sam legao u pozajmljenu postelju. Možda više nije
bio sveštenik, ali je na mnogo načina nastavio da korača stazom dobrog
Samarićanina. Možda nisam bio obnažen, kao čovek kog su lopovi napali na
putu za Jerihon, ali me je heroin na mnogo načina razgolitio. A Čarli me je
nahranio, obezbedio mi krov nad glavom i dovoljno droge da ne izgubim
jebeni razum. Postavljalo se pitanje želim li da mu pružim priliku da izravna
moje moždane talase ili da me ubije megavoltima specijalnog elektriciteta
usmerenog u moju glavu.
Pet, možda deset ili dvanaest puta hteo sam da ustanem i krenem
glavnom ulicom vašarišta dok ne nađem onog ko će mi prodati ono što mi je
potrebno. Žudnja mi je bušila mozak, prodirući sve dublje. Nazalne doze
heroina nisu je suzbijale. Ništa nije moglo da zameni veliku dozu ubačenu
direktno u nervni sistem. Jednom sam prebacio noge preko ivice kreveta i
posegnuo za košuljom, odlučan da se uradim. Predomislio sam se i pružio po
postelji, drhteći, znojeći se i trzajući.
Konačno sam zalebdeo. Prepustio sam se misleći: Sutra, otići ću sutra.
Ostao sam. Džejkobs je petog jutra - mislim da je bilo peto - seo za volan kuće
na točkovima, upalio motor i rekao: „Idemo da se provozamo.“ Nisam imao
izbora, izuzev da iskočim iz vozila u pokretu.
VI
Nije bilo gubitka svesti, niti sam osetio da je proteklo ikakvo vreme, nije bilo
nikakvog prekida. Čuo sam samo veoma glasno puc, kao da je Džejkobs
pucnuo prstima pored mojih ušiju, iako je stajao skoro dva metra od mene. U
sledećem trenutku naginjao se preko mene umesto da stoji pored onog što
nije bilo maršal pojačalo. Bele kontrolne kutijice nigde nije bilo. Moj mozak se
pogubio. Zaglavio se.
„Nešto“, rekao sam. „Nešto, nešto, nešto. Desilo se. Desilo se. Nešto se
desilo. Nešto se desilo, desilo se, nešto se desilo. Desilo se. Nešto.“
„Prestani. Ništa ti ne fali.“ Nije zvučao ubeđeno, već uplašeno. Slušalice su
nestale. Pokušao sam da ustanem i podignem ruku, kao đak prvak koji zna
tačan odgovor i umire od želje da se pokaže pred nastavnicom i drugovima.
„Nešto. Nešto. Nešto. Desilo se. Desilo se. Desilo se. Nešto se desilo.“
Ošamario me je, i to jako. Trgnuo sam se unazad. Pao bih da stolica nije
bila postavljena uz metalni zid radionice.
Spustio sam ruku i prestao da ponavljam. Ćutke sam ga posmatrao.
„Kako se zoveš?“
Hteo sam da kažem nešto se desilo, pomislio sam. Zovem se Nešto, a
prezivam Desilo Se.
Ali nisam to rekao. „Zovem se Džejmi Morton.“
„Srednje ime?“
„Edvard.“
„Kako se ja zovem?“
„Čarls Džejkobs. Čarls Danijel Džejkobs.“
Pružio mi je bočicu heroina. Pogledao sam je i vratio. „Ne treba mi.
Upravo si mi ga dao.“
„Jesam li?“ Pokazao mi je na sat. U radionicu smo stigli sredinom jutra,
sad je bilo dva i nešto po podne.
„Nemoguće!“
To ga je zainteresovalo. „Otkud ti to?“
„Zato što nimalo vremena nije prošlo. Izuzev... izgleda da jeste. Da li je?“
„Jeste. Dugo smo razgovarali.“
„O čemu?“
„O tvom ocu. Braći. Majčinoj i Klerinoj smrti.“
„Šta sam ti rekao o Kler?“
„Da se udala za nasilnika i da je tri godine ćutala o tome jer se stidela.
Konačno je otvorila dušu bratu Endiju i...“
„Zvao se Pol Overton“, rekao sam. „Predavao je engleski u prestižnoj
pripremnoj školi u Novoj Engleskoj. Endi se dovezao do nje. Čekao ga je na
parkiralištu. Ubio je boga u njemu kad se pojavio. Svi smo voleli Kler - mislim
da ju je i Pol Overton voleo na svoj način - ali su ona i Endi bili najstariji i
naročito bliski. Jesam li ti to ispričao?“
„Gotovo od reči do reči. Endi mu je rekao: Ubiću te ako je samo još jednom
pipneš.“
„Šta sam ti još ispričao?“
„Da se Kler iselila, obezbedila zabranu prilaska i podnela tužbu za razvod.
Preselila se u Severni Konvej i zaposlila kao predavač. Overton se, posle šest
meseci, kad je razvod postao pravosnažan, dovezao do njene škole. Upucao ju
je u učionici, dok je pregledala zadatke posle časova. Zatim se ubio.“
Da. Kler je mrtva. Njen pogreb bio je poslednje okupljanje moje
mnogobrojne, bučne i obično srećne porodice. Bio je to sunčan oktobarski
dan. Odvezao sam se u Floridu posle toga samo zato što je nikad nisam
posetio. Tri meseca kasnije svirao sam s Petsi Klajns lipstikom, u Džeksonvilu.
Benzin je bio skup, a klima obično topla. Trampio sam automobil za kavasaki.
Pokazalo se da to nije bila mudra odluka.
U uglu sobe stajao je frižiderčić. Otvorio ga je. Dao mi je bocu soka od
jabuka. Iskapio sam je u pet dugih gutljaja.
„Da vidimo možeš li da ustaneš?“
Zateturao sam se kad sam ustao iz stolice. Džejkobs me je uhvatio za lakat
i pridržao.
„Dobro je. Sad pruži korak preko sobe.“
Poslušao sam ga. Isprva sam se ljuljao kao pijanac. U povratku sam bio
znatno sigurniji. Noge su me mnogo bolje slušale.
„Dobro je“, rekao je. „Ni traga od hramanja. Idemo do vašarišta. Moraš da
se odmaraš.“
„Nešto se desilo“, rekao sam. „Šta?“
„Verujem da je došlo do blagog preuređenja tvojih moždanih talasa.“
„Veruješ?“
„Da.“
„Ali nisi siguran?“
Činilo mi se da dugo razmišlja, iako se najverovatnije radilo o sekundama.
Prošlo je nedelju dana pre no što sam povratio pojam o vremenu. Konačno je
progovorio: „Teško dolazim do nekih veoma važnih knjiga. Zbog toga moja
istraživanja znatno sporije napreduju i ponekad zahtevaju preduzimanje
manjih rizika, isključivo prihvatljivih. Dobro ti je, zar ne?“
Mislio sam da je prerano za donošenje takvog suda, ali nisam to rekao.
Čemu priča, kad je nešto već gotovo.
„Hajde, Džejmi. Noćas sam mnogo radio. I ja moram da se odmorim.“
Pokušao sam da dohvatim vrata kad smo stigli do kuće na točkovima.
Ruka mi je ponovo sunula uvis. Lakat se ukočio, kao da je od gvožđa. U
jednom jezivom trenutku pomislio sam da se nikad neće spustiti, da ću
ostatak života provesti s rukom podignutom u gestu nastavnice, nastavnice,
prozovite mene. Grč je popustio. Spustio sam ruku, otvorio vrata i ušao.
„To će proći“, rekao je.
„Kako možeš da kažeš, kad ne znaš šta si zapravo uradio?“
„Znam iz iskustva.“
Brisko je zbrisao bez najave, kao što otkačeni tipovi često rade. Džejkobs je
pristao iz prve kad sam ga zamolio za posao. Nisam radio bogzna šta, ali zbog
mene nije morao da traži lokalnog pomagača za nošenje foto-aparata na
scenu i s nje, držanje cilindra i pretvaranje da je ošinut strujom. Predložio mi
je da odsviram neki akord na gibsonu za vreme demonstracije. „Nešto
napeto“, rekao je. „Nešto što će ih zaplašiti, što će ih naterati da pomisle da će
cura biti spržena.“
Zadatak nije bio težak. „Promena iz a-mola u E-dur (to su početni akordi
House of the Rising Sun i The Springhiil Mining Disaster, ako vas baš zanima)
uvek nepogrešivo nagoveštava neizbežnu katastrofu. Uživao sam u svirci, i te
kako svestan da bi moćno sporo dobovanje upotpunilo utisak.
„Ne vezuj se preterano za ovaj posao“, posavetovao me je Čarli Džejkobs.
„Ne nameravam da se zadržavam u Talsi. Gledanost naglo opada posle
zatvaranja vašarišta.“
„Gde ćeš?“
„Nisam siguran. Navikao sam da putujem sam.“ Potapšao me je po
ramenu. „Tek da znaš.“
Znao sam. Čarli Džejkobs je posle smrti žene i deteta postao solo izvođač.
Sve manje vremena provodio je u radionici. Donosio je neku opremu na
vašarište. Skladištio ju je u prikolici koju će prikačiti za kuću na točkovima
kad bude dao vatru tabanima.
Nisam znao šta ću sa svojim životom. Oslobodio sam se droga (i
hramanja, kad smo već kod toga), ali skitanje s Kraljem Visoke Voltaže nije
moglo biti moj životni cilj. Bio sam mu zahvalan, ali ne toliko koliko bi se dalo
zamisliti, pošto nisam mogao da se setim užasa heroinske zavisnosti (kao
što žena s bebicom ne može da se seti porođajnih bolova). Ulivao mi je strah,
baš kao i njegov tajni elektricitet. Govorio je o njemu ekstravagantnim
izrazima - tajna univerzuma, staza do konačnog saznanja - iako u suštini nije
znao o čemu se radi, baš kao što ni bebica ne zna šta je pištolj pronađen u
tatinom ormanu.
Kad već govorimo o ormanima... njuškao sam malo po njima, znate?
Pronašao sam album pun fotografija Petsi, Morija i njih troje. Na stranicama
je bilo tragova čestog korišćenja. Izgledalo je da će omot svakog časa
popustiti. Nisam morao biti Sem Spejd6 da bih zaključio da je mnogo
vremena provodio listajući album, ali ga nikad nisam video da to čini. Bio je
njegova tajna.
Baš kao elektricitet.
Pronašao sam kovertu ispod vrata. Već viđeno, po ko zna koji put, rekao bi
Jogi. Samo što se ovog puta nisam upiškio u krevetu, što me moja hirurški
obrađena noga nije bolela, što nisam oboleo od gripa, niti sam se znojio i
trzao od potrebe za drogom. Savio sam se, podigao je s poda i otvorio.
Moram priznati da moja mirodija nije volela cmizdrave oproštaje.
Koverta je sadržala manju kovertu s logom kompanije Amtrak i komad
papira. Na njemu su bili ime i adresa u gradu Nederlandu, u državi Kolorado.
Džejkobs je ispod toga nažvrljao tri rečenice. Ovaj čovek daće ti posao ako ga
budeš hteo. Moj je dužnik. Hvala ti na vezivanju kravate. Č. D. Dž.
U manjoj koverti bila je jednosmerna karta za Mauntin ekspres od Talse
do Denvera. Dugo sam je posmatrao. Mogao sam da je vratim i dobijem novac
na staničnoj biletarnici. Mogao sam da odem do Denvera i svratim do
ondašnje muzičke berze, prve stanice na novom sviračkom putešestviju. Brzo
bih ponovo zaronio u te vode. Prsti su mi omekšali, a mišići zarđali. Tu je bio
i problem u vezi sa drogom. Na turnejama je ima ko blata. Magični Munjeviti
portreti za dve godine izblede, rekao mi je Džejkobs. Ko zna važi li to i za
magično izlečenje od zavisnosti? Kako da znam da nije tako, ako ni on nije
znao?
Tog popodneva odvezao sam se taksijem do radnje za auto-limariju koju
je iznajmljivao u industrijskoj zoni u Zapadnoj Talsi. Bila je napuštena. Na od
ulja potamnelom podu nije bilo nijednog komada žice.
Ovde mi se nešto desilo, pomislio sam. Zapitao sam se da li bih, kad bi mi se
pružila prilika, ponovo stavio one frizirane slušalice na glavu. Shvatio sam da
bih ih stavio. To mi je na izvestan, mada neshvatljiv način pomoglo da
odlučim o karti. Iskoristio sam je. Iz Denvera sam se autobusom odvezao do
Nederlanda, visoko na zapadnim padinama Stenovitih planina. Tamo sam
upoznao Hjua Jejtsa, i po treći put započeo život.
VII
Otac mi je umro 2003. godine. Nadživeo je ženu i dvoje od petoro dece. Kler
Morton Overton nije napunila ni tridesetu kad joj je poremećeni suprug
oduzeo život. Moja majka i najstariji brat umrli su u pedeset prvoj.
Pitanje: Smrti, gde ti je žalac?
Odgovor: Jebeno svuda.
Vratio sam se u Harlou da bih prisustvovao očevoj sahrani. Većina puteva
je sad bila popločana, a ne samo Devetka i onaj ispred naše kuće. Na mestu na
kom smo se kupali iznikla je poslovna četvrt. Na pola kilometra od Silomske
crkve smeštena je velika trgovina. Grad je na mnogo načina ostao u osnovi
isti. Naša kuća je i dalje stajala nešto niže od doma Majre Harington (iako je
Mimo odavno pričala na velikoj dvojničkoj liniji na nebu). Guma se još ljuljala
s drveta u zadnjem dvorištu. Pretpostavljao sam da je Terijeva deca koriste,
iako su bila prestara za tako nešto. Konopac je bio načet i potamneo od
starosti.
Mogao bih ga zameniti, pomislio sam... ali zašto? I za koga? Sigurno ne za
moju decu, pošto ih nisam imao, a ovo mesto više nije bilo moje.
Na prilaznom putu bio je samo jedan automobil, ulubljeni ford iz pedeset
prve. Ličio je na prvobitnu Drumsku raketu, ali to naravno nije bilo moguće -
Dvejn Robišo slupao je Drumsku raketu I na stazi u Kasl Roku, u prvom krugu
svoje prve i poslednje trke. Ipak sam video nalepnicu delko akumulatora na
prtljažniku i broj 19 sa strane, ispisan krvavocrvenom bojom. Vrana se
spustila na haubu. Počela je da trebi perje. Setio sam se kako nas je otac učio
da savijemo prste u znak protiv uroka kad vidimo vranu (Nema tu ničeg, ali od
viška opreza ne boli glava, govorio bi). Pomislio sam: Ovo mi se ne sviđa. Nešto
ovde nije u redu.
Razumeo sam što Kon nije došao. Havaji su mnogo dalji od Kolorada, ali
gde je Teri? On i njegova žena, Anabel, još žive ovde. I gde su Bouijevi?
Klakijevi? Paketovi? Devitovi? Šta je s ekipom iz Morton ulja za loženje? Tata
je dugo živeo, ali sigurno nije nadživeo sve kolege.
Parkirao sam se, izašao iz auta i video da to više nije ford fokus koji sam
izvezao s parkinga kompanije za iznajmljivanje automobila u Portlands već
ford galaksi iz 1966. godine, koji su mi otac i brat poklonili za sedamnaesti
rođendan. Na putničkom sedištu bio je komplet romana Keneta Robertsa u
tvrdom povezu, majčin dar: Oliver Vajzvel, Arundel i svi drugi.
Ovo je san, pomislio sam. Već sam ga sanjao.
To saznanje nije mi donelo olakšanje. Užas se samo pojačao.
Vrana je sletela na krov kuće gde sam odrastao. Druga je sletela na granu s
koje je visila guma, onu sa zguljenom korom, pa je štrčala iz stabla kao kost.
Nisam hteo da uđem u kuću, jer sam znao šta ću u njoj zateći. Noge su me
i pored toga nosile napred. Ista stara daska, druga odozgo, ispustila je isti
stari zlovoljni škriput kad sam stao na nju, iako mi je Teri poslao fotografiju
obnovljene verande pre osam (ili možda deset) godina.
Čekali su me u dnevnoj sobi. Ne čitava porodica, samo mrtvaci. Majka je
bila tek nešto više od mumije, onakva kakvu sam je zapamtio na samrtničkoj
postelji onog hladnog februara. Otac je bio bled i izboran, onakav kakav je bio
na božičnoj fotografiji koju mi je Teri poslao nešto pre poslednjeg srčanog
udara. Endi je bio korpulentan - moj mršavi brat u zrelom životnom dobu
mnogo se ugojio - ali je napadno rumenilo izbledelo u grobu, preobrazivši se
u voštano bledilo. Kler je najgore izgledala. Poludeli bivši suprug nije se
zadovoljio ubistvom. Bio je toliko gnevan zato što se usudila da skupi
hrabrost da ga napusti da je samo potpuno uništenje moglo da ga zadovolji.
Ispalio joj je tri hica u lice. Dva puta je povukao obarač dok je ležala mrtva na
podu učionice. Zatim je prostrelio vlastiti mozak.
„Endi“, rekao sam. „Šta ti se desilo?“
„Prostata“, rekao je. „Trebalo je da te poslušam, braco.“
Na stolu je bila buđava rođendanska torta. Korica se, pred mojim očima,
nabrala i pukla. Iz nje je ispuzao crni mrav veličine slanika. Mileo je uz ruku
mog mrtvog brata, preko njegovog ramena i stigao do njegovog lica. Majka je
okrenula glavu. Čuo sam kako joj suve tetive pucketaju. Zvučale su kao
zarđale opruge na starim kuhinjskim vratima.
„Srećan rođendan, Džejmi“, rekla je hrapavim bezličnim glasom.
„Srećan rođendan, sine.“ Moj tata.
„Srećan rođendan, brate.“ Endi.
Kler se okrenula prema meni, iako je imala samo jednu praznu duplju. Ne
progovaraj, pomislio sam. Poludeću ako progovoriš.
Progovorila je. Reči su izlazile iz rupe začepljene skorelom krvlju pune
slomljenih zuba.
„Nemoj da je napumpaš na zadnjem sedištu ovog automobila.“
Majka je klimnula kao lutka trbuhozborca dok su ogromni mravi izlazili iz
torte.
Pokušao sam da pokrijem oči, ali su mi ruke otežale. Mlitavo su visile na
bokovima. Čuo sam zlovoljni škriput daske na stepeništu. Nije škripnula
jednom, već dva puta. Još dvoje. Znao sam ko su.
„Ne“, rekao sam. „Ne više. Molim te, ne više.“
„Nešto se desilo“, šapnula mi je Petsi. Kosa mi je zagolicala obraz. Znao
sam da visi s njenog skalpa, otkinutog s glave u sudaru.
„Nešto se desilo“, složio se Mori. Čvršće me je zagrlio oko noge.
Zapevali su uglas. Melodija je bila Srećan rođendan. Stihovi su bili
drugačiji.
„Nešto se desilo... TEBI! Nešto se desilo... TEBI! Nešto se desilo, dragi Džejmi,
nešto se desilo TEBI!“
Tada sam zavrištao.
Prvi put sam usnio ovaj san u vozu za Denver, iako je - na sreću po moje
saputnike - moj vrisak u stvarnom svetu dobio oblik prigušenog grlenog
krkljanja, U poslednjih dvadeset godina sanjao sam ga dvadesetak puta. Svaki
put bih se probudio sa istom paničnom mišlju: Nešto se desilo.
Endi je u to doba još bio živ i zdrav. Počeo sam da ga zovem i da ga molim
da pregleda prostatu. Isprva se samo smejao. Zatim se iznervirao, govoreći
da je naš otac zdrav kao dren i da će taljigati još najmanje dvadeset godina.
„Možda će“, rekao sam, „ali mama je rano umrla od raka. Baš kao i njena
marna.“
„Ako si slučajno zaboravio, nijedna od njih nije imala prostatu.“
„Mislim da bogovi naslednih osobina ne drže do toga“, nastavio sam.
„Samo pošalju Veliki R tamo gde je najviše dobrodošao. Za boga miloga, u
čemu je problem? Nabiće ti prst u dupe, nekih deset sekundi. Nećeš morati da
se brineš za svoju analnu nevinost dok ne osetiš doktorske ruke na
ramenima.“
„Uradiću to kad napunim pedesetu“, rekao je. „To se preporučuje u tim
godinama. Tako ću učiniti. Toliko o tome. Drago mi je da si se sredio, Džejmi,
i što si dobio stalan posao u muzičkom biznisu. Ništa od toga ne daje ti pravo
da nadzireš moj život. Bog se stara o tome.“
U pedesetoj će biti prekasno, pomislio sam. Ugnezdiće se u tebi pre no što
napuniš pedesetu.
Voleo sam brata (iako je po mom skromnom mišljenju izrastao u prilično
iritantnog bogomoljca). Stoga sam krenuo zaobilaznim putem, preko
Fransin, njegove supruge. Njoj sam mogao reći ono na šta bi se Endi samo
gadljivo namrštio - imao sam predosećanje, i to veoma snažno. Molim te,
Fransi, molim te, nagovori ga da pregleda prostatu.
Popustio je („Samo da bih vam zapušio usta“) i pristao na pregled nedugo
posle četrdeset sedmog rođendana. Gunđao je kako je prokleti test
nepouzdan. Možda je bio, ali ni moj recitovanju Biblije sklon brat koji se plaši
lekara nije mogao da osporava rezultat: savršena Bo Derek desetka. Usledio
je pregled kod urologa u Luistonu, a zatim operacija. Tri godine kasnije
rečeno mu je da je izlečen od raka. Godinu dana potom - u pedeset i prvoj -
strefio ga je šlog dok je zalivao travnjak. Našao se u Isusovom zagrljaju pre no
što su ga kola hitne pomoći dovezla do bolnice. Nije bilo pogrebne službe u
Harlouu, zato što je sahranjen u državi Njujork. Bilo mi je drago zbog toga. U
snovima sam se prečesto vraćao kući. Oni su bili dugoročni propratni efekat
Džejkobovog tretmana protiv zavisnosti od droge. Bio sam siguran u to.
Posle šest kilometara vožnje Karibu roudom, baš kad put počinje da se penje
pod oštrijim uglom na planine, naišao sam na tablu s natpisom RANČ VUČJA
ČELJUST, TRI KILOMETRA. Skrenuo sam, ukucao šifru na kapiji i parkirao
automobil na pošljunčanom parkiralištu s natpisom SAMO ZA RADNIKE I
TALENTE. Video sam pun parking samo jednom - kad je Rijana snimala
longplejku u Vučjoj čeljusti. Tog dana je mnogo automobila bilo parkirano na
prilaznom putu, skoro do kapije. Cura je imala đavolski brojnu pratnju.
Pagan Staršajn (kršteno ime: Hilari Kac) pre dva sata nahranila je konje.
Ipak sam prošetao između dvostrukog reda štala. Svakom konju dao sam
krišku jabuke ili šargarepe. Većina behu veliki i divni - podsećali su na kadilak
limuzine na četiri noge. Moj najdraži konj bio je sličniji olupanom ševroletu.
Bartlbi, pegavi sivac bez pedigrea, bio je tu kad sam stigao u Vučju čeljust s
gitarom, platnenom torbom i ogromnom nervozom. Ni onda nije bio mlad.
Odavno je ostao bez većine zuba. Grickao je svoj komad jabuke nekolicinom
preostalih. Lenjo je prebacivao hranu s jedne na drugu stranu. Posmatrao me
je blagim smeđim očima. Ni za trenutak me nije ispuštao iz vida.
„Ti si nešto posebno, Barte“, rekao sam, mazeći ga po gubici. „A ja volim
posebno.“
Klimnuo je, kao da je želeo da kaže da mu je to poznato.
Pagan Staršajn - Pejdž, za prijatelje - hranila je kokoške opasana keceljom.
