Professional Documents
Culture Documents
Mašinski Elementi 4
Mašinski Elementi 4
SRĐAN PODRUG
ELEMENTI STROJEVA
Predavanja za stručni i preddiplomski studij BRODOGRADNJE
za školsku godinu 2007./2008.
Split, 2008.
1
a) Elementi spajanja
vijčani spojevi
zavareni spojevi
zakovični spojevi
lemljeni spojevi
nerastavljivi stezni spojevi
rastavljivi stezni spojevi
spojevi klinovima
b) Elementi za prijenos i pretvorbu sile i gibanja
osovine
vratila
ležajevi
spojke
zupčani prijenosnici
remenski prijenosnici
tarni prijenosnici
lančani prijenosnici
c) Opruge i elementi osiguranja
d) Elementi za prijenos tekućina i plinova
σ gr
σ < σ gr ⇒ =S >1
σ
gdje je: S – stupanj sigurnosti, koji pokazuje koliko su puta stvarna naprezanja manja od
graničnih.
σgr - granična naprezanja su mjerodavne karakteristike čvrstoće materijala, koje se
označavaju sa R. To znači da ih treba odabrati prema onoj (karakterističnoj)
vrijednosti čvrstoće, koja se ne smije dostići. Ako su naprezanja npr. statička
(mirna), a važno je npr. samo da ne dođe do loma, mjerodavna karakteristika
čvrstoće će biti statička čvrstoća materijala Rm. Ako pri statičkim naprezanjima
nisu dopuštene plastične deformacije, mjerodavna karakteristika čvrstoće će biti
granica tečenja Re. Ako su naprezanja vremenski promjenjiva (dinamička),
mjerodavna karakteristika čvrstoće će biti dinamička čvrstoća RD (granica zamora
materijala). U slučaju dugotrajnih statičkih opterećenja, posebno pri povišenim
temperaturama, mjerodavna karakteristika čvrstoće će biti granica puzanja ili
dugotrajna statička čvrstoća, itd. Jasno je da su vrijednosti ovih graničnih
naprezanja različite za različite vrste opterećenja (vlak, tlak, savijanje, smik,
torzija).
Stupanj sigurnosti mora biti veći ili jednak potrebnom stupnju sigurnosti:
S ≥ S potr
gdje je: Spotr– potrebni stupanj sigurnosti, uzima se iskustveno, a granice su mu određene
procjenom visine štete, koja bi nastala nedopuštenim oštećenjem (gornja granica),
te što manjim utroškom materijala, tj. cijenom proizvoda (donja granica).
Vrijednost mu naročito raste, ako bi oštećenjem bili ugroženi ljudski životi.
Prethodni izrazi se mogu sažeti u izraz prema kojem stvarna naprezanja u presjeku strojnog dijela
moraju biti:
σ gr
σ≤ ≡ σ ≤ σdop
S potr
σ gr
σdop =
S potr
3
2.1 Naprezanje
Pod djelovanjem vanjskih sila na neko čvrsto tijelo javljaju se u svakom presjeku tijela unutarnje
sile, od kojih ne zavisi ravnoteža tijela (promatranog u cjelini) sve dok njihov iznos ne pređe neku
granicu. Prekoračenjem ove granice, koja je vezana uz pojam čvrstoće materijala, dolazi do loma
tijela u tom presjeku. Djelovanje unutarnjih sila prestaje, a vanjske sile više ne ispunjavaju uvjete
ravnoteže.
Zamislimo li tijelo prerezano nekom ravninom, ostat će
prerezani dio u ravnoteži samo pod pretpostavkom da na
površini presjeka umjesto drugog dijela djeluje
odgovarajući sustav unutarnjih sila (slika 2.1). Tada na
konačnu površinu ∆A presjeka djeluje dio unutrašnjih
G
sila, čija se rezultanta može predočiti vektorom ∆F . Da bi
se uvela veličina kojom će se opisati djelovanje
unutrašnjih sila definiran je vektor naprezanja.
G
JG ∆F
p = lim
∆A →0 ∆A
G G
Vektor ∆F pa prema tome ni vektor ∆p u općem
slučaju se ne poklapa s pravcem normale na površinu
G
presjeka. Tako da se vektor p može prikazati pomoću tri
skalarne komponente σ, τ1, τ2
G JG JG JG
p = e n σ + e 1 τ1 + e 2 τ 2
JG JG JG
gdje su e n , e1 , e 2 tri međusobno okomita jedinična
Slika 2.1 vektora koji definiraju pravac normale n i pravce dviju
tangenti t1 i t2 na površinu presjeka. σ se tada naziva normalna, a τ1 i τ2 tangencijalne komponente
naprezanja.
Ovakva vektorska predodžba odgovara dok se promatranja vezuju uz određenu površinu.
Uspoređuju li se naprezanja ili njihove komponente s različito orjentiranih površina u istoj točki,
gube ove veličine odlike vektora, te po svojstvima odgovaraju komponentama tenzora.
ekvivalentnog naprezanja u poprečnom presjeku štapa predložen iskustveni izraz, koji uzima u
obzir i mehanička svojstva materijala:
σ
σe = σ2 + ( αo τ ) ≤ σdop = gr
2
S pot
σ gr
gdje je: αo = - odnos mjerodavnih karakteristika čvrstoće pri normalnom i tangencijalnom
τ gr
naprezanju
Slika 2.3
5
Strojni dio koji je dulje vremena podvrgnut naprezanjima promjenjivim u vremenu, lomi se pri
naprezanjima koja su znatno manja od statičke čvrstoće i granice tečenja. Ovo je posljedica tzv.
zamora materijala.
Proces zamaranja uvijek počinje začećem inicijalne pukotine, koja se ne da vidjeti golim okom, ali
predstavlja mikrokoncentraciju naprezanja. Izvori mikrokoncentracije naprezanja su najčešće na
površini napregnutog elementa, i to pri dnu udubina površinskih neravnina, u okolini oksida
koji djeluju kao strano tijelo (uključina), te na mjestima svih ostalih nehomogenosti izazvanih
okolišem i obradom (npr. gubitak ugljika pri kovanju ili uključine pri ljevanju). Takva
koncentracija naprezanja pogoduje klizanju kristala te širenju pukotine.
Proces širenja pukotine traje sve dok se ostatak presjeka ne smanji toliko da naprezanja u njemu
dostignu vrijednost statičke čvrstoće materijala, pa se on odjednom nasilno prelomi. Tako
površina loma uslijed zamora materijala ima dvije jasno izražene zone: zonu širenja pukotine, koja
je glatka, i zonu statičkog loma vrlo grube i nepravilne površine, karakteristične za statički lom
(slika 2.4).
nepravilna i hrapava
površina statičkog loma
Slika 2.4
Slika 2.5
6
Slika 2.6
Wöhlerova krivulja se asimptotski približava pravcu σ = Rr, pri čemu se Rr naziva trajnom
dinamičkom čvrstoćom materijala izloženog ciklički promjenjivim naprezanjima s koeficijentom
asimetrije ciklusa r. Očito, trajna dinamička čvrstoća materijala je ono maksimalno naprezanje
ciklusa asimetrije r pri kojem epruveta doživi beskonačno mnogo ciklusa, tj. neograničenu
trajnost. Wöhlerova krivulja se obično crta u logaritamskim koordinatama (slika 2.7), gdje postaje
karakteristični pravac s "koljenom" u točki Ngr.
Slika 2.7
Kao što je i ranije rečeno ispitivanja dinamičke čvrstoće redovito se izvode za probne epruvete ili
strojne dijelove izložene cikličkim promjenjivim naprezanjima na vlak, tlak, savijanje i torziju s
koeficijentima asimetrije ciklusa r = -1 i r = 0, a samo iznimno sa r ≠ 0. Budući da strojni dijelovi
u svom radu mogu biti izloženi ciklusima naprezanja s koeficijentima asimetrije ciklusa u rasponu
od -1 ≤ r < 1, potrebno je na osnovi poznavanja obično dviju mehaničkih karakteristika čvrstoće
(jedne dinamičke i jedne statičke), odrediti dinamičku čvrstoću materijala (ili strojnog dijela) za
proizvoljni r, odnosno proizvoljno srednje naprezanje. Za tu svrhu služi Smithov dijagram.
7
Smithov dijagram se dobiva unošenjem u njegove koordinate (σmax , σsr) vrijednosti maksimalnog
σmax i minimalnog naprezanja σmin na nivou trajne dinamičke čvrstoće za pripadajuću srednju
vrijednost naprezanja σsr, za nekoliko ciklusa različitih asimetrija r (slika 2.8).
Slika 2.8
Simetrala dijagrama ucrtava se pod kutem od 450 i predstavlja pravac, čije su ordinate jednake
apcisama tj. srednjim naprezanjima ciklusa. Očito je da konture Smithovog dijagrama omeđuju
polje trajne dinamičke čvrstoće. Prijelaz maksimalnog ili minimalnog naprezanja izvan konture
dijagrama znači zamorni lom.
Gornja krivulja (maksimalnih naprezanja ciklusa) Smithovog dijagrama predstavlja liniju trajne
dinamičke čvrstoće, i najčešće se crta samo ta linija. Na taj način se Smithov dijagram može
aproksimirati kao linija koja povezuje obično samo jednu (najčešće R-1) karakteristiku dinamičke
čvrstoće i jednu karakteristiku statičke čvrstoće (Rm). Kod rastezljivih materijala se ova linija
trajne dinamičke čvrstoće obično ograničava granicom tečenja Re, jer plastične deformacije
najčešće nisu dopuštene (slika 2.9).
Slika 2.9
Odatle slijedi da svaka točka pravca predstavlja ciklus naprezanja jednakog koeficijenta asimetrije.
Zato se taj pravac označuje s r = const. i naziva pravcem opterećenja. Granično naprezanje tj.
dinamička čvrstoća za taj r se nalazi na tom pravcu. Kako se ona nalazi i na gornjoj konturi
Smithovog dijagrama, očito je da se trajna dinamička čvrstoća za određeni koeficijent asimetrije
ciklusa naprezanja određuje kao presjecište pravca opterećenja r = const i linije trajne dinamičke
čvrstoće Rr = f(σm).
Slika 2.10
Smithovi dijagrami su različiti za različite vrste naprezanja. Najveću površinu zauzima Smithov
dijagram za savijanje, a najmanju za torziju. To znači da su dinamičke čvrstoće na savijanje
najveće, a na torziju najmanje.
