1.

SUSRET

Grdešić – Političko odlučivanje

TRADICIONALNA POLITIČKA ZNANOST (do 1945.)

 Faza političke znanosti u kojoj se pažnja posvećuje ispitivanju i opisivanju političkih institucija
države: filozofskim, pravnim i povijesnim analizama njihove konstitucije. Riječ je o
raspravama ustavnog prava, načelima podjele vlasti, političko-predavničkim tijelima,
suverenitetu, institucijama u kojima se stvaraju politike.
 Koncepcije su rijetko metodološki precizno operacionalizirane, a još rjeđe kvantificirane.
Između opisivanja institucija i rezultata njihovih odluka nije uspostavljena veza.

BIHEVIORIZAM

 Započinje nakon 2.svjetskog rata, ima pozitivističke korjene

 Faza političke znanosti u kojoj se pažnja posvećuje procesima; političkim procesima
donošenja odluka, njihova uzročno-posljedična veza, motivacije i oblici ponašanja pojedinaca
i grupa.
 Pristup naglašava da u središtu društvene analize mora biti promotrivo ponašanje, a
objašnjenje tog ponašanja mora biti podvrgnuto empirijskoj formuli.
 U ovoj fazi izvršena je scijentifikacija društvenih znanosti kanonima prirodnih znanosti, pa
tako i scijentifikacija političke znanosti. Društvena stvarnost određena je kao objektivna i
odvojena od promatrača te je stoga moguće očuvati vrijednosnu neutralnost u njezinoj
interpretaciji.
 Usmjeren na analiziranje masovne političke participacije (nrp glasovanje) i participacije u
konvecionalnim oblicima (nrp skupovi i demonstracije)
 Kritika biheviorizma: metode prirodne znanosti nisu prikladne i za društvene znanosti jer
čovjek nije materija. Kritika je također napala biheviorizam da postaje sve više instrument u
službi dominantnih institucija američkog društva.

POSTBIHEVIORISTIČKA POLITIČKA ZNANOST (posljednjih godina)

 Faza političke znanosti u kojoj se pažnja sve više posvećuje rezultatima i posljedicama političkih
procesa, a ne isključivo samim procesima kao u biheviorizmu
 Nema dominantnu metodološku postavku, zbog toga što je još u nastanku, a politolozi su sve
više u potrazi za analitičkim metodama primjerenim lokalnim problemima.
 Politička znanost postaje sve više lokalno i regionalno specijalizirana.

Marsh & Stoker – Teorije i metode pol.znanosti

 Politička znanost bavi se fenomenom politike, njezino izučavanje vuče porjeklo još od Platona
 Bihevioralistička revolucija => ključan događaj u uspostavljanju moderne pol.znanosti;
pokret koji je skrenuo pozornost s formalnog, pravnog izučavanja političkih institucija i
ustava.
 Općenito, svi pristupi kojima se bavimo bi se mogli složiti s definicijom politike kao borbe za
moć.
  Ne postoji jedna, nego cijeli niz različitih metoda stjecanja spoznaja o politici. Postoje
kvalitativne i kvantitativne metode.
 Politolozi koji se služe različitim vrstama pristupa u praksi sve više upotrebljavaju mješavinu
kvantitativnih i kvalitativnih podataka kako bi odgovorili na istraživačka pitanja.

Dva su opća pristupa definiranju političkog:

1. Politika kao određena sfera ili skup institucija

 pristupi: bihevioralizam, teorija racionalnog izbora i institucionalizam

 baziran na formalno funkcioniranje politike u svijetu vlasti i one koji na njega
nastoje utjecati;

2. Politika kao širi društveni process

 pristupi: feminizam, antifundacionalizam i marksizam

 politika je više od onoga što vlade odlučuju učiniti, ili ne učiniti
 riječ je o nejednakoj raspodjeli moći u društvu, o tome kako se vodi borba za
moć, te njezinom utjecaju na stvaranje i raspodjelu resursa i blagostanja.

Razlika pozitivizma i realizma:

 Pozitivisti nastoje slijediti stil prirodnih znanstvenika i utvrditi uzročne odnose.

 Realisti ne privilegiraju izravno promatranje.
 Bihevioralistički pristup i pristup racionalnog izbora su pozitivistički usmjereni.

ONTOLOGIJU zanima što možemo spoznati o svijetu.

 fundacionalisti – stvarni svijet postoji neovisno o našoj spoznaju (postoje pozitivisti – koji
svijet nastoje spoznati stilom prirodnih znanstvenika; i realisti – koji kažu da presudan utjecaj
imaju duboke strukture koje se ne mogu izravno promatrati)

 antifundacionalisti – svijet je društvena konstrukcija

EPISTEMOLOGIJU kako to možemo spoznati.

 pozitivisti – stvarni svijet možemo spoznati empirijskim promatranjima (ujedno i

fundacionalisti)

 interpretatisti – svijet možemo samo interpretirati, tj. utvrditi neko razumijevanje toga svijeta
2. SUSRET
Kasapović – demokratska tranzicija i pol.stranke

 Demokratska tranzicija u Hrvatskoj vremenski je otpočela u jednoj, a nastavila se u drugoj

državnoj zajednici. Započela u miru, a produljena u ratu.
 Stanje ni mira ni rata

Demokratska tranzicija u Hr. ima dva ishodišta:

1. Treba razlikovati stare nacionalne države koje su se suočile samo s tranzicijom i nove nacionalne
države kod kojih tranziciju prati i odcjepljivanje od stare državne zajednice i uspostava nove
države (tu spada Hrvatska)

2. Unutar novih nacionalnih država pak treba razlikovati one države koje su se prilikom tranzicije
suočile s uobičajenim političkim i socijalnim konfliktima izazvanim promjenom sustava, te one
koje su se suočile i s militantnim sukobima (i tu spada Hrvatska)

Postoje tri glavne strategije djelovanja:

1. Tranzicijska
2. Državotvorna
3. Ratna

Odnos tih triju strategija može se sažeti u dva zaključka:

1. Demokratska tranzicija omogućila je oblikovanje državotvornog projekta, a to je izazvalo rat

2. Rat je ugrozio ostvarenje državotvornog i tranzicijskog projekta, pa je u tim ratnim uvjetima
primarno bilo ostvarenje države, jer bez države ni tranzicija ne bi bila moguća

2 FAZE DEMOKRATSKOG PROCESA U HRVATSKOJ (DEM. TRANZICIJA):

1. Ograničena liberalizacija političkog života dok je Hr. još bila u Jugoslaviji

2. Demokratizacija tijekom državnog osamostaljenja i nakon njega

PRVA FAZA - ograničene liberalizacije

 Dogodila se u uvjetima krize u Jugoslaviji u doba kad su se odvijale dvije značajne revolucije:
''kulturna'' i ''antibirokratska'' revolucija.
 'Kulturna revolucija'' bila je najjača upravo u Hrvatskoj (Hrvatsko Proljeće), to je doba
radničkih i studentskih štrajkova, no na kraju je pobijedila ''titoistička'' struja, a liberali su
proglašeni kontrarevolucionari i s njima se krvavo obračunalo
 Nakon Titove smrti dolazi do borbe između frakcija, te se događa ograničena liberalizacija;
no, treba naglasiti kako do liberalizacije nije došlo radi jačanja jedne liberalne frakcije, nego
zbog nesposobnosti ijedne političke frakcije da u potpunosti kontrolira politički život
Jugoslavije.
  ''Antibirokratska revolucija'' nastala je kao odgovor srpske političke elite na krizu u Jugoslaviji,
a povod su joj bili etnički sukobi na Kosovu (Kosovo je Ustavom iz 74' dobilo status
autonomne pokrajine, a Srbi su se počeli buniti to izaziva dezintegraciju i progon Srba). To
dovodi do širenja revolucije s Kosova i na druga područja, te se Srbi počinju boriti za ''spas
Jugoslavije''.
 Sredstvo je bila ''antibirokratska revolucija'', tj. masovna čistka ''protujugoslavenskih'' i
''protusocijalističkih'' birokratskih struktura, napose u Sloveniji i Hrvatskoj.
 Na čelu ''antibirokratske revolucije'' bio je Slobodan Milošević. Hrvati i Slovenci su prvo
odgovarali na taj pokret braneći Titov ustavni federalizam iz 74', no to se pokazalo
nedostatnim jer srpski pokret nije bio samo nacionalistički, već i protudemokratski. Zato se
išlo na liberalizaciju političkog života u svojim sredinama, što je rezultiralo i prvim
kompetitivnim izborima.

DRUGA FAZA – faza demokratizacije

Ima dvije podfaze:

1. Traje od raspada Saveza komunista Jugoslavije na 14.kongresu u siječnju 1990. do provedbe

referenduma o državnom statusu Republike Hrvatske 19.svibnja 1991. i usvajanju
''Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske'' 25.lipnja 1991. Ta prva
faza okarakterizirana je unutarnjom secesijom, tj. osamostaljivanjem Hrvatske unutar
Jugoslavije.

2. Obuhvaća tri istodobna procesa koja su uslijedila nakon spomenutih događaja: rat, borbu za
međunarodno priznanje i daljnja preobrazba političkog i privrednog sustava.

 Prva podfaza, tj. faza unutarnjeg osamostaljivanja Hrvatske unutar Jugoslavije najsličnija je
transformaciji u Huntingtonovu smislu, te je počivala na odnosu reformatora i dogmata.
 Struja reformatora bila je slaba, i uslijed prodora velikosrpskog nacionalnog pokreta odlučila
je provesti kontroliranu liberalizaciju i prepustiti kritiku i otpor srpskom pokretu medijima i
ostalim institucijama civilnog društva. (Jer su se sami bojali suprotstaviti dogmatima, koji su u
Hrvatskoj bili skloni projugoslavenskim parolama srpskog pokreta.)
 Reformatori su se udružili s pripadnicima nekomunističke oporbe, a to je bilo izvedivo jer su
svi imali umjerene ciljeve, što znači da niti jedna veća stranka nije 89' otvoreno zagovarala
izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije (to je došlo tek kasnije).
 Na 11.kongresu Saveza komunista Hrvatske u prosincu 1989. izglasano je da se ustavnim
promjenama legalizira politički pluralizam i provedu slobodni izbori.
 Drugi uzrok koji je utjecao na tranzicijske procese u Hrvatskoj bio je ''domino-efekt''
političkih događaja u srednjeeuropskim zemljama koje su bile slične Hrvatskoj, te je Hr. imala
sve preduvjete da ju zahvati treći (ili tzv.katolički) val demokratizacije. No, pobuna Srba u
Hrvatskoj i rat su poremetili te planove.
 Tranzicijski i državotvorni pokret u Hr. vezani su uz jednu jedinu stranku – HDZ.
 HDZ postala posrednik između pokreta i države. (trokut pokret-stranka-država).
 Nakon izbora 1990.- pobjedničko stranačko gibanje, nealternativna politika- ideološka
hegemonija jedne stranke, nametanje obvezatne samodefinicije nacije i nacionalnog
identiteta.
HDZ je imenovao 3 ključne ''državotvorne'' političke tradicije, a to su:

1. pravaški nacionalizam 19.stoljeća

2. međuratna seljačka ideologija
3. dio hrvatske lijeve tradicije u ratnom i poratnom dobu

 Rat je pridonio delegitimaciji ljevice, jer su oni prije bili nositelji projugoslavenskih stavova, a
sad je ''treća Jugoslavija'' ugrožavala opstanak hrvatske države. (tek od 95' je ljevica ponovno
doživjela povrat).
 Događa se etnifikacija politike – etnički identitet postaje najvažniji i uzduž njega se
polariziraju birači.
 Što se tiče oporbe, svaki ''napad'' na vladajuću stranku doživljavao se kao napad na stabilnost
države u stanju upitnog opstanka hrvatske države, stoga se oporba priklonila vlasti uz
povremene radikalne izlete izazivajući parlamentarnu krizu – takva politika oporbe naziva se
''konstruktivni oportunizam''.

Tri posljedice rata u HR:

1. Etnička pobuna i rat- pojačali etnifikaciu politike .

2. Posljedica etnifikacije politike je bio redukcionističko poimanje politike i društva-
etnički identitet etnički raskol postaje glavnom razdjelnicom u političkom i civilnom
životu.
3. Bitna posljedica etnificiranja politike ogledala se u potiskivanju i ideologiziranju
ostalih političkih i socijalnih sukoba.

TVORBA POLITIČKIH INSTITUCIJA

 U Hrvatskoj je na djelu bio upravljani obrazac tvorbe političkih institucija.

