POJAM I METOD PROUČAVANJA BOSANSKOG PRAVA

1.- Pojam bosanskog prava –

Pojmom bosanskog prava, u historijskom smislu riječi, obuhvata se cjelokupno pravo koje se još od
ranog srednjeg vijeka do danas primjenjivalo i primjenjuje na teritoriji Bosne i Hercegovine. To pravo
se stoljećima razvijalo i oblikovalo tako što su se na bosansko-slavensku podlogu slijegali različiti
pravno-politički nanosi i uticaji. Tih je nanosa i uticaja bilo već u bosanskom srednjovjekovnom pravu,
gdje se uz staro slavensko običajno pravo sreću elementi srednjoevropskog feudalnog prava,
dubrovačkog i mletačkog prava, te germanskog rudarskog prava koje je u Bosnu stiglo sa dolaskom
Sasa, kao rudara.

Ovakav model razvitka bosanskog prava nastavljen je u osmansko i dalje u moderno doba. Osmansko
pravo je samo po sebi predstavljalo komplikovanu mrežu pravnih sistema i podsistima, koji su u
Bosni, u međusobnom preplitanju, činili jedinstven sistem bosanskog prava. Uz osmansko vojno-
upravno, agrarno i zemljišno pravo to je bilo šerijatsko pravo, kanonsko pravo katoličke i pravo slavne
crkve, sa jevrejskim običajnim pravom. Krajem osmanske vladavine u bosansko pravo, putem
tanzimatskog zakonodavstva, prodiru principi i instituti modernog evropskog prava. Taj razvoj
nastavljen je i dovršen za vrijeme austro-ugarske uprave kada bosansko pravo dobija sve oblike
modernog evropskog prava. Progresivnom zakonodavnom i općenito normativnom ekspanzijom dviju
jugoslavenskih država, posebno poslije 1945. bosansko pravo se potpuno diferencira obuhvatajući
praktično sve oblasti društvenog života.

Bez obzira na brojnost svojih sastavnih komponenti, bosansko pravo nije bilo ni u jednoj etapi svog
razvitka mehanički zbir propisa različitog porijekla i namjene. Ono je uvijek predstavljalo izvjestan
sistem, manje ili više pravno-tehnički razvijen i moderan, ali sa jasnim odlikama jednog pravnog
sistema. Jedan pravni sistem se prije svega odlikuje povezanošću pravnih propisa po prirodi materije
koju regulira i po odredenoj mjesnoj i stvarnoj nadležnosti sudova i drugih organa vlasti. Moderni
pravni sistemi se, pored toga, odlikuju postojanjem hijerarhije pravnih normi, odnosno nadređenosti
i podređenosti raznih propisa, zavisno od njihove pravne snage.

Sve ove odlike sreću se, manje ili više izražene, u sistemu bosanskog prava u svakoj konkretnoj fazi
njegovog razvitka. Sistem bosanskog prava je, jednako kao svaki drugi pravni sistem, predstavljao
sam u sebi savršenu cjelinu. Za jedan pravni sistem se kaže da je savršen onda kada može rješavati i
riješiti svako konkretno pravno pitanje koje se pred njim pojavi. U tom smislu bosansko pravo je kao
sistem uvijek bilo sposobno djelovati i izricati pravdu u skladu sa pravnim shvatanjima date historijske
epohe.

S obzirom na raznolikost komponenti koje su obuhvaćene pojmom bosanskog prava, to se u

posljednje vrijeme u njegovom proučavanju koristi komparativno-pravni metod.

2. - Komparativno pravo –

Komparativnim ili uporednim pravom obično se označava svako proučavanje putem poređenja dva ili
više pravnih sistema, grana prava ili pravnih instituta unutar istog pravnog poretka. U najširem smislu
to je proučavanje prava dvije ili više zemalja njihovim poredenjem i uporednom analizom.
Komparativno pravo nije posebna grana prava kao što su, primjera radi, građansko, krivično ili
ustavno pravo, nego se tim terminom u suštini označava primjena uporednog metoda u proučavanju
pojedinih pravnih oblasti i disciplina. Tako se govori o uporednom ustavnom, uporednom
gradanskom ili uporednom krivičnom pravu, uključujući tu i uporednu historiju prava.

Izvjesni principi korišćenja uporednog metoda mogu se sresti još u antičko doba, kao i u srednjem
vijeku. Sistematska primjena ovog metoda vezana je za XIX stoljeće i pojavu nacionalnih
zakonodavstava te opći razvoj pravne nauke, u okviru koje se sve češće proučava strana legislativa i
općenito različiti pravni sistemi. Taj Razvoj je dobio takav razmah da je 1900. u Parizu održan Prvi
međunarodni kongres za komparativno pravo.

Poslije Prvog, a posebno Drugog svjetskog rata dolazi do formiranja raznih međunarodnih
organizacija, na prvom mjestu Ujedinjenih nacija, koje sa svojim agencijama daju snažan podsticaj
primjeni uporednog prava. Izrada njihovih brojnih normativnih i regulatornih akata ne bi bila moguća
bez primjene uporedno-pravnih i uporedno-historijskih studija. Posebno su evropski integracioni
procesi predstavljali i predstavljaju veliki podstrek uporednim pravnim proučavanjima. Danas se na
nivou Evropske unije vrši vrlo široka unifikaci prava usaglašavanjem zakonodavstava pojedinih država
sa evropskim pravnim standardima. U svemu tome primjena metoda komparativnog prava ima vrlo
značajnu ulogu. Bosna i Hercegovina u tim procesima ima također svoje mjesto, koje uslovljava
komparativni pristup u proučavanju njenog prava u njegovom historijskom razvitku. Taj pristup daje
nemjerljiv doprinos proučavanju kako opće pravne kulture, tako i fonda stručnih znanja studenata
prava.

BOSANSKO SREDNJOVJEKOVNO PRAVO

I-FEUDALNO STATUSNO PRAVO

1.- Pravna priroda feudalnog posjeda u Bosni –

U Bosni su statusna pitanja regulirana na osnovu slavenskih običaja i srednjo evropskog feudalnog
prava koje je stizalo posredstvom Ugarske. Po tom osnovu je sva vlastela u Bosni bila u punom
posjedu svojih feuda kao baština. To znači da su feud uživali kao svoju očevinu, odnosno kao posjed
koji su baštinili ili naslijedili od svojih predaka. U Bosni, ustvari, nosioci prava svojine na vlastelinskim
baštinama nisu bili pojedinci nego cijeli vlastelinski rodovi ili cijela bratstva, odnosno najčešće grupa
krvnih srodnika (braće). Odatle su se vlastelinske baštine obično nazivalevplemenita baština",
"plemenito" ili "plemenština", što sve jasno podsjeća na nekadašnju kolektivnu rodovsku ili
plemensku svojinu.

Sve je to imalo posebne posljedice na društvene i političke odnose između vlastele i vladara. Ta je
okolnost davala posebnu snagu bosanskoj vlasteli. Jednom darovanu plemenitu baštinu vladar više
nije mogao povratiti. Vladar je mogao oduzeti baštinu samo ako neki vlastelin izvrši nevjeru (izdaju).
Ali čak i u tom slučaju izdajnik je, samo odgovarao "glavom svojom ili blagom", a ostalim se članovima
njegove porodice baština nije dirala. Osim toga, vladar je izdajniku mogao oduzeti baštinu samo uz
saglasnost ostale vlastele, tj. pristanak feudalnog ili državnog sabora.

Jedino je tzv. odumrtna (odumrla) baština pripadala vladaru. Kako rod u načelu ne propada, to su se
njegova baštinska prava nad određenim zemljištem trajno održavala. Ipak se usljed čestih ratova
događalo se da baština ostane bez gospodara. Takva se baština smatrala "odumrtnom" i pripadala je
vladaru.

