Zeleno busenje

Edhem Mulabdić
Momak 1: Braćo, eno Švabo u Doboju.
(prolog)
Momak 1: Samo da ima ko razvit bajrak i pozvat svijet u boj.
Momak 2: I eto gotovih vojnika, sivih sokolova, da odbrane ognjište
svoje!
Momak 3: Da im pokažemo da se ne bojimo, da smo junaci, a ne
kukavice.
Ahmet (u tišini): Mjesto Ajiše, prosidbe, ženidbe, mjesto takih slatkih
nada, sad napade ovaj veliki događaj. A i kad bi predobio Ajišu, i kad
bi bar za neko vrijeme odgodio sve to, šta će bit sa Švabom? Ako je
istina da je došo u Doboj, eto ga onda sjutra i u Maglaj, a nigdje ni
vojske, ni kakve spreme! Čuvati kuće svoje, kao što se eno ostali
razbjegoše, sjedit uz ostalu svojtu, skrštenih ruku, sramota, a da ti
dušman uđe u zavičaj pa možda i u kuću? Pa zašto i ne bih?! Čuvati
staru majku svoju, a i Ajišu držati na oku dok ovo sve ne mine; ali šta?
Onaki momak, još hoće da se ženi; ta šta bi mu rekla prva jauklija
njegova? Muško bajagi, a krije se sa ženskinjem! Jok! Ići u boj? Da
svakako ljepše, dostojnije ovakvog momka; pa il' odbranit i majku i
dragu svoju i vatan i sve, ili poginuti. A poginut, ah to je sveto, to je ...
stoput bolje nego li sramotno živjet! A – ko zna, kad bi on tako
kukavan bio bi l' ga Ajiša imala zašto volit onako ko prije? Ta s kojim
bi obrazom izašo pred nju... ?
Momak 1: Bezbeli, i ti ćeš s nama? Mi smo te ubrojili.
Ahmet: Ekuda?
Momak2: Na Švabu!
Ahmet: Slobodno! U me se morete pouzdat kolik i u kog.
(prolog)
Ahmet: Čini mi se ko da si nešto tužna!
Ajiša: A ko nije? Nije šala dušmanin... !
Ahmet: Ta ne boj se, to će se sve lijepo razminut, kako mi i ne
mislimo!
Ajiša: Dabogda! (uzdahnu ona)
Ahmet:Mi ako budemo stari, sve će to proći ko mutna voda! Ali nema
u nas sloge!
Ajiša: A kako to?
Ahmet: Ma eto kako, da svijet hoće prifatiti za silah, Švabi se ne bi za
trag znalo.
(ona ušuti)
Ahmet:Vidi, Ajiša, našeg sinoćnjeg razgovora, a vidi noćašnjeg!
Ali svejedno ti ćeš mene pričekat, je li?
Ajiša: A što me to pitaš
Ahmet: Ma eto onako, ne zna se kako se more okrenut!
Ajiša:Pa bezbeli, nikom nije do šta, dok ovo pregrmi.
Ahmet:Akobogda, kad mi dušmana naćeramo, onda...
Ajiša: Uh, da Bog sakloni da bude boja¨
Ahmet: A bogme ne valja, ako ga ne bude.
Ajiša: Pa! (osnaži se ona) ako ga i bude ti ćeš bezbeli čuvat majku
svoju, braću i...
Ahmet: Mi muškinje stvoreni smo da idemo u boj, da čuvamo vas,
sibijan.
Ajiša: Uh! I ti misliš...
Ahmet: Dužan sam!
Ajiša: I nije ti žao ostaviti majku i kuću?
Ahmet: Majku ima ko čuvati, a ja da sam oženjen, belći bih čuvao
svoju ženu i djecu.
Ona umuknu.
Ahmet: Da si me poslušala kad sam te zvao; da si danas moja ja bih
opet bio dužan u boj, ali čuvao bih i kuću svoju, a ovako...
Ajiša: A zar sad nijesam tvoja?
Ahmet: Jesi, Ajiša, jesi: vjere mi jedina ti na ovom svijetu; ali molim
te... mlad momak neoženjen... sramotam da se krije po budžacima sa
ženskinjem.
Ajiša: Uh, žalosna sam ti! (promuca drhtavim glasom)
Ahmet: Opet se to još ne zna kako se more okrenut...