ISHRANA KOD BOLESTI BUBREGA I

MOKRAĆNIH PUTEVA
 Kod akutnog zapaljenja bubrega prednost se
daje niskoproteinskoj ishrani.

 Režim ishrane je manje strog kod hroničnih u

odnosu na akutna oboljenja bubrega.
 Dijetetske mjere su korisne u profilaksi stvaranja
kamena u bubregu i bubrežnim putevima, a
doprinose i bržem izlječenju.

 Očuvana bubrežna funkcija doprinosi

održavanju optimalnog sadržaja vode i
elektrolita, kao i acidobazne ravnoteže.
 Ukoliko je ekskretorna funkcija bubrega
poremedena, neophodan je odgovarajudi
higijensko-dijetetski režim.

 Od vrste i stepena oboljenja zavisi da li de dijeta

biti restriktivna ili sa povedanim unosom
pojedinih hranljivih i zaštitnih materija.
 Akutno zapaljenje bubrega se karakteriše
smanjenim izlučivanjem vode, natrijuma i
azotnih jedinjenja, a u pojedinim slučajevima,
dolazi i do smanjenog izlučivanja kalijuma.

 Niskoproteinska dijeta je obavezna kod akutnog

zapaljenja bubrega kako bi se spriječilo
stvaranje vede količine ureje.
 Ukoliko su prisutne oligurija, hipertenzija,
edemi i povedanje ureje u krvi, neophodno je
smanjiti unos proteina na nivo endogenog
metabolizma od 20g/dnevno.

 Ova dijeta ne bi trebalo da traje duže od

nedjelju dana da ne bi došlo do gubitka
proteina iz organizma.
 Sa poboljšanjem stanja oboljelog povedava se i
unos proteina na 45g/dnevno.

 U početku pacijent unosi 0,5l mlijeka(20g

proteina), a kasnije se uvode mlado meso i jaja.
 U daljem stadijumu bolesti povedava se unos
proteina do optimalnih 60g/dnevno, vodedi
računa o koncentraciji ureje u krvi i ostalim
simptomima i laboratorijskim pokazateljima.

 U fazi oporavka, ukoliko su ostali znaci funkcije

bubrega poboljšani, proteinurija ne bi trebalo
da bude razlog za restrikciju proteina putem
hrane.
 Tokom oporavka, ishrana treba da bude
hiperenergetska, što se obezbjeđuje
adekvatnim unosom žitarica, meda, šedera i
masti.

 Na početku akutnog zapaljenja bubrega

preporučuje se dnevni energetski unos od
1000kcal, u kasnijoj fazi do 1500kcal, a u fazi
oporavka do 2400kcal.
 Mineralne materije (prije svega kalijum) treba
obezbijediti unosom dovoljnih količina voda u
svježem stanju, vodnih sokova, kompota, vodnih
salata i pirea, kao i povrda (sokovi od povrda,
salate, bareno povrde).
 Ipak, vode i povrde treba unositi umjereno da se
ne bi izazvala hiperkalijemija.

 Neophodno je obezbijediti optimalan unos svih

vitamina (posebno vitamina C i retinola) kako bi
se povedala otpornost organizma prema
infekcijama.
 Apsolutni nedostatak soli u ishrani bubrežnih
bolesnika povedava uremiju, pa je potrošnju soli
najbolje umjereno ograničiti (do 2 g dnevno).

 Količina tečnosti koju bolesnik treba da unese

dnevno zaviside od količine izlučene mokrade
tokom dana.
 Kod hroničnih nefropatija režim ishrane je
manje strog nego kod akutnih oboljenja
bubrega, zbog toga primjena dijete traje duže,
često i doživotno.

 Ishrana kod ovih pacijenata mora da bude

najmanje normoenergetska (ne manje od
1200kcal) kako bi se spriječila pothranjenost,
obzirom da je bolest hroničnog toka.
 Proteini se preporučuju u zavisnosti od količine
ureje u krvi, pri čemu se vodi računa da se
obezbijedi minimalni dnevni unos.

 Hronični gubitak proteina putem mokrade

dovodi do hipoproteinemije, te je sa hranom
potrebno unijeti najmanje 1-1,5g proteina/kg
tjelesne mase(70-100g dnevno).
 Proteini se prije svega unose putem mlijeka i
jaja, a manje iz mesa i ribe. Međutim, ukoliko
postoji opasnost od uremije, količinu proteina
treba smanjivati.