2.- Sistem vazaliteta u Bosni

Odnos vladara kao seniora i njegovih feudalaca naziva se vazalitetom ili vazalnim odnosom Općenito
gledano u feudalnim su državama postojala dva sistema vazaliteta: krunski vazalitet i hijerarhijski,
odnosno sistem tzv. Feudalnih ljestvica. Krunski je vazalitet postojao tamo gdje je centralna vlast bila
jaka i gdje su svi feudalci bili direktno vezani za vladara (krunu) kao svog seniora. Vazali su prema
svom senioru imali uglavnom dvije obaveze. Prva se sastojala u plaćanju određenog godišnjeg danka
u znak priznavanja njegovog vrhovnog prava vlasništva. Druga je bila vojna obaveza. U Bosni je u
pravilu samo krupna vlastela bila direktno vezana za vladara kao svog seniora. Obična vlastela i
vlastelčići su zavisili od krupne vlastele. Kao što su vladari davali baštine krupnoj vlasteli,

uz određene obaveze i uslove, tako su velikaši, raspolažući dalje sa svojim plemenitim baštinama,
darivali običnu vlastelu i vlastelčiće, čime su ih stavljali u položaj svojih "sluga" (vazala). Pripadnici
niže vlastele i vlastelčići su kao "sluge", tj. vazali "gospode bosanske" (velmoža) bili obavezni na
"vjernu službu", koja se sastojala prije svega u vojnoj obavezi ili u služenju na dvoru svog gospodara
kao seniora, ili vršenju raznih misija u njegovu korist. Tako je u Bosni postojao cijeli hijerarhijski
uređen sistem feudalnih vazalnih ljestvica i odnosa. U tom je sistemu važilo pravilo, da "vazal mog
vazala nije moj vazal". To je značilo da je vladar sa nižom vlastelom mogao komunicirati samo
posredstvom krupne vlastele. Na drugoj strani, krupna vlastela je nižu vlastelu i vlastelčiće, kao svoje
vazale, koristila za jačanje svoje političke moći.

Postojanje feudalne hijerarhije u Bosni je vodilo i dovelo do velikog uticaja i moći krupne vlastele i sve
veće slabosti centralne vlasti.

3. Imunitetska prava vlastele-

Prava feudalca na posjedu obično se nazivaju imunitetima ili imunitetskim pravima. Svaki feudalac je
u pravilu uživao trojaki imunitet na svom posjedu: ekonomski, administrativni i sudski.

Ekonomski imuniter sastojao se u pravu vlastelina da od naseljenika svog posjeda, odnosno od

zavisnih seljaka ubire feudalnu rentu. Historijski gledano feudalna renta se javlja u tri oblika: radna
(kuluk), naturalna i novčana renta. Radna renta se sastojala u obavezi seljaka da određeni broj dana u
nedjelji ili godini kuluče na imanju svog feudalnog gospodara. Kasnije se prešlo na obavezu seljaka da
svom zemaljskom gospodaru daju određenu količinu ili postotak od svih poljoprivrednih proizvoda.
Obično su radna i naturalna renta kombinirane. Na kraju se sa razvojem robne privrede prešlo na
novčanu rentu koja je značila negaciju feudalnih odnosa koji su u osnovi imali naturalni karakter.

Administrativni imunitet se sastojao u pravu vršenja upravno-policijske vlasti feudalnog gospodara

nad naseljenicima njegovog posjeda. U uskoj vezi s tim je i sudski imunitet koji je sadržan u pravu
zemljišnog gospodara da sudi svim naseljenicima svog vlastelinstva.

S obzirom na prirodu prava svojine na plemenitoj baštini, to su imunitetske povlastice bosanske

vlastele bile veoma široko postavljene i regulirane. One se u vlasteoskim poveljama rijetko izričito
navode i nabrajaju. Iz povelja proizlazi da je bosanska vlastela imala na svom posjedu vrlo snažan i
samostalan položaj. U tom smislu je ekonomski imunitet najšire postavljen u povelji kralja Stjepana
Tomaša iz 1446, kojom sinovima vojvode Ivaniša Dragišića, knezovima Pavlu, Marku i Jurju, poklanja
određene gradove, župe i sela. Kralj Stjepan Tomaš izričito kaže da sve te gradove, župe i sela i "sve
prihode koji od njih pristoje, dukate i i nedohotke" daje i dariva svojim "virnim i dragim slugama",
navedenim knezovima (Pavlu, Marku i Jurju) i “njihovim ostalim", u "vijek vijekova za plemenito".

Obim administrativnog imuniteta bosanske vlastele najbolje je izražen u povelji kojom je 1325, ban
Stjepan II Kotromanić darivao posjede knezu Vukoslavu Hrvatiniću. Ban Stjepan tu izričito kaže da su
svi oni koji žive na tom posjedu pod vlašću kneza Vukoslava. Najzad, sudski imunitet je veoma jasno
formuliran i normiran u ugovoru ili povelji kojom je ban Stjepan II Kotromanić 1333. ustupio
Dubrovniku Stonski Rat, Prevlaku i neke otoke. Tu se navodi, da će Dubrovčani na ustupljenoj
teritoriji uživati "sudstvo i globe i krvi u miru", (sudenje, ubiranje globa i umira ili vražde). To im ban
Stjepan ostavlja na volju i "htijenje", "kao od svoje baštine" do "vijeke vijekova".

Jednako kao što su imunitetska prava bosanske vlastele bila normirana u najširim potezima, tako su i
formulacije o njenim obavezama prema vladaru bile neodređene i labave. Vojna obaveza vlastele je
svakako postojala ali je u poveljama navedena u dosta neodređenim terminima. Tako se u poveljama
bana Stjepana II iz 1322. i 1323. navodi da je vlastelin dužan služiti vladaru ("gospodinu"), "oružjem
kako može najbolje", odnosno služiti mu "štitom ili mačem". Sa slabljenjem centralne vlasti te
formulacije postaju još neodređenije. Tako kralj Stjepan Tomaš veli 1459. u jednoj povelji nedorasloj
djeci Ivana Jurinčića, da mu imaju "pravo i vjerno" služiti kao i "plemeniti ljudi rusaga (države)
bosanskog od svojih baština" kada dorastu i budu mogli "biti s našu službu".

Obaveza vlastele da vladaru daje bilo kakvu određenu godišnju dažbinu u Bosni očito nije postojala. U
feudalnim državama sa jakom centralnom vlašću, svaka je vlastelinska i kmetska kuća bila obavezna
da plaća vladaru određenu dažbinu, obično jedan dukat godišnje, ili određenu mjeru žita u naturi, u
znak priznavanja njegovog vrhovnog prava svojine na zemlju. Takva se obaveza u pravnim izvorima
srednjovjekovne Bosne nigdje ne spominje, nego vladar to ostavlja na volju svakom vlastelinu. Već je
ban Kulin poveljom od 1189. odredio da se dubrovački trgovci mogu kretati njegovom zemljom,
slobodno i bez ikakvog nameta, osim ako mu neko od njih da poklon "od svoje volje". Slično i ban
Stjepan II Kotromanić prepušta 1325. na volju knezu Vukoslavu Hrvatiniću da mu nešto dâ "kad
hoće".

4.-Zavisni zemljoradnici –

Nasuprot vlasteli kao feudalnom staležu stajalo je seljaštvo, čija je osnovna karakteristika kao
društvenog sloja njegova vezanost za zemlju, odnosno poljoprivrednu proizvodnju, u prvom redu
zemljoradnju. Pravni položaj seljaka u srednjovjekovnoj Bosni je, zbog oskudice u izvorima,
nedovoljno poznat. On se dijelom može rekonstruirati na osnovu posrednih,uglavnom dubrovačkih
izvora. Značajna je činjenica da su se u Bosni još i u XV stoljeću održali slobodni seljaci. Tako ih
dubrovački izvori spominju kao "homo liber" ili "homo suiiuris". U nekim se pravnim vrelima
spominju "polovnici" i "tretjanici", također kao slobodni seljaci.

Većinu su seljaštva, kao i drugdje u srednjem vijeku, činili feudalno zavisni seljaci, u koje su spadali
zavisní zemljoradnici, stočari (Vlasi) i robovi. Svi zavisni seljaci su imali isti socijalni, potlačeni položaj,
ali nisu imali isti pravni položaj, što značí da nisu imali iste dužnosti i obaveze. Najbrojniji sloj zavisnog
stanovništva bili su zavisni zemljoradnici. Oni su se u Bosni obično nazivali kmetovima, ili
"kmeticima". Mnogo je, međutim, češći naziv samo "ljudi", odnosno "čovjek". Ovi se termini uvijek
koriste u značenju nečiji ljudi ili nečiji čovjek koji uvijek ide kao pripadak zemlje. Tako kralj Stjepan I
Tomašević poklanja 1461. svom stricu Radivoju "šest kmeta i vinograde". Kralj Stjepan Ostoja ustupa
1399. Dubrovniku neke zemlje "sa svim selima, zaseocima i ljudima". Vojvoda Sandalj Hranić prodaje
1420. svoj dio Konavla Dubrovčanima "sa svim selima i za seocima i s ljudima, ispašama, s drvima i
dubravama" (šumama). Sedam godina kasnije 1427. vojvoda Radoslav Pavlović je prodao svoj dio
Konavla Dubrovčanima “sa pravim medama i s ljudima, s gorom i s vodom".

