Liticki Skup Nalaza Od Lomljenog Kamena

Arheologija špilje Zale
Od paleolitičkih lovaca skupljača do rimskih osvajača

Modruški zbornik
POSEBNA IZDANJA
Knjiga 2
ARHEOLOGIJA ŠPILJE ZALE

Izdavač
Katedra Čakavskog sabora Modruše
Za izdavača
Zvonko Trdić
Uredili
Nikola Vukosavljević
Ivor Karavanić
Recenzenti
Tihomila Težak-Gregl
Dušan Mihailović
Lektura
Marija Trdić Ćuk
Ova knjiga objavljena je uz financijsku potporu

Karlovačke županije i Općine Josipdol
Grafička priprema i tisak

Durieux d.o.o., Zagreb
ISBN 978-953-56318-3-5
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ???.
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati

ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova dopuštenja.
Arheologija špilje Zale
Katedra Čakavskog sabora Modruše

Modruš 2015.
Sadržaj
Umjesto predgovora 7
Davor Vrsaljko, Marija Bošnjak, Dražen Japundžić

Geomorfologija Ogulinsko–plaščanske udoline 9
Rajna Šošić Klindžić, Ivor Karavanić, Nikola Vukosavljević, James C.M.

Ahern
Smještaj, stratigrafija, kronologija i tijek iskopavanja špilje
Zale 15
Giovanni Boschian, Katarina Gerometta

Promjenjivi okoliš taloženja špilje Zale: geoarheološka
perspektiva 49
Nikola Vukosavljević, Zlatko Perhoč, Ivor Karavanić

Litički skup nalaza od lomljenog kamena iz špilje Zale: kasni
gornji paleolitik i mezolitik 73
Siniša Radović
Lov u paleolitiku i mezolitiku: arheozoološka analiza velikih
sisavaca iz špilje Zale 119
Nikola Vukosavljević, Ivor Karavanić

Kasnogornjopaleolitički i mezolitički ukrasi od probušenih
morskih i slatkovodnih puževa iz špilje Zale 157
5
Sadržaj
Boris Olujić, Iva Perković

Analiza i obrada keramičkog materijala iz istraživanja
lokaliteta Zala 175
Ana Pavlović
Nalaz rimskog novca iz Zale 197
Ivor Karavanić, Nikola Vukosavljević, Rajna Šošić Klindžić,

James C.M. Ahern, Fred H. Smith
Špilja Zala u dijakronijskoj perspektivi: sažetak rezultata 201
6
Umjesto predgovora
Ranija arheološka istraživanja prapovijesnih lokaliteta na prostoru bivše općine

Ogulin bila su ograničena tek na djelomična iskapanja grobnih humaka u okolici
Josipdola i Trošmarije, s vrlo šturim objavama u znanstvenim časopisima.
U okviru znanstvenog projekta »Naselja i komunikacije u kontekstu veza ja-
dranskog priobalja i unutrašnjosti u prapovijesti i antici«, 2002. godine započeto je
sustavno rekognosciranje šire okolice grada Ogulina, a ubrzo potom i sustavno ar-
heološko istraživanje središnjega lokaliteta, Velike i Male Viničice kod Josipdola.
Oduševljen novim pristupom poslu, uspostavio sam kontakt s voditeljem projekta,
tadašnjim docentom na Odsjeku za povijest, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu, dr. sc. Borisom Olujićem. Tijekom 2003. godine obišli smo više pra-
povijesnih lokaliteta po brežuljcima oko Ogulinsko–modruške udoline. Prilikom
jednog takvog obilaska, krajem mjeseca rujna, priopćio mi je da će jedan njegov
kolega otpočeti istraživanja pećine Zale, u kojoj su 2000. godine već obavljena
zaštitna arheološka istraživanja s zanimljivim nalazima. Već 14. veljače 2004. go-
dine skupa s profesorom Ivorom Karavanićem, voditeljem istraživanja, obišli smo
Zalu. Uz svesrdnu preporuku dr. Olujića, otpočela je moja suradnja s još jednom
istraživačkom arheološkom ekipom na ogulinskom području.
U svibnju 2006. godine osnovana je Katedra Čakavskog sabora Modruše, lo-
kalna udruga građana, s ciljem prikupljanja arhivske građe, poticanja znanstvenih
istraživanja i zaštite bogatog kulturno–povijesnog nasljeđa ovih prostora, s osobi-
tim naglaskom na stari Modruš, jedan od najznačajnijih srednjovjekovnih grado-
va kontinentalne Hrvatske. Među programskim ciljevima Katedre istaknuto je da
rezultati svih istraživanja moraju biti objavljeni u odgovarajućim publikacijama,
dostupni struci i građanstvu. U tu svrhu pokrenut je znanstveni godišnjak Modruš-
ki zbornik, a svih osam godišta, koji su do sada tiskani uredio je profesor Boris
Olujić. Kroz ovaj projekt ostvarena je primjerna suradnja struke i lokalnog stanov-
ništva, posebice brojnih profesora i studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta i
članova Katedre Čakavskog sabora Modruše.
7
Umjesto predgovora
U Modruškom zborniku II–2008. objavljen je članak: Sustavna arheološka

istraživanja špilje Zale kod Tounja, autora: Ivora Karavanića, Rajne Šošić, Nikole
Vukosavljevića i Jamesa Aherna, a u Modruškom zborniku VI–2012. članak Ivo-
ra Karavanića i Nikole Vukosavljevića: Morska malakofauna iz pećine Zale kao
pokazatelj kontakta između istočnojadranske obale i unutrašnjosti tijekom kasnog
gornjeg paleolitika i mezolitika. U Modruškom zborniku VII–2013. objavljen je
članak autora Domagoja Perkića i Siniše Radovića: Rezultati zaštitnih arheoloških
istraživanja špilje Zale kod Ogulina 2000. godine.
U ovoj monografiji nastojali smo objediniti zaokruženi prikaz višegodišnjih
sustavnih arheoloških istraživanja špilje Zale i rezultate tih istraživanja. Plod je
višegodišnje uspješne suradnje, a tiskana je kao druga knjiga Posebnih izdanja
Modruškog zbornika.
Zvonko Trdić, Katedra Čakavskog sabora Modruše
8
Poglavlje 1
Geomorfologija
Ogulinsko–plaščanske udoline
Davor Vrsaljko
Hrvatski prirodoslovni muzej, Zagreb · davor.vrsaljko@hpm.hr
Marija Bošnjak
Hrvatski prirodoslovni muzej, Zagreb · marija.bosnjak@hpm.hr
Dražen Japundžić
Hrvatski prirodoslovni muzej, Zagreb · drazen.japundzic@hpm.hr
Sažetak
Šire područje Ogulina i okolica same špilje Zale obuhvaća jedno od tektonski naj-
kompleksnijih područja krškog dijela Dinarida u Hrvatskoj. U recentnom struktur-
no–tektonskom sklopu terena mogu se donekle iščitati razni orogenetski pokreti
koji su se dešavali kroz geološku prošlost. U općoj tektonskoj slici danas dominira
mlađa (tercijarna) i neotektonska (kvartarna) blokovska tektonika, koja je prepo-
znatljiva i mjerljiva kroz normalne rasjede i velika i duboka spuštanja i uzdizanja
pojedinih blokova. Pojedini blokovi imaju zapise ranijih (starijih) tektonskih po-
kreta u obliku reversnih rasjeda, inverznih bora i navlačnih struktura. Također je
prisutna i tangencijalna tektonska aktivnost uz horizontalna kretanja, koja do-
datno otežava precizniju paleotektonsku rekonstrukciju ovih terena. Detektirane
su glavne strukturno–tektonske jedinice, te geomorfološki oblici koji uglavnom
imaju dinarski smjer pružanja sjeverozapad–jugoistok.
Ogulinsko–plaščanska udolina danas predstavlja morfološko uleknuće između
planine Kapele na jugozapadu i Kordunsko–banijskog masiva na sjeveroistoku.
Planina Kapela ovdje predstavlja izdignutu karbonatnu strukturu koja se i pri-
rodno veže uz Velebitski masiv, dok Kordunsko–banijski masiv predstavljaju sam
»rub i sudar« Dinarida i Panonije kao većih geotektonskih jedinica. Površinski
tereni Korduna i Banije izgrađeni su uglavnom od mezozojskog vulkanogeno–se-
dimentnog kompleksa stijena i manje, tercijarno–kvartarnih pokrovnih taložina.
Na ovom području, gdje se spajaju i razdvajaju Gorski kotar, Lika i Kordun do
danas je detektirano više od 200 speleoobjekata, a jedan od njih je i špilja Zala.
Sama špilja po imenu Zala, danas predstavlja »udubinu«, čiji je nastanak najvjero-
jatnije predisponiran kombinacijom više faktora, kao npr.: litološka, dominantno
9
karbonatna građa terena, tektonski odnosi pojedinih litoloških cjelina, hidrograf-

ska mreža potoka i rijeka, lokalne i globalne klimatske promjene kroz prapovijest,
te ostalo koje se može pripisati krškim fenomenima (vrtače, špilje, jame i sl.) i dr.
Ključne riječi: geologija, geomorfologija, geoarheologija, špilja Zala
Uvod
Među dvije stotine novootkrivenih špilja i jama koje su između 1966. i 1968. godi-
ne istražili planinari speleolozi iz Zagreba i Karlovca u plitkom kršu Korduna, bila
je i špilja Zala (Jalžić i Božičević, 1970–1971). Kasnijim radovima na izradi OGK
1:100 000–Lista Ogulin, Velić i Sokač (1982) detektirali su ovaj speleobjekt u
kanjonu rječice Bistrac. Novija i nedavna arheološka istraživanja ove špilje, pred-
vođena prof. I. Karavanićem, dala su vrijedne i originalne rezultate i nalaze koji
smještaju ovaj lokalitet na svjetsku kartu geoarheologije!
Stijene u kojima je smješten sam speleobjekt vapnenačke su i geološke sta-
rosti donja kreda. U širem okruženju, uz kredne naslage nalaze se i starije stijene
(trijas–jura) te mlađe tercijarne i kvartarne taložine (prema Velić i Sokač, 1982).
Recentni tektonski sklop vrlo je kompleksan, tako da u širem okruženju nalazimo
razne morfooblike, koji su posljedica zamršene tektonske građe terena. Česta je i
prepoznatljiva najmlađa tektonska aktivnost u obliku rasjedne–blokovske tektoni-
ke koja maskira starije navlačne i borane strukture.
Špilja Zala najvjerojatnije je nastala kombinacijom više geoloških faktora. Te-
meljna je hipoteza da je rasjedna tektonika i litološki sklop uz destruktivno dje-
lovanje rječice Bistrac proizvela stvaranje »šupljine« u karbonatnom kršu. Tako
nastala »šupljina« mogla je kroz prapovijest, uz sam vodotok Bistraca služiti za
ljude, životinje i zvijeri kao sklonište i naseobina. Tragove aktivnosti u i oko špilje
danas nalazimo u vidu značajnih arheoloških artefakata (vidi ovaj svezak).
Prikaz opće građe i stvaranja terena Ogulinsko–plaščanske

udoline
Tereni i ozemlje sjeveroistočno od Ogulina kroz geološku su prošlost prošli dugi pro-
ces stvaranja. Danas tu, na površinskim terenima, nalazimo razne stijene iz geološ-
ke prošlosti, od trijasa do kvartara. Snažna lokalna i regionalna tektonska aktivnost
krajem mezozoika u potpunosti je preoblikovala karbonatni paleoreljef. Najstariji
tektonski pokreti bili su koncem eocena u sklopu pirinejske orogenetske faze. Tada
10
Geomorfologija Ogulinsko–plaščanske udoline
Slika 1.1. Dio Osnovne geološke karte (OGK — List Ogulin; Velić, I. Sokač. B., 1982.)
s pozicijom špilje Zala (grafičko mjerilo).
su nastale bore dinarskog smjera pružanja, a njihovo razlamanje i tangencijalno kre-

tanje dovodi do prevrtanja pojedinih struktura što rezultira navlačnom i ljuskavom
građom terena. U toj tektonskoj fazi nastaje i značajna količina grubih klastita, tzv.
»Jelar–breča«. Nešto kasnije, u doba miocenske epohe, formiraju se nova izdignuća
i depresije s jezerima u kojima je intenzivirana sedimentacija klastičnih naslaga. Naj-
mlađa, neotektonska pliocensko–kvartarna blokovska tektonska aktivnost dovodi do
konačnog dizajniranja reljefa s hidrografskom mrežom sličnom današnjoj.
Od mezozojskih naslaga u prostorima sjeveroistočno od Ogulina (okolica
Zale) najčešće nalazimo naslage kredne starosti. U radu Velić i Sokač (1982) iz-
dvojene su naslage donje i gornje krede, koje kontinuirano slijede na starijim jur-
skim karbonatima. Donjokredne naslage predstavljene su »donjo–Orbitolinskim«
i »Salpingoporelnim« vapnencima apta (200 — 300 m debljine, na kojima konti-
nuirano slijede »gornjo–Orbitolinski« vapnenci alba (oko 400 m debljine). Ovi su
vapnenci produkti kemogeno–klastičnih procesa na prostorima plitke karbonatne
platforme. Česti su grebensko–prigrebenski facijesi s visokim udjelom fosilnog
kršja, nastalog od karbonatnih ljuštura marinskih organizama. Osim provodnih
vrsta algi (Salpingoporella) i foraminifera (Orbitolina) u vapnencima nalazimo i
prateću zajednicu fosilnih organizama: mahovnjaci, koralji, krinoidi, ježinci, pu-
11
ževi (Nerinea) i školjkaši (pahiodontni oblici). Vrlo su česti i ostatci modrozelenih

algi iz skupine »dasikladaceja«, koje su u krednim morima činile »algalne livade«.
Sama špilja Zala smještena je u »Orbitolinsko–Salpingoporelnim« vapnencima.
Nešto sjevernije od špilje Zale (vidi geološku kartu), prema Velić i Sokač
(1982), izdvojeni su miocenski sedimenti. Miocenske slojeve čine konglomerati,
pješčenjaci i lapori s proslojcima ugljena. U ovim je sedimentima nađena rijetka
fauna mekušaca (Congeria drvarensis i C. coisi) koji determiniraju slatkovodne,
jezerske okoliše donjeg miocena.
Najmlađe su naslage iz doba kvartara i fluvijalno–proluvijalnog su karaktera
postanka. Njih čine šljunkovito–pjeskovito–glinoviti sedimenti, a produkt su tro-
šenja okolnog reljefa. Nalazimo ih u manjim i većim krškim poljima, na padinama
planina i uz bokove vodotoka. Ove naslage vrlo su slabo istražene pa je teško
preciznije odrediti njihovu genezu i postanak. Velika je vjerojatnost da se daljnjim
istraživanjima dokaže postojanje i kvartarnih sedimenata koji su nastali u glacijal-
nom okruženju najmlađeg prapovijesnog doba, holocena.
Špilja Zala u kontekstu šireg geomorfološkog ozemlja
Špilja Zala nalazi se na lijevoj strani kanjona rječice Bistrac, 1500 m nizvodno
od izvora, a u podnožju sjevernih padina brijega Krpelj (prema Jalžić i Božiče-
vić,1970–1971; vidi slike 1.1 i 1.2). Sam speleobjekt smješten je uz rječicu Bistrac
te današnji ulaz i sam prostor predulaza (amfiteatar) špilje predstavljaju ostatke,
najvjerojatnije, »urušene vrtače« u krškom, vapnenačkom reljefu (slike 1.2 i 1.3).
Za nastanak špilje Zale najvjerojatnije je zaslužna (neo)tektonika, tj. rasjedna
mreža koja je detektirana i prezentirana u radu Velić i Sokač (1982). Tako je na
OGK (Velić i Sokač, 1982) locirana špilja Zala točno na križanju dvaju sustava
pretpostavljenih normalnih rasjeda te je zamjetno i naglo koljenasto skretanje rje-
čice Bistrac na tom mjestu. Ovo je vjerojatni uzrok nastanku špilje na tom mjestu,
uz degradaciju i urušavanje vapnenačke formacije stijena na samom ulazu u špilju.
Sigurno je i rječica Bistrac svojim hidrološkim potencijalom (podlokavanjem) pri-
donijela nastanku same špilje. Samo urušavanje amfiteatra i danas se uočava kroz
pojavu velikih, alohtonih blokova okolnih stijena i jako strme bokove kanjona koji
čine V–oblik predulaza (slika 1.3).
»Današnje hidrogeološko stanje u spilji Zala svakako je rezultat dugotrajnog
aktivnog hidrološkog zbivanja u doba kad je ova podzemna šupljina bila objekat iz
kojeg su se podzemne vode pojavljivale na površini povećavajući protok riječice
Bistrac.« (Jalžić i Božičević, 1970–1971, 5).
12
Geomorfologija Ogulinsko–plaščanske udoline
Slika 1.2. Ulaz u špilju Zalu. Snimio: I. Karavanić
Slika 1.3. Bliža okolica špilje Zale; amfiteatar. Snimio: D. Vrsaljko, travanj 2014.
13
Slika 1.4. Mezozojski, donjokredni vapnenac s fosilima; glavna stijena u kojoj je smješten
speleoobjekt Zala. Snimio: N. Borčić, travanj 2014.
Na OGK 1:100 000, Velić i Sokač (1982) na ovom su području izdvojili dvije
strukturne jedinice: A–strukturna jedinica Ogulin–Tobolić i B–strukturna jedinica
Dubrave–Primišlje.
Špilja Zala smještena je u donjokrednim »Orbitolinsko–Salpingoporelnim«
vapnencima blizu samog kontakta ovih dviju makrojedinica. Još preciznije, špi-
lja je smještena u zoni kontakta antiklinale Tounj (jedinica A) i graba–sinklinale
Sušica (jedinica B) (vidi sliku 1.1). U jugozapadnijem dijelu kontakta izražen je
reversno–navlačni odnos ovih makrostruktura.
Bibliografija
Jalžić, B., Božičević, S., 1970 — 1971. Pećina Zala u kanjonu Bistraca. Speleolog XVIII–
XIX, 3–5.
Velić, I., Sokač, B., 1982. Osnovna geološka karta M 1:100 000— List Ogulin (L 33–103).
Beograd, Savezni geološki zavod.
Velić, I. , Sokač, B., Ščavničar, B., 1982. Osnovna geološka karta M 1:100 000–Tumač za
list Ogulin, 1–46. Beograd, Savezni geološki zavod.
14
Poglavlje 2
Smještaj, stratigrafija, kronologija

i tijek iskopavanja špilje Zale
Rajna Šošić Klindžić

Odsjek za arheologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu · rsosic@ffzg.hr
Ivor Karavanić
Odsjek za arheologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu · Department of Anthropology, University of Wyoming ·
ikaravan@ffzg.hr
Odsjek za arheologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu · nvukosav@ffzg.hr
James C.M. Ahern

Department of Anthropology, University of Wyoming · JAhern@uwyo.edu
Sažetak
U ovom su radu predstavljene glavne značajke špilje Zale, opis njezine stratigra-
fije, rezultati radiokarbonskog datiranja i tijek iskopavanja. Na temelju rezultata
radiokarbonskog datiranja u špilji Zali zabilježeni su kasnoželjeznodobni/rimski
ostaci, kasnobrončanodobni, mezolitički i kasnogornjopaleolitički ostatci ljud-
skog boravka. Tijekom sustavnih iskopavanja koja su trajala od 2005. do 2011.
godine zabilježena je kompleksna stratigrafska slika taloženja slojeva. Ovdje se
donosi opis stratigrafskih jedinica iskopanih u navedenom razdoblju kao i njihovi
stratigrafski odnosi. Opisom tijeka iskopavanja predstavljena je dinamika višego-
dišnjih istraživanja po sezonama.
Ključne riječi: špilja Zala, stratigrafija, kronologija, tijek iskopavanja
Smještaj i osnovne značajke nalazišta
Špilja Zala smještena je na lijevoj strani kanjona potoka Bistrac, 1500 m nizvodno
od izvora (slika 2.1), u podnožju sjevernih padina brijega Krpelj, na području zva-
nom Tuk (45°17’05’’ N, 15°17’23’’ E; 207 mnm; k.č. 2412, k.o. Tounj). Ulaz (slika
15
Rajna Šošić Klindžić, Ivor Karavanić, Nikola Vukosavljević, James C.M. Ahern
Slika 2.1. Smještaj Zale.
2.2) je orijentiran prema istoku, širine 5 m i visine cca. 2,4 m. Morfološki se špilja
može podijeliti na tri dijela: ulazni dio, vodeni kanal i prostrani kanal sa sifonskim
jezerima (Jalžić i Božičević, 1970 — 1971). Ulazni dio dug je cca. 12 m, širok cca.
10 m, dok se visina od ulaza prema unutrašnjosti smanjuje od 2, 40 m na ulazu do
cca. 40 cm na samom kraju ulazne dvorane (slika 2.3).
U radu Josipa Poljaka (1935, 35, 36) navodi se Mikašinovića pećina koja pre-
ma opisu položaja i špiljskih dvorana, orijentaciji ulaza, kao i prema skici tlocrta i
presjeka odgovara špilji Zali.
Špilja je pod imenom Zala u speleološkoj literaturi poznata od 1971. g. (Jalžić
i Božičević, 1970 — 1971), kada je publiciran detaljan tlocrt cjelokupnoga špilj-
skog kompleksa s brojnim presjecima, a autori su se posebno osvrnuli na hidro-
geologiju Zale. Branko Jalžić i Srećko Božičević (1970 — 1971) navode nalaze
jednog ulomka keramike i brojnih kostiju pronađenih u unutrašnjosti špilje. Na
pojedinim kartama (primjerice mjerila 1:5000) za špilju Zalu upisano je ime Savi-
ća pećina (Perkić, 2004).
16
Smještaj, stratigrafija, kronologija i tijek iskopavanja špilje Zale
Slika 2.2. Ulaz u špilju (2008.) zaštićen željeznom rešetkastom konstrukcijom postavljenom
2006. Snimio: I. Karavanić.
Slika 2.3. Čišćenje sonde u ulaznoj dvorani 2005. Snimio: I. Karavanić.
17
Stratigrafija i kronologija
Osnovni podatci o iskopavanjima

Tri sondiranja, u špilji i na predšpiljskom prostoru izvršena su 2000. godine (Per-
kić, 2002; 2004; Perkić i Radović, 2013). Sonda je u glavnoj dvorani očišćena
(kvadranti E 8 i 9 te F 8 i 9) i produbljena 2005. Iskopavanje nove sonde započeto
je 2006. na prostoru od 16 m², a postavljena je oko stare sonde iz istraživanja 2000.
u središnjoj dvorani špilje. U kvadrantima D 8–9 iskopavanje je ubrzo prekinuto
jer se ustanovilo da se sediment zasigava velikom brzinom zbog velike količine
kapanja sa stropa špilje, te su slojevi bili poremećeni, a i sediment bi se ubrzo na-
kon izloženosti zasigao pa iskopavanje više ne bi bilo moguće. S čitave otkopne
površine skinuti su samo površinski slojevi koji su sadržavali ostatke recentnih
predmeta i srednjovjekovnih nalaza. Otkopne površine po godinama iskopavanja
od 2006. do 2011. prikazane su na slici 2.4. Tijek iskopavanja detaljnije je objaš-
njen kasnije.
Iskopavanje je zaustavljeno na razini velikog kamenja (2011.), no matična sti-
jena nije dosegnuta tako da stvarna debljina sedimenta u Zali nije poznata. Mnogo
Slika 2.4. Otkopne površine po godinama od 2006. do 2011. Svaki kvadrat na crtežu
predstavlja 1m2. Crtež: R. Šošić Klindžić i N. Vukosavljević.
18
Slika 2.5. Otkopna površina povijesnih razdoblja. Crtež: R. Šošić Klindžić i N. Vukosavljević.
stratigrafskih jedinica odijeljeno je i definirano na temelju veće ili manje kon-

centracije nekog sastojka u sloju — poput ugljena, kamenja, kršja, gline, pijeska.
Horizontalna i vertikalna stratigrafija, odnosno međusobni odnosi nisu uvijek bili
jasni, te se ponekad stratigrafski odnosi nisu mogli jasno i nedvojbeno utvrditi.
Unatoč većem broju vrlo tankih i malih slojeva te mjestimice nejasnih stratigraf-
skih odnosa, moguće je izdvojiti nekoliko većih kronoloških cjelina. O problema-
tici stratigrafije i poremećaja izazvanih postdepozicijskim procesima detaljno pišu
Boschian i Gerometta (ovaj svezak).
19
Povijesna razdoblja
Prvih 70 cm do 1 m dubine od površine utvrđeni su slojevi koji prema nalazima
pripadaju recentnoj prošlosti, srednjemu vijeku te razdoblju antike (površina isko-
pavanja prikazana je na slici 2.5). U najvišim su slojevima pronalaženi predmeti
poput tube od paste za zube, metalnih čepova, ulomaka stakla, plastike, gume i
sl. Ispod toga je u nekoliko stratigrafskih jedinica pronalažena srednjovjekovna
keramika, te nekoliko srednjovjekovnih predmeta od željeza. Nađeno je nešto ulo-
maka i kasnoantičke keramike. SJ 49 datiran je AMS radiokarbonskom metodom
i dobiveni rezultat iznosi 170 cal BC do 140 cal AD, no taj rezultat ne prate nalazi
materijalne kulture.
Brončano doba
Utvrđeno je nekoliko slojeva koji se sa sigurnošću mogu datirati u brončano doba
(površina iskopavanja prikazana je na slici 2.6). Cjelina s brončanodobnim mate-
rijalom i vatrištima vjerojatno osim ostataka samih vatrišta predstavlja i njihove
razvučene dijelove na širem prostoru sonde. Na dva je vatrišta bio očuvan premaz
od gline te naslage pepela i ugljena u neposrednoj blizini. Nekoliko koncentracija
gline u blizini tih vatrišta možda predstavljaju namjerno donesenu glinu koja se
koristila za konstrukciju vatrišta jer se glina nije prirodno taložila u špilji. Kamenje
u neposrednoj blizini nekih od vatrišta (primjerice SJ 61) možda isto predstavlja
ostatke nekadašnje jednostavne konstrukcije.
Slojevi SJ 70 i 71 sadržavali su velike količine ulomaka keramike, od kojih se
rekonstruiralo 2 pitosa velikih dimenzija (Olujić i Perković, ovaj svezak). Najveća
je koncentracija keramike iz tih slojeva pronađena u JZ dijelu sonde, u kvadran-
tima D, E 10–11. U tom je dijelu sonde stratigrafija drugačija nego u sjevernom
dijelu sonde, očuvani su samo slojevi veće debljine, dok ostataka tankih slojeva i
proslojaka u tom dijelu sonde nema. Debljina brončanodobnih slojeva iznosi od 10
do 40 cm. Najdeblje naslage iz brončanoga doba bile su koncentrirane u JZ dijelu
sonde, što je smjer prema kojem su slojevi padali.
Na razini brončanog doba — SJ 75 zbog tehničkih i sigurnosnih razloga te
velike količine velikog kamenja zaustavljeno je iskopavanje u kvadrantima H 8–9,
da bi se kasnije zbog koncentracije mezoltičkih slojeva tijekom sezone 2010. u
kvadrantu H9 iskopali mezolitički slojevi.
20
Slika 2.6. Otkopna površina brončanog doba. Crtež: R. Šošić Klindžić i N. Vukosavljević.
Mezolitik
Mezolitički slojevi vrlo su tanki slojevi s velikom koncentracijom ribljih kostiju

te nalazima izrađevina od lomljenog kamena i probušenih morskih i slatkovodnih
puževa (površina iskopavanja prikazana je na slici 2.7). U mezolitičkim slojevima
prisutno je i vatrište — SJ 90, SJ 103 i SJ 104. Dio mezolitičkih slojeva uništen je
postdepozicijskim procesima. Stratigrafske jedinice koje pripadaju mezolitiku bile
bi 80–84, 90–92, 103–105. Prema rezultatima radiokarbonskog datiranja mezoliti-
ku bi mogao pripadati i SJ 11 (vidjeti tablicu 2.1). Mezolitički slojevi koncentrirani
su u sjevernom dijelu sonde, kvadrantima F 10–11 (djelomično) te G–H 9–10–11.,
na površini nešto manjoj od 8 m2. Mezolitičkih slojeva nema u južnom dijelu son-
21
Slika 2.7. Otkopna površina mezolitika. Crtež: R. Šošić Klindžić i N. Vukosavljević.
de. Debljina mezolitičkog horizonta varira od 3 do 20 cm, pri čemu se stanjuje

prema zapadnom profilu.
Ispod mezolitičkih slojeva nalazio se sloj sitnog šljunka SJ 85, debljine od
10 — 50 cm koji vjerojatno predstavlja granicu između pleistocena i holocena.
Prilikom obrade litičkog i faunskog skupa nalaza izrađevine od lomljenog kamena
i ostaci faune iz SJ 85 pripisane su mezolitiku zbog prisutnosti velike količine
ribljih kostiju u ovom sloju koja vjerojatno ukazuje na njegovu moguću mezoli-
tičku starost, kao i zbog prisutnosti ornamenata izrađenih od kućica L. naticoides
koje dominiraju u mezolitičkim slojevima (vidjeti Vukosavljević i Karavanić, ovaj
svezak).
22
Paleolitik
Pleistocenski (paleolitički) slojevi uglavnom su vrlo pjeskoviti, u višim su slojevima
prisutni veliki blokovi kamenja između kojih je pjeskoviti sediment (SJ 100) dok je
u nižim slojevima kameno kršje, također s većim blokovima kamenja (površina isko-
pavanja prikazana je na slici 2.8). Pleistocenskom razdoblju pripadaju SJ 97–102,
106, te slojevi 12–15 iz istraživanja 2000. godine. SJ 15 iz istraživanja 2000. po boji
i strukturi možda se može korelirati sa SJ 101 iz kasnijih istraživanja. Pleistocenski
slojevi iskopavali su se u kvadrantima E–F–G–H 10–11 na površini od 8 m2.
Debljina pleistocenskih slojeva gotovo je 2 m, s tim da razina matične stijene
ni u jednom dijelu špilje nije dosegnuta. Rezultati apsolutnog datiranja (vidjeti ta-
blicu 1) ukazuju na doba kasnog pleistocena, ali treba napomenuti da je rezultat iz
sloja 100 nešto stariji od onoga iz sloja 102 koji je stratigrafski ispod, što ukazuje
na određenu stratigrafsku inverziju. Kako je i navedeno u poglavlju o geoarheolo-
giji, količina velikog kamenja te smjer kršja ukazuju na intenzivne postdepozicij-
ske procese, te ukazuju na eroziju i djelovanje smrzavanja (Boschian i Gerometta,
ovaj svezak).
Stratigrafija u sjevernom i južnom dijelu sonde poprilično se razlikuje. Većina
očuvanih slojeva i struktura poput vatrišta nalazila se u sjevernom dijelu špilje,
dok su u južnom dijelu špilje očuvani uglavnom slojevi veće debljine.
Tablica 2.1. Rezultati radiokarbonskog datiranja

Lab. broj Materijal bp calBC (2) SJ
željezno
doba/antičko Beta–235934 ugljen 1980 ± 60 170 – 140 calAD 49
razdoblje
brončano
Beta–235935 ugljen 2940 ± 60 1380 – 940 69
doba
Beta–260445 ugljen 2770 ± 40 1010 – 820 84
Beta–334803 riblja kost 7420 ± 120 6480 – 6040 84
mezolitik
Beta–310032 riblja kost 9210 ± 40 8550 – 8300 80
Beta–235936 živ. kost 9430 ± 50 9110 – 8560 11
Beta–334805 živ. kost 13340 ± 60 14310 – 13880 102
kasni gornji
Beta–228734 živ. kost 13840 ± 50 15040 – 14560 12
paleolitik
Beta–334806 živ. kost 14100 ± 60 15470 – 14970 100
Rezultati su kalibrirani pomoću OxCal 4.2 (Bronk Ramsey, 2009) i kalibracijske krivulje IntCal 13 (Re-
imer et al., 2013).
23
Slika 2.8. Otkopna površina paleolitika. Crtež: R. Šošić Klindžić i N. Vukosavljević.
Zajednička karakteristika stratigrafskih jedinica u Zali koncentracija je veli-

ke količine velikoga kamenja koja je rasla od mlađih prema starijim slojevima.
Velika je koncentracija kamenja bila u brončanodobnim slojevima te na prijelazu
mezolitičkih u pleistocenske slojeve, u pleistocenskim slojevima, a naposljetku je
i istraživanje završeno na razini velikoga kamenja.
Rezultati radiokarbonskog datiranja

Radiokarbonskim datiranjem slojeva iz špilje Zale obuhvaćeno je 9 uzoraka (vidje-
ti tablicu 1). Za kasni gornji paleolitik raspolažemo trima rezultatima koji boravak
lovaca skupljača u Zali smještaju na sam završetak pleistocena, odnosno u vrijeme
kasnog glacijala. Stratigrafski odnosi kasnogornjopaleolitičkih slojeva i dobiveni
rezultati ukazuju na određeno miješanje slojeva, što sugeriraju i geoarheološke
24
Zapadni profil špilje Zale dužine pet metara.

Slika 2.9.
Crtež: R. Šošić Klindžić i N. Vukosavljević.
analize slojeva. Prema rezultatima radiokarbonskog datiranja, starost uzorka iz SJ

100 (Beta–334806) veća je od starosti uzorka iz SJ 102 (Beta–334805), iako je SJ
100 stratigrafski iznad SJ 102 (vidjeti sliku 2.9). Za mezolitičke slojeve raspolaže-
mo trima datiranim uzorcima. Starost dvaju uzoraka (Beta–310032; Beta–235936)
ukazuje na ranoholocensku starost mezolitičkih slojeva, dok je treći uzorak znatno
mlađi. Čini se da je najmlađi uzorak (Beta–334803) nerealno mlad s obzirom na
nekonzistetnost u odnosu na ostala dva datirana uzorka. Iz mezolitičog sloja SJ 84
datiran je još jedan uzorak (Beta–260445), čija starost odgovara kasnome bron-
čanom dobu. Ovdje se vjerojatno radi o »propadanju« mlađeg materijala u starije
slojeve. Dobivena se starost preklapa sa starošću datiranog uzorka iz kasnobron-
čanodobnog ognjišta (SJ 69). Još jedan datirani uzorak (Beta–235934) čini se da
pokazuje nerealno malu starost sloja. Prema stratigrafskom položaju i nalazima
keramike datirani sloj 49 vjerojatno bi bio kasnobrončanodobne starost, tako da se
i ovdje vjerojatno radi o tome da je datiran uzorak iz mlađih slojeva koji je »zavr-
šio« u starijem sloju.
25
Opis pojedinih stratigrafskih jedinica
SJ 1 — recentni sloj. Sloj je pjeskovite strukture, bez kamenja s vrlo malo

glinastih primjesa, te gotovo potpuno sterilan (vidjeti zapadni profil, slika 2.9).
Rasprostirao se na cijelom području obuhvaćenom istraživanjima.
SJ 2 — sloj tamne masne glinovite zemlje s mnogo krupnog i sitnog kamenja,
gotovo potpuno sterilan što se tiče arheoloških nalaza. Rasprostire se cijelom
iskopnom površinom.
SJ 3— 15 — stratigrafske jedinice utvrđene tijekom iskopavanja 2000. i 2005. u
probnoj sondi. Prema strukturi sedimenta, SJ 15 mogla bi korelirati sa SJ 101
utvrđenom kasnijim istraživanjima.
SJ 16 — sloj ispod SJ 2, žuti pjeskoviti sloj na čijoj je razini ustanovljeno nekoliko
vatrišta (SJ 17, 18, 19, 20, 21). Od arheoloških nalaza pronađena je manja
količina ulomaka srednjovjekovne keramike, životinjske kosti, nekoliko
željeznih predmeta, od kojih jedan držak noža i jedan čavao.
SJ 17 — vatrište nepravilnog oblika, ostatci spaljene zemlje, pepela i ugljena, na
razini SJ 16.
razini SJ 16.
razini SJ 16.
razini SJ 16.
razini SJ 16.
SJ 32 — sloj koji se rasprostirao preko cijeloga iskopnog prostora, tamnosive je
boje, glinast s jako puno kamenja, većinom velikih dimenzija. U sloju je bilo
dosta ugljena. Malobrojni ulomci keramike prepoznati su kao kasnoantički.
SJ 3 — stratigrafska jedinica definirana tijekom istraživanja 2000. godine. Nalazi
se ispod SJ 32 na čitavom iskopnom prostoru. Na razini SJ 3 uhvaćeno je
nekoliko manjih, vrlo plitkih ukopa (jama?) (SJ 33, 35, 37) te također nekoliko
manjih vatrišta (SJ 45, 46, 47), kao i nastavak vatrišta SJ 5 iz 2000. godine, koje
je samo djelomično otkopano u gabaritima tadašnje sonde. To je vatrište, većih
dimenzija od ostalih, također bilo okruženo kamenjem koje možda upućuje
na neku vrstu konstrukcije, a mjestimice je presjek vatrišta iznosio 15–ak cm.
Od nalaza su pronađeni ulomci prapovijesne keramike te životinjske kosti.
26
Skidanjem SJ 3 ustanovio se niz tankih proslojaka debljine 1 — 3 cm (SJ 41

— 44).
SJ 49 — sloj žuto–smeđe boje (mjestimice prevladava žuta ili smeđa, vidi SJ 52
i 53) i pjeskovito–glinaste strukture. Ustanovljena je na čitavom iskopnom
prostoru, ispod SJ 3. Od nalaza su pronađeni ulomci keramike i životinjske
kosti. Sediment je bio djelomice zasigan (u kvadrantu D 9). Starost SJ 49
određena je radiokarbonskim datiranjem uzorka ugljena (Beta–235934) i
dobivena je starost od 170 cal BC do 140 cal AD (2σ). Prema stratigrafskom
položaju SJ 49 i prema nalazima keramike čini se da bi ovaj sloj bio nešto
stariji i vjerojatno bi pripadao kasnombrončanom dobu, a dobivena starost
vjerojatno je vezana uz uzorak iz mlađih slojeva koji je »propao« u starije
slojeve.
SJ 51 — u kvadrantima E i F10 ispod SJ 3, a iznad SJ 49 ustanovljeni su ostatci
vatrišta (SJ 51).
SJ 52 — sloj smeđe zemlje.
SJ 53 — sloj žute zemlje, moguće da se radi o istom sloju kao i SJ 49.
SJ 54 — u kvadrantima G8, G9, te H8 i H9 definiran je sloj tamne zemlje,
vrlo sličan SJ 49, no s velikom koncentracijom ugljena i pepela te ulomaka
keramike. SJ 54 zaokružuje sloj žute zemlje SJ 53. Sloj okružuju i komadi
kamena koji možda predstavljaju ostatke konstrukcije.
SJ 61 — stratigrafska jedinica koja predstavlja ostatke ognjišta s mogućom
konstrukcijom od poslaganog kamenja.
SJ 62 — sloj zapečene zemlje koji se nalazio ispod 61; SJ 62 slična je SJ 58,
možda je čak bila i njezin integralni dio.
SJ 56 — tanak sloj žutog pijeska ispod SJ 49 na skoro cijelom prostoru sonde.
SJ 57 — u kvadrantima F 10 i F 11 je ispod SJ 49, a oko SJ 56, sloj zapečene
zemlje s malo primjesa pepela i ugljena.
SJ 58 — sloj sive zemlje s dosta kamenja, u kvadrantima F 10 i F 11 je ispod SJ
49, a oko SJ 56.
SJ 59 — ispod SJ 49 u kvadrantima G i H 11, sivi tanki sloj u obliku pruge.
SJ 60 — ispod SJ 49 u kvadrantima G i H 11, sloj zapečene zemlje.
SJ 55 — ispod SJ 49 u kvadrantima E i F 10, te D 8 — 10 sloj tamne zemlje s puno
kamenja (SJ 55), možda predstavlja SJ 7 iz istraživanja 2000.
SJ 68 — sivi vlažni sloj, na istoj razini sa SJ 56.
Ispod SJ 56–59 definirani su ostatci dvaju ognjišta (SJ 66 i SJ 69):

SJ 66 (kvadranti G–H 9–10) i
27
SJ 69 (kvadranti E–F 10–11), odnosno zapečeni premaz od gline na dnu ognjišta,

pepeo, zapečena zemlja i ostatci izgorenog komada drveta na ognjištu SJ 69.
Apsolutna starost ognjišta SJ 69 dobivena radiokarbonskim datiranjem uzorka
ugljena iznosi 1380 cal BC do 940 cal BC (2σ) (Beta 235935). Pored ognjišta
SJ 69, a ispod sloja pepela i zapečene zemlje nalazio se sloj pepela, zapečene
zemlje i ugljena. Možda se radi o ostatcima čišćenja ognjišta SJ 69. Pored
ognjišta SJ 69 pronađena je izrazito velika koncentracija ulomaka keramike. U
SJ 66 ispod premaza od gline bio je sloj pepela i zapečenog pijeska debljine i
do 10 cm. U zapuni vatrišta SJ 66 bilo je dosta kamenja koje je možda bilo u
funkciji neke vrste konstrukcije.
SJ 64 — sloj smeđe gline na kamenu uz ognjište SJ 66. Sličan sloj gline ustanovljen
je u kvadrantima D 10 i 11, ispod SJ 55, a pored ognjišta SJ 69.
SJ 65 — sloj nakupine zapečene zemlje između SJ 66 i 69.
SJ 67 — sloj nakupine zapečene zemlje između SJ 66 i 69.
Slojevi 65 i 67 možda su u vezi s ognjištima 66 i 69, odnosno možda predstavljaju
njihove ostatke koji su uklonjeni prilikom čišćenja ili jednostavno »razvučeni«
tijekom vremena nakon upotrebe.
SJ 70 — smeđi glinasti sloj ispod SJ 55 s velikom količinom ulomaka keramičkih
posuda te životinjskih kostiju i veće količine kamenja, ukopan u SJ 71 u
kvadrantima D 10 i 11. Na tom dijelu sonde slojevi dosta padaju, a riječ je o
samom kutu sonde pa nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi je li riječ o jami
ili sloju.
SJ 71 — sloj finoga sitnog žutog pijeska, koji se prostirao na prostoru čitave sonde.
U nekim se kvadrantima (G 8, 9 i 10) nakon 1 — 2 cm počinje pojavljivati
nešto tamniji sloj pijeska s kamenjem (SJ 77), a u ostalim kvadrantima sloj je
debljine 1 — 20 cm. Oba su vatrišta bila ukopana u ovaj sloj.
SJ 72 — ukop ognjišta SJ 66. Oblikom prati ognjište, spušta se od rubova prema
sredini tako da je najdublja točka na sredini ognjišta.
SJ 73 — ukop ognjišta SJ 69. Vrlo plitak ukop, gotovo samo površinski.
SJ 74 — sloj pepela, zapečene zemlje (pijeska) i ugljena. Nalazi se pored vatrišta
SJ 69 i možda predstavlja mjesto kamo se uklanjao pepeo s vatrišta. Javlja se
ispod sloja SJ 56.
SJ 75 — sivo–smeđi glinoviti pijesak s mjestimičnim ostatcima zapečenog
pijeska i ugljena. Ispod SJ 71 te SJ 77 na prostoru čitave sonde definiran je
kao sloj sivosmeđe boje, s dosta primjesa zapečenog pijeska koje nije bilo
moguće pratiti i definirati kao zasebne stratigrafske jedinice, te vjerojatno
predstavljaju ostatke vatrišta i ognjišta iz slojeva. Sloj je debljine 1 — 20 cm,
28
Slika 2.10. Harrisova matrica za mlađa prapovijesna i povijesna razdoblja.

Izradila: R Šošić Klindžić.
29
Slika 2.11. Harrisova matrica za kasni gornji paleolitik i mezolitik. Izradila: R Šošić Klindžić.
30
s tim da je najtanji u sjevernom dijelu sonde, a najdeblji u južnom, gdje je i

najkompaktniji i gdje je bilo ukopano vatrište SJ 95 (kvadrant D 10). U sloju
su pronađeni ulomci keramike, lomljenih litičkih artefakata te životinjskih
kostiju. Nakon skidanja SJ 75 u tlocrtu se pojavio niz različitih stratigrafskih
jedinica. Uglavnom je riječ o slojevima sitnog šljunka i pijeska (SJ 82, 83, 84),
pri čemu je razlika vidljiva samo u veličini čestica i nije bilo moguće pratiti
njihove odnose pa je najvjerojatnije riječ o jednoj stratigrafskoj jedinici.
SJ 76 — vrlo tanak sloj tamne zemlje proteže se uz sam sjeverni profil u vrlo uskoj
liniji. Nalazi se na zapečenoj zemlji i možda je u izravnoj vezi s ognjištem SJ
66.
SJ 77 — sloj žutog pijeska, vrlo sličan sloju žutog pijeska SJ 71, nalazi se ispod SJ
71, a razlikuje se po većoj količini kamenog kršja.
SJ 78 — sloj pepela, zapečenog pijeska i ugljena. Nalazi se iznad SJ 75 i ispod SJ
65 kojoj je vrlo slična, no zbog tankog proslojka koji ih dijeli nije sigurno je li
riječ o istoj stratigrafskoj jedinici.
SJ 80 — tanki sloj smeđe zemlje prepun sitnih ribljih kostiju, mjestimice su kosti
dominantni sastav sedimenta, nalazi se ispod SJ 84 i 89, a iznad SJ 92.
SJ 81 — sloj pepela, ugljena i zapečene zemlje ispod SJ 75, a iznad SJ 85 u E–F
11.
SJ 82 — sloj krupnijeg šljunka s dosta kamenja, sličan SJ 83, no s krupnijim
česticama šljunka. Nalazi se ispod SJ 75.
SJ 83 — sloj finijega sitnog šljunka i pijeska u kojem povremeno izbijaju naboji
žutog pijeska, a ima i dosta primjesa gline. Jasnu granicu između SJ 82 i 83
nije bilo moguće utvrditi.
SJ 84 — vrlo tanak sloj finog žutog pijeska ispod kojeg se nalazi SJ 80 bogata
mezolitičkim materijalom. Iz sloja su datirana 2 uzorka, jedan na životinjskoj
kosti i jedan na kosti slatkovodne ribe. Rezultat datiranja životinjske kosti je
Cal BC 1010 — 820 (2σ) (Beta 260445) i vjerojatno je rezultat poremećaja u
stratigrafiji, dok je rezultat datiranja kosti slatkovodne ribe Cal BC 6480 —
6040 (2σ) (Beta 334803) i predstavljao bi finalno razdoblje mezolitika.
SJ 85 — sloj krupnijeg i sitnijeg šljunka s dosta kamenja te ponekim nabojem žute
gline. Nalazi se na prostoru čitave sonde i prema opažanjima predstavlja sloj
između paleolitika i mezolitika.
SJ 86 — sloj žute gline, uglavnom sterilan i kompaktan. Leži na sloju šljunka 85,
a podvlači se ispod sloja pijeska i kamenja SJ 96. Podvlačio se pod kutom od
90 stupnjeva.
SJ 87 — sloj žute gline, sličan kao SJ 86.
31
SJ 88 — sloj tamnije pjeskovite zemlje s dosta primjesa ugljena, kružnog oblika,

ispod SJ 82, a siječe SJ 84.
SJ 89 — sloj finog sitnog šljunka i gline, javlja se ispod sloja krupnijeg šljunka SJ
82 te iznad sloja pijeska SJ 84.
SJ 90 — pepeo — ostatak vatrišta — sloj pepela bijele boje koji se javlja ispod
SJ 89 i SJ 84. Možda predstavlja jedine in situ ostatke mezolitičke aktivnosti
u špilji.
SJ 91 — sloj pijeska žuto–smeđe boje, ispod SJ 89 i 90. U tlocrtu se može uočiti
nekoliko nijansi — tamnija žuta, smeđa i crvenkasta.
SJ 92 — sloj žutog pijeska ispod SJ 80.
SJ 93 — sloj pepela i gorenog pijeska ispod SJ 92.
SJ 94 — sloj pijeska ispod SJ 91.
SJ 95 — sloj pepela, ugljena i zapečene zemlje kružnoga oblika ukopan u SJ 75.
SJ 96 — sloj pijeska i kamenja ispod SJ 87, a iznad SJ 85 i 86.
SJ 97 — sloj pijeska s dosta krupnog i sitnog kamenja, žute boje. Sloj vjerojatno
predstavlja prvi pleistocenski horizont.
SJ 98 — sloj finog pijeska svijetložute boje s s dosta velikog (pločastog) kamenja,
sličan SJ 97.
SJ 99 — vrlo tanak sloj sitnog šljunka koji se nalazio ispod SJ 98, a na velikim
blokovima kamenja.
SJ 100 — sloj pijeska sive boje s mnogo kamenja. Uzorak kosti iz sloja datiran je
na 14100 ± 60 uncal BP.
SJ 101 — sloj glinastog pijeska sivo–zelene boje s dosta kamenog kršja (SJ
15/2005).
SJ 102 — sloj pijeska ispod SJ 101. Uzorak kosti iz sloja datiran je na 13340 ± 60
uncal BP.
SJ 103 — sloj sivog pepela, vjerojatno dio cjeline sa SJ 90.
SJ 104 — sloj bijelog pepela uz SJ 103.
SJ 105 — sloj ispod SJ 103.
SJ 106 — sloj pjeskovite zemlje ispod SJ 102.
Za stratigrafske odnose istraženih stratigrafskih jedinica vidjeti slike 2.10 i 2.11.
32
Tijek iskopavanja
2000.
Prva arheološka istraživanja na ovom nalazištu izvršena su tijekom 2000. g. u
okviru zaštitnih arheoloških istraživanja na trasi autoceste Zagreb — Split, dio-
nica Bosiljevo — Josipdol (Perkić, 2002; 2004). Istražene su 3 sonde, u ulaznoj
dvorani (slika 2.12), predšpiljskom prostoru i unutrašnjosti špilje. Potonja sonda,
na kraju kanala koji se prema jugu pruža prema špiljskom jezeru, gotovo je u pot-
punosti bila sterilna (Perkić, 2002; 2004). Iskopavanjem u predšpiljskom prostoru
ustanovljena su samo 2 sloja, sloj s ulomcima srednjovjekovne keramike i sloj
s ulomcima prapovijesne keramike. Najzanimljivije nalaze i stratigrafiju dala je
sonda u ulaznoj dvorani. Na temelju keramičkih ulomaka i litičkog materijala D.
Perkić (2004) okvirno je izdvojio tri horizonta: željeznodobni, brončanodobni i
paleolitički.
2005.
U razdoblju od 23. lipnja do 2. srpnja 2005. g. obavljena su sustavna arheološka
istraživanja u špilji Zali kod Ogulina. Na početku istraživanja u 2005. g. izrađen je
detaljni geodetski snimak špilje te je postavljeno nekoliko referentnih geodetskih
točaka, a izrađen je i detaljan geodetski elaborat. Na osnovi geodetskog snim-
ka napravljena je arheološka mreža prema kojoj je ulazna dvorana podijeljena na
kvadratne metre (slika 2.4). Iskopavalo se sitnim arheološkim alatom, a cjeloku-
pni iskopani sediment prosijavan je kroz sita promjera oka 2 mm (slika 2.13).
Nakon čišćenja stare sonde, smještene u središnjem dijelu ulazne dvorane, u koju
se tijekom proteklih godina urušilo brojno kamenje i sediment, krenulo se s isko-
pavanjem sloja kojim su prekinuta istraživanja 2000. godine. Prema novoj arheo-
loškoj mreži, iskopavalo se u kvadrantima F8 i 9. Cilj istraživanja bio je potvrditi
prisutnost gornjopaleolitičkih kulturnih slojeva te prikupiti uzorke za apsolutno
datiranje. Tim se istraživanjem došlo do dubine od približno 4 m. Ustanovljeno
je nekoliko pleistocenskih slojeva, a još nije dosegnuta matična stijene. Nalazi
litičkog i faunističkog materijala upućivali su na prisutnost čovjeka u špilji tije-
kom kasnoga gornjegapaleoltitika, a prema nalazu ulomka pločice s hrptom bila je
moguća atribucija u epigravetijensku kulturu.
Istraživanjima u 2005. g. istražene su sljedeće stratigrafske jedinice u kvadran-
tima F8 i 9:
33
Slika 2.12. Sonda u ulaznoj dvorani iz 2000. prilikom čišćenja i produbljivanja 2005.
Snimio: I. Karavanić.
Slika 2.13. Pregled prosijanog sedimenta (2005.). Snimio: I. Karavanić.
34
SJ 12 — sloj pijeska sive boje s crvenkastim proslojima. Sadrži dosta kršja i

nešto velikog kamenja. Pronađeno je 9 kostiju i 6 sileksa kojima su utvrđene tri
dimenzije položaja in situ te kosti i sileksi u situ.
SJ 13 — sloj sivog pijeska s crvenkastim proslojima. Vrlo malo nalaza, svega
nekoliko komadića mikrofaune u situ u kvadrantu F9 te nešto kostiju i sileksa iz
sita u kvadrantu F 9.
SJ 14 — sloj pijeska s primjesama sitnih oblutaka, sadržavao je više šljunka od
ostalih pjeskovitih slojeva, a ima i dosta kršja. Pronađene su kosti i sileksi u situ,
u sedimentu kvadranta F 9.
SJ 15 — sloj pijeska s većom količinom velikog kamenja. Od nalaza, prona-
đeni su kosti i sileksi u situ.
2006.
Prije početka istraživanja u 2006. g. špiljski je ulaz zatvoren rešetkastom konstruk-
cijom s vratima prema standardima Uprave za zaštitu prirodne baštine Ministar-
stva kulture Republike Hrvatske.
Istraživanja špilje Zale trajala su od 19. 6. 2006. do 1. 7. 2006. Iskopava-
nje je provedeno uz primjenu suvremene metode dokumentiranja pomoću totalne
stanice. Cjelokupni otkopani sediment mokro je prosijavan kroz dvostruko sito
(promjera oka 5x5 mm i 2x2 mm) uz pomoć pumpi na obližnjem potoku Bistracu
(slika 2.14).
Zbog dubine dosegnute iskopavanjima 2005. g. i rastresitosti sedimenta prijetilo