Slika 2.11
Dijagram rasporeda naprezanja po presjeku pokazuje nagli porast naprezanja na mjestu prijelaza,
utoliko izrazitiji, ukoliko je prijelaz nagliji. Ovakva pojava naglih skokova naprezanja na mjestima
promjene oblika, naziva se koncentracija naprezanja.
Razlikuje se teoretski i efektivni faktor koncentracije naprezanja.
Faktor koji pokazuje koliko puta je maksimalno naprezanje u određenoj točki tijela iz idealnog
(elastičnog, izotropnog i homogenog) materijala, veće od nominalnog naprezanja u toj točki,
naziva se teoretski (geometrijski) faktor koncentracije naprezanja i definira se kao:
σ max
αk = ≥1
σn
Dok efektivni faktor koncentracije naprezanja pokazuje koliko puta je efektivno (stvarno)
maksimalno naprezanje u kritičnoj točki presjeka strojnog dijela veće od nominalnog naprezanja
u toj točki:
σ ef
βk =
σn
Stvarno maksimalno naprezanje razlikuje se od maksimalnog za idealni materijal jer stvarni
materijali su različito osjetljivi na koncentraciju naprezanja. Pri statičkom opterećenju,
dostizanjem granice tečenja poništava se efekt koncentracije naprezanja, dok kod dinamičkog
opterećenja također dolazi do lokalne plastične deformacije čime se poništava efekt koncentracije
naprezanja i to tim više što je promatrani materijal razvlačiviji.
Utjecaj veličine
S povećanjem dimenzija strojnih dijelova njihova čvrstoća se smanjuje. Uzrok tome jest što je u
većem volumenu veća vjerojatnost nehomogenosti, te grešaka u materijalu i obradi, a time je i
veća vjerojatnost nastanka i širenja pukotine. Ovo se naročito odnosi na dinamička opterećenja,
kod kojih se negativan utjecaj povećanih dimenzija na čvrstoću strojnog dijela procjenjuje
faktorom dimenzija b1.
3. ZAVARENI SPOJEVI
Zavareni spojevi spadaju među nerastavljive veze i upotrebljavaju se prije svega za spajanje
nosećih strojnih dijelova i konstrukcija.
Zavarivanje je spajanje dvaju ili više elemenata dovedenom toplinom rastopljenih ili razmekšanih
dijelova uz dodavanje ili bez dodavanja materijala. Zavari i dijelovi koji se zavaruju predstavljaju
zavareni spoj.
Danas je poznato oko 200 različitih postupaka zavarivanja. Oni se dijele s obzirom na vrstu
energije kojom se zagrijava mjesto zavara (mehanička, kemijska, električna, snop elektrona), vrstu
osnovnog materijala (metali, umjetni materijali), način zavarivanja (zavarivanje, navarivanje) i nivo
mehanizacije zavarivanja (ručno, poluautomatsko, automatsko). Ovdje se navode samo
najrašireniji postupci zavarivanja metala, svrstani u tri skupine:
• zavarivanje taljenjem,
• otporno zavarivanje i
• zavarivanje mehaničkom energijom.
U općem strojarstvu se prvenstveno primjenjuje zavarivanje taljenjem (najčešće plamenom i
elektrolučno) za spajanje debljih ploča i drugih dijelova. Tanke ploče i dijelovi zavaruju se
taljenjem s električnim lukom (postupak TIG) ili plazmom, te postupcima otpornog zavarivanja
(najčešće točkasto i šavno), ili s mehaničkom energijom.
Zavareni spojevi dijele se obzirom na međusobni položaj dijelova koji se zavaruju. Osnovni oblici
zavarenih spojeva prikazani su u tabeli 2.3.
a) c) d) e) f)
b)
Slika 3.1 Opća podjela zavara s obzirom na položaj dijelova koji se zavaruju
a) sučeoni V-zavar b) sučeoni X-zavar c) kutni zavar d) dvojni kutni zavar
e) sučeoni K-zavar kutnog T-spoja f) polovični Y-zavar s kutnim zavarom u korijenu
Ovisno o debljini dijelova koji se zavaruju, postupku zavarivanja, načinu zavarivanja, zahtjeva i
mogućnosti, taljenjem se zavaruju:
• bez žlijeba (bez pripreme ruba) – sučeoni spojevi tankih limova i dijelova, manja
opterećenja, slika 3.1a,
• u prirodnom žlijebu s međusobnim nalijeganjem dijelova (bez posebne obrade rubova) –
obični kutni zavar, slika 3.1c i d, te
• u posebno oblikovanom žlijebu (posebno obrađeni rubovi prije zavarivanja)- debeli
dijelovi odnosno zavari s posebnim zahtjevima, veća opterećenja, slika 3.1b,e,f .
• horizontalni,
• horizontalni na zidu,
• vertikalni,
• nad glavom,
Svi drugi položaji su kosi.
Tablica 3.1 daje neke vrste i oblike taljenih zavara, te potrebne oznake na radioničkim crtežima.
Tablica 3.1
Ozna Ozna
Naziv Izvedba Naziv Izvedba
ka ka
Sučeoni spojevi
I – zavar II X - zavar X
Dvostruki
V-zavar V U - zavar
Dvostruki
Y - zavar Y –Y-
zavar
U - zavar U K – zavar K
Kutni spojevi
Kutni
zavar
Zavar na
uglu
Dvostru
ki kutni
zavar
Rubni spojevi
Rubni
plosnati
zavar
≡
Kvaliteta zavara ovisi o tipu i količini grešaka koje u njemu nastaju pri zavarivanju.
Zavareni spojevi se razvrstavaju u četiri razreda kvalitete:
1. razred kvalitete – U tom razredu moraju sve vrste sučeonih zavara imati provareni
korijen, a kutni i križni zavari provarene presjeke. Upotrebljeni osnovni i dodatni materijal
moraju imati atest. Zavari moraju biti bez grešaka, izvodi se 100% kontrola (radiografska,
ultrazvučna). Zavar izvode samo stručno osposobljeni zavarivači s atestom za taj razred
kvalitete.
2. razred kvalitete – U drugom razredu kvalitete su sve vrste spojeva i zavara. Materijali su
atestirani, manje su greške dopuštene, ali u zavaru ne smije biti pukotina. Obavezna je 50%
kontrola. Zavaruju zavarivači s atestom za postupke i položaje zavarivanja, koji su mogući
na konstrukciji.
3. razred kvalitete – Sučeone zavare tog razreda moraju izraditi atestirani zavarivači.
Zahtjeva se 10% - na kontrola zavara s ultrazvukom, te 100% - na vizualna i dimenzijska
kontrola.
13
Treba izbjegavati vlačna naprezanja u korijenu zavara, jer zbog učinka zareza dolazi do
koncentracije naprezanja i smanjenja nosivosti zavara (slika 3.2).
pravilno F nepravilno F
Slika 3.2
Treba izbjegavati preveliku zračnost između zavarivanih komada, jer također dolazi do
učinka zareza i smanjenja nosivosti zavara (slika 3.3).
Slika 3.3
Treba izbjegavati promjenu toka silnica u zavaru, jer dolazi do koncentracije naprezanja u
korijenu (slika 3.4).
vlak
a) σ b) F
σ tlak
vlak
F F F
Slika 3.4
Zbog toga je statička, a prije svega dinamička nosivost sučeonih zavara je veća nego nosivost
kutnih zavara Zato se pri oblikovanju zavarenih spojeva uvijek prednost daje sučeonom zavaru,
(slika 3.5).
14
nepravilno
pravilno
Slika 3.5
Nosivi kutni zavari se po mogućnosti izrađuju s ravnim ili konkavnim licem zavara (potrebna
naknadna obrada nakon zavarivanja). Tako se postiže povoljniji tok silnica i prije svega veća
dinamička nosivost, slika 3.6.
a) b) c)
Slika 3.6
Treba izbjegavati gomilanje zavara, da bi se smanjila zaostala naprezanja koja bi nastala zbog
pregrijavanja, slika 3.7.
gomilanje zavara
nepravilno
pravilno
Slika 3.7
Kod sučeonih spojeva kritični presjek je okomiti presjek zavara uzduž njegove osi, pa je računska
debljina zavara jednaka debljini dijelova koji se spajaju (slika 3.8).
Slika 3.8
Slika 3.9
Kod kutnih spojeva površina koja prenosi opterećenje nalazi se u ravnini spajanja. Računska
debljina zavara je visina istokračnog trokuta upisanog u presjek zavara, koja se zatim zakreće u
ravninu spajanja.
16
a) Vlak, Tlak
F
σ v,t =
al
b) Smik
F1 F2
τs1 = ; τs2 =
al al
τs = τs12 + τs22
c) Savijanje
M1 M1 M M
σs1 = = = 31 = 21 ;
Wx Ix al al
y max 12 6
l
2
M
σs2 = 22
la
6
d) Torzija (uvijanje)
T T
τt = = ρ max
Wp I p
al 3 la 3
Ip = Ix + Iy = +
12 12
17
Primjeri:
a) Vlak
F F
σv = σv =
al a (d + a ) π
b) Smik
F Fo 2T
τs = τs = = 2
( 2l 1 + l 2 ) a d π a d πa
Smik, a ne torzija jer promatramo zavar na
vratilu, pa je onda moment torzije paralelan s
ravninom spajanja
c) Torzija
T
τt = ;
Wp
( d + 2a ) 4 π − d 4 π
Ip 32 32 ⇒
Wp = =
ρ max d + 2a
2
4
π 3 d
⇒ Wp = ( d + 2a ) 1 −
16 d + 2a
Torzija jer smo sada mjerodavnim uzeli presjek zavara na glavini, pa je tada moment torzije
okomit na mjerodavnu površinu zavara.