Nije mogla da mi mahne. Počastila me je glasnim, hrapavim zdravo, praćenim
prvim strofama Mashed Potato Time. Zajedno smo otpevali sledeće dve. Ovo
su najnovije, najbolje i tako dalje. Pagan je pevala prateći glas. Na vrhuncu je
zvučala kao jedna od članica grupe Pointer sisters. Pušila je kao čunak, pa je u
četrdesetoj zvučala kao Džo Koker na Vudstoku.
Studio 1 bio je zatvoren i mračan. Uključio sam svetlo i proverio plan rada
za danas. Planirana su četiri snimanja: u deset, u dva, potom u šest i jedno u
devet. Ovo poslednje verovatno će se otegnuti do posle ponoći. Studio 2 bio
je jednako popunjen. Nederland je gradić na zapadnim padinama Stenovitih
planina, u kom je vazduh redak. U njemu stalno obitava manje od hiljadu i po
ljudi. Predstavljao je značajan muzički centar, mnogo veći od svoje veličine.
Nalepnice za automobile s porukom NEDERLAND! MESTO NA KOM SE
NEŠVIL UDUVAVA! nisu bile puko preterivanje. Džo Volš snimio je prvi album
u Vučjoj čeljusti 1 kad je otac Hjua Jejtsa upravljao studiom. Džon Denver
snimio je poslednji album u Vučjoj čeljusti 2. Hju mi je jednom pustio njegove
snimke kad je bendu govorio o upravo kupljenom eksperimentalnom avionu,
koji je nazvao Long-EZ. Naježio sam se slušajući ih.
Muzika uživo se svake večeri od ponedeljka do nedelje mogla čuti u
najmanje devet barova u Nederlandu. Još tri muzička studija radila su u
gradu. Vučja čeljust bio je najveći i najbolji. Kada sam zakoračio u Hjuovu
kancelariju i rekao da me šalje Čarls Džejkobs, na zidovima je bilo dvadesetak
fotografija s Edijem van Hejlenom, Linard Skinardima, Ekslom Rouzom (u
najboljim danima) i U2. Najviše se ponosio - to je bila jedina gde se i sam
nalazio - onom sa Stejpls singersima. „Mejvis Stejpl je boginja“, rekao mi je.
„To je najbolja pevačica u Americi. Niko joj nije ni do kolena.“
Snimio sam veliki broj jeftinih singlica i loših nezavisnih albuma dok sam
obilazio zemlju s bendovima, ali nikad nisam čuo sebe kao velikog izdavača
dok nisam zamenio ritam gitaristu obolelog od mononukleoze na snimanju
Nila Dajmonda. Bio sam usplahiren tog dana - siguran da ću se presamititi i
ispovraćati preko gitare - ali sam odonda svirao na mnogo snimanja, najviše
kao zamena, međutim, ponekad i po zahtevu izvođača. Honorari nisu bili
previsoki, ali nisu bili ni zanemarljivi. Vikendima sam svirao s bendom u
lokalnom baru Komstok loud i na manjim gažama u Denveru. Podučavao sam
ambiciozne srednjoškolce u letnjem programu koji je Hju smislio i pokrenuo
nakon očeve smrti. Zvao se Rok-atomik.
„Ne mogu ja to“, negodovao sam kad mi je Hju predložio dopunski posao.
„Ne znam da čitam muziku!“
„Hoćeš da kažeš da ne umeš da čitaš note“, rekao je. „Umeš da čitaš
tablature. Klincima je to dovoljno. Na svu sreću po nas i njih, to je najviše što
će većini ikad trebati. Nećeš naći Segoviju u ovim brdima, čoveče.“
I imao je pravo. Uživao sam u časovima gitare kad me je prošao strah.
Podsećali su me na vreme provedeno s Hromiranim ružama. Možda bi trebalo
da me bude stid zbog ovog što ću reći, ali zadovoljstvo koje sam osećao dok
sam radio s Rok-atomik tinejdžerima bilo je slično onom koje sam
doživljavao kad sam ujutru hranio Bartlbija jabukama i milovao njegovu
njušku. Ti klinci su samo hteli da praše rok, i većina je otkrila da može... nakon
što bi ovladali E-lestvicom, naravno.
I u studiju dva vladala je pomrčina. Muki Makdonald zaboravio je da
isključi miksetu. Pogasio sam sve uređaje i odlučio da porazgovaram s njim o
tom propustu. Bio je dobar tehničar, ali postao je zaboravan posle četrdeset
godina duvanja trave. Moj gibson bio je uspravljen sa ostalim instrumentima,
jer sam planirao da tog dana sviram s lokalnim rokabili sastavom Gota vana.
Seo sam na hoklicu i deset minuta svirao nasuvo numere poput Hi-Heel
Sneakers i Got My Mojo Working. Bio sam bolji nego kao putujući svirač,
mnogo bolji, ali nikad neću biti Klepton.
Telefon je zazvonio - iako u studijima nije uistinu zvonio. Samo bi
zasvetleo plavom bojom po ivicama. Spustio sam gitaru i odgovorio na poziv.
„Studio 2, Kertis Mejfild.“
„Kako je u zagrobnom životu, Kertise?“, pitao je Hju Jejts.
„Mračno. Dobro je što više nisam paralizovan.“
„Drago mi je da to čujem. Dođi u glavnu zgradu. Hteo bih da ti nešto
pokažem.“
„Čoveče, snimanje počinje za pola sata. Mislim da nam dolazi ona
dugonoga kantri i vestern riba.“
„Muki će joj pomoći da se raskomoti.“
„Ne, neće. Još nije stigao. Takođe, ostavio je miksetu uključenu. Tačnije
dve. Opet.“
Hju je uzdahnuo. „Porazgovaraću s njim. Samo požuri.“
„Važi, ali Hju? Ja ću porazgovarati s Muksterom. To je moj posao, zar ne?“
Nasmejao se. „Ponekad se pitam kud se dede onaj ćutljivi tužni tip s
dušom u nosu kog sam unajmio“, rekao je. „Požuri. Ovo će te izuti iz cipela.“
Glavna zgrada bila je ogromna rančerska kuća. Hjuov stari kontinental bio je
parkiran na kružnom putu ispred nje. Čovek je bio lud za svim što je gutalo
benzin. Mogao je da priušti takav luksuz. Vučja čeljust radila je manje-više bez
zarade, ali je porodica Jejts uložila dosta novca u najkvalitetnije akcije. Hju -
dvaput razveden, bez predbračnih ugovora, i bez dece u oba braka - bio je
poslednji izdanak Jejtsovog porodičnog stabla. Gajio je konje, piliće, ovce i
nešto svinja. To je bio tek malo ozbiljniji hobi. Isto se moglo reći za njegove
zbirke automobila i pikapova čudovišne kubikaže. Najviše je držao do
muzike. Bio joj je duboko posvećen. Tvrdio je da je nekad svirao, iako ga niko
nije video s instrumentom u rukama.
„Muzika je važna“, jednom mi je rekao. „Književnost se zaboravlja,
televizijske emisije se zaboravljaju, i voleo bih da mi kažeš šta si pre dve
godine gledao u bioskopu. Muzika traje, čak i pop muzika. Pogotovo pop
muzika. Možeš da se ceriš kad čuješ Raindrops Keep Fallin on my Head, ali će
ljudi i za pedeset godina slušati taj pesmičuljak.“
Nisam mogao da zaboravim dan u kom smo se upoznali, jer je ranč izgledao
isto, sve do ponoćnoplavog kontinentala s karakterističnim prozorima. Samo
sam se ja promenio. Tog dana u jesen 1992. godine Hju me je dočekao na
vratima. Prodrmao mi je ruku i uveo me u kancelariju. Zavalio se u fotelju s
visokim naslonom iza stola koji je izgledao prostrano kao pista za dvosed.
Pratio sam ga nervoznim korakom. Ostao sam bez ono malo pljuvačke u
ustima kad sam video slavne face na zidovima.
Premerio me je od glave do pete - odrpanca s prljavom AC/DC majicom i
još prljavijim farmerkama - i rekao: „Zvao me je Čarli Džejkobs. Već nekoliko
godina dugujem mu neizmerno veliku uslugu. Toliko je velika da je nikad
neću uzvratiti. Rekao mi je da ćemo posle tebe biti kvit.“
Stajao sam ispred stola, vezanog jezika. Znao sam kako da se ponašam na
audicijama za bend, ali ovo je bilo nešto drugo.
„Rekao mi je da si se drogirao.“
„Jesam“, odvratio sam. Poricanje ne bi imalo smisla.
„Rekao mi je da si uzimao hors.“
„Jesam.“
„Ali sad si čist?“
„Jesam.“
Mislio sam da će me pitati otkad, ali nije. „Sedi, za boga miloga. Hoćeš li
koka-kolu? Pivo? Limunadu? Ledeni čaj, možda?“
Seo sam, ali nisam mogao da se opustim i zavalim na udobnoj stolici.
„Ledeni čaj zvuči obećavajuće.“
Pritisnuo je dugme na interfonu. „Džordžija? Dva ledena čaja, dušo.“ Zatim
se obratio meni: „Ovaj ranč funkcioniše kao poljoprivredno dobro, iako ja
marim samo za stoku s instrumentima.“
Pokušao sam da se nasmejem. Odustao sam, pošto sam se uplašio da ne
ispadnem budala.
Nastavio je kao da nije primetio moj pokušaj. „Rok bendovi, kantri
bendovi, solo umetnici. Od njih živimo. Snimamo i reklamne džinglove za
denverske radio-stanice i dvadeset ili trideset audio-knjiga svake godine.
Majki Daglas je snimio Foknerov roman u Vučjoj čeljusti. Džordžija se zamalo
nije upiškila u gaćice. Čovek ima generalno opušten stav, ali je perfekcionista
u studiju.“
Nisam znao šta bih rekao. Ćutao sam i iščekivao ledeni čaj. Usta su mi bila
suva kao pustinja.
Nagnuo se napred. „Znaš li šta je svakom ranču potrebnije no bilo šta
drugo?“
Odmahnuo sam glavom. Lepa mlada crnkinja ušetala je u kancelariju pre
no što je nastavio predavanje. Unela je srebrni poslužavnik s dve visoke čaše
pune leda i ledenog čaja. U svakoj je bila grančica nane. Iscedio sam dve
kriške limuna u čaj, ali nisam pipao šećer. Preterivao sam sa šećerom dok
sam se drogirao. Posle seanse sa slušalicama u limarskoj radionici sladak
ukus postao mi je odvratan. Kupio sam čokoladicu nedugo po napuštanju
Talse, ali nisam mogao da je pojedem. Pripala mi je muka od njenog mirisa.
„Hvala ti, Džordžija“, reče Jejts.
„Nema na čemu. Ne zaboravi da posete počinju u dva. Lez će te očekivati.“
„Neću zaboraviti.“ Izašla je i tiho zatvorila vrata za sobom. Nastavio je.
„Nadzornik je ono što je potrebno svakom ranču. Rupert Hol je onaj ko vodi
brigu o stoci i uzgajanju useva u Vučjoj čeljusti. Živ je i zdrav, ali se moj
muzički nadzornik oporavlja u Bolnici Bolder. Lez Kalovej. To ime ti
verovatno ništa ne znači.“
Odmahnuo sam glavom.
„A Ekselent bord bradersi?“
To je bila druga priča. „Instrumentalisti? Surf muzika, nešto nalik Diku
Dejlu i Deltonsima.“
„Da, to su oni. Neobično je kad čovek pomisli da su iz Kolorada, najdalje
što se može biti od oba okeana. Imali su jedan hit u prvih četrdeset - Aloona
Ana Kaya, što na veoma lošem havajskom znači Ajde da se prcamo.“
„Sečam ga se, naravno.“ Kako ga se ne bih sećao, sestra ga je puštala
milion puta. „To je onaj u kom se neka cura smeje od početka do kraja.“
Jejts se nacerio. „Taj smeh bio je njihova karta na putu do slave benda s
jednim hitom na top-listama. Ja sam tip koji ga je nasnimio. Ideja mi je
slučajno pala na pamet. U to doba moj otac upravljao je ovim mestom.
Devojka koja se smejala i dan-danas ovde radi. Zvala se Hilari Kac. Danas se
predstavlja kao Pagan Sanšajn. Sad je trezna, ali je tog dana bila toliko
urađena da nije mogla da prestane da se smeje. Nije imala pojma da je
snimam. Ta pesma se zahvaljujući njoj probila na top-listu. Častili su je sa
sedam hiljadarki.“
Klimnuo sam. Istorija roka puna je srećnih slučajnosti.
„Bilo kako bilo, Ekselent bord bradersi imali su jednu turneju, zatim su se
razišli zbog dva zla. Znaš li koja?“
Znao sam iz ličnog iskustva. „Ostali su bez para i bez želje da se druže.“
„Uh-uh. Lez se vratio kući. Hteo je da radi sa mnom. Bio je mnogo bolji
producent nego svirač. Već petnaest godina je moja leva i desna ruka kad je
reč o muzici. Kad me je Čarli Džejkobs pozvao, hteo sam da te dam Lesu na
šegrtovanje. Mislio sam da ćeš učiti i zarađivati, svirkati sa strane,
uobičajena sranja. Još mi je to na pameti, ali ćeš morati da prokleto brzo
usvajaš znanje, sinko, zato što je Lez prošle sedmice doživeo srčani udar.
Rečeno mi je da će biti dobro, ali mora da izgubi silne kilograme, da guta silne
pilule i penzioniše se za najkasnije godinu dana. To će mi dati dovoljno
vremena da vidim hoćeš li se zapatiti.“
Osetio sam nešto slično panici. „Gospodine Jejts...“
„Hju.“
„Hju, ne znam gotovo ništa o pronalaženju i praćenju talenata. Jedini
studiji gde sam bio jesu oni koji su grupe u kojima sam svirao plaćale na sat.“
„I uglavnom su brižni roditelji glavnog gitariste plaćali račune“, rekao je.
„Ili bubnjareva žena koja je kelnerisala osam sati dnevno upropašćujući noge
da bi došla do napojnica.“
Da, tako je bilo, sve dok se žena ne bi opametila i izbacila lenčugu na ulicu.
Nagnuo se prema meni, prepletenih prstiju. „Vidi ovako, naučićeš ili
nećeš. Prečasni je rekao da hoćeš. To mi je dovoljno. Mora biti. Njegov sam
dužnik. Zasad ćeš osvetljavati studije i voditi računa o UČ - znaš šta je to, zar
ne?“
„Umetnički časovi.“
„Uh-uh. Noću ćeš zaključavati. Imam tipa koji će ti pomoći da se snađeš
dok se Lez ne vrati. Zove se Muki Makdonald. Mnogo ćeš naučiti od njega ako
budeš pazio na njegove prave i pogrešne poteze. Ma šta da se desi, ne daj mu
da vodi evidenciju. I još nešto. Ako duvaš travu, to je tvoj problem, sve dok
dolaziš na vreme i ne izazoveš šumski požar. Ali, ukoliko čujem da ponovo
jašeš ružičastog konja...“
Nagnao sam sebe da ga pogledam u oči. „Neću se vraćati na to.“
„To je hrabra izjava. Čuo sam je mnogo puta. Nekoliko ljudi koji su je
izrekli sad su mrtvi. Ponekad se pokaže istinitom. Nadam se da će tako biti i u
tvom slučaju. Hoću da budemo načisto, ako ga budeš koristio, dobijaš pedalu,
bez obzira na moje dugove. Jesmo li se razumeli?“
Jesmo. Sasvim.
Džordžija Donlin bila je 2008. godine jednako lepa kao 1992. godine. U
međuvremenu je nabacila nekoliko kilograma. U njenoj tamnoj kosi bilo je
nešto sedina. Nosila je naočare. „Znaš li zašto je od jutros toliko naložen?“,
pitala me je.
„Nemam blage veze.“
„Isprva je psovao. Zatim se smejao i nastavio da psuje. Rekao je da je
jebeno znao da će tako biti, rekao je kurvin sine i bacio nešto. Toliko sam čula.
Htela bih da znam hoće li nekog otpustiti. Otići ću na bolovanje ako to
namerava. Ne podnosim sukobe.“
„Kaže žena koja je prošle zime loncem gađala momka koji isporučuje
meso.“
„To je bilo nešto drugo. Taj kretenski kurvin sin je pokušao da me vaćari
za dupe.“
„Kreten ima dobar ukus“, napomenuo sam. Popreko me je pogledala.
„Samo kažem da čovek zna šta valja.“
„Uh. Poslednjih nekoliko minuta je vladala tišina. Nadam se da mu nije
otkazala srčka.“
„Možda je nešto video na televiziji. Ili čitao u novinama?“
„Ugasio je televizor petnaest minuta nakon što sam stigla. Što se Kamere i
Posta tiče, otkazao ih je pre dva meseca. Kaže da na internetu nalazi sve što
mu je potrebno. Rekla sam mu: Hju, te internet vesti pišu klinci koji se još ne
briju i devojčice kojima brusthalteri još nisu neophodni. Ne možeš im verovati.
Misli da sam neobaveštena matorka. Nije mi to rekao, ali ga čitam kao knjigu.
Kao da je zaboravio da imam ćerku koja studira informatiku. Bri mi je rekla
da ne verujem tim blogerskim sranjima. Požuri kod njega. I ne zovi me da mu
dajem veštačko disanje ako sedi na stolici mrtav od preterano ljute hrane.“
Udaljila se, visoka i kraljevskog držanja. Ljuljala je bokovima kao devojka
koja nas je pre šesnaest godina poslužila ledenim čajem.
Pokucao sam na vrata Hjuove kancelarije. Nije bio mrtav, ali bio je nagnut
preko preterano velikog stola. Trljao je slepoočnice kao da ima migrenu.
Otvorio je laptop.
„Da li se spremaš da nekog otpustiš?“, pitao sam.
Podigao je pogled. „A?“
„Džordžija mi je rekla da će tražiti bolovanje ukoliko se spremaš da nekog
otpustiš.“
„Neću nikog otpustiti. To je smešno.“
„Kaže da si nešto bacio.“
„Sere.“ Nastavio je posle kraće pauze. „Šutnuo sam kantu za đubre kad
sam pročitao ono sranje o svetim prstenovima.“
„Pričaj mi o svetim prstenovima. Nakon toga ritualno ću šutnuti kantu za
đubre, pa ću se vratiti na posao. Danas imam šesnaest milijardi obaveza.
Moram da naučim dve melodije za Gota vana sesiju. Šutiranje kante za đubre
moglo bi da me pokrene.“
Hju je nastavio da trlja slepoočnice. „Mislio sam da bi se tako nešto moglo
dogoditi. Znao sam da ima to u sebi, ali nisam očekivao ovako nešto... nešto
ovako veliko. Znaš kako se kaže - idi na veliko ili idi kući.“
„Nemam blage veze o čemu govoriš.“
„Imaćeš, Džejmi, imaćeš.“
Parkirao sam zadnjicu na ugao stola.
„Svako jutro gledam vesti u šest, dok vežbam i okrećem pedale sobnog
bicikla. Najviše zato što je posmatranje spikerke vremenske prognoze
blagotvoran doživljaj. Danas sam video oglas za nešto što nisu magične
kreme protiv bora i Tajm Vornerova kolekcija starih dobrih hitova. Nisam
mogao da verujem. Jebeno nisam mogao da verujem. A opet, mogao sam.“
Nasmejao se. To nije bio ovo je smešno, već jebeno ne mogu da verujem smeh.
„Isključio sam idiotsku kutiju i počeo da istražujem po internetu.“
Hteo sam da zaobiđem sto. Podigao je ruku da bi me zaustavio. „Prvo ću
da te pitam da li bi pošao na kraći put sa mnom, Džejmi, da vidiš nekog ko je -
posle nekoliko pogrešnih pokušaja - konačno pronašao svoju sudbinu.“
„Naravno, pretpostavljam da hoću, samo ako nije u pitanju koncert
Džastina Bibera. Malo sam mator za Biba.“
„Ovo će biti mnogo bolje od Biba. Pogledaj. Samo pazi da ti ne pregori
oči.“
Obišao sam oko stola i po treći put sreo svoju mirodiju. Najpre sam se
susreo s pogledom vašarskog hipnotizera. Raširio je prste oko lica. Na
trećem prstu svake šake nosio je debele zlatne burme.
Bio je to poster s veb-sajta ISCELJUJUĆA RIVAJVALISTIČKA TURNEJA
PASTORA Č. DENIJA DŽEJKOBSA 2008. GODINE.
STAROVREMENSKI ŠATORSKI RIVAJVAL!
*** I ***
DOĐITE!
DOĐITE SVI!
OBNOVITE SE!
U dnu postera bila je fotografija dečaka koji odbacuje štake, dok ga vernici
posmatraju s radošću i strahopoštovanjem. Ispod fotografije je pisalo Robert
Rajvard, izlečen od MIŠIĆNE DISTROFIJE 30. maja 2007, u Sent Luisu, u
Misuriju.
Bio sam zapanjen, kao osoba koja je videla starog prijatelja kog je
smatrala mrtvim ili uhapšenim zbog ozbiljnog zločina. Jedan deo mene -
promenjeni deo, isceljeni deo - nije bio. Taj deo mene odavno je čekao ovako
nešto.
Hju se nasmejao i rekao: „Čoveče, izgledaš kao da si progutao pticu koja ti
je uletela u usta.“ Glasno je izgovorio jedinu razumljivu misao koja mi se u
tom trenutku javila u glavi. „Izgleda da se prečasni vratio starim trikovima.“
„Jeste“, rekao sam. Pokazao sam na pozivanje na Jevanđelje po Mateju.
„Ovaj citat ne govori o isceljenju.“
Podigao je obrve. „Nisam znao da si poznavalac Biblije.“
„Mnogo toga ti ne znaš“, rekao sam, „zato što nikad nismo govorili o
njemu. Upoznao sam Čarlija Džejkobsa mnogo pre Talse. U mom detinjstvu
bio je sveštenik u našoj crkvi. To je bio njegov prvi posao kao pastora. Mislio
sam da je bio i poslednji. Do danas.“
Osmeh mu je izbledeo. „Zavitlavaš me! Koliko je tada imao godina,
osamnaest?“
„Mislim da je imao oko dvadeset pet. Ja sam imao šest ili sedam.“
„Je li i onda isceljivao ljude?“
„Nije.“ Izuzev mog brata Kona. „Tad je bio uzorni metodista - znaš, Velčov
sok od grožđa na pričešćima umesto vina. Svi su ga voleli.“ Sve do Strašne
propovedi. „Dao je otkaz kad su mu žena i sin nastradali u saobraćajnoj
nesreći.“
„Prečasni je bio oženjen? Imao je dete?“
„Jeste.“
Hju je razmišljao. „Znači da ima pravo na najmanje jednu od onih burmi -
ako je to venčano prstenje. Sumnjam u to. Pogledaj ovo.“
Pokazao je traku na vrhu veb-sajt stranice. Stavio je kursor na
SVEDOČANSTVA O ČUDESIMA i kliknuo. Na ekranu se pojavio niz Jutjub
snimaka. Bilo ih je desetak.
„Hju, rado ću poći s tobom ukoliko želiš da vidiš Čarlija Džejkobsa.
Nemam vremena da sad razgovaram o njemu.“
Pažljivo se zagledao u mene. „Ne izgledaš kao neko ko je progutao pticu,
već kao neko ko je dobio snažan udarac u stomak. Idi ako hoćeš, ali prvo
pogledaj ovaj video-snimak.“
Prepoznao sam dečaka s postera. Hju je kliknuo na njega. Počeli smo da
gledamo snimak dužine jednog minuta. Pregledan je više od stotinu hiljada
puta, što je značajan broj.
