ENERGIJA I OKOLINA - Predavanje 1

U Bosni i Hercegovini instalirani proizvodni kapaciteti, prijenosna mreža, potrošnja derivata

nafte, te prirodnog plina, su kako slijedi:

Tabele 1.1
Hidroelektrane 2.054 MW

Termoelektrane 2.300 MW
Ukupno: 4.354 MW
Dalekovodi 400kV 866km

220kV 1.466km

110kV 3.815km
RU Tuzla 6,0 mil.tona

RU Srednja Bosna 3,6 mil.tona

Ostali 3,4 mil.tona

Ukupno: 13,0 mil.tona
Potrošnja derivata nafte 1830000 tona

Potrošnja prirodnog plina 290 mil.m3

Iz struktura potrošnje energije u svim vidovima vidi se da veći dio otpada na spaljivanje
fosilnih goriva. Zbog toga je, za budući planirani razvoj energetskog sistema Republike,
veoma važno uzeti u obzir sve štetne posljedica izvora energije (termoelektrane, rudnici
uglja, rafinerija, itd.) na okolinu kao i štetne uticaje visokonaponskih prijenosnih vodova na
bliske podzemne i nadzemne metalne objekte kao i na rastinje i ljude. Za rješavanje problema
vezanih za uticaj energetskih objekata na okolinu, po pravilu uvijek treba praviti detaljne
tehno-ekonomske analize koje treba da odgovore na brojna kompleksna pitanja. Pošto se, u
principu, radi o multidisciplinarnoj inženjerskoj oblasti nemoguće je jednoobrazno riješiti
eliminisanje štetenog uticaja svih energetskih objekata. Svaki objekt zaslužuje posebnu
pažnju stručnjaka različitih profila. Pošto je razvoj energetike temelj razvoja svakog društva i
čovječanstva u cjelini, prirodno je da se sa razvojem društva paralelno, ili čak i brže, razvijaju
sve mogućnosti ekološki dozvoljenog korištenja oblika energije. Uvjet da bi energija bila u
funkciji udobnijeg života čovjeka stvara potpuno novo i kompleksno polje djelovanja
stručnjaka kako bi se korištenje energije što bolje odvijalo u skladu sa ekološkim kriterijima.
Kod praćenja rada energetskog sistema, novih investicionih zahvata u sektoru energetike i na
kraju kod istraživanja za dalji razvoj obzirom na povećanje konzuma, mora se dati važnost
interakciji energetskog sistema i ekonomskih sistema i okoline. Normalno je zaključiti da, što
je bilo kojeg društva veća proizvodnja, odnosno potrošnja svih vidove energije, to je njegov
stepen razvoja veći. S druge strane, u obrnutom smjeru razvijenije tehnologije jednog društva
direktno utiču na razvijenije stanje tehnologije u njegovom sektoru energetike.
Kako je u uvodnom dijelu rečeno, veći dio energije se dobija spaljivanjem fosilnih goriva.
Ovaj odnos će se vrlo teško u doglednoj budućnosti izmijeniti imajući u vidu strukturu
energetskih izvora. Iz podataka datih u uvodu, na energiju proizvedenu u hidroelektranama u
odnosu na ukupne resurse energije otpada mali procenat. Što se tiče dobijanja energije
koristeći nove tehnologije (solarna energija, vjetar, itd.) treba naglasiti da iste još uvijek nisu
na tom nivou da bi se mogle masovnije koristiti.
Prema tome, povećavanjem broja stanovništva i razvojem industrije povećava se potreba za
energijom što dalje rezultira povećanim korištenjem energetskih izvora sa spaljivanjem
fosilnih goriva. I u svijetu i kod nas najčešće su kao primarna energija u upotrebi ugalj i
derivati nafte. U posljednje vrijeme sve više u upotrebi je i prirodni plin. MeĎutim, bez obzira
na prednosti sa aspekta ekologije, korištenje prirodnog plina je limitirano transportom od
izvora do potrošača kao i njegovom varijabilnom cijenom na svjetskoj berzi.

