Paul Friedländer

Aletheia

Rasprava s Martinom Heideggerom1

Heideggerovo razmatranje pojmova logos i aletheia u knjizi Sein und Zeit

(1927, str. 52 ff., 219 ff.) je utjecalo na mišljenje cijele generacije. Objasnio je zašto

se vratio etimološkoj analizi: dužnost je filozofije “da zaštiti moć najtemeljnijih riječi

u kojima tubitak (Dasein) nalazi izraz protiv tendencije zdravog razuma (uobičajenog

mišljenja) da ih svede do nerazumljivosti.” Na osnovu ovoga Heidegger je izveo

interpretaciju Platonove alegorije pećine u svojoj knjizi Platons Lehre von der

Wahrheit (1947). Kao filozof on pokušava rasvijetliti ono što je sadržano u jeziku, a

gdje je ovaj poduhvat važniji nego u slučaju istine? Prema Heideggeru, pojam istine

je degenerirao poslije mnogo generacija mislilaca: preovladavajuće mnijenje čini

istinu predikatom mišljenja i govora, a ne zbilje. Značenje istine se promijenilo ”od

neskrivenosti (Unverborgenheit) bitka u tačnost razumijevanja” (str. 46).

Heideggerova je namjera preokrenuti ovaj proces propadanja i prodrijeti natrag u

originalno značenje. Za njega propadanje počinje sa Platonom, a promjena u značenju

istine se dešava u određenju bitka kao ÆX. Pokazaćemo što ovo znači. U

međuvremenu možemo kao generalno pravilo usvojiti Heideggerovo vlastito

upozorenje da se u pristupu ovakvom (tj. lingvističkom) dokazivanju moramo čuvati

razuzdanog verbalnog misticizma (vidjeti Sein und Zeit, str. 220).

1
Ovaj tekst je jedanaesto poglavlje knjige Paul Friedländer, Plato: An Introduction, (vol. 1),
Pantheon Books, New York, 1958., 221 - 229.
 2

Danas je izgleda generalno prihvaćena etimologija riječi •Z•Z

kao•-Z•-Z, ili kao ono koje nije skriveno, prikriveno ili zaboravljeno, ili

kao onaj koji se ne skriva, prikriva ili zaboravlja. 2 Ovo je također mišljenje nekolicine

gramatičara stare Grčke. Sekstus Empirikus u Adversus logicos utemeljuje, veoma

subjektivno, cijelo poglavlje na varijaciji ove etimologije. Izgleda da se neoplatonist

Olimpiodoros u ovoj stvari poziva na autoritet Plutarhosa.3

Ovo etimološko izvođenje nije nipošto tako sigurno kako izgleda.

Uporedimo, na primjer, dvije semantički ne tako različite riječi, •Z, •X i

•Z, •\, obje znače nešto poput “tačan” ili “određen” i često su sinonimi

sa “istinit” ili “ispravan”. Nijedna nije etimološki jasna i ostaje neizvjesno da li su

izvedene iz indo-europskih korijena unatoč svih istraživačkih napora etimologa.

Također ØZ, koje su od Homerosa uobičajene suprotnosti•Z i

•Z uz još jednu suprotnost •V, “prevara” ili “obmana”, očigledno nisu indo-

europske. Tako •Z, koja pripada istom semantičkom području, nije možda

uopće•-Z, upravo kao što bi interpretacija •-Z•-Z i•-V

nametnula ovim riječima negativno značenje koje teško da im pripada i koje nam,

kako se čini, ne pomaže da ih razumijemo. Možda onda •Z nema ništa sa -,

-, -. Ali bilo bi prenagljeno bilo što zaključiti iz ovog “možda”, upravo kao

što bi bilo prenagljeno nekritički učiniti drugu etimologiju osnovom za razumijevanje

sa širokom primjenom. Protiv Heideggerovog razumijevanja postoji mnogo značajniji

argument.
2
Vidjeti Émile Boisacq, Dictionnaire étymologique de la langue grecque (Heidelberg, 1950) zbog
ove i sljedećih etimologija.
3
Etymologicum Magnum: Î¬Z®ßÃ. Etymologicum Gudianum:
ÎZHesychios: •ÃÊ¥¦`Sextus Empiricus, Adversus logicos
VIII, 8: ÓÂ•XbÆÎ¬¬¬fOlympiodoros, In
Platonis Phaedonem (Norvin) 156, 15:
(¦äØXÓÂº•ZÎÐÃZ¦¬É¬¦Z
Vidjeti Rufus M. Jones,The Platonism of Plutarch (Chicago dis., 1916), 101, bilješka 68.
 3