Fotografija je počela da se kreće. Neko je tutnuo mikrofon s oznakom
KSDK pred Roberta Rajvardsa. Nevidljiva žena je rekla: „Opišite nam šta se
desilo za vreme takozvanog isceljenja, Bobi.“
„Pa, gospođo“, reče Bobi, „kad me je uhvatio za glavu, osetio sam sveto
venčano prstenje, evo ovde.“ Pokazao je slepoočnice. „Čuo sam prasak, sličan
udarcu štapa o štap. Možda sam se onesvestio sekundu ili dve. A zatim mi je
ta... ne znam kako bih je nazvao... toplina pošla niz noge... i...“ Dečak se
rasplakao. „I mogao sam da stanem na njih. Prohodao sam! Bio sam izlečen!
Bog nek blagoslovi pastora Denija!“
Hju se zavalio u fotelju. „Nisam odgledao sva ostala svedočenja, ali su ona
koja sam video bila manje-više ista. Podseća li te ovo na nešto?“
„Možda“, rekao sam. Bio sam oprezan. „A tebe?“
Nikad nismo razgovarali o usluzi koju je prečasni učinio Hjuu. Bila je
dovoljno velika da nagna šefa ranča Vučja čeljust da zaposli zavisnika tek
skinutog s heroina posle jednog telefonskog poziva.
„Ne mogu o tome kad imaš toliko obaveza. Šta radiš za ručak?“
„Naručio sam picu. Posle kantri i vestern ribe dolazi tip iz Longmonta...
piše da je bariton, interpretator popularne melodije...“
Hju je zastao usred rečenice. Udario se dlanom po čelu. „Blagi bože, je li to
Džordž Dejmon?“
„Da, tako se zove.“
„Hriste, mislio sam da je taj klipan otegao papke. To je bilo pre toliko
godina - pre tvog vremena. Prva ploča koju je uradio s nama bila je Dejmon
obrađuje Geršvina. To je bilo mnogo pre kompakt-diskova, iako smo imali
osamnaestotrakaše. Svaka pesma, zaista svaka jebena pesma, zvučala je kao
Kejt Smit koja peva Bože, blagoslovi Ameriku. Prepusti ga Mukiju. Znaju se.
Ako Muki zajebe, sredićeš u obradi.“
„Jesi li siguran?“
„Jesam. Hoću da čujem sve što znaš o prečasnom, kad već idemo na
njegov ispeglani, sveti, usrani šou. Ma trebalo je da odavno popričamo o
tome.“
Nisam žurio s odgovorom. „Važi... ali moraš da daješ, ako želiš da dobiješ.
Želim punu i poštenu razmenu podataka.“
Skupio je šake na nezanemarljivom ispupčenju na donjem delu svoje
kaubojske košulje. Ljuljao se u stolici. „Nemam čega da se stidim, ako si to
imao na umu. Bilo je tako... neverovatno.“
„Samo napred, poverovaću ti“, rekao sam.
„Možda i hoćeš. Pre nego što odeš, objasni mi značenje tog citata iz
Jevanđelja po Mateju i zašto si ga zapamtio.“
„Posle toliko godina ne mogu doslovce da ga citiram. Otprilike glasi: Kao
što munja seva sa istoka ka zapadu, takav će biti Isusov dolazak. Ne tiče se
isceljenja već Apokalipse. Sećam ga se zato što je taj citat bio jedan od
najomiljenijih prečasnog Džejkobsa.“
Pogledao sam na sat. Dugonoga kantri i vestern riba - Mendi ovo ili ono -
bila je ranoranilac. Verovatno već sedi na stepenicama ispred studija jedan s
gitarom pored sebe. Ali morao sam nešto da znam. „Šta si mislio kad si rekao
da sumnjaš da je to venčano prstenje?“
„Nije ih koristio na tebi kad je sredio tvoj mali problem s drogom?“
Pomislio sam na napuštenu auto-limarsku radionicu. „Ne. Koristio je
slušalice.“
„Kad je to bilo? Godine 1992?“
„Tako je.“
„Moje iskustvo s propovednikom datira iz 1983. godine. Verovatno je u
međuvremenu unapredio način rada. Sigurno se vratio prstenju zato što
izgleda religioznije od slušalica. Kladim se da je uznapredovao u svom poslu
od mog vremena... i tvog. Tako ti je to s njim. Stalno pokušava da sve podigne
na viši nivo, zar ne?“
„Zoveš ga propovednikom. Je li i u to vreme propovedao?“
„Jeste i nije. To je složena priča. Požuri, cura će te čekati. Možda će nositi
minić. Taj prizor nateraće te da zaboraviš na pastora Denija.“
Tek da se zna, nosila je minić. Imala je spektakularne noge. Jedva da sam
ih primetio. Ne bih ni znao o čemu je pevala da nisam pogledao beleške.
Razmišljao sam o Čarlsu Danijelu Džejkobsu, ili propovedniku. Sad se
predstavljao kao pastor Deni.
Muki Makdonald ćutke bi podnosio grdnju zbog miksete. Klimao bi, oborene
glave. Na kraju bi obećao da će bolje raditi. I izvesno vreme držao bi reč. Posle
nedelju ili dve došao bih na posao i pronašao uključene uređaje u 1,2 ili u oba
studija. Mislim da je ideja o zatvaranju ljudi u zatvor zbog pušenja marihuane
smešna, ali ne sumnjam da je dugoročna svakodnevna upotreba recept za
NMNJDSS: ne mogu ničeg jebeno da se setim.
Oraspoložio se kad sam mu rekao da će raditi sa Džordžom Dejmonom.
„Uvek sam voleo tog tipa!“ uskliknuo je Mukster. „Sve što peva zvuči kao...“
„... Kejt Smit kad peva Bože blagoslovi Ameriku. Znam. Dobro se provedi.“
U gaju jova iza glavne zgrade bio je prilično veliki prostor za piknik. Džordžija
i nekoliko cura iz kancelarije ručale su tamo. Hju me je odveo do stola
najdaljeg od njihovog. Izvadio je nekoliko sendviča i dve konzerve gaziranog
pića iz velike torbe. „Imam pileću i tuna salatu iz Tabija. Biraj.“
Izabrao sam tunu. Neko vreme jeli smo ćutke u senci velikih planina. Hju
je prvi progovorio: „I ja sam svirao ritam gitaru. Bio sam prilično bolji od
tebe.“
„Ima mnogo boljih od mene.“
„Na kraju karijere svirao sam s bendom iz Mičigana, Džonson ketsima.“
„Sedamdesetih? Misliš na tipove koji su nosili vojničke košulje i zvučali
kao Iglsi?“
„Probili smo se početkom osamdesetih, ali da, to smo bili mi. Imali smo
četiri hit singla, svi su bili s prvog albuma. Znaš li šta je uticalo da album bude
primećen? Naslov i omot. I jedno i drugo bili su moje ideje. Album se zvao Vaš
ujka Džek svira sve monstruozne bitove. Moj rođeni ujka Džek Jejts šepurio se
na omotu. Sedeo je u dnevnoj sobi i potezao ukulele. Unutra je bilo mnogo
teškog roka i čudovišnih zvukova. Nije ni čudo što nije osvojio nagradu za
najbolji album na Gremiju. To je bilo doba benda Toto. Jebene Afrike. Ta
pesma je bila i ostala neopevano sranje.“
Natuštio se se.
„Kako god, bio sam u Ketsima. Svirao sam dve godine. Bio sam na prvoj
ploči. Odsvirao sam prva dva nastupa na turneji i otišao.“
„Zašto?“ Razmišljao sam: Sigurno su droge. U to vreme uvek se radilo o
njima. Iznenadio me je.
„Ogluveo sam.“
Hju je pitao kako može da se oduži Džejkobsu. Propovednik, mršavi tip koji je
vapio za kupanjem i šišanjem, nije žurio s odgovorom.
„Znate šta“, konačno je progovorio. „Ovde ima malo posla. Malo ljudi ulazi
u radnju, a oni što uđu teško se maše novčanika. Prebaciću sve ove predmete
u skladište na Nort Sajdu dok ne smislim sledeći potez. Mogli biste da mi
pomognete u tom poslu.“
„Mogu da učinim više od toga“, reče Hju. Uživao je u zvuku svog glasa.
„Iznajmiću skladišni prostor i unajmiti ekipu za selidbu. Ne izgledam kao
neko ko to može platiti, ali imam para. Stvarno je tako.“
Džejkobs je izgledao užasnuto. „Ni u kom slučaju! Na prodaju nudim
uglavnom đubre, ali imam vrednu opremu. Većina toga je u zadnjem delu
objekta, u mojoj laboratoriji. U pitanju su krhki predmeti. Vaša pomoć biće
sasvim dovoljna naknada. Prvo morate da se malo odmorite. I da jedete.
Nabacite neko kilo. Prošli ste kroz težak period. Da li biste hteli da budete
moj pomoćnik, gospodine Jejtse?“
„Želite li to“, pitao je Hju. „Gospodine Džejkobse, još ne mogu da verujem
da čujem ono što govorite.“
„Za nedelju dana ćete se naviknuti. Tako vam je to sa čudima. Nema
smisla opirati im se. Takva je ljudska priroda. Ne mogu da dopustim da mi se
i dalje obraćate kao gosopodinu Džejkobsu, pošto smo doživeli čudo u ovom
neprivlačnom delu Motor Sitija. Za vas ću odsad biti propovednik.“
„Kao sveštenik?“
„Upravo tako“, rekao je. Nacerio se. „Propovednik Čarls D. Džejkobs.
Glavni prelat Prve električne crkve. Dajem vam reč da vas neću terati da
preterano radite. Nema potrebe za žurbom. Radićemo polako.“
Pozvao sam Džordžiju Donlin nedelju dana pre no što smo Hju i ja krenuli na
put da vidimo Džejkobsa u prirodnom okruženju. Zamolio sam je da mi da
telefonski broj njene ćerke - one koja je studirala informatiku na Univerzitetu
Kolorado. Zvala se Brajana.
Bri i ja smo obavili vrlo zanimljiv razgovor.
VIII
PREDSTAVA U ŠATORU
Nije progovorio ni reč dok nismo stigli do velike drvene kapije na ulasku u
Vučju čeljust. Bila je zatvorena. Počeo sam da izlazim iz kola da bih je otvorio.
„Džejmi“, reče Hju.
Okrenuo sam se prema njemu. Povratio je nešto boje, ali samo malo.
„Da mi nisi pomenuo njegovo ime. Nikada. Ako ti se to desi, završio si
svoje na ovom mestu. Jesmo li se razumeli?“
Jesmo. Ali to nije značilo da ću odustati od istraživanja.
IX
Sedeli smo naslonjeni na jastuke. Pored nje je bila kafa, a pored mene čaj.
Njen laptop bio je između nas. Letnje sunce - jutarnje, uvek najbolje - iscrtalo
je pravougaonik na podu. Njena kratka kosa ličila je na kovrdžavu crnu kapu.
„Možeš da nastaviš pretragu i bez mene“, rekla je. „Mislim da se pretvaraš
da si kompjuterski nepismen - najviše da bih ti noću bila pri ruci. Upravljanje
programom za pretragu podataka nije bogzna kakva mudrolija. Mislim da si
prikupio dovoljno informacija, zar ne?“
Ako ćemo pošteno, jesam. Počeli smo s tri imena sa veb-sajta Č. Denija
Džejkobsa, sa stranice o video-zapisima čudesnih isceljenja. Robert Rajvard,
dečak izlečen od mišićne distrofije u Sent Luisu, bio je prvo ime na spisku. Bri
je toj trojici dodala spisak sigurnih isceljenja s predstave u Oblasti Noris -
osobe poput Rouine Mintur, čiji je iznenadni oporavak bio neosporan.
Zaslužila je Oskara ukoliko je onaj teturavi uplakani hod ka suprugu bio
gluma.
Bri je pratila isceliteljsku rivajvalističku turneju pastora Denija Džejkobsa
od Kolorada do Kalifornije, od ukupno desetak stanica. Zajedno smo gledali
nove snimke na Jutjubu, dodate na stranicu o svedočanstvima o čudesnim
isceljenjima. Činili smo to s poletom morskih biologa koji proučavaju
novootkrivenu vrstu riba. Raspravljali smo o verodostojnosti svakog
isceljenja (prvo u dnevnoj sobi, a kasnije u krevetu). Razvrstavali smo ih u
četiri kategorije: potpuna sranja, verovatna sranja, nemoguće da budemo
sigurni i teško da se ne poveruje.
Na taj način postepeno smo sastavili glavni spisak. Tog sunčanog
avgustovskog jutra u spavaćoj sobi u mom stanu na drugom spratu na njemu
je bilo petnaest imena. Tu su bila izlečenja s verovatnoćom od devedeset
procenata. Spisak je dobijen procesom eliminacije sa šireg spiska od sedam
stotina pedeset mogućih izlečenja. Robert Rajvard bio je na tom spisku,
pored Mejbel Džergens iz Albukerkija; Rouina Mintur i Ben Hiks, čovek koji je
u šatri na vašarištu Oblasti Noris strgao vratnu protezu i odbacio štake.
Hiks je bio zanimljiv slučaj. I on i njegova supruga potvrdili su
verodostojnost izlečenja u članku Denver posta objavljenom nekoliko nedelja
posle odlaska Džejkobsovog isceliteljskog karavana. On je bio profesor
istorije na Denver komjuniti koledžu. Čovek besprekornog ugleda. Izjasnio se
kao religiozni skeptik i opisao dolazak u vašarsku šatru kao potez očajnika.
Njegova supruga sve to je potvrdila. „Zapanjeni smo i izuzetno zahvalni“, bio
je njen komentar. Rekla je da su posle izlečenja opet počeli da idu u crkvu.
Rajvard, Džergens, Mintur, Hiks i svi drugi s glavnog spiska bili su
dodirnuti Džejkobsovim svetim prstenjem od maja 2007. do okončanja
isceliteljske turneje u San Dijegu, decembra 2008. godine.
Bri se poletno upustila u istraživanje. Oktobra 2008. raspoloženje joj se
pokvarilo. Tad je naletela na priču o Robertu Rajvardu - samo nagoveštaj - u
Vikli telegramu iz Oblasti Monro. Pisalo je da je čudesni dečak primljen u dečju
bolnicu u Sent Luisu „iz razloga koji nemaju veze s mišićnom distrofijom“
Istraživala je preko kompjutera i telefona. Rajvardovi roditelji odbili su da
razgovaraju s njom, ali je bolničarka s dečjeg odeljenja progovorila kad se Bri
predstavila kao neko ko pokušava da raskrinka Č. Denija Džejkobsa kao
prevaranta. Nismo to radili, ali je objašnjenje upalilo. Kad ju je Bri ubedila da
neće biti navedena u članku ili knjizi, bolničarka je rekla da je Bobi Rajvard
primljen zbog onoga što je nazvala serijskom glavoboljom i da je obavio niz
testova da bi se ispitala verovatnoća moždanog tumora. Ta mogućnost bila je
isključena. Dečak je posle toga poslan u Gads Ridži u Oukvilu, u Misuriju.
„Kakva je to bolnica?“ pitala je Bri.
„Duševna“, reče bolničarka. Dodala je, dok je Bri procesuirala podatak:
„Većina onih koji u nju uđu ne izađu.“
Bri je pokušala da sazna nešto više, ali je u Gads Ridžiju naišla na kameni
zid. Odleteo sam u Sent Luis zato što sam Rajvarda smatrao nultim
pacijentom. Unajmio sam automobil. Odvezao sam se do Oukvila. Pronašao
sam bolničara raspoloženog za priču posle nekoliko popodneva provedenih u
baru najbližem bolnici. Skromna suma od šezdeset dolara osigurala mi je
njegovu saradnju. Robert Rajvard hodao je bez problema, rekao je bolničar,
ali nije mogao da izađe iz svoje sobe.
„Pati li još od teških glavobolja?“, pitao sam ga.
Bolničar je slegnuo mesnatim ramenima. „Ko zna?“
Ko zna, naravno.
Devetoro ljudi s glavnog spiska bili su zdravi i pravi. Među njima je bila i
Rouina Mintur, koja se vratila na nastavnički posao, i Ben Hiks, kog sam lično
intervjuisao novembra 2008. godine, pet meseci posle isceljenja. Nisam mu
sve rekao (nisam mu pomenuo elektricitet, obične ili naročite vrste), ali sam
otkrio dovoljno da se predstavim kao zanimljiv sagovornik, heroinski
zavisnik kog je Džejkobs izlečio početkom devedesetih, žrtva propratnih
efekata koji su se s vremenom proredili i sasvim nestali. Hteo sam da znam
da li je on imao neprijatnih iskustava - nesvestica, trepćućih svetala, hodanja
u snu ili napada nepovezanog govora sličnim Turetovom sindromu.
Rekao je da ništa slično nije doživeo, da je zdrav kao dren.
„Ne znam da li mi je Bog pomogao ili nije“, Hiks mi je rekao uz kafiću u
svojoj kancelariji. „Moja žena veruje da jeste. Meni to ne smeta. Nemam
bolove i šetam tri kilometara dnevno. Očekujem da će mi za dva meseca
dozvoliti da igram tenis u dublovima, gde ne moram da trčim. Do toga mi je
stalo. Znate šta mislim, ako je za vas uradio ono što tvrdite da jeste.“
Znao sam, ali sam znao i više od toga.
Isceljeni Robert Rajvard bio je u duševnoj bolnici. Dobijao je glukozu
intravenozno umesto da pije koka-kolu s prijateljima.
Partiša Farmingdejl, izlečena od periferne neuropatije u Šajenu, u
Vajomingu, sipala je so u oči. Pokušala je da oslepi samu sebe. Nije se sećala
da je to učinila, da i ne govorimo o razlogu takvog čina.
Stefan Dru iz Solt Lejk Sitija išao je na nekontrolisane šetnje nakon što je
bio izlečen od navodnog moždanog tumora. Na šetnjama, od kojih su neke
bile maratoni od dvadeset četiri kilometra, nije bio bez svesti. Morao je da
izađe iz kuće kad bi ga obuzela neodoljiva želja za kretanjem.
Veronika Frimont iz Anehajma patila je od nečeg što je zvala prekidima
vizije. Jedanput se, pri manjoj brzini, sudarila s drugim vozačem. Testovi su
pokazali da nije koristila droge niti alkohol. Vratila je vozačku dozvolu iz
straha da se nesreća ne ponovi.
Emil Klajn iz San Dijega na čudotvoran način izlečen je od povrede vrata.
Nakon toga je povremeno dobijao neodoljivu želju da ode u zadnje dvorište i
jede zemlju.
Blejk Gilmor iz Las Vegasa tvrdio je da ga je Č. Deni Džejkobs izlečio od
limfoma, krajem leta 2008. godine. Mesec dana kasnije izgubio je posao
krupijea u kazinu, kad je počeo da sipa prostote pred mušterijama - rečenice
poput: Povuci kartu, povuci kartu, smrdljivo govance. Žena ga je izbacila iz
kuće kad je počeo da zasipa decu sličnim prostotama. Preselio se u motel na
lošem glasu severno od Fešn šou drajva. Dve nedelje kasnije pronađen je
mrtav na podu kupatila, s bocom lepka u rukama. Lepkom je zapušio nozdrve
i usta. Njegova čitulja nije bila jedina koju je Bri iskopala preko pretraživača,
ali jeste bila jedina koju smo mogli povezati s Džejkobsom.
Tako je bilo do Keti Mors.
Bri Donlin i ja oprostili smo se u istom krevetu nešto pre Dana rada.
Opraštanje je bilo veoma zahtevno na fizičkom planu. Zadovoljilo nas je, ali i
rastužilo. Mene više nego nju. Čekao ju je život lepe, slobodne, uspešne
devojke u Njujorku. Mene je za manje od dve godine čekala užasavajuća cifra
od 55 leta. Pretpostavljao sam da više neću sretati mlade žene. Ta
pretpostavka se pokazala kao tačna.
Skliznula je iz kreveta, dugonoga i bajna u svojoj nagoti. „Našla sam ono
što si tražio“, rekla je i počela da pretura po tašni na ormariću. „Bilo je teže no
što sam očekivala, pošto se u poslednje vreme predstavlja kao Danijel Čarls.“
„To je moj momak. Nije baš drugačije ime, ali je blizu.“
„Mislim da je ovo samo mera predostrožnosti. Kao kad se slavna ličnost
prijavi u hotelu pod lažnim imenom - ili pod varijacijom pravog - da bi
zavarala lovce na autograme. Iznajmio je mesto na kom živi kao Danijel Čarls,
što je zakonito dok god ima bankovni račun i dok čekovi uredno prolaze.
Problem je što tip ponekad jednostavno mora da koristi pravo ime da bi
ostao na pravoj strani zakona.“
„Šta je učinio?“
„Prošle godine kupio je automobil u Pokipsiju, u Njujorku - ništa
specijalno, običan ford taurus boje vanile. Registrovao ga je pod pravim
imenom.“ Vratila se u postelju. Dala mi je komad papira. „Evo, lepotane.“
Na njemu je pisalo Dejvid Čarls (ili Čarls Džejkobs, Č. Deni Džejkobs), Lačis,
Lačmor, Njujork 12561.
„Šta je Lačis, kad je kod kuće s nogama na tabureu?“
„To je kuća koju je unajmio. Bolje reći imanje. Rezidencijalni kompleks s
kapijom. Lačmor je nešto severnije od Nju Palca - imaju isti poštanski broj. To
je u Ketskilu, gde je Rip van Vinkl svojevremeno terevenčio s patuljcima.
Izuzev što se igra u to vreme - hmmm, tvoje ruke su tako prijatne i tople -
zvala devet čunjeva.
Pripila se uz mene. Rekao sam ono što muškarci mojih godina sve češće
govore: cenim ponudu, ali se ne osećam sposobnim da je prihvatim u ovom
trenutku. Kad sad razmislim o tome, žao mi je što se nisam više trudio. Još
jednom bi bilo baš lepo.
„U redu je, dušice. Samo me zagrli.“
Zagrlio sam je. Mislim da smo u tom položaju i zadremali, zato što su se
sunčevi zraci pomerili s poda na krevet kad sam se probudio. „Moram da
zdimim. Čeka me hiljadu obaveza.“ Vezala je prsluče pre nego što me je
pogledala u ogledalu. „Kada ćeš ići kod njega?“
„Verovatno ne pre oktobra. Hju je našao nekog tipa koji će doći iz
Minesote da me zameni. Ne može da stigne pre toga.“
„Javljaj mi se. Elektronskom poštom i telefonom. Zabrinuću se ako se ne
budemo čuli svakog dana dok budeš bio tamo. Mogla bih se odvesti do
Lačmora da bih se uverila da je s tobom sve u redu.“
„Ne čini to.“
„Samo se ti javljaj, beli momče. U tom slučaju neću imati potrebe da
dolazim.“
Obukla se i sela na ivicu postelje.
„Jesi li pomislio da nije ni potrebno da ideš tamo? Nije najavio turneju.
Veb-sajt mu je zastareo, a televizija pušta samo reprize. Naišla sam ranije na
blog s naslovom Kud se dade pastor Deni? Izazvao je brojne komentare.“
„Šta hoćeš da kažeš?“
Uhvatila me je za ruku. Uplela je prste s mojim. „Znamo - pa nije baš da
znamo, ali smo prilično sigurni - da je naudio nekim ljudima i pomogao
nekim drugim. Šta je bilo, bilo je i ne može biti ispravljeno. Neće više nikom
nauditi ako je prestao da isceljuje. Zašto bi se, ukoliko je to tačno, suočavao s
njim?“
„Ako je prestao da se bavi isceljenjem, učinio je to samo zato što je
prikupio dovoljno novca da nastavi dalje.“
„U kom pravcu?“
„Ne znam, ali to bi moglo biti nešto opasno, sudeći po njegovim
prethodnim delima. I Bri... slušaj.“ Seo sam. Uhvatio sam je za drugu ruku.