 Mineralne materije u ishrani treba da budu

optimalno zastupljene, a izuzetci postoje u
pogledu natrijuma i gvožđa. Zabranjene su
namirnice sa velikim sadržajem soli: konzerve,
suhomesnati proizvodi, jaki začini.
 Unos gvožđa treba povedati, jer je anemija vrlo
čest pratilac hronične insuficijencije bubrega.
 Ukoliko ne postoje edemi, za količinu unosa
vode ne postoje nikakva ograničenja.
 U etiologiji nastanka kamena u bubregu u
bubrežnim putevima pored faktora nutritivne
prirode, ulogu imaju i nenutritivni faktori.
 Od nenutritivnih faktora se izdvajaju nasleđe,
infekcije, zastoj mokrade, bolesti kod kojih je
izlučivanje mokrade smanjeno i dr.

 Dijetetske mjere su korisne u profilaksi i mogu

uticati na rastvaranje i izlučivanje prisutnih
kalkulusa. Istovremeno se sprečava razmnoža-
vanje mikroorganizama koji izazivaju zapaljenje
mokradnih puteva.
 Osobe sklone stvaranju kamenca trebalo bi da
smanje unos animalnih proteina koji povedavaju
unos kalcijuma, oksalata i mokradne kiseline u
urinu.

 Kako bi se smanjilo izlučivanje kalcijuma

mokradom, ishrana treba da obiluje povedanim
sadržajem vlakana.
 Unos namirnica bogatih oksalatima (mahunarke,
čokolada, instant kafa, špinat, mrkva, celer,
krastavac, grejpfrut, orasi, čaj) poželjno je
smanjiti.
 Povremeno se preporučuje suplementacija
vitamina B6(50-100mg) i magnezijuma (400mg).
 Količina dnevno unijete tečnosti treba da je
najmanje 2l.
 Unos kofeina i alkohola treba ograničiti.
 Dijetetske preporuke za pacijente sa
uratnim i oksalatnim kamencima

Zabranjene namirnice za pacijente sa oksalatnim

kamencima

špinat, repa, pasulj, grašak, cvekla, zelena salata,

krastavac, paprika, orasi, suve smokve i šljive,
jagode, čaj, kakao i čokolada.
Zabranjene namirnice za pacijente sa uratnim
kamencima

Iznutrice (mozak, bubrezi i sl), suhomesnati

proizvodi, meso divljači, kafa, kakao i čokolada.
Namirnice dozvoljene u manjim količinama

Karfiol, paradajz, luk, krompir, tjestenina, mlijeko

i proizvodi, meso (izuzev mesnih prerađevina i
konzervi), jaja.
Namirnice koje se preporučuju

Riba, piletina, sir, maslac, vode (osim

zabranjenog) i mineralna voda.
 Dijetetske preporuke za pacijente sa
fosfatnim kamencima

Zabranjene namirnice

Sirevi, kondenzovano mlijeko, pasulj, orasi,

bademi, čokolada i mineralne vode.
Namirnice dozvoljene u manjim količinama

Mlijeko i jogurt (do 1 čaša dnevno), hljeb i

proizvodi od žitarica (riža više), vode, povrde
(zeleno), krompir i jaja.
Namirnice koje se preporučuju

Meso (izuzev mesnih prerađevina, konzervi), riba,

kupus, grašak, karfiol, grožđe.
 Specifični dijetetski problemi
hospitalizovanih bolesnika

 Ishrana je sastavni dio preoperativne njege i

izuzetno je značajna za uspostavljanje normalne
homeostaze.

 Tečna dijeta koristi se prije i poslije operacije,

poslije slijedi tečno kašasta, a zatim kašasta
dijeta.
 Ishrana pacijenata u stacionarnim zdravstvenim
ustanovama predstavlja oblik kolektivne
ishrane.

 Enteralna ishrana ima brojne prednosti u

odnosu na parenteralnu ishranu.
 Enteralna ishrana sondom daje se bolesnicima
kod kojih je probavni kanal toliko očuvan da
može koliko-toliko obavljati:
-digestiju (probavu),
-apsorpciju (upijanje hranljivih sastojaka) i
-ekskreciju (izlučivanje otpadnih tvari) crijevnog
sadržaja.
 Enteralna ishrana nema za cilj samo hraniti
bolesnika nego ima važan zadatak spriječiti
atrofiju apsorptivne površine.
 Atrofija crijevne sluznice brzo se razvija
nakon neke traume ili neke teže bolesti.
 Prisutnost nutrijenata u probavnom kanalu
trofički je faktor koji održava zdravom
crijevnu sluznicu i štiti je od infekcije.
 Ishrana hirurških pacijenata

 Svaka hirurška operacija dovodi do niza

metaboličkih i hormonalnih promjena, koje
povedavaju energetsku potrošnju u organizmu.
 Uspostavljanje normalne homeostaze poslije
intervencija mogude je samo uz odgovarajudu
ishranu (oralnu, enteralnu i/ili parenteralnu).
Osnovni ciljevi ishrane hirurških pacijenata

 Smanjenje gubitka tjelesne mase

 Zadovoljenje energetskih potreba i potreba za
mikronutrijentima
 Korekcija specifičnih nutritivnih deficita
 Uspostavljanje i održavanje normalne ravnoteže
tečnosti i elektrolita
 Sprečavanje neželjenih posljedica hirurške
intervencije, kao što su infekcije i duži boravak u
bolnici.