je urušavanje profila sonde pa se iskopna površina morala proširiti na prostor oko
dosadašnje sonde, odnosno na kvadrante D 8–11, E, F, G 10–11, te H 8–11. U svim
kvadrantima prvo je skinut recentni sloj (SJ 1). Sloj je uglavnom bio pjeskovite
strukture, bez kamenja s vrlo malo glinastih primjesa, s recentnim otpatcima, a
arheološki gotovo potpuno sterilan. Rasprostirao se na cijeloj površini sonde, kao
i sljedeći sloj (SJ 2). SJ 2 tamna je masna glinovita zemlja s mnogo krupnog i
sitnog kamenja, također gotovo potpuno arheološki sterilna. Nakon otkopavanja
SJ 2 došlo se do SJ 16, žutoga pjeskovitog sloja. Na razini SJ 16 ustanovljeno
je nekoliko vatrišta. Riječ je o stratigrafskim jedninicama SJ 17, 18, 19, 20 i 21.
Sva ta vatrišta nepravilnog su oblika, debljine nekoliko centimetara, bez uočljive
konstrukcije. Uglavnom su se sastojala od spaljene zemlje, ugljena i pepela. Oko
nekih vatrišta uočena je veća koncentracija kamenja, što je i dokumentirano, ali
nije jasno u kakvom su odnosu vatrišta i kamenje. U SJ 16 pronađena je manja
količina srednjovjekovne keramike, životinjske kosti, te nekoliko željeznih pred-
35
Slika 2.14. Mokro sijanje sedimenta (2007.). Snimio: I. Karavanić.
meta, među kojima i jedan držak noža i jedan čavao. Sljedeći sloj koji se prostirao
preko cijele sonde je SJ 32. Sloj je tamnosive boje, dosta glinovit s jako puno
kamenja, pogotovo velikih dimenzija. U SJ 32 nisu uočeni nikakvi ukopi ni va-
trišta. Sloj je sadržavao dosta ugljena. Malobrojni ulomci keramike prepoznati su
kao kasnoantički (usmeno priopćenje Laze Čučkovića). Nakon SJ 32 došlo se do
žutoga pjeskovitog sloja s malo primjesa gline, koji je ustanovljen istraživanjima
2000. i nazvan SJ 3. Na razini SJ 3 uhvaćeno je nekoliko manjih, vrlo plitkih
ukopa (jama?) (SJ 33, 35, 37), te također nekoliko manjih vatrišta (SJ 45, 46, 47).
Na toj je razini definiran nastavak vatrišta SJ 5 iz 2000. godine, koje je tada samo
djelomično otkopano zbog gabarita tadašnje sonde. To je vatrište, većih dimenzija
od ostalih, također bilo okruženo kamenjem koje možda upućuje na neku vrstu
konstrukcije, a mjestimice je vatrište bilo debelo i petnaestak centimetara. Od na-
laza su pronađeni ulomci prapovijesne keramike (brončanog ili željeznog doba) te
životinjske kosti.
Otkopavanjem SJ 3 ustanovljen je niz tankih proslojaka debljine 1 — 3 cm (SJ
41 — 44). SJ 3 iskopana je na cijelom prostoru sonde, osim u kvadrantima D 8 —
36
11 . Ispod SJ 3 definirana je SJ 49. Ovakva situacija ostavljena je za novu sezonu

istraživanja.
Manji ulomak duge kosti ungulata srednje veličine (usmeno priopćenje Si-
niše Radovića) iz sloja 12 pronađenog iskopavanjima u 2005. godini datiran je
radiokarbonskom metodom (14C AMS). Dobiveni rezultat od 13840±50 BP (prije
sadašnjosti) (Beta–228734) vremenski se preklapa s epigravetijenskom kulturom
i to njezinom kasnom fazom. Iako su izrađevine iz tog sloja malobrojne, ulomak
pločice s hrptom i sječivo s neprekidnom obradom na jednom rubu upućivale su na
vrlo vjerojatnu pripadnost sloja navedenoj kulturi.
2007.
U razdoblju od 18. 6. 2007. do 30. 6. 2007. provedena je treća sezona sustavnog
arheološkog istraživanja špilje Zale. Primijenjena je ista metodologija iskopava-
nja i dokumentiranja kao i 2006. Istraživanjem je obuhvaćen prostor na kojem je
iskopavanje započeto 2006. godine, odnosno prostor oko sonde 1 iz 2000. i 2005.
godine. Riječ je o kvadrantima D 8 — 11, E, F, G 10 — 11, te H 8 — 11.
Na početku istraživanja 2007. godine dovršeno je skidanje SJ 3 u kvadrantima
D 8— 11, te E i F 10, te se započelo sa skidanjem SJ 49, odnosno sloja ispod SJ 3.
Sediment je bio djelomice zasigan (u kvadrantu D 9), a u kvadrantima E i F10 ispod
SJ 3, a iznad SJ 49 ustanovljeni su ostatci vatrišta (SJ 51). SJ 49 sloj je žuto–smeđe
boje i pjeskovito–glinaste strukture. Ustanovljena je na čitavom iskopnom prosto-
ru, ispod SJ 3. Od nalaza su pronađeni ulomci keramike i životinjske kosti. Sloj
je datiran radiokarbonskom metodom. Datiranjem uzorka ugljena (Beta–235934)
određena je starost 170 cal BC do 140 cal AD (2σ). U kvadrantima G8, G9, te H8
i H9 definiran je sloj tamne zemlje, vrlo sličan SJ 49, no s velikom koncentraci-
jom ugljena i pepela te ulomaka keramike (SJ 54). Ta stratigrafska jedinica možda
predstavlja ostatke ognjišta s konstrukcijom od poslaganog kamenja (SJ 61), što
dodatno potvrđuje sloj zapečene zemlje koji se nalazio ispod (SJ 62). Ispod SJ 49
u većem dijelu sonde naišlo se na tanak sloj žutog pijeska (SJ 56). U kvadrantima
F 10 i F 11 ispod SJ 49, a oko SJ 56, ustanovljen je sloj zapečene zemlje (SJ 57), te
sloj sive zemlje s dosta kamenja (SJ 58). U kvadrantima G i H 11 naišlo se na sivi
tanki sloj (SJ 59) te na sloj zapečene zemlje (SJ 57), a u kvadrantima E i F 10 te
D 8 — 10 sloj tamne zemlje s puno kamenja (SJ 55). Ispod SJ 56–59 definirani su
ostatci dvaju ognjišta (slika 2.15) — SJ 66 (kvadranti G–H 9 i 10; slika 2.16) i SJ
69 (kvadranti E–F 10 i 11; slika 2.17), odnosno zapečeni premaz od gline na dnu
ognjišta, pepeo, zapečena zemlja i ostatci izgorenog komada drveta na ognjištu SJ
69. Apsolutna starost ognjišta SJ 69 dobivena radiokarbonskim datiranjem uzorka
37
Slika 2.15. Ostaci brončanodobnih ognjišta i zapadni profil (2007.). Vidi se i dio očišćene
duboke sonde iz iskopavanja 2000. Snimio: I. Karavanić.
Slika 2.16. Brončanodobno ognjište SJ 66. Crtež: R. Šošić Klindžić i N. Vukosavljević.
38
Slika 2.17. Brončanodobno ognjište SJ 69. Snimio: I. Karavanić.
39
ugljena iznosi 1380 cal BC do 940 cal BC (2σ) (Beta 235935). Ostatci obaju ognji-
šta bili su vrlo dobro očuvani.
Između SJ 66 i SJ 69 uočene su dvije nakupine zapečene zemlje — SJ 65 i 67,
možda u vezi s opisanim ognjištima. Pored ognjišta SJ 69 pronađena je izrazito
velika koncentracija ulomaka keramike. Ispod SJ 55, ognjišta SJ 66 i 69 te slojeva
zapečene zemlje SJ 65 i 67 nalazi se sloj žutog pijeska nazvan SJ 71. Uz ognjište
SJ 66 veliki je komad kamena koji ulazi u sjeverni profil, a rub ognjišta poklapa se
s rubom tog kamena. Na kamenu je bio sloj smeđe gline, SJ 64. Sličan sloj gline
ustanovljen je u kvadrantima D 10 i 11, ispod SJ 55, a pored ognjišta SJ 69. Od
pokretnih nalaza prikupljena je značajna količina ulomaka prapovijesne keramike,
životnjske kosti te jedna koštana igla, nekoliko ulomaka bronce i ostatci od obrade
kostiju.
2008.
Tijekom lipnja 2008. godine provedena je četvrta sezona sustavnoga arheološkog
istraživanja špilje Zale. Primijenjena je ista metodologija iskopavanja i dokumen-
tiranja kao i prethodnih sezona.
Istraživanjem je obuhvaćen prostor koji se iskopavao tijekom 2006. i 2007.
godine, s tim da se zbog sigurnosti i lakšeg ulaska u sondu obustavilo iskopavanje
u kvadrantima H 8 i 9, te D 8 i 9, a iskopavanje je nastavljeno u kvadrantima D
10 — 11, E, F, G 10 — 11, te H 10 — 11.
Iskopana su brončanodobna ognjišta definirana tijekom prošlogodišnjih istra-
živanja. Ispod premaza od gline bio je sloj pepela i zapečenog pijeska debljine
i do 10 cm. U zapuni ognjišta SJ 66 bilo je dosta kamenja koje je možda bilo u
funkciji neke vrste konstrukcije, dok u SJ 69 nije bilo kamenja. Pored ognjišta SJ
69, a ispod sloja pepela i zapečene zemlje nalazio se sloj pepela, zapečene zemlje i
ugljena. Možda se radi o ostatcima čišćenja ognjišta SJ 69. Oba ognjišta sadržavala
su ulomke keramičkih posuda koje se mogu atribuirati u kasno brončano doba. U
kvadrant D 10 i 11 u SJ 71 bio je ukopan sloj masne sive zemlje s dosta kamenja,
koje je možda na tom dijelu bilo planski poslagano. Na tom dijelu sonde slojevi
dosta padaju, a riječ je o samom kutu sonde pa nije bilo moguće sa sigurnošću
utvrditi je li riječ o jami ili sloju. SJ 70 sadržavala je vrlo veliku količinu ulomaka
keramičkih posuda te životinjskih kostiju. U tom je dijelu špilje i u prethodnim
istraživanjima nađena najveća količina nalaza SJ 71, sloj finog sitnog žutog pije-
ska, koji je također definiran prošlogodišnjim istraživanjima prostirao se na pro-
storu čitave sonde. U nekim se kvadrantima (G 8, 9 i 10) nakon 1 — 2 cm počinjao
40
pojavljivati nešto tamniji sloj pijeska s kamenjem (SJ 77), a u ostalim kvadrantima
sloj je debljine 1 — 20 cm.
Ispod SJ 71 te SJ 77 na prostoru čitave sonde definiran je sloj sivo–smeđe boje
SJ 75, s dosta primjesa zapečenog pijeska koje nije bilo moguće pratiti i definirati
kao zasebne stratigrafske jedinice, već one vjerojatno predstavljaju ostatke vatrišta
i/ili ognjišta iz slojeva iznad. Sloj je debljine 1 — 20 cm, s tim da je najtanji u sje-
vernom dijelu sonde, a najdeblji u južnom, gdje je i najkompaktniji i gdje je bilo
ukopano vatrište SJ 95 (kvadrant D 10). U sloju su pronađeni ulomci keramike,
lomljenih litičkih artefakata te životinjskih kostiju.
Sve opisane stratigrafske jedinice pripadaju kasnom brončanom dobu. Nakon
skidanja SJ 75 u tlocrtu se pojavio niz različitih stratigrafskih jedinica. Uglavnom
je riječ o slojevima sitnog šljunka i pijeska (SJ 82, 83, 84), pri čemu je razlika
vidljiva samo u veličini čestica i nije bilo moguće pratiti njihove odnose pa je
najvjerojatnije riječ o jednoj stratigrafskoj jedinici. U kvadrantu F 10 nalazio se
vrlo tanak sloj finog žutog pijeska (SJ 84) ispod kojeg se nalazio tanak sloj zemlje
s jako puno životinjskih kostiju (SJ 80). Ispod navedenih stratigrafskih jedinica
definiran je sloj smeđe zemlje s izuzetno velikom količinom ribljih kostiju SJ 80,
a u kvadrantu G 8 i 9 debeli sloj pepela i izgorene zemlje koji su definirani kao
vatrište SJ 90. U SJ 90 također je pronađena velika količina ribljih kostiju, i gotovo
je sigurno istovremena sa SJ 80. U tim je stratigrafskim jedinicama osim velike ko-
ličine ribljih kostiju pronađeno dosta lomljenih litičkih artefakata, puževa i školjki.
Treba istaknuti i nalaz namjerno probušenih morskih puževa vrste Columbella ru-
stica (11 komada) i tridesetak probušenih kućica slatkovodnog puža Lithoglyphus
naticoides. Nekoliko činjenica sugeriralo je mezolitičku starost slojeva 80 i 90: a)
značajna promjena u strategijama preživljavanja — orijentiranost na vodene resur-
se (u ovim slojevima pojavljuju se velike količine kostiju riba i školjaka kojih u
mlađim slojevima nije bilo), b) dosta lomljenih kamenih artefakata (iako nisu pro-
nađeni dijagnostički artefakti koji bi ukazivali na mezolitik), c) probušene kućice
slatkovodnih i morskih puževa, kao i d) odsutnost keramičkih nalaza.
2009.
Od 15. 6. 2009. do 3. 7. 2009. provedena je peta sezona sustavnoga arheološkog
istraživanja špilje Zale. Istraživanjem 2009. godine obuhvaćen je dio prostora koji
se iskopavao tijekom istraživanja 2006. — 2008. godine, s tim da se radi sigur-
nosti i lakšeg ulaska u sondu obustavilo iskopavanje u kvadrantima D 10 — 11, a
iskopavanje je nastavljeno u kvadrantima E 10 — 11, F 10 — 11, G 9 — 11 te H
10 i 11.
41
U dijelu kvadranta G8 očišćeni su SJ 77 i 75 koje su privremeno ostavljene

zbog kamena koji je otežavao rad. Iskopavao se sloj vrlo sitnog šljunka (SJ 85)
koji se protezao u kvadrantima G9, 10 i 11 te H10 i 11. Ispod tog sloja definiran
je sloj pijeska žute boje s velikom količinom krupnog i sitnog kamenja debljine
između 2 i 30 cm (SJ 97). Osim u navedenim kvadranima SJ 85 iskopana je u F10
i 11 te se u tim kvadrantima došlo do SJ 97 (koja se protezala i na ostale kvadran-
te), a potom i do SJ 98 (sloj sitnijega pijeska svjetlije žute boje s dosta kamenja).
Pronađeno je nekoliko kostiju i kamenih artefakata. Ispod SJ 98 u kvadrantu F11
bilo je veliko kamenje koje je djelomično bilo i u F10. Mjestimice između SJ 98 i
velikog kamenja bio je tanak sloj sitnog šljunka (SJ 99). U dijelu kvadranta F10,
gdje nije bilo velikog kamenja, definiran je sloj pijeska s puno sitnog kamenja (SJ
100) koji se protezao na čitavoj površini kvadranata F10 i 11. Ispod se pojavio
sloj glinastog pijeska sa sitnim kamenjem koji je sadržavao dosta nalaza kostiju i
kamenih artefakata (SJ 101). Nakon privremenog prekida iskopavanja navedeno-
ga sloja iskopavala se SJ 97 (sloj prepun pločastog kamenja) u kvadrantima G10
i 11 te H10 i11, a potom SJ 100. SJ 97 iskopana je i u kvadrantima E10 i 11, pa
se SJ 100 iskopavala u E11 te potom u E10, G10 i 11 te H10 i 11. U navedenim
kvadrantima sloj je potpuno iskopan kao i u F10 i 11 te se došlo do SJ 101 koja je
iskopana u F10 i 11. Potom se u navedenim kvadrantima pristupilo iskopavanju SJ
102. U istraženim slojevima pronađeni su životinjske kosti i kameni artefakti na
temelju kojih se može pripisati pripadnost slojeva epigravetijenskoj kulturi kasno-
ga gornjega paleolitika.
2010.
Arheološka istraživanja špilje Zale trajala su od 21. 6. 2010. do 3. 7. 2010. Obu-
hvaćen je prostor koji se iskopavao od 2006. do 2009. godine, s tim da se radi
sigurnosti i lakšeg ulaska u sondu obustavilo iskopavanje u kvadrantima G 8 i 9, te
D i E 8 i11, a iskopavanje je nastavljeno u kvadrantima F 10 i 11, G 10 i 11 te H 8 i
11. Nakon uklanjanja većeg kamenja u kvadrantu H9 iskopavana je SJ 82, odnosno
sitni šljunak s povremenim proslojcima pijeska i malim nakupinama gline. U sloju
je pronađena velika količina ribljih kostiju i jedan probušeni puž Lythoglyphus
naticoides. Navedeni nalazi upućuju na mezolitik, premda zbunjuju ulomci kera-
mike koji potječu iz SJ 75 koja se u ovom kvadrantu nalazi tek nešto više od SJ 82.
Premda su se ranije navedene stratigrafske jedinice razdvajale, ovdje su tretirane
kao cjelina jer ih je bilo teško definirati i razdvojiti na maloj površini. Potom je
otkopana SJ 90 (sloj bijelog pepela) te se iskopavala SJ 103 (sloj sivog pepela). U
svakoj od navedenih stratigrafskih jedinica pronađena je po jedna spaljena i pro-
42
bušena Columbella rustica. Ispod SJ 103 iskopan je sloj bijelog pepela (SJ 104),
prisutan samo u dijelu kvadranata, koji je vjerojatno dio istog vatrišta zajedno sa
SJ 90 i SJ 103.U kvadrantima F11, G11 i H11 iskopavana je SJ 102. Odlučeno je da
se ukloni dio zapadnog profila koji je popucao te je prijetilo urušavanje. Sediment
je prosijan kroz sito s otvorima na mrežici 5x5 mm. Potom je nastavljeno s isko-
pavanjima SJ 102 u navedenim kvadrantima. Osim kostiju u toj je stratigrafskoj
jedinici pronađeno sječivo i ulomak školjke jakobova kapica. Krenulo se s isko-
pavanjem SJ 71 (sloj žutog pijeska) u kvadrantu H8. Nakon što je sloj uklonjen,
došlo se do sloja sitnog šljunka i pijeska iznad »mezolitičkog vatrišta« (SJ 82/89).
Na prostoru kvadranta bilo je puno velikog kamenja. SJ 102 iskopavana je u kva-
drantima F10 i 11, G10 i 11 i H10 i 11 gdje je osim nešto kostiju pronađeno jedno
veliko sječivo i nešto lomljevine. U kvadrantu H8 iskopana je SJ 82/89 ispod koje
se u jugozapadnom kutu pojavio sloj bijelog pepela (SJ 90). Na ostalom dijelu
sonde prisutno je veliko kamenje ili sloj masne sive zemlje s komadićima ugljena
i crvene zemlje (SJ 105). Ispod se ponovno javlja sloj šljunka koji leži između SJ
105 i SJ 90. Na mjestima gdje nije bilo tog sloja SJ 89 izravno je ležala na SJ 90.
Tijekom iskopavanja 2010. pronađeni su ostatci mezolitičkog vatrišta (slike 2.18 i
2.19), kamene izrađevine, veća količina ribljih kostiju te probušeni morski puževi
vrste Columbella rustica, koji su pronađeni i tijekom prethodnih sezona. U ostatku
sonde nastavljeno je iskopavanje epigravetijenskih slojeva. Od pokretnih nalaza
pronađene su kamene izrađevine i životinjske kosti, a posebno je značajan nalaz
ulomka školjke jakobove kapice (Pecten jacobaeus) i dvije kućice vrste Cyclope
neritea. Započelo se s geoarheološkim analizama špiljskog sedimenta te su priku-
pljeni uzorci za mikomorfološke i granulometrijske analize.
U listopadu 2010. godine krenulo se sa zaštitom profila od urušavanja. Svi su
profili dokumentirani prije nego se pristupilo zaštićivanju. Istočni i južni profil
prekriveni su geotekstilom te je uz dijelove oba profila poslagano kamenje kako bi
se spriječilo osipanje i urušavanje sedimenta.
2011.
Arheološka istraživanja špilje Zale trajala su od 19. 6. 2011. do 1. 7. 2011 kao na-
stavak višegodišnjeg sustavnog istraživanja (Karavanić et al., 2007; 2008; 2009;
2010; 2011).
Iskopavanje je obuhvatilo dio prostora koji se istraživao 2010. godine, odno-
sno kvadranate F10 i 11, G10 i 11 te H10 i 11. Nastavljeno je iskopavanje epigra-
vetijenskih slojeva (slika 2.20). Iskopavala se stratigrafska jedinica 102. Na kraju
iskopavanja uočena je promjena boje sedimenta te je to označeno sa SJ 106. Od
43
Slika 2.18. Ostatci mezolitičkog vatrišta. Snimio: I. Karavanić.
Slika 2.19. Ostatci mezolitilkog vatrišta. Crtež: R. Šošić Klindžić i N. Vukosavljević.
44
Slika 2.20. Iskopavanje stratigrafskih jedinica 2011. nataloženih tijekom kasnoga gornjeg
paleolitika (epigravetijen). Snimio: I. Karavanić
45
pokretnih nalaza pronađeno je vrlo malo nalaza, jedna kamena izrađevina i živo-
tinjska kost u situ. Naišlo se na hiatus. Prikupljeni su uzorci za mikomorfološke i
granulometrijske analize.
2012.
Radovi u špilji Zali trajali su od 24. 9. 2012. do 29.9. 2012. Cilj je bio zaštititi
profile od urušavanja. Dno sonde prekriveno je geotekstilom i slojem zemlje. Svi
su profili prekriveni geotekstilom. Donji dijelovi glavnih profila zaštićeni su posla-
ganim kamenjem u obliku suhozida uz geotekstil, a gornji dijelovi postavljanjem
drvene oplate koju je izradio Robert Vazdar (slika 2.21). Ta se oplata po potrebi
može vrlo lako i brzo skinuti i iznijeti iz špilje. Obnovljena je boja na zaštitnoj
ogradi na ulazu u špilju, skinut je sloj hrđe te je nanesen zaštitni premaz, temeljna
boja i novi nanos tamnozelene boje kakav je i dotad bio na ogradi.
Slika 2.21. Zaštićeni profili (2012.). Snimio: I. Karavanić.
46
Na kraju istraživanja provedeno je i rekognosciranje manjeg opsega u nepo-

srednoj okolici špilje. Glavni cilj terenskog pregleda bio je obilazak kanjona poto-
ka Bistraca u dužini približno 2 km uzvodno i nizvodno od položaja na kojem se
nalazi špilja Zala s ciljem lociranja potencijalnih speleoloških objekata. Tijekom
obilaska kanjona terenski pregled proširen je i na obilazak neposredne okolice s
lijeve i desne strane potoka. U samom kanjonu nismo utvrdili postojanje speleo-
loških objekata, a i obilazak istaknutih topografskih položaja iznad samog potoka
nije dao pozitivne rezultate.
Dosadašnjim istraživanjima prikupljeno je mnogo vrijednih podataka koji su
omogućili znanstvenu valorizaciju i interpretaciju korištenja špilje u različitim ar-
heološkim razdobljima te nastanak ove knjige. Suvremena metodologija istraživa-
nja špiljskih nalazišta nalaže da se barem 1/3 sedimenta ostavi neistraženo. Imajući
to u vidu, kao i opasnost od urušavanja profila te velike teškoće za nastavak istra-
živanja uzrokovane velikim kamenim blokovima u pleistocenskim sedimentima,
odlučeno je da se terenski radovi završe.
Ekipe 2005. — 2012.

Ekipe su činili: Ivor Karavanić (voditelj istraživanja), Rajna Šošić Klindžić (za-
mjenik voditelja), Nikola Vukosavljević (svi s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu), James Ahern (University of Wyoming), Giovanni Boschian (Università
di Pisa), Katarina Gerometta (Sveučilište Jurja Dobrile u Puli), Dario Vujević
(Sveučilište u Zadru), Ivor Janković (Institut za antropologiju), Fred H. Smith (Illi-
nois State University), Davor Vrsaljko (Hrvatski prirodoslovni muzej), Zlatko Per-
hoč (Institut für Geowissenschaften, Rupprecht–Karls–Universität, Heidelberg) te
studenti arheologije ili antropologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
University of Wyoming, Loyola University (Chicago), Illinois State University,
Università di Pisa, Univerziteta u Beogradu. Posebno zahvaljujemo Krešimiru Ra-
gužu i Borisu Olujiću na podršci pri provođenju terenskih radova te Tihomili Te-
žak–Gregl i Dušanu Mihailoviću na recenzijama. Zahvaljujemo se i speleolozima
Hrvoju Cvitanoviću i Predragu Radi na tehničkoj pomoći pri iskopavanju. Poseb-
no smo zahvalni Zvonku Trdiću na strpljenu i podršci pri nastajanju ove knjige.
Istraživanja su financirali: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Ministarstvo
znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske (projekt 0130498), Loyola Uni-
versity, Chicago, Illinois State University, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagre-
bu (sredstva terenske nastave).
47
Bibliografija
Bronk Ramsey, C., 2009. Bayesian analysis of radiocarbon dates. Radiocarbon 51(1), 337
— 360.
Jalžić, B., Božičević, S., 1970–1971. Pećina Zala u kanjonu Bistraca. Speleolog XVIII–
XIX, 3 — 5.
Karavanić, I., Ahern, J.C.M., Šošić, R., Vukosavljević, N., 2007. Pećina Zala. Hrvatski
arheološki godišnjak 3 (2006), 213 — 216.
Karavanić, I., Šošić, R., Ahern, J.C.M., Vukosavljević, N., 2008. Špilja Zala. Hrvatski
arheološki godišnjak 4 (2007), 238 — 239.
Karavanić, I., Vukosavljević, N., Ahern, J.C.M., Šošić Klindžić, R., 2009. Špilja Zala.
Hrvatski arheološki godišnjak 5 (2008), 303 — 305.
Karavanić, I., Šošić Klindžić, R., Ahern, J.C.M. Vukosavljević, N., 2010. Špilja Zala.
Hrvatski arheološki godišnjak 6 (2009), 316 — 317.
Karavanić, I., Vukosavljević, N., Šošić Klindžić, R., Ahern, J.C.M., 2011. Špilja Zala.
Hrvatski arheološki godišnjak 6 (2010), u tisku.
Perkić, D., 2002. Špilja Zala.Speleo’zin 15, 44 — 47.
Perkić, D., 2004. .Autocesta Zagreb — Split, dionica Bosiljevo — Josipdol. Elaborat sa
zaštitnih arheoloških iskopavanja i istraživanja. Karlovac, Arhiv Konzervatorskog
odjela u Karlovcu.
Perkić, D., Radović, S., 2013. Rezultati zaštitnih arheoloških istraživanja špilje Zale kod
Ogulina 2000. godine. Modruški zbornik 7, 3 — 51.
Poljak, J. 1935. Pećine okolice Ogulina, Velike Paklenice i Zameta. Rasprave Geološkog
instituta Kraljevine Jugoslavije 5.
Reimer, P.J., Bard, E., Bayliss, A., Beck, J.W., Blackwell, P.G., Bronk Ramsey, C., Buck,
C.E., Cheng, H., Edwards, R.L., Friedrich, M., Grootes, P.M., Guilderson, T.P.,
Haflidason, H., Hajdas, I., Hatté, C., Heaton, T.J., Hoffmann, D.L., Hogg, A.G.,
Hughen, K.A., Kaiser, K.F., Kromer, B., Manning, S.W., Niu, M., Reimer, R.W.,
Richards, D.A., Marian Scott, E., Southon, J.R., Staff, R.A., Turney, C.S.M, van der
Plicht, J., 2013. IntCal13 and Marine13 Radiocarbon Age Calibration Curves 0–50,000
Yearscal BP. Radiocarbon 55 (4), 1869 — 1887.
48
Poglavlje 3
Promjenjivi okoliš taloženja špilje Zale:
geoarheološka perspektiva1
Giovanni Boschian
Dipartimento di Biologia, Università di Pisa · giovanni.boschian@unipi.it
Katarina Gerometta
Centar za interdisciplinarna arheološka istraživanja krajolika, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli · kgeromet@unipu.hr
Sažetak
Svrha geoarheološkog istraživanja špilje Zale bila je ustanoviti procese taloženja

sedimenata, postdepozicijske procese te uvjete u okolišu koji su ih kontrolirali,
kao i ljudske aktivnosti u špilji. Sedimentološkim i mikromorfološkim analizama
utvrđeno je podrijetlo i način taloženja klastičnih sedimenata. Tri su moguća pri-
rodna podrijetla sedimenata špilje Zale: lokalno — vapnenački blokovi i kršje kao
posljedica smrzavanja i odmrzavanja stijene u kojoj je oblikovana špilja, zatim
endokrški — veliki dio vrlo finog šljunka i pijeska transportiran je i taložen u špilju
podzemnim fluvijalnim tokom te alohtoni — materijali koji dolaze iz udaljenih
područja izvan špilje. Geoarheološka istraživanja otkrila su neke paleookolišne
osobitosti, uglavnom povezane s ekstremno hladnim klimatskim uvjetima krajem
pleistocena i početkom holocena kada su špilju posjećivale skupine lovaca–sku-
pljača. Ulazna dvorana Zale bila je tada izravno povezana s unutrašnjošću špilje
kada je podzemni tok rijeke djelomično preradio i pretaložio mezolitičke slojeve.
Od brončanog je doba ta komunikacija zatvorena, a špilja je povremeno plavlje-
na kroz uski istočni prolaz koji još uvijek povezuje ulaznu dvoranu s unutrašnjim
dijelom špilje. Mikromorfološke su analize pokazale da je tijekom brončanoga
doba špilja najprije korištena za kratkotrajne domaćinske djelatnosti, dok su u
kasnijim fazama brončanoga doba zabilježene sezonske stočarske aktivnosti.
Ključne riječi: geoarheologija, mikromorfologija, postdepozicijski procesi, kri-

oturbacije, riječni sedimenti, stajske naslage.
1 Tekst je preveden s engleskog na hrvatski jezik, pri čemu su za geološku terminologiju korišteni: M. Perić,
Englesko–hrvatski enciklopedijski rječnik istraživanja i proizvodnje nafte i plina, Zagreb, 2007; J. Tišljar,
Sedimentologija klastičnih i silicijskih taložina, Zagreb, 2004; G. Boschian, 2006, Geoarheologija Pupićine
peći. U: Miracle, P.T., Forenbaher, S. (ur.), Pretpovijesni stočari sjeverne Istre, Pula, 2006.
49
Uvod
Općeprihvaćeno je da su špilje vrlo važan izvor informacija o ljudskim aktivno-

stima u prošlosti jer su ih ljudi koristili tijekom dugog vremenskog razdoblja i
zato što je poznato da su u špiljama često sačuvani ključni arheološki i okolišni
podatci. Velik dio onoga što znamo o prapovijesnim kulturama proizlazi upravo iz
kulturnih ostataka sačuvanih u špiljskim sedimentima te je ispravna interpretacija
taložnih procesa i općenito procesa formiranja nalazišta neophodna za razumijeva-
nje njihova arheološkog sadržaja (Woodward i Goldberg, 2001; Hunt et al., 2010).
Glavni su ciljevi geoarheološkog istraživanja špilje Zale razumjeti procese is-
punjavanja špilje sedimentima, postdepozicijske procese te uvjete u okolišu koji su
ih kontrolirali, kao i način na koji su špilju upotrebljavali ljudi i životinje.
Slika 3.1. Smještaj špilje Zale uz potok Bistrac.
50
Promjenjivi okoliš taloženja špilje Zale: geoarheološka perspektiva
Slika 3.2. GeologijaOgulinsko–plaščanske udoline (Pavić 1975). 1. paleozojski i trijaski kla-

stiti, 2. dolomiti trijasa, lijasa i dijelom malma, 3. dolomiti dogera i vapnenca malma, 5.
vapnenci krede, 6. stalni izvor, 7. povremeni izvor, 8. ponor, 9. stalni površinski tok, 10.
povremeni površinski tok.
Špilja Zala nalazi se na lijevoj strani kanjona potoka Bistraca, 1.5 km nizvod-
no od izvora i oko 100 m udaljena od lijeve obale potoka (slika 3.1). Vjerojatno je
povezana s velikim špiljskim sustavom Đulin ponor — Medvedica — izvor–špilja
Gojak. Špilja Zala formirana je u foraminiferskim i foraminifersko–algalnim ap-
tijskim vapnencima (donja kreda), a albijski foraminiferski vapnenci također su
povezani sa spomenutim špiljskim sustavom. Neogenski lapori i pijesci nalaze se
stotinjak metara istočno od špilje. Uglavnom trijaske i jurske dolomitične stijene
nalaze se zapadno od Ogulina; južno od grada na površinu izbijaju tinjčasti siltiti
i pješčenjaci (slika 3.2). Današnji ulaz u Zalu nalazi se na dnu istočne strane litice
51
Slika 3.3. Plan špilje, izmijenjan i precrtan prema Jalžiću i Božičeviću (1966).
koja okružuje polucilindričnu kršku udubinu ravnog dna; sekundarni subvertikal-

ni rasjed orijentiran jugoistok — jugozapad oblikuje južnu stranu udubine koja
djelomično odgovara unutrašnjem dijelu špilje. Udubina je ograničena na svojoj
»otvorenoj« strani nakupinom velikih blokova koji čine sipar/talus koji se naslanja
na liticu. Ulaz je orijentiran prema istoku; širok je 5 m i visok oko 2.4 m. Špilja
se morfološki može podijeliti u tri dijela: ulazni dio, kanal s vodom i veliki kanal
sa sifonskim jezerom. U ulaznom dijelu špilje nalazi se mala suha prostorija (ula-
zna dvorana) koja je kratkim i niskim prolazom povezana s unutrašnjim sustavom
(slika 3.3, profil AB). Ulazna dvorana duga je oko 12 m i široka 10 m, a visina se
smanjuje od 2.4 m na ulazu do samo 40 cm na kraju dvorane (Jalžić i Božičević,
1970–1971; Karavanić et al., 2007). Na istočnoj strani podzemno se jezero prostire
na 75 m preko vodenog kanala koji završava uskom potopljenom vertikalnom pu-
kotinom u smjeru izlaznog sifona, u podnožju vertikalne litice smještene uz potok
Bistrac. Iako nam precizna mjerenja trenutno nisu dostupna, prosječna razina vode
52
Slika 3.4. Hidrologija ogulinskog područja

(http://161.53.55.11/speleo/DjulaMedvedica/images/SOVelebitHidroloska%20karta.JPG)
pred ovim izlaznim sifonom (koji plavi potok Bistrac) vjerojatno je gotovo ista
ili samo malo niža nego u Zali. U južnom dijelu špilje sifonska jezera prikupljaju
vodu iz Zagorske Mrežnice (Jalžić i Božičević, 1970–1971); ipak, komunikacija
sa špiljskim sustavom Đulin ponor — Medvedica i izvor–špiljom Gojak mora biti
aktivna na vadoznoj ili freatskoj razini jer se razina vode unutar špilje sustavno
smanjila nakon izgradnje HE Gojak (slika 3.4). Oko 2.5 km sjeverozapadno od
Zale, Bistrac se ulijeva u Gojačku Dobru, koja izvire iz izvor–špilje Gojak oko
1 km jugoistočno od sutoka. Zasvođeni strop ulazne dvorane, kao i unutrašnje
strane, danas su spojeni u greben, koji je prekinut samo iznad prolaza. Ovaj je
greben prema unutrašnjosti sigom spojen s podom, dok su na drugoj strani (u ula-
53
znoj dvorani) sedimenti ispunili prostor do razine od oko 1.5 — 2 m iznad poda u
unutrašnjosti špilje.
Materijal i metode
Litostratigrafski slijed sedimenata špilje Zale istražen je tijekom posljednje dvije

kampanje iskopavanja, kada više nije bila dostupna 3D geometrija sedimentnih
jedinica. Osnovne litološke jedinice (s teoretskog gledišta ugrubo odgovaraju stra-
tigrafskim jedinicama korištenim u arheološkoj dokumentaciji) koje su prepozna-
te prostim okom opisane su prema standardnim uputama koje preporučuje Catt
(1991). Za laboratorijske analize uzorkovana je svaka litološka jedinica ili pak
najreprezentativniji dio skupine sličnih jedinica. Jedan ili dva uzorka po jedinici
prikupljena su na različitim mjestima u profilu i unutar arheološkog iskopa.
Ovisno o strukturi sedimenta, na svakom je mjestu uzorkovanja prikupljena
vrećica skupnog uzorka u rasponu od 150 g do 500 g za granulometrijske i rutin-
ske kemijske analize. Za svaki od uzoraka učinjena je granulometrijska analiza
fine frakcije (< 2 mm) s preciznošću od 1/2 φ na dva manja pojedinačna uzorka
od po 100 g (50 g za finije sedimente), od kojih je jedan dekalcificiran 10–po-
stotnom HCl. Frakcija pijeska mjerena je mokrim sijanjem, a frakcije silta i gline
Bouyoucoovom aerometrijskom tehnikom, prema uputama koje opisuju Cremasc-
hi i Rodolfi (ur.) (1991). Granice veličinskih klasa određene su prema Wentworthu
(1922), modificirane postavljanjem granice između silta i gline na 2 μm.
Prikupljeni su i monolitni uzorci neporemećenog sedimenta za izradu mikro-
presjeka; sedam mikromorfoloških uzoraka analizarano je iz slojeva kasnog plei-
stocena (kasni gornji paleolitik, SJ 100) i holocena (mezolitik, SJ 90, 89/80, 82/90;
brončano doba SJ 77, 75a, 65, 3c, brončano ili željezno doba SJ 49, 3b). Monoliti
su sušeni tijekom sedam dana na 30°C u ventiliranom sušioniku te impregnirani
poliesterskom smolom niske viskoznosti razrijeđenom acetonom; polimerizacija
je provedena pod atmosferskim pritiskom u 90 dana. Preparati su izrezani dija-
mantnim diskom i izbrušeni korundnim abrazivnim prahom na 30 μm te pokriveni
standardnim optičkim staklom; izrađeni su mikropresjeci veličine 90x55 mm. Mi-
kropresjeci analizirani su polarizacijskim mikroskopom u prolaznom, reflektiraju-
ćem i UV/plavom epifluorescentnom svjetlu. Opisani su prema kriterijima koji sli-
jede standard koji predlažu Bullock et al. (1985) i Stoops (2003). Sedimentološke
i mikromorfološke analize provedene su na Sveučilištu u Pisi.
54
Rezultati
Opis stratigrafskog slijeda i struktura sedimenata

Arheološka sonda smještena je u ulaznoj dvorani špilje (slika 3.5) gdje je otkriven
5 m širok i oko 2.5 m visok stratigrafski profil (slika 3.6). Debljina litoloških jedi-
nica uglavnom varira između 30 — 35 cm i 2 — 3 cm, izuzev jedinice s blokovima
(SJ 101), debljine oko 1 m i SJ 102. Jedinice su većinom u obliku sloja, s čestim
manjim lećama među osnovnim jedinicama; većina jedinica blago je nagnuta pre-
ma jugu (padaju ukoso prema lijevoj strani profila prikazanog na slici 6) i neke se
jedinice stanjuju uzbrdo. U stratigrafskom je slijedu moguće prepoznati nekoliko
hijatusa; oni su uglavnom uočljivi prostim okom pregledom stratigrafskog slijeda
i često su povezani s prekidom u slijedu kultura. Iako stratigrafski slijed sadrži ve-
liki broj litoloških jedinica, moguće ih je grupirati u osam osnovnih skupina koje u
velikoj mjeri odgovaraju kulturnim horizontima (tablica 3.1). Odozdo prema gore,
glavne su skupine sljedeće:
8 — Masivna pjeskovito–siltna ilovača s rijetkim uglatim vapnenačkim skeletom
koji se sastoji od velikih blokova koji su ponekad u vertikalnom položaju.
Tamniji ili svjetliji intenziteti boja označavaju manje proslojke debljine
centimetra; ti su proslojci veoma vijugavi i valoviti i s izraženim injektiranim
elementima. Nalazi su pripisani kasnom gornjem paleolitiku (epigravetijenu),
SJ 102.
7 — Vapnenačko kršje i blokovi veliki do 1 m; kršje je uglasto i često pločasto s
matriksom od pjeskovite ilovače; skeletna potpora. Debljina sloja opada prema
sjeveru, a strmije i prema istoku (prema ulazu u špilju). Debela leća pjeskovite
ilovače, vrlo slična skupini osam, s izrazitim konvolucijama i injektiranim
oblicima (slika 3.6) prožima se s kršjem. Debljina sloja je 1–1.2 m, granica
sloja je oštra, gotovo vodoravna. Kasni gornji paleolitik (epigravetijen), SJ
101.
6 — Ova skupina obuhvaća nekoliko litoloških jedinica koje se nalaze iznad
veće diskordancije koja oblikuje vrh sloja s blokovima (SJ 101). SJ 100 i SJ
97–98 čine relativno tanke leće koje su smještene u plitkoj udubini donjeg
sloja; sastoje se od sitnog i vrlo sitnog pijeska i pjeskovite ilovače, sa slabo
vidljivom laminacijom. SJ 85 čini sigmoidalno tijelo debljine oko 40 — 50 cm
s unutrašnjom kosom slojevitošću i subplanarnom laminacijom, sastavljeno
od srednjeg do krupnozrnatog pijeska i finog šljunka; stanjuje se uzbrdo
prema sjevernom dijelu stratigrafskog profila. Ta se jedinica, pronađena na
55
Slika 3.5. Plan i profil ulazne dvorane špilje Zale. 1. stara sonda; 2. nova sonda;
3. glavni (zapadni) profil.
velikom dijelu površine iskopa, penje i stanjuje prema ulazu u dvoranu. Zrna
ovih jedinica većinom su silikatna, sastoje se od kvarca (od dobro zaobljenog
do uglastog), druza autigenih minerala i pizolita željeznih oksida (slika 3.7).
Debljina jedinice je 0 — 50 cm, blago se spušta prema jugozapadu; granica
jedinice je oštra. SJ 100, 97–98 pripisuje se kasnom gornjem paleolitiku.
5 — Homogeni pijesak ili pjeskovito–glinoviti silt, ponekad s finom zrnastom
agregacijom. Ovu skupinu čine mnogi slojevi i proslojci i male leće koje
su odvojene paralelnim diskordancijama. Slijed malih uzlazno konkavnih
56
Slika 3.6. Sloj pjeskovite ilovače u SJ 101. Jake konvolucije i isprekidane lamine
te mogući ledeni klin.
jedinica, SJ 94–92, 84, 82 (od pjeskovitih do ilovastih) nalazi se u plitkoj formi

uleknute površine iznad SJ 89, dok je SJ 75 pločast pjeskovit sloj, laminirane
sedimentne strukture, deblji u jugozapadnom kutu iskopne površine. Jedinice
82, 84, 92, 93 i 94 sadrže obilne ostatke ribljih kostiju i/ili mezolitičke
industrije i može se otprilike korelirati s in situ vatrištem SJ 90–92 koje je
pronađeno u kvadrantima H8–9. Ovo je vatrište naslonjeno na vrhove kamenih
blokova koji pripadaju SJ 101 i naliježe na SJ 85 koja u ovom dijelu sonde
doseže najveću visinu, a dijelom ispunjuje praznine između već spomenutih
blokova. Nekoliko desetaka centimetara prema unutrašnjosti dvorane, SJ 75
nalazi se neposredno iznad SJ 89 i/ili SJ 85, dok ostale stratigrafske jedinice
ovdje nedostaju te dolazi u bočni kontakt s vatrištem preko erozijske površine.
Ukupna debljina ove skupine sedimenata iznosi 20 — 30 cm; granica je nagla,
donekle valovita i blago pada prema jugozapadnom kutu iskopane površine.
Mezolitik (SJ 82, 84, 92–94); brončano doba (eneolitik?) (SJ 75).
4 — Ova skupina uključuje nekoliko jedinica debljine 2 — 4 cm, a karakterizira je
naizmjenično smjenjivanje žućkastih i nešto debljih smeđih slojeva. Fragmenti
57
Tablica 3.1. Grupiranje i boja analiziranih stratigrafskih jedinica.

Litološka SJ Kulturni horizont Munsell Soil Color Charts
skupina (u vlažnim uvjetima)
8 102 kasni gornji paleolitik – epigravetijen 10YR 5/4 yellowish brown
6 85 mezolitik (?) 10YR 3/4 dark yellowish brown
82 10 YR 5/6 yellowish brown
5 80 mezolitik 10 YR 5/3 brown
90 10YR 5/2 grayish brown
4–5 75 brončano doba 10YR 4/6 dark yellowish brown
4 77 brončano doba 10 YR 4/2 dark grayish brown
4 71 brončano doba 10 YR 5/6 yellowish brown
4 65 brončano doba 10 YR 4/3 brown
4 3c brončano doba 10YR 4/6 dark yellowish brown
4 49 željezno doba? 5YR 4/2 dark reddish gray
3 40 željezno doba 10YR 4/2 dark grayish brown
3 3b željezno doba 10YR 4/6 dark yellowish brown
2 32 kasna antika 7.5 YR 3/2 dark brown
1 16 srednji vijek 10YR 3/3 dark brown
1 2 gotovo potpuno sterilan 7.5YR 2.5/2 very dark brown
1 1 recentno 10YR 4/4 dark yellowish brown
ugljena česti su u smeđim jedinicama, u njima se mogu opaziti i vrlo tanke

bijele lamine (mikromorfološke analize pokazale su da se radi o pepelu); SJ
65, 77, 49. Uzduž istočnog (glavnog) profila, u donjem dijelu ove skupine
nalaze se dva dobro očuvana vatrišta (SJ 83 i 78) koja čine crni sloj s mnogo
ugljena na dnu iznad kojeg je deblji sloj pepela. Iznad SJ 83 nalazi se SJ 75
koja odvaja prethodnu jedinicu od trećeg vatrišta SJ 74. Potrebno je istaknuti
da se ujednačeno smjenjivanje smeđih i žutih slojeva u ovom dijelu sonde ne
pojavljuje, kao ni u dijelu sonde prema ulazu u špilju gdje se umjesto navedenih
slojeva pojavljuje debeli smeđi sloj debljine do 50 cm koji je u donjem dijelu
krupnozrnastiji, dok je u gornjem svjetliji i sitnozrnastiji. U cijeloj skupini
četiri prisutni su vodoravno laminirani agregati; prosječna debljina skupine je
oko 30 — 35 cm, granica je oštra i ravna, blago nagnuta prema jugoistoku; SJ
77–65 brončano doba, SJ 49 brončano/željezno doba.
3 — Smeđa i žuta siltna ilovača bez klasta, s nekoliko svjetlijih proslojaka debljine
3 — 5 cm i jednim sivkastim proslojkom, koncentriranih u gornjem dijelu sloja.
Vrlo dobro razvijena i laminirana agregacija sa subhorizontalnim agregatima
58
Slika 3.7. Stratigrafska

jedinica
85, zrna pijeska iz veličinke
klase 100–710 μm. Stupac 5:
subhedralnedruze (kvarc?);
stupci 1–4, redovi 1–2: rožnjak i
kvarc, zaobljena i polirana zrna;
stupci 1–4, redovi 3–4: uglasti
kvarc; stupci 1–4, redovi 5–6:
pizoliti željeznog oksida.
uobičajena je za čitavu skupinu, a posebno je dobro razvijena u jugozapadnom

kutu. Debljina je od 5 do 40 cm; granica je nagla, ravna i blago se spušta prema
jugoistoku. SJ 56, 3, 40 postbrončanodobni slojevi.
2 — Sivkasta muljevita ilovača s uobičajenim nesortiranim uglatim vapnenačkim
kršjem i rijetkim blokovima; dobro razvijene grube znaste agregacije.
Fragmenti ugljena česti su u cijeloj jedinici. Sloj je relativno tanak na sjevernoj
strani profila i postaje sve deblji naniže; vrlo široka i plitka erozijska površina
nalik na kanal može se uočiti u kvadrantima E–F–(G)/11 uzduž glavnog
profila. SJ 32, kasni holocen. Debljina je 20 — 35 cm; oštra granica, umjereno
valovita i vrlo blago se spušta prema jugozapadu.
1 — Slijed od nekoliko smeđih, žutih ili sivkastih ilovastih slojeva s malo
vapnenačkog nesortiranog uglatog skeleta. Granice između slojeva nagle su
ili blago difuzne, a u sjeverozapadnom kutu sonde i donekle valovite. Debljina
je 35 — 40 cm; oštre granice, ravne ili neznatno valovite, subhorizontalne
ili lagano nagnute. Stratigrafske jedinice 16–1; srednjovjekovni i recentni
kulturni ostatci.
59
Slika 3.8. Granulometrijske analize sedimenata špilje Zale.
Struktura sedimenata pjeskovita je i ilovasta, uglavnom malog postotka gline;

skelet je uglavnom vrlo rijedak, a uključuje klaste veličinskog raspona od srednje-
zrnastog šljunka do velikih blokova. Fini do srednjeznasti klasti kršja uobičajeni su
u SJ 32; suprotno tome, SJ 101 sastoji se od krupnoga uglatog vapnenačkog kršja i
blokova, uključujući i blokove veličine metra, što je iznimka u stratigrafskom sli-
jedu. Krupni sastojci sedimenta uglavnom su karbonatni, dok kod sitnijih (pijesak
i silt) dominiraju silikatni minerali, uglavnom kvarc, feldspati, plagioklas i vrlo
mnogo tinjaca; tinjci su najčešći u frakciji vrlo sitnog pijeska i silta.
Svi se sedimenti mogu ugrubo podijeliti u tri skupine prema granulometrijama
fine frakcije –(< 2 mm); SJ 85 isključen je iz ovog grupiranja jer je fina frakcija
sastavljena isključivo od pijeska.
1. Prva skupina obuhvaća SJ 1, 3–D11, 3c, 49–D11. Udio pijeska u nedekalci-
ficiranim uzorcima kreće se između 47% i 50%; količina silta između 39% i 42%.
2. Druga skupina obuhaća SJ 16, 3–H11, 75 i 101; SJ 2 i 32 također okvirno
mogu biti uključene u ovu skupinu, unatoč nekim razlikama (slika 3.8). Udio pije-
ska u nedekalcificiranim uzorcima iznosi 63 — 81%, dok je udio silta 10 — 24%.
U dekalcificiranim uzorcima, udio pijeska općenito je puno veći, od 75% do
90% u prvoj skupini i 78 — 86% u drugoj skupini, izuzev SJ 2 u kojoj je udio
pijeska nešto niži, oko 56%.
3. Treća skupina uključuje granulometrijski najsličniju skupinu sedimenata, s
najvećim udjelom silta (u rasponu od 48% i 56%), dok je postotak pijeska u ovoj
skupini mnogo niži (32 — 40%) u odnosu na prethodne dvije skupine.
60
U svim je jedinicama u dekalcificiranim uzorcima najmanji postotak gline, od

0 do 15%.
Mikromorfologija
Mikromorfološke su analize provedene na sedam mikropresjeka, izrađenih iz
monolita neporemećenog sedimenta, prikupljenih tijekom 2009. i 2010. godine.
Osnovne mikromorfološke karakteristike sedimenata špilje Zale sažete su u tablici
3.2. Analizirana su tri uzorka iz brončanodobnih slojeva, tri iz mezolitičkih i jedan
iz paleolitičkog sloja. Mjesta uzorkovanja glavnog profila arheološke sonde prika-
za su na slici 3.9 i 3.10.
Najdonji uzorak u stratigrafskom slijedu prikupljen je iz SJ 100 (kasni gornji
paleolitik). Mikrostruktura je lećasta, srednje do slabo razdvojena, ponegdje zrna-
sta, s rijetkim kanalima i drugim prazninama; mikromasa je prašnjavo sivosmeđa
u polarizirajućem svjetlu te je prugaste građe. Najčešći su krupnozrnasti sastoj-
ci ulomci u rasponu od uglatog do poluzaobljenog vapnenca (foraminiferski i/ili
sparitični i mikritični), zrna kvarca i kalcita te feldspata i muskovita. Od ostalog
krupnozrnastog materijala, javljaju se ulomci pješčenjaka i metamorfnih stijena,
uglavnom zaobljenih, dok su pedorelikti rijetki. Najznačajnije pedološke tvore-
vine stratificirani su pokrovi silta (silt cappings) na krupnozrnastim fragmentima
(ponekad su ti pokrovi izokrenuti naopako na fragmentima vapnenca) te prugasta
građa (gomilanje silta i krupnozrnaste gline na vrhu leća). Česte su nodule Fe/
Mn–oksida (slika 3.11) (tipične, koncentrične i jezgrene), a pojavljuju se i tzv. dis-
orthic nodules koje nisu nastale in situ, već su u sediment stigle pedoturbacijskim
kretanjem.
Tri mikropresjeka izrađena su iz uzoraka prikupljenih u mezolitičkim slo-
jevima SJ 90, 89/90 i 82/80 (slika 3.11). Najzastupljeni krupnozrnasti materijal
ulomci su stijena i to uglatog i poluuglatog vapnenca, zaobljenog pješčenjaka i
metamorfnih stijena. Učestali su i ulomci kostiju, u rasponu od uglatih do poluza-
obljenih; ulomci kostiju često su spaljeni. Ice lensing i siltni pokrovi najčešće su
pedološke tvorevine u vatrištu SJ 90 za koje je karakteristična i lećasto–pločasta
mikrostruktura. Sedimenti SJ 89–90 i 82–80 porozne su (spužvaste) i mrvičaste
(crumb) mikrostrukture. Nodule Fe/Mn–oksida učestale su u sva tri analizirana
uzorka mezolitičkih slojeva.
Osnovna su osobina brončanodobnog stratigrafskog slijeda (slika 3.12) izmje-
nični, nekoliko centimetara debeli smeđi (SJ 77 i 65 te brončanodobni/željezno-
dobni SJ 49) i fini žućkasti slojevi (SJ 3c, 71 i 75). Žućkasti su sedimenti geogeni i
čine ih dva mikrofacijesa: krupnijezrnasti (uglavnom sastavljen od kalcita, kvarca
61
Tablica 3.2. Glavne mikromorfološke karakteristike sedimenata špilje Zale.