Spaljivanje fosilnih goriva (uglja, derivata nafte i zemnog plina) uvijek izaziva veće ili manja
zagaĎenje okoline što ovisi od količine kao i kvalitete odnosno tehnologije spaljivanja. Na taj
način dolazi do emisije različitih štetnih oksida (sumporni i ugljeni oksidi), produkta
nepotpunog sagorijevanja, pepela, i tako dalje. MeĎutim, ne može se reći da se do sada,
negdje više - negdje manje, nisu sprovodile mjere zaštite čovjekove okoline. Tako se, na
primjer, koriste specijalni derivati nafte za automobile (bezolovni benzin), zasaĎivanje nove
šume na devastiranim prostorima usljed eksploatacije uglja, stavljanje specijalnih filtera u
termoelektranama, izmještanje istorijskih spomenika kulture sa područja akumulacija vode,
itd.
Bez obzira na sve preduzimane zaštitne radnje evidentno je povećanje količine štetnih
materija koje iz procesa proizvodnje, transporta i potrošnje energije dospijevaju u zrak.
Uglavnom je dosadašnji razvoj energetike bio usmjeren prevashodno na osiguranje potrebne
količine energije a vrlo malo na zaštitu čovjekove okoline zbog korištenja te iste energije.
Razlog za to su potrebna velika finansijska sredstva. Pred energetski sistem jedne države
postavljaju se dva zahtjeva koja su meĎusobno suprotna:
- proizvodnja, transport i potrošnja što više energije, i
- zaštita čovjekove okoline.
Bez obzira na posljedice radi zaštite čovjekove okoline mora se voditi računa prevashodno o
stabilnosti funkcioniranja kompletnog energetskog sistema jedne zajednice što znači
kontinuirana proizvodnja odreĎene količine energije koja se u najvećem obimu postiže
spaljivanjem fosilnih goriva. Treba imati na umu da dolazi do neprocjenjivih šteta po
industrijske objekte pa i za bezbjednost kompletne populacije za slučaj, na primjer, raspada
elektroenergetskog sistema nekog područja (državne zajednice).
MeĎutim, nije samo energetika ta koja vrši zagaĎivanje čovjekove okoline. Ostala industrija,
koja koristi energente za svoj rad, često ima štetnije posljedice po čovjekovu okolinu nego
sami energetski izvori. Tu se prije svega misli na cementare, kemijsku industriju, metalurgiju,
itd. Prema tome, obzirom da se radi o multidisciplinarnoj djelatnosti, interakcijom
energetskog sistema i okoline treba da se bave i energetičari i biolozi isto kao i procesni
inženjeri ostale industrije koja spada u zagaĎivače okoline. Problemi zaštite okoline vrlo su
kompleksni, meĎusobno povezani i uvjetovani. Za njihovo sagledavanje i rješavanje
neophodni su značajni naučno-istraživački napori i brojna originalna tehnološka rješenja.
Tokom protekla dva-tri desetljeća u svijetu je skupljeno veliko praktično i tehničko iskustvo i
dobijeno niz podataka i informacija u svim područjima ljudske djelatnosti pa tako i u području
energetike.
Budući da je energija temelj svih procesa u prirodi to je u ovom momentu potrebno naglasiti
da je zakon o održanju energije - temeljni zakon prirode. Civilizacijski razvoj čovjeka
uglavnom je tekao paralelno s razvojem različitih mogućnosti korištenja oblika energije. Ne
treba, ipak, zaboraviti da su korištenje energije i sva na tom temelju tehnička i tehnološka
dostignuća trebala služiti za postizanje prikladnog (prihvatljivog, zadovoljavajućeg) odnosa
izmeĎu čovjeka i okoline. Prema tome, trebalo bi da je cilj čovjeka da se i energija i njeno
korištenje mora odvijati u razumnom skladu sa ekološkim zakonima i principima.
Savremeni energetski sistemi u uskoj su vezi s brojnim oblicima čitave ljudske djelatnosti.
Energetika ima direktan uticaj na tako bitne i različite grane ekonomije kao što su: industrija,
transport i poljoprivreda, te na ekonomiju u cjelini, na socijalne i političke uvjete, na stanje
okoline, itd. TakoĎer, različiti faktori koji nastaju kao rezultat ljudskih aktivnosti imaju
povratno djelovanje na uvjete i razvoj energetskih tehnologija. To je razlog zbog kojeg
energetske sisteme treba promatrati kao podsisteme ukupnog sistema (sklopa) ljudskih
aktivnosti.
Kod praćenja rada energetskog sistema, predviĎanja i planiranja njegovog razvoja, te kod svih
istraživanja usistemu, mora se dati važnost interakciji energetskog sistema i ekonomskih
sistema, te okoline. Porast proizvodnje i potrošnje energije direktno djeluju na opći nivo
tehnološkog napretka. Dostignuća u različitim područjima tehnologije imaju uticaj na stanje
energetske tehnologije jer su sve tehnologije u meĎusobnoj ovisnosti. Vodena snaga,
nuklearna energija i biljno gorivo ne učestvuju u ukupnoj potrošnji energije u velikoj većini
zemalja ni sa 10%. Sa duge strane, novi izvori (solarna energija, vjetar, more, itd.), odnosno
tehnologije za njihovo korištenje, ne mogu se u dogledno vrijeme brzo razviti da bi zamijenili
fosilna goriva koja se troše u velikim količinama da podmire iz dana u dan sve veće potrebe u
energiji zbog brzog industrijskog razvoja i sa porastom standarda stanovništva. Od fosilnih
goriva ugalj i nafta, odnosno naftni derivati, predstavljaju glavninu korištenih fosilnih goriva
– primarne energije koja se koriste, dok se u novije vrijeme u nekim zemljama pristupilo
značajnijem korištenju prirodnog plina. U razvoju energetike do sada je voĎeno računa o
očuvanju okoline od zagaĎivanja i uništavanja odreĎenih prirodnih vrijednosti i kulturnih
dobara. U tom pogledu ima vrijednih primjera i rezultata, kao što su mjere za prečišćavanje
dimnih plinova, rekultivacija manjih površina na površinskim kopovima degradiranog
zemljišta, mjere za spriječavanje erozije, izmještanje pojedinih spomenika kulture sa područja
akumulacija voda i njihova zaštita na novim lokacijama i slično. Ipak, mjere koje se sprovode
i rezultati koji se postižu daleko su ispod zadovoljavajućih, nužnih i mogućih. U porastu su
količine štetnih materija koje iz procesa proizvodnje, transporta i potrošnje energije
dospijevaju u zrak, u vodu i u zemlju kao i druge nepoželjne promjene okoline (buka i izgled).
Osim toga, kod energetike sa mora uvažiti i činjenica da se energetskim sistemima
snabdijevaju velika područja jedne ili čak više zemalja i da je energetika od primarne
važnosti za odvijanje normalnog životašire društvene zajednice. Ta činjenica postavlja veoma
stroge zahtjeve za pouzdan rad energetskih sistema. Naročito velike štete mogu nastati usljed
greške u radu elektroenergetskog sistema koje dovode do raspada sistema. Da bi se ilustrovali
navedeni navodi koristi se raspad elektroenergetskog sistema SAD u 1965. godini. Kod tog
raspada veliki dio nacionalnog teritorija, uključujući njegov najveći grad New York, bio je
potpuno odvojen od napajanja električnom energijom gotovo 14 sati. Rezultat tog raspada je
dezorganizovani život u cijelom području i gradovima, sva industrijska i transportna mreža
prestala je raditi, povećao se broj nesretnih slučajeva, te porastao kriminal u gradu ostalom u
mraku.
U energetici koncept pouzdanosti i opće savršenosti je odreĎen dostignućima u energetskoj
znanosti koja je u meĎusobnom djelovanju sa dostignutim u fundamentalnim, primijenjenim,
prirodnim i tehničkim znanostima. Napredak u energetici utiče na kibernetiku, matematiku,
fiziku, kemiju, itd., ali i dostignuća u tim disciplinama utiču na dostignuća u razvoju u
energetici. Osim navedenog, savremena nauka o energetici uzima u obzir (prati) energetske
tehnologije čije rezultate mora koristiti u svom razvoju. Kada se govori o ekološkim
problemima i energetici, teško je samu energetiku odvojiti od drugih tehnoloških procesa,
tako da se vrlo često mora posmatrati i meĎusobni uticaj velikog broja zagaĎivača. Dugo se
vremena vjerovalo da su elektrane na ugalj, odnosno ugljenu prašinu, riješile svoj problem
ugradnjom prečistača što je samo donekle tačno s obzirom da i dalje ostaje problem
ispuštanja oksida, devastiranog zemljišta površinskim kopovima, ogromnim količinama
jalovine, šljake i pepela čije će deponije desetljećima ugrožavati okolinu.
Posljednjih godina sve se više obraća pažnja na povećanu radioaktivnost šljake i pepela, te
radiaktivnih plinova koje emituju velike elektrane na ugalj i druga fosilna goriva.