 Slom starog režima nije se dogodio ''odozdo'' masovnim akcijama i okupljanjima (89' i 90' nije
ih ni bilo), već promjenama ''odozgo''.
 Pritom se u tvorbi institucija nije radilo o kompromisu i dogovoru dviju strana, već o
unilateralnim odlukama vladajuće elite.

Razlikujemo 2 FAZE tvorbe političkih institucija

1. Prva faza (od siječnja do svibnja 1990.) – u njoj odlučan utjecaj na tvorbu političkih institucija
ima stara politička elita, tj. reformirani komunisti, te su njima stvorene pravne pretpostavke
za provedbu prvih kompetitivnih izbora. Jedina institucija na koju je SKH-SDP imao utjecaj jest
izborni zakon kojim će se provesti prvi slobodni izbori.

2. Druga faza (od svibnja 1990. do novog Ustava u prosincu 1991.) – u njoj odlučan utjecaj na
tvorbu političkih institucija ima nova politička elita, tj. HDZ. Nisu se pokazali kao pristaše
razmjernog izbornog sustava ni parlamentarnog sustava vlasti. Institucionaliziran je
polupredsjednički sustav vlasti i segmentirani izborni sustav. Nova politička elita u RH je
slična starim ili reformiranim elitama u istočnoeuropskim zemljama.
Dvije spomenute faze razlikuju se samo po akterima; naime odluke nisu donesene institucionalnim
konsenzusom između vladajućih i oporbe, nego po preferencijama isključivo glavnih aktera, bio to
SKH-SDP u prvoj ili HDZ u drugoj fazi. To je postojeći institucionalni sustav učinilo nestabilnim i
nekonsolidiranim.

Hague, Harrop – Komparativna vladavina i pol.

POLUDEMOKRACIJA

 oblik vladavine koji objedinjuje demokratske i autoritarne elemente

 poludemokracija je prešutan, a možda i stabilan kompromis između domaćih
elita i međunarodnih organizacija.

DVA OBLIKA POLUDEMOKRACIJE

1. Demokratski despoti- oblik poludemokracije u kojem dominantna stranka ili vođa

provodi polukompetitivne izbore, kontrolira izborni proces. U tom obliku
poludemokracije oporba može preživjeti ali ne i jačati, a vlast se služi kontrolom
medija, kršenjem prava pojedinaca kako bi ostala na vlasti. Takve metode često se
kombiniraju s djelotvornim vladanjem, jer pošto vlast nije opterečena izborima može
se usmjeriti na prave probleme (Kenija za vrijeme Moia, Singapur, Egipat, Tunis)

2. Demokratske marionete- oblik poludemokracije u kojem legitimno izabrane vođe

sputavaju i ograničavaju drugi nositelji vlasti, poput vojske, etničkih vođa, banda
kriminalaca; tu je riječ o osporenoj demokraciji jer se osporava legitimnost i
kompetentnost demokratski izabranoj vlasti (Uzbekistan i druge postsovjetske
republike)

Istoznačnice za demokraciju: autoritarna demokracija, osporena demokracija, delegativna

demokracija, democradura, izborna demokracija, fasadna demokracija, vođena, neoliberalna,
ograničena, demokracija niskog intenziteta, djelomična demokracija, plebiscitarna,
predsjednička, restriktivna, nadgledna demokracija, skrbnička demokracija.

DELEGATIVNA/PREDSJEDNIČKA/ DEMOKRACIJA – poludemokracija u kojoj postoji jaki nacionalni vođa

koji je izborima delegiran da djeluje kao čuvar nacije.

DEMOCRADURA – kovanica nastala od demokracije i diktature (španj.)

Mnoge nove demokracije su poludemokracije , jer :

 optimistično gledište – poludemokracija se objašnjava kao prijelazna faza od autoritarne

vladavine prema punoj demokraciji.

 pesimistično gledište – poludemokracija se objašnjava kao stabilna metoda vladanja u

siromašnim i neravnopravnim društvima gdje je npr. nakon pada komunizma otvorena
diktatura postala neprihvatljivom, pa je zamijenjena prikrivenom diktaturom. (zato što je
poludemokracija dovoljna da se zadovolje uvjeti međunarodnih organizacija – Svjetske
banke, MMF-a…te je to prešutan dogovor između domaćih elita i međunarodnih
organizacija.)

DOGOVORNO IZBJEGAVANJE DEMOKRACIJE – SLUČAJ SREDIŠNJIH BANAKA?

Mnoge su liberalne demokracije ograničile ulogu izabranih političara u nadzoru novca, određivanju
kamatnih stopa i ostvarivanju inflacijskih ciljeva. Iako bi nagonski rekli da bi sve kolektivne odluke
trebale biti predmetom demokratskog odlučivanja, države su odlučile da je bolje to prepustiti
kompetentnima, pa će tako nezavisnost nove Europske središnje banke biti ovjekovječena vlastitim
ustavom. Tu dolazimo do zaključka da demokracija ne rezultira uvijek razboritom politikom.

AZIJSKA DEMOKRACIJA

 neoliberalna demokracija, demokracija se definira gotovo obiteljski, država predvodi društvo

 azijski narodi odbacuju zapadnu demokraciju ističući da je za njih prirodniji tip demokracije
koji njeguje tradicionalne azijske vrijednosti poput poštovanja autoriteta, stavljanje kolektiva
ispred pojedinca, očinski stil izabranog vođe, izbjegavanje javnih sukoba i prihvaćanje
prvenstva skupine
 prema zapadnoj demokraciji odnose se kao prema nečemu što im je imperijalizam zapadnih
zemalja nametnuo. Azijsku demokraciju karakteriziraju mediji i sudstvo u službi države,
agresivnija policija i tajne službe u odnosu na kriminalce i oporbenjake , te veća kontrola, no
prednost takvog sustava je što se vlast onda može usmjeriti na uspješnije rješavanje pravih
problema poput npr: gospodarskog rasta
 osuđuju zapadne demokracije „u kojima se politički vođe boje učiniti ono što treba, gdje ljudi
i njihovi vođe žive u strahu od slobodnih medija koje tako glasno proglašavaju nedodirljivima“
 singapurski premijer Goh: „ Naša vlada djeluje više kao skrbnik. Vladinu politiku ne diktiraju
ispitivanja javnog mijenja ili referendumi
 puki izgovor za neuspjeh da se krene od poludemokracije
 jedan zapadni borac za ljudska prava tvrdi da su demokracija i ljudska prava univerzalni

TRANZITOLOGIJA - disciplina koja se bavi proučavanjem demokratskih tranzicija, utemeljitelj joj je

DANKWART RUSTOW. Važno otkriće tranzitologije je središnja uloga političkih elita- demokracija se
"nameče" odozgo, iako je stvore na za ljude.
KAKO ON OBJAŠNJAVA PRIJELAZ NA DEMOKRACIJU?

Demokracija je nagodba koju sklapaju sukobljene skupine kada shvate neizbježnost podjele vlasti;
kad uvide da je monopolizacija vlasti nemoguća, zadovoljavaju se i s prilikom da putem izbora dođu
do nekih položaja; uspjeh demokracije pritom leži u kompromisu – ona je drugi izbor svih – ni za koga
optimalna, a za sve prihvatljiva.

DEMOKRATIZACIJA – 3 FAZE:

1. LIBERALIZACIJA – autoritarni režim popušta pritisak i dopušta oporbi da se organizira,

politički zatvorenici se puštaju na slobodu, cenzura medija popušta; liberalizaciju potiče
osjećaj neuspjeha unutar autoritarnog režima, vojni poraz ili sukcesijska kriza. Vrijeme kada
režim slabi, faza prvih sukoba (1989., 1990.), stari sustav ublažava svoju represiju i lagano
prelazi u fazu 2.

2. TRANZICIJA – stari se režim raspada, novi se dogovara i provode se konstitutivni izbori;

tranzicija se može dogoditi na 2 načina: reforma (mirne promjene, stari režim se ruši iznutra,
npr. Mađarska) i ruptura (opozicija preuzima inicijativu, čak i nasilnu, stari režim ruši se
izvana, npr. Rumunjska

3. KONSOLIDACIJA – svi najvažniji akteri navikavaju se na novu demokraciju i prihvaćaju je kao

jedinu igru u gradu; pritom nije bitno da svi vjeruju u demokraciju, nego da se pridržavaju
njenih pravila, te da shvate da ne postoji realistična alternativa demokraciji.

AKTERI PRIJELAZA U DEMOKRACIJU:

1. STARI REŽIM:

 tvrdolinijaši (dogmati) – opiru se reformi

 mekolinijaši- voljni pregovarat o demokratizaciji

2. OPOZICIJA:

 umjereni reformisti – uvažavaju probleme postojećih vladara i spremni na kompromise

 radikalni reformisti - žele prekid sa starim režimom, nema kompromisa

HUNTINGTONOVA 3 VALA DEMOKRATIZACIJE:

1. 1828. – 1926. – Britanija, Francuska, SAD

2. 1943. – 1962. – Indija, Izrael, Japan, Zapadna Njemačka
3. 1974. – 1991. – južna i istočna Europa, Latinska Amerika, velik dio Afrike

 Prvi val demokracije odvijao se sporo, od prve faze liberalizacije do zadnje konsolidacije
prošlo je stoljeće, te je demokracija bila rezultat, a ne namjera; u trećem valu
demokratizacije demokracija je cilj koji se u kratkom roku ostvario, više revolucionarno, nego
kao rezultat mirne evolucije kao u prvom valu.
  Na lakoću tranzicije utječe priroda prethodnoga režima – osobito je nepovoljan prijelaz iz
komunizma jer se promjene moraju dogoditi na 3 polja: iz komunizma u demokraciju, iz
planske u tržišnu privredu, te iz proizvoljne moći u vladavinu zakona.

3. SUSRET
Grdešić – HR. u izborima 1990

VARIJABLE KOJE SU UTJECALE NA SVIBANJSKE IZBORE U HRVATSKOJ '90

1. implozija (urušenje) socijalističkih istočnoeuropskih država

2. ekonomska, socijalna, međunacionalna i politička kriza u Jugoslaviji
3. politički odnosi u Hrvatskoj, položaj SKH i razvoj opozicijskih stranaka i alternativnih
organizacija
4. zadržane institucije političkog predstavništva, izvršne vlasti i republičkog vrhovništva i njihovo
prilagođavanje klasičnom modelu parlamentarne republike (izvršna vlast i predsjedništvo
republike proizlazi iz parlamentarne većine)
5. izborni zakon i pravila kandidiranja i raspodjele zastupničkih mjesta
6. obilježja i dinamika predizborne kampanje, utjecaj masovnih medija, stavovi i percepcije
biračkog tijela

U Jugoslaviji je na snazi bio delegatski izborni sistem. Iako je došlo do pasivizacije i apstinencije od
politike, to se nije dogodilo i sa samim izbornim činom (ljudi su bili visoko motivirani i izlazili su na
izbore).

TRI TIPA IZBORNOG PONAŠANJA GRAĐANA NA DELEGATSKIM IZBORIMA ('78, '82 i '84)

a) građanska dužnost i konformizam – sudjeluju u izborima kako bi izbjegli moralne, socijalne i

političke sankcije i osudu, pogotovo zato što im to ne predstavlja napor ili trošak, a spašava ih
mogućih neugodnosti. Tu spadaju i formalisti koji smatraju da su izbori čista formalnost i da se njima
ništa ne mijenja. Iz ove grupe se izdvaja najviše apstinenata, i to indiferentno-apatičnog tipa. (a ne
protestnog)

b) ritualno izborno ponašanje – karakterizira ga javno, simboličko manifestiranje privrženosti

političkom poretku. Pritom se ne obraća pozornost na sadržaj (oni su ionako svi ''naši'') već
pompoznim dekorom biračkih mjesta i ritualnim glasanjem pokušava postići toliko željenu
legitimnost.

c) racionalno političko djelovanje – motivirano je vlastitim ekonomskim i političkim interesima, te

maksimiziranjem vlastite koristi. Glasač glasa za onu stranku za koju smatra da će mu, ako pobijedi,
donijeti najviše koristi.

Interes za izbore bio je velik. (84% građana izašlo) Većina je već desetak dana prije izbora znala za
koga će glasati, te je neopredjeljenih bilo malo ili nimalo.
Velika većina je osviještena da se radi o izborima povijesnog značaja i u skladu s tim racionalno i
promišljeno pristupaju izborima. Također osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti ishodom izbora potakao
je na izlazak i ozbiljno pristupanje izborima. Također, postojalo je uvjerenje da će izbori ovaj put biti
demokratski i da će poraženi prihvatiti poraz.

