V. Nazor, CVRČAK I.

Metafora cvrčka predstavlja čovjeka koji je hedonističkog duha, prepoznaje svijet i u njemu uživa,
uzbuđen je te svoju radost pokušava prenijeti na druge, iskorištava svoj život na najbolje načine i stapa
se s prirodom i svijetom oko sebe kako bi u svom raspoloženju ostao sve vrijeme.

Čovjek-cvrčak je osoba vedrog i veselog duha prikazana metaforično i hiperbolizirano kako bi se razlika u
njegovom poimanju života bolje vidjela te kako bi pomnije bila prikazana radost življenja.

U početku na scenu dolazi skupina ljudi u kojoj se nalazi i Cvrčak. Na scenu ulaze zajedno opušteno
časkajući, no ne s velikom dozom uzbuđenja kako ne bi zasjenili Cvrčka koji je antonim ostalim ljudima.
Sjedaju za stol okrenuti prema publici. Na stolu se nalazi jelo i piće te tako počinju objed. U pozadini se
čuje glazba koja vremenom postaje intenzivnija i veselija. Cvrčak pije, ustaje sa čašom u ruci , kreće
plesati. Ljudi u to vrijeme nezainteresirano jedu, piju i monotoni su. Ljudi ne privlače veliku pažnju
publike.

CVRČAK(okreće se ljudima kraj sebe, pjeva, pleše, uzbuđen, pripijen, boca u ruci): “Ja sam danas ispio
sunce plamno!”

LJUDI(tiho, gledajući u svoj tanjur, jedu, piju, nezainteresirani): “Plamno...”

CVRČAK(plešući, pripijen, uzima djevojku do sebe, izvodi ju naprijed na scenu, kreće plesati, djevojka je
beživotna): “I žilice su moje nabrekle ko potoci! (pokazuje joj žilice na očima)

LJUDI (tiho, gledajući u svoj tanjur, jedu, piju, nezainteresirani): “Potoci...”

CVRČAK(nastavlja, uporan, djevojka ne pokazuje volju za ples): “U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh. Dvije stijene, dva obronka postaše moji boci, a glava gorski
vrh.”(djevojka pasivno stoji, on ju pokušava vrtjeti i plesati s njom, kasnije razočaran u djevojku pjevajući
ju odnosi na njeno mjesto, ona nastavlja jesti, piti s ljudima)

Ljudi i dalje monotono sjede, piju i ne obraćaju veliku pozornost na cvrčka.

CVRČAK(obilazi ljude, s bocom u ruci, uporan, uzbuđen): “Zemniče! Izađi! Što se kriješ pod krošnjom, u
rupama?!”

Cvrčak gleda u nebo opčinjen ljepotom te klekne na pod uzbuđen.

CVRČAK: “Rominja s vedra neba ko kiša od iskara... Sunčana... Sveta... Krv!”

LJUDI (tiho, gledajući u svoj tanjur, jedu, piju, nezainteresirani): “Krv...”

CVRČAK(okreće se publici, ustaje, boca u ruci, ispija): “Ja gutam žar sunčani. I osjećam u sebi, gdje struje
šumne rijeke...” (dira se po trbuhu, sluti na povraćanje, naglo se okreće ka ljudima i krene se histerično
smijati, obilazi ljude) “Zemniče! Zemniče! Zemniče!”
Cvrčak pleše i histerično se smijući pokušava uveseliti ljude. Ljudi cijelo vrijeme sjede u istom položaju,
jedu i piju.

CVRČAK(ljudima i publici): “Svijet je lijep, a život dar je s neba, al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad. Pa
gutaj vatru moju i siši mlijeko moje.” (opet se počne histerično smijati, gledajući u nebo) “Oh! Sunca...
Sunca!”

Cvrčak s bocom u ruci, smijući se gleda u publiku i polako prestaje njegov gromoglasan smijeh. Zastaje,
pogleda ljude iza sebe.

CVRČAK(smireno, pijano): “Ja sam pijan.”

Cvrčak se opet počne smijati i njegov smijeh odjekuje scenom. Otpije još jedan gutljaj i smijući se i
teturajući napušta scenu.

CVRČAK(odlazeći, razočarano) “Zaprznio te mrak, po zemlji sipaš žuč, a tebe zemlja rodi da budeš čil i
jak, da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ...”

LJUDI(ustaju, odlaze s pozornice, tiho, polako): “I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče...”