Problem radioaktivnosti najuže je vezan uz izgradnju nuklearnih elektrana. Naime, uticaj

nuklearnih elektrana na okolinu može biti direktan (primaran) i indirektan (sekundaran).
Kada se govori o direktnom uticaju nuklearnih elektrana na okolinu, prvenstveno se misli na
plinske i tekućinske ispuste u okolinu iz tehnoloških sistema elektrane. Sekundarni uticaj
nuklearnih elektrana na okolinu ostvaruje se putem radioaktivnog otpada.
Radiaktivnim otpacima smatraju se one otpadne materije koje sadrže radioaktivne izotope u
granicama iznad najveće dozvoljene koncentracije radioaktivnih izotopa u čovjekovoj
okolini. Osnovna podjela radioaktivnog otpada proizilazi iz njegovog agregatnog stanja pa se
isti može naći u krutom, tečnom ili plinovitom agregatnom stanju.
Zbog toga je mišljenje, koje je još uvijek ponegdje prisutno, da se energijom i energetikom
trebaju baviti samo energetičari, a ekologijom biolozi, sasvim pogrešno. Ekologija treba biti
nauka koja u sebi uključuje najbolje dijelove svih ljudskih znanja. Stoga ona mora angažirati
širok spektar užih naučnih disciplina za dobro čovjeka i njegovog opstanka na Zemlji.

UTJECAJ RUDNIKA UGLJA NA OKOLINU

Bosna i Hercegovina je relativno bogata ugljem. Ova činjenica posebno dobija na značaju
obzirom da u strukturi primarne energije Bosna i Hercegovina pored uglja raspolaže još samo
sa vlastitim rezervama hidroenergije – energije vode.
Procjena eksploatacionih rezervi ugija u Bosni i Hercegovini vršena je u više navrata,
Posljednja je izvršena 1991. godine sa razdvajanjem površinske i podzemne eksploatacije na
osnovi dostignutog nivoa tehnike i tehnologije, kako slijedi:

Tabela 2.1. u 106 t

Vrsta uglja Površinska ekspl. Podzemna ekspl. Ukupno
Mrki ugalj 390-500 450-560 950
Lignit 1120-1310 140-330 1450
ukupno 1510-1810 590-890 2400
Eksploatacione rezerve uglja u Bosni i Hercegovini iznose nešto manje od 70% bilansnih
rezervi ugija.
Geološki i rudarsko-eksploatacioni faktori u ležištima mrkog ugija su dosta složeni. Debljine
slojeva su najčešće u prosjeku izmeĎu 3 do 10 m na dubini izmeĎu 150 m i 400 m. Dotoci
podzemnih voda relativno su mali, a pojave metana su česte i mogu biti obimne. Ova vrsta
uglja ima prosječnu toplotnu vrijednost cca 14,5 MJ/kg sa znatnom količinom sumpora (do
6%), pepela (do 45%) i vlage (do 25%). Što se tiče ležišta lignita ona su vrlo često
zavodnjena, sa slabim geomehaničkim karakteristikama pratećih stijena uz povremene pojave
metana sa ugljenom prašinom koja može biti veoma eksplozivna i opasna. Navedene
karakteristike veoma sužavaju primjenu podzemne eksploatacije lignita. Debljina lignitskih
slojeva kreće se do 20 m na dubini i do više stotina metara.
Lignit ima prosječnu toplotnu vrijednost od cca 9,6 MJ/kg sa (0,2-0,8%) sumpora, (5-10%)
pepela i (35-50%) vlage.

U 1990. godini u rudnicima uglja Bosne i Hercegovine ostvarena je proizvodnja od oko 18