Što se tiče obaviještenosti birača, u vrijeme delegatskih izbora ona je bila slaba. Na izborima '90
zadržane su stare institucije, a uvedene nove procedure. To znači da se i dalje biralo zastupnike u 3
vijeća, dvije predstavničke razine – lokalna i nacionalna, te dvostruke izborne jedinice – mjesne
zajednice i radne organizacije, dok su uvedene nove procedure – izborni sustav. Svako uvođenje
novih pravila, pogotovo u tako kratkom roku, rezultira zbunjenošću i nesigurnošću, no birači su ipak
znali koji im je glavni cilj izbora i ta nesigurnost u pogledu nepoznavanja novih procedura nije utjecala
na motivaciju izlaska na izbore.

Kod izbornog rezultata, postoje različite varijable koje utječu na njega.

VARIJABLE KOJE UTJEČU NA OSOBNO OPREDJELJENJE BIRAČA:

1. socijalne karakteristike
2. stranačka pripadnost i identifikacija
3. problemska orijentacija i vrednovanje
4. vrednovanje kandidata

VARIJABLE IZBORNOG I POLITIČKOG SISTEMA:

1. normiranje aktivnog i pasivnog prava glasa

2. faktori izborne participacije, politička kultura
3. stranački sistem
4. izborni sistem
5. aktivnosti stranaka, izborna kampanja
6. politički događaji, stanje

Standardna eksplanatorna trijada kojom se objašnjavaju razlozi biračke odluke sastoji se od:

1. biračeva percepcija i vrednovanje kandidata u izbornoj utrci

2. biračeva stranačka identifikacija
3. biračev stav prema najvažnijim pitanjima i problemima istaknutim u predizbornoj kampanji

U izborima '90 pokazalo se da je glavni kriterij odabira neke stranke bio prihvaćanje njezina
programa. Što se tiče bitnih društvenih pitanja, najprioritetnije se pokazalo pitanje položaja Hrvatske
u Jugoslaviji, gdje je stranka HDZ profitirala.

Istraživanje dominantnih političkih vrijednosti pokazalo je uspostavu dvije nove vrijednosti: hrvatsku
samostalnost i europsku orijentaciju.

VALENCIJSKA TOČKA – točka ili pitanje za koje se ne može naći neslaganje i nesuglasje stranačkih
pozicija. (npr.europska orijentacija, u ovom istraživanju, svi su za to)
Racionalno glasanje ovisi o:

1. kvaliteti ponuđenih programa

2. primjenjenom izbornom postupku
3. vremenskoj orijentaciji birača
4. procjeni izborne odluke drugih birača

SOFISTICIRANO GLASANJE – glasanje koje se temelji na procjeni izborne odluke drugih birača; ako
birač procijeni da njegova prvotna preferencija, stranka A, nema šanse za pobjedu, a stranka C
označava stranku za koju nikako ne želi da pobijedi, birač se može odlučiti glasati za stranku B, ne baš
idealnu, ali svakako bolju od stranke C koja mu sigurno donosi gubitak.

NEGATIVNO GLASANJE – glasanje protiv prijeteće opasnosti ili nepoželjnog ishoda; ako birač glasa za
neku stranku samo zato da ''oni drugi'' ne bi osvojili vlast.

VREMENSKA ORIJENTACIJA IZBORNE ODLUKE:

1. PROSPEKTIVNO GLASANJE – glasanje u kojem su birači okrenuti prema budućnosti, skloniji

su vrednovanju izbornih obećanja, njihov je cilj na duži rok promijeniti raspored političkih
snaga na pozornici , pogoduje im sustav razmjernog predstavništva.
2. RETROSPEKTIVNO GLASANJE – glasanje u kojem su birači okrenuti prema prošlosti, skloniji
su vrednovanju prošlih performansi i uspjeha/neuspjeha stranke. Glasači za HDZ bili su
retroperspektivni, negativno su ocjenili dosadašnju vlast, a glasači SKH- SPD-a (dobili su 28%)
bili su 60% članovi partije, a 40% negativni glasači.

Glasanje i životno (ne)zadovoljstvo

Zadovoljstvo životnih prilika, stambeno pitanje, financijskih uvjeti života i društveni uspjesi mogu
poslužiti kao dodatno objašnjenje glasačkih motiva. Glasači HDZ-a najviše nezadovoljni, KNS-a nešto
zadovoljni, SKH-SDP-a najzadovoljniji

Stranačka identifikacija je psihološka privrženost određenoj stranci.

Urbaniziranost – glasači HDZ-a najravnomjernije raspoređeni što pokazuje značajke populističkog

nacionalnog pokreta, dok su glasači ostalih stranaka nešto više iz gradskih sredina.

Spol – među simpatizerima političkih stranaka je 2/3 muškaraca; jedino ''zeleni'' imaju ravnomjernu
muško-žensku podršku.

Starost – mladi glasaju za promjene, stari za postojeće strukture.

Nacionalnost – vrlo bitna u izbornoj odluci.

Socijalni status – birači HDZ-a niže i srednje obrazovani, zanimanje radnici ili službenici, dok SKH-SDP
su više obrazovani i prestižnijih zanimanja.

Vjeroispovijest i religioznost – HDZ vjernici, SKH-SDP i SSH ateisti.

SKICA ZA BIRAČKI PORTRET

 BIRAČ HDZ-a: muškarac, 18-40 godina, Hrvat, katolik, najčešće radničkog zanimanja i 8-12
završenih razreda, s podjednakom mogućnošću da živi u gradu i na selu, nezadovoljan
uvjetima svog života, favorizira hrvatsku samostalnost i europsku orijentaciju kao političke
vrijednosti, a pošten rad i slobodu kao socijalne.

 BIRAČ SKH-SDP-a: podjednaki izgledi da bude muškarac ili žena, 28-40 godina, 50% šanse da
je Hrvat, ne pripada niti jednoj vjeroispovijesti, najčešće službenik ili stručnjak, sa 12-16
završenih razreda, živi u gradu, zadovoljan uvjetima svog života, favorizira jugoslavensku
zajednicu i europsku orijentaciju kao političke vrijednosti, a slobodu, ravnopravnost i pošten
rad kao socijalne.

 BIRAČ KNS-a: birači KNS imaju najmanje posebnosti, može biti muškarac i žena, češće živi u
gradu, katolik, ali s manje čvrstim uvjerenjima, češće visokoobrazovan, svih zanimanja, svih
dobi, političke vrijednosti europska orijentacija i hrvatska samostalnost, socijalne pošten rad i
sloboda.

 BIRAČ SDS-a: muškarac, Srbin, pravoslavac, ali samo običajni vjernik ili nije uopće vjernik, živi
u gradu ili na selu, srednje stručne spreme, radničkog ili službeničkog zanimanja, političke
vrijednosti jugoslavenska zajednica, nacionalna autonomija, europska orijentacija, socijalne
ravnopravnost i sloboda.

 BIRAČ SSH-a: (transformirani Socijalistički savez Hrvatske): muškarac, živi u gradu, 28-40
godina, 50% šanse da je Hrvat, radnik ili službenik, ateist, politička vrijednost jugoslavenska
zajednica, socijalne vrijednosti sloboda, pošten rad, ravnopravnost.

 BIRAČ ''zelenih'': muškarac ili žena podjednako, uglavnom mlađi, Hrvati, srednjeg
obrazovanja, radnici/službenici, ali i koji se još obrazuju, katolici, ali slabih ili nikakvih
uvjerenja, politička vrijednost europska orijentacija, a socijalna pošten rad.

IZBORNI SUSTAV KAO ISTRAŽIVAČKA VARIJABLA:

1. kao zavisna varijabla – što su uzroci nastanka određenog tipa izbornog sustava (zašto neke
države koriste razmjerne, a neke većinske izborne sustave?)

2. kao nezavisna varijabla – kako izborni sustav djeluje na politički i stranački sustav
Izborni sustav kao zavisna varijabla

Kao činioci koji utječu na razvoj i oblikovanje izbornog sustava krajem 19.i početkom 20. stoljeća
općenito se može navesti:

1) Sustav razmjernog predstavništva u najheterogenijim europskim državama (Danska,

Švicarska, Finska) kao instrument zaštite manjina. Konsolidacija pol. sistema i teritorijalna
cjelovitost nastajala se ostvariti u uvođenjem elemenata reprezentacije manjina.
2) Poticaj uvođenju razmjernog predstavništva uslijedilo je kao odgovor vladajućih slojeva na
ukidanje ograničenja primjene općeg prava glasa.
3) Države koje koriste razmjerni sistem imale su većinski sistem.

Izborni sustav kao nezavisna varijabla

Posljedice izbornog sustava:

1) izborna formula: apsolutno većinski, relativno većinski ili
različite metode srazmjernog predstavništva.
2) veličina izborne zajednice: izborna zajednica s jednim
zastupnikom ili s više zastupnika i broj glasača u izbornoj
jedinice.

POSLIJEIZBORNI EFEKTI VEĆINSKOG SUSTAVA '90

1. jasnoća izbornog pobjednika

2. nekonfliktno i brzo konstituiranje parlamenta, izvršne vlasti i drugih organa
3. jasno lociranje političke odgovornosti
4. onemogućavanje malih stranaka da ucjenjuju u parlamentarnim koalicijama
5. miran prijenos vlasti koji je u ovoj povijesnoj situaciji mogao biti visoko rizičan

IZBORNA APSTINENCIJA – objašnjava se dvama varijablama:

1. socijalno-psihološke osobine birača

2. strukturalna svojstva izbornog i stranačkog sustava

DEMOKRATSKI PLURALISTIČKI POREDAK sastoji se od:

1. odgovorne vlade
2. višestranačkih izbora
3. stranačkog sustava

IZBORNE STRANKE – stranke koje sudjeluju u izborima

LEGISLATIVNE STRANKE – stranke koje nakon izbora dobiju i predstavnike u parlamentu.

''IZBORNA MOĆ'' stranke – gleda se po broju osvojenih glasova i mandata, ali i po koalicijskom
potencijalu kojeg ta stranka posjeduje.
2 koalicije u izborima '90: Koalicija narodnog sporazuma (KNS) i Europska zelena lista.

3 ELEMENTA KOJI PREMA SARTORIJU UTJEČU NA OBLIKOVANJE STRANAČKOG SUSTAVA:

1. izborna formula
2. broj stranaka
3. pristup građana izbornoj odluci (prema imenima kandidata ili prema stranci; sve dok se birači
vode prema imenima kandidata, a ne prema strankama – stranački sustav je nestrukturiran)

STRANAČKI SUSTAV HRVATSKE NAKON IZBORA '90

Možemo nazvati premoćnim stranačkim sustavom. U njemu dominira jedna stranka koja ima 2/3-sku
većinu u parlamentu, uz postojanje par manjih parlamentarnih stranaka i izvanparlamentarne
opozicije.

MAURICE DUVERGER – ''ZAKONI'':

1. većinski sustav s jednim zastupničkim mjestom u izbornoj jedinici vodi dvostranačju

2. većinski sustav s glasanjem u dva kruga i razmjerni sustav vode višestranačju

JON PAMMETT – PET IZBORNIH TIPOVA s obzirom na tip političkih ciljeva:

1. izbori politike osobne koristi – dolazak do osobnih probitaka osvajanjem izbora

2. izbori politike grupne koristi – dolazak do koristi određenih socijalnih grupa osvajanjem
izbora
3. izbori politike zajedništva – izborima se otvara prostor za iskazivanje nacionalnih, religijskih,
etničkih interesa u društvu
4. izbori politike ideologije – izborna borba je određena borbom ideologija i svjetonazora
5. izbori problema i stavova – izborna borba vodi se oko specifičnih socijalnih problema i
rješenja

Izbore u Hrvatskoj '90 moguće je okarakterizirati kao izbore politike zajedništva

 4. SUSRET

Hague, Harrop, Breslin – Komparativna vladavina i politika

PRAVO I POLITIKA

 pravo i politika na prvi pogled su neobičan par

 pojam prava budu u nama sliku rješavanja nesuglasica u smirenom okružju sudnice; no
politiku zamišljamo kao okruženje u kojem se sukobi rješavaju putem moći, a ne prava
 pravo i politika usko su povezani, jer je razvoj zapadnjačke politike zapravo povijest pokušaja
da se apsolutističke vladare uhvati u mrežu zakonskih ograničenja
 pravni poredak koji štiti prava pojedinaca i pomaže u rješavanju sporova između građana i
države najveće je postignuće liberalne politike
 iz liberalne perspektive, pravo nije odvojeno od politike, nego predstavlja njezino postignuće
 u 20. st. pravo i politika su se odvojili kao 2 znanstvene discipline, ali bi ih trebalo ponovno
objediniti
 drugi razlog potrebe za ponovnim objedinjavanjem proučavanja prava i politike jest sve veća
«juridizacija» političkog života
 na Zapadu se povećala spremnost sudaca da uskoče u političku arenu te sudački aktivizam
više nije prvenstveno američki fenomen
 «legalizacija» međunarodne politike treći je razlog zbog kojeg bi se pravo i politika ponovno
trebali povezati
 Tri razloga za objedinjavanje prava i politike (te 2 znanstv. discipline su se odvojile u 20.st.) :

1. procvat donošenja ustava nakon 1945. god.