Mikro- SJ Mikro- Obrazac Krupni materijal Mikromasa Pedološke
presjek struktura distribucije tvorevine
c/f
Fragmenti Minerali Ostalo
stijena
2010 3 pločasta, s tijesan do frgs rožnjaka kalcit Fr, frgs školjaka Vf; žutosmeđa Fe/Mn nodule i pun-
6/T1 kanalima; dvostruko Fw, SR A-SA; kvarc frgs ugljena Vf; prašnjava glina ktuacije Fw
enaulična razmaknut C, SA-SR; AOM Vf (PPL), točkasta
porfiričan muskovit C; b-građa
biotit Fw
49 mrvičasta otvorena frgs rožnjaka kalcit Fr, fitoliti C; sferuliti prašnjava Fe/Mn nodule Fw
i zrnasta s porfirična Vf, R A-SA; mu- D; frgs školjaka Vf; glina i pepeo
rijetkim ka- skovit C; frgs ugljena; mikrit s kalcitičnom
nalima biotit Vf; (pepeo) Fr; OM Fr kristalitičnom
fosfati Fw i točkastom b-
građom
2010 65 kompleksna: tijesan do frgs pješče- kalcit D; spaljeni mikritični sivosmeđa s glinovite papule C;
7/T2 fluidna, dvostruko njaka Vf, SR; kvarc D, biljni ostaci organa kalcitičnom Fe/Mn nodule Vf
mrvičasta, razmaknut frgs rožnjaka A-SR; mu- i tkivaFr; sferuliti D; kristalitičnom
zrnasta, enauličan Vf, SA-SR skovit Fw fitoliti Fr; mikritične b-građom
sferoidalna druze C; frgs kosti-
s kanalima i ju Vf; frgs ugljena
prazninama Vf; AOM
2010 77 mrvičasta enauličan frgs pješče- kvarc Fr, R; frgs ugljena Fr; pepeo i Fe/Mn nodule Fr
8/T3 njaka Fw, R; kalcit Fr, OM; frgs keramike žutosmeđa
frgs vapnen- A-SR; mu- Fw, frgs zgure Vf; prašnjava gli-
ca Vf, A skovit C pepeo D; fitoliti na, kalcitična
Fw; sferuliti Fw; kristalitična
pedorelikti C b-građa
2010 80, kompleksna: tijesan do frgs kvarcita muskovit frgs školjaka Vf; žućkasta praš- Fe/Mn nodule Fw;
12/80- 82 mikroa- jednostruko Fw, R; frgs C; kalcit Fr, frgs kostiju C, njava glina glinovite papule, Fe
82 gregatna, razamaknut rožnjaka A-SA; kvarc A-R; AOM Fw; frgs s paralelno prevlake i hipopre-
masivna i s enauličan ili Fw, R; frgs Fr, SA-SR; ugljena Fr; mikritič- strijalniom i vlake
kanalima; porfiričan pješčenjaka biotit Fw ni agregati (pepeo) b-građom oko
mrvičasta i Fw, R; frgs Vf ; pedorelikti zrna; točkasta
spužvasta vapnenca b-građa
Fw, SR-R
2010 lećasto plo- otvoren frgs vapnen- kalcit C, frgs kostiju Fr, SA-R; pepeo s pruga- siltni pokrovi C; Fe/
9/90 časta porfiričan ca C, A-SA; A-SA; kvarc frgs školjaka Fw, stom građom, Mn nodule C; Fe
frgs rožnjaka C, SA-SR; frgs ugljena C; mi- kalcitična hipoprevlake Fw; gli-
C, SR-R; muskovit C kritični agregati (pe- kristalitična b- novite papule Fw
kvarcit Fr, peo); frgs keramike građa
SR-R Vf; pedorelikti Fw
2010 90 srednje do pedorelikti granostriated Fe/Mn nodule: kon-
13 jako razdo- b-građa; pru- centrične; složeni
vjena lećasta gasta građa stratificirani pokrovi
mikrostruk- (C); povezani po-
tura; zrnasta krovi;
2009 100 srednje tijesan do pješčenjak kvarc Fr; pedorelikti sivo smeđa Fe/Mn nodule Fr: ti-
1/100 do slabo dvostruko Vf R,; ovalni feldspat prašnjava pične Fr, koncentrič-
razdvojena razmaknut frgs me- Fr (npr. (PPL); prugasta ne C; nukleične Fw;
lećasta mi- porfiričan tamorfnih plagioklas, građa Disorthic; stratificira-
krostruktura; stijena Fr; sanidin); ni pokrovi silta C; gli-
zrnasta vapnenački kalcit Fr, A nene papulae C; pra-
frgs C, A to R; mu- šnjave glinene pre-
to SR skovit Fr; vlake (coatings) Fw
Kratice. SJ: stratigrafska jedinica; c/f: krupno/fino; A: uglast; SA poluuglast; R: zaobljen; SR poluzao-
bljen; (Vf): veoma rijetko; (FW): rijetko; (C): uobičajeno); (Fr): često; (D): vrlo često; AOM: amorfna
organska materija; Fe — željezo; Mn — mangan; frg(s) — ulomci.
62
Slika 3.9. Glavni profil kroz ulaznu dvoranu sa smještajem uzoraka. Crnom bojom su ozna-
čeni uzorci za granulometrijske analize, crvenom mikromorfološki uzorci.
Slika 3.10. Bončanodobna skupina naizmjeničnih antropogenih i geogenih jedinica; detalj

slike 9. s naznačenim mikromorfološkim uzorcima.
i muskovita) uvijek naliježe na finiji sediment (u kojem se kalcit, kvarc i muskovit

nalaze unutar glinovite mikromase). Smeđi su sedimenti antropogeni, a njihove su
karakteristike:
1) SJ 77 je tamnosmeđi, 1.5 — 2 cm debeo sloj s čestim ulomcima ugljena,
organske materije, keramike te nekoliko fragmenata koji se vjerojatno mogu inter-
63
Slika 3.11. Mikroskopske fotografije: a) SJ 100, lećasta mikrostruktura, polarizirajuće svje-

tlo; b) SJ 100, lećasta mikrostruktura, ukršteno polarizirajuće svjetlo; c) SJ 90, prugasta
građa i siltni pokrovi, polarizirajuće svjetlo; d) SJ 90, prugasta građa i siltni pokrovi, ukr-
šteno polarizirajuće svjetlo; e) SJ 100, stratificirani siltni pokrovna fragment vapnenca,
polarizirajuće svjetlo; f) SU 90, lećasta mikrostruktura, polarizirajuće svjetlo.
pretirati kao zgura. Osim navedenoga tu se još nalaze nasumično raspršeni pepeo i
fitoliti te vrlo malo fragmenata izmeta ovaca i/ili koza (sa sferulitima i fitolitima).
64
Slika 3.12. Mikroskopske fotografije SJ 65: a) sferuliti, fitoliti i pepeo u polarizirajućem

svjetlu; b) SJ 65: sferuliti, fitoliti i pepeo u ukrštenom polarizirajućem svjetlu; c) isto kao
a, detalj; d) isto kao b, detalj; e) rekristalizacija pepela, sferuliti i fitoliti, polarizirajuće
svjetlo; f) rekristalizacija pepela, sferuliti i fitoliti, ukršteno polarizirajuće svjetlo.
2) SJ 65 sastoji se gotovo isključivo od spaljenog izmeta ovaca/koza (fekalni

sferuliti i fitoliti). Unutar ovog 2.5 cm debelog sloja, mogu se prepoznati najmanje
65
tri mikrosloja pepela koja čine spaljeni ostaci biljaka i izmeta.

3) SJ 49 čine dva isprekidana smeđa mikrofacijesa koja čini izmet ovaca/koza
(sferuliti i organska materija) koje razdvaja tanki žuti proslojak identičan finijem
mikrofacijesu SJ 3c, SJ 71 i SJ 75. Gornji, mlađi od dvaju smeđih mikrofacijesa,
sadrži i vrlo fosfatične fragmente s mnogo fitolita, a veoma malo sferulita; moguće
je da je u ovom slučaju riječ o izmetu omnivora.
Rasprava
Najvažnije pitanje vezano uz procese formiranja sedimentne ispune špilje Zale po-
drijetlo je i način taloženja klastičnih sedimenata. Također, značajno je bilo usta-
noviti nalaze li se kulturni ostatci in situ ili su pretaloženi.
Tri su moguća podrijetla sastava sedimenata špilje Zale:
1. Lokalno, odnosno, potječu iz stijene u kojoj je oblikovana špilja; vapnenački

blokovi i kršje mogu se pripisati upravoj ovoj klasi. Dio ovih klasta mogao se u
špilju dokotrljati kroz ulaz, nakon što je pao s litice isturene iznad ulaza u špilju;
ovu pretpostavku potvrđuje koničan oblik litostratigrafske skupine osam i djelo-
mična imbrikacija blokova unutar te skupine koja nalikuje na talus. Veliki je dio
blokova sasvim sigurno odlomljen sa svoda špilje zbog dubokog smrzavanja, na
što ukazuju i plakete u frakciji srednjozrnastog kršja, nastale smrzavanjem i od-
mrzavanjem. Nasuprot tome, veći dio fine frakcije sedimenata najvjerojatnije ne
potječe iz alteracije matične stijene jer je lokalni kredni vapnenac vrlo čist i ne
sadrži veliku količinu silikatnih minerala.
2. Endokrški, odnosno transportiran i taložen u špilju podzemnim fluvijalnim to-

kom (slika 3.5); ovo je vjerojatno izvor velikog dijela vrlo finog šljunka i pijeska
koji čine sedimente. Najkarakterističnija fluvijalna taložina stratigrafskog slijeda
špilje Zale jest SJ 85: njegov sigmoidalan oblik i unutarnja kosa slojevitost tipični
su za oblik nastao bočnim prirastom u riječnom okolišu taloženja, a sličan talog,
iako finiji, formira se danas uz jezero koje se nalazi u unutrašnjem dijelu špilje. Re-
lativno krupna zrna u SJ 85 ukazuju na snažnu energiju protoka, što je moglo pre-
raditi i ukloniti finiji dio zaliježuće jedinice. SJ 75 ima slične karakteristike kao SJ
85, odnosno dio slojevitosti, opći oblik i strukturu; prema tome, može se zaključiti
da se dio mezolitičkih i brončanodobnih nalaza nalazi u jedinici koja je prerađena
ab antiquo. Pripadajući neprerađeni talozi (uključujući i vatrište), ograničeni su
66
na područje gdje se jedinica nalazi na povišenom dijelu temeljne topografske po-

vršine, odnosno u sjeveroistočnom dijelu arheološke sonde. Mikromorfologija je
potvrdila ovu pretpostavku, pokazavši da je mezolitičko vatrište SJ 90 u kvadrantu
H8 in situ, dok uzorci uzeti iz glavnog profila pokazuju miješanje i preradu sedi-
menata. Važno je napomenuti da fekalni sferuliti nisu zabilježeni u sedimentima s
mezolitičkim kulturnim ostatcima, što znači da se prerada dogodila prije taloženja
brončanodobnih slojeva. Na veliki dio stratigrafskog slijeda, pogotovo na dio koji
naliježe na jedinice s blokovima, pa sve do dna SJ 32, utjecali su riječni procesi.
Među ovim slojevima česti su laminirani pijesci i erozijske površine; slojevi pada-
ju prema južnoj strani ulazne dvorane i upućuju na česta plavljenja (erozije) nakon
čega bi uslijedila faza smanjene energije (taloženje pijeska). Male leće koje se
nalaze u ovom dijelu slijeda, SJ 94–SJ 82 vjerojatno upućuju na stvaranje lokvica.
Na koji je način rijeka iz unutrašnjosti špilje stizala do ulazne dvorane može
se objasniti promatranjem geometrijskih odnosa između dvorane i unutrašnjosti
špilje te samog oblika svoda špilje. U unutrašnjem dijelu špilje svod je neznatno
niži nego u ulaznoj dvorani; oba su svoda blago zaobljena i vjerojatno su odvojeni
svojevrsnim obrnutim grebenom koji proizlazi iz spoja dvaju kupolastih oblika. U
ulaznoj dvorani sediment ispunjava veliki dio prostorije i prekriva greben (zapravo
je to južni zid dvorane), dok je u unutrašnjosti špilje pod 1 — 1.5 m niži, tako da
je greben lako uočljiv, iako ga djelomično prekriva siga koja se spaja s matičnom
stijenom. U posljednjim fazama kasnog pleistocena ili ranog holocena (kada je
vjerojatno nataložen SJ 85), razina sedimenta bila je za oko 1.2 — 1.5 m niža u
ulaznoj dvorani, a siga još nije (u potpunosti?) bila izrasla, tako da je postojala
izravna komunikacija između dviju prostorija te je voda lako mogla plaviti ulaznu
dvoranu.
Pitanje podrijetla silikatnih minerala, od kojih veliki dio čine zaobljena zrna,
nešto je složenije. Moguće je da potječu od trošenja pješčenjačkih formacija kao
što su trijaske formacije koje se nalaze nekoliko kilometara južno od Ogulina, u
slivu Mrežnice s kojom je podzemna rijeka iz Zale vjerojatno povezana. Moguće
je i da je podzemna Zalina rijeka izravno erodirala ove formacije u području gdje
se one ne nalaze na površini.
3. Alohtoni, odnosno materijali koji dolaze iz više ili manje udaljenih područja
izvan špilje. Takva vrsta materijala obično je vrlo fina i sadrži koluvij koji proizla-
zi iz trošenja tla i/ili sedimenata nataloženih izvan špilje, ili — rjeđe — vjetrom
nanesenim prahom (prapor).
Prisutnost padinskih procesa može se zaključiti na temelju valovitih granica
između jedinica u skupinama dva i jedan, što može ukazivati na puzanje sedimenta
67
u hladnom okruženju (Van Vlie–Lanoë, 1985; 1987). Unos je eolskog praha u Zali
upitan; obično na njega upućuje pojava značajnih količina vjetrom nanesenih tinja-
ca iz metamorfne parageneze Alpa (Cremaschi, 1990a; 1990b), ali se također pri-
mijećuje da obilje tinjaca (uglavnom muskovita) pronađenih u sedimentima špilje
Zale može potjecati iz trijaskih pelitnih formacija koje se nalaze južno od Ogulina.
Štoviše, granulometrijske krivulje ovih sedimenata ne nalikuju na klasični prapor
zbog previsokog postotka pijeska.
Naposljetku, kada govorimo o procesima koje pokreću periglacijalni uvjeti,
moramo istaknuti da su leće uzrokovane zaleđivanjem i odleđivanjem (ice lensing)
(Coutard i Müher, 1983; Van Vliet Lanoë, 1976) dobar dokaz dubinskog sezonskog
smrzavanja, što potvrđuju i dobro razvijene laminirane agregacije u skupini 3. Još
veći dokaz smrzavanja pružaju izrazito konvolutne laminacije koje se pojavljuju
ispod sloja s blokovima (SJ 101), unutar finog sedimenta, a donekle i u SJ 89 koja
na njega naliježe (na sjevernom profilu). To je u skladu s vrlo hladnim uvjetima u
okolišu koji su pokrenuli i lomljenje svoda, što je uzrokovalo stvaranje jedinice s
blokovima, SJ 101. Duboko sezonsko smrzavanje dodatno je potvrđeno na mikro-
skopskoj razini za SJ 100 i SJ 90 s obzirom na pojavu pedoloških tvorevina poput
siltnih pokrova (silt cappings), leća uzrokovanih smrzavanjem i odmrzavanjem
(ice lensing), prugastom građom i zbog razlomljenih krupnih fragmenata. Mogla
bi se osporavati tvrdnja da duboko sezonsko smrzavanje ne odgovara vremenu
taloženja sedimenata iz skupine 3–1 (srednji–kasni holocen, tj. brončano doba i
kasnije) kada bi trebala prevladavati toplija klima. Ipak, depresija u kojoj se Zala
nalazi specifičan je ekotop u kojem današnja obilježja biljne biocenoze pokazuju
da su prosječne temperature niže u odnosu na okruženje. Ova osobitost mogla je
pojačati učinak niskih temperatura tijekom kasnog glacijalnog perioda i ranog ho-
locena, uzrokujući jake krioturbacije špiljskih sedimenata.
Mikromorfološke analize otkrile su neke od antropogenih komponenata talož-
nih procesa, ali je to uglavnom ograničeno na gornji dio stratigrafske sekvence,
srednjeg i kasnog holocena (brončanodobni i željeznodobni? slojevi). Antropoge-
ne jedinice 77, 65, 49, a možda i 40, smještene između brončanodobnih vatrišta
(SJ 83, 78 i 74) i SJ 32, izmjenjuju se s finim žućkastim riječnim sedimentima.
Tijekom taloženja najnižeg (najstarijeg) od tih triju slojeva (SJ 77), špilja je pr-
venstveno korištena kao prostor za domaćinske aktivnosti. SJ 65 koja se nalazi u
sredini ove skupine jedinica, označava promjenu u upotrebi ulazne dvorane špilje;
ponovljeni ciklusi spaljivanja izmeta (što potvrđuje obilje fekalnih sferulita i fito-
lita) ukazuju na to da je špilja korištena sezonski, kao tor za ovikapride. U najgor-
njoj od jedinica ove skupine (SJ 49) izmet je samo djelomično spaljen, u gornjem
dijelu jedinice, dok je ostatak prošao prirodni proces mineralizacije (Brochier et
68
al., 1992). Geo–etnoarheološka istraživanja koja su proveli Brochier et al. (1992),

pokazala su da se spaljivanjem smanjuje volumen stajskih naslaga za oko 13–19%,
a mineralizacija uzrokuje gubitak volumena do čak 80%. To se mora uzeti u obzir
u arheološkim interpretacijama jer su ti procesi koncentrirali arheološke nalaze pr-
votno raspoređene kroz mnogo deblji sloj, te mineralizirani sloj izmeta predstavlja
mnogo veći vremenski raspon od spaljene stajske naslage. Tako su u SJ 49 priku-
pljena ukupno 553 ulomka keramike, što je znatno više u odnosu na SJ 65, gdje su
pronađena samo 32 ulomka (B. Olujić, usmeno priopćenje).
Vrijedi napomenuti da su granulometrijske analize pokazale da je tanka smeđa
SJ 40 vrlo slična SJ 65, 49 i 77, s manjim udjelom pijeska (39.94%) i većim postot-
kom silta (48.05%) u odnosu na ostale skupine sedimenata. Ovi rezultati mogli bi
ukazivati da je i ona antropogenog porijekla i možda predstavlja još jednu epizodu
korištenja špilje i kao staje , no za sada nemamo mikromorfoloških uzoraka koji bi
mogli potvrditi ovu hipotezu.
Zaključak
Geoarheološka istraživanja sedimenata špilje Zale otkrila su neke paleookolišne

osobitosti, uglavnom povezane s ekstremno hladnim klimatskim uvjetima krajem
pleistocena i početkom holocena kada su špilju posjećivale skupine lovaca–sku-
pljača. Upotreba špilje nastavljena je i tijekom srednjega i kasnoga holocena iako
uvjeti na nalazištu nisu bili osobito povoljni. Ulazna dvorana Zale bila je izravno
povezana s unutrašnjosti špilje barem do ranoga holocena, kada je podzemni tok
rijeke djelomično preradio i pretaložio mezolitičke slojeve. Od brončanoga doba
ta je komunikacija zatvorena, a špilja je povremeno plavljena kroz uski istočni
prolaz koji još uvijek povezuje ulaznu dvoranu s unutrašnjim dijelom špilje. Danas
nema dokaza da su ljudi koristili špilju u razdoblju između mezolitika i brončanog
doba jer su pripadajući slojevi — ako su ikada postojali — uklonjeni riječnim
erozijskim procesima. Ipak, ne može se isključiti mogućnost da se slojevi koji bi
pripadali tom razdoblju mogu naći u najsjevernijem dijelu ulazne dvorane, na naj-
višoj razini iznad starog toka rijeke. Naposljetku, valja istaknuti da je nekadašnji
podzemni tok rijeke, tijekom kasnoga pleistocena i početkom holocena, morao
biti mnogo snažniji od današnjeg (tj. prije izgradnje hidroelektrane Gojak) što je
vidljivo iz krupnijeg sedimenta i iz dobro razvijenih sedimenata nastalih bočnim
prirastom. Ova karakteristika možda je u skladu s podatcima dobivenim prilikom
istraživanja Pupićine peći i Vešanske peći (Miracle 2007) u sjeveroistočnoj Istri:
69
podatci pokazuju da je klanac Vele drage bio povremeno podložan snažnom toku
vode, vjerojatno se radi o plavljenju koje su pokrenule jake kiše u okolnom po-
dručju. Mala zapremnina bazena te blizina visoke planine kao što je Učka (1234
m) mogla je pojačati učinak pljuskova (ili ponekad otapanja snijega), no podatci
ipak ukazuju na periodične jake kiše na tom području (Boschian i Fusco, 2007).
Slični uvjeti mogli su utjecati i na podzemni špiljski sustav Đulin ponor–Medvedi-
ca, ako su slivovi Gornje Dobre i Mrežnice bili podložni jakim kišama, a moguće
je i da su plavljenja pojačana podzemnim tokom visokog pritiska.
Antropogena komponenta naizgled je manja u Zali tijekom pleistocena i po-
četkom holocena, a vidljiva je ponajprije u vatrištima i kulturnim ostatcima pro-
nađenim u sedimentima koje je nataložio tok rijeke. Sedimentološka analiza po-
kazuje da je nekoliko postdepozicijskih procesa utjecalo na arheološki zapis špilje
Zale. Tok podzemne rijeke je ab antiquo djelomično erodirao i pretaložio donji dio
stratigrafskog slijeda koji sadrži paleolitičke i mezolitičke nalaze. Konvolucije,
injektirane forme i ledeni klinovi ukazuju na jake krioturbacije koje su sasvim
sigurno pomaknule arheološke nalaze horizontalno i vertikalno kroz stratigrafski
slijed kasnoga pleistocena i ranoga holocena. Mikromorfologija tla dala je vrijedne
podatke o procesima taloženja vezanim za ljudsku aktivnost na nalazištu tijekom
brončanoga doba. Za ovu skupinu jedinica karakteristična su tri smeđa antropoge-
na sloja koja se izmjenjuju sa žutim geogenim sedimentima (fini riječni pijesak).
Tijekom brončanog doba špilja je u starijoj fazi najprije korištena uglavnom za
kratkotrajne domaćinske djelatnosti (tj. istovremeno korištenje za domaćinstvo i
kao staja), u kasnijim fazama brončanoga i željeznoga doba zabilježene su ciklične
sezonske stočarske aktivnosti (tijekom taloženja SJ 65), ali s obzirom na keramič-
ke i ostale nalaze, domaćinske djelatnosti nisu isključene.
Bibliografija
Boschian, G., 2006. Geoarchaeology of Pupićina Cave / Geoarheologija Pupićine peći.

U: Miracle, P.T., Forenbaher, S. (ur.), Prehistoric herders of northern Istria. The
archaeology of Pupićina Cave. Volume 1. / Pretpovijesni stočari sjeverne Istre.
Arheologija Pupićine peći. 1. svezak. Monografije i katalozi 14. Pula, Arheološki
muzej Istre, pp. 123 — 162.
Boschian, G., Fusco, F., 2007. Figuring out no–one’s land. Why was the Karst deserted in
the Late Glacial? U: Whallon, R. (ur.), Late Paleolithic Environments and Cultural
Relations around the Adriatic. BAR International Series 1716. Oxford, Archaeopress,
pp. 15 — 26.
70
Brochier, J. E., Villa, P., Giacomarra, M., 1992. Shepherds and Sediments: Geo–
ethnoarchaeology of Pastoral Sites. Journal of Anthropological Archaeology 11, 47
— 102.
Catt, J. A. (ur.), 1991. Paleopedology Manual. Quaternary International 6, 1 — 95.
Coutard, J. P., Mücher, H. J., 1983. Deformation of laminated silt loam due to repeated
freezing and thawing cycles. Earth Surface Processes and Landforms, 10 (1985), 309
— 319.
Cremaschi, M., 1990a. The Loess in Northern and Central Italy: a Loess Basin Between
the Alps and the Mediterranean Sea. U: Cremaschi M. (ur.), The Loess in Northern
and Central Italy: a Loess Basin Between the Alps and the Mediterranean Sea. Milano
C.N.R., Centro di Studio per la Stratigrafia e Petrografia delle Alpi Centrale, pp. 15
— 19.
Cremaschi, M., 1990b. Depositional and Post–depositional Processes in Rock Shelters of
Northern Italy during the Late Pleistocene: their Paleoclimatic and Paleoenvironmental
Significance. Quaternaire 1, 51 — 64.
Cremaschi, M., Rodolfi, M., 1991. Il suolo. Pedologia nelle scienze della terra e nella
valutazione del territorio. Studi superiori NIS, 101. Roma, La Nuova Italia Scientifica.
Hunt, C, Davison, J, Inglis, R., Farr, L., Reynolds, T., Simpson, D., El–Rishi, H., Barker,
G., 2010. Site formation processes in caves: The Holocene sediments of the Haua
Fteh, Cyrenaica, Libya. Journal of Archaeological Science 37, 1600 — 1611.
Jalžić, B., Božičević S.,1970–71. Pećina Zala u kanjonu Bistraca. Speleolog XVIII–XIX,
3 — 5.
Karavanić, I., Ahern J., Šošić, R., Vukosavljević, N., 2007. Pećina Zala. Hrvatski arheološki
godišnjak 3/2006, 213 — 217.
Karavanić, I., Šošić R., Ahern, J., Vukosavljević, N., 2008a. Špilja Zala. Hrvatski arheološki
godišnjak 4/2007, 238 — 239.
Karavanić, I., Šošić, R., Vukosavljević, N., Ahern, J., 2008b. Sustavna arheološka
istraživanja špilje Zale kod Tounja. Modruški zbornik 2, 31 — 35.
Miracle, P., 2007. The Late Glacial ‘Great Adriatic Plain’: ‘Garden of Eden’ or ‘No Man’s
Land’ during the Epipalaeolithic? A view from Istria (Croatia). U: Whallon, R. (ur.),
Late Paleolithic Environments and Cultural Relations around the Adriatic. BAR
International Series 1716. Oxford, Archaeopress, pp. 41 — 51.
Pavić, R., 1995. Ogulinsko–plaščanska submontana udolina. U: Cvitanović, A. (ur.),
Geografija SR Hrvatske 4. Gorska Hrvatska. Zagreb, Školska knjiga, pp.162 — 172.
Perić, M., 2007. Englesko–hrvatski enciklopedijski rječnik istraživanja i proizvodnje nafte
i plina. Zagreb, INA Industrija nafte d.d.
Poljak, J., 1935. Pećine okolice Ogulina, Velike Paklenice i Zameta. Rasprave Geološkog
Instituta Kraljevine Jugoslavije 5. Beograd.
Tišljar, J., 2004. Sedimentologija klastičnih i silicijskih taložina. Zagreb, Institut za
geološka istraživanja.
71
Van Vliet–Lanoë, B., 1976. Traces de sègrégation de glace en lentilles associèes aux sols et
phénomènes périglaciaires fossiles. Biuletyn Peyglacjalny 26, 41 — 54.
Van Vliet–Lanoë, B., 1985. Frost Effects in Soils. U: Boardman, J. (ur.), Soils and
Quaternary Landscape Evolution. London, Wiley, pp. 117 — 158.
Van Vliet–Lanoë, B., 1987. Dynamique périglaciaire actuelle et passée. Apport de l’étude
micromorphologique et de l’experimentation. Bulletin de l’Association française
pour l’étude du Quarternaire 3, 113 — 132.
Wentworth, C. K., 1922. A scale of grade and class terms for clastic sediments. The Journal
of Geology 30, 377–392.
Woodward, J. C., Goldberg, P., 2001. The Sedimentary Records in Mediterranean
Rockshelters and Caves: Archives of Environmental Change. Geoarchaeology 16/4,
327 — 354.
72
Poglavlje 4
Litički skup nalaza od lomljenog kamena
iz špilje Zale: kasni gornji paleolitik i
mezolitik
Zlatko Perhoč
Institut für Geowissenschaften, Rupprecht–Karls–Universität Heidelberg · zlatko.perhoc@web.de
Ivor Karavanić
ikaravan@ffzg.hr
Sažetak
U ovom su radu predstavljeni rezultati analize litičkog skupa nalaza iz špilje Zale
koji je otkriven tijekom sustavnih istraživanja. Litički skup nalaza pripada kasnom
gornjem paleolitiku i mezolitiku. Nekoliko artefakata pronađeno je u brončano-
dobnim slojevima, ali vjerojatno pripadaju mezolitiku. Između kasnoga gornjeg
paleolitika i mezolitika vidljive su očite i značajne razlike u tehnologiji i tipologiji
kamenih izrađevina kao i u iskorištavanju sirovine. Korištena sirovina ukazuje na
razgranatu mrežu kontakata lovaca skupljača iz Zale s bližim i daljim područ-
jima. Uočene razlike mogle bi biti rezultat promijenjene uloge Zale u sustavu
naseljavanja ili tehnološke prilagodbe na iskorištavanje sirovine lošije kvalitete
tijekom mezolitika. Tehno–tipološka obilježja litičkih skupova nalaza iz Zale po-
kazuju brojne sličnosti s kasnoglacijalnim i ranim postglacijalnim industrijama s
drugih nalazišta na istočnom Jadranu i u njegovu zaleđu. Kasnogornjopaleolitički
boravak, prema dosada raspoloživim podacima, predstavljao bi inicijalnu fazu
gornjopaleolitičkog naseljavanja jadranskog zaleđa u kojem je smještena Zala.
Ključne riječi: litički skup nalaza, kasni gornji paleolitik, mezolitik, nabava kame-
ne sirovine, pokretljivost
73
Nikola Vukosavljević, Zlatko Perhoč , Ivor Karavanić
Uvod
Tijekom sustavnih iskopavanja u špilji Zali otkriven je litički skup nalaza od lo-
mljenog kamena koji se sastoji od 1704 izrađevine ukupne težine 1742,4 g.1 Cje-
lokupni litički skup nalaza podijeljen je u 4 faze: brončano doba, mezolitik, kasni
gornji paleolitik i izvan konteksta (tablica 4.1). Ukoliko promatramo brojčanu za-
stupljenost po fazama onda najveći dio skupa nalaza pripada mezolitiku, dok je
učestalost prema težini podjednaka između mezolitika i kasnog gornjeg paleoliti-
ka. Ovi omjeri ukazuju na smanjivanje dimenzija artefakata u mezolitiku u odnosu
na kasni gornji paleolitik, s prosječnom težinom mezolitičkih artefakata od 0,7 g te
kasnogornjopaleolitičkih od 1,6 g.
Mali broj izrađevina potječe iz brončanodobnih slojeva (tablica 4.1). S obzi-
rom na to da većina (8 od 13 izrađevina) potječe iz sloja (SJ 75) koji je u direktnoj
stratigrafskoj vezi s mezolitičkim slojevima i da je tijekom iskopavanja bilo teš-
ko odrediti razliku između brončanodobnih i mezolitičkih slojeva, smatramo da
ove izrađevine vjerojatno potječu iz mezolitičkih slojeva. U prilog ovome išla bi
i korištena sirovina za proizvodnju ovih artefakata koja se podudara sa sirovinom
korištenom u mezolitiku. Jedno oruđe pronađeno u brončanodobnim slojevima ti-
pološki je određeno kao noktoliko grebalo, a takvih je nekoliko oruđa otkriveno
u mezolitičkim slojevima, što bi bio dodatni argument ovakvoj interpretaciji. Dio
artefakata pronađenih u brončanodobnim slojevima, koji nisu stratigrafski u direk-
tnom kontaktu s mezolitičkim slojevima, ostavljaju otvorenom mogućnost litičke
produkcije i tijekom brončanog doba u špilji Zali, osobito uzmemo li u obzir ko-
rištenje litičke tehnologije i tijekom brončanog doba u bližoj te daljoj okolici Zale
(npr. Forenbaher i Kaiser, 1997; Bronowicki i Masojć, 2010; Kourtessi–Philippa-
kis, 2010; Van Gijn, 2010; Forenbaher i Perhoč, 2015).
Mali je broj artefakata pronađen izvan stratigrafskog konteksta (slika 4.1) kao
rezultat urušavanja profila. Statika profila, koji se u velikoj mjeri sastoje od pjesko-
vitih sedimenata, bila je narušena djelovanjem vode i smrzavanjem što je dovelo
do spomenutog urušavanja u nekoliko navrata. Urušeni je sediment prosijan i u
njemu su pronađene spomenute izrađevine.
Za sve izrađevine koje su ≥15 mm i za one koje su <15 mm, ali su obrađene,
određena je morfotehnološka kategorija, tip sirovine, tip okorine te tip oruđa ako
1 Tijekom probnih istraživanja u špilji Zali otkriveno je 17 artefakata od lomljenog kamena (Perkić i Radović
2013) u sloju koji je kasnije na temelju radiokarbonskog rezultata (Beta–228734) pripisan kasnom gornjem
paleolitiku (Karavanić et al., 2007).
74
Litički skup nalaza od lomljenog kamena iz špilje Zale: kasni gornji paleolitik i mezolitik
Tablica 4.1. Litički skup nalaza prema broju i težini po fazama.
Faza Broj % Težina (g) %

brončano doba 13 0,8 36,6 2,1
mezolitik 1147 67,3 826,2 47,4
kasni gornji
496 29,1 806,9 46,3
paleolitik
izvan konteksta 48 2,8 72,7 4,2
Ukupno 1704 100,0 1742,4 100,0
≥15 mm <15 mm
kasni gornji paleolitik (N=496) 66,9 % 33,1 %
mezolitik (N=1147) 39,1 % 60,9 %
Slika 4.1. Odnos artefakata ≥15 mm i <15 mm.
se radi o obrađenim komadima. Artefakti koji su <15 mm samo su izbrojani i izva-

gani. Odnos artefakata većih i manjih od 15 mm po fazama vidljiv je na slici 4.1.
Podjela na sječiva i pločice bazirana je na širini. Među sječiva svrstani su arte-
fakti čija je širina veća ili jednaka 14 mm, a među pločice oni artefakti čija je širina
manja od 14 mm (slika 4.2).
Kamena sirovina: opis i porijeklo
Metode
Svakom pojedinom nalazu (≥15 mm) uobičajenim je petrografskim metodama,
makroskopski i mikrofacijalno, određena petrografska pripadnost. Opisane su se-
75
kasni gornji paleolitik

80,00 mezolitik
70,00
60,00
Dužina (mm)
50,00
40,00
30,00
20,00
10,00
,00 5,00 10,00 15,00 20,00 25,00
Širina (mm)
Slika 4.2. Dijagram dužine i širine za sva cjelovita sječiva i pločice.
kundarne značajke kamena (boja, okorina, patina, trošnost) koje dodatno upućuju
ne samo na vrstu stijene, nego i na tip izdanka s kojega potječe sirovina. Tako
određeni materijalni tipovi artefakata uspoređeni su s geološkim uzorcima stijena s
izdanaka koje smo u tu svrhu istražili (Perhoč, 2009a; 2009b). Korelacija arheološ-
kih i geoloških uzoraka temeljem koje je moguće odrediti manje ili više vjerojatne
izvore sirovine, provedena je usporedbom svih na taj način prikupljenih podataka.
Pronalaženje putova koji povezuju špilju Zalu s mogućim izvorima kamene sirovi-
ne korištene u litičkoj proizvodnji, prilog je rekonstrukciji komunikacijske mreže
njezine lovačko–skupljačke populacije.
Svi kameni nalazi izrađeni su od silicijskih stijena, većinom od metasomatskih
rožnjaka i radiolarita. Mali dio nalaza izrađen je od devitrificiranog tufa i silicifi-
ciranog glinjaka. Pri makroskopskom pregledu iz skupa su izdvojeni bijelo patini-
rani i termički izmijenjeni nalazi te svrstani u skupinu petrografski nedefiniranih
artefakata zbog nemogućnosti pobližeg određenja materijalnog tipa.
76
Materijalnom analizom litičkih artefakata iz Zale ustanovili smo sljedeće sku-

pine materijalnih tipova koje smo grupirali prema njihovu porijeklu:
a) Kupa: radiolarit, rožnjak s radiolarijama i planktonskim foraminiferama,
silicificirani glinjak s radiolarijama ili radiolarit
b) Donje Pazarište na Velebitu: silicificirani glinjak, silicificirani glinjak /
devitrificirani tuf, devitrificirani tuf
c) Istra: rožnjak s planktonskim foraminiferama
d) Debelo brdo kod Ražanca: radiolarit
e) Alto Adige, najvjerojatnije područje Lesinije: rožnjak s radiolarijama i
planktonskim foraminiferama, rožnjak s radiolarijama i spikulama spongija,
rožnjak s radiolarijama, sivi rožnjak.
Kupa: radiolarit, rožnjak s radiolarijama i planktonskim

foraminiferama, silicificirani glinjak s radiolarijama ili radiolarit
U ovoj materijalnoj skupini prevladavaju nalazi izrađeni od dobro zaobljenih valu-
tica s udarnim napuklinama na okorini nastalim od crvenkastosmeđeg radiolarita.
Radiolariti su većinom crvenkastosmeđih tonova (Dark reddish brown 10R 3/4,
Moderate brown 5YR 3/4, sve boje određene su prema Munsell Rock Color Chart
1995). Rjeđi su crvenkastosmeđi s maslinastosivom fazom (Dark reddish brown
10R 3/4, Grayish olive 10Y4/2). Te maslinastosive faze najvjerojatnije su puko-
tine zacementirane kalcedonom. Manji dio materijala ove skupine mogao bi biti
smećkasti silicificirani glinjak s radiolarijama (Moderate brown 5YR 3/4, Grayish
brown 5YR 3/2). Za sigurno razlikovanje ovih dviju stijena koje dolaze u asoci-
jaciji (Füchtbauer, 1988, 29) kao i za finije određenje njihovih varijeteta, bilo bi
potrebno više većih uzoraka za mikrofacijalnu analizu. U slučaju nalaza iz Zale,
stijene tih dvaju tipova potječu iz istog alohtonog izvora.
Okorine sačuvane na brojnim nalazima od radiolarita naročito su indikativne
za određenje tipa izdanka, pa i konkretnog izvora stijene (Perhoč i Altherr, 2011).
Zapazili smo glatke valutične okorine većinom s vrlo finim, plitkim udarnim napu-
klinama, ali i dubljim i grubljim. U nekih je smeđa okorina istog tona kao i jezgreni
dio valutice, ali ih dijeli obodna svjetlija tanka zona, što je posljedica kemijske
alteracije stijene. Nerijetko se površina okorine bojom ili nijansom jasno razlikuje
od jezgrenog dijela od kojeg je tamnija ili svjetlija, do čega dolazi pod utjecajem
kemizma okoliša u kojem je valutica sedimentirana. Okorine artefakata sa zagla-
đenim udarnim napuklinama govore o mijeni resedimentacijskih uvjeta, štoviše
o višestrukoj izmjeni transporta i sedimentiranja. Ostatci okorina malog radijusa
77
dokaz su korištenja valutica u litičkoj proizvodnji Zale (klasifikacija prema Russel

— Taylor — Pettijohn, vidjeti Müller, 1964, 17, 105, 107).
Nalazi najčešće imaju školjkasti lom tipičan za rožnjake senso lato. Zemljasti,
zrnasti, nepravilni lom zapazili smo na nalazima čiji je materijal trošan ili su izra-
đeni od glinjaka s prevagom glinovite komponente nad kvarcnom. Prema tome,
kao i prema drugim nalazima lošije tehničke kvalitete, može se zaključiti da kori-
snici Zale kamenu sirovinu nisu temeljito isprobavali na njezinu izvoru prije nego
bi ju ponijeli na stanište. Ipak, većina je analiziranih nalaza od radiolarita izrađena
od stijene dobre do vrlo dobre kvalitete. Sjaj radiolarita je voštan, malo prigušen i
gotovo redovito svjetlonepropustan i na tanjim mjestima. U homogenoj, amorfnoj
finozrnatoj osnovi, pod lupom s deseterokratnim povećanjem moguće je vidjeti
tamne submilimetarske točkice koje upućuju na fosilne ostatke planktonskih radi-
olarija. To smo potvrdili i mikroskopiranjem uzoraka na nabrusku i izbrusku.
Nalaze od maslinastosivog rožnjaka (Light olive gray 5Y 6/1) s fosilnim osta-
cima radiolarija i planktonskih foraminifera, temeljem makroskopske i mikrofaci-
jelne usporedbe sa sličnim uzorkom iz kupskog šljunka, povezujemo s tim izvo-
rom kao i radiolarite. Žućkastosmeđa patina na uzorku koji smo analizirali upućuje
na taloženje u ilovastom tlu. Rožnjak je loše tehničke kvalitete, raspucan pa je
ploha loma iverasta, a pukotine su djelomično sekundarno zacementirane. Ovaj tip
rožnjaka rijedak je među nalazima Zale, jednako kao i u šljunku Kupe.
Već pri preliminarnom pregledu litike iz Zale, s obzirom na brojne nalaze s
ostatcima valutične okorine s udarnim napuklinama i crvenkastom ili žućkasto-
smeđom patinom, mogli smo pretpostaviti da dio sirovine potječe iz šljunka neke
rijeke. Takve značajke imaju klasti s dugim ili dugovremenim transportom u vodi
visoke energije. Crvenkasta ili žućkastosmeđa patina valutične okorine vidljiva
je unatoč vrlo sličnim nijansama jezgrenog dijela valutica. Karakteristična je za
šljunak sedimentiran u okolišu bogatom željezom, u crvenici ili u ilovastom tlu.
Radi toga smo pregledali mnoge potoke i rijeke u bližoj i daljnjoj okolici Zale, ne
bismo li našli šljunak iz kojeg je brana sirovina njezinih litičkih artefakata. Pregle-
dali smo potok Bistrac koji teče podno špilje i rijeku Dobru u koju se Bistrac uli-
jeva. Osim Kupe i Mrežnice, u smjeru Like (odakle potječe sirovina jednog dijela
izrađevina iz Zale), još smo pregledali nanos Korane, Radonje i Like. Međutim,
samo u Kupi smo otkrili šljunak bogat rožnjačkim valuticama, napose radiolarit-
nim. Pregledom sprudova i terasa te rijeke od izvora u Gorskom kotaru kod Ra-
zloge, do ušća u Savu kod Siska, ustanovili smo da je valuticama koje odgovaraju
analiziranim i opisanim litičkim artefaktima iz Zale, izvorišno područje kod Ozlja
(slike 4.3 i 4.4). Naime, Kupa od izvora do Ozlja, kao i pritoke Krašićevica, Kup-
čica, Sušica i Čabranka, nosi samo karbonatne stijene i vrlo malo sitnog šljunka od
78
Slika 4.3. Sediment pjeskovite gline sa šljunkom. Kurilovac, Ozalj. Snimio: Z. Perhoč.
Slika 4.4. Valutice radiolarita u pjeskovitoj glini. Kurilovac, Ozalj. Snimio: Z. Perhoč.
79
Slika 4.5. Tok rijeke Kupe. Selce kod Karlovca. Snimio: Z. Perhoč.
žilnog kvarca. Radiolaritne valutice komponente su rastresitog sedimenta, možda

istrošenih (ili slabo vezanih) konglomerata koje smo zabilježili na obroncima brda
u Ozlju i u okolici grada, visoko iznad korita rijeke. Te ozaljske sedimente koje
čine pjeskovite gline s pretaloženim šljuncima neogena (Bukovac et al., 1984, 36)
povezujemo s aluvijem Notranjsko–Kraške regije u predalpskom području juž-
ne Slovenije te pleistocenskom erozijom i glaciofluvijalnim transportom stijena
(Meze, 1979, 123–128; usp. Vrsaljko, 2003).
Kupa od izvora kod Razloge duž cijelog Prikuplja do Ozlja nosi uglavnom
karbonatne stijene. U riječnom šljunku nizvodno od Ozlja, kao i u šljuncima terasa
Pokuplja (Jezera kod Zorkovca na Kupi), sve do Siska, praktički do utoka Kupe
u Savu, uzorkovali smo valutice od crvenkastosmeđeg radiolarita, silicificiranog
smeđeg glinjaka i, rjeđe, tamnosivih i crnih rožnjaka i vrlo rijetkoga zelenog devi-
trificiranog tufa. Zrna šljunka u koritu donjeg toka Kupe kod Lasinje i kod Siska,
znatno su manja nego kod Karlovca. Kod Desnog Sredička blizu Lasinje, potok
Kremenjača donosi u Kupu angularne i subangularne krhotine tamnosivog, crnog,
zelenkastosivog i rjeđe crvenkastosmeđeg radiolarita s područja istoimenog brda.
Taj radiolarit potječe iz banijskog izdanka ofiolitskog kompleksa (Velić i Vlaho-
80
Slika 4.6. Valutice radiolarita u šljunku Kupe. Selce kod Karlovca. Snimio: Z. Perhoč.
vić, 2009, 59). Šljunak koji nosi Kremenjača, ali i kupski šljunak nizvodno od
toga mjesta, nerijetko je crno patiniran manganom. Artefakte takvih značajki ni-
smo našli u litici Zale. Stoga možemo zaključiti da je populacija Zale radiolaritne
valutice brala na sprudovima i terasama Kupe na prostoru između Ozlja i Karlovca
(slike 4.5 i 4.6). Taj važan i lako dostupan izvor kamene sirovine u njihovoj litičkoj
proizvodnji od špilje je udaljen oko 30 km.
Donje Pazarište na Velebitu: silicificirani glinjak, devitrificirani tuf,

silicificirani glinjak / devitrificirani tuf
Ovu skupinu čine nalazi izrađeni od zelenih i ljubičastih homogenih, tvrdih stijena
školjkastoga loma, svjetlonepropusnih i voštanog sjaja. Boje variraju od zelenih
raznog stupnja zasićenja, preko zagasitih zelenkastih nijansi (Grayish green 10GY
5/2, Olive gray 5Y 3/2, Dasky green 5G 3/2) s blagim difuznim prijelazom u tamnu
ljubičastu fazu (Very dasky purple 5RP 2/2_Grayish olive 10Y 4/2) do tamnolju-
bičastih (Very dasky purple 5RP 2/2). Na nekim je nalazima vidljiva subangularna
forma zrna i kora trošenja (patina) koja upućuje na kratkotrajan transport krhoti-
81
Slika 4.7. Potok Popovača. Donje Pazarište, Lika. Snimio: Z. Perhoč.
82
Slika 4.8. Suho korito bujičnjaka Tisovac. Donje Pazarište, Lika. Snimio: Z. Perhoč.
na erodiranih iz matičnih stijena i sedimentiranih u okolišu u kojem su izložene

trošenju. U vodenoj struji kratkog toka, fragmenti stijena tijekom transporta očito
nisu ni približno dosegli uobičajenu zaobljenost i sferičnost valutica i to je pored
petrografske sličnosti dodatan pokazatelj veze artefakata iz Zale i sirovine vjero-
jatnog izvora.
Prema makroskopskim i mikrofacijelnim značajkama, sirovine ove skupine
nalaza su silicificirani glinjaci i devitrificirani tufovi. To su silicijske stijene nastale
dijagenezom litificiranog vulkanskog pepela ili silicificiranjem stijene nastale od
gline. Mikroskopskim pregledom nekoliko uzoraka utvrđena je potpuno amorfna,
kriptokristalna osnova s tek pokojim uklopkom, vjerojatno ostatkom vulkanskoga
stakla ili nekim drugim mineralnim uklopkom. Preliminarnom usporedbom ke-
mijskog sastava uzorka iz Popovače i nalaza iz Zale s pomoću rasterelektronskog
mikroskopa, dodatno smo potvrdili našu tvrdnju o porijeklu sirovine.
Jedini nama do sada poznati (alohtoni) izdanak silicificiranih glinjaka i devitri-
ficiranih tufova u relativnoj blizini Zale nalazi se u podnožju sjeveroistočnog Vele-
bita kod Donjeg Pazarišta u Lici (cca. 75 km od Zale) i to u nanosu i okolici potoka
Popovača (slika 4.7). Prateći tok potoka Popovača nekoliko kilometara uzvodno,
83
nismo uspjeli naći autohtono ležište tih stijena. U polju Donjeg Pazarišta ispreple-
teni su potoci Popovača, Tisovac (slika 4.8), Pazarišnica i još nekoliko bezimenih
tokova čiji nanosi i usjeci korita u tlo otkrivaju naslage kršja, među ostalima, si-
licificiranih glinjaka, devitrificiranih tufova, radiolarijskih rožnjaka i radiolarita
raznog stupnja trošnosti i tehničke kvalitete. Ti litološki heterogeni kvartarni kla-
stični sedimenti nastali su u taložnom okolišu obilježenom vulkanskom aktivnošću
(Sokač et al., 1974; 1976, 12, 29). Navedenih stijena ima i drugdje na Velebitu, no
njihove je izdanke zbog teško prohodnog terena, debelog sloja tla i vegetacijskog
pokrova vrlo teško otkriti (usmeno priopćenje geologa Tonćija Grgasovića).
Napominjemo da smo valutice i subangularne krhotine od zelenih stijena za-
pazili i u šljunku Kupe na Jezerima (šljunčarama) kod Zorkovca na Kupi, no one
su toliko rijetke i sitne da je Velebit daleko vjerojatniji izvor stijena tipa pietra
verde od kojih je izrađen dio artefakata iz Zale.
Istra: rožnjak s planktonskim foraminiferama

Radi se o rožnjaku vrlo svijetle sive, gotovo bijele nodularne okorine (Very light
gray N8) i sivog jezgrenog dijela (Medium gray N5) bez sjaja i sasvim svjetlone-
propusnog. Lom je školjkast, ali je površina loma zrnata, zemljasta, po čemu se i
na malom uzorku može utvrditi da se ne radi o sirovini dobre tehničke kvalitete.
U homogenoj, amorfnoj osnovi pod mikroskopom vidljivi su rijetki fosilni ostatci
planktonskih foraminifera.
Oslanjajući se na geološke izvore, pretpostavljamo da bi ova skupina nalaza
iz Zale mogla biti izrađena od rožnjaka iz Istre. To su rožnjaci koji se pojavljuju u
tankopločastim vapnencima kredne starosti kojih ima na području između Glavana
i Pazina (Polšak i Šikić, 1973, 21). Okorina na analiziranom uzorku debljine je oko
4 mm, a pohabana površina govori da je nodula ili krhotina nodule prošla izvjestan
transport. Prema tome, sirovina nije kopana iz stijene, niti je rožnjak nabavljan
lomljenjem stršećih nodula iz stijene domaćina.
Debelo brdo kod Ražanca: radiolarit

Ovaj skup čine nalazi izrađeni od valutica nastalih od radiolaritnih stijena, kao i
prethodno opisani nalazi materijalne skupine koji su izrađeni od valutica radiola-
rita iz šljunka Kupe. Međutim, ovu je sirovinu moguće već makroskopski jasno
razlikovati od prethodne i korelirati ju s geološkim uzorcima s pretpostavljenog
izdanka.
84
Vododerina u crveničkom sedimentu sa šljunkom. Debelo brdo kod Radovina,