18
d) Savijanje
FL
σs = y max
Ix
bh 3
Ix = ∑ + ∑ Ai ( y T − y Ti )
2
i 12 i
M 6 FL ∑A y i Ti
σs = 2s = 2 yT = i
al al ∑A i
i
6
F
Smik: τs =
∑ al
σe =
1
2
( )
σ + σ2 + 4 τ 2 ≤ σdop
RD
s= ≥ s potr = 1, 4.....2, 5
σ max
σ – stupanj sigurnosti dinamički opterećenog zavarenog spoja
RD – dinamička čvrstoća zavarenog spoja
smax – maksimalno naprezanje zavarenog spoja
2bDR −1
RD =
2 − kσ (1 + r )
bD – zbirni faktor dinamičkih utjecaja
19
b1b2b3
bD =
βk
b1 – faktor dimenzija
b2 – faktor kvalitete zavara
b3 – faktor materijala
βk – efektivni faktor koncentracije naprezanja zavarenog spoja
R-1 – dinamička čvrstoća osnovnog materijala pri simetričnom ciklusu opterećenja (r = -1)
kσ – nagib linije trajne dinamičke čvrstoće u Smithovom dijagramu
r – koeficijent asimetrije ciklusa
20
4. VIJČANI SPOJEVI
Vijčani spoj je sprega dvaju elemenata ostvarena posredstvom navoja.
Osnovni element navoja je zavojnica: prostorna krivulja koju opisuje točka gibajući se po plaštu
cilindra. Produkt je dva jednolika gibanja: pravocrtnog i kružnog.
P – uspon zavojnice
γ – kut uspona zavojnice
P
γ = arctan
d 2π
Vijke dijelimo:
- prema smjeru uspona na lijevovojne i desnovojne.
¾ Metarski ISO navoj – trokutni profil, bočni kut 60o, primjer oznake: normalni M16; fini
M20x1,5.
¾ Withworthov navoj – trokutni profil, bočni kut 55o, nema zračnosti između matice i vijka,
primjer oznake 2 1 2 " , fini 2 1 2 "× 1 4
¾ Trapezni navoj – trokutni profil, bočni kut 30o, primjer Tr 20x2
¾ Kosi (pilasti) navoj – primjer S30x6
¾ Obli navoj – polukružni profil, primjer Rd 120 x 1 4
Vijci
Podložne pločice se postavljaju ako naležne površine matice ili glave vijka nisu obrađene-ravne,
ako rupa za vijak ima veći promjer, ako je površina mekana (Al-legure, plastične mase, itd.) ili ako
se često vrši pritezanje i otpuštanje.
Osiguranje od odvrtanja
Do odvrtanja može doći zbog:
¾ promjene opterećenja
¾ trešnje
¾ temperaturnih razlika
¾ popuštanja podloge
¾ korozije
a sprječava se:
• stezanjem (pomoću elastične podloške, maticom i protumaticom, elastičnom stop
maticom, dubo-osiguračem)
• oblikom
• zavarivanjem ili lijepljenjem
22
Moment ključa Tk, tj. moment kojim se priteže matica, osim što stvara pritisak na navoju, mora i
savladati otpore trenja i to između navoja vijka i matice i između vijka i podloge. Dio momenta
ključa koji stvara aksijalnu silu u vijku i svladava otpore trenja na navoju naziva se moment vijka
Tv, a dio koji svladava otpore trenja između matice i podloge naziva se moment trenja podloge
Tp.
Pritezanje
F2 = Fv ⋅ tan ( γ + ρ )
d d
Tv = F2 ⋅ 2 = Fv 2 ⋅ tan ( γ + ρ )
2 2
23
F2o = Fv ⋅ tan ( ρ − γ )
d d
Tv = F2 ⋅ 2 = Fv 2 ⋅ tan (ρ − γ )
2 2
F2o = Fv ⋅ tan ( γ − ρ )
FN
FN' =
cos α 2
FN
FT = µ ⋅ FN = µ ⋅ = µ ' ⋅ FN
cos α 2
µ
µ' = = tan ρ'
cos α 2
Moment ključa:
Tk = Tv + Tp
d2 s + dh
Tk = Fv ⋅ tan ( γ + ρ ) + µ p ⋅ Fv ⋅
2 4
24
F 4F
σv = = 2 ≤ σdop
Aj d j π
F
p= ≤ pdop
iAn
gdje je:
m
i – broj navoja, i = (m – visina matice)
P
An – aktivna površina navoja An = πd 2 H 1 (H1-aktivna dubina nošenja)
Uvrštavanjem u izraz za izračunavanje pritiska na navoju dobiva se
potrebna visina matice:
FP
m≥
πd 2 H 1 pdop
Fv T
σv = , τt = v
Aj Wo
gdje je Tv moment uvijanja na navoju vijka:
d2
Tv = Fv tan ( γ + ρ ' )
2
µ
ρ' – reducirani kut trenja na navoju, ρ ' = arctan µ ' = arctan
α
cos
2
d j3 π
Wo – polarni moment otpora poprečnog presjeka jezgre vijka Wo =
16
σe = σ v + 3τ ≅ 1, 32σ v ≤ σdop
2 2
t
25
λ'−λ
λ'
λ
δ−δ'
δ'
δ
Fmax
Fpr
Fpr Fmin=Fb
a) b) c)
Na slici a) prikazan je vijak, koji spaja poklopac s posudom pod pritiskom, prije pritezanja i prije
djelovanja pritiska, odnosno radne sile.
Na slici b) prikazano je stanje nakon pritezanja vijka, a prije djelovanja radne sile. Uslijed
pritezanja vijak se produlji za λ, a podloga se stlači za δ. Promjene duljina vijka i podloge u
26
ovisnosti o sili koja na njih djeluje mogu se pratiti u dijagramu sila-produljenje koji je prikazan na
slici. Izduženje vijka odvija se po pravcu čiji je koeficijent smjera jednak arctan Cv (Cv je
koeficijent krutosti vijka i ovisi o duljini, promjeru i materijalu vijka). Stlačenje podloge odvija se
po pravcu čiji je faktor smjera (π - arctanCp) (Cp je koeficijent krutosti podloge).
Na slici c) prikazano je stanje nakon djelovanja radne sile. Sila u vijku se povećava samo za dio
narinute radne sile, a drugi dio se troši na smanjenje sile u podlozi. Uslijed toga vijak se dodatno
produljuje, a podloga se otpušta.
Često se kod ovakvih vijaka provodi njihovo strukiranje (smanjivanje promjera) jer u tom slučaju
manji dio radne sile dodatno opterećuje vijak pa je maksimalna sila u vijku manja što je vijak
elastičniji.
Dimenzioniranje:
Za statičko opterećenje (Fr = konst.)
σe = σ max + 3τt2 ≤ σdop = 0,8R t
Fmax T d
σ max = τt = v Tv = Fpr 2 tan ( γ + ρ ' )
Aj Wo 2
Za dinamičko opterećenje (pulsirajući ciklus r = 0)
a) kontroliramo najveće ekvivalentno naprezanje (kada radna sila ima maksimum)
R
σe = σ max + 3τt2 ≤ σdop = D
S potr
Fmax T d
σ max = τt = v Tv = Fpr 2 tan ( γ + ρ ' )
Aj Wo 2
b) kontroliramo amplitudu naprezanja
σa ≤ σa dop = 0, 7R A
gdje je σA – amplituda dinamičke čvrstoće
vijci sa zračnošću – vijak pritežemo toliko da sila trenja koju tako stvorimo bude veća od
poprečne sile, tada poprečna sila ne djeluje na vijak, već je on opterećen samo onoliko
koliko smo ga pritegnuli.
F
Ftr > F ⇒ tr = s k
F
gdje je sk – stupanj sigurnosti protiv
proklizavanja
F s F
Fv = tr = k
µ µ
Fv T d
σv = τ t = v Tv = Fv 2 tan ( γ + ρ ' )
Aj Wo 2
σe = σ v 2 + 3τ t2 ≅ 1, 32σ v ≤ σdop
Kod vretena značajna je i uloga elastične stabilnosti, odnosno potrebno je provjeriti da li dolazi
do izvijanja vretena.
Stupanj sigurnosti protiv izvijanja ν jednak je omjeru kritične
sile pri kojoj dolazi do izvijanja Fk i sile koja tlači vreteno F.
F
ν = k ≥ ν pot = 2 ... 6
F
Sila pri kojoj dolazi do izvijanja računa se ovisno o vitkosti
vretena λ:
4a
λ=
dj
gdje je a slobodna dužina izvijanja i ovisi o načinu uležištenja
vretena (u slučaju s prethodne slike kada je jedna strana
vretena ukliještena, a druga slobodna a = 2l).
5. ZATICI I SVORNJACI
5.1 Zatici
Zatici služe za različita spajanja, središtenje, osiguranje, osiguranje položaja i sl. Prema obliku
mogu biti cilindrični i konični.
Fo 2T 4T
Površinski pritisak Smik: τ = = = ≤ τ dop
2A d π π Dd 2
2
2D
4
2 Fo 4T 4T
p= = ≤ pdop Površinski pritisak: pg = ≤ pdop
dl Ddl d (l − D2 )
2
30
Zbog labavog dosjeda, potrebno je osiguranje u aksijalnom smjeru. Osiguranje se najčešće izvodi
rascjepkom ili uskočnikom.
Zatici i svornjaci općenito su opterećeni na mjestima dodira vanjskog i unutarnjeg zgloba na smik
i savijanje, te na površinski pritisak na mjestima dosjedanja.
31
Smik:
Fs F 2F
τs = = = 2 ≤ τs,dop
A d π d π
2
2⋅
4
Savijanje:
F ( l 1 + 2l 2 )
M 8 4 F ( l 1 + 2l 2 )
σs = s,max = = ≤ σs,dop
Wx d π3
d 3π
32
Površinski pritisak:
F F
p1 = = ≤ pdop
Aproj l 1 ⋅ d
F F
p2 = = ≤ pdop
Aproj 2 ⋅ l 2 ⋅ d
32
6. VEZE S GLAVINAMA
6.1 Klinovi i pera
6.1.1 Klinovi
Klinovi su smješteni prednapregnuti u utor vratila i glavine i to je spoj ostvaren silom i oblikom.
Klinovima se spajaju s vratilom remenice, zupčanici, poluge, i sl.
Uložni klin
Utjerni klin
Navlačenjem glavine ili zabijanjem klina ostvaruje se radijalni pritisak pr. Ovaj radijalni pritisak
omogućuje prijenos okretnog momenta pomoću veze silom. Međutim, ako okretni moment
prijeđe vrijednost momenta trenja ostvarenog radijalnim pritiskom, tada se i bokovi uzdužnog
klina uključe u prijenos okretnog momenta. To je na gornjoj slici prikazano s pojavom
površinskog pritiska na bočnim stranama klina.
Zabijanjem klina rasteže se glavina, a stlači vratilo. Zbog toga dolazi do gubitka centričnosti.
