>>ŠEJH ALBANI I HADIS<<

«Albanijeve kontradiktornosti u ocjeni autentičnosti hadisa»

1
UVOD

BISMILLAHIRRAHMANIRRAHIM

Hvala Allahu -dželle še’nuhu-, Gospodaru svjetova. Neka je blagoslov i mir na

Njegovog Poslanika Muhammeda -’alejhi-sselam-, njegovu časnu porodicu i
njegove ashabe.

Odlučio sam prevesti ovaj rad od učenjaka Hasana es-Sekafa,, vrsnog

poznavaoca hadisa, našeg suvremenika, kojeg smatram značajnim jer tretira
pitanja odnosa prema drugom izvoru islama; hadisa Allahovog Poslanika
Muhammeda -’alejhi-sselam-. Svakom muslimanu kada se spomene da je
Allahov Poslanik nešto rekao i dao smjernicu po određenom pitanju, tu više
nema dilema, vjernik se odmah opredjeljuje da slijedi i prihvata Poslanikov -
’alejhi-sselam- stav po tome pitanju. Nezamislivo je da bilo koji musliman ne
prihvati Poslanikov hadis. Allah -dželle še’nuhu- na više mjesta u Kur'anil-
Kerimu eksplicite naređuje da se slijedi ono što odredi i kaže Allahov
Poslanik:»Ono što vam naredi Allahov Poslanik uzmite a što vam zabrani
klonite se toga.»/Ku'ran/ « Ko se pokorava Poslaniku taj se pokorava Allahu.»
/Kur'an/.

Otuda je bila velika potreba i važno da se sačuva Poslanikov -’alejhi-sselam-

hadis i zabilježi, kako bi svi muslimani mogli koristiti ovaj izvor. Poznati su
učenjaci koji su svoj životni vijek istrošili sakupljajući hadis i bilježili ga u
knjige. Imam Buharija ( 194-256 h. – 810-870 g. ) je umetu ostavio Džamiu
Sahih, Muslim (201- 261 h.)- Sahihu- Muslim, Ebu Davud (202- 275)- Sunen,
Tirmizi (209- 279)- Sunen, Ibn Madže- Sunen, En-Nesai ( 210-303) Sunen,
Malik (93-179)- Muvettu, Ahmed ibn Hanbel ( 164-241) Hakim – Mustedrek,
Ebu Hanife – Musned i dr. Sva ova i druga hadiska djela su do danas sačuvana i
štampana su i kao takva dostupna širem krugu čitatelja i istraživača.

Normalno je bilo da se vodilo računa da se među hadise ne ubaci nešto što nije
izgovorio Allahov Poslanik Muhammed -’alejhi-sselam- Na tome planu urađeno
je veoma mnogo tako da se danas može veoma lahko izvršiti provjera
autentičnosti predaja za koje se spominje da su hadisi. Pod naukom ilmul-hadis (
nauka o hadisu) postoje glavne pod discipline a najvažnije su:

1)Ilmu- džerh ve ta'dil ( Nauka o povrijedivosti i pravednosti prenosioca hadisa)

O ovoj hadiskoj disciplini postoje mnoga djela a najvažnija su: Tabekatu ibn
Sa'd Zuhri (230 h.-844) koje ima 15 tomova. Od ibn Hibbana «Kitab fi evhani
ashabi tevarihi» Ibn Kesir ( 744 h. 1372 ) «Kitabu ttekmil fi ma'rifeti ssukati ve
dduafai vel-medžahil» Te djelo od Zihnija «El-Keššaf» u kome je pisao o
2
ravijama šest vjerodostojnih zbirki hadisa. I dr.

2)Ilm ridžalul-hadis ( Nauka o prenosiocima hadisa) O ovoj disciplini pisao je

Buharija, zatim IbnEsir ( u 630- 1232) sa djelom Esedul-gajeti fi temjizi
ssahabeti i ibn Hadžer el-Askalani u 852 h. – 1448 ) «El-Isabetu fi temjizi
sahabeti»

3) Ilm nasih ve l-mensuh ( Nauka o derogirajućin i derogiranim ahdisima.

4) Ilmu ileli fil-hadisi (Nauka o iznalaženju nedostataka u hadisu)

Hasan Sekkaf je prošao klasični stil obrazovanja i usvajanja islamskih znanosti.
On potiče iz jedne ugledne i časne alimske porodice. Pripada potomstvu
posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda -’alejhi-sselam- iz Hašemitskih
redova. Od rane mladosti glavna sfera njegovog interesa i zanimanja su islamske
znanosti. Učio je pred poznatim muhaddisom Abdullahom el-Gimarijem. Od
njega je i dobio idžazu alima, eksperta za hadiske znanosti. Pored hadisa vrstan
je poznavalac i fikha. Sljedbenik je šafijskog mezheba. Imao smo čast slušati
njegova predavanja iz hadisa. S pravom su ga neki nazvali živim kompjuterom.
Vrlo vješto barata hadisima. Kao da su mu sve hadiske zbirke memorisane u
glavi i sa nevjerojatnom brzinom vadi te hadise i oni kao biser teku preko
njegovog britkog jezika. Veliki broj studenata dolazi na njegova predavanja.
Njegovo ime nije poznato širem krugu islamske javnosti. Vjerojatno zato što
živimo u vremenu kada iza medija, čak i u islamskom svijetu, stoje
nemuslimani. Hasan Sekkaf živi u Jordanu i pomno prati zbivanja u islamskom
svijetu reagirajući na svaki pokušaj napada na Islam ili njegovo iskrivljenje. On
ljubomorno čuva i njeguje miraz Allahovog Poslanika (znanje), vjerojatno tako
naglašenom pažnjom i zbog toga što je krvnom lozom, a ne samo duhovno,
vezan sa Poslanikom Muhammedom -’alejhi-sselam-. Poznato je da su poslanici
ostavljali u nasljedstvo samo znanje i vjeru, a ne dinare niti dirheme.

U arapskom svijetu poznate su i objavljene njegove rasprave, usmene i pismene,

sa jednim učenjakom, čije ime se prenijelo u sve krajeve svijeta, i preko
muslimanskih i nemuslimanskih glasila. Riječ je o alimu koji sebe naziva
“muhaddisom”-Muhammed Nasuruddin Albani.
Muhammed Nasurruddin Albani je bivši sahačija iz šamskih mahala, koji se
samostalno bavio hadiskom naukom. Otac mu je bio učenjak-fakih. Zapažen je
od strane odgovornih u Saudijskoj Arabiji i biva pozivan tamo. Tu je stvorio
svoju karijeru, učeći i pišući o hadisu i hadiskoj znanosti. Ubrzo, njegovo ime je
naglašeno takvom intonacijom, da nadmašuje i imena kao što su: Buharija,
Muslim i dr.. Za kratko vrijeme stvorena je slika da su ispravni i autentični
jedino oni hadisi u čije senede je on zavirivao i poslije rekao da su sahih, ili
mevdu’u (tačni ili lažni). U svom naučnom radu usmjeravan je tako da je
iskazivao antipatije prema fikhu kroz nosioce i utemeljivače fikhskih mezheba.

3
Poznate su njegove fetve o zabrani slijeđenaja bilo kojeg mezheba. Posebno je
skeptičan prema fikhu Ebu Hanife. Govorio je za Ebu Hanifu da nije nikakav
učenjak, te da je operirao sa vrlo malim brojem hadisa:»samo 17, a opet u pola
njih je griješio!!! Dakle, zaključak je po Albanijevoj izjavi:”Ebu Hanife gradi
mezheb samo na 17 hadisa.”.

Preko studenata koji su studirali u Saudijskoj Arabiji njegovo ime i njegov nauk
dalazi i u naše krajeve i sredine. A sa svim tim dolazi i veliko iskušenje i belaj
našim Balkanskim Muslimanima. Navika naših ljudi o islamskom življenju po
hanefijskom mezhebu, koja ima tradiciju više od 400 god., biva poljuljana i
dovedena u sumnju. Ta se iskušenja vežu za čovjeka koga smo gore spomenuli:
Muhammed Nasuruddin Albanija. Naši studenti koji su konačnu predstavu o
Islamu zaokružili i usvojili u jednoj sredini kao što je npr. Saudijska Arabija,
većinom nisu sačuvali slobodu duha i pri formiranju stavova uzimanje u obzir
više faktora. Mnogi u svojim jednostranim nastupima, zanemaruju i mogućnost
da ipak u jednoj sredini bitnu ulogu u svemu igra trenutni politički moment.

Posebno je važno u svakoj sredini znati korijene strukture koji su nosioci vlasti.
A nije nepoznata činjenica ko je digao ustanak protiv hilafeta i udružujući se sa
otvorenim neprijateljima Islama zabili nož u leđa islamskom obliku vladavine
(hilafetu). Tu su se jednoobrazno iznosile i usvajale određene činjenice sa
naglašenim akcentom da je to jedino ispravno i da je sve drugo zabranjeno i
neispravno. Studenti su neosjetno uvlačeni u ideju selefizma ili vehabizma,
preživljavajući jedno detaljno sistematsko prevaspitavanje. Oni koji su bili čvrsti
i oprezni u usvajanju stavova nisu mogli ostati tamo, vraćani su na ovaj ili onaj
način iz tih sredina. Tako smo preživljavali iskušenje pokušaja razbijanja okova
hanefijskog mezheba. Pozivači te ideje su sa svom žestinom napadali na Ebu
Hanifu -radijallahu ‘anhu- , onako kako su ih učili njihovi učitelji. Iz tog
razloga, prilažem našim muslimanima ovaj rad kako bi neki ublažili svoj juriš na
mezhebe, a i neki muslimani povratili povjerenje u drevne dobre učenjake, koji
su stjecali znanje radi postizanja Allahovog zadovoljstva a ne radi nekih zvanja
ili dunjalučkih interesa. Takvi su bili četvorica fakiha: Ebu Hanife, Malik, Šafija
i Ahmed ibn Hanbel. Neka Allah -dželle še’nuhu- bude njima zadovoljan. Ona
pitanja koja su riješili ovi učenjaci, mudžtehidi, nema potrebe da mi, muslimani
sadašnjice, o njima polemišemo i gubimo vrijeme i energiju. Nijedan od
poznatih osnivača mezheba nije za sebe rekao, da je izrekao konačan stav o svim
pitanjima i da se više nema i ne treba ništa rješavati. Islam je aktualan i pogodan
za svako vrijeme i svaku generaciju. Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed ibn
Hanbel, su nam riješili pitanja kao što su:”Kako se klanja, posti, abdesti, zekjat
daje, hadždž obavlja i mnoga druga pitanja.” Albani želi da nam proizvede
generaciju “mudžtehida” koji će ponovo ova pitanja istraživati, i koji će se
nadmetati i rasipati silnim znanjem raspravljajući koji je od učenjaka više u
pravu. A koliko je knjiga napisano o tome kako treba klanjati, postiti i drugim
fikhskim temama!.