Iz ranog grčkog perioda imamo, izgleda, samo jedan slučaj u kojem je

•Z razumljena kao•-Z.4 U istom stihu u Teogoniji (233) Hesiodos

dodjeljuje morskom bogu Nereosu dva počasna atributa •-Z onaj koji ne vara,

i •-Z. Vjerovatno da je Hesiodos iz ove povezanosti želio da njegova publika

razumije •Z kao•-Z. Uz to, pasus koji neposredno prethodi pokazuje Eris

(Nesloga) očigledno u namjernoj suprotnosti sa Nereosom. Možda je Hesiodos čak

mislio da je suprotnost sugerirana pomoću ova dva imena, tj. razumije Nereos kao ne-

Eris. Ali ako je ova sličnost glasova bila slučajna, ne može biti slučajno da je Lethe

među Erisovom djecom. Nije jasno, do kratko iza toga, zašto je Nereos

okarakteriziran kao •-Z. Konačno, i kao najvažnije, postoji Hesiodosova pohvala

Nereosa: on “ne griješi i blag je, i ne zaboravlja i ne zanemaruje što je ispravno

(Û¥XZ), a zna kako dati pravedan i blag savjet.” On ne

zaboravlja: Hesiodos je htio stvoriti dojam kod svojih slušatelja kako je upravo ovo

glagol koji je ide zajedno sa•Z

Tako u jedinom slučaju iz ranih vremena gdje je •Z razumljena kao •-

Z nema ništa sa neskrivenosti bitka, nego označava osobu koja ne zaboravlja i ne

zanemaruje, koja nešto ne gubi iz vida ili pamćenja, ukratko, znači upravo “tačnost

razumijevanja”, koju Heidegger, u svojoj skici historije riječi •Z i •Z,

pripisuje periodu propadanja grčkog mišljenja.

Tako se historija ovih riječi pojavljuje u prilično drugačijem svjetlu od

Heideggerovog objašnjenja.5 U Homerosa se •\ i •Z, sa jednim izuzetkom,

4
Vidjeti Karl Deichgräber, Hesiod Theogonie 80 - 103 (Götingen, 1947), 6.
5
Vidjeti paragrafe •Z•Z itd. u H. G. Liddell i R. Scott, A Greek-English Lexicon,
preradili H. S. Jones i R. McKenzie (2 vols., Oxfors, 1940); Franz Pasow, Wörterbuch der
griechischen Sprache, ed. Wilhelm Crönert (Göttingen, 1912 - 13), 261 - 64; i izvrstan članak u
Gerhard Kittel, Theologisches Wörterbuch zum Neuen Testament (objavljeno 6 tomova, Stuttgart,
1933 ff.), I, 239 f. Wilhelm Luther, Wahrheit und Lüge im ältesten Griechentum (Göttingen dis.,
1935) je temeljita, ali se previše drži Heideggera.
 4

uvijek nalaze u vezi sa glagolima tvrdnje, i ovise od njih. Bilo bi krajnje teško naći

jedno ili dva mjesta u kojima bi objekt tvrdnje mogao biti (a kamoli morao biti)

“neskriven”. Obično je mnogo prirodnije prevesti ga kao ono koje je ne-iskrivljeno,

ne-krivotvoreno, ne-razvodnjeno. Zašto onda koristiti odrične oblike kada ne postoji

indikacija da je Homeros razumijevao tu riječ kao odričnu? Ovo •Z je nešto

veoma pozitivno: istinsko, potpuno suvislo (•\V), koje je

jasno, zbilja kakva doista jest. Suštinska suprotnost je - i uvijek je bila za Grke -

laganje, obmana, svjesno iskrivljivanje, šutnja da bi se druga osoba poštedila ili

prevarila, sanjanje - ukratko, sve što priječi, iskrivljuje, izvrće ili skriva istinu i zbilju.

Samo jednom je ova riječ upotrijebljena u pogledu osobe i to u poređenju

(Ilijada XII 433). Žena koja prede je nazvana “čestitom i pouzdanom” (•Z). U

antici se sumnjalo da li je Homeros to mogao reći, jer se to značenje riječi nalazi

samo na ovom jednom mjestu. 6 Hesiodos koristi istu riječ u istom smislu, ali

zasigurno ne za ženu zanatliju, nego za boga.