6.1.2 Pera
Ako se ne može dozvoliti ekscentričnost koja nastaje kod spoja s uzdužnim klinom, onda se
upotrebljavaju pera bez klinastog nagiba. Pera prenose okretni moment samo pomoću veze
oblikom. Dakle, kod pera ostvaren je čvrsti dosjed između bočnih strana pera i glavine odnosno
vratila, za razliku od klina gdje je taj dosjed labav.
33
glavina
a)
vratilo
b)
Žlijebljeni spojevi proračunavaju se slično kao i pera obzirom na površinski pritisak p na bočnim
dodirnim površinama među grebenima vratila i žljebovima glavine. Obzirom da se zbog
postupaka izrade ukupno opterećenje nejednakomjerno raspoređuje na pojedine dodirne
površine, prilikom proračuna potrebno je uzimati u obzir i koeficijent nošenja k. Tako stvarni
površinski pritisak na pojedinoj dodirnoj površini iznosi:
2T
p =k ≤ pdop
d sr ⋅ h ⋅ l t ⋅ i
Stezno spajanje dijelova daje izdržljive i protiv vibracija sigurne spojeve, koji mogu prenijeti velika
udarna i promjenjiva opterećenja.
Unutarnji dijelovi (osovine) imaju u odnosu na vanjske dijelove (glavine) prijeklop.
Najčešći dosjedi:
H7/s6, t6, n6, x6, z6, za6, zb6, zc6
H8/s8, n8, x8, z8
Prema načinu montaže razlikujemo:
Poprečne stezne spojeve
Uzdužne stezne spojeve
Pri montaži dolazi do uglačavanja (odsjecanja vrhova neravnina), pa je stvarna veličina prijeklopa
manja od teoretske, te je nosivost manja nego kod poprečnog steznog spoja.
Pst = P − ∆P
∆P = 2 (Gv + Gu )
Pst - stvarni prijeklop
P - teoretski prijeklop
∆P - gubitak prijeklopa uslijed uglačavanja (≈10µm za fino tokarene površine, ≈5µm za fino
brušene površine, ≈2µm za polirane površine)
Gv, Gu - uglačavanje vanjskog Gv i unutarnjeg dijela Gu
Sila trenja koju izaziva pritisak na dodirnoj površini mora biti uz stupanj sigurnosti protiv klizanja
veća od sile koja se javlja u pogonu i koja želi pomaknuti (izbiti ili zakrenuti) unutarnji iz vanjskog
dijela.
Ftr = s k F
Pa proizlazi da pritisak na dodirnoj površini mora biti:
Fs k
p= (p1)
d πl µ
Na dodirnoj površini stezno spojenih dijelova, kao što se vidi na prethodnoj slici, javlja se
pritisak:
Pst
p= (p2)
d (K u + K v )
gdje su: Ku i Kv mjere istezanja i sakupljanja dijelova u steznom spoju, a ovise o karakteristikama
materijala (Youngovom modulu elastičnosti (Eu, Ev) i Poissonovom faktoru (νu, νv)), te omjeru
unutarnjeg i vanjskog promjera unutarnjeg i vanjskog dijela (δu, δv):
1 1 + δ2v
Kv = + νv
Ev 1 − δ v
2
1 1 + δ2u
Ku = − νu
Eu 1 − δ u
2
Izjednačavanjem izraza za pritisak (p1) i (p2), može se izračunati potrebni stvarni prijeklop,
odnosno odrediti potrebni dosjed u kojemu se trebaju izraditi dijelovi koji se spajaju.
Unutarnji dio je opterećen tlačno, a vanjski dio vlačno i to tako da je maksimalno naprezanje i
vanjskog i unutarnjeg dijela na njihovim unutrašnjim promjerima.
Okretni moment se prenosi pomoću sile trenja između konično oblikovanog završetka vratila i
glavine. Potrebni površinski pritisak p se ostvaruje pomoću aksijalne sile Fp, s kojom se pri
montaži ostvari potrebna veza između vratila i glavine. Prednost koničnog dosjeda je u dobrom
centriranju glavine u odnosu na vratilo, te se može upotrijebiti i za veće vrijednosti okretnog
momenta.
37
Najčešće se u općem strojarstvu (za veze zupčanika, remenica, spojki, itd.) koristi konus 1:10.
1 D −d
konus = = = 2 tan ( α 2 )
x L
Iz jednadžbe ravnoteže sila može se izračunati potrebna aksijalna sila:
2Ts k sin ( α 2 + ρ )
Fp =
Dsr sin ρ
te slijedi površinski pritisak između vratila i glavine koji mora biti manji ili jednak dozvoljenom
površinskom pritisku za materijal dijelova koji se spajaju.
4 Fp tan ( α 2 ) cos ρ
p= ≤ pdop .
π ( D − d ) sin ( α 2 + ρ )
2 2
Stezni prsten se sastoji od vanjskog i unutrašnjeg koničnog dijela iz čelika za poboljšavanje, koji
se postavljaju u prostor između vratila i glavine.
Djelovanjem aksijalne sile Fp nastupa na kontaktnim površinama između vratila i unutarnjeg
prstena, te između glavine i vanjskog prstena površinski pritisak p koji ostvaruje potrebnu silu
trenja za prijenos okretnog gibanja.
Kako zbog trenja opada vrijednost aksijalne sile od jednog do drugog steznog prstena za otprilike
polovicu, preporuča se upotreba do četiri stezna prstena, jer peti stezni prsten bi prenosio
otprilike jednu šesnaestinu opterećenja.
38
39
7. OPRUGE
Oprugama se ostvaruju spojevi s elastičnim djelovanjem kojima se uz odgovarajuću elastičnu
deformaciju omogućuje akumuliranje mehaničke energije, te njeno vraćanje.
Pregled opruga prema vrsti opterećenja, naprezanja i obliku:
U praksi se često susreću primjeri povezivanja opruga u opružne sisteme. Pa se opruge mogu
spajati serijski, paralelno ili kombinirano. Ovisno o načinu njihovog spajanja dobivaju se različite
krutosti opružnog sistema.
40
Širina b može biti konstantna ili promjenjiva. Kod jednostavne lisnate opruge promjenjive širine,
širina se udaljavanjem od uklještenja smanjuje, pa se dobiva opruga jednake čvrstoće, te se time
postiže ušteda materijala.
Ako lisnatu oprugu ne izradimo kao konzolu nego kao gredu na dva oslonca, a želimo dobiti
oprugu jednake čvrstoće tada se listovi slažu na sljedeći način:
41
Koriste se kod cestovnih i željezničkih vozila, a zadaća im je da udare na cesti ili pruzi pretvore u
duge prigušene titraje, kojima se povećava udobnost putnika i produžuje vijek trajanja vozila.
Služi za akumulaciju mehaničkog rada i njegovo vraćanje (npr. satni mehanizam). Akumuliranje
energije vrši se djelovanjem vanjskog torzijskog momenta koji u opruzi izaziva savojno
naprezanje.
Zavojna opruga se najčešće koristi kao povratna opruga kod raznih ručica i ventila. Jedan kraj
opruge je fiksno upet na nekakvom kućištu dok je drugi pomičan zajedno s ručicom ili ventilom.
Zavojna opruga radi tangencijalnog djelovanja opterećenja mora imati vođenje, najčešće je to
jezgra kao na slijedećoj slici, ali može biti i čahura (s vanjske strane). Radi izbjegavanja otpora
trenja među vojevima, opruge se najčešće izvode sa zračnošću a među vojevima.
Torzijske opruge u obliku ravne šipke kružnog presjeka koriste se za mjerenje momenta
pritezanja kod momentnih ključeva, elastičnih spojki, u automobilskoj industriji za prigušenje
torzijskih vibracija, itd. Krajevi šipke su zbog koncentracije naprezanja zadebljani i prikladno
oblikovani, kako je prikazano na slijedećoj slici.
43
Nastaju tako da se žica ovije oko valjka (pa dobijemo cilindrične zavojne opruge) ili oko konusa (
pa dobijemo konične zavojne opruge). Ovdje će se nešto više reći samo o tlačnim i vlačnim
zavojnim oprugama s okruglim presjekom žice koje se u praksi najčešće susreću.
Do promjera žice od 10 mm, opruga se mota u hladnom, a iznad toga u toplom stanju.
Završetak opruge treba oblikovati tako da djelovanje opterećenja bude u osi opruge, pa se zadnji
zavoj može brusiti i priljubiti uz prethodni ili izvesti položeno.
Na slijedećoj slici prikazana je deformacija ove opruge. Vidljivo je da bi sila Fmaks izazvala takvu
deformaciju, da između zavoja više ne bi bilo zračnosti, onda bi prestalo elastično djelovanje
opruge, što je nedopustivo. Najveća dopuštena sila kojom opruga smije biti opterećena je
označena s Fn, pri čemu ostaje među zavojima minimalna zračnost smin.
44
Ispitivanja su pokazala da su u točki koja je s unutrašnje strane najbliža osi opruge maksimalna
naprezanja.
Može se oblikovati bez ili s predopterećenjem, te se mota u hladnom stanju za promjere žice
manje od 17 mm, a za veće promjere i veća opterećenja mota se u toplom stanju. Krajevi opruge
oblikovani su za prihvaćanje opterećenja i završavaju ušicama.
Slika a) prikazuje vlačnu oprugu koja je motana s predopterećenjem pri čemu je tijelo opruge
dužine Lmin (vojevi naliježu jedan na drugi), pod b) opruga je opterećena silom većom od sile
predopterećenja, a pod c) opterećena je najvećim dopuštenim opterećenjem pri čemu opruga
poprima najveću dopuštenu dužinu Lmaks.
45
Prstenasta opruga je sastavljena od vanjskih i unutarnjih prstena, koji se dodiruju kosom plohom,
nagnutom pod kutem α, pri čemu pod djelovanjem tlačnog opterećenja dolazi do smanjenja
visine, tj. javlja se progib f (vanjski se promjer prstena povećava, a unutarnji smanjuje).
Radi postojanja trenja neće rad akumuliran prilikom opterećenja biti u cijelosti vraćen prilikom
rasterećenja, već će dio energije biti pretvoren u toplinu trenja te tako predstavljati prigušenje
opruge. Radi mogućnosti velikog prigušenja, ove opruge se koriste kod većih opterećenja,
posebno udarnih ( npr. odbojnici željezničkih vagona, kod preša, valjaoničkih stanova, itd.).