miliona tona uglja u strukturi 52% mrkog uglja i 48% lignita.
Površinskim načinom eksploatacije proizvedeno je 74% od ukupne proizvodnje uglja, a
podzemnom eksploatacijom 26%.
Od proizvedenih 18 miliona tona u 1990. godini spaljeno je u termoelektranama cca 66%,
cca 17% u industrijskoj potrošnji, a preostalih 17% u širokoj potrošnji i saobraćaju dok je
jedan dio izvezen. Rudnici uglja u toku eksploatacije imaju znatan uticaj na okolinu. Isto
tako, i u fazi ispitivanja i utvrĎivanja rezervi za pojedine rudnike nastaje uticaj na okolinu.
U toku eksploatacije, u ovisnosti o vrsti i kvaliteti uglja, promjene okoline rudnika se
povećavaju. Ovo povećanje je tim veće što je proizvodnja rudnika veća.
Postoje dvije osnovne vrste rudnika uglja: podzemni rudnici i površinski kopovi.
Sa stanovišta uticaja na okolinu površinski kopovi trebaju da budu predmet daleko većeg
interesa. Kod površinskih kopova radi se o daleko većoj površini koja se devastira a što je u
direktnoj funkciji od koeficijenta otkrivke. Koeficijent otkrivke definira odnos otkopane
otkrivke (jalovine) prema otkrivenom uglju. Otkopana otkrivka se odstranjuje i tako zauzima
vrlo često plodno zemljište. Obzirom da je najčešće velika potreba za ovakvim ugljem onda
postoji potreba i za dubljim kopanjem kod površinskih kopova što direktno utiče na
povećanje devastiranog zemljišta. Znači, najveći uticaj na okolinu kod površinske
eksploatacije uglja je u zauzimanju i degradiranju velikih površina zemljišta.
Kod površinskih kopova koeficijent otkrivke može ići do 15:1 što znači da treba otkopati 15
m3 jalovine da se dobije lt uglja. Drugim riječima znači da bi se za proizvodnju od cca 10000 t
uglja trebalo otkopati 150000 m3 jalovine što znači novo brdo jalovine dimenzija 50x30x100
m. Ovome treba dodati i činjenicu da se otkrivka obavezno mora raditi pod odreĎenim uglom
koji garantira sigurnost i rada i stabilnost njene završne kosine. Drugim riječima, prostori
površinskih kopova su izuzetno velikih dimenzija odnosno to su često čitava područja.
Otkopavanje i devastiranje ovako velikih površina zemljišta ima za posljedicu: neminovnost
izgradnje novih naselja odnosno preseljenja stanovništva, izgradnju nove infrastrukture,
komunalije, škole, itd.; nadoknadu štete za poljoprivredno zemljište i poljoprivredne kulture;
izgradnju novih saobraćajnica; zaštitu kulturnih spomenika; eventualno izmještanje vodotoka,
itd. Sve ovo u mnogome ima uticaja na povećanje jedinične cijene proizvedenog uglja na
ovakvim kopovima.

Površinski kopovi zbog neminovnosti postojanja odlagališta jalovine, utiču na uništavanje

zemljišta i promjenu morfologije zemljišta. Na promjenu morfologije zemljišta utiče i
amfiteatar površinskog kopa kroz posljedice odvodnjavanja. Pumpanje vode iz ovih
amfiteatara utiče na smanjivanje nivoa podzemnih voda i to na širem području. Ova pojava
direktno utiče na pojavu klizišta što vrlo često može zahvatiti i naseljena mjesta. TakoĎer,
karakteristična je pojava i slijeganja terena. Povećanje površinskog kopa direktno utiče na
promjenu režima podzemnih i površinskih voda, izmještanje vodotoka, stvaranje vještačkih
akumulacija vode, itd. Ovo ima za posljedicu promjenu mikro klime i uspjeh poljoprivrede.
Obzirom da se radi o teškim mašinama za odstranjivanje otkrivke i kopanje ugija javlja se
velika buka i prašina kod kopanja kao i izduvni gasovi iz mašina.
Ovakvi karakteristični primjeri kod nas mogu se registrovati i u srednjebosanskim i u
tuzlanskim rudnicima.
Kod podzemnih rudnika najnegativniji uticaj sastoji se u slijeganju terena što je posebno
karakteristično ako se radi o eksploataciji mimo dozvoljenih kritičnih dimenzija. Kod ovog
slijeganja nastaju štete na objektima kao što su putevi, pruge, zgrade i drugo. Posebno
karakterističan slučaj je podzemna eksploatacija soli u rudniku soli u Tuzli.
Mora se ponovo konstatovati da je ugrožavanje životne sredine nejednako u pojedinim
regijama a da se pojačava u sredinama koncentrisanim oko velikih termoenergetskih
postrojenja i velikih rudarskih objekata. Ako se radi o ogromnim količinama uglja potrebna
je velika mehanizacija i za deponovanje velikih količina uglja i za razne vrste transporta.
Slijedeći problem, koji se može pojaviti je neadekvatan kvalitet uglja za sagorijevanje kao i
oscilacije u njegovoj kvaliteti, spaljivanje ogromnih masa uglja sa neadekvatnim i
nekvalitetnim sistemima za zaštitu od prašine i štetnih gasova, posljedice na zemljište usljed
premještanja ogromnih količina otkrivki i uglja, poremećaji koji prate podzemnu
eksploataciju, problem otpadnih materija iz separacija, šljake i pepela poslije sagorijevanja,
problemi otpadnih voda, samo su niz mogućih i stalnih uzroka pogoršanja stanja čovjekove
okoline u ovakvim okruženjima.
Prije svega neoprostivo je što su u ovakvim uvjetima eksploatacije uglja obaveze vezane za
zaštitu čovjekove okoline neprecizno i nedovoljno definisane tako da je opća pojava da po
završetku eksploatacije ostaju potpuno devastirana područja sa strahovitim negativnim
posljedicama. Neadekvatnim transportnim sistemima vrši se dalje uništavanje okoline i
saobraćajnica sa nenadoknadivim društvenim štetama.

Čišćenje uglja najčešće se vrši (u nedostatku novca) zastarjelim tehnologijama, posebno za