Toliko o Homerosu. U njegovom djelu su već prisutni svi bitni aspekti koji

se jasno javljaju u kasnijem književnom jeziku. Ako, uz pomoć rječnika, istražimo

kasniju upotrebu, na primjer kod tragičkih pjesnika, historičara ili oratora -

izostavljajući za sada filozofe - nalazimo, uprkos razlikama, sljedeće glavne

karakteristike: riječi •Z•Z mogu biti grupirane u tri rubrike, one znače:

(1) ispravnost govora i uvjerenja, (2) zbiljnost bitka, (3) iskrenost, istinoljubivost i

savjesnost pojedinca ili karaktera - “egzistenciju” u današnjem smislu, tj. “istinu koja

sam ja sam” (Jaspers). Interpretacija istine kao “neskrivenosti” je, ponekad, jedva

moguća u drugoj grupi, ipak, u većini slučajeva bila bi neprimjerena i često bi vodila
6
O Ilijada XII 433: ¬•Zili• vidjeti Walter Leaf (ed.), The Iliad (2 vols.,
London, 1900 - 1902), I, 555; Herman Fränkel, Die homerischen Gleichnisse (Göttingen, 1921), 58
f.; Luther, 24. Varijanta • izgleda nevjerovatna zbog rime •. •Zbi se slagalo
sa¦ÂÍ(vidjeti ÆV),pošto bi •bio puki ukras
 5

na pogrešan put i krivotvorila bi stvar do apsurda. Prave suprotnosti su (1) što se tiče

govora i uvjerenja: laganje, obmana, zabluda, ogovaranje, skrivanje; (2) što se tiče

bitka: ono što je nestvarno, igra, san, imitacija ili izmišljotina; (3) što se tiče ljudske

egzistencije: nepoštenje, varanje i nepouzdanost.

Centralna tačka u historiji grčkog mišljenja, a time i u historiji pojma

aletheia, dosegnuta je sa Parmenidesom. Njegova radikalna doktrina o Jednom u

osnovi ne dozvoljava koncept istine koji se odnosi na svijet koji postoji odvojeno od

zbilje, ili pojam zbilje koji se shvata istinom suprotnom ili odvojenom od nje.

Suprotno tome, istina mišljenja i zbilja bitka podudaraju se u Jednom, baš u tom

Jednom izvan kojeg ne postoji ništa zbiljsko, a o nezbiljnosti i neistini (ili polu-

zbiljnosti i polu-istini) postoji samo mnijenje i samo pojava.7 Značajno je da

Parmenides prima svoje učenje od Boginje Istinitosti. Ovdje su tri aspekta grčkog

pojma aletheia nerazlučivo povezana u jedan čvor.

Ne bismo trebali ni spominuti Herakleitosa u ovom kratkom pregledu da

Heidegger nije vjerovao kako je našao u Herakleitosovim poznatim prvim rečenicama

aluziju na “fenomen istine u smislu razotkrivenosti (neskrivenosti)” (Sein und Zeit,

219). Da li je puki slučaj, pita Heidegger, da Herakleitos koristi upravo dvije riječi

kojima je •-Z suprotna, naime skrivenost (V) i zaboravljanje

(¦V)?8 Oba su pripisani neznalici nasuprot logosu i mudracu koji

predstavlja ovaj logos. Na Heideggerovo pitanje - izvorno pitanje - ne može se

odgovoriti sa nekim stupnjem izvjesnosti. Možda je doista bio puki slučaj.

7
Parmenides, Vorsokr. 28 (18) B 3: ÎÛÎÃ¦\ÂÉ"Jer isto je mišljenje i
bitak”: Diels-Kranz; slično Kurt Rietzler, Parmenides (Frankfort, 1934), 29. “Jer ista je stvar koja se
može misliti i koja može biti”: Cornford, Parmenides (I), 31 ff.; slično, Hölscher u “Der Logos bei
Heraklit”, Varia Variorum (V), 79 f. Vidjeti također Gadamer u Varia Variorum, 64; i Fränkel,
Dichtung und Philosophie des früheren Griechentums (VI), 357 f. Čini mi se izvjesnim da ontolog
Parmenides želi da §ili ¦\ znači “jest”, a ne “može”. S druge strane, ¦\ je oslabljeno ako
se uzme kao kopula. Možda onda: “Mišljenje jest i bitak jest, i oba su isto.” (Položaj riječi  je
uslovljen metrom.) / Vidjeti Martin Heidegger, Holzwege (Frankfurt a. M., 1952), 324.
8
Ili radije “ne-znanje”? Vidjeti Olof Gigon, Untersuchungen zu Heraklit, (Leipzig, 1935), 6.
 6

