UVOD

I-OSNOVNE ODLIKE I PERIODIZACIJA DRŽAVNOPRAVNOG RAZVITKA BOSNE I HERCEGOVINE

1.- Odlike –

Državnopravni razvitak BiH je pravnohistorijska disciplina čiji je predmet izučavanja evolucija

upravno-političkih institucija, odnosno ustanova javne vlasti i odgovarajućeg pravnog poretka na tlu
Bosne i Hercegovine. Taj razvitak može se u kontinuitetu pratiti kroz punih hiljadu godina, još od
ranog evropskog i jużnoslavenskog srednjeg vijeka do danas. Osnovne odlike tog kontinuiteta su
stalnost teritorija i imena Bosne kao jedinstvene upravno-političke cjeline.
Sve do austro-ugarske okupacije 1878. godine imenom i pojmom Bosne uvijek je obuhvatana i
Hercegovina. Od vremena austro-ugarske uprave za zemlju se uobičajio dvočlani naziv Bosna i
Hercegovina kao njeno službeno državno ime. Bosna se kao teritorij i država nikad nije cijepala, nego
je u svim historijskim okolnostima uspjela očuvati svoje upravno-političko jedinstvo.

Državnopravni razvitak BiH je, pored toga, bitno određen njenom heretičkom vjerskom i kulturno-
političkom strukturom. Bosna je sa stajališta svog striktno kršćanskog ili hrišćanskog okruženja bila i
ostala heretička zemlja. Nosioci te hereze u srednjem vijeku bili su sljedbenici Crkve bosanske, danas
općenito poznati kao bogumili. Od sredine XV stoljeća u Bosni se javlja i postepeno asimilira islam, pa
muslimani kao njegovi sljedbenici preuzimaju u očima svojih kršćanskih ili hrišćanskih susjeda ulogu
bogumila, odnosno heretika. Tako se na jedinstvenom bosanskom teritoriju razvio određeni model
međuvjerskih i kulturno-političkih odnosa kao bitne odlike državnopravnog ustroja Bosne i
Hercegovine. Taj model ogleda se u neprekidnoj historiji aktivnog suživota i kohabitacije različitih
kultura. Ova koegzistencija održala se u različitim pravnim i političkim okvirima, zavisno od pojedinih
historijskih razdoblja Bosne i Hercegovine.

2.- Periodizacija - Uobičajeno je da se historija radi lakšeg izučavanja periodizira, odnosno dijeli na
različite vremenske odjeljke ili razdoblja. Državnopravni razvitak BiH u osnovi slijedi opću
periodizaciju evropske historije na stari, srednji i novi vijek, sa njima odgovarajućim društveno-
ekonomskim formacija prvobitne zajednice, robovlasničkog ili antičkog doba, feudalizma i kapitalizma
kao buržoaskog razdoblja. Smatra se da je stari vijek trajao od pofave prvih država, oko 3000. godine
prije nove ere, pa do pred kraj V stoljeća nove ere, što se poklapa sa razdobljem robovlasništva i
grčko. rimske antike Srednji vijek je trajao od V do kraja XV i početka XVI stoljeća i u cjelini se
poistovjećuje sa epohom feudalizma. On se uglavnom dijeli na tri velika podperioda, kao rani,
razvijeni i kasni feudalizam ili srednji vijek. Novi vijek u svjetskim razmjerama traje već duže od petsto
godina. Njegov početak vezuje se za otkriće Amerike 1492. godine, pa se odatle cijela ova epoha
ponekad naziva "kolumbovskom erom". Gledano u cijelosti, novi vijek je obilježen potpunom
prevlašću Zapada i kapitalističkog načina proizvodnje buržoaskih odnosa i vrijednosti.

Ova opća periodizacija koja prati globalne tokove svjetskih povijesti konkretizira se u nizu kraćih ili
dužih razdoblja i podperioda zavisno od različitosti i brzine razvoja pojedinih regija, zemalja i država.
Tu se svako razdoblje kao dato historijsko međuvrijeme određuje prema razvoju društveno-
ekonomskih odnosa, smjeni vladajućih ideja, promjenama međunarodnog položaja, političkog
sistema i pravnog poretka. Prema ovim mjerilima u BiH se tokom desetak stoljeća smjenjivalo osam
društvenih i pravno-političkih sistema i režima. Pored prvobitne južnoslavenske rodovsko-plemenske
organizacije, to su period bosanske feudalne države, iza koje slijedi dugo doba osmanske Bosne, a
zatim austro-ugarske i jugoslavenske uprave, sve do Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i
njene tranzicije u samostalnu državu u posljednjoj deceniji XX stoljeća. Svi ovi sistemi su, svaki na svoj
način, uređivali pravne odnose, upravnu i političku strukturu, ali je u svakom od njih BiH uvijek
zadržala i očuvala svoj teritorijalni integritet, svoje ime i svoj poseban državnopravni položaj.

SREDNJOVJEKOVNA (FEUDALNA) BOSANSKA DRŽAVA

I-POLITIČKI RAZVITAK JUŽNIH SLAVENA

1.- Plemenska i teritorijalna organizacija Južnih - Južni Slaveni javljaju se u historiji u vrijeme velike
seobe naroda, propasti Zapadnog rimskog carstva i transformacije Istočnog rimskog carstva u veliku
srednjovjekovnu silu, za koju se uobičajio naziv Bizant ili Vizantijar Već do početka VII stoljeća Slaveni
su zaposjeli skoro sve bizantske provincije na Balkanu. Upravo se iz raznih bizantskih spisa i izvora
mogu izvesti određeni zaključci o političkom uređenju Južnih Slavena u vrijeme seobe i naseljavanja
na Balkanski poluotok.

(1) Na prvom se mjestu može zaključiti da su Južni Slaveni u to doba živjeli u rodovsko-plemenskim
zajednicama na čijem su se čelu nalazile izborne starješine Bizantincima naviklim na organiziranu
državu, sa strogo centraliziranom vlašću, slavensko rodovsko-plemensko društvo izgledalo je kao
"bezvlašće" i anarhija.

U stvarnosti tu se nije radilo ni o bezvlašću ni o anarhiji. Slavensko društvo tog vremena je

funkcioniralo na principima koji su zajednički, svim narodima na prelasku iz prvobitne zajednice u
civilizaciju, ili iz preddržavnog u državno uređenje, Stari Grci i Rimljani, na čijim je tradicijama počivalo
Istočno rimsko carstvo, odnosno Bizant, prošli su tu etapu u svom razvitku više od hiljadu godina prije
pojave Slavena u historiji.

(2) Ta se etapa naziva vojnom demokratijom i predstavlja najviši stupanj u razvitku rodovsko-
plemenskog društva.Južni Slaveni su u VI i VII stoljeću upravo bili na tom stupnju razvitka i rodovsko-
plemenskog uređenja. To se uređenje naziva vojnim, jer su u to vrijeme, kako kaže Engels, "rat i
organizacija za rat postale redovne funkcije narodnog života" ,a pljačka "stalna grana privrede".
Demokratijom se naziva zato što još uvijek postoji vlast naroda, jednakost ravnopravnost svih
pripadnika rodovsko-plemenske zajednice i izbornost njenih starješina.

(3) Tipični organi vojne demokratije bili su vojskovođa (staro grčki basileus, rimski rex), vijeće
starješina (geruzija, senat) i narodna skupština (eklezija, comitiacuriata-kurijatskakomicija). Iz opisa i
podataka koje daju bizantski pisci može se konstatirati da su kod Južnih Slavena u VI i VII stoljeću
postojali i funkcionirali organi vojne demokratije, tj. vojskovođa, vijeće starješina i narodna skupština.

Poraz Slavena pod Carigradom 626. predstavljao je prekretnicu u procesu njihovog naseljavanja na
Balkan. Njihova dotadašnja rušilačka i pljačkaška stihija polahko jenjava, pa Slaveni na teritoriji
sjeverno od linije Drač - Solun postaju novi kolonizatorski element.
Od tada su Bizantinci oblasti pod svojom vlašću, u kojima su prevladavali Slaveni, počeli nazivati
Sklavinijama.

Nasuprot zapadnoj polovini Rimskog carstva koje se pod pritiskom barbara srušilo, Istočno carstvo, tj.
Bizant je uspio tokom prve polovine VII stoljeća barbarsku stihiju i masu slavenskih seljaka koji su
preplavili njegove balkanske provincije uključiti u svoj privredni, fiskalni (poreski) i vojni sistem.
Suočen sa pritiskom Slavena sa sjevera i Perzijanaca i Arapa sa istoka, Bizant je uveo novu vojno-
upravnu teritorijalnu oganizaciju poznatu kao tematsko uređenje(themata).

U VII stoljeću su sve provincije Carstva bile ugrožene navalama Slavena, Perzijanaca i Arapa. Zato su
sve provincije stavljene u stanje stalne pripravnosti, odnosno u opsadno stanje. To je značilo da su
komandanti pukova (themata) koji stalno konače u pojedinim provincijama dobili i civilnu vlast nad
stanovnicima te oblasti. Tako je vojni zapovjednik, takozvani strateg (general) potpuno istisnuo
rektora kao upravnika provincije. Time je nastala nova adminiatrativno-teritorijalna organizacija
vlasti, u kojoj su nekadašnje rimske provincije postale bizantske teme kao osnovne vojno-upravne
jedinice.

U neposrednoj vezi sa tematskom organizacijom bilo je stratiotsko vojno uređenje. Osnove tog
uređenja nastale su još u kasnom Rimskom carstvu. Tada je uvedena praksa da se vojnicima u
pograničnim oblastima daju na korištenje zemljišni posjedi uz obavezu čuvanja i odbrane granica
Carstva. Ovaj sistem pogranične vojne službe čiju su ekonomsku osnovu činili mali zemljišni posjedi,
zadržao se u Bizantu, samo što su rimski limitanei (graničari) dobili grčki naziv stratioti (vojnici). Ovaj
sistem pogranične vojne službe je pod pritiskom Slavena proširen na teritoriju čitavog Carstva, što se
podudarilo sa uvođenjem tematske organizacije. Stratiot nije niko drugi nego slobodni slavenski
seljak koji sam obrađuje svoju zemljišnu parcelu. On je obavezan na vršenje vojne službe, što mu se
naknađivalo putem raznih poreskih olakšica. Ogromnu i u početku rušilačku slavensku imigraciju,
bizantska vlada je uspjela obuzdati tako što je mase Slavena kolonizirala na Balkanskom poluotoku,
bilo kao stratiote, bilo kao obične slobodne seljake obavezne na plaćanje poreza, čije je marljivo
prikupljanje činilo osnovu finansijske moći Carstva.

Široki slojevi slobodnih seljaka i stratiota bili su glavni elementi bizantske obnove i moći od VII do XI
stoljeća. Tu obnovu omogućila je velika slavenska imigracija kojom je popunjen nedostatak ljudstva
kao jedan od glavnih uzroka ekonomske i vojne krize kasnog Rimskog carstva. Čuveni bizantolog
Georgije Ostrogorski je to slikovito opisao riječima, da je svježa slavenska krv podmladila istrošeni
organizam rimsko-bizantske države i produžila joj život za nekoliko stoljeća.