 Pothranjenost kao i gojaznost, utiču na pojavu

komplikacija i mortalitet, tako da je prije
operacije potrebno procijeniti uhranjenost
svakog pacijenta.
 Ukoliko je potrebno, sa odgovarajudom
dijetoterapijom treba krenuti što prije.

 Ishrana u preoperativnom periodu zavisi od

brojnih faktora, kao što su kliničko stanje i
stanje uhranjenosti pacijenta, vrsta i obim
hirurške intervencije, stanje organa za varenje
itd.
 Kod pothranjenih ishranu treba pojačati 7-28
dana prije operacije.
 Ukoliko je oralna ishrana kontraindikovana,
poželjno je sprovoditi enteralnu ishranu u
odnosu na parenteralnu, a često se primjenjuju
i kombinacije.
 Gojaznim pacijentima treba propisati
redukcionu dijetu.
 Dva do tri dana prije operacije treba dati kašastu
ili tečnu dijetu, Za pripremu kolona moraju se
koristiti i enteralne formule sa malo ostatka.

 Za vrijeme operacije organi za varenje moraju biti

ispražnjeni kako bi se izbjegla aspiracija
povradenog sadržaja. Iz navedenog razloga
prekida se unos hrane na usta 6 sati prije
operacije, a u urgentnim stanjima, ispira se
želudac prije davanja anestezije.
 Tečna dijeta se koristi prije i poslije operacije,
kod primjene za rendgensku dijegnostiku, kod
djelimične opstrukcije tankog crijeva, akutnog
gastroenteritisa, opstipacije, bolesti koje su
pradene visokim temperaturama i dr.
 Tečna dijeta ne obezbjeđuje adekvatan unos
hranljivih i zaštitnih materija, te se ne smije
koristiti bez suplemenata duže od 3 dana
(izuzetno 5 dana).

 Ukoliko je tečnu dijetu neophodno sprovoditi

duže vrijeme ili ukoliko je pacijent ozbiljno
pothranjen, najbolje je koristiti komercijalni
preparat (npr. Nutridrink).
 Izbor namirnica za tečnu dijetu

Vode Procijeđeni vodni sokovi (bez pulpe) od

jabuke, trešnje, grožđa, narandže,
limuna i grejpfruta

Supe Nemasne bistre supe i bujoni od

mršavog mesa sa dodatkom soli
Slatkiši Vodni sladoled, želatin, tvrde bombone,
šeder, med, sirup, zamjene za šeder
napici Kafa bez kofeina, crni čaj, gazirani
napici, rjeđe razmuden jogurt
 Prvih 24-48h poslije operacije, dok se ne
uspostavi peristaltika, ne sprovodi se oralna
ishrana, a zatim se primjenjuje tečna dijeta.
Primjer tečne dijete 2 dana poslije operacije
Doručak: čaj sa 10g šedera
Užina: Čaj sa 10 g šedera; kompot od jabuka 50g sa 10 g
šedera
Ručak: Bistri bujon sa mršavim mesom-pola šolje; Čaj od
šipka sa 5g šedera
Užina: Čaj od šipka sa 5g šedera
Večera: Bistri bujon sa mršavim mesom;pola šolje kompota
od jabuka sa 20g šedera
Poslije večere: Čaj od šipka sa 5 g šedera
 Tečna-kašasta dijeta predstavlja prelaz od tečne
do kašaste hrane, nešto vede energetske
vrijednosti (od 1500-1700kcal).

 Ona ne sadrži dovoljno proteina, gvožđa, i

vitamina B grupe, te se preporučuje samo krade
vrijeme.
 Suplementacija vitamina i minerala je obavezna
ako dijeta traje duže od 2-3 nedjelje.

 Tečna-kašasta dijeta prepisuje se i kod nekih

akutnih bolesti, kao i kod smetnji sa žvakanjem i
gutanjem.
 Jelovniku se dodaju neke vrste supa, nemasna
mesa, meko kuvano jaje, povrde (krompir,
karfiol, špinat, mrkva), griz, riža, keks, mlijeko i
mliječni proizvodi, kuvano vode i sokovi.

 Nastavak tečne dijete je kašasta dijeta. Umjesto

pasiranja namirnice se melju ili sjeckaju.