2. juridizacija političkog života
3. legalizacija međunarodne politike

USTAVNA VLAST (KONSTITUCIONALIZAM)

 Ustavna vlast je vladavina zakona.
 Apsolutna prevlast zakona nad proizvoljnom moći pojedinca, osigurava jednakost svih ljudi
pred zakonom. Omogućuje građanima neke zemlje da ukoliko su pogođeni nekim vladinim
postupkom, tuže državu nezavisnim sudovima i očekuju da će se izvršna vlast držati sudske
odluke
 Ustavna vlast jedno je od bitnih obilježja liberalnog mišljenja koje prevladava na Zapadu,
osobito u Sjedinjenim Državama

PRAVNE DISTINKCIJE

 Prirodno i pozitivno pravo

o Prirodno pravo odnosi se na normativna načela ispravnom ponašanja koja se mogu,
premda i ne moraju, odraziti u pozitivnom pravu, pravu zemlje.

 Temeljno pravo i zakoni

o Temeljno pravo je uvriježeno u tome što je nadređeno običnim zakonima kojima se
bavi zakonodavstvo. Ustavi su često izraženi u temeljnom pravu.
  Građansko i krivično pravo
o Građansko pravo rješava sporove među privatnim osobama. Krivično pravo
obuhvaća djela koja je država definirala kao protuzakonita i koje je spremna krivično
progoniti.

 Ustavno i upravno pravo

o Ustavno pravo je opsežan sustav kodificiranog prava koji prevladava u Europi. Datira
iz doba rimskog cara Justinijana koji je vladao između 527. i 565. Zakoni Europske
unije pod utjecajem su rimskog prava. Fleksibilnije običajno pravo, koje se uglavnom
prakticira u Britaniji i SAD-u, temelji se na sudačkim odlukama. Te odluke osiguravaju
dozu predvidivosti ishoda sudskih sporova, jer predstavljaju utjecajne presedane.

 Fleksibilni i kruti ustavi

o Fleksibilni ustavi imaju jednak status kao statutarni zakoni. Mogu im se dodavati
amandmani na isti način ili – kao u Britaniji – evolucijom konvencija. Jedini način da
se krutim ustavima dodaju amandmani jesu specijalne procedure koje se razlikuju od
procedura potrebnih za redovne zakone.

 Tvrdo i meko pravo

o Tvrdo pravo sadrži zakonski obvezujuće norme, a meko pravo kodificira neformalne
norme očekivanog ponašanja. Meko je pravo proširenja pojava u međunarodnoj
areni.

USTAVI

 Ustav je dokument koji određuje formalni ustroj vlasti, specificira ovlasti i institucije središnje
vlasti, te ravnotežu između središnje i ostalih razina vlasti.
 Osim toga ustavo određuju i prava građana čime vladi određuju granice i dužnosti.

Ustavi se sastoje od nekoliko dijelova, a dijelovi ustava su:

1. Preambulom se zaziva narodna podrška dokumentu uz pomoć ganutljive objave načela

2. Organizacijski dio koji se određuju ovlasti raznih institucija vlasti
3. Povelja o pravima pokriva pojedinačna i eventualno kolektivna prava, uključujući pristup
pravnom lijeku, čime se ograničava vlast
4. Postupcima za donošenje amandmana određuju se pravila revidiranja ustava

Pisani i nepisani ustavi - no nijedan ustav nije sasvim «nepisan»: «nepisani» britanski i
novozelandski ustavi sadrže prilično statutarnog i običajnog prava

Kodificirani i nekodificirani ustavi - većina je ustava kodificirana – sadržana u jednom dokumentu ili
skupu zakona (npr. Njemački ustav sadržan je u Temeljnom zakonu ratificiranom 1949. god, dok
britanski, novozelandski i izraelski ustavi neobični su jer nisu formalizirani na taj način).

Donošenje ustava - ustavi su najčešće dio novog početka nakon kriznog razdoblja, te okolnosti
uključuju promjenu režima te stjecanje nezavisnosti. Ustavi su dokument kojima je namjera stvoriti i
obilježiti novi režim. Ustavi su rezultati kriza jer tko bi bio za novi ustav kada bi sve bilo u redu.
Mudri savjeti sastavljačima ustava

Na temelju rada opata Sieyesa, propagandista Francuske revolucije, Mc Whinney (1981.) predlaže
sljedeća pravila kojih bi se sastavljači ustava trebali pridržavati:

 ustav treba biti kratak

 ne pokušavati riješiti kratkoročne probleme
 ustav treba biti neutralan u odnosu na stranačku politiku
 nacrte ustava prepustiti pravnicima
 umjerene ambicije ako je društvo podijeljeno
 ne pokušavati zakonski urediti nemoguće
 ustav ne bi smio biti odveć krut
 što funkcionira u jednoj zemlji, ne mora nužno funkcionirati u vašoj
 promjena jedne institucije odrazit će se na druge
 društvo može odjedanput apsorbirati ograničen broj promjena

SMERDEL,SOKOL – USTAVNO PRAVO

Izborni zakon od 15.veljače 1990. za prve slobodne izbore – ''zakon za jednokratnu upotrebu''.

1. Kandidiranje – vrši se prikupljanjem potpisa, ako kandidat skupi potreban broj glasova i
prihvati kandidaturu, tada postaje kandidat. Osim općeg biračkog prava, kandidat je morao
imati i prebivalište na području na kojem se kandidira.
2. Zaštita izbornog prava – podnošenjem prigovora izbornim povjerenstvima čiji su predsjednici
diplomirani pravnici (suci) i u kratkom roku rješavaju prigovore, a u odborima nijedna stranka
nije smjela imati više od trećine članova. Osnovan je i Republički odbor za nadzor izbora pod
predsjedanjem predsjednika Ustavnog suda, kojeg je činilo 7 istaknutih javnih osoba – taj
odbor je oblikovao pravila ponašanja u predizbornoj kampanji i utjecao na njihovo
pridržavanje od stranaka i kandidata.
3. Utvrđivanje izbornih rezultata – sustav apsolutne većine, 2 kruga izbora.

DONOŠENJE USTAVA RH OD 22.PROSINCA 1990.

Nakon što je obavljen prijenos vlasti na pobjedničku stranku, Sabor je, prema odredbama o
revizijskom postupku, u srpnju 1990. god. donio amandmane na Ustav SRH iz 1974. god.
Tim je izmjenama:

 izbačen naziv «Socijalistička» iz naziva Republike Hrvatske

 promijenjen njezin grb i zastava
 predsjednik Predsjedništva postao je predsjednikom Republike, a članovi
Predsjedništva potpredsjednicima
 omogućeno je Vladi poduzimanje potrebnih mjera u cilju ostvarivanja jedinstvenosti
pravnog sustava u Republici
To je bio početak rada na cjelovitoj ustavnoj reformi, Sabor je donio dokument koji se zove ''Politička
i metodologijska polazišta te političko-pravna načela za izradu Ustava RH'', koji je temeljni naputak za
izradu Ustava.

Temeljna metodologijska načela bila su u tom dokumentu određenja na sljedeći način:

1. Ustav RH mora slijediti pozitivnu hrvatsku državno – pravnu tradiciju

2. Povratak europskoj i oslonac na sjevernoameričku građansko – pravnu i ustavnu tradiciju
3. Ustav treba biti po mjeri običnoj čovjeka – građanina i naroda
4. Ustav treba biti trajnije vrijednosti

Iz toga se izvodi 10 političko – pravnih načela za izradu Ustava:

1. Temeljno ishodište i cilj Ustava su čovjekova – ljudska i narodna prava

2. Vrhovna vlast (suverenitet) izvire iz naroda i pripada narodu
3. Zakonodavna vlast pripada Saboru
4. Predstavnička demokracija i vladavina zakona (pravna država)
5. Pravo na slobodno političko, poduzetničko i društveno udruživanje
6. Pravo vlasništva, tržišno gospodarstvo i slobodno poduzetništvo
7. Slobodno sindikalno organiziranje građana (radnika i poslodavaca)
8. Socijalna država – jamstvo socijalnih prava
9. Jamstvo narodnih prava i sloboda
10. Osiguranje suverenosti Hrvatske u određivanju odnosa s dr. narodima i državama

Izrada Ustava odvijala se na dva kolosijeka:

1. Djelovanjem Sabora RH, tj. Komisije za ustavna pitanja koja je imenovala svoju radnu skupinu
(15.kolovoza 1990. prvi nacrt Ustava, tzv. ''krčki nacrt'')
2. Djelovanjem Predsjedništva RH koje je osnovalo Ustavotvornu skupštinu u koju je ušlo 200-
tinjak uglednika svih profila.

Imenovali su i svoju radnu skupinu, no kako je prvi nacrt već bio podnesen, dvije radne skupine
zajednički su nastavile posao.

Konačnu redakciju Prijedloga Ustava obavila je Redakcijska skupina, te je nacrt podnesen Uredničkom
vijeću i predstavljen javnosti putem medija.

U oblikovanju ustavnih rješenja najviše su pridonijeli Smiljko Sokol i Vladimir Šeks, a Franjo Tuđman,
kao predsjednik Ustavotvorne komisije, izravno je utjecao na neka ustavna rješenja, a pisac je
«Izvorišnih osnova» (preambule ili proslova)
Ustav se mijenjao 1997., 2000. i 2001.godine.

Sabor je Ustav RH usvojio na svojoj sjednici 21.prosinca 1990., a svečano proglasio 22.prosinca, te je
nazvan ''Božićni Ustav''.
POLITIČKI RAZVITAK TIJEKOM 1991. GODINE

Srbija ruši savezni Ustav

Donošenje Ustava RH označilo je početak procesa u kojem je valjalo uspostaviti ustavni i pravni
poredak, kao jedini mogući izlaz i stanja anomije (nepostojanja zakonitosti) do kojeg je došlo tijekom
dezintegracije jugoslavenske federacije i razaranja kakvog – takvog pravnog poretka uspostavljenog
Ustavom SFRJ iz 1974.god. i ustavim socijalističkih republika iste godine

Do toga je došlo na prvom mjestu djelovanje Srbije, koja je svoj novi Ustav, kojim je ukinula
autonomiju Kosova i Vojvodine zajamčenu saveznim Ustavom, ali istodobno zadržala njihovo
predstavništvo u vrhovnim tijelima federacije, čime je nastojala osigurati prevagu u političkim
odlukama, donijela u rujnu 1990. god. – time je savezni Ustav bio srušen, i nije više predstavljao okvir
u kojem bi se razborito moglo dogovoriti rješenja političke krize

Novi korak u tom smjeru učinjen je u travnju 1991. godine, odbijanjem srpskog bloka u
Predsjedništvu SFRJ, sada ojačanog strogo nadziranim marionetskim predstavnicima Crne Gore,
Kosova i Vojvodine, da na način utvrđen Ustavom i Poslovnikom, koji je to tada poštivan 11 puta,
izabere hrvatskog predstavnika Stipu Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ

Hrvatska nudi miran rasplet

U očekivanju mirnog raspleta krize, nastale zbog očitog neuspjeha jugoslavenske federacije da
omogući ravnopravnost i stabilan razvitak republika koje su je činile, u Ustav RH unesene su odredbe
koje su trebale regulirati odnose u prijelaznom razdoblju

USPOSTAVA SUVERENOSTI I SAMOSTALNOSTI RH

Člankom 140. Ustava RH određeno je da Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma
jugoslavenskih republika ili dok Sabor ne odluči drugačije. Također je člankom 140. određeno ako se
na bilo koji način ugrozi teritorijalna cjelovitost RH ili bude dovedena u neravnopravan položaj ili joj
budu ugroženi interesi, Sabor ima pravo donijeti potrebne odluke radi zaštite istih.

Slovenija i Hrvatska su predlagale preuređenje SFRJ u konfederaciju, međutim Srbija i Crna Gora su to
odbile, a i državi je prijetio državni udar od strane Srbije i JNA.

Sabor je 21.veljače 1991. donio odluku kojom je proglasio nevažećim sve one zakone SFRJ koji su u
suprotnosti s hrvatskim Ustavom.