Herakleitos je pun igre riječima - koje on uzima vrlo ozbiljno. On ovdje namjerno

stavlja dva glagola, zbog njihove srodnosti po korijenu i sadržaju, u takav redoslijed

da se jedan nalazi na početku, a drugi na kraju rečenice, a u isto vrijeme suprotstavlja

spavanje i buđenje. Ali da je imao •Z na pameti, vjerovatno bi je dodao i ne bi

predaleko od nje smjestio dva suprotna termina. Bilo kako bilo, odlomak iz

Herakleitosa ne može dokazati ništa, za ili protiv, o •Z kao neskrivenosti.

Vratimo se sada Platonovoj alegoriji pećine. 9 Karakterizira je dvostruko

značenje hijerarhijskog uzdizanja: uzdizanje bitka i uzdizanje spoznaje, oboje sasvim

povezani jedno s drugim, ali prvo neovisno o drugom. S one strane oba hijerarhijska

uzdizanja postaje vidljiva iz daljine, a da se nikad ne dosegne, “Ideja Dobra”, ili

“Oblik Savršenstva”, ono čemu oba konvergiraju, ono što daje (pruža, dodjeljuje)

bitak zbiljnosti i istinu spoznaji, koja se po svojoj prirodi ili biti ne može opisati

riječima i kojoj se može prići samo pomoću poređenja. U ovom sistematičnom

ustroju, Platon je iznio svoje filozofsko iskustvo - intuiciju i tumačenje - u isto

vrijeme dajući mu oblik u kojem traje. Kao svjedoka za ove misli izabrao je

Sokratesa, istinoljubivog čovjeka koji se suočio sa smrću radi istine i zbilje.

Heideggerova interpretacija alegorije pećine je izvrsna zbog svoje snage,

instruktivna je čak i tamo gdje previđa važne stvari (npr. trodimenzionalne figure se

kreću kroz pećinu),10 gdje koristi zagonetan jezik (npr. Anwesung, str. 35), ili gdje se

pogrešno oslanja na stvarne ili navodne etimologije. (Aletheia nije “neskrivenost”, str.

9
Broj stranice u ovom što slijedi odnosi se na Martin Heidegger, Platons Lehre von der Wahrheit
(Bern, 1947). Vidjeti Gerhard Krüger, “Martin Heidegger und der Humanismus,” Studia
Philosophica (Basel), IX (1949), 93 ff.; Dario Faucci, “Una recente interpretazione Heideggeriana
del mito della caverna,” Leonardo (Milano, 1946).
10
Kreću se tri vrste stvari: alati ili oruđa, figure ljudi i figure životinja. Htio bih slijediti Heideggerov
prijevod u detalje, i mada ima istinski dobrih osobina, sadrži crte koje nisu samo neobične nego i
pogrešne. / Prema Krügeru, str. 115, figure, a ne sjenke, simboliziraju “vidljivi i opipljivi svijet
predmeta iskustva.” Ova interpretacija je i ispravna i pogrešna. Sjenke kao i figure simboliziraju ove
predmete; sjenke za one koji su još u lancima, figure za one koji su se oslobodili lanaca i koji su
završili dio uspinjanja.
 7

34; a priroda Ideje ili Eidos-a se ne nalazi samo u njenoj Shein und Sichersamkeit, str.

34 ff., tj. u njenoj prirodi kao pojavi i vidu, nego primarno u obliku i strukturi.)

Sljedeći aspekt Heideggerove interpretacije naročito navodi na pogrešan zaključak.

Kada govori o “ideji” ili ÆX (str. 34 ff.), on uglavnom ne misli na Ideju uopće, na

oblast “Oblika”, već na jednu jedinstvenu Ideju, “prototip savršenstva”, uporedivom

sa suncem, koja se uzdiže “iznad” carstva Ideja, “onkraj bitka” - ukratko,

“transcedenciju”, da upotrijebimo Heideggerov i Jaspersov termin, čije historijsko

porijeklo leži u epekeina.11

Ipak, dio koji najviše začuđuje tek dolazi. Prema Heideggeru, dogodila se

interesantna transformacija. Gdje? U historiji ljudskog duha, ili u Platonovom

mišljenju, koje ima mjesto u toj historiji? Postoji skorašnji nagovještaj da se nešto

zbiva: “Umjesto ‘neskrivenosti’ drugo značenje istine zadobiva prvenstvo” (str. 33).