Kmetici ili "ljudi" u Bosni su bili vezani za zemlju. Iz domaćih povelja i dubrovačkih spisa jasno se vidi
da je bosanskim i humskim kmetovima izričito bilo zabranjeno napuštanje vlastelinskih posjeda i
samovoljno prelaženje s jednog vlastelinstva na drugo ili na teritoriju Dubrovnika. Ban Tvrtko I
Kotromanić u povelji koju je 1353. izdao u korist kneza Vlatka Vukosavlića izričito kaže da u njegovoj
državi niko ne može primiti "Vlatkova čovjeka", pa ni on sam kao ban, "ni njegov brat knez Vuk bez
volje kneza Vlatka".

Obaveze bosanskih kmetova prema svojim gospodarima izričito nisu poznate, ali se o njima posredno
može suditi. Zavisni zemljoradnik u Bosni vjerovatno je bio obavezan da na imanju svog vlastelina radi
(kuluči) oko 90 dana godišnje. To je bilo nešto manje nego u Srbiji, gdje je, prema članu 68.
Dušanovog zakonika, zavisni zemljoradnik (zvani meropah) bio obavezan raditi na imanju svog
gospodara 106 dana u godini. U donacionalnom feudalnom sistemu koji je važío u susjednoj Slavoniji
ta je obaveza iznosila oko 150 dana godišnje.

Osim radne rente, kmetovi u Bosni su imali svakako i drugih obaveza kako prema svom vlastelinu
tako i prema državi. Može se pretpostaviti da su imali obavezu zalaznine (priselice u Srbiji, decenzusa
u Slavoniji) po kojoj su bili dužni davati smještaj i hranu svom vlastelinu, vladaru i njegovoj pratnji, te
stranim poslanicima kad putuju kroz Bosnu. U vrijeme ratnih pohoda protiv Bosne, kmetovi su
sigurno imali obavezu vojevanja, izgradnje i popravke tvrđava ("gradozidanije") i njihovog čuvanja
noću ("gradobljudenije"). Ima naznaka da je vladar imao pravo da od svake seljačke kuće ubire u
svoju korist jedan dukat godišnje. Od kraja XIV stoljeća seljaci su tu dažbinu plaćali velmožama.

U svakom slučaju bosanski kmetovi su vrlo teško živjeli. Oni ne pružaju skoro nikakav otpor
Osmanlijama. Posljednji bosanski kralj Stjepan I Tomašević žalio se u pismu papi Piju II, da u borbi
protiv Osmanlija nema na koga da se osloni, a najmanje to može na svoju "prostotu", tj. na seljake,
pošto su zavedeni propagandom od Turaka i simpatiziraju ih.

5.- Vlasi (stočari) –

Pored kmetova kao zavisnih zemljoradnika (ratara), glavnu seljačku masu u feudalnoj Bosni
sačinjavali su zavisni stočari, općenito poznati pod imenom Vlasil. U svim relevantnim pravnim
izvorima srednjovjekovne Bosne, Dubrovnika i Srbije, zavisni se stočar označavao imenom Vlah. Riječ
Vlah, odnosno Walch je starogermanskog porijekla koja znači Rimljanin ili Roman. Tom su riječju Južni
Slaveni prvobitno nazivali sve romanizirane stanovnike Balkana. Ovo se romanizirano stanovništvo
pred slavenskom najezdom povlačilo u planine gdje se po prirodi stvari moralo baviti stočarstvom.
Vremenom se to romansko, tj. vlaško stanovništvo slaviziralo. Istovremeno je tako jedan prvobitno
etnički pojam postepeno dobio značenje određene ekonomsko socijalne kategorije feudalno zavisnih
stočara.

U međuvremenu je doseljeno slavensko stanovništvo sve više prelazilo sa stočarstva na zemljoradnju,

čime se riječi "dobri Bošnjanin" ili "čovjek" sve češće identificiraju sa zemljoradnikom. Odatle se u
izvorima pod riječima "dobri Bošnjani" ili "ljudi" i Vlasi podrazumijevaju ustvari zemljoradnici i stočari.

Tokom vremena u Bosni se vršio proces postupnog nastanjivanja Vlaha, koji od nekadašnjeg
nomadskog načina života prelaze na život u katunima u kojima provode zimske mjesece. Kasnije se
spominju i stalna stočarska sela.
U ranofeudalnom periodu Vlasi su bili u direktnom odnosu prema vladaru, sa obavezom da mu daju
dio svojih proizvoda, obično u stoci. Osim toga Vlasi su imali obavezu da vrše komordžijsku službu u
ratu i da za "ponos" vladaru daju tovarne konje za prenos soli iz dalmatinskih gradova u
Bosnu.Kasnije su i Vlasi bili zahvaćeni procesom feudalizacije, pa su uz zavisne zemljoradnike došli u
posjed vlastele.

Vlasi su kao stočari ipak imali znatno lakši položaj od zemljoradnika. Oni su prirodom svog posla bili
vezani za udaljena planinska ispasišta, gdje su po katunima imali odredenu samoupravu sa svojim
vlaškim starješinama, zvanim knezovima ili primićurima na čelu. Sa jačanjem feudalne anarhije u
Bosni i nadiranjem Osmanlija dolazi do sve veće imovinske i pravne nesigurnosti, pa mnogi
zemljoradnici nastoje prelaskom na stočarstvo i polunomadski način života spasiti sebe i svoju
imovinu. Odatle se vlaško, tj. stočarsko stanovništvo u Bosni od kraja XIV i početka XV stoljeća
postepeno stalno povećavalo..

6.- Robovi –

Bez obzira na to što se bosanska vlastela prema svom seljaštvu, kmetovima ili "ljudima" odnosila
krajnje grubo, ali ona nikad nije držala robove ili ropkinje (servi etancillae), kao kućnu i drugu
poslugu, što je bio redovan slučaj među "prosvijetljenom" evropskom gospodom u Dubrovniku i
drugim mediteranskim gradovima. U Bosni je trgovina robljem smatrana "nedostojnom i sramnom"
pa su se njome zanimali uglavnom razni stranci, ali ponekad se tu susreću i pojedini pripadnici
domaće vlastele. Tako se među onima koji su se bavili prodajom robova spominje čak i Stojislava,
kćerka kralja Dabiše. Kupci su uglavnom bili stanovnici primorskih gradova, kako sa dalmatinske tako i
italijanske obale Jadrana.

Katolička crkva je zabranjivala držanje robova katoličke vjere, ali pošto se u ovom slučaju radilo o
pripadnicima Crkve bosanske kao hereticima, to je trgovina bosanskim robljem tolerirana. U XV
stoljeću se povećao obim trgovine bosanskim robljem.

Seljaci su i sami prodavali svoju djecu u ropstvo, posebno u slučaju "gladnih

vremena"(temporefamis). Na stalne proteste bosanskih kraljeva, dubrovačke vlasti su u tri maha
1400, 1413. i 1416, zabranjivale ovu "gadnu trgovinu" (turpismercantia). Ove zabrane u praksi niko
nije poštovao. Dubrovčani su mogli za svoje potrebe (pro usu suo) držati robove, pa se trgovina
robljem otvoreno nastavljala i obavljala. Od 1465. u dubrovačkim se spisima spominju posebni ljudi
koji idu u lov na ljude, odnosno nove robove. To su bili "ropci" (raptoreshominum), koji su pretežno u
trebinjskom kraju, kao neposrednom zaledu Dubrovnika hvatali ("lovili") ljude i dalje ih prodavali kao
robove.