4
Muslimanima današnjice je potrebno rješavati ona pitanja koja nisu riješili Ebu
Hanife i drugi, jer nisu bila aktualna u njihovom vremenu, to su prije svega
pitanja hilafeta, pitanje odnosa muslimana prema haremu u kudsu -Palestini,
mnoga pitanja iz ekonomije, medicine, industrije i td.. Ebu Hanife, Malik, Šafija
i Ahmed ibn Hanbel su u svom vremenu riješili te aktualnosti i problematiku
svoga vremena i njihova odgovornost je završena sa preseljenjem na bolji svijet.
A od osnova islamskog edeba je makar minimum sjećanja na njih po dobru.

Smatram da je muslimanima današnjice potrebno nešto drugo. Mi trebamo

mudžtehide koji se neće kritički osvrtati na stare obrađene teme, nego će
poštovati fikh tih vrijednih učenjaka, a onda na temeljima tog usvojenog fikha
angažirati se na idžtihadu o savremenim pitanjima, o mnoštvu aktualnosti
kojima smo okruženi a o njima ne znamo šerijatski stav. Upravo su nas sistemi
obrazovanja u većem djelu islamskog svijeta doveli u jedan ćorsokak, gdje se
osjećamo nemoćni da istaknemo Islam kao alternativu u suvremenom dobu.

Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed ibn Hanbel -radijallahu ‘anhu- su to ostvarili
u svom vremenu. Zamislimo učenika koji cijelo vrijeme svog studiranja
istražuje oblast, npr. seneda hadisa (lanac prenosilaca) ili propise hajza i nifasa a
o ekonomskom sistemu u Islamu raspolaže materijom i primjerima iz Srednjeg
vijeka. Propis kamate objašnjava primjerom razmjene dobara; zlato za srebro, so
za pšenicu i sl.-međutim, mi živimo u vremenu, gdje se susrećemo sa potpuno
novim aktualnostima, banke, profit, inflacija, izvori prihoda, devalvacija
valute..., i po tim pitanjima naši “mudžtehidi” bi trebali da se više pozabave.
Dakle, nama je potreban idžtihad, ali ne onaj koji nas vodi našoj prošlosti, već
onaj koji će nas voditi našoj blistavijoj budućnosti. U tom svjetlu i s tom
namjerom neka bude i vaš pristup tekstu

«Albanijeve kontradiktornosti u izvođenju autentičnosti hadisa»

Ako ovaj tekst posluži kao platforma za jedan novi pristup bitnim stvarima, koji
nedostaju muslimanima svijeta, pa i našim, u tom kontekstu i ako bude inicijator
za buduće konstruktivne razgovore i dijaloge među učenjacima koji se bave
Islamom, kao i pokušaj da se određenim temama pristupi na drukčiji način, i da
ne bude razlog novih podjela i sukoba, onda smatram ovaj trud jednim uspjehom
i velikim korakom naprijed.
Ve sallallahu ‘ala sejjidina Muhammedin ve alihi!
Fikret ef.. Arnaut

5
Rodoslov autora: Hasan ibn Ali ibn Hašim ibn Ahmed ibn Alevi ( šafijski
muftija i šejh u Mekki – umro 1335 h. – pisac djela «Teršihul-mustefidine» ibn
Ahmed ibn Abdurrahman ibn Muhammed ibn Abdillahi ibn Husejn ibn Idris ibn
Ahmed ( Ebi Bekr Ba Akil) ibn Abdurahman ibn Omer ibn Abdurahman ibn
Akil ibn Abdurahman Essekaf ibn Muhamed ibn Ali ibn Alevi ibn Muhammed
ibn Alevi ibn Abdillahi ibn Ahmed El-Muhadžir ibn Isa ibn Muhammed En-
Nekkib ibn Ali El-Urejdi ibn Džafer Es-Sadik ibn Muhammed El-Bakir ibn Ali
Zejnil-Abidine ibn Sejjidina El-Husejn unuk Poslanikov, ibn sejjdina El-Imami
Ali ibn ebi Talib ve ibn Essejide Fatime Zehra kćerka sejjidina Resulullaha
salalalhu alejhi ve sellem.

Allahov Poslanik je rekao:»Svaki uzročnik i rodoslov će biti prekinut na

Sudnjem danu osim moga uzročnika i moga rodoslova.» / Prenosi Hakim 3/142/

Ibtalu tashihil vahin lihadisil adžin

Poništenje Albanijeve ocjene autentičnosti hadisa Adžin

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova koji će poraziti svakog silnika-prkosnika.

Neka je salavat na Muhammeda -’alejhi-sselam- : čiji Sunnet razotkriva stanje
svakog griješnika-smutljivca, i na njegove ashabe, svakog borca i pomagača
istine koji slijede njihov put.
U ovoj kraćoj poslanici, želim da odgovorim Muhammed Nasuruddinu
Albaniju, u njegovoj korekciji hadisa o načinu ustajanja poslije sedžde na
sljedeći rukn, a taj hadis kod muhaddisa je poznat po imenu hadisul-adžin.
Nazvan je takvim imenom zato što takav način ustajanja liči kuharu koji sjedi na
koljenima a vanjskom stranom svojih šaka mijesi tijesto. Albani zastupa
mišljenje da u namazu tako treba izvoditi ustajanje na kijam pomažući se
rukama kao kuhar. To mišljenje temelji na hadisu za koji on kaže da je sahih-
autentičan , a vidjet ćemo iz sljedećeg teksta kako i ovaj put Albani vrši provjeru
autentičnosti hadisa po svom nahođenju bez slijeđenja ikakvih naučnih postavki
koje su slijedili prethodni muhaddisi (tradicionalisti). Često je slučaj da Albani
tako postupa ne poštujući kavaid (pravila), čak ni svoja koja je on sam postavio
u izvođenju autentičnosti hadisa, ako se radi o hadisima koji ne odgovaraju
njegovoj ideji koju zastupa. Mi ćemo se pored ovog primjera osvrnuti i na druga
pitanja gdje Albani svojim stavovima kontrira svim učenjacima islamskog
Ummeta, svejedno radilo se o fakihima (pravnicima) ili muhaddisim
(tradicionalistima).
Također ćemo navesti primjere gdje se Albani krajnje drsko i nekorektno odnosi
prema učenjacima nazivajući ih raznim nepristojnim imenima. A to ne bi smjela

6
biti osobina prosječnog vjernika a “muhaddisa” pogotovu. Svaki razuman
vjernik kada sasluša njegove ideje ili kada pročita njegovo djelo, steći će dojam
da se radi o ličnosti koja ni u kom slučaju ne može biti autoritet koji se slijedi.
Lahko se ustanovljuje da se radi o osobi sa niskim znanjem posebno u pitanjima
fikha. Međutim, on se poziva i postavlja da je jedina ličnost koju je dozvoljeno
slijediti, jer, kako kaže:» poziva ispravnom putu, hadisu Allahova Poslanika».
Ispada da su prethodni učenjaci pozivali nekom drugom putu. Navodimo neka
njegova mišljenja koja se kose sa mišljenjima većine islamskih autoriteta:

1) Zabranjuje nošenje zlata ženama, iako postoji suglasnost učenjaka da je zlato

dozvoljeno ženama Muhammedovog Ummeta. To spominje Imam Nevevi i Ibn
Hadžer el-Askalani i kažu da postoji idžma’a /saglasnost islamske uleme po
ovom pitanju/. Ali Albani ne prizna idžma’a da je od izvora Islama. Pisao sam o
tome poseban traktat u kome sam ukazao na slabost ovog njegovog mišljenja.
On ga temelji na izjavi Ahmed ibn Hanbela: “men idea el-idžma fe huve kazib”,
“ko zaziva idžma’a taj je lažac”, iako ne zna uopće u kom smislu je Ibn Hanbel
izgovorio ovu rečenicu.

2) Zastupa mišljenje da na trgovačku robu ne treba plaćati zekjat, mada je sada

najveći dio kapitala u trgovačkoj robi. A neplaćanjem zekjata ukida se pravo
siromašnima.

3) Zabranjeno je davanje zekjata mudžahidinima u Afganistanu, zato što nemaju

ispravno akide (vjerovanje), jer pripadaju maturidijskom akidetu koje je po
Albanijevom mišljenju neispravno.

4) Zabrana posta subotom, pa makar se to poklopilo sa danom u kome je

preporučen post, kao Dan ‘Arefata.

5) Zabranjuje (iznosi stav da je haram) itikaf u svim džamijama osim tri:

Haremi-šerifu u Mekki, Poslanikova džamija u Medini i Mesdžidul-Aksa u
Kudsu. To ne kaže ni jedan drugi učenjak.

6) Dozvoljava Ramazanom iftar prije akšamskog vremena a i sehur prije zore.

Kod svih drugih učenjaka takav post je pokvaren.

7) Zastupa mišljenje da je haram (zabranjeno) slijediti bilo kojeg imama-

mudžtehida u fikhu, kao Šafiju, Ebu Hanifu i dr., osim njega. Jer on poziva
“pravom putu” hadisu Božijeg Poslanika. Znači li to da su Imami: Ebu Hanife,
Šafija, Malik i Ahmed ibn Hanbel pozivali na neki drugi put ili učenje? Po
Albaniju znači. Njegovi sljedbenici, kojih, hvala Bogu, nema puno, su grupe
mladića fanatika koji ga slijepo slijede, a ne slijede nijedan mezheb i protiv toga
se bore. Čak kada im se spominje mišljenje po određenom pitanju koje se
temelji na hadisu oni kažu:”Albani kaže drugačije”. Jedne prilike jedan Šejh je
7
držao predavanje u Ammanu i između ostalog spomenuo je hadis u kome je
Allahov Poslanik rekao:”Ako vidite nekoga da posjećuje redovno džamiju
svjedočite da je Musliman”, kada se najednom iz svjetine prolomi glas, “to je laž
na Božijeg Poslanika”. Šejh nije obraćao pažnju na upadicu mladića duge brade
i do ispod koljena podrezane bijele mantije. Poslije predavanja jedan moj
prijatelj je prišao mladiću i tiho mu rekao:”Hadis koji je Šejh citirao nalazi se u
poznatoj Nevevijinoj zbirci hadisa, prenosi ga Tirmizi a Imam Nevevi kaže da je
taj hadis hasen (dobar)”. Mladić mu je drsko odgovorio: “ Ma koji Nevevi,
Albani kaže da je taj hadis apokrifan”!. Ovaj primjer je ilustracija koja ukazuje
na slijepo fanatično slijeđenje jednog džahila.