Predsjednik RH je 25. Travnja 1991. Raspisao referendum koji se održao 19. Svibnja 1991. Na
referendumu 93, 94% građana se izjasnilo za suverenu i nezavisnu RH. Na temelju odluka
referenduma, Sabor je 25.lipnja 1991. donio 2 dokumenta:

a) Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske

b) Ustavna odluka Republike Hrvatske o suverenosti i samostalnosti

ODLUKA SABORA OD 8. LISTOPADA 1991.

Brijunskom deklaracijom je 8.srpnja 1991. stavljen ''moratorij'', tj. odgoda svih odluka na tri mjeseca.
Hrvatska je pristala na odgodu nadajući se da će posredstvom međunarodnih aktera Jugoslavija
pristati na mirno razdruživanje. No, vojska JNA nije mislila tako, već je podržala srbijansku politiku i
namjeru okupiranja i krađe ogromnog dijela hrvatskog teritorija u cilju stvaranja ''Velike Srbije''.

Istekom roka „moratorija“ Sabor Republike Hrvatske je 8. listopada 1991. usvojio odluku o raskidanju
državno- pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila
dosadašnju SFRJ. Sabor je potvrdio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti, kao i ostale
dokumente donesene 25. lipnja 1991. S ustavnopravnog stajališta danom stjecanja suverenosti i
neovisnosti RH valja smatrati 25. Lipanj 1991.

MEĐUNARODNO PRIZNANJE

U rujnu 1991. je u Den Haagu počela Konferencija o Jugoslaviji. Imenovala je Arbitražno povjerenstvo
na čelu kojeg je bio Robert Badinter (''Badinterova komisija'') koja je zaključila da je:

a) SFRJ u procesu raspadanja

b) da republike probleme sukcesije tj.odcjepljenja trebaju riješiti po pravilima međunarodnog prava

uz posebnu pozornost na ljudska prava i prava naroda i manjina

c) da republike koje žele mogu djelovati na stvaranju nove asocijacije država koja bi imala
demokratske institucije po njihovom izboru

16.prosinca 1991. Vijeće ministara Europske zajednice donijelo je Smjernice za priznavanje novih
država u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu, temeljem kojih je RH i stekla međunarodno priznanje
15.siječnja 1992.

OZREN ŽUNEC: NARAV ORUŽANOG SUKOBA U HRVATSKOJ I NJEGOVI AKTERI

Oružani sukob koji je pobuna Srba izazvala definiramo kao veći oružani sukob, odnosno rat. Prema
stranama u sukobu i predmetu prijepora definiramo ga istodobno kao međunarodni oružani sukob i
agresiju, te kao etnički rat.

''Nacionalne'' definicije sukoba različite su.

Srpska definicija sukoba je građanski rat; rat u Hrvatskoj predstavljali su kao posljedicu hrvatskog
odcjepljenja i agresivnog nastupa hrvatskih vlasti prema Srbima i pokušaja genocida nad njima. Cilj
ovakve definicije i interpretacije jest napraviti od Srba žrtve, te pokazati kako je jedino Jugoslavija
priznata država, a Hrvatska nelegalna secesionistička tvorba. Srpska je strana sukob definirala i kao
međunacionalni i vjerski rat, čime je još više naglašavala njegov ''građanski'' karakter. Nakon što su
srpski pobunjenici na hrvatskom teritoriju uspostavili RSK – Republiku Srpsku Krajinu, Srbi su
operacije na tom području nazivali ''agresijom'' na RSK, da bi se istakla državnost RSK.

Hrvatska definicija sukoba je vanjska, odnosno međudržavna agresija Srbije i Crne Gore na Hrvatsku.
Hrvatska je bila žrtva i u skladu s tim je očekivala političku, ali i vojnu pomoć međunarodnih aktera, te
na kraju međunarodno priznanje.

Definicija sukoba u međunarodnoj zajednici – opredjeljivali su se za jednu od nacionalnih definicija,

ovisno o strani kojoj su bili skloniji. Njemačka i Austrija govorile su o agresiji, dok su krugovi
naklonjeni srpskoj strani govorili o građanskom sukobu.

Hrvatska zakonodavna vlast donijela je 5 akata u kojima se spominje rat: Zaključci iz kolovoza 1991.,
Zaključci iz listopada 1991., Rezolucija iz 1999., Deklaracija iz 2000., te Zaključci iz 2001.
Rezolucija iz 1999. o suradnji s međunarodnim kaznenim sudom u Haagu osporila je sudu nadležnost
za završne akcije Bljeska i Oluje, kako bi se zaštitili oni koji su te akcije organizirali i proveli. Proglasila
ih je unutarnjim, vojno-policijskim, protuterorističkim akcijama izvedenima izvan oružanog sukoba,
dakle događajima izvan primjene međunarodnog humanitarnog prava i u nadležnosti isključivo
domaćeg pravosuđa.

5. SUSRET

NENAD ZAKOŠEK: IZBORNI SUSTAV I IZBORI U HRVATSKOJ

Povijest slobodnih, demokratskih izbora u Hrvatskoj započinje tek 90-tih nakon pada komunizma.
Hrvatska nije imala demokratsku tradiciju koja bi utjecala na postkomunistički politički život, kao npr.
što to imaju neke istočnoeuropske zemlje, pa makar ograničeni politički pluralizam do 1948.

Konstitutivni izbori imaju posebnu funkciju u oblikovanju političkih institucija i pluralističko-

demokratske scene, te povratku legitimnosti političkim institucijama. (to su prvi slobodni izbori)

Kako je Hrvatska u dobra prvih hrvatskih slobodnih izbora u svibnju 1990. još uvijek bila dio
Jugoslavije, izbori se formalno ne mogu smatrati konstitutivnim, već pretkonstitutivnim.

Parlamentarni izbori: 1990., 1992., 1995., 2000., 2003., 2007.

Predsjednički izbori: 1992., 1997., 2000., 2005.

Lokalni i regionalni izbori: 1990., 1993., 1997., 2001., 2005., 2009.

IZBORNI ZAKON 1990. (usvojen 15.veljače 1990.)

Istodobno održani i parlamentarni i lokalni/regionalni izbori.

Biralo se za tri saborska doma:

1. Društveno-političko vijeće – parlamentarni dom – bira se 80 zastupnika na temelju općeg i

jednakog biračkog prava
2. Vijeće općina – bira se 116 zastupnika (115 predstavnika općina + 1 predstavnik zagrebačke
zajednice općina) na temelju općeg i nejednakog biračkog prava (različita težina glasova, u
Zagrebu raspolagali s dva glasa; glas svoje općine i glas cijelog grada, tj.zajednice općina)
3. Vijeće udruženog rada – bira se 160 zastupnika različitih podskupina radnog naroda na
temelju ograničenog i nejednakog biračkog prava (glasaju samo zaposleni, te punoljetni
učenici i studenti)

Model izbornog sustava je sustav apsolutne većine. Pobjednik je onaj tko dobije apsolutnu većinu u
prvom krugu, ako ne, tada u drugi krug ulaze svi koji su osvojili više od 7% glasova i odlučuje se
relativnom većinom.

IZBORNI ZAKON 1992. (usvojen 9.travnja 1990.)

Uveden je segmentirani, odnosno ''rovovski'' izborni sustav. Zastupnici su birani u međusobno
odvojenim segmentima većinskih i razmjernih izbora; u svakom segmentu po 60 zastupnika, dakle
ukupno 120. Dodatna zastupnička mjesta osigurana su posebnim izbornim postupkom za zastupnike
nacionalnih manjina.

Razmjerni segment izbora sadržavao je sljedeće elemente:

1. jedan izborni okrug (at large- cijela država je jedan izborni okrug) sa 60 mandata
2. zakonski izborni prag od 3%
3. krute kandidacijske liste (dakle, s točno utvrđenim redoslijedom kandidata na koje birači nisu
mogli utjecati)
4. pojedinačno glasovanje
5. d'Hondtova metoda preračunavanja glasova u mandate

Većinski segment izbora sadržavao je 60 jednomandatnih izbornih okruga u kojima se bira relativnom
većinom, a prosječna veličina izborne jedinice je 60 000 birača, iako je bilo značajnih odstupanja.

Izbor nacionalnih manjina vrši se u posebnim izbornim jedinicama relativnom većinom, Zakon je
propisao da manjine sa više od 8% udjela u stanovništvu imaju pravo na razmjernu zastupljenost u
parlamentu.

Segmentirani izborni sustav je HDZ uveo s namjerom; naime, većinski izbori prisilili bi opoziciju na
udruživanje i suradnju, dok bi razmjerni sustav vjerojatno onemogućio HDZ u postizanju apsolutne
većine u parlamentu. Stoga se HDZ odlučio kombinirati ta dva sustava i stvoriti dovoljno konkurencije
i nejedinstva među opozicijom, da na kraju HDZ pobijedi.

IZBORNI ZAKON 1995. (usvojen 20.rujna 1995.)

Zadržan je kombinirani segmentirani ''rovovski'' sustav, s tim da je razmjeni element povećan s 60 na
80 zastupnika, a većinski element smanjen s 60 na 28 zastupnika.

U razmjernom segmentu izbora je umjesto jedinstvene prohibitivne klauzule od 3% uvedena

prohibitivna klauzula od 5% za jednu stranku, 8% za koaliciju dviju stranaka i 11% za koaliciju triju i
više stranaka.

Najveća inovacija bila je uvođenje posebne izborne jedinice za dijasporu, tj. 12 zastupničkih mandata
za hrvatske državljane u inozemstvu bez stalnog prebivališta u Hrvatskoj.

Ukinuto je razmjerno predstavništvo srpske manjine i s 13 mandata njihov broj smanjen na 3.

IZBOR PREDSJEDNIKA REPUBLIKE

Ustavom iz 1990. inauguriran je polupredsjednički sustav, a pobjeda opozicije 2000. je ustavnim

promjenama taj polupredsjednički sustav ukinula.

Postupak kandidiranja odnosi se na prikupljanje 10 000 potpisa, predsjednik se bira tajno,

neposredno, na vrijeme od 5 godina, a može obnašati najviše 2 mandata. Pobjednik se bira
apsolutnom većinom onih koji su izašli na izbore, a ako se apsolutna većina ne ostvari u prvom krugu,
dva prvoplasirana idu u drugi krug gdje se odlučuje relativnom većinom.

IZBORNI ZAKON 1999.

Uvodi se razmjerni sustav u 10 izbornih jedinica sa 14 mandata, tako da je svaka obuhvaćala oko 370
000 birača.

Krute kandidacijske liste i pojedinačno glasovanje.

Jedinstvena prohibitivna klauzula od 5% na razini izbornog okruga.

D'Hondtova metoda preračunavanja glasova u mandate.

Određivanje broja mandata u posebnoj izbornoj jedinici za dijasporu prema tzv. ''nefiksnoj kvoti'' –
ukupan broj mandata dijaspore ovisio je o prosječnoj glasovnoj težini u Hrvatskoj i utvrđivao se tako
što se ukupan broj glasova u izbornoj jedinici za dijasporu dijelio s brojem koji izražava tu glasovnu
težinu.

Smanjenje zajamčenih mandata nacionalnim manjinama na ukupno pet, pri čemu je srpskoj manjini
zajamčen još samo jedan mandat (umjesto tri); i postupak glasovanja manjina je promijenjen –
umjesto s dva glasa, jednim za državnu razinu, jednim za nacionalne manjine, oni sada raspolažu
samo s jednim, te se moraju opredijeliti za glasanje za jedno od tog dvoje.

DEMOKRATSKI DEFICITI HRV.IZBORNOG ZAKONODAVSTVA

1. uvođenje posebnog biračkog prava za dijasporu 1995. (nisu članovi društva čije legislativne i
egzekutivne organe biraju, niti podliježu hrvatskom pravnom sustavu, već se uglavnom radi o
bosansko-hercegovačkim Hrvatima, klijenteli HDZ-a)
2. krojenje izbornih jedinica (gerrymandering) – prekrojavanje izbornih jedinica na način da se
maksimiziraju šanse osvajanja većine nekoj stranki
3. uvedena institucija ''nositelja liste'' 1992. koja je omogućavala da na čelu izborne liste
stranke bude osoba koja nije kandidat na izborima – na taj je način HDZ koristio popularnost
predsjednika Tuđmana
4. mnogobrojne modifikacije zakona iz 1992. znatno su proširile popis dužnosti koje su
inkompatibilne sa zastupničkim mandatom. Zato je istodobno inauguriran institut ''mirovanja
mandata'', tako da bi se kandidirali npr. neki poznati i popularni političari, ali se odmah znalo
da oni ne mogu prihvatiti zastupnički mandat jer su potrebni u izvršnoj ili sudbenoj vlasti, pa
bi na račun njihove popularnosti na njihovo mjesto došao nepoznat kandidat, njihov
zamjenik.
5. sve do 1999. opoziciji i nevladinim udrugama nisu bili dostupni adekvatni instrumenti
kontrole postupka glasovanja i prebrojavanja glasova

Hague, Harrop, Breslin – Komparativna vladavina i politika

IZBORI su natjecanja za političke položaje na temelju formalnih preferencija stanovništva; ta se

mišljenja potom objedinjuju u kolektivnoj odluci o tome koji su kandidati pobijedili.

