Rodio se je 1551.

u Šibeniku od oca Mihovila, humanista i majke Katarine iz

plemićke obitelji Dobrojević.[3][4] Stric mu je bio humanist, diplomat i crkveni
dostojanstvenik Antun Vrančić.[5]

Početno humanističko obrazovanje stječe u Požunu kod očeva brata Antuna Vrančića,
uglednoga diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, a zatim
u Padovi studira filozofiju i pravo. U Hrvatskoj se Vrančić nakon dugih godina
zaborava sve više istražuje i spominje. Godine 1969. medaljon s njegovim likom (rad
K. Angeli-Radovanija) ugrađen je na rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski
sabor je 1992. godine ustanovio Državnu nagradu tehničke kulture Faust Vrančić,
1993. godine postavljeno je njegovo poprsje (K. Angeli-Radovani) u Parku skulptura
velikana hrvatskog prirodoslovlja i tehnike u Tehničkome muzeju u Zagrebu, u
Šibeniku se održava godišnja kulturna manifestacija Dani Fausta Vrančića.[1]
Vrančiću su tijekom stoljeća pridavali i druga podrijetla, pa su ga obilježavali
kao Talijana, madžarskoga matematičara i slično. Njegove su izume pripisivali
drugima, pa tako i njegov padobran Leonardu da Vinciju. Svoje stajalište o domovini
sam Vrančić dao je u opisu šibenske katedrale u Novim strojevima: »...iznimno je
lijepa i neobična oblika, pa sam je htio, kao ures svoje domovine, uvrstiti ovamo
među svoja nova otkrića...«.[1]

Potkraj 16. stoljeća Vrančić je pripremio knjigu s crtežima svojih ili prerađenih
tuđih izuma, te njihovim opisima. Ta je knjiga tiskana u dvije inačice (vjerojatno
izdanja), koje se razlikuju uglavnom po naslovnicama i broju jezika kojima su
strojevi opisani: Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (lat. Machinae novae
Fausti Verantii Siceni), bez mjesta i godine izdanja, s opisima strojeva na
latinskom i talijanskom jeziku (procjenjuje se da je izdana u Firenci 1595.), i
Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina, opisani latinskim, talijanskim,
španjolskim, francuskim i njemačkim (lat. Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum
declaratione Latina Italica Hispanica Gallica et Germanica). Ni na tom izdanju nema
godine, a pretpostavlja se da je to 1615. ili 1616. godine. Knjiga sadrži 49
bakropisa velikoga formata na kojima je 56 različitih konstrukcija. Crteži su
lijepi i pregledni, rađeni u perspektivi. Tehnička rješenja obuhvaćaju uređenje
riječnih tokova, mostove, satove, mnogobrojne mlinove, preše, strojeve za mlaćenje
i čišćenje žitarica, zaprežna kola, organizaciju posla i drugo (ne i ratne
strojeve), te su uglavnom namijenjeni olakšavanju ljudskoga rada primjenom rada
teglećih životinja, te energije vodenih tokova ili vjetra. U njihovim opisima
Vrančić navodi jesu li to izvorne zamisli, ili se zasnivaju na zamislima ili
konstrukcijama drugih. Sve su konstrukcije fizički i tehnički izvedive, dane kao
savjeti za praktičnu uporabu. Vrančić