Guma kao materijal, osim elastičnosti ima svojstvo tzv. unutarnjeg trenja, što znači da se pod
djelovanjem opterećenja deformira i zagrijava, čime se dio akumulirane energije pretvara u
toplinu i prenosi na okolinu. To svojstvo gume koristi se kod opruga za prigušenje titraja i udara
izazvanih radom stroja, te sprječavanja njihovog prenošenja na temelj ili ostali dio konstrukcije.
Metalni dio opruge služi za prihvaćanje i ravnomjerni raspored opterećenja. Pri konstruiranju
treba voditi računa da se omogući deformacija (širenje) gume. Na gumu loše utječu povišena
temperatura i svjetlost, pa brzo dolazi do njenog starenja.
46
8. OSOVINE I VRATILA
Osovine nose na sebi mirujuće ili rotirajuće strojne dijelove kao što su remenice, zupčanici,
rotori, itd. One mogu mirovati, tako da se na njima smješteni strojni dijelovi okreću, ili da rotiraju
zajedno sa strojnim dijelovima pričvršćenim na njima. Osovine su opterećene samo na savijanje i
ne prenose okretni moment.
Vratila na sebi nose strojne dijelove kao i osovine, ali se ovi dijelovi stalno okreću te uvijek
prenose okretni moment. Vratila su opterećena na savijanje i uvijanje.
Rukavci su dijelovi osovina i vratila koji dosjedaju u ležajevima. Na tim mjestima osovine i
vratila su obrađeni bolje nego na drugim mjestima.
Materijali koji se koriste za izradu osovina i vratila su:
¾ Konstrukcijski ugljični čelici: Č0445, Č0545, Č0645, Č0745
¾ Čelici za poboljšavanje: Č1530, Č1730, Č3130, Č3230, Č3830
¾ Čelici za cementiranje: Č1220, Č1221, Č5420, Č4120, Č4320
Posebna pozornost kod izrade osovina i vratila poklanja se prijelazima s manjeg na veći promjer i
žljebovima.
Na slici je prikazan pravilan oblik prijelaza s manjeg na veći promjer i pravilan oblik žlijeba, čime
se smanjuje koncentracija naprezanja.
Uobičajeno je umjesto naziva vratilo primijeniti naziv osovina kad god je iz samog opisa jasno da se
radi o elementu opterećenom na torziju, npr. osovina reduktora, koljenasta osovina, kardanska
osovina, osovina kormila, osovina motora (turbine, pumpe...), ili općenito pogonska osovina.
Vratila, odnosno niz vratila za prijenos okretnih momenata na veće udaljenosti, naziva se
transmisija. Za prijenos snage sa brodskog motora na propeler služi osovinski vod (ne brodsko
vratilo) koji, pored momenta torzije, prenosi i znatnu aksijalnu silu – poriv propelera.
Većina osovina i vratila se mogu u praksi smatrati nosačima na dva ili više oslonca (ležaja).
Vanjske sile (na zupčanicima, remenicama,….) uzrokuju reakcijske sile u ležajevima koje s
vanjskim silama uzrokuju momente savijanja u poprečnim presjecima.
M s max σ
σs = ≤ σdop = gr
Wx s potr
gdje je:
b1b2
¾ za rotirajuće osovine mjerodavna dinamička čvrstoća σ gr = R D = bDR −1 = R −1
β ks
¾ za mirujuće osovine mjerodavna granica tečenja σ gr = R t .
47
Na sljedećoj slici je prikazano da ako osovine rotiraju da su onda dinamički opterećene ciklusom
s koeficijentom asimetrije r = -1, bez obzira na karakter vanjskog opterećenja (statičko i li
dinamičko).
Teoretski se svi presjeci osovine mogu dimenzionirati tako da u svakom od njih vlada jednako
naprezanje uslijed savijanja Æ idealna osovina (osovina jednake čvrstoće). Teoretski oblik im je
kubni paraboloid, što proizlazi iz izraza za promjer osovine dx na udaljenosti x od ležaja (oslonca):
32 ⋅ FA ⋅ x
dx = 3 = C ⋅ x1 3
π ⋅ σdop
Paraboloid se aproksimira nizom valjaka, pa osovina poprima uobičajeni izgled, ali sada s
optimalnom težinom.
α
2
σ bb R
σekv = σs2 + o τt ≤ σdop = gr = 1 2 −1
2 s potr β kss potr
σ gr
gdje je: αο – odnos mjerodavnih karakteristika čvrstoće pri savijanju i torziji αo = .
τ gr
4
Najčešće je αo = , (za najčešći način opterećenja - simetrični ciklus savijanja i mirnu torziju).
3
Nakon približnog određivanja dimenzija osovine ili vratila i njihovog cjelokupnog oblikovanja,
mora se izvesti još i kontrola njihove čvrstoće. Naime, osim preciznijeg izračuna naprezanja, sada
je moguće i preciznije odrediti dinamičku čvrstoću u pojedinim presjecima. Ona se procjenjuje
korigirajući dinamičku čvrstoću materijala osovine ili vratila za utjecaje koncentracije naprezanja,
dimenzija presjeka, kvalitete površine i druge. Kontrola čvrstoće provodi se samo u pojedinim,
tzv. kritičnim presjecima, u kojima se pretpostavlja da je čvrstoća upitna. To su presjeci u kojima
opterećenja i koncentracija naprezanja poprimaju velike vrijednosti (prijelazi s manjeg na veći
promjer, žljebovima, mjesta na kojima je vratilo osljabljeno zbog utora za pero,…).
Osovine i vratila, zajedno s masama koje su na njima smještene, predstavljaju fleksijske opruge.
Djelovanjem neke vanjske sile osovine i vratila će se elastično deformirati i započet će vibrirati s
nekakvom vlastitom frekvencijom. Prilikom rotacije uz to dolazi radi neuravnoteženosti masa i
do dodatnih impulsa opterećenja.
Ako se sada slučajno poklopi pogonska brzina vrtnje s frekvencijom vlastitih titraja sustava koji
tvore osovina ili vratilo s masama smještenim na njima, dolazi do pojave rezonancije. Uz nemiran
rad vibrirat će osovina ili vratilo, povećavajući stalno amplitudu titraja, sve do loma. Rezonantnu
brzinu vrtnje nazivamo fleksijskom kritičnom brzinom vrtnje.
49
Vratilo s masama koje su na njemu smještene ravna je torzijska opruga, koja će početi vibrirati
torzijskim titrajima ako dođe do kolebanja okretnog momenta. Ako ta kolebanja okretnog
momenta odgovaraju brzini vrtnje dolazi i kod torzijskih vibracija do rezonancije. Brzinu vrtnje
pri kojoj se to dogodi nazivamo torzijska kritična brzina vrtnje.
9. LEŽAJEVI
Ležajevi služe za prenošenje sile između dijelova koji se nalaze u relativnom gibanju jedan prema
drugome. Obzirom na vrstu trenja u ležaju dijele se na:
Između dijelova u relativnom gibanju nalazi se Između dijelova u relativnom gibanju nalaze se
samo tanki sloj ulja (uljni film) debljine 2 do 50 valjna tijela (kuglice, valjci, konusi, bačvice ili
µm. iglice) promjera 2 do 50 mm.
Trenje je otpor koji se javlja između površina nalijeganja dvaju tijela i koji se suprotstavlja
međusobnom gibanju klizanjem, kotrljanjem ili valjanjem (trenje gibanja – kinetičko trenje), ili
onemogućuje gibanje (trenje mirovanja – statičko trenje).
Obzirom na podmazivanje razlikuju se slijedeće vrste trenja:
Suho trenje - pri kojem se fizikalno čiste površine nalijeganja (bez oksidacijskog sloja, sloja
vlage niti bilo kojeg drugog stranog sloja) dodiruju u pojedinim točkama.
Granično trenje – pri kojem se površine nalijeganja koje na sebi imaju tanki granični sloj
oksida, vlage, nečistoća ili maziva dodiruju u točkama gdje je probijen granični sloj (tanki
sloj maziva na površini nalijeganja čije se osobine, zbog utjecaja molekularnih sila
površine nalijeganja (čvrstog tijela) znatno razlikuju od osobina maziva izvan tog sloja).
Mješovito trenje – pri kojem se površine nalijeganja dodiruju, ali ne direktno nego preko
graničnih slojeva
Tekuće trenje – pri kojem se površine nalijeganja ne dodiruju, a vrhove neravnina njihovih
površina razdvaja tanki sloj fluida. Trenje koje pri tome nastaje uzrokovano je žilavošću
(viskozitetom) nosivog međusloja. Tekuće trenje može biti:
hidrodinamičko trenje - ako se potrebni pritisak za nošenje stvara samo gibanjem tijela, ili
hidrostatičko trenje – ako se potrebni pritisak za nošenje stvara pumpom s posebnim
pogonom.
52
Viskoznost maziva se također mijenja s temperaturom. Postoji čitav niz različitih izraza kojima se
opisuje ta zavisnost.
Promjena dinamičke viskoznosti s temperaturom, za normalna mineralna ulja standardne
gradacije, daje se u dijagramu s ordinatom u logaritamskom mjerilu, te apcisom 1 (T + 95o C ) .
Kod hidrodinamičkog podmazivanja, nosivi uljni film se među kliznim površinama stvara
automatski, ako je među kliznim površinama dovoljno velika relativna brzina klizanja v i ako
klizne površine imaju oblik klina.
Promjenu pritiska u sloju maziva u smjeru relativne brzine klizanja dviju površina opisuje
Reynoldsova jednadžba:
dp h −h
= 6ηv 3 m
dx h
Kod radijalnog kliznog ležaja uvjeti za postojanje hidrodinamičkog pritiska u sloju maziva
ostvareni su zračnošću ležaja, tj. ekscentricitetom.
Na sljedećoj slici prikazan je način nastajanja nosivog uljnog sloja.
U stanju mirovanja rukavac promjera d leži u blazinici ležaja promjera D (slika a). Rukavac i
blazinica se dodiruju u točki A, debljina uljnog sloja u točki B je Z = D – d. Dakle, rukavac je u
odnosu na blazinicu postavljen s ekscentritetom e = Z/2, te je s tim ostvaren klinasti oblik kliznih
površina. Prostor između rukavca i blazinice mora biti ispunjen mazivom. Kad se rukavac
započne okretati, suho trenje prelazi u mješovito trenje. Površina rukavca tlači ulje u klinast
procjep, pri čemu raste pritisak u ulju, koji rukavac premješta (ekscentrično) u jednu stranu (slika
b) i pokušava odvojiti rukavac od ležaja. Taj pritisak je tim veći što je veća brzina vrtnje rukavca.