dobijanje „energetskih ugljeva“, čime se dobijaju ugljevi sa visokim učešćem pepela i
sumpora u svom sastavu. Sagorijevanje takvih vrsta ugljeva dovodi do uništavanja
termoenergetskih postrojenja i do stvaranja velikih količina otpadnih materijala iz
termoelektrana, sa strahovitim aerozagaĎenjem. Odlaganje otpadnih materija iz
termoelektrana i njihova separacija vrši se na neadekvatnim površinama što dalje degradira
okolinu. Sličan slučaj je i sa otpadnim vodama. Nijedan od termoenergetskih objekata u
Bosni i Hercegovini nema riješeno odsumporavanje plinova, a sistemi za odstranjivanje
prašine su nedovoljni i posljedice su u tim sredinama evidentne. Odvajati ekološke zahtjeve
po fazama i dosadašnjim subjektima, u uvjetima visoke tehničke i tehnološke povezanosti, je
skoro nemoguće jer su i interesi isprepleteni. Samo zajedničkim akcijama, u uvjetima čvrste
integrisanosti, mogu se očekivati značajni rezultati. Recimo, termoelektrane su
zainteresovane za dobijanje što čistijih ugljeva (bez kamenja, zemlje itd) jer se to direktno
odražava na efikasnost postrojenja, njihovu zaštitu kao i ukupne efekte poslovanja. S druge
strane, visoko čišćenje uglja rudnicima stvara dodatne troškove za koje, u uvjetima
institucionalne nepovezanosti rudnici ne nalaze opravdanje.
Dobijanje goriva (svih vrsta uglja, urana i uljnih škriljavaca) vrši se rudarenjem, koje može
imati znatan uticaj na okolinu. Promjene okoline nastupaju znatno prije početka dobijanja
goriva jer je potrebno ispitati i utvrditi rezerve te provesti potrebna ispitivanja za
projektovanje rudnika. Promjene okoline povećavaju se s početkom dobijanja goriva, a
povećavaju se s povećanjem proizvodnje u ovisnosti o vrsti i kvalitetu goriva i o vrsti
rudarenja. Naime, poznato je da postoje dvije osnovne vrste rudarenja i to: podzemno
(jamsko) i površinsko rudarenje. Dobijanje goriva rudarenjem, na širi prostor djeluje:
razaranje okoline (zemljišta), zagaĎenje zraka i vode, stvaranje buke i mijenjanje izgleda
okoline, te stvaranje otpadaka.
Fizičko razaranje zemljišta je temeljni uticaj na okolinu kod dobijanja goriva rudarenjem. Ovo
razaranje je postupno i u funkciji je dinamike razvoja rudnika dok posljedice na okolinu ne
samo da traju za vrijeme dobijanja goriva, nego i nakon prestanka rada rudnika. Površinsko
dobijanje goriva ima znatno veći uticaj na zagaĎenje okoline nego jamsko dobijanje, pa će se
radi toga detaljnije u nastavku opisati, a nakon toga će se ukratko navesti specifičnosti
podzemnog kopa. Najveći uticaj na okolinu kod površinskog dobijanja goriva je zauzimanje i
degradiranje velikih površina. Za one površinske kopove kod kojih se gorivo nalazi na manjoj
dubini postižu se manja fizička razaranja zemljišta. MeĎutim, stalno povećanje proizvodnje
goriva, radi održavanja koraka sa energetskim potrebama, ekonomski opravdavaju i
otkopavanje na većim dubinama što se neposredno odražava i na opseg fizičkog razaranja.

Zauzimanje velikih površina zemljišta ima za posljedicu povećanje cijene goriva zbog:
 potrebe preseljenja naselja (stambeni i društveni objekti, komunalna infrastruktura i
dr.), troškovi preseljenja stanovništva (prekvalifikacija, zapošljavanje, itd.), te troškovi
ureĎenja novih lokacija;
 potrebne naknade vrijednosti zemljišta i naknade za poljoprivredne kulture;
 rekonstrukcije i preseljenja saobraćajnica;
 troškova izmještanja i ureĎenja vodotoka, troškova zbog sanacije;
 promjena u režimu podzemnih voda u uticajnoj zoni, itd.;
 zaštite kulturnog, povijesnog i arhitektonskog naslijeĎa;
 potrebne rekultivacije zemljišta i otklanjanje ostalih zagaĎenja okoline.
Poseban značaj u smislu fizičkog razaranja imaju jalovišta i odlagališta koja čak i kad su
manjih dimenzija ozbiljno utiču na okolinu. Sama činjenica da se u početnoj fazi površinskog
dobijanja goriva odlaganje otkrivke mora vršiti na vanjskim odlagalištima utiče na širenje
zona neposrednih fizičkih razaranja, uništavanja zemljišta i promjena morfologije terena. Pod
fizičkim razarenjem ne podrazumijevaju se samo rezultati primarnog razaranja kao posljedica
otkopavanja mase otkrivke i goriva već i svi oni sekundarni uticaji koji, takoĎer, mijenjaju
morfologiju terena. Od sekundarnih uticaja, koji izazivaju fizička razaranja, najvažnije mjesto
zauzimaju posljedice odvodnjavanja. Snažni pumpni agregati, u sistemima odvodnjavanja,
osiguravaju sniženje nivoa podzemnih voda i to u dužem vremenskom periodu. Sniženje
nivoa podzemnih voda ne može biti realizovano samo za najuže područje rudnika već se
uticaj depresije, najčešće, osjeća na mnogo širem prostoru nego što je to prostor rudnika. Taj
uticaj izaziva slijeganje terena, izmjenu hidrološkog režima i iznenadno kretanje masa u
obliku klizišta.
Razvoj površinskih kopova izaziva značajne promjene u režimu podzemnih i površinskih
voda, kao što su: isušivanje kontaktne zone kopova zbog sniženja kote podzemnih voda u
kopovima, promjena režima podzemnih voda u prekopanom zemljištu, izmještanje vodotoka,
formiranje umjetnih akumulacija vode. Tome treba dodati i probleme degradacije površinskih
i podzemnih voda. Ove promjene imaju uticaja na mikro klimu, kvalitet poljoprivrednog
zemljišta, uvjet snabdijevanja vodom privrede i stanovništva i drugo, dok otpadne vode, kao i
kod drugih procesa, imaju izrazito negativan uticaj na okolinu.