8) Njegovo mišljenje o zabrani naklanjavanja namaza, ako ga čovjek namjerno

izostavi. Ne priznaje sahih hadise koji upućuju na obaveznost naklanjavanja
propuštenih namaza.

9) Dozvoljava učenje Kur’ana džunupu i ženi koja je u hajzu ili nifasu, kao i
doticanje i nošenje Kur’ana.

10) Kaže za onoga koji nosi tespih i uči zikr pomoću tespiha da je dall( u
zabludi) i mubtedi (koji zavodi novotarije u vjeri).

11) Isto to kaže za onoga koji ode da posjeti Božijeg Poslanika u Medini i traži
njegov šefa’at. A inače po kur’anskoj terminologiji dall se kaže za kršćane, zato
što su iskrivili monoteističko učenje vjere u Jednog Boga i proglasili Isaa -
’alejhi-sselam- Božijim sinom. Albani snjima izjednačuje one koji nose tespih i
posjećuju kabur Božijeg Poslanika!!!

12) Pripisuje Allahu dž. š. mjesto. Kaže da je Allah -dželle še’nuhu- iznad Arša
na mjestu koje se zove Ademij a po islamskom učenju Allah -dželle še’nuhu- je
neovisan od vremena i prostora. Nije materija da Mu treba mjesto. On je čist i
Uzvišen od toga. Allah -dželle še’nuhu- je stvorio prostor i vrijeme. Postojao je i
kada nije bilo ni vremena ni prostora, niti toga mjesta koje Albani naziva
Ademijj. On je sve to stvorio. Kako sada odjednom da mu treba mjesto na kome
će boraviti?

13) Kaže za hanefijski fikh da je kao Indžil u ovome vremenu. Prema tome oni
koji slijede hanefijski mezheb da su na stepenu kršćana koji slijede Indžil u
ovom vremenu. A to bi, kad bi se izrazili drugačije, značilo da su sljedbenici
hanefijskog mezheba nevjernici.

14) Njegov uobičajeni stil da svakog onog koji se suprostavi ili ne složi sa
nekim od njegovih mišljenja, naziva neprijateljem Sunneta, Tevhida (islamskog
monoteizma) i muhaddisa (tradicionalista). Ako bi se osvrnuli na bilo koje od
spomenutih mišljenja, sa kojima se ne slažu skoro svi Muslimani, onda se ne
8
treba čuditi da su većina Muslimana ovog vremena “neprijatelji” Sunneta,
Tevhida i muhaddisa , po njegovom rezonu. Pitaju ga:» Ko je na pravom
putu?»Kaže:» Oni koji njega slijede, jer on zastupa Sunnet Božijeg Poslanika».
A ta fraza je samo maska iza koje se skriva. Po njegovom mišljenju ispravni su
samo oni hadisi koje je on cenzurisao i rekao da su autentični (Sahih), pa makar
se ne slagao sa najvećim učenjacima u hadisu kao što su Buharija i Muslim. On
kaže da u Buharijevom i Muslimovom Sahihu ima apokrifnih hadisa. Ne zvuči li
paradoksalno?!

Ovo su samo neki stavovi Albanija, a njih ima još puno, koji se kose sa
Kur’anskim i hadiskim učenjem, i stavovima meritornih i priznatih islamskih
učenjaka.
Sada ću navesti njegove izjave o poznatim učenjacima koji imaju drugačije
mišljenje od Albanija po određenim pitanjima, iz čega se zaključuje da Albani
odstupa od linije selefi-saliha, iako u teoriji zastupa selefijske stavove. Takve
izjave može iskazati samo onaj ko je niskog morala i srca punog mržnje i
bolesti. Također se konfrontira sa primjenskom stranom Sunneta Božijeg
Poslanika koji je rekao u sahih Hadisu:”Nije vjernik onaj koji vrijeđa, niti onaj
koji proklinje, niti onaj koji čini nemoral.”(Tirmizi) Na drugom mjestu kaže:
“Čuvajte se lošeg govora, jer to ne voli Uzvišeni Allah -dželle še’nuhu-.”
Pogledajmo sljedeće primjere:

1) Kaže u svojoj knjizi “Kešfu-nikabi” str.52 psujući i vrijeđajući poznatog

učenjaka Abdul-Fettaha ebu Guddeta, ...”Allah ti ruku osakatio i jezik ti
zanijemio.”

2) Kaže o vrijednom učenjaku Ismailu el-Ensariju, vrijednom istraživaču i piscu

koji radi u Saudijskoj Arabiji, u uvodnoj riječi novog izdanja njegovog djela
“Adabu-Zeffafi” str.5: “Otkriću istine o ličnosti ovog Ensarije,” a na str.16
kaže:”Koliko je nalagao o meni?” Na str.23 kaže:”U njemu se sastalo dvoje,
pogrešno razumijevanje i nečiste namjere.” Nastavlja pa kaže:”Od Božijih
dokaza protiv pokvarenjaka od Svojih robova”-pod pokvarenjakom misli na
učenjaka Ensarija. Na str.45:”On je veći lažac od tih bezbožnika.”

3) Na str.49:”Pojavio se novi zlobnik i zlikovac koji se zove Mahmud Seid ibn

Memduh eš-Šafii.” Zašto je zlobnik i zlikovac? Samo zato što je ovaj učenjak
ukazao na Albanijeve kontradiktornosti.

4) Na str.50:”njegov Šejh je el-Gimari koji je poznat po zlobi i otvorenom

neprijateljstvu prema sljedbenicima Sunneta i Tevhida.” Radi se o poznatom
muhaddisu savremeniku Abdullahu el-Gimariju, koga Albani proglašava
nevjernikom, jer neprijatelj Tevhida (učenja o Allahovom jedinstvu) nije ništa
drugo do kjafir.

9
5) Na str.8 kaže:”Šejh el-Ensari se udružio sa jednim neprijateljem Sunneta i
Tevhida, a to je šejh Habibu Rahman el-Azmi.”

6) Zatim poznatog, mirnog i blagog učenjaka Šuajba el-Arnauta, naziva da je od

onih koji slijede svoje prohtjeve i da zabluđuje sa pravog puta.”A zašto?» -
Samo zato što je ovaj učenjak pristalica hanefijskog mezheba i uglavnom piše
fikhske knjige. U islamskom svijetu slovi kao vrlo poštena i Bogu predana
ličnost.

7) Kaže o Imamu Ebu Hanifi u svojim zabilješkama na djelo “Sunnet” od Ebu

Asima 1/76 str.: “Učenjaci su smatrali Ebu Hanifu nepouzdanim zbog slabog
pamćenja.” I proglasio da je fikh Ebu Hanife ravan Indžilu. To je također
istakao u svojim pribilješkama na djelo “Muhtesar Sahihul-Muslim”, o čemu
ćemo spomenuti opširnije u ovome radu.

8) Rekao je u svom prologu djela “Silsiletul-ehadisi daife” 4/3 str. o muhaddisu

Abdullahu Gimariju: “On je neprijatelj sljedbenika Sunneta i veliki neznalica u
hadiskoj disciplini-džerh ve ta’dil.” Na str.3 istog djela kaže:”Muhaddis
Abdullah el-Gimari je zlikovac i zavidnik, prsa su mu puna zlobe i zavidnosti, a
srce zaslijepljeno strastima i požudama.”

9) U 4-tom tomu njegovog djela “Ehadisu sahiha” str. “h” optužuje Šejha
Muhammeda ‘Ali es-Sabunija da je kradljivac, lažac, neznalica i onaj koji
zavodi na krivi put.” Na str. “z” kaže:”Otkriću njegovu niskost i sramotu.”

10) Svoga nekadašnjeg prijatelja s kojim je sarađivao više od 25 god., Šejha

Muhammeda Nesiba el-Rifaija, poslije razilaženja proglašava mušrikom i
nevjernikom.

Ovo su samo neki primjeri njegovog žargona, a to posebno neugodno zvuči kod
onih koji poznaju navedena imena vrijednih učenjaka koji rade na Allahovom
putu, da bi stekli Njegovo zadovoljstvo, a ne ovosvjetsku slavu i imidž. Mislim
da je navedeno dovoljan pokazatelj o njegovom niskom moralu, bolesnom srcu i
opasnim mišljenjima.

Objašnjenje Albanijevog neispravnog mišljena o hadisu Adžin

Imam Buhari je nazvao jedno poglavlje u svom Sahihu “Kako se oslanja rukama
na zemlji kada se ustaje na kijam poslije obavljenog sudžuda?.” Naveo je u tom
poglavlju hadis od Ebu Kalabeta -radijallahu ‘anhu- koji je rekao:”Došao mi je
Malik ibn el-Huvejris» u ovoj našoj džamiji i rekao:”Ja ću vam klanjati namaz,

10
ali ne želim to radi samog namaza, nego želim da vam pokažem kako sam vidio
Allahova Poslanika da klanja.» Rekao je Ejub:»Pitao sam Ebu Kalabeta, kakav
je bio njegov namaz? Rekao je :”Kao namaz ovog starca Amra ibn Selemeta.
Rekao je Ejub:”Taj starac kada je izgovorio tekbir i podigao glavu sa druge
sedžde, sjeo je malo, oslonio se o zemlju i onda ustao.”
(Fethul-Bari 2/203)

Nekoliko poznatih imama, poznavalaca hadiskih disciplina, Imam Hafiz ibn

Salah, Imam Nevevi, Hafiz ibn Hadžer el-Askalani navode sljedeće.”Sunnet je
da se ustane sa sedžde oslanjajući se dlanovima o zemlju, a ne vanjskim djelom
šake, kao što radi kuhar kada mijesi tijesto.” Ovo je zabilježeno u djelu
“Etelhisul-habir” od Ibn Hadžera1/260. Imam Nevevi rekao je u djelu “El-
Medžmuu” komentar na djelo “El-Muhezzeb”3/442:”Što se tiče hadisa koji se
spominje u Vesitu i nekim drugim djelima od ibn Abbasa da je Allahov Poslanik
kada je ustajao u namazu poslije druge sedžde oslanjao se rukama kao što se
oslanja kuhar kada mijesi tijesto, to je daif hadis (slabi) ili batil (izmišljen) koji
nema svoju osnovu. A kada bi bio tačan (sahih), to bi značilo da se je oslanjao
dlanovima a ne kao što to radi Adžin (kuhar ili starac), mada je ovo drugo
ispravnije.” Ovdje se završava citat Imama Nevevija. Svima je poznato ko je
Imam Hafiz Nevevi, a ovo nije usamljeni slučaj gdje Albani kontrira ovim
velikim učenjacima, koje cijeli Ummet priznaje kao eksperte islamskih znanosti.
Također i Hafiz ibn Hadžer el-Askalani u djelu “Talhisul-habir” 1/260, spominje
navedeni hadis da je apokrifan, (batil) saglašavajući se sa Hafizom ibn Salahom
i Hafizom Nevevijem. Međutim, krajnji ishod po Albaniju je da je hadisul-adžin
(sahih) autentičan i pouzdan, i da su u njegovoj ocjeni pogriješili svi prethodni
učenjaci. Jednostavno promaklo im. Zvuči paradoksalno. Albani završava
rečenicom: ”I koliko je prethodnima promaklo da bi to uspješnije obavili kasnije
generacije.”