Već nam je sumnjiva ova formulacija, budući da smo postavili glavnu primjedbu

protiv termina “neskrivenost”. Ali hajde da vidimo što se navodno zbiva. ”Ovo

poređenje”, kaže Heidegger (str. 40), “sadrži Platonovo učenje o istini, jer je

zasnovano na implicitnoj nadmoćnosti ÆX, pomoću koje ÆXpostaje gospodar

nad •Z.” Heidegger vidi proces, proces zadobijanje nadmoći. Ja vidim stanje

bitka, stanje bivanja gospodarom. ÆX nije (a još manje postaje) gospodar nad

•Z, budući da je •Z oboje, bitak oblika ili Ideja ili Eidos-a uopće, kao i

njihov bitak shvaćen umom. Nije gospodar Ideja ili Eidos uopće, nego je to najviša

Ideja: Ideja Dobra, Oblik Savršenstva.

Ovdje rasprava mora ići dalje u detalje. Razmotrimo Heideggerov stav, str.

41 ff. (moji komentari su u desnoj koloni):

11
Heidegger, “Von Wesen des Grundes,” Festschrift fur Edmund Husserl (Halle, 1929), 71 ff.,
naročito 98: “Transcedencija je eksplicitno iskazana u Platonovoj frazi ¦XÛ\.” /
Vidjeti također poglavlje I i III.
 8

Platon govori o ÆX kao gospodarici Ne prosto ÆX, nego ÆX savršen-

koja pušta da se “neskrivenost” stva. Ne “pušta”, već ”priprema, čini

dostupnom, nudi” (X).

Ne “neskrivenost”, nego identitet istine

i zbilje.

odnosi na nešto što ostaje nerečeno:

naime, da odsada bit istine nije više Rječju “odsada” pogrešna historijska

raskrivena kao bit “neskrivenosti” konstrukcija ponovo preuzima vodstvo.

iz svog vlastitog bitnog sadržaja, već Ništa nije premješteno, nego su istina,

je premještena u bit ÆX. zbilja i duh utemeljeni u nečemu još

višem: u dobru ili savršenstvu.

Bit istine se odriče svoje bitne crte Ako ovo znači da je “ontološka”strana

“neskrivenosti”. aletheia odustala u korist “epistemološ-

ke” strane, Heidegger je u zabludi. Naj-

više savršenstvo (ÛÎ•`º

 Ø•ØÆX) zrači aletheia i

kao

bitak i istinu spoznaje.

Iz prvenstva datog ÆX(-i) ili ÆÃ, Ponovo, radije, najvišoj ÆX.

ÆÃ, u

javlja se promjena u prirodi istine. Platonovom smislu, može značiti samo

 9

metaforu za intuitivnu spoznaju. Ovoj

vrsti “pogleda” nije dato prvenstvo u

od-

nosu na aletheia, nego je to način na

ko-

ji •Z = ÆX postaje dostupna.

Istina postaje Ï`, tj. tačnost razum- Istina je, u Platonovom sistemu, uvijek

jevanja i tvrđenja. oboje: zbilja bitka i tačnost

razumjeva-

nja i tvrđenja.

Ova promjena u prirodi istine, u isto vrijeme, Ova referenca na promjenu u prirodi

određuje promjenu mjesta istine. Kao “ne- kao i mjestu istine, i, zbog toga, fraze

skrivenost” ona je još uvijek osnovni vid “je još uvijek” i “počinje”, pripadaju

same zbilje. Kao tačnost razumijevanja po- pogrešnom Heideggerovom tumače-

činje označavati ljudski stav prema zbilji. nju.

Ipak, do izvjesnog stupnja Platon se još Kvalifikacije “do izvjesnog stupnja” i

mora držati čvrsto pojma istine kao “još” čine nepravdu ravnoteži unutar

osnovne karakteristike zbilje. Platonovog tumačenja.

U isto vrijeme, istraživanje “neskrivenog”

je premješteno u područje pojava i time … Ništa nije “premješteno”, nego su zbi-

u tačnost razumijevanja. Iz ovog razloga lja bitka i tačnost razumijevanja uza-

 10

postoji nužna dvoznačnost Platonovog jamno uvjetovani. Moglo bi se reći da

učenja. “dvo-stranost”, “dvoznačnost”

pogađa

pogrešnu notu. Platonovo učenje

nije

dvoznačno.