ZagaĎenje zraka kod površinskih kopova posljedica je u prvom redu prašine koja se javlja
kod kopanja goriva, zatim oksidacionih procesa kako kod goriva tako i na odlagalištima
jalovine i goriva. Pored navedenog bitan uticaj na zagaĎenje zraka imaju izduvni plinovi iz
svih vrsta strojeva koji se upotrebljavaju prilikom dobijanja goriva. Prilikom dobijanja goriva
površinskim kopom, javljaju se ogromne količine otpada (jalovina i drugi minerali), zatim se,
zbog upotrebe velike mehanizacije, stvara velika buka, a posebno ako se koristi eksploziv kod
miniranja.
Površinski kop bitno mijenja izgled kraja u kome se nalazi zbog velikih iskopa jalovine i
goriva te zbog velikih strojeva i izgraĎene infrastrukture. Kod podzemnih kopova najveći
negativan uticaj imaju efekti od slijeganja tla izazvani otkopavanjem.
 UTICAJ ELEKTRANA NA OKOLINU

Električna energija se proizvodi u hidro i termoelektranama. Osim toga, u svijetu su prisutne i

nuklearne elektrane.
Hidroelektrane su izvori električne energije temeljeni na obnovljivim resursima
(hidropotancijal). U ovisnosti od instalirane snage hidroelektrana odreĎuje se njihov uticaj na
okolinu. Evidentno je da hidroelektrane male instalirane snage (minielektrane) vrlo malo
utiču na okolinu. Lokacija i snaga hidroelektrana (odnosno veličina akumulacionog jezera i
potopljene površine) u direktnoj su funkcionalnoj ovisnosti od zaštite okoline. Odluku o tome
treba donijeti nakon sprovedenih detaljnih analiza.
Da bi se došlo do optimalnog izbora vrste tehnologije za proizvodnju električne energije
(hidro, termo i nuklearna energija kao resurs) mora se, osim ekoloških uvjeta, uzeti u obzir i
stabilnost elektroenergetskog sistema. Osim toga, treba imati u vidu da su termoelektrane
kontinuirani zagaĎivač u normalnom pogonu dok su hidroelektrane i nuklearne elektrane,
osim uzimanja odreĎenog prostora, opasne za okolinu u uvjetima udesa.
Ukupan hidropotencijal velikih vodotoka u Bosni i Hecegovini iznosi oko 18 milijardi kWh
godišnje od čega se koristi oko 7 milijardi kWh u izgraĎenim hidroelektranama. Pored
navedenog hidropotencijala Bosna i Hercegovina raspolaže i potencijalom malih
hidroelektrana. Ocjenjuje se da taj potencijal iznosi oko 10% hidropotencijaia na velikim
vodotocima. Iskorištenost hidropotencijala u Bosni i Hercegovini je relativno mala te postoji
mogućnost izgradnje novih hidroelektrana. MeĎutim, treba napomenuti da je, zbog ekoloških
i prostornih ograničenja, iskoristivi potencijal vjerovatno mnogo manji i kreće se oko 13
milijardi kWh godišnje proizvodnje. Urbaniziranjem dolina rijeka jedan dio raspoloživog
hidropotencijala je definitivno izgubljen.
Proizvodni zadatak u 1990. godini za sve hidroelektrane sistema na bazi 70% vjerovatnoće
dotoka iznosio je 4853 GWh električne energije.U istoj godini termoelektrane su trebale
proizvesti 3958 GWh. Za planiranu proizvodnju termoelektrana rudari BiH su trebali
proizvesti 12,4 mil. t svih vrsta uglja, naftna industrija da obezbijedi 51000 t derivata nafte.
Specifična potrošnja prosječne termoelektrane kreće se oko 1,5 kg potrošnje lignita za
proizvodnju 1 kWh električne energije. Isto tako, u slučajevima primjene rashladnih tornjeva
treba obezbijediti oko 3l vode dok je potrebno i do. 300 l vode ako se radi o protočnom
hlaĎenju. Za proizvodnju 1 kWh u nuklearnoj elektrani treba obezbijediti 4-5 mg uranoksida i
do 400 l vode ako se radi o protočnom hiaĎenju. Imajući u vidu činjenicu da je potrebno sve
više električne energije to je neminovnost sve većeg uticaje energetskih izvora na okolinu. Iz
naprijed datih podataka vidi se da za proizvodnju 12 GWh električne energije trebaju
ogromne količine proizvedenog uglja, mnogo vode u akumulacijama, a što znači zauvijek
mnogo izgubljenog poljoprivrednog zemljišta, uništenih kulturno-istorijskih spomenika,
saobraćajnica, itd.