Stalnim naseljavanjem i uključivanjem u bizantski ekonomski, poreski i vojni sistem, kod Slavena se
javlja jedan novi vid organizacije koji ubrzava već postojeći proces imovinskog raslojavanja i razaranja
rodovsko-plemenskog društva. To je seoska općina koja se zasnivala na teritorijalnom principu
organizacije. Seoska teritorijalna općina je predstavljala direktnu negaciju rodovsko-plemenske
organizacije kao krvnosrodničke zajednice. Ova je institucija bila zajednička svim barbarskim
narodima na prelasku iz rodovsko-plemenske u državnu organizaciju. Kod Južnih Slavena je bila
poznata pod imenom župa, a kod Starih Germana ili Franaka kao marka. U poretku slavenske seoske
teritorijalne općine ili župe zadržali su se mnogi elementi kolektivne svojine iz rodovsko-plemenskog
društva. Isto vremeno se unutar općine javljaju i razvijaju prvi oblici privatnog vlasništva, što se i
zakonski regulira.
2.- Zemljoradnički zakon (NomosGeorgikos) –

Slaveni su slobodnu seosku teritorijalnu općinu već zatekli u Bizantu. Njihovim dolaskom samo je
proširen i ojačan njen značaj. Bizantska vlada je zato donijela u VIII stoljeću, vjerovatno za vrijeme
cara Lava III Isavrijanca (715-740), Zemljoradnički zakon (NomosGeorgikos) kojim je uredila svojinske i
druge odnose unutar seoske općine ili župe. Ovaj zakon je poznat i kao "slavenski zakon", jer se u
njega unijelo mnogo slavenskog običajnog prava.

Uspostavljanjem seoskih općina sva obradiva zemlja je podijeljena na ravne dijelove između velikih
patrijarhalnih porodica, zvanih kuća ili hiža. Ova se zemlja prema Zemljoradničkom zakonu smatrala
privatnim vlasništvom slobodnih seljaka, odnosno pojedinih porodica sa kućnim starješinom na čelu.
Sve ostale zemlje, kao što su pašnjaci, šume i vode, bile su u kolektivnoj svojini općine, pa su ih njeni
pripadnici zajednički slobodno koristili prema svojim potrebama. Pošto je vremenom dolazilo do
poremećaja u svojinskim odnosima, to je zakon odredivao da se oranice, odnosno njive, u periodima
od svakih trideset godina kockom ponovo dijele među članovima općine. U međuvremenu je svaki
član općine mogao raspolagati kako sa svojom kućom i okućnicom tako i sa njivom koju obrađuje kao
sa svojim privatnim vlasništvom. Poslije dizanja žetve svi seljaci su imali pravo da slobodno napasaju
stoku na bilo čijoj njivi. Osim toga, svi članovi općine su imali pravo za lične potrebe slobodno ubirati
voće sa bilo čijeg imanja, odnosno voćnjaka i vino grada. Po Zemljoradničkom zakonu, seoska općina
je kao cjelina plaćala državi porez, za što su solidarno jamčili svi njeni članovi.

Porez je na pojedina domaćinstva razrezivao i u ime države ubirao seoski glavar kao starješina općine.

U Zemljoradničkom zakonu se nalaze i odredbe koje predstavljaju negaciju seoske teritorijalne općine
i njenog kolektivnog karak tera. U Zakonu se spominju "bijedni" ili "apori", odnosno napoličari
Spominjanje ovih siromašnih i poluzavisnih seljaka pretpostavlja da su u općini postojali pojedinci ili
slojevi koji su iskorištavali njihov rad. To su bili članovi najbogatijih porodica u općini, obično
rodovske i plemenske starješine koje još u vrijeme naseljavanja prigrabile najveće i najbolje dijelove
zemlje. Oni su tako mogli steći veće prihode i osjetiti sva preimućstva upotrebe tuđeg rada i
privatnog vlasništva. Sa napretkom poljoprivredne tehnike i intenziviranjem zemljoradnje,podjela
obradivog zemljišta dobija postepeno stalni karakter, čime dalje jača ekonomsko-politički položaj
starješinskog sloja. Na toj je osnovi u slavenskom društvu moralo nastati privatno vlasništvo nad
zemljom. Sa nastankom privatnog vlasništva javlja se na jednoj strani sloj bogatih, a na drugoj razne
kategorije zavisnih ljudi. Tako je u procesu historijskog razvitka na podlozi privatnog vlasništva došlo i
kod Slavena do podjele društva na klase.

3. - Etnički i demografski uslovi formiranja prvih južnoslavenskih država-

Prodor Slavena protegao se na jug čak do Peloponeza i egejskih otoka, te zapadnih obala Male Azije,
a njegov trajni ishod bila je promjena etničke i demografske strukture čitavog Balkanskog poluotoka.

Smatra se da su Slaveni u jednom razdoblju, tokom VIII i početkom IX stoljeća, bili dominantno
stanovništvo u Grčkoj, na Peloponezu, pa i na zapadnim obalama Male Azije. Bizantske vlasti su
uspjele već tokom IX stoljeća najveći dio tog stanovništva apsorbirati i helenizirati. Kao što je dio
Slavena bio vremenom asimiliran od strane Grka, tako su isto Slaveni u procesu naseljavanja
asimilirali razna strana plemena i etničke grupe. Tako su Slaveni asimilirali veliki broj romaniziranih i
neromaniziranih Ilira, Tračana, Kelta, zatim pripadnike raznih skitsko-sarmatskih, avarsko-turskih i
hunsko-tatarskih plemena. Južni Slaveni su tako postali dominantnim etničkim elementom na
Balkanskom poluotoku.

Postepenim uključivanjem balkanskih Slavena u zajednice bizantskih zemljoradnika-vojnika i

slobodnih seljaka ubrzan je proces njihove kristijanizacije na čemu su radili mnogi bizantski misionari.
Primanje krišćanstva u Južnih Slavena predstavljalo je jedan dugo trajan proces, koji su tek u drugoj
polovini IX i početkom X stoljeća okončali braća Konstantin (kasnije poznat kao Ćirilo) i Metodije,
odnosno njihovi brojni učenici i sljedbenici. Kršćanstvo su prvo primili knezovi i vojskovođe sa
pripadnicima svojih vojničkih družina kako bi utvrdili nove ranofeudalne društvene odnose i svoju
vlast nad seljacima. Nakon toga krišćanstvo prodire u narod, uglavnom nasilnim putem, o čemu
svjedoče brojni antifeudalni pokreti među Slavenima na Balkanu, kao šta su bili bogumilstvo i druga
političko vjerska učenja uperena protiv službene crkve. Među Južnim Slavenima krišćanstvo su prvo
primili Karantanci (današnji Slovenci) još u VII stoljeću. Hrvati i Srbi primaju kršćanstvo u prvoj, a
Bugari u drugoj polovini IX stoljeća.

Nakon što je diplomatskom vještinom i fanatičnim misionarskim žarom izvršio pokrštavanje Slavena
koji su živjeli na njegovoj teritoriji, Bizant je imao potrebu da na njihovom maternjem jeziku
evangelizira i one Slavene koji su živjeli izvan granica Carstva. Bizant je na taj način želio da proširi
svoj politički uticaj među svim Slavenima, a ne samo onima koji su se naselili na njegovoj teritoriji.
Realizacija te potrebe i plana počela je u specifičnim okolnostima 862. godine. Te godine stigli su u
Carigrad izaslanici kneza Rastislava, vladara Velike Moravske (dijelovi današnje Češke i Slovačke) sa
molbom bizantskom caru da im uputi kršćanske misionare koji znaju slavenski jezik.Moravska je
dijelom već bila pokrštena od strane njemačkih svećenika pod franačkom kontrolom. U strahu za
svoju nezavisnost, knez Rastislav je želio da pomoću slavenskog svečenstva suzbije njihov uticaj.

Bizantska vlada je tu misiju povjerila dvojici braće iz Soluna, Konstantinu (Ćirilu) i Metodiju, visokim
državnim činovnicima i iskusnim diplomatima. Oni su uz to znali slavenski jezik koji se u to doba,
pored grčkog, naširoko govorio u njihovom rodnom gradu. Prije polaska iz Carigrada Konstantin je
sastavio slavensku azbuku (glagoljicu ili ćirilicu), koja je bila prilagođena slavenskom dijalektu

južne Makedonije. On je osim toga preveo sa grčkog na slavenski jedan izbor pouka iz Evanđelja.
Kasnije je, po dolasku u Moravsku 863. skupa sa Metodijem preveo bizantske liturgijske knjige.

Tako je nastao jedan novi književni jezik, čitljiv svim Slavenima, čiji su različiti jezici i dijalekti u to
vrijeme bili veoma bliski jedan drugom. Danas je taj stari književni jezik poznat kao crkveno slavenski.
Njegov se domet postepeno širio a njegov rječnik bogatio daljim prevodima Svetog pisma, teoloških
spisa, bizantskih pravnih tekstova i sastavljanjem originalnih djela. Na taj je način crkveno slavenski,
poslije grčkog i latinskog postao treći međunarodni jezik srednjovjekovne Evrope i zajednički literarni
idiom Bugara, Srba, Rusa, Ukrajinaca, Rumuna, Bošnjaka i u velikoj mjeri Hrvata, posebno u Istri i
Dalmaciji. Crkveno-slavenski jezik, sa svojim glagoljskim i ćirilskim pismom u njegovim raznim
varijantama i literaturama koje su na njemu nastale, stvorili su kod Slavena svijest o njihovom
posebnom historijskom identitetu. Taj se identitet kod Južnih Slavena izražavao prije svega kroz
stvaranje vlastitih ranofeudalnih država.

Prve ranofeudalne države kod Južnih Slavena bile su Karantanija (Slovenija) i Bugarska, koje su
formirane u VII, odnosno IX stoljeću. Karantanska država je već 820. potpala pod franačku vlast. Za IX
stoljeće se vezuje i nastanak Dalmatinske Hrvatske kao države. Istovremeno se ranofeudalne države
formiraju u Bosni, Raškoj i Duklji (Zeti). Posebno mjesto među južnoslavenskim državama zauzima
Dubrovnik, odnosno Dubrovačka Republika s kojom je Bosna stoljećima održavala snažne
ekonomske, kulturne, socijalne i pravno političke veze i odnose.

II-BOSNA KAO SAMOSTALNA FEUDALNA DRŽAVA

1. Teritorijalno-politički pojam Bosne -Bosna je centralna ili središnja južnoslavenska zemlja, čija je
povijest bitno obilježena njenim državno-pravnim kontinuitetom. Taj se kontinuitet izražava u prvom
redu kao kontinuitet teritorija Limena Bosna, koji se mogu pratiti još od ranog evropskog i
južnoslavenskog srednjeg vijeka, pa do danas, Bosna je u tom pogledu izuzetak u odnosu na bliže i
dalje balkanske države.