Slika 4.9.
Ravni kotari (strelica upućuje na detalj prikazan na slici 10). Snimio: Z. Perhoč.
85
Slika 4.10. Detalj slike 9. Snimio: Z. Perhoč.
86
Prema okorini nekih nalaza ustanovili smo zaobljenost krhotina ili valutica u
rasponu od poluuglatih, preko poluzaobljenih, do dobro zaobljenih. Na okorini ne-
kih nalaza udarne napukline vidljive su uglavnom na slabo zaobljenim rubovima,
što je znak da je kao sirovina korištena poluuglata krhotina ili poluzaobljena valu-
tica. Dobru zaobljenost valutica možemo prepoznati i na nalazima s malo očuvane
okorine, ako je njezina površina ravnomjerno obilježena udarnim napuklinama.
Nalazi s udarnim napuklinama na okorini većeg radijusa zaobljenja pokazuju ili
upućuju na to da su za sirovinu, pored valutica, brani i oblutci. Okorina se žućka-
stosmeđom bojom (Moderate yellowish brown 10 YR 5/4) jasno razlikuje od jez-
grenog dijela valutice. Ta željezovita patina prodire u okorinu do nekoliko milime-
tara dubine. Površine okorina nekih nalaza, najčešće onih subangularnih krhotina,
imaju visok, polirani sjaj. Lom je za silicijske stijene uobičajen, školjkast, a sjaj
voštan. Tehnička je kvaliteta osrednja do dobra. Prema neravnim oblicima ploha
loma, pretpostavljamo da je ciljano, usmjereno lomljenje sirovine u željenu formu
bilo otežano uglavnom malim dimenzijama sirovine i raspucalim kamenom valuti-
ca i oblutaka. Od takve je sirovine moguće izrađivati samo alatke manje zahtjevnih
formi (usp. Vujević, 2009).
Boja ovih radiolarita teško je odrediva Munsellovim standardiziranim uzorci-
ma. Prevladava plavičasta s vrlo finim nijansama. Karakteristični su difuzni prelazi
u sive i zelenkaste, ali ima i nalaza s dominantnom crnom bojom (Dasky blue
5PB 3/2, Greenish gray 5GY 6/1, Olive gray 5Y 4/1, Moderate olive brown 5Y
4/4). Pod lupom s deseterokratnim ili dvadeseterokratnim povećanjem moguće je
na glatkom lomu vidjeti staklaste, crnkaste submilimetarske točkice. To su fosilni
ostaci radiolarija. U mikroskopskom je izbrusku u kriptokristalnom matriksu vid-
ljiva vrlo gusta struktura radiolarija prosječnog dijametra od 0,2 mm. Fosili radi-
olarija ispunjeni su sferulitnim kalcedonom. Ostaje otvoreno pitanje, jesu li nalazi
na kojima pod lupom nisu vidljivi fosili radiolarija možda izrađeni od devitrifici-
ranog tufa. To je moguće provjeriti temeljitijim mikrofacijalnim pregledom više
nalaza iz Zale i geoloških uzoraka s pretpostavljenog izvora (istraživanje u tijeku).
Jezgreni dio krhotina, valutica i oblutaka od kojih su izrađeni nalazi ove sku-
pine odlikuje se bojom i građom kakvu do sada nismo zabilježili ni na jednom od
istraženih autohtonih i alohtonih izdanaka radiolarita u ovoj i susjednim regijama u
Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini (istraživanje u tijeku), osim na položaju Debelo
brdo u Ravnim kotarima južno od Ražanca (slike 4.9 i 4.10). Jezgreni dio valu-
tica od kojih su izrađeni artefakti ove materijalne skupine, većinom je homogen,
amorfan. No, u nekih smo zabilježili vrlo finu laminarnu građu izraženu ritmičkim
izmjenama uklopaka u nijansama osnovne boje.
87
Kao jedinstven primjer potvrde porijekla dijela sirovine artefakata iz Zale,

ističemo tri nalaza: površinski nalaz valutice odlomljene kalote i oruđa koje smo
našli u neposrednoj međusobnoj blizini na položaju Debelo brdo kod Ražanca i s
njima materijalno koreliran odbojak iz Zale (slika 4.11). Debelo brdo jedno je od
srednjopaleolitičkih nalazišta na otvorenom iz grupe Ražanac u Ravnim kotarima
(Vujević, 2009). Oruđe s Debelog brda koje ovdje analiziramo površinski je nalaz
pa ne otvaramo diskusiju o kulturološkoj pripadnosti tog artefakta, s obzirom na
to da su na tom položaju osim srednjopaleolitičkih nalaza, ustanovljeni i gornjopa-
leolitički pa i mlađi (Vujević, 2007, 97), nego se ograničavamo na temu porijekla
sirovine artefakata iz Zale. Kamen sva tri nalaza je plavičaste boje s izmjenama
sivih i tamnijih plavičastocrnih lamina. Debelobrdska valutica dobro je zaoblje-
na, s okorinom posutom udarnim napuklinama i mjestimice vrlo blago patinirana
željeznim oksidom, dok je okorina artefakta iz Zale glatke, žućkastosmeđe pa-
tinirane površine. Na sva tri nalaza željezovita je patina prodrla u fine pukotine
kamena što osnovnoj plavičastoj boji daje novu nijansu. Crne submilimetarske
točkice vidljive pod lupom upućuju na radiolarije. Mikroskopski izbrusci potvrđu-
ju ostatke radiolarija, štoviše pokazuju istu gustu strukturu rekristaliziranih fosila
u kriptokristalastom matriksu s brojnim uklopcima. Debelobrdski nalazi i nalaz
iz Zale jednakih su makroskopskih i mikrofacijelnih karakteristika stijene kakvu
smo dosad zabilježili samo na području Radovina.To su valutice i oblutci radiola-
rita više varijeteta iz eocenskih konglomerata koji se pojavljuju na širem područja
Radovina (Babić i Zupanič, 1998.). Erodirane valutice i oblutke danas nalazimo
pomiješane u tlima na području južno od Velebitskog kanala i Novigradskog mora,
najviše u crvenici, nerijetko u naplavinama vododerina.
Valutice radiolarita i drugih silicijskih stijena u šljuncima Kupe i šljunak u
crvenici i konglomeratima Debelog brda, posebni su primjeri izdanka klastičnih
stijena i nisu usporedivi sa šljuncima iz Neretve, Une, Bosne, Krivaje, Gostovića,
Save, niti sa šljuncima radiolarita s obala Crnogorskog primorja (šljunke navede-
nih rijeka i obala analizirali smo s aspekta nabave sirovine u prapovijesnoj litičkoj
proizvodnji) (Perhoč i Altherr, 2011, 8, 10). Razlika kupskih i debelobrdskih va-
lutica od ostalih iz navedenih izvora je u stupnju zaobljenosti zrna, zatim u formi,
izraženosti udarnih napuklina i njihovoj poziciji na krhotinama i valuticama ovi-
sno o njihovoj formi, kao i specifična patina. Unatoč visokoj energiji vode Bosne u
gornjem toku, a Neretve sve do Metkovića, u šljuncima tih rijeka ne nalazimo vrlo
dobro zaobljene valutice od silicijskih stijena, niti izražene udarne napukline. Ove
karakteristične razlike daleko je lakše uočiti na uzorcima nego, opisati i u tome je
jedna od vrijednosti komparativne zbirke na koju se oslanjamo u našim analizama
(Geoarheološka litoteka Perhoč).
88
Slika 4.11. Radiolarit s Debelog brda. Gore lijevo: odbojak iz Zale. Dolje lijevo: oruđe
s Debelog brda. Desno: valutica odlomljene kalote s Debelog brda.
Alto Adige, najvjerojatnije područje Lesinije: rožnjak s radiolarijama

i planktonskim foraminiferama, rožnjak s radiolarijama i spikulama
spongija, rožnjak s radiolarijama, sivi rožnjak
U ovoj skupini imamo rožnjake s tri varijeteta boja i to sivkaste, crvenkaste i crne.
Potječu s područja talijanskog južnog Tirola, najvjerojatnije iz Lesinije koja je
posebno bogata rožnjacima (Barfield, 1995).
Široki je spektar sivog varijeteta s manje ili više primjesa vrlo blijedih žuć-
kastih i smećkastih tonova (Medium gray N5, Medium light gray N6, Medium
dark gray N4, Yellowish gray 5Y 8/1, Pale yellowish brown 10YR 6/2, Grayish
orange 10YR 7/4, Very pale orange 10YR 8/2). Na pojedinim nalazima zapazili
smo hrapavu nodularnu bjeličastu ili svijetlosivu okorinu koja je sekundarno blije-
89
do žućkastosmeđe patinirana. Hrapavost nodule pokazuje da rožnjak nije prolazio

nikakav vodeni transport do mjesta gdje je ubran. Potječe li sirovina tih artefakata
s paraautohtonog izdanka ili autohtonog, ne možemo znati jer se radi o malom
uzorku nalaza. U jezgrenom svjetlopropusnom dijelu nodule voštanog sjaja, ističu
se neprozirne svijetlosive nepravilne mrlje. Submilimetarske bijele točkice koje su
vidljive i bez lupe, temeljem sličnih primjera tumačimo kao mikrofosile. Mikro-
skopiranjem izbruska uzorka u kriptokristalnom kvarcu matriksu otkrivamo slabo
očuvane igličaste fosile spikula spongija i radiolarija promjera do 0,2 mm izgrađe-
nih od sferulitnog kalcedona.
Crvenkasti rožnjaci iz vapnenaca tipa scaglia rossa bojom variraju u nekoliko
nijansi (Moderate reddish orange 10R 6/6, Dasky red 5R 3/4, Pale reddish brown
10R 5/4). To su rožnjaci homogene osnove sa submilimetarskim bjeličastim uklop-
cima koji odaju fosilne ostatke radiolarija i planktonskih foraminifera, što smo
potvrdili mikroskopskim pregledom izbruska uzorka.
Naoko crni nodularni rožnjaci (Black N1) zapravo su tamnosmeđi i tamno-
zelenkasto–sivi što je vidljivo samo na vrlo tankom svjetlopropusnom rubu. Pod
mikroskopom su u matriksu vidljivi fosili radiolarija i planktonskih foraminifera.
Ležišta crvenkastih (slika 4.12), sivkastosmeđih (slika 4.13) i crnih rožnjaka
(slika 4.14) sa spikulama spongija, planktonskim foraminiferama i radiolarijama
koja smo obišli, jer su geografski najbliži Zali, nalaze se na talijanskom području
južnoga Tirola s najobilnijim izdancima na Monti Lessini (Barfield, 1995).
Nalazi izrađeni od crvenkastih rožnjaka ne pružaju baš mnogo podataka o tipu
izdanka s kojega potječu. Ipak, valutična okorina s udarnim napuklinama koje smo
zapazili na malobrojnim nalazima, govore o tome da sirovina vjerojatno potječe iz
nanosa bujica koje krhotine i cijele nodule rožnjaka erodirane iz matičnih vapne-
naca tipa scaglia rossa i scaglia bianca (Barfield, 1995, 439) s Alpa i Dolomita
transportiraju u južne doline provincije Trentino u regiji Trentino–Alto Adige. Ta-
kve smo rožnjake zapazili u nanosu rijeke Adige kod Zevia, južno od Verone (slike
4.15 i 4.16). Ostaje otvoreno do kojeg dijela toka je rijeka Adige u vremenima
korištenja špilje Zale nosila valutice rožnjaka, tj. na kojem je Zali najbližem mjestu
bilo moguće brati te crvenkaste rožnjake.
Lesinija je jedno od talijanskih područja bogato izvorima rožnjaka korištenih
u opskrbi kamenom sirovinom za proizvodnju oruđa u prapovijesti (Bietti et al.,
2004). Tu rožnjaci dolaze u vapnencima tipa biancone i scaglia rossa veneta (Bo-
sellini et al., 1967, 17, 18) koji, unatoč bogatom pokrovu tla i vegetacije, često
izdanjuju i lako su dostupni. Erodirani rožnjaci dospijevaju u brojne bujičnjake
koji ih sa siparskom masom transportiraju u dolinu. Udio i tip rožnjaka u klastima
bujičnjaka, kao i položaj njihova taloženja ovisi o hidrogeološkim čimbenicima
90
Slika 4.12. Nodule crvenkastih rožnjaka u vapnencu. Malga San Giorgio, Veneto, Italija.
Snimio: Z. Perhoč.
Slika 4.13. Nodule sivkastosmeđih rožnjaka u vapnencu. Conca dei Parpari, Veneto, Italija
Snimio: Z. Perhoč.
91
Slika 4.14. Nodula crnog rožnjaka u vapnencu. Cerro Veronese, Veneto, Italija.
Snimio: Z. Perhoč.
92
Slika 4.15. Tok rijeke Adige. Zevio, Veneto, Italija. Snimio: Z. Perhoč.
93
Slika 4.16. Rožnjaci u šljunku rijeke Adige. Zevio, regija Veneto, Italija. Snimio: Z. Perhoč.
94
te stijenama u sabirnom području bujičnjaka. Zato i jest moguće da na relativno

malom području jedni bujičnjaci nose ogromnu količinu rožnjaka do samog pod-
nožja Mt. Lessini (primjerice bujičnjak Squaranto kod Mizzole), dok u nanosu
drugih u neposrednoj blizini nema gotovo ni jednog rožnjaka (primjerice bujičnjak
Illasi kod Bernardi) ili relativno malo (primjerice bujičnjak Progno kod Mezza-
ne di Sotto i rječica Alpone kod Monteforte kod dÁlpone). Napominjemo da na
Alpsko–Venetskoj margini, na prostoru istočno od Monti Lessini, od srednjeg toka
Adige do Soče, više rijeka nosi crne i crvenkaste rožnjake. Dok su rijeke i vrlo
široki potoci Brenta, Avisio i Meduna sasvim bez rožnjačkog šljunka, a Piave,
Tegorzio, Togliamento i Torre ga nose u neznatnim, arheološki irelevantnim ko-
ličinama, u šljuncima rijeka Cismón i Stizzón zabilježili smo poveći udio crnih i
sivih, smećkastih i crvenkastih rožnjaka vrlo dobre kvalitete. Preciznija korelacija
geoloških izvora i arheoloških nalaza bit će moguća nakon mikrofacijalne analize.
Navedeni sekundarni izdanci, sipari i aluviji, važan su izvori silicijskih stijena svih
vrsta i treba ih ozbiljno uzeti u obzir u rekonstrukciji nabave sirovine.
Kasnogornjopaleolitički skup nalaza
Tehno–tipološka obilježja
Litički skup nalaza koji pripada gornjem paleolitiku čini 496 izrađevina, od kojih
je 332 obrađeno detaljno, a ostatak predstavlja sitnež (<15 mm). U litičkom skupu
nalaza dominiraju odbojci. Pločice i sječiva čine gotovo četvrtinu litičkog skupa
nalaza. Relativna učestalost ostalih morfotehnoloških kategorija vidljiva je u ta-
blici 4.2.
Od 11 pronađenih jezgara 7 je cjelovitih, a 4 su fragmenti jezgara (slika 4.17:
5–7, 10). Podatci o dužini i težini cjelovitih jezgara dani su u tablici 4.3. Većina
cjelovitih jezgara ima jednu udarnu plohu (6 komada) uz prisutnost jednog pri-
mjerka bipolarne jezgre. Jezgre za pločice su najbrojnije (4 komada), slijede kom-
binirane jezgre s negativima (tragovima) odbojaka i pločica (2 komada) te jedna
jezgra za odbojke. Jezgre za sječiva nisu pronađene, iako prisutnost prebačenih
sječiva (slika 4.18: 5), osim na pogreške pri proizvodnji, može ukazivati na proiz-
vodnju sječiva in situ.
Pronađeno je ukupno 30 oruđa među kojima su zabilježeni sljedeći tipovi:
noktoliko grebalo, grebalo na odbojku, pločica s hrptom, odbojak s hrptom, struga-
95
Tablica 4.2. Kasnogornjopaleolitički i mezolitički skupovi nalaza. Prvotnim odbojcima

je dorzalna strana potpuno prekrivena okorinom, a drugotnim djelomično. Isti su
kriteriji za sječiva i pločice. Sitnež je isključena.
Kasni gornji paleolitik Mezolitik
N % N %
Prvotni odbojci 0 0 4 0,9
Drugotni odbojci 33 9,9 60 13,4
Odbojci 135 40,7 221 49,3
Drugotna sječiva 3 0,9 0 0
Sječiva 13 3,9 1 0,2
Drugotne pločice 3 0,9 3 0,7
Pločice 67 20,2 22 4,9
Dotj. odbojci jezgre 4 1,2 1 0,2
Iveri dubila 3 0,9 1 0,2
Jezgre 11 3,3 25 5,6
Krhotine 30 9,0 92 20,5
Neodredivo 0 0 3 0,7
Oruđa 30 9,0 15 3,3
Ukupno 332 100,0 448 100,0
Tablica 4.3. Statistički podatci za sve cjelovite jezgre (N=7)

–
x sd min max
Dužina (mm) 27,38 8,99 18,59 44,52
Težina (g) 10,05 16,92 1,16 47,98
lo, dubilo, komad s obradom te ulomak s obradom koji nije bilo moguće preciznije
tipološki odrediti (slike 4.17 i 4.18).
Najbrojnije su pločice s hrptom, zatim komadi s obradom te grebala, a ostali
tipovi zastupljeni su s 1 — 2 primjerka. Više od polovice oruđa izrađeno je na plo-
čicama i sječivima (tablica 4.4).
Iskorištavanje sirovine
Tijekom kasnoga gornjeg paleolitika korišten je široki repertoar sirovine za izradu
kamenih artefakata. U tablici 4.5 navedeni su tipovi korištene sirovine, porijeklo
sirovine, udaljenost ležišta sirovine od špilje Zale te relativna učestalost (brojčana)
96
Slika 4.17. Odabrane izrađevine od lomljenog kamena. 1 – 4: grebala na

odbojcima, 5 – 7: jezgre za pločice, 8 – 9: noktolika grebala, 10: jezgra
za odbojke. Mjerilo je u centimetrima. Crtež: Martina Rončević.
97
Odabrane izrađevine od lomljenog kamena. 1, 2: sječiva, 3, 4, 7:

Slika 4.18.
obrađena sječiva, 5: prebačeno sječivo, 6: obrađena pločica, 8: dubilo,
9 – 14: pločice s hrptom. Mjerilo je u centimetrima. Crtež: Martina Rončević.
98
Tablica 4.4. Brojčana učestalost tipova oruđa i prvotnih oblika na kojima su oruđa
izrađena za kasni gornji paleolitik i mezolitik
Tipovi oruđa odbojak sječivo pločica odbojak sječivo pločica
noktoliko grebalo 2 4
grebalo na odbojku 3
dvostruko grebalo 1
pločica s hrptom 10 1
odbojak s hrptom 1 1
strugalo 2 1
dubilo 1
komad s obradom 4 3 2 4 1
udubak 1
ulomak s obradom 1 2
Ukupno 14 4 12 13 1 1
u kasnom gornjem paleolitiku i mezolitiku. Tijekom kasnoga gornjeg paleolitika

najbrojnija je sirovina rožnjak s radiolarijama i spikulama spongija iz Alto Adigea,
nakon koje slijedi silicificirani glinjak / devitrificirani tuf s Velebita, zatim rožnjak
s radiolarijama iz Alto Adigea i radiolarit s Debelog brda. Ostale sirovine imaju
učestalost manju od 4%.
Korištena je sirovina iz različitih krajeva, kako iz bližih tako i iz daljih, s tim
da više od 60% sirovine potječe iz područja koja su udaljena više od 100 km od
Zale. Ostatak otpada na sirovinu regionalnog porijekla.
Mezolitički skup nalaza
Tehno–tipološka obilježja
Mezolitički skup nalaza čini 1147 izrađevina (tablice 4.1 i 4.2; slika 4.1) od kojih
je 448 većih od 15 mm i one su detaljno obrađene. Odbojci dominiraju u litičkom
skupu nalaza, a nakon njih izuzetno veliku učestalost imaju krhotine. Tehnički
komadi (odbojak od dotjerivanja jezgre i iver dubila) i sječiva prisutni su u skupu
nalaza s po jednim primjerkom. Relativna učestalost jezgara kao i oruđa manja je
nego u kasnom gornjem paleolitiku (tablica 4.2).
99
Tablica 4.5. Sirovine korištene tijekom kasnoga gornjeg paleolitika i mezolitika,

njihovo porijeklo, okvirna udaljenost od špilje Zale i relativna učestalost (brojčana).
Upitnik označuje moguće porijeklo sirovine, ali još uvijek nepotvrđeno.
Udaljenost Kasni gornji
Mezolitik
Sirovina Porijeklo od Zale paleolitk %
% (448)
(km) (332)
Kupa između
radiolarit cca. 30 3,3 32,4
Ozlja i Karlovca
rožnjak s radiolarijama i Kupa između
cca. 30 0,3 2,5
planktonskim foraminiferama Ozlja i Karlovca
silicificirani glinjak s Kupa između
cca. 30 0,0 6,0
radiolarijama / radiolarit Ozlja i Karlovca
Donje Pazarište,
silicificirani glinjak cca. 75 2,1 0,7
sjeverni Velebit
silicificirani glinjak / Donje Pazarište,
cca. 75 22,9 1,8
devitrificirani tuf sjeverni Velebit
Donje Pazarište,
devitrificirani tuf cca. 75 0,3 0,7
sjeverni Velebit
rožnjak s planktonskim
Istra(?) cca. 100 0,6 0,4
foraminiferama
Debelo brdo kod
radiolarit cca. 115 10,8 25,0
Ražanca
rožnjak s radiolarijama i
Alto Adige cca. 300 17,5 4,0
planktonskim foraminiferama
rožnjak s radiolarijama i
Alto Adige cca. 300 30,7 0,9
spikulama spongija
rožnjak s radiolarijama Alto Adige cca. 300 3,9 0,2
rožnjak sivi Alto Adige cca. 300 0,0 0,2
petrografski nedefinirano 7,5 25,2
100,0 100,0
Od 25 pronađenih jezgara 19 je cjelovitih, a 6 su fragmenti jezgara (slika 4.19:

9–14).
Statistički podaci o dužini i težini cjelovitih jezgara prikazani su u tablici 4.6.
Među cjelovitim jezgrama najviše je bipolarnih jezgara (8 komada), nakon
kojih slijede jezgre s jednom udarnom plohom (7 komada), dok su jezgre s više
udarnih ploha i jezgre–krhotine prisutne s po dva primjerka svaka. Jedna bipolarna
jezgra u ranijoj fazi redukcije bila je jezgra s jednom udarnom plohom. Od većine
jezgara proizvođeni su odbojci (16 komada) dok su na tri jezgre zabilježeni nega-
tivi pločica.
U mezolitičkim slojevima pronađeno je 15 oruđa, među kojima su najbrojniji
komadi s obradom i noktolika grebala, a ostali tipovi prisutni su s po jednim pri-
100
Slika 4.19. 1
– 4: noktolika grebala, 5: dvostruko grebalo, 6: pločica s hrptom, 7: sječivo,
8: pločica, 9: mikrojezgra za pločice, 10, 12: jezgre za odbojke, 11: jezgra za pločice,
13–14: bipolarne jezgre. Mjerilo je u centimetrima.Crtež: Martina Rončević.
101
Tablica 4.6. Statistički podatci za sve cjelovite jezgre (N=19)

–
x sd min max
Dužina (mm) 24,75 5,51 13,61 35,19
Težina (g) 5,85 5,99 1,02 26,85
mjerkom (tablica 4.4; slika 4.19: 1 — 6). Gotovo sva oruđa izrađena su na odboj-
cima.
Iskorištavanje sirovine
Litička tehnologija tijekom mezolitika bazirana je na gotovo istim sirovinama koje
su korištene i u kasnom gornjem paleolitiku (tablica 4.5), s tim da se relativna uče-
stalost sirovine u mezolitiku razlikuje od kasnoga gornjeg paleolitika. Najbronija
je mezolitička sirovina radiolarit koji potječe iz Kupe između Ozlja i Karlovca, te
radiolarit s Debelog brda. Veliki dio litičkog skupa nalaza otpada na sirovinu koja
je petrografski nedefinirana. Znatno veći udio petrografski nedefinirane sirovine u
mezolitiku može se barem dijelom pripisati znatnom udjelu termički izmijenjenih
izrađevina u ovoj kategoriji (40,7% izrađevina u petrografski nedefiniranoj katego-
riji u mezolitiku otpada na termički izmijenjene komade nasuprot 8,7% u kasnom
gornjem paleolitiku). Veliki udio termički izmijenjenih komada u mezolitiku nije
iznenađujući s obzirom na otkriveno mezolitičko vatrište (vidjeti Šošić Klindžić
et al., ovaj svezak) u čijoj su neposrednoj blizini nađene brojne izrađevine. Ostale
kategorije sirovine imaju znatno manju relativnu učestalost (tablica 4.5). Najveći
dio sirovine u mezolitiku regionalnog je porijekla, dok je sirovina iz udaljenijih
krajeva manje zastupljena.
Rasprava
Usporedba kasnogornjopaleolitičke i mezolitičke industrije pokazuje određene

sličnosti, ali i nekoliko vrlo izraženih razlika između te dvije faze (tablica 4.2).
Struktura litičkih skupova nalaza pokazuje da su u obje faze artefakti izrađivani u
samoj špilji. Mali litički skupovi nalaza (brojčano i težinski) sugeriraju kratkotraj-
ne boravke u obje faze. U oba skupa nalaza dominiraju odbojci.
Jedna vrlo upadljiva razlika jest znatno veća relativna učestalost sječiva i plo-
čica u gornjopaleolitičkim slojevima od one u mezolitičkim slojevima. U mezoli-
102
Tablica 4.7. Raspon dužina cjelovitih sječiva, najveća dužina jezgara i prisutnost
prebačenih sječiva u pojedinim kategorijama sirovine
(DB=Debelo brdo, AA=Alto Adige, DP=Donje Pazarište)
rožnjak s rožnjak s silicificirani
rožnjak s
radiolarit radiolarijama i radiolarijama silicificirani glinjak/
radiolarijama
(DB) planktonskim i spikulama glinjak (DP) devitrificirani
(AA)
foraminiferama (AA) spongija (AA) tuf (DP)
sječiva (raspon
dužine min–max 31,9–46,2 65,6 52,6 50,9 70,3 39–76,3
u mm)
jezgre (najveća
18,6 – fragmentirana 24,6 – 44,5
dužina u mm)
prebačeno
da – – – da –
sječivo
tiku nedostaju velika sječiva koja su prisutna u kasnom gornjem paleolitiku. Sva
gornjopaleolitička sječiva izrađena su od sirovine koja je dopremljena iz udaljenih
krajeva (tablica 4.7; za udaljenosti vidjeti tablicu 4.5). Nedostatak jezgara za sje-
čiva mogao bi biti dobar indikator dopremanja sječiva u Zalu, ali zbog dinamike
redukcijskog procesa, ne možemo isključiti mogućnost da su neke od pronađenih
jezgara mogle biti jezgre za sječiva u ranijim fazama redukcijskog procesa. Na
temelju prisutnosti triju prebačenih sječiva od radiolarita (DB) i silicificiranog gli-
njaka možemo pretpostaviti proizvodnju sječiva in situ od ovih kategorija sirovine.
Pogledamo li dimenzije jezgara i sječiva u pojedinim kategorijama sirovine (tabli-
ca 4.7) upadljive su znatno manje dimenzije jezgara, što može biti još jedan dobar
argument za proizvodnju sječiva izvan nalazišta i njihovo dopremanje u Zalu.
Vrlo je izražena razlika u relativnoj učestalosti krhotina koje su višestruko
zastupljenije u mezolitiku. Jezgre su brojnije u mezolitiku. Jezgre su u obje faze
vrlo reducirane. Visoka relativna učestalost krhotina i jezgara može s jedne stra-
ne sugerirati intenzivniju proizvodnju, a s druge strane korištenje sirovine lošijih
litomehaničkih svojstava. Znatan udio mezolitičke sirovine potječe iz glacio–flu-
vijalnih nanosa, a prikupljen je u Kupi, a mehaničke sile u takvom okolišu mogu
dovesti do nepravilnosti u sirovini (Verpoorte, 1997) i umanjiti kvalitetu lomljenja
sirovine (slika 4.20).
Udio oruđa veći je u kasnogornjopaleolitičkom skupu nalaza od onoga u me-
zolitičkom. Između dvaju razdoblja vidljiva je jasna razlika u selekciji prvotnih
oblika (slika 4.21), s dominacijom pločica i sječiva u kasnom gornjem paleolitiku,
a odbojaka u mezolitiku. U kasnom gornjem paleolitiku među oruđima značajna
komponenta pripada pločicama s hrptom koje čine cca. 30% svih oruđa, dok su u
mezolitiku prisutne sa samo jednim primjerkom. U obje faze su brojna transforma-
103
nodularna okorina valutična okorina
kasni gornji paleolitik (48) 60,4 39,6
mezolitik (102) 7,8 92,2
Slika 4.20. Relativna

učestalost nodularnog i valutičnog tipa okorine
među izrađevinama s okorinom.
cijska oruđa, s tim da je u kasnom gornjem paleolitiku znatno izraženija lovačka

komponenta koju sugeriraju pločice s hrptom koje su mogle biti korištene kao dio
kompozitnih oružja za lov (e.g. Taylor, 2012), ali ne možemo isključiti mogućnost
njihova korištenja na različite načine i u različitim aktivnostima koje ne uključuju
lov (npr. bušenje, rezanje) (Taller et al., 2012). Prisutnost velikog broja ribljih ko-
stiju u mezolitičkim slojevima (Karavanić et al., 2009; 2010) mogla bi ukazivati
na određene promjene u strategijama preživljavanja koje su onda mogle utjecati
na strukturu litičkog skupa nalaza na način da pločice s hrptom tijekom mezolitika
nisu više bile toliko važne zbog smanjenog udjela lova u strategijama preživljava-
nja, a povećanog udjela ribolova. Ovakva interpretacija ostaje u sferi spekulacije
dok ne dobijemo rezultate analize pronađene ihtiofaune.
Iako su litički skupovi nalaza mali, oni pokazuju izuzetno veliki raspon ko-
rištenih sirovina. Već smo ranije istaknuli da se u obje faze podudaraju sirovine
koje su korištene u litičkoj proizvodnji. Pogledamo li zastupljenost sirovine pre-
ma porijeklu, vidljiva su dva glavna trenda. Tijekom kasnoga gornjeg paleolitika
najveći dio sirovine dopremljen je iz sjeveroistočne Italije (preko 50%), uz veliki
udio sirovine iz Donjeg Pazarišta i Debelog Brda. Samo mali dio sirovine otpada
na regionalnu sirovinu prikupljenu u rijeci Kupi. U mezolitku je zabilježen obrnuti
trend koji obilježava dominacija sirovine iz Kupe uz znatan porast udjela sirovine
iz Debelog Brda, te izraziti pad sirovine iz Alto Adigea (slika 4.22).
104
Prvotni oblik
100,0% odbojci
sječiva
pločice
80,0%
60,0%
40,0%
20,0%
0,0%
Slika 4.21. Učestalost prvotnih oblika među oruđima po fazama
Ovakvi trendovi mogu ukazivati na promjene u strategijama pokretljivosti,

tj. veću mobilnost tijekom kasnoga gornjeg paleolitika ili na promjene u intenzi-
tetu kontakata između Zale i navedenih područja. Ukupna težina svih pronađenih
artefakata tijekom kasnoga gornjeg paleolitika je 806,9 g (uključujući sitnež), a
tijekom mezolitika 826, 2 g (uključujući sitnež), što su količine koje su mogle biti
dopremljene odjednom i ne moraju nužno reflektirati strategije pokretljivosti kao
ni intenzitet kontakata. I u jednom i u drugom slučaju mogu biti samo pokazatelj
kontakata s područjima iz kojih sirovina potječe. Pogledamo li smjerove iz kojih
sirovina dolazi, vidljivo je da nije zabilježena sirovina iz područja istočno i sje-
verno od Zale, odnosno iz južne Slovenije i sjeverozapadne Hrvatske. Najbliže
epigravetijensko kontinentalno nalazište špilji Zali je Vindija čiji je sloj D pripisan
epigravetijenu (Karavanić, 1994; 1995). Starost sloja E, koji je subpozicioniran
sloju D, određena je radiokarbonskom datiranjem na 18500 ± 300 radiokarbon-
skih godina (Obelić et al., 1994), tako da možemo samo reći da dobivena starost
za sloj E predstavlja terminus post quem za taloženje sloja D, odnosno da je sloj
D nataložen nakon cca. 18500 godina prije sadašnjosti. Štoviše, oznaku sloja D
nose i nalazi holocenske faune, pa je barem dio materijala označen tim slojem
holocenskog porijekla. Sirovina iskorištavana u Vindiji prema Kurtanjeku i Marci
105
Porijeklo
Alto Adige
60,0% Debelo brdo kod Ražanca
Istra (?)
Donje Pazarište, sjeverni
Velebit
Kupa između Ozlja i
50,0% Karlovca
nepoznato
40,0%
30,0%
20,0%
10,0%
0,0%
Kasni gornji paleolitik (N=332) Mezolitik (N=442)
Faza
Slika 4.22. Relativna učestalost (brojčana) sirovine prema porijeklu.
(1990) lokalnog je porijekla i prikupljana je u naslagama konglomerata i šljunaka u

neposrednoj blizini Vindije. U sloju D dominiraju rožnjaci s nekoliko varijeteta, a
nakon njih slijedi kvarc bjelutak, te tufovi s također nekoliko varijeteta (Kurtanjek
i Marci, 1990). Za sada ne raspolažemo nikakvim dokazima za kontakte između
peripanonskog područja u kojem je smještena Zala i Hrvatskog zagorja, što ne zna-
či da u budućnosti takve veze neće biti potvrđene. Područja iz kojih je dopremana
sirovina u Zalu predstavljaju područja koja su, prema trenutno raspoloživim poda-
cima, bila intenzivnije naseljena tijekom kasnoga gornjeg paleolitika i mezolitika
od područja Hrvatskog zagorja (za pregled nalazišta u sjevernoj Dalmaciji i Istri
vidjeti Vukosavljević, 2012, za sjevernu Italiju Mussi, 2002).
S obzirom na to da je Zala zasada jedino kasnogornjopaleolitičko i mezolitičko
nalazište u sjevernom dijelu istočnojadranskoga zaleđa, različiti obrasci korištenja
sirovine u kasnom gornjem paleolitiku i mezolitiku kao i struktura litičkog skupa
nalaza mogu ukazivati na dva procesa. Prvi je kolonizacija Ogulinsko–plaščanske
106
udoline čija nam je naseljenost prije kasnoga gornjeg paleolitika zasada nepoznata.
Ovu najraniju faza boravka u Zali mogli bismo označiti terminom pionirska faza,
kako su Housley et al. (1997) označili najraniju fazu kasnoglacijalnog rekoloni-
zacijskog procesa sjeverne Europe. Analizirajući obrasce iskorištavanja sirovine
u kontekstu kolonizacije malih razmjera u Istri, Pellegatti (2009) je istaknuo da
kod ovih ranih kolonizatora možemo očekivati više oruđa povezanih s lovom i
prisutnost kamene sirovine koja ukazuje na područja iz kojih dolaze kolonizatori,
zbog slabog poznavanja okoliša u koji dolaze. Pionirska kolonizacijska faza (ka-
sni gornji paleolitik) obilježena je znatnim udjelom sirovine iz područja udaljenih
od Zale i sugerira nam smjerove iz kojih su došli najraniji stanovnici ovog dijela
kontinentalne Hrvatske. To ne znači da šire područje Like i Gorskog Kotara nije
bilo ranije povremeno i djelomično nastanjeno, primjerice, poznati su nalazi do-
njega paleolitika s nalazišta Donje Pazarište (Malez, 1979), ili da u Zali ne postoji
mogućnost pronalaska ranijih tragova ljudskog boravka. Međutim, između ranijih
epizoda i epigravetijenskih kolonizatora Zale nema tragova kontinuiteta a u samoj
Zali i okolici za sada nema starijih tragova prisustva čovjeka od epigravetijenskih.
Drugi proces označava stjecanje znanja o lokalnom i regionalnom okolišu tije-
kom mezolitika koji obilježava rast udjela regionalne sirovine uz dramatičan pad
izvanregionalne sirovine. Slični trendovi zabilježeni su tijekom kasnog gornjeg
paleolitika i mezolitika u Veloj spili na Korčuli (Vukosavljević, 2012), te u Istri
(Pellegatti, 2009). Ovakvoj interpretaciji može se prigovoriti da nakon inicijalne
faze u Zali postoji hijatus od cca 3000 radiokarbonskih godina tijekom kojeg ne-
mamo tragova boravka u Zali, kao ni u okolici Zale. U tom bi slučaju ranoholo-
censki tragovi lovačko–skupljačkih aktivnosti predstavljali ponovnu kolonizaciju
prostora u kojem je smještena Zala. Međutim, dio kasnogornjopaleolitičkih sloje-
va mogao je biti erodiran (vidjeti Boschian i Gerometta, ovaj svezak) i na taj način
bi nam kasniji tragovi boravka bili nevidljivi. Nadalje, istraživanje paleolitika u
ovom dijelu kontinentalne Hrvatske još je uvijek u začetku i ne možemo isključiti
mogućnost postojanja drugih nalazišta s kasnopleistocenskim i ranoholocenskim
tragovima boravka čovjeka.
Na temelju litičkog skupa nalaza, ovdje smo pokazali da postoji nekoliko po-
kazatelja koji ukazuju na očite razlike između kasnogornjopaleolitičkih i mezoli-
tičkih skupova nalaza. Međutim, važno je napomenuti da je geoarheološkim istra-
živanjima u Zali zabilježeno nekoliko postdepozicijskih procesa koji su utjecali
na intaktnost kasnopleistocenskih i ranoholocenskih slojeva, a ti su procesi mogli
uzrokovati horizontalno i vertikalno kretanje arheoloških artefakata u pripadaju-
ćim slojevima (vidjeti Boschian i Gerometta, ovaj svezak). Unatoč ovim postde-
pozicijskim procesima, istaknute razlike između kasnogornjopaleolitičkih i mezo-
107
litičkih skupova nalaza mogle bi ipak sugerirati određeni stupanj intaknosti kasno-
gornjopaleolitičkog i mezolitičkog horizonta koji bi vjerojatno isključivao znatniji
vertikalni transport arheoloških nalaza. Intaktnost kulturnih horizonata podržava
arheozoološka analiza koja je pokazala da ni u jednom slučaju nisu ustanovljeni
spojevi fragmenata istog elementa na mjestima starog loma i artikulirani nizovi iz-
među kasnogornjopaleolitičke i mezolitičke faze. Međutim, važno je napomenuti
da s druge strane arheozoolološka analiza podupire geoarheološku interpretaciju,
jer su u kasnom gornjem paleolitiku Zale zabilježeni spojeni i artikulirani nizovi
između različitih stratigrafskih jedinica. Za potpuniju procjenu vertikalnog kre-
tanja kamenih artefakata između kasnogornjopaleolitičke i mezolitičke faze bit
će neophodno u budućnosti poduzeti sastavljane (refitting) i spajanje (conjoining)
izrađevina.
Komparaciju litičkih skupova nalaza iz Zale sa regionalnim nalazištima ogra-
ničit ćemo samo na ona nalazišta za koja raspolažemo rezultatima radiokarbon-
skog datiranja i koja imaju slojeve približno slične starosti kao i Zala. Epigrave-
tijenski skup nalaza iz Zale okvirno bi vremenski odgovarao epigravetijenskim
slojevima iz Šandalje II (slojevi C/s, C/g, C), Ljubićeve pećine (slojevi 4 i 5), Ko-
pačine (Kopačina I i II), Badnja u Pokriveniku na otoku Hvaru, Vele spile (LUP–C
— E), Badnja kod Stoca (sloj 13) i Mališine stijene (sloj 3b1). Najstariji rezultat
iz Zale (Beta–334806) čija je starost 14100 ± 100, iako pokazuje određenu strati-
grafsku inverziju (vidjeti Šošić Klindžić et al., ovaj svezak), stavlja epigravetijen-
ske slojeve Zale u najraniji horizont kasnog epigravetijena zajedno s Badnjem u
Pokriveniku na otoku Hvaru i Velom spilom (LUP–C i LUP–D) na otoku Korčuli.
Ovdje je važno napomenuti da će epigravetijenske slojeve iz Zale u budućnosti
biti neophodno usporediti s epigravetijenskim slojevima iz Vlakna koji su stariji
od tefre (napuljski žuti tuf) zabilježene u stratigrafiji Vlakna, a koji još nisu objav-
ljeni. Ta usporedba će biti tim zanimljivija jer su u epigravetijenskim slojevima
Vlakna koji su mlađi od tefre prisutni radiolariti iz glaciofluvijalnih sedimenata
Kupe i devitrificirani tufovi/silicificirani glinjaci s prostora Like (Donje Pazarište,
sjeverni Velebit) (Vukosavljević et al., 2014). Ove kamene sirovine zabilježene su
i u epigravetijenskim slojevima Zale.
Uspoređivati kasni gornji paleolitik Zale sa spomenutim nalazištima koja pri-
padaju približno istom vremenskom horizontu nije lagan zadatak iz nekoliko ra-
zloga. Prvi je razlog što ne raspolažemo detaljnim analizama litičkih skupova na-
laza za pojedina nalazišta, drugi što su za različita nalazišta primjenjivani različiti
morfometrijski i tipološki kriteriji klasifikacije izrađevina, treći je različita meto-
dologija iskopavanja te različiti pristupi u analizi kamene sirovine ili njen potpu-
ni izostanak. Ovdje su izostavljena crnogorska nalazišta, izuzev Mališine stijene,
108
Tablica 4.8. Kasnogornjopaleolitičkanalazišta na istočnom Jadranu koja su približno

istovremena sa Zalom s izabranim podacima o litičkim skupovima nalaza
Jezgre % Dominantna
Litički
Odbojci : od cijelog Projektili sirovina (lokalna
Sloj/ skup
Nalazište Starost (14C nekal.) Sječiva + litičkog % od svih – L, regionalna –
Horizont nalaza
Pločice skupa oruđa R,ekstraregionalna
(kom.)
nalaza – ER)
13340±60 (Beta–334805)
SJ 102
kasni
13840±50 (Beta–228734)
Zala gornji 496 1,8 2,2 33,3 ER
SJ 12
paleolitik
14100±60 (Beta–334806)
SJ 100
13120±230
Šandalja II C/s, C/g, C 484 1,2 3,9 11 ER (?)
(Z–2424)
Ljubićeva 13230±70
4, 5 298 3,2 1,3 26,6 –
pećina (Beta–249371)
>13160±110
Kopačina I, II 2856 5,5 12,4 5,1 L
(Z–2403)
Badanj u 14430±100 (TO–3425)

– – – – –
Pokriveniku 14920±100 (TO–3426)
Vela spila LUP–E 13300±100 (Z–3991) 727 2,1 7,3 25 L
Vela spila LUP–D 14100±100 (Z–3992) 879 1,5 4,2 49,4 L
Vela spila LUP–C 14500±100 (Z–3993) 405 0,7 4,2 53,3 ER
Badanj kod »Early Pe- 13200±150 (OxA–2196)

– – – 16,4 –
Stoca riod« Level 13
Mališina
3b1 13780±140 (OxA–1895) – – – – –
stijena
Reference za radiokarbonske rezultate: Miracle i Sturdy, 1991; Obelić et al., 1994; Miracle, 1995;
Mihailović, 1998; Whallon, 1999; Forenbaher, 2002; Percan et al., 2009; Farbstein et al., 2012.
Podatci za litičke skupove nalaza dobiveni su prema: Karavanić, 1999; Vukosavljević, 2012; Karavanić
et al., 2013; Simonet, 2013.
koja bi mogla imati slojeve približno iste starosti, za koja ne raspolažemo radio-
karbonskim rezultatima. Unatoč navedenim preprekama, ovdje ćemo na temelju
nekoliko kriterija navedenih u tablici 4.8 usporediti Zalu s navedenim nalazištima.
Većina nalazišta prikazanih u tablici 4.8 imaju relativno male litičke skupo-
ve nalaza. Uspoređivati veličine litičkih skupova nalaza bez geometrijske gustoće
izrađevina vrlo je teško zbog različite istražene površine i različitog volumena
istraženih slojeva na različitim nalazištima. Veličinom skupa nalaza odskače Ko-
pačina (Vukosavljević et al., 2011) za koju možemo pretpostaviti još veći original-
109
ni litički skup nalaza od ovdje navedenog uzimajući u obzir veliku količinu izra-
đevina koja je pronađena tijekom prosijavanja sedimenata iz starih iskopavanja
prilikom revizijskih istraživanja (Kliškić, 2007). Kopačina se razlikuje od ostalih
navedenih nalazišta za koje imamo podatke i prema drugim kriterijima. Ima izu-
zetno mali broj projektila, veliki omjer između odbojaka i sječiva i pločica, te izu-
zetno veliki udio jezgara u litičkom skupu nalaza. Ovakvi pokazatelji vjerojatno
su posljedica metodologije iskopavanja koja nije uključivala prosijavanje sedime-
nata što je dovelo do malog broja pronađenih projektila i pločica, te selektivnog
prikupljanja većih izrađevina koje je dovelo do izuzetno visokog udjela jezga-
ra. U epigravetijenskim slojevima u Badnju kod Stoca pronađeno je 8159 oruđa
(Whallon, 1999) pa možemo pretpostaviti veliki litički skup nalaza i u ranijoj fazi,
tako da i ovo nalazište značajno odudara veličinom litičkog skupa nalaza od osta-
lih navedenih nalazišta. Epigravetijenski litički skup nalaza iz Zale najsličniji je
epigravetijenskim slojevima 4 i 5 iz Ljubićeve pećine, s tim da je u Zali zabilježe-
na intenzivnija proizvodnja sječiva i pločica. Oba nalazišta imaju relativno male
skupove nalaza koji upućuju na kratkotrajni boravak koji je uključivao aktivnosti
vezane za lov (udio projektila), ali i neke druge aktivnosti na što nas upućuju veliki
udjeli transformacijskih oruđa na oba nalazišta. Za Ljubićevu pećinu ne raspolaže-
mo podacima o korištenoj kamenoj sirovini tako da ne možemo usporediti ova dva
nalazišta po tom aspektu. Slične vrijednosti onima iz Zale vidljive su i u Šandalji
II, s tim da u Šandalji II tehnologija sječiva i pločica ima češću primjenu u odnosu
na Zalu i Ljubićevu pećinu. Niži udio projektila mogao bi biti posljedica nesustav-
nog prosijavanja sedimenata. Za Šandalju II ne raspolažemo detaljnim podacima
o porijeklu kamene sirovine, te je zbog toga dominacija izvanregionalne sirovine
stavljena pod znak pitanja. Naime, među kategorijama sirovine 3 i 5 iz Šandalje II
prisutna je sirovina iz sjeverne i srednje Italije (Karavanić et al. 2013), koja nam
govori o mogućem visokom stupnju pokretljivosti lovaca skupljača iz Šandalje
II. Nasuprot tome, kategorija 1 prisutna je u južnoj Istri. Horizont LUP–E iz Vele
spile na Korčuli pokazuje vrlo slične vrijednosti za navedene kriterije, s tim da je
u ovom horizontu Vele spile udio jezgara znatno veći nego u Zali. Dominantna
sirovina u horizontu LUP–E lokalnog je porijekla uz znatan udio sirovine iz regi-
onalnih i izvanregionalnih ležišta. Horizonti LUP–C i LUP–D pokazuju izuzetno
visoku učestalost projektila među oruđem, kao i viši udio proizvodnje sječiva i
pločica u odnosu na proizvodnju odbojaka.
Na temelju iznesenih podataka možemo zaključiti da između okvirno 14000
i 13000 godina prije sadašnjosti na prostoru istočnog Jadrana i njegovog zaleđa
imamo prisutna dva tipa nalazišta. Jednu grupu čine nalazišta s velikim skupovima
nalaza koji nam sugeriraju intenzivniji boravak ili češće posjećivanje tih nalazišta,
110
i takva nalazišta čini se pripadaju mlađem dijelu navedenoga vremenskog interva-

la. Drugu grupu čine nalazišta s malim litičkim skupovima nalaza koji odražavaju
kratkotrajni boravak u navedenim špiljama. U takvim malim skupovima nalaza
vrlo često imamo visoku učestalost projektila. Navedene sličnosti između Zale,
Ljubićeve pećine i Vele spile (LUP–E) ne znače da su ova tri nalazišta pripadala
istom sustavu naseljavanja, nego da odražavaju potencijalno slične tipove boravka
lovaca skupljača na ovim nalazištima. Prisutnost kamene sirovine iz sjeverne Ita-
lije u Šandalji II i u Zali može biti indirektni pokazatelj za kontakte između Istre i
jadranskog zaleđa u kojem je smještena Zala.
Mezolitički slojevi iz Zale slične su starosti mezolitičkim slojevima iz Abri
Šebrna , Pupićine peći, Vlakna i Zemunice (tablica 4.9). Jedan ranoholocenski
rezultat iz Kopačine starosti 9160±100 godina prije sadašnjosti (nekal.) (Z–778)
(Miracle, 1995; Čečuk, 1996) treba odbaciti kao nepouzdan, a razloge za odbaci-
vanje obrazložili smo drugdje (Vukosavljević et al., 2011).
Navedena mezolitička nalazišta koja su približno istovremena s mezolitičkim
lovačko–skupljačkim aktivnostima u Zali (tablica 4.9) pokazuju vrlo raznolike
obrasce. Prvo je važno naglasiti da su različita nalazišta smještena u različitim
mikroregionalnim uvjetima. Abri Šebrn predstavlja gorsko nalazište (750 mnm)
na obroncima Ćićarije (Miracle et al., 2000), Pupićina peć nalazište je smješteno u
kanjonu u podnožju Učke (Miracle, 2006), Vlakno je s holocenskom transgresijom
postalo obalno nalazište ili u blizini same obale (Vukosavljević, 2012; Vukosavlje-
vić et al., 2014), Zemunica je smještena iznad krškog polja (Šošić Klindžić et al.,
2015), dok je Zala smještena u kanjonu rječice Bistrac. Različiti mikroregionalni
položaji ovih nalazišta mogli su biti važna odrednica aktivnosti koje su lovci sku-
pljači provodili na ovim staništima, što je dalje moglo rezultirati različitim litičkim
skupovima nalaza. Već sam pogled na veličine litičkih skupova nalaza ukazuje na
razlike među nalazištima. Pojedina nalazišta imaju tragove kratkotrajnih aktivno-
sti (npr. Zemunica), intenzivnih ili dugotrajnijih aktivnosti (npr. Vlakno), dok veli-
čina litičkih skupova nalaza iz Zale i Abri Šebrna smješta ova dva nalazišta negdje
između navedenih primjera (Zemunica, Vlakno). Za Pupićinu peć izostavili smo
kvantitativne podatke o litičkom skupu nalaza jer je zasada objavljen samo mali
uzorak (Pellegatti, 2009). Uz intenzivnije aktivnosti na nalazištima možemo vezati
čini se prvenstveno iskorištavanje lokalne sirovine, kao što je slučaj u Vlaknu, dok
na ostalim nalazištima imamo dominantno korištenje regionalne sirovine. U Abri
Šebrnu zabilježeni su gotovo identični omjeri regionalne i lokalne sirovine. Visoka
učestalost pločica s hrptom u Abri Šebrnu ukazuje na važnost lovačkih aktivnosti
na ovom nalazištu, dok su na ostalim nalazištima pokazatelji takve aktivnosti u
litičkom skupu nalaza znatno manji. Na svim nalazištima dominira proizvodnja
111
Tablica 4.9. Mezolitička nalazišta na istočnom Jadranu koja su približno istovremena

sa Zalom s izabranim podacima o litičkim skupovima nalaza
Jezgre
Dominantna
Litički % od
Odbojci : Projektili sirovina (lokalna
skup cijelog
Nalazište Sloj/Horizont Starost (14C nekal.) Sječiva + % od svih – L, regionalna
nalaza litičkog
Pločice oruđa – R, ekstra-
(kom.) skupa
regionalna – ER)
nalaza
7420 ± 120
(Beta–334803) SJ 84
9210 ± 40
Zala mezolitik 1147 10,6 2,2 6,7 R
(Beta–310032) SJ 80
9430 ± 50
(Beta–235936) SJ 11
8810 ± 80
(Beta–127707) Lv. 3B
Abri 9070 ± 90
rani mezolitik 1061 1,9 3,2 24,4 L
Šebrn (Beta–120271) Lv. 3C
9280 ± 40
(Beta–120272) Lv. 6
Upper Midden 9200 ± 170 (Z–2634) L. 202
8710 ± 170 (Z–2635) L. 203
Pupićina Lower Midden 9590 ± 180 (Z–2572) L. 25–26
– – – – R
peć 8770 ± 310 (Z–2578) L. 27
Early Mesolithic 9840 ± 60 (Beta–129332) L. 28
10000 ± 270 (Z–2576) L. 29–30
Vlakno Mezolitik I + II 9230 ± 80 (Z–3382) otkop 7 5512 3,4 1,7 9,6 L
9620 ± 50
Zemunica SJ 96 SJ 115 (Beta–225631) 479 3,5 8,1 3,6 –
9700 ± 50 (Beta–225632)
Reference za radiokarbonske rezultate: Miracle, 1997; 2001; Miracle i Forenbaher, 2000; Miracle et
al., 2000; Komšo, 2008; Šošić Klindžić et al., 2015.
Podatci za litičke skupove nalaza dobiveni prema: Miracle et al., 2000; Pellegatti, 2009; Vukosavljević
et al., 2014; Šošić Klindžić et al., 2015.
odbojaka, ali u različitim omjerima u odnosu na proizvodnju sječiva, s najvišim

udjelom sječiva i pločica u Abri Šebrnu, dok u Zali one gotovo potpuno nedostaju.
Navedena nalazišta vjerojatno predstavljaju mozaik različitih aktivnosti u mikro-
regionalnim okolišima.
112
Zaključak
Tehno–tipološka obilježja litičkih skupova nalaza iz Zale dobro se uklapaju u sliku

kasnoglacijalnih i ranih postglacijalnih industrija na istočnom Jadranu. Tu sliku na
regionalnoj razini obilježava kontinuitet u litičkoj proizvodnji na prijelazu iz ka-
snoga gornjeg paleolitka u mezolitik (Kozłowski i Kozłowski, 1979; Mihailović,
2009; Vukosavljević et al., 2014). S druge strane, na mikro razini Zale vidljive su
očite i značajne razlike u tehnologiji, tipologiji i iskorištavanju sirovine između
kasnoga gornjeg paleolitika i mezolitika. Ovakve razlike mogle bi biti rezultat
promijenjene uloge Zale u sustavu naseljavanja. Kasnogornjopaleolitički boravak
predstavljao bi inicijalnu fazu naseljavanja jadranskog zaleđa u kojem je smješte-
na Zala. Ta pionirska faza naseljavanja obilježena je visokim udjelom sirovine iz
područja koja su udaljena preko 100 km od Zale te visokim udjelom proizvodnje
sječiva i pločica s hrptom među oruđima. Porijeklo sirovine ukazuje na moguća is-
hodišta kolonizacijskih grupa s prostora sjeverne Dalmacije, Istre i sjeveroistočne
Italije. Ovakvu interpretaciju potkrijepljuju i podaci o osobnim ukrasima iz Zale
koji su izrađeni od morskih i slatkovodnih puževa (vidjeti Vukosavljević i Kara-
vanić, 2012; ovaj svezak). Mezolitički boravak u Zali obilježen je dominacijom
regionalne sirovine i znatnim padom udjela izvanregionalne sirovine, što može biti
rezultat boljeg poznavanja okoliša, a u istom kontekstu treba promatrati i promje-
ne u tehno–tipološkim obilježjima litičkog skupa nalaza. Dominacija proizvodnje
odbojaka i gotovo potpuni izostanak proizvodnje sječiva i pločica u mezolitiku
ne mora biti rezultat tehnološke degradacije, nego rezultat prilagodbe na kame-
nu sirovinu lošijih litomehaničkih svojstava zbog stečenih ograničavajućih znanja
(limitational knowledge) o okolišu (za definicije različitih tipova znanja o okolišu
vidjeti Rockman, 2003).
Spoznaje o porijeklu kamene sirovine otkrivene u Zali trebale bi nam u buduć-
nosti biti vodič za trasiranje komunikacijskih ruta kojima su se lovci skupljači kre-
tali između Zale i jadranske obale. U tom smislu, u budućnosti, posebnu pozornost
treba obratiti na planinske prijevoje Velebita i Male Kapele, te buduća istraživanja
usmjeriti na naseljavanje i iskorištavanje planinskih okoliša tijekom kasnoga gor-
njeg paleolitika i mezolitika o kojima imamo vrlo fragmentarne podatke (Forenba-
her i Vranjican, 1985; 1990; Miracle et al., 2000).
113
Bibliografija
Babić, Lj., Zupanič, J., 1998. Nearshore Deposits in the Middle Eocene Clastic Succession
in Northern Dalmatia (Dinarides, Croatia). Geologia Croatica 51 (2), 175 — 193.
Barfield, L.H., 1995. I 27 Ponte di Veja, Monti Lessini, Verona Province. Archaeologia
Polona 33, 437 — 444.
Bietti, A., Boschian, G., Crisci G.M., Danese, E., De Francesco A.M., Dini, M., Fontana,
F., Giampietri, A., Grifoni, R., Guerreschi, A., Liagre, J., Negrino, F., Radi, G.,
Tozzi, C., Tykot, R., 2004. Inorganic Raw Materials Economy and Provenance of
Chipped Industry in Some Stone Age Sites of Northern and Central Italy. Collegium
Antropologicum 28 (1), 41 — 54.
Bosellini. A., Carraro, F., Corsi, M. De Vecchi, G.P., Gatto, G.O., Malaroda, R., Sturani,
C., Ungaro, S., Zanettin, B., 1967. Note illustrative della Carta Geologica dÍtalia alla
scala 1: 100.000, Foglio 49, Verona. Roma, Sevizio Geologico dÍtalia.
Bronowicki, J., Masojć, M., 2010. Lusatian flint industries in Silesia, SW Poland. U:
Eriksen, B.V. (ur.), Lithic technology in metal using societies (Proceedings of a UISPP
Workshop, Lisbon, September 2006). Jutland Archaeological Society Publications Vol.
67. Højbjerg, Jutland Archaeological Society, pp. 107 — 127.
Cristiani, E., Pedrotti, A., Gialanella, S., 2009. Tradition and innovation between the
Mesolithic and Early Neolithic in the Adige Valley (Northeast Italy). New data from
a functional and residues analyses of trapezes from Gaban rockshelter. Documenta
Praehistorica XXXVI, 191 — 205.
Čečuk, B., 1996. Špilja Kopačina kod Donjeg Humca na otoku Braču. Arheološki radovi
i rasprave 12, 13 — 30.
Farbstein, R., Radić, D., Brajković, D., Miracle, P.T., 2012. First Epigravettian Ceramic
Figurines from Europe (Vela Spila, Croatia). PLoS ONE 7(7): e41437. doi:10.1371/
journal.pone.0041437
Forenbaher, S., 2002. Prehistoric Populations of the Island of Hvar. Collegium
Antropologicum 26, 361 — 378.
Forenbaher, S., Vranjican, P., 1985. Vaganačka pećina. Opuscula archaeologica 10, 1 —
21.
Forenbaher, S., Vranjican, P., 1990. Velebit. Rekognosciranje speleoloških objekata.
Arheološki pregled (1988), 237 — 239.
Forenbaher, S., Kaiser, T., 1997. Palagruža, jadranski moreplovci i njihova kamena
industrija na prijelazu iz bakrenog u brončano doba. Opuscula archaeologica 21, 15
— 28.
Forenbaher, S., Perhoč, Z., 2015. Izrađevine od lomljenog kamena iz Nakovane (Pelješac):
kontinuitet i promjene od ranog neolitika do kraja prapovijesti / Lithic Artifacts from
Nakovana (Pelješac): Continuity and Change from Early Neolithic until the End of
Prehistory. Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu 32, 5–74.
114
Füchtbauer, H. (ur.), 1988. Sediment–Petrologie. Teil II: Sedimente und Sedimentgesteine.