„Ukoliko zanemarimo sve drugo, neko mora da ga pozove na odgovornost
zbog svega što je učinio.“
Prinela je moje ruke usnama. Poljubila je jednu, pa drugu. „Ali da li bi taj
neko trebalo da budeš ti, dušice? Naposletku, ti si jedan od njegovih uspeha.“
„Ne mislim da je to bitno. Takođe, Čarli i ja se... dugo znamo. Znamo se
vrlo dugo.“
Lačis je bilo ogromno zdanje koje je verovatno započelo život kao rezidencija
u viktorijanskom stilu, da bi zatim postalo predmet raznolikih arhitektonskih
eksperimenata. Imalo je tri sprata, mnoštvo zabata i okrugli zastakljeni
dodatak na zapadu s pogledom na doline, šumovite udoline i jezerca doline
Hadsona. Put 27 bio je tamna nit koja se pružala krajolikom prepunim
blistavih boja. Glavno zdanje bilo je od drveta, s belim obrubom. Nekoliko
susednih zgrada bilo je u istom stilu. Pitao sam se gde je Džejkobsova
laboratorija. Bio sam siguran da je u nekoj od njih. Šumovito zemljište oštro
se uzdizalo iza zgrada.
Ispred portika, na mestu gde su portiri nekada preuzimali prtljag iz
otmenih limuzina koje su dovozile banjske goste i alkoholičare, bio je
neupadljivi ford taurus koji je Džejkobs registrovao na svoje ime. Parkirao
sam se ispod njega i popeo uz stepenice do verande duge kao fudbalsko
igralište. Posegnuo sam za zvonom. Vrata su se otvorila pre no što sam stigao
da pozvonim. Al Stemper pojavio se na njima, s pantalonama zvoncarama i
prugastom košuljom s kondor-kragnom. Ugojio se još neko kilo od nastupa u
šatri. Učinilo mi se da nije mnogo manji od kombija za preseljenje.
„Dobar dan, gospodine Stemperu. Ja sam Džejmi Morton. Veliki sam
poštovalac vaših ranih radova.“ Pružio sam mu ruku.
Nije se rukovao sa mnom. „Ne znam šta želite, ali gospodinu Džejkobsu
uznemiravanja nisu potrebna. Ima mnogo posla. U poslednje vreme ne oseća
se baš najbolje.“
„Zar ne mislite na pastora Denija?“ pitao sam. (Pa... malčice sam ga
bocnuo.)
„Uđite u kuhinju.“ Obraćao mi se toplim i grlenim glasom Soul brata broj
jedan, ali je njegovo lice poručivalo: Kuhinja najviše odgovara takvoj sorti.
Nisam imao ništa protiv. Kuhinja je dobro mesto za meni slične. Nije
stigao da me tamo odvede. Razlegao se drugi, meni dobro poznati glas.
Uskliknuo je: „Džejmi Mortone! Došao si u najboljem mogućem trenutku!“
Približavao nam se hodnikom. Blago je hramao. Malčice se naginjao na
jednu stranu. Kosa, koja je u međuvremenu gotovo u potpunosti posedela,
nastavila je da se povlači sa slepoočnica, otkrivajući delove sjajne lobanje.
Plave oči bile su oštrije no ikad. Razvukao je usne u osmeh koji mi je izgledao
prilično gramzivo. Prošao je pored Stempera kao da krupni čovek nije bio tu.
Pružio mi je desnicu. Danas na njoj nije bilo prstenja. Na levici je imao tanku i
iskrzanu burmu. Bio sam siguran da je njena družbenica sahranjena na
groblju u Harlouu, na prstu koji se dosad sveo na golu kost.
Prodrmao sam mu ruku. „Daleko smo od Talse, Čarli, zar ne?“
Klimnuo je. Drmao mi je ruku kao političar koji se nada mom glasu na
izborima. „Daleko smo, zaista smo daleko. Koliko imaš godina, Džejmi?“
„Pedeset tri.“
„A tvoja porodica? Kako su oni?“
„Ne viđam ih često. Teri je ostao u Harlouu. Vodi posao s lož-uljem. Ima
troje dece, dva dečaka i devojčicu. Prilično su porasli. Kon još zuri u zvezde na
Havajima. Endi je izdahnuo pre nekoliko godina od moždanog udara.“
„Veoma mi je žao zbog toga. Dobro izgledaš. Pucaš od zdravlja.“
„Kao i ti.“ Ovo je bila drska laž. Na tren sam pomislio na tri epohe velikog
američkog mužjaka - mladost, zrelo doba i izgledaš jebeno sjajno. „Koliko
godina... imaš? Sedamdeset?“
„Prilično si blizu.“ Još mi je drmao ruku. Osećao sam blago podrhtavanje u
pozadini snažnog stiska. Šunjalo se ispod kože. „Šta je s Hjuom Jejtsom? Da li
još radiš za njega?“
„Radim, i dobro je. Može da čuje pad igle na pod u susednoj sobi.“
„Divno. Divno.“ Konačno mi je pustio ruku. „Ale, Džejmi i ja imamo mnogo
tema za razgovor. Da li bi bio ljubazan da nam doneseš limunadu? Bićemo u
biblioteci.“
„Nadam se da nećeš preterati, zar ne?“ Stemper me je posmatrao s
nepoverenjem i netrpeljivošću. Ljubomoran je, pomislio sam. Džejkobs mu je u
potpunosti pripadao od okončanja poslednje turneje. To mu se dopadalo.
„Potrebna ti je snaga za rad.“
„Ništa mi neće faliti. Nema boljeg leka od starog prijatelja. Sledi me,
Džejmi.“
Poveo me je glavnim hodnikom, između trpezarije duge kao Pulmanov
vagon na levoj i jedne od tri dnevne sobe na desnoj strani. Krasio ju je
gigantski luster. Ličio je na zaboravljeni rekvizit iz Kameronovog filma
Titanik. Prošli smo kroz rotondu, u kojoj je ispolirano drvo ustuknulo pred
izglačanim mermerom. Naši koraci su odjekivali. Dan je bio topao, ali je u
kući bilo sveže. Čuo sam blago predenje rashladnih uređaja. Pitao sam se
koliko košta hlađenje ovog mesta u avgustu, kad je napolju znatno toplije.
Setio sam se limene radionice u Talsi i zaključio da ne košta mnogo.
Biblioteka je bila kružna prostorija na drugom kraju kuće. Na zakrivljenim
policama bilo je nekoliko hiljada knjiga. Nije mi bilo jasno kako iko može
čitati na ovakvom mestu, zbog veličanstvenog pogleda. Čitav zapadni zid bio
je pokriven staklom. S panoramskog zida pucao je spektakularan pogled na
dolinu Hadsona, zajedno s kobaltnoplavom rekom u daljini.
„Isceljenje je unosan posao.“ Ponovo sam pomislio na Kozju planinu,
igralište bogataša, kome sirotinja poput Mortonovih nije mogla da se približi.
U ovakvom pogledu uživaju samo oni s dubokim džepom.
„Na svaki način“, rekao je moj domaćin. „Ne moram da pitam jesi li na
drogama. Odgovor je u tvom tenu i očima.“ Zamolio me je da sednem kad me
je podsetio na ono što mu dugujem.
Nisam znao odakle da počnem kad sam se konačno našao u njegovom
prisustvu. Nisam ni želeo da započinjem razgovor dok nam Al Stemper - koji
je igrao ulogu batlera - ne donese limunadu. To nije bio problem. Bivši prvi
glas Vo-Lajtsa ušao je pre nego što smo započeli besmisleno ćeretanje.
Izgledao je kiselije no ikad. Spustio je poslužavnik na sto od trešnjevog drveta
između nas.
„Hvala ti, Ale“, reče Džejkobs.
„Nema na čemu.“ Govorio je isključivo sa šefom, zanemarujući moje
prisustvo.
„Imaš dobre pantalone“, rekao sam. „Podsećaju me na doba kad su Bi Džizi
okončali transcendentalnu fazu i prešli na disko. Uz takve pantalone
potrebne su ti cipele s visokom petom.“
Odmerio me je nimalo srdačnim (niti hrišćanskim), pogledom i izašao.
Bez preterivanja bih mogao reći da je Stemper odstepovao sa scene.
Džejkobs je podigao čašu i otpio gutljaj limunade. Na osnovu pulpe na
površini zaključio sam da je iz kućne radinosti, a po načinu na koji su ledene
kocke zazveckale u čaši, kad ju je spustio na sto, da se nisam prevario u
pogledu drhtavice. Šerlok tog dana ne bi imao šta da mi zameri.
„Grubo si se poneo, Džejmi“, prekorio me je Džejkobs. Zvučao je kao neko
ko se dobro zabavlja. „Pogotovo s obzirom na to da si gost, pritom
nenajavljen. Lora bi se stidela.“
Nisam reagovao na - proračunat - pomen moje majke. „Nenajavljen ili ne,
čini mi se da ti je drago što me vidiš.“
„Naravno da mi je drago. Zašto ne bi bilo? Probaj limunadu. Izgleda da ti je
vruće. Dodao bih, ako mi dozvoljavaš da budem iskren, i malo neprijatno.“
Imao je pravo, osećao sam se neprijatno, ali više se nisam plašio. Bio sam
besan. Sedeo sam u gigantskoj kući, okružen još većim imanjem, s
olimpijskim bazenom i terenom za golf - verovatno previše zakorovljenim da
bi se razlikovao od okoline, ali još delom imanja. Čarls Džejkobs je u smiraj
života provodio eksperimente u luksuznom okruženju, dok je Robert Rajvard
stajao u ćošku u duševnoj bolnici, verovatno s pelenom zato što je odavno
imao mnogo preča posla od odlaska u toalet. Veronika Frimont išla je
autobusom na posao, jer više nije smela da vozi, dok Emil Klajn možda još
jede zemlju. Tu je i Keti Mors, zgodna Sunerka koja leži u mrtvačkom
sanduku.
Polako, beli dečače, čuo sam Brijin savet. To se radi polagano.
Probao sam limunadu. Spustio sam je na poslužavnik. Nisam hteo da
oštetim skupoceno trešnjevo drvo. Prokletinja je verovatno bila antikvitet.
Možda se nisam u potpunosti otresao straha, ali ledene kocke nisu zveckale u
mojoj čaši. Džejkobs je u međuvremenu prebacio desnu preko leve noge.
Zapazio sam da je morao da se pomogne rukama da bi to učinio.
„Artritis?“
„Da, ali nije strašan.“
„Čudi me što ga nisi izlečio svetim prstenjem. Ili bi to moglo da se
kvalifikuje kao nasilje nad samim sobom?“
Ćutke je posmatrao spektakularan krajolik. Čupave čeličnosive obrve
skupile su se iznad napadno plavih očiju.
„Ili si možda strahovao od propratnih efekata. Je li to u pitanju?“
Podigao je ruku da bi mi dao do znanja da ućutim. „Dosta insinuacija. Nisu
ti potrebne, Džejmi. Naše sudbine su isuviše isprepletane.“
„Ne verujem u sudbinu, baš kao što ti ne veruješ u Boga.“
Okrenuo se ka meni. Još jednom me je počastio osmehom punim zuba i
lišenim topline. „Ponavljam: dosta insinuacija. Reci mi zašto si došao, pa ću ti
ja reći zašto mi je drago što te vidim.“
Odlučio sam da nastupim bez okolišanja. „Došao sam da ti saopštim da
moraš prestati sa isceljenjima.“
Gucnuo je još limunade. „I zašto bih to učinio, Džejmi, kad sam pomogao
tolikom broju ljudi?“
Znao si zašto sam došao, pomislio sam. Javila mi se još neprijatnija misao:
Čekao si me.
Odbacio sam tu ideju.
„Neki se ne osećaju tako dobro.“ Imao sam spisak u zadnjem džepu, ali
nisam morao da ga vadim. Napamet sam naučio imena i propratne efekte.
Počeo sam s Hjuom i njegovim prizmatičkim iskustvima. Poslednje od njih
doživeo je u šatri u Oblasti Noris.
Džejkobs je nehajno odbacio tu optužbu. „Trenutak je bio preterano
stresan. Da li je odonda imao slične probleme?“
„Nije mi rekao.“
„Mislim da bi, pošto si bio tamo kad je imao poslednji. Siguran sam da je
Hju dobro. Kako si ti, Džejmi? Ima li propratnih efekata?“
„Imam ružne snove.“
Učtivo se nakašljao. „Svi ih imaju, s vremena na vreme. Ni ja nisam
izuzetak. Ali nesvestice koje si doživljavao su nestale, zar ne? Više nema
opsesivnog govora, miokloničnih pokreta ili bockanja po koži?“
„Nema ih.“
„Eto vidiš. Je li ti jasno? To nije gore od bola u ruci posle vakcinacije.“
„Uh, mislim da su propratni efekti koji su snašli neke od tvojih sledbenika
mnogo ozbiljniji. Robert Rajvard, na primer. Sećaš li ga se?“
„Ime mi zvuči poznato, ali izlečio sam toliko mnogo ljudi.“
„Dečak iz Misurija? Mišićna distrofija? Njegov video je na tvom veb-sajtu.“
„O, da, sad se sećam. Njegovi roditelji priložili su veoma velikodušnu
sumu.“
„Ratosiljao se mišićne distrofije, ali je izgubio razum. Nalazi se u bolnici
koju neki opisuju kao leju za povrće.“
„Mnogo mi je žao“, reče Džejkobs. Upravio je pogled kroz panoramski
prozor - na plamteći jesenji šumski predeo u državi Njujork.
Nabrojao sam mu druge slučajeve, iako mi je bilo jasno da već zna najveći
broj njih. Iznenadio sam ga samo jednom, kad sam mu pomenuo Keti Mors.
„Hriste“, rekao je. „Devojka s razbesnelim ocem.“
„Mislim da se razbesneli otac ovog puta ne bi zadovoljio udarcem u usta.
Ako bi mogao da te pronađe, naravno.“
„Možda, ali Džejmi, ne sagledavaš ukupnu sliku.“ Nagnuo se napred.
Skupio je šake između koščatih kolena. Gledao me je u oči. „Izlečio sam
mnogo namučenih ljudi. Poznato ti je da su se neki - oni s psihosomatskim
problemima - sami izlečili. Ali su neki izlečeni zahvaljujući tajnom
elektricitetu. Iako je bog preuzeo zasluge za sve to, naravno.“
Nakratko je pokazao zube u grčevitom osmehu, lišenom svake veselosti.
„Dopusti mi da ti postavim hipotetičko pitanje. Recimo da sam
neurohirurg i da si došao kod mene sa zloćudnim tumorom mozga. Svaka
intervencija bila bi veoma rizična. Pretpostavimo da ti kažem kako su ti
izgledi da umreš na operacionom stolu... hmmm.... na nivou od dvadeset pet
procenata. Da li bi pristao na operaciju, znajući da joj je alternativa kratko
tegobno bivstvovanje? Naravno da bi. Molio bi me da te operišem.“
Ćutao sam. Zato što nisam imao šta da zamerim toj logici.
„Reci mi, koliko ljudi sam po tvom mišljenju izviđao električnim
intervencijama?“
„Ne znam. Moja pomoćnica i ja sastavili smo spisak sigurnih izlečenja.
Prilično je kratak.“
Klimnuo je. „Poslužili ste se valjanom istraživačkom tehnikom.“
„Drago mi je da odobravaš taj napor.“
„Imam svoj spisak. Znatno je duži, zato što uvek znam kad se to desi, kad
je bolesnik izlečen. Nikad nemam ni najmanje sumnje. Pratio sam ih i mogu
da kažem da je samo mali broj patio od propratnih efekata. Tri, možda pet
procenata. To nisu tako loši izgledi, kad se uporede s primerom tumora na
mozgu.“
Uzmakao sam kad je pomenuo praćenje. Imao sam samo jednog
pomagača, Brajanu. On je imao stotine, čak hiljade sledbenika, koji bi rado
motrili izlečene. Učinili bi to ako bi ih pastor zamolio. „Znao si za svaki slučaj
koji sam ti naveo, izuzev Keti Mors, zar ne?“
Nije odgovorio. Samo me je posmatrao. Nikakva sumnja nije se mogla
videti na njegovom licu, ništa izuzev nepokolebljive sigurnosti.
„Naravno da si znao, zato što si beležio podatke. Za tebe su izlečeni bili
samo eksperimentalni pacovi. Koga je briga ako se nekoliko pacova razboli ili
umre?“
„To je strahovito nepoštena ocena.“
„Ne verujem da jeste. Podigao si religiozne kulise zato što si znao da bi te
vlasti uhapsile zbog eksperimentisanja na ljudima da si se time bavio ovde, u
Lačisu. Ne zaboravi da si ubio nekoliko ljudi.“ Nagnuo sam se napred. Gledao
sam ga u oči. „Novine bi te nazvale Jozefom Mengeleom.“
„Da li bi iko nazvao neurohirurga Jozefom Mengeleom zato što je izgubio
nekoliko pacijenata?“
„Ti ljudi nisu došli kod tebe s tumorom na mozgu.“
„Neki su došli. I veliki broj njih uživa u životu umesto da gleda travicu
odozdo. Jesam li na turnejama ponekad pokazivao lažne tumore? Jesam, i ne
ponosim se time. To je bilo neophodno. Ne možeš pokazati nešto što je
upravo nestalo.“ Nastavio je posle kraćeg razmišljanja. „Istina je da najveći
broj ljudi koji je posećivao moje predstave nije patio od smrtonosnih bolesti,
ali su brojni fizički problemi gori od njih. Mislim na one što nagone ljude da
dugo žive trpeći nesnosne bolove. U nekim slučajevima radi se o čistoj
agoniji. A ti olako sudiš sa svog visokog pijedestala.“ Tužno je odmahnuo
glavom, ali u njegovim očima nije bilo tuge. Bile su gnevne.
„Keti Mors nije trpela bolove, niti se dobrovoljno javila. Izdvojio si je iz
gomile zato što je bila zgodna, zato što je bila vizuelna poslastica.“
Džejkobs mi je skrenuo pažnju, baš kao i Bri, da je devojka mogla dići ruku
na sebe iz drugih razloga. Svašta se moglo dogoditi.
„Znaš ti šta se dogodilo“, rekao sam.
Otpio je limunadu. Spustio je čašu rukom koja je vidno drhtala. „Ovaj
razgovor je besmislen.“
„Zato što nećeš prestati?“
„Zato što sam prestao. Č. Deni Džejkobs više nikada neće razapeti šatru. U
ovom času se na internetu vode rasprave i iznose pretpostavke, ali ljudi
kratko pamte. Ubrzo će zaboraviti na mene.“
Ako je to istina, razvaljivao sam otključana vrata. Ta spoznaja nije me
utešila, samo je pojačala moje nezadovoljstvo.
„Za šest meseci ili godinu dana, na veb-sajtu će se pojaviti obaveštenje da
se pastor Džejkobs povlači zbog slabog zdravlja. Sajt će se nakon toga
ugasiti.“
„Zašto? Zato što si dovršio istraživanje?“ Pitao sam ga, iako nisam
verovao da će se njegovo istraživanje ikada završiti.
Ponovo se okrenuo ka veličanstvenoj panorami. Konačno je raspleo noge
i ustao. Morao je da se osloni na naslone za ruke da bi to učino. „Pođi za
mnom, Džejmi. Hoću da ti nešto pokažem.“
Spoljašnji svet nikad nije slađe mirisao nego dok smo šetali ka glavnom
zdanju.
„Imam još jedno pitanje, Čarli. Ako ti to ne smeta?“
Uzdahnuo je, ali nije izgledao nezadovoljno. Delovao je razumno kad smo
izašli iz klaustrofobične prostorijice. „Biće mi drago da ti odgovorim ako
budem mogao.“
„Pred gomilom u šatri rekao si da su se tvoja žena i sin udavili. Zašto si
lagao? Ne vidim svrhu takvog postupka.“
Ućutao se i oborio glavu. Video sam da je normalnost otišla u šetnju, ako
je ikada tu i bila, kad ju je podigao. Na licu mu se ogledao tako dubok i mračan
bes da sam nevoljno uzmakao za korak. Povetarac mu je mrsio proređenu
kosu iznad borama izbrazdanog čela. Zabacio je i pritisnuo dlanove na
slepoočnice, kao da pati od strahovite glavobolje. Progovorio je tihim i
slabašnim glasom. Pomislio bih da je razuman da nisam video izraz njegovog
lica.
„Ne zaslužuju istinu. Imao si pravo kad si ih nazvao gomilom. Odbacili su
ono malo pameti koju su imali - a neki su je imali u priličnim količinama - i
uložili svu veru u gigantsku prevarantsku osiguravajuću kompaniju zvanu
religija. Obećala im je večitu radost u sledećem životu ukoliko u ovom budu
živeli na osnovu propisanih pravila. Mnogi su pokušali, ali čak ni to nije
dovoljno. Traže čuda kad se suoče s bolom. Za njih nisam bio ništa do vrač
koji ih dodiruje magičnim prstenjem umesto da poskakuje i zvecka suvim
kostima.“
„Da li je iko od njih pronašao istinu?“ Moje istraživanje sa Bri ubedilo me
je da je Foks Molder imao pravo kad je rekao da je istina tamo negde. U naše
vreme, u kom gotovo svi živimo u staklenoj kući, može biti spoznata
kompjuterom i internetom.
„Jesi li me slušao? Oni ne zaslužuju istinu, i to je u redu, zato što je ne žele.“
Osmehnuo se otkrivajući zube. Gornja i donja usna su se ukočile. „Ne žele ni
blagodeti Pesme Solomonove. Žele samo jedno, da budu izlečeni.“
Stemper nije podigao glavu kad smo prošli kuhinjom. Ispraznio je dve kutije
pošte. Radio je na trećoj. Kutija s pićem bila je dopola puna. U njoj je bilo i
čekova, ali najviše novčanica. Pomislio sam na ono što je Džejkobs rekao o
vračevima. U Sijera Leoneu mušterije bi stale u red ispred njegovih vrata.
Nosile bi hranu i piliće tek zavrnute šije. U osnovi se radilo o istoj pojavi.
Samo je forma bila različita.
Vratili smo se u biblioteku. Džejkobs je seo s bolnom grimasom i ispio
ostatak limunade. „Pisaću čitavo popodne“, rekao je. „To je prokletstvo
starosti. Bilo mi je drago što sam te video, Džejmi, zato što sam želeo da ti
ponudim posao.“
„Šta si hteo?“
„Dobro si me čuo. Al će uskoro otići. Nisam siguran da to zna, ali ja znam.
Ne želi da učestvuje u mom naučnom radu, iako zna da je on temelj mojih
uspeha u izlečenju. Smatra ga bogohulnim.“
Zamalo što nisam rekao: Šta ako je u pravu?
„Možeš da radiš njegov posao - da otvaraš poštu, da zapisuješ imena i
pritužbe, skupljaš priloge i da se jednom nedeljno odvezeš do Lačmora da bi
unovčio čekove. Odgovaraćeš na pozive s kapije. Nepozvanih posetilaca ima
sve manje, ali ne manje od desetak nedeljno. Tvoj zadatak biće da ih nateraš
da odu.“
Okrenuo se prema meni.
„Radićeš i ono što Al odbija. Pomagaćeš mi u poslednjim koracima do
cilja. Veoma sam blizu, ali sam sve slabiji. Pomoćnik bi mi bio neprocenjivo
koristan. Već smo radili zajedno. Ne znam koliko te Hju plaća, ali sam
spreman da ponudim dvostruko više - ne, trostruko. Šta kažeš na moju
ponudu?“
Isprva nisam mogao da progovorim. Bio sam zaprepašćen.