7.- Gradovi i gradsko stanovništvo –

U Bosni su već u doba bana Kulina postojala tri veća trga sa utvrdama. To su bili Vrhbosna, koja se u
XI stoljeću spominje i kao Civitas Bosna, Visoko i Drijeva (Narenta) u donjem toku Neretve.
Dugotrajna i preko tri decenije mirna vladavina bana Stjepana II obilježena je kako političko
teritorijalnim širenjem Bosne tako i njenim privrednim usponom. Razvoj rudarstva u Bosni na bazi
eksploatacije plemenitih metala dao je razmah bosanskoj trgovini sa dalmatinskim i prekomorskim
gradovima. Na toj se osnovi proširuju postojeći i formiraju novi trgovi i rudarska naselja kao što su
Srebrenica, Olovo, Kreševo, Fojnica, Busovača i drugi. Od cjelokupnog tog političkog i privrednog
razvoja i uspona najveću korist imaju vladari i krupna bosanska vlastela. Oni trguju i udružuju se u
poslovnim poduhvatima sa dubrovačkim, trogirskim í drugim trgovcima, a ban Stjepan II, na osnovu
svojih fiskalnih prava, kuje prvi bosanski srebreni novac pod nazivom dinar.

Glavni uvozni artikl bila je so, koja se najviše uvozila iz dubrovačkih solana, zatim s otoka Raba, iz
Ulcinja i Drača. Ostala strana roba uvozila se uglavnom za potrebe vlastele, a sastojala se od raznih
luksuznih tkanina, oružja, posuda, nakita, južnog voća, egzotičnih začina, vina, slika i drugih
umjetničkih predmeta.

Iz Bosne su se pored ruda i metala u većoj mjeri izvozili lovački i stočarski proizvodi.

Politički uspon Bosne u vrijeme Tvrtka I praćen je jedno vremenim privrednim napretkom koji je
počeo još u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića. Uz brojne kolonije stranih trgovaca razvijaju se
domaći rudarski i trgovački centri i gradovi sa više carinskih postaja. Pored spomenutih javljaju se
Foča, Jeleč, Jajce, Konjic, Janjići kod Zenice, Cernica kod Gacka, Dobrun kod Višegrada, X Zvornik,
Srebrenik, Usora kod Doboja, Rogatica, Prozor, Trebinje, Prača, Borač i Nerezi kod Čapljine. Radi
razvitka pomorstva i pomorske trgovine kralj Tvrtko I je podigao grad Novi na ulazu u Bokokotorski
zaljev. On je istovremeno u Bršteniku kod Opuzena podigao brodogradilište kao osnovu za razvoj
bosanske flote. Svi su ovi centri vladaru i krupnoj vlasteli, s obzirom na njihova fiskalna i regalna
prava, donosili znatne prihode.

Stanovnici bosanskih gradova su pretežno po zanimanju bili trgovci, zanatlije i rudari. Po etničkom
sastavu, većinu gradskog stanovništva su činili stranci, uglavnom Dubrovčani kao trgovci i Sasi kao
rudari. Među žiteljima gradova sretali su se, također, u manjem broju Mlečani i stanovnici drugih
dalmatinskih i italijanskih gradova. Dubrovčani su više ili manje bili stalno nastanjeni po bosanskim
gradovima, gdje su njihove kolonije brojale od nekoliko desetina do preko dvjesta članova. Ove
kolonije dubrovačkih trgovaca su uživale široku upravnu i sudsku autonomiju. Takvu organizaciju i
autonomiju od stranaca su u početku imali još jedino Sasi kao rudari. Oni se vremenom slaviziraju i
stapaju sa domaćim bosanskim stanovništvom, koje preuzima rudarske poslove.

Domaće gradsko stanovništvo je u prvim stoljećima bosanske države bilo malobrojno. Vremenom se
udio i uloga domaćeg stanov ništva u strukturi gradova i trgovačkom poslovanju sve više povećava.
Srebrenica je tako sredinom XV stoljeća brojala oko sedam stotina kuća, među kojima je na strance
otpadao sasvim neznatan dio. Bez obzira što je vremenom jačalo i u XV stoljeću brojno nadmašilo
strance, domaće bosansko gradsko stanovništvo se nikad nije oformilo kao poseban građanski stalež.
Odatle gradsko stanovništvo nije u poli tičkom životu srednjovjekovne Bosne igralo nikakvu posebnu
ulogu.

II-PRAVNI SISTEM

1.-Sudovi

Osnovni oblik sudova u Bosni su bili vlastelinski ili "patrimonijalni" sudovi kakvi su postojali i u ostalim
balkanskim i srednjoevropskim feudalnim državama. Svaki vlastelin je na osnovu svog sudskog
imuniteta imao pravo da sudi zavisnim ljudima sa svog posjeda. Vlastelin je obično sudio tako što je
sjedio na nekoj kamenoj stolici, odakle je pratio raspravu i izricao presude. Nađeno je više takvih
stolica, među kojima su najpoznatije, ona u Kosoru na Buni kod Blagaja, stolnog grada Hercega
Stjepana, zatim u Donjoj Bukovici na Neretvici kod Konjica sa natpisom, "Si je stol Pavlovića Ivana", i u
Kleku kod Prozora koja je pripadala banu, odnosno kralju vrtku I Kotromaniću. Mjesto gdje se nalazi
ova stolica narod naziva Banov sto ili Kraljev stolac. Pored toga, kamene su stolice nađene na više
drugih lokaliteta, kao što su Vratar kod Redžep-pašine kule u Žepi, Višegrad, zatim Hrtar kod
Višegrada, Samobor kod Goražda, Kovin na Limu kod Prijepolja, Sokol na Šćepan Polju gdje se sastaju
Piva i Tara, Kulina i Duraš kod Miljevine, Osip kod Kalinovika, Jeleč i Todevac kod Foče, Fojnica,
Jasenik, Brajčin Lazi Ključ kod Gacka, Zovi Do kod Nevesinja, Gornji Turani kod Trebinja, Ošanići kod
Stoca i Grab kod Ljubuškog. Većina ovih stolica pripadala je velikim vlastelinskim porodicama
Pavlovića i Hranića-Kosača.

Sporovi između bosanskih podanika i Dubrovčana raspravljani su i rješavani na jednom mješovitom

pograničnom sudu koji se nazivao stanak. Sastav, djelokrug i način rada ovog suda bio je reguliran
članovima 51. i 52. Dubrovačkog statuta iz 1272. godine. Sud se sastojao od po dvanaest porotnika i
po jednog pristava (sudskog izvršitelja) s obje strane. Na stanku su najčešće rješavani zemljišni i slični
sporovi između dubrovačkih gradana i humskih seljaka u neposrednom zaledu Dubrovnika.Sami
Dubrovčani su u Bosni imali svoje konzule koji su rješavali njihove međusobne sporove nastale iz
trgovačkih i drugih poslova i odnosa po Bosni.

U slučajevima takvih sporova između Bosanaca i Dubrovčana nadležan je bio, prema ugovorima
Mateja Ninoslava iz 1235. 1240. i 1249, sud tuženika. Tako, ako Bosanac tuži Dubrovčanina, nadležan
je dubrovački sud. U suprotnom, kada Dubrovčanin tuži Bosanca, nadležan je bio bosanski ban.

Sasima i drugim stanovnicima bosanskih gradova sudio je knez,koga je imenovao vladar i koji je
smatran predstavnikom centralne upravne i sudske vlasti. Pored kneza u nekim je gradovima,
primjera radi, u Srebrenici, postojalo i gradsko vijeće (Curia Purgarorum) sastavljeno od dvanaest
"purgara" (građana) koje je pored upravne vršilo i sudsku vlast. U Bosni nije bilo posebnih državnih
sudova ili sudova na dvoru vladara, kakvi su po pravilu postojali u drugim feudalnim državama.
Vlasteli u Bosni najčešće su sudili vlastelinski kolegiji sastavljeni od predstavnika same vlastele i Crkve
bosanske. U više vlastelinskih povelja se garantira da vladar (ban ili kralj) neće poduzimati ništa protiv
nekog vlastelina dok njegovu krivicu (najčešće nevjeru ili izdaju) ne "ogledaju" dvanaest ili četrnaest
plemića koji su bili zakleti svjedoci na datoj vjerovnoj povelji. Upečatljiv primjer ove sudske ustanove
nalazi se u povelji koju su 1353. zajednički izdali Tvrtko I i njegov otac knez Vladislav knezu Vlatku
Vukosavliću. Tu Tvrtko i Vladislav izričito kažu da su "dali viru svoju gospodsku" i prisegli sa "dvanaest
dobrih Bošnjana" knezu Vlatku da mu se "ne može vira svrci" dok se "ne ogleda", tj. ne presudi. U
više se drugih povelja u sličnom slučaju predvida sud Crkve bosanske, tj. njenog "dida" i njenih
strojnika. Pri kraju postojanja bosanske države predvida se u dva slučaja učešće predstavnika
katoličke crkve (vikara i fratara) u suđenju vlasteli.