Stuttgart, E. Schweizerbart´sche Verlagsbuchhandlung.
Housley, R.A., Gamble, C.S., Street, M., Pettitt, P. 1997. Radiocarbon evidence for the
Lateglacial Human Recolonisation of Northern Europe. Proceedings of the Prehistoric
Society 63, 25 — 54.
Karavanić, I., 1994. Gornjopaleolitičke i koštane rukotvorine iz špilje Vindije. Opuscula
archaeologica 17/1993, 53 — 163.
Karavanić, I., 1995. Upper Paleolithic occupation levels and late–occuring Neandertal at
Vindija Cave (Croatia) in the context of the Central Europe and the Balkans. Journal
of Anthropological Research 51, 9 — 35.
Karavanić, I. 1999. Gornji paleolitik Šandalje II u okviru jadranske regije. Doktorski rad,
Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska.
Karavanić, I., Šošić, R., Ahern, J., Vukosavljević, N., 2007. Špilja Zala. Hrvatski arheološki
godišnjak 3/2006, 213 — 216.
Karavanić, I., Vukosavljević, N., Ahern, J.M.C., Šošić Klindžić, R., 2009. Špilja Zala.
Hrvatski arheološki godišnjak 5/2008, 303 — 305.
Karavanić, I., Vukosavljević, N., Šošić Klindžić, R., Ahern, J.M.C., 2010. Špilja Zala.
Karavanić, I., Vukosavljević, N., Šošić Klindžić, R., Kurtanjek, D., Zupanič, J., 2013.
Litička i koštana industrija epigravetijenskih slojeva Šandalje II kod Pule / The lithic
and bone industries of the Epigravettian layers from Šandalja II near Pula. Vjesnik za
arheologiju i povijest dalmatinsku 106, 7 — 73.
Kliškić, D., 2007. Špilja Kopačina. Hrvatski arheološki godišnjak 3/2006, 443 — 445.
Komšo, D., 2008. Mezolitik u Hrvatskoj. Opuscula archaeologica 30 (2006), 55 — 92.
Kozłowski, J. K., Kozłowski, S. K., 1979. Upper Palaeolithic and Mesolithic in Europe.
Taxonomy and Palaeohistory. Wrocław, Zakład Narodowy imienia Ossolińskich,
Wydawnictwo Polskiej Akademii Nauk.
Kurtanjek, D., Marci, V., 1990. Petrografska istraživanja paleolitskih artefakata spilje
Vindije. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 449, 227 — 238.
Kourtessi–Philippakis, G., 2010. Bronze Age lithic production in Northern Greece. The
evidence from settlements. U: Eriksen, B.V. (ur.), Lithic technology in metal using
societies (Proceedings of a UISPP Workshop, Lisbon, September 2006). Jutland
Archaeological Society Publications Vol. 67. Højbjerg, Jutland Archaeological
Society, pp. 169 — 182.
Malez, M. 1979. Nalazišta paleolitskog i mezolitskog doba u Hrvatskoj. U: Benac, A.
(ur.), Praistorija jugoslavenskih zemalja I. Paleolitsko i mezolitsko doba. Sarajevo,
Svjetlost, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, pp. 227 — 276.
Meze, D.1979. Razvoj reljefa Slovenije u pleistocenu. U: Benac. A. (ur.), Praistorija
jugoslavenskih zemalja I. Paleolitsko i mezolitsko doba. Sarajevo, Svjetlost, Akademija
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, pp. 121–128.
115
Mihailović, D., 1998. Gornji paleolit i mezolit Crne Gore. Doktorski rad, Sveučilište u
Beogradu, Srbija.
Mihailović, D., 2009. Upper Palaeolithic and Mesolithic chipped stone industries from
Crvena stijena. Prehistoric settlements in caves and rock–shelters of Serbia and
Montenegro Fascicule II. Beograd, University of Belgrade, Faculty of Philosophy,
Center for Archaeological Research.
Miracle, P.T. 1995. Broad–Spectrum Adaptations Re–Examined: Hunther–Gatherer
Responses to Late Glacial Environmental Changes in the Eastern Adriatic. Doktorski
rad, University of Michigan, Ann Arbor, SAD.
Miracle, P., 1997. Early Holocene foragers in the karst of northern Istria. Poročilo o
raziskovanju paleolitika, neolitika in eneolitika v Sloveniji XXIV, 43 — 61.
Miracle, P., 2001. Feast or Famine? Epipalaeolithic subsistence in the northern Adriatic
basin. Documenta Praehistorica XXVIII, 177 — 197.
Miracle, P., 2006. Uvod u projekt Pupićina peć / Introduction to the Pupićina Cave Project.
U: Miracle, P.T., Forenbaher, F. (ur.), Pretpovijesni stočari sjeverne Istre. Arheologija
Pupićine peći. 1. Svezak / Prehistoric herders of northern Istria. The archaeology of
Pupićina cave. Volume 1. Monografije i katalozi 14. Pula, Arheološki muzej Istre, pp.
1 — 29.
Miracle, P.T., Forenbaher, S., 2000. Pupićina Cave Project: Brief summary of the 1998
season. Histria archaeologica 29/1998, 27 — 48.
Miracle, P.T., Forenbaher, S., Galanidou, N., 2000. Pioneers in the hills: early Mesolithic
foragers at Šebrn Abri (Istria, Croatia). European Journal of Archaeology 3 (3), 293
— 329.
Miracle, P., Sturdy, D., 1991. Chamois and the Karst of Herzegovina. Journal of
Archaeological Science 18, 89 — 108.
Munsell Rock Color Chart, 1995. Boulder, Colorado,The Geological Society of America.
Mussi, M., 2002. Earliest Italy. An Overview of the Italian Paleolithic and Mesolithic. New
York, Boston, Dordrecht, London, Moscow, Kluwer Academic/Plenum Publishers.
Müller, G., 1964. Sediment–Petrologie. Teil I: Methoden der Sediment–Untersuchung.
Stuttgart, E. Schweizerbart´sche Verlagsbuchhandlung.
Obelić, B., Horvatinčić, N., Srdoč, D., Krajcar Bronić, I., Sliepčević, A., Grgić, S., 1994.
Rudjer Bošković Institute radiocarbon measurements XIII. Radiocarbon 36 (2), 303
— 324.
Pellegatti, P. 2009. Hunter–gatherers of Istrian peninsula: the value of lithic raw material
analysis to study small–scale colonizaton processes. U: McCartan, S.B., Schulting, R.,
Warren, G., Woodman, P. (ur.), Mesolithic Horizons (Papers presented at the Seventh
International Conference on the Mesolithic in Europe, Belfast 2005) Volume I. Oxford
and Oakville, Oxbow Books, pp. 45 — 52.
Percan, T., Komšo, D., Bekić, L., 2009. Ljubićeva pećina. Hrvatski arheološki godišnjak
5/2008, 344 — 347.
116
Perhoč, Z., 2009a. Sources of chert in Middle Dalmatia. Supplying raw material to prehistoric
lithic industries. U: Forenbaher, S. (ur.), A Connecting Sea: Maritime Interaction in
Adriatic Prehistory. BAR International Series 2037. Oxford, Archaeopress, pp. 25 —
45.
Perhoč, Z., 2009b. Sources of chert for prehistoric lithic industries in Middle Dalmatia.
Archeometriai Mühely, elektronikus folyóirat. 2009.VI.3. 45 — 56. _Archeometriai
Mühely, elektronikus folyóirat. 2009.VI.3.45–56. http://www.ace.hu/am/2015_5.
Perhoč, Z., Altherr, R., 2011. Litički nalazi s otoka Sušca / Lithic Finds from the Island of
Sušac. Opuscula archaeologica 35, 7 — 39.
Polšak, A., Šikić, D., 1973. Osnovna geološka karta SFRJ, tumač za list Rovinj. Instutit za
geološka istraživanja, Zagreb: (1963). Beograd, Savezni geološki zavod,
Rockman, M., 2003. Knowledge and learning in the archaeology of colonization. U:
Rockman, M., Steele, J. (ur.), Colonization of Unfamiliar Landscape. The archaeology
of adaptation. London and New York, Routledge, pp. 3 — 24.
Simonet, A., 2013. Premier bilan des fouilles effectuées dans la Grotte de Ljubić (2008–
2011) (mission archéologique Monaco–Croatie). Bulletin du Musée d’anthropologie
préhistorique de Monaco 53, 93 — 102.
Sokač, B., Nikler, L., Velić. I., Mamužić, P., 1974. Osnovna geološka karta SFRJ, list
Gospić, K 33–127, 1:100.000. Institut za geološka istraživanja, Zagreb (1963–67).
Beograd, Savezni geološki zavod.
Šćavničar, B., 1973. Klastiti trijasa u Gorskom kotaru. Acta geologica VII (3), 105 — 160.
Šošić Klindžić, R., Radović, S., Težak–Gregl, T., Šlaus, M., Perhoč, Z., Altherr, R., Hulina,
M., Gerometta, K., Boschian, G., Vukosavljević, N., Ahern, J.C.M., Janković, I.,
Richards, M., Karavanić, I. 2015. Late Upper Paleolithic, Early Mesolithic and Early
Neolithic from the cave site Zemunica near Bisko (Dalmatia, Croatia). Eurasian
Prehistory 12 (1–2), 3 — 46.
Taller, A., Beyries, S., Bolus, M., Conard, N.J., 2012. Are the Magdalenian Backed Pieces
From Hohle Fels Just Projectiles or Part of a Multifunctional Tool Kit? Mitteilungen
der Gesellschaft für Urgeschichte 21, 37 — 54.
Taylor, A., 2012. Projectile insets and backed pieces from the Upper Magdalenian of La
Madeleine (Tursac, Dordogne, France), new data from lithic technology. PALEO
[Online] 23/2012. Online since 15 March 2013, connection on 16 May 2015. URL :
http://paleo.revues.org/2461.
Van Gijn, A., 2010. Not at all obsolete! The use of flint in the Bronze Age Netherlands. U:
Eriksen, B.V. (ur.), Lithic technology in metal using societies (Proceedings of a UISPP
Workshop, Lisbon, September 2006). Jutland Archaeological Society Publications Vol.
67. Højbjerg, Jutland Archaeological Society, pp. 45 — 60.
117
Velić, I., Vlahović, I. (ur.), 2009. Tumač Geološke karte Republike Hrvatske 1: 300 000.
Zagreb, Hrvatski geološki institut.
Verpoorte, A., 1997. Along the peripheries of a radiolarite concentration: the lithic industry
of 1956/ABC and 1958. U: Pavlov I — Northwest: the Upper Paleolithic burial and
its settlement context. The Dolní Věstonice Studies Volume 4/1997. Brno, Academy
of Sciences of the Czech Republic, Institute of Archaeology in Brno, pp. 211 — 226.
Vrsaljko, D., 2003. Biostratigrafija miocenskih naslaga Žumberačkog i Samoborskog gorja
na temelju mekušaca. Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska.
Vujević, D., 2009. The relationship Between the Middle Palaeolithic Sites in the
Zadar Hinterland and the Zadar Island U: Forenbaher, S. (ur.), A Connecting Sea:
Maritime Interaction in Adriatic Prehistory. BAR International Series 2037. Oxford,
Archaeopress, pp. 1–12.
Vukosavljević, N., 2012. Organizacija litičke proizvodnje lovačko sakupljačkih zajednica
na prijelazu iz pleistocena u holocen u Dalmaciji. Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu,
Hrvatska.
Vukosavljević, N., Karavanić, I. 2012. Morska malakofauna iz pećine Zale kao pokazatelj
kontakata između istočnojadranske obale i unutrašnjosti tijekom kasnog gornjeg
paleolitika i mezolitika. Modruški zbornik 6, 3 — 15.
Vukosavljević, N., Perhoč, Z., Čečuk, B., Karavanić, I., 2011. Kasnoglacijalna industrija
lomljenog kamena pećine Kopačine. Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku
104, 7 — 54.
Vukosavljević, N., Perhoč, Z., Altherr, R., 2014. Prijelaz iz pleistocena u holocen u pećini
Vlakno na Dugom otoku (Dalmacija, Hrvatska) — litička perspektiva / Pleistocene–
Holocene transition in the Vlakno Cave on the island of Dugi otok (Dalmatia, Cratia)
— lithic perspective. Prilozi instituta za arheologiju u Zagrebu 31, 5 — 72.
Whallon, R., 1999. The lithic tool assemblages at Badanj within their regional context. U:
Bailey, G.N., Adam, E., Panagopoulou, E., Perlès, C., Zachos, K. (ur.), The Palaeolithic
Archaeology of Greece and adjacent areas (Proceedings of the ICOPAG Conference,
Ioannina 1994). British School at Athens Studies 3. London, The British School at
Athens, pp. 330 — 342.
118
Poglavlje 5
Lov u paleolitiku i mezolitiku:
arheozoološka analiza velikih sisavaca
iz špilje Zale
Siniša Radović
Zavod za paleontologiju i geologiju kvartara · Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti · sradovic@hazu.hr
Sažetak
Špilja Zala izuzetno je nalazište u kojem su pronađeni zasad jedini poznati paleo-
litički i mezolitički nalazi na širem prostoru Karlovačke županije, a korištena je uz
prekide do srednjega vijeka. Tijekom sustavnih arheoloških istraživanja od 2005.
do 2011. god. sakupljen je veći broj životinjskih ostataka. U radu su detaljno
arheozoološki analizirani faunski ostatci iz paleolitičkih i mezolitičkih naslaga.
Od ukupno 7943 fragmenata kostiju i zuba kralješnjaka, izdvojeno je 1706 osta-
taka velikih sisavaca od kojih je 408 (NISP: 419) detaljno analizirano. Rezultati su
pokazali da je špilja povremeno posjećivana te su u nju paleolitički i mezolitički
lovci donosili odabrane dijelove ulovljene divljači radi konzumiranja mesa i srži. U
paleolitiku su lovljeni krupni biljojedi (jelen, los i u manjoj mjeri pragovedo) dok
u mezolitiku prevladavaju malobrojni ostatci srna i mnoštvo riba. U oba razdoblja
špilja je bila rjeđe korištena možda kao dio šireg sustava povremenih grupnih
lovnih aktivnosti.
Ključne riječi: paleolitik, mezolitik, Zala, špilja, lov, prehrana
Uvod
Iako je špilja Zala već od ranije poznata u speleološkoj literaturi, prva arheološ-
ka istraživanja provedena su 2000. godine. Utvrđeno je da je špilja korištena u
119
Siniša Radović
gornjem paleolitiku, brončanom i starijem željeznom dobu te u kasnom srednjem

vijeku (Perkić i Radović, 2013). Nekoliko godina poslije, 2005. godine, započeta
su sustavna arheološka istraživanja kojima je potvrđena ljudska prisutnost tijekom
prapovijesti, antike i srednjega vijeka, uz otkriće dotad nepoznatoga mezolitičkog
kulturnog horizonta (Karavanić et al., 2008). Do 2011. godine, kada su završena
arheološka istraživanja špilje Zale, sakupljeni su brojni skeletni ostatci životinja.
Kako se radi o prvom i zasad jedinom poznatom paleolitičkom i mezolitičkom
nalazištu u Karlovačkoj županiji, ali i na širem prostoru između istočnojadranskog
zaleđa i sjeverozapadne Hrvatske, detaljnom analizom sakupljene građe moguće
je popuniti praznine u spoznajama o životu na ovom prostoru krajem pleistocena i
početkom holocena. Cilj ovoga rada arheozoološka je obrada ostataka kralješnjaka
iz kamenodobnih naslaga u svrhu rekonstrukcije života ljudi u prošlosti i njihovih
aktivnosti u širem regionalnom kontekstu.
Materijal i metode
Sav iskopani sediment mokro je prosijavan kroz dvostruko sito od 5 i 2 mm (Kara-

vanić et al., 2008, 215) što je osiguralo ujednačenost kriterija sakupljanja faunskih
ostataka uz jamstvo da su i najsitniji fragmenti primijećeni i spremljeni.
Ostatci kralješnjaka nakon pranja sortirani su na odredive i neodredive ulom-
ke, pri čemu je odredivo definirano kao anatomski i/ili taksonomski odredivo
(Lyman, 1994, 100). Neodredivi fragmenti samo su prebrojeni i izvagani dok su
odredivi signirani i detaljno analizirani. Za potrebe anatomskog i taksonomskog
određivanja korišten je recentni i fosilni materijal iz Komparativne zbirke Zavoda
za paleontologiju i geologiju kvartara HAZU te odabrani anatomski atlasi i priruč-
nici (Hillson, 1986; 1992; Lavocat, 1966; Pales i Lambert, 1971; Schmid, 1972).
Relativna životna dob u trenutku smrti određivana je morfometrijski te prema tek-
sturi kostiju i sraštavanju pojedinih skeletnih dijelova (Reitz i Wing, 1999; Silver,
1969) te temeljem dentalnih karakteristika (Grant, 1982; Hillson, 1986). Tako je
sav skeletni i dentalni materijal svrstan u jednu od sljedećih dobnih skupina: fetal-
no/neonatalno, mlado, odraslo, staro i neodređeno.
Taksonomski pregled ostataka sisavaca kvantitativno je iskazan najmanjim
brojem odredivih uzoraka (eng. Number of Identified Specimens = NISP), najma-
njim brojem anatomskih elemenata (eng. Minimum Number of Elements = MNE)
i najmanjim brojem jedinki (eng. Minimum Number of Individuals = MNI). Prili-
kom određivanja NISP i MNE, korištena je definicija prema kojoj je uzorak (eng.
120
Lov u paleolitiku i mezolitiku: arheozoološka analiza velikih sisavaca iz špilje Zale
specimen) svaka pojedinačna kost ili zub (= element), ili njihov fragment (= fra-
gment elementa), dok je element pojedinačna cijela kost ili zub (Grayson, 1984,
16). Sukladno tome svi odredivi fragmenti ubrojeni su u NISP, dok su zubi unutar
čeljusti brojani kao pojedinačni odredivi uzorci (eng. identified specimen), neznat-
no povećavajući vrijednost ukupnog NISP (prema Miracle i Pugsley, 2006, 261).
Prilikom određivanja MNE uzeti su u obzir strana tijela i dob životinje, a kao
kriterij poslužio je najčešće sačuvani dio pojedinog elementa. Za pojedine kosti
glave posebno je određivan MNE (npr. maksila). Gornji i donji zubi tretirani su
kao cjeline pa je određivan zajednički MNE a ne za svaki pojedinačni zub. Iako je
na taj način došlo do umjetne redukcije stvarnog broja zuba, dobivene su vrijed-
nosti realnije. MNE iznimno je određivan i za taksonomski neodređene skupine
pod uvjetom da je korišten identičan kriterij kao i za određene taksone. Konkretna
primjena MNE–a i način izračunavanja najmanjeg broja dijelova tijela životinje
(eng. Minimum Number of Animal Units = MAU) objašnjeni su na odgovarajućem
mjestu dalje u tekstu.
Spojeni i artikulirani nizovi

Kako su ovdje analizirani ostatci iz hidrološki i geološki aktivne špilje, prije sve-
ga je bilo potrebno provjeriti stratigrafski integritet kulturnih horizonata, odnosno
ustanoviti je li i u kojoj mjeri došlo do pomicanja i mogućeg miješanja faunskih
ostataka između različitih stratigrafskih cjelina. Analiza podataka o spojevima i
artikulacijama jednostavan je i efikasan način provođenja takve provjere. Tijekom
arheozoološke obrade skeletnih ostataka pokušalo se spojiti razlomljene ulomke
i prepoznati artikulacije, odnosno utvrditi mogućnost uzglobljavanja susjednih
anatomskih elemenata (npr. niz kralježaka). Recentno slomljene kosti samo su
slijepljene, dok su spojevi fragmenata istog elementa na mjestima starog loma i
artikulirani setovi sistematski bilježeni. Ukupno 30 odredivih ulomaka (7,2 % od
Učestalost spojeva i artikuliranih nizova

Tablica 5.1.
među ostatcima sisavaca po horizontima.
Horizont Spojevi Artikulacije NISP
(Mammalia)
n % n %
MEZOLITIK 6 5,1 2 1,7 118
PALEOLITIK 18 6,0 4 1,3 301
TOTAL 24 5,7 6 1,4 419
121
Siniša Radović
Tablica 5.2. Opći sastav skupa nalaza kralješnjaka po horizontima.

Veći dio ribljih kostiju koji je ranije izdvojen nije prikazan.
MAKROVERTEBRATI MIKROVERTEBRATI TOTAL
odredivo (ID) neodredivo (UNID) ∑ micro– Aves Amphibia Pisces ∑

mammalia
neizgoreno izgorjelo
Horizont frag. tež. % ID frag. tež. frag. tež. frag. tež. frag. tež. frag. tež. frag. tež. frag. tež. frag. tež. frag. tež.
(n) (g) (n) (g) (n) (g) (n) (g) (n) (g) (n) (g) (n) (g) (n) (g) (n) (g) (n) (g)
MEZOLITIK 114 620,4 20,3 325 89,5 122 33,7 561 743,6 200 21,1 149 99,7 2 0,3 5235 1339,7 5586 1460,8 6147 2204,4
PALEOLITIK 294 2549,3 25,7 801 533,9 50 20,6 1145 3103,8 302 27,0 89 32,4 1 0,1 259 31,6 651 91,1 1796 3194,9
TOTAL 408 3169,7 23,9 1126 623,4 172 54,3 1706 3847,4 502 48,1 238 132,1 3 0,4 5494 1371,3 6237 1551,9 7943 5399,3
ukupnog NISP sisavaca) spojivo je na mjestu starog loma ili je dio artikuliranog
niza (tablica 5.1). Prevladavaju spojevi i artikulacije unutar istog sloja (56,7 %),
dok su spojevi između različitih slojeva uvijek unutar istog kulturnog horizonta.
Nešto je viši postotak spojenih i artikuliranih nizova u paleolitičkim naslagama, a
podjednako su zastupljeni oni unutar (SJ 12, SJ 97, SJ 100) i između slojeva (SJ
97 + SJ 100, SJ 98 + SJ 100, SJ 100 + SJ 101, SJ 100 + SJ 102). U mezolitičkim
naslagama prevladavaju spojevi i artikulacije unutar istog sloja (SJ 103) uz samo
jedan slučaj spajanja fragmenata iz dvaju različitih slojeva (SJ 90 + SJ 103). Ra-
zlike između dvaju horizonata možda su odraz veličine uzorka, ali je indikativno
da ni u jednom slučaju nisu ustanovljeni spojevi i artikulacije između horizonata.
Ovim je indirektno potvrđen stratigrafski integritet kulturnih slojeva. S obzirom
na geomorfološka obilježja nalazišta do određenih miješanja naslaga sigurno je
dolazilo, što uostalom potvrđuju i sporadični nalazi intruzija u mezolitičkim slo-
jevima (dalje u tekstu), ali to vjerojatno nije utjecalo na sveukupni integritet ova
dva horizonta.
Ukupni sastav faune kralješnjaka
Sakupljeno je 7943 fragmenata životinjskih kostiju i zuba ukupne težine 5,4 kg.
Od toga je 1706 ulomaka makrovertebrata (sisavci veći od ježa; tablica 5.2), dok
je preostalih 6237 fragmenata pripadalo sitnim sisavcima (micromammalia), pti-
cama (Aves), vodozemcima (Amphibia) i ribama (Pisces). Treba napomenuti da je
najveći dio skeletnih ostaka riba iz mezolitičkih naslaga već ranije izdvojen i nisu
dio ovog kvantitativnog razmatranja. Svejedno se i u ovom znatno reduciranom
122
uzorku ističe velika razlika u učestalosti ostataka riba između starijega paleolitič-
kog i mlađega mezolitičkog horizonta.
U paleolitičkim slojevima otkriveno je 259 ribljih kostiju što je oko 14,4 %
svih ostataka vertebrata. U ranom holocenu situacija se mijenja. Čak 5235 fragme-
nata riba čini 85,2 % svih ostataka kralješnjaka iz mezolitičkih naslaga. S obzirom
na relativnu brojnost sitnih ribljih kostiju i mogućnost iskrivljenosti podataka, us-
poređen je odnos težine ostataka. Oko 1,3 kg kostiju riba čini 60,8 % od ukupne
težine svih ostataka iz mezolitika, dok u paleolitiku svega 30 g kostiju čini zane-
marivih 1,0 % svih ostataka. Iako najveći dio ribljih ostataka nije uopće kvantifi-
ciran, evidentno je da su ribe najzastupljenija taksonomska skupina u mezolitiku
Zale. S obzirom da su ostatci riba i ostalih mikrovertebrata tek predmet budućih
analiza, ovaj se rad ograničava na rezultate detaljnih analiza ostataka makroverte-
brata, odnosno u ovom slučaju sisavaca veličine ježa i većih.
Taksonomski sastav sisavaca
Od ukupno 1706 fragmenata makrovertebrata, 408 je bilo anatomski i/ili takso-

nomski odredivo. Od toga je više od pola (54,2 %) određeno na razini porodice,
roda i/ili vrste (tablica 5.3). Ukupno je zastupljeno 18 taksona, odnosno 17 s obzi-
rom na to da su malobrojni ostatci ovce ili koze (Ovis / Capra) vjerojatna intruzija
iz mlađih holocenskih slojeva.
Jež (Erinaceus sp.)

Sporadični ostatci ježa (NISP: 5, MNE: 5, MNI: 2) pronađeni su u oba kulturna
horizonta. Ulomak desne mandibule s donjim sjekutićem i jedan lumbalni kralje-
žak nesraslih epifiza potječu iz mezolitičkog sloja (SJ 85), dok su fragment desne
mandibule bez zuba i nesrasli distalni dio dijafize desne tibije otkriveni u pale-
olitičkim naslagama (SJ 97). Svi ostatci pripadali su mlađim životinjama. Iako
nisu sačuvane morfološke značajke temeljem kojih bi bilo moguće odrediti točnu
vrstu, prema današnjoj geografskoj rasprostranjenosti ježeva u Europi (Bolfíková
i Hulva, 2012) može se s oprezom pretpostaviti da su ovi ostatci pripadali bjelo-
prsom ježu (Erinaceus roumanicus). Nisu evidentirani nikakvi tragovi izravnoga
ljudskog ili životinjskog djelovanja pa je moguće da su životinje umrle prirodnom
smrću tijekom hibernacije.
123
Tablica 5.3. Ostatci velikih sisavaca (NISP, MNE, MNI) po horizontima.
124
Intruzivni ostatci označeni su podebljanim fontom (bold) i u zagradi te nisu
ubrojeni u total kod izračunavanja postotaka zastupljenosti pojedinih taksona.
Takson / MEZOLITIK PALEOLITIK TOTAL

skupina NISP % MNE % MNI % NISP % MNE % MNI % NISP % MNE % MNI %
Erinaceus sp. 3 4,1 3 5,2 1 7,1 2 1,4 2 2,1 1 5,9 5 2,3 5 3,3 2 6,5
Leporidae 0 – 0 – 0 – 3 2,0 2 2,1 1 5,9 3 1,3 2 1,3 1 3,2
Marmota 11
(3) – (3) – (1) – 11 7,5 11 11,8 1 5,9 5,0 11 (3) 7,3 1 (1) 3,2
marmota (3)
Canis lupus 0 – 0 – 0 – 6 4,1 5 5,4 1 5,9 6 2,7 5 3,3 1 3,2
Canis sp. 3 4,1 3 5,2 1 7,1 0 – 0 – 0 – 3 1,3 3 2,0 1 3,2
cf. Vulpes
4 5,4 4 6,9 1 7,1 2 1,4 2 2,1 1 5,9 6 2,7 6 4,0 2 6,5
vulpes
Ursus arctos 0 – 0 – 0 – 2 1,4 1 1,1 1 5,9 2 0,9 1 0,7 1 3,2
Ursus sp. 0 – 0 – 0 – 7 4,7 6 6,5 1 5,9 7 3,2 6 4,0 1 3,2
Siniša Radović
Mustela sp. 1 1,3 1 1,7 1 7,1 1 0,7 1 1,1 1 5,9 2 0,9 2 1,3 2 6,5
Martes sp. 13 17,6 13 22,4 1 7,1 4 2,7 4 4,3 1 5,9 17 7,7 17 11,3 2 6,5
Meles meles 1 1,3 1 1,7 1 7,1 0 – 0 – 0 – 1 0,5 1 0,7 1 3,2
Felis silvestris 2 2,7 2 3,4 1 7,1 0 – 0 – 0 – 2 0,9 2 1,3 1 3,2
Sus scrofa 6 8,1 6 10,4 2 14,3 1 0,7 1 1,1 1 5,9 7 3,2 7 4,6 3 9,7
Capreolus
31 41,9 18 31,0 3 21,4 0 – 0 – 0 – 31 14,0 18 11,9 3 9,7
capreolus
Cervus elaphus 5 6,8 4 6,9 1 7,1 40 27,2 23 25,0 2 11,7 45 20,4 27 17,9 3 9,7
srednji cervidi
1 1,3 0 – 0 – 11 7,5 3 3,2 0 – 12 5,4 3 2,0 0 –
(cf. Cervus)
Alces alces 0 – 0 – 0 – 11 7,5 9 9,6 2 11,7 11 5,0 9 6,0 2 6,5
veliki cervidi
0 – 0 – 0 – 27 18,3 12 12,9 1 5,9 27 12,2 12 7,9 1 3,2
(cf. Alces)
Bos primigenius 0 – 0 – 0 – 6 4,1 2 2,1 1 5,9 6 2,7 2 1,3 1 3,2
Bos / Bison 4 5,4 3 5,2 1 7,1 10 6,8 7 7,5 0 – 14 6,4 10 6,6 1 3,2
Rupicapra
0 – 0 – 0 – 3 2,0 2 2,1 1 5,9 3 1,3 2 1,3 1 3,2
rupicapra
Ovis / Capra (3) – (3) – (1) – 0 – 0 – 0 – (3) – (3) – (1) –
∑ 80 100,0 64 100,0 16 100,0 147 100,0 93 100,0 17 100,0 227 100,0 157 100,0 33 100,0
taksonomski
80 67,8 64 83,1 16 100,0 147 48,8 93 78,8 17 100,0 227 54,2 157 80,5 33 100,0
odredivo
skupina II 16 13,6 9 11,7 0 – 17 5,6 10 8,5 0 – 33 7,9 19 9,7 0 –
skupina III 13 11,0 3 3,9 0 – 18 6,0 9 7,6 0 – 31 7,4 12 6,2 0 –
skupina IV 8 6,8 1 1,3 0 – 98 32,6 4 3,4 0 – 106 25,3 5 2,6 0 –
skupina V 1 0,8 0 – 0 – 21 7,0 2 1,7 0 – 22 5,2 2 1,0 0 –
TOTAL 118 100,0 77 100,0 16 100,0 301 100,0 118 100,0 17 100,0 419 100,0 195 100,0 33 100,0
125
Siniša Radović
Zečevi (Leporidae)
Svega dva desna gornja zuba (P2 i P3/4) i jedan cijeli lijevi astragal pripisani su
porodici leporida (NISP: 3, MNE: 2, MNI: 1). Preciznija generičko–specifička
odredba nije bila moguća (zec ili kunić). Svi su ostatci sakupljeni unutar paleoli-
tičkog horizonta i nema tragova mesarenja.
Planinski svizac (Marmota marmota)

Malobrojni ostatci planinskog svisca (NISP: 14, MNE: 14, MNI: 2) sakupljeni
su unutar oba kamenodobna horizonta. Desna incizivna kost sa sjekutićem (I1) i
izolirani gornji lijevi sjekutić (I1) otkriveni su u istom mezolitičkom sloju (SJ 105)
te se vjerojatno radi o zaostalim nalazima iz dubljih pleistocenskih naslaga. Ostali
nalazi iz paleolitičkih slojeva uključuju lijevu okcipitalnu kost, lijevu incizivnu
kost sa sjekutićem (I1), izolirani gornji desni sjekutić (I1), tijelo lijeve mandibule s
praznim alveolama za sve pretkutnjake i kutnjake, mali ulomak desne mandibule
s praznom alveolom za sjekutić, izolirani donji desni sjekutić (I1), cjelovitu 4. me-
takarpalnu kost (Mc IV) bez nesrasle epifize, ulomke dijafiza po jednog lijevog i
desnog femura, i nesraslu proksimalnu epifizu desne tibije. Određene su najmanje
dvije jedinke od kojih je jedna bila mlađe životne dobi. Nisu evidentirani tragovi
rezanja.
Vuk (Canis lupus)

Skromni ostatci vuka (NISP: 6, MNE: 5, MNI: 1) otkriveni su isključivo unutar
paleolitičkih naslaga i sastoje se od ulomka drugog vratnog kralješka (epistrophe-
us), proksimalnog dijela dijafize desnog radijusa, lijeve karpalne kosti (os carpi
ulnare), ulomka dijafize desne 2. metakarpalne kosti (Mc II), proksimalnog dijela
desne 3. metatarzalne kosti (Mt III) i jednog malog ulomka dijafize radijusa neo-
dredive strane. Ostatci su mogli pripadati istoj životinji neodredive životne dobi.
Na anteriornoj (dorzalnoj) strani dijafize spomenute 2. metatakarpalne kosti (inv.
br. 97.31) vidljivi su brojni gusto nanizani poprečni tragovi struganja koji su vje-
rojatno nastali prilikom deranja kože (slika 5.1). Postoje također i uzdužni tragovi
rezanja na lateralnoj strani dijafize oba ulomka radijusa koji ukazuju na odvajanje
mesa od kosti. Iako rijetki, nalazi vuka pokazuju da je čovjek nešto radio s ostat-
cima ove zvijeri.
126
Slika 5.1. Paleolitik (SJ 97, inv. 87.31). Vuk (Canis lupus). Os metacarpale II (dorzalno).
Tragovi rezanja od deranja kože. Mjerka: 3 cm.
Canis sp.
Za nekoliko ulomaka kostiju iz mezolitičkih slojeva određena je pripadanost rodu
Canis (NISP: 3, MNE: 3, MNI: 1). To su cijela desna 2. metatarzalna kost (Mt II),
ulomak dijafize lijeve 3. metatarzalne kosti (Mt III) i distalni dio tibije. Srasle epi-
fize ukazuju na odraslu jedinku, a s obzirom na manje dimenzije ti su ostatci mogli
pripadati manjem vuku ili čaglju. Nema tragova grizenja i mesarenja.
Lisica (cf. Vulpes vulpes)

Sporadični ostatci lisice (NISP: 6, MNE: 6, MNI: 2) sakupljeni su u oba horizon-
ta. U mezolitičkim naslagama otkriveni su sljedeći elementi: lijeva nazalna kost,
desna zigomatična kost, i po jedan torakalni i lumbalni kralježak sraslih epifiza. Iz
paleolitičkih slojevi potječu izolirani donji desni očnjak (C) i cijela lijeva karpalna
kost (os carpi accessorium). Ostatci iz mezolitika pripadali su odrasloj životinji.
Nisu ustanovljeni tragovi antropogenog djelovanja.
127
Siniša Radović
Smeđi medvjed (Ursus arctos i Ursus sp.)

Zubi i ulomci kostiju medvjeda pronađeni su isključivo u paleolitičkim naslagama
(NISP: 9, MNE: 7, MNI: 2). Dva izolirana cijela donja desna sjekutića (I1 i I3)
potječu od iste vjerojatno odrasle jedinke, a prema njihovim manjim dimenzija-
ma određena im je pripadnost vrsti smeđi medvjed (Ursus arctos). Izolirani donji
lijevi mliječni pretkutnjak (dP4) iz SJ 106 nema formiran korijen i nije trošen te
vjerojatno potječe od fetalne ili neonatalne životinje. Ostatak nalaza čine distalni
dio dijafize desnog humerusa, dva ulomka dijafize desne ulne od kojih jedan ima
jasne tragove rezanja (slika 5.2), ulomak dijafize lijeve tibije, ulomak dijafize li-
jeve fibule, i razlomljena lijeva tarzalna kost (os tarsale tertium). S obzirom na
relativnu manju veličinu navedenih kostiju, može se pretpostaviti da su svi ostatci
pripadali smeđem medvjedu.
Slika 5.2. Paleolitik (SJ 100, inv. K55). Medvjed (Ursus sp.). Ulna (anteriorno).
Tragovi rezanja. Mjerka: 5 cm.
128
Lasica (Mustela sp.)

Lijevi femur iz mezolitika i desni humerus iz paleolitika jedini su ostatci lasice
(NISP: 2, MNE: 2, MNI: 2). Obje kosti gotovo su u potpunosti sačuvane i pripa-
dale su odraslim životinjama.
Kuna (Martes sp.)

Među zvijerima najbrojniji su ostatci kuna (NISP: 17, MNE: 17, MNI: 2). Većina
potječe iz mezolitičkih slojeva: srasle lijeva i desna nazalna kost, desna parijetalna
kost, izolirani donji desni kutnjak (M2), cervikalni kralježak sraslih epifiza, dva
lijeva i tri desna rebra sraslih glava (caput), proksimalni dio lijeve 2. metakarpalne
kosti (Mc II), srasli distalni dio lijeve tibije, ulomak dijafize desne fibule i proksi-
malna falanga prsta (Ph I). U paleolitičkim naslagama pronađeni su ulomak lijeve
mandibule sa zubom (P4), ulomak lijevog rebra, potpuno spaljen (kalciniran) dis-
talni dio humerusa. Točnu vrstu kune nije bilo moguće odrediti, a svi dobno odre-
divi ostatci pripadali su odraslim životinjama. Na lateralnoj strani tijela jednog
prednjeg lijevog rebra iz mezolitičkog sloja (inv. br. 90.3) vidljivi su jasni uzdužni
tragovi rezanja (slika 5.3) od odvajanja mesa, koji jasno pokazuju da su ljudi lovili
i iskorištavali kune (možda radi krzna).
Jazavac (Meles meles)

Cjelovita 2. metatarzalna kost (Mt II) iz mezolitičkog horizonta (SJ 104) jedini je
ostatak jazavca. Nesrasla epifiza ukazuje na mlađu jedinku.
Divlja mačka (Felis silvestris)

Rijetki nalazi divlje mačke sastoje se od ulomka lijevog astragala i ulomka ace-
tabuluma desne zdjelične kosti (NISP: 2, MNE: 2, MNI: 1). Oba su fragmenta
pronađena unutar holocenskih slojeva pripisanih razdoblju mezolitika, a s obzirom
na to da na njima nisu ustanovljeni nikakvi tragovi ljudskog ili životinjskog djelo-
vanja, samo ukazuju na prisutnost vrste vezane uz šume (Garms i Borm, 1981, 62).
Divlja svinja (Sus scrofa)

Oskudni ostatci divlje svinje (NISP: 7, MNE: 7, MNI: 3) većinom su sakupljeni u
mezolitičkom horizontu. Izolirani gornji desni očnjak (C) potječe od odrasle muš-
129
Siniša Radović
Slika 5.3. Mezolitik (SJ 90, inv. 90.3). Kuna (Martes sp.). Rebro (lateralno).
Tragovi rezanja od odvajanja mesa. Mjerka: 2 cm.
ke jedinke dok mali ulomak cakline donjeg očnjaka (C) nije bilo moguće dobno
odrediti. Mladoj svinji pripadali su nesrasla proksimalna epifiza (caput) lijevog
humerusa s tragovima rezanja, proksimalni dio dijafize desne ulne, ulomak nesra-
sle srednje falange prsta (Ph II), i nesrasla akcesorna proksimalna falanga (acc. Ph
I). Ulomak dijafize desne ulne mlađe jedinke s dva kosa ureza na distalnom dijelu
jedini je nalaz svinje iz paleolitika (SJ 97).
130
Srna (Capreolus capreolus)

Svi ostatci srne potječu iz mezolitičkih slojeva i predstavljaju najzastupljeniju lov-
nu divljač iz tog razdoblja (NISP: 31, MNE: 18, MNI: 3). Zastupljeni su sljedeći
elementi glave i udova: unutarnji dio desne temporalne kosti (pars petrosis), lijeva
incizivna kost, ventralni ulomak desne maksile (facies pterygopalatina), ulomak
lijeve maksile sa zubom (P4), dva izolirana gornja lijeva kutnjaka (M2 i M3) koji ar-
tikuliraju, izolirani gornji desni zub (M2), ulomak tijela desne mandibule sa zubom
(P4), mali ulomak tijela mandibule neodredive strane, izolirani donji desni kutnjak
(M3), srasli distalni dio i ulomak dijafize desnog radijusa, dijafiza lijeve ulne fetal-
ne ili neonatalne životinje, proksimalni dio i tri ulomka dijafize lijevog metakarpu-
sa, dva ulomka sraslog distalnog dijela metakarpusa neodredive strane spojiva na
mjestu starog loma, fragment tijela desnog ishijuma (corpus ossis ischii), ulomci
dijafiza od po jednog lijevog i desnog femura, dva ulomka dijafize lijeve tibije,
ulomak dijafize desne tibije, desni nesrasli kalkaneus mlađe srne, proksimalni dio
desnog metatarzusa, i dva ulomka dijafize metatarzusa neodredive strane. Svi su
zubi umjereno potrošeni na griznoj površini. Najveći je broj ostataka pronađen
unutar istog sloja (SJ 103) — oko 68 %, i vjerojatno su pripadali istoj odrasloj srni.
Njima se mogu pridružiti i kosti iz SJ 90 što potvrđuju pojedini ulomci međusobno
spojivi na mjestu starog loma. Nisu evidentirani tragovi grizenja dok su malobrojni
tragovi gorenja i mesarenja detaljnije razmotreni u daljnjem tekstu.
Jelen obični (Cervus elaphus) i srednji cervidi (Cervidae)

Jelen kojemu se može pribrojiti i manji broj kostiju općenito pripisanih porodi-
ci jelena (Cervidae), najčešća je taksonomska kategorija u slojevima kamenoga
doba špilje Zale (NISP: 57, MNE: 30, MNI: 3). U mezolitičkom horizontu jelen je
zastupljen sa svega nekoliko ostataka: veći dio grane roga s cijelim drugim paroš-
kom i oštećenim rožištem, manji ulomak grane vjerojatno istog roga, ulomak lije-
ve skapule s tragovima rezanja, ulomak ventralnog dijela pubične kosti i ulomak
proksimalne epifize (caput) femura. Na spomenutim ostatcima rogovlja vidljivi
su tragovi intenzivne obrade: baza roga odlomljena je od ostatka glave, prvi je
parožak odsječen pri bazi, dok su na drugom parošku brojni poprečni urezi, sama
je grana uzdužno rascijepljena s brojnim tragovima udaranja, a na malom ulom-
ku grane tragovi su uzdužnog struganja nastali možda prilikom rascijepljivanja.
Mezolitičkom jelenu vjerojatno je pripadao i potpuno obrađeni ulomak dijafize
neodređene metapodijalne kosti koji je samo općenito određen kao cervid. Najviše
ostataka jelena sakupljeno je u paleolitičkim naslagama (91,1 %). Zastupljeni su
131
Siniša Radović
elementi glave i ekstremiteta: lijeva nazalna kost, desna jezična kost (stylohyoide-
um) s tragovima rezanja, posteriorni dio lijeve mandibule sa zglobnim i mišićnim
izdancima, dva posteriorna ulomka desne mandibule, sedam izoliranih donjih li-
jevih i desnih zuba (tri neodređena inciziva, I1, C, dP3, M3), ulomci dijafiza dvaju
lijevih i jednog desnog radijusa, distalni dio dijafize lijeve ulne, desna karpalna
kost (os carpi ulnare), proksimalni dio desnog metakarpusa s tragovima rezanja
i struganja, ulomci dijafiza metakarpusa neodredive strane, ulomak tijela desnog
ilijuma (corpus ossis ilii) s urezom, ulomak krila lijevog ilijuma (ala ossis ilii),
proksimalni dio dijafize desnog femura s tragovima grizenja, gorenja i rezanja,
dva ulomka dijafize desne tibije, proksimalni dio dijafize lijeve tibije, više uloma-
ka dijafize metatarzusa, dva potpuno pougljenjena srasla ulomka vjerojatno iste
proksimalne falange, izgrižen ulomak distalne falange, i akcesorna proksimalna
falanga. Tim se ostatcima paleolitičkog jelena mogu pribrojiti i kosti iz istovreme-
nih naslaga kojima je određena pripadnost porodici cervida, a slične su veličine:
ulomci tijela lijeve i desne mandibule, po jedan ulomak torakalnog i lumbalnog
kralješka, distalni dio dijafize desnog radijusa, distalni dio dijafize metakarpusa
neodredive strane, ulomci tijela lijevog ilijuma (corpus ossis ilii), ulomak dijafize
lijeve tibije, razlomljeni lijevi astragal i ulomak dijafize metatarzusa neodredive
strane. Više o zastupljenosti anatomskih elemenata bit će kasnije u tekstu, gdje će
se detaljnije opisati i tragovi mesarenja i gorenja. Ostatci iz paleolitičkog horizonta
predstavljaju najmanje dvije jedinke: mladog i starijeg jelena, što je ustanovljeno
prema istrošenosti griznih površina zuba. Jelenu iz mezolitičkih naslaga nije odre-
đena dob.
Los (Alces alces) + veliki cervidi (Cervidae)

Svi skeletni ostatci losa i velikih cervida pronađeni su isključivo u paleolitičkim
slojevima (NISP: 38, MNE: 21, MNI: 3). Losu su pripadali sljedeći komadi: desna
incizivna kost, izolirani gonji lijevi pretkutnjak (P2) bez formiranog korijena i tra-
gova trošenja koji je pripadao mlađoj odrasloj životinji, dva izolirana cijela donja
neodrediva sjekutića (lijevi i desni), vjerojatno iste jedinke, ulomak izoliranoga
gornjeg lijevog pretkutnjaka (P4) odrasle životinje kojoj se možda mogu pribrojiti i
dva izolirana donja kutnjaka (cijeli desni M2 i ulomak lijevog M3), proksimalni dio
dijafize desne ulne, proksimalni dio dijafize desne tibije, izgriženi desni astragal
(slika 5.4) i ulomak dijafize neodredive akcesorne metapodijalne kosti. Dio kostiju
pripisanih općenito porodici cervida izrazito je velikih dimenzija i vidljivo su ma-
sivnije od ostalih kostiju cervida koje su pridružene jelenu (vidi ranije u tekstu).
Može se pretpostaviti da su ovi ulomci također pripadali losu, a uključuju: unu-
132
(SJ 102, inv. K1). Los (Alces alces). Astragalus (dorzalno).

Slika 5.4. Paleolitik
Tragovi grizenja na distalnom dijelu. Mjerka: 5 cm.
tarnji dio desne temporalne kosti (pars petrosis), ulomak tijela lijeve mandibule,
izolirani do korijena potrošeni donji neodređeni lijevi sjekutić jako stare životinje,
dvije lijeve karpalne kosti (os carpi radiale s tri kratka poprečna ureza na posteri-
ornoj strani, i os carpale quartum), više ulomaka dijafize desnog metakarpusa, fra-
gment tijela lijevog ilijuma (corpus ossis ilii), ulomak ventralnog dijela desne pu-
bične kosti, više ulomaka dijafize desnog femura, ulomke dijafiza po jedne lijeve i
desne tibije, i više ulomaka od po jednog lijevog i desnog metatarzusa. Relativnu
životnu dob bilo je moguće odrediti samo prema istrošenosti zuba. Evidentirane
su tri životinje od čega su mlađa i stara zastupljene isključivo s po jednim zubom,
dok su svi ostali zubi možda pripadali istoj odrasloj jedinki. Na samim ostatcima
133
Siniša Radović
losa nisu ustanovljeni tragovi mesarenja, ali ih ima na kostima određenima kao
veliki cervid. Analiza ovih tragova opisana je dalje u odgovarajućem dijelu teksta.
Pragovedo (Bos primigenius) i Bos / Bison

Malobrojni ostatci velikih bovida otkriveni su u oba kulturna horizonta (NISP: 20,
MNE: 12, MNI: 2). Desna zigomatična kosti, dva izolirana donja sjekutića (lijevi
I2 djelomično nagorjele grizne površine i I1 oštećene krune kojem nije moguće
odrediti stranu), te ulomak lijeve skapule pronađeni su u mezolitičkim naslagama.
Od skeletnih nalaza iz paleolitičkih slojeva ulomku desne mandibule sa zubnim
nizom (P2–M2) s desetak ureza na lingvalnoj strani (slika 5.5), određena je pripad-
nost odraslom pragovedu, dok je ostatak ostao generičko–specifički neodređen:
mali ulomak roga, nekoliko ulomaka tijela lijeve i desne mandibule, ulomak luka i
mišićnog izdanka torakalnog kralješka s tragovima rezanja i struganja, ulomak ti-
jela rebra, ulomak dijafize desne ulne, distalni dio dijafize lijevog femura, i ulomak
Slika 5.5. Paleolitik (SJ 12, skica 6, inv. 8). Pragovedo (Bos primigenius).
Mandibula (lingvalno). Tragovi rezanja od uklanjanja jezika. Mjerka: 5 cm.
134
dijafize metatarzusa. Moguće je da svi navedeni ostatci iz paleolitika pripadaju

istom pragovedu.
Divokoza (Rupicapra rupicapra)

Rijetki nalazi divokoze uključuju izolirani donji drugi molar (M2) i dva probavlje-
na fragmenta iste proksimalne falange (NISP: 3, MNE: 2, MNI: 1). Svi su ostatci
iz paleolitičkih slojeva i vjerojatno su pripadali istoj odrasloj jedinki.
Ovca ili koza (Ovis / Capra)

Evidentirano je nekoliko ulomaka iz mezolitičkih naslaga koji su pripisani opće-
nito ovci ili kozi (NISP: 3, MNE: 3, MNI: 1). To su izolirani desni gornji mliječni
zub (dP3) potpuno potrošene krune i korijena koji je vjerojatno ispao iz čelju-
sti, ulomak drugog cervikalnog kralješka (epistropheus) i lijeva karpalna kost (os
carpi intermedium). Ovi su ostatci najvjerojatnije intruzije iz mlađih holocenskih
(brončanodobnih) slojeva te su kao takvi isključeni iz većine daljnjih analiza.
Taksonomski neodređeni ostatci

Preostali dio anatomski odredivih kostiju sisavaca koji nije mogao biti taksonom-
ski određen, razvrstan je u 4 skupine prema veličini tijela životinja (NISP: 192,
MNE: 38; MNI: 0). Od najvećih prema najmanjima to su: skupina V (životinje ve-
ličine velikih ungulata), skupina IV (životinje veličine srednjih ungulata), skupina
III (životinje veličine malih ungulata) i skupina II (životinje veličine ježa i manjih
do srednjih zvijeri). Učestalost skeletnih ostataka pojedinih skupina odgovara uče-
stalosti pojedinih taksona odgovarajuće veličine. Tako su u mezolitičkim naslaga-
ma među taksonomski neodređenim ostatcima najbrojnije skupine III i II što je u
skladu s brojem ostataka srna i kuna, dok je u paleolitičkim slojevima najbrojnija
skupina IV što odgovara broju jelena i općenito cervida. Među ovim ostatcima
najviše je razlomljenih dijelova lubanje, kralježaka, rebara i dijafiza dugih kostiju.
Međutim, kako baš ti anatomski dijelovi uglavnom nedostaju kod ovdje određenih
taksona, pridruživanjem ovih ostataka taksonima odgovarajuće veličine podatci se
upotpunjuju.
135
Siniša Radović
Promjene u taksonomskom sastavu sisavaca kroz horizonte
Usporedbom taksonomske raznolikosti (n taksona) i odnosa učestalosti taksona

vidljive su jasne razlike između paleolitičkih i mezolitičkih naslaga. Intruzivni
ostatci ovdje nisu razmatrani (tablica 5.3), srednji i veliki cervidi pribrojeni su
jelenu i losu, a pragovedo i Bos/Bison tretirani su kao jedan takson (Bos).
Općenito su kamenodobne naslage u Zali taksonomski raznovrsne (n taksona
= 17) od kojih je neznatno veći broj evidentiran u paleolitičkom horizontu, što je
možda odraz nešto većeg uzorka (Tablica 5.4). U paleolitiku dominiraju ostatci
krupnih biljojeda (srednji i veliki ungulati zajedno = 72,1 %) dok su malobrojni
nalazi velikih zvijeri (medvjed i vuk) i preostalih sisavaca podjednako zastuplje-
ni. U mezolitiku je situacija bitno drugačija: prevladavaju ostatci malih ungulata
(41,9 %) uz nešto manje malih i srednjih zvijeri (32,4 %), a na trećem su mjestu
malobrojni ostatci srednjih ungulata. Ostatci krupnih biljojeda izrazito su rijetki
dok velikih zvijeri uopće nema.
Razmatrajući odnose zastupljenosti pojedinih taksona (slika 5.6) još su jasnije
promjene u taksonomskom sastavu pleistocenskih i holocenskih naslaga. Uz već
spomenuto nešto veće bogatstvo vrsta u paleolitiku, glavna razlika u odnosu na
mezolitik prisutnost je taksona koji nisu evidentirani u holocenskim naslagama
(los, divokoza, medvjed, vuk, zečevi i svizac). Zanimljivo je da iz razdoblja paleo-
Tablica 5.4. Taksonomska raznolikost i učestalost ungulata, zvijeri i manjih sisavaca

po horizontima. Veliki ungulati: Bos, Bos/Bison, Alces, veliki cervidi; srednji ungulati:
Sus, Cervus, srednji cervidi; mali ungulati: Capreolus, Rupicapra; velike zvijeri: Ursus,
C. lupus; male — srednje zvijeri: Mustela, Martes, Felis, Meles, Vulpes, Canis sp.;
ostali manji sisavci: Erinaceus, Leporidae, Marmota. Intruzivni ostatci iz mezolitika
(tablica 5.3) nisu prikazani.
MEZOLITIK PALEOLITIK TOTAL
Taksonomske skupine
NISP (%) NISP (%) NISP (%)
veliki ungulati 5,4 36,7 26,2
srednji ungulati 16,2 35,4 29,0
mali ungulati 41,9 2,0 15,4
velike zvijeri 0,0 10,2 6,8
male — srednje zvijeri 32,4 4,8 14,0
ostali manji sisavci 4,1 10,9 8,6
taksoni (n) 11 13 17
taksonomski odredivo (NISP) 74 147 221
136
Slika 5.6. Relativna učestalost taksonomskih kategorija sisavaca po horizontima.

