Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Zelenooka
INNA MOORE

FELIX LIBER

2
 Knjige.Club Books

Uvod

Loša. Lošija. Kat.

Čudite se što Kat poznaje komparaciju kvalitativnih pridjeva? Kat je
inteligentna i snalažljiva, spontana i sebi dovoljna.
Ona je moja druga ličnost.
Ona jača, ona koja se bori za sebe, koja ne preza ni pred čim, nikoga se ne
boji, nikoga ne pušta previše blizu.
Ja sam Kat. Sve sam, što sam zamislila, izgradila u godinama kad sam ostala
sama.
A Ava? Moje pravo ime malo tko zna, koristim ga onda kad je potrebno
naglasiti prezime Kennedy jer stav i zvučno obiteljsko ime utjeruju ljudima
strahopoštovanje i otvaraju mnoga vrata.
Ava je ostala preplašena djevojka sa svojih sedamnaest godina.
Kat je žena s dvadeset i pet.
Ona koja se druži s grijehom, koja ima svoja pravila, koja pripada samo sebi,
a ima samo tri osobe za koje bi i život položila.
Moje tri sestre po duši. Nadopunjujemo se i čisti smo dokaz da postoje žene
koje se vole bez ikakve međusobne koristi.
No ni one, koliko god činile moj život čistim, ne poznaju svaki trenutak moje
prošlosti.
Ne bi voljele znati kako sam provodila noći i dane na ulici, kako sam gladna
dolazila do hrane, kako u životopisu imam popis poslova koji moraju ostati tajni.
Živim od danas do sutra, ne podređujem se nikome i idem kamo me nagon za
preživljavanjem vodi.
Ne prezam ni od kakvog posla samo da mi donosi ono bez čega nitko ne može,
novac.
Treba mi samo za osnovno. Poštujem samo one koji poštuju mene. Branim
one koji mi znače.
Poznajem mnoge ljude, ali mene malo tko poznaje.
I bolje, jer sve ovo što Kat nosi u sebi, rijetko tko može podnijeti.
Muškarci? Tu su samo da posluže svrsi kad se poželim igrati, da udovolje
mojim željama.
3
 Knjige.Club Books

Sve ovo izvana, slatko naličje i zavodljivo tijelo tu su da ostvarim svoje

naume, jer muškarci su ovisni o vizualnim podražajima, prema tome, slabi pred
lijepom ženom.
Kad poželim muškarca, on je taj kojeg ja posjedujem, on je taj koji igra po
mojim pravilima, a ja sam ta koja određuje uloge i ritam.
Ima li grijeha koji mi je stran?
Otvorite svoje svjetonazore, preispitajte se što je grijeh jer Kat će vam
pokazati kako žena može biti grešna i kad samo želi ostati SVOJA JAKA i
NEOVISNA.

4
 Knjige.Club Books

Kat

„Nema šanse Time, ne dolazi u obzir. Ne primam cimericu, taman bila tvoja
rođena sestra. Ja ne znam ni s kim živjeti, nitko se ne može naviknuti na mene.
Uostalom, jedino čije društvo podnosim je društvo mojih mačaka. Traži dalje,
znam da sam kuja, sve bih ti napravila, ali svoj mir i slobodu ne prodajem.”
Pozdravim Tima, mog nekadašnjeg poslodavca, tek jednog u nizu koji mi se
javljaju za razne usluge, čak i nakon što odem od njih.
Nigdje se ne zadržavam predugo ako naiđem na bolju priliku.
Ne dozvoljavam sebi da me netko gazi. Možda sam bez oca i majke, bez
obitelji, ali nisam došla na ovaj svijet da bih trpjela ičija sranja. Doduše, dok
ulazim u mali stan koji se sastoji od jedne spavaće sobe, kuhinje i malog boravaka
koji su okupirale moje mačke, sjetim se da samo njihova sranja trpim i čistim.
Dočekaju me ulizujući mi se, motajući mi se oko nogu. Kleknem do njih i svaku
pomazim. Znam koliko koja voli pažnje, čim im je dosta, frknu i odu dalje kao da
su kraljice ovog stana.
Potražim pogledom onu najmlađu, koju sam jučer donijela u stan. Našla sam
je u prolazu kod kontejnera. Netko ju je ostavio u vrećici. U vrećici! Prokleta
ljudska gamad. Svaki dan ljudi mi daju sve više razloga da volim životinje kao
nikoga. Malena Ruby, kako sam je nazvala, leži pored moje najstarije mezimice
Roxy. Uvučena pod nju, grije se i očito dobiva ono što joj treba. Podragam ih i
potom svima nalijem mlijeka.
Pogledam na sat, još je rano da ih sve smjestim na svoj zatvoreni balkon jer
mi stiže mušterija za posla sata. Odem zato prvo pod tuš, na brzinu se okupam i
potom, još u ogrtaču i mokre kose, krenem pospremati stan. Uglavnom je uredno,
no moje mezimice ipak se vole verati po kauču, stoga pokupim njihovu deku i
prostrem im na balkon te ih tamo zatvorim. Izvučem malo usisavač i počistim
iako je sve pristojno.
Zvono na portafonu me malo iznenadi jer, po svemu, Claude je uranio cijelih
deset minuta. Ipak, pustim ga gore te požurim navući barem gaćice i haljinu dok
ne dođe. Pohitam do vrata kad on pokuca te otvorim, ali tamo me dočeka
nepoznato lice muškarca u uniformi.
„Izvolite?”
„Gospođica Ava Kennedy?”

5
 Knjige.Club Books

„Koga zanima?”
„Uručen vam je poziv za sud, izvolite. Protiv vas je podignuta tužba.” Brzo
povučem iz njegove ruke kuvertu i krenem trgati papir, a kad muškarac krene
dalje, zalupim vratima.
Kakva jebena tužba? Ne smijem imati tužbu! Moje ime ne smije biti u
sustavu! Ne, nisam prestrašena, ruke mi se ne tresu, ali jebeno sam ljuta.
Rastvorim list i počnem čitati.
Miller Holt. Lik me tuži. Koja pičkica! Tuži me za nanošenje tjelesnih ozljeda,
za pretrpljene duševne boli. Koji peder! Da sam mu barem nešto napravila, koja
pičkica od tipa! Bijesno zgužvam papir, a onda ga bacim na stol. Dovraga, nemam
vremena, novca ni taj privilegij da se smucam po sudu. Koji vrag da napravim,
možda da ga zaista premlatim pa da onda s razlogom podigne tužbu? Moram
smiriti doživljaje jer ne smijem, ponavljam si. Ne smijem.
Ovaj put zvono me natjera da se priberem jer Claude dolazi po dogovoru, a ja
moram idućih sat vremena biti posvećena samo njemu.
„Bok mačko”, pozdravi me čim ga pustim u stan. „Što je bilo?” Prepozna na
meni da sam očito loše volje.
„Bio je kreten kojem bih razbila zube”, procijedim dok uzimam Claudeovu
majicu. Već mu je ruka na remenu i krene skidati hlače pa navučen zastore do
kraja i uključim laganu glazbu.
„Ako si nabrijana, znači da ćeš me rasturiti danas. Neka, tome se veselim,
treba mi jedno razbijanje.” On mi se nacereka i uspije me nasmijati.
„Hajde lezi da krenemo s time.” Pokažem, mu na njegovo mjesto dok se on
omotava ručnikom, a potom liježe na stol za masažu. Istog časa kad utrljam
mirisno toplo ulje na dlanove i potom krenem utrljavati njegova istrenirana leđa,
on počne stenjati.
„O da, dušo, o to... Samo nastavi, tako... jače...”
Uživa tip u svakoj sekundi masaže koju mu danas priuštim u nešto žešćem
tonu dok zamišljam da tako masiram facu onog kretena i zabijam je u blato. Sat
vremena mi ovaj put protekne ekstrabrzo, ništa čudno s obzirom da razmišljam
kako riješiti ovu tužbu. Znam što mi je činiti i to moram provesti u djelo što prije.
Claude ustane potpuno omamljen, ali tako vedrog osmijeha na licu da zaboravim
na svoj tinjajući bijes spram onog bogatunčića.
„Isuse ženo... Ruke ti se pozlatile... Platim ti duplo da tako odradiš i drugi put,
dakle samo moraš biti ljuta na nekoga, ali srećom ne na mene.”
„Hajde, hajde, dosta slatkorječivosti, idi pod tuš ili kupi prnje.” Kažem mu
zabavljeno, a on mi okrene leđa i pruži ručnik.
„Ne, samo me obriši, idem dalje, sad sam raspoložen da odem do Norrisa. Daj
mi i tu svoju bočicu ulja, trebat će mi.” Zveknem ga usput ručnikom po potiljku i
naredim mu:

6
 Knjige.Club Books

„Oblači se i izlazi van.”

„Dobro, nabrijana. Evo.” Posegne za hlačama i prije nego ih obuče, izvadi
novce i stavi mi na stol.
„Hvala ti, Claude. Da ne plaćaš tako dobro, ne bih trpjela tvoje stenjanje jer
susjedi misle da te ševim svaki put kad ovamo dođeš.”
„Ma daj lutko, pa tko bi se mogao zabuniti i misliti da ovo tijelo može jedna
žena zadovoljiti?” Prođe rukom kroz zrak i potom navuče i majicu.
„Gibaj.” Potjeram ga i otvorim mu vrata.
„Vidimo se opet u petak. Isto vrijeme. Pusa, bok.” Pozdravi me prpošno i
poletno, a ja se vratim na kauč te ponesem sa sobom onaj papir.
Na njemu piše štošta. Termin ročišta, predmet tužbe, ali i podaci gospodina
uvrijeđenog Millera.
Onda gospodine Milleru, pošto si ti pičkica i želiš ovo riješiti preko suda, ja
ću biti muško i to riješiti u četiri oka.

7
 Knjige.Club Books

Kat

Razgovor je poželjan, govorim sama sebi dok hodam prema lokaciji koju sam
pročitala u tužbi. Jučer su mi je uručili, ali prespavala sam ljutnju, iako je u meni
i dalje postojana želja za suočavanjem. Gospodin Miller Holt očito smatra da se
sa mnom razgovarati ne da, pa zašto da ga ne razuvjerim, iako je onaj dan, iskreno,
zaslužio sve što ga je snašlo. Branila sam Harper jer su njih dvojica kampirali pred
njezinom radnjom. Ona mi je poslala poruku upomoć i naravno da bih to napravila
opet.
Još pamtim one modrice koje mi je nanio držeći me snažno oko ramena, dok
je disao u moj vrat i privijao me snažno uza se, ali nisam ni pomislila da bih ih
slikala i imala kao nekakav dokaz protiv njega.
Uostalom, on je jednako grub bio prema meni. No dobro, iako ne razumijem
što želi dobiti ovime? Natući još love na svoj ionako velik bankovni račun? Ili
samo ispriku?
Možda je i dobije, sve ovisi o tome kako će se on postaviti prema meni. Moj
zakon kaže, kako se odnosiš prema meni, tako ću i ja prema tebi. Pamtim pa
vratim, no ovo ne mogu sebi dozvoliti. Ovdje moram biti mirnija jer ne smijem
zanemariti posljedice tužbe.
Put me dovede do lijepe i moderne prizemnice s niskom ogradom. Dovoljno
je kasno da je cijenjeni gospodin šminker doma da porazgovaramo o toj tužbi.
Svakako ga moram uvjeriti da je povuče. Coknem jezikom jer ne mogu vjerovati
zbog čega on drami i diže tužbu. Muški ego u povrijeđenom stanju gori je od
slomljenog ženskog ponosa. Siđem sa svog bicikla i naslonim ga na zid te priđem
interfonu. Pozvonim te prođem prstima kroz svoju kratku kosu.
„Molim?”, začuje se muški duboki glas i točno znam da je on.
„Dobra večer, Miller. Kat s druge strane.”
„Oprostite, tko?” Zakolutam očima.
„Ava Kennedy, Harperina prijateljica.”
„Što želite?” Ozbiljan je i otresit.
„Želim porazgovarati s tobom, dobila sam poziv za sud pa bih htjela da
raspravimo o tome.” Nagnem se interfonu pitajući se vidi li me odnekud iz kuće.
Sigurno vidi.

8
 Knjige.Club Books

„Mislim, gospođice Kennedy, da nemamo o čemu raspravljati. Da ste htjeli

normalno raspravljati, napravili biste to onda kad ste nasrnuli na mene, ogrebli
me, ugrizli, kao da nemate trunku odgoja.” Ne marim za njegovo odbijanje.
„Bila bih zahvalna kad biste me samo pustili unutra da se vidimo. Nekako
nisam raspoložena da raspravljamo preko interfona.”
„Vidimo se samo na sudu.” I samo tako me otkači, a ja se iz petnih žila trudim
da budem ljubazna, uviđavna i spremna za suradnju. Pogledam u interfon i
probijem ga pogledom, kao da mi to može išta pomoći. U redu, neće milom, hoće
silom.
Već sam analizirala gdje je glavni ulaz u kuću, kamera nema kao ni
sigurnosnih alarma. Stoga se, kao inače, hitro popnem na ogradu, prijeđem na
drugu stranu i kad skočim, stopala mi ugaze utabani šljunak. Dok koračam prema
ulazu u kuću, ne čekam i ne razmišljam; pokucam snažno na vrata i pritom
zvonim. Vidim ga s druge strane kroz matirano staklo, kako vrti glavom i time
iskazuje svoje nezadovoljstvo. Nasmiješim se cinično jer ja kad nešto naumim,
idem s tim do kraja.
Vrata se konačno otvore preda mnom i ukaže mi se pojava gospodina Holta.
Male cvilidrete i pičkice. Njegove me crne oči gledaju prodorno, a napeta čeljust
ispod kratke brade napinje se od nemira.
„Ne morate se ovaj put bojati. Neću vam ništa. Došla sam da razgovaramo i
bez razgovora ne idem natrag.” Slatko mu se nasmijem. Njemu nije smiješno. A
meni je cijeli smiješan u tom šminkerskom Fordovom odijelu. Znam koliko ono
vrijedi jer sam radila u buticima markirane odjeće.
„Vi gospođice Kennedy, ne razumijete riječ ne.”
„Ne, gospodine Holt, ne prihvaćam odbijanje. Moje vrijeme je dragocjeno,
ako sam došla tu da razgovaramo, onda je najmanje što možete napraviti da
razgovarate sa mnom. Nalazimo se u jednoj situaciji koja ne prija ni vama ni meni.
Jednako je gubitak vremena i živaca oboma ako dođe do parnice.” Maknem
pramen kose s čela i potom ruke prekrižim na prsima.
On svojim strogim pogledom prati svaki moj pokret, ali ostaje usredotočen na
razgovor na pragu svoje kuće.
„Gospođice Kennedy, čini mi se da ste dezinformirani ili pogrešno kopčate.
Parnica je pokrenuta.”
„Bit će povučena”, govorim mu samouvjereno na njegov cinizam.
„Zašto bih to napravio?” Pogleda me suženih očiju, crnih kao noć. Potom me
odmjeri od glave do pete, pa mu uzvratim jednako. Na meni su vruće bijele
hlačice, obične platnene tenisice i zeleni top. Sudeći po svemu, netko sam s kim
se on ne bi trebao baviti jer moja vrijednost njemu je ništavna.
Na njemu je bijela košulja s uzorkom od sivih crtica i tanke tvid hlače. Kosa
stilizirana kao da utroši najmanje sat vremena na nju, a brada uredna i jednako

9
 Knjige.Club Books

održavana. Iako sređen stilski, prilično je iritantan, rekla bih prije svega umišljen,
osoran.
„Želite li možda iskamčiti nekakvu ispriku jer je vaš ego uvrijeđen?”,
progovaram zaigranim glasom, kao da se obraćam djetetu.
„Mislim da Vama, gospođice Kennedy, prije svega treba jedna dobra lekcija
da se naučite ponašati u društvu. U svojih trideset i pet godina nisam naišao na
nekoga tako bezobraznog i divljeg, kao da niste jedna žena već muškarac”,
pogovori prijekorno pa mu uzvratim sarkastično. Možda ga šokiram opet.
„Žao mi je što moja priprosta pojava vrijeđa vaš savršeni svijet, ali moj odgoj,
moj život i moj jezik nemaju nikakve veze s vama! I da bude jasno, na ovome
tijelu nema ništa, baš ništa muževno, vjerujte da je sve nadasve ženstveno i slasno.
No da skratimo. Što trebam učiniti da povučete tužbu? Nemam vremena trošiti na
sud, ja radim.” Na kraju mu odbrusim prilično razjareno.
„Radim i ja.”
„Sigurno ne radite poslove kakve ja moram, bogatunčiću.”
„Vidite, opet to radite!” Pokaže prstom u moje lice očitavajući mi lekciju.
„Zašto Vam je zaboga stalo do mog mišljenja?” Upitam ga sad prilično mirna.
„Uopće mi nije stalo, vi ste jedna neznanka koja me je izvrijeđala i napala.
Ovo vam je samo lekcija.” Prepotentno završi, a ja izgubim kontrolu.
„Dođavola i vi i vaša lekcija! Povucite tu tužbu inače...” Dolazi mi poriv da
mu skočim za vrat. Ovaj put ne bi prošao samo s jednim ugrizom i s dvije crte
noktom po vratu.
„Inače što, gospođice Kennedy?” Pogleda me oprezno, ali mi se malo približi
i unese u lice. Lukavo se osmjehnem.
„Inače ću vam zbilja dati materijal za tužbu.”
Zvuk koji dopre iza njegovih leđa natjera ga da svrne pogled preko ramena.
Potom mi se obrati, želeći me se riješiti.
„U redu, moja molba nije urodila plodom. Pored svega, provalili ste na moje
imanje jer vas ja pustio nisam. Stoga, vidimo se na sudu i ne dolazite mi opet.
Kako ste ušli tako i izađite i ne pojavljujte mi se više pred očima.” Gledam u njega
nadignutih obrva, a onaj isti zvuk, za koji sam sad sigurna da je zvono, ponovno
otme njegovu pažnju. Malo se bočno okrene i krene zatvarati vrata, no ja se
uvučem unutra i zalupim ih umjesto njega.
„Nećeš me ispaliti dok god ovu tužbu ne povučeš”, zaprijetim mu stojeći od
njega svega pedalj udaljena. Ono zvono se ponovno oglasi, a on me pogleda s
plamenom u očima i znam da bi me najradije bacio kroz zatvoren prozor. Ne
bojim ga se definitivno, znam da me neće ni dirnuti jer bi onda možda morao
ponovno svoju frizuricu popraviti ili svoju košuljicu ispeglati.
„Tu budi”, naredi mi i požuri prema izvoru onog zvuka, a ja naravno da ne
ostajem tu gdje mi je on naložio, nego krenem za njim. Čemu stajati na nogama

10
 Knjige.Club Books

kad mogu sjesti na udobni i veeeeliki trosjed? Dugo sam vozila, a i već sam
gladna. U ovoj bogataškoj kući ima svega za pojesti. Ako ćemo pregovarati,
sigurno bi bilo bolje raditi to sitog želuca. Figa je on neki poslovnjak, inače bi se
odnosio prema meni kao prema klijentu jer ovdje se ne radi samo o mojoj guzici,
nego i o njegovoj.
On zamakne u kuhinju, a ja se bacim na prostrani trosjed u njegovom
dnevnom boravku. Dovraga, zaista ima i ukusa i love, doduše mogao bi bez svih
tih skupocjenih nepraktičnih ukrasa na policama i kaminu, koji služe samo da se
pokaže da ima love. Čujem njegov glas iz kuhinje i onda nastupi koji trenutak
tišine da bi se on vratio meni. Sjedim na kauču i gledam ga kao da sam tu bila
bezbroj puta.
„Rekao sam ti da čekaš kod vrata i da odeš. ”
„Nekako mi se čini da ja tvoje naredbe neću ispunjavati.” Uzvratim mu i
uzmem još jedan jastuk kako bih se udobno smjestila.
On udahne gotovo poraženo, a potom iza njegovih leđa začujem smijeh.
Miller se pomakne ustranu, a preda mnom se ukaže mladi crnokosi dečko u
kolicima. Miller ga gleda začuđeno, a dečko zaista umire od smijeha ne skidajući
pogled s mene.
„Tko god da jesi, ja te već volim.” Uzvratim mu smiješkom. Po mojoj procjeni
ima maksimalno dvadeset godina, a zbog sličnosti s Millerom odmah zaključim
da mu je to brat. Mali je presladak.
„Da barem netko ima pozitivno mišljenje o meni u ovoj kući. Bok, ja sam
Kat.” Ustanem brzo i pružim mu ruku, a on se pokrene do mene u automatskim
kolicima da primi moj dlan.
„Opa, jak stisak ruke, netko vježba, ha?”, prozborim veselo, a on se nasmije
glasno i prodrma moju ruku.
„Ja sam Adam Holt. Drago mi je.”
„Također, Adame. Veoma si sladak.” Mali me odmjeri i potom pokaže jedan
očaravajući osmijeh.
„O Bože, cure padaju na taj osmijeh, zar ne?” Ignoriram ovog tu što mi puše
za vratom, obraćajući se samo Adamu.
„Pa ne bih baš znao.” Slegne ramenima.
„Ma daj, ne vjerujem.”
„Jeste li gotovi s upoznavanjem?”, Miller nas prekine. „Gospođica Kennedy
odlazi doma. Adame, ti imaš vježbe.” Obrecne se i na njega. Očito voli
zapovijedati.
„Nemam vježbe, gotov sam”, mali mu odbrusi, a Miller mi rukom pokaže
vrata.
„Nemate sreće, gospodine Holt, meni nije vrijeme za odlazak. Došla sam da
pregovaramo.”

11
 Knjige.Club Books

„Neću pričati pred svojim bratom, njega se ne tiču gluposti poput ove”,
procijedi kroz zube.
„Dobro, ako je glupost, onda povucite tužbu.”
„Kakvu tužbu?” Adam upita zaigrano i još malo mi se približi kolicima.
„Tvoj brat me tuži. Žena ga je istukla i zato je uvrijeđen. Ne znam što želi od
mene ovom tužbom.”
„Ti me nisi istukla, a to što želim...” Zastane na tren gledajući me sve vrijeme
u oči, ali primijetim kako grize unutarnju stranu obraza i sigurno suzdržava
odgovor koji bi mi spontano htio dati. Pogled mu potom nenadano padne na moje
grudi, zatim na moje noge u kratkim hlačama, da bi se ponovno vratio na moje
grudi. Stisnem čeljust i prstom mu zamahnem pred očima.
„To što ti je sad na pameti, možeš jebeno zaboraviti!”
„Što umišljaš sad, luđakinjo?”, drekne na mene bez kontrole, zaboravljajući
na brata.
„Ne umišljam ja ništa. Neću se seksati s tobom zauzvrat! Ti i bogatunčići
poput tebe nikad više nećete posjedovati moje tijelo. Stoga, zaboravi moju molbu,
radije idem na sud!” Uzvratim mu žestoko dok se Adam i dalje cereka zabavljen
ovom našom konverzacijom.
„Ti si moj idol! Ne znam niti jednu ženu koja tako razgovara s mojim bratom,
zapravo ne poznajem niti jednu osobu koja se njemu usudi suprotstaviti.”
„Zašto? On je nekakav strah i trepet? Zaboga, cvilio je zbog jednog običnog
ugriza, drama kraljica.” Miller me u trenu uhvati za zapešće i privuče sebi te mi
zareži na usta, gledajući me bijesno.
„Dosta je, dosta! Prestani i odlazi.” Vidim kako mu se zjenice šire i postaju
mračne, kako mu kapak titra, a vena na čelu pulsira. Vrijeme je za uzmak.
„U redu, shvaćam da nisam poželjna, da ne znaš razgovarati i da ti dogovor
nije u planu. Vidimo se onda na sudu, ali pazi se gospodine Holt, ja sam samo
jedna mila cura, koja je bila primorana braniti se.
Vjerujem da će Harper biti na mojoj strani, a sudeći po Beckfordovom stanju
opsesije, sigurno će podržati nju, znači i mene.” Time završim, pošaljem poljubac
Adamu i šepureći se odem iz njegove kuće.
O da, Kat udara i kad mislite da više nema aduta u rukavu.

12
 Knjige.Club Books

Miller

Nemam jebenog pojma što se dogodilo. Nemam jebenog pojma ni što sam
mislio kad sam odlučio podići tužbu. Nisam tip koji u svemu postupa oprezno i
promišljeno, cijenim spontanost, ali jebem mu, žena-oluja, žena-mačka i žena sa
zmijskim očima je netko tko mi ne treba u životu. Ovime sam si samo priskrbio
prilike da me još više izbaci iz takta i pojede živce koji mi trebaju za druge ljude.
Zašto jednostavno nisam ostao na onome, uvrijedila me epitetima koje nikad
nisam čuo iz ženskih usta, skočila na mene, oborila me na pod i jebeno me
zajahala te izgrebla. Srećom po mene, barem Harper i Becks nisu to vidjeli, tek
prolaznici koji su mislili da se par svađa. Njima je bilo zabavno, naravno, moja
guzica je završila na podu dok sam luđakinju pokušavao obuzdati.
Trebao sam tada završiti s time. Ali nisam. I gotovo mi je sad.
Požalio sam u onom trenu kad sam otvorio vrata svoje kuće i ugledao opet
one oči. Da nije u njima onog divljeg sjaja, rekao bih... Najljepše oči na svijetu.
Fascinantne. Egzotične. Neobične.
Luđakinja. Otišla je prije koju minutu i još osjećam kako mi krv jače kola
venama od svađe s njom. Nepredvidiva je i neustrašiva, lukavo malo zlo. To je
ona i ja umjesto da se sklonim, još diram u žeravicu. Je li u pravu? Možda moj
ego ne može podnijeti uvredu? Ma nije to, jebe se meni za ego. Radi se ovdje o
nečemu drugome. Nisam navikao da mi se žene tako suprotstavljaju, možda je to
ono što me držalo noćima budnim kad bih se sjetio scene.
Ja na podu, ona na meni. I skače, bori se i reži na mene.
Iako nov osjećaj i situacija za mene, nije mi bilo prijatno niti ugodno. Nisam
imao kontrolu, iznenadila me zmija. Ne udaram žene niti mi je to palo na pamet,
iako sam je mogao svladati da sam htio. Jebiga...
Opet nakon svega nisam siguran koji je moj problem. Stojim i dalje na mjestu,
a moj brat me bocne prstom.
„Onda, imaš mi nešto reći? Jer vidim da si izvan sebe.”
„Adame, imaš važnijeg posla, vježbe.”
„Nema šanse, čemu? Briga me za vježbe. Ova ženska mi je uljepšala dan. Ma
kakav dan! Mjesec! Gdje si je upoznao? Stvarno ste se potukli?” U očima mu se
zrcali znatiželja.

13
 Knjige.Club Books

„Misliš da bih ja udario ženu? Ne bih makar bila luda kao ova. Provalila je na
naše imanje, vidiš da je poremećena.”
„Ne znam, meni je cool. Da ne pričam kako je zgodna. I ugodna.” On se
nasmiješi.
„Ugodna? Ona je ugodna!” Da ga ne gledam s visoka, sjednem na trosjed, a
on se okrene prema meni.
„Prema meni je bila divna. To što si je ti naljutio pa na tebe reži, to je tvoj
problem, a ne moj. Meni se sviđa.” Moj uskoro punoljetni brat ne skida osmijeh
s lica otkako je ta žena prohujala našom kućom.
Barem joj za to mogu zahvaliti.
„Znaš što sam shvatio?”, upitam ga, tapšući ga po ramenu.
„Što?” Kesi se i dalje.
„Nisi se smijao tako mjesecima, brate.”
„Pa ni ti se nisi tako mrštio mjesecima, dakle... ova cura je mrak, takva
energija i ono nešto... ne znam što, nešto je zarazno u njoj.” On mi pokušava
objasniti, razumijem ga u neku ruku jer ni sam ne znam imenovati dojam o njoj.
„Hajde zaboravi na nju, idi vježbati Adame.” Na kraju ustanem i pogledam
ga s upozorenjem. Osmijeh mu izblijedi. On pokrene kolica i krene prema svojoj
sobi.
„Znaš mi ubiti veselje. Da me Kat zamoli, sigurno bih vježbao, iako ne vidim
čemu.” Potom se vrata njegove sobe zalupe, a ja ostanem sam sa svojim mislima.
Posegnem za mobitelom i otipkam broj Adamovog fizioterapeuta i asistenta.
„Halo, Connore, Miller je.”
„Reci”, javi mi se pomalo ozbiljno.
„Jesi li imao kakav napredak ovaj tjedan s Adamom? Čini mi se pomalo
bezvoljan.”
„Miller, imamo li mi neku rupu u komunikaciji? Ja više ne vježbam s
Adamom. Već tri tjedna. Rekao je da nema potrebe da više dolazim i da se tako
dogovorio s tobom. Ti si obično za vrijeme vježbi na poslu, pa se nismo vidjeli, a
pošto sam od Adama dobio pismo preporuke koje si ti potpisao... smatrao sam da
je moj posao završio.”
Ostanem bez riječi na ovo.
„Dakle, moj brat te otpustio?”
„Tako je.”
„Nisam imao pojma o tome. Moje isprike, Connore. Moram porazgovarati s
njim. Odbija vježbati, iako ga potičem i napominjem.”
„Razumijem. U međuvremenu sam našao novog pacijenta, tako da...”
„Sve OK, samo se brinem za njega.” Stegne me nešto u grudima.

14
 Knjige.Club Books

„Čini mi se da je postao pomalo depresivan. Odbijao je vježbe u posljednje

vrijeme, govorio kako nema svrhe i volje.”
„Hvala ti Connore i još jednom, moje isprike.” Poklopim s grčem u želucu,
jer i sam vidim da je Adam potonuo, iako se dugo borimo s njegovom bolešću, ali
nisam očekivao da bi se tako predao.
Dovraga! Sami smo, imam samo njega. Majku koja nas je ostavila kad je on
počeo obolijevati, ne želim ni spominjati. Što se mene tiče, ona je mrtva. Ja sam
mu i otac i brat. A što da sad napravim ako on odbija vježbati, odbija se i smijati?
Krenem prema njegovoj sobi, osluhnem tišinu i onda pokucam. Koji tren kasnije,
glasna glazba se uključi i time me spriječi da uđem. OK, jasan mi je signal da ga
pustim na miru. Ali samo danas.
Moram se javiti Beckfordu radi posla, ali teško mi se koncentrirati sad na išta
kad mi je na pameti samo Adam. Da ga oraspoložim, odlučim pozvati k nama
Beckforda na večeru. Njemu se Adam uvijek tako veseli.
„Becks! Gdje si?”
„Sjedimo i gledamo TV.”
„Množina?”, nacerim se.
„O da, Harper je tu.” Prizvuk zadovoljstva očit je u njegovom glasu.
„Onda vas oboje pozivam kod sebe na večeru. Kad vam odgovora?”
„Može u srijedu?”, predloži, a onda čujem kako se došaptava s Harper koja
prijedlog prihvati.
„Može. Vidimo se.” Ignoriram nervozu u trbuhu, otipkam poruku i otkažem
današnji susret.
- Nisam slobodan. Iako bi mi dobro došlo da se malo isključim iz realnosti,
ovo nije nešto što mogu obrisati. Odlučim pustiti Adama do srijede da vidim kako
diše, a pošto se glazba pojača u sobi do kraja, pošaljem mu poruku.
- Beckford i njegova cura dolaze u srijedu na večeru.
Becks s njim igra šah, znam da će se tome obradovati.
- OK. Adamova kratka i bezlična poruka me obeshrabri.
Znam da na silu ne mogu napraviti ništa, a moram doprijeti do njega i
pokrenuti ga nekako.

Dani do srijede protječu u mom poslu i Adamovoj bezvoljnosti. Connor je u

pravu, moj brat upada u depresiju. Nađem ga kako zuri kroz prozor ili kako u
poluležećem položaju na trosjedu gleda TV.
„Adame, jesi li spreman? Beckford je upravo parkirao.” Pokucam na vrata
njegove sobe, a potom uđem k njemu. On me gleda s kreveta, na njemu su samo
hlače.
15
 Knjige.Club Books

„Što je bilo?” Požurim do njega jer vidim mu na licu totalni poraz.

„Ne mogu.”
„Što ne možeš brate?”
„Ne mogu obući... ne mogu... slab sam.” Zajeca i time me pogodi u dušu.
Njegova bolest se pojavila prije tri godine, najblaži je oblik mišićne distrofije,
oslabili su mu mišići potkoljenica i nadlaktica, a znači sad i lopatica. Još se sam
kreće, borio se sam, ponekad nezgrapno i nestabilno, iako je sve više u kolicima.
Svjesni smo obojica da se približava kraj njegove samostalnosti. Stisnem zube i
povučem košulju s kreveta.
„Hajde, pomoći ću ti. Sad će Beck doći, dovesti svoju lijepu curu, a sutra ti i
ja moramo obaviti važan razgovor. OK?” On samo kimne dok me pušta da ga
obučem. Potom krenemo obojica prema vratima, da otvorim Beckfordu i Harper
koji već minutu čekaju.
„Slabo čujem zvono.” Nasmijem se na silu i pozdravim Becksa, a potom i
njegovu curu. Adam se odmah zagleda u Harper, ali ovaj put ne pruža ruku, ona
mlohavo leži na njegovom krilu.
„Bok Adame, čula sam o tebi štošta dobroga. Razvaljuješ Beckforda u šahu?”
„Razvalio bih ga i u ragbiju da se mogu kretati kao inače. A sigurno da bih
mu i curu oteo.” Konačno se oraspoloži kad mu Becks rukom razbaruši kosu, a
Adam ga upozori.
„Hajde stari, ne kvari mi imidž ni šanse. Harper, znači ipak voliš starije, a ne
mlađe?” Uz smijeh dođemo do blagovaonice i dok se oni smještaju za stol, ja
krenem u kuhinju. Danas sam se posebno potrudio i pripremio ono što Adam voli,
a pouzdano i Beckford.
Becks se pojavi koju minutu kasnije u kuhinji i upita:
„Trebaš pomoć?”
„Ne, sve OK.”
„Adam i nije baš najbolje?” On ga poznaje gotovo dobro kao i ja.
„Nije. Izgleda da se pogoršava. A on upada u depru. Ne želi vježbati.”
„Da ja razgovaram s njim?” Becks se ponudi.
„Naravno. Bilo što što bi ga potaklo, ja prihvaćam.” Vratimo se zajedno u
blagovaonicu, a tamo nas dočekaju Harper i Adam u veselom razgovoru.
„Becks! Daj mi nasamo s Harper još deset minuta i garantiram ti, dobivaš
košaricu!” Volim ga vidjeti ovako razigranog. Becks mi na kraju pomogne sve
staviti na stol i konačno sjednemo.
„Nego Harper, imaš li ti možda sestru koja voli mlađe?”, Adam se nasmije i
zaigra obrvama.
„Nemam” uzvrati mu sa žaljenjem.
„Ali imaš par prijateljica, zar ne?” Becks je podsjeti.

16
 Knjige.Club Books

„O da, samo Maisy je zauzeta, Georgina je u Europi pa ti ostaje samo Kat.”

Pogledam u Harper, a potom u Adama te vidim i njemu spoznaju na licu.
„Kat? Poznajem jednu curu po imenu Kat, a to nije često ime.”
„To je nadimak”, ona ga ispravi, a Adam pogleda u mene.
„Je li to ista osoba? Zelene oči, opaka ženska, zgodna. Bila je tu neki dan,
svađala se s Millerom.” On neplanski otkrije, a tada se Becksov i Harperin pogled
nađu na meni.
„Pa po svemu sudeći, to je ona. Zove se Ava.” Harper doda gledajući u mene
prodorno. Ja šutim jer ne želim reći za tužbu, a Adam dobrodošlo nastavi
razgovor, iako mi je tema mrska.
„Isuse, znaš Kat! Možeš li mi dati njezin broj?” Na ovo svi pogledamo u
Adama.
„Zašto?”, ubacim se pitanjem.
„Zato. Želim da dođe ovamo na kavu, sok, čaj.” On se smije dok spominje
onu luđakinju, a ja zapravo ne znam što bih rekao.
„Pa valjda mogu, mislim solo je, ali ona ti ne traži vezu, pogotovo ne s mlađim
dečkom. Ovaj, jesi li ti uopće punoljetan?” Harper pokušava da ga ne povrijedi, a
Adam se odvali smijati.
„Ma samo želim da dođe, zabavlja me, tim više jer Milleru diže živce. Strašna
je ženska. Nisam nikad upoznao nekoga poput nje. Dojmila me se.” On kimne, ali
osmijeh ne skida s lica.
Nastavimo pričati dalje o Harper, a meni u pozadini mozga ipak stoji ta
Adamova oduševljenost. Na druge teme je pomalo ravnodušan, ne zeza se kao
kad je tema bila Kat. Nakon večere, Becks ostane s Adamom u boravku pričati, a
Harper se ponudi da mi pomogne sve pospremiti.
„Onda, Kat je bila tu?”, potakne i ona ovu temu.
„O, da.”
„O čemu se radi? Jer koliko sam upućena, nekako joj i nisi najdraža osoba.”
„Nije ti rekla?”
„Ne.” Harper me pogleda milo.
„Onda, nemoj zamjeriti, ali ne bih to spominjao. Zapravo, ako ti ona bude
htjela reći, radije da saznaš od nje.” Harper se malo namršti kao da je zbunjena, a
potom se nasmije.
„Razumijem, da. Kat je posebna.” Svima je posebna, mislim poseban je slučaj
za razmatranje. Ovu opasku ostavim za sebe, a misli mi polete na Adama i Becksa.
Možda ga on potakne nečim da nastavi vježbati. Svakako ću angažirati nekoga da
bude uz njega cijeli dan i pomaže mu, pa makar na silu.
Međutim, u boravku me dočeka pomalo napeta situacija. Becks me gleda s
nogu, usana stisnutih dok vrti glavom. Nije uspio, dapače kao da je Adam još
lošije volje. Odjednom, on se pokrene i uputi se u svoju sobu.
17
 Knjige.Club Books

„Ispričajte me”, samo to kaže dok odlazi u hodnik.

„Jebem mu”, procijedim i krenem za njim. Ne uspijem ga sustići, dočekaju
me zatvorena vrata. Becks i Harper nas uskoro napuste, a Adam ne reagira na
moje pokušaje komunikacije. Stojim s druge strane vrata i razgovaram sam sa
sobom.
Na kraju odustanem i odem za laptop.
Surfam i tražim dobrog stručnjaka, preporuke udruga, liječnika... Bilo što što
bi ga potaknulo, vratilo u pozitivu ili mu čak poboljšalo stanje.
Ali sat vremena kasnije konačno prihvatim misao koju sve vrijeme ignoriram.
Znam na čija vrata moram ići i moliti uslugu.

18
 Knjige.Club Books

Miller

Šesti je dan otkako je Kat, podsjetim se da ne smijem reći luđakinja, bila u

mojoj kući i prosvjedovala zbog tužbe. Ispravnije je reći, provalila u moju kući i
opet nije razgovarala već se svađala.
„OK, potisni to, pregrmi i idi gore zamoli je da ode do Adama.” Govorim sam
sebi dok sjedim ispred njezine zgrade u autu. Sjedim tu već petnaest minuta i
smišljam kako joj doći na vrata. Nazvati je prvo jer broj sam nabavio, ili samo
banuti da je iznenadim i ne dam joj puno prostora za razmišljanje? Jer znam da će
me ovo koštati, ali opet... Zbog brata ću se čak i s tom... Kat pokušati mirno i
ljudski sporazumjeti.
Prije nego uzmem mobitel u ruku, ugledam je kako se približava ulazu u
zgradu. Gura bicikl, odjevena u vruće kratke crvene hlačice i običnu bijelu majicu.
Crna kratka kosa uistinu je čini posebnom. Pored nje je muškarac, visok i nabildan
i upravo joj drži vrata zgrade da uđu gore.
Tko joj je to?
Harper je rekla da je Kat solo. Odlučim nazvati, barem da s njom dogovorim
nešto, nekakav razgovor. Možda najbolje da to riješimo preko mobitela. Ionako
mi je trebalo skupiti muda da se pojavim tu i tražim od nje uslugu. Ne znam što
mogu očekivati od nje. Nepredvidiva je. Pogledam na sat, osamnaest je prošlo,
davno je ušla u zgradu. Stoga nazovem. Javi se nakon duge zvonjave.
„Molim?”
„Bok Ava, Miller je.”
„Molim? Holt?”
„Da, ja sam.” Ona taj čas ušuti kao da razmišlja što reći i onda se pojavi
njezina prava ličnost.
„Što hoćeš?”
„Razgovarati s tobom.”
„Ne mogu sad. Radim.” Potom se veza prekine, a ja pogledam u mobitel i
shvatim.
Kokoš mi je poklopila!
Radi! Klinac radi, doma je s tipom i samo tako me lansirala k vragu.
Bezobrazno malo zlo! U meni proradi inat, pa brzo izađem iz auta i prijeđem

19
 Knjige.Club Books

cestu. Kennedy, prvi kat. Kroz dvije minute sam u zgradi i koračam na njezin kat.
Već me u hodniku na prvom katu dočekaju čudni zvukovi.
Netko stenje?
Rekao bih da je muškarac. I ti zvukovi dopiru točno iza vrata na kojima piše
Kennedy.
Ona radi. Nasmijem se zlobno. Kako je ona uzurpirala moju kuću jer je htjela
i morala razgovarati, tako ću i ja napraviti sad. Ne idem dok ne porazgovaramo.
Neki vrag me natjera da pokucam snažno. Jednom, dvaput, triput. Zvukovi
prestanu, a vrata se nakon nekog vremena otvore. Kat me gleda rumena u licu,
dok ruke briše u ručnik.
„Koji vrag ti želiš? Rekla sam ti da radim.”
„Radiš? Tako se sad zove kad se seksaš?” Izleti mi nešto što inače ne bih
rekao, ali ne mogu se kontrolirati. Ona me dva zelena smaragda gledaju kao da će
me opet zaskočiti i u najmanju ruku, ugristi me za vrat i popiti mi svu krv.
„Jebi se.” Potom digne ruku i stavi mi srednjak točno pred nos. Prije nego će
zalupiti vratima, blokiram ih nogom, ali vrag je jak, dobro ih gurne pa stisnem
zube od bola.
„Kat? Što se događa?” Začuje se odjednom muški glas iza njezinih leđa, a tip
kojeg sam vidio na ulici, pojavi se preda mnom u boksericama.
„Vidim prekidam vas u nečemu veoma intimnome. Rekla je da radi.”
„Radi, masira me. Prekinuo si najbolju masažu na svijetu.” Tip progovori, a
Kat se naceri zadovoljno.
„Onu sa sretnih završetkom?”, pitam dok je gledam u oči. Ne znam zašto ovo
radim, a trebam je pomirljivu.
„Dušice, radije bih da mi to priuštiš ti, nego jedna žena.” Ostanem tiho na
njegov komentar, a Kat se nasmije glasno.
„Claude, idi natrag na stol. Imam nakon tebe još jednu mušteriju. A ti? Što ti
želiš?” Tip se povuče i preko njezinog ramena vidim da se smješta na stol za
masažu. Potom pogledam nju i odgovorim.
„Želim razgovor.”
„Nemam kad.”
„Može i sad.” Iznenadim je i uđem u njezin stan.
Dočeka me nešto nezamislivo njoj. Mali djevojački stan, nešto tako slatko kao
da je ona zalutala ovamo. Pastelne boje, puno knjiga, čupavi prekrivač na kauču,
cvjetne zavjese. Prije bih je mogao zamisliti u tamnici, nekoj špilji. Ili podrumu.
Ne misli na podrum, Miller.
Otmem se mislima i pogledam u Kat dok sjedam na njezin kauč, a mijaukanje
mi potom privuče pozornost. Na balkonu je nekoliko mačaka i sve me
pozdravljaju.

20
 Knjige.Club Books

Zaboga, luđakinja s mačkama.

Bolje da ih ignoriram, možda su trenirane da ubiju po njezinom nalogu. Kat.
Ne zove se badava tako, a stan je samo varka da se muškarac opusti i onda... cap!
Kandža prereže grkljan! Isuse, već umišljam gluposti.
„Onda? Kakav razgovor? Rekla sam ti, neću se seksati s tobom.”
Ona se ne libi tako govoriti pred mušterijom, zaista nema srama.
„Zašto Kat, pa pogledaj ga lutko, ja bih mu dao da mene obradi. Ima sigurno
pitona u gaćama, pogledaj mu velike dlanove i stopala.” Tip se ubaci dok ja
zbunjeno slušam kako oni pričaju preda mnom, a ona tako spretno prelazi rukama
po njegovim leđima i masira ga.
„Ma daj Claude, vjeruj, ima hrenovkicu. A i utjerala sam mu strah u kosti,
uostalom, ne bi on mogao izdržati seks sa mnom.” Ponovno me sarkastično
pogleda i zakoluta očima.
„Daj prestani pričati gluposti, nisam lud da te pitam za seks. Želim da dođeš
Adamu.” Ona zastane i pogleda me upitno, a tip se ubaci.
„Da se seksa s tim Adamom?” Kat ga lupne po lopatici, a tip zastenje.
„Što je s Adamom?”, upita i naglo se uozbilji.
„On želi... želi te vidjeti.”
„Zaboga, zašto?”
„E da je i meni znati.” Napući usne pa povučem svoju sarkastičnu izjavu. Sve
miriše na ulje, na žensku aromu i rekao bih... cimet.
„Ovaj, želi da dođeš, da popiješ kavu. Sviđaš mu se. A on ne zna da sam ja tu
i molim te za uslugu.”
Naglo joj ruke ostanu u zraku, a onda se nasmiješi, lisica jedna.
„Trebaš uslugu? Ti od mene?”
„Očito. Zašto bih inače bio tu? I radim to samo zbog brata. On ima mišićnu...”
„Distrofiju, znam. Skužila sam.” Ovaj sam put ja malo zatečen. Uzdahnem
teško pa se otvorim ženi koja me, uvjeren sam, mrzi. „Pada u depresiju, ne želi
vježbati i iz nekog razloga, smije se jedino kad o tebi govori. Mislim da bi mu
koristio razgovor s tobom, ako si za.”
„U redu.”
„Molim?”, izleti mi spontano jer nisam očekivao ovaj odgovor.
„Rekla sam, u redu. Mali se i meni dopada. I napravit ću to radi njega. Ne radi
tebe. Da se razumijemo odmah.” Pogledom me probode ravno u mozak.
„Nisam ni očekivao drugo.”
„Reci mi sad sve o njemu, imaš još pola sata dok mi ne dođe druga mušterija.
Ova tračerska baba sad ne stenje jer sluša naš razgovor, stoga te nitko neće
prekidati.” I tako joj krenem pričati o počecima Adamove bolesti, o simptomima,
kako je prestao ići u školu i obrazovao se od kuće i preko online programa.

21
 Knjige.Club Books

„Uskoro će navršiti osamnaest godina.” Time završim ispovijed o mom bratu,

a onda Kat samo upita.
„A vaši roditelji?”
„Nemamo ih. Otac umro, a majka... mrtva za nas.” Njezina se obrva nadigne,
ali ne pita dalje. Pljusne tipa po leđima i potom dohvati ručnik.
„Hajde, gotov si.” Otpravi ga strogo, a on se cereka. Njemu je ona zabavna,
meni nema ništa zabavno u tom stavu neotesane divljakuše.
„Kad da dođem?”, upita me ozbiljno.
„Može i sutra što se mene tiče. Ne znam kakvo ti je radno vrijeme ni što
zapravo radiš.”
„Ni ne trebaš to znati, doći ću u ovo doba.” Kimnem, a ona se nagne preko
stola i krene ga špricati dezinfekcijskim sredstvom. Ne promiče mi njezin dekolte,
a kad se uspravi, uljna mrlja se ukaže na njezinoj dojci. I to na onom mjestu gdje
bi trebala biti njezina bradavica.
„Što blejiš? Gibaj sad!”, drekne na mene, a kad pogledam u njezino lice, jasno
mi je da mi je vrijeme odlaska.
Požuri mi otvoriti vrata i sad dok smo sami, a onaj tip se oblači u drugoj
prostoriji, ona se nagne prema meni dok izlazim i šapne.
„Znaš da će te ovo koštati?”
Pogledam u one zelene dubine i poraženo kažem.
„Nisam ni sumnjao.”
„Onda do sutra, pokušaj noćas zaspati.”
Zavrtim glavom i samo odem niz hodnik, nesvjestan da će me koštati i više
nego mogu podnijeti i platiti.

22
 Knjige.Club Books

Kat

Ima moj broj i jebeno mi šalje glupe poruke.

Tip je idiot.
Miller Holt. To mi i treba kad osjećam jebeno sažaljenje. Ne prema njemu,
nego prema Adamu. Mali je presladak i izvlači iz mene nešto što ne bih trebala
osjećati prema ikome. Jer tko je ikad suosjećao sa mnom?
Iznova čitam poruku. On mi šalje svoju adresu.
Isuse. Totalni debil. On možda ima loše pamćenje, pa znam adresu. Ili me
pokušava samo iznervirati. Već je pet poruka poslao.
U prvoj je adresa.
Druga kaže: Krećem s posla.
Treća: Stigao sam doma.
Četvrta: Adam ne zna da dolaziš.
Peta: Dolaziš li?
Naravno da ne odgovaram idiotu, već žurim nakon posla doma da se okupam
i onda odjurim k njemu.
Glupi mobitel mi počne zvoniti u džepu zadnjih sto metara prije njegove glupe
kuće. Ne trebam pogledati, znam da je on, vidim ga onaj čas kad parkiram bicikl,
a on poklapa mobitel i zuri u mene kao da će me spržiti pogledom.
„Dosadan si”, prekinem svaku njegovu namjeru da me pozove na red. „Ako
sam rekla da dolazim, ne trebaš me gnjaviti!” Ne suzdržavam se ni najmanje kad
je ovaj tip u pitanju. Danas su na njemu obična bijela majica i sportske hlače. Iako
u opuštenom izdanju, on je napet. Nema veze, volim što tako djelujem na njega.
Isprati me pogledom dok ulazim u njegovo dvorište, a on me bocne.
„Vidiš da se može ući na normalan način?”
„Ne bih znala da mi nisi ti rekao, ja sam naime odgojena u prašumi s
majmunima.” Nenadani smijeh mu se otme s usana pa se okrenem i pogledam ga
da se uvjerim da mi se ruga. Čim susretne moj pogled, uozbilji se i krene ispred
mene da otvori vrata.
„Adam je u svojoj sobi. Druga vrata lijevo.”
„OK.” Krenem, a on me uhvati za zglob. Pogledam mjesto gdje me dira, a on
me naglo pusti.

23
 Knjige.Club Books

„Ne trebaš neke upute, bilo što…?”

„Ne. Ja zapravo znam razgovarati, ali samo s ljudima koji mi se dopadaju.
Dakle, problem je u onoj drugoj strani. Ja ne okolišam. Problem je u tebi. Sad
idem Adamu.” Nadignem glavu i odem do drugih vrata s lijeve strane. Pokucam.
„Adame? Mogu li ući, Kat je.” Pričekam odgovor, a onda se vrata otvore.
„Ma daj!? Čovječe! Uđi! Sama si?”
„Naravno, došla sam te vidjeti. Čujem da me spominješ.” Bacim pogled na
Millera dok stoji u hodniku i namignem mu te zatvorim vrata.
„Onda, Adame... kako provodiš dane?”, upitam ga dok sjedam na njegov
krevet. Mali me prati pogledom kao da je očaran.
„Nemam kamo. Doma sam. Tu u sobi ili gledam TV.”
„Kako nemaš kamo? Imaš kolica. Jesi li pokretan?”
„Jesam. Mogu još uvijek sam i hodati”, doda ponosno.
„A zašto onda ne vježbaš?” Zgrabim njegov jastuk i namjestim se na boku.
„Nema koristi. Odgađam neizbježno.” Namršti se malo.
„Zašto jedeš svaki dan? Nemoj jesti i piti vodu. Čemu kad ćeš jednom
umrijeti? Odgađaš neizbježno.” Pogleda me malo zbunjeno, a onda se nasmije.
„Ti si cool. Nisam još upoznao tako cool curu.”
„Laskaš mi, no koliko cura znaš?” On napravi grimasu i onda sa žaljenjem
kaže.
„Hm, samo tebe?” Moram se glasno nasmijati na ovo.
„OK, a jesi li imao dosad curu?”
„Ne. Kad? Obolio sam pri kraju osnovne, školovao se zadnjih godina od
doma. Nisam išao u školu, nisam htio. Miller je pristao na to.”
„Znaš, cure ti ne vole tipove koji lako odustaju. Znam da se meni takvi ne
sviđaju.” Adam me pogleda bez treptaja, „...ali mislim da znam što bi te moglo
potaknuti. Ako si za dogovor?”
„Hoćeš li dolaziti ponekad ako budem vježbao?” Ustanem s kreveta i priđem
mu na dva pedlja udaljenosti. Ruke položim na rukohvate njegovih kolica, a znam
da je, bez obzira na sve, on samo dečko čije tijelo luduje zbog hormona, a zbog
svog stanja zakinut je za sve ono divno otkrivanje koje je već trebao proživjeti.
„Hoću, dolazit ću. I ne samo to... dobit ćeš od mene i poljubac.”
„Sad? U obraz?”, izusti očarano.
„Ne Adame, na kraju. U usta. Pravi dugački strastveni poljubac. Ali ako
dobijem dokaz da vježbaš.”
„Može. Želim. Dogovoreno”, izgovori u dahu i dalje gledajući me u oči, a ja
ga zagrlim i tek malo zadovoljstvo mu dam, kad približim njegovo lice mojim
grudima.

24
 Knjige.Club Books

„Drago mi je da smo ovo sredili, a sad mi pričaj o sebi. Imam još vremena za
tebe.” Ozaren i pomalo rumen, pogleda me dok se vraćam na njegov krevet i kroz
topao osmijeh govori mi o sebi. Sat i pol vremena prođe nevjerojatno brzo,
smijemo se, pričam i ja njemu o sebi, na kraju otkrijemo kako oboje volimo iste
igrice, stripove, trilere i country glazbu.
„Kad ćeš opet doći?” Upita me dok otvaram vrata njegove sobe, spremna da
odem.
„Ne znam. Vidjet ću s tvojim bratom. Imam cijeli dan obaveze, posla, ali naći
ću vremena, kako smo se dogovorili.” Obećam mu i pružim ruku da zapečatim
dogovor. Uspije ju dići bez napora i lagano stisnuti.
„Znaš da se ne kaže uzalud vježbom do savršenstva? Mislim da bi i tvom
bratu dobro došla poneka vježba, samo ne fizička, nego psihička”, progovaram
glasno jer vidim Millera krajičkom oka kako stoji naslonjen na zid. „Slobodno
uzmi moj broj od svog brata i javi mi se. Ti mi smiješ dosađivati kad želiš. Vidimo
se.” Mahnem mu i zatvorim vrata. Krenem prema izlazu odmjeravajući Holta.
„Reci 'hvala Kat'.”
„Zahvalio bih se, da znam koliko će me koštati. Onda, što želiš zauzvrat?”
Pogledam ga prodorno i približim mu se.
„Ništa. Niti centa ni dolara. Ovo sam napravila radi Adama, ne radi tebe.
Želim da se pokrene jer je mlad, nije svijet stao. Ima i gorih stanja, ali ljudi idu
naprijed. Nađu nešto što ih gura i potiče. Ako on taj poticaj vidi u meni, ja ću mu
rado pomoći. Besplatno.” Izustim gorko i potom krenem prema izlazu.
„Kat...”
„Dovoljno zadovoljstvo mi je to što ćeš mi biti dužan”, govorim mu preko
ramena bez da se okrenem, a on me sustigne i otvori vrata u dvorištu. Njegova
ruka okrzne moje rame, a onda mu pogled nađe moj bicikl.
„Time si došla?”
„Da.” Gleda u mene, potom u bicikl i onda u nevjerici opet u mene. „Imam
bicikl jer sam prodala auto jer mi novac treba da bih preživjela. OK? Iskreno, ne
vidim ništa loše u tome, brže se krećem kroz gužvu i stižem do cilja. Gubim manje
vremena na vožnju.” Ne pričekam njegov odgovor niti ga očekujem. Sjednem na
svoj bicikl i krenem prema svom stanu. Mrak pomalo pada, no biciklističke staze
su odlično osvijetljene.
Osjećam sve vrijeme ipak jedan tihi spokoj, jer kad sam ja bila na Adamovu
mjestu, kad sam htjela dići ruke od svega, nije postojao nitko da me digne iz blata.
Morala sam dodirnuti dno da bih se zapitala koji kurac radim i dokle tako mislim.
Sama sam ustala, sama sebi pružila ruku, sama stresla sa sebe prašinu i zato danas
samo sebi mogu zahvaliti što dišem. Uđem u stan, a moja ekipa me dočeka
standardnim pozdravom. Gladne su pa im otvorim nove konzerve, zalihu sam
jutros kupila zadnjim novcem. One moraju imati za jesti, ja ću se lako snaći.
Mobitel odložim na stol, a on se taj čas oglasi.
25
 Knjige.Club Books

Pogledam i pročitam poruku od Millera. - Hvala ti.

26
 Knjige.Club Books

Miller

Prošlo je tek deset minuta otkako je Kat otišla, a ja stojim u hodniku i slušam
što nisam čuo godinama: moj brat pjevuši.
Svira njegova omiljena pjesma, a on stvarno pjeva. Iako me živo zanima što
je to ona njemu mogla reći da se on tako raspametio, bolje je zapravo da ne znam
nego da jednostavno ovo prihvatim. Pošto je očigledno da će vježbati, sredit ću
mu novog terapeuta i pomoćnika. Sve teže će se kretati i znam da će mu trebati
cijeli dan. U pauzi između ponavljanja jedne te iste pjesme, pokucam bratu na
vrata, a on poviče veselo.
„Naprijed!” Uđem i ugledam ga kako vježba sam, na krevetu, proteže se,
masira i radi ponavljanja za zglobove.
„Onda, mogu dogovoriti novog terapeuta? Connor je našao novog klijenta”,
ne želim reći bolesnika jer smatram da moj brat, unatoč svemu, može imati dobar
život i Bog zna da ću dati sve što imam da mu to omogućim.
„Može, nemam ništa protiv.” Zadivi me suradnjom.
„Slažeš se da ti uzmemo asistenta?” Pogleda me bezizražajno.
„Nekoga da bude sa mnom cijeli dan, oblači me i slično?”
„Za to nema potrebe još, ali mislim da ti možda pravi društvo, da ti pomaže
kad ti to zatražiš jer ja ponekad neću biti tu, ako ti se stanje pogorša.” Zagleda se
u mene kao da razmišlja, pa dodam brzo:
„Idemo prvo obaviti pregled kod tvog liječnika, onda da se konzultiramo s
njim da nam preporuči nekoga.”
„OK. Ti si pozvao Kat ili joj je Harper rekla da bih je volio vidjeti?”, iznenada
promijeni temu.
„Ja sam išao do nje.”
„Jesi li bio kod nje u stanu?” Adam se odmah oraspoloži kad je ona tema.
„Jesam.”
„Uuuuuu... kako izgleda?”
„Pa lijepo i slatko, malo netipično za nju.”
Uputi mi jedan prijekoran pogled.
„Kako je to netipično za nju? Pa ona je tako lijepa i slatka.”

27
 Knjige.Club Books

„Ne bih baš rekao. Ja je vidim u nekakvoj tamnici, s bičevima, noževima, u

nekakvom lateks crnom odijelu...” Adam me prekine s gnušanjem i tu shvatim da
sam se zaletio s ovom izjavom.
„Daj fuj, pričaš o njoj kao o nekakvoj perverziji! Kat je totalno draga, slatka
ženska.”
„Ako ti tako kažeš, brate.” Dignem ruke u znak predaje. Neću se svađati s
njim jer on je uporno brani. Prema njemu je očito dobra.
„Obećala je da će opet doći i da ćeš mi ti dati njezin broj.” Posegnem za
mobitelom, ali ga svejedno upitam.
„Planiraš se dopisivati s njom?”
„Rekla je da mogu, zašto ne?” Lice mu je sad ozbiljno, a pogled malo
nemiran. „Miller, misliš da je to napravila iz sažaljenja?”
„Ne, Isuse, ne, ja se samo pitam imate li vi nekih zajedničkih tema?”
„Imamo, stripovi, glazba, hrpa toga, volimo slične stvari.”
„U redu ako te to veseli, samo naprijed, nisam mislio ništa loše.”
„OK.” Potom pojača muziku, a ja mu, izlazeći, u poruci pošaljem broj.
Sekundu kasnije začujem glasan povik oduševljenja kad je najvjerojatnije
pročitao poruku. Nešto kasnije nasmiješim se i ja. Ashley mi šalje svoju sliku i
pita da se večeras vidimo. Požurim u svoju sobu spremiti se za njezin dolazak, ali
prije toga šaljem Kat samo jednu poruku.
Idući dan odvezem Adama doktoru i nakon opsežnih testiranja, vratimo se
doma. Nalazi će biti već sutra gotovi, a to vrijeme koristim za rad od kuće.
Angažiram jednog Connorovog poznanika i kolegu za mjesto fizioterapeuta, on
pristane na sve uvjete i posjete Adamu svaki dan po sat vremena. Nakon toga
uslijedi jedan malo teži zadatak, traženje osobnog asistenta. Idući dan obilježi ne
baš tako optimističan nalaz Adamovog stanja, iz kojeg je vidljivo blago
pogoršanje. Ostatak dana potrošimo na razgovor s potencijalnim asistentima.
Vrijeme je večere, a meni je želudac u čvoru. Sjedim živčan, s rukama u kosi
i suzdržavam zadnje niti kontrole da ne povičem na Adama.
„Samo mi još jednom objasni kako to da ti se od deset osoba, baš nitko ne
sviđa?”
„Ne sviđa mi se, jednostavno ne mogu izabrati nekoga tko mi ne paše da sa
mnom tu bude cijeli dan. Ne odgovara mi onaj kako se zove, Tom? Premršav je,
kako da me on podigne? A ona curica? Je li ona uopće punoljetna? A tek ona
stara! Ne, ne! Ako mi tražiš društvo, trebam nekog da se osjećam dobro s njim.
Trebam nekog poput Kat. Da, nekog poput nje.” S osmijehom na licu zaneseno
pogleda kroz prozor. Ja se ne smijem jer on okreće glavu i pogleda me sa
spoznajom koja vrišti u njegovim očima.
„Znam što bi trebao učiniti.”
„Što, Adame?”, upitam praveći se lud, iako znam na što cilja.

28
 Knjige.Club Books

„Trebao bi pozvati Kat da mi bude asistentica.”

