 EKONOMIJA – proučava način na koji društva uporabljuju ograničene resurse za proizvodnju korisnih dobara

i kako ih raspodjeljuju između različitih skupina ljudi.

 MAKROEKONOMIJA – proučava funkcioniranje gospodarstva u cjelini.
 MIKROEKONOMIJA – raščlanjuje ponašanje pojedinih dijelova gospodarstva, i to izbore i njihove posljedice
za poslovne organizacije i kućanstva, odnosno proizvođača i potrošača koji su temeljni ekonomski subjekti u
gospodarstvu.
 ŠTEDNJA - uzdržavanje od tekuće potrošnje, razlika između raspoloživog dohotka i potrošnje.
 PLAĆA – iznos novca kao naknada za određeni rad.
 Gospodarstvo samo teži općoj ravnoteži jer se uvijek prije potpunoga krajnjeg učinka događaju nove
promjene.
 Ukupno gospodarstvo utječe na mnoge svoje dijelove, i obratno, dijelovi ili sastavnice utječu na ukupno
gospodarstvo.
 POTRAŽNJA – količine dobara koje su kupci spremni nabaviti na određenom tržištu, u određenom razdoblju,
pri različitim cijenama.
 POTROŠNJA – uporaba dobara radi zadovoljavanja individualnih i zajedničkih potreba
 ZAKON OGRANIČENOSTI – objašnjava da su dobra rijetka jer nema dovoljno resursa da se proizvedu sva
dobra koja ljudi žele potrošiti.
 OGRANIČENOST RESURSA - nemogućnost zadovoljenja neograničenih ljudskih želja ograničenim resursima,
zbog čega se pravi odabir.
 OPORTUNITETNI TROŠAK – odricanje od sljedeće najpoželjnije alternative
 EKONOMSKO DOBRO – svaka stvar ili usluga koja je željena i rijetka
o Proizvodi – tvarna, opipljiva dobra koja se ne moraju potrošiti čim su proizvedena već se mogu
skladištiti kao zaliha za buduću potrošnju.
o Usluge – neopipljiva dobra koja se ne mogu skladištiti ni prenositi.
 Slobodna dobra – zadovoljavaju potrebe bez ograničenja i koliko god se tih dobara potroši, i dalje su na
raspolaganju (npr. Zrak, svjetlost i sl.)
 Ograničena dobra – u usporedbi s ljudskim potrebama, rijetka su i predmetom su proizvodnje, a nazivaju se
još i ekonomskim dobrima.
 ČINITELJI PROIZVODNJE:
o Prirodni izvori – prirodno bogatstvo koje je dostupno ljudima i koje oni upotrebljavaju u procesu
proizvodnje.
o Rad – širok raspon različitih mentalnih i fizičkih sposobnosti koje se mogu upotrijebiti za proizvodnju
dobara i usluga.
o Kapital – oblik trajnih dobara nekoga gospodarstva koje omogućuje proizvodnju još nekih drugih
dobara. Kapitalna se dobra razlikuju od potrošačkih, tj. gotovih proizvoda koje potrošači kupuju za
osobnu potrebu. (uređaji, alat, zgrade, prijevozna sredstva...)
o Poduzetništvo – ljudska aktivnost koja se sastoji od kombiniranja resursa radi proizvodnje dobara i
usluga za druge. Poduzetnici su osobe koje se angažiraju u poduzeću za pronalaske, organizaciju
proizvodnje i preuzimanje rizika.
 TEMELJNA EKONOMSKA PITANJA: što proizvoditi? Kako proizvoditi? Za koga proizvoditi?
o Što proizvoditi? – koja će se dobra proizvoditi i u kojim količinama? U tržišnim gospodarstvima
potrošači preko tržišnog mehanizma utječu na to koja će se dobra proizvesti.
o Kako proizvoditi? – treba izabrati „najbolju“ kombinaciju rijetkih resursa za proizvodnju želejnoga,
vezano za najniže troškove.
o Za koga proizvoditi? – tko će se koristiti tim dobrima, kako će se ostvarena dobra razdijeliti među
različita kućanstva, odnosno koliki će dohodak ona ostvariti?
 Razvijena gospodarstva to temeljno pitanje uglavnom rješavaju odlukama o kupnji i prodaji
na tržištu. Sve češće vlade poduzimaju i političke mjere u rješavanju dijela gospodarstvenih
pitanja.
 EKONOMSKI SUSTAV – gospodarski poredak koji se sastoji od određenog skupa pravila, ciljeva i poticaja koji
upravljaju ekonomskim odnosima između ljudi u društvu koji čine okvir za nalaženje odgovora na temeljna
ekonomska pitanja.