„Džejmi? Čekam tvoj odgovor.“
Podigao sam limunadu. Ovog puta istopljeni ostaci ledenih kocki
zazveckali su u njoj. Otpio sam gutljaj i spustio čašu.
„Govorio si o cilju tvojih istraživanja. Voleo bih da mi ga predstaviš.“
Razmišljao je. Ili se činilo da to radi. „Ne još. Dođi da radiš za mene. Možda
ću ti ga otkriti kad malo bolje shvatiš moć i lepotu tajnog elektriciteta.“
Ustao sam i pružio ruku. „Drago mi je što smo se sreli.“ Tako se govori u
sličnim prilikama. Podmazao sam točkove da bi se lakše okretali, iako je ova
laž bila mnogo veća od tvrdnje da dobro izgleda. „Vodi računa o sebi. I budi
oprezan.“
Ustao je, ali nije prihvatio moju ruku. „Razočarao si me. I, moram priznati,
naljutio. Prešao si dug put da bi korio umornog starca, koji ti je jednom
spasao život.“
„Čarli, šta ako se taj tvoj tajni elektricitet otme kontroli?“
„Neće.“
„Kladio bih se da su i odgovorni u Černobilju to govorili.“
„To je više nego nizak udarac. Pustio sam te u moj dom zato što sam
očekivao zahvalnost i razumevanje. Vidim da sam se prevario u oba slučaja.
Al će te ispratiti. Moram da legnem. Mnogo sam umoran.“
„Zahvalan sam ti, Čarli. Cenim ono što si učinio za mene. Ali...“
„Ali.“ Lice mu je bilo kameno i sivo. „Uvek ima neko ali.“
„Zanemarimo tajni elektricitet. Ne mogu raditi za čoveka koji se sveti
izmrcvarenim ljudima zato što ne može da se osveti bogu jer mu je ubio ženu
i sina.“
Lice mu je promenilo boju od sive u belu. „Kako se usuđuješ? Kako se
usuđuješ?“
„Možda si izlečio neke od njih“, rekao sam, „ali si se popišao na sve njih.
Idem. Pronaći ću izlaz i bez Stemperove pomoći.“
Pohitao sam ka ulaznim vratima. Prošao sam kroz rotondu. Pete su mi
udarale po mramoru kad je povikao za mnom. Prazan prostor pojačao mu je
glas.
„Nismo završili, Džejmi. Dajem ti reč da nismo. Nismo ni blizu svršetka.“
Iako sam u poslednje dve godine često razgovarao s Bri, nisam je video
sve do devetnaestog juna 2011. godine, kad je u crkvi na Long Ajlandu postala
Brajana Donlin Hjuz. Veliki broj poziva ticao se Čarlsa Džejkobsa i njegovih
problematičnih izlečenja - pronašli smo još pola tuceta ljudi koji su
verovatno patili od propratnih efekata. S vremenom su se naši razgovori sve
više ticali njenog posla i Džordža Hjuza, kog je upoznala na zabavi i s kim je
uskoro počela da deli krov nad glavom. Bio je uspešni korporativni advokat,
Afroamerikanac koji tek što je napunio tridesetu. Njena majka nesumnjivo je
bila zadovoljna po svim parametrima... ili onoliko zadovoljna koliko
samohrana majka ćerke jedinice može da bude.
Veb-sajt pastora Denija u međuvremenu se ugasio. Internet razgovori o
njemu sveli su se na nivo jedva čujnog šapata. Kružile su glasine da je mrtav
ili hospitalizovan u privatnom prihvatilištu, gde pod lažnim imenom skapava
od Alchajmera. Do kraja 2010. godine skupio sam samo dva zanimljiva, ali ne
preterano korisna podatka. Al Stemper je objavio gospel kompakt-disk Hvala
ti, Isuse (među gostujućim umetnicima bila je i Mejvis Stejpl, idol Hjua Jejtsa)
i imanje Lačis ponovo je nuđeno u najam kvalifikovanim pojedincima ili
organizacijama.
Čarls Danijel Džejkobs nestao je s radara.
Hju Jejts iznajmio je avion u koji je ukrcao čitavu ekipu s Vučje čeljusti. Muki
Makdonald je na zadivljujući način predstavljao šezdesete na venčanju.
Pojavio se u šarenoj košulji širokih rukava, uskim pantalonama, antilop bitls
čizmama i psihodeličnom šalu. Nevestina majka privlačila je požudne
poglede u an lou haljini iznajmljenoj za tu priliku. Ovlažila je čipku s nekoliko
suza dok su mladenci izmenjivali zavete. Visoki tamnoputi i zgodni
mladoženja kao da je iskoračio sa stranica romana Nore Roberts. Prijateljski
smo porazgovarali na prijemu pre no što je zabava krenula neizbežnim
tokom od pripite konverzacije do pijanog plesa. Nisam znao da li mu je Bri
rekla da sam bio zarđala rokerska krntija na koju se izvesno vreme oslanjala,
iako sam bio siguran da će mu jednog dana reći - u krevetu posle naročito
dobrog seksa. Nisam imao ništa protiv, pošto neću biti tamo da vidim
neizbežno muško kolutanje očima.
Grupa iz Nederlanda vratila se u Kolorado Amerikan erlajnsom, zato što je
Hju iznajmljeni avion stavio na raspolaganje mladencima za put na medeni
mesec na Havajima. Bri je ciknula od sreće kao devetogodišnjakinja kad je to
rekao u zdravici. Skočila je i zagrlila ga. Siguran sam da u tom trenutku nije
mislila na Čarlsa Džejkobsa. Tako je i trebalo biti. Ja nikad nisam prestajao da
mislim na njega, ne u potpunosti.
U kasni noćni sat video sam da Muki nešto šapuće vođi benda, pristojnog
rok i bluz sastava s dobrim pevačem i širokim repertoarom starih hitova.
Vođa benda je klimnuo. Zamolio me je da odsviram nešto sa sastavom.
Odupro sam se iskušenju i odbio ponudu. Možda čovek nikad nije prestar za
rokenrol, ali veštine blede s godinama, što povećava šanse da napravite
budalu od sebe pred svatovima.
Još nisam bio u penziji, ali prošlo je godinu dana od poslednje svirke pred
publikom. Učestvovao sam u tri ili četiri snimanja, u krajnjoj nuždi. I ni
najednom od njih nisam se proslavio. Video sam da se bubnjar mršti, kao da
je zagrizao nešto kiselo, kad smo preslušavali jedno od njih. Primetio je da ga
posmatram i rekao da je bas-gitara ispala iz ritma. Obojica smo znali da nije.
Smešno je da čovek od pedeset godina igra igre ispod pokrivača sa ženom
koja bi po godinama mogla da mu bude kći. Jednako je smešno kad pokušava
da praši opaki bluz. Gledao sam kako momci iz benda odvaljuju na bini s
nešto žudnje i mnogo nostalgije.
Neko me je uhvatio za ruku. Okrenuo sam se i ugledao Džordžiju Donlin.
„Koliko ti muziciranje nedostaje, Džejmi?“
„Ne toliko koliko ga poštujem“, rekao sam, „zbog toga i sedim ovde. Ovi
momci su dobri.“
„A ti više nisi?“
Setio sam se trenutka u kom sam ušao u spavaću sobu brata Kona i čuo
šapat njegovog akustičnog gibsona koji mi je mrmljao da mogu da sviram
Cherry, Cherry.
„Džejmi?“ Pucnula je prstima ispred mojih očiju. „Vrati se, Džejmi.“
„Još sam dovoljno dobar da sviram za svoju dušu“, rekao sam, „ali su moji
dani muziciranja pred publikom odbrojani.“
Život me je uskoro demantovao.
Dve hiljade dvanaeste godine napunio sam pedeset šestu. Hju i njegova
devojka izveli su me na večeru. Na povratku sam se setio stare priče -
verovatno ste je čuli - o najboljem načinu da skuvate žabu. Stavite je u hladnu
vodu i polako povećavate temperaturu. Žaba je previše glupa da iskoči iz
lonca, dok god to budete radili postepeno. Ne znam da li je istinita ili nije, ali
je sjajna metafora za starenje.
U tinejdžerskim danima gledao sam na pedesetogodišnjake sa
sažaljenjem i nelagodnošću. Presporo su hodali i govorili. Gledali su televiziju
umesto da izađu u bioskop ili na koncert. Idealna zabava za njih je bila roštilj
s komšijama i odlazak na spavanje posle vesti u jedanaest. Te godine mi nisu
smetale, kao i većini ljudi obdarenih dobrim zdravljem u šestoj, sedmoj i
osmoj deceniji života, kad je na mene došao red da ih preživim. Slika sveta je,
istini za volju, postajala sve kruća, a želja da se govori o dobrim starim
vremenima sve jača, ali mozak nije stario. (Bio sam pošteđen priče o starim
vremenima, jer je većina mojih dobrih starih vremena bila obeležena
zavisnošću od droge.) Mislim da većina ljudi posle pedesete prestane da gaji
iluzije o životu. Dani se ubrzaju, bolovi umnože, a ritam uspori. Srećom,
postoje kompenzacije. Mir donosi sposobnost da se nešto ceni i - u mom
slučaju - rešenost da se bude što bolji u preostalom vremenu. To je
podrazumevalo deljenje supe u skloništu za beskućnike u Bolderu jednom
nedeljno i rad za tri ili četiri politička kandidata, zagovornika radikalne ideje
da Kolorado ne zaslužuje da bude asfaltiran.
Još sam izlazio s damama. Još sam dva puta nedeljno igrao tenis i vozio
bicikl najmanje deset kilometara dnevno. Stomak mi je zahvaljujući tome bio
ravan, a endorfin kolao venama. Izgledao sam isto kao i uvek, iako sam
nailazio na više bora oko očiju i usana kad bih se brijao. To je, naravno, još
jedna iluzija kasnog životnog doba. Tek me je put u Harlou u leto 2013.
godine suočio s istinom: bio sam samo još jedna žaba u loncu. Dobra vest bila
je da je temperatura još bila na srednjem nivou, a loša da se proces
zagrevanja neće zaustaviti. Tri životna doba muškaraca su uistinu mladost,
zrelo doba i kako sam pobogu tako brzo ostario?
Ispod toga je bila poruka mog brata. Teri je pisao istim školskim
rukopisom zbog koga ga je učitelj poslao kući sa porukom u svedočanstvu:
Terens MORA da poboljša rukopis!, iako ga je samo mesec dana delilo od
šezdesetog rođendana.
Vikend za Dan rada bio je nezaboravan. Uživao sam u njemu. Nisam mogao
da verujem da sam zamalo odbio da dođem... ili da sam nameravao da ne
odgovorim na pozivnicu i pokidam ionako istanjene porodične veze.
U Novoj Engleskoj bilo je toplo. Sletanje na aerodroma u Portlandu u
petak po podne bilo je neprijatno iskustvo zbog nestabilnih vazdušnih
strujanja. Vožnja severno od Oblasti Kasl bila je spora, ali ne zbog saobraćaja.
Zagledao sam svaku znamenitost - farme, kamene zidove, Braunijevu radnju,
sad mračnu i zatvorenu - čudeći im se. Činilo mi se da je moje detinjstvo još
tu, jedva vidljivo ispod sloja plastike, koja je s vremenom postala neprozirna,
izgrebana i prašnjava.
Stigao sam kući tek posle šest uveče. Bila je dograđena, tako da je sad bila
gotovo dvostruko veća. Ugledao sam crvenu mazdu na prilaznom putu,
očigledno iznajmljenu (poput mog forda eklipsa), i kamion Morton ulja za
loženje na travnjaku. Kamion je bio ukrašen s dovoljno krep-papira i cveća da
je mogao da se izveze na paradu. Veliki znak naslonjen na prednje točkove
poručivao je: REZULTAT JE TERI I ANABEL 35, KARA LIN 1! SVI SU
POBEDNICI! OVDE SE ODRŽAVA ZABAVA! UPADAJ! Parkirao sam se, uspeo uz
stepenice i podigao ruku da pokucam. Pomislio sam, dođavola, odrastao sam
u ovoj kući i ušao unutra bez kucanja.
Načas mi se učinilo da sam se vratio nazad u doba kad sam godine
izražavao jednocifrenim brojem. Porodica je sedela za trpezarijskim stolom,
kao u šezdesetim. Svi su govorili u isti mah, smejali su se i koškali, dodajući
svinjske kotlete, krompir-pire i poslužavnik pokriven vlažnom krpom. U
njemu je bio kuvani kukuruz, pokriven da se ne bi ohladio, kao što nas je
majka naučila.
Isprva nisam prepoznao dostojanstvenog sedokosog muškarca na kraju
stola okrenutog dnevnoj sobi i sigurno nisam poznavao tamnokosog
zgodnog tipa pored njega. Ugledni profesor me je ugledao i ustao. Lice mu se
ozarilo. Shvatio sam da je to moj brat Kon.
„DŽEJMI!“, povikao je i potrčao oko stola. Zamalo što nije oborio Anabel
sa stolice. Zgrabio me je u medveđi zagrljaj i pokrio moje lice poljupcima.
Nasmejao sam se i potapšao brata po leđima. Teri se stvorio kraj nas. Zagrlio
je obojicu. Tri rođena brata zaplesala su neku vrstu trapavog micva plesa, od
kog se pod opasno tresao. Video sam da Kon plače. I meni se plakalo.
„Prestanite, momci!“, reče Teri, iako je još skakutao. „Završićemo u
podrumu!“
Još neko vreme smo skakutali. Činilo mi se da moramo. I da to nije loše.
Ma, bilo je dobro.
Zabava koja je počela sutradan imala je istu glumačku podelu, samo s više
sporednih likova. Neke sam odmah prepoznao. Drugi su izgledali neodređeno
poznato. Shvatio sam da je tu nekoliko dece ljudi koji su nekad radili za mog
oca, a sad rade za Terija, čije se carstvo u međuvremenu proširilo. Postao je
vlasnik lanca prodavnica u Novoj Engleskoj pod nazivom Mortons fast-šops.
Loš rukopis očigledno mu nije smetao da postane uspešan poslovan čovek.
Ekipa iz Kasl Roka pripremala je hranu na četiri roštilja. Nudili su
hamburgere i viršle sa zapanjujućim izborom salata i kolača. Pivo je teklo iz
čeličnih, a vino iz drvenih burića. Jedan od Terijevih prodavača - pijan,
razdragan i blagoglagoljiv - rekao mi je da moj brat poseduje i Spleš Siti u
Frajburgu i Litlton trkalište u Nju Hempširu, dok sam se davio kaloričnom
bombom od sendviča sa slaninom u zadnjem dvorištu. „To trkalište ne
donosi mu ni centa“, reče prodavač, „ali znate Terija - uvek je voleo moto-
trke.“
Setio sam se kako je s ocem radio na raznovrsnim reinkarnacijama
Drumske rakete u garaži. Nosili su masne majice i prevelike pantalone na
tregere. Puklo mi je pred očima da je moj nepreduzimljivi brat koji je ostao u
rodnom gradu sad imućan, možda i bogat čovek.
Bebica bi pružila ruke ka meni kad god bi je Don pronela kraj mene. Nosao
sam je najveći deo popodneva. Konačno mi je zaspala na ramenu. Njen otac
rešio me je tereta kad je to video. „Zabezeknut sam“, rekao je kad ju je položio
na ćebe u hladovini najvećeg drveta u zadnjem dvorištu. „Nikada nije ovako
reagovala na ljude.“
„Uistinu sam polaskan“, rekao sam i poljubio usnulu bebu u bucmasti
obraz.
Mnogo se pričalo o starim danima i vremenima. Takve priče neverovatno
su zanimljive onima koji su ih doživeli i jednako dosadne onima što nisu.
Zazirao sam od piva i vina. Zbog toga sam bio jedan od vozača kad se zabava
preselila šest kilometara dalje u Jurika Grandž. Pokušavao sam da se snađem
s menjačem monstruoznog kamioneta, vlasništva naftne kompanije. Trideset
godina nisam vozio automobil s klasičnim menjačem. Moji putnici - bilo ih je
najmanje deset, ako brojim i sedmoro na platformi iza kabine - urlali su od
smeha kad god bih se dohvatio menjača, a kamionet trznuo. Pravo je čudo
kako niko od njih nije pao s platforme.
Ekipa za posluženje stigla je pre nas. Postavili su stolove s hranom duž
podijuma za igru, kog sam se dobro sećao. Stajao sam tamo, posmatrajući
prostor pokriven izglačanim drvetom. Kon me je stisnuo za rame.
„Prizor budi uspomene, braco?“
Pomislio sam na prvi izlazak na binu. Bio sam nasmrt preplašen.
Zaudarao sam na znoj koji mi je tekao niz leđa i ispod pazuha. Mama i tata su
plesali pored mene dok sam svirao Who’ll Stop the Rain?
„Više nego što ćeš ikad znati“, rekao sam.
„Mislim da znam“, odvratio je. Zagrlio me je. Šapnuo mi je u uvo: „Mislim
da znam.“
U martu 2014. godine je, nakon što je većina skijaša napustila Vejl, Aspen,
Stimbout Springs i našu planinu Eldora, stigla vest o mećavi monstruoznih
razmera. Naš deo čuvenog polarnog vrtloga već je napadao preko metra na
Griliju.
Najveći deo dana proveo sam muvajući se po Vučjoj čeljusti. Pomagao sam
Hjuu i Mukiju da zatarabe studije i glavno zdanje. Dočekao sam pojačani vetar
i prve pahulje s olovnih nebesa. Pojavila se Džordžija, obučena u debeli kaput,
sa štitnicima za uši i bejzbol kapom s imenom ranča na glavi. Bila je
raspoložena za deljenje pridika.
„Šalji ove momke kući“, rekla je Hjuu. „Izuzev ako ne želiš da sačekaju jun
zaglavljeni pokraj puta.“
„Kao Donerova družina“, rekao sam, „da znate da nikad ne bih pojeo
Mukija. Previše je žilav.“
„Brišite kući, vas dvojica“, reče Hju. „Proverite vrata studija pre no što
krenete.“
Proverili smo ih. Obišli smo i ambar. Našao sam vremena da podelim
kriške jabuka konjima, iako je meni najdraži Bartlbi uginuo pre tri godine.
Sneg je gusto padao, kad sam odbacio Mukija do kuće, a vetar duvao najmanje
pedeset na sat. Centar Nederlanda bio je pust. Semafori su se ljuljali, a
smetovi skupljali na vratima odavno zatvorenih radnji.
„Požuri kući!“, povikao je Muki, da bi nadjačao vetar. Vezao je maramu
preko usta i nosa. Zbog nje je ličio na prestarelog odmetnika.
Poslušao sam ga. Vetar mi je čitavim putem šamarao kola kao
razgoropađeni nasilnik. Gurao me je još jače dok sam koračao pločnikom,
privijajući kragnu uz moje glatko izbrijano lice, nepripremljeno za zimu u
Koloradu, koja je navalila punom snagom. Morao sam da zatvorim vrata
obema rukama, kad sam ušao u zgradu.
Proverio sam poštansko sanduče i u njemu našao samo jedno pismo.
Znao sam od koga je. Džejkobsov rukopis postao je drhtav i isprekidan, ali je i
dalje bio prepoznatljiv. Jedino iznenađenje predstavljala je adresa pošiljaoca:
Post-restant, Moton, Mejn. Nije bio baš u mom rodnom gradu, već odmah
pored njega. Bio je previše blizu da bih se dobro osećao.
Tapkao sam kovertom po dlanu. Zamalo što nisam poslušao prvi impuls,
koji mi je nalagao da ga iscepam na komade, otvorim ulazna vrata i pustim da
ga vetar razveje. Još zamišljam kako to radim - svakoga dana, ponekad
svakog sata - pitajući se šta bi se promenilo da sam to učinio. Umesto toga
sam ga okrenuo. Na poleđini je bila jedna rečenica, napisana drhtavom
rukom. Želećeš da pročitaš ovo.
Otvorio sam je, iako nisam želeo. Izvukao sam komad papira, zamotan
oko manje koverte. Na drugoj koverti je pisalo: Pročitaj moje pismo pre no što
je otvoriš. Tako sam i učinio.
Boga mi, tako sam učinio.
Dragi Džejmi,
Nabavio sam obe tvoje elektronske adrese, poslovnu i privatnu (imam
svoje metode, kao što znaš), ali star sam čovek, sa staračkim
navikama. Takođe verujem da se važni poslovi obavljaju po
mogućstvu svojeručno napisanim pismima. Kao što vidiš, još mogu da
ih pišem „svojeručno“ iako ne znam koliko dugo ću biti za to sposoban.
Ujesen 2012. godine doživeo sam manji moždani udar, i još jedan,
ozbiljniji, prošlog leta. Nadam se da ćeš mi oprostiti zbog jadnog
rukopisa.
Postoji još jedan razlog što ti se obraćam pismenim putem.
Elektronska pisma lako se brišu. Malo teže je uništiti pismo napisano
nalivperom i mastilom. Dodaću redak na poleđini koverte da bih
povećao šansu da ovo pročitaš. Poslaću glasnika ako ne dobijem
odgovor. Ne želim da to činim, pošto nemam mnogo vremena.
Ako vremena zaista ima tako prokleto malo, pitao sam se, zašto me nisi
pozvao telefonom ili poslao ugovor s đavolom ekspresnom poštom?
Znao sam zašto nije tako postupio. Hteo je da budem u vremenskoj stisci,
jer nije mario za Astrid. Ona je bila samo pion u njegovoj partiji šaha. Ja sam, s
druge strane, bio jedna među figurama u drugom redu. Bio sam siguran u to,
iako su mi razlozi bili nepoznati.
Pismo mi je podrhtavalo u ruci dok sam čitao poslednje retke.
Ukoliko se složiš da mi pomogneš da završim posao ovog leta, tvoja
stara prijateljica (i možda, ljubavnica) biće spasena, a rak uklonjen iz
njenog tela. Pustiću je da umre ako odbiješ da radiš za mene. Znam da
ti ovo zvuči okrutno, čak monstruozno. Ne bi se tako osećao kad bi bio
upoznat s nemerljivom važnošću mog rada. Da, čak i ti bi se tako
osećao! Ispod poslednjeg reda naći ćeš moje brojeve telefona. Pored
mene je, dok ovo pišem, broj gospođice Soderberg. Ukoliko me pozoveš
- s povoljnim odgovorom, naravno - ja ću pozvati nju.
Izbor je tvoj, Džejmi.
Naglo sam se prenuo iz sna. Stajao sam u uglu sobe, potpuno nag, iako sam
legao da spavam u gaćicama. Desnicom sam stiskao olovku s noćnog stočića.
Bockao sam levu podlakticu, gde je bilo malo, ali rastuće sazvežđe plavih
tačaka. Ispustio sam je na pod. Zateturao sam se unazad.
To je stres, pomislio sam. Stres je prizvao Hjuove prizmatike, u šatri u Oblasti
Noris. On je i noćas odigrao glavnu ulogu. Takođe, nisi sipao so u oči, niti si
otišao napolje da jedeš zemlju.
Bilo je četiri i petnaest ujutru. To je ono mrtvo doba kad je prekasno da se
ponovo zaspi, a prerano da se ustane i zablista. Izvadio sam knjigu iz manje
od dve torbe. Seo sam pored prozora i počeo da čitam. Oči su mi registrovale
reči, baš kao što su mi usta registrovala Norminu supu i salatu: bez svesti o
ukusu. Posle izvesnog vremena prestao sam da pokušavam. Zagledao sam se
u tamu čekajući zoru.
Čekanje je trajalo dugo.
„Pogledaj ovo, Džejmi“, reče Astrid kad sam joj doneo gazirano piće.
Ustala je iz invalidskih kolica. Zateturala se tri koraka u pravcu stolice,
pored prozora. Uhvatila se za nju i polako okrenula. Sručila se u nju s
uzdahom zadovoljstva i olakšanja.