Sada ću doslovno citirati šta Albani kaže o svemu tome u svom djelu “Silsiletul-
ehadisi ed-daife” 2/392 o hadisu adžin:”Hadis je zabilježio Ebu Ishak el-Harbi
među garib hadisima od Erzeka ibn Kajsa:”Vidio sam Omera kako se oslanja
površinom šaka u namazu pri ustajanju sa sedžde. Pitao sam ga za to. Rekao je:”
Vidio sam Allahova Poslanika da ovako radi.” I kaže (Albani):”Lanac
prenosilaca je dobar, on je sljedeći: Pričao nam je Abdullah ibn Omer, pričao
nam je Junus ibn BEKIR (Bukejr) od Hejsema od Alija ibn Kajsa od Erzeka ibn
Kajs. I kaže :”Dva Kajsova sina su pouzdana (sika) a Hejsem je sin Imrana
Dimišikija.» Ibn Hibban ga spominje među sikat-pouzdanima. 2/296 A od njega
su prenosili el-Hejsem ibn el-Haridžeh. Spominje ga Ibn ebi Hatem u( džerh ve
ta’dil) i kaže:”Prenose od njega Muhammed ibn Vehb ibn Atijje, Hišam ibn
Ammar i Sulejman ibn Šerhabil. Ne spominju o njemu ni džerh ni ta’dil. Ali se
rivajetu (predaji) ove trojice pridružuje četvrti el-Hejsem ibn Haridžeh i peti

11
Junus ibn Bekr. Radi toga mirne savjesti prihvatam ovaj hadis , jer da ima kakvu
slabost ukazali bi na nju eksperti hadisa kao Ibn Hibban i Ebi Hatem. I
nastavlja:”Ovaj hadis je promakao poznatim velikanima u hadisu kao što su Ibn
Salah, Nevevi, Askalani i dr. (svi drugi). Oni su pogriješili kada su rekli za ovaj
hadis da je apokrifan (mevdu´).

Odgovor Albaniju i ukazivanje na propuste u ocjenjivanju spomenutog

hadisa

1) El-Hejsem ibn Imran je sika (pouzdan) samo kod ibn Hibbana i ni jednog
drugog učenjaka. I sam Albani se izrazio o ibn Hibbanu da je njegova ocjena
slaba i da se učenjaci na njega ne pouzdavaju. Kaže doslovno u djelu “Ehadisu
sahiha” kod hadisa br.343:»Poznato je da je Ibn Hibban nepouzdan kod
učenjaka koji su vršili ocjenu autentičnosti hadisa» Dakle, Albani dovodi sebe u
kontradiktornost. Priznaje ibn Hibbana kada njemu odgovara a i Buhariju negira,
ako spominje nešto što mu ne odgovara.

2) Rivajet (predaja) nekolicine pouzdanih ravija, ako prenose od nepoznatog,

nije dovoljno da se hadis proglasi sahihom, čak ni po Albanijevom kriteriju, a
pogotovo kod drugih. Međutim, on i u ovom primjeru odstupa od ovog pravila.
A što on kaže da mirne savjesti može reći za taj hadis da je sahih, to ništa ne
znači kada se stavi na kantar preciznih naučnih pravila kod stručnjaka hadisa.

3) Koliko je slučajeva da skupine pouzdanih prenosilaca prenosi od nepoznatog

prenosioca, i jedino ibn Hibban prima taj hadis, a odbija ga i Albani kao u
hadisu Maliku Dara o čemu će biti govora.

4) Što se tiče njegovog govora o nepoznatom prenosiocu koji se javlja u ovom

senedu:”Da je bilo šta od slabosti spomenuli bi to učenjaci.” Za neispravnost
ove konstatacije navest ćemo primjer velikog učenjaka Ebu Hanife. Šta o njemu
kaže Albani a šta drugi učenjaci? Ibn Hadžer el-Askalani u svom djelu “Tehzibu
tehzib”10/401 kaže o njemu:”Prenosili su od njega njegov sin Hammad i
Ibrahim ibn Tahman1), Hamza ibn Habibu Zijat2), Zufer ibn Hezil, Ebu Jusuf
Kadi, Ebu Jahja el-Himani3), Isa ibn Junus4), Veki5), Jezid ibn Zerii6), Esed
ibn Amar el-Behdželi i Hukam Ja’la ibn Selam er-Razi7)Hariđe ibn Mus´ab i
Abdul Medžid ibn ebi Ruvad i Ali ibn Musehar 8) Muhammede ibn Bišr el-
Abedi 9), Abdurrezak10), Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani, Musaab ibn
Mikdam i Jhja ibn Jeman, Ebu Ismet, Nuh ibn Ebu Merjem, Ebu Abdurrahman
el-mekki, Ebu Asim i dr.”

1) Sika (pouzdan) poznati ravija kod šestorice: Buharije,Muslima, Ebu Davuda,

Enesaia, Tirmizija i Ibn Made.

12
2) Saduk, ravija kod Muslima i četvorice.

3)Saduk (iskren) Buharijev i Muslimov ravija.

4) Kufijac, sika (pouzdan) ravija kod šestorice: Buhari ,Muslim i dr.

5) El-Imam sika-Hafiz prenosilac kod šestorice: Buhari, Muslim i dr.

6) Sika ( pouzdan) ravija kod Muslima i ostale četvorice.

7) Sika,ravija kod šestorice.

8) Sika ravija kod šestorice.

9) Sika,Hafiz,ravija kod šestorice.

10) Sika,ravija kod šestorice.

Pogledaj kako govori veliki Imam, stručnjak za» džerh ve ta’dil» o imamu Ebu
Hanifi i onima koji su prenosili od njega. Vidimo da je to najodabranija skupina
od kojih su bilježili i primali hadise veliki sakupljači kao Buhari i Muslim, iz
čega se zaključuje da je imam Ebu Hanife sika (pouzdan) kod učenjaka. Ovo
navodimo, dragi čitaoče, kako bi dokučio koliko Albani prezire prave učenjake
posebno četvoricu poznatih fakiha. I zapitajmo se poslije ovoga; ko su ti
učenjaci koji Ebu Hanifu isključuju iz liste pouzdanih prenosilaca hadisa???

Nakon spominjanja ličnosti koji su prenosili hadise od Ebu Hanife, Hafiz ibn
Hadžer u svom djelu”Etehzib” navodi: “Rekao je Muhammed ibn Sa’ad, čuo
sam Ibn Muina kada kaže:”Ebu Hanife je bio sika (pouzdan u hadisu). Citirao bi
samo one hadise koje je dobro zapamtio, rekao je Ibn Mubarek:”Ebu Hanife je
najučeniji fakih, nisam vidio njemu ravna.” Drugom prilikom je izjavio:”Da me
Allah -dželle še’nuhu- nije pomogao sa Ebu Hanifom i Sufjanom ostao bih kao
ostali obični ljudi.” Rekao je Jahja ibn Seid el-Kattani:”Nisam čuo ljepša
mišljenja od Ebu Hanifinog.” Rekao je Ibn Davud:”Ljudi po pitanju Ebu Hanife
se djele u dvije skupine: zavidnik ili neznalica.”

Ibn Hadžer završava Ebu Hanifinu biografiju sa ovom rečenicom:”Ebu Hanifina

biografija je duga i lijepa, da Allah -dželle še’nuhu- bude snjim zadovoljan i da
ga uvede u džennetu-firdevs-Amin.” Ovdje se završava citat iz “Tehzibu-
tehzib.”
Ibn Hadžer je i u svom djelu “Takrib” str.7153:”Numan ibn Sabit el-Kufijj Ebu

13
Hanife, imam, poznati fakih. Tirmizi i Nesai u svojim zbirkama navode njegove
hadise.”

A sada pogledajmo šta Muhammed Nasuruddin Albani kaže o Ebu Hanifi. U

njegovoj cenzuri djela “Sunnet” od Ebu Asima 1/76:”Sened (lanac prenosilaca)
ovog hadisa je daif (slab). Svi prenosioci su pouzdani, jer ih i Buhari prihvata,
osim Ebu Hanife, jer su njega učenjaci hadisa odbacili radi slabog pamćenja i
pored njegove čuvenosti u fikhu.”

Vidimo ovdje kako Albani Ebu Hanifu ne svrstava u pouzdane ljude koji mogu
prenositi hadis. I zbog njegovog imena u lancu prenosilaca ocjenjuje hadis sa
ocjenom daif (slab). Tako, i sve hadise gdje se spominje Ebu Hanifino ime.
Cijeli Ummet priznaje Ebu Hanifu za mudžtehida, a Albani ga spušta tako nisko
da ocjenjuje hadis u čijem se senedu nalazi njegovo ime sa ocjenom daif (slabi).