Alces: Alces + veliki cervidi; Cervus: Cervus + srednji cervidi; male — srednje zvijeri:
Mustela, Martes, Felis, Meles, Vulpes, Canis sp. Intruzivni ostatci iz mezolitika
litika nije pronađen ni jedan ostatak srne koja je daleko najbrojnija vrsta u mlađem
horizontu. Uz srnu, u mezolitičkim slojevima najbrojniji su ostatci malih i srednjih
zvijeri od kojih su jazavac, divlja mačka i srednji kanid (Canis sp.) evidentirani
isključivo u ovim slojevima.
Nerazmjer ukupnog broja taksonomski određenih nalaza (tablica 5.4) i ma-
lobrojnost ostataka pojedinih vrsta možda su uvjetovali nešto iskrivljene odnose,
ali su razlike u prisutnosti i učestalosti pojedinih taksona između dvaju horizonata
vrlo jasne.
Tafonomija
Kako bi se odredilo pravo značenje ranije spomenutih faunskih nalaza u kontekstu

kulturnih naslaga, provedena je tafonomska analiza s ciljem rekonstrukcije nači-
137
Siniša Radović
na akumuliranja pronađenih skeletnih ostataka životinja, kao i post–depozicijskih

procesa koji su utjecali na njihovu očuvanost.
Modifikacija kosti
Bilježeni su sljedeći tipovi modifikacija na kostima: mehaničko–kemijska troše-
nja, zasiganost, mineralizacija, tragovi gorenja, tragovi životinjskog djelovanja i
tragovi rezanja. Učestalost spomenutih modifikacija prikazana je prema stratigraf-
skim horizontima (tablica 5.5) i prema taksonomskim kategorijama (tablica 5.6).
Zubi nisu uključeni u ovu analizu.
Mehaničko–kemijsko trošenje
Oštećenja na kostima koja u većini slučajeva nisu nastala neposrednim djelova-
njem ljudi i/ili životinja najčešći su oblici modifikacije. Razlikujemo više tipova
koji se mogu grupirati u 3 skupine prema nastanku: izloženost djelovanju atmosfe-
rilija (ispucanost, ljuskanje, erodiranost), izloženost biogenim faktorima (kemijska
oštećenja nastala zbog lučenja kiselina iz korijena biljaka, površinska korozija)
i izloženost djelovanju čestica nošenih vjetrom i vodom (abrazija). Površinska
mehaničko–kemijska trošenja jako su česta u oba horizonta (tablica 5.5). Prevla-
davaju tipovi trošenja koji nastaju zbog izloženosti djelovanju atmosferilija, što
ukazuje na dužu izloženost i sporije zatrpavanje materijala. Usporedba po takso-
nima otežana je s obzirom na veličinu uzorka. Stoga su razmatrani rezultati samo
za taksone s NISP≥13, iako su prikazane vrijednosti za sve evidentirane taksone
(tablica 5.6). Učestalost površinskog trošenja podjednaka je na ostatcima životinja
slične veličine unutar istog stratigrafskog konteksta (npr. jelen, srednji cervidi i
skupina IV). U pravilu je ova modifikacija najčešća na kostima najvećih životinja
Tablica 5.5. Modifikacija kosti po horizontima. Intruzivni ostatci iz mezolitika

MODIFIKACIJA KOSTI (%)
Horizont meh.–kem. zasiganost mineralizacija tragovi tragovi tragovi kosti
oštećenja gorenja životinjskog rezanja (NISP)
djelovanja
MEZOLITIK 42,4 16,2 5,1 19,2 2,0 11,1 99
PALEOLITIK 56,6 30,0 91,0 7,1 11,2 18,7 267
TOTAL 52,7 26,2 59,8 10,4 8,7 16,4 366
138
Tablica 5.6. Modifikacija kosti po taksonima i skupinama prema veličini tijela.
MODIFIKACIJA KOSTI (%)
Takson / skupina meh.– zasiganost mineralizacija tragovi tragovi tragovi kosti
kem. gorenja životinjskog rezanja (NISP)
oštećenja djelovanja
Erinaceus sp. 50,0 50,0 – 50,0 – – 4
Leporidae – 100,0 100,0 – – – 1
Marmota marmota 77,8 22,2 100,0 – – – 9
Canis lupus 16,7 33,3 83,3 33,3 16,7 50,0 6
Canis sp. 33,3 – – – – – 3
cf. Vulpes vulpes 60,0 60,0 60,0 20,0 – – 5
Ursus sp. 66,7 16,7 66,7 – 66,7 16,7 6
Mustela sp. 50,0 50,0 50,0 – – – 2
Martes sp. 53,3 13,3 26,7 20,0 – 6,7 15
Meles meles 100,0 – – – – – 1
Felis silvestris 50,0 – – – – – 2
Sus scrofa 40,0 20,0 20,0 – 40,0 40,0 5
Capreolus capreolus 16,0 24,0 – 20,0 – 16,0 25
Cervus elaphus + srednji cervidi (cf. Cervus) 58,3 22,9 79,2 12,5 14,6 31,3 48
Alces alces + veliki cervidi (cf. Alces) 64,5 41,9 93,5 – 9,7 29,0 31
Bos primigenius + Bos/Bison 84,6 38,5 69,2 – 30,8 23,1 13
Rupicapra rupicapra – 50,0 100,0 – 100,0 – 2
Ovis / Capra 100,0 – – 50,0 – – 2
skupina II 43,8 21,9 40,6 12,5 3,2 – 32
skupina III 38,7 25,8 58,1 19,4 3,2 9,7 31
skupina IV 57,7 24,0 91,3 7,7 5,8 16,3 104
skupina V 63,6 22,7 77,3 4,5 4,5 13,6 22

TOTAL 53,1 26,0 67,5 10,6 8,7 16,5 369
139
Siniša Radović
te opada proporcionalno s veličinom, što se može povezati s brzinom sedimenta-

cije i zatrpavanja kostiju ovisno o veličini samih ulomaka. Određeno nesuglasje
s ovim trendom može se objasniti veličinom uzorka i taksonomskim razlikama
između dvaju kulturnih horizonta (npr. veći broj skeletnih ostataka skupine III
dolazi iz paleolitičkih slojeva, za razliku od kostiju srne koje su pronađene isklju-
čivo u mezolitičkim slojevima što je vjerojatni razlog velike razlike u učestalosti
ove modifikacije na kostima tih dviju taksonomskih kategorija slične veličine).
Temeljem rezultata ove analize može se pretpostaviti da su kosti iz oba analizirana
kulturna horizonta bile duže izložene na površini što bi ukazivalo na spore procese
sedimentiranja. Međutim, bez detaljnih sedimentoloških i geoarheoloških analiza
o tome je moguće samo nagađati.
Zasiganost
Sigaste prevlake na površini kostiju prisutne su u oba horizonta (tablica 5.5). Naj-
češći mehanizam taloženja siga izmjena je CO2 isparavanjem podzemnih voda.
Pritom voda postaje prezasićena pa dolazi do kristalizacije kalcita, odnosno stva-
ranja siga (Lacković, 2003). Osim što nam ta modifikacija pokazuje da su faun-
ski ostatci ležali u relativno vlažnom okolišu špilje, prevlake kalcijeva karbonata
istovremeno prekrivaju druge površinske modifikacije (npr. tragove rezanja) radi
čega ih je bitno bilježiti. Zasiganost je dvostruko učestalija na kostima iz starijih
paleolitičkih naslaga, što je vjerojatno rezultat duže izloženosti špiljskim uvjetima.
Mineralizacija
Na većini skeletnih ostataka vidljive su promjene nastale mineralizacijom: boja
varira od tamnosmeđe do tamnosive (gotovo crne) uz mjestimične žućkaste ni-
janse (naročito u presjeku kosti), a same kosti osjetno su teže. To je vjerojatno
posljedica geomorfoloških obilježja špilje vodom ispunjenim kanalom i sifonskim
jezerima, koja je i danas podložna promjenama u vlažnosti ovisno o hidrološkim
prilikama u okolišu (Jalžić i Božičević, 1975, 5). Tijekom povremenih podizanja
razine voda dolazilo je do plavljenja sedimenata pri čemu je dio osteološkog ma-
terijala bio izložen vodi i procesima mineralizacije (npr. željezovi i manganovi
oksidi) (Lowe i Walker, 1997, 227; Lyman, 1994, 420–421).
Promjene nastale mineralizacijom vidljive su gotovo isključivo u najdubljim
paleolitičkim naslagama (91,0 %; tablica 5.5). U mezolitičkim slojevima eviden-
tirano je svega nekoliko slabije mineraliziranih kostiju koje se razlikuju od ostalih
jer im je površina prekrivena sitnim tamnijim mrljama. S obzirom na hidrološka
obilježja špilje, ne iznenađuje da su sedimenti s materijalom bili podložni povre-
140
menim plavljenjima, ali se može pretpostaviti da je špilja bila znatno vlažnija i

hidrološki aktivnija krajem pleistocena nego u ranom holocenu. Podatci o minera-
lizaciji dodatno potvrđuju rezultate analize spojeva i artikulacija (ranije u tekstu) o
stratigrafskom integritetu dvaju kulturnih horizonata.
Tragovi gorenja
Tragovi gorenja relativno su česti na kostima iz mezolitičkog horizonta, dok ih
je znatno manje na ostatcima iz paleolitičkih slojeva (tablica 5.5), što se vidi i na
neodredivim fragmentima (tablica 5.2). Najveći broj kostiju s tragovima gorenja
samo je djelomično nagorio što ukazuje na kraće izlaganje vatri ili žaru, možda
tijekom pripreme hrane. Kako su osnovni kriteriji za određivanje prisutnosti i stup-
nja nagorenosti boja i tekstura kostiju, moguće je da su podatci o gorenju za naj-
dublje slojeve iskrivljeni zbog ranije spomenute izražene mineralizacije skeletnih
ostataka iz paleolitičkog horizonta. Naime, vrlo je vjerojatno da zbog dominantnih
tamnih boja mineraliziranih kostiju barem dio potencijalnih tragova nagorenosti
nije evidentiran što onemogućuje detaljnu analizu.
Tragovi životinjskog djelovanja

Kosti s tragovima grizenja i probavljeni ulomci sakupljeni su uglavnom unutar
paleolitičkog horizonta (tablica 5.5). Nije moguće točno odrediti koje su životinje
odgovorne za nastanak ovih oštećenja ali oblik i veličina tragova grizenja ukazuju
na srednje i velike zvijeri, što potvrđuje i pet probavljenih koštanih ulomaka dulji-
ne 2 — 4 cm. Oštećenja nastala životinjskim djelovanjem većinom su evidentirana
na skeletnim ostatcima biljojeda te u manjoj mjeri i na kostima mesojeda (slika
5.7). Može se pretpostaviti da su vuk i/ili medvjed, čiji su sporadični ostatci prona-
đeni u paleolitičkim slojevima, u određenoj mjeri bili aktivni čimbenici akumula-
cije pronađenih faunskih ostataka.
Tragovi rezanja
Evidentirani tragovi mesarenja na analiziranim faunskim ostatcima izravan su do-
kaz ljudskih aktivnosti u špilji Zali. O tragovima rezanja u odnosu na dio tijela bit
će više riječi dalje u tekstu, dok je ovdje samo općenito razmotrena njihova zastu-
pljenost prema horizontima i taksonima. Urezi su prisutni na 16,4 % kostiju te uka-
zuju na lov i daljnje procesuiranje trupla životinja (tablica 5.5). Učestalost tragova
rezanja poprilično se razlikuje između dvaju horizonata pri čemu je dvostruko više
ureza na ulomcima iz paleolitičkih slojeva. To je možda odraz većeg uzorka, ali
je zanimljiv podatak jer se može pretpostaviti da je s obzirom na visok postotak
141
Siniša Radović
Slika 5.7. Paleolitik(SJ 12, skica 7, inv. 10). Medvjed (Ursus sp.). Tibia (anteriorno).
Tragovi grizenja na distalnom dijelu. Mjerka: 5 cm.
142
zasiganosti u najstarijim naslagama, barem dio tragova rezanja ostao prekriven si-
gastom korom i kao takav skriven. Gledajući tragove rezanja po taksonima (tablica
5.6) najčešći su na skeletnim ostatcima srednjih i velikih biljojeda (lovna divljač).
Rijetki tragovi rezanja na kostima zvijeri svjedoče o sporadičnom iskorištavanju
trupla mesojeda (kuna, vuk, medvjed) — možda radi kože i krzna. Na skeletnim
ostatcima manjih sisavaca (s izuzetkom kune) nisu evidentirani tragovi rezanja
pa se može pretpostaviti da njihova prisutnost u analiziranom skupu nalaza nije
rezultat ljudskih aktivnosti u špilji.
Zastupljenost anatomskih elemenata

Različita zastupljenost pojedinih skeletnih elemenata ovisi o načinima iskorištavanja
pojedinih životinja i akumulacije njihovih ostataka (jesu li u špilji završavala cjelo-
vita trupla životinja, jesu li kosti dodatno razbijane, primjerice radi vađenja koštane
srži, itd.), ali može odražavati i postdepozicijske uvjete u kojima dolaze do izražaja
znatne razlike između pojedinih skeletnih elemenata u relativnoj otpornosti na raza-
ranje uslijed različitog oblika, veličine i mineralne gustoće (Lyman, 1994, 223). Su-
kladno tome, slika zastupljenosti dijelova tijela može biti rezultat različitih procesa.
Iz tog razloga ovdje su detaljno razmotreni podatci o zastupljenosti anatomskih ele-
menata pojedinih taksona. Zbog ograničenog uzorka, analizom su obuhvaćeni ostat-
ci srne, jelena i losa, kao najzastupljenije lovne divljači. S obzirom na to da su neki
ulomci (osobito rebra i kralješci) ostali taksonomski neodređeni, s ciljem povećanja
uzorka ovdje analiziranim taksonima pridruženi su ostatci neodredivih životinja slič-
ne veličine (npr. zbrojene su MNE vrijednosti srne i skupine III).
Učestalost elemenata kvantitativno je određena pomoću najmanjeg broja odre-
divih uzoraka (NISP) i najmanjeg broja elemenata (MNE). MNE potom je po-
dijeljen s brojem koliko se puta određeni element pojavljuje u kosturu da bi se
izračunao najmanji broj dijelova tijela životinje (MAU), koji realnije odražava za-
stupljenost elemenata. Dobivene vrijednosti dodatno su standardizirane (MAU %)
tako da su pojedinačne MAU vrijednosti podijeljene s najvećom MAU vrijednosti
unutar određenog uzorka i pomnožene sa 100 (Binford, 1984, 50; Lyman, 2008,
234). Dobiveni rezultati prikazani su u tablici 5.7. Kako zbog vrlo malog uzorka
nije moguća detaljna analiza, ovdje je prikazan samo kraći pregled općih pravilno-
sti u zastupljenosti anatomskih elemenata za tri najbrojnija taksona divljači.
Srna + skupina III

Skeletni ostatci srne pronađeni su isključivo u mezolitičkom horizontu, pridruženi
su im taksonomski neodređeni ostatci skupine III samo iz istih slojeva. Iako je
143
Tablica 5.7. Učestalost anatomskih elemenata (NISP, MNE, MAU, % MAU) cervida
144
po horizontima. Pridruženi su im ostatci taksonomski neodređenih skupina slične veličine,
čije su vrijednosti označene zvjezdicom (*).
PALEOLITIK MEZOLITIK
Anatomski Cervus + srednji cervidi + skupina IV Alces + veliki cervidi + skupina V Capreolus + skupina III
element NISP MNE MAU MAU (%) NISP MNE MAU MAU (%) NISP MNE MAU MAU (%)
cranium 1 + 5* 1 0,5 25,0 1+ 1 0,5 33,3 1 + 1* 2 1 100,0
1*
(pre) maxilla – – – – 1 1 0,5 33,3 3 2 1 100,0
dentes sup. – – – – 2 2 1 66,7 4 2 1 100,0
mandibula 5 + 2* 2 1 50,0 1+ 1 0,5 33,3 2 + 1* 1 + 1* 1 100,0
1*
dentes inf. 9 4 2 100,0 5 3 1,5 100,0 2 1 0,5 50,0
hyoideum 1 1 0,5 25,0 – – – – – – – –
vert. cerv. 1 1 0,1 7,0 – – – – – – – –
Siniša Radović
vert. thor. 2* 1* 0,1 3,5 – – – – – – – –

vert. lumb. 1 + 2* 1 0,2 8,0 3* 1* 0,2 11,3 – – – –
costae 11* 1* <0,1 2,0 3* – – – 1* 1* <0,1 4,0
scapula 5* 1* 0,5 25,0 2* 1* 0,5 33,3 1* 1* 0,5 50,0
humerus 3* 1* 0,5 25,0 – – – – – – – –
radius 5 3 1,5 75,0 – – – – 2 + 1* 1 0,5 50,0
ulna 1 1 0,5 25,0 1 1 0,5 33,3 1 1 0,5 50,0
carpalia 1 1 0,2 8,0 2 2 0,3 22,0 – – – –
metacarpus 5 1 0,5 25,0 6 1 0,5 33,3 6 1 0,5 50,0
pelvis 4 + 2* 2 1 50,0 2+ 2 1 66,7 1 1 0,5 50,0
1*
femur 1 + 5* 1 0,5 25,0 5+ 1 0,5 33,3 2 + 4* 2 1 100,0
1*
tibia 4 + 1* 2 1 50,0 3+ 2 1 66,7 3 2 1 100,0
1*
calcaneus – – – – – – – – 1 1 0,5 50,0
astragalus 1 1 0,5 25,0 1 1 0,5 33,3 – – – –
metatarsus 7 1 0,5 25,0 7+ 2 1 66,7 3 1 0,5 50,0
1*
acc. metapod. – – – – 1 1 0,2 16,7 – – – –
phalanx I 2 1 0,1 6,2 – – – – – – – –
phalanx III 1 + 1* 1 0,1 6,2 – – – – – – – –
acc. ph. I 1 1 0,1 6,2 – – – – – – – –
145
Siniša Radović
uzorak i dalje jako mali, vidljivo je da dominiraju ostatci glave (ulomci lubanje,
čeljusti i zuba; MNE: 9), dok skoro potpuno nedostaju elementi trupa (kralješci i
rebra; MNE: 1). S oprezom se može primijetiti i da su anatomski elementi stražnjih
nogu (MNE: 7) nešto brojniji od elemenata prednjih nogu (MNE: 4). Distalni dije-
lovi nogu potpuno nedostaju.
Jelen + srednji cervid + skupina IV

Ostatcima jelena i srednjih cervida pridruženi su taksonomski neodređeni ulomci
skupine IV. Analizom je obuhvaćen samo paleolitički skup nalaza faune koji iona-
ko sadrži više od 90 % nalaza ove proširene taksonomske skupine. Najbrojniji su
elementi glave (MNE: 8) iako se sastoje uglavnom od razlomljenih mandibula i
izoliranih donjih zuba te samo jednog ulomka lubanje. Izuzetno malobrojni ulomci
nekoliko kralježaka i jednog rebra samo ukazuju na ograničenu prisutnost kostiju
trupa (MNE: 4). Jednako su zastupljeni elementi prednjih (MNE: 8) i stražnjih
nogu (MNE: 7), dok su distalni dijelovi nogu zastupljeni s nekoliko ulomaka fa-
langi (MNE: 3).
Los + veliki cervid + skupina V

Skeletni ostatci losa i velikih cervida otkriveni su isključivo unutar paleolitičkih
naslaga iz kojih su im pribrojene i dvije kosti taksonomski neodređene skupine
V. Glava je zastupljena s ulomcima lubanje, čeljusti i zuba (MNE: 8). Izolirani
fragment lumbalnog kralješka jedini je element trupa (MNE: 1). Slično kao i kod
srne, i ovdje se čini da su kosti stražnjih nogu (MNE: 8) nešto brojnije u odnosu
na kosti prednjih nogu (MNE: 5). Za akcesorni metapodij nije se moglo odrediti
pripada li prednjim ili stražnjim nogama (MNE: 1) dok distalni elementi nogu
uopće nisu pronađeni.
Iskorištavanje životinja
Priprema i konzumacija hrane

Tijekom obrade materijala, detaljno su bilježeni tragovi rezanja i gorenja koji su
ovdje grafički prikazani. Zbog malog uzorka analiza mezolitičkog skupa nalaza
ograničena je na srnu i skupinu III, a paleolitičkog skupa nalaza na jelena i skupinu
IV, odnosno na losa i skupinu V. Rijetki tragovi mesarenja i nagorjelosti na inače
malobrojnim kostima drugih životinja samo svjedoče o njihovu povremenom isko-
146
Slika 5.8. Mezolitik. Srna i skupina III. Tragovi gorenja (u sivoj boji) i rezanja (strelice).
Shematski skeletni prikaz prema Ferrié, 2005.
Slika 5.9. Paleolitik. Jelen, srednji cervidi i skupina IV. Tragovi gorenja (u sivoj boji)
i rezanja (strelice). Shematski skeletni prikaz prema Ferrié, 2004.
147
Siniša Radović
Slika 5.10. Paleolitik.

Los, veliki cervidi i skupina V. Tragovi rezanja (strelice).
Shematski skeletni prikaz prema Coutureau i Treuilleot, 2013.
rištavanju (tablica 5.6), a položaj i oblik ureza ukazuju na razne faze prerade trupla
(deranje kože, komadanje, skidanje mesa i razbijanje kosti radi vađenja koštane
srži). Prilikom opisivanja i tumačenja tragova mesarenja korišteni su standardi
prema Binfordu (1981) i Lymanu (1987).
Srna + skupina III (mezolitik)

Rijetki tragovi rezanja (slika 5.8) evidentirani su isključivo na dijafizama dugih
kostiju (metakarpus, femur, tibija) u vidu pojedinačnih uzdužnih i/ili brojnijih kra-
ćih kosih ureza te su vjerojatno nastali prilikom skidanja mesa, odnosno filetiranja.
Nisu zabilježeni urezi koji se mogu povezati s komadanjem trupla.
Tragovi gorenja na bazi lubanje (pars petrosis), okrajcima nekih dugih kostiju
(distalni dio radijusa, distalni dio metakarpusa, i proksimalni dio metatarzusa) i
kalkaneusu rezultat su izloženosti spomenutih dijelova vatri, pri čemu je ostatak
kosti vjerojatno bio zaštićen mišićnim tkivom i možda kožom. Dijafiza femura
koja je samo blago površinski nagorjela uklapa se u ovdje opisanu pravilnost go-
renja analiziranog uzorka.
Jelen + srednji cervid + skupina IV (paleolitik)

Relativno brojni tragovi rezanja (slika 5.9) locirani su na različitim skeletnim ele-
mentima, ali su najviše zastupljeni na kostima udova. Manji broj ukazuje na ko-
148
madanje trupla, dok je veći dio nastao skidanjem mesa. Tragovi rezanja na poste-
riornoj strani mandibule ispod zglobne površine mogu se povezati s odvajanjem
donje čeljusti od ostatka glave, dok su urez na distalnom dijelu radijusa i možda
urezi na lateralnoj strani tijela ilijuma (corpus ossis ilii) u blizini acetabuluma,
rezultat disartikulacije, odnosno razdvajanja trupla na dijelove rezanjem oko zglo-
bova. Međutim, većina tragova rezanja nalazi se na dijafizama dugih kostiju u vidu
uzdužnih ureza i brojnih gusto nanizanih poprečnih ili kosih tragova struganja te
su vjerojatno nastali prilikom odvajanja mesa. Više kratkih ureza na jezičnoj kosti
(stylohyoideum) vjerojatno su nastali prilikom vađenja jezika. Tragovi rezanja na
tijelu skapule, lumbalnom kralješku i rebrima karakteristični su za skidanje mesa
s kostiju, a njima se mogu pribrojiti i svi ostali urezi na pelvisu. Treba spomenuti
kako su na određenom broju dijafiza neodređenih dugih kostiju skupine IV također
evidentirani urezi koji nisu dalje analizirani s obzirom na to da se ne mogu odrediti
točni anatomski elementi na kojima se nalaze.
Oskudni tragovi gorenja (slika 5.9) locirani su uglavnom na krajevima dugih
kostiju te se mogu povezati s pripremom hrane (pečenje). Tome u prilog ide i ranije
spomenuti podatak da je najveći broj kostiju s tragovima gorenja samo djelomično
nagoren, što ukazuje na kraće, vjerojatno namjerno izlaganje vatri ili žaru.
Među izrazito malobrojnim ostatcima jelena iz mezolitičkih slojeva tragovi
rezanja ustanovljeni su na samo dvije kosti: distalnom dijelu skapule i distalnom
dijelu femura (nisu grafički prikazani). U oba slučaja radi se o oštećenjima nasta-
lim prilikom komadanja trupla.
Los + veliki cervid + skupina V (paleolitik)

Rijetki tragovi rezanja nalaze se isključivo na kostima nogu (slika 5.10). Urezi na
karpalnoj kosti i proksimalnom dijelu metakarpusa (neposredno ispod artikulacije)
mogu se povezati s trančiranjem, odnosno odvajanjem distalnog dijela prednje
noge. Paralelni uzdužni urezi na skapuli i svi preostali tragovi rezanja, od kojih
se većina nalaze na kostima stražnjih nogu (femur, tibija, metatarzus), nastali su
prilikom skidanja mesa. Nisu ustanovljeni tragovi gorenja.
Smrtnost i sezonalitet
Podaci o smrtnosti vrlo su oskudni (tablica 5.8). Prevladavaju odrasle životinje, ali
je uzorak premali za bilo kakva razmatranja.
Zasad su nam jedini izvor podataka o godišnjem dobu korištenja špilje Zale
ostatci jako mladih životinja: dijafiza ulne fetalne srne iz mezolitičkih naslaga (SJ
149
Siniša Radović
Tablica 5.8. Zastupljenostdobnih skupina (% NISP) po horizontima. Prikazani su samo

taksoni s dobno određenim ostatcima.
MEZOLITIK
Takson NISP (%) NISP
fetalno / mlado odraslo staro (dobno
neonatalno odredivo)
Sus – 80,0 20,0 – 5
Capreolus 7,7 7,7 84,6 – 13
Cervus – – 100,0 – 1
PALEOLITIK
Takson NISP (%) NISP
fetalno / mlado odraslo staro (dobno
neonatalno odredivo)
Sus – 100,0 – – 1
Cervus + srednji cervidi – 33,3 66,7 – 9
Alces + veliki cervidi – 20,0 60,0 20,0 5
Bos/Bison – – 100,0 – 6
Rupicapra – – 100,0 – 1
89) i izolirani mliječni zub neonatalnog medvjeda (dP4) iz paleolitičkog horizonta

(SJ 106), te veći ulomak roga jelena iz mezolitičkog sloja (SJ 84). S obzirom na to
da srna na svijet donosi lane između svibnja i lipnja (Konjević, 2008, 54), fetalna
kost svjedoči o jednoj proljetnoj epizodi korištenja špilje tijekom mezolitika. S
druge strane, spomenuti rog jelena sa sačuvanim malim dijelom baze roga na ko-
jem su vidljivi tragovi oštećenja nastalih prilikom odlamanja od ostatka lubanje,
ukazuje da je rog bio na glavi jelena u trenutku smrti. S obzirom na poznati godiš-
nji ciklus rasta, nošenja i odbacivanja rogovlja kod jelena, ovaj nalaz svjedoči o
epizodi lova u jesen/zimi (kraj kolovoza — sredina veljače; prema Schmid, 1972,
90, Fig. 26). Izolirani mliječni zub medvjedića nije trošen i nema formirani korijen
te je vjerojatno pripadao neonatalnoj jedinki. Ženka današnjega smeđeg medvjeda
rađa mladunce u siječnju ili veljači (Jeremić et al., 2009, 7) pa možemo pretpo-
staviti da je zub završio u špilji krajem zime. Iako nisu pronađeni drugi ostatci,
vjerojatno se radi o prirodno uginulom medvjediću te ovaj događaj nema veze s
korištenjem špilje čovjeka.
150
Rasprava
Iako je ukupni broj sakupljenih fragmenata kostiju i zuba kralješnjaka prilično

velik (n: 7943), nakon izdvajanja mikrovertebrata (ponajviše riba) i neodređene
koštane sitneži, preostao je relativno mali uzorak za detaljnu analizu (NISP: 419).
S obzirom na višegodišnja sustavna istraživanja, pri čemu je sav iskopani materijal
mokro prosijavan kroz dvostruko sito, može se pretpostaviti da su sačuvani faunski
ostatci realno zastupljeni u sakupljenom i analiziranom uzorku. Kako malobroj-
nost materijala očito nije rezultat metoda iskopavanja, razlog treba tražiti drugdje.
Prvi dojam je da je špilja Zala zapravo rijetko korištena, odnosno ljudi su se u njoj
vjerojatno jako kratko zadržavali, što ne iznenađuje s obzirom na spomenutu vlaž-
nost špilje. Radi testiranja spomenute hipoteze, razmotreni su rezultati provedenih
arheozooloških analiza. Budući da su podaci o spojenim i artikuliranim nizovima
potvrdili stratigrafski integritet horizonata, slijedi logičan kronološki pregled po
horizontima.
Paleolitik
Najdublji su slojevi prema obilježjima litičke industrije i apsolutnom datiranju
određeni u kasni gornji paleolitik (Karavanić et al., 2008).
Paleookoliš
Prema evidentiranim ostatcima sisavaca moguće je u određenoj mjeri rekonstru-
irati paleookoliš u okolici špilje krajem pleistocena. Pragoveda su se kretala hu-
midnim travnatim prostorima s otvorenim šumama (Thenius, 1980). Otvorene
proplanke i rubne šumske prostore nastanjivali su i zečevi. Jelen i los danas žive u
šumama, s time da se jelen kreće otvorenim šumama s mjestimičnim proplancima
i livadama, dok los obitava u mješovitim šumama uz rubove močvarnih prostora
(Kurten, 1968). Smeđi medvjed preferira neprekinuta velika gorska šumska pod-
ručja, a sam areal kretanja jako mu je velik i doseže do nekoliko stotina kvadratnih
kilometara (Jeremić et al., 2009, 7). Vuk i lisica kao vrlo adaptivne vrste koriste
raznolika staništa (Kahlke, 1999, 96; Kurten, 1968, 116). S druge strane, svizac i
divokoza biotopski su vrlo indikativne vrste. Divokoza živi u stjenovitim planin-
skim predjelima različitih nadmorskih visina (Miracle i Sturdy, 1991), a svizac se
smatra visokogorskom ili hladnom vrstom, iako mu je geografski areal tijekom
pleistocena dopirao znatno južnije na prostoru središnje i južne Europe (Kurten,
1968, 194–195).
151
Siniša Radović
Većini evidentiranih vrsta zajedničko je da nastanjuju otvorene šume. Općeni-

to, krupni biljojedi ukazuju na širi okoliš s obzirom na radijus kretanja i sezonske
migracije. Prisutnost losa indicira blizinu vode i vlažnijeg tla, dok svizac i divoko-
za ukazuju na gorski okoliš.
Strategije opstanka (lov i konzumiranje hrane)

Ostatci faune svjedoče o sporadičnim epizodama lova na krupnu divljač: uglavnom
jelena i losa te u znatno manjoj mjeri i pragoveda. Malobrojne kosti vuka i smeđeg
medvjeda s tragovima mesarenja možda ukazuju na lov na velike zvijeri. Analiza
zastupljenosti skeletnih dijelova jelena i losa ukazuje na određenu selektivnost —
prevladavaju elementi nogu uz nešto manje kostiju glave i zuba, dok su dijelovi
trupa izrazito malobrojni (jelen) ili gotovo u potpunosti nedostaju (los). Možda su
dijelovi nogu donošeni u špilju radi konzumacije mesa i srži ili su dijelovi trupa
koji nedostaju u uzorku zapravo odnošeni iz špilje. Ne treba isključiti mogućnost
da su elementi koji nedostaju uništeni u raznim post–depozicijskim dijagenetskim
procesima, ali to s obzirom na mali uzorak nije moguće provjeriti.
Općenita malobrojnost pronađenoga skeletnog materijala i evidentiranog bro-
ja jedinki ukazuje na rjeđe korištenje špilje. S obzirom na veličinu ulovljene divlja-
či i zastupljenost skeletnih dijelova, može se pretpostaviti da su životinje prvotno
raskomadane negdje drugdje (na mjestu ulova i/ili u blizini špilje). Pri tome su u
špilju doneseni dijelovi nogu s najviše mesa radi konzumacije, dok su relativno
nejestivi distalni dijelovi nogu (prsti s papcima) odbačeni. Tome u prilog govore
tragovi rezanja i gorenja koji svjedoče o skidanju mesa i pripremi za konzumaci-
ju (pečenje). Pronađeni zubi i izrazito malobrojni dijelovi glave svjedoče da su i
glave povremeno donošene u špilju, iako je indikativno da nema nijednog ulomka
rogovlja. Moguće je da su se rožnati ulomci raspali zbog loših uvjeta u špilji, ali o
tome zasad možemo samo nagađati. Jedini tragovi mesarenja na glavi jelena jesu
urezi na mandibuli nastali odvajanjem od ostatka glave i urezi na jezičnoj kosti
koji ukazuju na uklanjanje jezika. Možda su razbijali lubanje s ciljem konzumacije
mozga dok su rogovlje odnosili sa sobom dalje kao sirovinu za izradu rožnatih
artefakata. Na mandibuli pragoveda s urezima na lingvalnoj strani, koji se mogu
povezati s vađenjem jezika (slika 5.5), ustanovljeni su i ožiljci od razbijanja kosti,
vjerojatno radi konzumacije koštane srži.
Nesrazmjer u učestalosti kostiju trupa između jelena i losa možda se može
objasniti samom veličinom životinja. Težina jelena varira između 70 — 250 kg
dok je los znatno teži i doseže do 800 kg. Ne čudi stoga da gotovo u potpunosti ne-
dostaju kosti trupa losa. U slučaju jelena koji je u odnosu na losa ipak znatno ma-
152
nji, selektivnost u odabiru dijelova tijela manje je izražena. Možemo pretpostaviti

da su ostatak trupla losa ljudi nosili izravno na drugu lokaciju gdje je konzumiran
ostatak životinje.
Ljudi i velike zvijeri

Ostatci zvijeri na arheološkim nalazištima često se tumače kao plijen ljudi, ali de-
taljne su tafonomske analize većeg broja paleolitičkih nalazišta na širem prostoru
Hrvatske i Slovenije pokazale kako se često zapravo radi o fazama kada je špilja
korištena kao brlog velikih zvijeri te akumulirani skeletni ostatci nisu rezultat ljud-
skih aktivnosti (Miracle, 1991). U slučaju Zale, nedvojbeni dokazi o procesuiranju
trupla velikih zvijeri — vuka i medvjeda, jasan su indikator antropogenog djelova-
nja. Tragovi rezanja mogu se povezati sa skidanjem i konzumiranjem mesa, čemu
je vjerojatno prethodilo deranje kože s krznom, iako za to nema izravnih dokaza u
vidu karakterističnih ureza. Ovi malobrojni ostatci svjedoče o sporadičnim epizo-
dama lova na velike zvijeri tijekom kasnoga gornjega paleolitika. Međutim, intri-
gantno je što su na kostima istih taksona evidentirani i tragovi zvjerovnog grizenja.
Velike zvijeri (medvjed, lav, hijena, leopard, vuk) poznati su posjetitelji špilja koje
koriste kao svojevrsna »sigurna utočišta« gdje u miru konzumiraju svoj plijen,
ili kao mjesta za podizanje mladunčadi (Gamble, 1986, 307). Špilje u kojima je
brložila hijena vrlo su karakteristične između ostalog i po izrazito destruktivnom
stanju kostiju koje su izdrobljene u vrlo sitne fragmente te značajnijem broju pro-
bavljenih komada (Pičuljan et al., 2014). S obzirom na tafonomiju nalazišta, mo-
žemo isključiti hijene (a vjerojatno i velike mačke) kao uzročnike tragova grizenja.
Dakle, ostaju nam vuk i/ili medvjed — iste one životinje na čijim su ostatcima
ustanovljeni tragovi rezanja. Poznato je da medvjed kao svejed može konzumi-
rati meso, međutim vjerojatnije je vuk zaslužan za spomenute tragove grizenja i
probavljene ulomke, na što ukazuju i primjeri s drugih istovremenih nalazišta u
Europi (Lord et al. 2007). Čini se da su oba taksona bila plijen čovjeka, ali je barem
vuk ujedno bio i aktivni tafonomski čimbenik (hranio se strvinama i/ili ulovljenim
plijenom). Usprkos relativno malom uzorku, rezultati taksonomske i tafonomske
analize paleolitičkog skupa nalaza ukazuju na složenu sliku korištenja špilje gdje
se izmijenjuju ljudi i zvijeri, ali se ni jedni duže ne zadržavaju.
Mezolitik
Za razliku od paleolitičkog horizonta, u mezolitičkim je slojevima ustanovljena
neznatna poremećenost u stratigrafskom integritetu u vidu sporadičnih intruzivnih
153
Siniša Radović
elemenata. Tri ostatka ovce ili koze vjerojatno su ‘procurila’ iz gornjih brončano-
dobnih slojeva, dok su tri ulomka svisca s tragovima mineralizacije zaostali nalazi
iz dubljih paleolitičkih naslaga. Spomenuti nalazi nisu razmatrani.
Paleookoliš
U mezolitiku općenito prevladavaju životinje koje indiciraju izrazito šumski oko-
liš. Od velikih biljojeda prilagođenih na šire otvorene travnate prostore pronađena
su samo četiri ulomka velikih bovida, vjerojatno pragoveda, temeljem kojih nije
moguće ništa više zaključiti. Jelen i srna indiciraju otvorene šume s mjestimičnim
proplancima, dok se divlja svinja zadržava među šumarcima u relativnoj blizini
izvora vode. Znakovit je zamjetan porast u broju i raznolikosti malih i srednjih
zvijeri, od kojih su pojedine vrste poput divlje mačke i kune karakteristične za
guste šume (Garms, 1981). Iako je uzorak premalen da bi se ozbiljnije razmatralo
o promjeni u pošumljenosti područja oko špilje, to je vrlo izgledno s obzirom na
opće klimatske promjene do kojih je došlo početkom holocena.
Strategije opstanka (lov i konzumiranje hrane)

Malobrojna građa svjedoči o sporadičnom lovu na veću divljač (jelen, srna, divlja
svinja) te o lovu ili hvatanju u zamku malih zvijeri (kuna). Proksimalni dio hume-
rusa divlje svinje s urezima na artikulacijskoj površini ukazuje na komadanje ove
životinje, dok su dva ulomka roga jelena s tragovima obrade dokaz proizvodnje
koštanih alatki. Skromni nalazi srne pružaju nešto bolji uvid u procese mesarenja
trupla ulovljene divljači i konzumiranja mesa. Zastupljenost skeletnih elemenata
srne vrlo je slična ranije razmatranoj zastupljenosti velikih cervida u paleolitiku. U
uzorku prevladavaju kosti nogu uz nešto ulomaka glave i zubiju, dok su elementi
trupa i distalnih dijelova nogu potpuno odsutni. Jako je malo tragova rezanja i
svi se nalaze na dijafizama dugih kostiju te se mogu povezati isključivo s odvaja-
njem mesa od kostiju. Relativno malo spaljenih kostiju ukazuje na pečenje. Iako su
mezolitički slojevi evidentirani i istraženi na manjoj površini te je uzorak malen,
može se s oprezom pretpostaviti kako su ulovljene srne raskomadane drugdje, a
u špilju su doneseni isključivo dijelovi nogu s mesom koji su ispečeni i pojede-
ni. Slično kao i kod cervida u paleolitiku, ostatak trupla vjerojatno je završio na
drugoj lokaciji. Jedini nalaz fetalne srne donekle kvari takvu sliku. Pod pretpo-
stavkom da se radi o ubijenoj gravidnoj košuti, postavlja se pitanje zašto imamo
ostatke kasnog fetusa iz njezine utrobe, ali ni jedan ulomak kostiju trupa? Možda
se ustvari radi o plijenu neke zvijeri. Nažalost, ovo pitanje ostaje zasad otvoreno,
a pronađena fetalna kost samo ukazuje na eventualno korištenje špilje u proljeće.
154
Samo na jednom rebru kune evidentirani su tragovi rezanja (slika 5.3) pa možemo
pretpostaviti da manji sisavci nisu imali veću prehrambenu važnost, iako su možda
iskorištavani radi krzna. Njihovi su ostatci u špilji mogli završiti i na druge načine
(možda kao plijen ostalih predatora).
Na kraju treba spomenuti iznimnu količinu ribljih ostataka pronađenih u me-
zolitičkim slojevima (tablica 5.2), koji ukazuju na velike promjene u prehrambe-
noj ekonomiji ljudi u to vrijeme. Detaljna zooarheološka analiza tih ostataka, uz
rezultate geoarheoloških istraživanja, odgovorit će nam na pitanja o značenju ovih
ostataka i načinima njihove akumulacije.
Dobiveni rezultati u skladu su s ranije provedenim analizama velikih sisavaca

istraživanja iz 2000. godine (Perkić i Radović, 2013). Određene razlike vjerojatno
su rezultat većeg uzorka i bolje rezolucije sakupljenih ostataka (u istraživanjima
2000. godine nije korišteno sito).
Zaključak
Provedena arheozoološka istraživanja velikih sisavaca špilje Zale pokazala su za-

nimljive rezultate. Nema dvojbe da su prapovijesni lovci povremeno posjećivali
špilju, ali su se prema svemu sudeći u njoj vrlo kratko zadržavali. Razloge tomu
možda treba tražiti u negostoljubivosti samog objekta (velika vlažnost i relativno
česta plavljenja). Visoka učestalost mehaničko–kemijskog trošenja kostiju svje-
doči o dužoj izloženosti kostiju na površini sedimenata, dok evidentirani spojevi
i artikulacije između kostiju unutar horizonta ukazuju da nije bilo značajnijeg po-
micanja (bez obzira na pretpostavljena plavljenja). Usporede li se ta dva podatka
(veća učestalost trošenja kostiju i njihov relativno in situ položaj) može se pretpo-
staviti da nije bilo većih kretanja (ljudi ili većih životinja) unutar špilje, odnosno
kao još jedan argument o općenito slaboj posjećenosti špilje.
Paleolitički i mezolitički horizont jasno se razlikuju po taksonomskom sasta-
vu, ali i po tafonomskim obilježjima (mineralizacija). Znakovito je i da je bez
obzira na dvostruko veći broj kostiju djelomično prekrivenih sigastom korom,
evidentirano dvostruko više tragova rezanja u paleolitiku. To možda ukazuje na
intenzivnije korištenje špilje i ljudske aktivnosti u okolici u odnosu na rani holocen
(mezolitik). Selektirana zastupljenost skeletnih elemenata u oba horizonta i analiza
tragova mesarenja i gorenja navode na zaključak da se prvotno komadanje trupla
ulovljenih životinja obavljalo negdje drugdje te su u špilju donošena parcijalna tru-
155
Siniša Radović
pla radi konzumiranja mesa i koštane srži. Ostatak trupla je ili odbačen na mjestu
ulova ili odnesen na drugu lokaciju. Zanimljivo je naizmjenično korištenje špilje
između ljudi i velikih zvijeri (vuka i medvjeda) pri čemu su zvijeri bile i predatori/
strvinari i lovina.
U mezolitiku su se posjeti špilji još više prorijedili. Uz sporadične epizode
lova o čemu svjedoče malobrojni ostatci srne, jelena i divlje svinje, velika količi-
na ribljih kostiju ukazuje na promjene prehrambenih navika. Unutar mezolitičkih
slojeva zabilježen je porast u broju i raznolikosti manjih šumskih sisavaca, osobito
malih i srednjih zvijeri. To može odražavati promjene krajolika početkom holo-
cena (širenje šuma), ali i slabiju posjećenost špilje od strane čovjeka, što također
potvrđuju i manji volumen mezolitičkih naslaga i manji broj nalaza.
Lov na krupnu divljač (jelen, los, pragovedo) u paleolitiku značio je i pribav-
ljenje većih količina mesa, što posredno ukazuje na veći broj ljudi. Iako je zasad
Zala jedini lokalitet s tragovima života u paleolitiku i mezolitiku na ovom prostoru,
možemo postaviti hipotezu da je špilja bila dio šireg sustava naseljavanja. Sustava
u kojem su se manje raštrkane grupe lovaca kretale u relativno širokom radijusu te
povremeno (sezonski ?) sastajale na određenim mjestima radi organiziranog lova
i/ili razmjene dobara. Zala je bila dio tog sustava, ali s obzirom na malobrojnost
ostataka i manjak drugih istovremenih nalazišta u neposrednoj okolici nije moguće
raspravljati o njezinu značenju.
Na kraju, provedena zooarheološka analiza ostataka velikih sisavaca iz paleo-
litičkih i mezolitičkih slojeva špilje Zale rezultirala je vrlo zanimljivim podatcima
o korištenju špilje i životu ljudi, ali i otvorila niz novih pitanja koja će biti predmet
budućih istraživanja.
Bibliografija
Binford, L. R., 1981. Bones: Ancient Men and Modern Myths. Orlando, San Diego, New
York, Austin, Boston, London, Sydney, Tokyo, Toronto, Academic Press.
Binford, L. R., 1984. Faunal remains from Klasies River Mouth. New York, Academic Press.
Bolfíková, B., Hulva, P., 2012. Microevolution of sympatry: landscape genetics of
hedgehogs Erinaceus europaeus and E. roumanicus in Central Europe. Heredity 108,
248 — 255.
Coutureau, M., Treuillot, J., 2013. Moose (Alces sp.). Anatomical drawing: M. Coutureau,
J. Treuillot. According: Photography at the Museum of Natural History, University
of Iowa [http://www.flickr.com/photos/dfraryphotography/4012154129/in/pool–
310353@N25]. And According: E. Hue, 1907. Musée Ostéologique. Étude de la faune
156
quaternaire. Ostéométrie des Mammifères, Paris: Libraire C. Reinwald: Schleicher

Frères. — Copyright © 2013 ArchéoZoo.org. Web stranica: < http://archeozoo.org/
archeozootheque/picture/2613–alces_sp/category/92–cervides_langen_cervidae_
lang_langes_cervidos_lang_> [pristupljeno 9.3.2015.]
Ferrié, J.–G., 2004. Red deer (Cervus elaphus). Anatomical drawing: J.–G. Ferrié. Adapted
from the skeleton of reindeer drawn by C. Beauval and M. Coutureau for ArchéoZoo.
org in 2003. — Copyright © 2004 ArchéoZoo.org. Web stranica: < http://archeozoo.
org/archeozootheque/picture/2609–cervus_elaphus/category/92–cervides_langen_
cervidae_lang_langes_cervidos_lang_> [pristupljeno 9.3.2015.]
Ferrié, J.–G., 2005. Roe deer (Capreolus capreolus). Anatomical drawing: J.–G. Ferrié.
Adapted from the skeleton of deer designed by the same author. — Copyright © 2005
ArchéoZoo.org. Web stranica: < http://archeozoo.org/archeozootheque/picture/2608–
capreolus_capreolus/category/92–cervides_langen_cervidae_lang_langes_cervidos_
lang_> [pristupljeno 9.3.2015.]
Gamble, C., 1986. The Palaeolithic Settlement of Europe. Cambridge, Cambridge
University Press.
Garms, H., Borm, L., 1981. Fauna Evrope. Ljubljana, Mladinska knjiga.
Grant, A., 1982. The use of tooth wear as a guide to the age of domestic ungulates. U:
Wilson, B., Grigson, C., Payne, S. (ur.), Ageing and Sexing Animal Bones from
Archaeological Sites. British Archaeological Reports, British Series 109. Oxford,
Archaeopress, pp. 91 — 108.
Grayson, D. K., 1984. Quantitative zooarchaeology: topics in the analysis of archaeological
faunas. Orlando, Academic Press.
Hillson, S., 1986. Teeth. Cambridge, Cambridge University Press.
Hillson, S., 1992. Mammal Bones and Teeth: An Introductory Guide to Methods of
Identification. London, Institute of Archaeology, University College London.
Jalžić, B., Božičević, S., 1975. Pećina Zala u kanjonu Bistraca. Speleolog XVIII–XIX
(1970–1971), 3 — 5.
Jeremić, J., Štrbenac, A., Oković, P., Katušić, L., Kusak, J., Leko, K., 2009. Velike zvijeri u
Hrvatskoj. Zagreb, Državni zavod za zaštitu prirode.
Kahlke, R.–D., 1999. The History of the Origin, Evolution and Dispersal of the Late
Pleistocene Mammuthus–Coelodonta Faunal Complex in Eurasia (Large Mammals).
Rapid City, Fenske Companies.
Karavanić, I., Ahern, J. C. M., Šošić, R., Vukosavljević, N., 2007. Lokalitet: Pećina Zala.
Karavanić, I., Šošić, R., Vukosavljević, N., Ahern, J., 2008. Sustavna arheološka istraživanja
špilje Zale kod Tounja. Modruški zbornik 2 (2), 31 — 35.
Konjević, D., 2008. Srna obična (Capreolus capreolus) — od uzgoja do visokovrijedne
namirnice. Meso X (1), 52 — 58.
Kurtén, B., 1968. Pleistocene Mammals of Europe. Chicago, Aldine Publishing Company.
157
Siniša Radović
Lacković, D., 2003. Sige: što su i kako nastaju. Zagreb, Hrvatski prirodoslovni muzej.
Lavocat, R., 1966. Faunes et flores préhistoriques de lÈurope occidentale. Paris, Éditions
N. Boubeé.
Lord, T. C., O’Connor, T. P., Siebrandt, D. C., Jaconi, R. M., 2007. People and large
carnivores as biostratinomic agents in Lateglacial cave assemblages. Journal of
Quaternary Science 22 (7), 681 — 694.
Lowe, J. J., Walker, M. J. C., 1997. Reconstructing Quaternary Environments, 2nd edition.
Harlow, Longman.
Lyman, R. L., 1987. Archaeofaunas and Butchery Studies: A Taphonomic Perspective. U:
Schiffer, M. (ur.), Advances in Archaeological Method and Theory Vol. 10. New York,
Academic Press, pp. 249 — 337.
Lyman, R. L., 1994. Vertebrate Taphonomy. Cambridge, Cambridge University Press.
Lyman, R. L., 2008. Quantitative Paleozoology. Cambridge, Cambridge University Press.
Miracle, P., 1991. Carnivore Dens or Carnivore Hunts? A Review of Upper Pleistocene
Mammalian Assemblages in Croatia and Slovenia. Rad HAZU 458, Prirodne znanosti
25, 193 — 219.
Miracle, P. T., Pugsley, L. B., 2006. Vertebrate Faunal Remains at Pupićina Cave / Ostaci
faune kralježnjaka iz Pupićine peći. U: Miracle, P. T., Forenbaher, S. (ur.), Prehistoric
Herders of northern Istria. The Archaeology of Pupićina Cave. Volume 1 / Pretpovijesni
stočari sjeverne Istre. Arheologija Pupićine peći. 1. svezak. Monografije i katalozi 14.
Pula, Arheološki muzej Istre, pp. 259 — 399.
Miracle, P., Sturdy, D., 1991. Chamois and the karst of Herzegovina. Journal of
Archaeological Science 18 (1), 89 — 108.
Pales, L., Lambert, C., (1971). Atlas ostéologique pour servir à l’identification des
mammifères du quaternaire, I. Les membres — Carnivores. Paris, Editions du centre
national de la recherche scientifique.
Pičuljan, L., Brajković, D., Radović, S., Sala, B., Miracle, P. T., 2014. The Upper Pleistocene
Fauna from Hijenska Pećina (Croatia): Identifying the Causes of Accumulation. U:
Cerdeño, E. (ur.), 4th International Palaeontological Congress, Abstract volume.
Mendoza, Conicet, p. 778.
Reitz, E. J., Wing, E. S., 1999. Zooarchaeology. Cambridge, Cambridge University Press.
Schmid, E., 1972. Atlas of Animal Bones / Knochenatlas. Amsterdam, London, New York,
Elsevier.
Silver, I. A., 1969. The Ageing of Domestic Animals. U: Brothwell, D., Higgs, E. (ur.),
Science in Archaeology: A survey of Progress and Research, 2nd Edition. New York,
Praeger, pp. 283 — 302.
Thenius, E., 1980. Grundzüge der Faunen— und Verbreitungsgeschichte der Säugetiere:
Eine historische Tiergeographie. Jena, VEB Gustav Fischer Verlag.
158
Poglavlje 6
Kasnogornjopaleolitički i mezolitički ukrasi
od probušenih morskih i slatkovodnih
puževa iz špilje Zale
Ivor Karavanić
ikaravan@ffzg.hr
Sažetak
Tijekom sustavnih istraživanja u špilji Zali otkriveni su ukrasi izrađeni od kućica

morskih i slatkovodnih puževa u kasnogornjopaleolitičkim i mezolitičkim sloje-
vima. Sve su perle pronađene na stanišnim razinama u kontekstu s ostacima
životinjskih kostiju, kamenih izrađevina i ostatcima vatrišta. Distribucija različitih
vrsta perli u Zali u kasnom gornjem paleolitiku i mezolitiku pokazuje da postoji
jasna razlika u izboru vrsta za izradu perli. Izražena dijakronijska promjena odabi-
ra ukazuje na malu vjerojatnost da je došlo do znatnijeg miješanja paleolitičkih
i mezolitičkih slojeva, što nam sugeriraju dokumentirani postdepozicijski pro-
cesi u špilji. Kasnogornjopaleolitička tradicija osobnog ukrašavanja ograničena
je isključivo na vrstu C. neritea. S obzirom na geografski položaj Zale, ove perle
zasigurno možemo smatrati egzotičnim proizvodima koji su dopremljeni u Zalu
s morske obale. Mezolitičko osobno ukrašavanje uključuje tri vrste s time da C.
rustica i L. naticoides dominiraju. Dok C. rustica, kao i C. neritea predstavljaju
egzotične sirovine za proizvodnju perli, L. naticoides mogao bi predstavljati lokal-
nu sirovinu. Tijekom kasnoga gornjega paleolitika vjerojatno porijeklo ukrasa od
ljuštura morskih puževa treba tražiti u sjevernoj Dalmaciji, a tijekom mezolitika u
sjevernoj Dalmaciji i na sjevernom Jadranu. Ovu interpretaciju dodatno osnažuje
analiza porijekla kamene sirovine koja je korištena u Zali.
Ključne riječi: kasni gornji paleolitik, mezolitik, perle, Columbella rustica, Cyclope
neritea, Lithoglyphus naticoides
159
Uvod
Tijekom sustavnih arheoloških istraživanja špilje Zale u kasnogornjopaleolitičkim

i mezolitičkim slojevima otkrivene su brojne perle od ljuštura morskih i slatko-
vodnih puževa. Dio skupa nalaza bio je publiciran tijekom iskopavanja (Komšo i
Vukosavljević, 2011; Vukosavljević i Karavanić, 2012), a u ovom će radu po prvi
put biti predstavljen cjelokupni skup nalaza perli od probušenih ljuštura puževa.
Od morskih su puževa zabilježene vrste Columbella rustica (dalje u tekstu C.
rustica) i Cyclope neritea (dalje u tekstu C. neritea), a Lythoglyphus naticoides
(dalje u tekstu L. naticoides) slatkovodna je vrsta puža. Kasnogornjopaleolitički
skup nalaza manji je od mezolitičkog i u njemu su perle izrađivane samo od jedne
vrste puža i to morskog, dok su se tijekom mezolitika koristile tri vrste puževa,
morskih i slatkovodnih (tablica 6.1). U kasnogornjopaleolitičkim slojevima otkri-
ven je i jedan fragment školjke Pecten jacobaeus (dalje u tekstu P. jacobaeus) na
kojem nema tragova modifikacije, tako da ne znamo je li korišten kao ukras. Una-
toč tome, taj je fragment ovdje uvršten jer zajedno s ostalim morskim puževima
dokazuje veze Zale s jadranskom obalom. Dvije su perle otkrivene i u brončano-
dobnim slojevima. One vrlo vjerojatno potječu originalno iz mezolitičkih slojeva,
a razlozi za njihov pronalazak u brončanodobnom sloju vjerojatno su isti kao i za
malobrojnu litiku iz brončanog doba (vidjeti Vukosavljević et al., ovaj svezak).
Obje perle iz brončanog doba napravljene su od kućica vrste L. naticoides koja je
vrlo brojna u mezolitiku, a to može ići u prilog pretpostavci o njihovom original-
nom stratigrafskom položaju.
Nakit od probušenih ljuštura morskih i slatkovodnih puževa na istočnom Ja-
dranu i u njegovu zaleđu bio je gotovo potpuno nepoznat sve do relativno nedavno
Skup nalaza od perforiranih ljuštura morskih i slatkovodnih puževa. Fragment

Tablica 6.1.
školjke P. jacobaeus nema perforaciju. Među mezolitičkim perlama dva primjerka vrste
L. naticoides nemaju perforaciju.
kasni gornji paleolitik mezolitik brončano doba
Cyclope neritea 15 1 0
Columbella rustica – 13 –
Lithoglyphus – 36 2
naticoides
Pecten jacobaeus 1 – –
Ukupno 16 50 2
160
Kasnogornjopaleolitički i mezolitički ukrasi...
(Basler, 1976; Whallon, 1989, 1999; Pohar i Josipovič, 1992). Unaprjeđivanjem

metoda iskopavanja i intenziviranjem istraživanja kasnoga gornjega paleolitika i
mezolitika značajno je porastao i broj nalazišta na kojima su otkrivene perle od
morskih i slatkovodnih puževa među koje treba ubrojiti i Zalu (Komšo, 2007; Vu-
jević i Parica, 2011; Farbstein et al., 2012; Cvitkušić 2015; Komšo et al., u tisku).
Skup nalaza od perforiranih kućica puževa1
Kasni gornji paleolitik

Kasnogornjopaleolitički skup nalaza čini 15 perli izrađenih od vrste C. neritea (sli-
ka 6.1). Samo su dvije perle pronađene cjelovite bez oštećenja. Većina pronađenih
primjeraka ima znatnija oštećenja perforacija (tablica 6.2). Međutim, na temelju
cjelovitih primjeraka možemo reći da su perforacije načinjene na dorzalnoj strani
uz sam rub otvora kućice. Perforacije su ovalnog oblika. Na većini pronađenih
primjeraka originalna perforacija proširena je kasnijim oštećenjima. Na jednoj je
cjelovitoj perli golim okom vidljiv trag trošenja u vidu polirane površine uz sam
rub perforacije koji je vjerojatno posljedica nošenja.
Na pronađenom fragmentu školjke P. jacobaeus, kao što smo već spomenuli,
nema tragova perforacije, i zbog toga je ne možemo smatrati ukrasom, iako ne
možemo u potpunosti isključiti tu mogućnost jer su ljušture vrsta iz roda Pecten
korištene kao ukras tijekom srednjega i gornjega paleolitika (Stiner, 2010; Zilhão
et al., 2010; Zilhão, 2012).
Mezolitik
Perle iz mezolitičkih slojeva znatno su bolje sačuvane od onih iz kasnogornjopa-
leolitičkih slojeva. Najbrojnije su perle od kućica slatkovodnog puža L. naticoides
(slika 6.2). Približno 60% perli ove vrste sačuvane su cjelovite s cjelovitim per-
foracijama (tablica 6.2). Među fragmentiranim perlama koje imaju fragmentiranu
perforaciju dva su primjerka za koja je teško s potpunom sigurnošću utvrditi po-
stojanje perforacije. Samo jedan primjerak L. naticoidesa ima promijenjenu origi-
1 Za određivanje morske malakofaune korištena je sljedeća literatura: Milišić, 1991; 2007; Giannuzzi–Sa-
velli et al., 2001, 2003. Prvotnu determinaciju slatkovodnih puževa potvrdila je doc. dr. sc. Jasna Lajtner s
Biološkog odsjeka Prirodoslovno matematičkog fakulteta u Zagrebu na čemu joj još jednom najiskrenije
zahvaljujemo.
161
Dio
Slika 6.1.
kasnogornjopaleolitičkih ukrasa
izrađenih od morskog puža
C. neritea i fragment školjke
P. jacobaeus. Mjerilo je u
centimetrima.
Snimio: I. Karavanić.
Tablica 6.2. Stanje u kojem su pronađene perle i boja. CN = Cyclope neritea, PJ = Pecten
jacobaeus, CR = Columbella rustica, LN = Lithoglyphus naticoides.
Kasni gornji
Mezolitik
paleolitik
CN PJ CN CR LN
Perforirano
da 15 – 1 13 34
ne – 1 – – 2
Stanje probušenih perli
cijela perla s cjelovitom perforacijom 2 – 1 10 21
cijela perla s oštećenom perforacijom 6 – – – –
fragmentirana perla s cjelovitom perforacijom – – – 1 5
fragmentirana perla s oštećenom perforacijom 7 – – 2 8
Boja
bijela 15 1 10 33
crna/tamno siva – – 3 1
162
Slika 6.2. Dio mezolitičkih ukrasa izrađenih od ljuštura vrste L. naticoides.