Dostizanjem prijelazne brzine vrtnje nk pritisak u ulju se poveća dovoljno da razdvoji rukavac od
ležaja (slika c), pa mješovito trenje prelazi na taj način u tekuće trenje. Daljnjim rastom brzine
vrtnje povećava se debljina uljnog filma h0 u točki A, te smanjuje ekscentričnost e = Z/2 – h0.
Kod zamišljene beskonačno velike brzine vrtnje rukavac bi čak centrično rotirao u blazinici (slika
d).
Na sljedećoj slici prikazana je raspodjela hidrodinamičkog pritiska u radijalnom kliznom ležaju.
Ležajni materijali moraju imati dobra antifrikcijska svojstva, tj. moraju se dati dobro urađivati
(uhodavati) s materijalom rukavca, pri kratkotrajnom radu ležaja na suho ne smiju dopustiti
zaribavanje, moraju se dati dobro uglačati i omogućiti dobru prionljivost ulja. Pored toga moraju
se što jednoličnije rastezati s povećanjem temperature, ne smiju bubriti, moraju imati
odgovarajuću dinamičku čvrstoću, otpornost na temperaturu i koroziju i moraju dobro voditi
toplinu.
56
Ne postoji materijal koji udovoljava svim ovim zahtjevima. Bijele kovine (ležajne legure na bazi
kositra i olova) i različite vrste bronci su materijali koji zadovoljavaju većinu navedenih zahtjeva i
najčešće se koriste. Kako se radi o skupim ležajnim materijalima oni se postavljaju u ležajne
blazinice u tankom sloju, pa imamo bimetalne ili trimetalne blazinice.
odvedena toplina
• Iskustveni podaci:
α = 7 + 12 v z , W ( m 2 K ) , vz – brzina strujanja zraka
Površina ležaja - A = f Lbd
fL – faktor koji ovisi o izvedbi ležaja, i kreće se u granicama između 20 i 40.
tu – temperatura ulja, ne bi smjela prelaziti 60oC, ako to nije slučaj treba predvidjeti
dodatno hlađenje.
¾ Izbor ulja
• Ulje se bira na osnovu potrebnog dinamičkog viskoziteta kojeg određujemo iz
Sommerfeldovog broja:
pψ 2 pψ 2
So = ⇒η=
ηω So ω
p – srednji pritisak
ψ - srednja relativna zračnost
ω - kutna brzina rukavca
• Sommerfeldov broj određujemo iz dijagrama u ovisnosti o ϕ i δ.
Vratila mnogih strojeva i uređaja opterećena su značajnim uzdužnim silama, koje moraju preuzeti
aksijalni ležajevi. To je posebice slučaj u brodskom pogonu, gdje odrivni ležaj brodskog voda
vratila preuzima cjelokupnu porivnu silu, koja djeluje na brod.
Kod aksijalnih kliznih ležaja uljni klin se postiže uz pomoć određenog broja segmenata s nagibom
u smjeru obodne brzine.
58
Na prethodnoj slici je prikazan aksijalni klizni ležaj s čvrstim segmentima. Ovakvi se ležaji i danas
koriste pri gradnji vodnih turbina, ali su ih u svim ostalim primjenama potpuno istisnuli aksijalni
klizni ležajevi sa samoudesivim segmentima – Michellovi ležajevi.
Kod Michellovog ležaja kružno postavljeni segmenti sami se postavljaju u potrebni kosi položaj
Pozicije:
1 - greben odrivnog vratila
2, 3 - stražnja (prednja) prirubnica odrivnog vratila
4, 5 – segmenti za vožnju natrag (naprijed)
6, 7 – nosači segmenata
8, 9 – gnijezda s kuglastom površinom
10, 11 – brtva
12, 13 – radijalni ležajevi
14 – donje kućište ( postolje) ležaja
15 - gornje kućište ležaja
16 – poklopac ležaja
59
Valjna tijela su jednostavna geometrijska tijela, a smještena su u kavezu, koji onemogućuje njihov
međusobni dodir.
Statička nosivost, CO je ono opterećenje koje izaziva deformaciju od 0,01% promjera valjnog
tijela. Za svaki tip ležaja ova vrijednost se nalazi u tablicama.
Dinamička nosivost, C je ono opterećenje uz koje 90% ležajeva istog tipa postigne jedan
milijun okreta, bez pojave oštećenja uslijed zamora.
Tablične vrijednosti se dobivaju eksperimentalno i nalaze se u katalozima proizvođača.
Fa – aksijalna sila
Vijek trajanja kotrljajućih ležajeva je onaj vremenski period tijekom kojeg ležaj uz pravilan rad
i pravilno održavanje ostaje funkcionalano sposoban. Vijek trajanja se procjenjuje prema
iskustvenoj jednadžbi:
ε
C
L = ,milijuna okretaja
P
Kod konstantnog broja okretaja n, vijek trajanja se može proračunati u satima:
106 ⋅ L
Lh =
60 ⋅ n
Dobivene vrijednosti su orijentacijske, a vijek trajanja ležaja, ovisno o tipu i opterećenju, obično
se kreće od 5000 sati do 10000 sati.
Osnovna oznaka valjnih ležajeva prema DIN 623 je sastavljena od odgovarajuće kombinacije
brojeva i slova.
62
10. SPOJKE
Spojke služe za stalno ili povremeno spajanje dvaju vratila u svrhu prenošenja okretnog
momenta. Dijelimo ih prema primjeni i konstrukcijskim karakteristikama u nekoliko grupa i
podgrupa:
10.1 Neelastične spojke - koje kruto prenose okretni moment (bez značajnijeg uvijanja)
10.1.1 Čvrste spojke – spajaju dva vratila u jednu cjelinu, te mogu prenositi i moment
savijanja
10.1.1.1 Čahurasta spojka
10.1.1.2 Školjkasta (oklopna) spojka
10.1.1.3 Kolutna (tanjurasta) spojka
10.1.2 Kompenzacijske (pomične) spojke – prenose okretni moment kruto, ali dozvoljavaju
male aksijalne, kutne ili poprečne pomake među vratilima.
10.1.2.1 Spojke za kompenzaciju uzdužnih pomaka
10.1.2.2 Spojke za kompenzaciju poprečnih pomaka
10.1.2.3 Spojke za kompenzaciju kutnih pomaka
10.1.2.4 Spojke za kompenzaciju kutnih i poprečnih pomaka
10.2 Elastične spojke – dozvoljavaju kutno uvijanje između vratila i elastično prenose
okretni moment. Obično mogu kompenzirati i manje poprečne i aksijalne pomake.
10.2.1 Akumulacijske spojke
10.2.1.1 Spojka s čeličnim opružnim trakama (Malmedie-Bibby spojka)
10.2.1.2 Spojka sa zavojnim oprugama (Cardeflex spojka)
10.2.2 Prigušne elastične spojke
10.2.2.1 Spojka s gumenim ulošcima (Wülfel-Elco spojka)
10.2.2.2 Spojka s gumenim obručem (Periflex spojka)
10.3 Tarne spojke – okretno moment prenose trenjem. Upotrebljavaju se kao uključno –
isključne spojke za povremeno uključivanje radnog stroja u pogon. Uključivanje
može biti: mehaničko, hidrauličko, pneumatsko i elektromagnetsko.
10.3.1 Pločaste tarne spojke
10.3.1.1 Jednolamelna pločasta tarna spojka s mehaničkim uključivanjem
10.3.1.2 Višelamelna pločasta tarna spojka s mehaničkim uključivanjem
10.3.2 Konične tarne spojke
10.4 Hidrodinamičke spojke - prenose okretni moment samo ako postoji razlika kutnih
brzina pogonskog i gonjenog dijela spojke, tj. ako gonjeno vratilo zaostaje za
pogonskim.
10.4.1 S konstantnim punjenjem
10.4.2 S uređajem za punjenje i pražnjenje
Sastoji se od dvodjelnog oklopa, čije se polovice stežu po dužini vratila vijcima, čime se ostvaruje
potrebni pritisak na vratilo.
Prednosti ove spojke su laka montaža i demontaža (bez potrebe pomicanja vratila), a nedostak je
teško uravnoteženje. Dimenzije ove spojke su standardizirane, standardi navode i dozvoljenu
vrijednost okretnog momenta kojeg spojka može prenijeti.
Sastoji se iz dva koluta spojena s dosjednim vijcima. Radi centriranja na jednom kolutu spojke
imamo prstenasto ispupčenje, a u drugom isto takav žlijeb. Okretni moment se prenosi trenjem te
oblikom preko dosjednih vijaka. Dimenzije spojke su standardizirane, te standardi navode i
dozvoljenu vrijednost okretnog momenta kojeg spojka može prenijeti. Nedostak ove spojke je
veliki vanjski promjer spojke, a prednost je relativno laka montaža.
Kompenzacijske spojke se koriste kada je potrebno pri prijenosu okretnog momenta dopustiti
pomake između vratila. Ti pomaci su posljedica okretanja, temperaturnih rastezanja ili grešaka pri
izradi ili montaži, a mogu biti uzdužni (aksijalni), poprečni ili kutni.
Na slici je prikazana dvodijelna kandžasta spojka čiji dijelovi a i b imaju s čeone strane po tri
kandže, koje s malom zračnošću ulaze jedna u drugu. Na desnoj slici je trodimenzionalni prikaz
jednog dijela spojke. Okretni moment se prenosi preko veze oblikom.
Ove spojke prenose okretni moment preko vratila koja međusobno zatvaraju kut, a koji se u
tijeku pogona može mijenjati. Takva spojka je kardanski zglob, tj spojka s križnim zglobom.
Sastoji se od centralnog dijela u obliku kugle (1) koja je probušena tako da su rupe (2) i (3) pod
pravim kutom. U te rupe ulaze vilice (4) i (5) odgovarajućih čahura (6) i (7), sa svojim izdancima
(8) i (9). Preko čahura se navlače cilindrični obruči (10) i (11) čiji je zadatak da drže vilice
sklopljene.
Primjer spojke koja može kompenzirati poprečne i kutne pomake je zupčana spojka.
Na oba vratila (1, 2) s perom su spojene glavine (3, 4) koje na sebi imaju vanjsko ozubljenje (5,6).