Na drugom mjestu u svom djelu “Muhtesar Sahinu Muslim”- od Munzirija,

poredi hanefijski mezheb sa Indžilom u našem vremenu. Na str.548 u korekciji
hadisa o Isaa -’alejhi-sselam- kaže:”Ovaj hadis jasno ukazuje da će Isaa -’alejhi-
sselam- kada dođe suditi po šerijatu Muhammeda -’alejhi-sselam-, po Kur’anu i
Sunnetu, a neće ni po Indžilu niti hanefijskom mezhebu.”

Razmislimo braćo Muslimani o ovom poigravanju!! Kao da se hanefijski

mezheb ne temelji na Kur’anu i Sunnetu i kao da predstavlja neki drugi zakon a
ne Šerijat!?Pored svega ovoga neki opet kažu za Albanija da je “najveći
muhaddis.”

Da vidimo sada o raviji Hejsemu ibn Imranu, čiji hadis Albani proglašava
sahihom, iako je on (ravija medžhul) nepoznat prenosilac. Jedino ga Ibn Hibban
proglašava pouzdanim. Albani kaže:”Ako od ovog ravije prenose drugi koji su
sika, to je dovoljno da hadis bude sahih.” Međutim, zašto isto pravilo ne
primjeni kada se radi o Ebu Hanifi koji prije svega nije medžhul (nepoznat), a
od njega prenose ljudi koji su sika? Puno više ravija sika prenosi od Ebu Hanife
nego što je slučaj sa Hejsemom ibn Imranom, i Ebu Hanife je puno poznatiji.
Zašto je onda i taj hadis u kome se nalazi Ebu Hanife nije sahih kod Albanija,
iako Albani sam ne prizna Ibn Hibbana kao pouzdana kritičara, što smo ranije
vidjeli. Dakle, ne radi se o naučnim postavkama koje treba slijediti, nego je riječ
o individualnim prohtjevima.

Iz kojih razloga Albani ovako korigira hadise ne bih želio da se upuštam u

14
objašnjenja. Međutim, jedno je jasno, da se njegove korekcije i ocjene hadisa ni
u kom slučaju ne mogu uzeti kao tačne. Želim da napomenem da je Albani, od
ranih dana svoje mladosti, iskazivao svoje antipatije prema fikhu, kada dolazi u
konflikt sa ocem koji je bio poznati fakih u Damasku.

Jednom prilikom on je sazvao poznate učenjake i pred njima rekao za svog

sina:”Budite svjedoci da je sin neposlušan svom roditelju”, ili «griješnik»- u
drugoj predaji.

VE SALLALLHU ‘ALA SEJJIDINA MUHAMMED.

Drugi primjeri Albanijeve kontradiktornosti u ocjeni hadisa

Albani ocjenjuje daif (slabim) hadisom, hadis Maliku Dara koji je naveo Ibn
Hadžer u “FETHUL-BARI” 2/495. Citat Ibn Hadžera: ”Prenio je ibn Ebi Šejbe
sa ispravnim lancem prenosilaca od Ebi Saliha es-Semana od Maliku Dara, a on
je bio rizničar halife Omera -radijallahu ‘anhu- koji je rekao:”Za vrijeme
vladavine halife Omera -radijallahu ‘anhu- jedne godine narod je zadesila velika
suša. Jedan čovjek je došao kod kabura Allahova Poslanika i rekao:”O Allahov
poslaniče, traži od Allaha -dželle še’nuhu- kišu za tvoj Ummet, skoro da su
propali. Tu večer je sanjao kako mu je neko na snu rekao:”Idi Omeru, uruči mu
selam i reci mu da će tvom Ummetu pasti kiša.”

Ovdje se završava citat Ibn Hadžera. Ovaj hadis ne odgovara Albanijevim

stavovima koji su zasnovani na njegovom mišljenju i slijeđenju učenjaka koji su
stalno bili u konfrontaciji sa većinom učenjaka, kao oni koji zabranjuju
TEVESSUL (spominjanje imena Poslanika ili dobrih ljudi, s ciljem primanja
dove kod Allaha, zbog Allahove ljubavi prema njima, što je zasnovano na sahih
predajama). Ovdje Albani pokušava da obezvrijedi sened (lanac prenosilaca)
ovog hadisa i ocjeni ga kao slabi hadis.

Optužuje Maliku Dara da je nepoznat (medžhul) kao što to spominje u svom

djelu:”ETEVESSUL ENVA'UHU VE AHKAMUHU” drugo izdanje 1396 h. str.
120 Iako je Malik Dar sika (pouzdan prenosilac). Od njega su prenosila
četverica pouzdanih prenosilaca kako se spominje u djelu “El Isabetu”. Također
ga Ibn Hibban spominje među pouzdanima. Rekao je Ibn Saad u “Tabekat”
5/12, da je poznat (ma’ruf). Kaže Ibn Hadžer u “El-Isabe” :»Bio je pouzdan,
halifa Omer ga je postavio za rizničara a i Osman mu je povjerio državnu kasu
(bejtul-mal), a na te funkcije se postavljaju samo pouzdane osobe». Što se tiče
četverice koji su prenosili od Malika Dara, Ibn Hadžer ih spominje u “El-
15
Isabi”:”Dva njegova sina Avn i Abdullah ibn Malik. Abdurrahman ibn Seid ibn
Jerbuu el-Mahzumijj, i on je sika (pouzdan) i Er-rebii ebu Salih es-Semman, i on
je sika kod šestorice poznatih sakupljača». Ali pored svega toga Malik Dar je
kod Albanija medžhul-nepoznat.

Zbog čega? Zato što hadis koji ovaj prenosi ne odgovara mišljenju i stavovima
Albanija jer on kaže da je tevessul zabranjen (haram), a u ovom hadisu je jedan
od dokaza za dozvoljavanje tevessula sa Poslanikom i poslije njegove smrti. Ko
dobro razmisli o ovome što smo spomenuli i primjerima koje smo naveli doći će
do saznanja da Albani vrši korekciju Poslanikovih hadisa po svojoj želji i svome
nahođenju. Tome su svjedoci mnogi primjeri. Veliki broj učenjaka je pisao o
Albanijevom radu na polju hadisa upozoravajući na greške koje je činio i o
smutnji koja je nastala u islamskom svijetu zbog nekih njegovih ideja. Među tim
učenjacima mi ćemo spomenuti samo nekoliko:

Seid Ramadan el-Buti ,u djelu “ELLAMEZHEBIJJE AHTARU BID’ATIN

TUHEDDIDU EŠŠERIJATEL ISLAMIJJE”. Šejh Allame Habibu rahman el-
Azmi, muhaddis iz Indije u djelu:”EL-ALBANI ŠUZUZUHU VE AHTAUHU».
I Allame Mahmud seid Memduh u djelu:»TENBIHUL MUSLIM ILLA
TEADDI EL-ALBANI FI SAHIHIL-MUSLIM» i dr. Imam Ibn Hadžer i Ibn
Kesir kažu za hadise o golubici i pauku koji je ispleo mrežu na ulazu u pećinu
Sevr, gdje se Allahov Poslanik sklonuo sa Ebu Bekrom prilikom vršenja Hidžre,
da su ti hadisi veoma poznati (mešhur) Međutim, Albani i njih odbija i kaže da
su izmišljeni.

Neki primjeri gdje Albani apokrifne hadise proglašava sahih-autentičnim

1) U svojoj zbirci sahih hadisa kaže za hadis pod brojem 959 da je sahih. A on
glasi:”Moj Ummet je Ummet kome je oprošteno, neće imati kazne na Sudnjem
danu. Kazna mog Ummeta je na ovome svijetu kroz ratove, iskušavanje
zemljotresima i u smutnji”.
Iz hadisa se zaključuje da niko od Ummeta Muhammeda -’alejhi-sselam- neće
biti kažnjen na Sudnjem danu. Ovaj hadis nije autentičan (sahih), jer mnogi
drugi hadisi mutevatir-predaje govore da će biti Muhammedovih sljedbenika
koji će prvo biti kažnjeni za svoje grijehe u Džehennemu, pa će tek onda ući u
Džennet. Imam Buhari u svom djelu “Et-Tarihul-kebir” 1/39-40, kaže za ovaj
hadis da ima u sebi slabost (ille) i da su hadisi koji govore da će i Muhammedov
ummet biti kažnjen prema grijesima koje su činili Džehennemskom vatrom a tek
onda će ući u Džennet, mnogo jači i ispravniji. Imam Buhari u ovom hadisu
otkriva slabost u tekstu hadisa (metnu) a poznato je pravilo u hadiskoj nauci da
proglašavanjem sahihi seneda u hadisu ne znači i ispravnost i tačnost teksta
(metna). Međutim, Albani se ne slaže ni sa Buharijom.

16
Muhaddis el-Kitani navodi u svom djelu “NUZUMUL MUTENASIR MINEL
HADISIL-MUTEVATIR” (prvo izdanje 1983 str.202 br. hadisa 308):”Postoji
više mutevatir hadisa koji ukazuju da se vjernik-griješnik, neće vječno
kažnjavati u Džehennemskoj vatri, ako je imao makar atom imana u svom srcu.”
Sujutija također kaže za ove hadise da su mutevatir. To potvrđuje i šejhu-islam
Ibn Tejmijje u svojoj poslanici “Furkan..”. Postoje mutevatir predaje od
Allahova Poslanika da će izaći iz Džehennema vjernici koji su imali makar atom
imana u svom srcu. “Rekao je el-Menavi Fejdul Kadir 2/158:”Rekao je Ibn el-
Dževzi:”En-Nesaji spominje za ovaj hadis da je munker (izmišljen, netačan).
Misli se na hadis koji smo citirali na početku:”Moj Ummet je Ummet kome je
oprošteno...”, za koje Albani kaže da je sahih. Ovo nije jedini slučaj gdje Albani
apokrifne hadise proglašava sahih i obratno. U najmanju ruku je vrijedno
razmisliti o tome. Ovaj hadis navode Imam Ahmed u svom Musnedu 4/410 i
418, Ebu Davud, Hakim, Taberani i Ebu Hanife u svom Musnedu-280.

2) U cenzuri djela “MIŠKATUL MESABIH” 3/1598, rekao je za sljedeći hadis

da je sahih:”Allah -dželle še’nuhu- je stvorio prašinu u subotu, brda je stvorio u
nedjelju, drveća u ponedjeljak, mekruh u utorak, svjetlost je stvorio u srijedu,
životinje u četvrtak a Adema -’alejhi-sselam- u petak poslije ikindijskog
vremena, i to je bio završetak stvaranja.”