„Cura radi, ima svoj posao.”
„Briga me, ponudi joj bolji. Znam da možeš.” On počne pregovarati oštro i
nepokolebljivo.
„Neće htjeti.”
„Vjerujem da bi pristala ako joj daš dobar prijedlog, plaću.”
„Ne, Adame.” Odbijam kategorički.
„Pokušaj zbog mene. Ako ona ne pristane, onda ću izabrati nekog drugog.”
„Zašto bi ona pristala, brate?”
„Pa mislim da je veoma jednostavno. Povuci tužbu.” Nasmijem se sarkastično
na njegov prijedlog, ali kad ga pogledam, shvatim da je ozbiljan. Gotovo sam
duplo stariji od njega, a on me uči pameti, on mene navlači na tanak led i
preveslava ovakvim forama da povučem tužbu.
„Siguran sam da bi onda pristala. Usluga za uslugu. Radi mene, brate. Na
razumijem zašto se protiviš kad znaš da ćeš na kraju pristati.” Naceri mi se široko,
a ja tu opsujem sebi u bradu. Dobro zna da ću zbog njega napraviti sve.
„U redu”, promrmljam.
„Molim?”
„Rekao sam u redu!” Natjera me da povičem i pristanem na njegov blesavi
prijedlog. Da odem opet kod nje doma, da je nazovem ili da tražim da se nađemo?
Kako da to izvedem, a da ne ispadne da ona meni radi uslugu? Moram dobro
promisliti jer ona je žešća od svih muškaraca s kojima sam dosad pregovarao. Kod
nje nikad ne znaš na čemu si, ne znaš kako će reagirati tako da ni u ovom trenutku
ni ja ne znam što očekivati, ali svejedno osjećaj da ću najebati je tu.
Sutra ostavim Adama s njegovim novim fizioterapeutom i odem na posao. I
tijekom sastanaka i obaveza, razmišljam o prijedlogu koji moram iznijeti onoj
maloj zmiji, opasnoj i otrovnoj. Pred očima su mi one zločeste oči, prepreden
izraz njezinog lica, a tek onaj lajavi jezik i bezobrazno vatrene usne.
Popodne sjedim u svojem autu pred njezinom zgradom, u ono vrijeme za koje
pretpostavljam da bi mogla biti doma kao zadnji put. Ugledam je kako dolazi, ali
ovaj put sama, u rukama nosi nekakve vreće. Istoga časa bez razmišljanja izađem
i požurim da joj pomognem. I baš zbog te moje nepromišljenosti stradam. Pružam
ruku da uzmem vrećicu iz njezine ruke, dotaknem njezinu nadlakticu dolazeći joj
s leđa, a ona me uslijed neočekivanog stiska nadlaktice, istom u kratkim
trzaju udari u trbuh.
„Budalo jedna!”, vikne na mene i baci vreće na pod. „Koji vrag radiš? Jesi li
normalan?”
„A što ti radiš, usred dana udaraš ljude?”, uzvratim joj nastojeći ne pokazati
grč boli na licu.

29
 Knjige.Club Books

„Ti si idiot, ti si meni prišao! Nemaš pojma kakvi kreteni napadaju žene i to
usred bijela dana!”
„Samo sam ti htio pomoći.” Pokažem rukom na vreće, a ona me prostrijeli
pogledom.
„Ti si meni htio pomoći? Govori Holt, što trebaš od mene? Nisi ti bez razloga
došao ovamo. Znam da nešto hoćeš.” Jebeno me čita ženska kao nitko. Poludim
zbog toga! I mrzim taj njezin osoran stav, ponekad tako ležeran, kao da se nikoga
ne boji, kao da je sama sebi dovoljna.
„Neću razgovarati s tobom na ulici.”
„Nego što? Želiš li me možda odvesti u neki hotel?” Ubija me pogledom.
„Što? Ne! Koji ti je vrag, luđakinjo? Imam prijedlog, a tiče se Adama.” Lice
joj se odmah opusti, a usne se podignu u lagani osmijeh.
„Gle, moram ionako nahraniti moje cure, pa hajde. Nemam puno vremena za
tebe.” Otvori vrata hitro i ponese jednu vreću, a za drugu mi naredi. „Kad si već
tu, da nečemu poslužiš. Nosi to.” Zakolutam očima i krenem za njom. Dovraga i
ona i njezine vruće hlačice. Dok hoda ispred mene, a potom se penje stepenicama,
vidim joj pola dupeta. Moram se javiti Lani, nisam je dugo vidio. Ona ima ovakvo
dupe, malo i slatko, a oblo.
„Bojiš li se mačaka?”, zadirkuje me dok ulazimo u njezin stan, a onda na mene
navali čopor mačketina. Gledaju me prvo, pa me njuškaju i trljaju se o moje noge.
Možda čekaju neki krivi pokret. Nije mi ugodno. Ovako me i njihova vlasnica
gleda. „Hajmo curke.” Kat ih zovne i onda u trenu one odu do nje. Hvala Bogu.
Kat se vraća do mene, brišući ruke u mali ručnik. „Ako ćeš biti brz, nema potrebe
da sjedaš, ha? S nogu ćeš?” Osjećam da me zajebava.
„Sjest ću. Sjedni i ti.” Kimne i sjedne naspram mene u oveći naslonjač.
Podigne bose noge i podvije ih ispod sebe.
„OK, slušam.”
„Razmislio sam i mislim da je red da se ponašamo kao odrasli ljudi. Stoji to
da možemo sve riješiti dogovorom. Tu sam da ti iznesem nešto.”
„Nastavi.” Mršti se i gleda me bez treptaja.
„Učinit ću ti uslugu i povući tužbu. Zauzvrat, ti ćeš biti meni dužna uslugu.”
Nasloni se malo i malim pokretom jezika navlaži svoje usne, a prstima prođe kroz
svoju kratku kosu.
„Zbilja? Ti ćeš meni učiniti uslugu?” Zajedljivo probija moj plan. Ne
odustajem.
„Ti meni, ja tebi, je li bitno? Uglavnom, ja povučem tužbu, a ti... ti pristaneš
dolaziti Adamu.”
„Pa rekla sam da ću doći.”
„Hm... svaki dan. On želi da mu dolaziš svaki dan.” Ona nadigne obrve i
napravi facu kao da će me upravo baciti preko balkona.

30
 Knjige.Club Books

„Kako ti to misliš, da ja ostavim svoj život i dolazim u tvoju jebenu kuću jer
se bogatunima prohtjelo da mala mačka pleše oko njih?”
„Ne seri, Kat! Samo te molim uslugu. Adam treba asistenticu, nekoga da mu
pravi društvo, da mu pomaže.” Gleda me bezizražajno.
„Svaki dan bih onda bila s njim?”
„Da.”
„Imala bih kutak za sebe, mogla bih se tamo ponašati kao da sam doma?”
„Ma možeš imati i jebenu sobu, kupaonicu, što god. Samo da si s njim dok ja
ne dođem s posla.”
„I dobivala bih plaću?”
„Naravno.”
„Dobro”, izusti na kraju.
„Zbilja?”
„Ali jasno ti je da ću imati neke uvjete?”, doda mudro i namigne mi. Mrzim
to njezino namigivanje, kao da mi se ruga.
„Nisam ni sumnjao”, izustim gorko. „Što želiš?”
„Pusti me da smislim. Za ovo ipak vrijedi promisliti dobro.”
„Sutra da si kod mene. Ujutro. U sedam i trideset.”
„Kako ti kažeš, šefe. Ili da kažem gospodaru! Gospodine!” Ni ne sluti kako
na tu riječ reagiram, stoga samo udahnem duboko i ustanem.
„Nemoj mi dolaziti sa suludim idejama, jer volim svog brata, ali imam svoje
granice”, dodam prije nego odem i tako je ostavim bez odgovora.
Barem mala zadovoljština što je danas moja bila zadnja.

31
 Knjige.Club Books

Miller

Sedam i petnaest je na mom satu kad slučajno pogledam kroz prozor moje
kuće i uočim Kat ispred. Točnije, gledam kotač njezinog bicikla, dio njezinog
tijela dok stoji naslonjena leđima na ogradu. Malo bolje promotrim jer mi nije
jasno što radi. Samo stoji tako naslonjena i mirna Znatiželja me drži na mjestu jer
mogu stajati i ja i zuriti. Aparat za kavu se oglasi, ali ga ignoriram kao i zvonce
koje Adam koristi povremeno samo da me malo trza.
Pogled sklonim s nje prema hodniku, ali Adam ne izlazi još, stoga se opet
orijentiram na nju. Nije mi jasno što ona tamo radi tako nepomična, no Adamovo
zvonce se opet oglasi i time poremeti moje naume. Stoga požurim do njega da mu
pomognem u čemu god treba. No, on me dočeka nacrtanog osmijeha na licu, već
potpuno spreman.
„Stiže, ha?” Kao malo dijete veseli se slatkišu.
„Već je tu.”
„Ma daj, nisam čuo da je zvonila.” On okrene svoja kolica, zaobiđe me i pođe
do predsoblja, a ja izađem s njim.
„Pa stoji već petnaest minuta vani, ne kužim što radi.” Pogledam na sat u tom
trenu s tim da je točno sedam i trideset i baš tada, začuje se zvono ulaznih vrata.
„Hajde, požuri joj otvoriti”, Adam mi naredi.
„Polako i samo da znaš, to zvonce ne koristi više da me zajebavaš, jasno?”
Čujem kako se cereka iza mojih leđa dok otvaram vrata da dočekamo našu gošću.
Tu se ispravim, nije gošća, nego naša zaposlenica, ona koja će prodrijeti u intimu
mog doma i života, htio ja to ili ne.
„Dobro jutro, dečki.” I Kat je kao i Adam neobično dobre volje.
„Zašto si stajala dolje na ulazu dosad?” Adam je odmah upita i ona shvati da
je njegova znatiželja posljedica mog zapažanja. Žena stvarno ima reakcije mačke
i pronicljivost mudraca, pogled zmije, onaj koji te drži hipnotiziranim dok se pitaš
hoće li te u trenu napasti. Prstima prođe kroz svoju kratku kosu i popravi žutu
majicu koja prianja uz njezin uzak struk.
„Miller je rekao da dođem točno u sedam i trideset. Odlučila sam poštovati
njegova pravila, barem ona koja se tiču tebe.” Jednu stvar moram priznati, Adam
se rascvjeta dok mu ona prilazi. Spusti se malo i čučne tek toliko da je on gleda u
oči. „Tvoj brat te voli toliko da je spreman potisnuti svoju zadovoljštinu, samo da

32
 Knjige.Club Books

tebi ugodi. Vjerujem da ćemo imati jedan super odnos, Adame. Ti si jedan zaista
divan dečko.” On je divan, a ja sam povukao tužbu i ja je plaćam, pomislim, ali
ostajem tiho jer vidjeti osmijeh na licu mog brata vrijedi svakog centa.
„Onda da ti za prvi dan samo objasnim naš raspored.“ Pokažem rukom prema
kuhinji, a oboje poslušaju. On ide prvi u kolicima, a ona iza njega. Hoda
samouvjereno i zavodljivo, iako znam da to ne radi namjerno. To bi joj zadnje
palo na pamet kad sam ja u pitanju.
„Dan počinjemo kavom i doručkom, Adam obavezno tabletama nakon jela.
Potom on ima vježbe s fizioterapeutom. Tvoje je da budeš s njim dok ja ne dođem
s posla, to je obično negdje oko četiri do četiri i trideset. Ako kasnim, javim.
Naravno, sve to će biti plaćeno.” Ne okreće se prema meni dok govorim nego
promatra prostoriju. Prođem pored nje do hladnjaka pa joj pokažem gdje stoje
tablete.
„On zna koje pije pa će ti reći. Tu je popis restorana koji vrše dostavu hrane
pa da ste po tom pitanju mirni.“ Ona mi se približi toliko blizu da zakoračim
unatrag, ali kuhinjski pult mi onemogući bijeg. Ne volim kad se netko tako
iznenada nađe u mom osobnom prostoru, doslovce je mogu namirisati.
„Adame, ti možeš započeti s doručkom, dok ja Kat pokažem kuću.” On mi
namigne i krene prema stolu gdje ga već čeka sve spremno.
„Sve sobe ćeš mi pokazati?” Ona me pogleda zaigrano, s nekakvom šalom na
koju ne znam kako reagirati, stoga ignoriram. Možda je to najpametnije.
„Tu si vidjela da je Adamova soba. Kupaonica je odmah do njegove sobe.
Moja soba tu, gostinjska do nje.” Pokazujem joj rukom i otvaram zadnju sobu.
„Ona može biti tvoja da ostaviš stvari ili što već.” Time završim i stavim ruke u
džepove, a ona se oglasi.
„A ova soba u dnu hodnika? Kamo vode ove stepenice?” Prije nego stignem
išta reći, ona krene prema zabranjenoj sobi. Bez ustručavanja položim ruku na
njezinu nadlakticu i zaustavim je.
„Jedino mjesto na koje ti nije dozvoljeno ulaziti.” Ne libim se pogledom joj
dati do znanja da nema rasprave o ovome, ali kunem se, ova se žena nikoga ne
boji i ništa ne poštuje.
„Ozbiljno? Zašto nije dozvoljeno?”
„Zato što ti nije dozvoljeno, logično.” I dalje je držim, i dalje se gledamo bez
treptaja.
„A zašto mi nije dozvoljeno?” uporno ponavlja.
„Jednostavno... nije.” Izvuče ruku iz mog stiska i korakne prema meni.
„Čuvate dolje nešto samo za vaše oči?” Unese mi se u lice, provocirajući
namjerno. Vidim joj to u nagovještaju osmijeha na usnama i sjaju u onim zelenim
očima.

33
 Knjige.Club Books

„Pustit ću te da mozgaš, jer ne možeš saznati, pošto je ta soba ionako pod

ključem.”
„U redu, gospodine Holt.” Odustane od daljnje rasprave i krene ispred mene
u kuhinju vrteći dupetom prkosno. Prkos gotovo da je utkan u cijelu njezinu
pojavu, u kosu, u oči... stav.
„Trebao bih samo tvoj životopis”, izustim na što se ona naglo okrene.
„Oprosti, molim te, ponovi.” Nijansa ljutnje titra joj na licu, ali ne ostajem joj
dužan odgovor.
„Popis poslova koje si radila. To trebam.”
„Što će ti to?” Ruku položenih na struk i nadignute jedne obrve, već je jebeno
spremna na obračun. Misli da je se bojim? Može zaboraviti na to.
„Moram znati što znaš raditi, kakva iskustva imaš.”
„Nemam ti namjeru to dati.”
„Odbijaš?”
„Da, ti si od mene tražio uslugu, dakle nemaš pravo tražiti moja radna iskustva
niti ikakve osobne podatke osim adrese i imena.” Čujem Adama kako se smije
dok ona meni odgovara osorno. K vragu, stvarno nisam navikao da me netko
ovako podjebava, kao što to radi ona, doslovce me namjerno jebe u mozak, jer ne
tražim nemoguće, već jedan jebeni list s popisom prethodnih zaposlenja. Pogled
mi padne na sat, vrijeme mi je krenuti u ured, stoga ovo sad ostavim po strani. Ne
volim kad mi jebeni dan krene natezanjem s ludom ženskom.
„U redu, barem znam ime i prezime, datum rođenja ako ništa.”
„I to je dovoljno, gospodine Holt, više o meni ni nećete saznati niti vam
trebaju te informacije. Ja sam ovdje zbog Adama.” Ta njezina osornost me tjera
da budem bezobrazan, da joj uzvratim na isti način, iako se ponosim svojom
pomirljivošću i samokontrolom.
„Gospođice Kennedy, ne zaboravite, ja vas plaćam.”
„Ne morate se truditi naglasiti mi vrijednost i važnost novca, kao ni to da sam
ja ovdje da pružim usluge.” Gotovo uvijek kad je ovako drska, obraća mi se s
gospodine, s tim da to iz njezinih usta ne zvuči onako kako ja volim čuti, nego
kao uvreda. „Sve je na prodaju, sve ima cijenu, zar ne?” Namigne mi iako nisam
shvatio čemu taj mig, a Adam se oglasi.
„Mislim da je tebi vrijeme da kreneš na posao, a da mene i Kat ostaviš.” Očito
je nestrpljiv da ostane nasamo s njom. Nema brige da će mu napraviti nažao,
doduše da smo ona i ja sami, sigurno bih u roku od deset minuta imao kandže
zabodene u vrat i krvario na podu. Isuse, mogu je zamisliti kako se cereka i
doslovno moči prst u moju krv te je... liže. Otresem sulude misli i složim se s
bratom.
„U redu. Hoćeš li danas naručiti iz kineskog restorana?” Kat se ubaci i
odgovori umjesto njega.

34
 Knjige.Club Books

„Smislit ćemo nešto.”

„Radite što želite, apsolutno me ne zanima”, na kraju izustim te povučem
svoje stvari konačno sa stolica i požurim van. Nervira me razgovor s tom ženom
jer na kraju svake konverzacije, ja sam živčan. Ma lažem, nervira me već sama
pomisao na nju kao i cijela njezina pojava. Jedva dočekam da dođem na posao,
tamo nekim čudom odmorim živce usprkos gomili obaveza, jer ovdje sam na
svom terenu. Moja tajnica Evie danas neobično oblijeće oko mene, kao da pazi da
me ne nanervira.
„Evie, smijem li pitati što ti je?” Naglo se uspravi nakon što odloži šalicu kave
na moj stol.
„Meni? Ovaj ništa, gospodine Holt.” Zarumeni se u licu i pogleda ustranu.
„Ne trebaš mi lagati, slobodno reci, zaboga, radimo skupa već pet godina.”
„Neugodno mi je jer tražim nemoguće.”
„Samo reci.” Uzdahne pa progovori nervozno.
„Radi se o tome da je moj dečko uplatio put oko svijeta za nas dvoje, a ja sam
slučajno našla račun od prstena u njegovom džepu, dakle... zaprosit će me sigurno
na putu, ali ne mogu ići.”
„Zašto ne?”
„Pa to putovanje traje mjesec i pol dana.”
„Pa?”
„Pa... tko će raditi moj posao tih mjesec i pol? Kako da odem na tako dugo
vrijeme?” Nasmijem se i umirim je konačno.
„Vjerujem da ćemo ti naći zamjenu na to kratko vrijeme. To je divna prilika,
nešto što se ne propušta. Naravno da ćeš ići. Ne brini se, posao neće patiti.”
„Oh, hvala vam! Sad bih vas zagrlila koliko sam sretna! Jer on je već uplatio
polog i ja...”
„Dobro je, Evie, ne brini. Pošalji mi samo u mailu kad si odsutna, da
koordiniram s curama iz kadrovske da nađu zamjenu.” Ona samo stoji iznad mene
i gleda me tako... kao da će plakati.
„Idi sad, u redu je.” Ne mogu gledati ženske suze, doslovce me muka uhvati
i ne znam što bih rekao, ni kako bih je utješio.
„Hvala vam, hvala vam...”, ponovi par puta dok odlazi.
Nisam ja baš strašan da me se mora bojati, ta radimo skupa godinama i
poznajemo se. Nemam dojam da utjerujem strah u kosti, barem se nadam da ne
ostavljam utisak takvog nadmenog kretena. Svakako ne radim to namjerno,
zapravo se dičim svojom staloženošću. No, ne dam svakome da mi se približi, da
me upozna. Prestao sam to raditi kad je majka otišla. Je li to način nekakvog
samoočuvanja? Raznih govorničkih i psiholoških tema sam se naslušao na
seminarima za menadžment, jer znati procijeniti čovjeka prema njegovom tonu ili

35
 Knjige.Club Books

govoru tijela, prednost je ovom svijetu. Tako se lakše čitaju misli, shvaćaju se
nečije namjere.
To očito sad radim, analiziram sebe i donosim zaključak. Ta tema je ionako
nebitna. Majka za mene ne postoji, ostavila nas je preko noći, ona kojoj bismo
Adam i ja trebali biti svetinja, da za nas da je život. Kad budem imao svoju djecu,
znam da ću im dati više ljubavi i skrbi nego što je moguće. Nikad se neće osjetiti
samima i zapostavljenima, nevoljenima i neželjenima.
Ostatak dana prolazi mi užurbano, stoga jedva dočekam da uđem u svoju
kuću, stanem pod tuš i onda pozovem Ashley da dođe navečer. Treba mi jedna
terapija. Čim zakoračim u kuću, dočeka me miris hrane i to čokolade i... cimeta?
Glasovi dopiru iz kuhinje, pa se uputim tamo. Kat i Adam... peku kolače. Nešto
me u ovoj sceni čudi, stoga ostajem na mjestu, držeći i dalje sve svoje stvari u
rukama. Adam me uoči pa me pozdravi.
„Hej Miller! Stigao si! Zar je već četiri sata?” Zvuči razočarano.
Priđem mu bliže, ne gledajući u Kat, već u njega jer sliči na klauna.
„Što vi zapravo radite? Imaš brašna u kosi, čokolade na licu, a pogledaj si
prste.”
„Pečemo kolače”, ona se opet kao jutros ubaci, iako gledam Adama.
„Igramo se. Baš nam je zabavno. Čim sam rekao da volim cimet rolice
prelivene čokoladom, Kat se bacila na posao, a ja sam joj pomagao.”
„Nadam se da nisi neki čistunac pa da sam prekršila pravilo.” Osjetim kako
mi stoji nepojmljivo blizu, potom rukom dirne moja leđa samo da bi prišla
Adamu. „Zbilja sam te uneredila. Čekaj.” Sagne se tako da ne mogu izbjeći pogled
na njezino dupe, a onda ugledam koji kurac ona radi.
Poliže prst i onda obriše trag čokolade s Adamovog lica.
On se ceri, sav van sebe, kako i neće, gleda joj ravno u cice, a ona... Isuse,
ona vraća prst u usta i siše s njega ostatke čokolade.
„OK, jeste li gotovi? Umoran sam i idem pod tuš”, dreknem da prekinem ovu
predstavu te krenem prema svojoj sobi.
„Nećeš probati kolače?”
„Ne”, odgovorim oštro i zalupim vratima, nadajući se da će otići dok se
presvučeni i okupam.
Pola sata kasnije vraćam se u kuhinju koja sad blista od čistoće, pa se osvrnem
oko sebe, a Adam shvati što radim.
„Otišla je. Probaj kolač, savršen je. Ona je savršena, Miller, hvala ti što si je
nagovorio da bude tu.” Kimnem jer uživam u sjaju njegovog osmijeha.
Moj brat se nije smijao toliko dugo, da sam spreman trpjeti onu luđakinju tu
svaki dan. Samo mi se ne sviđa što je kroz par susreta on tako očaran njome.
Savršena? Baš. Nehotice, ruka mi poleti prema kolaču, iako nisam neki
ljubitelj cimeta, ali uzmem čisto da vidim što je tu tako posebno.
36
 Knjige.Club Books

Zagrizem i zaklopim oči.

Dovraga... Savršeno je.

37
 Knjige.Club Books

Kat

Grizem usnu dok izlazim iz Adamove kuće, a ako ću podilaziti egu gospodina
umišljenog Holta, onda iz njegove kuće. Vraga ću mu podilaziti. Nanervirao se
jer smo malo brašna prosuli po kuhinji. A bilo mi je tako mrak, kao i Adamu.
Cijelo jutro prošlo je savršeno, pričam s njim kao da se oduvijek znamo. Desi se
to s nekim posebnim ljudima, kad se prepoznate kao da ste u nekom životu prije
bili bliski.
Uživancija sve dok nije umišljeni stigao. No, ne stignem sad misliti o njemu.
Šest poruka stoji nepročitano na mom mobitelu. Nikad me ne zovu osim ako nije
hitno, ako nije frka, to znaju.
- Vreća je spremna.
- Treba ukloniti tragove krvi s košulje.
- Treba nabaviti novu dozu za Bailey.
- Darren. Sutra. Lijek.
- Lorna bi mobitel.
- Čupavi sinoć nije prespavao, nitko ne zna gdje je.
Sita i dobro raspoložena, sjednem na svoj bicikl i krenem redom po gradu
obavljati svoje zadatke. Bitna sam karika u ovom lancu i dio ove obitelji. Barem
jedne koja me treba, jedne koju imam. Računaju na mene. Nebo se pred kraj
večeri, dok vozim žurno prema stanu, oblači. Znam da neću moći dugo ovako,
trebam auto. Biciklom ne mogu sve prevoziti, a što kad bude loše vrijeme?
Moje curke skoče na mene čim zakoračim u stan, ližući me uz mijaukanje da
ne mogu da se ne nasmijem.
Pobrinem se da su im zdjelice pune hrane i vode, a onda otvorim frižider.
Adam i ja jeli smo prije šest sati, no ona dva kolača bi me mogla držati do sutra.
Moj frižider nije ni jedna dvadesetina njegovog. Još jedan plus za ovaj posao.
Dodatni plus je taj što će Miller napraviti sve da Adam bude sretan, stoga ni ja
neću prezati da to iskoristim. Odmah ujutro krenem bez ustručavanja raditi na
tome.
I prije vremena sam ispred kuće, ali ne ulazim dok moj mobitel ne pokaže
sedam i trideset. Miller me pusti unutra, odjeven u tamne karirane hlače i bijelu
košulju. Kosa mu je opet onako stilizirana u stranu. Drži šalicu kave u ruci i gleda
me bez riječi.

38
 Knjige.Club Books

„Adam još spava. Jučer mu je bio uzbudljiv dan izgleda.”

„Rekla bih da je to dobro. No, prije nego odeš, trebamo razgovarati.” Tek
malo nabora čelo, a onda mi pokaže rukom da krenem prema kuhinji.
„O čemu?” Pogledam ga preko ramena i nasmiješim se vragolasto. U tom
trenu uhvatim ga kako zuri u moje noge.
Svi su prokleto isti.
Osmijeh mi nestane s lica, pa zaobiđeni kuhinjski šank i tamo sjednem.
Pričekam da i on sjedne i konačno iznesem svoj zahtjev. Ne molbu, nego zahtjev.
„Trebam plaću unaprijed.” Šalica s kavom zastane mu na usnama, da bi se
potom nasmijao.
„Ozbiljno? Jedan dan radiš i već bi plaću unaprijed.”
„Najozbiljnije.” Gledam ga pozorno u oči, ne spušta pogled već jednako
uzvraća.
„Temeljem čega? Nemamo niti ugovor o radu, nisi mi dala ništa, niti
povjerenje, suradnju, baš ništa.”
„Moram li ti objašnjavati zašto trebam plaću? Valjda da bih živjela. Platila
stan, režije i ostale potrepštine.”
„Krpice, šminku, frizera”, on doda podrugljivo, ali kao da mu nije dosta,
nastavi. „Osim onih mačaka, kakvih ti troškova imaš?”
Osjećam buktinju kako grije moje vene, ali ostajem mirna i staložena.
„Ne poznajete me, gospodine Holt. Moja životna priča bi vas posramila jer ja
nisam ništa dobila na pladnju, dapače. I ne spadam u grupu lakih napirlitanih
lutkica. Svoje vrijeme i novac pametnije ulažem. Pogledajte moje ruke.” Položim
ih na stol, a on taj pokret poprati pogledom.
„Vaše su nježnije i njegovanije od mojih. Ali ne marim, jer ovo je znak rada.
Ja samo tražim da me pošteno platite. Dakle, ako biste bili ljubazni i platili mi
ovaj tjedan, a ne idući.” Oči preseli s mojih ruku na moje lice i onda kimne.
Čeljust mu se pomiče pod stiskom, vidim da razmišlja.
„Dakle, sve što želiš je da ti isplate budu na tjednoj bazi?” Osmjehnem se
blago. Mogu njime upravljati, samo ga treba posramiti ponekad da izađe iz svog
savršenog svijeta.
„Tako je.”
„Može.”
„Ali...?” Znam da je neka caka na kraju, odaje to njegov pogled.
„Ali moraš potpisati ugovor.” Nije mi to problem.
„Potpisat ću ugovor o radu ako ćete mi dati na uvid potvrdu da je tužba
povučena.” Odmakne se malo od stola i nasloni u stolici. „Niste je povukli, zar
ne?”
Promeškolji se i malo unervozi gledajući pored mene.

39
 Knjige.Club Books

„Ne, nisam.”
„Držite svoju riječ ili ste i po tom pitanju nepouzdani?”
„Što bi to trebalo značiti?” Ponovno se nalakti na stol i pogleda me mrko.
Isuse, kako je lako bocnuti muški ego!
„Gospodine Holt, ne mijenjajte temu. Jednostavno je. Vi potpišete povlačenje
tužbe, ja potpišem ugovor.” Odjednom vadi mobitel i gleda, pa tipka nešto.
Prislanja ga na uho gledajući me netremice, pržeći me pogledom.
„Wille? Molim te da danas povučeš tužbu protiv Ave Kennedy. Pošalji mi na
mail sve dokumente. I molim te da pripremiš i ugovor o radu na njezino ime.
Radno mjesto osobne asistentice mom bratu. OK? Čujemo se.” Promptno da
naloge i potom spusti mobitel na stol. „Sređeno. Moj će odvjetnik sve srediti.
Sutra ćeš dobiti prvi dio plaće.” Ustane od stola i pogladi svoju košulju.
„Nije riješeno dok god ne vidim da ste stavili svoj potpis na tužbu.”
„I dok ja ne vidim da si ti stavila svoj na ugovor.” Kimnem mu dok gledam
njegova leđa kako odlazi u hodnik. Začujem zvonce, ono kojim je Adam jučer
zvonio po cijeloj kući kao dijete koje se igra s najdražom igračkom. Presladak je.
Vraga bih pristala na ugovor o radu, na nešto što me sputava i tjera da budem
na jednom mjestu. Moj život je nepredvidljiv. Ne drži me mjesto, ne dajem
obećanja, ne dajem nadu. Ne obvezujem se, a upravo kad potpišem taj ugovor, ja
sam se obvezala. No, biram između dva zla, tužba i njeno povlačenje su važniji.
Kao i siguran novac koji će mi u džep dolaziti redovno. Ipak ću većinu dana biti
na toplom, sigurnom mjestu. Bar taj dio dana promatrat ću nešto lijepo.
Adamov osmijeh. Iskren i lijep. Šteta da nije stariji. Kad je on u pitanju,
izgleda da sam popustljiva, naprosto ne znam kako odbiti njegovo društvo kad mi
godi njegov interes. On zaista sluša što ja govorim, za razliku od drugih ne priča
o sebi, nego uistinu želi čuti moju priču. Mislim da njemu mogu ispričati barem
onaj dio kojeg se ne sramim, onaj koji ne čuvam skriven pod velom tajni od očiju
prijateljica. Nisam licemjerna jer im pokazujem samo bolju stranu sebe, ako ona
uopće postoji, ali znam da bi me drukčije gledale da znaju što sam sve
morala proći, čime sam se morala boriti i koga sam trebala prevariti.
Vrata Adamove sobe se otvore i on konačno izađe. I dok on vozi prema meni,
njegov brat kreće prema izlazu. Pogleda me ozbiljnog izraza lica i dobaci.
„Imaš li e-mail?“ Zavrtim glavom.
„Ne, ne koristim to.“ Zastane držeći vrata jednom rukom, u očiglednom šoku.
„Isuse Bože, ti si valjda jedina osoba koja ne koristi e-mail u današnje vrijeme.
„Ne treba mi.”
„Imaš li Messenger, Instagram, Twitter?”
„Ne.” Gleda me netremice neko vrijeme.
„Dobro, poslat ću ti poruku kad dokumenti budu gotovi, isprintat ću ti sve
ugovore.”

40
 Knjige.Club Books

„To već može.” Poprati moj odgovor kolutanjem očiju. Nadignem ramena
nonšalantno i pogledam Adama. Čim se vrata zatvore, Adam mi priđe.
„Zbilja nemaš e-mail adresu ili samo nerviraš mog brata?”
„Ne, nemam.“
„Isuse, ti si tako cool ženska.”
„Adame, nemam te društvene bolesti jer ne želim svoj život dijeliti ni s kim.
Imam par prijateljica koje znaju o meni ono što moraju znati. To je to. Ne želim
svima dati uvid u svoje misli i osjećaje jer tada si najranjiviji ” On me samo gleda
bez riječi.
„Znaš li Adame, kad se otkriješ da tada daješ šansu da te povrijede, iskoriste
tvoje osjećaje da te ucjene, da manipuliraju tobom, a svaku tvoju riječ okrenu
protiv tebe?”
„Nisam nikad o tome tako razmišljao jer meni je jedini neprijatelj moje tijelo.
Imam puno želja, puno snova, ali ne bojim se da će me netko drugi povrijediti.”
Dođem do njega i razbarušim njegovu crnu kosu.
„Priznaj mi jedno, da se ne bojiš, onda bi izlazio, zar ne? Ne bi ostao u četiri
zida nego bi pokazao svijetu kako tvoja bolest ne određuje tko si ti?” Mali shvaća
što mu govorim. Tako mlad, a mudar i zreo za jedan ovakav razgovor.
„Možda imaš pravo Kat, skrivam svoju bolest. Zadnje što želim je da me
netko sažalijeva. Doma imam dobro društvo, hranu, dobre filmove, stripove,
dobru glazbu, serije, dobro ozračje. Za to si ti kriva.” Nadopuni izjavu prelijepim
osmijehom.
„Drago mi je da tako misliš. No, svima nama, koliko god imali u životu,
uvijek nešto fali.” Dodam dok krećem iza njegovih kolica.
„Što fali mome bratu, što ti misliš?”
„Tom bratu, dragi Adame, najvjerojatnije fali mozak.” On se odvali smijati, a
ja ga nakon toga poguram da doručkujemo i da popije tablete. Andy, njegov
terapeut, oko jedanaest i trideset povuče se s njim u sobu da obave vježbe.
Prolazim pored Adamove sobe i pošto su mu vrata malo odškrinuta, čujem kako
pričaju o nekome.
„Imaš sreće mali, ja bih glumio da sam bolestan kad bi onakva ženska pazila
na mene.”
„Ne gledaj u nju Andy, zabranjeno je.”
„Zašto to kažeš, ima dečka?”
„Imat će, nju ne diraj, uostalom nisi ti njezin tip.” Čujem Adama kako odbrusi
Andyju i ne mogu da se u sebi ne nasmijem, kako on mene brani i čuva. Andy
definitivno nije moj tip iako je jako zgodan. Nemam određen tip, nemam veze.
Sve što imam samo je zabava, ispunjenje mog vremena iz želje da malo zavodim,
da se igram. To je ono što mačke rade. Igraju se, predu, umiljavaju. I kad im
dosadi, pokažu kandže i samo odu dalje. Ne boje se ničega, hodaju po rubu, imaju

41
 Knjige.Club Books

više života i ono najhitnije... same sebi su dovoljne. Pustim Adama i Andyja još
pola sata da odrade, a ja krenem do one sobe koja me intrigira. To je soba u
suterenu ili podrumu do koje vodi točno deset stepenica. Čvrsta, rekla bih zvučno
izolirana vrata tjeraju me da grickam prst dok razmišljam o mogućnostima koje
ta vrata skrivaju. Millerova me soba ne zanima. Tamo ne ulazim da me ne zarazi
usrana umišljenost.
Onda kad ne znam kako doći zaobilaznim putem do svog cilja, ja idem direkt.
Stoga pričekam da Andy ode, pa za ručkom upitam Adama.
„Možeš li mi učiniti jednu uslugu?” Adam zastane u pola zalogaja sa
žvakanjem hrane koju sam ponovno danas ja napravila jer prija mi ovaj osjećaj
kojim mi Adam uzvraća, a zove se zahvalnost. Pored zahvalnosti, tu je i
oduševljenje.
„Samo reci, ako mogu naravno, mada ne vjerujem da ja mogu tebi ikakvu
uslugu napraviti.”
„O da, možeš. Zanima me ona soba dolje. Što je u njoj?” Nasmijem se sa
zadnjim riječima.
„Zanima te? Zašto?”
„Čisto iz razloga što je tvoj brat rekao da mi nije dozvoljeno znati. A ja... ja
ne volim kad mi itko išta brani. Tada se inatim.” Adam se počne cerekati, pa
obriše usne ubrusom.
„Ne znam kako ta soba izgleda iznutra. Nisam nikad ulazio. Preuredio ju je
prije par godina. Ono što znam je da žene dolaze navečer kad ja legnem. Naravno,
čujem vrata i ženske glasove. Znam da ih vodi dolje, a ne u svoju sobu. I nakon
toga ne čujem više ništa.”
Gledam Adama u djelomičnome šoku.
„Dovodi više različitih žena?”
„Aha.”
„A moram ti priznati da sam bila na rubu da ga deklariram kao
homoseksualca.” Izazovem time Adamov smijeh do suza.
„O moj Bože, da te on čuje, dao bi ti otkaz! Koja uvreda!”
„Neka pokuša.”
„Gle, mogu probati naći ključ, ali vjeruj, ne želim znati što je dolje. Ako ima
neki jebeni fetiš, njegova je stvar, očito te žene dolaze svojevoljno. Nisam doduše
nikad nijednu upoznao niti vidio nakon te sobe da znam u kakvom su stanju.”
„Svi mi imamo nekakve fetiše, Adame.” Ne govorim ovo da obranim Millera.
„Ja ne, ja samo želim normalnu curu, normalno dopisivanje i ljubljenje. To je
to.”
„Zbilja? Onda... možda da se dogovorimo? Ti nabavi ključ jer ja u tu sobu
moram ući, a ja ti ispunim sve ovo što si naveo.”
Adam ne diše dok me gleda u lice. „Dogovoreno.”
42
 Knjige.Club Books

Miller

Moj je odvjetnik žurno pokrenuo povlačenje tužbe, očekujem da će to biti

uskoro potvrđeno, a ugovor o radu već imam na svom stolu. U njemu stoje svi
bitni podaci, plaća, rok neodređen, Avini podaci i adresa. Ono što me kopa je
činjenica da skriva sve o sebi. I taj stav dok tako borbeno čuva sve za sebe,
dodatno mi raspiruje znatiželju.
Ona svakako nije tip žene kakve ja preferiram, s kojima bih petljao. Nije
navikla testirati kontrolu, nagla je i pukne u trenu. Ali u mojoj je kući i zato imam
dozvolu i obavezu da saznam još nešto o njoj.
Odbacim ideju da pitam Harper, jer žene su to, sve dijele jedna s drugom.
Znam jer sam par puta i sam bio dio podjele. Stoga odložim papire na stol i
naslonim se. Pružim ruku do interfona i pozovem Evie.
„Može dvije kave?”
„Stižu.”
„Trebaš me još nešto?”, Will me upita, prebacujući nogu preko noge.
„Ako nemaš vremena za kavu, oprosti, pretpostavio sam da bi mogao popiti
jer imam jednu molbu.”
„Uvijek za tebe. Reci.” Uzmem uzdah i pogledam opet na one papire. Ne
mogu to ostaviti po strani.
„Možeš li doznati nešto više o Avi?”
„O tuženoj? Neću pitati zašto si je tužio, a onda zaposlio, ali napravit ću što
mogu.”
„Hvala ti. Probaj to obaviti što diskretnije.”
„Dogovoreno.” Evie nam potom donese kavu i prije nego izađe, podsjetim je
na zamjenu.
„Je li kadrovska našla tvoju zamjenu? Nisu me obavijestili u kojoj je fazi
odabir.”
„Oh, znam samo da u ponedjeljak dolazi djevojka po imenu Nicole i da ću je
taj tjedan uvoditi u posao. Saznam i javim vam.”
„U redu.” Ona zatvori vrata, a Will se nacereka.
„Oko tebe samo žene. Kako to da nema ništa trajnije?”

43
 Knjige.Club Books

„Nije to za mene. Brat i posao su mi trenutno najvažniji. Ne želim da neka

žena okupira moj mozak i vrijeme. Jenny je zato i otpala prije tri godine samo radi
jedne rečenice.”
Will se uozbilji i naćuli uši.
„Koje rečenice? Što ti je rekla?”
„Pitala je kad mislim Adama dati u ustanovu da tamo brinu o njemu.”
„Auuuu, koja kuja.” Pokažem prstom i potvrdim.
„Točno to. Žene u mom životu uspjele su me samo iznevjeriti Majka, Jenny...
nekad davno i Rosemary.”
„Priču o Rosemary poznajem. Sad te i tajnica napušta, je li?”
„Ne, ona samo ide na putovanje s dečkom. Zasluženi godišnji. Zamjena je tu
samo mjesec i pol dana. No pusti žene, Wille, što ima s tobom?”
„Status quo. Ništa pametno. Normalne žene ni za lijeka. A Beckford izgleda
naišao na neku malu?”
„O da, moj prijatelj je duboko glavom u cvijeću.”
Moj telefon baš u tom trenu zazvoni, pokazujući njegovo ime.
„Mi baš o tebi. Reci?” Will ustane i samo signalizira rukom da odlazi i da
ćemo se čuti, pa se usredotočim na Becksa.
Do kraja dana ne diram one papire sa svog stola. Radije šaljem poruku Ashley.
Ili bih večeras mogao pozvati Zoe? O da, ona bi mi dala smiraj. Ona bi otjerala
ovu nervozu koja me prati zadnjih dana.
Napišem joj poruku, a onda odgovori za pet minuta da vrijedi dogovor za
devet. Doma krećem daleko bolje volje, a tamo me dočeka... jebeno stenjanje!
Taj zvuk ispuni hodnik čim zakoračim u kuću.
Dopire iz Adamove sobe i to je... ženski glas.
Kat?
Dovraga! Bacim sve na pod te požurim tamo jer gura me neki spoj ljutnje i
srditosti, pa naglo otvorim vrata i onda se ukopam na mjestu.
Ona leži na Adamovom krevetu na trbuhu, bez majice, samo u grudnjaku, a
on je na njoj... rukama na njezinoj koži i masira je. On se cereka, dok utrljava
svjetlucavu tekućinu u njezina leđa, a ona proizvodi sve te nadražujuće zvukove
koji se odbijaju o zidove i prodiru do...
U kurac! Oboje me pogledaju u isti čas kad se vrata otvore, a onda oboje
prasnu u smijeh.
„Što to radiš Adame?” Nju ignoriram iako me gleda lica položenog na jastuku.
„Masiram Kat. Ona je meni leđa i noge. Predložio sam da i ja nju jer iskreno...
ovo je super za moje zglobove. Pokazala mi je kako položiti prste. Iako mi je malo
teže to obaviti, ide jer klizi zbog ulja. I osjećam kako mi se sve razgibava. Nisam
stručnjak, ali se trudim.”

44
 Knjige.Club Books

„Dobar si bio, Adame.” Kat se naglo digne s njegovog kreveta i potraži svoju
majicu, sve vrijeme stojeći ispred njega u grudnjaku.
Krasnom čipkanom grudnjaku boje kože koji drži njezine grudi tako prkosno
isturenima. Svrnem pogled, usput upozoravajući Adama.
„Adame, ne gledaj dok se žena oblači. Nije pristojno.”
„A vi ste pristojni, gospodine Holt?” Ona ustane i navuče majicu preko glave,
potežući je preko golog trbuha. Pogledam je prijekorno, djelomice i zbunjeno, a
ona nastavi: „Jeste li pristojni samo u javnosti, a kad se zatvorite u svoja četiri
zida, pustite mašti na volju? Tada ste zločesti, zar ne?”
„Neću se uopće truditi da vas shvatim, gospođice Kennedy. Ako biste bili
ljubazni i samo potpisali ugovor, donio sam ga.” Izađem iz one sobe u kojoj je
miris šećerne vune i ulja od maslaca, neki totalno čudan spoj koji podsjeća na Kat.
„A tužba? Želim službeni dokument da je povučeno.” Njezini koraci čuju se
iza mojih leđa i odjednom ubrzaju samo da bi me mogla nešto pitati.
„A zašto su tvoje stvari na podu?” Pošto mi je sad na oku, zagledam se u nju
i odgovorim prilično drsko.
„Zato što me dočekalo tvoje stenjanje u kući.”
Sijevne onim zelenim jezerima, pa prekriži ruke na prsima.
„Misliš da bih dovela muškarca u vašu kuću da se seksam tu?”
Stisnem zube jer me nervira što se pravi glupa. I da, isti čas otvori malo usta
i opet se oglasi.
„A ne, mislio si da se zabavljam s Adamom? Perverzni ste, gospodine Holt,
ispod te uglađene vanjštine. No, čak i da imam namjeru to napraviti, sigurno ne
bih tražila dozvolu od vas.”
„Moj brat je maloljetan”, prozborim ozbiljno.
„Rođendan mu je uskoro.” Takva nonšalantnost me tako nervira da je to
strašno.
„Između ostalog, takve aktivnosti nisu dozvoljene u mojoj kući.”
„A van kuće? Na travi? Ili u šupi?”
„Ava...”, zaprijetim joj zbog provokacija koje mi sprema svaki dan, ali danas
je zaista pretjerala!
„Da, gospodine Holt?”
„Kreni u kuhinju ispred mene i potpiši ugovor.”
„Potpisat ću ga kad vidim povlačenje tužbe.” Ponovno hoda ispred mene dok
uzimam aktovku i sako s poda i krećem za njom.
„Jesi li ti svjesna kako hodaš po rubu? Nisam raspoložen za tvoje
provokacije.”

45
 Knjige.Club Books

„Znate li vi kako mačke hodaju po tankoj ogradi na velikoj visini i to rade

samouvjereno? Znaju da mogu preživjeti sve što ih snađe. Isto se ne može reći za
malog mišića koji se skriva u rupici, zar ne?”
Jebi me ako ja tu luđakinju uopće razumijem.
„Dakle, nećeš potpisati?” Ona zavrti glavom. Uzmem jedan dubok uzdah jer
ovaj nervozan čovjek nisam ja.
„OK, javim ti kad dođe potvrda suda.”
„Nema problema. Ako treba, dođem u ponoć, samo da to riješimo. Na
obostrano zadovoljstvo, zar ne? Uslugu vi meni, ja vama. Malo date vi, malo ja i
sve svrši dobro.”
Mislim da me mala jebe u mozak. Namjerno. Čini li to jer kaže da sam
uglađen? Traži li neku reakciju samo da popizdim? Jer ja znam popizditi... i to
jebeno. I onda se ona ne bi dobro provela.
Stupim joj na samo dva centimetra udaljenosti, tako da je zakucana uz stolicu.
Širi oči i zuri u moje usne.
„Ti nećeš dobro svršiti Kat, ako nastaviš dražiti.”
Trepne par puta, a kutak usne joj zatitra.
„O tu je, zar ne? Dominantni gospodin Holt. Diže ti se kad nad ženama
ispoljavaš nadmoć?”
„Ti si poremećena. Kakav je ovo test?” Sad je ona ta koja se unosi meni u
lice. Na par sekundi spusti pogled između nas, pogleda me ponovno i obliže usnu.
„Kad bih htjela provjeriti, ono spustiti ruku i tek malo pomaziti, dočekala bi
me erekcija tvrda kao kamen? Zar ne, gospodine Holt?”
„Koji kurac radiš, Ava? Prestani!” Odmaknem se od nje jer znam, jebeno
znam da je sposobna da mi svuče hlače nasred kuhinje samo da zadovolji svoju
znatiželju.
No, ona se cereka dok pomiče ruku prema dolje, a Adamovo zvonce spasi bilo
nju, bilo mene, a onda joj izgleda dođe u glavu da je Adam tu negdje. On ne izlazi
iz sobe, barem ne još, a ona zgrabi svoju torbu s vješalice i samo krene prema
vratima. Prvi put vidim da se ona rumeni, kao da se stidi, kao da je postala svjesna
što čini ili... ili je postala svjesna onog što je tek namjeravala napraviti?
Ovaj put pustim jebenu uglađenost, pustim sva pravila pristojnosti i zaustavim
je stiskom ruke na nadlaktici. Ukoči se na moj dodir, ali se ne osvrće dok je
privlačim uz svoje bedro.
„Napravila bi to, zar ne, Ava? Napastovala bi svog šefa čisto iz dosade? Ili si
mačkice mokra? Vlažna. Željna. Napaljena?” Zareži na moje riječi i trzne ruku,
da bi potom samo otrčala niz prilaz i nestala mi iz vida.
Okrenem se naglo i požurim u svoju sobu da sakrijem tragove svojeg
uzbuđenja, jer luđakinja je u pravu.
Uzbudila me.
46
 Knjige.Club Books

Ne želim da se ponavljaju ovakve scene, pogotovo ne dok Adam može sve

vidjeti i čuti. Malo se smirim u sobi iako žudim da pošaljem Zoe poruku da dođe
ranije jer... na rubu sam. Svoju aktovku bacim na stol, posao me sad ne zanima,
već odem do brata da vidim kako mu je prošao dan i kako se osjeća. Ne očekujem
išta manje od općeg oduševljenja.
„Ona je tako draga.”
„Kat je tako fora.”
„Luda je i ležerna, tako prirodna.”
„Prava ženska.” Slušam hvale o njoj i tijekom večere, a onda me on podsjeti:
„Ma mislim da vrijedi svaki cent plaće koju joj daješ brate.”
„U kurac”, ispod glasa procijedim, a Adam me bocne vilicom.
„Otkad ti psuješ? Što ti je?”
„Zaboravio sam joj dati lovu. Ma ujutro ću.” Odmahnem rukom i nastavim
jesti. Pogled na sat mi govori da je vrijeme da se spremim.
„Ideš u sobu?”, upitam Adama standardnu lozinku kojom mu dajem do znanja
da mi dolazi društvo.
„Ne brini se, slušalice na uši i onda spavanac.” On mi namigne i nakon što
iskapi svoj sok, odveze se kolicima u sobu.
Pogledam na mobitel i uočim Zoeinu poruku da kreće za pola sata. Požurim
pod tuš te da sve pripremim u podrumu.
Nešto prije devet zvono ulaznih vrata se začuje i najavi mi nju, onu koja mi
treba za večerašnju ulogu.
Pogladim bradu i namignem sebi u ogledalu, da bih potom krenuo otvoriti
vrata, samo bez ideje da tamo nije ona koja mi treba umiriti nagone, već ona koja
ih zna jedino aktivirati.

47
 Knjige.Club Books

Kat

Napravila sam sranje.

Ne, nisam napravila. Zamalo sam napravila, tješim se.
Ja se nikad ne tješim. Nikad ne žalim radi svojih postupaka i reakcija koliko
god nekome bile neprimjerene. Ja nisam tu da se ponašam kako netko drugi
očekuje.
Gospodin Holt me praktički optužio za blud. Mislio je da se seksam u
njegovoj kući. Ja jesam perverzna, ali ovo samo pokazuje koliko je perverzan
njegov um. Taj čistunac samo daje privid samokontrole. Uspijem se čak i naceriti
jer našla sam mu okidač. Nešto je ispod te ulickane površine, potreba za
kontrolom ili osjećaj povjerenja jer meni ne vjeruje. Ni ne treba mi vjerovati jer
najvjerojatnije bih ga prodala za pravu informaciju.
I zato kad sam ga vidjela onako razjarenog, morala sam nagaziti na njegove
živce, gurnuti ga do ruba pucanja. Probudila sam neku zvijer, to mi je bilo jasno i
nisam mogla stati. U onom zadnjem trenu, sinulo mi je koliko daleko sam otišla s
posve krivom osobom. Kriva osoba za diranje, prava za provokaciju. Stoga... po
prvi put, odustala sam.
Najteže mi ne pada činjenica da sam ja pogriješila jer ja sam grešnica
nebrojeno mnogo puta. Znam sve svoje greške. Ne ponosim se time, ali i te greške
dio su mene.
Ono što mi ovdje teško pada to je da je on bio u pravu. Čistunac nije moj tip,
ali dovraga, bila sam mokra, navlaženih gaćica jer bilo je uzbudljivo gledati ga
kako se bori da ne pukne, gurati ga preko ruba. Požurila sam iz njegove kuće kad
je konačno pokazao ono što sam htjela vidjeti. Njegov glas, perverzija u njemu, u
suradnji s njegovim dodirom, nisu mi dali da ga pogledam. Stoga sam otišla,
obavila kao i svaki dan u gradu ono što mi je obaveza, a potom došla u stan.
Vidjevši dva računa na stolu, sjetila sam se što sam zaboravila.
Kreten mi nije dao novac, a ja nemam ni kinte u džepu. Curama dam njihovu
hranu pa sjednem na kauč u svom malom stanu iz kojeg, istinabog, nemam više
što prodati. Ne posjedujem nikakve materijalne stvari jer mi ništa nema neko
značenje. Stoga se stvari rješavam kao i ljudi koji mi ništa ne znače. Ne vežem se
ni uz koga posebno, uz muškarce najmanje. Jedino moje prijateljice imaju
privilegij znati o meni gotovo sve. I baš me sad one pozivaju da se nađemo na
kavi i klopi, ali dovraga nemam novca za tu kavu! Zadnje sam dala Lorni.
48
 Knjige.Club Books

Ne preostaje mi ništa nego čekati do sutra, ali živci rade, nemir vlada mnome.
Ne ostavljam za sutra ono što mogu obaviti danas, stoga dozvolim sebi da nagoni
vladaju mojim tijelom i odem ravno na vrata onome koji me danas izbacio iz takta.
Obavit ću to hitro, da stignem naći se i s curama u našem restoranu. Pozvonim, a
on mi otvara vrata obučen u nekakvo retro-odijelo. Čak mu je i kosa drukčije
uređena, kao da se spremio za nekakav izlazak, predstavu, show, uopće ga ne
mogu smjestiti u ovom izdanju nikamo.
„Otkud ti?” Tim me riječima dočeka prilično živčano i neljubazno. „Ava, ne
mogu sad, nemam vremena za ovaj razgovor. Molim te da ideš.” Iako mi se žuri,
sad namjerno neću požuriti nego ću oduljiti s ovime namjerno.
„Ne mogu otići.”
„Molim te Ava, imam sastanak i nemam vremena za razgovor s tobom,
možemo li neki drugi put to riješiti?”
„Ne možemo jer imam problem.” Tek sad malo omekša te pogleda meni preko
ramena i onda me propusti unutra.
„Dvije minute. Jesmo li se razumjeli?”
„Kad se mi nismo razumjeli”, kažem sarkastično i uđem pored njega unutra.
Neki čudan miris je u zraku, ne znam ga prepoznati. Lijeno hodam do kauča,
znajući da je iza mene, da me sigurno njegov pogled probija od nervoze. Sviđa mi
se to, činjenica da ga uznemirujem.
„Sekunde prolaze, Ava, kakav problem imaš?”
„Imam puno problema, odakle da krenem? No, nisam tu da ti pričam svoju
priču, čisto sumnjam da bi te zanimalo čime se bavi neka posve nebitna osoba.
Imali smo dogovor za danas.” Zastanem pored kauča i onda na stolu ugledam
dvije čaše za vino te butelju u ledu.
„Dovraga. Baš si mi morala doći Ava, kao da si nanjušila kad mi ne trebaš.”
Miller promrmlja kad začujemo zvono na vratima. Gleda u mene kao da bi me
bacio kroz prozor, a onda kaže. „Ujutro dođi ranije, nemam sad vremena za tebe.”
Otpili me samo tako i pokaže mi vrata rukom. Tip ima spoj, kvarim mu priliku da
kresne. Stoga popustim iako žalim tu siroticu koja će morati ispunjavati njegove
perverzne želje.
Perverzija mu je utkana u stanice. Osjećam to.
„OK, moraš ševiti, kužim. Ali ni to ti neće pomoći da se smiriš, jasno ti je?”
Prođem pored njega i otvorim vrata. Kako sam i pretpostavila, prelijepa plavuša
gleda u mene, potom u Millera i onda se nasmije zavodnički.
„Oh, pa nisi mi rekao da planiramo trojac? Mmmm, prelijepa je.” Zakolutam
očima, dok poimam ovu izjavu da bi me žena poševila i to zajedno s... ne, hvala.
„Zoe...”, on procijedi, ali ona ne shvaća upozorenje.
„Nisi najavio, ali ovo je divno iznenađenje. Više poklon za mene nego za
tebe.”

49
 Knjige.Club Books

„Ja sam samo došla po svoj novac.” Usput joj i namignem uz osmijeh jer me
gleda kao da bi me popapala.
„Isuse, njoj i plaćaš? Zločesti Miller. Ostani lutko, bit će ti divno. Miller je...”
„Ne želim znati što je on!” Zaderem se malo glasnije i krenem van, a žena me
dirne po struku.
„A da se ti i ja družimo solo?”
„Zoe, ulazi ili odlazi! Samo prestani s predstavom!” Miller se odjednom
oglasi prilično živčano. Ne gledam u njega, već krećem dalje.
„Ujutro budite spremni za razgovor gospodine Holt, budite spremni na sve.”
„Ne brini lutko, ostavit ću mu malo snage.”
Cura se zahihoće, a vrata iza mojih leđa glasno zalupe. Odjednom nisam više
nabrijana da odem na kavu s curama, ionako sam bez love, ali sam raspoložena
za nešto drugo. Stoga požurim doma i na putu do mog stana, stanem na prvom
katu. Pokucam i naslonim se na zid.
„Gatito, konačno ti.”
Raul se oglasi seksi španjolskim naglaskom od kojeg se ježim.
„Mmm, da... moj stan za petnaest minuta? Samo da skočim pod tuš?”,
predložim mu. Nema potrebe da okolišam, da ga zavodim. Raul je moja igračkica
i naš odnos je jasan. Dođem mu kad poželim da se igramo.
„Da ponesem nešto za predigru?” Pogledom klizi po mom tijelu i zaustavi se
na onom dijelu kojem se najviše posveti.
„Ne Raul, spremna sam. Želim odmah pravu stvar.”
„Onda ću biti po dogovoru kod tebe.” Namigne mi i potom odem u svoj stan.
Raul je ono što meni sad treba, da uzdišem, vrištim i uživam, on zna što mom
tijelu treba. Dođe da mi to da. Uzvratim mu jednako i nakon toga ode. Ne pita
ništa previše.
Kad se nešto kasnije visoki crnokosi i tamnoputi muškarac posveti mojim
potrebama, pokušavam zatomiti potrebu da budem žestoka, ali ne uspijevam.
„Gatito, danas opako grebeš.”
Odignem glavu s njegovih prepona i tek onda uočim tragove noktiju po
njegovom čvrstom trbuhu. „Ali ne smeta. Radi od mene što želiš.” Obrišem kut
usne i zahvalim Raulu posvećujući mu se temeljito jer mi da je šansu da se pustim
i prepustim bez zadrške.
„Raul, hvala ti, ovo mi je baš trebalo.” Raul se protegne lijeno na mom krevetu
nakon višesatnog maratona. Prstom dirne moj obraz pa se nakesi.
„To volim čuti. Znaš gdje sam kad god me zatrebaš.”
„Znam, znam, računam na tebe, kao što vidiš.” Dodam dok ustajem da odem
pod tuš, a on povuče svoju majicu s poda te mi namigne. Bez puno riječi, ja
odlazim u kupaonicu, on se vrati u svoj stan. Zaspim opuštena, ugodno istrošena,

50
 Knjige.Club Books

računajući kako se sutra pojaviti Milleru pred očima. Ne ide mi u prilog to što sam
prekinula njegov spoj sa ženom koja je bez imalo ustručavanja pristala podijeliti
ga sa mnom. Nisam od nje to čak ni tražila. Blago njemu i blago njoj.
Pitam se kakav je to odnos koji oni dvoje imaju, čudan pomalo, što i nije
iznenađenje. Sigurno je s njom završio dolje u onoj sobi koja me prosto mami da
provalim u nju, da doznam što krije.
Lagana kišica me ujutro doprati do Millerove kuće. Majica mi je tek malo
mokra, no vjerujem da će se brzo osušiti. Ponijela sam za svaki slučaj u svom
ruksaku rezervnu odjeću koju bih mogla ostaviti u gostinjskoj sobi. Na to moram
računati dok imam bicikl, iako želim što prije uzeti nekakav auto, makar i najgoru
krntiju za par stotina dolara. Malo razbarušim svoju kosu prstima, popravim
majicu i ruksak. Bicikl zavežem za ogradu, a kad mi mobitel pokaže sedam
pokucam na vrata. Miller mi otvara čudnog izraza lica, kao da se i nije baš
naspavao. Vuče se tromo i gleda me pomalo bezvoljno.
„Jutro. Da danas preskočim provokacije, pošto vidim da si u lošem stanju?
Cura se nije pobrinula za tebe? Trebao bi nakon akcije biti ovako poletan kao ja.
Pogledaj me, kao ptičica.” Još se i teatralno okrenem oko sebe i raširim ruke.
„Ava, neću te zamoliti već ću zahtijevati da ne dolaziš više ovako na moja
vrata neplanski, da ne zabadaš nos u moj privatni život.”
„I što još?”, dodam zabavljeno.
„Slušaj. Dat ću ti sad iznos po dogovoru. No, uvesti ćemo neka pravila.”
„Pravila? Misliš kao pravila ponašanja za divljakušu i takve stvari?” Suzim
oči i prekrižim ruke dok stojimo na sredini hodnika.
„Stvarno voliš stvarati tenzije, zar ne?”
„Pa iskreno, ne baš. Ali iz nekog razloga ne mogu si pomoći kad si ti u pitanju.
To je valjda nešto što ja ne mogu kontrolirati i tu je od prvog trena. Dakle,
presudan je bio prvi dojam.” On me gleda ozbiljno neko vrijeme, nisam sigurna
kakav je to izraz lica. Ruke stavi u džepove i skupi obrve.
„A što ako ti se ispričam?”
„Ti da se meni ispričaš?” Definitivno nije smjer u kojem sam mislila da će
ovaj razgovor poteći. Jer provociram ga i radim to namjerno.
„Da, ispričat ću ti se što sam te nazvao luđakinjom. Što si me morala ugristi,
kako kažeš, i ispunit ću sve tvoje uvjete u vezi tužbe. Samo želim da prestaneš s
provokacijama i glupiranjem.” Zastanem na trenutak jer želim vidjeti kako će on
to izvesti, što je to smislio.
„Pojasni.”
„Recimo da ni tvoj prvi dojam nije bio baš dobar, Ava. Tako da, moraš se
malo promijeniti. Taj stav...”
„Miller, ja ne znam glumiti. Zašto bih? Ako nekoga ne volim, ne volim. Ako
me neko ne voli, ne voli. Ne potežem nikoga za rukav niti ga molim bilo što.”

51
 Knjige.Club Books

„Ne tražim od tebe da glumiš, samo tražim da malo pripaziš, ništa drugo.
Stvarno ne želim dolaziti doma i živčaniti radi tvog ponašanja. Da si mi lijepo
poslala poruku sinoć, mogli smo izbjeći cijelu onu glupu situaciju koja mi je
upropastila večeru. Dakle, možemo se ponašati barem uljudno. Ne moramo biti
prijatelji, ne moramo biti ništa.” Iznese svoje argumente i zahtjeve prilično
staloženo.
„A ako ja recimo ne pristanem? Nego te nastavim tako malo zezati kad si
osoran prema meni ili umišljen?” Glas mi je pun sarkazma. Njegovi prsti prođu
kroz njegovu gustu bradu, a oči bijesnu. Odjednom se pokrene, priđe mi u dva
koraka i pritisne me uza zid. Diše mi na usne, tako mi blizu stoji da vidim savršeno
čokoladnu boju njegovih šarenica.
„Zaista želiš znati što bih ti mogao napraviti ako me gurneš preko ruba?”
Njegova prijetnja izaziva mi znatiželju. Ne bojim ga se čak i da ne prijeti u prazno.
Želim znati što to on može napraviti.
Samo šuti, zuri u moje oči, tjera me da ne trepćem. Odgovor neće dobiti,
čekam njegov idući potez. I on ga napravi, tako da spusti prst na moj obraz lagano
ga vukući po rubu moje čeljusti. Dah mu je vreo i ubrzan, ja vjerujem da uopće
ne dišem dok osjećam dodir njegovog prsta kako se spušta po mom vratu. Šaka
mu se odjednom blago omota oko mog vrata, a ja glasno uvučem zrak. Osupnut
je mojom reakcijom, kao da je očekivao da ću puknuti.
Gleda me i dalje parajućim pogledom, ali njegova ruka naglo pusti moj vrat i
spusti se onom linijom između grudi po mom trbuhu i struku, tako erotično i lijeno
preko kuka, usmjeravajući se prema onom mjestu koje sad pulsira luđački, kao da
se noćas nisam ševila satima, divlje i razuzdano.
I taj čas njegov dodir prestane. Pogleda me znalački, a onda poliže svoju donju
usnu i napravi pokret koji me pretrese iz transa. Papir odjednom zašuška i pred
očima mi se pokaže kuverta.
„Izvoli Kat, tvoja plaća. Nadam se da sam bio jasan. Mogu biti dobar, najbolji,
ali... budeš li me izazivala, mogu biti gori od tebe.”
Još uvijek ga gledam, čas njega, čas kuvertu.
„Onda, jesi li sad za kavu?” Miller se nasmije i krene puno bolje volje u
kuhinju, kao da dosad nismo vodili čudan razgovor prijetnji i insinuacija.
Koji vrag mu se sad desio?
„Kavu i lovu, molim.” Kad već moram surađivati...
„Izvoli.” Stavi mi lovu na stol kad stignemo u kuhinju, pa se okrene da mi
natoči kavu i dok mi je još leđima okrenut, izusti prijedlog.
„Spreman sam ti i povećati plaću, samo moraš jednu stvar učiniti.” Doda mi
šalicu i pogleda provokativno.
„Što?”
„Biti malo... pitomija. To je sve.”