To vanjsko ozubljenje je spregnuto s unutarnjim ozubljenjem (7, 8) kolutova (9, 10).
Između zubi glavine (5, 6) i zubi koluta(7, 8) postoji radijalna zračnost z pa je s time omogućeno
radijalno pomicanje vratila. Kutna pokretljivost vratila dobivena je na način da su zubi glavine (5,
6) zaobljeni, sa središtem zaobljenja u osi vratila.
Elastične spojke imaju zadatak da kompenziraju razlike međusobnog položaja osi vratila, te da na
sebe preuzmu kolebanja okretnih momenata u tijeku rada i udarna opterećenja uslijed naglih
ubrzanja strojeva.
Između pogonskog i gonjenog dijela spojke nalaze se savojno ili torziono elastični elementi od:
gume, kože, umjetnih masa, tekstilnih tkanina, čeličnih opruga, itd.
Razlikuju se:
¾ akumulacijske elastične spojke – akumuliraju energiju udara, te nakon smanjenja
opterećenja vraćaju cjelokupnu energiju
¾ prigušne elastične spojke – dio akumulirane energije pretvaraju u unutarnje trenje
veznih elemenata.
69
Spojka se sastoji od dva koluta s unutarnjim ozubljenjem, koja su međusobno povezana čeličnom
trakom iz čelika za opruge (a).
Kod preopterećenja kao što je prikazano na slici povećava se naležna površina trake na bokovima
zubi te se smanjuje slobodna duljina trake između kolutova, uslijed toga se smanjuje elastičnost
veze.
Kod udarnog opterećenja još više se smanji elastičnost veze i ona postane potruno kruta, ako
dođe do daljnjeg povećanja opterećenja čelična traka puca.
Može prenositi okretne momente do 5 ⋅ 106 Nm
Kut međusobnog zakreta kolutova spojke je do 1,2o, kutni pomak do 1,3o, aksijalni pomak 4 do
20 mm, a radijalni pomak 0,5 do 3 mm.
Spojka se sastoji iz dva koluta (1) i (2) između kojih su po obodu postavljene zavojne opruge (3).
Opruge su upete sa zaticima (4) i vođene vodilicama (5).
U ovisnosti o opterećenju opruge se deformiraju te tako ostvaruju elastična svojstva ove spojke.
70
Spojka se sastoji od dva koluta (1) i (2) povezana vijcima. Na vijke su nataknuti gumeni ulošci (4).
Pri prijenosu okretnog momenta u slučaju preopterećenja (slika b) gumeni se ulošci radijalno
deformiraju, tako ublažuju udare te ih zbog unutarnjeg trenja u gumi i prigušuju.
Može prenositi okretne momente do 5, 4 ⋅ 105 Nm
Kut međusobnog zakreta kolutova spojke je do 3o, a aksijalni pomak do 3 mm.
Spojka je sastavljena iz dva koluta (1) i (2), na koje je s poklopcima (3) i vijcima (4) pričvršćen
vezni gumeni obruč (5).
Može prenositi okretne momente do 3, 4 ⋅ 10 4 Nm
Kut međusobnog zakreta kolutova spojke je do 12o, kutni pomak do 4o, aksijalni pomak do 8
mm, a radijalni pomak do 4 mm.
71
Tarne spojke prenose okretni moment sa pogonske na gonjenu stranu pomoću sile trenja, koja se
ostvaruje s dovoljno velikom normalnom pritisnom silom na obje tarne površine spojke.
Tarne površine mogu biti suhe ili podmazivane, a prema obliku tarnih površina tarne spojke
mogu biti pločaste ili konične. Pločaste tarne spojke imaju tarne površine u obliku metalnih
lamela, na koje se po potrebi postavljaju nemetalne obloge s čim zbog većeg faktora trenja pri
jednakoj pritisnoj sili povećavamo silu trenja te s tim i okretni moment kojeg spojka može
prenijeti. Konične tarne spojke imaju tarne površine koničnog oblika.
Na glavini (1) pogonskog dijela spojke, nalazi se uključni prsten (2), koji svojim uzdužnim
gibanjem djeluje na poluge (ručice) (3). Ručice (3) su smještene u utore u glavini (1) i okretne su
oko točke A. Glavina (1) ima vanjsko ozubljenje u koje su postavljene aksijalno pomične klizne
ploče (4) i (5) s unutarnjim ozubljenjem.
72
Gonjeni dio spojke predstavlja vanjski prsten (6) s unutarnjim ozubljenjem u koje je postavljena
lamela (7) s tarnim oblogama (8). Lamela (7) ima vanjsko ozubljenje i aksijalno je pomična u
prstenu (6).
Trošenje tarnih obloga i uslijed toga opadanje pritisne sile kompenzira se zatezanjem matice (9).
Princip rada je sljedeći: Pomicanjem uključnog prstena (2) u lijevo, ručice (3) se zakreću oko
točke A i tlače svojim kraćim krajevima na aksijalno pomičnu kliznu ploču (5), tako se ostvaruje
pritisna sila na tarnoj oblozi (8), te se vrši prijenos okretnog momenta s pogonskog na gonjeni
dio spojke. Pomicanjem uključnog prstena (2) u desno prestaje djelovanje pritisne sile ručice (3)
na kliznu ploču (5) te je spojka isključena.
Rad lamelnih spojki zasniva se na načelu da se sastavni dijelovi spojke – lamele uzdužnim silama
međusobno pritišću, čime se javljaju sile trenja, potrebne za prijenos okretnog momenta s
pogonske na gonjenu stranu spojke. Kod mehanički upravljanih lamelnih spojki potrebna sila za
međusobno pritiskivanje lamela postiže se polužnim mehanizmom. Naročita prednost ovih
spojki je u prijenosu velikih okretnih momenata (do 50000 Nm) pri malim vanjskim promjerima
lamela, ali s velikim brojem tarnih površina. Princip rada je kao i kod jednolamelne pločaste tarne
spojke s mehaničkim uključivanjem
Koriste se najčešće kao suhe spojke, a primjerene su za prijenos velikih okretnih momenata.
Zbog koničnog oblika postižu se velike normalne sile kod manjih aksijalnih (pritisnih) sila.
73
Sastoji se od pogonskog (1) i gonjenog (2) dijela koji se u kontaktu preko konične tarne površine
(3). Spojka se uključuje aksijalno pokretnim gonjenim dijelom (2). Ako se gonjenim dijelom
ostvari pritisna sila Fa tada se na tarnoj površini ostvari normalna sila FN koja uzrokuje potrebnu
silu trenja za prijenos okretnog momenta.
Najčešće se koristi kut konusa α = 15 do 25o.
74
POSREDNI NEPOSREDNI
TRENJEM
REMENSKI TARNI
ZAHVATOM
LANČANI ZUPČANI
Prijenosni odnos (omjer) mehaničkih prijenosnika definiran je kao omjer brzine vrtnje
pogonskog i gonjenog vratila (kola)
ω n
i= 1 = 1
ω2 n 2
Stupanj djelovanja je odnos snage koju dobije gonjeni stroj prema snazi koju odaje pogonski
stroj
P P1 − Pg Pg
η= 2 = = 1−
P1 P1 P1
75
ω1 ω2 ω3 ωn-1 ω1
Ukupni prijenosni omjer i 1−n = i 1,2 ⋅ i 3,4 ⋅ i 5,6 ⋅ ..... ⋅ i n-1,n = ⋅ ⋅ ⋅ ..... =
ω2 ω3 ω4 ωn ωn
Ukupni stupanj djelovanja η1−n = η1,2 ⋅ η3,4 ⋅ η5,6 ⋅ ..... ⋅ ηn-1,n
PRS1 P P P
Potrebna snaga pogonskog stroja PPS = + RS2 + ..... + RSn-1 + RSn
ηPS-RS1 ηPS-RS2 ηPS-RSn-1 ηPS-RSn
gdje je:
in-1,n prijenosni omjer jednog stupnja prijenosa
ηn-1,n stupanj djelovanja jednog stupnja prijenosa
ηPS-RSn stupanj djelovanja od pogonskog stroja do n-tog radnog stroja
a) s ravnim ozubljenjem
b) s kosim ozubljenjem
c) sa strelastim ozubljenjem
d) s unutrašnjim ozubljenjem
76
a) s ravnim zubima
b) s kosim zubima
c) sa strelastim zubima
d) sa zakrivljenim zubima
(spiralno ozubljenje)
Na slici su prikazana dva profila (tj. boka zuba) koji se odvaljuju jedan po drugome, a
istovremeno rotiraju oko svojih centara rotacije O1 i O2. Očito se gibanje sa profila 1 prenosi na
profil 2. S ω1 označena je kutna brzina profila 1, a s ω2 kutna brzina profila 2. U proizvoljnom
trenutku, profili se dodiruju i odvaljuju u proizvoljnoj točki y (trenutna točka dodira). Potrebno je
odrediti omjer kutnih brzina obaju profila u ovisnosti o njihovoj geometriji. U tu svrhu, povuku
se zajednička tangenta t-t i normala n-n u trenutnoj točki dodira. Kutevi N1O1Y ≡ αy1 i N2O2Y ≡
αy2 nazivaju se kutevima pritiska u točki Y kao točki boka 1 i boka 2, odnosno kutevima pritiska
na krugovima ry1 i ry2. Oni se određuju prema izrazu:
rb1,2
cos α y 1,2 =
r y 1,2
v 1 = r y 1ω1 i v 2 = r y 2 ω2
Vektorska razlika ovih brzina naziva se brzina klizanja spregnutih profila i uvijek je usmjerena u
pravcu tangente na profil. Obodne brzine mogu se rastaviti na komponente u smjeru tangente
77
(vt1, vt2) i u smjeru normale (vn1, vn2). Da bi se bokovi neprestano dodirivali moraju komponente vn1
i vn2 biti međusobno jednake (inače bi se zupčanik z1 utiskivao u zupčanik z2 ili bi se od njega
odvajao).
Iz trokuta koji su naznačeni na slici i uvjeta o jednakosti normalnih komponenti obodne brzine
proizlazi:
ω1 O2 N2
=
ω2 O1N1
Iz slike se vidi da zajednička normala n-n siječe međuosnu liniju O1O2 u točki C, te iz dva slična
trokuta O1N1C i O2N2C proizlazi
O2 N 2 O2C ω1
= = =i
O1N1 O1C ω2
Odavde je vidljivo da za konstantni prijenosni omjer točka C zauzima uvijek isti, stalni položaj,
bez obzira koje točke profila su trenutno u zahvatu i bez obzira kakvog su oblika krivulje profila.