DVIJE TEORIJE O ULOZI IZBORA U LIBERALNIM DEMOKRACIJAMA:

1. teorija odozdo prema gore – ovu teoriju zanima u kolikoj mjeri kompetitivni izbori čine vlade
odgovornima onima nad kojima vladaju; posljednji izbori odlučuju o onome tko vlada, a
razmišljanje o sljedećim izborima utječe na to kako oni to čine. Nadmetanje između stranaka
prisiljava ih da reagiraju na stajališta birača i usklade državu i društvo; stoga je najvažnija
 funkcija izbora usmjeriti komunikaciju odozdo prema gore – od birača preko stranaka do
vlade.
2. teorija odozgo prema dolje – ''kompetitivni'' izbori su zapravo instrument širenja vlasti elite
nad pukom. Ova teorija tvrdi da je uloga izbora povećati legitimnost vladajućih elita, ojačati
autoritet, djelotvornost i stabilnost države, te birače upoznati s prioritetima elita.
Participacija građana svodi se na puki križić na glasačkom listiću.

Istina je negdje između te dvije perspektive. Ispravnije je govoriti o razmjeni utjecaja između elita i
birača.

VRSTE KOMPETITIVNIH IZBORA:

1. KONSTITUTIVNI IZBORI – izbori čiji rezultat potvrđuje legitimnost novog režima i služi kao
referendum demokraciji (postkomunistički izbori u većini istočnoeuropskih zemalja '90)

2. RESTRUKTURIRAJUĆI (''KRITIČNI'') IZBORI – izbori kojima se mijenja snaga stranaka i

redefiniraju odnosi između stranaka i društvenih skupina (predsjednički izbori u SAD-u 20-tih
i 30-tih u doba New Deala)

3. NORMALNI IZBORI – izbori čiji rezultat odražava dugoročnu stranačku lojalnost biračkog
tijela u cjelini, te pobjeđuje vodeća stranka u stranačkoj identifikaciji (pobjede demokrata na
američkim predsjedničkim izborima)

4. ODSTUPAJUĆI IZBORI – izbori u kojima stranka koja inače ima prirodnu većinu izgubi zbog
kratkoročnih čimbenika kao što su posrnula ekonomija ili nezanimljiv kandidat (pobjede
republikanaca na američkim predsjedničkim izborima)

5. IZBORI U KOJIMA SLABI STRANAČKA VEZANOST – izbori u kojima najvažnije stranke gube
podršku, ali ne dolazi do novih rascjepa koji bi zamijenili postojeći sustav; uobičajeni su u
zapadnim demokracijama. (britanski izbori '74 kad su liberali dobili velik broj glasova)

OBLICI POLUKOMPETITIVNIH I NEKOMPETITIVNIH IZBORA:

1. DOMINANTNA STRANKA – oblik polukompetitivnih izbora jer se zadržava privid nadmetanja,

ali se vladajuća stranka služi pokroviteljstvom, korupcijom, kontrolom medija, pa i
namještanjem rezultata glasovanja kako bi ostala na vlasti. (poludemokracije Egipat,
Singaput)
2. IZBOR KANDIDATA – oblik polukompetitivnih izbora jer dopušta donekle izbor kandidata, ali
ne i stranke. (u manje autoritarnim komunističkim zemljama npr. Poljska, te Kenija u vrijeme
KANU-a)
3. AKLAMACIJSKI – oblik nekompetitivnih izbora sa samo jednim kandidatom. (Sovjetski Savez)

SLOBODNI izbori su oni izbori u kojima se poštuju ljudska prava i slobode.

POŠTENI izbori oni koji omogućuju proces s ravnopravnim startnim pozicijama.

TRI OBILJEŽJA IZBORNIH SUSTAVA:

 1. raspon biranih položaja – koji su položaji izborni; što je veći raspon biranih položaja, to su
izbori demokratičniji, no takvi izbori mogu izazvati i zamor kod birača
2. pravo glasa – tko može glasovati
3. odaziv – tko se odazvao na glasovanje

OBILJEŽJA IZBORNOG SUSTAVA KOJA POVEĆAVAJU ODAZIV:

1. obvezatno glasovanje
2. razmjerni izborni sustav
3. glasovanje poštom
4. izbori tijekom vikenda
5. izbori koji određuju tko će vladati (to NISU izbori za am.Kongres ili Europski parlament)

OBILJEŽJA POJEDINACA KOJA POVEĆAVAJU ODAZIV:

1. srednja dob
2. snažna stranačka lojalnost
3. visoko obrazovanje
4. odlasci u crkvu
5. članstvo u sindikatu
6. visoki prihodi

IZBORNI SUSTAVI – SKUPŠTINE

IZBORI RELATIVNOM VEĆINOM I VEĆINSKI SUSTAVI – ''pobjednik dobiva sve''

1. JEDNOSTAVNA VEĆINA ''prvi do cilja'' – relativna većina – pobjednik je onaj tko u prvom i
jedinom krugu dobije najviše glasova.

2. APSOLUTNA VEĆINA ''alternativno glasovanje'' – preferencijsko glasovanje – birači rangiraju

kandidate po svojim preferencijama; ako nitko ne dobije većinu, posljednji kandidat se briše,
a njegovi se glasovi raspodjeljuju na temelju druge preferencije i tako dok netko ne dobije
većinu

3. APSOLUTNA VEĆINA ''drugi krug glasovanja'' – ako nijedan kandidat ne dobije većinu u
prvom krugu, dva prvoplasirana kandidata natječu se u drugom krugu.

RAZMJERNI SUSTAVI – mjesta dobivena sustavom kvota u višemandatnim okruzima

1. SUSTAV LISTA – glasuje se za stranačku listu kandidata, premda u većini zemalja birači mogu
izraziti podršku pojedinim kandidatima s liste.

2. POJEDINAČNI PRENOSIVI GLAS (STV) – birači rangiraju kandidate s redoslijedom preferencija.

Kandidati trebaju osvojiti određeni broj glasova (kvotu) da bi bili izabrani. Njihov višak
glasova kad dostignu tu kvotu preraspodjeljuje se u skladu s drugim preferencijama, a ako oni
ne dostignu potrebnu kvotu, zadnji od njih se briše, a njegovi se glasovi također raspodijele.
Postupak se ponavlja dok se sva potrebna mjesta ne popune.
KOMBINIRANI SUSTAVI – kombinacija jednomandatnih okruga s razmjernim sustavom

1. KOMBINIRANI SUSTAV / ADDITIONAL MEMBER SYSTEM (AMS), poznat i kao MIXED MEMBER
SYSTEM (MMS) i MIXED MEMBER PROPORTIONAL (MMP) – neka se mjesta biraju većinskim,
a neka razmjernim sustavom. Najčešće razmjerni sustav služi kao završni sustav kako bi se
osigurao razmjerni rezultat. Birači raspolažu s dva glasa; jedan za većinske, drugi za
razmjerne izbore.

VELIČINA IZBORNOG OKRUGA – broj biranih zastupnika u izbornom okrugu.

PREDSJEDNIČKI IZBORI – biraju se relativnom većinom, apsolutnom većinom u dva kruga. Mogu biti
posredni i neposredni; ako su posredni to znači da postoji tijelo koje može biti izabrano od strane
naroda i onda to tijelo bira predsjednika, a neposredni izbori su izbori u kojima narod sam bira
predsjednika.

MODEL STRANAČKE IDENTIFIKACIJE / SOCIJALIZACIJA / MICHIGANSKI MODEL – dugotrajna

privrženost nekoj političkoj stranci koja oblikuje način na koji birači interpretiraju svijet politike.
Nasljeđuje se u obitelji, a pojačava socijalnim okruženjem birača.

SLABLJENJE STRANAČKE VEZANOSTI – trend koji se može promatrati dvojako; na relaciji birač-
stranka, i na relaciji društvene skupine-stranke. U večini konsolidiranih demokracija takve su veze
izgubile na snazi ali nisu iščeznule, proces slabljenje stranačkih veza nije završen, nego taje.

Referendumi, inicijative, i opozivi su instrumenti neposredne demokracije koji omogučuju biračima

da odlučuju o političkim pitanjima.

Tri kategorije referenduma:

1. konstitucionalna tematika (npr. o promjeni izbornog sustava)

2. teritorijalna tematika (npr. o odcjepljenju)
3. moralna tematika (npr. o pobačaju)

REFERENDUM – glasovanje biračkog tijela o nekom pitanju javne politike.

INICIJATIVA – postupak koji omogućuje određenom broju birača pokretanje postupka raspisivanja
referenduma u vezi s nekim političkim pitanjem.

OPOZIV – postupak koji omogućuje određenom broju birača da se raspiše referendum o tome treba
li nekog dužnosnika ukloniti s položaja.

Ovi instrumenti služe kao dvostruki ventil; referendum vladi može služiti da prepusti odluku o nekom
pitanju narodu, kada ona sama ne može odlučiti, a u drugom slučaju inicijativa i opoziv služe biračima
pokretanje nekih pitanja koja inače možda ne bi došla na dnevni red.

JAVNO MNIJENJE – skupna mišljenja politički relevantne populacije o dnevnoj politici.

Najvažnije dimenzije javnog mnijenja:

1. doseg (koji postotak populacije čini ''javnost''?)

2. važnost (koliko neka tematika znači ljudima?)
3. orijentacija (koja je preferencija javnosti u vezi s tom tematikom?)
4. poticaj (da li neka skupina, tema, stranka jačaju ili gube podršku?)

TRI ČIMBENIKA KOJA OGRANIČAVAJU UTJECAJ JAVNOG MNIJENJA:

1. složenija tematika – smanjuje se utjecaj javnog mnijenja što raste složenost tematike
2. slaba obaviještenost – smanjuje se utjecaj javnog mnijenja ukoliko je znanje o nekoj temi
ograničeno
3. javno mnijenje može izbjeći kompromise, ali vlade ne mogu, stoga se u vladanju ne mogu
isključivo voditi javnim mnijenjem

6 susret

VRSTE STRANAČKE KOMPETICIJE I RAZVOJ STRANAČKOG SUSTAVA (čular)

Političke stranke su najvažniji akteri u demokraciji. Institucije vlasti u demokratskim zemljama crpe
svoju legitimnost iz legitimnosti koju su političke stranke stekle u izborima. Stranke vode glavnu riječ
u sustavu pol.natjecanja, nadziru mobilizaciju građana te osiguravaju učinkovitost kolektivnog
odlučivanja.

Stranački sustav je temeljna institucija posredovanja između društva i države, vlasti i građana.

Moramo razlikovati procese redemokratizacije npr. Italije i Njemačke, te demokratskih tranzicija

Južne Europe i Latinske Amerike, gdje se radilo o oživljavanju postojećih stranaka, od nastanka
potpuno novih stranaka u postkomunističkim režimima.

Razlozi nastanka potpuno novih stranaka u liberalizaciji, početnoj fazi tranzicije su:

1. u mnogim zemljama nije bilo nikakve pretkomunističke pluralističke tradicije ili je ona slaba i
nestabilna
2. ako je pretkomunističke pluralističke tradicije i bilo, komunizam je dovoljno dugo opstao da
se organizacije pretkomunističkih stranaka pasiviziraju
3. komunizam nije dopuštao nastanak novih političkih stranaka

FORMIRANJE STRANAKA U RH
Prve političke stranke nastale su 1989. i 1990.godine. Najviše stranaka tadašnje ''alternative'' nastalo
je kao ''udruge istomišljenika'' među intelektualcima i javnim osobama. Tim strankama je trebalo više
godina da razviju širu organizacijsku strukturu, povećaju članstvo i osiguraju financijske prihode. Za
razliku od njih, HDZ, stranka koja je ubrzo prerasla i u pokret, dobila je pristup državnim resursima, pa
je njen razvoj tekao iznenađujuće brzo.

Stranke poput HSS, SDH i HSP pozivale su se na određenu političku tradiciju iako su nastale kao
potpuno nove stranke, i iako ih nazivamo obnoviteljskim strankama, sa svojim prethodnicama dijele
tek ime, i ponekad načelno programsku orijentaciju.

HDZ je slučaj stranke koja ne baštini niti jednu političku tradiciju, nego kombinira različite političke i
idejne platforme.