52
 Knjige.Club Books

Kat

Dovraga, zašto ne?

Millerov prijedlog i nije tako loš. Lova mi treba. Nije prvi put da prodajem
sebe za lovu. Neka ide dovraga, živo me zanima koliko ću izdržati. Biti ljubazna,
pristojna, suzdržati poriv da ga provociram.
Pravo pitanje je zašto pristajem na to. Idemo saznati.
Prošlo je par dana od našeg dogovora. Dobila sam lovu, dobila sam čak i
stimulaciju, a sve što trebam raditi jest da ne provociram Millera. Trudim se čak
i u sebi da ga ne zovem raznim nadimcima.
Pokušava li me preodgojiti, dobro mu ide. Ovaj radni tjedan mi prođe ipak
odlično. Miller me ujutro dočeka na samim vratima i odmah ode na posao kao da
smo dogovorili i minimalni kontakt. Jednako radim i ja, čim on stupi popodne u
kuću, izlazim u žurbi.
Nakon toga jurim u čistionicu raditi, pokrivati Harperinu smjenu jer želim da
se nakon mamine smrti odmori i provede u miru doma. Tako da sad nemam više
vremena za svoje standardne poslove, što ne znači da me moji ljudi ne zovu i ne
traže. Dapače... osjećam kao da žale za mnom. Baš se iz toga razloga ne mogu
posvetiti ostvarenju Adamove želje. Ali ono što činim je dobro.
„Što se događa s tobom, Kat?” Sjedim za stolom za vrijeme ručka s Adamom.
„Molim?”
„Kat, jesi li bolesna ili imaš nekih problema? Jer previše si ovih dana...
mirna.”
„Ne. Zdrava sam.” Odložim vilicu i nalijem u čašu soka.
„Ali nisi dobro. Nisi niti komentirala Millera već danima. Nisi pitala ni jesam
li našao ključ.”
„Trudim se biti pitomija.”
„Molim? To je Miller naredio?” Adam me pogleda mrko i nezadovoljno.
„Ne može on meni ništa narediti. Pristala sam jer... ne znam ni sama zapravo.
Trudim se, jako se trudim Adame, da mu nešto ne dobacim kad izlazim iz kuće ili
ujutro kad sav namirisan prođe pored mene.”
„Malo sam... razočaran, Kat. Ne daj da te itko mijenja.” Nijema sam na ove
riječi.

53
 Knjige.Club Books

„Ne brini se Adame, samo glumim.” Podragam njegovu ruku i onda ga

natjeram da nastavi ručak. Mali pogađa, ali ja testiram svoje granice, testiram sebe
i nije tako loše. Ali bojim se... negdje ću puknuti... kad mi se skupi, nastupit će
eksplozija koja će sve uništiti do temelja. Raula izbjegavam nazvati, to bi bilo
previše sebično. Usredotočim se na Adama, ali i na promjenu koju s danima uočim
na Milleru. Nakon točno tjedan dana glume i tišine među nama, koju prekinemo
uz jedno dobro jutro ili doviđenja, Miller me dočeka na vratima, a onda krene u
kuhinju za mnom. Malo me zbune njegovi koraci pa se okrenem i pogledam ga.
„Zar ti ne moraš ići na posao?”
„Ne danas. Ostajem doma. Radim odavde. Želim malo biti s Adamom. I čuti
od tebe kako on napreduje.”
„Od mene?”
„Da.”
„OK.” Požurim ispred njega i dohvatim prvo šalicu kave. Pomalo ulijevam
sebi kavu iz aparata, kad začujem kako stolica struže po podu. OK. Pitoma Kat.
Suradnja. Ljubaznost. Mogu ja to, pa nisam iz prašume, zar ne? Stoga dohvatim
drugu šalicu i nalijem i Milleru kavu. S kap hladnog mlijeka i jednim Natreenom.
Okrenem se da mu dodam kavu, a dočeka me njegov pogled put intrige. „Za
mene?”
„Za koga drugoga”, odgovorim mu na čuđenje povodom mog postupka.
„Hm... Hvala?” Neobično je sjediti ovako blizu njega u ovoj napetosti i vagati
svaku riječ. No pristala sam, podsjetim se.
„Onda, Ava, kako ti se čini Adam?” Idućih desetak minuta, dok nas Adam ne
prekine, ispričam mu kako Adamu prolaze dani, kako vježba, a prije svega kako
je zaista dobrog raspoloženja uvijek.
Pričam mu kako igramo društvene igre i sve u svemu, uživamo. Sve to vrijeme
Miller me gleda bez osmijeha, glave tek malo pognute. Prstima dira svoju čeljust,
a usne drži potpuno stisnutima. Drukčiji je.

54
 Knjige.Club Books

Miller

Drukčija je i, jebiga... ne dopada mi se ovo. Osjećam da to nije ona i sve

čekam tren kad će mi složiti neku zasjedu. Previše mi je mirno. Nema neumjesnih
komentara, pa čak ni pogleda. Prođe pored mene kao da ne postojim i jebiga...
krivo mi je mada ne mogu dokučiti zašto. Ovo sam htio. Mir i tišinu, bez
provokacija, bezobraština.
Na kraju je ignoriranje.
Počelo je već u ponedjeljak kad je počeo novi radni tjedan, nakon našeg
dogovora kad mi je namignula i uzela kuvertu. Otišao sam na posao sav sretan. I
tamo... jebem mu, tamo me dočekalo nešto što nisam očekivao.
Zamjena za Evie, u štiklama od dvanaest centimetara, neprikladno kratkoj
crvenoj minici ispod koje je bilo jasno da nosi tangice. Bijela uska bluza broj
manja tek toliko da drži njezine cice da ne puknu. Plava ispeglana kosa, a pogled
kao da prvi put u životu vidi muškarca. Zelene oči, nimalo slične onim zelenim
dubinama koje me u sebi žele utopiti, uočile su me odmah kad sam stupio u
hodnik. Eviein stol je u dnu i gleda na onoga tko dolazi. Evie me nije stigla ni
pozdraviti, kad se njezina zamjena ustala sa stolca i gotovo potrčala prema meni.
Sve na njoj je... poskakivalo.
„Ja sam Nicole, gospodine Holt, vaša i samo vaša nova tajnica.” I onda me
odmjerila od glave do pete i... obliznula svoje usne.
Samo sam na tren ostao zatečen.
Jebem mu, ja sam ti jebeni šef! Potom se primaknula bliže i prošaptala da
nitko osim mene ne čuje.
„Naša suradnja će biti kratka, ali sigurno na obostrano zadovoljstvo ugodna i
ispunjavajuća.”
„Evie! Prenesi Nicole sve zadatke, imam posla. Ne ometajte me.”
„Ali gospodine Holt, kakvu kavu volite...” Nicole je zavapila i zaklepetala
štiklama za mnom. Nije čula moj odgovor jer sam joj zatvorio vrata pred nosom.
Koji je vrag današnjim ženama? Nude se tako pri prvom jebenom susretu? I
zašto me to sad nervira, jesam li poludio? Pa trebao bih biti polaskan, ili ne? Koji
vrag mi se događa?
Udahnem duboko i uključim laptop jer me uistinu čeka hrpa posla.

55
 Knjige.Club Books

Prvo, nikad ne petljam sa zaposlenicama. Drugo, moj ukus nije uobičajen. Ja

ne hodam. Ne izlazim sa ženama. Svi odnosi i susreti događaju se pod mojim
uvjetima, na mom terenu. Volim žene koje znaju igrati ulogu. Puste mi da ja
dirigiram. Vjeruju mi. Nepredvidive me previše... ugrožavaju. Ni sam nisam
siguran što bih takvoj ženi mogao napraviti.
Kat me gura sve do ruba, nisam nikad s jednom ženom toliko živaca gubio.
Nicole je pak druga sorta žene, ona se nudi. Sve to mi je jasno iz samo jednog
susreta. Uleti par puta u moj ured s nekakvim pitanjem, pored svega želim li na
ručak s njom. Mislim da njoj nije jasan odnos šef - radnica. Odbijem, naravno.
Utorak ista stvar. Kat me ignorira, ni ne pogleda me. Nicole samo što se ne
baci na mene, čak me očeše svojim cicama dok prolazim pored nje.
Srijeda... užas.
Četvrtak... koma
Petak... najgori.
Nakon što se Nicole skoro rasplakala jer je stekla dojam da mi se ne sviđa,
bravo Nicole, teatralno je pitala ima li svrhe da dolazi u ponedjeljak. Rekao da
sam da je dobro pohvatala posao i da dođe.
Ali nisam rekao da ja neću doći.
I tako sam sad doma, u ponedjeljak ujutro i sjedim naspram Kat u mojoj
kuhinji, gledam kako mi nalijeva kavu koji nisam ni zatražio te donosi preda me.
Držim je na oku, promatram. Želja mi je proniknuti u onaj mozak. Smišlja li nešto
dok ovako glumi pristojnost?
Ne mogu maknuti pogled s njezinih usana dok priča o bratovom napretku. U
nekom trenu on nas prekine.
„Jutro, moji najdraži ljudi. Sve OK?”
„Da, sve OK. Pijemo kavu. Idemo doručkovati? Danas bih ja spremio
doručak, ono što ti najviše voliš, tostirane sendviče”, predložim i ustanem da
krenem to pripremati, a Adam me zastavi.
„A ne... ovaj... sad sam se navukao na njezine palačinke s javorovim
sirupom.”
„Tako dakle, već sam drugi na listi prioriteta?” Nacerim mu se i ponovno
sjednem.
„Kad si bio prvi? Ne umišljaj, braco.”
„OK Adame, ne zaboravi, ostat ćemo jednom ti i ja opet sami.” Kažem mu u
šali, a on se na moje riječi uozbilji, priđe kolicima bliže i pogleda Kat samo na
brzinu.
„Kako to misliš? Nećeš valjda dati Kat otkaz?” Kao da se prepao, tako je u
licu poblijedio.
„Pa ne, nego mislim, ima ona život i pored posla Adame, sigurno neće tu raditi
doživotno.”
56
 Knjige.Club Books

„Zašto ne?”, Adam upita, a Kat se nalakti na stol i s blagim osmijehom upita.
„Da, Miller, zašto ne?” Oboje zure u mene stvarajući mi neugodu. Ne znam
kako je jedna šala dovela do ovog. Stojim kao pred porotom osjećajući kako svaki
moj odgovor može biti kriv.
„Možda će se udati i otići daleko”, bubnem i uzvrpoljim se na stolici.
„Nema šanse.” Ona deklarirano izjavi, ponuka me da je upitam.
„Što nema šanse?”
„Da se udam. Nikad. Ni luda.”
„Zezaš? Sad si mi ubila sve snove.” Adam se oglasi, a ona mu priđe i stavi
ruke na njegova ramena.
„Adame, da si deset godina stariji, promijenila bih mišljenje.”
I samo tako, moj brat se nasmije i razvedri. Luđakinja zaista dobro djeluje na
njega. On stane za stol, a Kat nam krene pripremati doručak. Sad me više ne
vrijeđa to što me odbio da ja pravim, jer uživam u odličnom okusu javorovog
sirupa po savršeno mekim i ukusnim palačinkama.
„Otišla bih do dućana, po neke namirnice za ručak”, obavijesti me Kat prije
nego Andy dođe. Želim i njegovo mišljenje.
„OK.” Inače me ne bi uopće pitala ništa, sad stoji ispred mene i čeka dozvolu.
Jebeno ne znam koji klinac očekujem više od nje. Opako sam znao da mi uvijek
slijedi jezikova juha, bio kriv ili ne.
Sad... ne znam što s njom raditi. Napetiji sam nego prije, jer čekam gdje ću
upasti u rupu, a ona će se pojaviti i reći: Aha! Naivac!
Jer previše je lako sve ovo... predobro da bi bilo istinito. Ona krene prema
vratima, a ja joj neplanski dobacim.
„Da te ja odvezem, kiša će?” Pogled koji mi uputi satkan je od nevjerice.
„Ne treba, bolje da nismo u zatvorenom, uskom, malom prostoru sami, slažeš
se?” Tim riječima izađe, a ja ostanem zuriti u istu točku i razmišljati o malom
uskom prostoru. Kako god da se ona ponaša, meni nije dobro. Koji vrag mi je?
Prsti mi bride, krv mi se lagano grije. Nemiran sam svejedno. Bila ona ljubazna
ili bezobrazna.
I ne sviđa mi se ovakva. U kurac! Psujem kao nikad u životu, samo radi te
lude ženske. Ne zna nitko da sam se danima prisjećao onog trena kad je bila na
meni, jahala me na asfaltu, psovala me, grebala i otimala se. Budila u meni nagon
da je stavim poda se i sputam, obuzdam, ukrotim. Ona je previše divlja.
Druge uspijevam, ali one nemaju ono što Kat ima. Iskonsku vatru, životnu
silovitost, drsku prodornost, samodostatnost na kojoj joj zavidim. I zato znam da
nju nikad, nikad ne bih mogao staviti u onu ulogu koja meni treba. Žena me u
jednu ruku fascinira kad tako mislim o njoj stalno, ali moram priznati da sam idiot
jer uopće sve ovo uzimam u obzir. Mrzi me, ali reagira na mene. Odalo ju je tijelo,
kao i mene.

57
 Knjige.Club Books

OK, kretenu, idi radi, prestani mudrovati! Sam sebe ukorim i onda krenem
prema Adamovoj sobi da pozovem Andyja, koji je u međuvremenu stigao, kad
začujem kapi kiše kako udaraju vani.
„O sranje!” Pogledam na sat, Kat se već trebala vratiti, a sad će se smočiti!
Brzo dohvatim ključeve auta da krenem po nju, možda je sretnem po putu. I čim
zakoračim van, ugledam je kako kleči na pola dvorišta i skuplja stvari u ruke.
Požurim bez razmišljanja do nje, ne obazirući se na kišu koja me moči padajući
sve jače.
„Vražja vrećica. Ekološka moja guzica. Pukla je tu zadnja dva metra!”
Ne govorim ništa jer ne psuje mene, već vrećicu, pa joj pomognem pokupiti
ono što ona ne može. Utrčimo tako oboje mokri u kuću, s nje se cijede kapi, mokra
je do kože. Pogled na njezino lice govori mi da gori ispod ove vlažnosti, iako se
njezina odjeća zalijepila za nju... a one sretne kapi uklizavaju u njezin dekolte.
Baci sve na stolić u hodniku i promaršira u gostinjsku sobu. Izgleda mi...
ljuta? Dok smislim što pametno uraditi, odem u kupaonicu i svučem mokru
majicu te protrljam ručnikom kosu. I njezina je kosa mokra, pa uzmem ručnik da
joj ga odnesem. Bez razmišljanja, bez kucanja uđem u gostinjsku sobu i natjeram
je da vrisne.
„Koji...?” Na zvuk vrata okrene se prema meni... savršeno gipka, vitka,
podatna, zamamna i jebeno seksi, dok joj tijelo skrivaju samo male gaćice.
Kladim se da su i one mokre. Savršeno proporcionalna, puti po kojoj bih mogao
slikati.
„Ne zuri! Zatvori vrata, k... Miller!” Drekne na mene, pa zatvorim vrata.
Znam da me htjela opsovati, ali se suzdržala. No, ni dalje nisam sposoban maknuti
pogled s njezinog tijela i tih oblina.
„S druge strane Miller, s druge strane ih zatvori!”, prodere se glasnije i
konačno pogledam njezino lice. No, memorirao sam njezino tijelo u svoj mozak,
nema šanse da zaboravim.
„Izvoli ručnik.” Ne dotiče me njezina dreka, iako me gleda sad i u šoku, a
grudi pokriva rukama. Uzalud, vidio sam sve.
„Izađi van”, naredi mi. Ignoriram i dalje, prilazeći joj bliže.
„Zašto si bila ljuta?”, upitam direktno i položim joj ručnik preko ramena, tako
da joj pokrije i grudi, a ona rubove odmah zgrabi i stege oko sebe. Kao da se
šćućurila, glavu je spustila, ne govori ništa.
„Ava, zašto si se naljutila? Nije to bilo radi jebene puknute vrećice.”
„Zato što ne želim da mi pomažeš, da mi nudiš prijevoz, da se brineš i da sam
ti išta dužna!” Ne shvaćam njezin odgovor jer nemam pojma što sam sad kriv!
Zamislim se na tren i onda upitam:
„Ljutiš se jer sam ti predložio da te odvezem? Jer sam izašao van da pokupim
stvari?”

58
 Knjige.Club Books

„Da!” Pogleda me ubojitim pogledom, obraza i dalje rumenih, a usana

stisnutih. Tek sad primijetim da ona drhti, a znam da nije od hladnoće, još je ljeto.
Krajičkom oka zapazim na krevetu njezin ruksak i izvučem iz njega majicu koja
viri.
„Hajde, obuci se.” U tišini raširim majicu i navučem je preko njezine glave.
Okrenem se kao po dogovoru, da je ona prevuče preko grudi. Potom čujem kako
trlja kosu pa se nanovo okrenem prema njoj. „A hlače?”
„Nemam hlače, zaboravila sam ih na sušilu.” I dalje je ljuta iako ne mogu
shvatiti to obrazloženje. Sine mi u trenu ideja pa joj kažem.
„Tu čekaj, ne izlazi. Daj mi par minuta. OK? Hoćeš li me poslušati?”
Zagledam se u one zelene oči, sada tako izrazito svijetle, kao da u njima gori vatra.
„OK”, samo potiho prošapće. Vratim se najbrže što mogu i zateknem je na
istom mjestu gdje sam je ostavio i zbog toga odahnem. I ne bih trebao ovo raditi,
ali radim. Pružim ruku i dodam joj bijelu suknju.
„Ha?” Sve je što Ava kaže dok gleda u taj komad odjeće.
„Samo to obuci, imaš i ovaj... suhe, čiste gaćice unutra skrivene.” Pogleda me
zabezeknuto i odmakne se korak unatrag.
„Da nisam obećala biti pristojna, sad bih ti rekla da nosiš to sranje kurvi kojoj
pripada.”
„Ava, upravo si to rekla. Ne drami nego to obuci. Drugo nemaš.” Podigne
prkosno svoj mali nosić, prošaran s par pjegica.
„Mogu hodati gola.”
„O ne, ne možeš. Andy je tu, Adam također.”
„A ti? Gdje si ti? Uostalom, ne odgovara mi.” Kaže provokativno, no ovaj put
ja ignoriram i samo joj se unesem u facu.
„Obuci ovo ili ću te ja obući, prvo ću te skinuti, kunem ti se da sam u stanju
to napraviti. Nije to od nikakve kurve, čisto je i novo. I vjeruj, taman će ti biti.”
Prste glumački položi na svoje kapke i uzdahne. Potom zgrabi suknju i gaćice i
takvom brzinom se obuče da ne stignem ništa vidjeti.
„Sad izađi i zaboravi što se dogodilo, a ja se neću pitati što će tebi ženska
odjeća. Iako me vraški zanima, ne želim znati.”
„Niti trebaš sve znati.” Dobacim joj dok izlazi ispred mene iz sobe, a onda
promrmlja nešto što me učini opreznim. „Ali mogu saznati da želim.”
I vraški znam, ako odluci, nema sile koja će je spriječiti da ne sazna

59
 Knjige.Club Books

Kat

Nosim na sebi odjeću nepoznate žene.

Bilo da je nova ili ostala tijekom neke akcije, pripada drugoj ženi. I ne, nemam
ja problem s polovnim krpicama, nisam plitka niti materijalist, dapače, zadnjih
godina samo u second hand shopovima i kupujem, ali moj stil i dalje je nekako
drukčiji i u skladu s mojim temperamentom.
Bijela suknjica definitivno nije za mene iako mi po veličini zaista odgovara.
No, ono što meni ne odgovara jest ovaj osjećaj koji tinja u meni, neko
nezadovoljstvo. I ono što sam prije dvadeset minuta doživjela, izbacilo me iz
takta. Nešto mi je zasmetalo, a ne znam definirati.
Rijeko kad sam dvosmislena i sebi proturječna, ali znam samo jedno: ne želim
da Miller pokazuje ikakvu brigu o meni. Ja ne trebam nikoga. Ja se mogu brinuti
sama o sebi. I ne računam na druge. Naučila sam to s godinama u kojima sam ove
rečenice ponavljala neovisno gdje bih se probudila i što uspjela taj dan ubaciti u
usta.
Daleko sam lošije volje nakon kiše i onog trena kad je Miller ušao u sobu i
zatekao me gotovo potpuno golu. Nemam problem s golotinjom niti komplekse o
svom tijelu, ali pod njegovim žarećim pogledam osjećala sam se ne samo golo,
nego ogoljeno. Bilo je nešto u načinu na koji je prebacio ručnik preko mojih
ramena, u načinu na koji mi se obratio kad je upitao jesam li ljuta. Kao da me
poznaje. On ne zna tko sam ja i ne bi se mogao nositi sa saznanjem o mom pravom
licu.
Sada ljuta i na sebe, jer ne znam koji mi je vrag, i na njega jer se ponaša tako
brižno, pripremam sve za ručak. Potom očistim mokre tragove u hodniku kada
začujem kako Adam izlazi zajedno s Millerom i Andyjem iz njegove sobe. Tri
muška glasa ispune dnevni boravak da bih na kraju čula kako me kroz smijeh
Adam doziva. Isključim štednjak, obrišem ruke i provjerim prstima kosu koja je
sad već potpuno suha. Odjeću sam bacila preko sušila da je što prije obučem, jer
ne želim u ovom sranju od minjaka voziti bicikl.
„Hajde, sjedni s nama”, Adam mi domahne rukom čim me ugleda. „Znaš li
što radimo?” Pogledam Millera i Andyja. Jednaki osmjesi su i na njihovim licima.
„Hm... Igrate neku igricu?”
„Ne”, Adam kaže, „planiramo moj rođendan.”

60
 Knjige.Club Books

„Zbilja, kad ti je rođendan?”

„U nedjelju.”
„Ozbiljno? OK, što trebam napraviti?” Odmah se ponudim za pomoć oko
organizacije. Stići ću to mada moram pomagati u subotu Harper da spakira stvari
svoje prethodnice iz Beckfordove kuće. To mi je super prilika da odnesem curama
koje će tako biti zahvalne na svemu. Vjerujem da je Harperina prethodnica bila
žena sa stilom, naravno muž joj je bogati industrijalac. Želja mi je da pomognem
Harper iako sam u škripcu s vremenom, ali i da iskoristim priliku koja mi se pruža.
„Ne trebaš ništa obaviti. Ti samo trebaš doći.”
„Ja? Na zabavu?” Znam da zvučim šokirano jer... osim mojih prijateljica, ne
slavim tuđe rođendane niti me zovu.
„Ozbiljno. Miller će se za sve pobrinuti, je li tako brate?”
Ne usudim se pogledati njega, već skupljam koljena pred Adamom u nadi da
ova suknjica ipak skriva moje međunožje. Mislim, te čipkane gaćice nisu gaćice
uopće. To je komadić tanke tkanine namijenjen da ga se potrga zubima.
Pri ovoj pomisli pogledam u Millera i to u posve krivi čas. Njegovi zubi grizu
njegovu donju usnu, a pogled mu počiva točno na mojim rukama, dok prstima
stežem rubove haljine.
Možda se pali na bijelo? Bijela haljina, bijele gaćice?
„Miller, pitam je li tako?” Adam se opet oglasi i time prene Millera iz
maštarija, sudeći po njegovom licu, dala bih se kladiti kako je sanjao da ulazi pod
moju suknju. I krivi pogled opet, na krivo mjesto i shvatim da je on napaljen tako
da je ona kvrga u njegovim hlačama vidljiva s tri metra. Uzmem potrebnu dozu
kisika kad Miller pogleda brata i samo kimne.
„U redu, koliko tvojih prijatelja dolazi?”
„Meni ste dovoljni vas dvoje”, Adam dometne tako naivno i nevino da ne
mogu da me njegova čista duša ne dirne. Bila sam i ja nekad tako čista i naivna,
ali život me podučio kako možeš vjerovati samo sebi. Nisam imala sreće, možda
je to dijagnoza mog života.
„U redu, doći ću.” Konačno potvrdim, kako bih njemu mogla išta odbiti?
„Hoću li dobiti poklon?”
„Hoćeš.”
„Hoćeš li mi reći kakav?” Raširenih očiju gleda u mene s nestrpljenjem.
„Neću, imaš osamnaest godina i mislim da zaslužuješ jedan stvarno
nezaboravan poklon.” Miller i Andy samo slušaju i prate naš razgovor. Sigurna
sam da svašta sad misle iako je Adamova i moja konverzacija takva, puna
opuštene zezancije i fora. S njim jednostavno mogu tako razgovarati, dok s nekim
ljudima ne mogu uopće.
„Kat, možeš li doći sa mnom u sobu?”

61
 Knjige.Club Books

„Naravno.” Adam me zamoli i ja krenem za njim, nakon što smo završili s

ručkom.
„Mogu li te nešto pitati?” Prozbori čim uđem u njegovu sobu i zatvorim vrata.
„Da, naravno.”
„Mrziš li ti mnogo mog brata?” Napravim grimasu zbog njegovog pitanja.
Nemam pojma što mu odgovoriti.
„Adame, nemam razloga da ga mrzim. Ja ne mrzim nikoga u svom životu,
samo ne preferiram neke ljude i zbog toga sam onako... bezobrazna...”, promucam
jer nisam nikad razmišljala o tome da mrzim nekoga, čak ni Millera. Stoga
udahnem i sjednem na krevet.
„Malo si me zatekao tim pitanjem pa ne znam što bih ti rekla, jer ne mrzim
nikoga. Nas dvoje se ne podnosimo. Jednostavno je od prvog dana među nama ta
neka negativna tenzija. Znaš da ne možeš sa svakim biti dobar, to jednostavno
nije moguće.” On me samo gleda i razmišlja o mom odgovoru. „A zašto tebe to
zanima?” Zagledam se u njegove oči i tek sad shvatim koliko su i one slične
Millerovim.
„Pa samo pitam, jer vidim da je nešto čudno između nas.”
„Pa nije baš normalan i poželjan odnos, ali držimo se podalje jedno od
drugoga.”
„Znam samo da te stalno ima na oku”, Adam doda i opet me ostavi zatečenom.
„On mene ima na oku?”
„Da, kad ti ne gledaš, on te analizira, kao da nešto čeka, kao da te se boji, kao
da je na oprezu. Ne znam to uopće objasniti.” Nacerim se zadovoljno pa objasnim
Adamu.
„Ja mislim da on tek sad ne zna što može očekivati od mene. Hajmo ga pustiti
neka se malo kuha.”
„Samo da znaš, on će cijeli tjedan biti doma.”
„Cijeli tjedan? O zaboga...”, mogu glumiti par minuta na odlasku i dolasku,
ali cijeli tjedan? Eksplodirat ću! Ipak, ne mogu tu ništa.
Taj dan me zadrže više od planiranog pa ne stignem otići u grad kupiti
Adamov poklon, no odlučim to obaviti sutra nakon posla.
Ujutro, čim stupim u stan, primami me miris hrane i, ako se ne varam, tostirani
sendvič? O Bože, što je taj tip ego manijak! Adam sad odjednom voli moj doručak
i on je morao ispeći svoj da dobije na važnosti jer je nezamjenjiv. Baš krasno.
Znam da sam obećala da mu se neću rugati ih ga kritizirati, ali to je jednostavno
jače od mene. Mislim da zapravo nitko nikad nije tako utjecao na mene, da sam
bila tako lajava i bez kontrole, u isti mah da sam uživala dok sam ga s
tolikim žarom provocirala.

62
 Knjige.Club Books

„Jutro! U pravi čas. Klopa je gotova.” Na njemu je danas obična bijela majica,
koja se tako skladno privija uz njegovo tijelo. Zgodan je kreten, ne mogu lagati.
Prestanem ga proučavati kad se okrene prema meni i na stol stavi dva tanjura.
„Jesi li kupila Adamu poklon?”, iznenada pokrene temu o kojoj sam mislila
sve vrijeme jučer.
„Danas planiram.”
„Imaš kakvu ideju?”
„Dva će poklona dobiti od mene.” Interes mu blista u očima i znam što će me
pitati.
„Hoćeš li mi reći što?”
„Ne. Smisli sam.” Gleda me ovaj put bezizražajno, pa slegnem ramenima i
sjednem za stol, a on mi gurne tanjur s tostiranim sendvičima.
„Danas opet radiš od doma?” Izgovorim naglas svoje misli, doduše, ja nikad
nemam filter između mozga i jezika, osim s njim u ovom dogovoru i sad ga
djelomice pogazim.
„Što pitaš? Smetam ti u svojoj kući?”
„Ne, nipošto”, slažem namjerno jer jebeno me smeta. Nekako imam osjećaj
da je s posebnim razlogom on sad doma. Mislim da je to napravio da bi mene
provjerio, što radim s Adamom, kako se ponašam, njuškam li po njegovoj kući.
Možda jesam obećala da neću provocirati riječima, ali nisam obećala da neću
djelima jer sinoć, dok sam skidala onu suknjicu, odlučila sam saznati ipak što je
to u onoj mračnoj sobi što mi ne da mira. Moram znati jer možda to objašnjava tu
neku čudnu vibru koju dobivam od njega. Možda bi to objasnilo zašto me toliko
prokleto nervira. To je neki čudan osjećaj nervoze, onaj koji me čini napetom sve
vrijeme kad je on u mojoj blizini, onaj koji izoštri sva moja osjetila preko
granice izdržljivosti.
Miller samo šuti, žvače i zuri u mene bez imalo srama. Kako mu mobitel na
stolu zavibrira, tako uzdahne i samo zavrti glavom bez namjere da se javi.
Nadignem obrvu i pogledam ga.
„Zove te neka ženska”, procijedim iako mi je zabranio da se petljam u njegove
stvari.
„Nitko bitan me ne zove u ovo doba”, doda sarkastično, a onda se nasmije da
ublaži svoj stav.
„Hoćeš li se javiti?”
„Ne znam zašto bi me moja tajnica zvala ovako rano.” Objasni kao da sam ga
tražila da mi kaže tko je to.
„Možda joj se nešto dogodilo pa treba tvoju pomoć.”
„Vjeruj mi, jedina pomoć koju ona treba je psihijatrijsku.” Neobično
zlovoljan izjavi.
„Jesi li uvijek tako usran prema svojim zaposlenicima?”
63
 Knjige.Club Books

„Samo kad zaslužuju.”

„Rekla bih da svi zaslužuju, ako se tebe pita.” Ne mogu stati, kunem se da
pokušavam pregristi jezik i pustiti ovu temu, ali vraški ne mogu. On me pogleda
ozbiljno i progovori dubokim, muklim glasom.
„Ava, ja nisam loš čovjek. Ne znam što ti misliš o meni kakav sam, ali ja ne
kradem tuđe, ne ponižavani druge, ne radim nikome nažao. Ako mogu pomoći,
pomognem, ako ne mogu, maknem se. Postoje ljudi kojima ne želim pružiti šansu
da me ponovno zeznu, jer kod mene imaš samo jednu šansu. Reci da sam
zlopamtilo, ali takav sam.”
Kako smo došli do ovoga da pričamo o njemu, da on objašnjava kakav je
zapravo jer ja očigledno imam krivo mišljenje. I zašto je njemu zaboga stalo do
toga što ja mislim o njemu?
Naglo ustane i obriše usne.
„No, nebitno. Ti imaš svoje mišljenje i ne trebaš ga mijenjati, zar ne?”
Znam da me ovime kritizira, no ostajem, začudo... tiho.
Njegov mobitel ponovno zazvoni, a on me pogleda pomalo osorno. Uzme ga
hitro i isključi.
„Šef sam, smijem se ponašati kao kuronja, zar ne, to se od mene očekuje?”
Kao da je u trenu postao neka druga osoba, ljutito ode i ostanem gledati za njim
sve dok se vrata njegove sobe ne zalupe.
Koji mu je sad vrag? Pa šutjela sam!

64
 Knjige.Club Books

Kat

„Mislim da ovo ne bismo trebali raditi, nije sigurno.”

„Zašto ne bi bilo sigurno?”, Adam odgovori.
„Nije mjesto ni vrijeme. Nekako... nisam više za.” Ležim na podu na trbuhu,
njega ni ne vidim, samo ga čujem.
„Ovo smo dogovorili. Ništa ne želim kao ovo. Bit će to prava stvar.” Potpuno
je uživljen, čujem mu uzbuđenje u glasu. Dobro ovo radi.
„Dogovor je bio takav, znam, obećala sam, ali sad ne želim. Znam da ti je ovo
potrebno, ali pomisli na posljedice.”
„Ja ću sve napraviti, ti mišiću, samo budi mirna. Samo budi uz mene.”
„Bit će povrijeđenih.”
„Koga briga za druge? Tko misli na tebe i mene? Napravimo ovo skupa.
Dokažimo nešto.” Adam je potpuno u ovome i to me tako fascinira.
„Dobro, pristajem, sve za tebe.”
„Hajde, mišiću, samo sad povuci zatvarač i pokaži mi tu bombu.” Vrata
Adamove sobe tada se naglo otvore, pa zastanem i pogledam preko ramena.
Miller stoji zajapuren, iako blijed na dovratku i zuri čas u mene na podu, čas u
Adama na krevetu.
„Koji... Što se ovdje događa?” Glas mu je nabijen ljutnjom i nervozom. Sjetim
se da su vrata bila tek pritvorena te da je čuo što govorimo. Opet je to napravio.
Opet je pomislio nešto perverzno i lascivno. Nevjerojatno je kako me tip trpa u
kategoriju onih žena, ali ako je to ono što očekuje od mene, onda zašto da mu ne
ispunim očekivanja.
„Čitamo uloge u stripu.” Adam mu konačno odgovori. Čujem šuštanje
stranica i znam da ga je zatvorio i odložio.
„Zvučalo je...” Miller izusti i time se oda da nas je prisluškivao. Nacerim se
zločesto. I dalje ležim na podu, na meni je ona jeftina lepršava bijela suknjica,
bijele gaćice također. Odignem guzu tek malo s poda tako da se njegova suknjica
povuče naviše i otkrije mu dio moje guze. Dovoljno je to što ne govori, samo zuri
u moje dupe.
„Kako je zvučalo? Sad sam trebao baciti bombu!” Adam mu govori, a on ga
ignorira. Vidim ga preko ramena, napet je, zaboravlja treptati dok mu oči počivaju

65
 Knjige.Club Books

na toj bijeloj suknjici i mom dupetu. Dobro je to što je Adam na krevetu i ne vidi
me, stoga imam svu slobodu da gospodina Holta lansiram u svemir. Odignem
dupe još malo, najseksipilnije što mogu, oslanjajući se na koljena i laktove, točno
u onu pozu koju, rekla bih, Miller neopisivo voli.
„Samo sam mislio...”, izusti isprekidano ne gledajući Adama. Pogledam ga
opet i napućim usne. Hlače mu postaju tijesne, imam dobar pogled na njegovu
erekciju koja svakim trenom raste.
„Što ste mislili, gospodine Holt?”, izustim lijeno i onda povučem haljinu
potpuno te se okrenem na leđa. Riskiram puno, Adam je koji metar dalje, na
visokom krevetu, no znam da se neće pomicati sad, imao je vježbe i umoran je,
treba se odmoriti.
„Nije bitno.” Muklo progovori te stupi korak naprijed.
Želi predstavu? Onda će je i dobiti. Ne znam zašto bih inače ovo radila. Ali
uzbudljivo je vidjeti ga kako ludi zbog mene. Mislim da mu znoj već sada orošava
čelo. Pesnice stišće, a erekcija mu je odavno vidljiva u uskim platnenim hlačama.
Raširim koljena i samo lagano prijeđem prstima po svom međunožju.
„Hvala vam za odjeću. Sreća da ste imali suho, moja je bila vlažna i natopljena
u potpunosti”, izustim gledajući ga i oblizujući usne.
„I drugi put.” Kao opčinjen govori, a ja sam potpuno sigurna da je odjeća dio
nekog kostima. Taj sam svjetlucavi materijal negdje vidjela, samo se ne mogu
sjetiti gdje.
Gleda u moje gaćice, prati pokrete mojih prstiju, a onda zagrize usnu.
Nasmijem se zločesto, imam osjećaj da ovo traje minutama. Čujem okretanje
stranice i znam da Adam čita dalje strip pa samo jednom zatvorim oči i protrljam
se po onoj pulsirajućoj točki. Dovraga, napalilo me da se diram za njega samo da
ga izludim. Lecnem se na taj dodir i zatvorim koljena.
„Ava, dođi do mene, da se nešto... dogovorimo.”
Ozbiljnog glasa prekine moj šou i natjera me da ga pogledam. U očima mu
vidim vatru, o da, ljut je. Zna da se igram s njim. Poslušno ustanem s poda i
popravim odjeću.
„U redu, što god trebate od mene.” Krenem za njim van, no čim stupimo izvan
sobe, on zatvori vrata, primi me za ramena i zakuca uza zid.
„Koji kurac radiš?”
„Ja? Ništa ne radim. Zašto me to pitate i zašto mi se tako obraćate?” Ne dira
me njegova srdžba. Diše mi u lice, obrazi mu gore.
„Ne glumi. Čemu sve ono? Što pokušavaš?”
„Očekujete od mene da sam kuja i nemoralna kurva, pa zašto da vas
razočaram, ionako sam tako obučena.”
„Ava... da ovo nisi više ponovila.”

66
 Knjige.Club Books

„Zašto ne? Po vašem perverznom mozgu, ja se seksam s vašim mlađim

bratom iza nezaključanih vrata, pa kako mi samozadovoljavanje može onda biti
strano? Meni se baš dopalo, a rekla bih i vama.” Rukama povučem njegov remen
prema sebi i tada se njegovo tijelo spoji s mojim.
„O da, jako vam se dopalo.” Tvrd je i krut, vraški pulsira uz moj trbuh. U tom
trenu njegove usne približe se mojima, pogled mu je zamračen od požude i znam
da želi ono što bi bilo koji muškarac sad poželio. Stoga ga odgurnem.
„Tražio si da promijenim mišljenje. Da se drukčije ponašam. Vidiš li sebe? Ti
si sad još gori, gore misliš o meni, ne mijenjaš mišljenje, stoga zašto da glumim
više? Dogovor otpada.”
„Zvučalo je kao...”
„Jebe mi se kako je tebi zvučalo. Znam kakvom me smatraš, to mi je jasno.”
„Ava, što misliš sad napraviti?” Bojazan je u njegovom glasu prisutna i
neopisivo me veseli. Krenem prema gostinjskoj sobi i samo mu dobacim veselo.
„Prvo ću dovršiti ovo što sam započela prstima, jer mi treba jedan vraški
ubojit vrhunac.” Zalupim vratima gostinjske sobe i odahnem čim se nađem
unutra.
Moji obrazi jednako gore, požuda me preplavila i učinila moje noge
nestabilnima. No, ne činim ništa po tom pitanju, prokleta bila ako ću se dirati s
njim u mislima.
Prođe tek deset minuta kad se kucanje oglasi na mojim vratima.
„Ava, otvori.” Opet Miller. A taman sam se malo smirila!
Kako da ovo riješimo? Ja ne vidim načina.
„Što sad želiš?” Naglo otvorim vrata i dočekam ga žestokim pitanjem.
„Ne možemo ovako.”
„Ne, ne može, ali hoćemo. Jer zaboli me iskreno za tvoje živce i tvoje
mišljenje. Jebe mi se što ti zahtijevaš i trebaš. Ni sam ne znaš što želiš. Samo mi
se skini, OK?” Gleda u mene i razmišlja da li da me zvekne, osjećam da bi me
najradije bacio u zid. Uglađeni gospodin Holt nije ništa drugo doli perverznjak i
sirovina ispod svih tih skupocjenih odijela. Tek što otvori usta da nešto izusti,
zvono njegovog mobitela ga prekine.
„Kvragu!” Posegne za njim u džep i javi se. „Što je Nicole, rekao sam da
ćemo se čuti za pola sata!” Vidljivo je koliko je izbačen iz takta. Prsima mrsi kosu
i stišće čeljust. Naglo poklapa dok ga i dalje gledam bezizražajno.
„Dakle, dogovor je otpao s tvoje strane?”, najzad ustvrdi.
„Tako je. Nismo potpisali ugovor još, nisi povukao tužbu. To što sam dobila
unaprijed novac... lako vratim.” Lažem, nemam što vratiti, dala sam polog za auto,
po koji idem sutra kad mi da ostatak plaće.
„Ja ću se i dalje držati dogovora.” Unese mi se tek malo u lice i onda se okrene
na peti te ode.
67
 Knjige.Club Books

„Nemaš se čega držati, ponašaš se proturječno. Jedno misliš, drugo radiš, treće
govoriš.” Zakolutam očima jer njega zaista ne razumijem. Jednako ne razumijem
ni ovu vatru koju on upali u meni bez ikakve namjere. Tu je, gori i čini me ludom,
tjera me da radim ono što ne bih nikad. Zavoditi Millera? Pih, ni u ludilu!
Do kraja tjedna opet smo u fazi izbjegavanja. I dobro, to mi odgovara. Iako je
tu u kući i osjećam da me gleda onda kad ga nemam na oku.
Petak jedva dočekam da pobjegnem što dalje od njega, a onda sam u nedjelju
opet u njegovoj kući. Ovaj put ga ne mogu izbjegavati.
„Sretan rođendan, frajeru!” Adam mi osobno otvori vrata i daruje mi jedan
oduševljen osmijeh. Ne znam zašto mi se taj dečko tako veseli, što je to što on u
meni vidi? Nemam ideju.
„Da vidiš tortu!” Adam je kao dijete, tako radostan radi proslave.
Iako ne shvaćam zašto je htio ovako malu proslavu, kad sam vidjela da ima
na svim društvenim mrežama jako puno prijatelja i kolega i svi ga jako vole.
Činjenica je da se sam izolira od njih. Tu potrebu za odmakom od ljudi shvaćam
i prihvaćam i sama, neophodna mi je. Inače ne bih dozvolila sebi da gubim živce
na Millera. Digla bih ruke i pokazala mu srednjak. To činim čim mi netko ne
odgovora.
Zašto bih trpjela? Sad trpim radi ovog divnog dečka. Pođem za njim u
boravak, a Miller je već tamo i čeka za stolom. Ne gledam u njega, samo u stol
natrpan hranom kakvu nisam vidjela u životu, a torta... Isuse, torta je ogromna, u
raznim bojama i dekoracija u stilu Star Warsa.
„Jebeno”, izustim više za sebe, ali me Adam dobro čuje.
„Slažem se. I? Što si mi donijela?”, nestrpljivo pita i gleda u vrećicu u mojoj
ruci.
„Nešto što želiš jako dugo.” Pružim mu vrećicu sa stripom koji želi u svojoj
kolekciji, ali ga nije mogao nikako naći na Internetu. Ali ja ne bih bila ja da ne
napravim sve u svojoj moći da to nabavim. I uspjela sam jučer. On otvori vrećicu
i skine omot te me pogleda zaprepašteno.
„Volim te, ja te tako volim.” Dirne me ovim riječima, jer... ne sjećam se kad
mi je to netko rekao. Progutam knedlu, razlomljena od siline osjećaja koji se
kovitlaju u meni pa ga pustim da se na tren veseli svom poklonu. Okreće ga u
rukama i gleda zadivljeno. „Hvala ti. Ovo je najbolji poklon.” Pogledam Millera,
a on samo zadovoljno zuri u brata.
„Imam još nešto za tebe. Takav poklon nisi nikad dobio.” Sagnem se do njega
i onda ga prvo zagrlim te šapnem u uho. „Poljubac?”
„O da!” Izusti tako ushićeno, da se odmah odmaknem te kroz osmijeh spustim
usne na njegove. Poljubim ga prvo lagano, a mali se uživi potpuno i otvori usne.
Tek neznatno mu dirnem jezik i u trenu kad pomislim stati, začujem Millera kako
grmi iza mojih leđa.

68
 Knjige.Club Books

„Dosta je, Ava!” Okrenem se prema njemu, dok držim ruku i dalje na
Adamovom ramenu.
„Isuse, ovo je najbolji poklon. Moj prvi poljubac.” Adam dodaje ulje na vatru.
„Samo sam mu dala poljubac.” Ne znam u kojem trenu me povuče za ruku i
natjera da gotovo trčim za njim kroz hodnik. Nađemo se u njegovoj sobi, on
okrenut prema meni dok me gura uz vrata. I dok čekam da mi opet održi
predavanje, Miller uhvati moje lice u svoje dlanove i poljubi me silovito.
Prodre jezikom u moja usta, pritiska svojim tijelom moje, ne da mi da se
pomaknem. Moje tijelo odgovara na njegov zahtjev, uzvraćam mu poljubac
jednako željno i žestoko sve do trena kad osjetim kako mi gaćice postaju mokre.
„Što ti sad radiš!” Gurnem ga od sebe, a on pomete palcem vrele usne i nakesi
se perverzno.
„Vidiš, ne možeš ljubiti druge kako ti dođe, iz bilo kojeg razloga.”
„Ovo je jebena lekcija iz ponašanja?”, žustro mu odbrusim.
„Samo ti kažem da ne možeš činiti bez pitanja što te volja.”
„Adam je ono htio.” Zakorači prema meni i prodre pogledom u moje oči.
„I ti si htjela ovo, Ava.” Stisnem zube jer nema svrhe da pobijam činjenicu,
dozvolila sam mu i uzvratila. Nemam pojma koji vrag se događa i u kojem smjeru
ovo ide, ali nije dobro. Miller još jednom jezikom pomete svoje usne kao da je
sretan jer mi je njegov okus ostao i onda pokaže vrata da se vratimo na zabavu.
„Samo da znaš, ja mogu činiti što želim i što me volja.” Procijedim mu kao
prijetnju jer već sutra ću početi na tome raditi.

69
 Knjige.Club Books

Kat

Skoro je ponoć, ujutro radim, a ja umjesto da spavam, bespotrebno

razmišljam. Moj posao nije naporan, jako je zabavan zbog Adama. Stresan je
jedino radi Millera. Pošto sam ja jedna iskrena ženska, znam da taj stres sama
podgrijavam.
Dovraga, ne znam drukčije!
Zašto ga ne mogu jednostavno odjebati kao što radim s ostalima koji mi ne
trebaju u mom životu? Ne treba mi on, zar ne? Ako mi ne treba, zašto i sad
osjećam njegove usne na svojima? Zašto me i sad prođe drhtaj pri sjećanju na
okus njegovog poljupca? Zašto zakapam oči pri molbi mog tijela da se ponovi?
On me ne smatra dobrom osobom, iako ja to u pravilu ni nisam. Ali dođavola,
zašto me ne ignorira onda?
Sutra srećom ide na posao, odahnut ću. Želim spavaaaaaatiiii! Uzalud se
borim sama sa sobom, san neće na oči. Ponavlja jednu te istu scenu. Miller ispred
mene. Njegov pogled ukršten s mojim. Njegove usne na mojima. Njegov dah
prepleten s mojim. Njegov jezik u borbi s mojim.
Tip mi se ni ne sviđa! Stvarno sam poremećena. Kopa me taj tip i zanima, jer
nešto je u tom ulickanom seronji što me privlači. OK, da, privlači me. Ne bih to
nikome priznala. Tip zaboga cmizdri kad ga ugrizem, kako bi onda podnio divlji
seks kakav volim?
Ujutro se probudim čangrizava i nenaspavana. Ono što mi ruje po glavi, neće
mi dati mira dok ne provalim u onaj podrum. Jebe mi se, danas idem dolje. Moram
znati što god da je , a osjećaj mi govori da ću se iznenaditi. Jer nemam
predodžbu... jednostavno tipa ne znam prokužiti. Stoga ovog jutra osmijehom
zamaskiram svoje podle namjere i ušetam u njegovu kuću poletno unatoč svemu.
Pere me nervoza.
Miller me dočeka na vratima i čim stupim unutra, uhvati me za ruku.
„Ava, mogu li očekivati da si razmislila i da ćeš se ipak prema meni ponašati
kako treba?”
„Hoću, gospodine Holt. Uistinu ću dati sve od sebe da sam pred tobom
pristojna i dolična.” A ono što radim dok te nema, ne treba te ni zanimati jer nećeš
znati, dodam u sebi i samo mu namignem.

70
 Knjige.Club Books

Odmah se bacim na svoj plan te odem do Adama. Sjedi u kolicima i lista svoj
rođendanski poklon. Čim me ugleda, odloži ga u krilo i otkrije svoj lijepi osmijeh.
„Uživaš?”
„O da, hvala ti još jednom.”
„Ej, znaš onaj naš dogovor?” upitam ga kroz lukav cerek.
„Kako ne. Imam ključ. Želiš?”
„Naravno. A zauzvrat ti dam broj jedne curke. Zove se Lorna i ima dvadeset
jednu godinu. Gluhonijema je, ali je prelijepa i predraga. Pokazala sam joj tvoju
sliku i rekla da voliš stripove. Ona naime crta i piše poeziju. Svestrana je, ali i
željna društva. Muškog.” Naglasim mu kad mu se oči zacakle.
„Imaš njezinu sliku?” Ni ne odgovorim mu nego uzmem mobitel i pokažem.
„Daj mi broj odmah.” Nestrpljivo posegne za svojim mobitelom i polako ukuca
broj. „Je li prerano da joj se odmah javim?”
„Hm... nije... ona ti je ranoranilac. A znaš li što ćeš joj reći?”
„Kako ne. Lijepa je.” Nakesi se slatko i onda krene do svojeg ormarića. Otvori
ladicu i ispod papira izvuče ono što čekam.
„To, mali. Hvala ti. A odakle ti ključ?”
„Misliš da ja nisam snalažljiv? Zamolio sam Andyja da kopira neki dan.
Miller neće skužiti ništa. I samo da znaš, što god da je dolje, ne želim znati.”
Namigne mi i onda se okrene novoj zanimaciji.
„Kad doručak bude gotov, zovem te. Sad idem upotrijebiti ključ.” Na izlasku
mu kažem gledajući u taj spasonosni ili sudbonosni metal. OK, to je to, idemo.
Spustim se niz tih deset stepenica i uguram ključ u ključanicu. Koža mi se
ježi, a uzbuđenje tjera krv da pumpa jače. Uđem u mrakom okupanu prostoriju i
potražim prekidač za svjetlo. Napipam ga na zidu i pritisnem.
Taj čas uvučem zrak kroz zube i ostanem van sebe.
Prostorija je ogromna i proteže se dužinom cijele kuće, barem takav osjećaj
imam. U njoj dominiraju sve nijanse plave, a ono što je u centru jest veliki drveni
krevet. Ispred njega je štanga za striptiz. Ok, to još mogu i shvatiti. Dečko voli
privatni šou. Naspram kreveta poslagani su ormari, to je ono što me privlači, znam
da je tamo objašnjenje. Stoga zatvorim vrata za sobom i krenem do prvog ormara.
Ženske cipele.
Hrpa ženskih cipela na visoku petu. Dečko voli potpetice. Ne čini mi se kao
njegov broj, dakle voli ih na ženi. I to mogu shvatiti.
Otvorim idući ormar i tamo me dočeka hrpa uredno složenog ženskog rublja
u svim bojama. OK, sad već strepim od idućeg ormara, a još su dva.
Otvorim treći ormar i pogledam odjeću na vješalicama. Prvo zabezeknuto
gledam svaki taj komad koji visi, uzmem prstima i povučem da bolje promotrim
i onda... glasno prasnem u smijeh.

71
 Knjige.Club Books

Jebeni cosplay.
Dečko voli kostimiranu ševu. Ali ne obično kostimiranu, on oblači žene u
kostime filmskih junakinja. O zaboga, poremećen je više od mene.
Kostimi Wonderwoman, Catwoman, princeze Leie, pa čak i bijela haljina
Marilyn Monroe.
OK, shvaćam dio njegove psihe. Skupim hrabrost i onda otvorim zadnji
ormar. Tamo me dočekaju razni rekviziti, perike i šminka, ali i nešto što posve
zaokupi moju pozornost.
Velika bijela krila.
Predivno su izrađena, izgledaju tako stvarno dok pod ovim svjetlom bacaju
biserni sjaj, kao da su posuta šljokicama. I upravo tad mi sine, one gaćice i
suknjica dio su ovog kostima.
Zar me zamišljao kao anđela?
Prasnula bih opet u smijeh, ali nešto me koči jer pokušavam shvatiti što učiniti
s ovim saznanjem. Pogledam krevet i pokušam zamisliti Millera kako se tu seksa
sa ženom odjevenom po njegovoj želji, kako ona ispunjava sve njegove naloge i
ponaša se onako kako on zahtijeva.
Krenem brzo van i ugasim svjetlo, da tama prekrije sve što sam spoznala, ali
ne mogu tom tamom obrisati lice žene koju vidim s njim.
Svoje lice.
I dok radim doručak za Adama i sebe, dok pospremam njegovu sobu, potom
pripremam ručak, čak i dok se dopisujem s prijateljicama, jebeni Miller Holt mi
je na pameti.
Nešto je u njemu što stremi da izađe van, nešto što on potiskuje.
Služi li zato podrum? Igrice, odjeća, predstava? Uvjerena sam da to nije samo
fetiš već duboka potreba da sebe kontrolira. Samo što mu ta kontrola isparava kad
je u mojoj blizini.
Ne vrijedi li isto za mene?
Nismo li previše slični, ne sudaraju li se naši svjetovi u jednom prasku,
brzinom kometa, ostavljajući iza sebe samo prah i krhotine?
Pored svega toga, neopisivo me vuče želja da preberem svaki komad odjeće
koji je dolje u onom podrumu.
Želim probati ona krila, želim se gledati.
To je jedino naličje anđela koje ja mogu imati, lažno, umjetno, odglumljeno.

72
 Knjige.Club Books

Miller

Postoje i crni anđeli, zar ne? Znam iz Adamovih stripova da postoje pali, koji
se žele vratiti u raj. Nisam baš upućen u to, ali jedini crni anđeo koji okupira moje
misli je Ava. Kat, kako god. Nebitno je kako je zovem.
Ona je tu. Zbog nje odbijam poruku bilo koje svoje partnerice. Zbog nje se ne
mogu koncentrirati na posao, na sebe. Zbog nje zamišljam nastavak onog poljupca
u mojoj sobi, dok sam je držao pritisnutu uz zid. Očekivao sam najmanje šamar,
a dobio uzvraćen poljubac. Vruć, gorljiv, pohlepan i tako jebeno dobar.
Zar nije bolesno željeti nju kad je između nas sve osim simpatiziranja?
Netrpeljivost na kvadrat! Da ne spominjem moju ljubomoru kad sam čuo onaj
razgovor i pretpostavio...
Ma ja sam idiot. Još veći jer sam nakon toga gledao tako šokirano kako me
namjerno provocira, dok se dirala na podu. Jer zna luđakinja da ima utjecaj na
mene.
Misli mi prekine Nicole, uđe u ured noseći papire.
„Reci.”
„Ovo vam je poslao gospodin Will. Upravo je stiglo.”
„Hvala ti.”
„A ne trebate me još nešto? Nema nikoga, svi su otišli na pauzu. Sami smo.”
Ukorim je naglim pogledom koji dignem s papira, ali ona me i dalje gleda uz jedan
nesnosno odglumljen smiješak. Uzalud joj zavođenje, nema efekta.
„Ne trebam ništa, Nicole.” Vratim pogled na papire i čim ugledam Avino ime,
obuzme me val oduševljenja. Ova i dalje tu stoji kao da joj nije ništa jasno.
„Moram ići, nema me do kraja dana. Moram ove papire realizirati.” Iskoristim
savršenu priliku da odem doma, ne samo da se riješim ove pijavice, nego da s
Avom što prije potpišem ugovor da radi kod nas i da vidi da je žalba povučena.
Možda se konačno između nas stanje poboljša, tenzije se smire.
Ne mislim o ničemu drugome dok idem prema svojoj kući, ne osjećam ni
jebenu glad za hranom, samo da vidim nju i dam joj ovo. Čemu potreba da
poboljšam odnos između nas dvoje? Ne znam, ali tu je.
Čim zakoračim u kuću, krenem do Adama. Malo odškrinuta vrata me
natjeraju da samo provirim. On spava. Ništa čudno, znači Andy je bio i odradili
su vježbe.
73
 Knjige.Club Books

A gdje je Ava?
Pokucam na vrata gostinjske sobe, pa iako nema odgovora, uđem. Soba je
prazna. Jednako su prazni kupaonica, moja soba, boravak i kuhinja. Vratim se do
Adama, da ga pitam kamo je to ona luđakinja otišla i ostavila ga samoga, kad mi
pozornost okupira svjetlo koje dopire kroz neznatno otvorena vrata iz mog...
podruma!
Ako je unutra... najebat će!
U tri sam koraka na vrhu stepenica i samo je zamišljam, tu malu bezobraznicu
koja se usudila provaliti unutra unatoč mojoj zabrani! Polako, pod snažnom
kontrolom siđem niz stepenice i polagano otvorim vrata jer želim vidjeti koji vrag
ona unutra radi. Odškrinem ih tek toliko da imam dobar pogled na nju.
Stoji ispred ormara.
Na njoj su bijela haljinica i ona jebena krila anđela.
Srce mi poleti u grlo, a kita se stegne od navale krvi u trenu.
Više ne razmišljam, neka se jebe kontrola.
Uđem unutra i zalupim vratima.
Ava u tom trenu poskoči i okrene se prema meni.
Grudi su joj gole, bradavice tako primamljive, a tek koža...
Očvrsnem još malo, pored svega u meni je more emocija i ne znam se
usredotočiti ni na jednu. Uzeti je i izolirati, držati se na nju da ne poludim.
„Miller.” Samo izgovori moje ime, stojeći i dalje opušteno preda mnom, bez
želje da sakrije svoju golotinju. Pokeraški izraz lica prokleto ne odaje ništa!
„Ava”, uzvratim joj jednako. Napetost se može rezati koliko je opipljiva i
gusta, jebeno mi ne da udahnuti. Stojim ukopan kod vrata jer se bojim. Bojim se
da ne odjurim do nje i ne napravim grešku.
„Imaš li uopće potrebu da mi objasniš što radiš ovdje kad sam ti izričito rekao
da ovamo ne ulaziš?”
„Ne, jer sam već ušla. Čemu da se pravdam?” Lice joj pomalo postaje
ružičasto. Skinem polako sako i bacim ga na pod i taj moj potez natjera je da se
promeškolji. Uočavam kako joj bradavice postaju čvrste.
„Morala si? Zašto stalno radiš samo ono što ti želiš? Zašto stalno kršiš tuđa
pravila?”
„Jer me zaboli za druge. Ja radim ono što ja želim.” Osjećam da sad ipak
glumi, dok podiže prkosno svoj nosić i gleda me kao jebeni divlji anđeo, s tim
krilima na leđima, kao ostvarenje najljepšeg sna.
To nije nikad nitko nosio, kupio sam kostim nedavno iako nemam popratnu
ulogu uz njega. Ne znam što očekujem.
„Znaš li kad se krše pravila da uslijedi kazna?” Produbim glas i spustim glavu,
gledajući je ispod obrva.

74
 Knjige.Club Books

„Navikla sam nositi se s posljedicama. Ali mislim, gospodine Holt, da vi niste

spontan tip i da ne možete djelovati momentalno... tako da... ne bojim se vaše
kazne.”
U sekundi posegnem iza sebe i zaključam iznutra vrata. Ona uvuče glasno
uzdah i kad je pogledam, pomakne se tek toliko kao da je u stavu za borbu.
Koraknem prema njoj.
„Jebeno izgledaš. Savršeno.” Procijedim kroz zube, ne znam prešutjeti.
„Znam.” Ima me i dalje na oku. Koraknem još malo prema njoj, da bi me u
tom trenu ona iznenadila. Desnom rukom prijeđe preko svojih bradavica i onda
zagrize usnu. I nju pali ovo.
„Što je to između nas, Ava?”
„Ne znam.”
„Ali, osjećaš to?”
„O, da.”
„Znaš da te neću samo tako pustiti odavde jer... na mom si terenu. Prekršila
si pravilo svjesno. Ne može ti sve proći samo tako.”
„Svjesna sam.” Izusti s dozom potrebe u glasu. Ona ovo želi.
Želim i ja. Požuda ovlada mnome, no radim ovo polako. Lijeno skidam
kravatu sve vrijeme hraneći se savršenom pojavom pred sobom.
„Znala si što ti se može desiti da te uhvatim.”
Gledam je tako pozorno u one zelene oči da vidim kako postaju svjetlije i
drske.
„Jesam, samo ne znam koji kurac još čekaš.”
S tim riječima me pokrene pa zakoračim prema njoj spreman da je dohvatim.
Ava učini isto, kao da poleti k meni i u trenu mi se nađe u rukama, nogu omotanih
oko mojih leđa, dok mrvi moje usne žustro i nekontrolirano.
Sudaraju nam se jezici u toj napetoj igri, dok Ava uvlači svoje prste u moju
kosu. Ruku podvučenih ispod njezine guze, na glatkoj i mekanoj koži, namještam
je tako da se trlja o mene. Posve je neobuzdana, gotovo da grize moje usne. Ali
godi mi, vraški me pali dok me ovako obuzima. Nogama me steže sve jače kao da
mi želi nešto poručiti, pa pojača stisak prstiju u mojoj kosi.
Ljubi me i dalje tako nezasitno, kao da me želi kazniti. Ona mene!
Ljube li se ovako ljudi koji se ne podnose? Jebeno me nije briga.
Ponesem je do kreveta i onda se spusti tamo na noge i dalje spojena usnama
s mojima. Usisava moj jezik u svoja usta, a onda me lagano zagrize. Uzdahnem
kad se odvoji od mene, da bi joj se usne potom našle na mom vratu. Zaklapam oči
od užitka koji protječe kroz moje vene. U idućem trenu njezini prsti nađu se na
gumbima moje košulje da bi ih potom potrgali. Pogledam je u tom trenu samo da
bi me zadivila njezina ljepota i ta zaigranost.

75
 Knjige.Club Books

„Seronja si, ali zgodan seronja.” Kroz smijeh mi kaže i onda noktima zagrebe
moje prsa sve do pupka. Trnci me posjete i učine osjetljivim. Ava potom spretno
otkopča moje hlače i spusti ih niz moje kukove, a onda izvadi moju nabreklu kitu
iz bokserica.
„Seronja je i obdaren. Bolje bi ti bilo da se ne uzdaš samo u veličinu, nego da
znaš i tehniku.” Čak i prije nego ćemo se poseksati, ona me mora kritizirati.
Jebote, poseksat ću se s Avom!
Postanem svjestan želje koja me guši i gura i onda uzmem Avu za zglobove.
„Skini brzo ta krila.” Ne mogu više čekati.
„Ne. Pojebi me dok su na meni.” Potom mi poliže obraz i dlanom stegne moju
erekciju. Mozak mi se pomuti i onda je samo okrenem od sebe, a ona se namjesti
na dlanove i koljena.
Koliko god želio sad uživati u njezinom tijelu, ne mogu. Moram se naći u njoj
jer ova potreba guši. Hitro otvorim ladicu i izvučem kondom. Ava me sve vrijeme
gleda. Pogled sadrži toliko želje i požude da izgleda kao da i nju boli. Brzo
navučem kondom i stanem iza nje. Dlanovima se uspnem uz njezina bedra sve do
gaćica. Haljina je namreškana na njezinom struku, a gaćice ometaju pogled na
njezinu kožu stoga ih strgam s nje u sekundi. Ona uzdahne i promeškolji se.
„Mokra si?” Dirnem njezine vlažne usmine i to me pogurne do samog ruba.
„Začepite i pojebite svog anđela. Molim vas, gospodine Holt.” Tim riječima
natjera me da prste ukopam u njezine kukove, namjestim se na onaj slatki ružičasti
ulaz i potom prodrem do kraja u nju.
„Jebeno savršeno...” Gubim se u toj toplini, a Ava se krene sama nabijati i
tjerati me da se pokrenem. Ovo će biti silovito i snažno, žestoko i ubojito. Bez
imalo milosti uklizavam u nju, nabijam se do kraja, ševim je sa željom da je
slomim i pokorim. Minutama njezini uzdasi ispunjavaju prostoriju, dok u nekom
trenu ne spusti prsa na krevet i noktima zgužva posteljinu, tako mi se izloži posve.
Podignem jednu nogu na krevet i tako se zakopam u nju dublje, a jednu ruku
uposlim na njezinom klitorisu. Želim da ludo svrši, da nema pravo na jednu jedinu
opasku!
Vrišti glasnije i jače, govori takve perverzije da to nisam dosad ni čuo i kad
se u nekom trenu krene stezati oko mene i svršavati, posjeti me orgazam negdje
iz dna moje kralježnice, oduzme mi snagu dok svršavam u nju. Sve vrijeme pogled
mi počiva na njezinim krilima, jer ovaj anđeo mi se pokorio, pripao mi je barem
sad.
Nevoljko se izvučem iz nje iako sam i dalje tvrd, kao da nisam upravo sad
jebeno snažno svršio. Ona se vrati u prvotni položaj pa me pogleda preko ramena.
Osmijeh titra na njezinom licu dok grize svoju usnu.
„Dobra kazna, gospodine Holt.” Potom posegne do moje ladice i baci mi
jedan kondom.