UTICAJ HIDROELEKTRANA NA OKOLINU

Izgradnja hidroelektrana ima veliki ekonomski efekt kroz proizvedenu električnu energiju
koja je mnogo jeftinija od proizvedene energije u termoelektranama. Isto tako, treba
napomenuti i razvoj turizma na akumulacionim jezerima, regulirano pitanje
vodosnabdijevanja, itd. Pri tome se zanemaruju štetne posljedice kao što su izmjena režima
voda, uticaj na klimu, izmjena podzemnih voda, itd.
Treba naglasiti da je u svim državama korištenje vodotoka pod kontrolom vlada koje direktno
upravljaju njihovom eksploatacijom putem nacionalnih vodoprivreda. Ovdje se radi o
različitim parcijalnim interesima eksploatacije rijeka i neposredne okoline (elektroprivrede,
vodoprivrede, poljoprivrede, saobraćaja, itd.). S obzirom da se radi o javnim funkcijama to je
neophodno detaljno usaglašavanje svih subjekata prije donošenja definitivne odluke o lokaciji
hidroelektrane. Korištenje hidropotencijala je interes nacionalne elektroprivrede, s jedna
strane, dok je s druge strane suprotan interes ostalih nacionalnih javnih funkcija. Formiranjem
velikih akumulacionih jezera potapaju se velike površine, najčešće plodnog zemljišta. Isto
tako, neminovnost je preseljenje priobalnih naselja što ima za posliedicu velike materijalne
izdatke. Tako, potopljeno zemljište ostaje trajno izgubljeno kao i eventualni kulturni
spomenici. Pored zauzimanja velikih površina zemlje, izgradnjom hidroelektrana mijenja se
hidrodinamički pritisak na obalama akumulacije koji je u funkciji vremena i dubine. Radom
hidroelektrane mijenjaju se nivoi gornje i donje vode, mijenjaju se geološke i geomehaničke
karakteristike stijene u dodiru s vodom, izgradnjom akumulacije mijenja se nivo podzemnih
voda u zoni uticaja akumulacije. Nizvodno od brane dolazi do morfoloških promjena korita
rijeke, mijenja se režim voda i nanosa, itd.
Postojanje akumulacije, kao i način rada objekata za evakuaciju voda pojedinih tipova
hidroelektrana, imaju uticaj na pojačanu aktivnost bliže okoline.
Uticaj na socijalnom i psihološkom planu očituje se kroz problem preseljavanja stanovništva,
problem stalnih mjera sigurnosti nizvodnog područja ugroženog mogućim preljevanjem
velikih količina vode ili rušenjem brane.
U akumulacijama se vrši promjena kvalitete vode (zbog skupljanja i koncentracije nanosa,
pojave raznog bilja i drugih uzroka) izražena starenjem i drugim negativnim karakteristikama
koje mogu uticati na promjenu ekološke ravnoteže u vodi. Ukoliko se koristi za potrebe
čovjeka, voda u akumulaciji može direktno uticati na njegovo zdravlje samo u slučaju da ima
takav minerološki ili bakteriološki sastav koji izaziva specifična oboljenja. Indirektni uticaji
su mnogo češći i izražavaju se stvaranjem uvjeta pogodnih za razvoj i prenošenje uzročnika
raznih bolesti (bakterije, amebe, virusi, komarci i slično). Postojanje velikih površina vode
akumulacionih bazena utiče na promjenu mikro klime područja, na podneblje, temperaturni
režim vode i zraka (smanjuje amplitudu temperaturnih promjena), povećava vlažnost zraka i
utiče na režim vjetrova.
Nagle promjene količine vode u vodotoku odražavaju se na uvjete razvoja flore i faune.
Stepen ovih promjena ovisi od promjena režima voda kako po kvaliteti tako i po kvantitetu
vode u akumulaciji i nizvodnom dijelu vodotoka. Mijenja se vegetacija u zoni uspora i
nizvodno od akumulacije. Osjeća se uticaj na vodno bilje i druge organizme kako u zoni
jezera tako i u nizvodnom toku. Sve se ovo odražava na riblji svijet u akumulaciji i nizvodno,
na divljač, domaće životinje, ptice, insekte i ostalu floru. PregraĎivanjem riječnih tokova
naročito stradaju ribe, pošto se zaustavljanjem nanosa spriječava dolazak hranljivih sastojaka
za vodene organizme kojima se one hrane. TakoĎer, prelivanje vode preko brane šteti ribama
pošto time voda postaje zasićena azotom. Varijacije nivoa vode su, takoĎer, štetne po okolinu
jer ostavljaju neobraslim dijelove obala akumulacija, što je nepovoljno.
Kako je rečeno, oko akumulacija se često formira nova privredna struktura radi zbrinjavanja
raseljenog stanovništva. Pošto je to često praćeno industrijalizacijom, javijaju se i industrijski
zagaĎivači vode u akumulacijama čime se njen kvalitet dalje pogoršava.

UTICAJ KLASIČNIH TERMOELEKTRANA NA OKOLINU

Klasične termoelektrane su postrojenja koja koriste ugalj za proizvodnju električne energije.