Sve je više stranaka nastajalo podjelom između neke stranke (HND, LS), ili udruživanjem dviju
stranaka (HKDU), a poticaj za nastanak nekih je došao iz parlamenta.

Neizborna parlamentarizacija postupak nastajanja stranaka u parlamentu, tj. označava proces kad
se nekoliko zastupnika u parlamentu izdvoji iz svoje parlamentarne frakcije i osnuje novu stranku.

Postoje i stranke nasljednice, a radi se o tri političke stranke koje su zadržale identitet i kontinuitet s
političkim organizacijama koje su postojale i prije pada komunizma.

To su SKH-SDP (kasnije SDP), i SS-SSH (kasnije SSH i ASH), te HSS, no ona se ubrzo raspala na nekoliko
stranaka koje su se međusobno sukobile oko prava nasljedstva; sukob je riješen '91 izborom Drage
Stipca koji je ujedinio sve frakcije.

Pokretaško obilježje HDZ-a – HDZ dijeli neke sličnosti s nastankom ostalih stranaka ''altnernative'',
no ubrzo je postao samo organizacijski oblik šireg masovnog pokreta. Ubrzo je dobio pristup
državnim resursima i otada se naglo razvija. Za razliku od ostalih liberalno-demokratskih
antikomunističkih stranaka, HDZ je imao obilježja nacionalističke stranke, čime se njezina snaga nije
iscrpila nakon prelaska iz komunizma u demokraciju, a ta činjenica razlikuje hrvatsku tranziciju i
tranziciju drugih istočnoeuropskih država.

Priroda tranzicijskih procesa u Hrvatskoj je, po Huntingtonu, tranzicijska, koju odlikuje dominantan i
kontrolan položaj nositelja starog režima u fazi rane tranzicije (oni su organizirali prve višestranačke
izbore).

Od 1989. do 2000. broj novoregistriranih stranaka popeo se na otprilike 80, no treba razlikovati
formalno-pravnu definiciju političke stranke (svatko može osnovati i registrirati političku stranku), od
politološke definicije političke stranke (pol.stranka je organizacija koja nominira kandidate za
predstavnička tijela na izborima).

Još kad se uzme u obzir da su mnoge stranke jednokratno sudjelovale u izborima i onda nikad više,
dolazimo do razumnog broja stranaka sličnog ostalim srednjoeuropskim zemljama.

No, i dalje je glavno obilježje povećana fragmentacija u parlamentu.

Utjecaj izbornog sustava i prohibitivne klauzule poništava se:

1. koalicijskim strategijama samih stranaka

2. posebnim pravilima za nacionalne manjine
3. neizbornom parlamentarizacijom – nastanak novih stranaka u parlamentu cijepanjem od
postojećih na frakcije
Efektivna snaga političkih stranaka je preciznija mjera frakcioniranja stranačkog sustava koja uzima u
obzir i relativnu snagu stranaka. Za 2000.godinu iznosi 4,59.

U proteklome desetljeću sedam je bitnih stranaka: HDZ, SDP, HNS, HSS, HSLS, HSP, IDS. Sve postoje
od 1991.

Pet od njih može se nazvati relevantnima po Sartorijevim kriterijima(HDZ, HSS, HSLS, SDP i HSP). Neke
imaju koalicijski (HDZ i IDS), a neke i ucjenjivački (HSP) potencijal.

PERIODIZACIJA RAZVOJA HR.STRANAČKOG SUSTAVA

3 faze razvoja hrvatskog stranačkog sustava:

1. formativna faza (1989. – 1991.)

2. stabilizacijska faza (1992. – 1995.)
3. konfrontacijska faza (1995. – 2000.)

Faze su određivane prema dvama kriterijima:

1. razina oblikovanja i stabilizacije političkih stranaka

2. karakter stranačke kompeticije

1) FORMATIVNA FAZA- propast dvostranačja (1989-1991)

 U ovoj fazi stranke formiraju svoju stranačku organizaciju, stranačka vodstva, rješavaju
frakcijske probleme i postaju prepoznatljive najvećem broju birača.
 U ovoj fazi, hrv.stranački sustav je ''najzreliji''; političke stranke imaju izvrsno utemeljenu
podršku u društvenim skupinama, prvenstveno etničkim, ali i regionalnim i ekonomsko-
statusnim, a i mobilizacija građana za političku participaciju je na vrhuncu. (jer se, naravno,
radilo o povijesnoj odluci)
 U ovom razdoblju nastaje i temeljni ideološki sukob koji će Hrvatsku pratiti i kroz daljnje
izbore, te ideološka polarizacija.
 U prvim izborima natječu se tri koalicijska bloka: hrvatski blok (predvođen HDZ-om), lijevi
blok (predvođen SKH-SDP), te KNS (koalicija više stranaka koje pokušavaju postići
nadstranački identitet).
 Većinski izborni sustav u dva kruga rezultirao je dvostranačjem, no u uvjetima agresije JNA i
Srbije na Hrvatsku uspostavljeno dvostranačje nije dugo potrajalo. Nedugo nakon izbora SKH-
SDP odrekao se nastojanja za očuvanjem jugoslavenske federacije, čime je izgubio velik dio
povjerenja srpske manjine u Hrv. Osim toga, glavna je zadaća bila formiranje novog ustava, te
odlučivanje o drugim pitanjima tranzicijske politike, a umiješao se i rat, tako da je bila
potrebna stabilnost i jedinstvo svih aktera.
 Na sve to, HDZ je počeo koristiti svoju mandatnu prednost kako bi ostvario još više kontrole
nad javnim i društvenim institucijama.
2) FAZA STABILIZACIJE - predominantni stranački sustav (1992-1995)

 Ovu fazu karakterizira na početku nedovoljna izgrađenost političkih stranaka, te zatim dolati
do stabilizacije stranačkog sustava.
 U početnim godinama stranke su vrlo brzo nastajale, ali i nestajale s političke pozornice, no u
ovoj fazi to se odnosi samo na male i nerelevantne stranke. Glavnim strankama stabilizira se
biračka podrška. Osim toga, mijenja se obrazac stranačke kompeticije. Već najavljene težnje
HDZ-a za dominacijom sada se u potpunosti ostvaruju, te se može govoriti o uspostavi
predominantvnog stranačkog sustava, koji će ostati zapravo obilježje cijelog razdoblja od
1990.-2000.
 To znači da postoji izrazita izborna premoć HDZ-a nad ostalim strankama, koja je još više
pojačana disproporcijskim učincima izbornog sustava. Ta predominantnost vidi se 1992. i
1995 kada je HDZ imao šesterostruko više zastupnika u Zastupničkom domu Sabora od druge
stranke.

3) FAZA KONFRONTACIJE I SURADNJE - opozicija režimu (1995-2000)

 U ovoj fazi jasno se artikulira rascjep režim-opozicija. Dolazi do sukoba vladajuće stranke i
opozicije. Jedan od razloga tomu je sve veća dominacija HDZ-a, stranke koja je bila
instrument za institucionaliziranje pokreta.

Institucionalizacija pokreta u poredak:

1. institucionalizacija diskursa – vokabular, interpretacija zbilje i ciljevi pokreta, u uvjetima

agresije i rata, šire se u javnu sferu putem medija
2. institucionalizacija karizme – izgrađena karizma vođe pokreta institucionalizira se položajem
predsjednika
3. institucionalizacija osiguranja podrške – nacionalni zanos sve se više zamjenjuje materijalnim
nagradama i klijentelističkim odnosima u zamjenu za biračku podršku

Shvativši da je karakter režima autoritaran, iako pristaje uz demokratska načela, opozicija se odlučila
udružiti i počela je biti percipirana kao jedno od strane birača.

Postoje 3 objašnjenja rađanja koalicijske politike:

1. institucionalna/racionalistička teza – elementi izbornog sustava svojim disproporcijskim

učincima potiču stranke na koaliranje u svrhu maksimiziranja broja mandata
2. strukturna teza – narastajući politički sukob naveo je stranke opozicije na suradnju
3. ideologijsko-kompeticijska teza – stranke se udružuju kako bi maksimirale mandate ili
oponirale konkurentu, ali ne nauštrb ideologijsko-programske bliskosti

Izbori 2000. bili su ''izbori o demokraciji''. Dok su izbori '90 bili jako ideološki nabijeni, ovi su bili
suprotno; ideologija je ostavljena po strani, a borba se vodi oko jednosmjernih pitanja o kojima se svi
načelno slažu (ekonomski prosperitet, borba protiv kriminala i korupcije, moral).

Nakon izbora 2000. nestaje predominantan stranački sustav, i kreće se ka umjerenom višestranačju,
umjerenom pluralizmu.
Hague, Harrop, Breslin - Komparativna vladavina i politika

POLITIČKE STRANKE

 20. stoljeće – stoljeće stranaka (masovne stranke, komunističke, fašističke...)

 Moisei Ostrogorski uočio je sve veću važnost stranaka, i njegova se pretpostavka pokazala
točnom – 20.stoljeće je stoljeće stranaka.

 su trajne organizacije koje se natječu na izborima, najčešće zato jer žele zauzeti najvažnije
položaje u državnoj vlasti. Za razliku od interesnih skupina koje žele samo utjecati na vlast
ozbiljne stranke žele dohvatiti poluge moći

 Smještene između naroda i država stranke su bile i ostale sastavni dio funkcioniranja
modernih političkih sustava

4 funkcije političkih stranaka:

1. nositelji regrutacije elita – stranke su najvažniji mehanizam pripreme i regrutacije kandidata

za javne položaje; želite li voditi svoju zemlju, najprije morate nagovoriti neku stranku da vas
prihvati kao kandidata
2. nositelji agregacije interesa – stranke preobražavaju mnoštvo specifičnih interesa u zgodnije
pakete prijedloga; one služe kao filtar između društva i države tako što selekcioniraju,
reduciraju i kombiniraju različite interes
3. referentna točka – stranke su biračima ključ tumačenja složenog svijeta politike
4. usmjeravaju vlast – stranke obavljaju vitalnu funkciju kormilarenja državnim brodom;
stranke osiguravaju vodstvo za vlast

STRANAČKA ORGANIZACIJA

Panebianco kaže kako je najzanimljivije pitanje u vezi sa strankama ono organizacijsko; unutrašnje
ustrojstvo i podjela moći unutar stranke. On osobito ističe ''genetski'' prikaz stranačkog razvoja, čime
želi istaknuti važnost osnivačkog trenutka stranke u podjeli karata moći između elemenata stranačke
organizacije.

Vrste stranaka:

1. Elitističke (caucus) stranke – stranke stvorene ''iznutra'', tj. unutar neke skupštine su se
izdvojili istomišljenici i povezali radi zaštite zajedničkih interesa, a potom i vođenja kampanje
u proširenom biračkom tijelu. Nastale su 19.stoljeću u skupštinama, članstvo im je malo i
elitističko, a izvori prihoda osobni kontakti. Primjer su liberalne stranke u 19.st. u Skandinaviji
ili Britaniji. U Americi su postojale samo elitističke stranke, koje su preskočile fazu masovnih i
približile se catch-all strankama.
Riječ ''caucus'' znači zatvoreni stranački sastanak, u svrhu nominacije ili osmišljavanja
strategije; pojam se najčešće rabi u kontekstu zakonodavnih stranaka pri čemu caucus
 sastavljen od članova koji predstavljaju određenu stranku zapravo čini glavni odbor te
stranke.

2. Masovne stranke – stranke stvorene izvan skupština, a u skupštinama žele osigurati da

njihovi interesi budu predstavljeni u zakonodavnoj vlasti. Imaju jako velik broj članova, i svoje
parlamentarne zastupnike drže čvrsto na uzdi kako bi osigurale zastupanje svojih interesa.
Zastupaju određene društvene skupine. Nastale su između 1880.-1960. izvan skupština.
Financiraju se članarinama. Primjer su radničke socijalističke stranke.

3. Catch-all stranke – stranke koje su rezultat evolucijskog puta mnogih elitističkih i masovnih
stranaka; one žele vladati u nacionalnom interesu, a ne kao predstavnice neke društvene
skupine. Traže podršku gdjegod je mogu naći, a cilj im je vladati. Komuniciraju sa biračima
putem televizije, a ne putem aktivnog mnogobrojnog članstva. Nastaju poslije 1945. iz
masovnih i elitističkih stranaka. Financiraju se mnogobrojnim izvorima, uključujući i državne
subvencije. Primjer su moderne demokršćanske i socijaldemokratske stranke u Europi.