2.- Sudski postupak –

Podaci o suđenju, odnosno o postupku pred sudovima malobrojni su i veoma fragmentarni. Može se
reći da je u pogledu određivanja mjesne nadležnosti u sporovima između Bosanaca i Dubrovčana kao
opće pravilo vrijedilo načelo Actorsequitur forum rei, što znači da se tužba podnosila sudu nadležnom
za tuženu stranu. To je načelo već bilo predvideno ugovorima bana Mateja Ninoslava sa
Dubrovnikom, a potvrdeno ugovorom bana Stjepana II Kotromanića sa Dubrovčanima 1332. godine.
Tu se kaže da ako Dubrovčanin "ima koju pravdu na Bošnjanina", "da ga pozove pred gospodina
bana". „Ako li govori Bošnjanin na Dubrovčanina", da ga pozove pred dubrovačkog kneza.
Ovim ugovorom iz 1332. uglavnom su regulirana i ostala dokazna sredstva i načela sudskog postupka.
Od dokaznih sredstava korištenih nasudovima srednjovjekovne Bosne najviše i najčešće se spominje
zakletva. Stranci u sporu su pri zaklinjanju pomagali sakletvenici, zvani rotnici ili porotnici. Sud je
dosuđivao optuženom ili jednoj od stranaka u sporu da se zakune kao "samšesti" ili "samsedmi", što
je značilo sa još pet ili šest rotnika kao sakletvenika. Tako je, primjera radi, ugovorom 1332. određeno
da se Bosanac koji poriče svoj dug Dubrovčaninu mora zakleti, odnosno dati "samošestu" prisegu.
Isto je tako Dubrovčanin u sporu sa Bosancem oko konja za kojeg nije znao reći od koga ga je kupio,
bio dužan da "priseže" tj. kune "samošest".

Značajna ustanova u sudskom postupku u Bosni bila je pravo azila, odnosno utočišta za političke
krivce. Pravo azila u Bosni je bilo razvijeno i često korišteno u nemirnim vremenima, političkim
previranjima i sukobima vladara i vlastele, te između same krupne vlastele. Vladari su u ugovorima sa
Dubrovnikom u pravilu osiguravali za sebe i pravo utočišta u ovom gradu. Tako je među ostalim i kralj
Tvrtko I osigurao 1387. za sebe pravo utočišta u Dubrovniku, ako se "sluči" takvo vrijeme da bi "on,
gospodin kralj" morao ili "htio doći u grad Dubrovnik"..

Dubrovčani su pravo utočišta u svom gradu u načelu davali i bosanskoj vlasteli. Dubrovčani tako pišu
1406. velikom vojvodi Sandalju Hraniću, između ostalog, da svako ko bježi "pred Bosnom" (tj. pred
drugom vlastelom) može doći u grad i tu "stajati slobodno po zakonu".

Od veoma je velikog značaja bila činjenica da je Crkvi bosanskoj također pripadalo pravo azila. U
njenim su kućama (hiżama) mogli naći utočište politički, a vjerovatno i drugi krivci. Dubrovčani su
tako pisali 1404. kralju Stjepanu Ostoji da se jedan od njegovih političkih protivnika i suparnika,
vojvoda Radišić nalazi usred Bosne u jednoj patarenskoj kući gdje jede kraljev hljeb. On je slobodan,
napominju na kraju Dubrovčani, na osnovu sloboda, tj. prava azila koji uživaju patarení, kako su
Dubrovčani redovno nazivali sljedbenike Bosanske crkve.

3. - Krivično pravo i sistem kazni-

Na osnovu vrlo oskudnih podataka koji se tiču krivičnog prava u modernom smislu. riječi, može se
vidjeti da se u srednjovjekovnoj Bosni svaka protivpravna radnja, tj. svako krivično djelo nazivalo
riječju krivina. Ovaj termin sreće se već u ugovoru bana Mateja Ninoslava sa Dubrovnikom 1240.
godine. Pojmu krivine suprotstavljala se riječ pravina, kao oznaka svakog ponašanja koje je u skladu
sa pravom, odnosno pravdom. Tako u istom ugovoru sa Dubrovnikom ban Ninoslav kaže da se
učinjena krivina "s pravinom ispravi" Od krivina, odnosno krivičnih djela u Bosni se obično sreću
ubistvo, krada i nevjera ili izdaja, mada se nijedno od njih ne spominje osobito često u izvorima. U
kaznenom sistemu srednjovjekovne Bosne preovladavale su imovinske kazne obično naplaćivane u
naturi, a rjede u novcu. Imovinska kazna primjenjivala se čak i u slučaju krivičnog djela ubistva. Za
krivično djelo ubistva u Bosni se prakticirala globa, zvana "vražda" ili umir. Primjenjivanje globe za
krivično djelo ubistva pokazuje da je i među Slavenima u Bosni nekad bila poznata krvna osveta,
odnosno sistem taliona. Krvna osveta je kasnije zamijenjena otkupom ili tzv. kompozicijom. Otkup,
odnosno "umir krvi", bila je stvar privatne nagodbe oštećenog sa krivcem ili krivcima. Tek ako
nagodba ne bi uspjela predmet spora se iznosio pred sud. Tako je 1447. izvjesni Radosav Ivanović iz
Trebinja podigao pred dubrovačkim sudom tužbu protiv ubica svog brata Radiča. On je tom prilikom
izjavio da se s jednim od ubica, Jakšom Rade tićem, "načinio", tj. nagodio i ovaj mu je platio "svoj
četvrti dio". Pošto ostala trojica krivaca ne pristaju na nagodbu, to ih Radosav u svoje ime i ime
čitavog svog bratstva tuži da "plate što na njih stoji".
U srednjovjekovnoj se Bosni u pravilu nije pribjegavalo krvnoj osveti, što su i vlasti nastojale suzbiti.
Tako trebinjski vlastelin Ljubiša Bogdančić piše 1412. dubrovačkoj vladi da u slučaju jednog ubistva
goni krivce kako se oni i oštećeni ne bi poubijali. Država je vremenom otkup ili kompoziciju ozakonila
u vidu globe. Vražda ili globa je obično plaćena u novcu i iznosila je 500 dukata.Za razliku od drugih,
posebno okolnih feudalnih država, u Bosni nisu postojale niti su bile poznate razne tjelesne kazne u
vidu batinanja, mučenja i sakaćenja u raznim vidovima (odsijecanje ruke, oslijepljivanje, paljenje
brade i slično). U feudalnim državama ove su kazne obično primjenjivane kod krivičnih djela krade i
razbojništva. Kada je Bosna u pitanju, već spomenuta povelja bana Stjepana II Kotromanića iz 1332.
predvidala je za ova krivična djela samo naknadu štete i imovinsku kaznu. Ova kazna je naplaćivana u
starom obliku, tj. u naturi, tako što je svaki uhvaćeni krivac (kradljivac ili razbojnik) morao platiti,
odnosno dati banu šest volova.

U Bosni nije postojala ni kazna lišenja slobode, pa čak ni kao zamjena za smrtnu kaznu. Smrtna kazna
spominje se samo za krivično djelo nevjere ili izdaje. Obično se predvida kao alternativa za imovinsku
kaznu. Kralj Tvrtko I Kotromanićpredvida u jednoj svojoj povelji iz 1380. da onaj koji "sgriješi" (tj.
počini izdaju) plaća "glavom svojom ili blagom", na što ga već "Bosna" (tj. državni sabor) "osudi".

4. Brak i porodica-

Vladajući oblik porodične zajednice u srednjovjekovnoj Bosni bila je velika patrijarhalna porodica,
kasnije u XVIII i XIX stoljeću, nazvana zadrugom. Njeno glavno obilježje je kolektivna svojina nad
zemljom i vlast oca obitelji, posebno kada je u pitanju sklapanje braka i raspolaganje porodičnom
imovinom.