Povijest Južnih Slavena, i općenito Balkana, predstavlja ustvari historiju seoba, ne samo naroda, nego
i njihovih država, od kojih su neke mijenjale svoja imena. Prvobitna je Srbija bila daleko na jugu od
Dunava. Nastala kao Raška, ona se dalje preko Kosova i Makedonije širila prema jugoistoku.
Prodorom Osmanlija u XIV i XV stoljeću Srbija se pomjera na sjever, sa središtem na desnoj obali
Dunava (Smederevo, Beograd) .Političko je središte ranofeudalne Hrvatske bilo na Jadranu. u
neposrednom zaleđu dalmatinskih gradova i Gornjem Pounju. Dolaskom pod ugarsku vlast,
početkom XII stoljeća, njeno se središte pomjera sjeverno, na prostor između Save i Drave. Naziv
Crna Gora kao geopolitička i narodna oznaka javlja se tek u XVI stoljeću i prvobitno se odnosio samo
na četiri nahije na prostoru od Cetinja do Vira Crmničkog na Skadarskom jezeru. Središte slovenačkog
političkog okupljanja u ranom feudalizmu bilo je u Koruškoj (Karantaniji), kod Krnskog Grada, danas
Klagenfurta u Austriji. Vremenom se etničko središte Slovenaca pomjera u Kranjsku, kada se u
revoluciji 1848. javlja termin Slovenija kao kulturno-politički pojam kojim se obuhvataju historijske
pokrajine Koruška, Štajerska, Kranjska, Istra ili Primorska i Gorica. Sve do Prvog balkanskog rata 1912.
etnički, privredni i politički život i razvitak Makedonaca strukturira se oko Soluna kao prirodnog i
historijskog središta Makedonije. Njenom podjelom u balkanskim ratovima glavni tokovi nacionalno-
političkog razvitka Makedonaca pomjeraju se iz Egejske, na sjever, u Vardarsku Makedoniju. U
vrijeme albanskog nacionalnog buđenja i preporoda u drugoj polovini XIX i početkom XX stoljeća,
centri političkog i kulturnog okupljanja i djelovanja Albanaca bili su Prizren i Bitolj. Sa stvaranjem
samostalne albanske države 1912. ovi se centri pomjeraju na zapad prema jadranskoj i jonskoj obali,
odnosno Tirani, Skadru, Draču, Vlori (Valoni) i drugim gradovima.

Bosna je u tom pogledu predstavljala historijski izuzetak. Ona se za razliku od okolnih i daljih
balkanskih zemalja nije tokom svoje politogeneze selila niti cijepala, nego je u kontinuitetu, od njenog
prvog spomena (949) kao male zemlje, oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke, pa do austro-
ugarske okupacije, odnosno do danas, egzistirala bilo u svom užem, bilo širem teritorijalnom okviru i
obimu . Njeno geopolitičko središte je od početka bilo i uvijek ostalo na prostoru sarajevsko-visočko-
zeničke kotline. Vremenom se pojam Bosne proširio na okolne župe i oblasti, pa se već za vrijeme
bana Stjepana II Kotromanića, u trećoj deceniji XIV stoljeća Bosna kao država prostirala "od Save do
mora i od Drine do Cetine".

U geopolitičkom i kulturno-historijskom pogledu povijesna je sudbina Bosne bitno određena

podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno koju je definitivno 395, izvršio imperator Teodosije.

Linija podjele išla je dobrim dijelom rijekom Drinom kao istočnom bosanskom granicom. Bosna je
tako postala graničnom zemljom ne samo između dva posebna državno-pravna korpusa, nego
istovremeno i dvije kulturno-vjerske i političke tradicije koje se postepeno oblikuju, latinske ili
rimokatoličke na zapadu i bizantske ili grčkopravoslavne na istoku. Njihovi politički, vjerski i kulturni
interesi i uticaji upravo se prepliću na tlu Bosne. U tom je smislu Bosna još od ranog srednjeg vijeka
kao granična zemlja između Bizanta i Franačke, a kasnije Srbije i ugarsko-hrvatskog kraljevstva
nastojala izboriti i definirati vlastiti političkio-kulturni identitet, odnosno izboriti i očuvati svoju
državnu samostalnost.

2.- Porijeklo i značenje imena Bosna - U nauci nema jedinstvenog mišljenja o postanku i značenju
imena Bosna. Sve se hipoteze i mišljenja o tome mogu svrstati u dvije grupe. U prvu spadaju mišljenja
po kojima je ime Bosna ostalo od nekog starijeg i stranog naroda koji je tu živio prije dolaska
Slavena.Razni su autori tako ime Bosna dovodili u vezu bilo sa tračkim ilirskim, bilo rimskim etničkim i
geografskim nazivima i pojmovima koje su Slaveni tu jednostavno zatekli. Na drugoj strani su
mišljenja da su Slaveni koji su se doselili na područje današnje centralne ili matične zemlje Bosne
donijeli to ime sa sobom kao što su to učinila i neka druga staroslavenska plemena, u prvom redu
Hrvati i Srbi. Po tome je u slavenskoj pradomovini, negdje iza Karpata živjelo pleme Bosna ili
istoimeni plemenski starješina. U prilog toj tezi govori činjenica da se Bosna u srednjovjekovnim
izvorima relativno često spominje kao muško ili žensko lično ime ili kao toponim, najčeśće u Dalmaciji
ali i u Panoniji i Podunavlju. Odatle bi se moglo zaključiti da se izgleda neko veće slavensko ili antsko
pleme naselilo u centralnoj Bosni i dijelu Dalmacije, pa je po njemu središnja južnoslavenska zemlja
dobila svoje ime. Sa druge strane, u nauci se istovremeno smatra da sve južne, tj. desne pritoke Save
(Una, Vrbas, Ukrina, Drina i dr.), pa prema tome i Bosna, imaju imena predslavenskog porijekla. Kao
ime zemlje naziv Bosna se u pisanim izvorima može neprekidno pratiti već preko hiljadu godina.

3.-Nastanak bosanske feudalne države - Prva sasvim pouzdana vijest o Bosni potiče iz sredine X
stoljeća, kada je bizantski car Konstantnin Porfirogenit spominje u svom djelu De administrando
imperio kao malu zemlju (horion Bosona) oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke u kojoj se nalaze į
dva grada Katera i Desnek. Katera ili prosto grad (kastron), odnosno Gradac, vjerovatno-se nalazio
negdje na širem prostoru današnjeg Sarajeva. Ime Desneka, drugog grada, utvrde u Bosni, u nauci se
opéenito dovodi u vezu sa ilirskim plemenom Destijati koje je živjelo na potezu od Breze do Visokog.
Za Visoko sa širom okolinom, kao kasnijim središtem srednjovjekovne bosanske države, uglavnom se
koristio jednostavno naziv Bosna. Ovaj naziv je tada, uz Visoko, uključivao župe Vrhbosnu, Vidogošću,
Lepenicu, Trstivnicu (Kakanj), Lašvu i Brod (Zenica). Pored Bosne, Porfirogenit spominje i neke druge
oblasti i mjesta koja su kasnije postepeno ulazila u sastav bosanske države. Tu je na prvom mjestu
oblast Soli sa istoimenim gradom Salines (Tuzla), zatim oblasti Trebinje, Zahumlje i Neretljanska
oblast, koju Porfirogenit naziva Paganijom. Pored toga, tu su i župe: Pljevska (Pleba), Imotska (Emota)
i Livanjska sa istoimenim nastanjenim gradom.

Na cijelom tom prostoru teku dva paralelna procesa koju krajnjoj liniji vode postepenom
uspostavljanju novih feudalnih ekonomskih i političkih odnosa.

Proces unutrašnjeg raslojavanja i razgradnje rodovsko-plemenskog društva i njegovih ustanova nužno

vodi uspostavljanju državnih institucija i općenito institucija javne vlasti. Na taj način dolazi do
postepenog okupljanja i ujedinjavanja plemena i župa radi odbrane od različitih vanjskih neprijatelja.
U tom je procesu zemlja bosanska, zahvaljujući svom središnjem položaju u sarajevako-visočkoj
kotlini i geografskim odlikama imala vodeću ulogu. Bez obzira na to što je planinska konfiguracija
šireg bosanskog tla otežavala i usporavala komuniciranje i političko povezivanje između udaljenijih
plemena i župa, ime Bosna se ipak postepeno prenosilo sa njegovog prvobitnog područja na
pripojene joj, prvo susjedne, a zatim i dalje oblasti. Tako se već prije kraja XI stolječa stvara bosanska
država koju pop Dukljanin u svojoj hronici navodi ravnopravno sa Raškom i Hrvatskom. S obzirom na
svoj geopolitički položaj i relativnu udaljenost od tadašnjih centara političke moći, Carigrada na istoku
i Rima na zapadu, Bosna se kao država oformila prije drugih susjednih južnoslavenskih država.

Dukljanin već opisuje Bosnu kao, za tadašnje prilike, veliku zemlju, koja se prostire od Drine do
gornjeg toka rijeke Vrbasa i jadranskog razvođa, sa organiziranom vlašću na čijem se čelu nalazi
vladar sa titulom bana.

4-Ban Borić- Prvi koji se u tom svojstvu po imenu spominje u pisanim izvorima, bio je ban Borić. On se
kao samostalni gospodar cijele Bosne spominje u vrijeme bizantsko-ugarskih ratova(1154 1164). oko
prevlasti na Balkanu. Prema svjedočenju savremenog bizantskog hroničara Kinama (Cinnamus), ban
Borić se kao saveznik (simahos) "sa svojim četama pridružio ugarskoj vojsci" prilikom opsade grada
Braničeva (danas selo u sjeveroistočnoj Srbiji). Bizantski car Manojlo Komnen je brzo razbio ovu
opsadu, pa se ugarska vojska povukla preko Dunava, dok je ban Borić sa svojim četama krenuo uz
rijeku Savu prema Drini, odnosno svojoj zemlji Bosni. Ban Borić je raspolagao znatnom oružanom
silom, jer je car Manojlo odredio "najhrabriji dio vojske" da krene u potjeru za njim. Kinam izričito
navodi da Bosna nije potčinjena nijednom okolnom vladaru "nego narod u njoj ima poseban način.
života i upravljanja“

5.- Kulin ban- Sljedeći vladar Bosne koji se po imenu spominje nakon bana Borića bio je ban Kulin,
poznat kao veliki bosanski ban (CutinmagnobanoBosniae) .U međuvremenu je Komnen 1166-67.
zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom i Bosnom. Moguće je da je Kulin došao na
vlast nešto prije smrti cara Manojla 1180, kao bizantski vazal. Usvakom slučaju, ban Kulin je poslije
1180. definitivno utvrdio temelje bosanskoj državnoj samostalnosti. U njegovo vrijeme Bosna se
među balkanskim zemljama javlja kao već izgrađena i stabilna država koja se u diplomatskim spisima
različito naziva: vojvodstvo (ducatus). regio, terra,districtus, banovina (banatus), te na kraju regnum
(kraljevstvo). U Kulinovo vrijeme Bosna se prostirala od Drine do Grmeča sa oblastima Bosnom,
Usorom, Soli i Donjim Krajima oko Sane. Za vladavinu bana Kulina vezuje se, kako politička stabilnost,
tako i ekonomski napredak Bosne, pa je on jedini bosanski vladar koji je ostao sačuvan u narodnoj
tradiciji.