 Mahunarke se pasiraju, a u jelovniku se ne

koriste namirnice koje nadimaju.
 Osim namirnica iz tečno-kašaste dijete,
bolesnici mogu jesti sir, krompir (pečen bez
ljuske, kuvan ili pire), kuvane proizvode od
bijelog brašna, tostiran bijeli hljeb, slane
krekere.

 Ponekad se dodaju i neke druge namirnice

ukoliko ih pacijent podnosi.
 U postoperativnom periodu koristi se i
arteficijalna ishrana u širem smislu to je
nutritivna terapija koja obuhvata sve oblike
ishrane bolesnika.

 U užem smislu ona obuhvata ishranu bolesnika

sa izmijenjenim mogudnostima za normalnu
ishranu i primjenjuje se kao enteralna i /ili
parenteralna.
 Uvođenje čvrste hrane zavisi od stanja
digestivnog trakta. Po izlasku iz bolnice pacijent
treba da uzima više manjih obroka i dosta
tečnosti (2,5-3l dnevno).

 Preporučuje se korištenje barenog povrda,

oljuštenog voda ili kompota i kiselo mliječnih
napitaka. Mahunarke i namirnice koje nadimaju
ne uzimaju se neko vrijeme, a alkohol se
konzumira samo umjereno. Fizičke aktivnosti se
ograničavaju.
 Primjer postoperativne kašaste dijete
Obrok namirnica masa Kcal
Kaša od mladog sira pasiranog, 80, 77,
Mileram, 10, 34,
Doručak Dvopek, 80, 299,
Čaj od šipka, 5,
šeder 10 40
Raskuvana riža, 50, 178,
Užina Obrano mlijeko u prahu, 20, 72,
Vodni sok bez šedera 200 72
Pasirano mljeveno meso, 120, 143,
Pasirana mrkva, 100, 40,
Pasirani krompir, 100, 87,
Ulje, 10, 92,
Ručak Potaž od griza, 15, 52,
Jaje, 24, 40,
Pire od pečenih jabuka, 150, 87,
Dvopek 50 187,
 Obrok namirnica masa Kcal

Krem od ¼ bjelanceta,
Užina Šeder, 15, 60,
Pečene jabuke 100, 58

Pasirano meso, 120, 143,

Zelen, 20, 15,
Riža, 5, 18,
Krompir, 100, 87,
Večera Maslac, 5, 38,
Ulje, 5, 43,
Potaž od povrda, 70, 22,
Pavlaka, 5, 17,
Kompot od jabuka 60, 69,
 Energetska vrijednost preparata za enteralnu
ishranu uzima se iz deklaracije
Primjer:
Normoenergetska Hiperenergetsk
ishrana a ishrana
Tjelesna masa 70 70
Energetske
potrebe(kcal/kg tjelesne 30 45
mase)

Dnevne energetske
potrebe(kcal/dnevno) 2100 3150
 Za normalno uhranjene pacijente koji se hrane
enteralno treba obezbijediti 30kcal/kg tjelesne
mase, a kod pothranjenih treba obezbijediti
35-48kcal/kg tjelesne mase.

 Ukoliko se dijeta za davanje putem sonde

priprema u kuhinji, koriste se posebni postupci:
meso se samelje i stavi u hladnu vodu, polako
se zagrijava i kada je skuvano procijedi kroz
gazu.
 Mlijeko u prahu se rastvori u mlijeku, bujonu
ili vodnom soku i procijedi, da se sonda ne bi
zapušila.

 Hrana se daje putem sonde brizgalicom za

hranjenje (200ml) ili špricem pod pritiskom,
kao i enteralnom infuzijom kontinuirano (kap
po kap ravnomjerno tokom 24h) ili
intermitentno (u bolusima u određenim
vremenskim intervalima).
 Kod intermitentne ishrane poslije svakog
obroka vrši se ispiranje sonde sa 200ml vode ili
100-150ml bistre supe.

 Monitoring pacijenta na enteralnoj ishrani

sprovodi se redovno (najmanje na svakih 4-6h),
kako bi se spriječile neželjene komplikacije.
 Tjelesnu masu treba kontrolisati redovno, a
poželjno je da bolesnik dobije svaki drugi dan
300g.

 U slučaju slabijeg dobijanja na težini

neophodno je savjetovati se sa ljekarom.
 Parenteralna ishrana može biti parcijalna ili
kompletna (totalna-TPI) i treba da obezbijedi
najmanje 10-20% energije iz proteina, a
poželjno je da odnos ugljenih hidrata i lipida
bude 70:30%.

 Najčešde se izvodi kod pothranjenih

bolesnika nakon operacije, kod kojih se
očekuje teži postoperativni oporavak.