„Znam da nije bogzna šta.“
„Da li se šališ? To je čudesno.“ Dodao sam joj ledeno hladnu čašu koka-
kole. Natakao sam krišku limuna na rub čaše, sreće radi. „Svakog dana sve
više ćeš napredovati.“
Bili smo sami. Dženi je otišla da završi s pakovanjem, iako je meni
izgledalo da je taj posao već gotov. Astridin kaput ležao je na krevetu.
„Mislim da ti dugujem koliko i gospodinu Džejkobsu.“
„To nije istina.“
„Ne laži, Džejmi. Nos će ti porasti. Pčele će ti izujedati kolena. Sigurna sam
da dobija hiljade pisama s molbama za izlečenje. Ne mislim da je slučajno
izdvojio moje iz gomile. Jesi li ti zadužen za čitanje prepiske?“
„Nisam. To je radio Al Stemper, ljubimac tvoje prijateljice Dženi. Čarli je
kasnije stupio u vezu sa mnom.“
„Došao si“, rekla je. „Došao si, posle toliko godina. Zašto si to učinio?“
„Zato što sam morao. Ne mogu ti to bolje objasniti. U jednom trenutku
bila si mi sve na svetu.“
„Nisi mu ništa obećao? Nije bilo... kako se ono kaže tante za kukuriku?“
„Ni u kom slučaju.“ Slagao sam ne trepnuvši. Zavisničke godine načinile
su me dobrim lažovom. Istina je da se takve veštine nikad ne zaboravljaju.
„Dođi ovamo. Stani pored mene.“
Poslušao sam je. Bez stida i oklevanja položila je ruku na prednji deo
mojih farmerki. „Bio si nežan s ovim“, rekla je. „Veliki broj dečaka ne bi bio.
Nisi imao iskustva, ali si našao načina da budeš obziran. I ti si meni bio sve
na svetu.“ Spustila je ruku. Pogledala me je očima koje više nisu bile tupe, niti
zamagljene bolom. Bile su pune života. I zabrinute. „Obećao si. Znam da jesi.
Neću te pitati šta, ali budi pažljiv s njim ako si me ikad voleo. Dugujem mu
život. Teško mi je što moram da kažem da verujem da je opasan. Mislim da i
ti veruješ u to.“
Izgleda da nisam bio tako vešt lažov. Ili je jasnije sagledavala svet otkad je
izlečena.
„Astrid, zalud brineš.“
„Pitam se... mogu li dobiti poljubac, Džejmi? Dok smo sami? Znam da ne
izgledam bogzna kako, ali...“
Spustio sam se na koleno - ponovo sam se osećao kao prosac - da bih je
poljubio. Ne, nije izgledala bogzna kako, ali je obarala s nogu u poređenju s
jutrošnjim izdanjem. Poljubac je ipak bio samo trljanje kože uz kožu. U pepelu
nije ostalo nimalo žara. Tako sam ga doživeo. I dalje smo bili vezani jedno za
drugo. Džejkobs nas je vezivao.
Pomilovala me je po potiljku. „Kosa ti je još divna, bez obzira na sedine.
Život nam ostavlja toliko malo. Tebi je poštedeo kosu. Zbogom, Džejmi. I
hvala ti.“
Sutradan, nešto pre jedan po podne stigao sam u Denver, uprkos promeni
aviona u Sinsinatiju. Kad je putovanje kroz vreme u pitanju, ništa se ne može
porediti s letenjem na zapad, mlažnjakom. Uključio sam telefon i video da
imam dve poruke. Prva je bila od Dženi. Rekla je da je sinoć zaključala vrata
Astridine spavaće sobe pre no što je otišla na spavanje i da nije čula ništa sa
sprave za nadziranje beba. Astrid je mirno spavala kad se Dženi probudila u
pola sedam.
„Pojela je meko kuvano jaje i dva tosta za doručak. Kako je izgledala...
morala sam da podsećam sebe da ne sanjam.“
To je bila dobra poruka. Loša je stigla od Brajane Donlin - sada Brajane
Donlin Hjuz. Ostavila ju je samo nekoliko minuta pre nego što je moj avion
sleteo. „Robert Rajvard je mrtav, Džejmi. Ne znam detalje.“ Dobavila ih je do
večeri.
Bolničarka joj je rekla da većina ljudi koji uđu u Gads Ridži ne izlaze živi
odande. To se nesumnjivo odnosilo na dečaka koga je pastor Deni izlečio od
mišićne distrofije. Pronašli su ga u njegovoj sobi. Obesio se o farmerke.
Ostavio je poruku: Neprestano vidim proklete. Red se proteže unedogled.
XII
Za: Džejmija
Od: Bri
Tema: Samo da znaš
Oštampao sam i dva puta pročitao njeno pismo. Zatim sam guglao De
Vermis Mysteriis i pronašao sve što mi je Bri navela u imejlu, kao i nešto što
nije. Neko je, na blogu posvećenom starim knjigama Mračni tomovi o magiji i
činima, nazvao grimoar Ludviga Prina najopasnijom knjigom ikad napisanom.
Izašao sam iz stana, prošetao oko bloka i kupio paklicu cigareta prvi put od
kratkog flerta s duvanom na koledžu. U mojoj zgradi pušenje je zabranjeno.
Seo sam na stepenice ispred ulaza i zapalio. Zakašljao sam se kad sam
povukao prvi dim. Zavrtelo mi se u glavi. Pomislio sam: Ovo bi ubilo Astrid da
Čarli nije intervenisao.
Da. Čarli i njegova čudesna izlečenja. Čarli koji je uhvatio tigra za rep i nije
želeo da ga pusti.
Nešto se desilo, rekla je Astrid u mom snu. Govorila je kroz cerekanje lišeno
svake veselosti. Nešto se desilo i Majka će uskoro biti ovde.
Kasnije, nakon što je Džejkobs propustio svoj tajni elektricitet kroz njenu
glavu, kazala je: Postoje vrata u zidu. Vrata pokrivena bršljanom. Bršljan je
mrtav. Ona čeka. Kad ju je Džejkobs pitao o kome govori, rekla mu je: Ne ona
koju bi ti hteo.
Mogu da prekršim obećanje, pomislio sam, bacajući cigaretu. Ne bi bilo prvo.
To je istina, ali to nije važilo za ovo. Ovo obećanje nisam mogao da
prekršim.
Ušao sam u zgradu. Zdrobio sam paklicu cigareta. Bacio sam je u kantu za
smeće pored poštanskih sandučića. Okrenuo sam broj Brijinog mobilnog kad
sam se našao u stanu. Hteo sam da ostavim poruku. Odgovorila je. Zahvalio
sam se na imejlu. Rekao sam da ne nameravam da ikad vidim Čarlsa
Džejkobsa. Izrekao sam tu laž bez osećaja krivice ili oklevanja. Njen suprug je
imao pravo. Moraće da ostavi sve o Džejkobsu iza sebe. Iz istog razloga
lagaću i Hjua Jejtsa kad kucne čas da se vratim u Mejn i ispunim obećanje.
Dvoje tinejdžera zaljubili su se nekada davno, do ušiju, kako samo
tinejdžeri mogu. Nekoliko godina kasnije vodili su ljubav u polurazrušenoj
kolibi dok se grmljavina valjala po nebesima, a munje sevale - sve u stilu
Viktorije Holt.11 Čarls Džejkobs spasao ih je od plaćanja pune cene
dugogodišnje zavisnosti. Bio sam njegov dvostruki dužnik. Siguran sam da
vam je to jasno. Mogao sam da prekinem sve veze s njim, ali bi tako nešto
zahtevalo prenebregavanje znatno krupnije istine: I mene je mučila
radoznalost. Bog nek mi je u pomoći. Hteo sam da vidim kako podiže
poklopac Pandorine kutije i baca pogled unutra.
Džo Kupo nije pogrešio kad je najavio vrućinu. Stigla je u subotu po podne.
Vazduh je već bio sparan kad sam u nedelju u pola osam seo u iznajmljeni
automobil. Saobraćaj je bio veoma slab. Brzo sam stigao do Kozje planine. Na
putu do glavne kapije primetio sam da je skretanje ka Skajtopu ponovo
otvoreno i da je čvrsta drvena kapija gurnuta u stranu.
Čuvar Sem me je čekao, ali više nije bio u uniformi. Sedeo je na spuštenim
zadnjim vratima kamioneta u farmerkama i jeo đevrek. Pažljivo ga je spustio
na ubrus kad sam se zaustavio. Prišao je mom automobilu.
„Zdravo, gospodine Mortone. Poranili ste.“
„Nema gužve u saobraćaju“, rekao sam.
„Nego šta. Leti je ovo najbolje vreme za putovanje. Narod će pohrliti
kasnije. Krenuće na plaže.“ Pogledao je u nebo, gde je plavetnilo već bledelo,
ustupajući pred maglovitom belinom. „Nek se samo peku i nek se trude da
dobiju rak kože. Biću kod kuće, gledaću Sokse, u rashlađenoj sobi.“
„Smena vam se uskoro završava?“
„Ovde više neće biti smena za bilo koga od nas“, rekao je. „Moja će se
završiti kad budem pozvao gospodina Džejkobsa da bih ga obavestio o
vašem dolasku. Posao će nakon toga biti gotov.“
„Pa, uživajte u ostatku leta.“ Pružio sam mu ruku.
Prodrmao ju je. „Znate li šta smera? Znam da čuvam tajnu. Zaklet sam na
diskreciju, znate.“
„Znam koliko i vi.“
Namignuo mi je kao da hoće da kaže da nije tako naivan. Mahnuo mi je da
prođem. U retrovizoru sam video kako podiže đevrek, zatvara zadnja vrata
kamioneta i seda za volan. Zamakao sam za prvu krivinu.
Posao će biti gotov.
Eh da sam ja mogao to da kažem.
Džejkobs je polako i oprezno silazio stepenicama na verandi da bi me
dočekao. U levoj ruci držao je štap. Usta su mu se iskrivila. Video sam samo
jedan automobil na parkingu. Prepoznao sam gradski subaru. Na zadnjem
kraju imao je nalepnicu s natpisom SPASITE JEDAN ŽIVOT, VI STE HEROJ,
SPASITE HILJADU, VI STE MEDICINSKA SESTRA. Smesta sam se
oneraspoložio.
„Džejmi! Lepo je videti te opet!“ Zaplitao je jezikom. Pružio mi je ruku
kojom nije držao štap. Uložio je dosta napora u taj pokret. Pravio sam se da je
ne primećujem.
„Ako je Astrid ovde, otići će. Otići će smesta“, rekao sam. „Varaš se ukoliko
misliš da blefiram.“
„Smiri se, Džejmi. Astrid je dvesta kilometara odavde. Nastavlja da se
oporavlja u svom udobnom gnezdašcetu, severno od Roklanda. Njena
prijateljica Dženi ljubazno se složila da mi pomogne da završim posao do
kraja.“
„Nekako sumnjam da ljubaznost ima bilo kakve veze s tim. Ispravi me ako
grešim.“
„Uđi. Napolju je već vruće. Kasnije ćeš se preparkirati.“
Sporo se peo uz stepenice, čak i pomoću štapa. Morao sam da ga pridržim
kad se zateturao. Ruka koju sam uhvatio svela se na kost s tankim kožnim
omotačem. Dahtao je kad smo stigli do vrha stepeništa.
„Moram da se odmorim“, rekao je i utonuo u najbližu stolicu za ljuljanje na
verandi.
Posmatrao sam ga naslonjen na ogradu.
„Gde je Rudi? Mislio sam da će on biti bolničar.“
Džejkobs me je počastio još više jednostranim osmehom. „Rudi i Norma
dali su otkaz nedugo posle isceliteljske sesije s gospođom Soderberg u
istočnoj sobi. U poslednje vreme teško je naći dobru poslugu. To se ne odnosi
na ovde prisutne, naravno.“
„Unajmio si Noultonovu.“
„Jesam. Na dobitku sam. Zaboravila je više o medicini no što će Rudi Keli
ikad znati. Hoćeš li mi dati ruku?“
Pomogao sam mu da se uspravi na noge. Ušli smo u rashlađenu kuću.
„U kuhinji ćeš naći sok i pecivo. Posluži se. Pronaći ćeš me u glavnom
predvorju.“
Nisam dirao pecivo, ali sam nasuo čašicu soka od pomorandže iz bokala u
ogromnom frižideru. Vratio sam ga na mesto i pregledao zalihe. Bilo je
dovoljno hrane za desetak dana. Dve nedelje, ako povedemo računa. Hoćemo
li toliko vremena provesti ovde, ili će Dženi Noulton ili moja malenkost otići
u nabavku u Jarmut, verovatno najbliži grad sa supermarketom?
Usluge bezbednosne kompanije su otkazane. Džejkobs je pronašao
zamenu za bolničara - što me nije sasvim iznenadilo, s obzirom na njegovo
sve krhkije zdravlje - ali ne i za kućepaziteljku, što me je (zajedno s drugim
činiocima) upućivalo na zaključak da mu Dženi sprema obroke i verovatno
menja posteljinu. U odmaralištu nas je bilo samo troje. Tako sam tad mislio.
Ispostavilo se da nas je četvoro.
Ujutru tridesetog jula probudio sam se malo posle pet ujutru. Učinilo mi se da
sam nešto čuo u prizemlju. Procenio sam da je to ostatak mog sna i ponovo
legao i zatvorio oči. Tonuo sam u san kad sam ponovo čuo tihi zveket.
Podsećao je na zveckanje kuhinjskog posuđa.
Ustao sam, obukao farmerke i požurio u prizemlje. Kuhinja je bila prazna.
Ugledao sam nekog kroz prozor. Silazio je zadnjim stepenicama pored rampe
za utovar. Izašao sam na vreme da ugledam kako Dženi Noulton seda za volan
golf kolica s natpisom ODMARALIŠTE KOZJA PLANINA. Na sedištu kraj nje
bila je činija sa četiri jajeta.
„Dženi! Čekaj!“
Krenula je. Osmehnula se kad me je prepoznala. Zaslužila je peticu zbog
tog napora, iako osmeh nije ličio ni na šta. Izgledala je deset godina starije
nego kad sam je poslednji put video. Tamni podočnjaci poručivali su mi da
nisam jedina osoba bez sna u odmaralištu. Prestala je da boji kosu. Imala je
pet centimetra sedina ispod sjajnocrne farbe.
„Probudila sam te, zar ne? Izvini, ali sam si kriv. Mašina za pranje sudova
puna je lonaca i šerpi. Zakačila sam ih laktom. Zar te majka nije naučila da je
koristiš?“
Odgovor na to pitanje bio je nije, zato što je nismo imali. Majka me je
naučila da je lakše ostaviti da se sudovi sasvim osuše na vazduhu, sve dok ih
nema previše. Ali nisam bio raspoložen za raspravu o higijeni u kuhinji.
„Šta radiš ovde?“
„Došla sam po jaja.“
„Znaš da te nisam to pitao.“
Skrenula je pogled. „Ne mogu da ti kažem. Dala sam reč. Zapravo,
potpisala sam ugovor.“ Nasmejala se bez imalo veselja. „Ne verujem da bi se
održao na sudu, ali nameravam da ga poštujem. Dužna sam, baš kao i ti. Sem
toga, uskoro ćeš saznati.“
„Hoću da znam sada.“
„Moram da idem, Džejmi. Ne želi da razgovaramo. Naljutiće se ako sazna
za ovo. Htela sam nekoliko jaja. Poludeću ako vidim još jednu činiju
kukuruznih pahuljica.“
„Možeš da se odvezeš do Fud Sitija u Jarmutu i kupiš koliko god hoćeš jaja,
ako tvoj auto nema crknuti akumulator.“
„Ne idem nikud dok ne bude gotovo. Ni ti. Nemoj ništa da me pitaš.
Moram da držim reč.“
„Zbog Astrid.“
„Pa... plaća me mnogo za malo rada, dovoljno da se penzionišem. Ipak,
uglavnom ovo činim zbog Astrid.“
„Ko se brine o njoj, dok si ovde? Neko bi trebalo to da radi. Ne znam šta ti
je Čarli rekao, ali posle njegovih tretmana ponekad se javljaju propratni
efekti, i oni mogu biti...“
„Dobro je zbrinuta, ne moraš da se brineš zbog toga. Imamo... dobre
prijatelje u lokalnoj zajednici.“
Osmeh joj je ovog puta bio jači, prirodniji. Konačno sam shvatio.
„Vi ste ljubavnice, zar ne? Ti i Astrid?“
„Partnerke. Zakazale smo venčanje nedugo nakon što su istopolni brakovi
legalizovani u Mejnu. Odmah zatim se razbolela. Samo to ti mogu reći. Idem.
Ne mogu dugo da odsustvujem. Ne brini, ostavila sam ti dovoljno jaja.“
„Zašto ne možeš dugo da odsustvuješ?“
Odmahnula je glavom. Izbegavala je moj pogled. „Moram da idem.“
„Da li si bila ovde kad smo razgovarali telefonom?“
„Nisam... ali znala sam da ću biti.“
Gledao sam kako se spušta nizbrdo. Točkovi kolica za golf ostavljali su
tragove na dijamantskoj rosi. Ti dragulji neće dugo opstati. Dan tek što je
počeo, a već je bilo dovoljno toplo da mi znoj izbije ispod pazuha i na čelu.
Nestala je među drvećem. Znao sam da bih našao stazu ukoliko bih krenuo za
njom. I da bih, ako bih krenuo stazom, stigao do kolibe. Onde gde sam u
drugom životu ležao bok uz bok i grudi uz grudi sa Astrid Soderberg.
Prizemlje se, nedugo posle deset ujutru, dok sam čitao delo Tajanstveni
događaji u Stajlsu (jednu od najdražih knjiga pokojne sestre), ispunilo
zvonjavom Džejkobsove spravice. Popeo sam se do Apartmana Kuper. Nadao
sam se da ga neću pronaći kako leži na podu sa slomljenim kukom. Uzalud
sam se brinuo. Bio je odeven i oslonjen na štap. Gledao je kroz prozor.
Okrenuo se prema meni. Osmotrio me je blistavim očima.
„Mislim da bi danas mogao biti naš dan“, rekao je. „Budi spreman.“
Ali nije bio. Kad sam mu doneo večeru - ječmenu supu i sendvič sa sirom -
televizor se nije čuo, a on nije hteo da otvori vrata. Povikao mi je kroz njih da
odem, kao jogunasto dete.
„Moraš da jedeš, Čarli.“
„Potrebni su mi mir i tišina! Ostavi me na miru!“
Vratio sam se oko deset uveče, s namerom da oslušnem ispred vrata.
Pitaću ga želi li tost pre no što zaspi, ako budem čuo televizor. Televizor je
bio isključen, ali je Džejkobs bio budan. Razgovarao je s nekim telefonom.
Govorio je preglasno, kao i svi ljudi koji slabije čuju.
„Neće otići dok ne budem spreman! Postaraj se za to! Zbog toga te
plaćam, stoga se postaraj za to\“
Problemi - po svoj prilici sa Dženi. Bila je blizu odluke da digne ruke. Htela
je da ode negde. Povratak dole na istok, u dom koji je delila sa Astrid, bio je
najverovatnije odredište, sve dok mi nije palo na pamet da je razgovarao s
njom. Šta bi to značilo? Jedino što mi je palo na pamet bilo je da glagol otići
obično ima posebno značenje za ljude Džejkobsovog godišta.
Otišao sam a da nisam zakucao na vrata njegovog apartmana.
Ono što je čekao - što smo svi čekali - stiglo je sutradan.
U sobi gde je Meri Fej umrla postojao je jedan prozor okrenut istoku. Oluja je
nastala gotovo punom snagom. Nisam video ništa izuzev iscepane srebrne
kišne zavese. Soba je bila gnezdo seni, uprkos stonoj lampi. Levim ramenom
očešao sam se o orman koji je Džejkobs pomenuo, ali nisam pomislio na
revolver u najvišoj fioci. Svu pažnju usmerio sam na nepomičnu priliku
poleglu po bolničkom krevetu. Video sam je u celini, zato što su brojni
monitori bili isključeni, a postolje s intravenoznim rastvorom gurnuto u
ćošak.
Bila je divna. Smrt je zbrisala sve tragove bolesti koja joj je napala mozak.
Njeno nagore okrenuto lice - alabasterska koža obrubljena bogatom
kestenjastom kosom - izgledalo je savršeno. Sklopila je oči. Guste trepavice
polegle su po obrazima. Usne su joj bile blago rastvorene. Prekrivač je bio
navučen do njenih ramena. Prekrštene ruke ležale su na njemu, iznad grudi.
Setio sam se poezije, sa srednjoškolskih časova engleskog: Klasični lik tvoj,
divne vlasi... Od statue sad stojiš nemlje...15
Dženi Noulton kršila je ruke pored odskora besposlenih veštačkih pluća.
Munja je sevnula. U njenoj svetlosti video sam gvozdenu šipku na
Skajtopu. Uzdizala se kao i pre bogzna koliko godina. Izazivala je svaku oluju
da se okomi na nju punom snagom.
Džejkobs mi je pružio kutiju. „Pomozi mi, Džejmi. Moramo biti brzi. Uzmi
je i otvori. Ja ću učiniti ostalo.“
„Nemoj“, reče Dženi iz svog ugla. „Za ljubav božju, pusti je da počiva u
miru.“
Džejkobs je možda nije čuo od dobujuće kiše i vrištećeg vetra. Ja jesam, ali
sam odlučio da prenebregnem njene reći. Eto kako zazivamo propast na sebe
- zanemarujući glas koji nas preklinje da stanemo. Da stanemo dok još ima
vremena.
Otvorio sam kutiju. U njoj nije bilo šipki, niti kontrolne jedinice. Njihovo
mesto zauzela je metalna traka, tanka kao pantljika na devojačkim cipelama.
Džejkobs ju je pažljivo izvadio - i nežno povukao. Video sam da se rasteže.
Zelena svetlost zaigrala je oko nje kad je sledeća munja sevnula, ponovo
najavljena tihim škljocanjem. Zbog nje je traka izgledala kao nešto više od
mrtvog metala. Podsećala je na zmiju.
Džejkobs je rekao: „Gospođice Noulton, podignite joj glavu.“
Odmahnula je glavom tako snažno da joj se kosa razletela oko lica.
Uzdahnuo je. „Džejmi. Učini to.“
Prišao sam krevetu korakom mesečara. Setio sam se Patriše Farmingdejl,
koja sipa so u oči, Emila Klajna, koji jede zemlju, i Hjua Jejtsa, koji je video
kako gigantski mravi zamenjuju vernike u šatri pastora Denija. Pomislio sam:
Svako izlečenje ima svoju cenu.
Čuo sam još jedno škljoc i ugledao novu munju. Grmljavina se razlegla,
potresajući kuću. Lampa pored uzglavlja se ugasila. Senke su na trenutak
osvojile sobu. Uključio se generator.
„Brzo!“, prostenjao je Džejkobs. Video sam opekotine na njegovim
dlanovima. Nije ispustio traku, njegov poslednji provodnik, put do potestas
magnum universum-a. Verovao sam (i još verujem) da ga ni smrt od
električnog udara ne bi nagnala da je pusti. „Brzo, pre nego što munja udari u
šipku!“
Podigao sam glavu Meri Fej. Kestenjasta kosa pala je s tog savršenog (i
savršeno mirnog) lica. Prosula se po jastuku kao tamna plima. Čarli se našao
pored mene. Sagnuo se. Disao je teško i isprekidano. Dah mu je zaudarao na
starost i bolest. Palo mi je na pamet da je mogao sačekati nekoliko meseci i iz
prve ruke saznati šta je iza vrata. Ali nije to hteo. U srcu svake religije je sveta
tajna koja pothranjuje verovanje i podstiče odanost, čak i do tačke
mučeništva. Da li je želeo da zna šta leži iza vrata smrti? Jeste. Ali je pre svega
težio - verujem to iz sveg srca - da odgonetne tu tajnu. Da je izvuče na
svetlost, podigne i vrisne: Evo je! Zbog nje su započeti toliki krstaški ratovi i
počinjena tolika ubistva u ime božje! Evo je, i kako vam se sviđa?