Središnje obilježje stranačke organizacije jest odnos između parlamentarne stranke i stranačke
organizacije. Stranački vođa je snažna figura i u parlamentarnoj stranci i u vanjskoj organizaciji, on
predstavlja most između dva svijeta. Elitističke stranke daju slobodne ruke zastupnicima u
parlamentu, dok su masovne stranke za strogu disciplinu svojih zastupnika u parlamentu. U nekim
zemljama postoji ustavno zajamčen ''slobodni mandat'' koji zapravo znači da stranačka organizacija
ne može diktirati svojim predstavnicima u skupštini kako će se ponašati. No, taj odnos nije
jednostran; državne subvencije odlaze u ruke stranačke organizacije, a oni su i glavni zaduženi za
novačenje članova i izbornu utrku. Odabir kandidata bitan je aspekt stranačke organizacije, odabir
kandidata u većini demokracija je decentraliziran postupak u kojem glavnu ulogu lokalne stranke i
pojedinačni članovi. Od potencijalnog kandidata se očekuje da si osigura podršku u svom izbornom
okrugu, a druga najčešći oblik je na nacionalna selekcija.

Izrael je primjer „dramatične demokracije“ u odabiru kandidata, najvažnije izraelske stranke uvele su
sustav predizbora.

Predizbor - unutarstranački izbori koji omogućavaju pristašama neke stranke da odluče koji će
kandidati predstavljati njihovu stranku na predstojećim općim izborima. Uobičajeni su u SAD-u, te su
uvedeni da bi se smanjila dominacija stranačkih šefova. No, zamjera im se da slabe kontrolu stranke
koheziju.

ZAŠTO SU AMERIČKE STRANKE TAKO SLABE?

Stranke u SAD-u su slabije od onih u Zapadnoj Europi Australiji i Novom Zelandu, 4 faktora :

1. SAD uveo pravo glasa za većinu još mnogo prije industrijske revolucije, pa su njihovi interesi
bili zaštićeni i nije bilo potrebe za stvaranjem masovnih radničkih stranaka. Zato ni
Republikanska i Demokratska stranka nisu morale odgovoriti na to stvaranjem masovne
organizacije.
2. Decentralizacija političke moći između federalne i državne vlasti te Bijele kuće i kongresa što
potiče decentralizaciju stranaka.
3. Raznovrstnost američkog društva
4. snažna ideologija ''amerikanizma'' koja ne ostavlja prostora za artikuliranje neke druge jake
ideologije na kojoj bi mogla počivati neka nova stranka.
DRUŠTVENA OSNOVICA I IDEOLOGIJA

Osnovica zapadno europskih stranaka u društvenoj strukturi osigurava im sigurne temelje. Većina
stranaka ima jezgru pristaša u svim slojevima društva što im osigurava dugoročne temelje.
ZAMRZNUTI'' STRANAČKI SUSTAV – Lipset i Rokkan – stranački sustav je stabilan zahvaljujući
društvenim rascjepima na kojima stranka nastaje i počiva, te dodatno pojačava te rascjepe.

Najvažnije faze u razvoju zapadnoeuropskih društava i nihov utjecaj na stranke:

1. Nacionalna revolucija – izgradnja države kao teritorija kojim upravlja jedna središnja vlast.
Iako datira davno u povijest, još danas se osjećaju posljedice ovih društvenih rascjepa u vidu
sukoba stranaka koje zastupaju interese perifernih teritorija i dominantnih stranaka koje
zastupaju središnju regiju; te u vidu sukoba države i Crkve.
Tipovi stranaka na koje je utjecala nacionalna revolucija su regionalne i vjerske.

2. Industrijska revolucija – pojava industrijalizacije također je napravila dva društvena rascjepa;

između grada i sela, te radnika i kapitalista. Rezultirala je u pojavi seljačkih i
socijalističkih/komunističkih stranaka.

3. Postindustrijska revolucija – industrijske vrijednosti kapitala i industrijske proizvodnje

zamijenjene su postindustrijskim vrijednostima znanja i obrazovanja; stvara se nova ljevica
mladih, obrazovanih ljudi koji su ujedno i aktivisti, koji se razlikuju od starih ljevičara
ukorijenjenih u sindikatima. To je rezultiralo pojavom stranaka zelenih.

Prosvjedne stranke- koriste prošireno nezadovoljstvo vladom i najčešće inzistiraju na specifičnim

pitanjima kao što su visoki porezi. To su kratkoročne „blitz stranke“ koje nestaju vrlo brzo.vođe su im
često karizmatični, ali i politički neiskusni. (franc. Nacionalna fronta)

VON BEYME – KLASIFIKACIJA STRANAKA U ZAPADNIM DEMOKRACIJAMA

Von Beyme – pokušao klasificirati suvremene stranke prema ideologiji, on tvrdi da etos neke stranke
odražava sukobe iz kojih je stranka nastala.

Tip stranke – Pojavila se kao reakcija na

1. Liberalna – Konzervativce
2. Konzervativna – Liberale
3. Radnička – Industrijske poslodavce
4. Seljačka – Industrijsko društvo
5. Regionalna – Središnju vlast
6. Kršćanska – Svjetovno društvo
7. Komunistička – Socijaldemokrate
8. Fašistička – Demokraciju
9. Prosvjedna – Birokraciju i državu blagostanja
10. Zelena – Neodrživ gospodarski rast

STRANAČKO NADMETANJE

Anthony Downs – An Economic Theory od Democracy – klasična studija o stranačkom nadmetanju,

predstavlja pojednostavljeni prikaz. Downs kaže kako se stranke i birači u političkom nadmetanju
ponašaju racionalno i brinu za vlastiti interes. Kaže kako se političke preferencije mogu prikazati na
kontinuumu lijevo-desno, pri čemu lijevo predstavlja potpunu državnu kontrolu nad gospodarstvom,
a desno potpuno slobodno tržište. Kako će se stranke poredati duž tog kontinuuma, ovisi o raspodjeli
javnog mnijenja na ljestvici lijevo-desno. Downs je pretpostavio da javno mnijenje tvori simetričnu,
zvonoliku distribuciju oko središnje točke, te u skladu s time prognozira da će stranke konvergirati
prema centru, odnosno poziciji medijanskog birača. Dakle, stranke će konvergirati prema onoj poziciji
gdje je smješteno najviše biračkih preferencija. Ukoliko se radi o polariziranom društvu, stranke će
izbjegavati centar i ostati na svojim krajevima. Ukoliko se tu umiješaju i druge, ucjenjivačke stranke,
to će prisiliti velike stranke na daljnje pomicanje; male stranke podsjećaju velike da postoje i mali
ljudi na koje treba obratiti pažnju. (Bill Clinton i Tony Blair su dva primjera vođa koji su pobijedili
zahvaljujući konvergiranju prema centru.)

SLIKA: Downsova jednostruka dimenzija stranačkog nadmetanja

Kritike Downsova modela:

1. Birači ne sude samo po onome što stranke predlažu, već i po procjeni djelotvornosti da to
ostvare (Margaret Thatcher je bila desnije od većine britanskih birača, ali su birači cijenili
njezinu odlučnost.)
2. Downs ne uzima u obzir razmjer u kojem stranke utječu na političke preferencije birača, što
znači ako stranka promijeni smjer, može povući i birača skupa sa sobom
3. Downs pretpostavlja da su stranke usmjerene samo na položaje, što nije istina u potpunosti,
stranke se natječu i zbog politika

STRANAČKI SUSUTAV
Sastoji od interakcije između konkurentnih stranaka. Stranački sustav – suodnos između važnih
političkih stranaka; stranke utječu jedna na drugu u kompetitivnom nadmetanju, a na sve stranke u
nekoj zemlji utječe politički i ustavni sustav kojega su oni dio. Stranački sustavi u Zap.Europi su
tradicionalno jaki, a u Latinskoj Americi slabi.

ZA STRANAČKE SUSTAVE MOŽE SE REĆI DA SU JAKI ILI INSTITUCIONALIZIRANI :

 kada su pravila izbornog natjecanja stabilna

 kada velike stranke imaju duboke korijene u društvu
 kada svi važni politički akteri (npr. sudovi i vojska) prihvaćaju legitimnost stranaka
 kada stranke posjeduju snažnu organizaciju i vlastite resurse

STRANAČKI SUSTAVI U DEMOKRACIJAMA

1. sustav s dominantnom strankom – sustav u kojem je jedna stranka neprekidno na vlasti,

sama ili u koaliciji. Razlikuje se od sustava s dominantnom strankom u poludemokracijama jer
dopušta stvarno izborno nadmetanje. Karakterizira ga frakcionaštvo, jer u nedostatku drugih
stranaka, političko se nadmetanje odvija putem stranačkih frakcija. Iako frakcije nemaju
 legitimnost stranke, one su sredstvo kojim se ograničava utjecaj stranačkih vođa. Primjer je
Japan.

2. dvostranački sustav – sustav u kojem se dvije stranke, podjednake veličine i jačine natječu
koja će formirati jednostranačku vladu. Vodeće suparničke stranke redovito se smjenjuju na
vlasti, što rezultira odgovornošću biračkom tijelu, ali i trajnim rizikom od suprostavljene
politike (jer svaka vlada poništi ono što je prethodna napravila). Potiče ga sustav relativnom
većinom.

3. višestranački sustav – sustav u kojem skupštinu čini nekoliko manjinskih stranaka, što vodi
formiranju koalicijske vlade. Potiče ga razmjerni sustav. Vodile su se diskusije o djelotvornosti
i stabilnosti koalicijskih vlada, budući da je o reformama teže postići konsenzus. Primjer je
Skandinavija.

PROTIVNIČKA POLITIKA je izraz koji je Finer upotrijebio za stanje u Britaniji. On kaže kako je
stranačko nadmetanje u Britaniji oblik ''šaketanja između dvaju protivnika na veselje promatrača''.
Smatra da ta beskonačna borba čini vladanje nedjelotvornim.

STRANKE U POLUDEMOKRACIJAMA

Nisu posve bez demokratkse legitimnosti, ali je stječu i koriste na sumnjive načine. To su sustavi s
dominantnom strankom, koja dopušta oporbu, ali sve dok ona ne ugrožava status quo. Spremni su na
neslobodne i nepoštene izbore kako bi ostali na vlasti. Često kombiniraju takve postupke s
djelotvornom vladavinom. Primjer je Singapur.

STRANKE U AUTORITARNIM REŽIMIMA

Autoritarni vladari ograničavaju otvorenu konkurenciju, pa postoji jedna stranka kojoj je svrha izraziti
volju dominantne elite. To su jednostranački sustavi u kojima je funkcija stranke propaganda i
kontrola, stranke priopćuju odozgo prema dolje. Zajednička funkcija stranaka u autoritarnim i
demokratskim režimima je regrutacija elita i usmjeravanje političkih aktivnosti.

Predstranačke ili protustranačke države- Neki autoritarni režimi funkcioniraju bez stranaka –
predstranačke ili protustranačke države(Bliski istok) to je nestabilan oblik vladavine često na rubu
rasula. U predstranačkim državama stranke se tek moraju oformiti i dopustiti, vladajuća obitelj vlada
monarhijom, kao npr. u Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Kuvaju, a protustranačke države su one države u
kojima su stranke zabranjene, npr. vojne hunte. No, protustranački sustavi su nestabilni, pa se nakon
vojne hunte vrati staro stanje i stranke opet uskrsnu.

Demokratski centralizam – ključno obilježje komunističke partije. Temeljio se na dva načela: niže su
razine uvijek morale prihvatiti odluke viših razina (element centralizma), a drugo, višu razinu je uvijek
birala niža razina neposredno ispod njih, što je činilo piramidu posrednih izbora (demokratski
element). U praksi je to bio centralizam bez demokracije.

Jednostranački sustavi – karakterističan oblik autoritarne vlasti gdje jedna stranka monopolizira
vlast, ne dopušta postojanje drugih stranaka i služi se svim načinima kontrole; primjer su
komunističke partije, te zemlje u razvoju.

STRANKE U POSTKOMUNISTIČKIM DRUŠTVIMA

Krajem 80tih komunističke stranke su se urušile. Nastaj postkomunističke stranke te su one

karakteristične elitističke stranke caucus tipa, kojima nedostaju masovno članstvo i snažne
izvanparlamentarne strukture. Imaju dominantne vođe koji se služe pojavljivanjem na televiziji kako
bi komunicirali s biračima.

STRANKA-SLJEDNICA – naziv za stranke u postkomunističkim državama koje su nastale iz starih

vladajućih komunističkih partija, uspjeh im leži u nezadovoljstvu zbog nezaposlenosti i problema
izazvanih tranzicijom u kapitalizam. Ideološki, one su prihvatile slom komunizma, ali prigovaraju
brzini prijelaza u punu tržišnu ekonomiju. Primjer su socijaldemokrati u Poljskoj i Češkoj.