S obzirom na pogonski stroj, termoelektrane se mogu podijeliti na:
 parne termoelektrane (pogonski stroj - parna turbina);
 plinske termoelektrane (pogonski stroj - plinska turbina);
 dizelske termoelektrane (pogonski stroj - dizel - motor).
U parnim termoelektranama mogu se koristiti ugalj, tečna i plinovita goriva, u plinskim
termoelektranama tečna i plinovita goriva, a u dizelskim termoelektranama dolazi u obzir
samo tekuće gorivo. Osim klasičnih (parnih) termoelektrana u kojima se proizvodi električna
energija (kondenzacione termoelektrane), postoje i parne termoelektrane u kojima se pored
električne energije proizvodi para i vrela voda (protutlačne termoelektrane). Postrojenja za
kombinovanu proizvodnju električne energije, pare i vrele vode, nazivaju se toplanama.
Postoje javne i industrijske toplane.
Kemijska energija sadržana u gorivu najčešće se pretvara u unutrašnju termičku energiju.
Proces pretvaranja kemijske u unutrašnju termičku energiju naziva se izgaranjem.
Izgaranje je kemijska reakcija oksidacije gorivih sastojaka iz nekog goriva s kiseonikom iz
zraka uz istovremenu pojavu toplote i svjetlosti. Izgaranje je, u stvari, izmjena materije u
kojem se kemijska energija sadržana u gorivu pretvara u toplotnu energiju.
U procesu izgaranja goriva razvija se toplota te se pri tome, u ovisnosti od kemijskog sastava
goriva i uvjeta izgaranja, razvijaju dimni plinovi kao produkti izgaranja.
Dimni plinovi su smjesa produkata izgaranja, odnosno:
 ugljen dioksida (C02) koji nastaje potpunim izgaranjem ugljenika (C);
 ugljen monoksida (CO) koji nastaje nepotpunim izgaranjem ugljenika (C);
 sumpornog dioksida (S02) koji nastaje izgaranjem sumpora;
 sumpornog trioksida (S03) koji nastaje oksidacijom sumpornog dioksida;
 azota (N2) iz goriva i zraka koji se dovodi u ložište (azot ne učestvuje u procesu
izgaranja ali povećava ukupnu količinu dimnih plinova);
 kiseonika (02) preostalog u dimnim plinovima usljed dovoda zraka u ložište iznad
stehiometrijskih odnosa izgaranja;
 vodene pare (H20) koja nastaje isparavanjem vode sadržane u gorivu te izgaranjem
vodonika iz goriva.
Agregatno stanje goriva je veoma važna osobina koja je povezana sa uvjetima izgaranja. Da
se postigne dobro izgaranje, potrebno je ostvariti dobro miješanje goriva sa zrakom. To je
naročito lahko kod plinovitih goriva. Dobro miješanje nešto je teže pri izgaranju tekućih
goriva, a teško je kod krutih goriva. Da bi se ostvarilo potpuno izgaranje, potrebno je
osigurati najmanju teorijsku potrebnu količinu zraka. Minimalna ili teoretska količina dimnih
plinova je ona koja se dobija izgaranjem goriva pri stehiometrijskim odnosima izgaranja uz
dovoĎenje minimalne količine zraka pri protoku zraka = 1. U praksi, meĎutim, zahtijeva se
odreĎeni protok zraka, koji je najveći za kruta goriva a znatno manji za plinovita i tekuća
zbog mogućnosti boljeg miješanja goriva i zraka. S povećanjem protoka zraka smanjuje se
stepen djelovanja jer se u atmosferu odvodi veća količina ugrijanih plinova. Uz intenzivno
miješanje goriva i zraka manja je i količina čaĎi, ugljičnog monoksida i ugljikovodika u
plinovima izgaranja.
Izgradnja termoelektrana, na današnjem stepenu razvoja i uz danas raspoložive tehnologije,
preduvjet je za osiguranje dovoljnih količina električne energije toliko potrebne za razvoj
društva. MeĎutim, izgaranjima u termoelektrani, na primjer od 1000 MW zauzima se oko 4
km2 zemljišta u što nisu uključena skladišta i svi pristupni putevi. Veličina skladišta ovisna je
o vrsti i kvalitetu goriva, te o mogućnostima dopreme istog.
Termoelektrane u procesu proizvodnje električne energije stvaraju ogromne količine otpadnih
materijala koje završavaju u okolini, dovodeći do njene sve veće zagaĎenosti. To je naročito
potencirano u termoelektranama s lošim kvalitetom uglja (lignita) koji se najviše troši u
termoelektranama lociranim na samim kopovima uglja ili u njihovoj neposrednoj blizini.
Spaljivanjem lignita nastaju velike količine dimnih plinova i pepela. Osim toga, u
termodinamičkom ciklusu termoelektrane gubi se oko 50% osloboĎene toplotne energije iz
uglja kao otpadna toplota zagrijavajući vodu u rijekama, jezerima, morima i zraku, a oko 15%
energije gubi se u dimnim plinovima, tako da se u električnu energiju pretvara samo oko
trećine dovedene energije. Ove otpadne materije i toplota ne samo da su po količini velike već
su i veoma štetne (meĎu njima su i opasni oksidi sumpora i dušika, otrovni metali, pa čak i
radioaktivni elementi). Dok se čvrste otpadne materije (pepeo, čaĎ, prašina) odlažu, ili talože
u blizini mjesta nastanka, dimni plinovi se difuzijom kroz zrak raznose na velika rastojanja,
tim veća što su viši dimnjaci kroz koje se izbacuju. Visoki dimnjaci se predviĎaju u cilju sma-
njenja prizemne koncentracije pojedinih zagaĎivača prema propisima, iznos i sastav
specifičnih emisija produkta izgaranja ovisi, s jedne strane, o fizikalnim i kemijskim
osobinama goriva, a s druge strane o vrsti i opremljenosti te veličini i načinu pogona
postrojenja za energetsku pretvorbu.
Otpadna toplota iz termoelektrana, odvedena rashladnom vodom bilo u rijeku, jezero iii more
(protočno hlaĎenje), bilo direktno u atmosferu putem rashladnih tornjeva (povratno hlaĎenje),
predstavija značajno opterećenje okoline. U slučaju protočnog hlaĎenja, poslije miješanja sa
rashladnom vodom, znatno raste temperatura vode u rijeci koja time utiče kako na fizičko-
kemijske karakteristike vode. tako i na poremećaj ekološke ravnoteže u rijeci. Naime, od
temperature vode ovise i biološki svijet u rijeci i razlaganje otpadnih materija, pošto se sa
porastom temperature smanjuje količina rastvorenog kiseonika koji reguliše i održavanje
ekološkog lanca i proces razlaganja.
Otpadna toplota se u konačnom bilansu predaje atmosferi isparavanjem, konvekcijom i
zračenjem. Razlike izmeĎu rijeka, jezera i mora javljaju se usljed razlika u toplotnom
kapacitetu i uvjetima strujanja. Kod rijeka, nakon potpunog miješanja toplog mlaza sa
osnovnim protokom, dolazi do porasta temperature. Usljed velikog toplotnog kapaciteta mora
ovaj porast temperature je zanemarljiv. U svim slučajevima, meĎutim, postoji jedna zona u
koju se izlijevaju otpadne tople vode u kojoj je temperatura viša od temperature okoline i od
temperature vode u koju se ulijeva.

U slučaju povratnog hlaĎenja dolazi do povišenja temperature i vlažnosti zraka (izbacuje se i

do 3 l/kWh vode u obliku vodene pare), do promjene zračenja sa zemljine površine, do
povećanja oblačnosti i padavina i vjerovatnoće pojave magle. Osim navedenih izmjena u
mikro klimi, postoje i drugi uticaji, kao što je promjena sadržaja kiseonika, promjena uvjeta
života mikroorganizama, itd. Postoje i drugi uticaji termoelektrana na okolinu putem otpadnih
voda iz sistema za transport i kontrolu pepela i šljake na deponiji, sistema za kemijsku
pripremu vode i drugih, putem buke, estetskih poremećaja i transformacije velikih površina
zemljišta za skladišta, deponije i pomoćne pogone.
Potpuna slika uticaja termoelektrana na okolinu može se dobiti tek kada se, pored površina
koje su zauzete objektima i deponiranjem pepela, dodaju i one koje su degradirane i ugrožene
njihovim radom (zasipane letećim pepelom iz dimnjaka, ugrožene velikim prizemnim
koncentracijama oksida, itd). Iz navedenog može se zaključiti da je veoma velik i složen
uticaj termoelektrana (posebno termoelektrana sa niskokaloričnim lignitima) na okolinu i da
se pri valorizaciji i usporedbi termoelektrana s drugim izvorima električne energije taj uticaj
ne smije zanemariti niti izostaviti.