76
 Knjige.Club Books

„A sad je vrijeme da ja vama dam kaznu. Lezite.”

Samo je pogledam nadignutih obrva, jednako nadignute kite, a ona ponovi.
„Lezi.” Napravim kako mi je naredila i čim se nađem leđima na krevetu, gol
i tvrd, ona me zajaše i spusti svoje usne na moje.
„A sad da vam pokažem kako ja kažnjavam.”

77
 Knjige.Club Books

Kat

Nisam ga očekivala, zaista nisam. Ali čim sam ga osjetila, kad me njegov
pogled progutao, zahvalila sam Sotoni što mi ga je poslao. Našao me u
kompromitirajućoj situaciji, no priznala sam krivnju i bila spremna za kaznu još
onda kad sam začula kako se ključ okreće u bravi.
Znala sam da ćemo se pojebati i bilo je... van svih očekivanja.
Dovraga, pojebala sam se s Millerom!
I bio je jeben. Moćan i bez kontrole. I jebeno nije cmoljio, ali je tako
nekontrolirano dahtao dok sam ga lagano grebla, sisala njegov vrat i grizla
njegove usne da me to napalilo preko svih granica. Dobila sam ga u onoj pozi koju
ja preferiram, ja na njemu, dok ja dominiram i kontroliram sve. Njegove ruke na
mojim nogama, pogled na mojim cicama, a kurac duboko u meni.
Nisam ga prestala jahati dok god sam imala snage da se odižem i spuštam na
njega. Na tu debelu i krutu kitu. Mislim da bih o toj alatki mogla postati ovisna.
Ni ne brojim koliko sam puta svršila, noseći ta vražja krila na leđima. Znam samo
da me Miller gledao kao da me prvi put vidi.
Mislim da je samo u nekom trenu šapnuo nešto poput: ti si priviđenje... ili
ostvarenje. Nisam sigurna.
Padam na kraju mokra, zadihana na njegov jednako mokri torzo. Pokušavam
udahnuti i skupiti snagu da se maknem s njega, ali noge su mi malaksale, tijelo mi
je potrošeno. I dok mi je lice zalijepljeno za Millerova čvrsta i glatka prsa,
osjećam samo da njegovi prsti skidaju krila s mojih leđa.
Odahnem kad ostanem bez te težine. Pomislim prebaciti se na stranu, ali
Miller stavi ruke oko mene i zaključa me u svoj zagrljaj. Dišemo tako kao jedno.
U zraku je miris ubojitog seksa, a u mom tijelu luduju hormoni sreće i
zadovoljstva. Dobro me potrošio, priuštio mi tako potrebne vrhunce. Osjećam da
se ponovno trza pod mojom guzom, ali odagnam potrebu da ga podjebavam. Ne
sad.
Spojeni tako ležimo, slušam otkucaje njegovog srca, pustim nas tako koju
minutu.
Najzad se odignem s njega i izustim mirno.
„Moram se istuširati, odmah. Mokra sam sva.”

78
 Knjige.Club Books

„Moram i ja, ali... nemoj bježati sad.” Ustanem s njega, pa svučem i haljinicu
i bacim je na pod.
„Ne bježim Miller, moram se okupati, ti isto, pogledaj znojan si strašno.
Smrdimo na seks.”
„Misliš mirišemo na seks?”
„Koja je razlika? Uglavnom, kuži se da smo se jebali.”
„Ava, stani.” Odjednom je na nogama, gol on, gola ja i samo se gledamo
pored kreveta u kojem smo se po mojoj procjeni sigurno sat vremena ševili.
„Kako ćeš se sad ponašati? Da znam što očekivati. Hoćeš li mi reći da je bila
greška i da se neće ponoviti? Ili ćeš me tužiti za napastovanje? Ili nešto još gore,
što mi sad ne može ni pasti na pamet, a tvoj mozak može smisliti?” Zavrtim
glavom i stavim mu prst na usta, neka se kuha.
„Pusti me da se okupam pa ćemo razgovarati.” Gleda me nezadovoljno kao
da se boji da ću odletjeti na metli bez razgovora.
„Kupaonica je tamo.” Pruži desnu ruku i pokaže mi na mala vrata koja sam i
sama danas uočila.
„Bit ću brza.” Namignem mu i samouvjereno odšećem tamo.
Znam da ga je privukao kostim anđela, oči su mu zaiskrile kad me ugledao.
Čemu lažna skromnost, jebeno mi stoje. Pod tušem ne razmišljam uopće što bih
mu rekla, nemam plan. Spontana sam i kako se osjećam u trenu, tako reagiram.
Sad se osjećam tako dobro. Zašto da pokvarim ljepotu doživljaja razmišljanjem o
posljedicama? Jebe mi se za posljedice, s njima ću se obračunati kad se pojave.
Tako živim i drukčije ne znam.
Čista i mirisna izađem ponovno gola pred Millera, a on me dočeka samo u
boksericama. Nisam zadovoljna što mi ometa pogled na pitona u gaćama, ali ovo
je pametnije.
Ruke drži na kukovima i gleda me s iščekivanjem.
„No?”
„O Kriste, kako si nestrpljiv. Što želiš čuti? Da je bilo dobro? Bilo je savršeno.
Je li bila greška? Jebe mi se i da je , bilo mi je perfektno. Tužit te neću, koliko se
sjećam, ja sam jednako dragovoljno sudjelovala. Hoće li se ponoviti?” Nadigne
obrve i malo raširi oči, gledajući me pozorno dok čeka moj odgovor, stoga mu
priđem i zagrebem ga nježno po trbuhu.
„Budi siguran da hoće. Kad? Nemam pojma, kad poželim. Ako ti odgovora...
dobro... ako ne... pa opet dobro.”
„Zbilja? Mogli bismo opet?” On kao da je samo to čuo od svega. Znači,
dojmilo se gospodina Kuronju.
„Pa valjda bi. Ali ne sad.” Povučem ruku s njega i samo na tren promotrim
modrice od ugriza koje su se već formirale na njegovoj koži. Točno tamo gdje
sam ga usisala u svoja usta i tek dva poteza noktom.

79
 Knjige.Club Books

„OK, odgovara mi. Adam, vjerujem, da neće imati komentara. Osim, ako se
nije zaljubio u tebe.”
„Stani malo. Nema Adam uopće što znati za ovo, razumijemo li se? Ne širim
vijest s kim se jebem. I otarasi se više te gluposti da je Adam zaljubljen u mene.
Mali ima naklonost i pašemo si iz nekog razloga, ali vjeruj, nema prema meni
takve osjećaje. Znala bih to.”
Miller šuti i samo me gleda s visine. Poželim da nešto kaže samo da mu mogu
odbrusiti, ali šuti pizda, zna da je to pametnije. I onda me iznenadi, zgrabi me i
poljubi te uštipne za dupe. I nakon toga mi u ruke doda odjeću koju sam skinula
sa sebe, prije nego sam obukla one gaćice i suknjicu.
„Idi sad dok te puštam i nemoj da dugo čekam novi spoj.” Pogledam ga još
samo jednom i ugušim novi val požude koji me potopi jer on me gleda s toliko
gladi da je to nemoguće sakriti. Obučem se hitno i požurim van. Tek što stupim u
kuhinju, začujem Adamov glas iz boravka.
„A gdje si ti dosad?”
„Ovaj... išla sam pod tuš. Jesi li gladan da nam stavim jesti?” Odmah prebacim
temu, a kad on potvrdi, odahnem i krenem spremati sve za nas i dok jedemo,
pojavi se Miller, a Adam zastane zatečeno i upita ga.
„Odakle ti?”
„Ma išao sam pod tuš. Uranio s posla.”
„Išao si pod tuš?” Ponovi njegove riječi, iste kao moje od maloprije, pa
pogleda u mene.
„Da, morao sam. Ima li za mene ručka? Nisam danas stigao na pauzu.”
„Zašto ne?” Adam odloži vilicu dok Miller kreće u kuhinju da sebi uzme
hranu. Čekamo Millerov odgovor jer i mene zanima. Kad se najzad smjesti za stol
i stavi tanjur ispred sebe, izusti.
„Donio sam Avi ugovor da potpiše, kao i da vidi da je tužba povučena.”
Osmijeh se mimo moje volje razlije mojim licem.
„Divno Kat, zar ne?”
„Da, mali. Hvala ti, ti si kriv za sebe.” Po navici promrsim njegovu kosu, a
Miller poprati pogledom taj potez. Njegov problem ako umišlja nešto što ne
postoji. I taj njegov pogled! Mora prestati proždirati me tako pred Adamom! Nije
mali glup. Radi to sve vrijeme dok smo zajedno u prostoriji i stoga, čim se nađem
pri kraju smjene sama s Millerom, to mu i kažem.
„Prestani tako zuriti u mene kao da si luđak. Adam će skužiti.”
„Jebe mi se Ava, neka skuži. I ti znaj nešto, pojebao sam te i opet ću. Nemoj
umisliti da si ti tu glavni faktor.” Drži moju čeljust svojim prstima pa me onda
sočno poljubi. Nakon toga mi naredi.
„Sad idi potpiši papire i možeš ići ravno doma.”

80
 Knjige.Club Books

„A što ako neću ravno doma?” Inatljivo mu kažem jer mu ta izjava zvuči kao
nalog.
„Ava, ne izazivaj. Kamo si mislila?”
„Doma. Ali ne da mi ti govoriš kamo ću.” Isuse, opet ćemo se poklati!
Zakoluta očima, on meni zakoluta! Potom izvadi kemijsku iz aktovke i papire iz
fascikle te stavi na stol.
„Hajde da to ovjerimo, iako smo maloprije stavili neslužbeni pečat na naše
pomirenje.” Zaigrano mi dobaci kemijsku.
„Prvo da pročitam.”
„Ne vjeruješ mi? Pa čitala si prvu verziju.”
„Ne vjerujem ja nikome, čak ni sebi. Tko kaže da nisi mogao nešto
promijeniti?” Ponovno zakoluta, ali se suzdrži od replike.
„Dobro, čitaj. Čitaj.”
Naredi mi i onda ode u pravcu svoje sobe. Mislim da ide čupati onu svoju
kosicu.
Mmmmm, bio je jebeno dobar osjećaj mrsiti je prstima i stezati je dok se u
isto vrijeme on stezao u meni.
Otjeram te misli i koncentriram se na ovo. Radni uvjeti, rokovi, plaća, isplata,
obim posla, sve je doduše kako je i naveo, ali volim biti sigurna.
Nikad ne potpisujem nešto što ne pročitam.
Nikad.
Stoga potpišem kad se konačno uvjerim da je sve ispravno i pogledam drugi
dokument. Bravo Miller, dobar dečko, riješio si me muke povlačenja o sudu i
rizika koji on nosi.
Sat na mobitelu mi pokaže da je točno četiri sata pa požurim do Adama.
„Mali, idem ja. Vidimo se sutra.”
Uto se Miller pojavi na vratima svoje sobe. Prije nego išta izusti, obratim mu
se.
„Potpisano sve. Vidimo se sutra.”
„OK.”
„Bok.”
„Bok.” Zakoračim prema izlazu, a Miller se opet oglasi.
„Ava? Imaj mobitel pri ruci navečer, ako ti dođe kakva poruka.”
Pogledam ga i kimnem, tako da me isprati zajedno s pitanjem što li će mi
napisati.
Uopće nemam pojma zašto sam Avi rekao da ima mobitel pri ruci, jer sad,
dok sjedim u sobi i zurim u tu vražju stvar, ne znam što bih joj napisao. Rekao
sam tek toliko da nešto kažem? Samo da prazno bok nije zadnje što smo si rekli?
Nemam objašnjenje.
81
 Knjige.Club Books

Što napisati ženi poput nje? Kako si, što radiš, ne dolazi u obzir, a još manje
mislim na tebe i savršen seks koji smo doživjeli. Ženska je ubojita, kako na jeziku
tako i na djelu. Kako u snu, tako i najavi.
Na kraju napišem bez razmišljanja i pošaljem poruku.
- Jesi li u svemu takva kao na jeziku i u krevetu? Bacim se natrag na krevet
tako da zurim u strop i brojim sekunde kad će odgovor doći. Tu je nakon trideset
osam sekundi.
- U čemu još? Zanima te nešto mimo kreveta? Prvi odgovor i već mi daje
izazov. Osjećam da je to zamka, stoga ignoriram.
- Ne želim ispasti pizda, ali ostavila si toliko tragova na meni kao da
obilježavaš svoj teritorij.
- Ništa ne radim mlako niti napola. Ako ti se ne sviđa, slobodno kaži. Ne
moramo više nikad ovo spomenuti.
- O, dopada mi se, nisam ni znao da mi se dopada. Samo bih volio znati kad
će se ponoviti. I samo tako se izdam da sam nestrpljiv da se opet nađem u njoj, da
se ona nađe na meni.
- Rekla sam da hoće. Kad? Kad bude prilika i kad budemo od volje.
Ima tendenciju da uvijek vodi glavnu riječ i da ona bude ta koja diktira uvjete,
mjesto i vrijeme. Može se samo uvjeriti u to da će prividno dobiti moć. Ne mogu
suspregnuti osmijeh s lica dok se prisjećam svake minute. Žena je živa vatra,
neumorna i tako pohotna. Ona tako uživa u seksu da je užitak gledati je. O da, to
nije loš prijedlog.
- U redu, radije ću se seksati s tobom nego svađati. Dodam u nadi da će to
shvatiti kao šalu, ali ne odgovora mi ništa.
- Gospodine Holt, preporučujem vam mast za ožiljke kako vaše lijepo tijelo
ne bi ostalo unakaženo. Također proguglajte malo kakve su mačke. Kada grebu,
a kad se vole maziti. Ova mačka sad ide na spavanje. Dan joj je bio prilično
uzbudljiv.
Time me otpravi u trenu, ali slutim da se cereka dok mi ovo piše. Pročitam
par puta još sve poruke i mobitel uguram pod jastuk. Treba mi tek koja minuta da
se malo skuliram i onda odem do Adama. Njega zateknem u istoj pozi u kojoj sam
ja bio, na krevetu, s mobitelom u rukama i glupim cerekom na usnama.
„O, tipkaš? S kime?”
„Ma, s... Kat.” Ostanem ga gledati s dovratka i stavim ruke u džepove.
„Oh, onda neću smetati.” Mali žalac ljubomore prođe mi kroz želudac pri
pomisli da me otkačila, ali ipak... neću suditi unaprijed, možda joj je Adam baš u
tom trenu poslao poruku i trebao s razlogom. Vratim se u sobu bez onog mira i
daleko napetiji te posegnem za mobitelom, a tamo me dočeka Avina poruka.
Točnije, slika.

82
 Knjige.Club Books

Njezine gole grudi dok leži u kadi, dok prstima slobodne ruke pokriva tek
bradavicu u kadru.
Zaboravljam nemir, mijenja ga samo požuda. Odlučim da joj ne odgovorim
uopće jer jedina želja mi je da dođem do nje i poševim je opet. Nekako zaspim i
ujutro sam prvi na nogama. Sve je spremno, i doručak i kava i sad čekam da ona
dođe. Ugledam kako njezin auto, koji je nedavno kupila, staje na prilazu, stoga
požurim do vrata i čim ona pozvoni, povučem je unutra hitro i pritisnem uza zid.
„O, dobro jutro! Kakav doček!” Gleda me u usne dok njezini prsti diraju moj
remen. Utisnem se na njezino tijelo i koljenom razmaknem njezina bedra. Napet
sam od sinoć i samo jednu želju imam stoga je i ispunim.
Navalim na njezine usne dok moj dlan klizi niz njezin trbuh sve do
međunožja. Čujem samo da njezina torba pada na pod. Ava uzdiše u moja usta,
boreći se da što više toga uzme od mene, kao da se natječemo tko će biti žešći i
luđi. I kako moj dlan dira njezino toplo međunožje, tako njezin dira moju erekciju.
Kroz tren podižem njezine noge i omotam oko svog struka i dalje je držeći
pritisnutu uza zid. Ne mogu reći da se ljubimo minutama, mi se borimo
poljupcima, nitko ne želi uzmaknuti i popustiti pred napadom. Adamovo zvonce
mi dopre do svijesti pa se odmaknem od Ave i zagledam se u njezine oči.
„Spasilo te zvono, Ava.” Govorim joj tik na usnama. Miriše na neke slatke
bombone.
„Prije bih rekla da je vas spasilo zvono, gospodine Holt.” Otpustim je iz
stiska, a ona odmota noge s mog struka. Spustim je na pod, no Ava i dalje
zadržava svoje ruke na meni, grčevito stišćući moju majicu. „Dakle, ovako ti to
zamišljaš, da me možeš dohvatiti kad god ti padne na pamet?”
„Ne bih rekao da ti smeta”, uzvratim joj samopouzdano, a ona se nasmiješi i
prije nego stigne išta reći, prislonim obraz uz njezin i protrljam se o njezinu kožu.
„Što radiš?”
„Mazim te, zar ne vidiš? To je ono što mačke vole.” Šapnem joj na uho te
protrljam cijelo tijelo uz njezino. Ona vidno zadrhti iako to neće reći. Adamovo
zvonce se oglasi još jednom pa pokupim svoje stvari sa stolića, ali se samo još
zaustavim da upitam ono što mi je sve vrijeme na pameti.
„Kako si nabavila ključ za podrum?”
„Najmanji problem. Kopirala sam ga.”
„Nisi imala pomoć u tome?”
.„Ne, kakvu pomoć?” Glumi jako dobro.
„Pa dodatnu ruku koja ti je možda rekla koji je to ključ?”
„Od mene nećeš dobiti tu informaciju”, odgovori mi ležerno, keseći se pa joj
namignem i dodam.
„Možda ću morati silom izvući tu informaciju, ima bezbroj načina”, uzvratim
joj te odem kad začujem kako je Adam doziva.

83
 Knjige.Club Books

Na poslu me dočeka i dalje dosadna Nicole. Jedva čekam da se Evie vrati jer
gospođica mi Naporna samo smeta. Dan mi je kao inače ispunjen poslom,
odbijanjem tajnice, ali i mislima o Avi. Adam mi negdje u vrijeme ručka pošalje
poruku da mu dam neku lovu.
- Koliko ti treba? Natipkam čim se vratim u ured i sjednem za svoj stol.
- Tisuću petsto dolara. Adam ima svoj redovni budžet za stripove, filmove ili
što god si želi kupiti i naručiti stoga ga ne ispitujem, ali sad mi je malo čudno da
traži odjednom toliki iznos. Odlučim mu dati, ali i provjeriti kad dođem doma o
čemu se radi.
Na putu do doma svratim u dućan te kupim jedan poklon, a da ne bude previše
sumnjivo kupim nešto i Adamu. U kući me dočeka smijeh iz pravca Adamove
sobe. Odložim svoju aktovku, a poklone koje sam donio ponesem sa sobom. Vrata
sobe su širom otvorena, a tamo me dočekaju Ava i Adam kako igraju Čovječe ne
ljuti se.
„Braco!” Adam me veselo pozdravi i na tren zanemari igru. Usredotočen sam
na njegov pogled, ali trudim se uočiti i Avinu reakciju na moj dolazak.
„Već si doma, nema prekovremenog? To mi je drago, otkako Ava radi kod
nas, dolaziš doma na vrijeme.”
„Samo se tako poklopilo, brate”, dodam, a on pokaže rukom na vrećice.
„Što to imaš?”
„Bio sam u dućanu pa sam kupio nešto, sitnice samo.”
„Za mene?”
„Da.” On se razveseli kao i inače stoga pruži ruke da mu dam poklon. Iskopa
iz vrećice Hugo Boss parfem iz najnovije linije i oduševljeno krene trgati foliju.
„Ovo je mrak!” I dok se on zabavlja otvaranjem poklona, pružim Avi manju
vrećicu i ona se isprva začudi. Pojavi se bora na njezinom čelu, a pogled postane
upitan.
„Za mene ili...?”
„Sitnica.” Napomenem no i dalje mršti svoj nosić i gleda poklon prilično
nepovjerljivo, no ne otvara ga već uzima vrećicu i krene iz sobe van.
Kao po dogovoru krećem za njom, a ona odšeta ravno do izlaznih vrata s
namjerom da ode bez riječi.
„Hoćeš li pogledati u vrećicu?” Trebam odgovor jer ne znam čitati taj izraz
njezinog lica dok me gleda s vrata.
„Ne trebaš mi kupovati poklone, Miller.”
„Ava, jebote, sitnica je! Samo otvori jebenu vrećicu i uzmi. Reci hvala, ništa
drugo ne tražim od tebe.” Zaklopi oči poraženo i onda otvori vrećicu. Unutra je
dočeka skupocjena krema za ruke i rašpica za nokte. U trenu se nasmiješi i onda
se opet uozbilji.

84
 Knjige.Club Books

„To je samo za onu mačku što voli grepsti, da bude malo nježnija prema
meni”, pokušam joj objasniti kroz šalu te joj priđem bliže. Zuri u mene kao da ne
zna što bi rekla, stoga dirnem njezinu čeljust i zagledam se u njezine oči. Ta zelena
prostranstva tako su zagonetna i tako puna tajni.
„Reci hvala gospodine Holt. Samo to Ava.”
„Vidimo se.” Frkne nosom i zašuška vrećicom prije nego ode kroz vrata.
„Vidimo se sutra.” Ostanem bez zahvale, ali me počasti smiješkom. Tako
ostanem stajati i razmišljati o njoj jer osjećaj je čudan, jednako nedefiniran, ali
postojan da ja tu ženu neću nikada shvatiti. Pitanje je hoću li je ikada upoznati.
Možda nemam odgovore na to, ali imam odgovor na ono želim li je upoznati i
odgovor je vraški potvrdan. I nakon večere konačno sjednem na kauč, a Adam se
smjesti pored mene.
„Kako si braco?”, pitam ga, a on se nakesi neobično sretan. Otkako je Ava tu,
ja se ne sjećam da je on bio loše volje.
„Ja odlično.”
„To mi je drago čuti. Reci mi, zašto ti treba onaj novac? Donio sam ga.”
„Hvala ti prvo na parfemu. Novac mi treba za... poklon, da ga... kupim.”
Smete se na moje pitanje.
„Za koga?” On napravi grimasu pa propusti zrak kroz zube i nevoljko
odgovori.
„Za jednu curu.”
„A da, koju curu?”
„S kojom se dopisujem. Kupio bih joj laptop, znaš ono, da ima kameru, da se
možemo vidjeti dok tipkamo.” Kimnem.
„Hoćeš li mi reći koja je to cura?”, pitam ga sa zanimanjem i nagnem se prema
njemu.
„Hoću ako se razvije nešto između nas.”
„Dobro, u redu”, pregrizem jezik da ne pitam radi li se o Kat. Prije svega,
znam da ona nema kompjuter, nema mreže, nema čak ni mail, ali vjerujem bratu
da zna što radi. Ne sumnjam u njegove motive, ne trebam ni znati sve, uvjeravam
samog sebe.
„Naručio bih sutra taj laptop i odmah platio.” On još doda razdragano.
„Može, može”, izustim, a on se okrene sretno tipkati dalje na svoj mobitel.
Tek što izađem na hodnik, moj mobitel zavibrira u džepu. Ukaže mi se Avina
poruka i samo jedna riječ: hvala.
Iduće jutro odlučim je dočekati na isti način, zgrabim je kad uđe u stan,
stisnem uza zid i tako sočno poljubim da ostajem bez daha.
Čitavo vrijeme lagano me grebe po bradi svojim noktima, ali znatno nježnije.

85
 Knjige.Club Books

„Ovo ti se više sviđa?”, promrmlja u poljupcu pa samo kimnem i nastavim je

ljubiti lagano, no ona me odgurne.
„Objasni mi zašto se ljubimo ako se nećemo seksati?”
„Zato što se mačke vole maziti, pa računaj to pod maženje, može?” Nagnem
se da je poljubim opet, ali ona me drži na odstojanju.
„Vidim za sve imaš opravdanje i objašnjenje.”
„Uvijek gospođice Kennedy, uvijek za sve postoji objašnjenje.”
„Baš lijepo od vas što ste dovitljivi gospodine Holt.”
„Hvala, kompliment iz vaših otrovnih usana ponekad zvuči kao šećer.”
Žmirka očima na mene kao da me želi začarati. „A sad me pustite da idem zaraditi
svoju plaću.” Zagrize svoju usnu, no i dalje me grebe po trbuhu. I možda joj usne
govore da je pustim, ali čini mi se da njezino tijelo to ne želi.
„U redu”, najzad se otrgnem od nje jer neće se dobro provesti ako poludim.
„I gospodine Holt... samo napomena, imajte mobitel pri ruci ako vam stigne
nekakva poruka.”
Ovim obećanjem mi uljepša dan, iako ga učini tako neizvjesnim i nestrpljivim
pa tako ignoriram i Nicole i posao, ali i izvješće koje je Will poslao, koje stoji na
mom stolu i nosi Avino ime jer čitavo vrijeme pogledavam na mobitel iščekujući
tu sudbonosnu poruku.
Dočekam je negdje nakon ručka kad se na mom zaslonu prikaže Ava, dolje u
onoj sobi, u mom podrumu, pored štange.
Pogledam u sliku opet, to je ona. Na njoj je kostim Harley Quinn. Perika...
Šminka... sve tako vjerodostojno.
„Ta mala vražica!”
Ostavljam sve, zaklopim laptop, grabim stvari i žurim doma. Na samo jednu
poruku skačem poslušno kao pas. Zar je već došlo do toga? Jedan savršen seks i
ja već mislim donjom glavom?
Slegnem ramenima i požurim do auta.
Ako ništa, barem se ne svađamo.

86
 Knjige.Club Books

Kat

Vuče me potreba u onu sobu dolje, u ono skrovište želja i fetiša. Nemam
granicu kad nešto želim, nemam ni strah od rizika.
Moja jedina želja je da sve što se desi u ovoj sobi, ostane u njoj.
U mojoj prirodi je igra. Jedini spas koji me drži dalje od demona i depresije.
Jer da biste se održali na površini, potrebno je da plivate, a ja plivam tako da se
prepuštam valovima da me nose kamo žele. Ne borim se protiv njih. Surađujem s
njima.
I ovo što se dogodilo s Millerom neću negirati.
Želim ga opet.
Zato ga čekam u podrumu, odjevena kao Harley, kao još jedan lik kojeg će
Millera danas pokoriti.
Adam je u krevetu nakon vježbe i kupanja, tako da imamo koji sat za nas.
Instinktivno uhvatim štangu i zavrtim se oko nje. Pogled mi leti na ogledalo koje
prekriva čitavu površinu ormara.
Tako je čudno vidjeti sebe u drugoj koži, kao da se tražim tko sam. Činim li
to i sad s Millerom?
Nismo li nepodnošljivi jedno drugome?
Približim se mp3 playeru i pojačam glazbu. Pažljivo popravim šminku i
nanesem novi sloj ruža, jer želim po Milleru ostaviti još malo tragova.
Glazba je toliko glasna da ne čujem ni Millera kako otključava vrata i ulazi,
sve do onog trena kad se pojavi iza mojih leđa i povuče me uz svoje tijelo.
„Volim te tvoje vruće hlačice.” Dahne mi pored uha tako da se naježim.
Gledamo se u odrazu u oči tako postojano dok se oko nas zrak zagrijava od strasti.
„Volim i ja što je ova soba zvučno izolirana.” Okrenem se naglo i potom ga
gurnem na krevet.
Leži i samo čeka moj prvi potez.
„Onda što Harley mora učiniti da se gospodin Holt nasmije?” Posegnem za
njegovom kravatom i privučem ga na svoje usne.
„Mislim da jako dobro znaš. Upute nikad nisi tražila. Stoga radi što želiš.”
Tako mi dozvoli da napravim sve što mi je na pameti. I dok skidam njegovu
kravatu, Miller dlanove polaže na moje noge, preko mrežastih čarapa grije moju

87
 Knjige.Club Books

kožu. I svaki pomak njegovih jagodica po meni ima učinak droge. Žudim za još.
Molim da ne makne ruke, da ih zaključa na meni i tako ostane.
I znam da me gleda s divljenjem jer sam ostvarenje neke lude želje, no prija
mi taj pogled koji mi poklanja dok radimo ovo kao da smo to radili bezbroj puta,
kao da pristajemo jedno uz drugo, kao da smo stvoreni da bismo zajedno uživali.
I ne libi se Miller uzeti sve konce u svoje ruke, dozvoljavam mu to. Barem
ovaj sat vremena dok troši moje tijelo u ludim vrhuncima.
Na kraju pada pored mene na krevet, zadihan i potpuno mokar.
„Na što sličim?” Pogledam se nekako u ogledalo i prasnem u smijeh jer mi je
počupao periku, obrisao svu šminku, i tek kad ga pogledam, shvatim da su i
posteljina i on umazani plavom i crvenom bojom.
„Zar je bitno jer... savršena si.” Prešutim samo na tren jer mi jebeno treba
zraka. Dohvatim njegovu košulju i njome obrišem lice.
„Idem pod tuš. I mislim da nije pametno da ovo nastavimo.”
„Molim?” Naglo ustane s kreveta i nadvije iznad mene.
„Hoću reći, nije pametno da to radimo po danu Miller.”
Ublaži izraz lica i malo se odmakne. Znoj mu i dalje rosi čelo, vrat, prsa.
„OK, da. Kako drukčije?”
„Mogu doći kod tebe navečer.” Izustim željna odgovora preklapa li se to s
dogovorima s drugim ženama, ali ostanem zakinuta za to.
„Može. Mogu li ja kod tebe doći? Možda je to lakše.”
„Bolje da sve ostane u ova četiri zida, zar ne?” Udijelim mu mali smiješak te
krenem do kupaonice znajući da će on povući nekakav razgovor čim izađem. I u
pravu sam, dočeka me obučen na krevetu i odmah upita.
„Držiš li prema svima ovako distancu ili samo prema meni?”
„Ne shvaćam pitanje Miller. Čemu to? Umišljaš da imaš pravo pozivati me
na red nakon dva usputna seksa?”
Trljam svoju kosu ručnikom, a on ga zgrabi iz moje ruke.
„Tu tvoju drskost treba izjebati iz tebe.” Naglo me primi za zglobove i zakuca
uza zid i tada napadne usnama.
„I točno to ću napraviti, Ava, samo što sad ne jebem nikoga osim tebe, sad
nema kostima, nema uloge. Ava.” Progovara moje ime muklo dok otkopčava
svoje hlače, držeći moje ruke u stisku iznad glave. Ručnik sklizne s mog tijela i
dozvoli mu pristup, a on me beskompromisno odigne s poda, raširi moje noge i
zabije se u mene. Čini to bez prekida, kao da me kažnjava, a da ni ne sluti koliko
uživam u ovoj kazni jer samo kad osjećam svaku stanicu kako mi vrišti i vibrira,
ja znam da sam živa.
Toliko sam navikla na bol da je ona dio mene i hrani se novom dozom. I dok
se moja leđa nabijaju uz hladni zid, a noge bivaju razmaknute i omotane oko

88
 Knjige.Club Books

njega, moje grlo vapi uslijed vrhunca koji me ogoli do kraja. I tek kad se Miller
smiri i trzne par puta u meni, sjetim se i tada ga zagrizem za rame.
No kao da ne osjeća to, ne reagira, ne pušta me sve dok se ne isprazni skroz.
„Kreten si. Svršio si u mene.” Bez daha je dok se baca na krevet i ostavlja me
bez odgovora. Pokupim u žurbi svoju odjeću i navučem je na sebe na samom
stepeništu. Ugledam njegove stvari u hodniku i onda pronađem njegov novčanik.
Zgrabim nekoliko novčanica i onda požurim do Adama.
„Mali, vraćam se za sat vremena.”
„Kamo ćeš?”
„Moram nešto obaviti. Hitno mi je.” On samo mahne, a ja žurim u svoj auto i
grabim mobitel da što prije nazove svoju vezu.
Sjednem u auto i zakopčam se kad se s druge strane javi glas.
„Kat je. Trebam tabletu za dan kasnije.”
„Cijenu znaš. Kad?”
„Sad.” Palim auto i pričekam potvrdu.
„OK, dođi, lokaciju znaš.” Poklopim i bacim mobitel na sjedalo te krenem
žurno po spas.
Jebeni kreten! Srećom, gužva u gradu tek počinje pa sam brzo na
dogovorenom mjestu, kupujem tabletu i odmah je ubacim u usta. Odmah mi navru
osjećaji koje sam proživjela prvi put kad sam popila ovu tabletu. Da, Brad je
odmah dobio nogu u dupe, jer je morao zadovoljiti svoje jebene nagone i obilježiti
me, a odgovorili smo sve uvjete.
Ljutnja koja u meni kulja, nagovara me da idem natrag i svašta izgovorim
Milleru, da ga otjeram u kurac i zapečatim ovo sranje koje sam počela. Očito je
da bez jasnih uvjeta on misli da polaže nekakvo jebeno pravo na mene te da me
može...
Ma neka se goni! Ubacim u prvu, a moj mobitel sa susjednog sjedala se oglasi.
Bolje bi bilo da nije Miller, jer...
Tek se malo i na tren smirim kad ugledam Beckfordovo ime, a onda... Ono
što čujem razori me do bola. Harper je u bolnici.
Požurim tamo i čim parkiram pred bolnicom, šaljem Adamu poruku.
- Ne vraćam se danas, moram do Harper. Može, mali? Ona je u bolnici.
- Može Kat, samo javi je li ok.
- Dogovoreno. Žurim sad kao nikad, ne goni me briga za sebe, samo za moju
prijateljicu. I onda kad doznam da je u lošem stanju zbog Beckfordove majke,
samo dublje potonem. Nemirna sam i sve ovo što mi se skupilo, bojim se da
će izaći na najgori mogući način iz mene. Znam da ću na kraju ove večeri
napraviti sranje.

89
 Knjige.Club Books

Maisy i Georgina također dođu biti uz Harper dok čekamo da doktor izađe i
onda se jebeno slomim. Ona gubi svoje dijete, ono koje je željela, a ja... ja ubijam
svaku mogućnost da do njega dođe.
Plačem u sebi jer suze nikad ne izlaze, nikad ne pronalaze put do očiju, guše
me iznutra iako bih voljela da me ne grizu. Jer onda i ja grizem. Prije svega
zabranim Beckfordu da joj se približi. A onda mu naredim da se riješi one jebene
kuće u kojoj su tragovi druge mrtve žene i koji moju malenu guraju u propast.
Ne mogu zatomiti ljutnju koja je sad usmjerena samo na mene. Cure me
natjeraju da s njima odem doma, moj auto ostane pred bolnicom.
Nisam u stanju voziti. Jedino njima dozvoljavam da me vide u ovom stanju. I
dok ih pozdravljam i vučem se u svoj stan gdje me čekaju jedina bića koja ovise
o meni, dođe mi da zaplačem.
Gotovo da plačem jer suze su skoro tu, nisam ih osjetila godinama, a sad mi
naviru, samo što ne probiju sve brane. Guše i guše, toliko da bih vrištala, grebala,
lomila, trgala!
Otvaram vrata stana i sve moje mace me dočekaju. Kleknem na pod i krenem
ih grliti. Samo njih sad imam.
I dok sam još tako na koljenima, moje uho začuje nečije korake u hodniku
koji se onda zaustave iza mojih leđa.
„Ava...” Millerov glas je tih i mekan, gotovo opipljiv. Ne okrećem se prema
njemu, iako ga osjećam iza sebe. Klečim i dalje, diram prstima mekanu dlaku i
hranim se umiljavanjem koji mi mace uzvraćaju.
„Jesi li dobro?”, najzad me upita. I samo te tri riječi pogode me na kraju ovog
ludog dana u onaj dio srca koji je ostao nagrizen bolom. Stisnem zube i
procijedim.
„Moram biti dobro. Ja sam uvijek dobro.” Ustanem i dalje okrenuta mu
leđima kad me njegova ruka privuče uz njegovo tijelo.
„Nisi dobro”, šapne mi na uho i ugrije u trenu svojom toplinom.
Napeta sam dok me drži ovako uza se.
„Pusti me unutra Ava, pusti me da se pobrinem za tebe.”
„Ne trebam te, ne trebam nikoga.” Borim se zadnjim snagama da ga odbijem.
Ne govori više ništa, samo me pogura unutra te zaključa vrata mojeg stana.
Na rubu sam bunila, u stanju koje ne znam objasniti. Puštam ga da sad
preuzme kontrolu nad mojim životom.
Samo u ovom trenu me spokoj primi, dok sjedim na svom krevetu, a Miller
kleči preda mnom, skida moje tenisice, potom majicu preko glave i najzad moje
hlačice svuče niz moje noge. Natjera me da legnem i pokrije tek tankom plahtom.
„Spavaj Ava. Sve će biti OK.”
„Mace... mlijeko...”, izustim dok me san savladava.

90
 Knjige.Club Books

„Sve znam Ava, dobro je.” Poslušam ga i zatvorim oči. Po prvi put netko je u
mom stanu, hrani moje mačke i vidi me u ovom stanju.

91
 Knjige.Club Books

Kat

Budim se po običaju prije šest, gotovo uvijek par minuta prije nego će zvoniti
moj alarm. Danas me pored svega probudi i glavobolja, ona koja steže obruč oko
moje glave i ne da mi da otvorim oči do kraja. Neopisivo mi je toplo, troma sam.
Povučem ruku da skinem plahtu sa sebe, a onda dirnem tijelo iza sebe.
U trenu mi bijesnu slike od sinoć.
Bolnica. Harper. Bol. Miller. San. Trebala bih osjećati spokoj jer je tu, ali ja
sam samotnjak, nisam navikla na ovo i ne želim se naviknuti.
Uzurpira ne samo moje misli i potrebe nego i moj privatni prostor.
Ostavim ga u krevetu da spava i požurim pod hladan tuš, samo da malo
razbistri moju glavu. Moram do Harper, nemam sad vremena razmišljati o
Milleru. Mogu mu zahvaliti što je nahranio moje cure, ali ne želim znati zašto je
došao i zašto je ostao. Bilo je nešto utješno u njemu, prešutno i puno skrbi dok me
je skidao i polagao u krevet.
Ne želim utjehu, ni sažaljenje, niti da itko vidi moju ranjivost. Zato se ne
vežem ni uz koga, jer onda boli. Boli me koža i meso sve do ispod kosti što boli
moju sestru, moju malenu. Gasim prohladnu vodu i ogrnem se kućnim ogrtačem
te se vratim u sobu.
„Dobro jutro”, Miller me pozdravi promuklo, izgledajući tako primamljivo i
toplo dok je još snen i kuštrav.
„Zašto si ostao tu?”, izleti mi pitanje koje sam ipak mislila iz zahvalnosti
prešutjeti, ali jebiga, to onda nisam ja!
„Trebala si me. Čuo sam što je bilo s Harper. A i ono prije s nama... zajebao
sam. Ne znam što mi se dogodilo, ne zamračim nikad tako...” Stojim na
malaksalim nogama dok me njegov pogled probija.
Nitko se ne pomiče.
„Uzela sam ti lovu iz novčanika da uzmem tabletu za dan poslije.” Ne
odgovara ništa na ovo, ali kunem se da mu se u oči useljava tama.
„Kako si danas, Ava?”, uzvrati novom temom.
„Ovdje nisam bitna ja, već Harper. Moram do nje, a to znači da neću moći
cijeli dan biti s Adamom, nadoknadit ću.”

92
 Knjige.Club Books

„Bitna si. Moraš misliti na sebe. Za Adama se ne brini, imat će Andyja uza
se. Ja imam zadatak pomoći Beckfordu da proda kuću i sredi svoj život.”
„Pa bravo za njega, bojim se da se prekasno sjetio.” Prekrižim ruke na
grudima, ne mičući pogled s njega.
„Nikad nije prekasno Ava, čovjek nije ništa namjerno napravio, nije njegova
krivnja.”
„Dovoljan je propust. Koliko mu treba da uključi mozak?”
„Ne krivi Beckforda ni za što! Obožava Harper i učinit će sve da budu sretni.”
„Vidjet ćemo što će ona reći na to. A da ja uključim svoj mozak konačno,
predlažem da dogovorimo neke uvjete.” Miller se tada otkrije potpuno i ustane na
noge iz mog kreveta.
Spavao je čitavu noć u boksericama do mene.
Stegnem ruke jače na grudima i naredim sebi da ne budem slaba jer on se
upravo postavlja u stav za raspravu i svađu.
„Kakve uvjete, što si sad smislila?”
„Uvjeti vezani za ovo među nama.”
„Dakle, barem jedan korak naprijed, priznaš da je nešto među nama.”
Samodopadni osmijeh mu preleti preko usana.
„Nešto poremećeno, ako ćemo iskreno, no ja ne bježim od svojih dijagnoza.”
„Konačno još jedno priznanje”, uzvrati mi sarkastično.
„Začepi. Dakle, ne dolaziš na moja vrata kad ti se prohtije i ne spavaš u mom
krevetu. Ne ponašaš se kao ljubomorni dečko i ne postavljaš zahtjeve koji nemaju
veze s mozgom.”
Namreška nos te spusti glavu, ulijevajući mi osjećaj opreza.
„Ne može. Doći ću kad poželim. A zahtjevi su onakvi kakva je situacija.”
„Ma čuješ li ti mene, nema rasprave!” Ražestim se u trenu, stišćem zube jer
se kunem da ću ih inače zabiti u njegov vrat.
„Ne ponašaj se kao razmaženo derište Ava. Ovo je dvosmjerna ulica. Nađemo
se na pola puta.” Zaškiljim na njega dok on ležerno namješta svoju jutarnju
erekciju. Trudim se svim snagama da ne puknem jer mi je dirnuo u živac.
„Ponovi ono za derište. Ja derište?! Izlazi van!” Na kraju eksplodiraju, tako
da vidim i zvjezdice pred očima.
„Ti me tjeraš?”
„Nećeš ti mene zvati derištem, razmaženi bogatunčiću! Ne znaš ništa o meni!”
Podignem prst prema njemu prijeteći mu, a Miller se u trenu nađe ispred mene i
uhvati moju ruku.
„Ne znaju jer mi jebeno ništa nećeš reći, ne daš mi ni blizu. Što skrivaš Ava,
čega se bojiš? Da netko ne probije tvoj oklop, da ne upozna pravu tebe?” Pretrese
sve moje strahove ovim pitanjem, dirajući me tamo gdje nitko nije ni gađao.

93
 Knjige.Club Books

Nisam im dozvolila da priđu tako blizu, da vide metu, a Miller je već na poziciji
i nišani.
„Što dovraga želiš od mene, Holt!?”
„Da me ne odbijaš. Ne znam zašto, ali dovraga... želim te. Razumiješ li tu
potrebu? Želim te i onda kad te imam, već tada razmišljam kad ću te opet imati.”
Popusti pritisak na mojoj ruci, dok drugu podiže do mog lica.
„Nastavimo dalje, bez uvjeta”, predloži, njegov glas u suradnji s dodirom čini
me hipnotiziranom, no u zadnji čas se otmem.
„S uvjetima. Nisi mi dečko. Ne posjeduješ me. Ovo je samo seks.”
„Meni dovoljno.” Izgovori i onda se okrene posežući za mobitelom na
noćnom ormariću te doda potiho.
„Zasad.”
Pravim se da nisam čula. Odem do svojeg ormara te se na brzinu obučem. Po
pokretima iza sebe, znam da se i on oblači, a nakon toga začujem kako njegovi
koraci odzvanjaju hodnikom.
Pošaljem curama poruku pa natrpam u torbu neke potrepštine. Miller se pojavi
na vratima te me obavijesti.
„Dao sam jesti tvojim mačkama. Hajde vozim te u bolnicu. Pa ja idem dalje s
Becksom.” Pogledom pristanem na sve, stegnem svoj ruksak te prođem pored
njega.
Sad samo želim da Harper i beba budu dobro. Samo to. U autu dotamo šutimo,
vrtim među prstima naramenicu nervozno, dok mi podsvijest jednako nemirno
vrti njegovu izjavu po mislima.
Kad konačno stane pred bolnicom, jedva dočekam da pobjegnem, ali me
njegova ruka zgrabi.
„Ava. Nisi sama. Ne moraš sve sama.”
Umjesto pozdrava, ispratim ga oštrim pogledom. On ode, a ja požurim u
bolnicu. Nema pomaka, nikakvih... ne odustajem. Čekam te dobre vijesti.
Kopajući po torbi u čekaonici naiđem na onu skupu kremu za ruke, pa je
izvadim i namažem svoju kožu.
Čudan je to trenutak. Gledam kako moja koža upija tu kremu kao da je samo
za nju načinjena, a moj um ju je odbijao.
Ne čini li mi i Miller isto?
Um ga gura dalje, ali koža ga pamti, tijelo čini sve da ga opet dobije? Borim
se sama protiv sebe.
I kad se koji sat kasnije pojavim pred Millerovom kućom, osjećam nešto
dosad meni nepoznato.
Strah.
Strah od svake iduće minute jer ne znam što mi uz njega nosi.

94
 Knjige.Club Books

Kamo je nestala moja spontanost, ležernost i hedonizam? Jer ja se ne brinem

za sutra, ali sad... sad moram. Nešto u meni strepi.
Pozvonim nešto mirnija jer nema Millerovog auta u garaži. Zato je Andyjev
tu, pa sam odmah staloženija.
„Bok Kat, Adam je danas nepodnošljiv, čim te nema.” Andy me dočeka s
upozorenjem, ali jasno mi je da zeza.
Krenem odmah do Adamove sobe. On je na podu i rasteže se.
„Onda mali, u čemu je problem?”
„Nema problema kad si ti tu, nego... Lorna mi se ne javlja.” Doda potiše i
odmah prizna svoje muke. Srce slatko, zaljubio se.
„Ne brini mali, Lorna ima obaveza, javit će ti se.”
„OK, ako ti tako kažeš.” Znam njezin raspored, ali nije na meni da mu
objašnjavam njezin život.
Vrijeme koje provedem s Adamom i Andyjem barem malo odvuče misli u
pozitivu, barem malo umanji brige. Pred kraj smjene, dok tipkam poruke curama
da opet idem u bolnicu, ugledam Millera kako dolazi doma. Nemam snage opet s
njim voditi razgovore, jednostavno ubacim mobitel u ruksak i požurim do vrata. I
on čim uđe, zagleda se u mene na nekoliko sekundi da bi me nakon toga snažno
zgrabio i samo povukao u zagrljaj. Drži me tako, čini mi se minutama, obavija
me svojim snažnim rukama, čini me sitnom i krhkom u njegovom stisku, ali i na
tren me prepusti sanjarenju.
„Ipak si tu. Mislio sam da nećeš doći.” Izusti ne puštajući me iz zagrljaja.
„Miller, moram ići.”
„Ali vratit ćeš se sutra?”
„Hoću.” Tek kad mu obećam, on me pusti iz zagrljaja. Čemu takav pogled,
pitam se dok njegova ruka dira moj potiljak, da bi se potom spustila na moja
ramena.
„Miller, molim te, ne radi to.” Prekinem svaku njegovu namjeru te se
pomaknem ustranu.
„Koje?” Zbunjeno me gleda mršteći čelo.
„To. Pokazuješ da ti je stalo.”
„Ali stalo mi je, Ava.”
„Ne poznaješ me da bi to mogao reći.” Uzvratim mu po drugi put ovom
izjavom.
„Ne dozvoljavaš mi.” Gotovo je uvjerljiv s tim očajem u glasu. Primim kvaku
i onda izustim gorko.
„Da me poznaješ, ne bi mi se ni približio.“ Ostane na mjestu, osjećam njegov
pogled na sebi dok bježim od tih emocija, od obećanja i snova, jer za Avu je
možda nekad i postojala nada, ali za Kat nikad.

95
 Knjige.Club Books

Miller

Uvijek sam u svemu imao kontrolu, ali ne i nad svojim jezikom kad sam u
istome danu Avi priznao i da je želim, i da mi se sviđa i da mi je stalo do nje.
Odakle sve to, u kurac?
Sad kad sam to prevalio preko usana, ne razmišljam ni o čemu drugome doli
o njoj. Neke se riječi ne mogu povući. Niti to želim.
Prokleto me ubija što mi ne da blizu. Koliko god bio tu za Beckforda, jer je u
groznoj situaciji, toliko sam mislio o Avi. Znam koliko je vezana uz Harper,
doduše nije mi to ona priznala, ali vidim... osjećam tu njihovu povezanost.
Ne dozvoljava mi da joj pomognem, barem da budem tu blizu.
Ne dam se otjerati. Ne mogu.
Stoga, nakon što s Beckfordom krenem rješavati prodaju njegove kuće i
preseljenje, odem do ureda gdje mi je Will ostavio kuvertu o Avi. Zapravo i jutros
me on podsjetio na to kad sam vidio njegov e-mail s pitanjem treba li kopati dalje.
Osjećaj koji me gurao do firme nije popuštao sve dok se nisam zaključao u
svoj ured i uzeo kuvertu u ruke.
Hrpa je podataka o njoj, sve do prije osam godina. I od tada... ništa. Čitam sve
još jednom ispočetka. Tu su podaci o ocu, majci, osnovnoj školi, upisu u srednju.
To je sve. Na kraju samog dokumenta stoji zadnja napomena.
Otac i majka izvršili zajedničko ubojstvo.
Srsi mi uzdrmaju kralježnicu od ovih riječi. Zar je sama od sedamnaeste
godine? Nazovem Willa isti čas i on se srećom javi odmah.
„Reci Holt.”
„Probaj saznati gdje je Ava radila, živjela. Zar je moguće da je nema u
nikakvim evidencijama?”
„Probat ću. Ako i ima, dobro je to sakrila”, on doda znakovito kao da je Ava
tajna agentica. Nešto taji, to je sigurno.
Sad shvaćam zašto nije htjela da se vučemo po sudu, zašto nije htjela ni
ugovor potpisati, a novac dobiva na ruke. Ugovor je više napravljen da ispuni moj
hir, nego poslovnu obavezu.
Možda zato i inzistira na nadimku. Roje mi se misli kao i uvijek kad je riječ
o njoj. Brinem se. To je to.

96
 Knjige.Club Books

Dovraga, sa Zoe i Ashley viđam se mjesecima i nisam nikad pitao ništa o

njihovom privatnom životu, nije me zanimalo. Znali smo radi čega se viđamo.
Doduše, sad sam ih posve zapostavio, a nije korektno da im se ne javim.
Bez ručka i bez apetita, bacim se na zaostatke na poslu i pri kraju radnog dana
nazove me Will opet.
„Slušaj što sam našao. Nije imala prijave gotovo nigdje za mjesto stanovanja,
ali koliko sam našao, skrbništvo do punoljetnosti nad njom je imao njezin ujak.
No Ava je... izgleda... pobjegla od kuće. Rođena je u Redmontu.”
„A kamo pobjeći nego u višemilijunski grad”, dodam sumnjičavo. Da ona zna
da je istražujem, otkinula bi mi jaja i zakačila ih za moje uši. Bog zna na što je ta
cura spremna.
No, sad nije vrijeme za šalu, um mi govori jer... ako je ona tako mlada
pobjegla od kuće, mora da je prošla svašta.
Pitam se, što sve ne? Bojazan da ne nestane prije nego saznam sve natjera me
da požurim doma.
I zato žurim doma da je vidim, da znam da je tamo u toj svojoj želji zagrlim
je previše prisno i previše željno.
Ali ona bježi i znam da to nije zadnji put, stoga odlučim da ne navaljujem, da
joj se približim polako jer cijela ova naša situacija od početka je puna
nepovjerenja, štoviše, odbojnosti. Neophodno je dobiti njezino povjerenje. Neće
mi olakšati, znam to, ali mislim da neće biti problem, držim da sam strpljiv čovjek.
Barem se nadam.
Nakon Avinog odlaska, atmosfera u kući je sumorna. Adam je jednako
zabrinut za Becksa koji dođe i prespava, nakon što čitav dan provede u zadacima,
ali vidim na njemu odlučnost i nadu. Dajem sve od sebe da mu pomognem
ostvariti plan, ali... jedno veliko ALI.
Za taj plan potrebna nam je Ava. Ona je u ovome ključna osoba. Ta cura je
toliko sposobna da ne sumnjam u ishod ako se ona uključi. Ovime Becks i ja više
nećemo biti samo prijatelji i poslovni partneri nego i susjedi. Dvoumim se ići na
njezina vrata ili ne, ali u zadnji tren prisjetim se da sam obećao dati joj prostora.
Stoga odem u svoj prazan krevet iako me nešto vuče da odem u podrum, no
ne udovoljavam toj želji, nego zurim u prazno i čekam da svane zora, da otkuca
sedam i trideset.
Ujutro, čim se Ava pojavi na poslu, zaboravim na onu ideju o davanju
prostora, pa je dočekam ispred vrata. Vidjeti je kako korača mojim dvorištem,
kako mi ide ususret... nisam sanjao da će me samo ta pojava razveseliti.
„Dobro jutro, Ava.”
„Dobro jutro, Miller.”
„Bila si kod Harper?”
„Naravno, morala sam biti.”

97
 Knjige.Club Books

„Dođi da popijemo kavu, da ti ispričam plan.”

„Kakav plan?” Ustukne korak unatrag preda mnom, ali je povučem za ruku.
„Harper - Beckford plan.” Ona udahne duboko od olakšanja, pritom prolazeći
prstima kroz svoju crnu kosu.
Tek sam nedavno shvatio koliko mi se dopada njezin imidž, kratka kosa koja
ne umanjuje njezinu ženstvenost ni najmanje, već ističe njezinu dušu,
temperament i divlju stranu, takva nemarna i nesputana. Da, to je Ava, nesputana.
„OK, slušam.” Dozvoli mi da je za drugu ruku dovedem u kuhinju te joj kroz
par minuta ispričam kako Becks planira kupiti kuću do moje, potom zaprositi
Harper. Sve vrijeme pokušavam pročitati Avinu reakciju, ali izraz lica joj je
nepomičan. Zapravo, pomiču se samo njezini prsti na rubu šalice kave te njezine
oči. Na tren mi se učini da postaju staklene.
„Što ti misliš o tome? Ti nju ipak najbolje poznaješ.” Upitam, a Ava proguta
knedlu i zagleda se u daljinu. Pomislim da će mi dati loš odgovor, a onda joj lice
ukrasi blagi osmijeh.
„Pristat će, znam da hoće jer toliko toga je prošla u tako kratkom vremenu s
njim da znam da će ostati i dalje uz njega.”
„Posebna je to ljubav, zar ne?”, dodam.
„Ne znam ništa o ljubavi. Znam samo da je ona takva osoba koja ne odustaje”,
izgovara pomalo odsutno i dalje zagledana u daljinu kao da se prisjeća nečega i
to mi zapravo bude izgovor da je malo ispitam.
„Ne poznaješ ljubav? Jesi li ikada u životu voljela, Ava?”
„Volim svoje prijateljice. Dovoljno mi je.”
„A obitelj, Ava?”
„Ne, nemam obitelji, nemam nikoga.”
„Gdje su ti roditelji?” uporan sam s pitanjima u rijetkoj prilici kad je ona
ovako otvorena.
„Umrli su. Zapravo, čemu lagati? Ubili su se zajedno. To mora da je bila
posebna ljubav da se zajedno ubiju. Želiš li još nešto znati?” Nijanse osornosti
titraju joj na licu.
„Samo razgovaramo Ava, samo pokušavam shvatiti.” Natjera me da se
branim jer me jako dobro čita.
„Bojim se gospodine Holt, da Vi ne možete shvatiti. Mi smo toliko različiti
da jedino što među nama može postojati je nešto tjelesno.”
„Ava, mislim da se varaš. Mislim da smo toliko slični da se dodirujemo u
istim točkama, preklapamo, baš zato pucamo.” Ava tek malo napući usne i otpije
kavu gledajući me preko ruba šalice, a onda, kao da se odjednom odlučila
prebaciti u vedrije stanje, prozbori.
„Koliko vidim, uglavnom vam je do diranja, preklapanja i pucanja, dakle u
pravu sam.” Nasmijem se od srca na njezinu promjenu raspoloženja kao i taj
98
 Knjige.Club Books

tračak sjaja u onim zelenim očima. Ostavim svoju kavu i zaobiđem šank da stavim
dlanove na njezin struk te je privučem sebi. Ne opire se već me gleda širom
otvorenih očiju. Ovaj put idem obazrivo i nježno, ovaj put želim je poljubiti kao
što čovjek ljubi ženu koju voli.
Stoga poljubim ovlaš njezine usne, a ruke preselim na njezine tople obraze. I
sama je smirena, krotka, pa mi uzvraća lagano i strpljivo. Sad ne grize, ne čupa,
nego mirno uživa u trenutku kao da broji svaki tren. Ovi dodiri usnama tako su
blagi, tako su drukčiji. Možda se ne utiskuju u kožu snažno, ali utiskuju se u ono
jedno mjesto gdje ću je čuvati kao uspomenu.
Poljubac je tako lijep, tako lagan, tako poseban. Čini mi se da u ovom trenu
ljubim neko drugo Avino lice. Najzad pustim njezine usne, a ona zadrhti.
Potražim njezine dlanove te nam prepletem prste. Onog časa kad otvori svoje oči
i sanjivo me pogleda, upitam:
„Onda, surađuješ s nama na ovom planu? Becks se stvarno potrudio, moramo
mu pomoći.”
„Naravno da sam za, računajte na mene”, uzvrati mi i onda se popne na prste
te me još jednom poljubi. Ostavi me tako da gledam za njezinim seksi nogama i
razmišljam kad će se ukazati trenutak da ih opet omota oko mene.
I sutra, kad konačno Harper izađe iz bolnice, a Ava je dovede do nas, plan
krene prema realizaciji. Stoga sad stojim pored prozora i, poput nekakvog idiota,
zurim van čekajući trenutak kad će se netko pojaviti iz susjedne kuće i dati nam
neki znak. Ne prihvaćam ništa osim pristanka. A Ava stoji do mene i, iako se trudi
izgledati ležerno, vidim kako krši svoje prste. Pogled joj kriomice bježi preko
mojeg ramena kroz prozor i uzalud glumi da je ne dotiče.
„Ako pristane, slavimo?”
„Naravno! Imaš nešto posebno na pameti?”
„Uvijek”, kažem nadajući se da iz mog pogleda shvaća da sad ne mislim na
grupnu proslavu. I mali pomak jezikom po njezinoj gornjoj usni oda da je
pročitala moje misli.
„Gle, netko izlazi!” Naglo stane uz mene, dirajući moje bicepse, dišući u moja
prsa dok se naginje da bolje vidi.
„Drže se za ruke! To je to!” I dok ona zuri van, sva sretna i ozarena, ja ne
mogu pogleda skloniti s tog malog nosića, prćastog i prkosnog, s te divlje kose,
putenih i lajavih usana, a kad me zelene zmijske oči pogledaju i uhvate u zurenju,
ne stignem se ni opravdati, niti odglumiti, već ovo produbim. Zgrabim je u
zagrljaj i potom poljubim. Naglo se opusti u mom stisku i onda mi uzvrati, gladno
i strastveno.
Usne joj žare moje, a prsti ovaj put grabe moju košulju i privlače me bliže
njenom tijelu. Želi me. Vraški i ja želim nju.
Zvono na vratima prekine ovo ludilo, pa joj samo pobrišem usne te popravim
svoju kosu.
99
 Knjige.Club Books

„Idemo sad slaviti s njima”, izgovorim u dahu, a prešutim nastavak što ćemo
raditi večeras.
Koji sat provedemo s Bečkom i Harper u čestitkama i veselju, a onda navečer
konačno Adam odluči pustiti Avu doma jer mu je morala pomoći crtati strip koji
mi nije htio pokazati.
„Dođi”, samo to joj kažem kad se pojavi kod vrata, spremna da ode.
„Molim?” Zgrabim njezinu torbu te obgrlim Avu oko ramena.
„Vodim te kući, došle ste jutros taksijem, zar ne?”
„Nije problem. Ne trebaš me zato voziti doma.”
„Ne vozim te samo zato. Moramo slaviti.” Pružim joj ruku znakovito
gledajući mjesto koje mora dirnuti, jer svjesna je da opet idem u njezin stan i da
ću opet prespavati. Samo večeras namjeravam izludjeti je na sve načine, ali bez
uloge i kostima.
Večeras mi je dovoljna samo Ava.
Putem do njezinog stana, osjećam na licu njezin pogled. Šutljivost joj nije
svojstvena, stoga se pitam što joj je na pameti, jer jebeno je teško kad je netko
poput nje nepredvidiv i ne da ti blizu. Stoga me iznenadi kad navali na moje usne
čim stanemo pred njezinu zgradu. Grozničavo me ljubi, gotovo da me skida u
autu, tako da se ne mogu začuditi toj pohoti koja izbija iz nje.
„Idemo gore?”, prozborim nekako jer ona me gotovo jaše na vozačevom
sjedalu.
„Požuri.” Hitro se, kao prava mačka, skine s mene i izađe iz auta.
Ovaj put ona mene vuče za ruku, ona mene skida, ona mene gura na krevet i
ona mene troši bez milosti. Sviđa mi se svaka njezina strana, iako mislim da bih
o ovoj divljoj, neukroćenoj i eksplozivnoj mogao postati ovisan, van svih granica
normale.