6.-Povelja Kulina bana - U vrijeme bana Kulina, krajem XII stoljeća, cijeli je Balkan zahvaćen ubrzanim
procesom feudalizacije, pa je i u Bosni već oformljen domaći vlastelinski stalež. Značajnu ulogu u
ubrzavanju tog procesa imalo je i jačanje trgovačkog prometa Bosne sa dalmatinskim gradovima, a
posebno sa Dubrovnikom, od čega su najviše koristi imali novi vladajući slojevi.Zahvaljujući tome u
Bosni su se postepeno razvila tri veća trga sa utvrdama. To su bili Vrhbosna, koja se u XI stoljeću
spominje i kao Civitas Bosna, Visoko i Drijeva (Narenta), na lijevoj obali Neretve kod ušća rijeke
Krupe. Već uhodana praksa trgovačkog prometa i veza Bosne sa Dubrovnikom sankcionirana je
Poveljom bana Kulina 29. augusta 1189. godine. Iz ove povelje može se zaključiti da je u vrijeme
njenog izdavanja u Bosni postojala već određena feudalna struktura vlasti. Ban Kulin se ponašao kao i
svaki drugi patrimonijalni feudalni vladar. On se smatra vlasnikom cjelokupnog državnog teritorija.
Kao gospodar Bosne, on garantira Dubrovčanima slobodu trgovine i kretanja po njegovom
"vladaniju", tj. po teritoriji kojom vlada. Oko bana se već nalazi određeni izvršni i prinudni aparat
vlasti, pošto Kulin obećava dubrovačkim trgovcima zaštitu od eventualnog nasilja svojih „časnika".
Najzad, tu je i njegova dvorska kancelarija koja obično predstavlja posljednju kariku u izgradnji
feudalne državne organizacije. Tu je izrađen i tekst Povelje koja nedvosmisleno pokazuje da je u
vrijeme njenog izdavanja, krajem XII stoljeća, na tlu Bosne postojala feudalna država sa svojom
specifičnom organizacijom vlasti í odgovarajućim pravnim sistemom.

7.-Hereza i Sabor na Bilinom Polju-Krajem XII stoljeća javljaju se prve vijesti o postojanju i širenju
heretičkog učenja u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin sa svojom
ženom i sestrom, udovicom humskog kneza Miroslava, te sa više svojih drugih srodnika Ban je,
štaviše, preveo u herezu više od deset hiljada krščana. O svemu tome prvi je papu Innocenta
(Inocent) III 1199. pismeno izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana
Nemanje. Za postojanje heretika i njihovog učenja u Bosni se moralo preko Dalmacije i Dubrovnika u
Rimu i ranije znati, ali su tek navodi iz Vukanovog pisma primljeni i shvaćeni sasvim ozbiljno. Papa se
odmah obratio ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku tražeći njegovu intervenciju kako bi se bosanska
hereza u korijenu sasjekla i time spriječilo njeno širenje na okolne zemlje. Ugarski kralj je odmah
prihvatio Papin zahtjev videći u tome mogućnost da uz pomoć rimske kurije ostvari svoje političke
pretenzije na Bosnu. Nakon što su 1102. pripojili svojoj kruni Hrvatsku, ugarski kraljevi nastoje
protegnuti svoju vlast i na Bosnu koju su smatrali "podnožjem" svoje države. Još od 1137-38. u tituli
ugarskih kraljeva redovno se, među ostalim, javlja ime Rame, odnosno Bosne (RamaerexseuBosnae),
mada bez ikakvog stvarnog pokrića. Izvještajem kneza Vukana počinje bliska saradnja između Rimske
crkve i ugarsko-hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz dinastije Nemanjića i Srpske pravoslavne crkve
u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne.

Pred tom prijetnjom mudri i oprezni Kulin je odmah pokazao volju da prihvati sve što u pogledu vjere
traži od njega Rimska kurija. On se u pismu papi Innocentu III pravdao da ne zna u čemu je razlika
između katolika i heretika, te da je u tom pogledu spreman primiti odgovarajuću vjersku pouku. Zato
moli papu da pošalje u Bosnu svog izaslanika da njega i njegove ljude ispita i poduči vjeri. Papa je
uputio svog čovjeka od povjerenja, dvorskog kapelana Ivana de Kazamarisa(Casamaris). Kazamaris je
u Bosnu stigao početkom aprila 1203., gdje je odmah na Hilinom Polju Zenica održao sabor
starješinama bosanskih krstjana, banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem
bosanskih crkvenih stariješina ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u bitnim
pitanjima suprotni učenju katoličke crkve i općenito kršćanstva kao religije. Na Kazamarisov zahtjev,
starješine bosanskih krstjana i sam Kulin ban potpisali su 8. aprila 1203. akt o odricanju od heretičkog
učenja i prakse. Nakon toga, Kazamaris je krenu u Ugarsku da se i tamo potvrdi ono što je potpisano
na Bilinom Polju. Sa sobom je poveo banovog sina i dvojicu crkvenih starješina, koji su pred kraljem,
kaločkim (Kalocsa) nadbiskupom i drugom ugarskom gospodom ponovili u ime svoje braće i bana
Kulina, zakletvu da će se pridržavati svih datih obaveza.

Početkom juna 1203. Kazamaris je izvijestio Papu da je obavio posao s "bivšim patarenima" u Bosni.
U stvarnosti hereza se u Bosni održala i dobila na intenzitetu. Papa je u cilju njenog suzbijanja uputio
u Bosnu njemačke dominikance koji su preuzeli bosansku biskupiju. Oni nisu poznavali jezik zemlje, a
u svom su se radu služili grubom silom, što je u narodu izazvalo dalji otpor prema službenoj crkvi i
njenom učenju.

8. Ban Matej Ninoslav: odbrana i feudalizacija Bosne

Stalni napadi na Bosnu zbog njene duhovne hereze teku u vrijeme krstaških ratova (1096-1270) koji
su veoma produbili vjerski fanatizam i netoleranciju, kako na zapadu tako i na istoku Evrope. Uz sve
svoje poslove vezane za organiziranje velikih križarskih / pohoda na Istok, rimske pape, ugarsko-
hrvatski kraljevi i hrvatski velikaši neprekidno rade na konačnom uništenju bosanske hereze, a ustvari
bosanske države i njene samostalností. Tri decenije, od sabora na Bilinom Polju do dolaska na vlast
bana Mateja Ninoslava 1232, obilježene su u Bosni jačanjem i širenjem hereze, te naglim porastom
moći i uticaja bosanske vlastele.

U tom se vremenu hereza iz Bosne proširila na susjednu Slavoniju, a bosanski krstjani mi stupili u
neposredne veze sa hereticima u Italiji i južnoj Francuskoj.

Od 1221. u brojnim se papskim pismima konstatira da su "herotici u bosanskim krajevima" ponovo

ojačatili i da imaju podršku, ne samo u narodu, nego i među vlastelom i slavenskim svećenstvom
katoličke crkve. U Rimu je za to odlučeno da se neće kao 1203.ići na ispitivanje i pridobijanje heretika
nego na njihovo iskorjenjivanje silom .Papa se radi toga obratio kralju, plemstvu i svećenstvu Ugarske
da rade na prikupljanju i pridobijanju krstaša za pohod na Bosnu.Ugarsko-hrvatski kral Andrija II
ovlastio je 1225. katoličkog nadbiskupa da Bosnu, Usoru i Soli "očisti" od heretika. On međutim, nije
uspio prikupiti vojsku za pohod protiv Bosne.

Bana Ninoslava nije toliko interesiralo pitanje hereze, koliko činjenica da se u to vrijeme vlastela u
velikoj mjeri otrgla vladarevoj neposrednoj kontroli. Bosanski velikaši nastoje da župe, kojima su do
tada upravljali kao vladarevi službenici, pretvore u svoje feude.Ban se 1233. žali papi Grguru IX da se
njegova vlastela ne pokorava prema starom običaju njegovoj vrhovnoj vlasti, nego povjerenim
župama samostalno upravlja. On se posebno žali što se njemu, "koji je nedavno sa heretičke prešao
na katoličku vjeru", uskraćuju prava koja su njegovi preci uživali, povjeravajući i oduzimajući sela

i župe kome su htjeli i kako su sami nalazili potrebnim. Papa je na to ovlastio hercega Hrvatske
Kolomana, sina ugarskog kralja da preduzme akciju kako bi se u Bosni održao "stari običaj", jer bi to
bilo na korist vjere a na propast heretičke opačine". Herceg Koloman se spremno stavio na čelo
krstaške akcije kojom je namjeravao u svoju korist ukloniti domaću bosansku dinastiju. Time se jasno
pokazalo da je bosanska hereza u prvom redu političko, a ne vjersko pitanje. Krstaški pohod na Bosnu
počeo je 1235. i sa prekidima je trajao tri godine. Na čelo otpora krstašima odmah se bez oklijevanja
stavio ban Matej Ninoslav. On je u otporu ugarsko-hrvatskoj krstaškoj vojsci uspio ujediniti sve
strukture bosanske države, domaću vlastelu i crkvu, te posebno seljaštvo. Ban se nije osvrtao na
optužbe iz Rima da je ponovo otpao od katoličke crkve. Krstaška vojska je uspjela uz mnogo prolivene
krvi proći kroz Bosnu i Humsku zemlju, ali se 1238. sa opljačkanim plijenom morala povući.

Tako se upravo u vrijemo bana Mateja Ninoslava, koji se pred brojnim spoljnim pritiscima i
opasnostima iskazao kao odlučan i sposoban vladalac, konačno oformila i učvrstila socijalna, politička
i vjerska struktura bosanske države. Učvršćena je staleška organizacija bosanske vlastele i struktura
Crkve bosanske. Pred brojnim spoljnim neprijateljima vlastela i Crkva su se sve više međusobno
približavale. Vlastela se držala učenja Crkve hosanske, dok je Crkva bosanska sve više ulazila u
svjetovne poslove i političke odnose vlastele i države. Samo na taj način i Crkva i vlastela mogli su
izbjeći političku marginalizaciju i potčinjavanje bilo Zapadu bilo Istoku. U tom smislu, staleški
organizirana vlastela, kao politički narod srednjovjekovne Bosne i samostalna Crkva bosanska sa
svojim interesima i sviješću o njima, imali su presudnu ulogu u etničkom razvoju i oblikovanju Bosne.
Crkva i vlastela zajedno su bili nosioci plemenskog i teritorijalnog, ili zemaljskog, imena Bosne i
Bosanaca, ili Bošnjana. Oni su skupa gradili i branili svoju individualnost, osobenost i cjelovitost. Ta se
samosvijest mogla definirati samoodbranom bosanske drzave i njenog historijskog teritorija. Iz te je
svijesti rastao patriotizam Bosne i njena državna samostalnost, evoluirao i oblikovao se njen etnicitet.