Brak je u srednjovjekovnoj Bosni imao necrkveni, laički karakter. Zaključivan je vjerovatno po

staroslavenskim običajima, dijelom kradom ili otmicom nevjeste, a dijelom ugovorom ili kupovinom.
Prema istoj, u osnovi paganskoj tradiciji, brak se lahko i jednostavno razvodio. U krajnjoj liniji brak je
smatran dogovorom između dviju porodica. Muž je imao pravo u svako doba jednostrano raskinuti
takav bračni sporazum, jednostavno ako mu žena više nije bila "ugodna". Žena je također mogla
napustiti muža. Njoj se u tom slučaju obično oduzimalo imanje. Ženu koja nije imala imanja muž je
mogao vratiti kući ili prepustiti drugome. Ova pogodnost lahkog i jednostavnog razvoda bila je
vjerovatno jedan od glavnih razloga sto su bosanski krstjani odbijali da prihvate crkveni brak .U
svojim žalbama Rimu franjevci su upravo ovu činjenicu navodili kao osnovni problem u njihovim
nastojanjima da bosanske krstjane pridobiju za katolicizam i time ih, između ostalog, obavežu na
crkveni brak.

Pri nasljeđivanju nije primjenjivan princip primogeniture, nego selmasliedstvo dijelilo jednako na sve
sinove. Ženska djeca su imala pravo nasljedivanja pokretnih stvari, a ako de cuius nije imao muškog
potomstva, onda su imanje nasljeđivale kćeri. U velikim patrijarhalnim obiteljima, koje su živjele pod
jednim krovom, obično je najstariji sin postajao poslije očeve smrti glava porodice. Od njega se
očekivalo da će se u svim pitanjima porodičnog života i porodične ekonomije savjetovati sa svojom
braćom. Ovu praksu potvrduju bosanski srednjovjekovni ugovori i druge isprave, na kojima se
redovno, pored imena glave porodice, kao svjedoci javljaju "i braća".

S obzirom da se velike patrijarhalne porodice nisu u srednjo vjekovnoj Bosni raspale, to je sama
njihova ekonomska osnova oličena u kolektivnom vlasništvu isključivala mogućnosttestamentalnog
nasljeđivanja. Viši slojevi bosanskog društva tog vremena ipak su, preko Dubrovnika, poznavali
testament ili oporuku i testamentalno nasljeđivanje. Bosansko pravo je uvažavalo određenu razliku
između baštine (očevine) i tečevine kao imovine koju je pojedinac za života na različite načine sam
stekao. Bio je običaj da se takva imovina, obično novac i razne dragocjenosti deponiraju u
Dubrovniku. Ta imovina je onda bila predmetom testamentalnog raspolaganja od strane deponenta
kao njenog vlasnika. Ovu praksu potvrđuju različiti dubrovački izvori.

5. - Vlasništvo (svojina) i obligacije –

Svako vlasništvo,odnosno svaki oblik svojine predstavlja pravni izraz odnosa proizvodnje. Njihov
karakter određuje pravnu prirodu vlasništva i u krajnjoj liniji cjelokupnog pravnog poretka. Pošto su
proizvodni odnosi u srednjovjekovnoj Bosni imali feudalni karakter, to je vladajući oblik vlasništva bila
feudalna svojina. Nasuprot rimskom privatnom vlasništvu u kojem je svaka stvar imala jednog
gospodara,svojina je u feudalizmu bila podijeljena, tako što je više različitih titulara (nosilaca
vlasničkih prava) imalo određena svojinska ovlaštenja na istoj stvari. S obzirom da je zemlja bila
osnovno sredstvo za proizvodnju, to je osnovni oblik vlasništva bila zemljišna svojina. U feudalizmu je
vladar u načelu smatran vlasnikom cjelokupnog zemljišta, pa je njemu kao takvom pripadalo vrhovno
pravo svojine (dominiumeminens). Svaki feudalni gospodar, odnosno vlastelin imao je na svom
posjedu direktnu ili pravu svojinu (dominiumdirectum). Na kraju je seljak, odnosno zemljoradnik
(kmet) imao na svom posjedu zavisnu svojinu (dominiumutile) u vidu prava korištenja zemljišta pod
uslovom davanja feudalne rente vlastelinu.

Svojina na zemlju mogla se steći originarnim i derivativnim putem. Originarnim putem pravo
vlasništva stiče se nezavisno od prava prethodnika, obično tako što se pod odredenim zakonskim
uslovima prisvajaju stvari koje ranije nikome nisu pripadale ili su napuštene. Najčešći način
originarnog pribavljanja vlasništva u srednjovjekovnoj Bosni bila je krčeving. Seljak je mogao, uz
odobrenje vlastelina na čijem se imanju nalazila šuma, iskrčiti, tj. isjeći i iščistiti jedan njen dio i tako
doći do novog obradivog zemljišta. Pravo na sječu šume za svoje potrebe imali su i Sasi kao rudari, ali
bez prava sticanja svojine po osnovu krčevine. Sasi su isječenu goru morali ostaviti pustu da na njoj
raste nova šuma.

Derivativnim putem pravo vlasništva se stiče na osnovu pravnog posla (kupoprodajom, poklonom,
nasljedstvom i sl.), što znači da se pravo svojine konstituira saglasnošću volja prethodnog i novog
vlasnika. Svaki je vlasnik imao pravo tako stečenu stvar po svojoj volji koristiti, uživati i na osnovu
prava raspolaganja na razne načine otuditi (prodati, pokloniti i sl.), ili pod odredenim uslovima dati
drugome na upotrebu u vidu zajma, posudbe ili posluge, zakupa itd.

Svi ovi obligacioni pravni poslovi i odnosi bili su u većoj ili manjoj mjeri poznati i u srednjovjekovnoj
Bosni. Njihov broj se povećava sa razvitkom trgovine i općenito robno-novčanih odnosa u XIV, a
posebno u XV stoljeću. Dubrovački i mletački izvori pokazuju da su u Bosni u XV stoljeću skoro svi
trgovali, od vladara i krupne vlastele do vojnika i sitne vlastele, vlaških katunara, pa čak i starješina
Crkve bosanske. U nesigurnim unutrašnjim i spoljnim prilikama tog vremena posebno su se razvili
depozitarni poslovi i odnosi između krupne bosanske vlastele i Dubrovčana. Pripadnici viših slojevn
bosanskog društva predavali su dubrovačkim vlastima i bankarima u ostavu ("u poklad") svoj novac,
srebro, zlato i druge dragocjenosti, čime su se osiguravali za alučaj da moraju bježati iz Bosne.

6.- Testament gosta Radina

Promjenama koje donosi novčana privreda zahvaćene su u XV stoljeću i starješine Crkve bosanske,
što se najbolje vidi iz poznatog testamenta ili oporuke gosta Radina. Jedan od posljednjih istaknutih
starješina Crkve bosanske gost Radin Butković je kao mlad "krstjanin" stupio 1422. u službu vojvode
Radoslava Pavlovića. U narednih desetak godina obavljao je za svog gospodara razne diplomatske
poslove kod dubrovačke vlade.(Od 1437. spominje se u časti "starca", a od 1450. "gosta". U to je
vrijeme već bio u službi vojvode i hercega Stjepana Kosače, kao ličnost od njegovog najvećeg
povjerenja. Gost Radin je u hercegovoj službi stekao veliko bogatstvo koje je po tadašnjem običaju
deponirao u Dubrovniku. On je, dok je služio hercega Stjepana, istovremeno činio različite usluge
bogatim i uglednim Dubrovčanima. Oni su mu kasnije omogućili da nade utočište u Dubrovniku, gdje
je zahvaljujući svom bogatstvu, okružen slugama i pratnjom, živio kao sva velika gospoda tog
vremena.

Početkom januara 1466. gost Radin je sastavio u Dubrovniku testament kojim je raznim nasljednicima
i za različite svrhe zavještao svoje veliko bogatstvo. Prvo je odredio da se 300 dukata preda njegovom
nećaku gostu Radinu Seoničaninu da ih podijeli "pravim krstjanima kmetovima i pravim kmeticama
krstjanicama" da se nedjeljom i praznikom mole za njegovu dušu. Daljih 300 dukata dao je dvojíci
Dubrovčana, Andrušku Sorkočeviću i TadiokuMarojeviću, da ih "na velike blage dane" dijele
"mrsnijem ljudima"; a naime "prokažením, slijepim, hromim, gladnim i žednim, i starcima i sta
ricama" Nakon toga, nevjesti Pavi, sestri Vukni i ostaloj bližoj familiji ostavio je preko 4.000 dukata.
Trojici krstjana i jednoj krstjanici koji su pośli s njim u egzil ostavio je 70 dukata, a svom komorniku
(upravniku dvora) Vukasu stotinu. Svojim i Pavinim slugama ostavio je 90 dukata, a raznim
pojedincima, među kojima su bili njegov bratučed gost Radivoje i Vukoje, gost uskopaljski, daljih 650
dukata Pored toga, podijelio je i razne predmete lične upotrebe, konje sa opremom itd. Na kraju je
spomenutom knezu TadiokuMarojeviću, kao svom prijatelju, ostavio 200 dukata i crvenu šubaru koju
mu je darovao "gospodin kralj Matijaš" (Korvin). Također spomenutom knezu Andrušku ostavio je
100 dukata, te 140 dukata "za hram i greb", gdje mu "kosti budu i legnu".