Hadis prenosi Muslim četvrta strana 2149 hadis i 2789 i Ahmed 3/327 i dr..
Imam Buharija u svom djelu “Tarih” 1/413-414 kaže za ovaj hadis da nije govor
Allahova Poslanika -’alejhi-sselam-, nego je to govor Kjaba el-Ahbara koji
prenosi Ebu Hurejre i to je ispravnije. Ovaj hadis dolazi u koliziju sa
Kur’anskim tekstom iz sure “El-E’raf” 54: “Gospodar vaš je Allah, koji je
nebesa i Zemlju u šest dana stvorio”, a u hadisu se kaže da je stvaranje trajalo
sedam dana. Nezamislivo je da postoji takva kontradiktornost između Kur’ana i
hadisa.

Nemoguće je da Allahov Poslanik rekne nešto što se ne slaže sa Kur’anom. Kao

primjer sura “Furkan” 59. ajet:”Koji je za šest dana nebesa i Zemlju i ono što je
među njima stvorio.” Ibn Kesir u svom tefsiru, za hadis kaže:”Ovaj hadis je od
garib hadisa Muslimovog Sahiha. O njemu su se izjasnili El-Medini, El-Buhari i
drugi hafizi hadisa, kažu da je to govor Kjaba Ahbara koji je prenio Ebu
Hurejre. Ibn Tejmije kaže u svojim fetvama 17/236 i tefsiru “Dekaiku-tefsir”
6/366:”Što se tiče hadisa koji se nalazi u Muslimovom Sahihu; “Allah je stvorio
prašinu u subotu...”, to je hadis koji ima slabost i nju su objasnili Buharija i dr.
muhaddisi i navode da je to govor Kjabul-Ahbara. Bejheki kaže isto. Čak ima
mišljenje da se u originalnom rukopisu Muslimovog Sahiha ne nalazi ovaj hadis.
Menavi u “Fejdul-Kadiru” navodi slična mišljenja 3/448.

17
3)U svom djelu «El-ehadisu sahiha» kaže za hadis br.1533 da je Allahov
Poslanik pitan za meso krave, pa je rekao: ”Njeno mlijeko je ljekovito, maslo
također a meso je bolest”. Ebu Davud kaže da je ovaj hadis mursel. Šejh Šuajb
Arnaut kaže za sened ovog hadisa da je daif. Murselom se zove onaj hadis kada
hadis prenosi ravija i kaže da je rekao Allahov Poslanik.., a taj ravija se nije sreo
sa Poslanikom. Može biti da mursel hadise prenosi tabi’in, što je najčešće ili
maloljetni ashabi, koji nisu mogli zapamtiti lično što je govorio Poslanik u
određenim momentima.

Allah kaže u ajetima da je dozvolio vjernicima lijepa i čista jela (tajjibat) a

spominje se i u sahih hadisima da je Božji Poslanik zaklao kravu u kurban za
svoje žene. (Muslim i Buhari)

Greške koje je prepisivao drugima zapao u njih a da i sam ne zna

Uzeo je za grešku muhaddisu Imamu Ebu Fadlu Abdullahu ibn Siddiku el-
Gimariju za navođenje hadisa u svome djelu “Kenzul-Semiu” koji prenosi Ebu
Hurejre:”Nazivajte selam, hranite siromahe, održavajte rodbinske veze, ustajte
noću dok drugi spavaju, ući ćete u Džennet sa selamom.”
Albani je u svom djelu “Silsiletu eddaifeh” 3/492- nakon što je spomenuo da ga
prenosi Ahmed 2/295; i drugi - rekao:”Sened ovog hadisa je slab (daif). Daru
Kutnijj je rekao:”Ebu Mejmune od Ebu Hurejreta , a od njega Katadeh;
NEPOZNAT-ne prihvataju se hadisi koje on prenosi. Zatim je Albani na istoj
stranici rekao:”Upozorenje:”Sujutiji i Menaviju se potkrala greška u navođenju
ovoga hadisa, koji sam objasnio prethodno , pod brojem (571). Također je
pogriješio i el-Gimari u navođenju ovoga hadisa u “Kenzu.”

Hasan Es-Sekaf:”Ne, nego si ti pao u veću grešku, čak kontradiktornost.

Kontrirao si sam sebi a da vjerovatno i ne znaš za to, o Albani!» Dokaz za to je
da si ti lično isti taj hadis, sa istim Senedom, proglasio SAHIH-hadisom-u
drugom tvom djelu :”Irvau Galilike” 3/238, evo tvoga teksta :” Hadis je
zabilježio Ahmed 2/295- i El Hakim od Katadeta i Ebu Mejnune. Ja kažem:
(Albani),”Sened ovog hadisa je ispravan i svi ljudi u senedu ovog hadisa su ljudi
od kojih prenose Buharija i Muslim, osim Ebu Mejnune a on je sika-pouzdan
kao što se navodi u “Takribu”i Hakim je rekao:”Hadis je ispravnog seneda i s
tim se slaže i Zehebi”-završen citat. Razmislite braćo, pogledajte kolika
kontradiktornost.

Za isti hadis u jednom kontekstu kaže da je daif a u drugom da je sahih. Čak

zbog toga hadisa navodi da je grešku učinio muhaddis Gimari a na drugom
18
mjestu za isti hadis kaže da je sahih. Tako da je ono što je želio da pripiše
drugom upravo zadesilo njega samog.
( iz djela :»TENAKUDAT EL-ALBANI EL-VADIHAT str. 7-8 )-Hasan es-
Sekaf.

Primjeri sahih hadisa koje su zabiježili Buhari i Muslim za koje Albani

kaže da su daif

Čak je proglasio daif- slabim hadisima i hadise u Buharijevom i Muslimovom

sahihu. Da ne ispadne da je ovo potvora i laž na Nasrudin Albanija navodimo
neke primjere kao dokaz naše tvrdnje:

1) Hadis-Uzvišeni Allah je rekao:”Trojici ću biti protivnik na sudnjem danu,

čovjek kome je dato nešto radi mene a on to pronevjeri, čovjek koji proda
slobodnog čovjeka i to potroši i čovjeka koji iznajmi radnika i ovaj mu uradi
dogovoreni posao a on mu ne isplati dogovorenu nagradu.” -Albani kaže za ovaj
hadis u dijelu Daiful-džamii ve zijadetuhu.»(4.str.111 br. had.4054),a ovaj hadis
prenose Ahmed i Buharija od Ebu Hurejre -radijallahu ‘anhu—a Albani kaže da
je DAIF!!!! (U Sahihul Buhariji ovaj hadis je registrovan pod brojem 2114)

2) Hadis:”Koljite samo kravu koja je napunila godinu dana, izuzev ako vam
bude teška situacija-onda zakoljite i mladunče.” Albani navodi u svom
djelu:”Daiful-djamii ve zijadetuhu”,6/64-br.6222 i rekao je da je hadis DAIF, a
inače ovaj hadis prenose: Ahmed, Muslim, Ebu Davud , En-Nesai i Ibn Mađe od
Džabera—(U Muslimovom sahihu registrovan pod br.1963,)

3) Hadis:”Najgoreg stepena na Sudnjem danu kod Allaha -dželle še’nuhu-,biće

čovjek koji se povjeri ženi i žena njemu a on zatim otkrije i proširi tu njezinu
tajnu.” Albani je u djelu.”Daiful-Džamii ve zijadetuhu» (2/197 pod br.2005),
rekao da je i ovaj hadis DAIF, a inače, zabilježio ga je Muslim u svome Sahihu
od Ebu Serda-(Sahihu Muslim br.1437)

4) Hadis.”Ako neko od vas ustane noću neka svoj noćni namaz otpočne sa dva
lagahna rekjata”.-(Zabilježio Muslim u svome sahihu br.768,.)
Albani je rekao u svom dijelu:»DAIFUL-DŽAMII VE ZIJADETUHU 213-
br.718 , da je ovaj hadis DAIF, a inače hadis prenosi Imam Ahmed i Muslim od
Ebu Hurejra -radijallahu ‘anhu-

5) Hadis:”Ko uči zadnjih deset ajeta iz sure Kehf biće sačuvan od Dedždžalovog
iskušenja « Albani je rekao i za ovaj hadis da je slab (daif) u djelu “Daiful-
džamii ve zijadetuhu» 5/233 br. 5772, a hadis su zabilježili Ahmed; Muslim,
Nesai od Ebu Derdaa (tekst uzet ravno od Muslimovog sahiha pod brojem 809)
Albani u tekstu ovoga hadisa navodi riječ «hafiza» što znači zamaptiti, a
19
originalnom citatu spomenutog hadisa navedena je riječ «kare´e» što znači čitati.
To je velika grješka, znači, čak griješi u prenošenju hadisa mijenjajući određene
riječi.

6) Hadis:”Muhammed -’alejhi-sselam- je imao konja koji se zvao Ellehih”

Albani i za ovaj hadis kaže da je DAIF, a inače prenosi ga Buharija od Sehla ibn
Seida (poglavlje Fethul-Beri 6/58 br. 2855 (Albani-Daiful-džamii ve zijadetuhu
4/208- broj hadisa 4489 ). Mislimo da su dovoljni ovi primjeri koje smo naveli,
a to je samo dio onoga što je on pisao. Možete li zamisliti, kad bi se detaljno
pregledali svi hadisi koje je on korigirao, kakve bi rezultate imali?

Dakle, kome više vjerovati? Buhariju, Muslimu ili Albaniju. Svima je poznato
kako je Buharija postupao, kada je htio da zabilježi neki hadis u svoj Sahih-
klanjao je dva rekjata istihare da mu se potvrdi za dati hadis, i to nakon što je
hadis dobro ispitao kao i sve ljude u lancu prenosilaca. A kako radi Albani?
Mislimo da je to, nakon ovih primjera, svima jasno, a svako može da provjeri
navedene podatke.

Drugi primjeri Albanijeve kontradikcije u ocjeni autentičnosti hadisa:

Za iste hadise na nekim mjestima kaže da su sahih a na drugim lažni-
munker

Iz ove tematike zadovoljit ćemo se navođenjem jednog primjera. U djelu

“Muhtesarul-Umuri” str.98 br hadisa 37- Albani citira hadis od Katadeta ibn
Nu’mana koji je čuo Poslanika -’alejhi-sselam- da kaže:”Kada je Allah -dželle
še’nuhu- završio stvaranje-sjeo je na svoj ‘Arš”-i rekao je za prenosioce ovoga
hadisa da su sukat (pouzdani). Hadis zabilježio Ebu Bekr el-Hilal u djelu
(Essunnet, štampano 1401 g.H. Mekteb Islamijje).