9 Franjevci u Bosni - Kako dominikanski misionarski i inkvizitorski rad na iskorjenjivanju bosanske

hereze kroz skoro cijelo jedno stoljeće nije dao nikakav rezultat, to je srpski kralj Stefan Dragutin u
gorljivoj želji da zatre bosanske krstjane zatražio 1292. od pape da u Bosnu uputi franjevce .Papa je to
prihvatio, pa je preko franjevačkih starješina u Dalmaciji i Slavoniji uputio dvojicu franjevačkih
redovnika vještih slavenskom jeziku i pismu. Mada franjevci nisu bježali od inkvizitorskih metoda,
kada su ih smatrali nužnim, oni su se u principu u svom evangeličkom djelovanju radije služili blagom
pastirskom riječju. Njihov dolazak u Bosnu krajem XIII stoljeća značio je pojavu jedne vrlo značajne i
nove komponente u vjerskom, kulturnom i etnopolitičkom razvoju Bosne. Oni vrlo brzo iz svake
župne crkvene službe istiskuju dominikance. Nasuprot dominikancima oni u svoj red primaju sve više
domaćih ljudi koji im pomažu da se približe puku, te se jednovremeno kao posrednici i savjetnici u
političkim i diplomatskim poslovima približavaju vladaru i njegovom dvoru, te samoj bosanskoj
vlasteli. U posljednjim decenijama samostalnosti bosanske države franjevci su u tom pogledu veoma
potisnuli Crkvu bosansku i njene strojnike. Tako je jedan miran i strpljiv misionarski rad postigao što
sva sila ugarskih i srpskih kraljeva u prethodnim stoljećima nije mogla.

10-Dinastija Kotromanića- Domaća bosanska dinastija Kotromanića oformila se i učvrstila u Bosni

tokom XIII stoljeća u borbi i otporu ugarskim kraljevima i hrvatskim velikašima. U četrdesetim
godinama XIII stoljeća, tokom tatarske provale u Ugarskoj i Hrvatskoj veoma je ojačala moć pojedinih
velikaških porodica koje su se održale u tvrdim i nepristupačnim zamkovima i župama. Među njima
posebno su se izdigli bribirski knezovi Šubići. Oni su prvo ovladali Sibenikom i Skradinom u čijem se
neposrednom zaleđu nalazila njihova nasljedna župa Bribir. Zatim su svoju vlast nametnuli Trogiru,
Splitu i Zadru, te su na kraju uzeli donji tok i ušće Neretve. Nakon toga Šubići svoju ekspanziju
usmjeravaju prema Hrvatskoj i Bosni. Najmoćniji među njima, Pavao Subić, koristeći se borbom za
ugarsko-hrvatsko prijestolje između Arpadovića i napuljskih Anžujaca (Anjou) u stvarnosti se izdigao
do prave dinastičke moći. Radi sticanja podrške od strane Šubića, Arpadovići i Anžujci se utrkuju za
njihovu naklonost, dijeleći im titule i časti koje su oni faktički već uživali i vršili. Pavao Subić se tako u
jednoj povelji iz 1299. već naziva banom Hrvatske i Dalmacije i "gospodarom Bosne". Bez obzira na
svu njegovu moć nedostajala mu je titula bosanskog bana. Pavao Šubić je samozvano 1302. za
bosanskog bana postavio svog brata Mladena. Tadašnji je bosanski ban Stjepan I Kotromanić pružio
odlučan otpor Subićima. Na cijeloj teritoriji Bosne vođene su teške borbe. Mada je u jednom trenutku
Mladen Šubić uspio potisnuti bana Stjepana I sve do Drine, on nikad nije uspio pokoriti Bosnu. U
stalnim ratovanjima protiv Bosne, Mladen Subić je 1304. i sam konačno poginuo. Pavao Subić je
odmah mjesto njega za "gospodara čitave Bosne" imenovao svog sina, takoder po imenu Mladen. On
vlast nad Bosnom mjesto ratom nastoji uspostaviti sistemom vazalnih veza i odnosa sa dijelom
bosanske vlastele, posebno one u Donjim Krajima koja mu je geografski bila najbliža. Na drugoj strani,
Kotromanići su učvrstili svoj položaj srodničkom vezom sa dinastijom Nemanjića, pošto se ban
Stjepan I oženio Jelisavetom, kćerkom srpskog kralja Stefana Dragutina.

11-Stjepan II Kotromanić- U međuvremenu su dinastičke borbe za ugarsko-hrvatsko prijestolje

završene pobjedom Anžujaca pa je novi kralj Robert Anžujski odlučnom vojnom akcijom skršio moć
hrvatskih velikaša, a na prvom mjestu Subića. Novi bosanski ban Stjepan II Kotromanić je u tim
ratovima mudro stao na stranu kralja Roberta i tako se u prvih osam godina svoje vladavine, 1314
1322, rijesio Subica i na svoju stranu privukao bosansku vlastelu iz Donjih Kraja, posebno knezove
Hrvatiniće koji su držali tvrdi grad Ključ. Tim je činom, poslije duže krize, utvrdena bosanska država
pod domaćom dinastijom. Ban Stjepan II je vojnički odlučno djelovao na strani ugarskog kralja
Roberta Anžujskog, a protiv hrvatske vlastele. Time je za naredne decenije osigurao stabilne odnose
sa ugarskim dvorom sve do kraja svoje vladavine 1353. godine. U banu Stjepanu II Bosna je poslije
Kulina i Mateja Ninoslava dobila vladara i političara koji je državničkim potezima uveo Bosnu u glavne
tokove balkanske politike i registar evropskih država.

U vrlo kratkom vremenu, za samo četiri godine, 1322-1326, ban Stjepan II je definitivno oformio
Bosnu kao savremeni geopolitički pojam. Ban Stjepan Il je učvrstio bosansku državu na prostorima
Donjih Kraja, Usore i Soli, župa Duvno, Livno i Glamoč, zatim na Primorju od Neretve do Cetine,
kojima je na kraju pripojio i Hum. Tako je tih godina Pribisav, "dijak bana Stipana" mogao s pravom
zapisati da njegov gospodar drži zemlju "od Save do mora, od Cetine do Drine". Svoju dugotrajnu i
uspješnu vladavinu, ban Stjepan II je okončao 1353. godine udajom svoje kćerke Jelisavete za
ugarskog kralja Ludovika I Anžujskog, čime je Bosnu približio svijetu visoke evropske politike.

12.- Kralj Tvrtko I Kotromanić - Stjepanov nasljednik Tvrtko I počeo je svoju vladavinu u znaku
prevlasti ugarskog kralja Ludovika I na zapadnom dijelu Balkana. Ludovik I je odlučnim ratom porazio i
istisnuo Mlečane sa istočne obale Jadrana, “od Kvarnera do Drača", kako je to zaključeno Zadarskim
mirom 1358. godine. Nakon toga Ludovik se okreće Bosni koju nastoji dovesti u zavisnost od ugarske
krune. Ludovik je prisilio Tvrtka da mu ustupi zapadni Hum kao navodni miraz svoje žene Jelisavete.
Osim toga, Ludovik podržava partikularizam pojedinih bosanskih velikaša, posebno Vukčića-
Hrvatinica u Donjim Krajima. Na kraju je nakon dužeg zatišja ugarski kralj pokrenuo pitanje bosanskih
heretika, tražeći njihov progon. Ludovik je u tom cilju 1363. otpremio na Bosnu dvije krstaške vojske,
od kojih je jednu lično predvodio. Tvrtko je u bitkama kod Srebrenika i Jajca nanio potpuni poraz
Ludovikovim križarima, koji su se u takvom neredu povlačili, da su tom prilikom izgubili i ugarski
državni pečat.

Uprkos ovim sjajnim Tvrtkovim pobjedama krupna bosanska vlastela ga je februara 1366. zbacila sa
vlasti i na bansko prijestolje dovela njegovog brata Vukca. Tvrtko se energičnom akcijom i uz pomoć
kralja Ludovika već krajem marta iste godine vratio na bosansko prijestolje. On se odmah oslobodio
svake zavisnosti od Ludovika. Već 1367. u ugovoru sa Dubrovnikom Tvrtko nigdje ne spominje
Ludovika, nego se titulira "milošću Božijom ban bosanski". Samo dvije godine kasnije Tvrtko je
uspostavio punu vlast u zemlji, čime je počeo svoj dugi i vrlo uspješni državnički put. Kroz sljedećih 20
godina Tvrtko je od Bosne stvorio najveću državu na Balkanu i među Južnim Slavenima tog doba.

Tvrtko je "instinktom feudalca u usponu" osjetio da njegove prve spoljnopolitičke šanse leže na istoku
u prilikama nastalim dezintegracijom nekadašnjeg Dušanovog carstva i smrću njegovog sina cara
Uroša 1371, čime se ugasila dinastija Nemanjića. Od 1373. Tvrtko se povezao sa knezom Lazarom
Hrebeljanovićem, najmoćnijim oblasnim feudalnim gospodarom u Srbiji. On je tako vrlo brzo
bosansku granicu proširio do Raške i Boke Kotorske. Budući da je bio u daljem srodstvu sa
Nemanjićima i u posjedu znatnog teritorija njihove nekadašnje države, Tvrtku se logično nametnula
misao da upravo njemu, kao članu kuće Kotromanića, koja vlada Bosnom od njenog postojanja,
pripada "dvogubijenac", odnosno dvostruka kraljevska kruna, Bosne i Srbije. Nakon što je zaokružio
svoja osvajanja nekadašnjih srpskih zemalja, on je odlučio da dođe na prijestolje “svojih predaka",
kao Stefan Tvrtko, "Hrista Boga kralj Srbljem i Bosne i Primorju", što je postao činom krunidbe
obavljenim na Mitrovdan, 26-27. oktobra 1877, u manastiru Mileševi kod Prijepolja, zadužbini
Vladislava Nemanjića, sina kralja Stefana Prvovjenčano. Prema ustaljenoj tradiciji, Tvrtko je svom
narodnom imenu iz državnopravnih razloga dodao i ime Stephanus ("Vjenčani "Ovjenčani"), koje su
simbolično nosili svi srpski vladari. To je i u Bosni postalo tradicijom, pa su ga poslije Tvrtka svom
imenu iz dinastičkih razloga dodavali svi bosanski kraljevi.