Mjerilo je u centimetrima. Snimio: M. Burić.
nalnu boju u crnu. Uz perforirane primjerke pronađene su i dvije cjelovite neper-

forirane kućice L. naticoidesa. Sve perle pokazuju ponavljajući obrazac smještaja
perforacije, na dorzalnoj strani nasuprot ušća kućice, ispod ramena na najvećoj
zavojnici. Perforacije su nepravilnog oblika i vrlo često izdužene. Za detalje o
veličini perforacija vidjeti Komšo i Vukosavljević (2011, tablica 3).
Perle načinjene od kućica vrste C. rustica malobrojnije su od onih prethodno
navedenih (slika 6.3). Jako su dobro sačuvane i pokazuju najvišu relativnu učesta-
lost cjelovitih primjeraka od svih pronađenih vrsta u Zali. Na dva su primjerka još
uvijek vidljivi tragovi originalne sjajne površine s ukrasom (slika 6.4). Na trima
primjercima zabilježena je promjena originalne boje u crnu. Svi probušeni pri-
mjerci imaju jasno vidljivu umjetnu perforaciju osim jednog za koji bi se moglo
reći da ima prirodnu perforaciju koja je vjerojatno nastala trošenjem stijenki na
obali (Komšo i Vukosavljević, 2011). Ovaj je primjerak mogao biti prikupljen i
iskorišten jer je prirodna perforacija nastala na mjestu na kojem su izrađene per-
foracije na ostalim perlama, s tim da je manjih dimenzija. Umjetne su perforacije
načinjene na dorzalnom dijelu kućice, nasuprot ušća, otprilike na sredini između
apeksa i donjeg dijela kućice. Perforacije su nepravilnog oblika i velikih dimenzija
(za detalje o perforacijama vidjeti Komšo i Vukosavljević, 2011, tablica 3).
163
Slika 6.3. Dio mezolitičkih ukrasa izrađenih od ljuštura vrste C. rustica.

Mjerilo je u centimetrima. Snimio: M. Burić.
C. rustice iz mezolitičkih slojeva

Slika 6.4.
na kojima je još uvijek vidljiva originalna
površina. Mjerilo je u centimetrima.
Snimio: N. Vukosavljević.
U mezolitičkom skupu nalaza pronađen je i jedan primjerak perle vrste C.

neritea koja je na isti način pretvorena u perlu kao i gornjopaleolitički primjerci.
Rasprava i zaključak
Sve su perle iz Zale pronađene na stanišnim razinama u kontekstu s ostacima ži-

votinjskih kostiju, kamenih izrađevina i ostatcima vatrišta. Ovakvi su konteksti u
kojima su pronađene perle zabilježeni na brojnim nalazištima (e.g. Stiner, 1999;
Kotjabopoulou i Adam, 2004; Čečuk i Radić, 2005; Kliškić, 2007; Komšo, 2007;
Álvarez Fernández, 2008; Vujević i Parica, 2011). Perle od ljuštura puževa pro-
nalaze se i u grobnim kontekstima (Schmidt, 1910; Rähle, 1978; Mussi, 1992;
Pettitt, 2011). Kontekst u kojem su pronađene perle iz Zale ograničuje mogućnost
164
socijalne interpretacije ovih nalaza (tko ih nosi, kako ih nosi itd.), ali nam ukazuje
na to da su one bile dio svakodnevice lovaca skupljača (Kotjabopoulou i Adam,
2004). Unatoč spomenutim ograničenjima interpretacije, važno je reći da osob-
ni ukrasi predstavljaju jedan od najranijih dokumentiranih oblika informacijske
tehnologije, tj. predstavljaju najraniji nedvojbeni dokaz korištenja predmeta kao
komunikacijskog medija (Kuhn et al., 2001) i u tom smislu treba promatrati i perle
iz Zale..
Analogijom s istarskim nalazištem Abri Šebrn i s rezultatima provedenih
eksperimenata (Benghiat et al., 2009) za izradu perforacija na ljušturama C. rus-
tica predložena je uporaba tehnike direktnog udarca tvrdim čekićem na nakovnju
(Komšo i Vukosavljević, 2011). Za L. naticoides moguća tehnika bušenja nije
određena, ali morfologija perforacija ukazuje na mogućnost primjene neke druge
tehnike (Komšo i Vukosavljević, 2011). E. Cristiani (2014) u svojoj tehnološkoj
analizi ukrasa s nalazišta Riparo Biarzo sugerirala je bušenje ljuštura vrsta C. ne-
ritea i L. naticoides pritiskom iznutra prema van, dok je za C. rustica predložila
tehniku indirektnog udarca. Tehnika pritiska možda je mogla biti korištena i u Zali
za puževe C. neritea i L. naticoides, ali zasad je to samo radna pretpostavka.
U mezolitičkim slojevima zabilježena su 4 ukrasa čija je originalna boja
promijenjena termičkim djelovanjem tako da su ljušture crne ili tamnosive boje
(tablica 6.2). Tri od 4 pronađene perle s izmijenjenom bojom pronađene su u slo-
jevima pepela koji predstavljaju vatrišta ili moguća čišćenja vatrišta (SJ 90: 1 C.
rustica, SJ 93: 1 C. rustica, SJ 103: 1 C. rustica) (za opise stratigrafskih jedinica
vidjeti Šošić Klindžić et al., ovaj svezak). Promjena originalne boje ljušture u crnu
može se dogoditi tijekom gorenja u redukcijskim uvjetima, a promjene u strukturi
sugeriraju temperaturu gorenja od 250°C (Lange et al., 2008). Namjerno gorenje
ljuštura vrste C. neritea da bi im se promijenila boja, zabilježeno je tijekom kasno-
ga gornjega paleolitika i mezolitika na nalazištu Franchthi, iako motivi za ovakav
postupak ostaju nepoznati, ali su vjerojatno estetske i/ili simboličke prirode (Perlès
i Vanhaeren, 2010). U slučaju Zale teško je govoriti o namjernoj primjeni toplin-
skog postupka kako bi se promijenila boja ljuštura, posebno zbog toga što su tri
primjerka pronađena u kontekstu vatrišta, a njihova je boja vrlo vjerojatno poslje-
dica slučajnog gorenja. Mikuž i Turk (2004) navode da se promjena boje, osim u
vatrištu, može dogoditi i u posebnom sedimentacijskom okolišu, pa čak i u moru,
a d’Errico i suradnici da je promjena boje moguća zbog dijagenetskih procesa
(d’Errico et al., 2015). U tom je kontekstu zanimljivo pogledati ljušturu morskog
puža tamnosive boje prikupljenu na obali (slika 6.5), koja bi ilustrirala prethodno
navedene tvrdnje.
165
Lijevo: recentni primjerak

Slika 6.5.
morskog puža s tamnosivom/crnom
bojom kućice prikupljen na obali u
Kaštel Štafiliću 15.10.2013. Sredina
i desno: morski puževi iz mezolitičkih
slojeva crne boje. Mjerilo je u centi-
metrima. Snimio: N. Vukosavljević.
Usporedimo li distribuciju različitih vrsta perli u Zali u kasnom gornjem pa-

leolitiku i mezolitiku, dolazimo do zaključka da postoji jasna razlika u izboru vrsta
za izradu perli.
Izražena dijakronijska promjena odabira ukazuje na malu vjerojatnost da je
došlo do miješanja paleolitičkih i mezolitičkih slojeva, što nam sugeriraju doku-
mentirani postdepozicijski procesi (vidjeti Boschian i Gerometta, ovaj svezak).
Kasnogornjopaleolitička tradicija osobnog ukrašavanja ograničena je isključivo
na vrstu C. neritea. S obzirom na geografski položaj Zale, ove perle zasigurno
možemo smatrati egzotičnim proizvodima koji su dopremljeni u Zalu s morske
obale. Mezolitičko osobno ukrašavanje uključuje tri vrste s time da C. rustica i
L. naticoides dominiraju. Dok C. rustica, kao i C. neritea predstavljaju egzotične
sirovine za proizvodnju perli, L. naticoides mogao bi predstavljati lokalnu sirovinu
s obzirom na to da je rasprostiranje ove vrste ograničeno na rijeke crnomorskog
sliva (Radoman, 1983), kojemu pripadaju potoci i rijeke u okolici Zale. Dvije
neprobušene ljušture ove vrste pronađene u Zali mogle bi ukazivati na in situ
proizvodnju ovih perli, dok za ostale vrste ukrasa u Zali ne možemo pretpostaviti
proizvodnju na nalazištu. Promjenu u načinu ukrašavanja koja je vidljiva između
kasnoga gornjega paleolitika i mezolitika prati i promjena u litičkom skupu na-
laza, vidljiva prvenstveno u tehnologiji proizvodnje sječiva i iskorištavanju ka-
mene sirovine (vidi Vukosavljević et al., ovaj svezak). Unatoč dijakronijskim
promjenama u izboru sirovine za proizvodnju ukrasa, kontinuitet se može pratiti
u izboru veličine i oblika perli, što ne odudara od opće slike gornjega paleolitika
(Stiner, 2014). Ekologija puževa prisutnih u Zali ukazuje na lovačko–skupljačko
166
iskorištavanje različitih ekoloških zona, odnosno različitih morskih i slatkovodnih

staništa. C. rustica naseljava stjenovita dna, ali i pjeskovita, C. neritea pjeskov-
ito–muljevita dna i česta je u lagunama (Milišić, 1991; 1997), dok L. naticoides
naseljava kamena i muljevita dna rijeka i potoka (Hladilová, 2002; Harzhauser et
al., 2007).
Sve vrste perli koje su zabilježene u Zali imaju široku prostorno–vremensku
distribuciju u arheološkim kontekstima (za vrste C. rustica i L. naticoides vidjeti
Komšo i Vukosavljević, 2011 i reference unutra; za vrstu C. neritea2 vidjeti e.g.
Stiner, 1999; Borrello i Dalmeri, 2005; Gurioli et al., 2005; Nuzhnyi, 2006; Borić,
2007; Tejero et al., 2009; Yanevich et al., 2009; Jordá et al., 2011; Micheli, 2012;
Cristiani, 2013; Serradimigni et al., 2013). Našu usporedbu ovdje ćemo ograničiti
na prostor istočnoga Jadrana i sjeveroistočne Italije jer nam korištena kamena
sirovina ukazuje na kontakte spomenutih područja sa Zalom.
Pogledamo li vremensku distribuciju odabranih sirovina za izradu ornamenata,
vidljivo je nepostojanje jasnih vremenskih trendova. Sve vrste prisutne su i tijekom
kasnoga gornjeg paleolitika i tijekom mezolitika. Međutim, unatoč tome čini se da
treba naglasiti da C. rustica predstavlja najčešću sirovinu za izradu ukrasa tijekom
mezolitika (izuzev u Zali), a na pojedinim je nalazištima i jedina korištena sirovi-
na. Ovdje posebno treba naglasiti da je veliki mezolitički skup nalaza iz Vele spile
načinjen isključivo od C. rustica (Cristiani et al., 2014). Sve su morske sirovine
korištene na velikom prostoru od Dalmacije, preko istočnojadranskog zaleđa i Istre
pa do sjeveroistočne Italije. Slatkovodni su puževi ograničeni na prostor sjeverne
Dalmacije, istočnojadranskoga zaleđa (gdje su najbrojniji) i sjeveroistočne Italije
(tablica 6.3).
Kako je biogeografija važan faktor u izboru sirovine za izradu ukrasa (Stiner,
2014), čini se da su u slučaju jednog dijela ovdje navedenih nalazišta biogeograf-
ski uvjeti mogli biti važna odrednica za selekciju određene sirovine. Cristiani et al.
(2015) istaknuli su da u slučaju mezolitičkih ornamenata iz Vele spile načinjenih
od C. rustica lokalna dostupnost zasigurno nije bila glavni kriterij izbora sirovine,
nego izgradnja, izražavanje i održavanje identiteta i socijalnih mreža. U slučaju
sirovine koja je transportirana po nekoliko desetaka ili stotina kilometara, bioge-
ografski uvjeti zasigurno su bili u drugom planu u odnosu na socio–simboličku
važnost odabrane sirovine.
2 Ovdje nije postojala namjera navođenja sveobuhvatnog popisa literature jer za to nema mjesta, a ni potrebe,
u kojoj se navodi korištenje vrste C. neritea u svrhu osobnog ukrašavanja, nego izbor koji će ilustrirati široki
vremenski i prostorni kontekst njihova korištenja.
167
Prisutnost ukrasa od ljuštura puževa na istočnom Jadranu i njegovu zaleđu

Tablica 6.3.
i u sjeveroistočnoj Italiji. Izlistani su podaci o zastupljenosti vrsta puževa koji su
zabilježeni u Zali. Izrada ukrasa na ostalim nalazištima uključivala je i sirovine koje
ovdje nisu navedene.
Kasni gornji paleolitk Mezolitik
CR CN LN CR CN LN
Riparo Biarzo1 ● ● ● ● ● ●
Riparo Tagliente2 ● ● –
Mala Triglavca3 ● – –
Viktorjev spodmol3 ● – –
Pod Črmukljo3 ● – –
Lim 001 ● – ●
Nugljanska peć1 – – – ● – –
Abri Šebrn3 ● – –
Pupićina peć1 ● – – ● ● ●
Ovčja peć3 ● – –
Ljubićeva peć2 – ● –
Vela spilja (Lošinj)1 – – – ● – –
Zala1 – ● – ● ● ●
Vlakno1 – ● – ● ● ●
Vela spila (Korčula)1 ● ● – ● – –
Badanj (Stolac)2 – ● –
1kasni gornji paleolitik i mezolitik; 2kasni gornji paleolitik; 3mezolitik
● označava prisutnost ukrasa na nalazištu.

CR–C. rustica, CN–Cyclope neritea, LN–L. naticoides.
Sivo osjenčani redovi označavaju nalazišta s 14C rezultatima. Kod ostalih nalazišta starost je procje-
njena na temelju formalnih obilježja oruđa i stratigrafije. U Nugljanskoj peći ukrasi su pronađeni
izvan konteksta i samo su provizorno pripisani mezolitiku.
Izvori: Basler, 1976; Brodar, 1992; Whallon, 1999; Mikuž, 2004; Mikuž i Turk, 2004; Fontana et al.,
2009; Benghiat et al., 2009; Cristiani 2013; Cristiani et al., 2014; Cvitkušić, 2015; Komšo et al., u
tisku.
U svojoj je analizi ukrasa na istočnom Jadranu i njegovu zaleđu B. Cvitkušić

(2015, 70, graf 1) istaknula višestruko veću zastupljenost ukrasa tijekom mezoli-
tika u odnosu na gornji paleolitk (8% mezolitik, a 92% gornji paleolitik). Ova je
razlika jasno vidljiva i pojedinačno na nalazištima koja imaju kasnogornjopaleoli-
tičke i mezolitičke slojeve, u prvom redu u Veloj spili i Vlaknu. Prema Kuhn et al.
(2001) proizvodnja i korištenje osobnih ukrasa najveća je tamo gdje postoji najve-
168
ća interakcija između socijalnih grupa, a koja bi mogla biti u vezi s regionalnom

gustoćom naseljenosti. Dramatičan porast broja osobnih ukrasa tijekom mezoliti-
ka, u našem slučaju, mogao bi se interpretirati upravo mogućim porastom gustoće
naseljenosti istočnojadranskoga prostora koji je mogao biti izazvan podizanjem
morske razine i potapanjem Jadranske paleonizine tijekom prijelaza iz pleistocena
u holocen. Ovakve su paleogeografske promjene mogle dovesti do povećanja po-
pulacije uz nekadašnje rubove paleonizine (Miracle, 2007), ali samo pod uvjetom
da je Jadranska paleonizina bila naseljena tijekom kasnoga gornjeg paleolitika za
što postoje realne pretpostavke (Whallon, 2007).
Ukrasi od morskih puževa iz Zale, uz fragment školjke P. jacobaeus, svjedoče
o kontaktima kontinentalne unutrašnjosti i morske obale tijekom kasnoga gornjeg
paleolitika i mezolitika. Široka rasprostranjenost staništa sve tri vrste duž cijelo-
ga Jadrana ne omogućuje nam preciznije određivanje područja s kojeg su ukrasi
mogli biti dopremljeni u Zalu. Međutim, prostorno–vremenska distribucija ukra-
sa, porijeklo kamene sirovine iz Zale i paleogeografske prilike na Jadranu mogu
nam sugerirati moguća ishodišna područja. Tijekom kasnoga gornjeg paleolitika
najvjerojatnije ishodište treba tražiti na području sjeverne Dalmacije iz nekoliko
razloga:
1) kontakti Zale sa sjevernom Dalmacijom dokazani su petrografskim analizama
kamene sirovine iz Zale (vidjeti Vukosavljević et al., ovaj svezak),
2) najbliža kasnopleistocenska obala špilji Zali s koje su mogli biti dopremljeni
morski puževi u nju, nalazila se u vrijeme kasnogornjopaleolitičkog boravka
u Zali nešto jugozapadnije od Dugog otoka (vidjeti Forenbaher, 2002, Fig.
1)
3) u kasnogornjopaleolitičkim slojevima iz Vlakna prisutna je malakofauna za
izradu osobnih ukrasa, a dio ukrasa načinjen je od ljuštura vrste C. neritea,
što je jedina zabilježena sirovina za izradu ukrasa u kasnom gornjem
paleolitiku Zale
4) u gornjopaleolitičkim slojevima Vlakna prisutni su radiolariti iz rijeke Kupe
(Vukosavljević et al., 2014).
Porijeklo morskih puževa u mezolitičkim slojevima Zale moguće je tražiti na

području sjeverne Dalmacije i sjevernoga Jadrana. Područje sjevernoga Jadrana
već je ranije istaknuto kao moguće ishodišno područje (Komšo i Vukosavljević,
2011), a ovdje zbog podataka kojima raspolažemo iz novijih istraživanja predlaže-
mo i sjevernu Dalmaciju. Sjevernodalmatinsko porijeklo sirovine sugeriraju nam
sljedeći podaci:
169
1) kao i u slučaju kasnoga gornjega paleolitika, petrografske analize kamene

sirovine pokazale su postojanje kontakata Zale sa sjevernom Dalmacijom
(vidjeti Vukosavljević et al., ovaj svezak)
2) u mezolitičkim slojevima Vlakna pronađeni su ukrasi od L. naticoides koji
je najzastupljenija sirovina u mezolitiku Zale, a njihovo porijeklo vjerojatno
treba tražiti u području u kojem je smještena Zala.
Sjevernojadransko porijeklo sirovine sugeriraju sljedeći podaci:

1) prisutnost L. naticoides u Zali i Pupićinoj peći na temelju čega su
pretpostavljene veze Zale s Istrom (Komšo i Vukosavljević, 2011), a u
novije vrijeme otkriveni su ukrasi od L. naticoides i na istarskom nalazištu
Lim001 (Cvitkušić, 2015)
2) prisutnost kamene sirovine vjerojatnoga istarskog porijekla u Zali (vidjeti
Vukosavljević et al., ovaj svezak)
3) prisutnost kamene sirovine iz sjeveroistočne Italije u Zali, te L. naticoides
na nalazištu Riparo Biarzo (Cristiani, 2014)
4) kasnogornjopleistocensko–holocenskom transgresijom potopljen je najveći
dio Jadranske paleonizine početkom holocena i na taj je način linija obale
postala vrlo slična onoj današnjoj čime je i sirovina za izradu ukrasa postala
znatno dostupnija na sjevernom Jadranu.
Na temelju statističkih analiza mezolitičkih skupova nalaza ornamenata iz

Zale, Pupićine peći i Vlakna B. Cvitkušić (2015) je istaknula postojanje komuni-
kacijskih veza Zale s Istrom i sjevernom Dalmacijom.
Porijeklo sirovine od slatkovodnih puževa u Zali vjerojatno treba tražiti u re-
gionalnom kontekstu u kojem je smještena Zala, jer su ti puževi rasprostranjeni
u rijekama crnomorskog sliva u našem području. Tijekom srpnja 2012. godine
u potoku Bistracu koji protječe u neposrednoj blizini Zale prikupili smo uzorke
sedimenata (slika 6.6) na tri mjesta: uzvodno od Zale (u blizini izvora Bistraca), u
neposrednoj blizini Zale i nizvodno od Zale. Ni u jednom uzorku nismo pronašli L.
naticodes. U uzorcima su zabilježene brojne ljušture Thedoxus sp. (slika 6.7) koji
je tijekom mezolitika na nekim drugim nalazištima korišten za izradu ukrasa, ali
ne u Zali. Odsutnost L. naticoides u spomenutim uzorcima može ukazivati na to da
oni nisu prikupljani lokalno u neposrednoj blizini Zale, nego vjerojatno regional-
no, u rijekama malo udaljenijima od Zale (npr. u Dobri, Kupi itd.). U budućnosti će
trebati prikupiti uzorke iz spomenutih rijeka kako bi se provjerila navedena pret-
postavka. Naravno, ne možemo potpuno isključiti moguće podunavsko porijeklo
ove sirovine iz Zale (Komšo et al., u tisku) što bi sliku pokretljivosti mezolitičkih
170
Slika 6.6. Jedan od uzoraka prikupljenih u potoku Bistracu u blizini špilje Zale s brojnim
ostacima rječnih puževa. Snimio: N. Vukosavljević.
Slika 6.7. Ljušture Theodoxus sp. pronađene u uzorcima sedimenta iz potoka Bistraca.
Mjerilo je u centimetrima. Snimio: N. Vukosavljević.
171
ljudi iz Zale činilo još kompleksnijom. Porijeklo ukrasa od L. naticoides u kasno-

gornjopaleolitičkim slojevima nalazišta Riparo Biarzo koji su datirani prije cca.
11000 nekal. BP i koji zasad predstavljaju najranije ukrase ove vrste u ovom dijelu
Europe, možda bi trebalo tražiti na prostoru Podunavlja. U vrijeme kasnogornjo-
paleolitičkog boravka lovaca skupljača u Riparo Biarzo nemamo tragova života u
Zali i zbog toga je moguće pretpostaviti ishodište ovih ornamenata negdje drugdje,
a ne na prostoru Zale.
Ukrasi iz Zale dobar su pokazatelj kontakata između morske obale i kontinen-
talne unutrašnjosti tijekom kasnoga gornjega paleolitika i mezolitika. Ti su kontak-
ti vjerojatno rezultat postojanja sustava razmjene između različitih lovačko–sku-
pljačkih populacija koje su naseljavale sjeverni i srednji Jadran i njegovo zaleđe.
Prisutnost ukrasa od morskih puževa u Zali i slatkovodnih u sjevernoj Dalmaciji,
Istri i sjeveroistočnoj Italiji može biti dobar pokazatelj i »mrežne i informacijske
pokretljivosti» kojoj je cilj stvaranje sigurnosnih mreža između različitih lovačko–
skupljačkih populacija u vrijeme lokalne ograničenosti izvora (Whallon, 2006).
Osim kroz sustav razmjene, lovci skupljači iz Zale mogli su do morskih sirovina
za izradu ukrasa doći i izravnim pribavljanjem na obali.
Ovdje prezentirana slika pomalo je zamućena činjenicom da Zala zasada pred-
stavlja jedino kasnogornjopaleolitičko i mezolitičko nalazište u Ogulinsko–pla-
ščanskoj udolini, a veći broj nalazišta dodatno bi rasvijetlio ili korigirao ovdje
predložene mogućnosti interpretacije.
Bibliografija
Álvarez Fernández, E., 2008. The use of Columbella rustica (class: gastropoda) in the
Iberian peninsula and Europe during the Mesolithic and the early Neolithic. U:
Hernández Pérez, M. S., Soler Díaz J. A., López Padilla J. A. (ur.), IV Congreso del
Neolítico Peninsular vol. 2. Alicante, Museo Arqueológico de Alicante — MARQ,
pp. 103 — 111.
Basler, Đ., 1976. Paleolitsko prebivalište Badanj kod Stoca. Glasnik zemaljskog muzeja
Bosne i Hercegovine u Sarajevu n.s. 29, 5 — 13.
Benghiat, S., Komšo, D., Miracle, P.T., 2009. An experimental analysis of perforated
shells from the site of Šebrn Abri (Istria), Croatia. U: McCartan, S.B., Schulting, R.,
Warren, G., Woodman, P. (ur.), Mesolithic Horizons (Papers presented at the Seventh
International Conference on the Mesolithic in Europe, Belfast 2005) Volume II. Oxford
and Oakville, Oxbow Books, pp. 730 — 736.
172
Brodar, M., 1992. Mezolitsko najdišče Pod Črmukljo pri Šembijah. Arheološki vestnik 43,
23 — 36.
Borić, D., 2007. The House Between Grand Narrative and Microhistory: A House Society
in the Balkans. U: Beck, R.A., Jr. (ur.), The Durable House: House Society Models
in Archaeology. Occasional Paper No. 35. Carbondale, Center for Archaeological
Investigations, Southern Illinois University, pp. 97 — 129.
Borrello, M.A., Dalmeri, G., 2004. Gli ornamenti preistorici lavorati in conchiglie
conservati presso il Museo Tridentino di Scienze Naturali (Trento). Preistoria Alpina
40, Suppl. 1, 43 — 52.
Cristiani, E., 2013. Ornamental traditions of the late Pleistocene and the early Holocene
foragers in the eastern Alps: the case of Riparo Biarzo. Gortania. Geologia,
Paleontologia, Paletnologia 34 (2012), 89 — 102.
Cristiani, E., Farbstein, R., Miracle, P., 2014. Ornamental traditions in the Eastern Adriatic:
The Upper Palaeolithic and Mesolithic personal adornments from Vela Spila (Croatia).
Journal of Anthropological Archaeology 36, 21 — 31.
Cvitkušić, B., 2015. Osobni ornamenti kao sredstvo komunikacije u gornjem paleolitiku i
mezolitiku na istočnom Jadranu. Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska.
Čečuk, B., Radić, D., 2005. Vela spila. Višeslojno pretpovijesno nalazište — Vela Luka,
otok Korčula. Vela Luka, Centar za kulturu Vela Luka.
D’Errico, F., Vanhaeren, M., van Niekerk, K., Henshilwood, C.S., Erasmus, R.M., 2015.
Assessing the Accidental Versus Deliberate Colour Modification of Shell Beads: a
Case Studyon Perforated Nassarius kraussianus from Blombos Cave Middle Stone
Age levels. Archaeometry 57 (1), 51 — 76.
Farbstein, R., Radić, D., Brajković, D., Miracle, P.T., 2012. First Epigravettian Ceramic
Figurines from Europe (Vela Spila, Croatia). PLoS ONE 7(7): e41437. doi:10.1371/
journal.pone.0041437
Fontana, F., Cilli, C., Cremona, M.G., Giacobini, G., Gurioli, F., Liagre, J., Malerba, G.,
Rocci Ris, A., Veronese, C., Guerreschi, A., 2009. Recent data on the Late Epigravettian
occupation at Riparo Tagliente, Monti Lessini (Grezzana, Verona): a multidisciplinary
perspective. Preistoria Alpina 44, 49 — 57.
Forenbaher, S. 2002. Prehistoric Populations of the Island of Hvar. Collegium
Antropologicum 26, 361 — 378.
Giannuzzi–Savelli, R., Pusateri, F., Palmeri, A., Ebreo, C., Coppini, M., Margelli, A., Bogi,
C., 2001.Atlante delle conchiglie marine del Mediterraneo / Atlas of the Mediterranean
Sea shells. VOL. 7 (BIVALVIA: Protobranchia — Pteriomorpha). Roma, Edizioni
Evolver.
Giannuzzi–Savelli, R., Pusateri, F., Palmeri, A., Ebreo, C., Atlante delle conchiglie
marine del Mediterraneo / Atlas of the Mediterranean Sea shells. VOL. 4 parte prima
(NEOGASTROPODA:Muricoidea). Roma, Edizioni Evolver.
173
Gurioli, F., Cilli, C., Giacobini, G., Broglio,.A., 2005. Le conchiglie perforate aurignaziane
della Grotta di Fumane (VR). U : Malerba, G., Visentini, P. (ur.), Atti del 4° Convegno
Nazionale di Archeozoologia (Pordenone, 13–15 novembre 2003). Quaderni del
Museo Archeologico del Friuli Occidentale 66. Pordenone, Museo Archeologico, pp.
59 — 65.
Jordá, J.F., Avezuela, B., Aura, J.E., Martín–Escorza, C., 2011. The gastropod fauna of
the Epipalaeolithic shell midden in the Vestibulo chamber of Nerja Cave (Málaga,
southern Spain). Quaternary International 244, 27 — 36.
Kliškić, D., 2007. Špilja Kopačina. Hrvatski arheološki godišnjak 2/2006, 443 — 445.
Komšo, D., 2007. Nakit na području Istre od paleolitika do neolitika. U: Blečić, M.,
.Črešnar, M., Hänsel, B., Hellmuth, A., Kaiser, E., Metzner–Nebelsick, C. (ur.),
Scripta praehistorica in honorem Biba Teržan. Situla 44. Ljubljana, Narodni muzej
Slovenije, pp. 31 — 40.
Komšo, D., Vukosavljević, N., 2011. Connecting coast and inland: Perforated marine and
freshwater snail shells in the Croatian Mesolithic. Quaternary International 244, 117
— 125.
Komšo, D., Vukosavljević, N., Karavanić, I., Miracle, P., u tisku. Chasing snails from coast
to inland and back — perforated marine and freshwater snail shells as an indication of
regional exchange systems during the Mesolithic in Croatia. Proceedings of the Eighth
International Conference on the Mesolithic in Europe, Santander 2010.
Kotjabopoulou, E., Adam, E., 2004. People, mobility and ornaments in Upper Palaeolithic
Epirus, NW Greece. U: Otte, M. (ur.), La Spiritualité. Actes du colloque de la
commission 8 de l’UISPP (Paléolithique supérieur), Liège, 10–12 décembre 2003.
ERAUL 106. Liège, ERAUL, pp. 37 — 53.
Kuhn, S.L., Stiner, M.C., Reese, D.S., Güleç, E., 2011. Ornaments of the earliest Upper
Paleolithic: New insights from the Levant. Proceedings of the National Academy of
Sciences of the United States of America 98 (13), 7641 — 7646.
Lange, K., Perlès, C., Vanhaeren, M., Reiche, I., 2008. Heat induced Modification of
Marine Shells as Personal Ornamentsat the Prehistoric Site of Franchthi Cave,
Greece: First Resultsof a Multianalytical Approach. 9th International Conferenceon
NDT of Art, Jerusalem, Israel, 25–30 May 2008. http://www.ndt.net/article/art2008/
papers/191Lange.pdf (datum pristupa: 13.07.2015.)
Micheli, R., 2012. Personal ornaments, Neolithic groups and social identities: some insights
into Northern Italy. Documenta Praehistorica XXXIX, 227 — 225.
Mikuž, V., 2004. Dodatek: Morski polži in školjke v Viktorjevem spodmolu / Appendix:
marine gastropods and bivalves in Viktorjev spodmol. U: Turk, I. (ur.), Viktorjev
spodmol in Mala Triglavca. Prispevki k poznavanju mezolitskega obdobja v Sloveniji /
Viktorjev spodmol and Mala Triglavca. Contributions to understanding the Mesolithic
period in Slovenia. Opera Instituti Archaeologici Sloveniae 9. Ljubljana, Založba
ZRC, pp. 106 — 107.
174
Mikuž, V., Turk, I., 2004. Malakofavna / Malacofauna. U: Turk, I. (ur.), Viktorjev spodmol
in Mala Triglavca. Prispevki k poznavanju mezolitskega obdobja v Sloveniji / Viktorjev
spodmol and Mala Triglavca. Contributions to understanding the Mesolithic period
in Slovenia. Opera Instituti Archaeologici Sloveniae 9. Ljubljana, Založba ZRC, pp.
197 — 199.
Milišić, N., 1991. Školjke i puževi Jadrana. Split, Logos.
Milišić, N., 2007. Glavonošci, puževi i školjke Jadrana. Split, Marjan tisak.
Miracle, P., 2007. The Late Glacial ‘Great Adriatic Plain’: ‘Garden of Eden’ or ‘No Man’s
Land’ during the Epipalaeolithic? A View from Istria (Croatia). U: Whallon, R. (ur.),
Late Paleolithic Environments and Cultural Relations around the Adriatic. BAR
International Series 1716. Oxford, Archaeopress, pp. 41 — 51.
Mussi, M., 1992. Earliest Italy. An Overview of the Italian Paleolithic and Mesolithic. New
York, Boston, Dordrecht, London, Moscow, Kluwer Academic/Plenum Publishers.
Nuzhnyi, D., 2006. The Latest Epigravettian Assemblages of the Middle Dnieper Basin
(Northern Ukraine). Archaeologia Baltica 7, 58 — 93.
Perlès, C., Vanhaeren, M., 2010. Black Cyclope neritea Marine Shell Ornaments in
the Upper Palaeolithic and Mesolithic of Franchthi Cave, Greece: Arguments for
Intentional Heat Treatment. Journal of Field Archaeology 35 (3), 298 — 309.
Pettitt, P., 2011. The Palaeolithic Origins of Human Burial. London i New York, Routledge.
Pohar, V., Josipovič, D., 1992. Nakit iz paleolitskih in mezolitskih najdišč Slovenije.
Poročilo o raziskovanju paleolita, neolita in eneolita v Sloveniji XX, 7 — 13.
Radoman, P., 1983. Hydrobioidea a Superfamily of Prosobranchia (Gastropoda) I.
Systematics. Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti.
Rähle, W., 1978. Schmuckschnecken aus mesolithischen Kulturschichten Süddeutschlands
und ihre Herkunft. U: Taute, W., (ur.), Das Mesolithikum in Süddeutschland. Teil 2:
Naturwissenschaftliche Untersuchungen. Tübinger Monographien zur Urgeschichte
52. Stuttgart, Konrad Theiss Verlag, pp. 163 — 168.
Schmidt, R.R., 1910. Die spätpaläolitischen Bestattungen der Ofnet. Mannus 1.
Ergänzungsband, 46 — 53.
Serradimigni, M., Colombo, M., Chiarenza, N., Grifoni, R., Astuti, P., Galotta, A., Usala,
M., 2013. Spatial analysis of the portable art objects in the Epigravettian deposit of the
Grotta Continenza (Abruzzo, Italy) and their relationship to the burials and combustion
features. Palethnologie 5, 302 — 304.
Stiner, M., 1999. Palaeolithic mollusc exploitation at Riparo Mochi (Balzi Rossi, Italy):
food and ornaments from the Aurignacien through Epigravettian. Antiquity 73 (282),
735 — 754.
Stiner, M.C., 2010. Shell ornaments from the Upper Paleolithic through Mesolithic layers
of Klissoura Cave 1 by Prosymna (Peloponese, Greece). Eurasian Prehistory 7 (2),
287 — 308.
175
Stiner, M.C., 2014. Finding a Common Bandwidth: Causes of Convergence and Diversity
in Paleolithic Beads. Biological Theory 9 (1), 51 — 64.
Tejero, J.M., Estrada, A., Nadal, J., Fullola, J.M., Mangado, X., Petit, M.A., Bartrolí, R.,
Calvo, M., 2009. Hunters and craftsmen of the Late–Glacial period. The exploitation
of animal resources at Parco Cave (Lleida, Spain) during the Magdalenian. U: Fontana
L., Chauvière F.–X., Bridault, A. (ur.), In Search of Total Animal Exploitation. Case
Studies from the Upper Palaeolithic and Mesolithic.Proceedings of the XVth UISPP
Congress, Session C61, vol. 42, Lisbon, 4–9 September 2006. BAR International
Series 2040. Oxford, John and Erica Hedges, pp. 91 — 99.
Vujević, D., Parica, M., 2011. Nakit i umjetnost pećine Vlakno. Archaeologia Adriatica
3/2009, 23 — 34.
Vukosavljević, N., Karavanić, I., 2012. Morska malakofauna iz pećine Zale kao pokazatelj
kontakata između istočnojadranske obale i unutrašnjosti tijekom kasnog gornjeg
paleolitika i mezolitika. Modruški zbornik 6, 3 — 15.
Whallon, R., 1989. The Paleolithic site of Badanj: recent excavations and results of
analysis. Glasnik zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu n.s. 44, 8 — 20.
Whallon, R., 1999. The lithic tool assemblages at Badanj within their regional context. U:
Bailey, G.N., Adam, E., Panagopoulou, E., Perlès, C., Zachos, K. (ur.), The Palaeolithic
Archaeology of Greece and adjacent areas (Proceedings of the ICOPAG Conference,
Ioannina 1994). British School at Athens Studies 3. London, The British School at
Athens, pp. 330 — 342.
Whallon, R. 2006. Social networks and information: Non–“utilitarian” mobility among
hunter–gatherers. Journal of Anthropological Archaeology 25, 259–270.
Whallon, R., 2007. Social territories around the Adriatic in the late Pleistocene. U: Whallon,
R. (ur.), Late Paleolithic Environments and Cultural Relations around the Adriatic.
BAR International Series 1716. Oxford, Archaeopress, pp. 61 — 65.
Yanevich, A., Péan, S., Crépin, L., Lázničková–Galetová, M., Prat, S., Prysyajnuk,
V., 2009. Upper Palaeolithic settlements in Buran–Kaya 3 (Crimea, Ukraine): new
interdisciplinary researches of the layers 5–2, 6–1 and 6–2. Archaeological Almanac
20, 187 — 202.
Zilhão, J., Angelucci, D.E., Badal–García, E., d’Errico, F., Daniel, F., Dayet, L., Douka, K.,
Higham, T.F.G., Martínez–Sánchez, M.J., Montes–Bernández, R., Murcia–Mascarós,
S., Pérez–Sirvent, C., Roldán–García, C., Vanhaeren, M., Villaverde, V., Wood, R.,
Zapata, J., 2010. Symbolic use of marine shells and mineral pigments by Iberian
Neandertals. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of
America 107 (3), 1023 — 1028.
Zilhão, J., 2012. Personal Ornaments and Symbolism Among the Neandethals. U: Elias,
S. (ur.), Origins of Human Innovation and Creativity. Developments in Quaternary
Science vol. 16. London, Elsevier, pp. 35 — 49.
176
Poglavlje 7
Analiza i obrada keramičkog materijala
iz istraživanja lokaliteta Zala
Boris Olujić
Odsjek za povijest · Filozofski fakultet · bolujic@ffzg.hr
Iva Perković
Tratinska 31 · 10000 Zagreb · iperkov2@gmail.com
Sažetak
Ovaj rad donosi rezultate analize i obrade keramičkog materijala pronađenog

tijekom arheoloških istraživanja speleoarheološkog lokaliteta Zala od 2006. do
2011. godine. U prilogu donosimo table nacrtane keramike, fotografije i rezulta-
te statističke obrade.
Ključne riječi: prapovijest, Ogulin, Tounj, obrada i analiza keramičkog materijala,

skladištenje hrane, brončano i željezno doba
Uvod
Prva arheološka istraživanja u špilji Zali proveo je D. Perkić iz Konzervatorskog

odjela Ministarstva kulture RH u Karlovcu, u suradnji sa Speleološkim društvom
Karlovac (SDK) 2000. godine, prilikom arheoloških istražnih radova u sklopu
gradnje autoceste Zagreb–Split, dionice Bosiljevo–Josipdol. Tom prilikom isko-
pane su tri sonde veličine 2x5, 2x2 i 2x1 m unutar špilje i ispred ulaza u špilju. D.
Perkić i S. Radović objavili su rezultate ovog istraživanja s detaljnom analizom
arheološke i osteološke građe. Tipološko–kronološkom analizom nalaza, većinom
ulomaka keramičkih posuda, utvrđeno je da je špilja korištena u kasnom srednjem
vijeku, starijem željeznom dobu, ranom brončanom dobu te gornjem paleolitiku
(Perkić, 2002; Perkić i Radović, 2013, 3–49). Višegodišnja sustavna arheološka
177
istraživanja lokaliteta Zala, o kojima je i riječ u ovom zborniku, započinju 2005.

godine pod vodstvom I. Karavanića. U sklopu dobre višegodišnje suradnje s eki-
pom iskopavanja Zale, keramički materijal iz ovih istraživanja preuzeo je B. Olu-
jić, tijekom 2009. godine. Keramički je materijal prvo detaljno opran, a početkom
2010. godine započeo je proces obrade i analize signiranjem, brojanjem, sortira-
njem i slaganjem ulomaka keramike.
Taj su posao zajedno s B. Olujićem obavljali Marina Trpčić i Neven Šuica iz
Karlovca, tada studenti Rudarsko–geološko–naftnog fakulteta Sveučilišta u Zagre-
bu i kao speleolozi članovi speleološkog kluba »Ozren Lukić«. Složen i dugotrajan
posao rekonstrukcije i konzervacije dviju najvećih posuda nastavila je M. Gregl.1
Metoda rada
Ukupno je obrađen 4241 ulomak keramike: 3023 ulomka identificirana su kao tr-
busi, 314 kao rubovi, 58 ručke, 79 ukrasi, 90 dna, a 677 ulomaka (uglavnom se radi
o vrlo malenim ulomcima), zbog nemogućnosti pobližeg određenja, svrstano je u
kategoriju »ostalo«.2 Najviše ulomaka keramičkih posuda pronađeno je u sloju 55,
čak 2098. Po broju pronađenih ulomaka slijedi sloj 49 u kojem su pronađena 553
ulomka keramike. Grafički prikaz brojčanih udjela obrađene keramike može se vi-
djeti na slici 7.1. Budući da je D. Perkić u svojoj obradi keramičkih nalaza slijedio
terminologiju i tipologiju S. Vrdoljak Karavanić, radi lakšeg kasnijeg snalaženja
budućih istraživača, odlučili smo se za istu teorijsku i praktičnu podlogu (Vrdo-
ljak, 1994–95). Odabrani ulomci dokumentirani su crtežima M. Rončević, a foto-
grafski su dokumentirane dvije najveće posude koje su i potpuno rekonstruirane.
Ukrašavanje keramike
Na ulomcima keramike iz špilje Zala identificirane su sljedeće tehnike ukrašava-

nja: otiskivanje, fasetiranje, kaneliranje, ukrašavanje apliciranim plastičnim rebri-
ma, urezivanje, ubadanje i inkrustacija.
1 Ovdje najljepše zahvaljujemo M. Gregl, M. Trpčić i N. Šuici na velikom trudu i dobro obavljenom poslu.
2 Osim ovih, pronađen je i sakupljen još 201 ulomak izvan arheološkog konteksta — pri čišćenju profila,
urušenje profila i sl.
178
Analiza i obrada keramičkog materijala iz istraživanja lokaliteta Zala
RUBOVI RUČKE
58 UKRASI
314
7% 1% 79
DNA 2%
90
OSTALO
2% RUBOVI
667
16%
RUČKE
UKRASI
DNA
TRBUSI
TRBUSI
3023 OSTALO
72%
Slika 7.1. Ukupno je obrađen 4241 ulomak keramike.
Otiskivanje
Otiskivanje je tehnika kojom se na površini posude ostavlja otisak prsta, nokta ili
nekog predmeta (Vrdoljak, 1995, 12). Otiskivanje na rubu posude (vanjskom rubu
oboda) vrsta je ukrasa koji nije u potpunosti kronološki odrediva. Karakteristično
je za kasno brončano i rano željezno doba. U kasnom brončanom dobu otiskivanje
na rubu posude prisutno je na lokalitetu Belaj kod Barilovića (Majnarić Pandžić,
1986, 3, sl. 1; T. 6: 2) te u fazi Pod B na lokalitetu Pod kod Bugojna (Čović, 1965,
T. 11: 7). U starijem željeznom dobu nalazimo ga na lokalitetu Gradac–Orišje kod
Bosiljeva (Čataj, 2007, 221, T. 12: 11), Šmihel u Notranjskoj (Guštin, 1979, T
69: 22, T 71: 3), Kučar kod Podzemelja (Dular et al., 1995, T. 11: 1, T. 29: 7),
Zala (Perkić i Radović, 2013) i drugima. Otiskivanje na rubu posude nalazimo na
ulomcima lonca (T. 7.1: 1, 2) i zdjele (T. 7.8: 2) te također na ulomcima lonca u
kombinaciji s apliciranim rebrima (T. 7.2: 1).
179
Fasetiranje
Tehnikom fasetiranja, pomoću oštrog i ravnog instrumenta, stvaraju se uske, ravne
površine koje jedna u odnosu na drugu stoje pod različitim kutovima. Fasetiranje
se izvodi prije sušenja ili tijekom glačanja već osušene gline (Vrdoljak, 1994–95,
12). Pojavilo se u kasnoj kulturi grobnih humaka na moravskim nalazištima Mare-
fy i Lednice koja se datiraju u stupanj Br C i Br D. Kao i kaneliranje, posljedica je
utjecaja Baierdorf — Velatice kulturne grupe na grupu Zagreb (Perkić i Radović,
2013, 15; Pavišić, 1993, 28). Fasetiranje je najviše zastupljeno u fazi HaA (Vrdo-
ljak, 1994, 31). Čest je način ukrašavanja i nalazimo ga na brojnim lokalitetima:
Kekića glavica na Grmeču (Čović, 1962, 56), sloju III na gradini Zecovi kod Sara-
jeva (Čović, 1962, 56), kasnobrončanodobnoj nekropoli Mala Pupelica (Majnarić
Pandžić, 1989, 23, T. 4: 2, 3), gradini Kalnik — Igrišće (Vrdoljak, 1994, T. 7: 1,
T. 26: 3) itd. U Bezdanjači je fasetiranje počelo u HaA stupnju, a u HaB stupnju
proširilo se na cijelom području današnje Like (Drechsler–Bižić, 1979–80, 42, T.
31: 4). Na gradini Belaj kod Barilovića fasetirani ulomci datiraju se u HaB 1–3
stupanj (Majnarić Pandžić, 1986, 32, T. 6: 1). Ulomke pronađene u Zali tijekom
istraživanja 2000. godine, u slojevima 4 i 7, D. Perkić okvirno je datirao u kasno
brončano doba (Perkić i Radović, 2013, 15). Na materijalu iz Zale iz istraživanja
kojima je posvećen ovaj zbornik, fasetiranje je pronađeno na unutarnjem dijelu
izvučenog ruba koji pripada zdjelama (T. 7.5, T. 7.11, T. 7.13), loncu (T. 7.14: 1) te
na unutarnjem dijelu izvijenog ruba velikih trbušastih lonaca (T. 7.6, T. 7.7). Fase-
tiranje nalazimo i u kombinaciji s drugim tehnikama ukrašavanja: otiskivanjem (T.
7.1: 1; T. 7.8: 2) i žlijebljenjem (T. 7.12). Posude izvučenog i fasetiranog ruba, S.
Vrdoljak datirala je u stupanj HaA (Vrdoljak, 1994–95, 29).
Kaneliranje
Kaneliranje je stvaranje plitkih i širokih traka na već dijelom osušenoj površini
posude (Vrdoljak, 1994–95, 12). Koso kaneliranje na tijelu posude karakteristič-
no je za ranu fazu kulture polja sa žarama. Pojavilo se u vremenu BrD–Ha A1 na
groblju Baierdorf u Donjoj Austriji na žarama s cilindričnim vratom s dvije ili
četiri nasuprotno stojeće ručke u stupnju Baierdorf–Velatice. U Transdanubiji se
koso kaneliranje na tijelu posude javlja u stupnju Ha A1 (Vrdoljak, 1994, 30). Na
prostoru sjeverne Hrvatske ovakav način ukrašavanja posljedica je utjecaje grupe
Baierdorf — Velatice. Nalazimo ga na urnama u nekropoli Zagreb–Vrapče koja je
datirana u stupanj BrD–HaA1, odnosno fazu II kulture polja sa žarama, odnosno
apsolutno–kronološki 1230.–1100. g. pr. Kr. (Vinski–Gasparini, 1973, 68–71, T.
180
22: 4, T. 23: 5; Vinski–Gasparini, 1983, sl 35: 9; Dimitrijević et. al., 1998, 14, sl
1: 4). U ranoj fazi kasnog brončanog doba ovaj način ukrašavanja prisutan je još
na lokalitetima Mala Pupelica kod Bjelovara (Majnarić Pandžić, 1989, 23, sl. 4),
Drljanovac kod Bjelovara (Majnarić Pandžić, 1989, 23, sl.1: 4), Kalnik–Igrišće
(Vrdoljak, 1994, 29–30, T. 11:1). Nešto kasnije nalazimo ga na lokalitetima Jako-
povec–Blizna (Bekić, 2006, 109–110, 157, T. 10:1) te u 8. fazi Vaganačke pećine
koja je datirana na prijelaz kasnoga brončanoga u starije željezno doba (Forenba-
her i Vranjican, 1985, T. 9: 3). U Donjoj Cerovačkoj pećini pronađeni su ulomci
s kosim i vertikalnim kanelurama. R. Drechsler–Bižić datirala ih je, zajedno s či-
tavim lokalitetom u stupanj Ha B, odnosno u starije željezno doba (Drechsler–
Bižić, T. V: 6, 4, 11). Ulomci iz špilje Zala fine su fakture i djelomično uglačani.
Pronađeni su u stratigrafskoj jedinici 70. Ostali kanelirani fragmenti pronađeni su
u slojevima 55 i 71.
Ukrašavanje apliciranim plastičnim rebrima

Pri apliciranju plastičnih rebara već formirana plastična rebra pričvršćuju se na
vlažnu površinu posude (Horvat, 1999, 37). Ukrašavanje apliciranim plastičnim
rebrima javlja se na žari iz virovitičke nekropole (Vinski Gasparini, 1973, T 7: 2),
posudi koja je po tipološkom kriteriju zdjela, na ulomku keramike iz naselja u Be-
lom Manastiru (Vinski Gasparini, 1973, T. 22: 3) te na zdjeli iz naselja Kalnik —
Igrišće gdje je datirana u stupanj Ha A (Vrdoljak, 1994, 30, T 22: 2). Ovakav način
ukrašavanja apliciranim rebrima koja mogu biti vertikalna ili kosa karakterističan
je za srednje brončano doba srednjega Podunavlja i traje na prostoru međurječja
(Save i Drave) i sjeverne Bosne do razvijenog stupnja Ha C (Vinski Gasparini,
1973, 38). U Zali je ovaj način ukrašavanja prisutan na dvama ulomcima koje
ne možemo u potpunosti tipološki odrediti (T. 7.2: 1, 2). Najvjerojatnije se radi o
ulomcima lonca. Ukras je smješten odmah ispod izvijenog ruba posude.
Aplicirani ukras u obliku koji podsjeća na lučnu fibulu.