Iako je hadis iz oblasti ‘Akaida, gdje se ne smije griješiti i gdje treba biti puno
oprezan, Albani nije vodio računa i rekao je za ovaj hadis da je sahih, a vidjet
ćemo u stvari da je to laž na Poslanika Muhammeda -’alejhi-sselam- Poznato je
da se u oblasti ‘Akaida (islamskog vjerovanja) upotrebljavaju samo sahih hadisi
mutevatir predaje međutim, šta je natjeralo Albanija da požuri i pređe preko
ovoga hadisa ne gledajući uopćte u sened za koji bi vjerojatno rekao da je
mevdu’u-(lažni), jer je to uočljivo svakome koji se imalo razumije u hadisku
disciplinu džerh ve ta’dil. Mi ćemo sada u cijelosti navesti spomenuti hadis,
rekao je El-Halal:”Pričao nam je Ahmed ibn el-Husijin el-Rehi, pričao nam je
Ibrahim el-Munzir el-Huzanijj, pričao nam je Muhammed ibn Telih, pričao nam
je moj otac od Seid ibn el-Haris od Ubejd ibn Husejin koji je rekao:”Sjedio sam
jednom u džamiji, kada mi je došao Katade ibn Nu’man koji je govorio skupini
20
ljudi. Rekao je:”Čuo sam Allahova Poslanika -’alejhi-sselam- da kaže:”Uzvišeni
Allah -dželle še’nuhu- kada je završio stvaranje smirio se na ‘Aršu-sjeo i stavio
jednu nogu preko druge” i dodao je:”To ne priliči čovjeku.”

Hasan es-Sekaf:”Niko pošten ne sumnja u to da je ovo laž na Poslanika -’alejhi-

sselam- On je svakako čist od onoga što mu pripisuju. Možete pogledati
spomenuti hadis u djelu “Al Esmau ve siffat” od Imama Hafiza el-Bejhekija
str.355-356 i njegov komentar. Realno je da je to lažni hadis-munker. Također i
učenjak Hafiz ez-Zehebi u djelu “Mizanul i¨tidali” 3/365 - rekao je da je to od
Felihovih lažnih hadisa. Čak i Albani na mnogo mjesta proglašava lažnim hadise
u čijim senedima se nalazi ovaj prenosioc (Felih). Albani u djelu “Muhtesar
ulumi” kaže za ovaj isti hadis:”A raniji ( prenosioci ) ovog hadisa su sika
(pouzdani) i da je sahih po Buharijinim mjerilima.» Na drugom mjestu kaže za
isti hadis da je lažni. To je spomenuo u svome djelu “Silsiletul ed-daife” 2/177
hadis br.775

Na ovaj hadis možemo samo reći da je lažni, kao što su rekli i drugi učenjaci i
dovoljno je da spomenemo da su ovakve informacije pod utjecajem Jevrejskog
učenja koje Kur´an demantira ovim ajetom:”Mi smo stvorili nebesa i Zemlju i
no što je između njih za šest dana i nije Nas obuzeo nikakav umor”(Kaf 38 )

ALBANIJEVA SLABOST U POZNAVANJU ARAPSKOG JEZIKA

Primjera iz ove oblasti je zaista puno. Ali, mi ćemo navesti samo dva primjera
koji dovoljno upućuju na njegovo nepoznavanje arapskog jezika.

1. U svome djelu “Sahihu” 4/88 kaže :»Vudžubul-ahzi bijedi-zzalimi..» što je

pogrešna upotreba prijedloga-ispravno je reći “vudžubul-ahzi ‘ala jedi-zzalimi”.
Jer, ako bi se reklo prvom verzijom znači «pomoći nasilnika u nasilju»-a htio je
da kaže:» dužnost je spriječiti nasilnika u nasilju». Pa razmislimo samo o
ovome, šta znači, kada se pišu knjige a pogriješi u upotrebi prijedloga.

2. U svome “Sahihu” 2/ 254 - citirao je hadis:”Trojici Allah -dželle še’nuhu-

neće primiti namaz; čovjeku koji klanja dženazu namaz a nije “Teviz”. U
komentaru na ovu riječ je rekao da je ovako prenijeto iz orginala- ali da nije
siguran u značenje riječi “Teviz”.
Hasan Esekaf:” Što se tiče riječi “Teviz”- ona ne postoji u arapskom jeziku, niti
je ona uopće spomenuta u ovom hadisu- nego je u izvornom obliku spomenuta
riječ «ju’mer” pa će biti značenje:” Da se neće primiti dženaza namaz čovjeku
koji klanja, a ne uči ništa u namazu.”
Eto vidite, iako je za isti hadis- samo u drugom djelu- Albani spomenuo sa
21
spomenutim objašnjenjem, ali valjda nije pazio-zaboravlja. U djelu “Tergib ve
Terhib” str. 195- br. hadisa 484- ( Sahihul Tergib).

SAVJET ŠEJHU ALBANIJU

Kada pišeš jedno djelo dobro provjeri sve navode a posebno citiranje hadisa.
Kada završiš djelo pruži ga muslimanima i reci:” ovo je od mene i smatram da je
ispravno.” Nije dozvoljeno da nazivaš da je neko u zabludi samo što se ne slaže
s tobom i da ga odmah nazivaš neprijateljem sunneta i tevhida- kao što je
zabilježeno kod tebe više puta i nemoj da obavezuješ ljude na slijeđenje svog
govora. Jer je imamu muhaddisina (glavni imam hadiske škole) svog vremena
Malik ibn Enes -radijallahu ‘anhu- odbio zahtjev halife al-Mensura i halife
Haruna Rešida, da obavežu narod na slijeđenje knjige Muvette - i učine to
obaveznim za svakoga, odbio taj zahtjev. U tome bi trebala biti poruka za tebe i
svakog ko želi da primi pouku.

Albani negira treći izvor islama- Idžmaâ

Albani negira da je idžmâ (konsenzus) islamkih mudžtehida izvor Islama, na

kome se mogu temeljiti šerijatski propisi. Tu svoju tvrdnju temelji na izreci
Imama Ahmed ibn Hanbela:”men iddea idžmaa fehuve kazib.”-”Ko se poziva na
idžmâ-on je lažac.” Međutim,Albani,kao što smo to i ranije spomenuli nejma
uopšte uvid u kom smislu je Ahmed ibn Hanbel rekao ovu rečenicu.Prvo ćemo
citirati Albanijeve izjave po ovome pitanju a onda, poštovanim čitaocima,
ukazati na greške i ne ispravnosti poredeći to sa stavovima i mišljenjima drugih
učenjaka.
U najnovijem predgovoru na njegovo djelo “Adabu-zzefafi” (štampa El-mektebe
eil-islamijje-Suvejlah str. 42) kaže:”... I druga vrsta idžmaâ- tj. idžmaâ u
pitanjima koja su poznata u vjeri kao nužnost;nemoguće je zamisliti predstavu o
tome a kamo li da je moguće njegovo dešavanje.Z to je imam Ahmed ibn
Hanbel rekao:”Ko se poziva na idžmaâ, taj je lažac, otkud zna da se ljudi nisu
razišli u mišljenju.”- kraj citata.
Na str. 239 istog djela kaže:”Imam Ahmed je rekao:”Ko se poziva na idžmaâ taj
je lažac, odkud zna da se ljudi nisu razišli.”- prenio od njega sin mu Abdullah u
djelu El-Mesail str.390.

Kritički osvrt na ovu Albanijevu izjavu i stavove koje je na njoj utemeljio

Ovaj Albanijev stav se odbacuje iz više razloga:

22
1) “Kada bi se i uzelo da je tačno Imam Ahmed ibn Hanbel rekao navedenu
rečenicu, on sam nije izvor iz koga se mogu uzimati propisi, jer on nije
bezgriješni Poslanik-da bi se njegov govor uzeo kao hudždže-dokaz.Ako je kod
učenjaka Usula(Temelja )uzeto da se ni govor ashaba ne uzima kao šerijatski
dokaz, kako onda da se to učini sa nekim ko nije ashab?”

2) Imam Ahmed ibn Hanbel je sa ovom rečenicom odgovorio Bišru el-Mursiju

koji je zazivao da postoji idžmaâ uleme (saglasnost učenjaka) po pitanju
stvaranja Kur'ana(halkul-Kur'ani) a ne kao općenitu poruku.Ovo mišljenje
navodi Ibn Kajjim el-Dževzije u svom poznatom djelu «I´lamul-
muvekkiine”.Tako da je u najmanju ruku čudno da Šejh Albani nije konstatovao
autentična djela u kojima je zabilježena Ahmed ibn Hanbelova izjava po ovome
pitanju.On je dakle pred sobom imao konkretan problem,pozivanje na idžmaa
uleme da je Kur´an stvoren.To mišljenje su zastupali mu´teziliti i Bišr El-Mursi
je bio od njih.Taj stav Ahmed ibn Hanbel je negirao poznatom rečenicom:”Ko
se poziva na idžm´Ža, on je lažac.Od kuda Bišr zna da se ljudi nisu razišli po
tom pitanju...” kraj citata od Ibn Kajjima. A vidimo da je Albani ovu Ahmed ibn
Hanbelovu rečenicu uzeo kao opšte pravilo.

3) Sam Imam Ahmed ibn Hanbel je u svome mezhebu koristio idžmâ uleme-
kao šerijatski izvor.Neshvatljivo je da jedan imam mudžtehid kao što je bio
Ahmed ibn Hanbel koristi se idžmaom a da onda proglasi lašcem onoga koji se
poziva na idžmâ- čime bi doveo sebe u kontradiktornost.
4) Ako bi uzeli za tačno Albanijevo odbacivanje idžma´a kao šerijatskog izvora,
onda hadis Allahova Poslanika:”Moj ummet se nikada neće saglasiti na
zabludi.”- nejma nikakvog značaja iako i sam Albani kaže za taj hadis da je
Sahih.