„Njena kosa... podigni joj kosu.“ Obratio se ženi šćućurenoj u uglu
optužujućim glasom: „Prokleta da si, rekao sam ti da je skratiš!“
Dženi je ćutala.
Podigao sam kosu Meri Fej, meku i tešku kao bala svile. Znao sam zašto je
Dženi nije skratila. Nije imala srca za tako nešto.
Džejkobs je prebacio tanku metalnu traku preko Merinog čela. Čvrsto je
nalegla u udubljenja na slepoočnicama.
„Dobro je“, rekao je kad se uspravio.
Nežno sam položio glavu mrtve žene na jastuk. Utešna misao javila mi se
dok sam gledao tamne trepavice koje su milovale obraze: neće uspeti.
Isceljenja su jedno, a oživljavanje žene koja je mrtva petnaest minuta - ne, pre
će biti pola sata - sasvim nešto drugo. Tako nešto jednostavno nije moguće.
Ako udar munje nabijene milionima volti i učini nešto - ukoliko prouzrokuje
trzanje prsta ili okretanje glave - to će biti samo besmisleni pokret uporediv s
trzajem noge mrtve žabe, pokrenute elektricitetom iz baterije. Čemu se
nadao? I da je njen um bio savršeno zdrav, sad bi propadao u njenoj lobanji.
Smrt mozga je nepovratna. Čak i ja sam to znao.
Ustuknuo sam za korak. „I šta sad, Čarli?“
„Čekaćemo“, rekao je. „Nećemo dugo.“
Lampa pored kreveta se, tridesetak sekundi kasnije, ugasila po drugi put.
Više nisam mogao da čujem urlik generatora ispod urlanja vetra. Lampa više
nije zasijala. Džejkobs je izgubio zanimanje za Meri Fej otkad joj je namakao
metalnu traku oko glave. Zurio je kroz prozor, s rukama prekrštenim na
leđima, kao brodski kapetan na komandnom mostu. Gvozdena šipka nije se
videla od razgoropađene kiše - ni u obliku senke - ali videćemo je čim munja
udari u nju. Ako udari. Dosad nije. Možda ima boga, pomislio sam. Možda je
rešio da omete planove Čarlsa Džejkobsa.
„Šta je kontrolna kutija?“, pitao sam. „Gde je veza sa šipkom na grebenu?“
Pogledao me je kao imbecila. „Sila koja počiva u pozadini munje ne može
se kontrolisati. Pretvorila bi čak i titanijumsku kutiju u gomilicu pepela. Što
se veze tiče... to si ti, Džejmi. Zar još nisi pogodio zašto si ovde? Jesi li
pomislio da sam te doveo ovamo da bi mi pripremao obroke?“
Nisam mogao da shvatim zašto nisam ranije dokučio istinu koju je
upravo prevalio preko usana. Tajni elektricitet nikada nije napustio ni mene,
niti bilo koga od ljudi koje je pastor Deni izlečio. Ponekad je spavao, kao
bolest koja se dugo krila u mozgu Meri Fej. Ponekad bi se budio, terajući vas
da jedete zemlju, sipate so u oči ili da se obesite nogavicom pantalona. Mala
vrata otvarala su se s dva ključa. Meri Fej je bio jedan.
Ja sam bio drugi.
„Čarli, moraš da prestaneš s ovim!“
„Da prestanem? Jesi li poludeo!?“
Ne, pomislio sam, ti si poludeo. Ja sam se dozvao pameti.
Nadao sam se da nije prekasno.
„Nešto vreba s druge strane. Astrid je to nešto nazvala Majkom. Mislim da
ne želiš da je vidiš i znam da ja ne želim.“
Sagnuo sam se da bih skinuo metalnu traku s čela Meri Fej. Zgrabio me je
u medveđi zagrljaj i odvukao od nje. Imao je tanušne ruke. Očekivalo bi se da
se lako oslobodim, ali nisam mogao. Ne iz prve. Držao me je snagom
crpljenom iz bolesne opsesije.
Vetar je najedanput izgubio snagu dok smo se borili u sumornoj, senkama
ispunjenoj sobi. Kiša se proredila. Ponovo sam ugledao šipku kroz prozor i
rečice koje su tekle naborima granitne izbočine zvane Skajtop.
Hvala bogu, pomislio sam. Oluja prolazi.
Prestao sam da se borim baš kad je trebalo da se oslobodim. Tako sam
izgubio priliku da sprečim grozno skrnavljenje pre no što je počelo. Oluja se
nije okončala. Samo je uzela vazduh pre početka najgoreg napada. Vetar je
ponovo nahrupio, ovog puta uraganskom silinom. U deliću sekunde pre
sevanja munje osetio sam isto što i onog dana kad sam ovde došao sa Astrid.
Sve dlake na telu su mi se nakostrešile. Imao sam utisak da se vazduh u sobi
preobrazio u ulje. Ovog puta nisam čuo škljoc, već glasno PUC, slično hicu iz
malokalibarke. Dženi je užasnuto vrisnula.
Izlomljena vatrena grana sinula je iz oblaka i pogodila gvozdenu šipku na
Skajtopu. Poplavela je. Mnogobrojni hor vrištećih glasova ispunio mi je glavu.
Shvatio sam da čujem sve koje je Čarls Džejkobs ikada izlečio, uza sve što je
ikad uslikao Munjevitim portretima. Nisam čuo samo one koji su podlegli od
propratnih efekata, već sve, hiljade njih. Poludeo bih da se vriska produžila
makar deset sekundi. Agonični glasovi su bledeli, naporedo s električnom
vatrom oko šipke, koja je sijala tupim crvenim sjajem, kao gvožđe za
žigosanje izvađeno iz vatre.
Grmljavina se valjala, a kiša padala u zastorima, praćena dobovanjem
grada.
„O, bože!“, vrisnula je Dženi. „O bože, pogledajte to!“
Traka oko glave Meri Fej isijavala je sjajnom pulsirajućom zelenom
bojom. Video sam je ne samo očima. Bila je duboko u mom umu, zato što sam
bio veza. Bio sam provodnik. Sjaj je počeo da bledi. Nova munja udarila je u
šipku. Hor je ponovo vrisnuo. Traka je ovog puta prešla put od zelene do
blistavobele, previše zaslepljujuće da bi se gledalo u nju. Zažmurio sam i
pokrio uši rukama. Otisak trake opstao je u tami. Sad je bio eteričnoplav.
Unutrašnji vrisci su utihnuli. Otvorio sam oči i video da i sjaj iz trake
bledi. Džejkobs je zurio u leš Meri Fej raširenim, fasciniranim očima. Bale su
mu kapale niza zamrznutu stranu usta.
Grad na izdisaju mahnito je zadobovao pre no što se utišao. Kiša je počela
da jenjava. Video sam kako se munja račva u drveću iza Skajtopa, ali se oluja
kretala prema istoku.
Dženi je izletela iz sobe. Ostavila je otvorena vrata. Čuo sam kako udara u
nešto, u prolazu kroz dnevni boravak i zaglušni udarac kad su se ulazna vrata
- ona koja sam jedva zatvorio - otvorila i tresnula o zid. Otišla je.
Džejkobs nije obraćao pažnju na tu buku. Presamitio se preko mrtve žene,
koja je ležala zatvorenih očiju, dok su joj duge trepavice milovale obraz. Traka
je sad bila samo komad mrtvog metala. U senovitoj sobi nije ni sijala. Ako ju
je opekla po čelu, trag je bio ispod nje. Mislio sam da nije. Namirisao bih
izgorelo meso.
„Probudi se“, reče Džejkobs. Povikao je kad je odgovor izostao. „Probudi
se!“ Prodrmao joj je ruku - isprva nežno, a zatim snažnije. „Probudi se!
Probudi se, prokletstvo, probudi se!“
Glava joj se ljuljala s jedne na drugu stranu, kao da upućuje odrečan
odgovor dok ju je drmusao.
„PROBUDI SE, KUČKO! PROBUDI SE!“
Izvući će je iz kreveta i baciti na pod ako ga ne zaustavim. Više nisam
mogao da podnesem skrnavljenje. Uhvatio sam ga za desno rame i odgurnuo
od leša. Zateturali smo se unazad u grotesknom plesu i tresnuli o orman.
Okrenuo se prema meni. Lice mu je bilo puno besa i ozlojeđenosti. „Pusti
me! Pusti me! Spasao sam tvoj bedni beskorisni život i zahtevam da...“ Nešto se
desilo.
Iz kreveta je doprlo tiho zujanje. Olabavio sam stisak. Leš je ležao kao i pre,
samo raširenih ruku, zahvaljujući Čarlijevom drmusanju.
To je samo vetar, pomislio sam. Siguran sam da bih s vremenom ubedio
sebe u to. Začulo se opet, pre no što sam mogao pokušati. Žena na krevetu je
tiho zujala.
„Vraća se“, reče Čarli. Izbečio je i raširio oči, kao žaba u rukama okrutnog
deteta. „Oživljava. Živa je.“
„Nije“, rekao sam.
Možda me je čuo, ali nije mario za moje reči. Svu pažnju usmerio je na
ženu u krevetu, na bledi oval njenog lica duboko zaronjenog u plivajuće seni
koje su ispunile sobu. Teturao se prema njoj kao Ahab na palubi Pikvoda,
vukući povređenu nogu. Isplazio je jezik na zdravoj strani usta. Stenjao je,
boreći se za vazduh.
„Meri“, rekao je. „Meri Fej!“
Ponovo se čulo tiho i neskladno zujanje. Oči su joj ostale zatvorene, ali
sam na sopstveni hladni užas shvatio da vidim kako se miču ispod kapaka,
kao da je snevala u smrti.
„Čuješ li me?“ Glas mu je bio suv od gotovo lascivne ljubopitljivosti. „Daj
mi znak ako me čuješ!“
Zujanje se nastavljalo. Džejkobs je spustio dlan na njenu levu dojku.
Okrenuo se prema meni. Nisam mogao da verujem da se osmehivao. U
pomrčini je ličio na iscerenu lobanju.
„Srce joj ne kuca“, rekao je. „A ipak živi. Ona živi.“
Ne, pomislio sam. Ona čeka. I čekanju če uskoro doći kraj.
Džejkobs se okrenuo prema njoj. Spustio je poluzamrznuto lice dok nije
stiglo na desetak centimetara od lica mrtve žene - Romeo sa svojom Julijom.
„Meri! Meri Fej! Vrati nam se! Vrati se i reci gde si bila!“
Teško mi je da razmišljam o onom što se zatim dogodilo, a još teže da
pišem o tome. Obavezan sam da to učinim, ako ni zbog čega drugog, a ono
bar da bih upozorio svakog ko razmišlja o izvođenju sličnog eksperimenta.
Nadam se da će se predomisliti kad pročita ovo svedočanstvo.
Otvorila je oči.
Meri Fej je otvorila oči, ali one više nisu bile ljudske. Munja je zdrobila
bravu na vratima koja nisu smela biti otvorena. Majka je prošla kroz njih.
Njene oči isprva su bile plave. Jarkoplave. U njima nije bilo ničeg. Bile su
potpuno prazne. Gledale su u tavanicu kroz Džejkobsovo ljubopitljivo lice,
kroz tavanicu i oblačno nebo. Zatim su se vratile. Opazile su ga. Neko
razumevanje - neko poimanje - pojavilo se u njima. Ponovo je zazujala, iako
nisam video da udiše. Zašto bi? Bila je mrtva... izuzev tih neljudskih
prodornih očiju.
„Gde si bila, Meri Fej?“ Glas mu je drhtao. Pljuvačka je nastavila da curi s
ukočene strane njegovih usta, praveći mrlje na posteljini. „Gde si bila, šta si
tamo videla? Šta čeka iza smrti? Šta je na drugoj strani? Reci mi!“
Glava je počela da joj pulsira, kao da je mrtvi mozak u njoj postao suviše
veliki za svoje kućište. Oči su joj potamnele, prvo do nijanse lavande, a zatim
do purpura i indiga. Rastvorila je usne u osmeh koji se proširio u kez.
Pokazala nam je sve zube. Jedna ruka pohrlila joj je preko pokrivača kao pauk
i zgrabila Džejkobsa za zglob. Zastenjao je od hladnog stiska i zamahnuo
slobodnom rukom da bi uspostavio ravnotežu. Prihvatio sam je. Nas troje -
dvoje živih, jedan mrtav - spojili smo se. Glava joj je pulsirala na jastuku. Rasla
je. Naduvavala se. Više nije bila lepa, niti ljudska.
Soba nije izbledela. Još je bila tu, ali sam video da se radi o iluziji. Kolibica
je bila iluzija kao i Skajtop i odmaralište. Čitav živi svet bio je iluzija. Ono što
sam smatrao stvarnošću bilo je obično platno, tanko kao stara najlonska
čarapa.
Iza njega je bio pravi svet.
Bazaltni blokovi uzdizali su se ka crnom nebu punom urlajućih zvezda.
Pomislio sam da su blokovi ostaci ogromnog uništenog grada. Uzdizao se u
golom krajoliku. Golom, ali ne i praznom. Široka i naizgled beskrajna kolona
nagih ljudskih bića vukla se po njemu, oborene glave i drhtavih nogu. Jeziva
parada protezala se sve do dalekog horizonta. Ljude su gonila mravolika
stvorenja, gotovo crna, tačnije tamnocrvena kao venska krv. Kad bi neko od
ljudi pao, mravoliko stvorenje bacilo bi se na njega. Grizlo bi ga i udaralo dok
se ne bi pridigao na noge. Video sam mladiće i starice. Video sam tinejdžerke
s bebicama u naručju. Video sam decu koja su pokušavala da pomognu jedno
drugom. I na svakom licu beše isti izraz tupog užasa.
Marširali su ispod urlajućih zvezda i padali. Kažnjavali su ih i mučili dok
se ne bi digli sa velikim, ali beskrvnim ranama od ujeda na nogama i
stomacima. Nisu krvarile, jer su bili mrtvi. Varljiva fatamorgana zemaljskog
života beše pocepana. Umesto raja koji su obećavali propovednici svih
religioznih zajednica čekao ih je mrtvi grad od kiklopskih kamenih blokova
ispod neba što je bilo samo još jedno platno. Urlajuće zvezde nisu bile zvezde,
već rupe. Urlici koji su se čuli iz njih poticahu od istinske potestas magnum
universum. Iza neba su prebivali entiteti. Bili su živi, svemoćni i potpuno
bezumni.
Propratni efekti su delići neke nepoznate egzistencije s one strane naših
života, rekao je Čarli. Ta egzistencija vrebala je iz blizine na ovom sterilnom
mostu, prizmatičnom svetu bezumne istine koja bi svakog muškarca ili ženu
oterala u ludilo, ako bi je ma i načas videli. Mravolika stvorenja služila su
velikim entitetima, baš kao što su marširajući, goli mrtvaci služili njima.
Možda grad uopšte nije bio grad, već mravinjak u kom su svi mrtvaci na
svetu porobljavani i proždirani. Da li su konačno i zauvek umirali, kad bi se to
dogodilo? Možda nisu. Nisam hteo, ali nisam mogao da se ne setim kupleta
koji je Bri citirala u imejlu. Ni mrtvi ne mogu počivati večno. Čak i smrt može
umreti, usred neznanih eona.
Negde u toj marširajućoj hordi behu Petsi Džejkobs i Prilepak Mori. Tamo
negde je i Kler koja zaslužuje raj, umesto kog je dobila sterilni svet ispod
šupljih zvezda, carstvo mrtvaca gde su mravlja stvorenja ponekad puzala, a
nekad stajala uspravno, lica nepodnošljivo sličnih ljudskim. Ovaj užas je
zagrobni život, i ne čeka samo zle ljude, već sve nas.
Zateturao sam se ka ludilu. Nudilo je olakšanje. Zamalo što mu se nisam
prepustio. Jedna ideja sačuvala mi je razum. Još se držim nje: postojala je
mogućnost da je prizor iz noćne more samo još jedna fatamorgana.
„Ne!“, povikao sam.
Mrtvaci u maršu okrenuli su se u pravcu mog glasa. Mravolika stvorenja
učinila su isto. Streljali su me gnusobnim (gnusobnim ali inteligentnim)
očima i škrgutali vilicama. Nebo iznad njih počelo je da se cepa s titanskim
parajućim zvukom. Kroz procep se probila ogromna crna noga pokrivena
pramičcima retkog krzna. Završavala se golemom kandžom od ljudskih lica.
Njen vlasnik je hteo jedno i samo jedno: da ućutka drski, odrečni glas.
Bila je to Majka.
„Ne!“, ponovo sam povikao. „Ne, ne, ne, ne!“
Naša veza s oživljenom mrtvom ženom uzrokovala je ovu viziju. Znao sam
to, iako sam bio u kandžama najdubljeg užasa. Džejkobs me je stiskao kao
mengelama. Ne bih se oslobodio na vreme da me je držao desnom - zdravom
- rukom. Stiskao me je oslabljenom levicom. Cimnuo sam svom snagom dok
se ta opscena noga pružala ka meni, a kandža od vrištećih lica grabila,
nameravajući da me povuče nagore, u nespoznatljivu vasionu užasa koji
čekaju iza crnog papirnatog neba. Kroz pukotinu u nebeskom svodu nazirao
sam luđačko svetlo i boje nenamenjene smrtnom oku. Boje behu žive. Osećao
sam kako pužu po meni.
Cimnuo sam još jednom, poslednji put. Oslobodio sam se Čarlijevog
stiska. Zakotrljao sam se unazad. Prazna ravnica, golemi razrušeni grad,
grabežljiva kandža - nestali su. Ponovo sam se našao u spavaćoj sobi kolibice,
opružen na podu. Moja stara mirodija u svakoj čorbi stajala je pored kreveta.
Meri Fej - ili koje god mračno stvorenje da je Džejkobs prizvao tajnim
elektricitetom u njen leš i mrtvi mozak - držalo ga je za ruku. Glava joj se
preobrazila u pulsirajuću meduzu s grubo nacrtanim ljudskim licem. Oči su
joj bile beživotno crne. Njen kez... rekli biste da niko ne može da se kezi od
uha do uha, da je to samo poslovica, ali je mrtva žena, koja više nije bila
mrtva, baš to činila. Donji deo njenog lica preobrazio se u drhtavu i migoljeću
crnu jamu.
Džejkobs je zurio u nju iskolačenim očima. Lice joj je bilo žućkasto-belo.
„Patriša? Petsi? Gde si? Gde je Mori?“
Ono je progovorilo po prvi i poslednji put.
„Otišli su da služe Velikim, u Ništavilo. Bez smrti, bez svetlosti, bez odmora.“
„Ne.“ Grudi su mu se trznule. Vrisnuo je. „Ne!“
Pokušao je da se otme. Ona, ono - čvrsto ga je držalo.
Iz razjapljenih usta mrtve žene pomolila se crna noga s pokretnom
kandžom na kraju. Kandža je bila živa - bila je lice. Poznato. To je bio Prilepak
Mori. Vrištao je. Čuo sam zloslutni šušketavi zvuk dok je noga prolazila
između njenih usana; još ga čujem u noćnim morama. Posegnula je, protegla
se i dodirnula posteljinu. Migoljila se na njoj kao odrani prst. Ostavljala je
poderotine iz kojih su se dizali pramičci dima. Crne oči onoga što je bila Meri
Fej bečile su se i širile. Prelile su preko korena nosa. Spojile su se u
jedinstveno ogromno oko koje je zurilo s tupom alavošću.
Čarli je trznuo glavom unazad. Krkljao je. Stajao je na prstima, kao da hoće
načiniti poslednji grčeviti napor da se iščupa iz stiska onoga što je
pokušavalo da se probije iz bezumnog nesveta, tako bliskog našem. Pao je na
kolena i napred, udarivši čelom o krevet. Izgledalo je kao da se moli.
Ono ga je pustilo i okrenulo neopisivu pažnju ka meni. Zbacilo je pokrivač.
Upinjalo se da se podigne. Crna insektolika noga još je virila iz razjapljene
gubice. Petsino lice pridružilo se Morijevom. Pretapala su se i migoljila.
Ustao sam oslanjajući se leđima na zid. Odgurivao sam se nogama.
Naduto, pulsirajuće lice Meri Fej je tamnelo, kao da je entitet u njoj davi.
Jedinstveno glatko crno oko je zurilo. Učinilo mi se da u njemu vidim odraz
kiklopskog grada i beskrajnu kolonu marširajućih mrtvaca.
Ne sećam se otvaranja najviše fioke ormana. Znam da mi se pištolj našao
u ruci. Verujem da bih stajao tamo i povlačio zaleđeni obarač da je pištolj bio
automatik s kočnicom. Stajao bih dok se ono ne bi podiglo i dogegalo preko
sobe da me zgrabi. Kandža bi me uvukla u razjapljena usta i u onaj drugi svet,
gde bih se suočio s neopisivom kaznom zbog hrabrosti da kažem jednu reč:
Ne.
Ali nije bio automatik, već revolver. Ispalio sam pet metaka. Četiri metka
su pogodila ono što se podiglo sa samrtne postelje Meri Fej. Imam razlog da
znam koliko sam hitaca tačno ispalio. Čuo sam urlik oružja, video sevanje iz
cevi u tami i osetio kako mi poskakuje u rukama, ali mi se činilo da se sve to
dešava nekom drugom. Ono se zanjihalo i palo unazad. Stopljena lica vrištala
su spojenim ustima. Sećam se da sam pomislio: Ne možeš ubiti majku mecima,
Džejmi. Ne, ne nju.
Prestalo je da se miče. Užas koji je izašao iz usta mlitavo je ležao na
jastuku. Lica Džejkobsove žene i sina su bledela. Pokrio sam oči i vrištao,
ponovo i iznova. Vrištao sam dok nisam promukao. Kad sam spustio ruke,
kandža je bila iščezla. I Majka je bila otišla.
Ako je ikada bila tu, reći ćete. Ne krivim vas zbog toga. I ja bih u to verovao
da nisam bio tamo. Ali bio sam. Mrtvaci su - bili tu. I ona je.
Sad je tu bila samo Meri Fej, žena čiji su večiti spokoj narušila četiri metka
ispaljena u njen leš. Ležala je rasute kose i razjapljenih usta. Video sam dve
rupe od metaka na njenoj spavaćici i još dva ispod nje, na pokrivaču,
nabranom oko bedara. Video sam i ogrebotine koje je ostavila ona jeziva
kandža, iako od nje nije bilo ni traga.
Džejkobs je lagano klizao ulevo. Sporo i sneno pružio sam ruku ka njemu.
Debelo sam zakasnio. Pao je na pod, postrance, savijenih kolena. Oči su mu
bile širom otvorene, ali već staklaste. Neizreciv užas bio je urezan na
njegovom licu.
Čarli, izgledaš kao čovek koji je dobio snažan elektrošok, pomislio sam.
Nasmejao sam se. O, koliko sam se smejao. Nagnuo sam se napred i obgrlio
kolena da ne bih pao. Taj smeh bio je gotovo nečujan - izgubio sam glas od
vrištanja - ali bio je iskren. Zato što je to bilo smešno; shvatate to, zar ne? Jak
elektrošok! Šokantno! Urnebesno!
Nisam skidao pogled s Meri Fej dok sam se tresao i grčio od smeha. Čekao
sam da se maljava crna noga opet pomoli iz njenih usta, da porodi ona
vrišteća lica.