Gost Radin sigurno nije bio jedini dostojanstvenik Crkve bosanske koji se obogatio i po-svom
društvenom položaju približio klasi feudalaca. Njegov slučaj pokazuje da su se pojedine starješine
Crkve bosanske, koji su ranije odbacivali materijalna dobra i prezirali "knezove ovoga svijeta",
vremenom u svakodnevnom životu faktički odrekli moralnih načela vlastitog učenja. Na taj način se
Crkva bosanska približavala svome kraju skupa sa bosanskom srednjovjekovnom državom.

III-IZVORI PRAVA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

1.-Izvori prava i pitanje zakona-

Uz običajno pravo, osnovni izvor prava u srednjovjekovnoj Bosni bile su povelje i druge javne isprave,
dok su u epohi ranog feudalizma postojali i neki zakoni. Kao pomoćni pravni izvor služilo je
dubrovačko pravo, U starijoj literaturi se općenito smatralo da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo
općih pravnih pravila u vidu pisanih zakona. Međutim, podaci iz glave IX Ljetopisa popa Dukljanina o
"slavenskoj knjizi zvanoj Metodije" ukazuju na mogućnost da je u Bosni prije XII stoljeća ipak postojao
jedan pisani zakon kojem su se vremenom izgubili tragovi

Ovaj več legendarni ljetopis nastao je sredinom XII stoljeća, pa se smatra jednim od najstarijih
književnih djela među Južnim Slavenima. Ljetopis je napisao neki nepoznati svećenik iz Barske
nadbiskupije. Odatle se Dukljaninov Ljetopis često naziva i Barskim rodoslovom, jer mu je jedan od
ciljeva bio da istakne primat Barske nadbiskupije među Slavenima Anonimni pisac Ljetopisa sam kaže
da je svoje djelo na molbu svećenstva i mladeži u Baru preveo "iz slavenskog" (ex sclavonicalittera) na
latinski". Slavenski original nije sačuvan niti je poznat kasnijim hroničarima i historičarima
Dukljaninova je hronika u opisivanju događaja u vremenu od V do X stoljeća puna nevjerovatnih
vijesti i podataka koje je teško provjeriti putem drugih izvora. Upravo zbog tih spornih vijesti Ljetopis
popa Dukljanina je bio i ostao predmetom brojnih historijskih analiza, provjera i živih rasprava. U
Ljetopisu se u svakom slučaju nalazi jezgro odredene historijske istine.

Anonimni pisac iz Bara priča kako je neki, inače u historiji do sada nepoznati, kralj Budimir odlučio da
obnovi i utvrdi granice svog kraljevstva. On je radi toga poslao izaslanike rimskom papi i bizantskom
caru da mu pošalju stare povelje na osnovu kojih će ustanoviti granice svoje države. Kada su ovi
izaslanici stigli, kralj Budimir je naredio da se na Duvanjskom polju skupi "sav narod njegove zemlje".
Tu je održan sabor koji je trajao dvanaest dana. Osam dana se raspravljalo o "božanskom zakonu " i
"položaju crkve".

Ostala četiri dana govorilo se o kraljevoj vlasti, o banovima ili voj vodama, satnicima (centurionima) i
żupanima ili knezovima. Posto se okrunio po "obredu rimskih kraljeva", kralj Budimir je podijelio
zemlju na četiri velike pokrajine, Crvenu Hrvatsku, Bijelu Hrvatsku, Bosnu i Rašu (ili Rašku) tj. Srbiju i
za njihove upravnike imenovao po jednog bana ili vojvodu. Kralj je na kraju uveo "mnoge zakone i
dobre običaje, a ko hoće da ih upozna, neka čita slavensku knjigu koja se zove Metodije, gdje će naći
šta je sve dobrog preblagi kralj uveo".

U nauci je još u XIX stoljeću utvrdeno da se pod "Metodijem" ne misli na Svetog Metodija, nego da je
u pitanju grčka riječ "methodios" što znači nekakav "razvod" (uredba) ili "statut". To znači da je
"methodios" ustvari "knjiga zakona, ili kompilacija zako na" (liberlegum, seucompilatiolegum). U to su
se vrijeme pojmovi Crvena i Bijela Hrvatska pokl sa bizantskim tema Gornjom Dalmacijom sa
sjedištem u Dubrovniku i Donjom Dalmacijom sa Zadrom kao najjačim gradom. Pojmom Crvene
Hrvatske ili Gornje Dalmacije bili su obuhvaćeni i dijelovi kasnije feudalne Srbije (Duklja, odnosno
Zeta), dok je Bosna stajala kao zasebno tijelo, kako se i spominje u Dukljaninovom Ljetopisu.

Kako Ljetopis popa Dukljanina ima legendarni karakter, to se on, historijski uzeto, ne odnosi ni na
jednu konkretnu južnosla vensku ranofeudalnu državu. Odatle podaci koje sadrži Ljetopis imaju, u
smislu tradicije, veliki značaj za pravnu historiju svih južnoslavenskih ranofeudalnih država. To znači
da se osnovano može pretpostaviti da je u Bosni prije XII stoljeća postojao neki pisani zakon, odnosno
zbirka propisa crkvenog i svjetovnog karaktera. U to vrijeme proces feudalizacije još nije bio doveo do
teritorijalne rascjepkanosti, pa je vladar kao nosilac centralne vlasti bio još do voljno moćan da
osigura izdavanje i sprovodenje jednog jedinstvenog zakona za cijelu državu.

2.-Javne isprave ili listine-

Osnovni izvor prava u srednjo vjekovnoj Bosni bile su javne isprave ili listine koje je u vidu povelja
vladar izdavao pojedinim fizičkim ili pravnim licima. Veći broj ovih povelja imao je u određenom
smislu karakter međunarodnih ugovora, jer su njima bosanski vladari davali i garantirali trgovačke i
druge povlastice stranim državama i njihovim gradanima. Sačuvalo se oko šezdeset takvih povelja ili
ugovora, od kojih se najveći broj odnosio na Dubrovnik i njegove gradane. Poznata su i dva ugovora
sa Venecijom i jedan sa napuljskim kraljem.

Ostale javne isprave predstavljale su vlasteoske povelje od kojih se tridesetak sačuvalo najvećim
dijelom u arhivima u Veneciji i nekim drugim stranim zemljama. Po svom sadržaju ove su listine
uglavnom darovne ili vjerovne povelje. Njima su bosanski vladari darivati odnosno davali zemljišne
posjede svojoj vlasteli ili potvrdivali darivanja svojih prethodnika.

Kako bosanska dvorska kancelarija nije bila osobito čvrsto organizirana, to su se javne isprave koje su
iz nje izlazile u pogledu forme prilično međusobno razlikovale. To znači da listine ili povelje nisu bile
tipizirane, nego je svaka za sebe predstavljala posebnu literarnu tvorevinu.

Bez obzira na sve to, mogu se u strukturi bosanskih isprava ili listina razlikovati trí osnovna dijela,
uobičajena u svim srednjo vjekovnim poveljama. To su: (1) protokol, tj. uvod, (2) tekst, i (3)
eshatokol, odnosno završne odredbe.