Izdigavši se činom krunidbe visoko u hijerarhiji tadašnjih evropskih vladara, Tvrtko I Kotromanić
uvijek je imao na umu da je on, prije svega, bosanski kralj, čiju je crkvu odlučno branio štiteći
jednovremeno, kao svoje podanike, katolike i pravoslavne koji su se u sve većem broju nalazili pod
njegovom vlašću. Mada je stilom velikog državnika i stratega osigurao sebi kraljevsku krunu

Nemanjica, Tvrtko I se u biti više nije zanimao za istočne, pravoslavne prostore. Samo je jedanput
pokazao da srpsku krunu ne nosi formaIno, kada je 1389, kao pomoć knezu Lazaru, poslao na Kosovo
jedan jači odred svoje vojske pod komandom vojvode Vlatka Vukovič. U svim svojim postupcima i
općoj orijentaciji, nakon krunidbe 1377. kralj Tvrtko je u cijelosti bio okrenut Zapadu i mediteranskom
svijetu. Smrt ugarskog kralja Ludovika 1982. omogućila je Tvrtku I da ostvari svoje dalekosežne
planove prema jugozapadu. U godinama koje slijede, kralj Tvrtko I uspostavlja svoju vlast nad
Kotorom, a zatim nad Splitom, Trogirom i Šibenikom sa otocima Bračom, Hvarom i Korčulom. On
istovremeno uspostavlja svoju vlast nad Hrvatskom do Velebita, pa 1390. proširuje svoju kraljevsku
titulu, kao Stjepan Tvrtko "po milosti Božijoj slavni kralj Raške, Bosne, Dalmacije,Hrvatske, Primorja"
itd. Tako je već po geografskom položaju,

anektirajući Bosni okolne, isključivo južnoslavenske (jugoslavenske) zemlje, Tvrtko I bio u izvjesnom
smislu "prvi jugoslavenski kralj".

(13)-Hum-Hercegovina -Ban Stjepan II je 1326. Državno- pravno pripojio Bosni Humsku zemlju. Hum
je i ranije, kao veza s morem, bio s Bosnom privredno, a preko dualističke hereze i kulturno-vjerski
povezan. Njegov definitivni ulazak u sastav Bosne imao je dvije posljedice.

Prva je, da je Humska zemlja vremenom postala središte budućeg teritorija Hercegovine. Razvoj i
nastanak pojma Hercegovine vezan je za uspon krupne bosanske vlastele i u tom kontekstu za
bosansko-dubrovačke odnose. Prvo je ban Stjepan II prodao 1333. dio humskog primorja od Gruda (u
Konavlima) do Stona, sa poluotokom Pelješcem. Kad su se kasnije osilile, vojvode Sandalj Hranić i
Radoslav Pavlović su 1419, odnosno 1426, prodali Dubrovčanima cijelo Konavle. Vojvode Hranići iz
roda Kosača na Drini kod Goražda otimali su postepeno zemlje Pavloviča u Humu. Tako je vojvoda
Stjepan Kosača pored Podrinja zavladao i Humom, pa je 1448. da bi podigao svoj ugled, dobio ili uzeo
naslov "hercega od sv. Save", jer je manastir Mileševa, gdje su ležale kosti Save Nemanjića, bio u
njegovom posjedu. Od tada se cijeli prostor kojim je, od Ostroga (Nikšić) na istoku do Imotskog na
zapadu i od Konavla na jugu do Ivan-planine na sjeveru, faktički vladao herceg Stjepan, počeo
nazivati, umjesto Humskom, Hercegovom zemljom, odnosno Hercegovinom.

Druga posljedica definitivnog priključenja Huma Bosni ležala je u činjenici da se tada u njenim
državnim granicama javlja u većem broju pravoslavno stanovništvo. Pravoslavna crkva u to vrijeme,
za razliku od Crkve bosanske i već dobro etabliranih franjevaca, ne istupa kao poseban politički faktor
na bosanskom dvoru. Herceg Stjepan Kosača održava istovremeno srdačne odnose sa katoličkim
Dubrovnikom i sa pripadnicima pravoslavne crkve. On sam cijelo vrijeme ostaje bosanski krstjanin
("perfidni pataren", kako su ga Dubrovčani nazivali) i kada je upravo sredinom XV stoljeća kralj
Stjepan Tomaš počeo pod pritiskom pape Nikole V otvoreni progon heretika, herceg Stjepan im pruža
zaštitu i utočište.
14.-Feudalna anarhija u Bosni - Smrću kralja Tvrtka I 1391. označen je kraj uspona bosanske države i
početak njene postepene propasti. Početak te propasti vezan je za posljednju deceniju Tvrtkove
vladavine kada su postavljeni temelji razorne moći tri krupne velikaške porodice, knezova Hrvatinića,
Hranića-Kosača i Radinovića-Pavlovića. Jačanjem njihove moći i sebičnosti Bosna je nakon smrti kralja
Tvrtka I počela vrlo brzo zapadati u feudalnu anarhiju najgoreg tipa. U tome se kao njen najizrazitiji
nosilac posebno isticao Hrvoje Vukčić-Hrvatinić. Njemu je još kralj Tvrtko 1380, dao titulu velikog
bosanskog vojvode, darujući mu pri tome nepovratno posjede u župi Lašva, te gradove na koje je
Hrvoje već ranije dijelom polagao feudalna prava: Ključ, Livno, Kotor-Varos i Jajce. Hrvoje Hrvatinić je
na posjedima koje je držao faktički uzurpirao sva prava vladara i svojim je ponašanjem u cijelosti
destruirao i ugrozio ideju Bosne kao pravne države u srednjevjekovnom smislu riječi. Svi su bosanski
vladari, da bi osigurali međunarodno pravni kredibilitet svoje države, priznavali svoje prethodnike i
njihove dugove. Vojvoda Hrvoje skršio je ta nastojanja Tvrtka I tako što je onemogucio njegovog sina
Tvrtka Il da naslijedi oca. Po želji vlastele odnosno u prvom redu vojvode Hrvoja, na prijestolje dolazi
Tvrtkov sinovac Dabiša. Nakon njegove smrti 1395. voljom vlastele na prijestolje dolazi njegova
udovica Maja Gruba. Samo tri godine kasnije bosanski velikaši dovode na vlast kralja Stjepana Ostoju,
rodom iz jedne pobočne grane Kotromanića. Tek 1404, punih 13 godina nakon očeve smrti na
bosansko prijestolje je voljom vlastele došao sin Tvrtka 1, Tvrtko II Tvrtković. Pet godina kasnije
vlastela vraća na prijestolje kralja Stjepana Ostoju, koga 1418. za kratko vrijeme nasljeduje njegov sin
Stjepan Ostojić. Od 1420 na prijestolju je ponovo, sve do smrti 1443, kralj Tvrtko II.Sve te brojne
promjene na bosanskom prijestolju u razmaku od svega trideset godina događaju se uvijek uz
prethodni pristanak i saglasnost vlastele, u prvom redu njenog najužeg velikaškog sloja.

15.- Kralj Stjepan Tomaš - Poslije smrti Tvrtka II 1443. velikaši su na bosanski tron doveli Tvrtkovog
rođaka Stjepana Tomaša. Taj se pretposljednji bosanski vladar, mada do tada skoro nepoznat, iskazao
kao vješt političar. Koristeći se povoljnim međunarodnim i unutrašnjim okolnostima, on je, mimo svih
očekivanja, učvrstio svoj položaj. U nastojanju da sebi osigura položaj i dobije pomoć Rima u borbi
protiv Osmanlija, 1450. godine on vuče očajnički potéz otvorenim progonom pripadnika Crkve
bosanske, što prije njega nije nikad učinio ni jedan bosanski vladar. Taj očajnički pótez, praćen
strahom, nije kralju Tomašu priskrbio pomoć zapadnih država u borbi protiv Osmanlija. Pred tim
progonima pristalice Crkve bosanske bježe u konjički kraj i općenito pod zaštitu hercega Stjepana
Kosače. Uz to, tada najmoćniji bosanski velikaš herceg Stjepan odmah obnovio svoje veze sa
Osmanlijama, pa se kralj Stjepan Tomaš našao sasvim usamljen. Njegovi dotadašnji saveznici, srpski
despot Ðurad Branković i stvarni madarski vladar, erdeljski vojvoda Hunyadi Janoš (Sibinjanin Janko)
uslovili su mu podršku daljom borbom protiv heretika. Moć i uticaj Crkve bosanske i njenih
sljedbenika bili su tako veliki da se kralj Stjepan Tomaš stalno njih plašio. On je, osim toga, 1457.
isplatio sultanu 160.000 dukata za navodni mir, ali su mu Osmanlije i dalje prijetile.

16.- Kralj Stjepan I Tomašević i kraj srednjovjekoune bosanske države - Posljednji bosanski kralj
Stjepan I Tomašević (1461-63) panično je tražio pomoć Zapada pred osmanskom opasnošću i
samovoljom svoje vlastele. Okićen ogromnom krunom kralja Tvrtka I, on niotkud nije imao pomoći.
Stalno se za pomoć obraćao Rimu moleći za potporu, uz uvjeravanja da je kao dijete kršten i učio
"latinsku knjigu" i da se ne boji onoga čega se njegov otac bojao, tj. heretika. Osiona vlastela lavirala
je između Osmanlija i Ugara, u stalnom uvjerenju da će ona odlučivati ko će biti na bosanskom
prijestolju. Osnovna masa bosanskih krstjana, tj. seljaka ("prostote") bezobzirno proganjana od
katoličke crkve i vlastele, otvoreno je već tada prešla na stranu Osmanlija. Tu je agoniju Bosanskog
kraljevstva, koja je postepeno počela još sa smrću kralja Tvrtka I 1391, presjekao sultan Mehmed II
Fatih u proljeće 1463. odlučnom vojnom akcijom. Pred Fatihovom vojskom padali su gotovo bez
ikakvog otpora, za samo dva-tri dana opsade, tvrdi bosanski gradovi. Posljednji bosanski kralj Stjepan
I Tomašević zarobljen je u Ključu na Sani, nakon čega je palo i Jajce. Sultan Fatih je, po tadašnjem
vojnom običaju, pogubio kralja i svu s njim zatočenu vlastelu. Zapad je agoniju heretičke Bosne
indiferentno posmatrao. Tek kada je Bosna pala, Venecija je 14. juna 1463. pisala Firenci da je "pred
očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo".

III - BOSANSKA CRKVA

-Pojam i definicija –

Opcenito se smatra da je vjerskim životom srednjovjekovne Bosne dominirala Crkva bosanska čiji su
se sljedbenici sami nazivali "krstjanima", "dobrim Bošnjanima" "dobrim ljudima" ili prosto "ljudima",
a njihovi protivnici na Istoku i Zapadu nazivali su ih bogumilima, babunima, patarenimail hereticima.
Iz akta o odricanju (abjuraciji) vidi se da su bosanski krstjani u vrijeme sabora na Bilinom Polju imali
svoje starješine, a to znači i vjersku organizaciju. U latinskim izvorima za nju se redovno koristio naziv
Ecclesia Sclavoniae i u pravilu se odnosio na Bosnu i Crkvu bosansku. Bosansko-slavenski termin
Crkva bosanska prvi put se spominje u jednoj povelji bana Stjepana II Kotromanića, koja vjerovatno
potiče iz 1325. godine.