To znači da se ovo, složeno odvaljivanje proizvoljnih profila, može opisati kao jednostavno
78
međusobno odvaljivanje dviju kružnica s polumjerima O1C i O 2 C , koje istodobno rotiraju oko
svojih osiju. Budući da u točki C nema klizanja između profila (bokova zubi), jer su brzine v1 i v2
paralelne i jednake, odvaljivanje ovih kružnica je čisto, bez klizanja. Zbog toga se ove kružnice, tj.
njihovi krugovi, nazivaju kinematskim krugovima i označavaju s rw, a točka C je kinematski pol.
Kut αw naziva se kut zahvata.
M
N
δ α
Prema ovoj definiciji, kao i prema slici, očito je da normala u svakoj točki evolvente tangira
temeljni (osnovni) krug. Odatle proizlazi:
1) da je udaljenost točke (Y) od dirališta tangente (N) jednaka polumjeru
zakrivljenosti (ρ) evolvente u toj točki i
q:
2) da je ta udaljenost jednaka luku MN
q = r (α + δ ) .
YN = ρ = rb tan α y = MN b y y
79
Na slici je označena srednja linija osnovnog profila ili diobeni pravac na kojemu su debljine zuba i
međuzublja jednake. Udaljenost između dvije točke profila na srednjoj liniji ili njoj paralelnoj liniji
naziva se korak osnovnog profila i označava sa p.
80
d – diobeni promjer – računska veličina, koja se na zupčaniku ne može mjeriti, a definiran je tako
p ⋅z
da je opseg diobene kružnice jednak umnošku koraka p i broja zubi z. ⇒ d ⋅ π = p ⋅ z ⇒ d = = m ⋅z .
π
df – promjer na korijenu zuba
da – promjer kruga preko glave
b – širina zupčanika
e1.4) Prstasto – profilno glodalo – za zupčanike velikih promjera zbog velike cijene
odvalnih pužnih glodala
e2.1) Odvalno blanjanje –Maagov postupak – alat u obliku ozubnice (zupčane letve)
e2.3) Odvalno glodanje – alat ima oblik pužnog glodala (evolventni puž isprekidan
uzdužnim utorima)
Ako se u procesu izrade zupčanika diobeni pravac zupčane letve (srednja linija osnovnog profila)
odvaljuje po diobenom krugu zupčanika dobiva se zupčanik bez pomaka profila.
Međutim ukoliko je pri izradi zupčanika zupčana letva postavljena tako da njen diobeni pravac ne
tangira diobeni krug zupčanika dobivaju se zupčanici s pomakom profila. Pomak profila, koji se
definira kao umnožak faktora pomaka profila (x) i modula (m) može biti pozitivan ili negativan.
na taj način mogu se izraditi zupčanici s brojem zubi manjim od 14, a da kod njih ne
dolazi do podrezivanja, odnosno slabljenja zuba u korijenu.
¾ Pomak profila ne mijenja korak osnovnog profila, ni korak na diobenom krugu zupčanika
pa proizlazi da se zupčanici s različitim pomacima profila mogu međusobno pravilno
sprezati.
Iz uvjeta da debljina zuba na kinematskom krugu jednog zupčanika mora biti jednaka širini
međuzublja njemu sparenog zupčanika, može se izvesti temeljna jednadžba evolventnog zupčanja
koja povezuje kut zahvata sa sumom pomaka profila spregnutih zupčanika:
x1 + x 2
inv α w = 2 tan αn + inv αn
z1 + z 2
Odavde se iteracijom lako može odrediti kut zahvata.
Zahvatna linija je geometrijsko mjesto točaka dodira bokova zubi. Tangira obje temeljne kružnice
u točkama N1 i N2, a ujedno predstavlja okomice na tangente svih trenutnih točaka dodira i siječe
spojnicu osi O1O2 u kinematskom polu C. Dužina O1C je prema tome kinematski promjer dw1, a
dužina O2C kinematski promjer dw2. Zahvatna linija zatvara s tangentom kinematskih kružnica u
kinematskom polu pogonski kut zahvatne linije αw. Osni razmak općenito je jednak zbroju
kinematskih polumjera, odnosno polovini zbroja kinematskih promjera (slika 4.1a i b).
Kada se radi o nula paru zupčanika, odnosno o paru zupčanika kod kojih su faktori pomaka
profila jednaki nuli x 1 = x 2 = 0 , odnosno o V-nula paru zupčanika, kod kojih je suma faktora
pomaka profila jednaka nuli ∑ x = x 1 + x 2 = 0 , tada se u kinematskom polu dodiruju diobeni
promjeri.
Na slici su prikazane promjene do kojih dolazi povećanjem osnog razmaka. Temeljni i diobeni
promjeri ostaju isti, te su na taj način dobivene iste evolvente i nepromijenjen prijenosni omjer, a
kinematski promjeri, i kut zahvatne linije se mijenjaju.
84
O1 O1
1
1
=d dw
1
dw
d w1/2 = d 1/2
1
d1
db
αn
1
db
d w1/2
αw
N1
a = (d w1 + d w2)/2 = ao = (d 1 + d 2)/2
N1
C C
n
αw = α
a = (d w1 + d w2)/2
N2
αw
N2
d w2/2 = d 2/2
dw
d b2
d b2
d w2/2
2
αn
d2
dw
2
αw
O2
O2
d w1 = d 1 d w1 > d 1
d w2 = d 2 d w2 > d 2
α w = αn α w > αn
d +d d +d d +d
a = a0 = 1 2 a = w1 w2 > a 0 = 1 2
2 2 2
85
Normalna sila na zub Fbn djeluje u smjeru zahvatne linije u kinematskom polu C.
Pri prijenosu snage bokovi zubi se međusobno relativno gibaju. Pri ovom gibanju dolazi
do pojave kontaktnog (Hertzovog) pritiska na dodirnim površinama. Zbog ovog pritiska,
ovisno o stanju hrapavosti površine, te o čvrstoći bokova, kapljice maziva bivaju utisnute
u mikropukotine i dolazi do razaranja površine. Tijekom rada, ove se rupice povećavaju,
površina zuba se sve više oštećuje, dolazi do grešaka geometrije, te na kraju do loma
zuba.
Pojava rupičenja je najizraženija u području oko diobenog (kinematskog) promjera, jer su
tu najveći kontaktni pritisci.
Najčešće se koriste za prijenos snage i gibanja pod pravim kutem, a bočna linija im može
biti ravna, kosa ili zakrivljena.
Kinematske površine su im stošci na kojima se vrši valjanje bez klizanja.
Zbog složene geometrije dosta su osjetljivi na točnost izrade, montaže i odstupanje od
pravilnog položaja osi. Često se učvršćuju i konzolno, pa se javlja opasnost od progiba
vratila.
Pužni prijenosnici se sastoje od puža (pužnog vijka) (1) i pužnog kola (2) čije se osi
mimoilaze, obično pod kutem od 90o, ali može biti i pod kutem različitim od 90o. Puž
može biti smješten iznad ili ispod pužnog kola, koje može biti horizontalno ili vertikalno.
Nedostaci:
Stupanj djelovanja manji od stupnja djelovanja prijenosnika s cilindričnim i koničnim
zupčanicima.
Zahtjeva precizno izradu, fine i glatke površine – brušenje.
Zbog niske iskoristivosti razvija se toplina koju treba odvesti prisilnim hlađenjem
(ventilator).
90
Tarni prijenosnik se sastoji od dvije tarenice (cilindričnog, koničnog ili globoidnog oblika)
koje prenose gibanje samo trenjem dodirnih površina.
Princip rada je sljedeći: pogonska tarenica (1) tlači silom FN gonjenu tarenicu (2). Tako se
silom trenja Ftr = Fo = µFN prenosi okretni moment T1. Prijenosno omjer je i = r2 r1 .
Nedostaci:
Produljenje remena tijekom rada
Promjena prijenosnog omjera u dosta uskim granicama (problem obuhvatnog kuta)
Dosta velike sile na vratilu i ležajevima
Problem centriranja ravnih remena na remenici
Proklizavanje kao nedostatak
Ravnoteža prijenosa
d1 d
Fo −G 2 = 0
2 2
Prijenosni omjer
s
n1 d 2 + 2 d 2
i= = ≈
n2 d + s d 1
1
2
Ravnoteža pogonske remenice
d d d
Fo 1 + S2 1 − S1 1 = 0 ⇒ Fo = S1 − S2
2 2 2
Odnos sila u remenu u vučnom i slobodnom ogranku poznat je kao Eytelweinova
jednadžba:
S1 = S2eµα
92
gdje je:
e – baza prirodnog logaritma
µ – faktor trenja
α – obuhvatni kut (u lučnoj mjeri)
Osim opterećenja zbog prikazanih sila, remen je opterećen i naprezanjem zbog djelovanja
centrifugalnih sila i naprezanjem zbog savijanja.
U slučaju kada je manji osni razmak, a veći prijenosni omjer, tada remenski prijenos zbog
premalog obuhvata remenica ne bi zadovoljio, upotrebljava se remenski prijenos pomoću
zatezne remenice. Zatezna remenica se uvijek postavlja na slobodni ogranak remena, te
vlastitom težinom ili oprugama zateže remen pa na taj način povećava obuhvatni kut kod
obaju remenica.
Klinasti remen
Prednosti:
Zbog svog oblika, klinasto remenje pri istoj radijalnoj sili (koja opterećuje ležajeve) ima
gotovo tri puta veću sposobnost prijenosa momenta.
Manjih je dimenzija
Može raditi s manjim obuhvatnim kutom
Može se postaviti više remena na istu remenicu.
Materijal od kojeg se izrađuju remeni je guma protkana tekstilnim vlaknima.
93
Prednosti:
Manjim obuhvatnim kutom i manjim razmakom osi mogu mogu prenositi znatno veće
sile nego remenski prijenosnici
U pravilu im nije potrebno predzatezanje pa manje opterećuju vratila
Nedostaci:
Ne rade elastično
Nužno je bolje održavanje, moraju se podmazivati, a često ih treba zaštititi od utjecaja
prašine.
Znatno su skuplji od remenskih prijenosnika.
Prijenosni omjer
n z
i = 1 = 2 , općenito se uzima i ≤ 7
n2 z 1
94
SADRŽAJ