 ALTERNATIVNI EKONOMSKI SUSTAVI:
o OBIČAJNA GOSPODARSTVA - uglavnom u prošlosti, odvojena gospodarstva unutar obitelji ili
plemena
o KOMANDNO GOSPODARSTVO – država donosi sve odluke u svezi proizvodnje i raspodjelom. Vlada se
u takvim državama može ponašati diktatorski, a može pokušati biti i demokratska. Resursi su
najčešće državno vlasništvo
o TRŽIŠNO GOSPODARSTVO – temeljna ekonomska pitanja se rješavaju posredovanjem ponude i
potražnje i na toj osnovi formiranjem cijena koje prisiljavaju proizvođače da proizvode ono što je
društveno potrebno. Pojedinci odlučuju o temeljnim ekonomskim pitanjima.
 NAČELO „NEVIDLJIVE RUKE“ – pojedince u ostvarenj vlastitih interesa kao da vodi nevidljiva ruka kako bi se
ostvario maksimum društvenog blagostanja. Upravo je zato svako upletanje države i svaka intervencija u
konkurenciju i tržište nepotrebno i štetno.
 Razvijena su gospodarstva mješovita gospodarstva s pretežno tržišnim reguliranjem, u kojima većinu odluka
donose pojedinci i poslovne organizacije, ali neke donosi i država.
 Tržište daje optimalne odgovore na temeljna ekonomska pitanja ako su resursi , tehnologija i ukusi dani i
konstantni, te da na tržištu vladaju uvjeti potpune konkurencije. To podrazumijeva da proizvođači ne mogu
utjecati na cijene već prihvaćaju cijenu koja se formira na tržištu djelovanjem ukupne ponude i potražnje.
 Svi suvremeni gospodarski sustavi, da bi bili uspješni, moraju se temeljiti na simultanom djelovanju tržišnog
mehanizma i određenog oblika državne intervencije.
 TRŽIŠTE – mjesto sučeljavanja ponude i potražnje i formiranja cijena.
o Prema prostornom obuhvatu: lokalno, regionalno, nacionalno, međunarodno, kontinentalno i
svjetsko
o Prema predmetima razmjene: tržšta različitih dobara – kože, dijamanata i sl. Ali i rada, vrijednosnih
papira, devizna...
 Osnovne funkcije tržišta:
o SELEKTIVNA – učinkovit odabir potrebnih proizvoda
o ALOKACIJSKA – djelotvorna uporaba raspoloživih činitelja proizvodnje i učinkovit izbor proizvodnih
postupaka
o DISTRIBUCIJSKA – sustavom cijena na koju tuječu ponuda i potražnja ostvaruje se primarna
raspodjela ukupno ostvarenog dohotka.
o INFORMACIJSKA – djelotvoran informacijski mehanizam koji osigurava maksimalnu ekonomiju
informacija jer se svaki sudionik u sustavu ograničava na one koje su njemu potrebne.
o RAZVOJNA – unošenje racionalnosti u ekonomsko ponašanje gospodarskih subjekata, te prisiljavanje
konkurencijom na stalnu brigu o razvoju.
 Vrste tržišne strukture:
1. MONOPOL- tržišna struktura u kojoj postoji samo jedan ponuđač određene vrste robe i on sam odredjuje cijenu.
2.DUOPOL - tržišna struktura u kojoj postoje 2 ponuđača određene vrste robe.
3.OLIGOPOL - tržišna struktura u kojoj postoji vise ponuđača određene vrste robe koji određuju cijenu.Tu je najteže
postići dogovor o cijeni pa se tu cijene dogovaraju na način da svatko od prodavača ostvari barem minimalan profit.
4.STANJE SAVRŠENE KONKURENCIJE - oblik tržišne strukture u kojoj postoji optimalan broj ponuđača iste vrste robe,od
kojih ni jedan nije dovoljno jak da presudno utječe na cijenu.
 POTRAŽNJA – količine dobara i usluga koje će se kupiti po određenim cijenama na određenom tržištu i u
određenom vremenu. Potražnja i cijena su u obrnuto proporcionalnom odnosu.
 PONUDA – količine dobara i usluga koje se nude na prodaju po određenim cijenama na određenom tržištu u
određenom vremenu. Ponuda i cijene su u proporcionalnom odnosu.
 ZAKON PONUDE I POTRAŽNJE – temeljni zakon svakog tržišta, dovodi u vezu odnos ponude i potražnje s
cijenom robe.
o Ako je ponuda veća od potražnje, cijene padaju. Ako je potražnja veća od ponude, cijene rastu. Ta
situacija utječe na daljnju proizvodnju: smanjuje se izrada onih proizvoda koji na tržištu postižu nižu
cijenu, a povećava se proizvodnja onih koji postižu bolje cijene. Nakon nekog vremena, količina
takvih proizvoda nadmaši potrošnju i njihove cijene opet padaju.
 Ravnotežna cijena i količina se grafički očituje na presjecištu krivulje ponude i potražnje.