100
 Knjige.Club Books

Miller

„Uuuu... jebote...”
Otima mi se psovka, prostak sam. Onog gospodina i kavalira kojeg sam gradio
godinama, sad nema ni u tragovima. Drukčije ne znam pored Ave, ne pazim na
riječi, djela ni misli.
Pored nje, ja sam... ja.
„Jebote, Ava... Nisi normalna.” Ponovim dok hvatam zrak u nagorjela pluća.
Iscrpila me u ovom maratonu, navalila na mene čim smo stupili u njezin stan i
onda me iskoristila bez milosti.
Žena je nenadjebiva.
„Odakle ti snaga? I ideje? Mislim... ono...”, nekako izustim, želja mi je samo
da zaspim. Skida se s mene, cerekajući se i ostavljajući po mom trbuhu trag
noktima.
„Gospodine Holt, vi ste jedna divna inspiracija. Jednostavno je. Želim ti raditi
svašta. Da ti je samo ući u moju glavu.”
„Ima još toga? Nemoj Ava, imamo vremena za eksperimente.” Hihoće mi se
na uho dok se smješta pored mene. Njezin je krevet dovoljno širok za oboje, iako
je moj u podrumu ogroman, ja imam potrebu da smo ovdje u njezinom stanu. Ovo
je drugi vikend koji provodimo kod nje. Prvi je bio nakon Becksovih zaruka. Ava
je bila tako dobro raspoložena nakon što smo proslavili zaruke njezine frendice
da nije ni dovela u pitanje spavanje u njezinom krevetu. Usudio sam se predložiti
joj da dođem i ovaj vikend jer želim što više vremena provesti s njom, saznati
više, doznati... sve.
„Nisi mi rekla što si radila prije nego si počela kod nas?”
Započnem s pitanjima čim se iduće ujutro smjestimo na njezinom kauču da
popijemo kavu. Ponedjeljak je jutro, skupa ćemo do moje kuće, a ja ću onda na
posao.
„Ništa posebno, neki poslići, uvijek nešto naleti. Masirala sam, to si vidio.”
„O, da. Moram priznati da imaš vješte prste.” Ona na to digne ruku i kroz
cerek mi pokaže srednji prst.
„Čekaj da ti pokažem što još imam u planu napraviti s njima.” Potom mi i
jezik isplazi. Iako me ometa, ne skrećem s puta kojim sam danas krenuo, želim
saznati još.
101
 Knjige.Club Books

„Odakle si inače?” Usne joj se u trenu skupe, a osmijeh tek malo izblijedi.
„Iz Redmonda. Čemu sva ta pitanja, Holt?”
„Razgovaramo, Ava. Evo, ti mene pitaj što god želiš, ja ću ti odgovoriti.”
„Nemam pitanja za tebe. Sve što me zanima je to u tvojim hlačama. Znaš li
da si ti samo još jedan primjer kako priroda daruje fizički ako uskrati umno?” Na
tren mi udari u ego, ali i zbuni aludiranjem.
„Čekaj, čekaj. Jedno po jedno. Zanima te samo seks. To mi kažeš i onda me
dodatno uvrijediš da mi je uskraćena pamet?”
„Pa što hoćeš? Iskrena sam, ali si zato obdaren alatkom.”
„Iskrenost je divna vrlina, Ava, posebno kad mi je uručiš nakon još jedne
vrele noći koju ti je priuštila moja alatka. Samo to valja na meni?” Sarkastično
uzvratim ne skrivajući uvrijeđenost. Nakrivi glavu u stranu i suzi malo oči. Potom
se noktima pogrebe po vratu.
„Ne razumijem. To je ono što je među nama. Samo seks. Što očekuješ od
mene? Da ti imponiram, govorim romantične i slatkorječive gluposti, da ovo
uljepšavam? Samo se jebemo, Holt. Ružno ti je čuti tu riječ? Ne kužim.” Koji joj
je klinac pa je tako brutalna? Ne znam kako, ali dovela me do ruba živaca samo
jednom izjavom, stoga dignem ruke od svega.
„Zaboravi da sam išta pitao, idemo. Moram se doma još presvući u odijelo i
uzeti stvari.” Ustanem s kauča, te posegnem za ključevima i novčanikom na stolu.
„Adam zna gdje si spavao?”, začujem Avin glas iza mojih leđa i to pitanje me
dodatno iznervira.
„Ne zna”, odgovaram dok trpam sve u džepove. Nadam se da kuži, a ako me
i bude pitao, neću mu lagati, koji vrag uopće skrivamo? Krenem prema vratima i
pričekam bez riječi da se spremi, no ona je već spremna. Bez mrvice šminke, kose
kratke nemarno seksi, ovaj mali vrag je tako lijep i privlačan. Koliko me nervira,
toliko me privlači.
Što mi sve ovo uopće treba?
Krene ispred mene cerekajući se kao da uživa u tome što me živcira, a komu
lažem, ona istinski i uživa u tome, radi to namjerno.
Na samo izlazu susretne nekog tamnoputog tipa, koji me odmjeri od glave do
pete.
„Gatito, ne javljaš se danima. I sad mi je jasno zašto, iako... hm... nije mi
jasno.” Baci jedan kratki, ali podrugljiv pogled prema meni, a onda položi ruku
na izlazna vrata kako bi Avu zadržao pored sebe.
„Raul, prestani”, uputi mu pogled upozorenja i potom gurne vrata snažno te
zakorači van. Posve mi je jasna priroda njihova odnosa. I dok ona odlazi prema
mom autu, prođem pored tipa govoreći mu cerekom da sam je ja noćas ševio i
nadajući se da je čuo svaki njezin jecaj. No, ne ostaje mi dužan već mi namigne i
dobaci nešto što neću tako lako zaboraviti.

102
 Knjige.Club Books

„Nema veze šminkeru, na kraju se ona uvijek pojavi na mojim vratima.” S

tim riječima mi okrene leđa, ostavljajući mi u ustima gorak okus.
Hitro hodam do auta, gdje je Ava naslonjena i tipka na mobitel.
„Kome pišeš? Nekom trećem ljubavniku?” Ne uspijevam držati se pod
kontrolom već dreknem na nju iznerviran. Ona me samo pogleda, spremi mobitel
u džep i onda mi odbrusi.
„Odjebi, Holt.” Otvori vrata i sjedne na suvozačevo sjedalo. Za ne vjerovati
da je ponedjeljak tako usrano počeo. Zveknem nogom gumu, provučem prste kroz
kosu i udahnem duboko. Najzad se smjestim pored nje u auto te krenem prema
kući. Ne govorim više ništa, mogu samo zasrati sve do kraja. Svjestan sam da sam
ljut, ali ne kužim da mogu biti toliko?! Tišina nas prati sve do kuće, ja stišćem gas
gdje god mi se ukaže prilika, a Ava kucka noktima po staklu.
U dvorištu, čim parkiram, ona izjuri prva van, ali pričeka pred vratima da
otključam. Gleda ispred sebe, ali jasno vidim kako je ljuta. Duri se i ona. Pa mogu
i ja i dalje. Jebote!
Ona požuri ispred mene u kuhinju, i dok još stojim na mjestu i razmišljam
kako je sve krenulo naopako, Adam se pojavi u kolicima pored mene.
„Jutro, brate!” Ne stignem mu ni odgovoriti kad se iz kuhinje začuje lupanje
i lom stakla.
„Ava!”, Adam vikne i potom krenemo obojica tamo da vidimo koji vrag se
događa. Zateknemo je kako kleči na podu i skuplja krhotine.
„Moja šalica.” Razbila je šalicu, meni omiljenu jer mi ju je Adam poklonio
za rođendan, s natpisom Za najboljeg brata.
„Bilo je slučajno.” Čujem je kako potiho govori dok i dalje prstima skuplja
komade porculana. Stegnem čeljust, ostajući na mjestu ukopan, čekajući da me
pogleda. Na kraju, kleknem pored nje i primim je za ruku.
„U redu je Ava. OK je.” Tek tada me pogleda, a u očima joj talasa nešto drugo
pored ljutnje, rekao bih tuga.
Ako ja ovu ženu razumijem...
„Dajte, sad ste mi pokvarili sve. Dođite ovamo, ne trebate se svaki dan filati
kavom. Kat, dođi, moram te nešto pitati.”
Adam razbije trenutak između mene i Ave, onaj trenutak kad pogledi govore
sve. Nisam doznao puno, ali i to je dovoljno da se barem malo smirim. Mislim da
joj je žao. Znam da ispriku iz njezinih usta neću čuti, kao ni priču njezinog života.
Stoga prihvatim i ovo.
„Što je, Adame?” Ava kao da se naglo probudi iz hipnoze, prođe dlanom po
licu te skoči na noge.
„Dođi.” Pruži joj ruku i ona je spremno prihvati. „U četvrtak imamo jednu
dobrotvornu večeru, organizira je Udruga oboljelih od distrofije pa smo i mi
pozvani jer je Miller donator.”

103
 Knjige.Club Books

„Što trebaš od mene?” , upita, a ja već slutim pitanje.

„Da ideš s nama.”
„O ne, Adame, nije to za mene. Što ću ja tamo? Ne idem na takva zbivanja.”
Odbija ga, ali mali je uporan.
„Trebam te Kat, želim da ideš kao moja pratnja.”
„Stvarno?”
„Najstvarnije. Meni za ljubav, Kat. Molim te.” Mali zvuči očajno, a ona na to
pada i stoga pristane.
„Kako tebi da išta odbijem? Opasan si, znaš.”
„Znam. Zato te i volim.” Adam joj uzvrati stežući njezinu ruku u svojoj, ali
ono što me sad fascinira jest njezino lice. Zakleo bih se da će zaplakati. Vidim
kako joj čeljust malo drhti, kao da stišće zube da spriječi suze. Naglo se pokrene
i zagrli ga. Nagnuta nad njim, ovija svoje ruke ono Adamovog vrata, a on joj
uzvraća jednako razdragano. Stojim i samo gledam osmijeh na bratovom licu.
Mislim da mi u grudima gori.
Ne, nije tu ljubomora. To je ponos, to je sreća jer se moj brat smije.
Jednako naglo kako je zagrlila Adama, Ava se sad odmakne od njega i potom
ode u kupaonicu uz neku kratku izliku. Obojica gledamo za njom, a on me uštipne
za lakat.
„Slušaj ti. Želim da naručiš nešto za Kat.”
„Što?”, svrnem pogled na njega, a on se ceri zadovoljno.
„Haljinu.” Odigne ruku i pokaže mi sliku na ekranu. „Želim da je dostave njoj
na adresu već u srijedu. Riješi to, OK?”
Mali mi namigne, skoro pa naredi, a onda moj mobitel zazvoni. Pogledam
link koji mi je poslao, što da radim, kimnem i obećam da ću srediti.
Obučem odijelo, pokupim sve stvari i krenem iz svoje sobe, u isto vrijeme
kad Ava izađe iz gostinjske. Stojimo tako jedno naspram drugog u hodniku i samo
se gledamo. Ona prva progovori.
„Ideš i ti na tu večeru?”
„Da.” Ona uzdahne.
„OK.”
„OK.”
Ovaj njezin pogled ne mogu pročitati, napeta je i kao da... ne znam, jebeno ne
znam kad je sve krenulo u pogrešnom smjeru.
No pitam se, koji je pravi smjer za nas? Najzad, koraknem prema njoj, željan
da ovo izgladim barem malo.
„Ava...” Ona na moje riječi sklopi oči, jer pored svega, podragam njezin
obraz. Kao da upija moj dodir i toplinu, samo šuti i skriva oči.
„Moram ići sad. Dobri smo, OK?”

104
 Knjige.Club Books

„Dobri smo, Miller. Idi sad. Konačno mi odgovori i otvori oči U meni se budi
zelja da je poljubim, a ona kao da je čita, propne se na prste i samo me ovlaš
poljubi.
„Idi sad.” Štipne me za dupe i namigne mi.
Dobri smo, to je najhitnije. Govorim sebi dok odlazim na posao. I samo
jednim potezom i riječju, dan mi je bolji.
Na poslu mi ništa ne može pokvariti raspoloženje, tim više jer me Nicole
podsjeti kako u srijedu odlazi, zadnji joj je dan, Evie se konačno vraća.
Hvala nebesima!
U toku dana naručim i haljinu koju je Adam odlučio pokloniti Avi, kao i
pripadajuće cipele te torbu. Mali ima ukusa, a ja srećom poznajem jako dobro
njezinu veličinu. Potvrde mi da će u srijedu popodne paket biti na njezinoj adresi.
Tek što Adamu napišem da sam sve sredio, stigne mi poruka.
Zoe.
- Petak?
Standardno pitanje, a moj odgovor je ponovno negativan. No prije nego je
odbijem, odlučim da se ipak vidimo i da onda sve raskrstim licem u lice.
Toliko joj ipak dugujem.
Znam da mi taj petak neće biti lak, neće niti četvrtak, a tek srijeda...
Sretno mi bilo!
Nisam trebala pristati. Što da ja radim na toj večeri?
Znam da će biti brojni uglednici, a ja tamo ne pripadam ni po statusu ni po
ponašanju. Stojim ispred svog ormara, utorak je navečer. Zurim unutra i zgražam
se. Inače me ne jebe ništa, kupujem u second hand shopu, krpice i marke mi ne
znače ništa. Sad znam da nisam dorasla ovome, da se pojavim pored Adama... u
čemu? Što da obučem? Kratke minice i vruće hlačice, blještavi topići koje nosim
u klubovima? Nemam apsolutno ništa prikladno za svečanu večeru.
Moram pitati Harper ili izdvojiti dio love za nekakvu elegantnu haljinu. Samo
što nemam taj novac, dala sam sinoć dio plaće ekipi.
Mrzim ikoga moliti uslugu ili posuđivati, makar to bila moja najbolja
prijateljica. No kad sam već obećala, to ću i ispuniti.
Obećanja uvijek ispunjavam.

U srijedu ujutro opet sretnem Raula i odmah iskoristim priliku da ga

upozorim.
„Jutro, Raul.”
„Jutro, gatito. Kako si?”

105
 Knjige.Club Books

„Nije dobro jer mi ulijećeš s nekim glupostima. Ne ponašaj se kao ljubomorni

dečko, OK? Mislim da smo jasni jedno drugome od starta.”
„Jasno mačkice, ali... nisam se mogao suzdržati. Mislim, on je... kako da
kažem, pa ti mrziš takve tipove.”
„Njega ne mrzim, OK? To je moja stvar. Moj izbor.”
On digne ruke u zrak i povuče se.
„Ne se ljutiti na mene, gatito. Znaš gdje sam kad me poželiš. Ćao.” Upotrijebi
svoj seksi naglasak da me obrlati, stoga samo zakolutam očima i odem. U kući
me dočeka vidno raspoloženi Adam.
„Stigao laptop! Idemo ga zapakirati da ga odneseš Lorni? Molim te!” Dere se
kroz čitavu kuću. Srećom, Miller je otišao nakon kratkog pozdrava. Iako smo u
ponedjeljak izgladili nešto što ni ne znam što je ni kako se zapetljalo, danas smo
na nekoj sigurnoj distanci.
„Može, ponesem ga popodne i odmah ću joj odnijeti. Danas je slobodna.”
„Moraš mi reći kako je reagirala. Kad bi je barem mogla snimati.”
„Isuse Adame, neću curu snimati dok otvara poklon.”
„Zašto ne, danas to svi rade?” Načudi se nemalo dok vozi svoja kolica u
boravak pokazujući mi rukom gdje je paket.
„Ne moraš raditi sve što drugi rade. Ali pitat ću je mogu li je snimati za tebe,
ako pristane, onda ćeš imati snimku.”
„To mi reci. Hajde, sad spakiraj, imamo lijepi papir.” Sjednem na kauč, a on
se smjesti nasuprot te prati kako pakiram kutiju u ukrasni papir. Posve je uzbuđen
dok joj piše posvetu i lijepi na kutiju u maloj čestitki.
Mislim da se moj mali zaljubio. Znam da Lorna nije ravnodušna. Pospremim
sve, a poklon stavim pored vrata na ormarić da ga ne zaboravim.
„Jesi li popio tablete?”, upitam Adama čim skupa stupimo u kuhinju.
„Zaboravio.”
„Znam da si uzbuđen, ali popij pa idemo jesti.” On samo kimne i smjesti se
za stol. Nalakti se i potom me krene ispitivati.
„Hoće li tvom dečku smetati što si mi pratnja?” Nasmijem se glasno na ovo
pitanje.
„Znaš da nemam dečka, što glumiš?”
„A zašto nemaš? Ti si tako cool ženska.“
„Zato što sam bezobrazna, divlja, neodgojena”, kažem mu kroz smiješak dok
stavljam kruh na stol.
„Ma tko to kaže?”
„Hm... tvoj brat?”
„Ma daj, što Miller zna. Pusti njega. On jedan kritizira, a svi drugi odobravaju,
dakle uvažava se mišljenje većine.”

106
 Knjige.Club Books

„Mali, ti si trebao biti odvjetnik.”

„Još stignem, još stignem.”
Nastavimo se zezati, pa ga opet podsjetim da popije tablete. Dok Adam
popodne spava, odem do Harper. Neobično je viđati je tako svaki dan, znati da je
tu na korak od mene.
„Kako si, Kat?” Nakon priče o namještaju koji je kupila, pa se požalila na
dostavu, ona me upita ovo dok poseže za mojom rukom.
„Dobro. Zašto me to pitaš?” Približi mi se malo na trosjedu i zagleda se
pomno u moje lice.
„Ne znam, drukčija si mi nekako. Prije svega, nisi ništa komentirala na to što
su me dostavljači dvaput zeznuli u istom danu, a stara Kat bi tražila broj da se žali
šefu. Potom nisi ništa rekla na kavu koju sam ti previše zasladila, jer sam
zaboravila da piješ bez šećera. Jesi li bolesna ili me štediš pošto sam trudna?
Premirna si mi.”
„Nisam bolesna, malo sam odsutna.”
„Zbog čega? Imaš nekih problema? Želim znati, nemoj me štedjeti. Ti si za
mene uvijek tu.” Uzdahnem i stisnem njezinu ruku.
„Nemam što obući. Moram na jednu večeru, a ja... ne idem na takve večere.
Ovo činim zbog Adama.”
„I to je problem? Čovječe, a ja mislim koji vrag bi mogao biti. Čudi me da ti
nemaš rješenje za to, Kat. Jer iskreno ne postoji problem koji ti ne znaš riješiti ili
barem pozvati osobu koja to može. Nešto se događa s tobom.”
Ona zaškilji na mene cerekajući se. Drago mi je vidjeti je sretnu, sad u novom
domu, s čovjekom koji je obožava. Dijete raste u njezinom trbuhu i znam da je to
sad neizmjerno veseli. Raduje me njezina sreća, no ja si takvo nešto ne želim. Jer
ja... ja nisam stvorena za to. Za obitelj. Još manje da budem majka. Žalila bih
dijete koje bi mene moralo zvati mamom.
„Kat? Opet si odlutala?” Harper mi mrda rame, a ja je zagrlim.
„PMS, pusti me.” Izgovorim se standardnim izgovorom, a onda ona krene
pričati o svojim promjenama raspoloženja, srećom po mene jer ne vraća onu temu
o mojoj promjeni. Požurim natrag u kuću k Adamu nakon što mi Harper obeća
izvući iz silnih kutija jednu haljinu, jer vadili su van samo one stvari koje su im
sad potrebne, hrpa toga je još u kutijama. Pospremim kuhinju i boravak, vidno
nervozna jer uskoro dolazi Miller. Nisam sretna jer mi je na pameti Harperina
opaska.
Promijenila sam se. Osjećam to i sama.
Nisam mirnija, već... tražim posebnu riječ za to. Ukroćena sam. da, osjećam
se zavezanom, ali ne znam je li to iz razloga što sam potpisala ugovor, obvezala
se da ostanem tu ili što sam zavoljela ovog malog ovdje? Ili pak što sam Milleru
dala da mi uzurpira ne samo krevet i stan nego i moje misli?

107
 Knjige.Club Books

On se upravo pojavi u kuhinji gledajući me s iščekivanjem.

Između nas je samo kuhinjski šank fizički, ali u zraku je nešto posve nabijeno
elektricitetom i tenzijom. Ni sami ne znamo gdje smo, na čemu smo. Što to
radimo. Koraknem prema njemu dok nas tišina gura jedno prema drugome, a
njemu usna zatitra. Pomislim kako me njegov osmijeh tjera da mu uzvratim, uz to
suzbijam poriv da mu se okačim oko vrata i potom ga poljubim.
Jer to nije samo požuda. Požuda ne ljubi i ne grli.
Možda da to ipak napravim, dovraga, ja sam spontana i radim što mi dođe!
Stoga mu se približim s naumom da ga zagrlim, da bih u tom trenu ugledala
trag ruža na njegovom vratu i bijelom ovratniku njegove košulje. Ustuknem korak
unatrag i otjeram osmijeh s lica. Miller posegne rukom za mnom, ali se okrenem
na drugu stranu oko šanka.
„Ava?”
Glupačo! Vičem na sebe dok marširam niz hodnik do izlaznih vrata. Adam
izađe na drugom kraju kad začuje kako me Miller zove po drugi put.
„Što je bilo?” Adama zanima.
„Ništa mali, moram ići.” Zgrabim svoj ruksak, a on me podsjeti.
„Uzmi poklon.” Dohvatim ga s ormarića u trenu kad se Miller pojavi preda
mnom.
„Ava, stani.”
„Moram ići, izustim grubo, a njegov pogled se zaustavi na poklonu. Namrgodi
se, potom pogleda Adama, pa mene u lice.
„Idi. Doviđenja.” Kroz tren i on je nadrkan, iako ne kužim koji je njegov
razlog. Nisam ja ta koja se očigledno ljubakala ili ševila negdje u uredu. Izletim
bijesna zbog ovih misli iz njegove kuće i krenem svojim autom do Lorne.
Uključim radio da mi svira, tražim neku laganu glazbu, nešto da me smiri, ali
malo što pomaže. Jednostavno gorim iznutra.
Kako sam sebi dozvolila da zaglibim ovako s nekim? Uvijek imam pravila i
granicu, sad sam sve zanemarila.
Dozvolila sam sebi da mi je stalo.
S Lornom provedem i više vremena nego sam planirala jer uistinu napravim
kako sam obećala, snimim je uz njezino odobrenje dok otvara poklon te pošaljem
video Adamu. Ona je tako uzbuđena zbog ovoga, da ne mogu da se ne rastopim.
Zaslužila je svaki trenutak sreće u svom teškom životu. Zaslužila je prijatelja
poput Adama da je obasipa poklonima, pažnjom i ljubavlju.
Osjećam kad sam uz tako dobru osobu, da sam i ja dobra, kao da njihova
dobrota prelazi na mene, stoga se teško odvučem od nje doma, mojim mačkama.
Njima sam dobra, možda i najbolja.

108
 Knjige.Club Books

Željna mira i odmora, gasim mobitel za sve. Legnem u svoj krevet i nakon
minuta razmišljanja odlučim. Bit ću opet kao i prije ljubazna, ali ću ignorirati
svaki pokušaj da završimo skupa u krevetu. Reći ću da sam našla nekoga.
Jednostavno, riješit ću to po kratkom postupku. Očigledno je da on ima
nekoga još sa strane, pa ni neće biti razočaran.

Moja odluka da ignoriram Millera očito se poklapa s njegovom da ignorira

mene, jer me na izlasku iz kuće jedva pozdravi.
Nadrkani kuronja! Što se on ima duriti?
Često pogledavam na mobitel, ali ne dolazi ništa od njega, samo poruka od
Harper da je konačno našla haljinu i da dođem po nju. To mi uljepša dan kao i
Adamovo veselje dok vadimo njegove cipele, košulju, mašnu i odijelo. Podšišam
mu kosu i obrijem ga.
„Pogledaj se. Skoro si pravi muškarac”, kažem mu dok stojim iza njega,
gledajući njegov odraz u malom ogledalu na stolu.
„Što ti znači skoro? Pa ja imam osamnaest godina, dakle mogu se ženiti, imati
djecu. Zakonski sve”, kaže kroz šalu, ali osjećam kako iskazuje žaljenje zbog
toga.
„Volio bi imati djecu?”
„Naravno. Ti?”
„Ne.” On na ovo nadigne obrve i pogleda me upitno.
„Zašto ne?”
„Ja nisam majčinski tip osobe.”
„Ti nisi majčinski tip osobe? Oprosti na izrazu, ali jesi li ti jebeno glupa? Tko
me je ošišao? Tko me obrijao? Ulaštio mi cipele, ispeglao košulju? Skuhao ručak?
Zabavljao me kao da sam beba? Pazio danima? Kat, sve to si ti radila, i nisi se
nikad požalila! Ne izgledaš mi kao da to radiš preko volje.” Šutim i samo gledam
u njega. Jebeno ću plakati, koji mi je vrag! Ja ne plačem!
„Postala sam mekušac, mali, idi k vragu!” Opsujem i nanovo progutam suze.
Pitam se kad će se sve izliti van jer punim, punim tu prazninu u sebi slanim kapima
i ona će se jednom proliti.
„Kat, daj me ne zezaj.”
„Plaćaš me. Zato to radim.”
„Ne želim više čuti takve gluposti, ja te smatram pametnom osobom, a ti
ovako kažeš... ccc... Idi sad doma, spremi se za večeras. OK?”
„Ne idem još, kad ti brat dođe.” Pobunim se pa krenem brisati sve sa stola.

109
 Knjige.Club Books

„Idi, nešto će ti doći na vrata. Evo, sad sam upropastio iznenađenje.”

Pogledam ga zabezeknuto.
„Kakvo iznenađenje?”
„Pa neću ti još i to otkriti. Idi doma i čekaj dostavu, barem sam to sredio.”
„Znaš mali, mislim da i ja volim tebe.” Procijedim nesvjesno, a kad shvatim
što sam rekla, sagnem se i zagrlim ga.
„Idem sad da dočekam to iznenađenje.” Pozdravim ga i požurim doma, iz
jednog jedinog razloga, jer me guši nešto u grudima i traži izlaz van. Postojano je
u meni sve do trena kad mojim stanom odjekne zvuk zvona. Otvorim vrata i
preuzmem paket, a onda... onda sve ono što sam tako dugo gurala ispod površine,
izbije poput gejzira. Plačem tako da ne mogu suspregnuti jecaje, da mi se niz lice
nakon toliko godina slijevaju potoci poput bistre rijeke koja je našla svoje korito.
Jer ne dira mene vrijednost stvari u ovoj kutiji, dira me ono što sve ovo znači.
A znači puno nekome tko toga nema u izobilju, tko nema pažnju, ljubav, brigu
kojom me dariva čista i dobra osoba poput Adama Holta.
Barem jednom sam zaslužila primiti poklon iako Adam Holt jedini zna moju
priču. Jedini je koji je povezao neke stvari, nakon što je nešto pročitao na
Internetu, priznao mi to i onda sam sjela pored njega i rekla mu kakva sam osoba.
I usprkos tome, on me i dalje želi pored sebe.
I zato ću zbog Adama ustati s poda, ponosno obući sve što mi je darovao i
pokušati da ga noćas ne iznevjerim kao njegova pratnja. Dat ću sve od sebe da
barem jednu večer budem dio njegova svijeta, da budem dostojna.

110
 Knjige.Club Books

Kat

Dovraga, izgledam kao dama. Da naglasim, KAO. Crna haljina koja se privija
uz moje tijelo, nije mogla biti savršenija. Taj mali... Zna da je crna moja boja, ali
da potroši tako lovu na mene? Svila dira moje hrapave prste, podsjećajući me
ujedno da oni nisu navikli na ovakve dodire.
Posegnem za skupocjenom kremom za ruke koju mi je Miller poklonio.
Nanosim mali sloj jer štedim. Pogled mi padne na nokte. I oni su danas lijepi i
njegovani, u crvenoj boji. Kosa mi danas nije kuštrava već elegantno valovita, po
uzoru na stil dvadesetih. Moja blijeda koža u kontrastu s crnom haljinom i
crvenim ružem čine me... lijepom.
Tako se i osjećam.
Možda bih se mogla i naviknuti na ovo. Kako da ne. Nasmijem se naglas i
nanesem još jedan sloj ruža. U malu torbicu pospremim tek mobitel, osobne
dokumente i kozmetiku.
- Dolje smo. Čekamo te. Kroz par minuta stigne mi Adamova poruka i kad
pogledam kroz prozor, uistinu ugledam Millerov automobil parkiran dolje.
Odjednom mi je muka. Želudac mi se stisne, a nervoza poleti u grlo.
„Nema toga što ja ne mogu”, govorim sebi kao uvijek. „Mirno i staloženo.
Kat, javi se. Ava, idi spavati”, naredim sebi s dozom zaigranosti, jer nema mjesta
nervozi. Zatvorim oči i otjeram tjeskobu. Krenem polako dolje pridržavajući rub
haljine jednom rukom. Prije nego iskoračim iz zgrade, zastanem još jednom i
udahnem duboko. Čim otvorim vrata, ugledam Millerov auto, a onda i njegov
pogled. Kroz tren izađe iz auta i krene prema meni. Na licu mu blista
oduševljenost, barem se nadam da je to. Jest, to je. Gleda me kao da me prvi put
vidi.
„Nisam lagao. Savršena si.” Mrzim kad mi to govori jer sam sve samo ne
savršena, ali se nasmijem i primim njegov dlan. Osjećam se zaista kao damica.
Adam mi pokuca po prozoru sa zadnjeg sjedišta i digne palac u znak odobrenja.
„A zašto on sjedi straga?”, upitam Millera prije nego otvorim vrata.
„Tako je htio.” Kimnem i potom sjednem na suvozačevo sjedalo, a Adam se
oglasi čim Miller uđe.
„Znao sam da ćeš izgledati mrak. Imam najljepšu pratnju, brate. Ljepšu od
tvoje.” Bacim pogled na njega neplanski, a on uzvrati isti tren.

111
 Knjige.Club Books

„Adame, pa ja nemam pratnju.”

„Pa to i kažem, ti nemaš nikoga, a ja imam najljepšu.” Nasmijala bih se da mi
nije mučnina i dalje.
„Mali, počeo si opasno zajebavati u posljednje vrijeme.” Miller mu odvrati i
pokrene auto. Koliko god tjerala sebe da gledam naprijed, pogled mi stalno bježi
na Millera. I po onome što uhvatim, njemu bježi na mene. Još je štošta neriješeno
među nama, osjećam tu težinu u zraku. U meni je poriv koji potiskujem, onaj koji
ne smijem osjećati, da mu se bacim oko vrata i samo ga zagrlim. Moram jebeno
prestati s tim sranjima.
Millerov automobil se uskoro zaustavi ispred Muzeja pop-kulture unutar
kojeg se održava ne samo večera nego i aukcija prikupljanja priloga za udrugu.
Gužva koja vlada na parkingu i stotine ljudi koji hrle unutra čine me još
živčanijom. Ne volim ovo, horde neznanaca kojima se moram smješkati i biti
pristojna. No, pogled na Adama učini me mirnom. Sam izađe iz auta i sjedne u
kolica koja mu je Miller pripremio. Doveze se do mene i pogleda me očarano.
„Sve je večeras divno, zar ne Miller?”, obrati se njemu dok i dalje gleda u
mene. Kuži li mali nešto?
„Tek smo došli, brate.” Miller se pojavi pored mene i podigne svoju
podlakticu, a s druge mi Adam pruži svoj dlan.
Spremno prihvatim obje ruke, dodire obojice braće Holt, osjećajući kako mi
se tijelo puni čudnom snagom. Gotovo kao da sad dobivam ono što od muškaraca
nikad nisam primala. Poštovanje. Brigu. Sigurnost.
Ni ne znam kako smo ušli unutra, sjeli na mjesta koja su nosila naša imena,
ali trenutno uživam, dok sjedim između Millera i Adama, pijuckam bijelo vino i
gledam sva ta lica oko sebe.
Svatko s nekom svojom životnom pričom, svojim teretom i bolom. Pitam se
koliko njih još ima lažan osmijeh na licu, koliko njih ne pripada ovamo... Uistinu
se mijenjam jer me zapravo zaboli dupe za druge. Ne razmišljam o tuđim
životima, niti me zanimaju, a sve ovo što navire u meni, posljedica je divne duše
Adama Holta. Moram priznati, i Miller ima utjecaj na mene. Dovoljno je
pogledati njegov dlan, velik i muževan na stolu s moje lijeve strane da mi nadođe
potreba za dodirom. Da upletem prste s njegovima i samo tako ostanem. Sve
naume kojima bih se razotkrila pred Adamom i Millerom potisnem kad konobari
počnu posluživati večeru, nakon što domaćini sve pozdrave i najave aukciju.
„Psst, Kat.” Adam me povuče i šapne mi. „Vidio sam Lornu. Prelijepa je.”
„Znam, mali. Zahvalila ti je još jednom. Vidio si uostalom video. Moraš
naučiti znakovni jezik.”
„Ma gledao sam ga sto puta.” On se odmakne i rukama načini znak zahvale.
„Divan si.”
„Ma čekaj da naučim još svašta.” Primi pažljivo čašu i kucne o moju, a Miller
se oglasi s druge strane.
112
 Knjige.Club Books

„Čemu nazdravljamo?”
„Novim prilikama”, izustim blago i otpijem malo vina, a Miller podigne svoju
čašu i kucne o moju.
„Pijem u to ime.” Trnci prolete mojom kralježnicom od dubine njegova glasa
i pogleda dok prislanja čašu na svoje usne. Usne koje želim opet osjetiti na sebi,
jer ljubio me po čitavom tijelu s obožavanjem, a ja sam tako poslušno čekala svaki
otisak u moju kožu, vrelu i nadraženu. Protrljam bedra pod naletom požude koja
me učini napaljenom te posegnem za bocom vina koja stoji na stolu.
„Dozvoli meni", Miller se ubaci i dolije mi malo vina. Iskapim do kraja da
bih se potom natjerala da se opustim. Usredotočim se na večeru jer nisu česti
trenuci da uživam u delicijama kao ni da i ne netko poslužuje. Nakon večere,
većina ustane od stola te krene razgovarati, a dio ode i na podij plesati. Miller se
u neko doba ispriča. Spusti svoj ubrus na stol i obrati se meni i Adamu.
„Samo da pozdravim neke ljude.”
Kimnem s olakšanjem, jer jebeno je lakše kad nije pored mene.
Ostanem gledati za njim, za tim čvrstim i zgodnim tijelom, koje sam imala
priliku i privilegij vidjeti i osjetiti pod prstima.
„Lijepo je, ha?” Adam me trgne iz misli pa se okrenem prema njemu. Pogled
mi isti čas zastane na muškarcu iza Adamovih leđa. Zastanem nijema, gledajući u
šoku poznato lice. Adrenalin mi prokola venama, a srce zatuče jače, no dignem
glavu prkosno i pričekam svog krvnika da mi priđe. Osjećam da će doći.
„Pa nije li to mala kradljivica?” Tim riječima mi pristupi, a Adam se okrene
kolicima tako da udari Christiana u koljeno.
Christian Alvarez. Najveća pogreška mog života. Srce mi prijeti probiti kožu,
ruke stišćem tako da se nokti bolno zabijaju u moje dlanove.
„Tko ste vi?” Adam nastupi pomalo agresivno i približi mu se kolicima.
„Netko koga je mala lažljivica pokrala.” Tu se konačno pokrenem i ustanem.
Nema uzmicanja, nema pokazivanja slabosti.
„Nisam te pokrala, uzela sam ono što mi je po dogovoru pripalo.” Izgovaram
samouvjereno. Sarkastičan mu smijeh izađe iz usana i da šuti, bio bi nepojmljivo
zgodan. Šteta da mu je karakter odvratan.
„Usluga je bila nikakva, dakle, nisi zaslužila ništa. A što uopće radiš ovdje?
Našla si drugu budalu da te sponzorira?”
„Ne obraćaj joj se tako”, Adam drekne na njega, jasno mi je kako silovito
stišće rukama rukohvate ma kolicima kao da će ovaj čas skočiti na Christiana.
Okupa me briga za Adama, ne želim da čuje jednu riječ od ovog idiota.
„Mali začepi, a ti izvoli vratiti sve što si uzela. Sad kad sam te našao, nemoj
misliti da ćeš proći nekažnjeno.” Unese mi se u lice preko Adama, a Adam se
odjednom odigne iz stolice i zamahne šakom na Christiana. Od šoka, ovaj
zatetura, a nažalost, Adam izgubi uporište te padne na pod.

113
 Knjige.Club Books

„Adame! Isuse, Adame!” Požurim i kleknem pored njega, a on me odmakne

rukom i sam ustane nekako. Sve vrijeme drži Christiana na oku, ubojitim
pogledom ga probijajući. Izgleda mi kao da vrijeme stoji, kao da je netko drugi u
mom tijelu, netko nesposoban za reakciju. Ljudi oko nas šute i samo promatraju
zbivanja, a onda začujem Millerov glas.
„Što se događa?” Stupi među nas kao sudac. I dok ja šutim, ukopana na
mjestu, pod osjećajem vrtoglavice, gledajući u suzama Adama i njegovu crvenu
šaku, Christian se usudi prići i promrmljati klevetu.
„Mali brani kradljivicu. Dužna mi je novac koji je ukrala iz moje kuće. Kurva
mala.” Adam na te riječi opet poludi i krene na Christiana, a ja zavapim bolno
samo da svrne pogled na mene. Miller srećom reagira i zaustavi Adama koji
mene... mene brani. Srce prijeti da mi se slomi od ove scene.
„O čemu pričate, gospodine?” Miller se unese Christianu u lice. Znam da želi
objašnjenje. Adama ja natjeram da sjedne straga i smiri se. Potom uzvratim
Christianu hrabro, jer znam da blefira. Znam da ga je sram, više nego mene.
„Da, reci čitavu priču. Reci naglas.” On se u tom trenu pokoleba i svrne
pogled na masu oko nas, punu procjenjivačkih pogleda i osuda. Zgražaju se, znam
to iako ne znaju ništa. Odjednom ugleda onu koja je s razlogom tu. Znam za nju.
I ona boluje od iste bolesti kao i Adam.
Christianova žena.
„Kurva mi je ukrala novac. Samo to je bit priče”, procijedi da Miller čuje, ali
čujem i ja. Pobriše usnu i onda mi zaprijeti prstom.
„Naći ću te.” Potom ode svojoj ženi, čujem kako ga pita što se zbiva, znam
da će joj dati dobru laž.
„Što je to bilo, Ava? O čemu on govori? Kakva krađa?” Miller je odjednom
pred mojim licem, drži me za ruku kao da me sprečava da ne pobjegnem.
„To se tebe ne tiče”, odbrusim mu. Osjećam tuđe poglede na sebi, želim samo
otići što prije.
„Tiče me se, moj brat se upleo, radiš kod nas i s nama si...”, nadignute obrve
pogleda me znakovito, kao da sam mu dužna dati objašnjenje.
„Ne tiče te se moj život, Holt.”
„Tiče itekako.”
„Brate, želim ići doma. Dosta mi je.” Adam se ubaci u razgovor, time mi samo
oteža ovo, jer sam upropastila divnu večer samim time što sam ja... ja.
„Adame, žao mi je.”
„Nisi ti kriva, neće nitko tako razgovarati s tobom. I dobro mi je došlo da
malo razgibam šaku.” Vidim da će oteći, njegovo tijelo nije sposobno podnijeti
takve stresove. Ne tješi me ovaj izgovor, jer ja drhtim u nutrini, mučnina mi se
opet vratila, a glava puca. Da ne govorim kako nemam pojma što učiniti sljedeće.

114
 Knjige.Club Books

„Idemo onda.” Miller povuče svoj sako sa stolice i pričeka da uzmem svoju
torbicu. Hodam pored Adama koji uzima moju ruku u svoju dajući mi nijemu
podršku. Korak mi je nesiguran, tijelo odbija suradnju dok hodamo prema autu.
„Idem taksijem doma”, izustim glumeći čvrstoću.
„Ulazi unutra, Ava”, Miller mi naredi i otvori vrata da uđem na svoje mjesto.
Poslušam ga jer... ne znam zašto. Jednostavno poslušam.
Mislim da je sve došlo na naplatu iako ja ne polažem račune nikome.

115
 Knjige.Club Books

Miller

Žena mačka kao da je stjerana u kut. Sjedi u mom autu. Gleda naprijed, mirna
i ukočena, ali svjesna svakog mog pokreta. Čuo sam optužbu na njezin račun,
vidio kako je Adam brani, ali i uočio njezinu nemoć. Ava koja je mene napala,
režala i grebala, kao da nije postojala u ženi koja je bila prije dvadeset minuta
optužena za krađu i nazvana pogrdnim imenom.
Kurva koje je pokrala lovu.
Kamo sreće da ja nisam raspalio tipa po gubici, učinio je to Adam. Mora da
je zapeklo jako kad se on usudio nasrnuti na tipa starijeg od sebe, opasnijeg
definitivno. Moram znati što se događa. Imam pravo. Imam svako jebeno pravo
da me konačno pusti u svoj svijet. Parkiram pred kućom, u teškoj tišini. Adam
jednako shvaća da nije vrijeme za komentare.
Ova žena ušla je u naše živote, mom bratu postala zvijezda vodilja, a meni...
nešto neobjašnjivo.
Izlazim iz auta da pomognem Adamu smjestiti se u kolica. Ava ostaje u autu,
stoga otvorim vrata i samo joj se obratim kratko.
„Tu čekaj.” Kad bi pogledi ubijali, ja bih sad bio pokošen na podu. Nije
navikla na ovo, da nekome mora objašnjavati i pravdati se, ali meni jebeno mora!
Neka zajebe stvar ako misli da ću i preko ovoga prijeći šutke. Nekako me ne peče
ona optužba, peče me stanje u kojem se ona nalazi sad. Gotovo da ne reagira.
Osim pogleda koji mi je uputila jer sam se usudio nešto joj narediti. Za svaki
slučaj, zaključam auto, a ona na to zalupa na prozor i kad se osvrnem, pokaže mi
srednji prst.
O da, tu je ona borbenost. Nacerim se u ovoj jadnoj situaciji, povedeni Adama
u kuću i pomognem mu smjestiti se u krevet.
„Stavi ovo oko šake.” Donesem mu na kraju vrećicu graška iz zamrzivača.
„Moja prva tuča zbog ženske.” Njemu je izgleda zabavno jer se cereka
usprkos otečenoj šaci.
„Mali, mali... što se točno dogodilo?”
„Neka ti Kat kaže ako želi, nije moje da pričam njezinu priču.” Povuče svoju
plahtu preko sebe i stisne zube.
„Znaš sve?” Nemalo se iznenadim.

116
 Knjige.Club Books

„Znam. Ona je dobra ženska, Miller. Nije njoj lako.” Dok odlazim od njega,
pitam se čemu ta izjava i uvjeravanje? Siguran sam da je on dobro pa odem do
auta gdje je Ava zatočena. Ruku prekriženih na grudima, lica bezizražajnog zuri
u daljinu. Znam da je ona posebna, ali isto tako znam da s razlogom krije sve o
sebi.
Uđem u auto sluteći da će ostati mirna. I tako bude. Jebeno me strah ove
ženske. Nikad ne znaš što krije, ponekad grize i nakon što me potrazi. Jebena
mačka. Svojeglava i samostalna. Vozim je u tišini do njezinog stana. Nemam
predodžbu što je pitati, samo želim da mi priđe i podijeli nešto sa mnom.
Pred stanom zgrabi svoje stvari i na štiklama požuri do zgrade, no u pripravi
sam, žurim za njom i ne dam da mi umakne. Ne smetaju mi ni ljudi koji su u
prolazu i gledaju kako žurim za njom, dok bijesno otključava vrata i onda ih
pokuša zatvoriti prije nego uđem.
„Ava, ne pokušavaj me otjerati. Imat ćemo ovaj razgovor.” Držim ulazna
vrata grčevito s vanjske strane, dok ih ona gura s unutrašnje.
„Sad ili sutra, tebi je svejedno jer ja to neću zaboraviti niti ostaviti po strani.”
Spozna u trenu da nema kamo. Vidim joj ponos na licu, stoga bez riječi pusti vrata
i onda mi pokaže da uđem. Nakon toga sve se nekako promijeni, kao da je
prihvatila situaciju kao takvu. Pričekam da prođe ispred mene uz stepenice, kako
bih je imao na oku i iskoristio priliku da je gledam.
„Misliš da si spreman na sve? Grdno se varaš”, progovara dok hoda ispred
mene, poput kraljice. Leđa su joj uspravna, glava uzdignuta, glas osoran. I kad
gubi, ona je jebeno dostojanstvena.
„Što skrivaš, Ava?”
„Ne skrivam ništa. Jednostavno te se moj život ne tiče.” U trenu kad dođemo
do njezinih vrata, zgrabim je za ruku i okrenem prema sebi.
„O, tiče me se itekako. Sad otključaj vrata”, Naredim joj jer sam u stanju
prepirati se s njom na hodniku, a kunem se, ovaj put neću biti smiren i pomirljiv.
Okrene mi prkosno leđa, guzom gotovo dirajući moje bedro te otključa vrata
stana. Pali tek jedno svjetlo. Nadam se da su one njezine mačketine negdje u sobi.
Odloži svoju torbicu na stol i onda mi se obrati.
„Gdje želiš da ovo obavimo?”
„Sjedni Ava, sasvim je svejedno, samo prijeđi na stvar.” Gleda na kauč, jedino
mjesto gdje se i možemo smjestiti pa sjedne i pričeka da sjednem i ja.
„Što te zanima?” Njezino je prvo pitanje.
„Sve. Kreni od optužbe. Uzela si tipu lovu?”
„Jesam“, izgovara hladno i ostavi me na tren zbunjenim. „Ali s razlogom. To
je bio moj novac, meni je pripadao.”
„O čemu se radilo? Za što ti je plaćao?” Oči joj bijesnu, a knedla u grlu se
pomakne.

117
 Knjige.Club Books

„Ava, za što ti je tip plaćao? Pitam te po drugi put!”

Nekontrolirano povičem jer ne mogu sjediti i govoriti na miru sad kad me
ovim priznanjem dotukla. Uzela je novac.
„Ava!” zaderem se nakon što ona još pola minute šuti.
„Za djevičanstvo! Platio mi je za djevičanstvo!”
Glasno vikne, a onda digne glavu još više. Želudac mi se stisne, ne skidam
pogled s nje. Oči joj se pune suzama, znam da će netko od nas dvoje puknuti u
nekom trenu.
„Prodala si... svoju nevinost?”, promucam nekako dok mi se pred očima
stvara slika nje i onog... tipa na njoj kako joj uzima... Momentalno me probode
oštrica bola i zacrni mi se pred očima.
„Da. Stavila sam cijenu na nju i prodala je. I kad mi nije htio platiti na kraju,
uzela sam onoliko novaca koliko je imao i otišla. Dakle, nisam ukrala, dapače,
dužan mi je.”
Nisam u stanju razlučiti što me trenutno ljuti. Što o tome jebeno govori kao
da je obična poslovna suradnja, pružanje jebene usluge.
„Kad je to bilo?”
„Kad sam imala osamnaest.”
„Dakle, pobjegla si od doma i onda stavila svoje tijelo na aukciju?” Očima
prelazi preko mog lica, postaje srdita, a da iz iduće rečenice shvatim zašto.
„Istraživao si me? Kako bi inače znao da sam pobjegla?” Na nogama je, ruke
drži na struku i sijeva na mene zelenim munjama.
„Jesam. Doznao sam samo to. Nakon toga nema ničega o tebi. Uspjela si
sakriti, zar ne? Gdje si živjela? Jasno mi je što si radila i kako si zarađivala.” Iz
mene izleti zloba, ona koju pucam kad sam povrijeđen.
„Jebi se, Holt. Ti ne možeš razumjeti. Ne osuđuj! Nisi bio gladan. Nisi bio
sam ni željan topline. Nisi tragao za snagom niti trebao raditi najgore poslove.”
„Onda mi reci dovraga, Ava! Daj mi da razumijem!” Odjednom sam i ja na
nogama ispred nje. Gledamo se kao dvije ranjene zvijeri.
„Pobjegla sam nakon što su se starci ubili. Nisam htjela ostati u onom gradu.
Nisam imala ništa! Ništa! I zato sam odlučila prodati ono najdragocjenije što sam
imala. Svoju nevinost. Alvarez je dao najbolju ponudu preko stranice na koju sam
stavila aukciju. Čak sedamdeset pet tisuća dolara. Izabrala sam njega, ali nije bio
fer. Nije mi htio na kraju platiti, pa sam prije odlaska iz hotela ukrala što mi je
bilo pri ruci, tek polovicu iznosa.” Jedna muka mi sjeda na drugu.
„Gdje si živjela? Zašto nema nikakvih prijavljenih adresa?”
„Nije bitno”, procijedi prkosno.
„Bitno je.” Ponovno udahne i onda odluči podvući crtu.

118
 Knjige.Club Books

„Nije bitno, živa sam, zdrava fizički, psihički bi se dalo raspravljati, ali sama
sebi sam dovoljna, i sama sa sobom živim solidno. Ako ti se ne dopada, znaš gdje
su ti vrata. Doznao si što si htio, drugo plati nekom istražitelju da bolje obavi svoj
posao.”
„A ne, ne... Nije ovdje kraj razgovoru. Imam još pitanja. Gdje je onaj laptop?
Onaj koji je Adam naručio?”
„Zašto te to zanima?”
„Tebi ga je dao.”
„Dobro, i? Misliš da ga je meni i darovao? Misliš da uzimam od Adama,
nagovaram ga da traži lovu od tebe i da troši na mene?” Ljutito me gurne u prsa,
sposobna je napasti me. Njezin gnjev sad traži mjesto na kojem će eruptirati.
„Misliš to, zar ne? Da kradem od vas? Da uzimam što mi se pruži? Jebi se, Holt.”
U tom trenu prevuče svoju haljinu preko glave i gurne mi je u ruku.
„Vraćam i ovo, plaćeno je tvojim novcima. Daj je kuji koja te ljubila u
srijedu.”
Nagla promjena teme me zatekne, pa je samo zbunjeno pogledam.
„Molim?”
„Ne tiče me se ionako. Saznao si sve. Nabavi broj od Alvareza i neka ti on
ispriča svoju verziju. Možda ti se ta više svidi.” Korakne od mene, ali je vratim
natrag. Stežem njezine zglobove šakama. Diše poput kakve razjarene zvijeri.
Egzotične, divlje i tako prokleto lijepe.
„Prvo, nitko me nije ljubio osim tebe već tjednima, drugo, obuci se i ne tjeraj
me da kažem ili napravim nešto što ću požaliti.”
„Već si rekao nešto što ćeš požaliti. I ja sam požalila dan kad sam pristala na
ovo sve. Ne vrijedi ništa ovog sranja.” Trznem njezinom rukom i približim je na
svoje usne.
„Ti ne znaš bez sranja, psovki i agresije! Jebemu! Takav i ja postanem uz
tebe.”
„Takva sam postala. Odgojila me ulica. Snalazila sam se da preživim dan po
dan. I nemoj si umišljati da imaš neka prava na mene. Stotine ih je prošlo kroz
moj krevet i jednako tako otišlo.”
Kao da mi je pljunula u lice, tako zaškilji na mene, otimajući svoju ruku.
„Lažeš. Znam da lažeš.”
„Tješi se, Holt. Koliko god želiš. OK, da budem mirna i pristojna? Nije
problem. Igrala sam mnoge uloge u životu. Sad te mirno i pristojno molim da
odjebeš iz mog stana. Rekla sam ti što si htio znati. Ti, Adam i ja jedini znamo.
Probaj samo reći mojim prijateljicama, onda ćeš me upoznati do kraja. Želiš znati
još? Živjela sam u prihvatilištima, hranila se u pučkim kuhinjama, nosila tuđu
odjeću. Ali nikad, nikad nisam ukrala. Sve sam zaradila bilo svojim tijelom ili

119
 Knjige.Club Books

rukama. Ali preživjela sam. Niti jedan bogatun zato me neće podcjenjivati. Čak
ni ti.”
„Ava...”, izustim kad se trgne opet, pa je uhvatim oko struka i privijeni uza
se.
„Pusti me, Miller.”
„Neću.” Ni sam ne znam zašto sam još tu, slušam sve ovo i držim je ovako.
„Pusti me, jednostavno se makni od mene.”
„Neću, ne mogu.”
„Moraš!!!” Tu se otrgne gotovo režeći na mene i pogleda me onda sekundu
kasnije poraženo. „Shvati da ja svoj život ne dijelim ni s kim. Zato ne ulazim u
veze, ne dam nikome da mi se približi. Zato se događa ovo. Izvire sve od čega
bježim jer svatko jebeno mora kopati po tuđem smeću! Zato te molim, usrdno te
molim Miller, odlazi sad. Samo me pusti.”
„Zašto da te ostavim? Pobjeći ćeš, opet negdje krenuti ispočetka?”
„Ne, ovdje imam ljude za koje sam se, htjela ili ne, vezala. Ostajem. Ali sad
me pusti.” Ne definira radi li se o meni, ali ne govori ni da je pustim zauvijek.
Šutim i važem, dok pogledom grlim njezinu nagu pojavu ispred sebe. Rukama se
obgrlila i izgleda tako... ranjeno... krhko.
„Ava, dozvoli mi da...”
„Što? Što želiš od mene? Zašto si tako uporan?” Glas joj se gubi.
„Ne znam, ali ne želim da ovako završimo.”
„O čemu pričaš? Mi ne postojimo. Ja imam svoje demone, a ti te svoje cure.
Ovo među nama ionako ima ograničen rok trajanja.” Okrene mi leđa i ruke položi
na stol, teško uzdahnuvši, kao da je silan teret na njezinim leđima. Približim joj
se usput skidajući svoj sako s ramena. Stavim ga na njezina, ali i rukama je umirim
kad se trzne.
„U redu. Večerašnja priča završava ovdje. Neću ovo više spominjati.” Zadrhti
pod mojim prstima, možda i predosjećajući kraj, ali obećavam joj samo kraj ove
večeri. Spustim poljubac na njezin potiljak i onda krenem prema vratima.
Tamo zastanem samo jednom, da vidim gleda li za mnom. Ne okreće se, kao
da je prihvatila da je kraj.
Ali s nama još nije gotovo.

120
 Knjige.Club Books

Kat

Ja sam jebeni borac. Ja ne odustajem. Ja računam samo na sebe. Baratam

onime čime raspolažem. Ja se ne bojim. Ne molim. Ne kukam.
Zašto onda plačem potiho, zašto stojim poput kipa, nemoćna u samoći koja
me okružuje, poput demona me zove k sebi? Oduvijek sam sama. Sad taj osjećaj
guši. Smeta mi. U ovoj prostoriji gori samo jedno svjetlo, sve drugo je u tami.
Kako moja duša, tako i srce. Imam li srca, jer duša mi je uprljana, kao i tijelo?
Ostaje li išta čisto ako su me dirale ukaljane ruke? Izašla sam iz borbe same sa
sobom jača, drukčija. Oštrog jezika, nepokolebljiva i borbena. Ali sad... sad sam
slaba i nespokojna.
Ne dam nikome da vidi moje slabe strane, da zna što je ispod naličja snažne
žene.
A on... on je večeras vidio. Ne bi me trebalo biti briga što misli o meni.
Dapače, nešto u meni kao da je uživalo baciti mu u lice moju ružnu prošlost i
karakter, jer sve je to dio mene.
Željela sam da se sablazni i ode, da me ostavi. Da se ne okrene više za mnom...
da me pusti.
I učinio je to. I zašto sad jebeno nisam sretna? Zašto sam prazna kao nikad?
Nije ovako grizlo ni kad sam izlazila iz onog hotela, obeščašćena i ponižena. Nije
ni kad sam stajala gotovo svakodnevno u redu za topli obrok, barem jedan koji
bih taj dan pojela, nije grizlo ni kad sam radila muške poslove, one najniže, kad
sam spavala gdje god bih stigla. Od crkve do ležaja u prihvatilištu ako bi bilo
mjesta. Najgore su bile zime. Preživjeti bez tople odjeće, grijati se u javnim
ustanovama ili metrou.
Podnijela sam sve to, preživjela i izašla jača. Izlazim li sad jača ako nosim
pouku da ne trebam nikoga puštati tako blizu? Zašto ne osjećam ništa doli slabost?
Tijelom mi prođu trnci kao pod udarom hladnog vjetra. Stegnem oko sebe jaknu
i podsjetim se da je to Millerov sako.
Krenem u sobu, gdje moje mačke spavaju na tepihu podno mog kreveta.
Njegov sako ostavljam na sebi. Suzbijam želju da ga privučem na nos i
pomirišem. Ne, neću to sebi raditi. Dovraga, popustim glupoj želji i udahnem
Millerov miris.

121
 Knjige.Club Books

Raspada se mala kukuljica u koju sam skrila Avu, nju slabu i osjetljivu. Bojim
se da je Kat umorna od izvlačenja kandži, pokazivanja zubi i brige. Umorna
padam na krevet, ispisujući u glavi samo jednu molbu, da se današnji dan nije
desio. Ne odspavam puno, unatoč tableti za spavanje koju sam popila. Budi me
bol u čitavom tijelu, mijaukanje iz podnožja mog kreveta i suhoća usana.
Morala bih se spremati i krenuti prema Adamu, ali danas... nemam snage ni
volje ni želje. Danas kukavički ostajem doma.
- Nisam dobro, mali. Hoćeš li moći bez mene danas! Kukavički i pišem
poruku umjesto da nazovem.
- Dođi da razgovaramo. Adam mi odgovori nešto iza sedam i trideset.
- Možda kasnije. Natipkam bez ideje hoću li zaista i otići.
- Milleru sam upravo rekao da nećeš doći. Prilično je ljut. Ostaje on sa mnom.
- Žao mi je, mali.
- I meni, Kat.
Ovo je sad još gore. Nisam ništa dobila ovime osim još težine u grudima. Ja
se ne povlačim, ja se suočavam! Samo sad ne. Sad ostajem u svom krevetu,
dozovem svoje mačke pored sebe i onda se mazim s njima, sve dok opet ne
zaspim.
Oko podneva budi me poziv na mobitelu. Dok se protegnem i dosegnem
mobitel, on prestane zvoniti. Osjećaj slabosti i žaljenja okupira me kad ugledam
Millerovo ime na zaslonu. I dok još gledam, njegova poruka stigne.
- Dođi da razgovaramo, Ava.
Ne znam što činiti. Zaista ne znam. Bilo bi najbolje da nikad ne ustanem iz
ovog kreveta. Moje prijateljice ne znaju niti trebaju znati u kakvo sam se sranje
upustila.
- Dođi, molim te. Ponovno mi dođe Adamova poruka. Slaba sam na tog malog,
znam da ću u nekom trenu dići svoje dupe i otići tamo, ali ne sad...
Sad Ava tuguje. Možda joj nekad i treba to. Kat se treba odmoriti.
I mislim da se obje trebaju javiti na neko psihološko savjetovanje jer u meni
živi nekoliko ličnosti, ne samo dvije. Predugo sam bila jaka. Zato sad plačem u
tišini. Ignoriram i umor i suze i glad i sunce koje zalazi, ustanem tek da dam jesti
mojim curama. Vratim se opet u krevet i konačno zaspim. Vani je mrak kad
otvorim oči. Tek koji sat sam odspavala, ali osjećam se nekako bolje. Moj mobitel
svijetli i daje mi znak da me čeka poruka.
Opet Adam.
- Nedostaješ mi.
Ne mogu ovo njemu raditi. Ustajem kao na autopilotu, tuširam se, još vlažne
kose sjedam u svoj auto i krećem prema Millerovoj kući. Znam da je Miller doma,
njegov auto je u dvorištu. Sjedim već pola sata u svojem autu parkiranom naspram
kuće. Kroz glavu mi prolaze mogući scenariji.
122
 Knjige.Club Books

Što mu reći kad ga vidim, što li će tek on reći? Ostajem li uopće tu više raditi?
Mislim da mi samo još jedan razlog fali da se samo okrenem i odem. Sad je
jedino Adam taj koji me drži ovdje, dok kao kukavica skupljam muda da odem
tamo i suočim se s muškarcem kojem sam dozvolila previše. I dok tipkam na
mobitel poruku Adamu da ću doći skoro, pred njihovom kućom zaustavlja se auto
i iz njega izlazi žena.
Ni manje ni više nego ona koju je Miller vodio u podrum, ona koja je htjela
da ga dijelimo. Ruke mi stišću volan, a zubi usnu do krvi. Jebeni kreten!
Ne mogu pogled odlijepiti s nje dok u tankom baloneru hoda na visokim
štiklama do ulaza, a onda ugledam nešto od čega oslijepim. Ona pomakne rub
balonera i namjesti podvezicu. Vidim sve dobro. Potom ugledam Millera koji joj
otvara vrata. Ona uđe unutra, a svaki nastavak ovog scenarija reže moj mozak
napola.
Upalim auto i zaškripim gumama, ali ga jednako tako gasim. Motor se smiri,
ali ja ne mogu.
I dok se ja tu jedem, on unutra jebe!
Jedan dio mene sad želi uletjeti unutra, jer još imam ključ podruma, pojaviti
se dok su u klinču i samo upitati mogu li se pridružiti, a drugi bi se povukao
zauvijek.
Da pričekam da gospodin poševi i uputi žensku doma pa zatražim termin?
Vrtim mobitel u ruci od nervoze koja me trese, znam da ću napraviti sranje.
Mobitel odjednom zazvoni i pokaže mi se Adamovo ime na zaslonu. Duboki udah
i izdah. Reći ću mu da dolazim sutra jer sad sam u stanju da spalim njegovog brata
do jaja.
„Molim?” S druge strane samo šuštanje.
„Adame... Halo?” Ništa, linija je otvorena kao da me nazvao iz džepa. Ništa
čudno, ja sam mu na brzom biranju.
„Adame!”, zaderem se glasno i onda začujem njegov glas...
„Ava...” Tih je, čudan i bolan... u trenu kad shvatim da me zove pravim
imenom, jebeno znam da nešto nije dobro.
„Mali! Tu sam!” Ubacim mobitel u džep i žurno preletim preko ceste, ne
gledajući auto koji mi zatrubi. Preskačem i ogradu i trčim do vrata. I dok lupam
na vrata, instinkt mi govori da zovem hitnu.
Nitko ne otvara, iako vičem da me i susjedi mogu čuti.
„Kat?” Odjednom ugledam Harper kako se naginje preko ograde, a pored nje
Beckforda. „Što se događa?”
„Zovite hitnu, Adam nije dobro!” Istog momenta Beckford izvadi mobitel i
telefonira, a ja lupam i dalje pitajući se u očaju zašto nitko ne otvara. Sine mi da
onaj kreten jebe dolje u podrumu i da zato ne čuje, stoga odem do prozora da

123
 Knjige.Club Books

barem pogledam unutra. Najzad odem iza do Adamove sobe, razbijem rukom
staklo. Ne marim za porezotine, otvorim prozor te se popnem u njegovu sobu.
Krv kapa s mojih ruku i koljena, ali boli nema, samo briga stišće svaki moj
mišić i lomi svaku kost.
„Mali! Mali!”, dozivam ga iz njegove sobe i kad izletim u hodnik, konačno
ga ugledam na podu pored kolica.
Blijed je, orošen znojem i gotovo da ne diše.
„Adame!” Pohrlim k njemu, kleknem na pod i uzmem njegovo lice u dlanove.
„Jebem mu mali, jebem mu! Drži se!” Vičem na njega, potresena spoznajom
da bih ga mogla izgubiti.
Ne znam što činiti, ali ne mogu stajati mirno i čekati, stoga nagnem njegovu
glavu i počnem proces reanimacije, upuhujem zrak u njegova usta, potom
masiram srce. Jer on ne diše, ne miče se, ne otvara oči. Hladan znoj na njemu me
plaši.
Zvuk hitne pomoći me strese i da mi malu nadu, a onda lupanje po vratima
natjera da ustanem i otvorim vrata. Ne gubim vrijeme, vratim se natrag do Adama
i nastavim ga reanimirati. U hodniku su u nekom trenu nepoznati ljudi, uzimaju
Adama od mene, Beckford me miče ustranu.
„Makni Harper, da ne vidi.” Izustim u brizi za nju, a on pojača stisak svojih
ruku na mojim ramenima.
„Doma je, ne brini. Gdje je Miller?”
„Ne zanima me! Tebe ako zanima, idi u podrum. Tamo ćeš ga naći.” I tek što
to izustim, začuju se dva glasa. Muški i ženski. Millerov i njegove ljubavnice.
Kad ga ugledam, tek sad spoznam bol od stakla u svome mesu, tek sad
spoznam razočaranje. Pogled na mene obriše mu osmijeh koji je nosio, da bi
potom odmaknuo ženu od sebe i brzo potrčao prema bolničarima koji guraju
Adama na nosilima van.
„Brate! Koji vrag? Što se dogodilo?” Miller govori, od šoka ne zna na koju
stranu okrenuti, kome se obratiti. Dlanove uvlači u kosu i gotovo da je čupa,
njegova ljubavnica stoji mirno i samo zuri sablažnjena, a ja... ja se suzdržavam da
ne skočim na njega i počupam mu doista svaku dlaku s glave.
„Ava. Idi do Harper. Presvući se.” Do mene dopre Beckfordov glas iako mi u
glavi šušti.
„Ne, idem za Adamom u bolnicu.” Miller se na to okrene prema meni i
pogleda moje krvave ruke.
„Što je bilo, Ava? Što si mu napravila?” Stignem samo progutati knedlu.
Nisam više ljuta. Sad sam... razočarana.
„Miller, ona ga je spasila. Jebem mu, provalila je unutra i sva se porezala.”
Beckford odgovara umjesto mene. Ne skidam pogled s Millerovih crnih očiju.
Bože, imam poriv da ga udavim!