Dvoznačnost se pojavljuje najjasnije putem Heideggerov pogrešan pristup se

činjenice da bavljenje sa •Z (u ontolo- ovdje pojavljuje najjasnije: oba

škom smislu), Platon, ipak, misli Ï`aspekta za Platona imaju jednak

(u epistemološkom smislu). status.

Oba iskaza govore o prednosti datoj Ideji

Dobra kao mogućnosti za tačnost spoznaje Ovdje se Heidegger najzad vraća na

i “neskrivenost” spoznatog. Ovdje je još jednostavnu istinu. Ali ga “neskri-

uvijek istina i “neskrivenost” i tačnost, ma- venost” navodi na krivi put.

Podređe-

da je “neskrivenost” već upregnuta u jaram na rečenica koja počinje sa “mada”

tačnosti. unosi staru grešku; jaram veznika

postaje jaram potčinjavanja.

Na kraju Heidegger sam iznosi cijelu stvar jednostavno, jasno i ispravno (str.

48): “Najviša u oblasti transcedentnog je ona Ideja koja, kao Ideja svih Ideja, ostaje

uzrok stalnosti i pojavnosti sveg bitka.” Ali što onda ostaje od cijelog tumačenja

kojim smo se bavili?

 11

S obzirom na Aristotelesa, napraviću samo jedan komentar: ne vidim da je, u

posljednjem poglavlju devete knjige Metafizike (IX 20 1051 a 35 et seq.),

“neskrivenost sveobuhvatan, preovladavajući osnovni element bitka”. Svako će

čitajući ove riječi željno očekivati Heideggerovu interpretaciju ovog teškog

poglavlja.12 Ono što smo do sada mogli vidjeti u ovom poglavlju jeste da je

suprotnost •Z uvijekØ, i da •Z znači, kao u Platona, i prirodu

zbilje i prirodu istinitog iskaza, a oboje je spojeno na takav način koji je teško

precizno objasniti. Ipak, “egzistencijalni” aspekt, u Platona predstavljen pomoću

Sokratesovog lika, nestao je u Aristotelesa.

Razjašnjena su tri gledišta na grčku •Z: ontološko, epistemološko i

egzistencijalno. U Platona ona su najprisnije ujedinjena; i u ovom pogledu, kao i u

većini drugih, on je vrh grčke filozofije. Heidegger mi je pomogao da ovo sagledam

jasnije i zato sam mu zahvalan. Ali njegov pojam “neskrivenost”, zajedno sa cijelim

tumačenjem zasnovanim na njemu, nije samo neispravan i obmanjujući, nego također

ne uspijeva postići onu stvar koju je Heidegger namjeravao postići. Bio je namijenjen

spašavanju pojma istine od moderne subjektivnosti. Međutim, “neskrivenost” vodi

tačno u subjektivnost, jer ne postoji takva stvar koja je “skrivenost” ili “neskrivenost”

po sebi: “(ne)skriveno” je besmisleno dok nije “(ne)skriveno” nekome. Prema tome,

nisu li se mogli oblast istine i zbilje, s jedne strane, i oblast “neskrivenosti”, s druge,

sresti na čudan način? Zbilja može biti skrivena, tj. neotkrivena, ili neskrivena, tj.

otkrivena, ali isto tako nestvarnost, privid, izvrtanje, lažnost, mogu biti skriveni kao i

neskriveni, za mene, za nekoga drugog, ili za sve nas.

Heideggerovo historijsko tumačenje - a ovdje se vraćamo na mjesto odakle

smo krenuli - je neodrživo: grčki pojam istine nije pretrpio promjenu od neskrivenosti

12
O teškoćama Aristotelesove Metafizike IX 10 vidjeti Jaeger, Studien zur Entstechungsgeschichte
der Metaphysik des Aristoteles (VI), 50 ff., i Ross, Aristotle’s Metaphysics (VI), II, 273 ff.
 12

bitka do tačnosti razumijevanja. Osim toga, da se ovakva promjena desila, ne bi se

zbila na vrhuncu grčkog mišljenja, već baš u ranom periodu, a prva interpretacija

•Z za koju znamo, u Hesiodosa, ukazuje na nekoga ko je istinoljubiv, ko ne

obmanjuje, ne zaboravlja ili zapostavlja ono što je ispravno.

S engleskog preveo Damir Marić