Konačno sam se isteturao iz sobe smrti i prošao kroz dnevni boravak. Na
tepihu je bilo nekoliko slomljenih grana, koje je vetar naneo kroz vrata koja je
Dženi Noulton ostavila otvorena. Lomile su se kao krte kosti pod mojim
nogama. Hteo sam da ponovo vrisnem, ali sam bio previše umoran. Uh, bio
sam neizmerno umoran.
Nagomilani olujni oblaci udaljavali su se ka istoku, izbacujući sporadične
račvaste munje. Ulice Bernzvika i Friporta uskoro će biti poplavljene, a
odvodi privremeno zapušeni gradom. Šarena duga pružala se preko
Androskogina, između tamnih oblaka i mesta na kom sam stajao. Da li je bilo
duga, onog davnog dana, kad smo Astrid i ja došli ovamo?
Bog posla Noju znak u obliku duge, pevali smo četvrtkom uveče na
sastancima UMM-a, dok se Petsi Džejkobs ljuljala na klavirskoj stolici, s
kosom vezanom u rep. Duga je bila dobar znak. Poručivala je da je oluja
prošla. Pogled na ovu ispunio me je dubokim užasom i gađenjem zato što me
je podsećala na Hjua Jejtsa. Hjua i njegove prizmatike. Hjua koji je video
mravolika stvorenja.
Svet se smračio. Shvatio sam da sam na rubu nesvestice. I to je bilo dobro.
Možda će moj um izbrisati sve ovo kad se probudim. To bi bilo još bolje. Čak
bi i ludilo bilo bolje... dok god bi bilo bez Majke.
Smrt bi bila najbolja. Robert Rajvard je to znao; baš kao i Keti Mors. Setih
se revolvera. U burencetu je ostalo tane za mene, ali ni ono nije bilo rešenje.
Možda bi bilo da nisam čuo ono što je Majka rekla Džejkobsu: Bez smrti, bez
svetlosti, bez odmora.
Samo Veliki, rekla je.
U Ništavilu.
Kolena su mi popustila. Pao sam. Naslonio sam se na vrata. Tada sam se
onesvestio.
XIV
PROPRATNI EFEKTI
To se desilo pre tri godine. Živim u Kailui, nedaleko od brata Konrada. Lep je
to obalski grad na Velikom ostrvu. Moj stan je u Ulici Onijava, prilično daleko
od plaže, i još dalje od svakog prestiža. Prostran je i - za Havaje - jeftin.
Takođe je blizu Kuulej rouda, što je veoma važno. Psihijatrijski centar
Brendon L. Martin je na Kuulej roudu. Tamo je moj psihijatar otvorio radnju.
Edvard Brejtvejt kaže da ima četrdeset jednu, ali meni liči na
tridesetogodišnjaka. Izgleda da vam, kad napunite šezdeset jednu - što će mi
se desiti u avgustu, svaki muškarac ili žena između dvadeset pete i četrdeset
pete liči na tridesetogodišnjaka. Teško je uzeti ih za ozbiljno, ako su tek
napustili Strašne Dvadesete (takav vam je slučaj sa mnom), ali se stvarno
trudim s Brejtvejtom jer mi je dosta pomogao... iako su antidepresivi još
zaslužniji. Znam da ih neki ljudi ne vole. Tvrde da im pilule razvodnjavaju
misli i osećanja. Mogao bih da posvedočim da je to tačno.
Hvala bogu što je tačno.
S Edom sam se upoznao zahvaljujući Konu, koji je digao ruke od gitare za
ljubav atletike i od atletike za ljubav astronomije... iako je ostao monstrum u
odbojci i nije nimalo loš na teniskom terenu.
Doktoru Brejtvejtu ispričao sam sve o čemu ste dosad čitali. Naravno da
mi mnogo ne veruje. Ko bi mi pri zdravoj pameti poverovao? Sam čin
ispovedanja pružio mi je ogromno olakšanje! Pojedini delovi priče naterali su
ga da se zamisli, jer su bili proverljivi. Pastor Deni, na primer. Pretraga na
Guglu za tim imenom daće vam čak i danas gotovo milion rezultata. Proverite
sami, ako mi ne verujete. Postoje sumnje u verodostojnost nekih od njegovih
izlečenja, ali se to može reći čak i za papu Jovana Pavla, koji je navodno za
života izlečio francusku kaluđericu od Parkinsonove bolesti i Kostarikanku
od aneurizme šest nedelja nakon upokojavanja. (Opasan trik!) Ono što se
desilo velikom broju izlečenih Čarlijevom rukom - ono što su učinili sebi i
drugima - takođe je činjenica. Ed Brejtvejt veruje da sam utkao te činjenice u
svoju pripovest da bih joj dao prizvuk istinitosti. To mi je na prilično
nedvosmislen način saopštio prošle godine kad mi je citirao Junga: „U
duševnim bolnicama sede najveći svetski pripovedači.“
Ne sedim u ludnici. Posle seansi u Martinu mogu slobodno da se vratim u
moj tihi sunčani stan. Zahvalan sam zbog toga i činjenice da sam živ, zato što
veliki broj ljudi izlečenih rukom pastora Denija nije. Na desetine, možda i
stotine njih počinili su samoubistvo od leta 2014. do jeseni 2015. godine.
Teško je odrediti tačan broj. Ne mogu da ne zamišljam kako se bude u
drugom svetu, marširaju nagi ispod urlajućih zvezda, okruženi nemilosrdnim
i strašnim mravima-vojnicima. Izuzetno mi je drago što nisam među njima.
Mislim da je zahvalnost na životu, nezavisno od motiva, pouzdan pokazatelj
da je neko uspeo da sačuva zdrav razum. Nešto od mog zdravog razuma
zauvek je nestalo. Amputirano je, kao ruka ili noga, zbog onoga što sam video
u sobi gde je Meri Fej umrla. Naučio sam da živim s tom činjenicom.
Govorim pedeset minuta svakog utorka i četvrtka između dva i dva i
pedeset.
Još kako govorim.
„Nisam bio na tom mestu“, rekao sam doktoru Brejtvejtu. „Tako sam odlučio.
Samo jedna osoba mogla je tvrditi suprotno.“
„Bolničarka“, reče Ed. „Dženi Noulton.“
„Mislio sam da neće imati izbora osim da mi pomogne. Morali smo da
pomognemo jedno drugom. Najbolji način za to bio je da kažemo da smo
zajedno otišli s Kozje planine kad je Džejkobs počeo da bunca o isključenju
sistema za održavanje života Meri Fej. Bio sam siguran da će Dženi podržati
moju priču da bi osigurala moje ćutanje o njenoj ulozi u tragičnom događaju.
Nisam imao njen broj mobilnog, ali znao sam da će ga Džejkobs imati. Našao
sam njegov adresar u Apartmanu Kuper. Njen broj je bio u njemu. Pozvao
sam ga i dobio govornu poštu. Rekao sam joj da me nazove. I Astridin broj bio
je u imeniku. Pozvao sam je.“
„I ponovo dobio govornu poštu.“
„Da.“ Pokrio sam lice rukama. Astridini dani odgovaranja na telefonske
pozive bili su odbrojani. „Da, tako je bilo.“
Nisu svi ljudi koje je Džejkobs izlečio podigli ruku na sebe, u sledeće dve
godine, ali veliki broj jeste. Nisu svi poveli voljene sa sobom, ali preko
pedeset njih jeste. Saznao sam to zahvaljujući istraživanjima obavljenim uz
pomoć Eda Brejtvejta. Psihijatar se trudio da neobične rezultate pripiše
slučajnom spletu okolnosti. Nije bio u potpunosti uspešan. To mu nije
smetalo da žustro opovrgava moj zaključak donet na osnovu ove parade
ludila, samoubistava i ubistava: Majka traži žrtve.
Patriša Farmingdejl, dama koja je sipala so u svoje oči, povratila je
dovoljno vida da udavi starog oca u postelji pre nego što je prosula sebi
mozak muževljevim rugerom. Zemljožder, Emil Klajn, upucao je suprugu i
sina, posuo se gorivom za kosilicu u garaži i kresnuo šibicu. Alis Adams -
izlečena od raka pod šatrom u Klivlandu - ušla je u bakalnicu s dečkovom
automatskom puškom. Pokosila je troje ljudi koji su se u njoj zatekli. Kad je
ispraznila šaržer, potegla je tridesetosmicu skraćene cevi i ispalila hitac u
gornji deo usne duplje. Margaret Tremejn, jedna od izlečenih u San Dijegu
(Kronova bolest), bacila je sinčića s balkona stana na devetom spratu i
skočila za njim. Svedoci tvrde da nije ni pisnula pre no što je tresnula o
pločnik.
U tom društvu je i Al Stemper. Verovatno znate njegovu sudbinu; kako ste
mogli da propustite vrišteće naslove u tabloidima? Pozvao je obe bivše
supruge na večeru. Jedna od njih - čini mi se druga - zaglavila se u saobraćaju
i zakasnila. Pokazalo se da je imala sreće. Ušla je na otvorena vrata
Stemperove kuće u Vestčesteru i otkrila Ženu Broj Jedan vezanu za stolicu u
trpezariji, s razmrskanim temenom. Bivši prvi glas Vo-Lajtsa izjurio je iz
kuhinje, mašući bejzbol palicom s tragovima krvi i kose. Žena Broj Dva je
vrišteći pobegla iz kuće. Stemper je potrčao za njom. Pao je nasred ulice.
Umro je od srčanog udara. Ovo poslednje nikog nije iznenadilo. Bio je veoma
debeo.
Siguran sam da nisam pronašao sve slučajeve, razbacane po čitavoj zemlji
i sahranjene u poplavi besmislenog nasilja koje se sve snažnije nametalo kao
sastavni deo američke svakodnevice. Bri je mogla da pronađe još sličnih
slučajeva, ali mi ne bi pomogla i da je neudata živela u Koloradu. Bri Donlin
Hjuz nije htela da ima nikakve veze sa mnom. U potpunosti je razumem.
Hju je, uoči prošlogodišnjeg Božića, telefonirao Brijinoj majci. Zamolio ju
je da svrati do njegove kancelarije u glavnoj kući. Rekao je da ima iznenađenje
za nju. I imao ga je. Udavio je staru ljubav kablom stone lampe. Odneo je njeno
telo u garažu i posadio na suvozačevo sedište starog linkoln kontinentala.
Seo je za volan i startovao motor. Našao je dobar rok na radiju. Ugušio se
izduvnim gasovima.
Bri je znala da sam je slagao... kad sam obećao da ću se držati podalje od
Džejkobsa.
Pre povratka u Nederland - gde ću otkriti da je Hju oduzeo sebi život, nakon
što je ubio Brijinu majku - odvezao sam se do rodne kuće u Harlouu. Učinio
sam to iz dva razloga. Policija je posle otkrića Džejkobsovog tela mogla da me
potraži da bi me pitala šta sam radio u Mejnu. To je moglo biti važno (iako
nisu kontaktirali sa mnom), ali je nešto drugo bilo još važnije. Tragao sam za
utehom na poznatom mestu i među ljudima koje volim.
Nisam je dobio.
Sećate li se Kare Lin, zar ne? Moje praunučice? One koju sam nosio na
zabavi na Dan rada 2013. godine sve dok mi nije zaspala na ramenu? One što
mi je pružala ručice kad god bih joj se približio? Kad sam ušao u rodnu kuću,
Kara Lin je bila između majke i oca. Sedela je na staromodnoj visokoj stolici,
gde sam verovatno i ja nekada sedeo. Zavrištala je kad me je videla. Bacala se
s jedne na drugu stranu tako snažno da bi pala na pod da je otac nije uhvatio.
Zaronila je lice u njegove grudi, vrišteći iz sveg glasa. Prestala je tek kad me je
njen deda Teri izveo na verandu.
„Šta se dešava, dođavola?“, pitao je u pokušaju da okrene sve na šalu.
„Prošli put nije se odvajala od tebe.“
„Ne znam“, rekao sam, iako sam znao. Nadao sam da ću ostati jednu-dve
noći, da ću upiti normalnost kao što vampir sisa krv, ali to nije bilo moguće.
Nisam znao šta je Kara Lin osetila u meni, ali nisam hteo da gledam njeno
majušno prestrašeno lice.
Rekao sam Teriju da sam svratio samo da bih ih pozdravio i da ne mogu
ostati na večeri zato što žurim na avion u Portlandu. Bio sam u Luistonu da
bih čuo bend na koji mi je Norm Irving skrenuo pažnju. Rekao je da misli da
imaju potencijala za nacionalnu scenu.
„I imaju li ga?“, pitao je.
„Ne. Biće i ostaće lokalna atrakcija.“ Bacio sam zabrinut pogled na sat.
„Pusti avion“, reče Teri. „Biće drugih. Uđi i jedi s porodicom, braco. Kara
će se smiriti.“
Nisam verovao u to.
Rekao sam Teriju da imam snimanje u Vučjoj čeljusti koje ne smem da
propustim i da ću svratiti drugi put. Čvrsto sam ga zagrlio kad je raširio ruke.
Znao sam da ga neću ponovo videti. Tad još nisam čuo za ubistva i
samoubistva, ali sam znao da nosim nešto otrovno u sebi i da se toga neću
otresti do kraja života. Poslednje što sam hteo bilo je da inficiram tim zlom
ljude koje volim.
Na putu do iznajmljenih kola zaustavio sam se i pogledao na zemljani
pojas između travnjaka i Metodističkog puta. Kolovoz je bio odavno
asfaltiran, ali je traka zemlje izgledala isto kao kad sam se na njoj igrao
plastičnim vojnicima koje mi je sestra poklonila za šesti rođendan.
Klečao sam tamo igrajući se njima u jesen 1962. godine, kad je senka
popala po meni.
Odonda me nije napuštala.
Na kraju svakog razgovora s Edom plaćao sam čekom na šalteru. Bio sam u
mogućnosti da to priuštim, zato što je samouki rok gitarista, koji je
uznapredovao do položaja inženjera zvuka, postao bogat čovek. Ironično, zar
ne? Hju Jejts je umro bez potomaka i ostavio priličnu sumu (imetak svog oca,
dede i pradede) za sobom. Bilo je i manjih zaveštanja, uključujući darove u
gotovom Malkomu Mukiju Makdonaldu i Hilari Kac (iliti Pagan Staršajn).
Veliki deo imetka pripao je meni i Džordžiji Donlin.
Zbog Džordžijine smrti od Hjuove ruke, to zaveštanje moglo je veštim
advokatima podariti dvadeset godina masnih honorara. Otimačina je izostala
zato što niko nije bio raspoložen za nju (ja svakako nisam bio). Hjuovi
advokati stupili su u kontakt sa Bri. Rekli su joj da ima pravni osnov na
nasledstvo, pošto je preminula naslednica bila njena majka.
Smo što Bri nije htela novac. Advokat zadužen za moj deo nasledstva
rekao mi je da je Bri tvrdila da je Hjuov imetak prljav. Možda i jeste, ali ja
nisam imao problema da prihvatim moj deo. Delimično zato što nisam igrao
nikakvu ulogu u Hjuovom izlečenju, a najviše zato što sam se smatrao
prljavim i mislio da je bolje biti prljav i zbrinut nego siromašan. Ne znam šta
se desilo s nekoliko miliona namenjenih Džordžiji i nisam želeo da saznam.
Previše znanja nije dobro za čoveka. Sad to znam.
Dva puta nedeljno završio bih razgovor, platio račun i izašao iz ordinacije
Eda Brejtvejta. Našao bih se na širokom, tepisima zastrtom hodniku
opkoljenom kancelarijama. Skretanje desno vratilo bi me u predvorje, a
odatle na Kuulej roud. Nisam skrenuo desno, već levo. Eda sam pronašao
pukom srećom. U Psihijatrijski centar Brendon L. Martin prvi put sam došao
zbog drugog posla.
Prošao sam hodnikom i mirišljavim, divno održavanim vrtom, zelenim
srcem velike ustanove. U njemu su sedeli pacijenti, uživajući u blagotvornom
havajskom suncu. Veliki broj ih je bio lepo odeven. Neki su bili u pidžamama i
spavaćicama, dok je nekolicina (verovatno novodošlih) nosila bolničke
haljine. Neki su pričali s drugim pacijentima ili nevidljivim sagovornicima.
Drugi su samo sedeli i posmatrali drveće i cveće tupim drogiranim
pogledima. Dvoje ili troje pratili su čuvari da ne bi povredili sebe ili druge.
Čuvari su me obično pozdravljali i oslovljavali po imenu u prolazu. Dobro su
me poznavali.
Na drugoj strani atrijuma pod vedrim nebom nalazio se Kozgrouv hol,
jedna od tri zgrade za smeštaj pacijenata. Druge dve ugošćavale su one koji
neće dugo ostati, većinom ljude s problemima zavisnosti. Oni su se obično
zadržavali dvadeset jedan dan. U Kozgrouvu su boravili oni čiji problemi su
se duže rešavali, ako bi se ikad i rešili.
Hodnik u Kozgrouvu, baš kao i onaj u glavnoj zgradi, bio je širok i zastrt
tepisima. Na zidovima nije bilo slika. Niti se u njemu mogla čuti neupadljiva
muzička kulisa. Ukinuta je zato što su se neki pacijenti žalili da iz razglasa
čuju glasove kako mrmljaju opscenosti ili izdaju zlokobna naređenja. Vrata
nekih apartmana u hodniku glavne zgrade bila su otvorena. Ovde su sva vrata
bila zatvorena. Moj brat Konrad boravio je već tri godine u Kozgrouvholu.
Uprava ustanove i psihijatar zadužen za njegov slučaj hteli su da ga premeste
u ustanovu za stalni nadzor. Preporučili su mi Aloha Vilidž na Mauiju. Nisam
to dozvolio. U Kailuu sam ga posećivao posle seansi s Edom. Hjuova
velikodušnost mi je omogućila da uredno izmirujem bolničke troškove.
Moram priznati da hodanje hodnikom Kozgrouva predstavlja ozbiljno
iskušenje.
Pokušavam da hodam pogleda uprtog u stopala. Mogu to, zato što znam
da od vrata atrijuma do Konovog apartmana imaju tačno sto četrdeset dve
stepenice. Ne uspevam uvek - ponekad čujem glas koji šapuće moje ime - ali
uglavnom istrajavam.
Sećate li se Konovog partnera, zar ne? Zgodnog daše iz botaničkog
odeljenja Univerziteta Havaji? Nisam ga imenovao tada, a neću ni sada, iako
bih to učinio da je ikad posetio Konija. Nije. Siguran sam da će vam, ako ga
pitate, reći: Zašto bih, za ime božje, hteo da posetim tipa koji je hteo da me
ubije?
Iz dva razloga.
Prvi je što Kon nije bio pri sebi... nije vladao sobom. Moj brat je, nakon što
je udario partnera po glavi lampom, utrčao u kupatilo, zaključao vrata i
progutao šaku tableta valijuma - manju šaku. Kad je Botanički Dečko došao
sebi (s krvavim skalpom koji je valjalo zašiti, ali inače bez težih posledica),
pozvao je 911. Policija je stigla i provalila vrata kupatila. Obeznanjeni Kon
hrkao je u kadi. Bolničari iz hitne pomoći su ga pregledali. Nisu ni pokušali da
mu ispumpaju stomak.
Drugi razlog bio je taj da se Kon nije mnogo potrudio da ubije Botaničkog
Dečka ili sebe. To je logično. Džejkobs je njega izlečio među prvima, ako ne i
prvog. Čarli mi je, kad je napustio Harlou, rekao da je Kon gotovo sigurno
izlečio samog sebe. Ostatak je bio trik, obmana. Reč je o veštini koju
pokušavaju da nam usade u bogosloviji, rekao mi je. Uvek sam bio dobar u tome.
Samo što je lagao. Izlečenje je bilo stvarno, kao i Konovo sadašnje stanje
polukatatonije. Sad to znam. Čarli je mene nasankao, ne jednom, već mnogo
puta. A opet - broj svoje blagoslove, zar ne? Konrad Morton imao je mnogo
lepih godina posmatranja zvezda pre no što sam probudio Majku. Za njega
ima nade. Naposletku, igra tenis (iako nikad ne progovara). Već sam
napomenuo da je pravi monstrum u odbojci. Doktor kaže da pokazuje sve
izraženije spoljne odgovore (ma šta to bilo kad je kod kuće). Bolničarke i
bolničari sve ređe ga zatiču kako stoji u ćošku i nežno udara glavom o zid. Ed
Brejtvejt kaže da bi Konrad s vremenom mogao da se u potpunosti oporavi,
da bi mogao da oživi. Dopada mi se da verujem da hoće. Ljudi kažu da, gde
ima života, ima i nade. Ne sporim to, ali verujem i u suprotno.
Ima nade, zbog toga živim.
Dva puta nedeljno, nakon razgovora s Edom, sedim u dnevnoj sobi
bratovljevog apartmana i nastavljam da govorim. Nešto od onog što sam mu
rekao jeste stvarno - tuča u Harbor hausu koja je izazvala dolazak policije,
velika pošiljka skoro nove odeće u Gudvilu, moja odluka da konačno
odgledam svih pet sezona Doušnika16 - dok je nešto izmišljeno, kao ženska s
kojom se navodno viđam, kelnerica u pekari Nen Gos, i dugi razgovori
Skajpom s Terijem. Pomažem se maštom zato što su naši razgovori
monolozi, umesto dijaloga. Moj stvarni život jednostavno nije dovoljan zato
što je ovih dana oskudno namešten, kao jeftina hotelska soba.
Na kraju mu uvek kažem da je previše mršav, da bi morao da jede više i da
ga volim.
Svaki put ga pitam: „Voliš li me, Kone?“
Dosad mi nije odgovorio, ali se ponekad slabašno osmehne. I to je neki
odgovor, zar ne?
ČAK VERIL je moj agent. Prodao je ovu knjigu i obezbedio pomoć i utehu na
putu njenog nastanka.
NEN GREJAM je uređivala knjigu oštrim okom i još oštrijom plavom
olovkom.
RAS DOR, moj neumorni istraživač, pravovremeno me je snabdeo
neophodnim podacima. Ako sam nešto zajebao, učinio sam to zato što nešto
nisam razumeo. U takvim slučajevima krivite mene, a ne njega.
SUZAN MOLDAU prihvatala je sve pozive, čak i kad sam bio neviđen
davež. Neprestano me je hrabrila.
MARŠA DEFILIPO i DŽULI JUDŽLI vodile su računa o mom stvarnom svetu
da bih mogao živeti u izmaštanom.
TABITA KING, moja supruga i najbolji kritičar, ukazivala je na slabija
mesta, nagoneći me da ih osnažim. To sam i činio. Najbolje što sam mogao.
Neviđeno je volim.
Zahvaljujem se svima vama, a naročito ROK BOTOM RIMAJNDERIMA, koji
su me 1992. godine naučili da nikad nisi prestar za rokenrol i nagnali me da
treskam nogom uz In the Midnight Hour. U E-duru. Sva ta sranja počinju iz E.
Bangor, Mejn
1 Petticoat Junction - američka humoristička serija prikazivana na CBS-u od
1963. do 1970. godine. (Prim, prev.)
8 Mr. Toad ili Toad Hall jedan je od glavnih likova romana Vetar u vrbaku
(Wind in the Willows) Keneta Grejama. (Prim, prev.)
13 U originalu The Monkey’s Paw, kratka priča pisca V. V. Džejkobsa, prvi put
objavljena u Engleskoj 1902. godine. (Prim, prev.)
14 U originalu Whistle and I’ll Come to You, My Lad, priča pisca M. R. Džejmsa
iz 1904. godine. (Prim, prev)
15 Iz pesme Edgara Alana Poa Heleni, u prevodu Kolje Mićevića. (Prim, prev.)