Crkva bosanska je bila jedan od mnogih izdanaka manihejstva, kao sinteze tradicionalnog perzijskog
vjerskog dualizma dobra i zla, sa elementima ranog kršćanstva. Tu je sintezu uobličio perzijski vjerski
učenjak Mani (Maniheus) još u trećem stoljeću nove ere za vrijeme dinastije Sasanida. Odatle se
njegovo učenje proširilo po cijelom Rimskom carstvu, posebno među obespravljenim slojevima
stanovništva. Tokom kasnijeg procesa feudalizacije Manijevo se učenje preplelo sa raznim socijalnim
antifeudalnim pokretima. Poznati bosanski historičar Anto Babić je utvrdio da je na prostoru od Male
Azije do Pirineja bilo 16 takvih pokreta, među kojima je Crkva bosanska sa svojim krstjanima i
pristalicama, vjerovatno bila najbrojnija i politički najznačajnija...

2.-Historijska nauka i Crkva bosanska-

Sigurno je da nema nijedne teme u bosanskoj povijesti oko koje su se toliko lomila koplja kao oko
pitanja karaktera, uloge i značaja Crkve bosanske. To je pitanje u historijskoj nauci i publicistici
prisutno već više od 140 godina, još od gotovo istovremene pojave studija Božidara Petranovića
Bogumili, crkva bosanska i krstjani, (Zadar, 1867.) i Franje Račkog Bogumili i patareni (Zagreb, 1867.).
Od tada je o Crkvi nastala brojna i različita literatura, ali ona je oprkos tome, kako je to primijetio
Vladimir Dvorniković "jedna sfinga". Skoro sva djela i raličiti prilozi koji su poslije Petranovića i Račkog
objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemički karakter, nerijetko žestokog i neakademskog
tona, osobito u starijoj literaturi. To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne
mitove i s njima povezane nacionalističke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na
centralnom južnoslavenskom prostoru.
U literaturi postoji više različitih mišljenja o karakteru Crkve bosanske. Prema Račkom, Crkva
bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao učenje i pokret u X stoljeću utemeljio neki
bugarski svećenik po imenu Bogumil. Njegovo se učenje brzo proširilo po Bugarskoj, Trakiji i
Makedoniji, odakle je preko Raške stiglo u Bosnu. U novijoj nauci bogumilsku teoriju o Crkvi
bosanskoj najviše su podržavali Aleksandar Solovjev i Dragutin Kniewald. Oni su, slično Račkom, dali
jednu cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim odvojene od crkve u okolnim zemljama,
sa vlastitim načelima, ustrojstvom i teologijom.

Nasuprot Račkom í njegovim istomišljenicima, u literaturi se rano javilo drugo shvatanje, po kojem je
Crkva bosanska ustvari pravoslavna bosanska narodna crkva. Od srpskog se pravoslavlja, navodno,
razlikovala samo po tome što je imala svoju samostalnu bosansku crkvenu hijerarhiju. Takvo je
mišljenje, još prije pojave studije F. Račkog, iznio B. Petranović. Među više srpskih autora ovo je
mišljenje najoštrije zastupao Vaso Glušac. Kao izrazito nacionalistička i paternalistička u odnosu na
Bosnu, teorija o navodnom srpsko-pravoslavnom porijeklu i karakteru Crkve bosanske odavno je
izgubila svaku naučnu vjerodostojnost, "barem izvan Srbije".

U hrvatskoj historiografiji je znatnu popularnost stekla teza koju je 1953, godine iznio Leon Petrović,
prema kojoj se Crkva bosanska razvila iz rane katoličke organizacije u Bosni, pa prema tome nije
imala dualistički nego monistički karakter.

U svojim ranim radovima Jaroslav Šidak je zastupao mišljenje da Crkva bosanska nije bila ni heretička
niti pravoslavna, nego "pravovjerna" kršćanska crkva sa slavenskim bogosluženjem i vlastitom
organizacijom i hijerarhijom, potpuno nezavisnom, kako od Rima tako i od Carigrada. Kroz svoje
kasnije polemičke radove o "pitanju Crkve bosanske u novijoj literaturi", Sidak je, uglavnom, došao do
zaključka da su unutar nje postojale značajne heretičke tendencije.

Slično Šidaku, američki historičar Crkve bosanske, profesor John V. A. Fine (Dzon Fajn) je u svom
istraživanju krenuo od činjenice da su izvori o njoj vrlo protivrječni, pa je ustvrdio da su u
srednjovjekovnoj Bosní istovremeno postojale dualistička hereza i raskolnička Crkva bosanska.

Bez obzira na sve kontroverze, može se reći da sljedbenici Crkve bosanske nisu prihvatali ni bizantski
tip podržavljenog kršćanstva niti na rimski nacin organiziranu državu. Crkva bosanska je bila usko
povezana sa vlastelom, pa je kao takva bila jedan od činilaca slabosti centralne vlasti i snage
partikularizma u feudalnoj Bosni.Na drugoj strani, Crkva bosanska je sa svojim učenjem predstavljala
značajno sredstvo državne politike u odbraní bosanske političke samostalnosti i individualnosti.

3.-Učenje Crkve bosanske –

Crkva bosanska je zastupala određeno dualističko učenje koje su kako katolička, tako i pravoslavna
crkva smatrale nepravovjernom doktrinom, odnosno herezom. Španski dominikanac, kardinal i "veliki
inkvizitor" Tomas de Torquemada (Torkemada) opisao je 1461. njeno učenje kao dualističku i
antikršćansku herezu. Bosanska crkva je u svom učenju navodno polazila od vjerovanja da svijetom
upravljaju dva načela, dobro i zlo. To su, ustvari, dva boga, od kojih je prvi tvorac duhovnog, a drugi
fizičkog svijeta i koji su u stalnom sukobu. Torquemada je tvrdio da je, po učenju bosanske crkve,
prvo načelo "duhovno i bestjelesno", a drugo "zlo i tjelesno", odnosno "vidljivo". Prvo načelo
bosanski heretici zovu "bogom svjetla", a drugo "bogom tame".

Popularno je mišljenje da je učenje Crkve bosanske, kao bogumilsko i heretičko, nastalo u Bugarskoj
još u X stoljeću, odakle se preko Makedonije i Srbije prenijelo u Bosnu. Kao izrazito socijalni, što je
značilo antifeudalni pokret, bogumilstvo je pored asketizma propovijedalo i zagovaralo odricanje od
vlasništva i zakletve, otpor prema ratu, nepokoravanje vlasteli, biskupima i episkopima kao
feudalcima i crkvenim starješinama, te općenito kraljevima i carevima kao nosiocima feudalizma i
svake svjetovne vlasti.

U Bosni je taj antifeudalni pokret doživio osobnu evoluciju. Njegovi su nosioci, bježeći ispred progona
bizantskih, bugarskih i raških (srpskih) vladara, stigli u Bosnu u vrijeme kada su se tu već učvrstili
država i feudalni odnosi. Nosioci te države i tih odnosa, vladari i vlastela u Bosni prihvataju taj pokret i
učenje kao sredstvo odbrane svoje samostalnosti i samosvojnosti, kako prema Istoku, tako i Zapadu.
Sa druge strane bogumilski pokret se u Bosní odlučio na saradnju sa vlastelom, uz odricanje od svog
antifeudalnog, socijalnog programa i zadržavanje svojih doktrinarnih postavki, na prvom mjestu
odricanja od vlasništva. Na toj je osnovi u Bosni uspostavljen povijesni kompromis između feudalnih
snaga i jednog u osnovi antifeudalnog pokreta. Ovim je kompromisom obilježena cjelokupna povijest
Bosne. Istovremeno je time bogumilski pokret u Bosni postao državotvornim faktorom.

4-Organizacija –

U pogledu organizacije u Crkvi bosanskoj su se razlikovali izabrani ili savršeni, "pravi krstjani" od
običnih vjernika, zvanih "mrsni ljudi". Savršenih "krstjana" ili pravih vjernika u Bosni je moglo biti
svega nekoliko stotina. Oni su bili obavezni da vode pravi asketski život. Svi ostali sljedbenici Crkve
bosanske mogli su da se žene, mrse, ratuju i polažu zakletve. Jedina im je obaveza u vjerskom
pogledu bila da u svemu slušaju savršene "krstjane" i da se pred smrt pokaju i prime duhovno
krštenje.To se sve ostvarivalo preko čvrste crkvene organizacije i hijerarhije. Svi su se savršeni krstjani
ili uslovno rečeno svećenici Crkve bosanske nazivali "strojnici". Niži strojnici su se nazivali "starcima"
a viši gostima, što je moglo odgovarati rangu biskupa ili episkopa u katoličkoj, odnosno pravoslavnoj
crkvi. Na vrhu te hijerarhije ili čelu Crkve bosanske stajao je "did", tj djed. Starješine Crkve bosanske,
u prvom redu gosti i did stalno su obitavali u hižama, tj. kućama bosanskih krstjana. Bilo je
dvadesetak takvih hiža, među kojima su najpoznatije one u Moštrama kod Visokog i Janjićima kod
Zenice u kojima je bilo sjedište bosanskog dida. Pored toga hiže su postajale u Seonici, Bijeloj i Bradini
kod Konjica, te u samom Konjicu, zatím Uskoplju na dubrovačkoj granici, zatim na Glasincu, u Pod
bornću kod Prače, Goraždu na Drini i Ljubakovu kod Srebrenice. Hiže se također spominju u Puhovcu
kod Zenice, Stuparima kod Tuzle, Gornjem Turbetu kod Travnika, Skender Vakufu, Humskom kod
Foče, Babunu kod Mostara, Podjelinaku kod Širokog Brijega, Ledincu kod Imotskog i Dračevici kod
Herceg Novog. Osim hiza Crkva bosanska nije imala nikakvih drugih vjerskih gradevina, pa su njeni
sljedbenici svoje zajedničke obrede i molitve obavljali u prirodi.

Strojnici Crkve bosanske, posebno "gosti", često su vršili u bosanskoj državi određene upravne i
diplomatske dužnosti, najčešće tako što su vladara i krupnu vlastelu zastupali u odredenim
spoljnopolitičkim poslovima. Crkva bosanska nije bila neposredni feudalni gospodar, jer u skladu sa
svojim učenjem nije držala nikakve zemljišne posjede niti je ubirala "crkveni bir" ili duhovnu desetinu.

Zbog svoje povezanosti sa vlastelom, Crkva bosanska je bila jedan od činilaca slabosti centralne vlasti.
Katolička i pravoslavna crkva su svugdje podržavale centralnu vlast i vladara. Suprotno
tome,Bosanska crkva se, da bi se zaštitila od njih, povezala sa vlastelom,pa je odatle bila značajan
faktor partikularizma, državne dezintegracije i feudalne rascjepkanosti.