Aplicirani ukras u obliku obrnutog slova »V« ili »U« pronađen je na lokalitetu Pod
kod Bugojna (Čović, 1991, 19, T. 19: 1; T. 20: 2). Donekle sličan plastični ukras
polukružnog oblika ili u obliku slova »V« javlja se i na keramici iz Bezdanjače
(Drechsler–Bižić, 1979–1980, 34, T. XI: 1; XX1: 1; XXIV: 6; XXV: 2). Među
nalazima iz Kiringrada pronađen je ulomak posude s apliciranim ukrasom u obliku
sidra (Balen–Letunić, 1987, 6, T. 4: 6). Budući da je sačuvana samo jedna strana
181
posude, nije potpuno sigurno je li ovaj ukras imao i neku funkciju (drška, primje-
rice) (T. 7.1: 2).
Urezivanje
Pri urezivanju koristi se predmet oštrog vrha koji se pod pravim kutom pritišće
na površinu posude (Vrdoljak, 1994–95, 12). U Zali je pronađen jedan ulomak
ukrašen urezivanjem, ali nije dovoljno velik da bismo mogli utvrditi kombinaciju
motiva i tip posude. Radi se o ulomku na kojemu se urezane crte sijeku pod pravim
kutom (T. 7.15: 3). Pronađen je u stratigtrafskoj jedinici 75. Urezani ukras u orga-
niziranoj formi motiva i kombinacije motiva karakterističan je za mlađu kulturu
polja sa žarama (Vrdoljak, 1994–95, 38). Nalazimo ga na keramici s nalazišta Špi-
čak kod Bojačnog koja je pripisana grupi Ruše (Pavišić, 1993, T. 8: 5), u nekropoli
u Pobrežju koja također pripada ruškoj grupi (Pahič, 1972, T 41–42) te u nekropoli
Dobova (Staré, 1975, T. 21: 22; T. 30: 18). Na prostoru Hrvatske ovaj način ukra-
šavanja u obliku urezanih trokuta ili cik–cak ukrasa nalazimo na nekropoli Trešće-
rovac (Vinski–Gasparini, 1973, T. 101) te u grobovima iz Ozlja (Balen–Letunić,
1981 T. 2: 7, 11). Blisku analogiju ovom načinu ukrašavanja nalazimo na više
ulomaka na keramici s lokaliteta Gradec pri Mirni u Dolenjskoj koju je J. Dular u
objavi ovog lokaliteta pripisao lasinjskoj kulturi (Dular et al., 1991, 89, T. 34: 11).
Zdjela (T. 7.12) je na trbuhu ukrašena kosim urezanim linijama koje podsjeća-
ju na kaneliranje. Urezivanje kao imitacija kaneliranja javlja se na metalnim nala-
zima, tj. fibulama s izduženom trokutastom nožicom iz faze Glasinac Va (Benac i
Čović, 1957, T. 36: 3–4, 6, 11, 12), a kod nas na fragmentu ogrlice s gradine Klinac
(Majnarić–Pandžić, 1986, 37, sl. 14).
Ubadanje i inkrustacija
U špilji Zali pronađena su četiri ulomka ukrašena tehnikom inkrustacije (T. 7.15:
4, 5, 7, 10). Riječ je o ubodima ispunjenim bijelom bojom te jednom ulomku na
kojemu su ravno urezane linije ispunjene bijelom bojom (T. 7.15: 7). Osim ovih in-
krustiranih ulomaka, pronađena su još četiri ulomka keramike ukrašena tehnikom
ubadanja na kojima nije vidljiva inkrustacija (T. 7.15: 6, 8, 9, 11). Moguće je da se
inkrustacija tijekom vremena i utjecajem različitih čimbenika jednostavno izgubi-
la. Opisani ulomci pronađeni su u sloju 75 (T. 7.15: 4, 7, 9, 10) i sloju 78 (T. 7.15:
5, 6, 8,).3 Osim ovih pronađeno je još 10 ulomaka ukrašenih inkrustacijom (SJ
3 Na ulomku prikazanom na T15 sl. 11 nije bilo moguće iščitati signaturu.
182
75, SJ 78) i 9 ulomaka ukrašenih ubadanjem (SJ 71, 75). Sloj 75 nalazio se ispod
slojeva 71 i 77. Prema terenskoj dokumentaciji vjerojatno predstavlja ostatke va-
trišta i ognjišta. Sloj 78 nalazio se iznad SJ 75 i ispod SJ 65 kojemu je vrlo sličan,
no zbog tankog proslojka koji ih dijeli nije sigurno da se radi o istoj stratigrafskoj
jedinici. Ovi su slojevi određeni kao kasnobrončanodobni te zbog toga iznenađuju
nalazi keramike ukrašene urezivanjem i inkrustacijom. Budući da je riječ o malim
ulomcima, nije moguće odrediti tip posude ni sustav koncipiranja ukrasa. Kera-
mika ukrašena inkrustacijom i urezivanjem karakteristična je za lasinjsku kulturu.
Najsličniji ovim ulomcima ulomci su s lokaliteta Gradec pri Mirni u slovenskoj
Dolenjskoj i pripisani su lasinjskoj keramici (Dular et al., 1991, 89, T. 29: 13, 14,
15, 18, 19, 30). Na ovom je prostoru slična keramika pronađena u špilji Boduli kod
Hrsine (Perkić, 2006), špilji Vrlovki kod Kamanja (Dimitrijević, 1961), Čakovcu
kod Jospidola, Malom Kučeru (Bekić, 2007, 290–291), Bariloviću, Crkvišću kod
Bukovlja itd. Ova se keramika pripisuje lasinjskoj kulturi (Karavanić i Kudelić,
2011, 83). Na lokalitetu Crkvišće — Bukovlje lasinjska keramika pojavila se u
sloju koji je odmah ispod kasnobrončanodobnog sloja (Karavanić i Kudelić, 2011,
83). Ista situacija, da nakon lasinjske keramike slijedi kasnobrončanodobni sloj,
zabilježena je i u istraživanjima na Starom gradu Dubovcu (Čučković i Čučković,
2011, 100).
D. Balen smatra da keramika ukrašena urezivanjem sa lokaliteta Kiringrad ne
pripada lasinjskoj kulturi već kasnom brončanom i ranom željeznom dobu (Ba-
len, 1987, 6). Keramiku s Turske kose L. Čučković datirao je u HaB razdoblje i
rano željezno doba i pripisao je tzv. kiringradskoj keramici (Čučković, 1988–1989,
443). Arheološki kontekst kiringradskih nalaza nije poznat, a keramički materijal
iz Turske kose još čeka potpunu objavu.
Što se tiče ulomaka iz Zale, skloni smo se opredijeliti za mišljenje da se doista
radi o keramici koja pripada lasinjskoj kulturi. Na to ukazuje blizina lokaliteta na
kojima je pronađena lasinjska keramika, ali i analogije s nalazima iz Dolenjske. Na
budućim je istraživanjima da potvrde ili opovrgnu ovdje iznesena mišljenja.
Ručka na vrhu raščlanjena u dva roščića (T. 7.3: 1) pronađena je u sloju 55.
Slične ručke pronađene su na Kekića glavici (Čović, 1962, 48, Sl. 6 A9), u Vaga-
načkoj pećini (Forenbaher, 1985, T. 9: 9) te u Cerovačkoj Donjoj pećini gdje ju R.
Drechsler–Bižić datirala na kraj razdoblja Ha B (Drechsler–Bižić, 1970, T. 3: 2, 3,
4). S. Forenbaher ovakve ručke datira u kasno brončano doba (Forenbaher, 1985,
14). Sličan ukras, ručka raščlanjena s dva roščića na vrhu, pronađen je na gradini
Kiringrad (Balen–Letunić, 1987, 7, T. 7: 6).
183
Najučestaliji način ukrašavanja otiskivanje je na rubu posude. Ukupno 39 ulomaka

ukrašeno je na ovaj način, a pronađeni su većinom u slojevima SJ 49 i SJ 55.4 Po
zastupljenosti slijedi fasetiranje koje je, slično kao i otiskivanje, najviše zastu-
pljeno u sloju 49.5 Kaneliranje, zastupljeno na ukupno 10 ulomaka, pronađeno je
u slojevima SJ 55, 70 i 71. Aplicirana plastična rebra zastupljena su na ukupno 4
ulomka, a potječu, zajedno s ulomkom ukrašenim apliciranim ukrasom koji pod-
sjeća na fibulu, iz slojeva SJ 49, 51 i 55. Ubadanje i inkrustacija zastupljeni su na
ukupno 19 ulomaka pronađenih u slojevima SJ 71,75,78.
Oblici posuda
Unutar keramičkog materijala iz Zale prepoznati su i izdvojeni sljedeći tipovi po-

suda: lonci, zdjele i šalice.
Lonci
Među izdvojenim i prikazanim materijalom iz Zale prevladavaju ulomci posuda
koje smo prema tipološkim kriterijima izdvojili kao lonce (T. 7.1: 1, 2; T. 7.2: 1, 2;
T. 7.4: 1; T. 7.6; T. 7.7; T. 7.9; T. 7.14: 1). Većinom je riječ o jednostavnim oblicima
koji se javljaju tijekom dužeg vremenskog razdoblja i u različitim kulturnim sku-
pinama. Zbog toga je teško pobliže ih kronološki datirati samo na temelju oblika.
U skupini lonaca prevladavaju ulomci lonaca (T. 7.1: 1, 2; T. 7.2: 1, 2; T.
7.4: 1; T. 7.14: 1) izvučenog vrata. Definirali smo ih na temelju ruba izvučenog
prema van iako se dio lonaca u ovoj grupi izdvaja po zaobljenijem tijelu (T. 7.2:
1, 2). Slični ulomci poznati su iz prethodnih istraživanja Zale (Perkić i Radović,
2013,16, T. 1: 1–4, 6–10; T. 2: 8; T. 3: 3, 4, 9). Teško je navesti precizne analogije
ovim loncima jer se javljaju na širem prostoru i tijekom čitavog kasnoga bronča-
noga i ranoga željeznoga doba (Vrdoljak, 1995, 27; Perkić i Radović, 2013, 16).
Ukrasi nam, ako su prisutni, donekle omogućuju pobliže relativno–kronološko da-
tiranje ovih lonaca.
Kao podtip lonaca, s obzirom na uporabnu funkciju skladištenja i čuvanja hra-
ne, izdvojeni su pitosi (T. 7.6; T. 7.7; Slika 7.2, Slika 7.3). Riječ je o loncima većih
4 Rubovi ukrašeni otiskivanjem pronađeni su i u slojevimaSJ3, 51, 52,53, 45, 55, 69, 70
5 Ulomci ukrašeni fasetiranjem pronađeni su i u slojevima SJ 3, 44, 49, 50, 51, 53, 54, 55, 56,57, 61, 69, 70,
71.
184
dimenzija. Naši primjerci imaju izvučeni i fasetirani rub koji ih, prema nekim au-
torima, datira u raniju fazu kulture polja sa žarama (Vrdoljak, 1994–95, 27). Pitosi
izvučenog i fasetiranog ruba pronađeni su na Kalniku (Vrdoljak 1994–95, 27, T.
12: 1) te u Ormožu, naselju ruške grupe (Lamut, 1989, T. 9: 19). Prvi pitos (T. 7.6)
sličan je primjercima pronađenim na lokalitetu Jakopovec Blizna (Bekić, 2006, T.
7: 1, 2; T. 9: 1) gdje je sličan pitos datiran u 12. st. pr. Kr. (Bekić, 2006, T. 7: 1, 2) i
Brinjevoj gori (Oman, 1981, T. 21: 16). Naš pitos (T. 7.6) odgovarao bi tipu pitosa
P2 i tipu lonca L15 koje je definirao J. Dular na lokalitetima Ormožu, Ptuju i Gor-
njoj Radgoni (Dular, 2013, 28–29; 34). Drugi pitos (T. 7.7) globularnog je oblika i
izrazito izvučenog ruba. Slični primjerci pronađeni su na slovenskim lokalitetima
Brinjevoj gori (Oman, 1981, T. 32: 15; T. 36: 7; T. 38: 1, 5), Pošteli (Lepa ravna)
(Teržan, 1990, T. 53: 10; T. 56: 6; T. 3: 1, 12) i Pobrežju (Pahič, 1972, T. 2: 1, 19;
T. 27: 1). Slični su tipu pitosa P1, također s lokaliteta Ormoža, Ptuja i Radgone.
Prema nekim autorima ovakve pitose može se datirati od HaB1 do HaC1 razdoblja
(Dular, 2013, 28–29, sl. 6). Osim pitosa nacrtanih na tablama 7.6 i 7.7, obradom
keramičkog materijala ustanovljeno je postojanje i još dvije, vrlo velike posude
(Pitosi 1 i 2). Pitos 1 (Slika 7.2) vretenastog je, izduženog oblika. Zanimljivo je
da se debljina stijenki prema dnu smanjuje. Površina se posude »lista« te faktura
općenito ukazuje na slabiju kvalitetu izrade. Ova posuda vrlo vjerojatno nije mogla
samostalno stajati te je bila ukopana u sediment špilje. To je naravno otežavalo
slaganje, konzervaciju i restauraciju ove posude. Pitos 2 (Slika 7.3) nešto je tanjih
stijenki, ali manjih dimenzija i drugačijeg, loptastog oblika, oboda jače izvijenog
prema van. Istraživači lokaliteta u svojim zabilješkama spominju veću koncentra-
ciju nanosa gline za koju smatraju da je namjerno donešena u špilju. Prema njihovu
mišljenju radi se o glini korištenoj za konstrukciju vatrišta. Ova, izvana donešena
glina možda je bila namijenjena izradi ovih velikih posuda na licu mjesta, posebno
pitosa 1. Naime, ovako veliku posudu, relativno tankih stijenki za svoju veličinu,
bilo je izuzetno teško transportirati bez rizika većih oštećenja. U to smo se uvjerili
i sami, od samog početka obrade, od postupka slaganja, procesa konzervacije te
naposljetku konačne rekonstrukcije posude.
Ulomak posude (T. 7.10), kojemu gornji dio nije sačuvan, na najispupčenijem
dijelu trbuha ima horizontalno postavljenu masivnu ručku kvadratnog presjeka.
Ovom ulomku nismo pronašli odgovarajuće paralele na okolnim nalazištima.
Zdjele
Bikonična zdjela sa široko razgrnutim rubom (T. 7.5) analogije ima na lokalitetu
Stari grad na Dubovcu (Čučković i Čučković 2011, 75, T. 2: 1, 2), na Kalniku (Vr-
185
doljak, 1994–95, 30, tip B6c) i na zagrebačkom Gradecu (Balen–Letunić, 1996, sl.
3). Riječ je o ulomcima koji, prema nekim autorima, pripadaju starijoj fazi kulture
polja sa žarama i česti su u naseljima razdoblja HaA (Čučković i Čučković, 2011,
75).
Zdjela široko izvučenog ruba ukrašena fasetranjem i otiscima (T. 7.8: 2) na
trbuhu ima dvije horizontalno postavljene ručke i dvije jezičaste ručke. Izgled
dna ove posude nije nam poznat. Na temelju načina ukrašavanja moguća je samo
okvirna datacija u kasno brončano doba. Izravne analogije s lokaliteta na širem
području nisu nam poznate.
Dublje bikonične zdjele, izvučenog i fasetiranog ruba (T. 7.11; T. 7.12; T. 7.13)
datiraju se u razdoblje HaA (Vrdoljak, 1994–95, 29). Iako ne možemo ukazati
na izravne analogije, sličnosti u obliku imaju s posudama s Kalnika (Vrdoljak,
1994–95, 19:3; T. 22: 1; T. 23: 3). Među njima postoje razlike u obliku. Zdjele
prikazane na tablama 7.11 i 7.12 imaju naglašeniji izduženiji vrat. Uz fasetiranje
s unutarnje strane ruba, ukrašene su i vodoravnom fasetom ispod vrata posude (T.
7.11) i urezivanjem na tijelu posude (T. 7.12).
Među predstavljenim materijalom nalaze se i dvije zdjele s uvučenim rubovi-
ma. Zdjele uvučenog ruba javljaju se na širokom prostoru i u različitim kulturama:
od kasne kulture grobnih humaka, tijekom svih faza kulture polja sa žarama do
vremena Ha C (Vrdoljak, 1994–95, 28). Bez mogućnosti sigurnog oslanjanja na
stratigrafske jedinice, teško ih je kronološki precizno datirati.
Dublja neukrašena zdjela uvučenog ruba, s četiri simetrično raspoređene ruč-
ke ispod ruba posude (T. 7.8: 1), ima sličnosti s posudom s lokaliteta Žlebič (Puš,
1988, T. 3: 7) i s posudama na Kalničkom naselju koje nemaju ručke (Vrdoljak
1994–95, 28, T. 16: 4; T. 17: 1, 4; T. 20: 2). S obzirom na to da je neukrašena, ne
možemo ju preciznije datirati osim prema kontekstu stratigrafskih jedinica u koji-
ma je pronađena. Radi se o stratigrafskim jedinicama SJ 49, SJ 55 i SJ 70.
Drugi je primjer ulomak zdjele (T. 7.14: 2) uvučenog i fasetiranog ruba s ruč-
kom koja prelazi rub. Vjerojatno se radi o ulomku zdjele. Zdjele sličnog oblika
tijela, ali s ručkom na donjem dijelu posude (trakaste, u obliku ušice, modelirane s
dekorativnom funkcijom), pronađene su na Kalniku. S. Vrdoljak izdvojila ih je kao
zaseban tip zdjele B3e i na temelju vodoravno fasetiranog ruba datirala u razdoblje
HaA (Vrdoljak, 1994–95, 29, T. 14: 2, 3; T. 15: 2, 3).
Šalice
Među odabranim materijalom predstavljene su i dvije šalice. Kalotasta (T. 7.14:
3) šalica blago uvučenog ruba s ručkom koja nadvisuje rub najbliže paralele ima
186
na lokalitetu Turska kosa (Čučković, 1988–1989, T. 2: 3). Keramički materijal s

ovoga lokaliteta datiran je u kraj razdoblja HaB i početak željeznoga doba (Čučko-
vić, 1988–1989, 443). Kalotaste šalice sličnih ručki koje nadvisuju rub javljaju se
od mlađe faze kasnoga brončanoga doba do starijega željeznog doba na širokom
prostoru od istočnih Alpa do srednjeg Podunavlja.
Mala šalica (T 7.15: 1) ravnog ruba i bez ručke nije kronološki odrediva jer
je oblik prisutan u gotovo svim razdobljima. Na temelju stratigrafskih pokazatelja
možemo pretpostaviti da pripada kasnijim razdobljima (željezno doba i kasnije) s
obzirom na to da je pronađena u gornjim slojevima (SJ 3, SJ 5).
Zaključak
Nakon tipološko–kronološke analize keramičkog materijala iz ovog istraživanja

možemo zaključiti da je špilja Zala korištena u eneolitiku, kasnom brončanom
dobu i u željeznom dobu. Naravno, korištena je i u kasnijim razdobljima, što su
pokazala istraživanja D. Perkića 2000. godine.
Nalazi inkrustirane keramike lasinjske kulture upućuju na zaključak da je
špilja korištena u eneolitku. Prema našoj analizi keramičkog materijala iz ovog
istraživanja, slijedi kasnobrončanodobni sloj. Keramika ovog horizonta srodna je
keramici kulture polja sa žarama s lokaliteta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slo-
veniji. Zaključujemo to na temelju oblika tipičnih za kulturu polja sa žarama koje
nalazimo i u materijalu Zale, poput lonaca i zdjela izvučenih rubova. Također, na
keramici Zale zastupljeni su otiskivanje, fasetiranje i kaneliranje — načini ukraša-
vanja svojstveni keramici kulture polja sa žarama. Na temelju ukrašavanja tehni-
kom kaneliranja možemo i pobliže datirati lokalitet u razdoblje BrD–HaA, odno-
sno u HaA –HaB na temelju prisutnosti tehnike fasetiranja.
Nismo bili u mogućnosti razlučiti željeznodobne slojeve od kasnobrončano-
dobnih jer je materijal jako fragmentiran. Također, neke tehnike ukrašavanja, po-
put otiskivanja prsta i fasetiranja, nastavljaju se koristiti i u željeznom dobu, što
otežava preciznije datiranje. Keramički materijal svjedoči nam o korištenju špilje
u svakodnevnom životu povremenih (nekad i stalnih) stanovnika ovoga prostora.
Veliki pitosi svjedoče da je objekt korišten i za skladištenje hrane, a time i za
povremene boravke u slučaju opasnosti od vremenskih nepogoda ili kao zbjeg u
slučaju ratne opasnosti. U nekim je razdobljima, posebno u kasnom brončanom
dobu, špilja korištena nešto intezivnije i tijekom dužeg razdoblja. Buduća će istra-
živanja prostora koji okružuje špilju Zalu vrlo vjerojatno dati više podataka o ulozi
187
ovog objekta u životu stanovnika ovog prostora, u dijakronijskoj perspektivi, od

najstarijih vremena do danas.
Bibliografija
Balen–Letunić, D., 1981. Grobovi kasnog brončanog i starijeg željeznog doba iz okolice
Karlovca. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu XIV, 11–27.
Balen–Letunić, D., 1987. Prethistorijski nalazi s gradine Kiringrad. Vjesnik arheološkog
muzeja u Zagrebu 3 s. XX, 1–30.
Balen–Letunić, D., 1996. Novi kasnobrončanodobni lokaliteti sa zagrebačkog područja.
Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 17, 13–27.
Bekić, L., 2006. Blizna kod Jakopovca. U: Mesić, J. (ur.), Zaštitna arheologija u okolici
Varaždina, pp. 91–176.
Bekić, L., 2007. Vinski vrh — Mali Kučer. U: Bekić, L. (ur.), Zaštitna arheologija na
magistralnom plinovodu Pula — Karlovac, pp. 290–291.
Benac, A., Čović, B., 1957. Glasinac. Izdanja Zemaljskog muzeja. Sarajevo, 1957.
Čataj, L., 2007. Orišje — Gradišće Prapovijesna gradina. U: Bekić, L. (ur.), Zaštitna
arheologija na magistralnom plinovodu Pula — Karlovac, pp. 213–253
Čović, B., 1962. Gradinsko naselje na Kekića glavici. Glasnik zemaljskog muzeja u
Sarajevu n.s. XVII, 41–49.
Čović, B., 1965. Uvod u stratigrafiju i hronologiju praistorijskih gradina u Bosni. Glasnik
zemaljskog muzeja u Sarajevu n.s. XX, 27–100.
Čović, B., 1991. Pod kod Bugojna: naselje bronzanog i željeznog doba u centralnoj Bosni.
Sarajevo, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
Čučković, L., 1988. Brončanodobni nalazi iz karlovačke regije. Arheološki vestnik 39–40,
437–451.
Čučković, Z., Čučković, L., 2011. Arheološko istraživanje na Starom gradu Dubovcu 2001.
godine. Opuscula Archaeologica 35, 65–133.
Dimitrijević, S., 1961. Problem neolitika i eneolitika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Opuscula Archaeologica 5, 5–78.
Dimitrijević, S., Težak–Gregl, T., Majnarić–Pandžić, N., 1998. Prapovijest. Zagreb,
Naprijed.
Drechsler–Bižić, R., 1970. Cerovačka donja spilja — Iskopavanja 1967. godine. Vjesnik
Arheološkog muzeja u Zagrebu 4, 93–117.
Drechsler–Bižić, R., 1979–1980. Nekropola brončanog doba u pećini Bezdanjači kod
Vrhovina, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 3. ser sv. XII — XIII, 27–78.
188
Dular, J., Križ, B., Svoljšak, D., Tecco–Hvala, S., 1991. Utrjena prazgodovinska naselja
v Mirenski in Temeniški dolini (Befestigte prähistorische Siedlungen in der Mirenska
dolina und in der Temeniška dolina). Arheološki vestnik 42, 65–198.
Dular, J., Ciglenečki, S., Dular, A., 1995. Kučar. Železnodobno naselje in zgodnjekršćanski
savbni kompleks na Kučarju pri Podzemlju (Kučar. Eisenzeitliche Siedlunge und
frühchristlicher Gebäudekomplex auf dem Kučar bei Podzemelj). Opera Instituti
archaeologici Sloveniae I. Ljubljana, Inštitut za arheologijo, Založba ZRC.
Dular, J., 2013. Severovzhodna Slovenija v pozni bronasti dobi. Ljubljana, Inštitut za
arheologijo, Založba ZRC.
Forenbaher, S., Vranjican, P., 1985. Vaganačka pećina. Opuscula Archaeologica 10, 1–21.
Guštin, M., 1979. Notranjska, k začetkom železne dobi na sjevernom Jadranu. Katalozi i
monografije 17. Ljubljana, Narodni muzej v Ljubljani.
Horvat, M., 1999. Keramika: tehnologija keramike, tipologija lončenine, keramični arhiv.
Ljubljana, Znanstveni inštitut Filozofske fakultete.
Karavanić, S., Kudelić, A., 2011. Istraživanje prethistorijskih gradina Barilović — Osovlje
i Crkvina — Bukovlje (Karlovačka županija). Annales Instituti Archaeologici Vol. VII
No 1, 81–84.
Lamut, B., 1989. Kronološka skica prazgodovinske naselbine v Ormožu. Arheološki
vestnik 39–40, 235–276.
Majnarić–Pandžić, N., 1986. Prilog poznavanju kasnog brončanog i starijeg željeznog doba
na Kordunu i Baniji. Arheološka istraživanja na karlovačkom i sisačkom području.
Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 10, 29–45.
Majnarić–Pandžić, N., 1989. Prilog poznavanju kasnog brončanog doba u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj. Arheološki radovi i rasprave 11, 9–29.
Oman, D., 1981. Brinjeva gora — 1953. Obdelava prazgodovinske keramike. Arheološki
vestnik 32, 1–144.
Pahič, S., 1972. Pobrežje. Katalogi in monografije 6. Ljubljana, Narodni muzej v
Ljubljani.
Pavišić, I., 1993. Kasnobrončanodobni nalazi s područja Virovitičko — podravske županije.
Prilozi instituta za arheologiju u Zagrebu 10, 23–35.
Perkić, D., 2001. Špilja Frašće. Speleo’zin 14, 16–18.
Perkić, D., 2002. Špilja Zala. Speleo’zin 15, 44–47.
Perkić, D., 2006. Arheološka iskopavanja špilja u Bodulima kod Hrsine. Subteranea
Croatica 6, 32–40.
Perkić, D., Radović, S., 2013. Rezultati zaštitnih arheoloških istraživanja špilje Zale.
Modruški zbornik 7, 3–51.
Puš, I., 1988. Bronastodobna naselbina pri Žlebiču. Arheološki vestnik 39–40, 325–366.
Staré, F., 1975. Dobova. Brežice, Posavski muzej.
189
Teržan, B., 1990. Starejša železna doba na Slovenskem Štajerskem (The Early Iron Age in
Slovenian Styria). Katalogi in monografije 25. Ljubljana, Narodni muzej v Ljubljani.
Vinski–Gasparini, K., 1973. Kultura polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj. Zadar,
Filozofski fakultet Zadar.
Vinski–Gasparini, K., 1983. Kultura polja sa žarama sa svojim grupama. U: Benac. A.
(ur.), Praistorija Jugoslavenskih zemalja IV. Svjetlost, Akademija nauka i umjetnosti
Bosne i Hercegovine, Sarajevo, pp. 547–647.
Vrdoljak, S., 1994–95. Tipološka klasifikacija kasnobrončanodobne keramike iz naselja
Kalnik — Igrišće (SZ Hrvatska). Opuscula Archaeologica 18, 7–83.
190
KATALOG
TABLA 7.1
Sl.1.
Ulomak ruba i tijela posude s izvučenim rubom i horizontalno postavljenom ruč-

kom. Rub je ukrašen otiskivanjem.
ZALA '06; ZALA 07 SJ 3, 52, 54, 55.
Boja: narančasta
Boja presjeka: siva
Debljina stijenke: 9 mm
Sl. 2.
Ulomak posude s izvučenim rubom koji je ukrašen tehnikom otiskivanja. Ispod

ruba nalazi se aplicirani ukras u obliku lučne fibule
ZALA '07 SJ 49, 55
Boja: oker, siva
Boja presjeka: siva, oker
Debljina stjenke: 7 mm
TABLA 7.2
Sl. 1.
Ulomak posude s izvijenim rubom, ispod ramena aplicirana su tri ispupčena rebra,
postavljena okomito na otvor posude
ZALA 07, SJ 49
Boja: smeđa, siva
Presjek: tamno sivi
Sl. 2.
Ulomak posude s izvijenim rubom, ispod ramena aplicirana su tri ispupčena rebra,
postavljena okomito na otvor posude
ZALA '07, SJ 49, 51, 55
Boja: narančasta, oker
Presjek: siva
191
TABLA 7.3
Sl.1.
Ručka posude. Nadvisuje rub posude. U gornjem dijelu su izdužena dva roščića
ZALA '07 SJ 55
Boja: tamno siva
Sl. 2.
Ručka posude. Blago izlazi iznad ruba posude

ZALA '07 SJ 55
Boja: crvena, siva
Sl. 3.
Horizontalno postavljena ručka posude

ZALA '08 sjeverni profil
Boja: smeđa
Sl. 4.
Horizontalna »ušičasta« ručka

ZALA '08
SJ 81
Boja: smeđa
TABLA 7.4
Sl. 1.
Ulomak posude sa izvijenim rubom i malom jezičastom drškom postavljenom is-

pod ruba.
ZALA '07 SJ 51, 53
BOJA: smeđa
Presjek : sivi
Sl. 2.
Ručka koja izlazi iznad ruba posude djelomično uglačane površine

ZALA '07 SJ 48, 49, 54
Boja: crvena
Debljina stjenke: 0,6
Sl.3.
Pršljenak
ZALA '07 SJ 55
192
TABLA 7.5
Ulomak zdjele sa izvučenim rubom. Rub je fasetiran s unutarnje i vanjske strane.

ZALA '07 SJ 49, 53,54, 55, 57, 61, 69,
Boja: smeđa
TABLA 7.6
Ulomci ruba i tijela velikog trbušastog lonca s izvijenim rubom koji je stepenasto
fasetiran s unutrašnje strane
ZALA '07,'08, '09 SJ 55,70, 71,
Boja: narančasta
TABLA 7.7
Ulomci ruba i tijela velikog trbušastog lonca s izvijenim rubom koji je fasetiran s
unutarnje strane
ZALA '07 SJ 49,53, 54, SJ PROFIL, 55, 56
Boja: narančasta, smeđa
Presjek: tamno siva
TABLA 7.8
Sl. 1.
Ulomci ruba i tijela zdjele s uvučenim rubom. Tri ručke nalaze se ispod ruba.
ZALA '07,'08 SJ 49, 55, 70,
Boja: narančasta, siva
Faktura: gruba
Sl. 2.
Ulomci ruba i tijela zdjele sa izvučenim rubom. Rub je ukrašen tehnikom otiski-
vanja. Na ramenu se nalazi jedna horizontalno postavljena ručka i jedna jezičasta
ručka.
ZALA '07, '08, SJ 55, 70, PROFIL
Boja: siva, smeđa
Faktura: primjese kvarcnog pijeska
Boja presjeka: siva, smeđa
193
TABLA 7.9
Ulomci ruba, tijela i dna lonca sa rubom blago izvučenim prema vani i ručkom.
ZALA '07,'08 SJ 55,70,71
Boja: narančasta (izvana), siva (iznutra)
Boja presjeka: siva
Faktura: gruba sa primjesama kvarcnog pijeska
TABLA 7.10
Ulomci tijela i dna zdjele. Na ramenu se nalaze horizontalne ručke četvrtastog
presjeka.
ZALA '07 SJ 55
Boja: smeđa
Boja presjeka: siva
Faktura: vidljiv kvarcni presjek
TABLA 7.11
Ulomci ruba, tijela i dna zdjele. Rub je izvučen,Na unutarnjem rubu nalaze se dvije
fasete. Dno je ravno.
ZALA '07, SJ 3, 49,54,
Boja: narančasta
Boja presjeka: mjestimično siva
Faktura: glatka površina
TABLA 7.12
Ulomci ruba, tijela i dna zdjele izvučenog ruba. Na ramenu je tehnikom urezivanja
izveden ukras koji se sastoji od koso položenih niza ureza prosječne dužine 2,4 cm.
Sa unutarnje strane ruba nalaze se dvije fasete.
ZALA '07, SJ 3, 49,58
Boja: smeđa, siva
Boja presjeka: siva, smeđa
Faktura: vidljiv kvarcni pijesak
TABLA 7.13
Ulomci ruba, tijela i dna zdjele. Rub je izvučen, a dno ravno.
ZALA '07 SJ 3, 49, 53, 51, 56, 59
Boja: narančasta, smeđa
Boja presjeka: narančasta, smeđa
Faktura: šupljikava
194
TABLA 7.14
Sl. 1.
Ulomak ruba i tijela lonca. Rub je izvučen i sa unutarnje strane ima dvije fasete.
ZALA '06, '07 SJ 44, 49, 50,53, 54,56
Boja: smeđa
Boja presjeka: tamno siva
Faktura: zaostaci glatke površine
Sl. 2.
Ulomak ruba posude sa ručkom koja izlazi ispod ruba. Rub je uvučen.
ZALA '08 SJ 71
Boja: smeđa
Boja presjeka: smeđa
Faktura: vidljiv kvarcni pijesak
Sl. 3.
Ulomak dna, tijela i ruba šalice sa ručkom koja prelazi rub šalice . Rub je blago
uvučen a dno ravno. Ručka je ovalnog presjeka.
ZALA '07 SJ 49, 54
Boja: siva
Boja presjeka: siva
TABLA 7.15
Sl. 1.
Ulomci dna, tijela i ruba šalice. Rub i dno su ravni.
ZALA '06 SJ 3,5
Boja: narančasta, siva
Boja presjeka: siva
Faktura: gruba, tragovi kvarcnog pijeska
Sl. 2.
Ulomak tijela posude ukrašen kosim kanelurama.
ZALA '07, '08 SJ 55, 70
Boja: smeđa
Sl. 3.
Ulomak tijela posude ukrašen urezenim linijama koje se pod pravim kutem križaju.
ZALA '08 SJ 75
Boja: narančasta
195
Sl. 4.
Ulomak ruba i tijela posude ukrašen ubadanjem. Ubodi su ispunjeni bijelom bo-
jom.
ZALA '08 SJ 75
Boja: smeđa
Sl. 5.
Ulomak tijela posude ukrašen ubadanjem. Ubodi su ispunjeni bijelom bojom.
ZALA '08 SJ 78
Boja: smeđa
Sl. 6.
ZALA '08 SJ 78
Boja: smeđa
Sl. 7.
ZALA '08 SJ 75
Boja: smeđa
Sl. 8.
ZALA '08 SJ 78
Boja: smeđa
Sl. 9.
Ulomak tijela posude ukrašen ubadanjem.
ZALA '08 SJ 75
Boja: smeđa
Sl. 10.
ZALA '08 SJ 75
Boja: smeđa
Sl. 11.
Ulomak tijela posude ukrašen ubadanjem.
ZALA '08 SJ NEPOZNATA
Boja: smeđa
196
SLIKA 7.2
Velika posuda izduženog, vretenastog oblika.
ZALA '07, '08, SJ 55-75
Boja: smeđa
Presjek: jezgra je crne boje, a vanjska i unutarnja strana je smeđa.
Faktura: u presjeku su vidljiva zrnca pijeska. Šupljikava.
Širina: 60 cm
Debljina stjenke: 5 mm (najtanja), 10 mm (najdeblja)..
SLIKA 7.3
Velika zaobljena (loptasta) posuda, obod jako izvučen prema van.
ZALA '07, '08, SJ 55-75
Boja: crvenkasta, crna
Boja presjeka: crna
Visina: 57 cm
Širina: 59 cm
Debljina stjenke: 5mm–7mm
197
TABLA 7.1
Nacrtala Martina Rončević
198
TABLA 7.2
199
TABLA 7.3
200
2
3
TABLA 7.4
201
TABLA 7.5
TABLA 7.6
202
TABLA 7.7
TABLA 7.8
203
TABLA 7.9
TABLA 7.10
204
TABLA 7.11
TABLA 7.12
205
TABLA 7.13
206
TABLA 7.14
207
4 5 6 7
8 9 10 11
TABLA 7.15
208
SLIKA 7.2
Fotografirao Miljenko Gregl
209
SLIKA 7.3
Fotografirao Miljenko Gregl
210
Poglavlje 8
Nalaz rimskog novca iz Zale
Ana Pavlović
Odsjek za arheologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu · apavlovi3@ffzg.hr
Sažetak
Ovaj rad predstavlja prikaz pronađenog numizmatičkog nalaza arheološkog

istraživanja špilje Zale. Pronađen je brončani novac cara Gracijana iz 375. g.
Ključne riječi: rimski carski novac, Gracijan, špilja Zala, Siscia, Gloria Romanorum,
Ae3
Tijekom arheoloških iskopavanja špilje Zale 2011. g. pronađen je i jedan brončani

rimski novac cara Gracijana (Gratianus, 367–383), iskovan u rimskoj carskoj kov-
nici u Sisciji (Siscia, današnji Sisak, Hrvatska) 375. g. u vrijeme ili nedugo nakon
smrti Valentinijana I. (17. novembra 375.). Novac je pronađen izvan arheološkog
konteksta, u urušenju profila.
Gracijan, Gratianus (367 — 383)

Ae3; 2,24 g; 18,5 x 18,5 mm; 6 h
Av. DN GRATIA–NVS PF AVG
Poprsje s dijademom od perle, plaštem i oklopom desno
Rv. GLORIA RO–MANORVM
Car ide desno, desnicom vuče zarobljenika, u ljevici bojni znak. U polju lijevo
F. U polju desno D/P. U odsječku ΔSISCE.
211
Ana Pavlović
Slika 8.1. Brončani novac cara Gracijana, avers i revers. Snimila: Ana Pavlović.
Kovnica: Siscia, 375.

RIC IX 14d, tip xliv (a) = RIC IX 21b; Brück 1961, 35–37; Lányi 1969, 39, 41.
Zala, 20. 6. 2011. SJ Profil
Riječ je o vremenu polaganog umiranja Rimskog Carstva, vremenu kada je

ono odavno prestalo osvajati i materijalno i društveno bujati, već se svelo na oču-
vanje svojih granica preko kojih su barbari već počeli nasrtati. To je period druge
polovine 4. st. kada vlada Valentinijanova dinastija, čiji su predstavnici Valentini-
jan I., Valent i Gracijan pokušavali obuzdati krizu u carstvu i veliku inflaciju nov-
ca. Novac koji se tada kuje daleko je od novca iz vremena ranoga carstva (1 — 2.
st. po. Kr.); iskovan je od metala veoma loše kvalitete, malog promjera i težine,
koji se vrlo rijetko pronalazi u dobro sačuvanom stanju, velikim dijelom zbog toga
što mu to njegov sastav ni ne omogućuje.
Na sebi nosi poruku Gloria Romanorum (»Slava Rimljana« tj. rimska slava,
slava Rimskog Carstva) i prikaz cara kako pobjedonosno korača prema desno dr-
žeći u ljevici bojni znak ili stijeg, dok desnicom za kosu povlači posrnulog zaro-
bljenika (slika 8.1). Takvi su tipovi novca karakteristični za ovo razdoblje. Što je
situacija u Carstvu lošija, to državna propaganda sve jače nastoji uvjeriti javnost da
je sa svime sve u redu; da će rimska slava poraziti neprijatelja; da će augusti osigu-
rati mir i sigurnost svojim podanicima itd. Primjer je i tip Securitas Rei Publicae
(tj. »Sigurnost Javne Stvari« — sigurnost države), koji se kuje paralelno s tipom
Gloria Romanorum, a prikazuje Viktoriju koja korača prema lijevo s vijencem i
212
Nalaz rimskog novca iz Zale
palminom grančicom u rukama. Oba tipa svojim propagandnim porukama nastoje

osnažiti vjeru u Carstvo čiji se kraj već polagano nazire.
Ovaj je primjerak tipa Gloria Romanorum iskovan u jednoj od rimskih car-
skih kovnica koje su bile raspoređene duž cijeloga Carstva i koje su imale zadaću
održavati ekonomiju, trgovinu i sam ustroj Carstva sustavnom, organiziranom i re-
dovitom produkcijom novca. Svaka je kovnica pokrivala određeni dio rimskog te-
ritorija, a za područje Ilirika (zapadnog Balkana) bila je zadužena kovnica u Sisku.
Otvorena je u vrijeme cara Galijena u 3. st., a kovala je neprekidno do početka 5.
st. (Kos, 1998, 323). U vrijeme cara Gracijana svojim kovovima opskrbljuje pro-
vinciju Gornju Panoniju, unutar koje se nalazi i špilja Zala. Tipološki pregled nje-
zinoga monetarnog djelovanja u vrijeme Valentinijanove dinastije (kojoj pripada i
Gracijan) pokazuje da je organizacija rada unutar kovnice bila izvrsno osmišljena,
sa složenim sustavom administrativnih oznaka (slova, znakova, simbola) koje su
se stavljale na avers (prednja strana) i revers (stražnja strana) novca (Lányi,1969,
46).
U Zali je pronađen samo jedan primjerak, što je premalen uzorak da bi se mo-
gla analizirati stratigrafija novca ovoga arheološkog lokaliteta ili njegov optjecaj
na obližnjem području. Ono što nam pronalazak ove kovanice govori jest da je
nakon što je iskovana 375. g. (terminus ante quem) dospjela u Zalu te da se popi-
su lokaliteta u Karlovačkoj županiji na kojima pronalazimo rimske ostatke može
nadodati i ova špilja.
Bibliografija
Brück, G., 1961. Die Spätrömische Kupferprägung. Graz, Akademische Druck–U.

Verlagsanstalt.
Kos, P., 1998. Leksikon antičke numizmatike. Zagreb, Hrvatski bibliografski zavod.
Lányi, V., 1969. The coinage of Valentinian I. In Siscia. Acta Archaeologica Academiae
Scientiarum Hungaricae 21, 33 — 46.
RIC IX. J. Pearce, W. E., 1933. The Roman Imperial Coinage Vol IX.Valentinian I —
Theodosius I. u: Mattingly, H., Sutherland, C.H.V., Carson, R.A.G (ur.), London,
Spink & Son Ltd.
213
Poglavlje 9
Špilja Zala u dijakronijskoj perspektivi:

sažetak rezultata
Ivor Karavanić
ikaravan@ffzg.hr
Rajna Šošić Klindžić

Odsjek za arheologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu · rsosic@ffzg.hr
James C.M. Ahern

Department of Anthropology, University of Wyoming · JAhern@uwyo.edu
Fred H. Smith
Department of Sociology and Anthropology, Illinois State University · fsmith@ilstu.edu
Prva istraživanja špilje Zale kod Tounja provedena su 2000. godine (Perkić
i Radović, 2013), sustavna istraživanja provedena su od 2005. do 2011. godine,
a zaštita nalazišta 2012. godine. Zala predstavlja jedino sustavno istraženo pale-
olitičko i mezolitičko nalazište u kontinentalnom zaleđu istočnojadranske obale
istraženo suvremenim metodama te prvo nalazište spomenute starosti u Karlovač-
koj županiji. Pored spomenutih razdoblja špilja je korištena i u brončanom dobu, a
prisutni su i ostatci iz željeznoga doba, završetka željeznoga doba/početka rimske
prisutnosti u tom području, kasnoga Rimskog carstva te kasnijih povijesnih raz-
doblja (srednji vijek i recentni ostaci). Tipološko–kronološka analiza keramike iz
Zale sugerira i korištenje špilje tijekom eneolitika, odnosno u vremenu trajanja
lasinjske kulture (Olujić i Perković, ovaj svezak), iako za navedeno razdoblje ne
raspolažemo rezultatima radiokarbonskog datiranja. S obzirom na stratigrafski po-
ložaj slojeva u kojima su pronađeni fragmenti pripisani lasinjskoj kulturi u odnosu
na kasnobrončanodobne slojeve za koje raspolažemo radiokarbonskim rezultatima
(Šošić Klindžić et al., ovaj svezak), ovakva interpretacija čini se mogućom i real-
nom.
215
Ivor Karavanić, Nikola Vukosavljević, Rajna Šošić Klindžić, James C.M. Ahern, Fred H. Smith
Na temelju mikromorfoloških analiza (Boschian i Gerometta, ovaj svezak)

može se zaključiti da je Zala tijekom ranijih brončanodobnih faza ili eneolitika (na
temelju analiza keramike) korištena za domaćinske aktivnosti, a u kasnijim fazama
brončanoga doba korištena je kao sezonski tor za ovikapride. Ovdje je važno spo-
menuti nalaz dvaju velikih pitosa u brončanodobnim slojevima koji su bili izuzet-
no fragmentirani, ali su rekonstruirani u dugotrajnom postupku spajanja ulomaka,
koji nam govore da je špilja u jednom trenutku korištena i za skladištenje hrane
(Olujić i Perković, ovaj svezak). Nadalje, u brončanodobnim slojevima pronađeni
su ostatci dvaju dobro očuvanih ognjišta (Šošić Klindžić et al., ovaj svezak) koji uz
već spomenuto korištenje špilje kao tora, ukazuju na boravak ljudi i njihove aktiv-
nosti u špilji. Špilja je mogla biti korištena istovremeno za boravak ljudi i životi-
nja. Tijekom brončanoga doba u špilji su vjerojatno izrađivane i koštane izrađevine
o čemu svjedoči jedno koštano šilo/igla (iz SJ 67) i koštani ostatci od proizvodnje
(iz SJ 49) (slike 9.1 i 2). U ovoj monografiji koštane izrađevine i tehnologija nji-
hove izrade nisu obrađeni i bit će predmet budućih analiza, a ovdje ih navodimo
samo kao ilustraciju mogućih aktivnosti u špilji. Nadalje, mogući ostatci zgure
(Boschian i Gerometta, ovaj svezak) otvaraju pitanja i nekih drugih aktivnosti u
špilji i okolici. Rezultati analiza litičkog skupa nalaza, faune i mikromorfološke
analize sugeriraju kratkotrajne boravke lovaca skupljača u Zali tijekom mezolitika
i kasnoga gornjega paleolitika.
Nekoliko postdepozicijskih procesa moglo je utjecati na intaktnost mezolitič-
kih i kasnogornjopaleolitičkih slojeva u Zali. Zabilježeno je djelovanje podzemne
rijeke i krioturbacija (Boschian i Gerometta, ovaj svezak). Unatoč dokumentira-
nim postdepozicijskim procesima koji su mogli dovesti do pomicanja arheološ-
kih nalaza, analize faune, litičkog skupa nalaza i ornamenata ukazuju na izražene
razlike između kasnoga gornjega paleolitka i mezolitika i čini se da između ovih
razdoblja nije došlo do intenzivnijih poremećaja.
U mezolitičkom slojevima pronađeni su brojni ostatci riba koji ukazuju na
promjenu u strategijama preživljavanja. Ostatci riba ovdje nisu analizirani, ali nji-
hova iznimno velika učestalost ukazuje na značajne promjene u odnosu na kasni
gornji paleolitik. Međutim, za razliku od Zale, intenzivno korištenje slatkovodnih
izvora u prehrani u kasnom gornjem paleolitiku dokazano je na pojedinim nalazi-
štima, primjerice za epigravetijenske slojeve iz Šandalje II (Richards et al., 2015).
Tijekom mezolitika najčešća lovina u Zali bila je srna, a tijekom kasnoga gornjega
paleolitika jelen. Arheozoološka analiza pokazala je da tijekom kasnoga gornje-
ga paleolitika postoji složena slika korištenja špilje od strane ljudi i zvijeri, te da
su zvijeri mogle biti grabežljivci, ali i lovina (Radović, ovaj svezak). Na temelju
skromnih podataka moguće je pretpostaviti korištenje Zale tijekom mezolitika u
216
Špilja Zala u dijakronijskoj perspektivi: sažetak rezultata
Slika 9.1. Fragmentirano koštano šilo/igla. Snimio: I. Karavanić.
Slika 9.2. Koštani otpad od proizvodnje. Snimio: S. Radović.
217
Ivor Karavanić, Nikola Vukosavljević, Rajna Šošić Klindžić, James C.M. Ahern, Fred H. Smith
proljeće, ali i tijekom jeseni/zime (Radović, ovaj svezak). Za kasni gornji paleoli-
tik nemamo takvih podataka.
Analiza litičkog skupa nalaza pokazala je značajne razlike u tehnologiji i tipo-
logiji kamenih izrađevina između kasnoga gornjega paleolitka i mezolitika. Porije-
klo kamene sirovine pokazuje da je Zala bila dio razgranate mreže kontakata koji
su obuhvaćali sjeveroistočnu Italiju, Liku i Dalmaciju tijekom kasnoga gornjega
paleolitika. Iako je i tijekom mezolitika zabilježena sirovina iz spomenutih pod-
ručja, ona je zastupljena u znatno manjoj mjeri, a lokalna sirovina čije porijeklo
treba tražiti u nanosima rijeke Kupe, u potpunosti dominira (Vukosavljević et al.,
ovaj svezak). Kasnogornjopaleolitički skup nalaza ima obilježja epigravetijena
(pločice s hrtpom, kratka grebala).
Ornamenti izrađeni od kućica morskih puževa također svjedoče o kontaktima
Zale s obalom tijekom kasnoga gornjega paleolitika i mezolitika te o razgranatoj
mreži komunikacija i mogućih razmjena dobara. Ornamenti iz kasnogornjopaleo-
litičkih slojeva najraniji su dokaz kontakata između morske obale i kontinentalne
Hrvatske. Skupovi nalaza pokazuju jasne razlike u izboru sirovine za izradu orna-
menata između kasnoga gornjega paleolitika i mezolitika (Vukosavljević i Karava-
nić, ovaj svezak). Nalazi ornamenata podupiru interpretaciju dobivenu na temelju
analize kamene sirovine o kontaktima s drugim prostorima.
Geografski položaj Zale, odnosno prostora u kojem je smještena Zala, iznimno
je važan kao moguće čvorište putova na razmeđi Jadrana i Panonske nizine što je
vidljivo i u arheološkom materijalu otkrivenom tijekom sustavnih istraživanja. S
obzirom na to da je špilja Zala zasad jedino nalazište na tom prostoru iz kasnoga
gornjega paleolitika i mezolitika, za očekivati je da će buduća istraživanja otkriti
nova nalazišta koja su bila dijelom tih složenih sustava naseljavanja i razmjene.
Bibliografija
Richards, M.P., Karavanić, I., Pettitt, P., Miracle, P., 2015. Isotope and faunal evidence for
high levels of freshwater fish consumption by Late Glacial humans at the Late Upper
Palaeolithic site of Šandalja II, Istria, Croatia. Journal of Archaeological Science 61,
204 — 212.
218

Liticki Skup Nalaza Od Lomljenog Kamena

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Liticki Skup Nalaza Od Lomljenog Kamena

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Arheologija špilje Zale

Od paleolitičkih lovaca skupljača do rimskih osvajača

ARHEOLOGIJA ŠPILJE ZALE

Ova knjiga objavljena je uz financijsku potporu

Grafička priprema i tisak

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati

Katedra Čakavskog sabora Modruše

Davor Vrsaljko, Marija Bošnjak, Dražen Japundžić

Rajna Šošić Klindžić, Ivor Karavanić, Nikola Vukosavljević, James C.M.

Giovanni Boschian, Katarina Gerometta

Nikola Vukosavljević, Zlatko Perhoč, Ivor Karavanić

Nikola Vukosavljević, Ivor Karavanić

Boris Olujić, Iva Perković

Ivor Karavanić, Nikola Vukosavljević, Rajna Šošić Klindžić,

Ranija arheološka istraživanja prapovijesnih lokaliteta na prostoru bivše općine

U Modruškom zborniku II–2008. objavljen je članak: Sustavna arheološka

Zvonko Trdić, Katedra Čakavskog sabora Modruše

karbonatna građa terena, tektonski odnosi pojedinih litoloških cjelina, hidrograf-

Ključne riječi: geologija, geomorfologija, geoarheologija, špilja Zala

Prikaz opće građe i stvaranja terena Ogulinsko–plaščanske

su nastale bore dinarskog smjera pružanja, a njihovo razlamanje i tangencijalno kre-

ževi (Nerinea) i školjkaši (pahiodontni oblici). Vrlo su česti i ostatci modrozelenih

Špilja Zala u kontekstu šireg geomorfološkog ozemlja

Slika 1.2. Ulaz u špilju Zalu. Snimio: I. Karavanić

Smještaj, stratigrafija, kronologija

Rajna Šošić Klindžić

James C.M. Ahern

Ključne riječi: špilja Zala, stratigrafija, kronologija, tijek iskopavanja

Smještaj i osnovne značajke nalazišta

Slika 2.1. Smještaj Zale.

Slika 2.3. Čišćenje sonde u ulaznoj dvorani 2005. Snimio: I. Karavanić.

Osnovni podatci o iskopavanjima

stratigrafskih jedinica odijeljeno je i deﬁnirano na temelju veće ili manje kon-

Mezolitički slojevi vrlo su tanki slojevi s velikom koncentracijom ribljih kostiju

Slika 2.7. Otkopna površina mezolitika. Crtež: R. Šošić Klindžić i N. Vukosavljević.

de. Debljina mezolitičkog horizonta varira od 3 do 20 cm, pri čemu se stanjuje

Tablica 2.1. Rezultati radiokarbonskog datiranja

Slika 2.8. Otkopna površina paleolitika. Crtež: R. Šošić Klindžić i N. Vukosavljević.

Zajednička karakteristika stratigrafskih jedinica u Zali koncentracija je veli-

Rezultati radiokarbonskog datiranja

Zapadni profil špilje Zale dužine pet metara.

analize slojeva. Prema rezultatima radiokarbonskog datiranja, starost uzorka iz SJ

Opis pojedinih stratigrafskih jedinica

SJ 1 — recentni sloj. Sloj je pjeskovite strukture, bez kamenja s vrlo malo

Skidanjem SJ 3 ustanovio se niz tankih proslojaka debljine 1 — 3 cm (SJ 41

Ispod SJ 56–59 deﬁnirani su ostatci dvaju ognjišta (SJ 66 i SJ 69):

SJ 69 (kvadranti E–F 10–11), odnosno zapečeni premaz od gline na dnu ognjišta,

Slika 2.10. Harrisova matrica za mlađa prapovijesna i povijesna razdoblja.

s tim da je najtanji u sjevernom dijelu sonde, a najdeblji u južnom, gdje je i

SJ 88 — sloj tamnije pjeskovite zemlje s dosta primjesa ugljena, kružnog oblika,

Za stratigrafske odnose istraženih stratigrafskih jedinica vidjeti slike 2.10 i 2.11.

Slika 2.13. Pregled prosijanog sedimenta (2005.). Snimio: I. Karavanić.

SJ 12 — sloj pijeska sive boje s crvenkastim proslojima. Sadrži dosta kršja i

Zbog dubine dosegnute iskopavanjima 2005. g. i rastresitosti sedimenta prijetilo

Slika 2.14. Mokro sijanje sedimenta (2007.). Snimio: I. Karavanić.

11 . Ispod SJ 3 deﬁnirana je SJ 49. Ovakva situacija ostavljena je za novu sezonu

Slika 2.16. Brončanodobno ognjište SJ 66. Crtež: R. Šošić Klindžić i N. Vukosavljević.

Slika 2.17. Brončanodobno ognjište SJ 69. Snimio: I. Karavanić.

U dijelu kvadranta G8 očišćeni su SJ 77 i 75 koje su privremeno ostavljene

Slika 2.18. Ostatci mezolitičkog vatrišta. Snimio: I. Karavanić.

Slika 2.19. Ostatci mezolitilkog vatrišta. Crtež: R. Šošić Klindžić i N. Vukosavljević.

Slika 2.21. Zaštićeni profili (2012.). Snimio: I. Karavanić.

Na kraju istraživanja provedeno je i rekognosciranje manjeg opsega u nepo-

Ekipe 2005. — 2012.