124
 Knjige.Club Books

„Idemo Ava, trebaju i tebe pregledati.”

„Ne treba, nije to ništa.” Procijedim tiho, ali gorko. Ne gledam ženu do sebe,
niti u kojem je stanju. Ja znam da sam ja u stanju da nekoga ubijem! Samo me
Beckfordove ruke drže na mjestu.
„Ideš. Odmah.”
Beckford mi naredi i povuče me van, a Miller prođe pored nas i požuri do
bolničara koji unose Adama u vozilo. Ulazi unutra s njima, a ja pratim Beckforda
do njegovog auta.
Nisam trebala ništa od ovoga, ovaj osjećaj razočaranja i nemoći. Tuge i jada.
Sve zato što mi je stalo do nekoga. Pogledam svoje ruke i položim ih na bedra.
Koljena su mi jednako ranjena, ali i dalje ne osjećam ništa. Kako se ovo dogodilo?
Zašto?
„Ava, jesi li dobro?”
„Jesam.” Slažem. Uvijek lažem da sam dobro. Sad nisam, moj mali nije
dobro. Mobitel zvoni u mojim hlačama, nemam snage ni da ga uzmem. Hoće li
doći kraj ovoj agoniji?
Potom zazvoni Beckfordov, a on se javi preko bluetootha.
„Molim?”
„Pratite li hitnu?”
„Pratimo.”
„OK onda”, sve je što Miller kaže i onda se linija prekine. Zatvorim oči i
naslonim se unatrag. Dišem duboko pokušavajući ostati pozitivna. Beckford ništa
ne govori, zahvalna sam mu na tome.
Kad ponovno otvorim oči, pred bolnicom smo, nešto dalje od ulaza u hitnu.
Beckford me povede na prijavu, a potom ugleda Millera.
„Što je bilo?” Beckford ga pita ono što i mene muči. Što se dovraga dogodilo?
„Srčani udar. On ima zbog distrofije povećan rizik i eto... jednostavno se
dogodilo.” Uvučem zrak kroz zube, a Miller se na taj zvuk stvori pored mene i
primi nježno moje krvave ruke u svoje. Otrgnem ih i procijedim:
„Ne diraj me, ne nakon...” Tu pregrizem jezik. Njegov pogled nosi trag
zbunjenosti. Srećom, Beckford se ubaci.
„Što su rekli doktori?”
„Operacija je u tijeku. Kažu da je spašen u zadnji čas. Reanimirala si ga?”
Samo kimnem gledajući boru koja se urezala u Millerovo čelo i očaj koji mu
boravi u očima.
„Ne mogu vjerovati. Nisam ništa čuo. Kako si se pojavila Ava, u... u pravom
trenu?”
„Misliš, u krivom trenu dok si ti ševio u podrumu?”
„Ava, nisam!” Približi mi se samo jedan korak i prodre očima u moje.

125
 Knjige.Club Books

„Ne zanima me! Rekla sam Adamu da ću doći, i došla sam. Samo zato sam
bila tamo. Htjela sam po zadnji put da se vidimo.” Izustim namjerno s gorčinom,
iako to nisam bila odlučila. Zato sad odlučujem.
„Ava, što to znači?”
„Znači da više ne radim kod vas.”
Prije nego išta stigne reći, moje ime prozove mlađi doktor.
„Ja sam.”
„Na redu ste.”
„Stižem.” Maknem pogled s Millera.
Vrijeme je da zacijele sve moje rane.
Vrijeme je za odlazak.

126
 Knjige.Club Books

Miller

Život se stvori u trenu. Život nestane u trenu. I ono što se događa meni, život
mi stoji.
Između noćne more i pakla, kamo god okrenem, nema svjetla. Moj mlađi brat
leži na operacijskom stolu. Srčani udar nije nešto što me iznenadilo. Jer upozoreni
smo da je i taj mišić pod rizikom od tipa distrofije koja je njega zahvatila. Ali
opet... ne mogu to prihvatiti. Nikad se čovjek ne nauči na bol i nemoć.
Moju bol povećava žena zelenih očiju i slatkih usana. Samo što te usne sad
sipaju otrov, a oči gledaju na mrzak način. Otišla je odavno iz bolnice. Sjedim na
klupi sam. Beckford je otišao doma odspavati, pa se vraća ujutro. Ionako mi je
bolje da sam sam. Ubijaju me misli jer sve se posložilo nakrivo! Sve!
Da je sve bilo po planu, danas bih s Avom i Adamom išao na piknik, uživali
bismo. Pokušavam se usredotočiti na pozitivne stvari, ali nema ih. Ava je dala
otkaz, otišla ljuta jer misli... dovraga, misli da sam ševio Zoe. I to dok je moj brat
bio u agoniji zbog srčanog udara.
Krv na njezinim rukama neću zaboraviti, ali ni mržnju u pogledu.
Ne može. Ne može.
Samo to mrmljam dok gledam u svoje prazne ruke. Nisam li i sam prazan pred
spoznajom da mogu ostati bez jedinog brata kojeg imam i bez nje? Što mi je ona?
Jebeno ne znam definirati. Ne mora postojati riječ koja bi nju stavila u kalup.
Nema kategorije za ženu poput Ave.
Ona je i vatra i led, i voda i pustinja, i raj i pakao. Sagori, potopi, napoji, oživi
i ubije. I tako mi je jebeno potrebna.
„Gospodin Holt?” Naglo me prene nečiji glas i kad otvorim oči, shvatim da
sam zaspao na stolici. Skočim na noge i pogledam doktora.
„Recite. Adam je... dobro je?” Trenutnu pozitivu daje mi čovjekov izraz lica
ili je to očaj u mom srcu?
„Dobro je. Borac.” Osmijeh mi poleti na lice, teret nestane iako znam da tek
sad slijedi naporan put. Ali nema veze, sve ćemo srediti.
„Mogu li k njemu?”
„Nažalost ne, nikako. Prije sutra, nikako. Ako želite, javit ću vam da ne čekate
uzalud.”

127
 Knjige.Club Books

„Nije uzalud. Ali prihvaćam.” Odem doma istrošen i fizički i psihički. Što me
tamo čeka? Hladni zidovi, prazne sobe. Nema Avinog i Adamovog smijeha kao
onda kad stignem s posla. Nema osjećaja prisnosti i obitelji.
Da, to je to, ta cura vratila nam je osjećaj obitelji. Ona je bila ono što nam je
nedostajalo. U kući me dočeka pogled na krv na blistavim pločicama. Tišina u
zraku. Staklo u Adamovoj sobi. Tu je provalila da pomogne mom bratu dok je on
vapio upomoć, a ja sam bio dolje sa Zoe. Ne boli me probadanje stakla po koži
dok ga bacam u smeće. Boli me sposobnost da sve uništim. Jednim potezom,
jednom riječju. Jer pogledao sam mobitel, imao sam dva propuštena poziva od
Adama u vrijeme kad je doživio napad, ali nisam čuo, jer sam mobitel ostavio
u sobi. A u zvučno izoliranom podrumu ne čujem ništa.
Da Ava nije bila tu... Ne želim ni misliti o tome. Mislim samo o tome gdje je
sad.
Nevoljko odem pod tuš, potom legnem u svoj hladan krevet. Ne čuje se ništa
osim mog srca, praznog i uplašenog. Strah u njemu produkt je gubitka. Bez brata...
koga imam? Nisam ni Avu imao, a već sam bez nje ostao. Umor me svlada, no
pojačam mobitel da čujem eventualni poziv od doktora ukoliko bude novosti.
Uzalud se nadam pozivu ili poruci od Ave.
Okrenem se još par puta na krevetu, osjećajući kako me bocka koža od
nervoze. Na kraju ipak zaspim. Kad se probudim već je debelo popodne. Mobitel
je bez poruke i poziva. Stanje je beznadno. Glad me natjera da ustanem i krenem
do kuhinje. Odbacim mogućnost da naručim, kuhat ću nešto samo da se okupiram.
Upalim i TV tek toliko da oko mene nije ubojita tišina.
Dva sata kasnije, lazanje su gotove. Bez razmišljanja uzmem pribor za troje
da stavim na stol i onda se podsjetim... sam sam. Pojedem tek toliko da ne
skapavam od gladi, iako sam malaksao, ali apetita nemam. Zašto jebeni mobitel
šuti?
Kad predvečer zazvoni, ukaže se Beckfordov broj.
„Halo, Miller?”
„Reci, frende.”
„Doma si? Želiš društvo?”
„Nisam siguran.”
„OK, shvaćam. Kako je Adam?” Uzdahnem teško.
„Sutra bih trebao k njemu. Javit će mi kad se probudi iz narkoze i bude mogao
primati posjete. Bit će dobro”, na kraju izustim svoje čvrsto vjerovanje.
„Javi da idemo skupa.”
„Naravno.” Tišina koja uslijedi znak je da će pitati za Avu, slutim to.
„Miller, a Ava? Ne javlja se na mobitel, Harper ju je zvala.”
„Ne znam. Otišla je, vidio si.”

128
 Knjige.Club Books

„Misliš li razgovarati s njom? Znaš, ima krivu sliku, a ti se nisi potrudio da je

popraviš.”
„Kao da ja to ne znam, ali jebena me ženska ne želi saslušati.”
„Pa gle... potrudi se da te posluša. Nađi način. Pametan si ti.”
„U ovom sam trenu sve osim pametan.”
„Hajde, smislit ćeš već nešto. Bit će sve dobro, drži se i vidimo se. Harper te
pozdravlja.”
„Pozdravi i ti nju. Javim ti se sutra. Zbogom.” Odgurnem tanjur s napola
pojedenom večerom i odem u kupaonicu. Umijem se ledenom vodom i pogledam
u ogledalu. Kako da me sasluša, neće se javiti na mobitel? Nema druge. Idem do
nje. Ako trebam provaliti unutra, provalit ću. Nemam više što izgubiti. Za deset
minuta sam pred njezinom zgradom. Mrak je već pao na grad, svjetlo gori u
njezinom stanu.
Pitam se... je li sama? Možda se s razlogom neće javiti. Idem bez pripreme,
bez plana što joj reći, vjerujem da će riječi isteći iz mene čim ugledam one zelene
oči. Nisu li najljepše na svijetu? Čak i kad me gledaju s odbojnošću i kad me iz
njih probada mržnja, i dalje su tako krasne. Žurim preko ceste, uz stepenice sve
do njezinog stana. Osluhnem tek toliko da se uvjerim da je sama. Pokucam i
pričekam.
„Što želiš?”, Ava se oglasi iza zatvorenih vrata.
„Razgovarati.”
„Nemamo o čemu.”
„Imamo. Moram ti nešto reći. Važno je.”
„Reci.” Lupim šakom o vrata tako da taj zvuk odjekne hodnikom.
„Ava, želiš da svi tvoji susjedi čuju što imam reći? Dobro onda!” Vrata se
naglo otvore i ona mi rukom pokaže da uđem. Na njoj je samo tanki kućni ogrtač,
lice je bez traga šminke, blijedo i umorno. Pogled mi pobjegne na prostoriju, i kad
se uvjerim da smo sami, sjednem na kauč.
„Onda? Govori.”
„Sjedni, Ava.” Pokažem na mjesto do mene.
„Nema potrebe, neće ovo potrajati.”
„Varaš se, Ava. Imamo mnogo toga za reći.” Ne odgovara na ovo, samo
zatvori oči kao da je umorna od svega i uzdahne bolno. Zato ustanem i priđem joj.
Progovorim tek kad me pogleda u oči.
„Nije me u srijedu ljubila nijedna žena. Ruž je mogao ostati samo od tajnice
koja je odlazila iz firme, pozdravili smo se i zagrlili na kraju dana.”
„Nije me briga.” Iako tih, njezin glas je prkosan.
„O, briga te je, inače to ne bi spominjala. I nisam ševio Zoe sinoć. Prekinuo
sam s njom sve veze.” Obrva joj malo trzne, kao da je iznenađena. Pojasnim joj

129
 Knjige.Club Books

do kraja. „Istina, nije došla s tom namjerom, nisam joj to ni dao naslutiti, jer ne
volim preko mobitela ništa privoditi kraju. Lijepo je to prihvatila, ništa nas nije
vezalo.”
„A meni ovo govoriš jer?”
„Jer dok sam s tobom, ne želim nikog drugog.” Licem joj ovaj put prijeđe
sjena. No, stoji ispred mene i sluša me, ne tjera me.
„Ti nisi sa mnom, Miller. Bilo pa prošlo i neće se ponoviti. Ne radim više za
tebe.” Neumoljiva je dok me gleda u oči postojano, ali neumoljiv sam i ja.
„Oprosti mi, Ava. Izgovorio sam u bunilu nešto što nisam smio, niti sam to
mislio.”
„Što to?” Osorno mi kaže i napravi glumačku facu. Zna na što ciljam.
„Kad sam te pitao što si napravila Adamu. Vidio sam krv na tebi i njega...”
„Navikla sam da me optužuju. Zašto bi ti bio iznimka koja bi me poštovala i
mislila da sam ja dobra osoba?” Naglo primim njezine ruke u svoje, iako ne
osjećam kožu, samo zavoje na desnoj ruci. Lijeva je srećom netaknuta od stakla.
„Jer jesi, dobra si, meni i Adamu tako dragocjena.” Primaknem njezine ruke
svojim usnama i potom poljubim jagodice prstiju koji nisu omotani. „Jer ove ruke
spasile su život mom bratu. Vratile ga u život. Bit ću ti vječno zahvalan.” Otrgne
svoje ruke od mene i onda mi okrene leđa.
„Ne govori to. Mislim da je zbog mene i završio tako.”
„Ne misliš to.” Stanem iza nje, tako blizu da mi njezina kosa dira obraz kad
lice primaknem njezinoj glavi.
„Večer prije se suprotstavio onom kretenu, jučer me molio da dođem, napisao
da mu nedostajem... previše je to za njega... previše...” Zgrabim je za ramena i
pretresem. Ne mogu slušati tugu u njezinom glasu.
„Dovraga, Ava, to je zbog bolesti! I sam je svjestan da njegov životni vijek
neće biti dugačak.”
„Zašto on? Zašto dobri ljudi tako pate?” Ta melankolija u njezinom glasu reže
me napola pa posegnem za njom da je povučem u zagrljaj, ali se ona odmakne.
Prihvatim šutke ovaj potez.
„Ne znam, ne znam to objasniti. Zašto moj dobri brat, onaj koji ima dušu
anđela umire? Zašto ga Bog uzima k sebi, zašto ga muči tom bolešću? Zašto njega
koji nije još život ni okusio? Ne znam, Ava... dao bih sve što imam da znam
zašto.”
Glas mi se lomi pa da suzdržim suze, okrenem joj leđa i pogledam ustranu.
Pogled mi odleti na vrata njezine sobe. Zatvorena su, ali unutra gori svjetlo i jasno
se vidi da unutra netko korača. Osjećaj ljubomore i strepnje sjedne na moje srce i
ne da mi udahnuti.
„Ava... tko je u tvojoj sobi?”
„Molim?”, zbunjeno me pita pa se okrenem prema njoj da je pogledam u oči.
130
 Knjige.Club Books

„Tko je u tvojoj sobi?”

„Nećeš se nikad promijeniti, Holt. Vidiš. Uvijek ćeš misliti najgore o meni.
Zato je moja odluka da nemam više ništa s tobom.” Razočaranje je vidljivo na
njezinom licu, dok lijepe oči sve više poprimaju boju ravnodušnosti. Potom krene
prema svojoj sobi i obrati mi se. „Želiš znati tko je tu?”
Ukočim se dok brojim njezine korake do sobe, a kad koji tren kasnije ona za
ruku dovede plavokosu djevojku, u isti mah i odahnem i zbunim se. „Ovo je
Lorna. Adamova prijateljica. S njom se dopisivao. Njoj je kupio laptop. Rekla bih
da mu je ona simpatija. Moja je prijateljica i ja sam ih spojila, da razgovaraju.”
Još pod dojmom neočekivanog pružim djevojci ruku i predstavim se.
„Miller, Adamov brat.” Kat pusti njezinu ruku i onda je pogleda te joj lijevom,
zdravom rukom objasni tko sam.
„Ona je gluhonijema?”, prozborim nekako kad shvatim znakovni jezik.
„Da. Došla je da... da budemo skupa.” Dotiče me svaki trag tuge na njoj, jer
ona je prkosna, jaka, ona ne da tuzi blizu.
„Žao mi je Ava, jako mi je žao. Oprosti mi za sve rečeno.”
„Neke se riječi ne mogu povući. Nema svrhe. Gotovo je.”
Učini i zadnji rez na mom srcu koje se ne miri s time. Nikad. Zakoračim prema
kauču i sjednem, a ona povede Lornu natrag u sobu. Kako li sam bio glup i slijep?!
Na vratima svoje sobe, Ava se okrene i obrati mi se.
„Jesmo li gotovi s razgovorom? Ako jesmo, znaš gdje su ti vrata.” Prije nego
stignem odgovoriti, ona zatvori vrata i ostavi me samog.
Ne uzimam u obzir opciju da odem, nema šanse. Nisam čuo ništa od nje, samo
odbijanje. Njezina majica prebačena je preko jastuka, stoga se naslonim unatrag i
primim majicu u ruke, samo da bih je pomirisao. Zatvorenih očiju, dajem si
njezinim mirisom nadu i snagu. Tijelo mi se u jednom trenu opusti i potom...
zaspim.
Neki zvuk iz moje blizine natjera me da se trgnem i čim otvorim oči, shvatim
da sam prespavao kod Ave. Ona djevojka čini mi se kuha kavu u kuhinji, Ave
nema na vidiku, a ja...
Ja sam pokriven onom tankom dekom s Avinog kreveta.
Ona me pokrila. Ona me... pokrila svojom dekom. Ovo mi znači kao da mi je
rekla da ostaje jer to je znak da joj je ipak stalo do mene, zar ne?
Sigurno je vidjela svoju majicu u mojim rukama, jer prespavao sam noć na
njezinom kauču, držeći tu majicu uz svoje lice. Obučenog i utučenog, ostavila me
tu. Nije me potjerala. Znači da ima šanse da je slomim. Čujem tuš u njezinoj
kupaonici, a onda Adamova prijateljica preda me stavi šalicu kave. Kimnem joj i
otpijem dok moj pogled stalno bježi na kupaonicu. Živnem kad se Ava pojavi
odjevena u kratke hlačice i crnu običnu majicu. Ruka joj je u novim zavojima.
Izgleda odmornije nego jučer.

131
 Knjige.Club Books

„Dobro jutro”, obrati mi se bez posebnog interesa, a onda krene komunicirati

s djevojkom. Ova se uskoro pokupi i izađe iz stana, a Ava ode u kuhinju kao da
ja tu ne postojim. Sad više ne znam kako bih se trebao ponašati, stoga ustanem i
samo joj doviknem.
„Koristit ću kupaonicu, OK?” Nema odgovora, ali svejedno odem tamo da
prstom operem zube i malo se dovedem u red. Zgužvan sam i izgledam kao drek,
ali osjećam se bolje. Požurim van kad začujem moj mobitel da zvoni. Stignem se
javiti prije nego se poziv prekine, a druge strane se oglasi doktor i da mi dobre
vijesti o Adamovom stanju. Sve je dobro, baš sve. Potom požurim do Ave i
obavijestim je o novostima.
„Adam se probudio.” Naglo i ona živne, a lice joj odjednom zablista. Čak se
i nasmiješi i vidno opusti.
„OK, to je najhitnije.”
„Idemo?” Kimnem glavom prema vratima.
„Kamo, Miller?”
„U bolnicu. Pitao je za tebe.”
„A ne. Rekla sam ti. Ovo je gotovo.” Osmijeha više nema, a oči odaju strah.
„Nemoj. Budi kukavica. Nemoj se suočiti s njim. Odradi to ovako. Bježi Ava,
samo bježi.” Gleda me kao da bi me smlavila nečim u glavu, zube stišće, oči joj
odaju jar.
„Proklet da si! Idemo. Vidjet ću ga i to je to.”
„OK.” Baš, pomislim u sebi. Pustim je ispred sebe, ne želim se pomaknuti s
dovratka, samo da bi prošla pored mene i očešala me svojim tijelom. I to mi je
dovoljno da se napunim energijom. Na izlazu iz stana spustim ruku na dno
njezinih leđa, a ona mi gurne ruku.
„Prestani s time, Holt.” Rumena je u licu, toliko joj bolje stoji ljutnja nego
ona beživotnost. Volim je više ovakvu nego dotučenu i izgubljenu. Ovakvu sam
je upoznao i ovakva mi se sviđa. Do bolnice se vozimo u tišini. Osjećam da gori,
ali ne želim da bukne, jer znam da će i mene onda taj plamen dohvatiti. Dirnem
je još koji put samo da joj pokažem smjer dok hodamo prema sobi koju je doktor
spomenuo, ali ovaj put ne miče moju ruku. Lako se zamijeti kako je odsutna i
nervozna odjednom. Doktor nas dočeka na ulazu u Adamovu sobu.
„Jedno po jedno može kod njega.”
„Idi ti prvi, Miller.” Ava stišće svoje ruke, odgađa ulazak. Razumijem je.
Ionako je bolje da ja uđem prije. Navučem odijelo i masku koju mi doktor pruži i
onda krenem unutra. Moj brat leži na krevetu, sam u sobi, prekriven samo bijelom
plahtom. Oko njega je mnoštvo aparata i cjevčica. Gleda me umornim pogledom,
a ja nastojim gledati samo njegovo lice, jer ako pogledam koliko mu je tijelo
krhko, raspast ću se.

132
 Knjige.Club Books

„Prepao si nas, mali.” Ne znam smetaju li mu tanke cjevčice u nosu, ali glas
mu je tako tih, gotovo umoran.
„Treba vam malo drame, čini se.” Rukom primim njegovu i progutam suze.
Prije nego progovorim, on upita za Avu.
„Gdje je Kat?”
„Vani je.”
„Sanjao sam... da je ... otišla nekamo...” Pregrizem jezik i samo jače stegnem
njegovu ruku. Skrivam oči, ne želim ga pogledati.
„Hoće, zar ne?” Samo kimnem jer od grča u grudima i grlu ne mogu ni riječi
reći. On je poznaje očito bolje od mene. „Zovi je.” I dalje nijem i dotučen, samo
pustim njegovu ruku i otvorim vrata da ona uđe. Čim ga ugleda, zakopa se u
mjestu. Vidim joj samo dio lica ispod maske, ali samo jedan pogled na njezine
oči, dovoljan je da spoznam kako je van sebe od prizora ispred sebe. I dok držim
vrata i spremam se ostaviti ih same, još čujem kako je Adam pita.
„Odlaziš, Kat?”
Ona šuti par sekundi, gleda u njega da bi se odjednom pokrenula i onda
progovorila.
„Ma neee, odakle ti to? Ne idem ja nikamo.” Ode do njega, a ja zatvorim
vrata, mali pobjednički osmijeh titra na mom licu jer u ovoj boli i beznađu, postoji
ipak jedna iskra i tračak svjetla i nosi njezino ime.
Možda nije slaba na mene, ali jest na Adama.
Ostaje i to mi je jedina zadovoljština.

133
 Knjige.Club Books

Kat

Svaku čvrstu odluku, svako uvjeravanje da je vrijeme odlaska jer je to bolje

za mene, razbio je samo jedan pogled na Adama. Vidjeti ga slabog i krhkog, na
rubu života... jer nije zaslužio, ne on. I nitko me neće uvjeriti da ja nisam krivac
za njegovo stanje. Samo zato sad stojim pored njegovog kreveta, držim njegovu
ruku nježno i slušam ga kako potiho govori.
Zašto me ovaj mali tako voli? Zašto me treba? I zašto sam dovraga tako slaba
na njega?
I dok on govori o snu koji je imao, meni je na pameti samo to kako je
nokautirao Alvareza, potom mi cijeli dan slao poruke jer sam izbjegavala susret,
što je rezultiralo udarom. Znam da je to.
„Mali? Ja ne znam tražiti oprost. Ali od tebe tražim. Možeš mi li oprostiti što
sam te dovela u ovo stanje?”, prekinem ga u priči i izbacim s duše moju bol.
„Nikad se nisam osjećao življi otkako si ti došla. Osjećam se normalnim, ne
bolesnim kad si ti tu. Osjećam povezanost, toplinu i ljubav kad si ti tu.” Njegov
me tihi glas razara jačinom tornada. Sve sadržano u njemu, moja duša dosad nije
ni čula. Pomazim njegov dlan, a on nastavi. „Zato ti oprosti meni. Jer moraš mene
spašavati. Rekao mi je doktor što si napravila.”
„Uvijek bih to napravila za tebe, mali. Samo... ne prihvaćam da ti se to
događa.”
„Kat, ja neću dugo živjeti. Prihvatio sam to. Ova bolest to ne dozvoljava. I
znam da ti ne možeš biti zauvijek uz mene, ali želim da si tu što duže.” Progutam
proklete suze što me peku u očima pa se nasmijem nasilu.
„Ne brini mali, bit ću ja tu uvijek, ako ništa, negdje u blizini.” On na ovo samo
namigne te spomene Lornu. Govorim mu kako se zabrinula, došla mi na vrata te
prespavala. Ne govorim kako je i Miller došao i prespavao na mom kauču. Još
manje spominjem to da je držao moju majicu u rukama i udisao moj miris.
Nešto kasnije Beckford uđe k Adamu, a Miller i ja stojimo vani na hodniku i
šutimo. Nijema sam iako bih imala štošta za reći. Sjednem najzad na stolicu, a
koju minutu kasnije Miller sjedne do i pruži mi kavu iz aparata. Uzmem uz kratak
pogled zahvale.

134
 Knjige.Club Books

„Ne znam kad će ga pustiti, moraju ga pratiti, ali, kad ga puste, bit ćeš tu?”
Miller povede ovu temu prvi. Vidim njegove ruke krajičkom oka dok nervozno
vrti čašicu u rukama.
„Ako sam obećala Adamu, obećala sam.” Iz nekog meni neobjašnjivog
razloga, sad samo želim šutjeti i zuriti u jednu točku. Njegova se snažna šaka nađe
na mom koljenu i stisne ga, dok on izražava svoje zadovoljstvo.
„Super, hvala ti što ostaješ.” Maknem njegovu ruku sa sebe, potom mu uputim
jedan ozbiljan pogled.
„Ostajem zbog Adama. I neka ti bude jasno, jedino o čemu ti i ja možemo
razgovarati je Adam. Jedina tema među nama može biti on. Je li ti to jasno?”
Naglo mu nestane osmijeh dok me gleda pozorno. Samo kimne i potom pogleda
prema vratima Adamove sobe.
Moram ovo napraviti, moram ga gurnuti od sebe. Pustila sam mu i previše, a
on me nagradi nepovjerenjem svaki put. Sumnja u mene, a to neću podnositi.
Znam tko sam i što sam, znam da imam ponuditi samo tijelo, ali imam ponos i
neću moliti nikoga da mi vjeruje. Seks s njim je nešto neponovljivo, ali nije
najvažnija stavka u životu.
Nešto kasnije Adam zaspi, a doktor nas obavijesti o tome što možemo
očekivati idućih dana. Krenem prema liftu, a Miller hoda iza mene. Osjećam ga.
Kako bi bilo dobro da mogu ugasiti receptore koji reagiraju na njega, jer to ne
mogu zanijekati: jednostavno reagiram na njega, a raspon mojih reakcija je
nepojmljivo velik. Od ljutnje do razočaranja, od brige do strasti. Koji li je to vrag?
Putujem samo tri kata s njim, lift je napola pun, ali on je tako blizu da osjećam
njegovu kolonjsku vodu. Šuti i samo me gleda. Kat ispod k nama se ugura
bolničar s kolicima i primora Millera da mi se približi. Tako da sam sad
prikliještena uza zid lifta i udišem miris njegove majice. Dopirem mu do brade i
s ovog mjesta osjećam njegov dah. Tijelo mi se budi, osjetila reagiraju iako im
branim. Nagon me i doveo do ovoga, potreba da se valjam s njim u krevetu.
Glupa potreba. Kad ga idući put pogledam, izraz lica mu je mekši, blaži, ali
pogled lukaviji. Može li prepoznati kako mi se temperatura tijela digla samo od
njegove blizine? Kako me miris njegove kože čini malaksalom? Kako me dodir
njegova tijela čini nervoznom? Kako sprečavam ruke da ne polete na njega, prije
svega da mu udijele jedan šamar, a onda povuku u vatren poljubac? Potpuno sam
skrenula.
„Adam izgleda OK.” Podsjetim se na jedinu dozvoljenu temu.
Miller me pogleda ne spuštajući lice onako s visine, dok se lift zaustavlja na
prvom katu. Još samo jedan, još samo jedan.
„Dobro je on. Bit će dobro.” Samo kimnem i jedva dočekam da se makne s
mene, da se lift otvori, a zrak očisti sve puteve zatrovane Millerovim mirisom.
„Vozim te doma?” Odjednom je on pored mene i uzima me za nadlakticu.

135
 Knjige.Club Books

„Hm... nemam ništa u planu. Može. Idem doma. To je najpametnije.”

Smeteno velim jer zaista ne znam kamo sam krenula.
Jebeno se saberi, Kat! Mislim na to da je Adam dobro, da će uskoro izaći iz
bolnice i sve će se vratiti u kolotečinu, sve će biti kao prije... osim Millera i mene.

Nakon deset dana boravka u bolnici, vozimo Adama doma.

Danas ga je mlada bolničarka pripremila za odlazak, a to mi nije sjelo
najbolje. Ušla sam s Millerom u Adamovu sobu, a ta mala sitna plavuša upravo je
pakirala Adamovu torbu.
„Spreman si, momčino.” Rekla je i onda se naglo ozarila kad je ugledala
Millera i mene na vratima. Naravno ne mene, samo Millera. Odmah je pohrlila do
njega i pružila mu ruku.
„Dobar dan, ja sam sestra Stella Wells i skrbit ću o Adamu. Već smo
dogovorili da mu dolazim u kućne posjete zbog rane. Nadam se da se slažete.’
Čitavo vrijeme držala je Millerovu ruku u svojoj i treptala tim prevelikim
trepavicama.
„Drago mi je. Naravno da se slažem. Ja sam Miller Holt.” Zakolutala sam
očima i krenula prema Adamu da ga izvezem iz sobe što prije.
„Ja vas poznajem, mislim preko Ashley. Iako vi mene ne.” Čula sam i dalje
njihov razgovor i samo čekala da spoznam tu krasnu vijest tko je Ashley.
„Aha, da, ovaj, frendice ste? Nismo se dugo čuli, morao bih je nazvati jedan
dan.”
„Da, ne bi bilo loše, djevojka ne voli kad je dečko ignorira.” Koji? Rekla bih
da je to jedna od onih iz podruma, ali sam odlučila da me se ne tiče ništa što taj
čovjek radi. Naša jedina tema je Adam.
„Idemo, mali? Vrijeme je da krenemo doma.” Okrenula sam se prema vratima
i pogurala ga na bolničkim kolicima kad me Miller zaustavio.
„Ava, upoznaj Stellu, ona će dolaziti previjati Adama.”
„Bok.” Sve je što sam rekla, nisam imala namjeru iskazivati lažnu ljubaznost.
Jebe mi se tko je ona.
„A to je vaša sestra?” Nadigla mi se kosa na glavi od ovog pitanja, pa sam se
samo okrenula unatrag i uputila joj pogled pun sarkazma.
„A ne, Ava je Adamova asistentica i moja... samo asistentica. Da.” Miller je
promrmljao nerazgovijetno i potom ponovno stegnuo ruku mladoj Stelli. Adam je
nešto pričao dok nismo došli do auta na parkingu, a ja nisam mogla vjerovati da
se okrećem i čekam kad će se onaj kreten Miller pojaviti! Jedva sam pregrizla
jezik da ga ne pitam gdje je zapeo. I sad dok se konačno vozimo prema Millerovoj
kući, pitam se kako će ovo izgledati. Tišina između mene i Millera te Adam koji

136
 Knjige.Club Books

je tu jedina poveznica. I jednostavno je reći: ignorirat ću Millera, pravit ću se da

ne postoji, ali jebeno je teško to ostvariti. U svakom sam trenu bolno svjesna
njegove pojave. I kad zatvorim oči, lako se prisjetim svih onih trenutaka koje smo
proveli zajedno.
„Kat, može li Lorna doći jedan dan kod nas?” Adamovo pitanje prizove me u
stvarnost.
„Pitat ću je, pa ti javim.”
„Upoznao sam je, braco. Divna cura.” Miller se ubaci u razgovor. Kad stane
na semaforu, okrene se prema Adamu.
„Dobro se osjećaš?”
„O da. Najbolje kad su sa mnom moje dvije najdraže osobe na svijetu. Samo
me zanima nešto... Vi ne pričate međusobno? Jer nisam niti jedan dan vidio da ste
se obratili jedno drugome.”
„Adame, pričamo, samo nismo imali zajedničkih tema.” Pokušam riješiti
stvar odrješito i strogo postaviti na mjesto.
„Ma daj, kao djeca iz vrtića se durite. Oko čega ste se posvađali?”
„Oko ničega”, Miller odgovori umjesto mene i pogleda me. Potom se zeleno
upali i on krene, ali na idućem semaforu stavi ruku na moje koljeno i namigne mi
da Adam ne skuži.
„Ava je samo malo ljuta zbog izolacije u podrumu. To je razlog što nisam čuo
da me zoveš.” Namjerno me bocka iako i sam zna da govori istinu. „Žao mi je,
brate. Ne idem više u podrum, zaključavam ga do daljnjega.” Opet me pogleda, a
ja mu pogledom dam do znanja da makne ruku s mene.
„Molim te, pazi na cestu”, upozorim ga kad pogled ne pomogne.
„Zaključavaš podrum? Pa neću da si mi frustriran i lud. Kamo ćeš inače
dovoditi svoje cure?” Želudac mi napravi salto od mogućnosti s kojom sam se,
dovraga, pomirila! Pa i ja ću si naći drugog tipa za zabavu. Ovo mi ne bi smjelo
smetati!
„Ne brini se, snaći ću se ja.” Ne gledam ga dok odgovara na ovo.
Nije me briga, nije me briga. Ponavljam sebi.
No, postane me briga čim se za dva dana ona sitna Stella pojavi u kući da
pregleda Adama. Miller je tu da nadgleda kao da se kuži u sve, no i ja sam tu,
čisto da im smetam. Ona obavi sve što ima s Adamom, potom krene van, a Miller
je otprati. Idem za njima i pravim se luda. Slušam što govore, spominju se njezine
odore. „Čujem voliš uniforme?” Ona ga pita bez imalo srama, a pogled joj isijava
interes.
„Ashley ti je očito svašta rekla.” Milleru godi njezina pažnja, vidi se jasno jer
stoji nepojmljivo blizu te ženske. Naslonim se na zid i gledam ih, a oni kao da ne
kuže da sam tu.

137
 Knjige.Club Books

„O da, svašta ovako u teoriji. Ne znam kako je u praksi.” Gotovo da bih

razjapila usta od ovako direktnog upucavanja, ali samo stegnem zube jače. Čekam
njegov odgovor. I baš danas je morao biti tako zgodan, u plavoj majici i tamnim
trapericama, s kratko podšišanom bradom te mirisom koji stvara ovisnost.
„Nisam baš siguran da mi se sviđa da netko tako govori o meni.” On se oglasi
kroz smijeh, a ona dotakne njegovu ruku i zacereka se.
„Ne brini se, sve najbolje rečeno. Vidimo se, i čujemo naravno.” Odleprša u
svojoj prekratkoj haljini od odore, s tim previše cvrkutavim glasom, umilnim i
nježnim. Miller se okrene na peti i onda zaustavi svoj pogled na meni. Približi mi
se kao da ima naum zakucati me uza zid, ali samo spusti ruku pored moje glave.
Prekrižim ruke na grudima i pogledam ga osorno.
„Adam nije gladan?”, upita jer samo to smije pitati. Prst mu se nađe na mom
čelu i pomakne pramen moje kose.
„Ne. Jest će za dva sata. Skuhat ću mu juhu i meso, samo laganu hranu smije.”
Izgovaram dok Millerov prst putuje po zraku, dirajući tek pojedine vlasi moje
kose, a usne se približavaju mom licu. Gleda me bez treptaja, uzvraćam mu
jednako.
„Mislim da se ne bi bunio da mu dovedeš društvo.” Pogled mu sklizne u moj
dekolte. Negdje u pozadini moje svijesti javlja se alarm o mojoj odluci da...
„Mislim da će mu žensko društvo prijati.”
„Mislim da bi prijalo svakome. Posebno kad se radi o djevojci koja mu se
sviđa.” Toplina se razlije mojim tijelom, ali najjače udari u moje obraze.
„On je poseban, svakoj bi se svidio”, izgovaram tiše, gotovo muklo, ne
prepoznajem svoj glas. Millerov prst se odjednom nađe na breteli moje majice.
Ispod nemam grudnjak i prokleto osjećam kako su mi bradavice osjetljive i tvrde.
Kad smo došli do ovog sranja?
„Ali samo jedna ima učinak na njega da je poželi pored sebe.” Zbunjena sam
samo na tren, a Miller to iskoristi i očeše svojim rukama moje bradavice.
„Očito i on na nju.” Na to ga malo odgurnem, a on se naceri.
„Rekli smo da ne pričamo ni o kome osim o Adamu. I ne diraj me.”
On mi namigne i potom, bez skrivanja, namjesti svoju vidljivu erekciju u
hlačama dok pored mene prolazi u svoju sobu.
„Točno, ali nisi mi zabranila dodire, Ava.” Njegov smijeh odzvoni hodnikom
dok ostajem sama, nasamarena i debelo napaljena samo od njegove blizine i jedne
insinuacije.

138
 Knjige.Club Books

Miller

Ljubomora je dobar znak. Na drugoj ženi me prilično nervira, ali vidjeti Avu
u tom stanju, prizor je koji me čini zadovoljnim.
Isto sam stanje okusio kad sam sreo onog Raula. Isti pogled koji me
plamenom zahvati, isti prkos i sam ton glasa odaje koliko je žica ljubomora. Ne
bi ona to osjećala da makar malim dijelom ne polaže pravo na mene, da joj barem
malo nije stalo. Sudeći po reakciji njezinog tijela, stalo joj je jako. I dalje reagira
na mene, i dok je tako, znam da nije sve izgubljeno, nije sve gotovo među nama.
Radim sve više od doma, a u ured idem kad je zaista neophodno. Beckford nema
ništa protiv, i sam shvaća situaciju. Adam je pod pojačanim nadzorom te mora
češće na kontrole.
Pojačan nadzor vršim kako ja, tako i Ava. Posebno kad dođe Ashleyina
frendica, medicinska sestra Stella.
Iako imam pravo samo jednu temu povesti s Avom, trudim se da što više
govorim pred njom s drugima. Znam da sluša, zato namjerno ne pazim što ću reći.
Nakon doručka, dok Ava još skida sve sa stola i stavlja u perilicu, nazovem
Ashley. Adam je do mene u kolicima i čita strip.
„Jutro, mala.” Krajičkom oka pratim Avu kako je na sekundu zastala sa svime
što radi i ukočila se.
„Jutro, Miller. Lijepo te čuti nakon toliko vremena. Zoe mi je rekla što se
dogodilo. Žao mi je radi tvog brata.”
„Zoe ti je rekla? A Stella?” Tanjuri zazveče u perilici, kao da su iskliznuli iz
ruke. Nacerim se.
„A da, i ona mi je rekla da radi kod tebe.”
„Koliko sam shvatio, o meni ste puno pričale.” Ava je već opet pored stola i
polako skuplja čaše, čak se i predugo zadržava tu.
„Znaš kad je netko vrijedan spomena, da je nemoguće ne pričati o njemu.”
„Shvatit ću to kao kompliment, ali molim te da naš odnos ostane ipak naša
stvar.”
„Shvaćam. Rekla bih da se ne trebam truditi i javljati za neke buduće susrete?”
Ava me pogleda krajičkom oka jer sad ne može razaznati o čemu pričamo.
„Dobro pretpostavljaš. Sad me zanima netko drugi. Pozdravit ću Stellu u tvoje
ime kad dođe kasnije.”
139
 Knjige.Club Books

Ava je već u kuhinji i opet lupa suđem. Bože, što ja obožavam tu ludu žensku.
A sve što treba jest da mi samo priđe. Samo to. Ovako ću joj samo dodatno
podgrijavati živce. Ustanem nakon što pozdravim Ashley i odem u kuhinju.
Zateknem Avu kako bjesomučno pere suđe na ruke.
„Zašto ne staviš sve u perilicu?” Ona šuti. A, da, jedina tema je Adam. „Adam
pita zašto pereš na ruke?”
„Reci Adamu da moram nekako uposliti ruke inače...” O da, cerekam se jer
bi inače ruke zaposlila oko mog vrata. Stanem do nje, moje bedro dira njezin kuk
pa uzmem spužvu i krenem prati čašu, dok ona u drugom dijelu sudopera ispire
već oprane tanjure.
„Mislim da će Adamu biti žao što uništavaš svoje lijepe ruke.”
„Adam zna da sam navikla i na gore poslove od ovoga.” Pomaknem se iza
njezinih leđa, tako da moje međunožje dira njezino dupe i isti čas kroz moje tijelo
prođe dobro znan osjećaj ugode. Moji prsti žude da je dirnu, usne da je štuju
poljupcima po svakom centimetru.
Ruke naslonim na plohu oko nje, dok ona baca tek letimičan pogled na moj
dlan, ali nastavlja prati suđe. I dok pere, njezino tijelo se pokreće ritmički lijevo-
desno, tek toliko da joj se dupe očeše o moju erekciju. Zatvorim oči držeći je
ispred sebe zarobljenu i sve što čujem je njezino tiho predenje. Poput mačke trlja
se o mene, iako samo čekam trenutak kad će me odgurnuti i opsovati. Riskiram
sve za par sekundi njezinog dodira, makar usputnog. No, ovo nije usputno ni
slučajno, ona u ovome sudjeluje dragovoljno.
„Adam izgleda sve bolje, zar ne?”, upita me odjednom, dok zakucava svoje
dupe u moje međunožje. Ukopam se nogama u mjestu, a onda nagnem torzo
naprijed kako bih se spojio s Avom.
Držim je potpuno prikliještenu, osjećajući toplinu njezinog tijela uz svoje.
Umirila se, ali prede i dalje.
„Da, dobro je. Jako je dobro”, odgovaram pomalo ošamućeno, potom spustim
glavu točno u onu udubinu Avinog ramena i vrata, a ona me dočeka prislanjajući
obraz uz moj. Dah joj je ubrzan, kao i moj. Protrlja svoj obraz uz moj, a onda se
zvono na vratima oglasi, ja se odmaknem nagonski, a Avi čaša isklizne iz ruke.
„U kurac!” Opsujemo u isti mah, a onda pogledam nabreklinu u mojim
hlačama. Uhvatim Avin pogled na isto mjesto, a onda je bocnem. „Hvala ti što u
ovom stanju moram dočekati onu slatku sestru.” Okrenem se na peti, a ne vara me
osjećaj da mi pokazuje prst iza leđa. Namjestim malo hlače te povučem majicu pa
ne sačekavši da se Adam odveze sam, poguram ga u hodnik. Tek tada odem
otvoriti vrata Stelli.
„Jutro! Kako je lijepo doći ovako kad me dočekate osmijehom.”
Ona procvrkuće, a ne mogu ne zamijetiti kako joj je odora više raskopčana
nego inače. Nakašljavanje iza mojih leđa daje mi na znanje da je Ava tu i prati
sve. Postajem pravo zlo, pa se obratim Stelli.

140
 Knjige.Club Books

„Lijepo je vidjeti te. Hoćeš li popiti kavu ili?”

„Nemam vremena sad, idem dalje u vizitu, ali... možda tu kavu možemo i
nakon radnog vremena dogovoriti.” Ona skine s ramena torbu i krene ispred mene
i Adama u njegovu sobu. Slatka je mala, ali nema efekta na mene. Nikakvog.
Kreten sam jer koristim njezin interes da raspizdim Avu.
Cilj opravdava sredstvo. Jebe mi se. Doslovno. S Avom. Samo s Avom.
„Imam tvoj broj, lako se dogovorimo.” Izustim tako da Ava sve čuje. Prije
nego uđem s Adamom u njegovu sobu, gdje ga Stella čeka, pogledam u nju i
upitam je.
„Ava, ideš?” Prekriži ruke na grudima i dalje tako predivno rumena u licu te
zaškilji na mene.
„Ne, odjednom mi je mučno, mislim da bih povratila da malo duže ovdje
ostanem.” Potom mi okrene leđa i prkosno odjuri u kuhinju.
I dok Stella čisti Adamovu ranu te mijenja zavoje, ja samo o Avi razmišljam.
Ispratim na kraju Stellu, a Ava je opet u hodniku kao da samo čeka kad će ova
otići.
„Hvala ti, Miller, i žao mi je da je ovo predzadnji put da sam kod vas. Srećom,
Adam je odlično, samo se ne treba još naprezati i bit će OK.”
„Hvala ti, Stella. Čut ćemo se.”
„Nadam se.” Ona mi namigne pa ostanem gledati za njom dok odlazi niz moje
dvorište. Ava priđe i zalupi vratima, a onda mi se unese u lice.
„Kad Adam može početi vježbati?”
„Ne još. Ne znam točno.” Mirno odgovaram, iako u njoj vidim nemir. Ruka
joj se nađe na mojoj majici da bi me privukla k sebi.
„Moraš misliti na Adama. Pitati stvari koje se tiču njega, a ne tvog kurca koji
se želi zabiti u svaku rupu koja je voljna da ga primi.”
„Malo smo frustrirani, gospođice Kennedy?”
„Nipošto, ja svoje frustracije imam s kime izliječiti, sad je bitan samo Adam.”
Slaže me u hipu. Odaje ju ubrzano dizanje i spuštanje prsnog koša, malo zatvoreni
kapci i tako rumene usne.
Dovraga, poševio bih je ovaj čas, tu uza zid, u hodniku moje kuće.
„Mislim da smo svi bitni koji radimo s njim, što znači ako želimo da je on
zbrinut i sretan, moramo i mi biti zbrinuti i sretni.”
„Jako lijepo formulirano.” Sarkastično mi uzvrati prije nego jezikom pomete
svoje slatke usne. Pohota joj grije obraze, pamtim taj pogled, znam ga dobro. I
sad se zaustavlja na mojim usnama, kao da me moli da je poljubim.
„A ja točno znam što tebi treba da bi bila zbrinuta i sretna.” Izustim tiho,
dirajući prstom njezin vrat. Nagnut sam iznad nje, gotovo da je pritišćem uz vrata
moje kuće, dok me ona gleda tako borbeno, tako izazovno.

141
 Knjige.Club Books

Oduvijek je to bila borba živaca, snage i volje, u kojoj je slabiji morao

popustiti.
Hoće li uvijek biti tako? Tko će danas popustiti?
„Kad ste toliko pametni, da vas čujem?”
„Koliko se sjećam, naša jedina tema je Adam, dakle ovime kršim tvoje pravilo
pa bih se sad povukao.” Nevoljko to i napravim i onda odem do Adama, kako sam
mu i obećao.
„Hej, mali, kako si?” Još sam pod Avinim utjecajem i potrebno mi je da on
govori, a da ja dođem u normalno stanje.
„Dobro sam, ne brini se za mene. Nego slušaj, imam jednu želju. Tiče se
Lorne.” On mi pokaže da sjednem na krevet do njega. Ozbiljan je, ali ujedno
opušten.
„Reci.”
„Želim da pomažeš toj curi i kad ja umrem.”
„Adame, prestani.” Odmah ustanem i prekinem ovaj razgovor.
„Miller, nemojmo se zavaravati, ta cura je divna, ali ima težak život. Smještaj
joj osigurava nekakva udruga gluhonijemih, ali se bojim da će jednom nestati
sredstava i da će ona završiti na ulici. Iako radi, nije dovoljno. Snalazi se kao Kat.
Divna je kao Kat.”
Adam ne propušta uvijek reći nešto dobro o Avi. Pitam se što mu je sve rekla
o sebi? Uzdahnem i ponovno sjednem do njega.
„Što želiš od mene?”
„Želim da...” On mi ispriča cijeli plan s kojim bi krenuo već idući tjedan.
Otvorio bi zakladu u koju bi odvajao dio novaca, pored ostalog što je smislio. S
tugom slušam kako priča o nekome drugome, o svojoj smrtnosti i pomirenju s
time. Ja se nisam pomirio iako sam se naslušao kako je kraj neizbježan i tako
blizu. Ne, neću to nikad prihvatiti. Samo njega imam na ovom svijetu.
„I slušaj me Miller. Ja jesam mlad i nemam iskustva, ali pazi na Kat. Ona je
snažna žena, ona koja ne plače kad je boli, već lomi i baca. Znaj da njoj više nego
ikome treba da bude prihvaćena, da osjeti sigurnost i naklonost.”
„Adame... zašto mi...?” On prekine moj naum da muljam.
„Samo napravi kako sam ti rekao. Vjeruj, jednog dana ćeš mi biti zahvalan.
Napuštali su je svi, ostala je sama i izborila se za sebe. Ona može sama, znaj to.
Njoj ne treba muškarac da je stalno vodi za ruku, ali potreban je jedan koji bi je
zadržao na mjestu, onaj kojem bi se vraćala uvijek. Ona je baš poput male mačke,
kojoj je potrebna sloboda, jer ona se brine sama o sebi, no na kraju dana vrati se
na toplo, gdje je čeka sigurnost.”
Moj mali brat mudar je i pronicljiv, a ja u svojim godinama igram igrice sa
ženom koja me gurne od sebe pa me povuče unatrag. Drukčije ne znam, ali
obećam Adamu da ću imati na umu njegove riječi.

142
 Knjige.Club Books

Ostatak dana sam zato lošije volje, da čak i Ava to primijeti. I dok radim u
svojoj sobi, ona uđe bez kucanja, stavi na moj stol kavu i kockice čokolade u
zdjelici i isto tako bez riječi izađe van. Do mene dopiru njezin i Adamov smijeh i
razgovor, a predosjećaj mi govori da će i to jednom nestati. On je moja jedina
obitelj, a ona je postala dio nas, htio ja to ili ne. Iako je ispravnije reći, htjela ona
to ili ne.
Idućih dana promatram Avu iz prikrajka. Želim je odmaknuti od sebe da
vidim kako će reagirati, stoga odem na posao mimo volje, ignorirajući želju za
njom. Prvi dan kako odem na posao, ona me dočeka nervozna na vratima.
„Adam je danas malo bezvoljan, samo da znaš.” Ukori me kao da sam ja za
to kriv.
„OK, oraspoložit ću ga.”
„Baš si morao ići na posao?”
„Morao sam.” Ostavim sve stvari na ormariću i krenem u kuhinju. Ona tapka
za mnom.
„Što hoćeš, Ava? Sad možeš ići, slobodna si.”
Odjednom me zgrabi za nadlakticu i natjera da je pogledam. Zausti da mi
nešto kaže, a onda stisne usne i pusti moju ruku.
„OK. Do-vi-đe-nja.” Proslovka pozdrav zajedljivo i odmaršira van. Vrata
zalupe jače nego inače.
Drugi dan krene na mene odmah od jutra, ali s novom taktikom.
Umiljata je i draga. Ovo je čudo neviđeno.
„Jutro, Miller.”
„Jutro, Ava.” Zgrabi šalicu kave i sjedne pored mene.
„Ideš na posao?”
„Da.”
„OK.” Otpije gutljaj kave i onda se namrgodi. Ustane i ode do ormarića te se
protegne da dosegne smeđi šećer s gornje police.
„Možeš li mi pomoći?” Pogleda me milo, ali poznajem taj sjaj u oku, on je
uvijek izda. Navlači me kao što me uvijek navlačila, a ja sam slab kao što sam
uvijek bio. Ustanem i dohvatim šećer iako ona koristi priliku da se privije uz
mene, ovaj čas... ne znam. Nije mi do igrice. Utječe li na mene ono što je Adam
rekao, ne znam.
„Miller?” Začujem samo zabezeknutost u Avinom glasu kad odem od nje i
požurim na posao.
Treći dan se i sam pitam koji vrag je ušao u mene.
Stella stoji na vratima, odjevena u kratku suknju i uski topić. Cice joj kipe
van, dupe će se vidjeti ako se samo nagne. Propustim je u kuću i začujem Avine
korake u hodniku kako nam se približavaju.

143
 Knjige.Club Books

Stella primijeti moj pogled pa mi objasni.

„Nadam se da ne smeta što nisam u odori. Nema efekta kakav bih htjela, pa
sam došla u svom ležernom izdanju, s tim da sam iza ovoga slobodna za kavu.
Možemo se podružiti s obzirom na to da je ovo zadnji put da sam s vama.” Čak
se i nagne i dirne moje rame, a prije mene odgovori Ava.
„Nisi li ti tu radi Adama? Dečko čeka, idemo.” Naredi joj, a Stella je odmjeri
s gnušanjem.
„Mislim da nisam razgovarala s tobom.”
„Mislim da si krivim razgovorom počela čim si ušla. Bilo bi suptilnije da si
se još skinula do gola i raširila noge.” Ava joj odbrusi kao i inače bez dlake na
jeziku, a Stella, crvena u licu, stegne svoju torbu i ode do Adama. Nijemo gledam
u Avu, a ona digne prst i obrati se meni.
„Što ti čekaš sad? Idi na posao!”
„Danas ne idem.”
Ostavim ovaj put ja nju bez riječi i onda odem u svoju sobu. Ležim na svom
krevetu dok se borim s proturječnim emocijama. Minute prolaze, čujem kako se
Stella oprašta s Adamom, čujem kako joj i Ava nešto govori, a onda ništa...
Tišina.
Vrata se u jednom trenu naglo otvore i jednako tako zatvore. Dignem se iz
ležećeg položaja i sjednem na krevet. Ava stoji u stavu za borbu i svađu i čim to
pomislim, ona drekne na mene.
„Koji je tebi kurac?”
„Daj me pusti, Ava.” Nemam sad snage za raspravu, totalno sam loše volje,
što mi ona i prigovori.
„Ni ne držim te, idiote. Koji ti je vrag? Prije svega, Adam je loše jer je
primijetio da si ti takav. To ispravi kako god znaš. Drugo, znam da nisi dobro jer
ti se ženska danas nudila na pladnju, a ti nisi prihvatio. Što ti je? Trebao bi biti
sretan što je možeš imati!”
„Ja sam sretan samo kad tebe imam.”
Pobjegne mi se usana tako teška misao, formirana u tihu molbu, onu koja
utječe na nju jer me gleda bez riječi, krši prste i pogledom mi govori koliko je
ovime osupnuta.
Zurim u nju, ne povlačim svoje riječi jer upravo sad shvaćam što mi je.
Zaljubljen sam beznadno u nju.
Ava se taj čas okrene, korakne prema vratima i onda ih... zaključa. I dok moj
mozak procesuira ovaj postupak, ona se naglo krene i opsuje.
„Dođavola!”

144
 Knjige.Club Books

U par koraka je na meni, omotanih nogu oko mog struka i ljubi me kao što
me nikad nije ljubila. Ne grize i ne grebe, ali uvlači me u sebe kao da me želi
zadržati tamo zauvijek.
I taj čas spoznam još jednu činjenicu.
Želim da bude zauvijek.

145
 Knjige.Club Books

Kat

Ne traži od kurve da bude svetica.

Ne traži od mene da budem pitoma.
Ne traži od mene da budem netko drugi.
Nelogične misli plove mojom glavom dok jašem Millera na njegovom
krevetu, u njegovoj sobi, a jezici su nam upleteni u igri strasti i pohote. Trljam se
o njega, grabeći njegovu kosu, a on me tako čvrsto drži na mjestu da što bolje
osjetim njegovu spremnost, kako izbija toplinu u moje pulsirajuće središte.
Konačno oslobađam sve svoje potrebe prema njemu, muškarcu koji nema
tendenciju da me mijenja, ali i onome koji uvijek od mene očekuje najgore, uvijek
sumnja.
Ipak, i takvu me želi. I zato mu uzvraćam onako kako znam najbolje, dajem
mu se tjelesno. No, i moja duša uživa u njegovim rukama, hrani se njegovim
pogledom i slatkim riječima s njegovih usana. Jer rekao mi je da je sretan samo
kad mene ima. To mi nikad nijedan muškarac nije rekao. Ja nisam lakovjerna,
muškarci su svinje, sebične i egoistične, prije svega gledaju na vlastite potrebe.
Miller zna da ja ne padam na slatkorječivosti, ali čuti ga da me tako želi, da to
kaže naglas i prizna nakon što ga danima gledam u tom nekom kurčevitom
stanju...
Utjecalo je na mene, inače ne bih sad skidala njegovu majicu, potom svoju i
posezala za remenom njegovih traperica.
„Požuri”, govorim mu između udisaja, dok on rukama stišće moje grudi.
Moram ga osjetiti u sebi, žudim tako dugo za ovim, jer i seks s njim je kao i sve
drugo, igra, borba, tenzija.
„Falilo mi je ovo, Ava... Isuse, falila si mi ti.” I ovim riječima učini da se
nasmiješim, gotovo da mu priznam isto. Razum više ne stanuje u mom umu, stoga
grabim njegovo lice i odmičem usne s njegovih.
„I ti meni, Holt. Sad skini konačno hlače. Želim te u sebi. Duboko. Do kraja.
Bez prestanka.” Trzne se ispod mene i legne na krevet. Odignem se s njega tek
toliko da on raskopča svoje hlače i spusti ih niz kukove. Prstima dirne moju
mokrinu, a ja zacvilim. Nedostajali su mi ti spretni prsti.
„Kondom?”
„Hm... nemam. Jebem mu, nemam.”

146
 Knjige.Club Books

„E jebiga, Holt. Onda nećeš ševiti.”

„Daj, Ava, ne govori mi to. Zašto ti nemaš?”
„Hm... jer nisam spremna na ševu u svakom trenu?”, izustim nezadovoljno i
frustrirano jer je njegov kurac na milimetar od moje pulsirajuće nutrine, a ona
vapi da je ispuni.
„A ja sam spreman?” Stegne me rukama po butinama, time izmami osmijeh.
„Shvaćam. U celibatu si. Imponira mi. Dovraga, želim te u sebi, treba mi
vrhunac.” Odjednom, Miller se naceri i samo me okrene na sebi, a potom povuče
moje kukove prema sebi tako da je kroz nekoliko trenutaka njegov jezik u meni,
a njegov kurac u mojim ustima.
„Dobit ćeš to... što... trebaš.” Puhne u moje nadraženo meso obećavajući mi
svršetak i odmah na tome počne usrdno raditi. I sa svakim prodorom njegova
jezika ili prsta, ja ga zasišem jače, želeći mu gotovo nanijeti bol od strasti koja me
obuzima.
Ne štedi me, siše me jednako mahnito, ševi prstima, udara u onu jednu točku
zbog koje dahćem i uvlačim zrak ubrzano. Minutama me gura prema provaliji, toj
divnoj propasti, hrlim joj raširenih ruku, a onda kad mi se noge počnu tresti pored
njegovog lica, a tijelo preplavljivati uzbuđenje, usišem ga dublje u svoja usta i
pojačam stisak oko njegovog korijena.
Samo to je dovoljno da Miller promrmlja i počne disati duboko, a onda svrši
u mlazovima u moja usta. Cijela nutrina steže mi se još nad njegovim jezikom,
dok ja svojim kupim slanu tečnost njegove ekstaze. Kao potrošena, strovalim se s
njega na krevet, a on promijeni položaj tako da mu je glava pored moje.
„Ava, ti... jebote... ti si nešto posebno.”
„Miller...”, stavim prst na njegove usne da ne govori takve stvari, a on makne
moju ruku i potom se nađe na meni. Poljubi me nježnije no inače, usisa moj jezik
u svoja usta.
„Ovo je naš okus. Opojna si. Izluđuješ me.” Šapće mi priznanja na uho dok
licka i gricka moju ušnu resicu, time čineći da se migoljim pod njim jer sam tu
škakljiva.
„O Bože, prestani Miller.” Uglavljen među mojim koljenima, nanovo je tvrd
i spreman, ja sam jednako, no stavim ruke na njegova prsa i odgurnem
ga.
„Ne bez kondoma. Nikad bez kondoma.” Pogleda me s isprikom.
„Da, imaš pravo. Ali da znaš, ja sam čist.”
„I ja sam, možda ne bi vjerovao. Ali ne želim riskirati trudnoću.”
„A pilule?”
„Nisam na njima. One koštaju. A ja... ipak nisam toliko promiskuitetna.
Obično imam iste dugogodišnje partnere.” Priznam mu jer ovo kao da je trenutak
ispovijedi. On se skine s mene i nalakti se pored, dirajući moj obraz kažiprstom.

147
 Knjige.Club Books

„Imaš ovaj, i dalje nekoga pored mene?”

„Nemam Miller, uvijek imam samo jednog. Nikad dva u isto vrijeme.”
Priznam mu i time opustim izraz njegovog lica. Sad je zadovoljan.
„Možemo se dogovoriti što želiš, ja bih ovo... da se nastavi... da funkcionira
među nama, Ava.” Zagrizem usnu jer predosjećam da će me Miller koštati, a već
sad se približio kao nitko prije. No, ne mogu protiv potrebe za njim. Nisam nikad
ni s kim bila opsjednuta kao njime.
Od prvog trena uzburkao je sve u meni. Zbog nikoga nisam ostajala tako
dugo, toliko puta progutala uvredu.
„Možemo nastaviti, ali nikad Miller, nikad ne kopaj po mom životu. (OK? Ne
mijenjaj me i ne podučavaj. Ako me želiš, želiš me u ovom izdanju. Prihvati ili
ostavi.”
„Prihvaćam, naravno da prihvaćam.”
„OK onda.” Oduševi me njegovo zadovoljstvo, to je ona sreća o kojoj je
govorio. Zar je moguće da ga išta što potječe od mene tako može razveseliti?
Nema više onog bezvoljnog čovjeka kakav je bio zadnjih dana.
„A to znači da i ti mene moraš prihvatiti takvog kakav jesam.” Nadigne desni
kut usne, a rukom jače stegne moju dojku. O da, sve vrijeme dok pričamo, on se
igra mojim cicama i bradavicama.
„To što si još uvijek živ, mislim da je dobar pokazatelj kako sam ti preko
svega prešla.”
„Hm... prijeđi još jednom preko mene, Ava, pregazi me.” Promrmlja ljubeći
me u rame i zabijajući se u moj bok da ponovno osjetim kako je tvrd.
„Ej, napaljenko, nemaš kondome. Ako želiš ševiti, idi kupi i onda...”
„Idem! I dolazim navečer do tebe.” Povuče svoje hlače i zakopča remen te
skoči na noge. „Može, zar ne?” Ima potrebu uvjeriti se da sam za prijedlog. Gleda
me s iščekivanjem dok popravlja svoju kosu.
„Naravno. Dođi oko devet. I ponesi neku uniformu.” Obuče majicu i onda se
stvori iznad mene. Ruke polaže oko mog tijela, dok ja svoje dlanove stavljam na
međunožje, još natopljeno i osjetljivo. Jezikom lizne jednu bradavicu onda se
približi mom licu. Oči su mu gotovo crne, zjenice proširene dok me gleda ovako
predatorski. Zagrizem usnu i zadržim dah.
„Ja samo želim da ti budeš... ti. Nitko drugi. Samo ti.” Osjetim mini strujni
udar negdje u svom tijelu od njegovih riječi i pogleda. Mislim da... Mislim da se
to pali centar koji sam davno zagasila, onaj koji utječe na romantične osjećaje,
koji uzvraća, daje i prima, a sve to naziva ljubavlju. Ava je željna toga, ona žudi
za ovime, da me on gleda tako kao da me poznaje, ali Kat mu ne da blizu.
„OK, a mogu ja zamišljati nekoga drugoga?”, upitam zaigrano, time izazovem
njegovu oštru reakciju. Spusti se na mene svom težinom i ruke mi zakuca iznad
glave.