Istovremeno je ta ista Crkva bila značajan faktor državne samostalnosti i političke nezavisnosti Bosne.
Ona je veoma doprinijela odbrani Bosne, već samom činjenicom, što se kao heretička crkva prva
nalazila na udaru katolicizma i pravoslavlja i njihovih političkih eksponenata i različitih križarskih ili
krstaških četa. Bosanska crkva je igrala ključnu ulogu u odbrani od svih tih spoljnih nasrtaja. U
uslovima potpune tadašnje prevlasti "pravovjernih", katoličkih i pravoslavnih, evropskih i balkanskih
država, bosanska crkva ne bi mogla opstati da u osnovi nije imala podršku svoje države (vladara i
vlastele). Na drugoj strani ni država, pred zapadnim i istočnim neprijateljem, ne bi opstala da nije bila
u simbiozi sa svojom crkvom.

5.- Historijska uloga –

Tokom posljednjeg stoljeća samo stalnosti bosanske države njena se vjerska slika postepeno mijenja.
Već je od ranije u Humu živjelo nešto pravoslavnih Slavena i Vlaha (stočara). Vremenom uz istočne
granice Bosne brojno jača pravoslavno stanovništvo koje se pred osmanskim nadiranjem povlači
prema zapadu. Sto se tiče srednje Bosne, tu se, uz tradicionalne bosanske krstjane, javljaju katolici,
zahvaljujući intenzivnom franjevačkom prozetilističkom radu kroz cijelo jedno stoljeće. Tako je Bosna
u vrijeme osmanskog osvajanja bila nastanjena Slavenima koji su pripadali trima vjerskim grupama.

U Bosni je, kao i drugdje, uvijek potrebno razlikovati religiju kao doktrinu, od religije kao socijalne
realnosti. Sve su velike religije, odnosno vjerske tradicije, nastale u relativno razvijenim gradskim
sredinama kao produkt određenih vladajućih i obrazovanih klasa i slojeva. Njihovo učenje i praksa
dopiru do sela i seoskih slojeva u manje ili više rudimentarnoj, odnosno iskrivljenoj formi. Gradovi se
u srednjovjekovnoj Bosni razvijaju vrlo kasno, uglavnom u XIV i XV stoljeću kao obrtničke kolonije
stranaca, a posebno kao elementi katoličke restauracije koju vode franjevci. Veze bosanskog seljaštva
sa ovim gradovima i općenito sa strancima bile su slabe i marginalne. Upravo je ta činjenica, da
nijedna od triju crkava na tlu Bosne i u bosanskom seljaštvu nije imala čvrst oslonac i značajniji uticaj,
omogućila masovno, mada postepeno, prihvatanje islama. Sigurno je da su islam prihvatali pripadnici
sve tri religije u Bosni. Prema tome, prihvatanje islama od strane brojnih Bosanaca tokom prvog
stoljeća osmanske vladavine rezultat je dinamizma nove vjere i države, a ne neke bošnjačke navodne
predisponiranosti za konverziju zbog pripadanja heretičkim učenjima, kako se to nekad misli i piše.

IV - DRŽAVNO UREĐENJE SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

1.- Definicija –

Srednjovjekovna se bosanska država može definirati kao staleška monarhija u kojoj je vlast vladara
bila ograničena i bitno zavisila od vlasti krupnih feudalaca. To znači da je na čelu države bio vladar ili
monarh koji je u velikoj mjeri zavisio od staleškog, odnosno feudalnog sabora. U dnevnoj politici to je
značilo da je vladar ovisio o volji krupne vlastele. Država je još od vremena bana Kulina i Mateja
Ninoslava imala izgrađenu strukturu centralne i lokalne vlasti. Centralni su organi bili vladar i Sabor,
dok su nosioci cjelokupne lokalne uprave bili feudalci, po osnovi svojih imunitetskih prava.

2.- Vladar –

Do 1377. bosanski su vladari nosili titulu bana. Riječ je mongolsko-turskog porijekla i jednostavno
znači bogat i slavan. Slaveni su je primili preko Avara. Od Tvrtkovog krunisanja ili krunidbe bosanski
su vladari nosili titulu kralja.
U srednjem su vijeku općenito važila dva principa dolaženja na prijestolje. Prvi je bio princip
primogeniture, po kojem prvorođeni sin nasljeduje oca. Drugi je princip majorata, po kojem najstariji
brat nasljeđuje umrlog vladara. U srednjovjekovnoj Bosni nijedan od ova dva principa nije vazio.
Dolazak i ostanak na prijestolju isključivo su zavisili od volje velike vlastele. Bosanska vlastela je tu
postupala samovoljno i grubo, što se najbolje vidjelo poslije smrti kralja Tvrtka 1391. godine. Bez
obzira na to, svi su bosanski vladari još od vremena bana Mateja Ninoslava pa do propasti kraljevstva,
pripadali jednom istom rodu ili dinastiji Kotromanića. To je bio znak da je u Bosni dugo zadržano staro
shvatanje da je gospodar države čitav rod, kao što je taj isti rod gospodar plemenštine, odnosno
velikog feudalnog posjeda.

U tom su smislu bosanski vladari ubirali i uživali prihode sa svojih "plemenitih baština" kao i svi drugi
feudalni gospodari. Uz to su vladari uživali i svoje posebne dohotke, među kojima su najvažniji bili
prihodi od rudnika, carina i kovanja novca.

Bosna je u srednjem vijeku bila čuvena po svojim rudnicima olova i srebra, koji su u načelu smatrani
vlasništvom vladara. On ih je uz ubiranje određene rente davao u zakup, najčešće Dubrovčanima i
drugim trgovcima. Srebro se moglo pustiti u promet tek ako je bilo „bolano" sto znači sa državnim
žigom za koji je vladaru plačana određena taksa. Po toj osnovi samo od rudnika Srebrenice bosanski
kralj je 1458. imao prihod od 30.000 dukata.

Pored rudnika, vladar je u nacelu i carinu davao u zakup strancima, obično Dubrovčanima. Tek se od
početka XV stoljeća među carinicima javljaju i domaći ljudi kao kraljevi službenici. Slično svim
srednjovjekovnim državama kovanje novca je i u Bosni smatrano isključivim pravom vladara (regalija),
pa su se bosanski banovi i kraljevi njime koristili.

Pored toga, bosanski su vladari imali i neke posebne prihode. U poveljama se tako spominje
"trgovina" kao taksa koju su brodari plačali za pravo pristajanja i isplovljavanja iz bosanskih
primorskih luka. Za bosanske primorske posjede vezana su još dva značajna izvora vladarskih prihoda.
Bosanski vladari su od 1333, kada je Stjepan II Kotromanić ustupio Dubrovčanima Pelješac i Prevlaku,
uživali kao naknadu tzv stonski dohodak u iznosu od pet stotina dukata godisnje. Pored toga,
Dubrovčani su na ime korištenja vinograda i polja u Humu i Trebinju plaćali bosanskim vladarima
mogoriš, isplačivan svake godine o Miholjdanu (Mitrovdanu) u iznosu od 60 dukata.

Tvrtkovom krunidbom i proglašenjem za kralja "Srbljem" na bosanske je vladare prešlo pravo

ubiranja tzv. srpskog ili sveto dmitarskog dohotka. Taj su dohodak, u iznosu od dvije hiljade dukata
godišnje, Dubrovčani plaćali kao naknadu za trgovačke povlastice koje su u Bosni uživali.

3. Državni sabor ili stanak-

Drugi organ centralne vlasti u srednjovjekovnoj Bosni bio je državni ili feudalni sabor. Državni sabor
se službeno nazivao stanak, ali se u izvorima sreću i drugi nazivi, kao što su zbor, sva Bosna, ili samo
Bosna, zatim sav rusag bosanski ili rusag (od madarskogorszag, orszaggyules - zemlja, sabor).

Članovi sabora su bili svi "knezovi", odnosno pripadnici vlastelinskog staleža, ali su na njemu glavnu
riječ vodile velmože. Redovnim prilikama sabor je sazivao i njime rukovodio vladar (ban kralj).Pored
vlastele i vladara u radu sabora je mogla učestvovati njegova žena, ali ne i sinovi.

Za razliku od sabora u drugim srednjovjekovnim državama, u radu bosanskog stanka nisu učestvovali
predstavnici Crkve bosanske. To je bila posljedica činjenice da Crkva bosanska i njeni svećenici
(strojnici) nisu ulazili u red vlastele i feudalnog staleža. U stvarnosti je uticaj Crkve bosanske na
državne poslove bio vrlo značajan. Ona je kao vladajuća državna crkva taj uticaj ostvarivala i vršila
preko vlastele, pa i samog vladara.

Na saboru ili stanku raspravljana su i rješavana najvažnija pitanja unutrašnje i spoljne politike
bosanske države. Među ta pitanja spadali su: (1) izbor i krunisanje vladara, (2) darivanje i oduzimanje
baština; (3) otuđivanje državne teritorije; i (4) određivanje spoljne politike.

(1) Vladari su u Bosni, mada svi iz reda Kotromanića, dolazili i ostajali na prijestolju po želji i volji
krupne vlastele, pa je o tome logično odlučivao sabor.

(2) Sva darivanja i oduzimanja baština vladar je u Bosni isključivo u stanku, uz pristanak vlastele./

Iz povelje kralja Stjepana Ostoje kojom 8. decembra 1400. daje vojvodi Hrvoju Vukčiću grad i župu
Hlevno (Livno) vidi se da su tom vladarskom činu raspolaganja kao "svidoci i ručnici vlastele naše"
prisustvovali: "od Bosne" knez Pavle Radinović s braćom, knez Mirko Radojević s braćom, vojvoda
Sandalj s braćom i tepčija Batalo s braćom; "od Humske zemlje" vojvoda Radić Sanković s braćom,
vojvoda Vukašin Milatović s braćom, knez Juraj Radivojević s braćom; "od Donjih Kraji" Vladislav
Dubravčić s braćom; "od Usore" vojvoda Vukmir s braćom; i "od Podrinja" Dragiša Dimčić s braćom.
Pored toga, prisutni su bili "pristav od dvora" Juraj Dragičević s braćom, a "od svojti" Hrvatin Smokvić
s braćom.

Sa druge strane, vladar nije mogao samovoljno lišiti vlastelina baštine, pa čak ni u slučaju izdaje. On je
u tom pogledu mogao samo optužiti vlastelina pred stankom (saborom), kao sudom ravnopravnih
staleških drugova. Tek po presudi "sve Bosne" optuženom se vlastelinu mogao oduzeti posjed.

(3) Otuđivanje državne teritorije bosanski vladari su obično vršili u korist Dubrovnika, ali uvijek uz
saglasnost vlastele na stanku.

(4) Svi su međunarodni ugovori bosanske države odobravani na stanku. To je čak bio slučaj i u vrijeme
najveće feudalne anarhije.

Spoljna ili vanjska politika uvijek su bile stvar čijele ili "sve" Bosne.

Značaj i uloga stanka su se zasnivali i proizlazili iz odnosa snaga između vladara i vlastele. Općenita je
tendencija u političkoj historiji srednjovjekovne Bosne da slabi vlast vladara, a jača uticaj krupne
vlastele. Tako je vlastela, poštujući iz državnih razloga dinastiju Kotromanića, vremenom sve više
vladara svodila na zatočenika svojih želja.