5) Veliki poznati učenjaci,koji su priznati od ummeta kao mudžtehidi koristili su

idžmâ kao izvor Islama: imam Šafija, Ebu Hanife, Malik, Ibn Munzir, Imam
Haremejn, Imam Gazali, Nevevi, Ibn Hadžer, svi su priznavali i koristili idžmaâ.
6) Čak i Imam Ibn Hazm, na koga se Albani često poziva i prihvata njegova
mišljenja koristio se i priznavao idžmaa kao izvor Šerijatskog prava.U djelu
Meratibul-idžmai na str. 17. kaže:»I složili su se da stajaću vodu koja se nalazi u
velikim količinama-čiji talasi ako bi je u sredini mješali nekim predmetom ne bi
stigli do obala(krajeva) ništa je ne može onečistiti osim ako bi joj promjenilo
boju, okus ili miris.”
Na str. 130 istoga djela Ibn Hazm kaže:”I saglasili su se (idžmaâ) da muslimani
trebaju klanjati dženazu namaz osobi koja je kamenovana.”(Kao kaznu za
preljubu ako je bio oženjen)

23
Da dodamo i to da poznati Imam Šatibi u svome djelu El-Muvafekat 4/ 134 str.
prenosi da je ibn Hazm rekao:”Da postoji idžmaâ(saglasnost učenjaka) u tome
da je slijeđenje ruhsi-olakšica u mezhebima grijeh i to nije dozvoljeno.Svi
učenjaci na jednoj strani a Albani na drugoj. I to kao “najpoznatiji muhaddis”
koji vrši korekciju onoga što su učenjaci s velikim trudom i naporom prikupljali
i bilježili a jedini cilj im je bio zadovoljstvo Allahovo -dželle še’nuhu-A sada on
sjedi u vilama i luksuznim odajama i premeće te njihove knjige i odabira ovo je
Sahih a ovo nije.
Definicija Idžmaâ kod učenjaka usula.

Za definiciju idžmaâ ove prilike odlučili smo se da izdvojimo i čitaocima

predstavimo definiciju poznatog učenjaka ibn Kuddameta koji je predstavnik
hanbelijskog mezheba- a autor je poznatog djela El-Mugni - umro 620 g.
hidžretske, iz njegovog djela “Revdatu-Nnezir” u poglavlju El-idžmaâ:”Idžmaâ,
kao šerijatski izvor, znači:” Saglasnost učenjaka toga vremena od ummeta
Muhammeda -’alejhi-sselam- po jednom od vjerskih pitanja”(O kojima nejma
spomena ni u Kur'anu nti Hadisu). Postizanje idžmaâ je ostvarivo, jer
Muhammedov Ummet je saglasan po pitanju obaveznosti pet dnevnih namaza i
ostalih islamskih temelja.Pod učenjacima koji se trebaju usaglasiti po
određenom pitanju podrazumjevaju se ulema koji su postigli stepen idžtihada-
dakle, mudžtehidi.” Namjerno smo odabrali ovaj citat i definiciju od Ibn
Kuddameta, iako smo to mogli uzeti od bilo kojeg drugog učenjaka;Ebu Hanife,
Šafije,Gazalija i dr. ali ne zbog toga što se Šejh Albani upravo pozvao na
Ahmeda ibn Hanbela, kao da je i on protivnik idžmaâ.»

Nekoliko primjera gdje Ahmed ibn Hanbel koristi idžmaâ

1) Imam Ševkani u poznatom djelu «Nejlul-evtar » 5 tom str. 254-255 je

zabilježio:”Ahmed ibn Hanbel je rekao:”Po pitanju prodaje duga dugom ne
postoji Sahih hadis, ali idžmaâ(saglasnost) ljudi je u tome da nije dozvoljeno
prodati dug za dug.”Zatim je Ševkani dodao:”U tome je jasan dokaz da nije
dozvoljeno prodavati dug za dug i tu postoji idžmaâ(saglasnost) kao što je naveo
Ahmed ibn Hanbel.”- kraj citata.

2) Pitanje talaka (razvoda braka).Ako bi neko rekao jednom rečenicom da pušta

ženu tri puta, računa mu se kao da je pustio ženu, tj. upotrijebio tri talke
(rečenice u različitim vremenima, poslije kojeg dolazi do rastave braka)U
takvom slučaju žena čovjeku nije dozvoljena dok se ne uda za drugog. Ahmed
ibn Hanbel ovo pitanje temelji na idžmâu (koszenzusu) islamskih učenjaka
jednog vremena.Ovo je zabilježio učenjak Hafiz ibn Redžeb el-Hanbeli u djelu:

24
”Essejrul has ila ilmi talaki selas.” Kako da Albani objasni da je onaj koji
temelji nešto na idžma´u da je lažac?!

Dokazi zi Kur'ana, suneta i mišljenje islamskih učenjaka o idžmau

1) Uzvišeni Allah -dželle še’nuhu- je rekao:”Ko se usprotivi Poslaniku nakon

što mu je objašnjena uputa i bude slijedio(drugi put) a ne put vjernika, Mi ćemo
ga usmjeriti tamo kamo je krenuo i pržit ćemo ga vatrom Džehennema, a hrđavo
li je to boravište.”(Nisa 115 )

Imam Fahr Er-Razi, u svome poznatom tefsiru je rekao:”Prenosi se da je Imam

Šafija upitan za ajet iz Kur'ana kojim se potvrđuje da je idžma dokaz (hudže), pa
je pročitao Kur´an tri stotine puta i pronašao da je to ovaj ajet. (sura En-Nisa
115) Iz ajeta se zaključuje da je haram-zabranjeno slijediti drugi put pored puta
vjernika, pa je ako se uzme obrnuto-slijediti put vjernika obaveza-naredba.A to
je u našem slučaju dokaz da je obavezujuće slijediti ono na što se odluče većina
vjernika-alima, mudžtehida, a to se upravo podrazumjeva pod pojmom idžmaâ.”
(Tefsir Razije 6. tom str. 11-14 )

Imam Kurtubi je također u svome Tefsiru rekao:”Učenjaci su o ajetu:”Ko se

usprotivi Poslaniku ...(En-Nisa 115) rekli da je u njemu dokaz ispravnosti
pozivanja na idžma´â, kao izvor Islama.” -(Kurtubijev Tefsir 5 tom str. 386 )

Ibn Kuddame koji se smatra vodećim alimom hanbelijskog mezheba u svome

djelu “Revdatu-Nazir”(štampana od Darul-mearif-Rijad drugo izdanje 1984 g.
str. 335, kaže:”Posjedujemo dva dokaza za idžma´â, da je izvor Islama. Jedan je
ajet:”Ko se usprotivi Poslaniku...(en-Nisa 115 )Ovaj ajet obavezuje na slijeđenje
puta i mišljenja mu´mina- vjernika i zabranjuje da se bude prema njima u
oprečnom stavu.”-kraj citata.

2) Hadisi mutevatir predaje:”Moj Ummet se neće složiti na zabludi.” Ovaj hadis

prenosi veliki broj prenosilaca tako da je dostigao stepen tevatura- o čemu
govori Hafiz Hatib Bagdadi u svome djelu “El-Fekih vel-mutefekkih” str. 167.
Čak i sam Albani kaže za ovaj hadis da je Sahih, u djelu “Sahihu džami´u ssagir
ve zijadetuhu 2 tom str. 136 br. hadisa 1844» (Prenosi ga Tirmizi od ibn Omera-
Sahih)

El-Hakim u svome djelu El-Mustedrek navodi 9 hadisa Sahih predaje koji

govore o upotrebi idžmaâ kao dokaza- hudže.(1 tom str. 120 )

3) Hafiz El-Hejsemi u djelu “Medžmeu-zzevaid na) str. 178 -1 tom, u poglavlju

-idžmaâ, prenosi od Alije -radijallahu ‘anhu- da je rekao Božijem Poslaniku:”A

25
Božiji Poslaniče, ako nas zadesi nešto o čemu nejma pojašnjenja naredbom ili
zabranom (iz Kur'ana ili Hadisa) šta nam naređuješ da uradimo? Božji Poslanik -
’alejhi-sselam- mu reče:”Konsultirajte se sa fakihima-pravnicima i pobožnim
ljudima- a nemojte o njemu isticati samo vaše mišljenje.” (Prenosi Taberani u
El-Evsatu, sa Sahih predajom)

4) prenosi se da je Abdullah ibn Mes'ud -radijallahu ‘anhu- rekao:”ono što

muslmani smatraju dobrim,ono je i kod allaha dobro,a ono što muslimani
smatraju lošim, ono je i kod allaha loše.ashabi su se svi složili da postave ebu
bekra za halifu.” (Prenosi El-Hakim u Mustedreku 3 tom str. 79 i rekao je Hadis
Sahih)

VAŽNA NAPOMENA

Pitanja po kojima su se složili mudžtehidi jednog vremena postaju obavezujuća

za sljedbenike Islama. Nije dozvoljeno raditi suprotno njima. Među pitanjima po
kojima postoji idžm´â je i pitanje slijeđenje jednog od Četiri poznata i od
Ummeta priznata mezheba: hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski. To je
obavezujuće za e´avam-(muslimane koji nisu postigli stepen idžtihada.) Imam
Haremejn u djelu “Burhan” je naveo:”Mudžtehidi su se suglasili da obični
muslimani ne mogu da slijede lično bilo kojeg od ashaba -radijallahu ‘anhu-
nego im je obaveza da slijede mezheb imama koji su islamske propise
kodificirali, pojasnili i zaokružili u cjeline. Ona su u posebnim knjigama i tako
su zaštićeni od gubljenja i zaborava. Svi ti propisi su utemeljeni na ispravnim
izvorima i prilagođeni su da ih mogu razumjeti obični ljudi i lahko ih slijediti.
Dok su mišljenja ashaba raštrkana i nisu sabrana i sačuvana na jedno mjesto kao
posebni mezhebi, tako da bi neko ko bi htio da slijedi jednog od ashaba, zbog
nedostatka zapisanog materijala, ne bi mogao doći do potrebnih rješenja.”
Također poznati učenjak Ibn Salah prenosi:”Od sada je obavezno slijeđenje
jednog od četiri mezheba, jer su se oni rasprostranili i raširili kao kodificirani u
zasebnim djelima što nije slučaj sa ostalima.” Time je učinjen veliki hizmet
islamu i samo na takav način je Islam sačuvan u svome originalnom izdanju.
Ovo je utemeljeno idžmaom (koncenzusom) mudžtehida i ostali muslimani su
obavezni da to slijede i poštuju.
Pisac navedenih redaka je Hasan bin Ali bin Hašim bin Ahmed bin Alevijj Es-
Sekaf El-Kurejši, El-Hašimi El-Husejni Eš-Šafii.
Prijevod sa arapskog
FIKRET ARNAUT.

26