148
 Knjige.Club Books

„Ne možeš. Dozvoljeno ti je samo u mene gledati, mene željeti i imati u svojoj
glavi. Vjeruj, Ava, u stanju sam da te opako nalupam po dupetu. Izazivaš.”
Njegova ljubomora me dodatno napali, ali ostajem začudo tiho. Samo poližem
njegovu usnu i stegnem koljena oko njega.
„Idi, kupi zalihu.” Poljubi me još jednom, vrelo i gladno te me ostavi u svojoj
sobi, mokru i zajapurenu, ali daleko bolje volje zbog onog jednog razornog
vrhunca i mnogo njih u najavi.

Onaj dan kao da je označio neki novi početak između Millera i mene. Strast i
požuda prešle su na jedan novi nivo. On bi me ujutro dočekao na vratima kuće,
povukao u svoje naručje i poljubio tako da bi mi pomutio mozak.
Tijekom dana razmijenili bismo par poruka većinom o Adamu ili susretima
kod mene. A navečer, kad bi zaista i došao kod mene, od samog trena kad bi ušao
u moj stan, ne bi me prestao ljubiti sve dok ne bismo zaspali. Stalno je tu negdje
oko mene, njegove usne na mojima, ruke na meni, a u onim trenucima kad ne bi
bio tu, našla bih ga u svojim mislima.
Adamu ništa nismo rekli, ali mislim da je mali skužio da mu se brat ševi s
asistenticom. Nisam ništa govorila ni Harper, niti Maisy i Georgini jer znam da bi
se uhvatile toga i pokušavale sve to prikazati kako nešto ozbiljnije i dublje. Ne
smije biti dublje.

„Podrum je zaključan zauvijek!” Miller leži pored mene na mom krevetu i

piše prstom po mojoj koži. Oboje smo potrošeni, mokri i turbo zadovoljeni. Naš
seks je svaki put sve bolji i bolji.
„Da, zauvijek. Ne želim više ići dolje, ne nakon svega.”
„OK, ali možeš li sve kostime možda kod mene donijeti?” Okrenem lice
prema njemu, a dočeka me vragolast osmijeh.
„Ti bi se igrala? Nije ti dovoljno začinjeno? Meni nema potrebe, ali ako ti
želiš...”
„Nerado priznajem da si u pravu, ali čisto da znaš da sam za ako poželiš da se
vratimo u uloge.” Stegne moje dupe jače i malo ga lupi.
„Nije li ljepše kad smo mi u glavnim ulogama? Miller i Ava?” Položi glavu
pored moje i zagleda se u mene.
„Čudan si. Prestani.”
„Samo razgovaramo. Ne potenciram išta. Znam da se bojiš.”
„Ne bojim se ičega, Miller, jednostavno imam svoja pravila.”

149
 Knjige.Club Books

„Možda su neka pravila pogrešna. Pa ih trebaš odbaciti, uzeti nova”, filozofski

izjavi.
„Igraj iskreno, nemoj mi s tom filozofijom. Što je po tebi pogrešno?” Šuti
neko vrijeme razmišljajući koliko je pametno da mi obrazloži, no ipak to napravi.
„Kažem samo da moraš razmisliti o nekim odlukama. Recimo, da nećeš
ulaziti u veze. Da nitko neće znati za nas, da nećeš nikad imati djecu.”
„Hej, hej, ja mislila on će krenuti od laganih tema, a on već na djeci. Miller,
nemoj mi samo krenuti pričati o bajci i reći da... si...”, zastanem nesposobna
prevaliti preko usana kraj rečenice.
„Što, Ava? Što? Bojiš se ne samo pomisli i mogućnosti, nego i same riječi?
Nećeš reći, onda ću ja. Da, možda sam malo zaljubljen u tebe, je li to nekakav
prijestup?” Uspravlja se u krevetu, time me prisiljavajući da se i ja dignem.
Razgovor možda ne bi bio čudan da sad nije debelo iza ponoći, a on mora ujutro
prije mene ustati i otići doma. Povlači svoju majicu s poda, neće ni da me pogleda.
„Ja nisam osoba u koju se netko može zaljubiti.” Izustim oštro, a on me tek
tada pogleda izražavajući začuđenost. Sjedne pored mene i stegne moje ruke u
svoje.
„Ne znam koji si sve kurac napravila u životu da sebe smatraš osobom koju
nitko ne može voljeti, ali dovraga, otvori oči! Svi te vole! Dio si naših života i
želimo te u njima baš takvu kakva jesi. Nisi li ti samosvjesna i samouvjerena
žena? Čemu takav stav onda?” Tijelo mi je naočigled mirno, no duša mi treperi.
Progutam knedlu i naredim svom glasu da bude čvrst.
„Molim te, možemo li samo nastaviti tamo gdje smo stali? Jednostavno ne
spominjati veze, ljubav i slična sranja, jer to ne može opstati!” Miller makne svoje
ruke s mojih i onda ustane s kreveta. Pratim pogledom kako navlači bokserice,
potom hlače i dohvaća svoje ključeve, novčanik i mobitel. I kad pomislim da će
otići bez riječi, on se okrene prema meni i samo izusti: „OK, nikad više neću
spomenuti ništa slično. Bit će kako ti želiš, Ava. Vidimo se sutra.” Potom otvori
vrata te ode, ostavivši me s mojim mislima koje u meni čine jeku.
„Ja nisam osoba u koju se netko može zaljubiti.”

150
 Knjige.Club Books

Miller

Tjednima već pokušavam prodrijeti do Ave, toliko dugo joj pokazujem da

sam strpljiv, da ću čekati da ona konačno shvati kako je među nama puno više od
onoga što ona naziva tjelesnim.
Tjednima joj se približavam pomalo, grabim njezinu ruku u skrivenim
trenucima, samo da je osjetim i imam uza se. Činim sve one male stvari koje
drugim ženama puno znače, a njoj... ne znače. Ne znam što napraviti, a da na kraju
ne pobjegne. Jer boji se, znam to, osjećam. Mislim da se više boji sebe nego mene.
Nisam joj ni rekao da sam išao do Alvareza, priprijetio mu da slučajno ne prilazi
Avi. Da je ne gleda, niti spominje njezino ime. Shvatio me ozbiljno kad sam rekao
da bih inače mogao zatražiti da plati uslugu do kraja.
Ne govorim joj ništa jer mi je zabranila da se uplićem u njezin život. Kako
kad želim biti dio svake njezine minute? Zašto mi brani da se brinem o njoj? Da
doznam više? I onda joj se izložim i priznam što je u meni tako jako za nju.
Bezvoljan i očajan, odlazim od nje, bez ideje kako joj dokazati da mi je stalo do
nas.
Ujutro samo prođem pored nje, a ona zazove moje ime.
„Miller.” Pogledam je brzinski i progovorim.
„Žurim.” Ne želim isprazne razgovore. Ne želim opravdanja.
Ostavim je taj dan, jer ne lažem u potpunosti, toliko me posla čeka da ga na
kraju i doma ponesem i s Beckfordom radim u mom boravku sve do kasnih
večernjih sati.
I dok razmišljam o Avi, o tome da noćas sigurno neću spavati u njezinom
krevetu jer sam totalno u kurcu, desi se tragedija.
Beckford samo drži mobitel na razglasu, a s druge strane čuje se Ava.
„O Moj Bože! Beckforde... Ona je napadnuta, krvari... Čujem policiju i hitnu!
Lice joj je, Isuse... neprepoznatljivo!”
Stojim kao skamenjen, gledam jednako kameno lice mog prijatelja dok
spoznaje bolnu istinu o svojoj trudnoj zaručnici. I dok mi se roje pitanja kako,
zašto, pokrenemo se obojica i krenemo kako nam je Ava drhtavim glasom rekla,
u bolnicu.
Znam da je loše jer Ava nikad ne zvuči tako prestrašeno, tako da me boli znati
da je tamo negdje, a ja nisam pored nje. Dok vozimo tamo, ona je opet na razglasu,

151
 Knjige.Club Books

opet nas drži informiranima. To je moja cura, jaka i staložena. Bodrim je u sebi,
iako bih joj na glas htio reći da mislim na nju. Ostajem tiho, ovo je Beckfordova
bol, stoga mu dajem nijemu podršku dok se vozimo. On iskoči iz auta i prije nego
stanem ispred ulaza te otrči unutra tražiti Harper. I dok gledam gdje parkirati,
mobitel mi zazvoni. Stanem sa strane i javim se.
„Miller? Što se dogodilo? Kamo ste odjurili?”, Adam me odmah bombardira
pitanjima.
„U bolnici smo, brate. Harper nije dobro. Oprosti, izjurili smo, nisam ti htio
ni reći ovo.”
„Ne želim da mi išta skrivaš. Gdje je Kat? Nije li ona išla po Harper? Je li ona
dobro?”
„Jest, dobro je.”
„Nije dobro, dođi po mene, želim biti tamo”, on mi naloži.
„Adame, nije pametno da dolaziš ovamo.”
„Hoću biti uz Kat i Becksa.” Šutim i razmišljam, a on se otrese na mene: „Ako
ne dođeš, zvat ću taksi.”
„Dobro, dolazim.” Iako me vuče potreba da uletim i ja unutra i samo se
uvjerim da je Ava dobro, odem po Adama. Natrag smo kroz pola sata, guram ga
unutra ispred sale gdje je Becks naslonjen na zid, mrmlja nešto sebi u bradu
zatvorenih očiju, a naspram njega, na žutim plastičnim stolicama sjedi Ava.
Glava joj je spuštena i ne vidim joj lice, ali jasno do mene dopire zvuk njezinih
jecaja. U trenu kad podigne pogled, uočim oči pune suza, lice izobličeno od brige
i tugu koja je čini slabom. Ne mari u ovom trenu ni za što, ustaje i pohrli mi u
zagrljaj. Pustim kolica, a preko njezinog ramena vidim Adama kako nas gleda
blagim osmijehom, iako mu suosjećanje izvire iz očiju. Ava jeca u moje rame,
steže me svojim rukama, da ni ne razumijem što mi govori. Napravim ono što
mislim da je najbolje, samo je zagrlim i ostanem tako tješiti.
Ako sam i mislio da sam ljut na nju, nisam više. Vidjeti snažnu, jaku i
neovisnu Avu slomljenu, u raspadu, znak je zle kobi.
„Ovo je previše...“ najzad mogu razumjeti što mrmlja. Jecaji joj i dalje
potresaju čitavo tijelo, dok je držim kao njezino osobno uporište. I unatoč
nesretnoj okolnosti, osjećam se kao da je ovo moja svrha. Da sam tu za nju i onda
kad ne mora biti jaka. Da sam tu da zadržim sve krhotine na okupu čak i onda kad
se sve počne raspadati.
Zar je bila potrebna nevolja da mi dopusti da joj priđem?
Naglo podigne svoje lice i pogleda me. Maknem pramen kose s njezinog čela
i palcem uklonim suzu koja je peče. Ava se na to propne na prste i udijeli mi jedan
lagan poljubac na usne. Ne znam vidi li nas Becks, vidi li nas Adam, ne mogu
pogleda skinuti s nje. Toliko toga joj piše u očima, u tim zelenim dubinama, da
ne želim trepnuti. Začujemo Adamov glas kako se obraća Beckfordu i tada se
malo trgnemo.
152
 Knjige.Club Books

„Što se dogodilo, Becks?” Na kraju nam Ava kroz suze ispriča kako je zatekla
Harper na podu, u lokvi krvi, neprepoznatljivu i s otvorenim ranama na licu. Ruke
joj drhte dok se prisjeća te traume, tako svježe, da mislim da to nikad neće
zaboraviti. Stoga stegnem jednu njezinu ruku u svoju, a Adam se doveze kolicima
do nas i uzme njezinu drugu ruku.
Nismo li obojica sad tu... samo da budemo tu? Ušla je u naš život, a mi ćemo
se potruditi da ostane. Bog zna da ja to želim.
Sati čekanja tako se sporo vuku, a kad Adam već zadrijema u kolicima,
obratim se Becksu.
„Vodit ću ih kući pa se čujemo, obavezno nazovi, bilo kad, čim budeš imao
novosti. Vjerujem da će sve biti dobro.” Zagrlim ga, a on mi samo kimne. Ne
mogu ni pojmiti kakva je to bol gubiti po drugi put voljenu ženu i dijete.
Ženu koja meni postaje najhitnija, iako me gura od sebe, sad vodim za ruku
do svog auta. Sjedne bez riječi u auto, kao na autopilotu, nakon što je izgubila
prepirku jer nije htjela ići iz bolnice. Pospanog Adama smjestim straga i potom
krenem doma.
„Spavaj Ava, spavaj mala”, obratim joj se i dirnem njezino rame, a ona me
pogleda staklenim očima.
„Neću moći zaspati sama.” Njezine riječi me dotuku. Jer toliko je loše da ona
mene sad moli. Ava nikad ne moli.
„Ne brini se, mala, nećeš biti sama.” Doma odnesem Adama u njegov krevet,
a Ava čeka u mom autu. Vratim se po nju, ali otvorim vrata s njezine strane.
„Dođi.” Gleda zbunjeno u moju pruženu ruku i upita.
„Kamo?”
„Nećeš biti sama. Spavat ćeš u mom krevetu.” Potom podigne pogled i
zagleda se u mene. Kroz mene prođe nelagoda da će me odbiti, a onda ona pruži
svoj dlan i stavi ga u moj. Obujmim ga nježno, povučem je k sebi i prigrlim.
Uvedem je u moju sobu, a ona poput izgubljene srne stoji i samo gleda oko sebe.
Skinem je do donjeg rublja i samo povučem sa sobom u krevet. Spojim se s njom,
grleći je s leđa, dok se gnijezdi u moje naručje, uz moje tijelo kao da oduvijek
tamo pristaje.
I kad pomislim da će zaspati, začujem opet njezine jecaje.
„Ava, nemoj to raditi. Bit će dobro.”
„Umorna sam. Ne mogu više biti jaka.” Dirne me njezino priznanje, ovime
ona lomi svoj ponos. A ja sam još ponosniji na nju.
„Ne trebaš uvijek biti jaka. Ti si samo čovjek. Smiješ plakati. A ja ću biti tu
da ti obrišem suze.”
„Trebam te sad, Miller.” Ništa ne napuni moju dušu nježnošću kao ove riječi,
iako se one odražavaju samo na ovaj trenutak sad, iako ne spominje budućnost.

153
 Knjige.Club Books

No, htjeli ili ne, upravo ova noć označit će prekretnicu u našem odnosu, jer
Ava će postati drukčija, dozvolit će mi da uđem ispod njezinog oklopa.

154
 Knjige.Club Books

Kat

Ne kažem li to, nastat će eksplozija svjetskih razmjera. Ne pustim li to malo

sjeme van, proklijat će u meni, pustiti svoje korijenje i naprosto me zagušiti.
Harper je već doma, oporavlja se dosta dobro, iščekujemo dan kad će skinuti
zavoje da vidimo njezino lice. Stoga šaljem poruku Georgini i Maisy. S nekim
moram porazgovarati. Adam ne dolazi u obzir, iako me razumije, znam da navija
za brata. A ja... ja navijam za sebe. Sve ovo što Miller radi, stvara me ovisnom,
pa želim još, želim više. Zašto mora biti toliko obziran, uvijek tu u pravo vrijeme,
strpljiv i razuman? Suprotno tome, ja gorim. Ludim.
Sjedim ovog kišnog jesenskog petka u Taco Del Maru naspram Maisy i
Georgine i čupam svoju kosu. Ne šišam je više tako kratko, mislim da sam u fazi
puštanja.
„Što se dogodilo, Kat? Napisala si lozinku za hitne situacije.” Maisy me primi
za ruku, dok Georgina zuri u mene i vrti oko prsta pramen svoje kose.
„Hitna je situacija.”
„Što je bilo, jebem mu kaži!”, Georgina drekne na mene uslijed nestrpljivosti.
„Jebeni kreten mi se sviđa”, napokon izustim, i dok se njih dvije zbunjeno
gledaju jer ne znaju o kome pričam, bujica riječi koje sam tako dugo suzdržavala
u sebi, poteče i ostavi ih u još većem šoku.
„Ne da mi se sviđa, jebeno sam postala ovisna o njemu. I ne samo o njegovom
savršenom tijelu, neponovljivom seksu, nego o čitavoj njegovoj pojavi. On umije
pratiti moj ritam i kad sam divlja i neobuzdana, tu je i kad sam van sebe i živčana,
mazi me kad sam loše, hrani me kad sam gladna, grije me kad mi treba toplina.
Drži pogled na meni kad pričam, ostavlja sve kad ga trebam i dolazi mi. Idiot ne
radi nikakvu grešku da ga ispalim! Ovo je više od sviđanja. Ulazi u svaku moju
poru.” Najzad uhvatim zrak i zastanem, očajna, ali i neopisivo lakša kad sam
nekome pouzdanome rekla sve ovo što tjednima procesuiram u sebi.
„Aaaaa, Miller! To je dakle!” Maisy uzvikne i zaradi moj oštar pogled.
„Na osnovu čega si zaključila da je Miller?” upitam, svjesna da pitam glupost.
„Isuse, Kat. Tko bi drugi bio?”
„Raul?” dodam zvučeći poput idiota. Ne znam zašto i dalje uporno ignoriram
pravo stanje stvari.

155
 Knjige.Club Books

„Ne seri. Kakav Raul. Vidljivo je da između tebe i Millera nešto postoji, vibra,
tenzija, neka veza. Dakle, Kat se zacopala. Mislim da mogu sad umrijeti.” Maisy
se nasloni unatrag i zaklopi oči, držeći na licu blesav osmijeh.
„Znala sam da je ovo greška, nisam trebala ništa reći.” Ustanem da odem, a
Georgina me povuče za ruku.
„Sjedi i ne zajebavaj. Mi te poznajemo jako dobro, Kat.” Pogleda u Maisy
znakovito, pa mi se primakne. „Znamo da od nečeg bježiš, skrivaš svoj život i
poslove, no mi te volimo takvu kakva jesi i ne želimo da se mijenjaš. Ali moraš
znati kad te netko voli, da on voli sve na tebi. Želi biti dio tvog života i kad si
sretna i nesretna, i da s tobom tuguj e i slavi. U čemu je problem?” Zašutim i
pregrizem jezik, ali sad kad sam djelomice priznala sve, ne želim više šutjeti.
„Mislim o njemu stalno. Nitko nikad nije tako okupirao ne samo moje tijelo,
nego i misli, dušu. I ono srce za koje mislim da nije sposobno primiti nikoga
unutra”, promrmljam, a Georgina me strese.
„Koji je tebi kurac? Ti da nisi sposobna nikoga zavoljeti? To želiš reći? Ti si
srce kakvo ne postoji! Ne znam nikoga tako darežljivog i nesebičnog kao tebe!
Moram li se derati i dalje? Prođemo sve četiri pored beskućnika, samo se ti sagneš
i udijeliš mu zadnji novac iz novčanika. Kad je sranje, prva stupaš na crtu obrane.
U četiri ujutro dolaziš kod mene da me tješiš nakon prekida. Ti samo daješ i daješ,
Kat, a bojiš se primiti.”
„Misliš da ne zaslužuješ? Misliš da ne shvaćamo da si opaka i lajava samo da
držiš ljude dalje od sebe? Miller te se ne boji, očito. Nećeš se slomiti ako nekome
dozvoliš da te dirne.” Maisy se ubaci u terapiju uvjeravanja da sam nešto što
nisam. Ne znaju one. Ja sam nepovjerljiva. Previše su me puta ljudi izdali,
iznevjerili i ostavili da bih opet bila naivac.
„Progovori, Kat.” Georgina me uz naredbu i štipne.
„Nemam što reći.”
„O, imaš. Reci do kraja što osjećaš prema Milleru.”
„Neću.”
„Hoćeš. Shvati da to nije jebena borba.” Obje me jednako gledaju i stišću
usne, a ja svoje stisnem još jače, jer to sam ja, do kraja ustrajem i ne priznajem
poraz.
„Kat! Izgovori to!” Maisy me uhvati za obraze kao da će mi čupati jezik van,
a Georgina me stisne oko struka, sputavajući mi ruke da se ne trzam.
„Mmmmmm...” Ne dam se, a one me tjeraju da priznam. Ljudi nas gledaju,
neki se smiju, i kad se umirim, shvate da sam se predala.
„Mirna maca...” Maisy mi se naceri i podraga me po kosi. „Hajde sad reci.”
„Reci ću samo njemu. Jednom i nikad više”, izustim inatljivo. Popravim kosu
i onda mahnem konobaru.

156
 Knjige.Club Books

„Daj mi jednu tekilu!” Cure mi se smiju, a ne slute da je meni ovo teško, tako
teško.
„Kad ćeš mu reći i kako?” bocka me Georgina nakon što strusim tekiju niz
grlo.
„U utorak mu je rođendan. Onda ću mu reći.”“
„Uuuuu, savršen poklon. A što ćeš mu točno reći?”
„Sjaši, G. Smislit ću nešto.” Bacim na stol par novčanica. Navučem svoju
jaku i krenem vani. Vratim se ipak natrag uz osmijeh i poljubim obje moje cure u
obraz.
„Ne mogu bez vas, kokoši jedne. Čujemo se.”
„Sretno u utorak!”
One mi požele sreću, a znam da će mi jebeno trebati.

157
 Knjige.Club Books

Miller

Nešto se Avi dogodilo preko vikenda, jer otišla je u petak od mene normalna,
u onom obliku koliko se Ava može nazvati normalnom.
Stvarno obožavam tu luđakinju.
Danas je ponedjeljak i ona je sva na iglama, pomalo izgubljena,
dezorijentirana i nespretna. Već je prolila kavu po sebi, previše tostirala kruh i
onda umočila rukav u mlijeko.
„Što ti je, Ava?” pitam je nakon što sjedne pored mene za stol. Položim ruku
na njezino rame i privučem je sebi. Ne odmiče se od mene, Adam ionako sve zna,
ali šuti. Samo se blesavo cereka kad nas vidi skupa.
„Ma ništa”, odgovara. Nije to moja Ava. Ne bi ona meni rekla nešto tako
tipično.
„Ava, što ti je, neću te više pitati?” Pogleda me, a oči joj govore koliko je
nemirna.
„Utorak, ovaj...”
„A, moj rođendan? To te muči. Ne znaš što bi mi poklonila?” Namršti se, ali
usne napući, slatka je kad je zbunjena, to je tako rijetko stanje. Dlanom ukližem
po njezinom bedru sve do međunožja, gledajući preko njezinog ramena da nam
možda ne dolazi Adam. „Imaš ti uvijek za mene savršen poklon. Ništa drugo mi
ne treba, Ava. Tebe želim.” Otme joj se uzdah, pa položi ruku preko moje i stegne
je. Malo pomakne lice i spoji svoj obraz uz moj te učini ono što tako voli
raditi: protrlja se o mene.
„To ćeš dobiti na kraju večeri”, izusti muklo, osjetim kako se ugrijava pod
mojim dodirom.
„Znači da ću nešto dobiti i na početku?” Odmakne se tek malo da joj mogu
vidjeti oči. Čudna je ta strepnja u njima.
„Hm, da. Sutra. Sutra ćeš dobiti.”
„Ava, čudna si, mala. Trebao bih se naviknuti, ali sad se već brinem.”
„Mislim da će ti biti drago.” Spusti pogled i onda uvuče glavu pod moj vrat,
pomalo me golicajući jezikom. Uz to, mrmlja nešto nerazgovijetno. Odmakne se
od mene kad začuje vrata Adamove sobe.

158
 Knjige.Club Books

„Jedva čekam da ti dam poklon”, brat mi se obraća s veseljem. Približi nam

se i zgrabi sa stola jabuku.
„Mogu misliti što si kupio. Ne bi se reklo na tebi da si toliki šaljivdžija. Znaš
što mi je za prošli rođendan kupio?”
„Što? ” Ava je vidno mirnija dok gleda Adama. Što god da je muči, očito je
isparilo. I dok joj Adam govori o fori koju mi je prošle godine izveo, poslavši mi
na posao trideset pet crvenih ruža i još nekakvih ženskih paketa s kremicama, kao
da sam kakva ženskica, zurim u njezin profil i shvaćam kako mi je prirodno i
posve poželjno da je ona tu svaki dan. Borim se protiv želje da joj to kažem, da
zahtijevam da ostane, da ne ide u svoj stan. Neka doseli i te svoje mačke, dvorište
je ogromno.
Adam u nju gleda kao u nekakvo božanstvo, a bojim se da gledam i ja.
Ponekad je nestvarna. Koliko je borbena, toliko joj treba smiraj. Kad zaprede u
mojim rukama, onda vidim koliko uživa, koliko se opusti i prepusti. Fali samo
ono nešto. Nešto što ne prelazi preko usana lako, a meni tako bitno da bih ubio da
to čujem.
Jer Ava je žena koja diže bedeme, i koliko se inati da me odgurne, toliko se
ja inatim da prodrem unutra. I baš zato želim da čujem da sam ja taj koji je ima.
U potpunosti.
Osjeti li ona moju nijemu želju! Tek smo na pola puta, a ja želim da dodamo
gas, da proširimo vidike, da što više toga vidimo i doživimo. Samo što ona ne
spominje budućnost, brani prošlost, govori samo o sadašnjosti. A ja želim biti i
njezino sutra i danas i jučer.
Prije nego ode doma, zastane na vratima i poljubi me nježno, gledajući me u
oči sve vrijeme. Želi li mi nešto reći?
„Idem sad. Vidimo se sutra.” Svaku ideju izbije iz moje glave kad mi okrene
leđa i požuri niz dvorište. Gledam za onim slatkim dupetom, zamišljajući ga u
kakvom čipkanom rublju ispod, recimo, balonera. Samo to, štikle i onaj Avin
zločesti pogled. Savršen dar.
„Onda, koga zovemo na večeru?” Adam me bocne prstom i kad se okrenem,
shvatim da je pored mene i cereka mi se.
„Pa Becks i Harper idu ovaj vikend van grada, i iskreno samo s vama želim
proslaviti. Star sam za ikakve zabave.”
„Papučar.” Čujem ga dobro iako prikriva uvredu kašljanjem.
„Mali...”, upozorim ga i pokažem da krene ispred mene u boravak. Gle, imam
nekog posla za odraditi pa možemo za sutra naručiti catering. To bi bilo najbolje.
Da uživamo i ne mučimo se kuhati, a na kraju da ne valja.”
„Može.”
„Onda, riješio sam onu molbu za Lornu. Moram se ovih dana naći s čovjekom
kojeg mi je Will preporučio.” Sjaj u njegovim očima učini me sretnim. Novci
nikad nisu bili problem, posebno ne kad moj brat čini dobro djelo.
159
 Knjige.Club Books

„Hvala ti.”
„Ne zahvaljuj meni, Adame.”
„Moram. Ti si moj veliki, stari braco.”
„Ma gle ti njega. Star?”
„Pa star. Trideset šest godina. Duplo od mene, deset od Kat. Ne smeta njoj
tako velika razlika?” Zagledam se u njega i prasnem u smijeh. Sjednem na kauč i
onda povedemo pravi razgovor.
„Ne znam što njoj na meni smeta, ali godine sigurno nisu. Što ti misliš da joj
smeta?”
„Pa najvjerojatnije to što si savršen za nju.”
„Postao si filozof, Adame. Zašto to kažeš?”
„Čitaj i ti knjige pa ćeš shvatiti malo ženski mozak. Iako ja to nemam na kome
provjeriti, na njoj vidim. Ona sebe podcjenjuje. Jako.”
„Znam to. Misli da nije dostojna da je netko voli.”
„Slijepa je, zato joj otvori oči i dokaži da je svi volimo.”
„Pokušavam, Adame.” Prstima prođem kroz kosu i naslonim se.
„Vraški je teška i ne da mi blizu, koliko god se trudio.”
„Ne odustaj. Pred vama je život. Ako ti ona ne pobjegne...”
„Adame, jebote, pa je l' navijaš za mene ili ne?” Uputim mu prijekoran
pogled.
„Malo si u oblacima pa ni ne vidiš kako je ona na putu prema gore, lebdi malo
ispod tebe.” Naglo se uozbiljim, primičući se njegovom licu.
„Ozbiljno? Hoćeš reći...?”
„Ma da, zatelebala nam se Kat. Ne gledaš samo ti nju sneno i zaljubljeno.”
„Ma daj...” Oduševi me ovo saznanje, jer ja još sumnjam u to da će mi
uzvratiti jer ne želi ni prihvatiti da mi je stalo do nje.
Slegnem ramenima, prilično zadovoljan zbog bratovog zaključka, a ionako
mi ne preostaje ništa nego čekati i biti strpljiv.
Možda se desi neko čudo.

Utorak mi je prošao vraški brzo na poslu, i dok sam došao doma, dočekao
catering, sve stavio na mjesto i otišao pod tuš, Ava je zalupkala štiklama u
hodniku i time me samo učinila napetim. I tako sad stojim gol i napaljen samo od
pomisli da je ona s druge strane i da sigurno izgleda mrak. Osjećam da će dan biti
brutalan. Pamtit ću ovaj rođendan, slutim to.
Omotam se ručnikom i izađem u hodnik u nadi da je tu negdje i da će me
vidjeti u ovom stanju, ali plan mi propadne jer je čujem kako u boravku priča s
160
 Knjige.Club Books

Adamom. Ava se sredila u gostinjskoj sobi koja je i dalje njezina soba, jer odbija
boraviti u mojoj, osim kad se seksamo. Zašto toliko jebeno komplicira? Druge
žene bi se tu već udomaćile, ma i prebivalište prijavile.
Ali Ava ne. Dođavola... je li Ava muškarac u vezi, a ja sam žena i trčim za
njom? Nacerim se svojoj muci i slegnem ramenima. Što da se radi, očito mi je
suđena ta strana. Desetak minuta kasnije koračam spreman u boravak k Avi i
Adamu. Čim mi pogled padne na nju, zastanem i počnem se diviti njezinoj ljepoti.
I nije tu samo privlačnost njezinog tijela i skladnost lica ono što me čini očaranim,
nešto je danas drukčije u njoj i gotovo da blista, izvire iz nje kao svjetlost. Drži
čašu u ruci i gleda me milo, no oči joj odaju uzbuđenje.
„Slavljenik je tu i izgleda kao bombon”, Ava govori dok odlaže čašu na stol
te mi priđe i zagrli me oko vrata. Miriše jednako dobro kao što i izgleda. „Sretan
ti rođendan, gospodine Holt.”
„Hvala ti, Ava.”
„Ja sam ti čestitao jutros”, Adam se doveže, a Ava ga pogleda.
„I ja sam mu minutu iza ponoći, pa?” On se na to okrene prema stolu i lupi
prstom po kutiji u zlatnom papiru.
„A moj poklon je sigurno bolji od tvoga.” Njegovo veselje je zarazno, prelazi
na nas momentalno.
„Možeš sanjati mali, hajde Miller, otvori da mogu jesti, gladna sam.” Ava se
požali, pa primim prvo u ruke Adamov poklon i raskidam papir. Kutija ispod
papira je mala i crna, a do nje je jedna minijaturna iz jednake linije. Pogledam
Adama, a on mi odgovara cerekom. Što li je smislio? Najzad otvorim kutiju i
unutra nađem lisice djelomično omotane kožom. Kroz smijeh ga upitam:
„A čemu ovo služi?”
„Čekaj. Ava, za tebe je ova manja kutija.” Potom je Adam pruži njoj, a ona
se posve izgubi.
„Pa nije meni rođendan.”
„Zamislimo da jest, otvori Kat.” Jedan pogled na kutijicu i ona podigne
poklopac te izvadi ključić.
„Valjda sad znate čemu služi, s tim da je Kat vlasnica ključeva, dakle pod
njezinom si milošću.” Adam samo što ne prasne u smijeh, a ni Ava nije daleko.
„Slušaj mali, sve te romane koje čitaš, te ljubice ću ti baciti. A to je Harper
kriva, dala mu je neku tvoju prezimenjakinju i sad mali sipa bisere o muško-
ženskim odnosima. Postao profesor.”
„Adame, pusti ga. Poklon je super. Samo ja mogu vezati tvog brata i on se ne
smije požaliti.” Ona mi namigne i poljubi me u obraz, a onda stavi ključ na stol.
„A tvoj poklon, Kat?” Adam je podsjeti, upravo kad mi se u glavi nanovo
stvori iščekivanje.

161
 Knjige.Club Books

„A moj poklon... pa mislim da je sad pravo vrijeme da ti ga dam, zar ne,

Miller?”
„A gdje je? Zaboravila si ga?”, Adam je upita i natjera je da skine pogled s
mog lica.
„Nisam, ne brini. Tu je.” Ona primi moju ruku i pogleda me opet kao u nekom
stanju blaženstva. Zuri u mene, proguta knedlu i onda poravna drugom rukom
svoju crnu haljinicu.
„Bože. Uzbuđena sam.”
„Što ćeš mu recitirati pjesmicu?” Adam je krene zezati, a mene nemir
obuzima, tim više jer se začuje zvono s ulaznih vrata.
„E jebiga... čekaj Ava. Adame, jesi li zvao koga? Ja ne očekujem nikoga.
Becks i Harper nisu doma.” Ona jače stegne moju ruku i otpusti težak uzdah te
opsuje ispod glasa.
„A u kurac.” Moram joj se nasmijati jer je jednako napeta kao i ja, no pustim
njezinu ruku i krenem do vrata. Matirano staklo mi dozvoljava samo da vidim
obris žene ispred mojih vrata.
Dovraga, Ashley se ne bi usudila doći ovako nenajavljena? Ava je tu i ne
želim scene. Sjećam se jako dobro kako mi je primila jaja u šaku i stegnula uz
riječi da će ih odsjeći ako samo nanjuši da bih je prevario. Naime, vidjela je tu
subotu jutro poruku od moje naporne tajnice koja je mijenjala Evie. Žena nije
htjela odustati dok Ava nije zgrabila mobitel i nazvala je te joj na svoj način
objasnila da odjebe od njezinog tipa.
Bio sam jebeno sretan. Bio sam njezin tip. Mrak stvar kad žena označi svoj
teritorij. Sad se tome smijem, onda mi nije bilo smiješno, volim svoja jaja i
namjeravam imati potomke.
Otvorim vrata i čim mi pogled padne na ženu ispred mene, šok me udari u
trbuh i izbije mi zrak. Poznate oči gledaju me sad milo, a lice iako drukčije, nosi
osmijeh uz koji sam rastao.
„Sretan ti rođendan, sine.”

162
 Knjige.Club Books

Kat

„Tko ste vi?”

Čista znatiželja me pogodi kad začujem Millerov duboki glas iz hodnika. Tko
god da je došao, nije pozvan i jebeno me prekinuo u ključnom trenu. Nagnem se
malo u stranu sa svog mjesta, ali ne vidim ništa, stoga osluhnem bolje. Srce mi
još tutnji, krv mi kola brže i dlanovi mi se znoje. Trebala sam mu reći ono što ne
govorim nikad nikome, isto tako to meni nitko nikad nije rekao.
„Nemaš što raditi ovdje.” Miller se opet oglasi, a Adam se pokrene kolicima
prema hodniku.
„Kamo ćeš?”, upitam ga kad on zastane i podigne prst u zrak da ne govorim.
„Došla sam svom sinu čestitati rođendan. Samo to.” Čujem li ja to dobro?
Adam me pogleda i razjapi usta te raširi oči od šoka. Naglo gurne prstima ručicu
te poveze kolica prema Milleru i pridošlici.
„Nisi dosad čestitala, čemu sad ovo?” Koračam iza Adama jer ako je suditi
po Milleru, ta žena nije dobrodošla. Kako bi i bila, ostavila ih je prije par godina
kad je Adam dobio dijagnozu. Jednostavno se pokupila i otišla nekamo. Miller je
nije ni tražio, samo je nastavio brinuti o bratu. Zašto se sad vratila?
„Miller, sine, zar nećeš primiti niti moju čestitku?” izusti žena, pa ubrzam
korak da lice pridružim glasu. Adam zastane, a ja iza njega u trenu kad joj Miller
odbrusi.
„Ne trebamo ništa od tebe. Molim te, odlazi.” On joj naloži, glasa i stava
takvog da me zabrine.
„Brate...” Adam se pogura do Millera i tek tada, kad Miller usmjeri svoj
pogled na njega, uočim koliko su mu oči pune bijesa i razočaranja. „Pusti”, Adam
opet progovori gledajući u majku. Ona gleda u Adama, znajući da je on njezina
karta za ulazak. Svi to znamo jer je on najdivnije biće koje postoji.
„Što pusti? Nema razloga da bude tu”, Miller gotovo da viče.
„Neka uđe.”
„Nema što tu tražiti, Adame. Ostavila nas je. Otišla. Nema povratka.”
„Brate, želim čuti objašnjenje. Uostalom, ne želim umrijeti i sa sobom nositi
ljutnju i pitanja.” Grč mi steže grlo od njegovih riječi. Bora između Millerovih
obrva jasan je znak koliko i njega ovo pogađa, a kad ona žena počne šmrcati i
plakati, Miller digne ruke, jer znam da prije svega želi ugoditi Adamu.
163
 Knjige.Club Books

„Uđi, reci što imaš i odlazi.”

Miller joj odmah okrene leđa i ode u blagovaonicu, jer nismo ni jeli niti sam
mu rekla ono što sam namjeravala. Ostanem svakako gledati u ženu, a ona uđe
noseći u rukama dva poklona. Spusti ih na stolić i onda se sagne te zagrli Adama.
„Sine moj. Hvala ti.” Grli ga, a oboje šute. Ovo mi je prilika da je pobliže
pogledam. I dovoljan mi je jedan pogled na njezine ruke i kosu da shvatim, da
unatoč šminki i elegantnoj haljini, ona iz nekog razloga ne brine o sebi ili nema
novaca da si priskrbi manikuru ili farbanje kose. Kosa joj je crna, ali sijedi izrast
kvari njezinu ljepotu. Lice joj je pod slojem pudera i unatoč nepotrebnoj šminki,
izgleda mladoliko. Lijepa je žena i shvaćam da obojica sliče na nju.
Čim se uspravi, nasmije se i promotri dobro oko sebe. Pratim je pozorno, a
njezino oko jednako pažljivo sve gleda. Skenira ona. Znam to. Najzad joj se
pogled zaustavi na meni pa izusti:
„A tko je ovo?” kao da se ne može meni obratiti, ona pita Adama.
„Ovo je moja asistentica, prijateljica, sestra, ujedno i Millerova djevojka.”
Ženine oči se rašire, a onda skeniraju i moje tijelo.
„Ja sam Doris Holt.”
„Ava Kennedy.” Primim njezinu ruku i stegnem jako. Uzvraća mi jednako,
ne govori da joj je drago, ne govorim ni ja. Pogled uplete s mojim i čeka da
popustim. Kat ne popušta. Stojim tako u nijemom ratu punom prijetnji sve dok
Adam ne progovori.
„Idemo u blagovaonicu, vrijeme je da pojedemo nešto.” Doris korakne ispred
mene, da bude pored Adama.
Pogledam cijelu njezinu pojavu i točno znam da je došla jer nema drugog
izlaza. Iako bih po svim pravilima sad trebala otići, neću. Jebe mi se, ostajem da
čujem, iako nisam dio obitelji, osjećam da tu imam veća prava nego ona. Dečki
mi to daju.
Stoga nadignem glavu i uđem za njima u blagovaonicu. I dok se Doris smješta
na stolicu pored Adamovih kolica, ja sjednem do Millera koji samo zuri u čašu u
svojoj ruci. Jasna mi je njegova zlovolja. Još da zna kako je prekinula bitan
trenutak za nas dvoje. Vraški mi je trebalo da skupim tu glupu hrabrost da to
kažem.
Za stolom se jedino Adam blago smiješi, nadajući se da će mu netko taj
osmijeh uzvratiti. Mučna tišina neprijatna je čak i meni jer do mene dopiru
Millerove teške misli.
„Onda, zdravica za Millera”, uzviknem podižući čašu u zrak, dok ga drugog
rukom mazim po nadlaktici. Namjerno se nagnem prema njemu i poljubim ga u
znak podrške. Navuče osmijeh na usne tek na par sekundi i onda ih opet objesi.
Pogledam Doris čisto da joj bude jasno da je ona krivac za ovu atmosferu jer je
Milleru pokvarila večer.
„Onda, što želiš?” Miller odjednom podiže pogled i usmjeri ga na majku.
164
 Knjige.Club Books

„Želim vas viđati. Objasniti sve.” Ona polaže laktove na stol i prste ukrsti
ispod brade, spremna za pregovore.
„Ne možeš time promijeniti ništa. Nakon toliko godina dolaziš iznebuha i
zahtijevaš nešto? Zašto misliš da te želimo u našim životima?” Miller je
nemilosrdan i, iskreno, sviđa mi se ovakav. Neke majke ne zaslužuju da se tako
zovu. Moja prva, Beckfordova druga, Millerova treća.
„Zaslužujem priliku da barem objasnim. Ipak, ja sam vas rodila.” Miller škilji
na nju i gricka unutarnju stranu obraza, nadam se da kalkulira kroz koji prozor da
je izbaci. No, Adam se oglasi:
„Imaš priliku, ja ti je dajem. Brate, ja želim čuti.” Doris ga pogleda i nasmije
se te položi ruku na njegovu, a on, duša od čovjeka, naravno da u svima traži nešto
dobro. Još je dijete koje je ostalo bez majke, mislim da bi joj oprostio sva nedjela.
To je Adam. Sretna zbog pružene prilike, ona me pogleda i potom upita.
„Ovo je ipak razgovor za obitelj, zar ne? Za nas troje?” Miller na to poludi i
procijedi joj srdito:
„Ava je moja djevojka, dio je ove obitelji od prvog dana. A ta obitelj smo ona,
Adam i ja. I sad govori što imaš dok sam još susretljiv.”
„Sine, molim te, nisam ništa loše mislila. Ne poznajem djevojku, samo sam
pitala. Nema potrebe da se otresaš na mene.” On se nasloni, ruke prekriži na
prsima i naredi joj:
„Slušamo.” Doris par puta trepne i onda krene, kako je Adam malo prije
rekao, recitirati kao da je naučila tekst napamet.
„Došla sam prije svega da ti čestitam rođendan. Već se dugo borim sama sa
sobom imam li pravo doći i došla sam, nisam htjela više vremena gubiti. Želim
da mi oprostite jer ću napraviti sve da zaslužim taj oprost. Sve. Što god treba.
Znam, kriva sam jer sam pobjegla čim sam čula Adamovu dijagnozu, jer mi je
Gaetan uvjetovao, on ili vi. A ja... ja sam se zaljubila, nakon vašeg oca nisam
nikoga zavoljela i... pogriješila sam jer sam izabrala njega.” Na kraju spusti glavu
i tobože šmrcne. Zakolutala bih očima da nisam ispred Adama.
„Pretpostavljam da je to puklo.”
„Prekinula sam to. Previše sam mislila na vas. I dok sam se snašla sama u
Francuskoj, pa se vratila tu i smogla snagu da dođem... prošlo je puno vremena.”
„Previše je prošlo. Kasno je sad za isprike. Ja sam Adamu i brat i otac i majka
i prijatelj. Ne trebamo te.” Miller je oštar, ali Adam ublažava stvar.
„Brate, dobro je. Mama, rekla si što si imala. Trebamo puno razgovarati. Onda
ćemo tek vidjeti tko kome može oprostiti i kako možemo dalje.” Ona samo kimne,
a Adam doda:
„Nakon večere možemo odmah još popričati. Nema svrhe to odlagati.
Namignem mu kad me pogleda jer na licu mu vidim blagost i pomirljivost, možda
i sreću jer mu je majka, kakva god bila, tu.

165
 Knjige.Club Books

„Miller, idem ja doma uskoro, da vi možete pričati”, obratim mu se nakon što

završimo s jelom. Nagne se prema meni i uzme moju ruku u svoju.
„Ostani, trebam te. Nema razloga da ideš, možeš sve čuti.”
„Ne, idem da vi možete na miru razgovarati. Moram nahraniti cure, bila sam
im ostavila više hrane, ali ne želim riskirati da gladuju. Doći ću ujutro ranije.”
„Oprosti, nisam ovako zamislio ovu večer. Nadao sam se da ćeš prespavati,
da ćemo voditi... znaš... i da ćeš mi dati poklon.” Tek sad mu osmijeh dotakne
usne pa ga pomilujem po obrazu.
„Imamo dana za nadoknaditi, zar ne? Riješi ovo da mi budeš dobre volje.”
Poljubim ga jer mi već sad nedostaju njegove usne. I ja žalim jer mu nisam rekla
ono što sam htjela, titra mi na jeziku.
Ustanem od stola i zagrlim Adama. Doris pogledam tek toliko, a Miller me
povede za ruku do gostinjske sobe. Pokupim svoje stvari i obujem starke da ne
vozim svoju krntiju u štiklama. I nakon što me on nevoljko pusti da odem, vozim
u stan osjećajući se kao da sam iznevjerila i sebe i njega. Stalo mi je do tog kretena
koji mi je pri prvom susretu nanio modrice, ja njemu ugrize i ogrebotine. Onda
smo prošli kroz svađe i nadmudrivanja, zatim životinjski seks da bismo danas
došli do priznanja o nečem dubljem, o onome što sam sebi branila.
Ulazim u svoj stan i dalje nezadovoljna, kao da nisam ostvarila plan koji sam
dugo krojila. Dođavola, pa tjedni su mi trebali da samo sebi priznam! Nahranim
mace, okupam se, skinem šminku i potom se zavučem pod deku na kauču da
možda gledam neki film jer mi misli lete na Millera i Adama. Nekako sam
melankolična, nostalgična i sjetna.
Skoro zadrijemam na kauču uz Ruby i Roxy kad začujem kucanje na vratima
svog stana. Brzim pogledom na mobitel uvjerim se da je već ponoć. Kucanje se
opet ponovi i onda se začuje muški glas.
„Ava, ja sam, otvori.” Požurim otvoriti u brizi jer Miller je tu s razlogom. A
kad dolazi u ponoć nakon one scene, mislim da nije dobro. Stupi u moj stan naglo
i privuče me k sebi. I dok me grli potrebito i dlanom miluje moj potiljak, povjeri
mi koliko je loše.
„Umoran sam, Ava. Trebam te, dušo.”
„Dođi.” Povedem ga za ruku kroz polumrak do moje sobe. U tami, ovaj put
ja njega skidam, ne mičući pogled s njegovih očiju. Prepoznajem u njima ono što
vidim u svojima, kao da gledam odraz.
„Samo lezi sa mnom, Ava. Samo trebam znati da si tu. Hraniš me svojom
snagom. Daješ mi volju.” Ne znam što se dogodilo, zašto je tako potonuo, ali
dajem mu sad sve što treba.
Omota se oko mene, rukama me obujmi i privije uza svoje snažno i čvrsto
tijelo. Toplina koju isijava, grije me da ne mogu zaspati, a ono što sam mu danas
mislila pokloniti za rođendan, još me grebe u grlu. Pomazim njegov dlan dok on
diše točno u moj vrat i čini da se naježim.
166
 Knjige.Club Books

„Znaš, nisam mislila da će ovo ovako izgledati. Ti i ja, ja i ti. Od prvog trena
krenulo je vatreno, kao da se mrzimo. No i sad shvaćam da sam o tebi često
razmišljala iako sam te zvala najgorim imenima. A pogledaj gdje smo sad. Zoveš
me svojom curom, priznaješ mi da si zaljubljen u mene i potežeš hrabro sva
pitanja o budućnosti. Usuđuješ se uzvratiti mi svaki put kad te odgurnem. Ostaješ.
I zato, moram ti reći da osjećam isto. Obuzimaš me čitavu, moje tijelo, misli,
dušu, srce. Uzimaš i moju prošlost, sadašnjost, stoga ti dajem i budućnost ako
je želiš jer... volim te, idiote. Volim te jako.”
Prevalim sve preko jezika i onda zabijem zube u donju usnu, uzbuđena kao
nikad i toliko lakša, opuštenija i sretnija jer sam konačno sve to pustila van! Nisam
osoba koja to uopće govori, vjerujem da sam rekla sad i tko zna kad ću opet, ali
veliki je korak da sam to priznala nekome. Posebno jer se radi o muškarcu koji je
na mene utjecao u svakom pogledu.
„No?”
Izustim čekajući njegov odgovor, a pošto ostanem bez njega, odmaknem se
tek malo da mogu glavu okrenuti prema Milleru i onda u čudu shvatim.
On spava.
E u kurac!

167
 Knjige.Club Books

Kat

Još uvijek zurim u Millera nakon što sam mu rekla ono, jedva nekako
prevalila preko usana, a on kreten spava! Kat bi ga tako rado sad zveknula posred
nosa, ali Ava vuče na svoju stranu, staje na loptu i navodi oči da uživaju u trenutku
i pogledu na njegovo lijepo lice. Priznala sam mu nešto što mi je teže od
priznavanja grijeha. On nije čuo. Zurim i dalje u njega nadajući se potajno da je
ipak čuo, ali glumi i testira me. No, duboko disanje odaje da je u dubokom snu.
„Ti si budala, Holt”, izustim i onda mu opet okrenem dupe, zabijem ga u
njegovo krilo te pustim njegovim rukama da me grle do jutra.
Pred jutro probudi me mijaukanje pa ustanem prva, dok zora još nije ni
svanula. Tapkam po podu bosa, nahranim cure i onda sjednem u polumraku i tišini
na kauč. Čudno, ali mirna sam. Spokojna. Iako Miller nije čuo moje priznanje, ja
sam ga rekla naglas. I ništa se nije dogodilo. Živa sam. Prstima popipam lice i
shvatim da se smiješim. Možda sve ipak ima šanse, on i ja, ako budem radila na
tome da pogledam dalje od danas. Možda se jednog dana prestanem osvrtati.
Može li Miller, pored Adama, zaista uvjeriti moje srce da sam dostojna
ljubavi? Adam mi vjeruje. Bez obzira što je Miller još nesiguran u vezi moje
prošlosti, on me želi. I zato jesam sretna, spoznala sam i priznala. Pustila sam ga
u svoj dom, svoj krevet i svoje srce.
Kat gubi moć, osjećam to. Ali Ava, ta mala naivna cura, nekako prednjači.
Hoće li me ona koštati svega što sam izgradila?

„Miller! Doručak je na stolu!”, razderem se dok sjedam za stol, a onda

osluhnem korake po sobi i vrata kako se otvaraju. On bez riječi samo uđe u
kupaonicu, a onda se pojavi pored mene. Nanovo progutam knedlu od pogleda na
njegovu ljepotu. Kreten je privlačan od glave do pete. Pogled mi se zakuca u
njegove usne. Podrugljivo se cereka.
„Što je tebi?” Sjedne pored mene, a prije toga me poljubi u čelo.
Isuse, došli smo do tih slatkih poljubaca koji odaju prisnost, zar ne?
„Gdje je moj poklon?”

168
 Knjige.Club Books

„Prvo jedi, a onda poklon.” Pogleda prema mojim cicama, a onda mrdne
obrvama.
„Da imam snage, je li?”
„Zaboravi, moramo ići. Došao si kasno i u kurčevitom stanju. Što ti je sad?”
Dobra volja nestane s njegovog lica, pa samo dohvati komadić prepečenca s
tanjura i odgrize.
„Majka. Adam želi da joj damo priliku da se iskupi. Pored toga što je ne želim
u svojoj kući, on priča o svom skorašnjem kraju. Razumiješ li to? Govori kako se
želi sa svima oprostiti prije nego umre. Popustio sam mu. Neka ona dolazi.”
„Razumijem da ti se ne dopada ta ideja. Isto tako razumijem da ćeš Adamu
ugoditi što god poželi.” Uzdahne i podigne ruku da mi makne pramen kose s čela.
„Razumiješ i da te trebam, Ava? Da mi budeš utočište.” Kimnem, a on povuče
moju ruku i poljubi mi nadlanicu. E sad je dosta, kao neki golupčići smo.
„Evo ti poklon.” Ustanem naglo i povučem vrećicu s komode. Miller pruži
ruke i naceri se kad izvuče iz vrećice keramičku šalicu.
„Oooo...” Okreće je u ruci i promatra. Čekam da se izjasni sviđa li mu se ili
ne, a on samo šuti i gleda. „No matter how insane you may be, there is always
someone to complete the insanity. ” On čita citat koji sam posvetila nama, a
inspiracija su mi bili Joker i Harley Quinn. I mi, zar ne? Malo luda ja, malo on.
To je to.
„Ava, ovo je na neki čudan način ljubavna izjava. Mislim, čudno za tebe nije
čudno.” Zastane i pogleda me iščekujući moje protivljenje.
„Znam. I ti to znaš. Uostalom, razbila sam ti onu najdražu od Adama pa je
ovo bila prilika da ti poklonim novu.” Razmišlja o svemu još malo. Ne samo o
citatu, nego i mom pogledu, staloženosti i sigurnosti koje čita u meni. Sviđa mi se
ovaj osjećaj. Sviđam se sebi ovakva. Kao da sam izašla iz one crne kukuljice. Ne
mogu se prestati smiješiti.
Čaša zazveči na stolu, a Millerove ruke me naglo povuku sa stolice. U trenu
sam u njegovom zagrljaju i pod njegovim usnama. Pohotno me uvlači u sebe,
ponirući rukama pod moju majicu. I samo tako, upali me u trenu, stoga zagrizem
usnu i dam mu pogledom znak da me vodi u sobu. Što, imat ćemo i jedan brzinski
s nogu, ne mora uvijek trajati dva sata dok ne padnem znojna i umorna.
Zakoračimo u hodnik, a on me zaustavi i pogura uza zid.
„Hvala na poklonu.” Jedan poljubac sleti na moj vrat, dok dlanovima grije
moje osjetljive grudi, a koljenom se gura među moja bedra.
„Zahvali mi u krevetu.” Prste provučem kroz njegovu kosu, a on podigne
pogled i ponovno me stane ljubiti i grickati mi usnu.
„Ava, što si mi htjela sinoć reći?” Shvatio je važnost onog trenutka, prepoznao
je to u mom stavu i očima.

169
 Knjige.Club Books

„Miller, ja...” Požuda me obavija i ne da mi da udahnem, a on skloni svoje

ruke s mene, u želji da se otrijeznim.
„Što, Ava, što?” Nasmiješim se i poljubim ga strastveno. Namjerno neću
ponoviti one riječi, jer je kreten sinoć zaspao dok sam sa strepnjom sve izložila
pred njega.
„Što, Ava? Reci...” Između poljubaca me pita, dok dahće u moje usne vrelo i
isprekidano.
„Što je to što želiš čuti, Holt...” Dražim ga rukom preko hlača, a jezikom po
usnama.
„Znaš što. Reci to.”
„Reci ti.” Bacim mu izazov i nadignem bradu da bih se susrela s mračnim
pogledom Millera Holta.
„Ne. Ti reci Ava.”
„Ti prvi.” Igramo se kao djeca, napetost raste sve do trena kad netko pokuca
po mojim vratima. E pa u kurac, po drugi put!
Ne vjerujem u jebenu sudbinu, ali ovo mora da je neki znak da to ne trebam
niti reći! Odmahnem rezignirano glavom i krenem prema vratima, a Miller me
zaustavi.
„Ava, tko god da je, briga me. Dovrši razgovor.”
„Dovršit ćemo bez prekidanja. Moram vidjeti tko je.” Požurim do vrata i u toj
žurbi ne pogledam kroz rupu tko je. Čim otvorim vrata, moja stopala se ukopaju,
a dah zastane.
„Donovan.” Moje usne iskažu začuđenost, nakon toliko godina bijega, on me
našao. Stoji ispred mene i gleda me čvrsto stisnutih usana, dok mu oči govore
nešto meni nerazumljivo.
„Ava, dušo.” Ne stignem ni udahnuti kad on korakne prema meni i zagrli me
snažno. Još sam u Šoltu, privijena na njegova jaka prsa, dok s njegove karirane
košulje udišem blag miris. On je uvijek mirisao lijepo. Mirisao je na dom i
sigurnost sve dok me nije htio prodati.
„Dobro jutro.” Donovan se odmakne od mene, polako sklanjajući ruke s mojih
ramena, kad začuje Millerov glas iza mojih leđa.
„Dobro jutro. Upao sam, znam, ali... dušo, tražio sam te tako dugo.” Donovan
polaže svoje ruke na moje obraze i gleda me s blagošću. Ne razumijem ovo, kakve
su to nježnosti?
Trgnem se malo jer nije bez veze tu. Prošlost nikad ne kuca na vrata bez
razloga.
„A vi ste?” Miller se pogura bliže meni i pruži ruku Donovanu, samo kako bi
maknuo njegove ruke s mene. Donovan mu ne uzvraća stisak, poznam kako je
nepovjerljiv i težak. Ne voli nepoznate ljude. Barem mislim da ga poznajem.

170
 Knjige.Club Books

„Ja sam tu zbog Ave. Trebamo razgovarati, dušo. Puno. Tako mi je drago da
sam te konačno našao.” Glas mu zadrhti, a ruka pomazi moju glavu. Osjećam
kako Miller duboko diše s moje druge strane, kako je usredotočen na Donovana.
„Ovaj, moram ići na posao.”
„Moraš li? Ne idem natrag u Redmont dok ne razgovaramo i sve riješimo.”
On ruke stavi u džepove svoje smeđe kožne jakne. Pogledam njegovo lice. Nije
se puno promijenio u ovih osam godina. Postao je muškarac, jer kad sam otišla,
imao je dvadeset pet. Vjerovala sam samo njemu i kad me izdao, potpisao mi je
kraj. Zato sam pobjegla.
„Moram na posao.” Bacim letimični pogled na Millera. Njegova stisnuta
čeljust daje mu mračan izgled, dok drži Donovana na oku.
„Mora na posao, i ja kažem. Idemo.”
„Dušo... onda te čekam ovdje...” Donovan se pomakne ustranu, pokazujući da
je jednako zapeo da razgovaramo.
„Samo malo. Ava, tko je ovo? Dolazi u tvoj stan, zove te dušo, pred mojim
očima te tako dira i nešto zahtjeva?”
Miller odjednom ljutito prasne, ali ovaj put gleda samo u mene, držeći moj
zglob u stisku i ponirući očima u moje tražeći odgovor.
„Ovo je Donovan Grant. Moj ujak.”

171
 Knjige.Club Books

Kat

„Tvoj ujak? Premlad je da bi bio tvoj ujak”, Miller izusti gledajući mladoliko
lice mojeg ujaka. Mrzim to njegovo nepovjerenje! Nisam ovaj čas ni ljuta na
Donovana, niti u šoku što me našao, nego sam srdita što Miller u ovakvoj usranoj
situaciji, izigrava ljubomornu budalu!
„Donovan je mlađi brat moje pokojne majke. Ona je imala trideset osam kad
se ubila, on je imao dvadeset pet. Miller, nakon ovog bespotrebnog objašnjenja,
molim te da ideš doma. Dolazim čim s ujakom popričam. Imam svoj auto.” Ne
osjećam zapravo ništa jer je Donovan tu. Ništa. Jer koliko god bježala od prošlosti
i prave sebe, ona će me jednom naći. I našla me danas. Vrijeme je da se suočim s
njom i onda je šutnem nogom kroz vrata. Millera prvog. Sumnjičavi kreten.
„Idi, molim te. Neću ti više govoriti”, upozorim ga još jednom dok njegov
pogled propituje namjere mog ujaka. Pogleda potom mene i prstom mi zaprijeti.
„Imat ćemo još jedan razgovor, osim koji smo maloprije prekinuli.” Tu
njegovu crtu da mi nešto nameće, tako ću mu jednom zabiti u guzicu!
„Razmislit ću o tome”, uputim mu prijekor i sačekam da pokupi svoje stvari
te da ode. Vrata zalupe, ode bez pozdrava, a srećom da nije posegnuo za mnom
da me poljubi, odgrizla bih mu jezik. Živčanim! Ruku prekriženih na grudima,
samo se okrenem prema Donovanu i jednakim pogledom ga odmjerim.
„No, što želiš? Zašto me tražiš nakon toliko godina?” Usne mu i dalje trzaju
u smiješku, pa baci svoj ruksak na kauč i raskomoti se kao da je doma.
„Isuse, Ava. Totalno si druga osoba. Opaka si mala. Dođi sjedni sa svojim
ujakom.” Zuri u mene, rukom tapšajući mjesto pored, pa sjednem jer nemam
druge.
„Požuri, moram na posao.”
„Daj da te zagrlim još jednom. Isuse, dušo.” Rukama se opet omota oko mene,
da ne mogu barem malo ublažiti svoju zlovolju. No, svakako se i dalje pitam koji
vrag on sad želi nakon osam godina.
„Tražio sam te, dušo. Godinama. Onda sam neko vrijeme odustao.”
„Zašto?”
„Zato što moja zaručnica, Luisa, nije podnosila tvoju sliku u našem stanu,
kako je rekla - moju opsesiju tobom. Često sam te spominjao, a ona je zbog nekog
razloga ludila na to. Zapravo, ne želim pričati o njoj.”

172
 Knjige.Club Books

„Zapravo sam htjela pitati zašto si me uopće tražio.” Pojasnim mu. Poseže
rukom za mojom i stegne je jače.
„Pa ti si sve što imam. Moja si krv. Nestala si samo tako u noći da nisam znao
koji vrag se desio.” Istrgnem ruku iz njegove i naglo skočim na noge. Samo
prisjećanje na onu večer natjera mi vatru u grudi i obraze.
„Koji vrag glumiš! Ti si kriv što sam otišla, Donovane! Htio si me prodati!”
Začuđenost na njegovom licu je ledena, u isto vrijeme bukti.
„O čemu pričaš, Ava? Tko te je htio prodati?”
„Ti! Čula sam te, proklet bio!”
„Ja?” Odjednom je i on na nogama i gleda me kao da mi treba obući luđačku
košulju.
„Da, ti! Čula sam sve, tvoj razgovor s odvjetnikom. Dan nakon sprovoda, bili
ste u boravku. Čula sam za dugove i kako govoriš, citiram: Prodat ću kuću koja
je na Avi, a ako itko poželi kupiti tu ruševinu, prodat ću mu i Avu u kompletu.”
Donovan razjapi usta od šoka, a onda mu ruke polete na glavu.
„Ava, jebote! Nisam zaboga mislio ozbiljno! To sam rekao u očaju!” Stojimo
jedno naspram drugoga, dok se u meni bore razne emocije, od sjete, razočaranja,
tuge i bijesa.
„Meni je bilo ozbiljno i poražavajuće, Donovane. Ostala sam sama, imala sam
samo tebe da bih čula kako govoriš odvjetniku da ćeš me prodati.”
„Isuse, Ava...” On samo to ponavlja par puta, a onda sjedne poraženo na kauč
zureći kroz prozor kao da je na nekom drugom mjestu.
„Dušo, imao sam dvadeset pet godina. Izgubio sam sestru i prijatelja, a ti si
mi ostala na skrbi. Nisam znao ništa, doslovno skuhati jaja! Prije svega, nisam se
znao nositi s činjenicom da mi se sestra ubila, a potom da ću ti biti skrbnik. Šalio
sam se, dušo.”
„Grozna ti je šala, Donovane. Jer me koštala budućnosti. Koštala me previše.
Znaš li što sam sve preživjela, što sam jela, gdje sam spavala, što sam sve morala
raditi? Koliko sam se puta branila od napasnika, kakve sam prijedloge dobivala
od muškaraca?” Gorko ispljunem. Šala? Moj život je jebena šala.
„Nemoj mi to govoriti dušo, ne. Osjećam se dovoljno grozno već godinama.
Nisam znao jesi li mrtva ili živa. Sanjao bih te često, budio se iz noćne more.
Luisa mi je govorila da sam slučaj za psihijatra. Žao mi je, Ava... žao mi je, dušo.
Ne mogu promijeniti prošlost, ali mogu budućnost.” Ruke mu zadrhte, a onda se
nađu na njegovom licu, pokrivaju suze koje kapaju niz njegov obraz.
„Što se dogodilo da si sad došao?” Ne može da me ne dirne njegova žalost.
Vjerujem da je iskren, ali to ne mijenja moj život, ne mijenja moj put do ove točke
na kojoj se nalazim. Smjestim se do njega, te pričekam da mi odgovori. Pogleda
me rosnim očima, toplom nijansom tamne čokolade i potom ruke stavi na moja
ramena.

