Često knjige idu za knjigama

Od koga li, kome li dolaze?

Od Memeda, od cara turskoga,
A dolaze do Stalaća grada,
Do Prijezde, vojvode stalaćka:
"O, Prijezda, vojvodo stalaćka,
Pošlji meni do tri dobra tvoja:
Prvo dobro sablju navaliju,
Koja seče drvlje i kamenje,
Drvo, kamen i studeno gvožđe;
Drugo dobro - Ždrala, konja tvoga,
Koji konjic može preleteti
Zasobice i po dva bedema;
Treće dobro - tvoju ljubu vernu!"
Gleda knjigu vojvoda Prijezda,
Onu gleda, drugu sitnu piše:
"Car-Memede, turski gospodaru,
Kupi vojske koliko ti drago,
Pod Stalaća kad je tebi drago,
Udri Stalać kako ti je drago,
Ja ti dobra ne dam nijednoga,
Ja sam sablju za sebe kovao,
A Ždrala sam za sebe ranio,
A ljubu sam za sebe doveo;
Pa ti ne dam dobra nijednoga!"
Diže vojsku turski car Memede,
Diže vojsku, ode pod Stalaća;
Bio Stalać tri godine dana;
Nit' mu odbi drva, ni kamena,
Nit' ga kako može osvojiti,
Ni, pak, kako može ostaviti.
Jedno jutro, uoči nedelje
Popela se Prijezdina ljuba
Na bedema malena Stalaća,
Pa s bedema u Moravu gledi,
Al'; Morava mutna ispod grada.
Pa besedi Prijezdina ljuba:
"O, Prijezda, dragi gospodaru,
Ja se bojim, dragi gospodaru,
Nas će Turci lagumom dignuti!"
Al'; besedi vojvoda Prijezda:
"Muči, ljubo, mukom zamukala!
Gdi će biti lagum pod Moravom?"
Potom došla ta nedelja prva
I gospoda otišla u crkvu
I božju su službu pdstojala;
Kad gospoda izašla iz crkve,
Tad besedi vojvoda Prijezda:
"O, vojvode, moja desna krila,
Krila moja s vama ću leteti,
Da ručamo, da se napijemo,
Da na gradu vrata otvorimo,
Da na Turke juriš učinimo,
Pa što nama Bog i sreća dade!"
Pa Prijezda ljubu dozivaše:
"Idi, ljubo, u pivnice donje,
I donesi vina i rakije!"
Uze Jela dva kondira zlatna,
Pa otide u pivnice donje.
Kad gospođa pred pivnicu došla,
Al'; pivnica puna janičara:
Papučama piju vino ladno,
A u zdravlje Jelice gospođe,
Spokoj duše Prijezde vojvode.
Kad to vidi Jelica gospođa,
Ta kondirom o kamen udari,
Pa potrča u gospodske dvore:
"Zlo ti vino, dragi gospodaru!
Zlo ti vino, a gora rakija!
Pivnica ti puna janičara;
Papučama piju vino ladno,
A za moje zdravlje namenuju,
A tebeka živog saranjuju,
Saranjuju, za dušu ti piju!"
Onda skoči vojvoda Prijezda,
Te na gradu otvori kapiju,
Pa na Turke juriš učiniše,
Te se biše i sekoše s Turci,
Dok pogibe šezdeset vojvoda,
Nji šezdeset, iljade Turaka;
Tad se vrati vojvoda Prijezda,
Pa za sobom zatvori kapiju,
Pa potrže sablju navaliju,
Ždralu konju odsiječe glavu:
"Jao, Ždrače, moje dobro drago,
Ta neka te turski car ne jaše!"
Prebi britku sablju navaliju:
"Navalija, moja desna ruko,
Ta neka te turski car ne paše!"
Pa otide gospođi u dvore,
Pa gospođu privati za ruku:
"O, Jelice, gospođo razumna,
Ili voliš sa mnom poginuti,
Il' Turčinu biti ljuba verna?"
Suze roni Jelica gospođa:
"Volim s tobom časno poginuti,
Neg' ljubit na sramotu Turke,
Neću svoju veru izgubiti
I časnoga krsta pogaziti."
Uzeše se oboje za ruke,
Pa odoše na bedem Stalaća,
Pa besedi Jelica gospođa:
"O, Prijezda, dragi gospodaru,
Morava nas voda od'ranila,
Nek' Morava voda i sa'rani!"
Pa skočiše u vodu Moravu.
Car je Memed Stalać osvojio,
Ne osvoji dobra nijednoga.
Ljuto kune turski car Memede:
"Grad-Stalaću, da te bog ubije!
Doveo sam tri iljade vojske,
A ne vodim nego pet stotina!"
Dioba Jakšića
Pesma Dioba Jakšića govori o svađi braće pri deobi imovine. Narodni stvaralac naglašava kako
se braća prilikom deobe mogu zavaditi oko sitnica i ljubav preobraziti u mržnju. Pošto su zemlju
i gradove podelili, stariji brat Dmitar traži pride konja i sokola, a mlađi Bogdan mu ne da
nijednoga. Dmitar se žestoko naljuti i svojoj ženi Anđeliji zapovedi da otruje Bogdana dok je on u
lovu. Anđelija je u nezavidnom položaju: treba da izvrši muževu zapovest i da se ogreši o ljudske
i verske norme:
Sve mislila, na jedno smislila:
Ona ode u podrume donje,
Te uzima čašu molitvenu,
Sakovanu od suvoga zlata,
Što je ona od oca donela,
Punu rujna natočila vina,
Pa je nosi svojemu đeveru,
Ljubi njega u skut i u ruku,
I pred njim se do zemljice klanja:
"Na čast tebi, moj mili đevere!
Na čast tebi i čaša i vino,
Pokloni mi konja i sokola.
Za to vreme Dmitar lovi. Pušta sokola da uhvati utvu zlatokrilu, ali ona rani sokola koji pada u
jezero. Kad je iz vode izbavio ranjena sokola on ga pita:
"Kako ti je, moj sivi sokole,
Kako ti je bez krila tvojega?"
Soko njemu piskom odgovara:
"Meni jeste bez krila mojega
Kao bratu jednom bez drugoga."
Tad se Dmitar bješe osjetio
Đe će ljuba brata otrovati,
Pa on uzja vranca velikoga,
Brže trči gradu Biogradu
Ne bil' brata živa zatekao.
Kad je bio na Čekmek-ćupriju,
Nagna vranca da preko nje pređe;
Propadoše noge u ćupriju,
Slomi vranac obe noge prve.
Kad se Dmitar viđe na nevolji,
Skide sedlo s vranca velikoga,
Pak zavrže na buzdovan perni,
Brže dođe gradu Biogradu.
Kako dođe, on ljubu doziva:
"Anđelija, moja vjerna ljubo,
Da mi nisi brata otrovala?"
Anđelija njemu odgovarala:
"Nijesam ti brata otrovala,
Veće sam te s bratom pomirila".