(1) Protokol ili uvodni dio sastojao se iz invokacije, datuma izda vanja povelje i intitulacije. Invokacija
je prizivanje Boga, kojom je počinjala svaka srednjovjekovna isprava.Ona je mogla biti verbalna, tj.
izražena riječima, ili simbolična, kada se umjesto riječi na početak isprave stavi znak križa ili krsta. U
bosanskim srednjovjekovnim poveljama invokacija je uvijek bila verbalna i obično se koristila formula:
"U ime oca i sina i svetoga duha amin!" Poslije toga slijedila je intitulacija, odnosno naziv, tj. titula i
ime vladara koji izdaje povelju. Tako, primjera radi, Kulin ban počinje svoju poznatu povelju riječima:
"Ja ban bosanski Kulin" itd. Intitulacija je često sadržavala tzv. formulu deutionis. To su bile riječi
kojima se izražavala vlastita skromnost i pobožnost. Ban Matej Ninoslav tako u jednoj povelji iz 1234.
kaže; "Ja rob Božiji Matej a odmilom Ninoslav ban bosanski veliki", itd.

(2) Tekst povelje se sastojao od naracije, dispozicije i sankcije.Naracija je onaj dio povelje u kojem se
izlaže, odnosno priča kako je došlo do njenog izdavanja, odnosno navode politički i drugi događaji
usljed kojih je konkretna isprava izdata. Lijep primjer naracije u bosanskim javnim ispravama nalazi se
u znamenitoj povelji kralja Tvrtka I Kotromanića izdatoj Dubrovniku 10. aprila 1378. godine. Tu kralj
Tvrtko opširno priča o svim dogadajima i okolnostima koje su dovele do njegovog krunisanja i potrebi
da u novom svojstvu kralja Srbije, Bosne i Primorja udovolji molbi Dubrovčana i potvrdi im njihove
ranije povlastice.

Kao i svaka druga pravna norma, tako je i povelja nužno propisivala pravilo ponašanja, tj. dispoziciju, i
predvidala kaznu, tj. sankciju za slučaj nepoštivanja ili kršenja tog pravila ponašanja.Odatle je
dispozicija najvažniji dio ne samo teksta, nego čitave povelje U njoj se izlaže odluka izdavača povelje,
odnosno opisuje predmet pravnog posla i time ustanovljava pravilo ponašanja. Tako ban Kulin, kao
gospodar Bosne, dispozicijom svoje povelje iz 1189. garantira Dubrovčanima slobodu kretanja i
trgovine po zemlji kojom vlada. On ih pri tome oslobada svakog nameta, osim ako mu neko od njih da
poklon "od svoje volje".

Sankcija ili kazna (formula penalis) nije nikad u poveljama bila konkretizirana, nego se svodila na
prijetnju prokletstvom onima koji bi prekršili odredbe sadržane u dispoziciji povelje. Ilustrativan je u
tome primjer sadržan u spomenutoj povelji kralja Tvrtka izdatoj Dubrovniku 1378. godine. Kralj tu
kaže da oni koji se drznu da prekrše "ovo slovo" (tj. riječ) i "obećanje naše koje smo obećali i zapisali",
"takvi da prime na sebe i na svoju dušu one kletve koje smo izrekli pred svetim Evandeljem".

(3) Eshatokol ili završni dio povelje se sastojao od tzv. koroboracije, potpisa i pečata. Koroboracija je
podrazumijevala navodenje sredstava, na prvom mjestu prisutnih svjedoka koji će ispravi ili povelji
dati dokaznu snagu i potvrditi njenu autentičnost. U srednjovjekovnim bosanskim ispravama svjedoci
su navodeni u pravilu samo kada su u pitanju vjerovne povelje.

Potpisi izdavača povelje na starim bosanskim ispravama su veoma rijetki. Obično se potpisivao samo
pisar zvani dijak, kao šef dvorske kancelarije. Primjera radi kod bana Kulina to je bio dijak Radoje, kod
bana Stjepana II díjak Pribisav, kod kralja Tvrtka dijak Dražeslav, itd. Posljednji bosanski kraljevi
Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević su već lično potpisivalí svoje povelje. Tako na jednoj povelji
Stjepana Tomaša iz 1446. pored potpisa njegovog dijaka Tvrtka Sekulovića potpisao se lično i kralj,
kao "Stefan Tomaš kralj Serblem, Bosni, Primorju i k tomu". Uz dijaka Branoša, na jednoj povelji iz
1461, stoji i autograf posljednjeg bosanskog kralja koji se potpisao kao "Stefan Stjepan Božijom
milošću kralj bosanski..." itd.

Pečat je dolazio na kraju javne isprave odnosno povelje, obično u vidu metalnog privjeska sa grbom i
likom izdavača.

Pored javnih isprava ili povelja, dosta podataka relevantnih za historiju prava u Bosni sadrže natpisi
na stećcima, koji su se kao nadgrobni spomenici sačuvali u velikom broju u raznim krajevima Bosne i
Hercegovine. Na mnogima od njih nalaze se čitavi tekstovi iz kojih se može vidjeti kakav je bio
društveni položaj lica koje je tu sahranjeno i kakva je bila pravna priroda njegovog posjeda, odnosno
baštine.

3. - Dubrovačko i bosansko pravo –

Trgovački promet srednjovjekovne Bosne sa spoljnim svijetom išao je najvećim dijelom preko
Dubrovnika i njegovim posredstvom. Odatle je razvitak bosanskog srednjovjekovnog, posebno
imovinskog prava bio u uskoj vezi sa evolucijom dubrovačkih imovinsko-pravnih ustanova. Sve do
druge polovine XIII stoljeća imovinsko-pravni i drugi odnosi u Dubrovníku su regulirani običajnim
pravom koje se u izvorima naziva consuetudo.Dubrovačko pravo je u početku predstavljalo mješavinu
rimskog i bizantskog prava i slavenskih običaja, a kasnije i prava srednjovjekovnih trgovačkih gradova
u Italiji. Vremenom se, dubrovačko običajno pravo sve više izjednačavalo sa iuscommune
(zajedničkim ili općim pravom), tj. sa rimskim pravom koje je primjenjivano u mediteranskoj trgovini i
u svim razvijenim gradovima kasnog srednjeg vijeka.

Politička autonomija Dubrovnika manifestirala se među ostalim od početka XIII stoljeća kroz
zakonodavnu aktivnost, donošenjem takozvanih statutarnih odredaba. Ovim se odredbama regulirao
javni i privatni život, kako u odnosima među samim pripadnicima komunalne zajednice tako i u
odnosima između njih i stranaca. Od početka XIII stoljeća mnogi gradovi u Sredozemlju donose svoje
statute. Kodifikacija statutarnih odredaba u Dubrovniku je izvršena za vrijeme mletačkog kneza
Marka Justinijana. Na gradskom zboru (consilium) je 1272. potvrden statut, čime je Dubrovnik dobio
svoj temeljni zakon.

Dubrovački statut (Liber Statutorum civitatis Ragusii) se prvobitno sastojao od sedam knjiga. Prve se
dvije knjige odnose na državno uređenje.Tu su regulirana ovlaštenja kneza i njegovi prihodi, zatim
način izbora ostalih organa vlasti i položaj Benediktinskog "monastijera" (samostana) na Lokrumu.
Dalje donose tekstovi zakletve kneza, članova Malog i Velikog vijeća, sudija i drugih državnih
službenika, te zakletva koju su Dubrovčani polagali svake desete godine mletačkom duždu, odnosno
Veneciji. Treća knjiga posvećena je organizaciji sudova i sudskom postupku, a četvrta porodičnom i
nasljednom pravu. U petu su knjigu uvršteni razni administrativni propisi kojima se reguliraju
susjedski odnosi i različita lokalna pitanja. Šesta knjiga sadrži odredbe krivičnog, a sedma pomorskog
prava Dubrovački statut regulira, u petoj knjizi, razne obligacionopravne odnose. Osim toga,
Dubrovački statut sadrži i odredbe o sporovima koji mogu nastati između Dubrovčana i stanovnika
drugih dalmatinskih gradova ili susjednih zemalja. To ukazuje na značaj tadašnjih trgovačkih veza
Dubrovnika sa Bosnom,kao njegovim neposrednim zaleđem. Sve statutarne odredbe koje su donijete
između 1272. i 1358. hronološki su sređene i dodate Statutu kao njegova osma knjiga. Poslije Statuta
objavljen je 1277. Carinski zakon, (Liber statutorum doane), kojim se regulira plaćanje carina na uvoz
i izvoz različitih roba. Iz ovog se carinskog statuta vidi da su Dubrovčani trgovali sa Bosnom solju i
rudama, zatim svim vrstama tekstila, drvima, stokom i svim stočnim i poljoprivrednim proizvodima,
ali i robljem, pticama dresiranim za lov, te zlatom i zlatarskim proizvodima