173
 Knjige.Club Books

„Desila se ljudska pohlepa. Naišli su investitori koji su htjeli kupiti tvoju

kuću, a Luisa... pa recimo, shvatio sam nasreću prije vjenčanja da je ženska
pohlepna manipulatorica. Prekinuo sam sve uz ogromne drame i onda dao sve od
sebe da te nađem.” Zurim u njega bez riječi.
On me tražio. Njemu je stalo.
Knedla mi se pomakne u grlu, a glupa Ava u meni se ponada da je još netko
voli.
„Tako da dušo, ako pristaneš prodati zemljište, jer realno kuća ne vrijedi,
postat ćeš bogata. Možeš se vratiti doma, ponovno izgraditi svoj život.”
„Ne, ne vraćam se. Nemam kome.” U meni se u ovom trenu bore ponos i ona
naivna nada.
„Imaš mene, uvijek imaš mene. Ava, pristani. Ako te ništa ne veže uz to
zemljište, prodaj ga i osiguraj se do kraja života.”
„Ne želim taj novac. Zbog novaca su se moji roditelji ubili. Zbog novaca ljudi
izdaju druge, zavide, ucjenjuju. Možeš prodati to što se mene tiče, ali s novcem
radi što želiš”, ravnodušno mu naložim.
„Nikako. To ne pripada meni. Ne nakon što nisam skrbio o tebi niti dana. Ne
nakon što te moja glupa glava natjerala u bijeg. Oprosti mi, dušo. Ja taj novac
neću niti pipnuti. To je tvoje. Želim da imaš barem nešto. Toliko mi je vremena
trebalo da se pokrenem opet, da se riješim Luise i prestanem samo tugovati i pitati
se gdje si, nego da te zaista i nađem.”
„Pretpostavljam da je ona htjela da nekako prodaš kuću i novac zadržiš za vas
dvoje?” On zatvori oči i kinine.
„Ne želim tu ženu više spomenuti jer sam evidentno glup i slijep. Kako, Ava,
živiš s nekim godinama i ne shvatiš koliko te obmanjuje? Kako mu opravdavaš
sve mane, kad sve vrline s vremenom nestanu i pokažu se kao lažne?” On mi se
ispovijeda, ali ja nemam utjehu za njega.
„Ne znam, zato ne vjerujem nikome, samo sebi. Ne računam na nikoga osim
na sebe.” Izraz lica mu se ublaži na moju izjavu, a onda malo zažmiri.
„Je li ti ono dečko?” Zastanem tek par sekundi prije nego odgovorim.
„Jest.”
„Znaš i sama kad se zaljubiš, da ne vidiš sve realno. Stvarnost je iskrivljena
percepcija kad uđeš u stanje zaljubljenosti. Radiš ono što inače ne bi, oprostiš što
inače ne bi nikad oprostila.”
On zvuči tako iskusno, ujedno kao da i mene poznaje dobro. Poznavao me,
poznavali smo se. Ustanem i pružim mu ruku.
„Donovane, hvala ti što si svratio. Radi s kućom što želiš, potpisat ću što treba.
Nisam trenutno raspoložena da pričam o svom ljubavnom životu, uostalom
moram na posao. Pa...” Ne govorim mu kako inače znam otpraviti ljude kroz

174
 Knjige.Club Books

vrata, nego sugeriram da ode. Valjda je suptilno, nastojim ugoditi Avi koja je
obožavala ovog čovjeka. Jer nju sad boli izraz njegovog lica. Tužan je.
„Dobro, Ava. Drago mi je da si živa i da si dobro. Još jednom, oprosti mi za
sve. Ja te čekam da se javiš. Moj dom ti je otvoren u svako doba.” Posegne rukom
u džep svoje jakne i pruži mi posjetnicu. „Moji podaci. Molim te, dođi brzo. Ili se
barem javi.” I dok primam papir u ruke, on me privije u svoj zagrljaj i promrmlja
mi na uho. „Strašna si, mala moja. Prava cura.” Oda mi time nekakvu počast.
Pokunjeno krene prema vratima i zatim ode iz mog života jednako naglo kao što
se i pojavio.
Malaksala sam od svih emocija koje me sad tresu. Najjača je u ovom trenu
tuga. Previše toga me pogađa u zadnje vrijeme, previše toga me čini slabom.
Spremim Donovanovu posjetnicu u svoj novčanik. Tko zna, možda će mi jednom
i zatrebati.

Nakon što se dovučem u Millerovu kuću, još pod dojmom svega što se događa
posljednjih dana, na vratima me iznenadi Millerova pojava. Gotovo da se zabijem
u njega, jer me dočekao na samom pragu, kao da je čekao.
„Oh!” Poletim prema njemu i rukama se dočekam na njegova prsa.
„Konačno si došla”, ukori me, noseći u glasu trag ljutnje.
„Rekla sam da ću doći kad popričam s Donovanom.”
„Ujak, dakle. Rekla si da nemaš rodbine.” Ne da mi mrdnuti već vrši
ispitivanje nada mnom.
„Nemam. Rekla sam istinu.”
„Ava...” povisi glas, jednako kao i obrvu dok me gleda ozbiljno.
„Što se mene tiče, ja nemam nikoga. Shvati to”, uzvratim mu jednako
netrpeljivo jer me on jebeno neće ovako ispitivati! Dovoljno mi je živac digla
njegova bezrazložna ljubomora.
„Što je htio?”
„Što god da je htio, neće mu se ostvariti, to je dovoljno da znaš i zato me sad
pusti na miru. OK?” Zuri u mene, a ja mu uzvraćam jednako. Napetu tišinu među
nama prekida Adamov glas.
„Jebote, koji triler! Što su se golupčići posvađali?”
„Ne.”
„Ne”, odgovaramo u isti mah i potom maknemo pogled jedno s drugog kao
po dogovoru. On posegne za svojim sakoom i aktovkom, te se nagne da me
poljubi. Uzvratim mu taj lagani poljubac, jer koliko god se ljutila na njega, ujedno
uživam u njegovom dodiru.
Čim se vrata zatvore, Adam me pogleda začuđeno.
175
 Knjige.Club Books

„Onda? Svađa?”
„Ma ne. Glupost.” Slegnem ramenima te krenem za Adamom u kuhinju. I dok
spremam ručak, Adam mi priča o svojoj majci. Sve što shvaćam jest da njega čini
sretnim činjenica da se ona vratila zbog njega, da joj je stalo da popravi greške,
iako Miller ne oprašta tako lako.
Doris se popodne pojavi na vratima kuće.
„Oh, dobar dan, Ana.”
„Ava.” Ispravim je odmah iako sam sigurna da jako dobro zna moje ime.
„Jao, ja sam u godinama, draga, zaboravljam često.” Kimnem te krenem
ispred nje, ali me primora da se okrenem kad upita.
„Koliko dugo si tu kod mojih dečki?”
„Par mjeseci.”
„Aha, onda to nije ništa ozbiljno? Mislim s tobom i Millerom?” Izraz mog
lica je posve ravnodušan, ali kunem se, u sebi gorim.
„Sve što vas zanima, pitajte Millera direkt.” Okrenem joj leđa i požurim do
Adama. On se razveseli majci, a pošto mi se ne da gledati njezinu facu, odem u
gostinjsku sobu. Do Millerovog povratka očistim i kupaonicu, a kad ga začujem
na hodniku negdje oko pola pet, krenem do njega. Doris je već tamo i dočekuje
ga.
„Jesi li se umorio, sine? Hajde, ručak je na stolu.” Primi njegov sako, a onda
me pogleda iza njegovih leđa, dok ja stojim u dnu hodnika. Znam što mi poručuje.
Žena uvijek gleda ženu na takav način kad se bore za teritorij. Nabacim osmijeh i
krenem prema blagovaonici. I dok Doris stavlja na stol ručak koji sam ja skuhala,
ja koristim priliku kad me Miller ugleda da ga zgrabim i onda poljubim snažno i
požudno. Neka gleda ako joj je drago, ali ne dam takvima da me podjebavaju.
Da se mene pita, ljubila bi ona vrata s vanjske strane. Miller mi uzvraća poljubac
onako kako sad želim, posve zaneseno. Kad se odmakne od mene, nagradi me
osmijehom da bi potom štipnuo moj obraz.
„Sine, jedi, hladi se”, opomene ga, a on se uozbilji kad je pogleda.
„Ne moraš ovo raditi, znam si sam staviti jesti.”
„Neka. Želim.” Odbije ga te provede svoju volju. I dok svi sjedimo za stolom,
ona počne ispipavati situaciju.
„Jesam li ja dobro shvatila, Ava ne živi tu, ali ima sobu da je koristi?”
„Tako je”, Miller odgovara.
„To je moja soba”, ona izusti pomalo ucviljeno, ali Miller se ne da pokoriti
njezinoj glumi,
„Nije. Ti ovdje više nemaš sobe ni prostorije, čak ni ladice.”
„Brate...”, Adam ga upozori, da ne diže tenzije, a onda se Doris oglasi.

176
 Knjige.Club Books

„Ma razumijem, treba ti vremena da sve postane kao prije.” Stisne zube i
pogleda Adama, a onda razbaruši njegovu kosu. Kad se nakon ručka Doris i ja
nađemo u kuhinji, ona mi priđe.
„Ava, vidim da je Miller jako pod tvojim utjecajem.” Zatrepćem na ovu
izjavu, ali se ne okrećem dok čistim ostatke hrane s tanjura. „Uglavnom, jako bih
cijenila kad bi porazgovarala s njim i rekla mu da mi dozvoli da koristim svoju
sobu, jer vratila sam se i ovo nije u redu. Imaš veća prava od njegove majke.”
Okrenem se prema njoj, navlačeći na usne smiješak koji će joj reći sve, ako joj
moje riječi ne budu dovoljno jasne.
„Nemam namjeru lobirati za vas. Apsolutno me zaboli dupe što vi očekujete
i želite. Što bih Vam ja radila uslugu kad vas ne podnosim od prvog spomena?”
Nakrivi usta i problijedi u trenu. Približi mi se i ruku stavi na radnu plohu pored
mene.
„Tako dakle?”
„Točno tako.” Ona ode, a ja se nasmijem. Kamo sreće da sam promislila bolje,
jer ja možda govorim oštro i direktno, ali osobe poput Doris igraju prljavo i podlo.

177
 Knjige.Club Books

Kat

„Onda?” Naglo se okrenem prema vratima gostinjske sobe, odakle me

promatra on. Miller Holt u savršenom odijelu, sa savršeno mekanom kosom,
savršeno bijelim zubima, ali lica ozbiljnog, bez savršenog osmijeha.
„Uranio si?” Odložim hlače koje sam slagala u ormar.
„Morao sam. Znaš što nas čeka.”
„Ne, ne znam. Što nas čeka?” Već treći dan on me tjera da razgovaramo o
onoj temi koju je prekinuo moj ujak. Čak i da želim razgovarati, uvijek nas netko
prekine. Nakon toga se duri i ne želi doći u moj stan prespavati. Kao da uživa
vršiti pritisak na mene, ali uzvraćam mu razigrano. Namjerno ga dražim jer volim
kad šizi, kad grize usnu, a pogled mu postane predatorski, stav napadački. To je
ta dijagnoza, volim kad Miller postane divlji.
„Ava, kunem ti se. Ne igraj se sa mnom.” Priđem mu s namjerom da ga
poljubim, a on se odmakne.
„Pa ne igram se. Ne radi to, Holt. Kažem ti da ne znam o čemu trebamo
pričati.”
„Lažeš da ne znaš. Uozbilji se, Ava.” Na rubu je živaca, toliko željan čuti one
riječi.
„Lažem samo kad moram. Sad ne lažem.” Uzdahne, a kapci mu se sklope na
nekoliko sekundi. Divno, pokušava se kontrolirati.
„Želim da nastavimo po deseti put onaj razgovor od rođendana. Kad si mi
nešto bitno htjela reći.”
„O, pa ja sam već obavila taj razgovor s tobom.” Millerovo lice se nađe u
grimasi. Stanem na dovratku do njega i pomazim ga po bradi.
„Ma kad?”
„Te iste večeri. Ležali smo u mom krevetu, sve sam ti rekla, a onda kad sam
te pogledala, shvatila sam da spavaš. Toliko ti je bilo bitno da to čuješ. Hvala ti.”
Odglumim uvrijeđenost, pa kliznem pored njega u hodnik. Rukom posegne za
mnom i omota je oko mog struka.
„Ne računa se. Reci sad. Ponovi.”

178
 Knjige.Club Books

„Nema šanse. Sam si kriv.” Otimam se od njega, cerekam se, dok me on

privija uz svoje čvrsto tijelo. O Bože, on je napaljen! Osjećam ga na mom dupetu,
kako se nabija na mene dok me stišće i ljubi po potiljku.
„Ponovi, Ava. Pojebat ću te ovdje na podu ako ne kažeš.” Rukom nekako
posegne do moje majice i ugura je ispod da bi šakom obuhvatio moju dojku.
Toplina me opusti u njegovom stisku, a želja ovlaži moje gaćice. Dahnem i
zaklopim oči.
„Rekla sam ti već. Znaš što sam ti rekla. Jednostavno prihvati da si zajebao,
zaspao si.”
„Ponovi!” naredi mi i u trenu me okrene prema sebi te Stisne uza zid. Zaključa
moje zglobove iza leđa, dok se gura među moja bedra nestrpljivo mi mrveći usne.
Zaboravljam riječi, one teku kroz moje vene, misli i utkane su u onaj dio srca koji
je ostao netaknut.
Ako ih ne čuje, znam da osjeća. Opušta se, drži me nježnije, ljubi polaganije.
Kao da je i sam zaboravio na što me mislio prisiliti, prepušta se trenutku nježnosti
i strasti, da naši dodiri i poljupci govore za nas. Vrata se začuju u našoj blizini i
tek onda se odlijepimo jedno od drugog.
„A tu ste. Kako je lijepo vidjeti da se ljudi tako dobro slažu kao vas dvoje”,
Doris se oglasi iza Millerovih leđa, a ja imam poriv da zakolutam očima.
„Reci, što trebaš?”, Miller je pita ne skidajući pogled s mojih usana.
„Sutra Adam ima kontrolu?”
„Da. Vozi ga Ava. Ja ću doći po njih jer imam sastanak na kojem moram biti.”
„OK. Dobrog je duha i stanja, vidim.” Miller se najzad ostavi zurenja u moje
oči kao da će me hipnozom natjerati da nešto kažem, pa se okrene prema
blagovaonici.
„Ava, idemo jesti?”
„Može.” Krenem za njim držeći ruku u njegovoj, a Doris mi uputi istraživački
pogled.
„Idem ja do Adama, sad će se probuditi. Hajdete vi uživate, djeco moja.”
Srećom da nisam pojela ništa, jer bih se pobljuvala od ovih tepanja. Moš' misliti
djeco moja, u top bi me stavila da može i lansirala u Marijansku brazdu. Miller
me prati u kuhinju s namjerom da me opet zgrabi, ali ga omete telefonski poziv.
Pokažem mu da sjedne za stol pa mu poslužim ručak. Adam je slabo pojeo pa
odem do njegove sobe da ga natjeram da sad s bratom pojede još. Zastanem i
osluhnem spava li i dalje, ali čak kroz zatvorena vrata začujem kako Doris govori.
„Odakle je Ava? Cime se inače bavi?” Kroz moje tijelo prođe neugodan
osjećaj, onaj kakav doživim svaki put kad predosjetim nevolju i opasnost. Stoga
uz lagano kucanje uđem unutra da prekinem svaki naum kopanja po mom životu.
„O Kat!” Adam me pozdravi jer dijete je čiste duše i ne shvaća njezine zlobne
namjere.

179
 Knjige.Club Books

„Pričate o meni?”, upitam bez suzdržavanja, pogledavši u nju tek toliko da

zna da sam je prokužila.
„Pa da. Mama želi znati nešto o tebi, a nije te htjela, kako kaže, napasti
pitanjima jer joj se čini da nisi pristupačna. Kažem da si samo na prvu takva. Da
se tebe ne treba bojati.”
„Adame, ti si srce, znaš. Tvoja majka može sve mene pitati, baš sve što želi i
ja ću joj rado na to odgovoriti.” Navučem na lice ciničan osmijeh, no sve što
govorim Adamu, iskreno je. Ne lažem.
Doris me pogleda tek malo suženih očiju jer je uhvaćena na djelu.
„Adam zna da ja svoj život dijelim samo s bliskim ljudima. Dakle, s njim i
Millerom.” Dodam dubokog glasa da joj bude jasnije. Pošto šuti, obratim se
Adamu.
„Ideš jesti?”
„Ne, sad ću se čuti s Lornom.” On se na kolicima okrene prema laptopu, a
Doris kroz nestrpljivost izusti.
„Tko je Lorna?”
„Moja prijateljica.”
„Ne znam ni za kakvu Lornu. Kad si je upoznao?” Opet osujetim njezino
uplitanje, oglasim se.
„Adame, ti pričaj s Lornom, ostavit ćemo te nasamo. Idete popiti kavu?”
Pesnica stisnutih kao i usana od ljutnje, ustane i krene ispred mene do
blagovaonice. Adam već ima slušalice na ušima i poziva Lornu kad zatvorim
njegova vrata.
Uto prema nama krene Miller tapšajući se po trbuhu.
„Ovo je bilo mrak. Oduvijek sam htio ženu koja zna dobro kuhati.” Ostanem
tiho na ovu izjavu, jer ne znam tiče li se moje vrsnoće kuhanja ili skrivene
primjedbe majci pošto nije kuhala godinama, nego je on sve sam radio.
Zagrli me i poljubi u obraz, ali se otrgnem i krenem prema vratima.
„Idem sad. Ujutro se vidimo.”
„Ava, čekaj!” Miller krene prema meni i podržim tu nakanu tako da smo sad
izvan kuće, a vrata su zatvorena i Doris nas niti vidi niti čuje. Miller me drži za
ramena i privlači k sebi.
„Da dođem večeras?” U očima mu bljeska sjaj podgrijan požudom. I onom
nadom da će čuti ono što želi.
„Pa da opet zaspiš.”
„Ma daj Ava. Molim te.”
„Zapravo ne može. Idem u Redmond.”
„Molim? Kad, zašto?” Stisne me jače kao da se boji da ću nestati.

180
 Knjige.Club Books

„Ujak mi mora pokazati neke dokumente”, objasnim mu u jednoj rečenici ono

što mi je Donovan jutros u petnaestominutnom razgovoru govorio.
„Neka ti pošalje na e-mail.”
„Nemam e-mail, Miller.”
„Jebemu, otvorit ću ti ga.” Opsuje živčano.
„Idem kod njega, tamo sam za pola sata.” Digne ruke s mene i zakorači
unatrag kao da se predaje.
„Hoćeš li ostati tamo?”
„Neću, Isuse. Naporan si! Idem samo da vidim neke papire i onda se vraćam.
Holt, nepodnošljiv si, kao mali pas si se vezao uza me.” Odbrusim mu, a on se
naduri. Ruke prekriži, a usne stisne. Kao dijete je. Stoga mu okrenem leđa i
požurim do auta.
„Ipak ću doći navečer”, dobaci mi da njegova bude zadnja.
„Samo probaj”, uzvratim mu dok otključavam svoj auto i onda ga pogledam
preko dvorišta.
„O, probat ću.” Zaprijeti mi i još podigne prst u zrak.
„Da te ne volim, davno bih te stjerala u kurac!” Sjednem najzad i upalim auto,
da bih na prvom zavoju shvatila što sam rekla. Ukočim se samo na tren i izgubim
dodir sa stvarnošću.
Holt je idiot, a ja sam još veći.
Mi smo cirkus od para. Ali par smo, zar ne? Onaj smiješni par koji krene od
svađe pa se tuče pa se voli. Na kraju se smijem sama sa sobom, pitajući se je li
Miller shvatio što sam rekla.
I dok se vozim prema rodnom gradu, ne osjećam ništa osim spokoja.
Razgovor s Donovanom prođe u savršenom redu, iako ja samo kimam glavom i
prepuštam mu da radi s tim zemljištem što želi. Potpišem sve, samo odbijam uzeti
novac i vratiti se ovamo.
„Nije me briga što ćeš napraviti s time”, još jednom mu na odlasku kažem i
krenem svom domu, onom koji sam sagradila u zadnje dvije godine. Na vratima
mog stana dočeka me Miller. Glave spuštene i predatorskog pogleda, stoji
oslonjen na moj dovratak i samo prati moje korake u tihom hodniku.
„Ponoć je skoro. Što radiš tu?” Skinem ruksak s ramena i posegnem za
ključem.
„Rekao sam da ću doći.” Zakolutam očima i nasmijem se.
„Otkad čekaš?”
„Nebitno. Bitno je samo da sam dočekao.” Trnci zaplešu mojim potiljkom
kad se nagne iznad mene da mi šapne na uhu.

181
 Knjige.Club Books

„Čuo sam ovaj put, znaš.” Ruka mi zastane na kvaki, a tijelo se ukoči od
iščekivanja. Suhe usne pometem jezikom, postaje mi naglo vruće dok se njegovo
tijelo oslanja na moje.
„Što si čuo?”
„Da me voliš”, izusti meko, ali tako duboko da osjetim udar u dubini trbuha.
Preplavi me želja, stoga naglo otvorim vrata i povučem ga za sobom. Bacam sve
na pod, žureći u svoju sobu.
„Skidaj se”, naredim mu dok mi glas puca od želje koja u njemu kovitla.
„Ne, Ava”, Miller me zaustavi, povuče za ruku i vrati k sebi. Obnažena sam,
samo u grudnjaku ispred njega, kože lagano osjetljive, živaca napetih od njegove
blizine. „Pričaj sad. Meni je bitan razgovor, Ava. Zato sam došao.” Unesem mu
se u lice i polako objasnim.
„Čuo si već. Miller, živčana sam, napaljena i Ilustrirana i samo želim da se
poševimo. Ne želim sad razgovarati. Ne pritišći me.” Upozorim ga na kraju.
„Ne pritišćem te.”
„Da, često to radiš. Suprotstavljaš se iz čiste zabave. Doseli se, ostavi stvari,
ostani spavati, kaži mi da me voliš, reci da želiš djecu.” Privuče me gotovo na
svoje usne i dahne vrelo, zagrijavši mi ionako tople obraze.
„Sve ti to želiš, samo nećeš priznati”, promuklo mi veli, zureći u moje usne.
Toliko smo spojeni da osjećam kako njegova erekcija raste i postaje čelična.
„Kad me tako dobro čitaš, reci mi što sad želim? Ili da ti skratim vrijeme:
želim s tobom u krevet, želim te iskoristiti, jahati, poševiti u deset poza. Trebam
te sad na taj način. Molim te.” Oči mu bijesnu jer ta zadnja riječ na njega djeluje
učinkovito. U dva poteza povuče svoju majicu i baci je na pod te se sagne, prebaci
me preko svog ramena i snažno udari po dupetu.
„Vidjet ćemo tko će koga jahati, ševiti i iskoristiti”, zaprijeti mi muklo,
udarajući svojim glasom u moje osjetljivo središte, ono koje ga priziva da se nađe
u njemu prstima, jezikom, da ga ispuni cijelog.
Stoga ove noći možda i nismo svjesni, ali po zadnji put imamo divlji seks,
kao da se nikad nećemo zasititi jedno drugoga, uzimamo svaki trenutak da
ispunimo najluđe snove i potrebe. On zahvaljuje za riječi koje sam mu poklonila
nesebično, a ja se samo nadam da ih neće baciti u blato. Zahvaljuje mi tako što
obožava moje tijelo. Zadovoljena, sretna, na kraju krajeva nasmiješena te večeri
zaspim i možda je to zapravo zadnji put da osmijeh stanuje na mom licu.

182
 Knjige.Club Books

Kat

Jutro krene potpuno krivo.

Ne čujemo alarm ni s jednog mobitela. Miller je svoj posve utišao, a moj je
ostao u hodniku, u torbi na podu. Nakon što me Roxy probudi gazeći po mojim
nogama, trgnem se i prodrmani Millera. Sudeći po svjetlu koje dopire izvana,
debelo kasnimo.
Stoga se spremamo žurno, tek toliko da se tuširamo zajedno i potom on bez
doručka žuri na posao, a ja do Adama. Na brzinu poljubim Millera dok izlazim iz
njegova auta, bez da spominjemo išta od sinoć. Jasno je samo da me svaki mišić
boli od onakve akcije.
Odahnem kad vidim da Adam još spava, stoga spremim doručak i kavu. Opet
provjerim Adama, ali on je i dalje u snu. Zurim tako s dovratka, pomalo nemirna
jer on nikad nije tako dugo u krevetu. Najzad sjednem pored njega i pomazim ga
po ramena te izustim tiho.
„Jutro, spavalice.” On odmah otvori oči. „Jesi li dobro?”
„Jesam”, potvrdi mi sneno i onda se malo protegne.
„Hajde, spremanje, idemo na kontrolu. Brat će ti tamo doći. Ima rani sastanak
pa ne može odmah s nama.”
„Evo samo pet minuta”, zamoli i zaklopi oči, a ja povučem prekrivač s njega
kako bi što prije ustao.
„Trebaš pomoć?” On samo odmahne rukom na moje pitanje, stoga odem u
blagovaonicu da popijem prijeko potrebnu kavu. Petnaestak minuta kasnije čujem
otvaranje vrata i zvuk Adamovih automatskih kolica kako se kreću prema meni.
„Krećemo za pola sata, hajde jedi.” Obratim mu se dok se smješta za stol i
potom u tišini doručkuje. „Jesi li dobro, Adame?”, ponovno ga upitam, a on mi
potvrdi polako žvačući.
„Ma malo sam umoran, ništa strašno.” Pogledam ga ozbiljno, pokušavajući
procijeniti njegovu iskrenost dok drži glavu spuštenu.
„Boli li te nešto?”, uporna sam.
„Ne, samo sam umoran.”
„Idemo na pregled, pa ćemo vidjeti što doktor kaže.” On samo kimne i otpije
malo čaja. Držim ga na oku jer mi se ne sviđa ovaj predosjećaj. Jučer je bio dobre

183
 Knjige.Club Books

volje. Nije mu valjda Lorna napisala da je našla posao u knjižnici i da neće više
imati vremena za njega cijeli dan? Navikao je da se čuju svako jutro i vide preko
kamere. Njihovi razgovori i dopisivanja potraju po dva sata i znam da je tada
neopisivo dobre volje. Možda neće priznati da je u bedu jer se ni danas neće moći
čuti s njom, pošto krećemo kod doktora?
Promatram ga krajičkom oka dok se vozimo u bolnicu. Izraz njegovog lica ne
da mi spokoj koji sad trebam. Želim čuti i da je dobro, da je srce u savršenom
stanju, da nema pogoršanja njegove bolesti, da mišići ne propadaju.
„Gurat ću te”, naložim mu kad izađemo iz auta jer jasno vidim kako mu ruke
beživotno leže u krilu. Tišina nas prati sve do ordinacije njegovog doktora. On ga
pozove unutra, ali Adam odmah spriječi moju nakanu da uđem s njim.
„Idem sam. Nema potrebe da ona ide sa mnom, zar ne doktore?”
„Nema potrebe. Pola sata traje pregled, ako budeš trebao pomoć sa
svlačenjem, ja sam tu.” Doktor mu ponudi pomoć, a onda zatvori vrata pred
mojim nosom i ostavi me mrgodnu i nezadovoljnu. Svaka sekunda koju provedem
čekajući, nagriza mi mozak, ali kad ugledam Millera kako mi dolazi iz dna
hodnika, moje tijelo dobije dozu endorfina i konačno se malo osmjehnem. Priđe
mi i samo me zagrli.
„Kasnim, jebiga. Jedva sam izašao, a parking je teško naći tu oko bolnice.”
„Mi smo imali sreće, netko je upravo odlazio kad smo stigli.”
„A što je tebi?” Miller pomakne pramen moje kose s čela i dirne me po obrvi.
„Ništa. Zašto?”
„Nekako si tmurna. Potištena. Vidim ti u očima. Kad god si loše, oči ti gube
sjaj. Kad si dobro, one bliješte.” Pogledam pored njegovog ramena u vrata
ordinacije, zazivajući doktora u mislima da izađe i kaže nam da je sve OK. Vratim
pogled na Millera i teškog srca priznam mu svoj predosjećaj.
„Adam mi ne izgleda dobro. Kaže da je umoran, ali... ne znam... Bojim se.”
„Čega, Ava? Nemoj mi to govoriti.” Malo se odmakne od mene, spuštajući
ruke na moja ramena.
„Ne znam. Samo ti kažem kakav dojam imam. No, ne trčimo pred rudo.
Uskoro je pregled gotov.” Ni petnaest minuta kasnije, doktor ne izlazi iz
ordinacije, a ja samo držim ruku u Millerovoj i pokušavam otjerati ovaj zlokoban
osjećaj koji poput velikog zmaja kruži iznad mene i pokušava rigati svoju vatru s
namjerom da me povrijedi.
Bliskost podrazumijeva brigu. Briga podrazumijeva i ovaj osjećaj nemoći.
Zato ne volim bliskost, prisjetim se svih trenutaka kad sam ostala grcati u tuzi jer
sam se brinula za onog do koga mi je bilo stalo.
Boli. Vraški boli. Nije li zato bolje biti sam? Barem ne osjećaš bol koji ti drugi
nanesu čak i nesvjesno? Dovoljno je da odu. Millerovi prsti miluju moju

184
 Knjige.Club Books

nadlanicu, a onda je naglo stegnu kad se vrata ordinacije otvore, a pred nas stupi
doktor. Dovoljan je jedan pogled na njegovo lice da znam.
„Adam će morati ostati u bolnici.”
„Zašto?”, Miller i ja progovorimo u isto vrijeme, glasova jednako zabrinutih
i bolnih.
„Nažalost, otkucaji srca su mu slabiji, malaksao je i mora na promatranje.
Možda ćemo mu morati mijenjati terapiju.” Miller me pogleda i kad mu se čeljust
napne, a jabučica u grlu poskoči, znam da se bori sa suzama. Jednako se borim i
ja.
„Je li u životnoj opasnosti?” Millerov glas je ovaj čas tako slabašan i tih.
„S obzirom na njegovu bolest, na to da je srce još krhko nakon operacije,
moramo ga tretirati kao da jest. Ali vjerujem da će reagirati bolje na nove lijekove.
Odmah ću ga smjestiti na odjel i napraviti dodatne pretrage.” Samo mi to pulsira
u glavi, da Adam ostaje, da je u opasnosti. Ne ide s nama doma.
Doktor Milleru objašnjava ostalo, a ja pogledavam prema vratima. Tko se u
meni nada bijegu? Ava koja se boji da će opet ostati bez nekoga koga voli? Kat
koja je dozvolila da je netko pripitomi? Zbunjena sam i uznemirena, ne mogu sad
niti razumjeti svoje emocije. Nisam se ovako osjećala kad sam pratila Adama u
bolnicu nakon onog srčanog napada, zašto je sad drukčije?
„Ava, idemo doma. Ne možemo sad k njemu, tek popodne. OK?” Miller me
osvijesti i prisili da ga pogledam.
„OK, OK.”
„Možeš li voziti?”, obzirno me pita, a ja kimnem.
„Hajde, idemo doma. Tamo ćemo pričati. Sve si Adamove papire dala
doktoru?”
„Jesam.” Samo to kažem dok me on vodi za ruku, a ja mu pokazujem gdje mi
je auto na prepunom parkingu. Zašto sam ovako izgubljena? Do kuće vozim kao
na autopilotu i to iza Millera. On je daleko bolje nego ja. Barem tako izgleda. Ne
znam gubiti. Ne mogu gubiti. Ne opet. Proklinjem samu sebe što sam dozvolila
tom malom da ga tako jako zavolim, da tako dugo ostanem tu, uvučena se u
njihove živote, oni u moj.
Ulazim u dvorište, a tamo čeka, ni više ni manje nego Doris. Još mi je i ona
trebala, da zabada svoj nos u naš život, da... jednostavno smeta.
„Gdje je Adam?” Prvo je pitanje koje nam Doris uputi kad vidi da smo Miller
i ja izašli iza auta.
„Ostao je u bolnici. Moraju obaviti dodatne pretrage.” Miller joj obznani, a
ona povuče ruku do usana i tobože uzdahne u očaju.
„Bit će dobro, hajde unutra”, Miller joj naloži, dok otključava kuću. Propusti
je unutra i onda podigne ruku da se uvučem u njegov zagrljaj. I koliko mi godi

185
 Knjige.Club Books

njegova blizina, toliko sam sad sama sebi nepodnošljiva jer mrzim da me itko
tješi, da se osjećam ovako bespomoćno i usrano, ovako utučeno.
Stoga se bacim na spremanje ručka, čišćenje već očišćenih površina, skidanje
zavjesa i pranje jer se nečim moram zaokupiti, dok sve vrijeme mislim na Adama.
Kad ćemo moći do njega, kad će nam reći da je dobro i da može doma? Miller mi
prilazi svako malo, stoga kad mi već pukne živac, obrecnem se na njega.
„Shvati da nisam dobre volje, a kad nisam dobre volje, jednostavno me pusti
da se ohladim. Inače sam u stanju svašta reći.”
„Živčana si?”
„Jesam. Zato me samo pusti. Molim te.” I tek tada me zaista ostavi na miru
da se nosim sa svojim očajem na način na koji samo ja znam.
Ja ne tugujem, ne plačem, ne kukam. Ponavljam sebi, jer kako sati prolaze
tako sam blizu točke pucanja. Čak se i Doris miče od mene, kao da zna da bih joj
skočila za vrat samo da me pogleda.
„Možemo do Adama. Ideš?” Vadim treći komplet zavjesa koje sam oprala iz
mašine pa se uspravim kad začujem Millerov glas.
„A Doris?”
„Ona je otišla nekim poslom. Čut ću se s njom kad saznamo sve u bolnici.” U
brzini pokupim svoje stvari, ne mareći za neurednu frizuru i majicu. Cilj mi je što
prije pogledati u Adama i uvjeriti se da je dobro, usprkos mom instinktu.
„Bit će on dobro, Ava”, Miller me tješi dok se njegovim autom vozimo do
bolnice.
Neće. Znam da neće. Potvrdi mi to Adamovo lice kad ga ugledam na
bolničkom krevetu. Mene ne zavarava njegov blagi osmijeh i smirenost, ispod
svih tih cjevčica i maski, ja znam da on nestaje.
„Onda, mali, htio si nas malo zezati ha? Loše kuha Ava, bolja ti je ova hrana?
Ili si Stellu opet htio vidjeti?” Čak ni ona glupa ljubomora sad ne dolazi do
izražaja, dok Miller pokušava učiniti ovu sjebanu situaciju pozitivnijom.
„A da, imaš pravo. Ti si uzeo moju asistenticu, moram si naći novu jer će ona
postati moja sestrica, zar ne?” Momentalni udarac u moje srce učini da ono
zastane, a onda podivlja od pumpanja krvi. Fali mi kisika u ovoj sobi, nešto me
guši, no ostajem na mjestu. Ako Adam od mene očekuje lažan osmijeh, mora
shvatiti da ja to ne znam, pogotovo ne kad osjećam ishod ovoga svega.
„Adame... Nemoj mi curu prepadati, tek smo je dobili da mi kaže da me voli,
sad polako.” Miller se našali s njime pa me pogleda. Povuče me rukom bliže sebi
i krevetu, a onda nastavi u tonu.
„Gle kako se prestrašila same pomisli na to.” Adam tek malo nakosi glavu i
namigne mi. Tako je teško vidjeti ga opet u tom krevetu, tako mirnog i slabog.
Na rubu plača sam kad nas pri kraju posjete doktor pozove u svoju ordinaciju.

186
 Knjige.Club Books

„Zasad je dobro, ali imajte na umu i najgoru mogućnost.” Miller mu stisne

ruku, drugom držeći moju, da bi me potom poveo van jer mislim da osjeća kako
želim što prije na zrak. Ne samo to, želim trčati, bježati.
„Ava? Možeš li ti ovo?” Naglo me prenu Millerove riječi u trenu kad shvatim
da smo stali opet pred njegovom kućom. Pogledam ga razmišljajući o tom pitanju.
Ava ne može ovo. Ne može opet sve iznova proći. Može li Kat? Ima li ona
snage i dalje? Nije li se umorila, bila je jaka tako dugo?
Kaos u mom umu ne jenjava. Ne odgovaram ništa Milleru, samo uđem u kuću
i odem ravno u njegovu sobu. Skinem se i legnem na njegove plahte te zaklopim
oči. Sad samo želim zaspati. Osjetim kako se krevet ulegao s njegove strane, a
potom me dvije snažne ruke obgrle u toplo naručje.
Jutro nas dočeka u istoj pozi, Miller omotan oko mene. Vani kiša lagano
rominja pa ustanem, na brzinu se osvježim i napišem Milleru poruku.
- Idem u stan nahraniti mačke.
Jednako se osjećam kao jučer, ne pomaže mi ni umiljavanje mojih cura dok
im sipam hranu, niti njihovo predenje, taj divan zvuk koji inače hipnotizira.
Bezvoljna se bacim na svoj krevet te otipkam poruku Lorni. Ne odgovara mi na
poruku, stoga pospremim što imam i u grupi javim Harper, Maisy i Georgini što
se događa s Adamom. One znaju da mene ne smiju tješiti bez pokrića, samo mu
požele brzo ozdravljenje, jer ne možeš mi govoriti sa sigurnošću da će nešto biti
dobro, ako ti to ne znaš?!
Tek se oko podne vratim u kuću, a u boravku me dočeka Doris. Kućom se širi
miris hrane, a na njezinom licu titra zadovoljstvo. Koja kuja, likuje jer je preuzela
kuhinju, a to što joj je sin u bolnici ne sprečava je da pokazuje netrpeljivost.
Okrenem joj leđa da ne gledam tu zlobnu facu te krenem u gostinjsku sobu.
„Ava?”, začujem Millerov glas iz njegove sobe.
„Stigla sam.” Promolim glavu u njegovu sobu i zateknem ga mrkog i
neraspoloženog.
„Dođi u boravak”, promrmlja te prođe pored mene neobično služben. „Majko,
pusti to”, naloži Doris koja stavlja tanjure na stol.
„Što je bilo?”, upita ga i priđe mu, a ja stanem do kauča rukama se držeći za
naslon.
„Samo dođi, imam pitanje.” Ne znam za koga ima pitanje, ne specificira, ali
pogleda u nju. Lice mu je mrko i prilično strogo.
„Iz moje sobe je od jučer do danas nestao novac. Dvadeset tisuća dolara u
kuverti.” Sok prođe mojim licem, no držim se čvrsto za kauč ukopavajući nokte
u meku spužvu. Doris napravi grimasu, vidim joj samo profil sa svog mjesta, a
onda izusti:
„Nisam ja sine ništa dirala, iako znam šifru od sefa.” Namrgodim se jer nije
spominjao sef, a onda se on opet oglasi.

187
 Knjige.Club Books

„Nije bio novac, nego u ladici.” Gleda u nju, procjenjuje njezin odgovor,
gotovo da ne trepće. I onaj čas kad zatrepće, znam što će učiniti. I taj tren sve u
meni se slomi, iako se borim i molim ga u mislima.
Nemoj me pogledati, nemoj me pogledati.
Uzalud.
Miller me pogleda.
Nemoj me to pitati, nemoj me to pitati!
Vrištim u sebi, ranjena i rastrzana njegovom sumnjom, tim pogledom koji mi
govori sve.
„Ava?” Stežem zube, vilica me boli, noktima trgam tkaninu naslona, a njegov
upitan glas me rani do kraja.
„Znaš li nešto o tome?” Suza klizne niz moj obraz, mimo moje volje, vrela i
gorka poput ove optužbe.
Samo ga gledam, ako iz mog pogleda može shvatiti koliko sam razočarana,
onda će pročitati i da nam je opet on presudio.
On mi ne vjeruje.
Udahnem, opustim vilicu i dignem ruke.
„Jebeš ovo.”
I samo odem.

188
 Knjige.Club Books

Miller

Vrata naglo zalupiše i taj zvuk ureže se u zidove moje kuće.

„Ava!”, vrisnem njezino ime u trenu kad shvatim što ju je ponukalo da ode uz
psovku, bez objašnjenja.
Krivo me je shvatila! K vragu!
„Sine... Misliš da bi ona...?”
„Ne, Doris. Ne. Ava ne bi nikad uzela novac, ali...” Odmaknem majčinu ruku
sa sebe, no ostajem na mjestu svjestan što sam zapravo napravio ne promislivši.
Njezin auto je već nestao iz našeg dvorišta, a da je nazovem, znam da mi ne bi
odgovorila. Ljuta je sad, a kad je takva najbolje je da je pustim. Navečer ću zato
otići do nje i objasniti joj sve.
Do vraga, ne mislim da je ona ukrala!
Zagrizem šaku od bijesa, jer onaj osjećaj razočaranja kad sam vidio da kuverte
koju sam namijenio za Lornu nema, nije mi dao da promislim svaku riječ
unaprijed. Netko ju je morao uzeti. Pogledam opet majku, a ona mi uzvraća
pogledom koji nosi razočaranje.
„Sine, ja ne bih nikad napravila drugu pogrešku, sad kad ste me primili k sebi.
Ona se počne opravdavati, bez da sam je išta dodatno pitao.
„Gdje ti živiš?”, odjednom iz mene provali sumnja. Nisam je ovo dosad ni
pitao, naša komunikacija je prilično službena otkako se vratila. Adam je
uglavnom bio taj koji je s njom pričao, ja sam slušao, ako i toliko, dok sam radio
nešto svoje. Zapravo me nije zanimalo jer je moja zaljubljena glava bila u
oblacima. I glupa glava, očito!
„Tko, ja? Pa kod jednog prijatelja.”
„Kojeg prijatelja?”
„Jednog, ne znaš ga ti. Kod njega sam dok se... ne znam...”
Zastane promucavši.
Gledam ženu koja me rodila, odgajala s pokojnim ocem, a da sad ne osjećam
ništa prema njoj. Zar je moguće da je svojim odlaskom u najgorem trenu ubila sve
humano u meni? Gdje je ta ljubav djeteta prema majci koja bi trebala biti vječna
i neupitna? Ona koja prašta? Očito na istom mjestu gdje i njena prema njezinim
sinovima. Izabrala je tipa umjesto nas. I to ne opraštam.

189
 Knjige.Club Books

„Misliš da ćeš se vratiti ovdje živjeti s nama?“ Zuri u moje čelo, osjećam i
sam kako je namršteno, a ne usudi se pogledati me u oči.
„Adam bi to volio”, potiho kaže i izazove u meni bijes.
„Adam te je trebao davno! Ne igraj na samilost i na Adama. Ovamo se ne
vraćaš. Možeš doći kao posjetitelj. Jer nije te bilo onda kad smo te trebali, zaboga
mi smo tvoji sinovi.”
„Zašto si sine tako tvrdog srca? Zar majka ne zaslužuje oprost?”
„Ne. Neka gorim u paklu jer sam nesposoban oprostiti, ali ne. Adam neka ti
oprosti, ja neću. Jer osjećam da si se vratila samo iz potrebe. Nemaš gdje drugo i
prokleto osjećam da ti imaš veze s nestankom love.” Iskolači oči i otvori usta, a
onda nestane ona pokornost s njezinog lica dok baca otrov prema meni.
„Zaista si bez srca, srami se! Da mene pored one male zlobnice tako
optužuješ! Adam mi je rekao o njoj štošta! Ti takvu ženu imaš u svojoj kući, a
mene tjeraš! Ja sam ove zidove gradila. Ono je moja soba! Otac ti ne bi ovo
oprostio. A slijep si, ta mala je s tobom samo radi love. Sjetit ćeš se ti mene
jednom...”, podigne prst i nakon toga mi okrene leđa. Hitro krene niz hodnik, ali
me sumnja natjera da je dostignem i trgnem torbu iz njezinih ruku.
„Što radiš!?”
„Moram se uvjeriti!” dreknem i otvorim torbu tražeći debelu bijelu kuvertu.
Neobično mirna gleda kako kopam po njezinim stvarima u većoj crnoj torbi, ali
ne nalazim ono što tražim.
„Rekla sam ti. Srami se”, ukori me i potom ode kroz vrata. Po drugi put vrata
zalupiše, samo što ovaj put taj zvuk ne nadjačava otkucaje mog srca i onaj vrisak
koji mi govori da sam sjebao sve.
Nemam dokaza, nemam jebenih dokaza! Jedini dokaz mi je ovaj osjećaj koji
mi sad ne da udahnuti. Stoga zaboravim na plan da odem do Ave kad se ohladi,
idem odmah. Pokupim svoje stvari i onda sjednem u auto. Ugledam Beckforda
kako mi maše iz dvorišta i njegovu ženu s trbuhom do zuba, stoga spustim prozor
i javim mu se.
„Kako je Adam?”
„Isto. Nadamo se poboljšanju”, kažem iskreno jer otkako je mali počeo pričati
o svojoj smrtnosti, kao da me pripremio na najgore. Ne prihvaćam to, ali nekako
u dubini duše znam da jednom mora otići. Samo što nisam spreman da to bude
sad. Tamo negdje za četrdeset godina kad si ne budemo mogli sami brisati dupe.
„Kad su posjete?”
„Popodne, ali ograničene su. Svakako ti javim kad se vratim doma.”
„A gdje je Kat?”, Harper se oglasi.
„Doma, idem do nje.” Mahnem uz pozdrav jer nisam u stanju sad voditi
razgovor o njoj, ne sad kad ne znam ni gdje je ni što misli o svemu. Iako je jasno
što misli.

190
 Knjige.Club Books

Sve se tako brzo odigralo da nisam stigao ni potrčati za njom.

Zato sad žurim da je nađem. Njezin auto nije uopće ispred njezine zgrade, ima
li smisla da idem na njezina vrata? Nije mi nikad dala ključ, iako sam tražio. Ne
mogu da ne promišljam sad o njezinoj tvrdnji kako sam je uvijek pritiskao. Jesam
li zaista?
Samo sam je htio voljeti. I da ona voli mene na isti način.
Osjećaj koji me opsjeda tako je neugodan, prodire u moje tkivo i čini me
slabim. Sjedim tako u svom autu, sam i u tišini promatrajući ljude kako prolaze
pored mene. Svatko sa svojim mislima i teretom koji mu je život nametnuo.
Ja nemam teret. Imam brata kojeg volim više od sebe, imam curu koja me čini
drukčijim. Imam sve što volim, i zašto se sad osjećam tako sam? Moram priznati
sam sebi, jesam, u jednom trenu sam pomislio da je Ava uzela novac, ali istog
trena sam odbacio tu pomisao. Pogledam još jednom u njezinu zgradu i uzmem
mobitel da je nazovem. Moramo razgovarati, ali ona je prokleto ne javlja. Gdje
je?
Vrijeme mi je ići Adamu. Pored svega gladan sam iako mi je želudac sad u
čvoru zbog nervoze. Nepodnošljiv sam sam sebi dok ne riješim to što mi je na
umu. Odem do dućana i kupim bratu nekih stripova te sebi ručak. Nakon toga
krenem u bolnicu, a Adam me dočeka puno bolje volje nego jučer.
„O mali! Izgledaš dobro.”
„Pa što su sve ubrizgali u mene, trebao bih skakati kao Spiderman.”
„Drago mi je da te vidim nasmijanog.”
„Kako ne bih bio, posjetila me Kat.” Gleda me pronicljivo. Oči mu danas
imaju sjaj, iskreno se radujem jer se oporavlja.
„Kad je bila?”
„Otišla je prije pet minuta, rekao bih.”
„Aha.” Nakašljem se i stegnem usne. Znam kamo idem kasnije. „Kakve je
volje bila?” Adam nadigne obrve i jedan kut usne.
„Ako ću lagati, bila je dobro. Ako ću biti iskren, nije bila dobro. Glumila je
da mene valjda ne opterećuje. Posvađali ste se?”
Kimnem na njegovo pitanje, ali ne želim ni ja stvarati stres pa izbjegnem priču
oko krađe. Nešto kasnije nam se pridruži doktor koji me obavijesti da zasad sve
izgleda dobro, da Adam reagira na novu terapiju. Sat vremena kasnije, lupkam po
volanu dok sjedim ispred Avine zgrade. Njezin auto je tu. Isuse, sad će mi trebati
živci i snaga, ta žena je oluja, ali ja tako volim kad me pohara, baca na sve strane
i ostavi opustošenog. Ona je onaj sladak nemir, ona je doza otrova koju
moram podnijeti da bih živio. Zalupim vratima auta i krećem. Ne znam što će me
dočekati na njezinim vratima, ne znam hoće li mi uopće otvoriti.

191
 Knjige.Club Books

Već sam tu, na njezinom pragu i osluškujem svoje srce u ovoj tišini. Podignem
ruku i pokucam snažno. Zna da neću otići dok ne razgovaramo, stoga otvori vrata
i uputi mi leden pogled.
Želim vatru sad, ne ovo... ne ovo...
„Oprosti mi, Ava.”
„Ave ovdje nema. Ali računam da bi ti oprostila”, oštro mi dobaci i krene
zatvarati vrata. Rukom ih zadržim i potom uđem u njezin stan. Skidam jaknu i
bacam sve na kauč.
„Ne bojite li se gospodine Holt da bih mogla pokrasti vaše stvari, novčanik,
mobitel, sve vrijedno? Ne smijete biti tako nonšalantni.” Ukori me sarkazmom.
Dohvatim je za podlaktice i prisilim da mi dođe bliže.
„Prestani. Znam da si povrijeđena. Razgovarajmo.” Stegnuta vilica govori mi
da se led otapa, da vatra počinje buktati i to me tako razveseli. Želim da viče na
mene, da joj bude stalo iako sam zajebao. Otrgne svoje ruke od mene i procijedi.
„Ne vjeruješ mi ništa, Holt. Nema priče dalje. O čemu? Ako nema
povjerenja...”
„Ima, jebote, zajebao sam. Nisam te htio optužiti, Ava, jebem mu. Htio sam
te pitati znaš li išta o tome.”
„To je optužba. Novca nema, znaš li gdje je?” Ona ustvrdi surovo.
„Mogla si reći da ne znaš, da... da ih je Adam uzeo i što ja znam... da si vidjela
da ih Doris uzima... bilo kakvu informaciju sam htio od tebe.”
„Jebi se, Holt. Jebi se sto puta! Ne izmišljaj sad! Znaš li kako sam se osjećala
kad si me pogledao i pitao to kao da sam osumnjičena? Osjećala sam se krivom
istog trena! Logično je kad pogledaš. Prljave prošlosti, već sam krala novac, pa
što ne bih ukrala još malo kad imam priliku, zar ne?”
„Ava, nisam to rekao, ne stavljaj mi riječi u usta!”, povisim glas i zakoračim
prema njoj, a ona uzmakne korak unatrag.
„Kako god. Sumnja će uvijek postojati. Ti meni ne vjeruješ. Nisi mi nikad ni
vjerovao. Tako da, dobro da se sad dogodilo.”
„Što se dogodilo?” Stegne me u grudima osjećaj tjeskobe, dok gledam njezino
lice puno ravnodušnosti.
„Kraj. Što drugo? Sumnjao si da Adama iskorištavam zbog love, da mi kupuje
poklone, da se drpam s njim. Štošta je u toj tvojoj glavi i neće se promijeniti jer
ni ja ne mogu promijeniti to tko sam i što sam sve prošla u životu. Ti mene ni ne
poznaješ, a kuneš mi se u ljubav.”
„Ava, ne govori mi to, nije kraj.” Posegnem rukom za njom opet, a ona se
izmakne.
„Miller, molim te idi. Sve bismo mogli riješiti, ali bez povjerenja nemamo
šanse. Neću gubiti snagu na to.”

192
 Knjige.Club Books

„Ava, razgovarat ćemo kad se prestaneš ljutiti”, naložim joj, a ona dohvati
moju jaknu i gurne mi je u ruke kako bi mi dala do znanja da je razgovor gotov,
zasad.
„Ne shvaćaš. Nisam ljuta, razočarana sam. Jako. Pustila sam te k sebi nakon
što si toliko navaljivao, ti si ovo toliko forsirao iako sam znala da ću požaliti i
onda baš ti sve uništiš.”
„Ava, molim te... volimo se. Ne može biti kraj.” Glas mi se gubi dok saznanje
o kraju preuzima kontrolu nad mojim tijelom i baca me u očaj.
„Ljubav nije dovoljna Miller, jednostavno nije.”
Uočavam to razočaranje na njezinom licu dok sigurnom rukom otvara vrata
da mi pokaže da odlazim. Pogledam je samo još jednom prije nego odem, dok se
u meni bori želja da ostanem, padnem joj pred noge i molim ako treba. Ali ništa
na njezinom licu ne pokazuje slabost, barem jedan tračak na koji ću se uhvatiti,
da barem malo žali za nama.
Poznajem li ja nju uistinu?
Slutim da je ovo trenutak u kojem moram poštovati njezinu odluku. Poznajem
je toliko da znam da je ona samostalna i sebi dovoljna. Nakon svega, znam da joj
moram dati vremena i prostora, da prije svega shvati da, iako sam pogriješio,
žalim.
„Zbogom, Miller.”
Pritvori vrata i pogleda u pod.
„Ne Ava, nije zbogom, doviđenja.”
Jednim pogledom dam joj do znanja da nije gotovo, nije kraj!
Ne može biti kraj kad zapravo nije još ni počelo onako kako je trebalo.

193
 Knjige.Club Books

Kat

Zatvaram vrata jednog svijeta, onog u kojem sam bila neko vrijeme
neobjašnjivo drukčija, osjećala sam ono što sam godinama sebi branila. Prepustila
se onome što sam godinama izbjegavala.
Jer znala sam da me čeka upravo ovo čemu sad hrlim: samoća i tišina. Nisam
ni imala prava zakoračiti u svijet kojem ne pripadam jer uvijek će prošlost
pokazati moje pravo lice, uvijek ću ja biti sumnjiva Ali da sumnja dolazi od onoga
tko mi je postao previše bitan i blizak, peče kao otvorena rana. Ona boli pri
svakom pomaku i udahu. Nisam se jednom ovako osjećala, nisam jednom pala,
ali svaki put sam ustala.
Osjećaj usamljenosti uz zvuk slomljenog srca prati me sve do mog kreveta.
Legnem u polutami na hladne plahte. Rastrgana sam na dva dijela.
„Znala si da će ovako biti”, govori mi desni dio, a onaj lijevi, tamo gdje
stanuje potreba, moli.
„Svatko griješi. Ispričao se.”
„Ne Kat, i sama znaš da bez povjerenja nema svrhe. On oduvijek sumnja,
zamisli što bi bilo da zna sve, baš sve o tebi.”
„Ava, voli te. Svjestan je pogreške. Došao ti je to reći. ” Srce nagovara Avu
da se izbori za njega, a razum, onaj koji zna kako su ljudi brutalni, ističe samo
logično.
„Znao je što govori. Neće se promijeniti. Nije upitno to da te voli, kao ni to
da mu uzvraćaš. Ali, ne vjeruje ti.”
„Daj mu šansu.”
„Ne. Gotovo je.”
Svađaju se u meni obje moje osobnosti. Ona koja zadnjih osam godina ima
kontrolu nad mojim postupcima, koja drži ljude na udaljenosti i brine sama za
sebe te ona koja je željna dodira, brižnosti, nježnosti i ljubavi, ona koja će
podnijeti i oprostiti sve.
Bolje da završi sad. On uostalom želi brak, on želi čak i djecu! Ja mu to ne
mogu pružiti. Ustvrdim na kraju, jer ne borim se ja samo zadnjih nekoliko minuta,
borim se od prvog trena kad sam istrčala iz njegove kuće nakon optužbe. Ja jebeno
nisam cmizdravica niti molim za išta! Niti bih ga molila da mi vjeruje niti ga
uvjeravala u istinu. Ako mu je lakše povjerovati da mu je majka divan cvjetić,

194
 Knjige.Club Books

onda neka Kat bude korov, ono što je uvijek bila. Moje cure mi dođu kao da znaju
da mi samo one sad trebaju, stoga legnem s njima i tako zaspim. Navikla sam biti
sama, pouzdati se samo u sebe, ali ova samoća sad peče više nego ikad. Millerovo
tijelo nije uz moje da me privuče uza se, da me uzme i grubo i nježno, da me čini
ovisnom.
Odviknut ću se, kažem sama sebi. Ljubav dođe i ode. Ništa novo.
Ujutro ustajem posve dezorijentirana. Kamo ići?
Posao nemam, iako imam Adama. Idem k njemu. Jedino me on sad drži
prisebnom. Kod Harper ne mogu, nisam u stanju pričati o Milleru, ili ga susresti.
Još gore, sresti Doris. Miller je doista kreten! Kako je mogao posumnjati u mene,
pored nje!? Ljutnja se nastani u meni i gura me pod adrenalinom da pospremim
stan generalno, cure pustim na balkon, a onda mi na pamet padne da ja naučim
Doris lekciju, kad se sinčić ne usudi. No treba li mi to sad kad smo prekinuli?
Neka mu bude kazna, što god mu ona iduće napravila, a napravit će nešto,
sigurna sam.
Odlučim prošetati par kvartova do bolnice, a šetnja mi pomogne da smislim
rezervne planove. Sve što smislim, bez veze je. Nisam ovo ja, ova glupa i
zatupljena osoba nisam ja! Neodlučna sam i slaba, kao da čekam da se nešto desi.
Dok ulazim u bolnicu za vrijeme posjeta, podsjetim se da me Adam ne smije
vidjeti ovakvu, stoga si dozvolim koju minutu da postanem ona stara ja.
Bojim se da više nikad neću u potpunosti biti to što sam bila.
„Hej mali!” viknem za decibel previsoko kad uđem u Adamovu sobu, time
odajući koliko se silim da zvučim veselo.
„Hej velika”, izusti spokojno, te digne malo ruku da me pozdravi.
„Kako si?”
„Rekao bih bolje nego ti.“ Izvijem jednu obrvu i pogledam ga uz blagi
osmijeh. Mogla sam znati da njemu ne mogu ništa sakriti.
„Šuti mali, nisam se naspavala.”
„Rekao bih da je moj brat kriv za to, ali ne iz dobrih razloga.” Moram se
nasmijati jer Adam je jednostavno... Adam.
„Uh. Tvoj brat. Zašto nije poput tebe?”
„Zato što bi ti onda bilo previše lagano. A onda bi se pitala zašto je tako. I
zato što bi ti bilo dosadno. Ili bi ti bio samo trend. Previše je razloga što on nije
ja.” Malo se naslonim na njegov krevet i pomilujem mu šaku.
„Previše filozofiraš otkako ništa ne radiš u tom krevetu.”
„Pa dva sata dnevno kad su posjete moram ispucati ono što smišljam ostala
dvadeset dva sata.“ Naš smijeh prekine otvaranje vrata. Misleći da je doktor ili
sestra, ne mičem pogled s Adama dok ne začujem glas.
„Sine.” Doris se oglasi, a ja ustanem i namignem Adamu.

195
 Knjige.Club Books

„Navratim kasnije.” Ne dajem mu vremena da me zaustavi, već se odmah

okrenem i izađem jer ne vjerujem sebi kad sam u sobi s tom ženom. U stanju sam
napraviti sranje, osjećam kako me koža svrbi od njezine blizine. Bez riječi i
pogleda u njezinom smjeru, napustim Adamovu sobu. Čim zatvorim vrata,
dohvate me dvije jake muške ruke.
„Ava.” Millerovo lice nađe se od mog na svega dva centimetra udaljenosti.
Oči su mu mutne i tužne, ali podli dio moje mračne duše se raduje tome. Neka ga
boli kao što boli i mene. Samo što mu ja to neću pokazati! Dosta je bilo slabosti!
„Rekla sam ti odmah na početku, zovi me Kat. Griješiš čitavo vrijeme kad me
tako zoveš.”
„Ne griješim, Ava. Znam kome se obraćam u tebi”, progovara sigurnim i
čvrstim glasom.
„Vidiš, griješiš. Kat je dio mene. Moja sranja su dio mene. Isto kao što je tvoje
nepovjerenje dio tebe.”
„Ava...”
„Zaboravi i makni se, ne diraj me.”
„Nisam te očekivao”, izleti mu i tada opet postane svjestan koliko me ne
poznaje.
„Naravno da nisi.”
„Nisam to mislio.” Stisne oči i onda potiho opsuje.
„Jesi. Ali nisi razmislio. Lijepo je biti spontan i iskren, zar ne? Barem odmah
pokažeš tko si uistinu.” Sarkastično ga bocnem i maknem njegovu ruku sa sebe.
„Začepi, Ava. Jebeno sam zajebao i to nenamjerno. Je li to moj najveći
grijeh?”
„Mi ionako nismo dobri jedno za drugo. Došla sam zbog Adama. Sve ovo je
samo zbog Adama.” Miller napokon pusti moju ruku i poraženo prođe prstima
kroz kosu. Danas je u ležernom izdanju, da budem brutalna, čak u usranom
izdanju.
„U redu. I to je neka utjeha.” Odstupi korak dalje i samo me nastavi
promatrati. Pogled koji je prikovan uz moj obraz propituje moje misli, pokušava
mi nametnuti nešto.
„Ideš opet do Adama?”
„Ne. Ići ću sutra. Ne želim gledati tvoju majku.”
„A mene?” Iz glasa mu izvire čežnja pomiješana s očajem. Okrenem mu leđa,
praveći se da ga ne čujem. Suzdržavam se da ga ne pogledam jer prokletnik mi
nedostaje! Ako ga pogledam, znam da će u mojim očima vidjeti odgovor. Ubrzam
korak ne pokoravajući se svojoj slabosti. Jer Miller Holt je baš to. Moja slabost.
Ona rupu u mom oklopu kroz koju su ušli osjećaji, neki lijepi poput ljubavi i
nježnosti, ali i oni ružni, poput razočaranja i boli.

196
 Knjige.Club Books

Bolje mi je bez njega, bolje je. Ponavljam si dok odlazim doma, a na putu do
svojeg stana, zastanem kod Raula.
„Gatito?” Zbuni se kad me ugleda na svojim vratima.
„Raul, trebam te.”

Sutra se ponovi susret s Millerom, ovaj put bez njegove majke. Mimoiđemo
se na vratima Adamove sobe. Pogledom dugo miluje moje tijelo, ispituje sadrže
li moje oči nešto više od ravnodušnosti i razočaranja. Može vidjeti samo
odlučnost, jer sebi branim slabost. Branim si Millera Holta.
„Adam dobro izgleda?” samo to me upita, dok rukom drži kvaku prije nego
uđe u Adamovu sobu.
„O da, super se oporavlja.” Zastane i zagrize usnu, pa da ga prekinem u
daljnjem razgovoru, podignem ruku i krenem dalje.
„Zbogom, Miller.”
„Doviđenja, Ava.” Požurim u stan kako sam se dogovorila s Raulom, jer mi
treba nakon što dođe s posla.
„Jesmo li se sve dogovorili?”, pitam Raula na odlasku iz mog stana.
„Naravno gatito, sve za tebe.” Namigne mi zavodljivo pa uzme Roxy i krene
prema vratima. Raul ih otvori i tamo zatekne Millera. Prvotno iznenađenje na
njegovom licu mijenja zlovolja dok gleda čas Raula, čas mene. Nitko ne govori
ništa. Raul prolazi pored Millera, okrzne ga lijevim ramenom, dok u rukama drži
Roxy i mazi je.
„Dugo ti je trebalo da sjebeš sve”, Raul mu posprdno kaže, a Miller na to
reagira burno, dohvati Raula za majicu na leđima i zaustavi ga.
„Koji kurac ti znaš?!”, prodere se na Raula. Ne stignem ni reagirati kad se
Raul okrene i samo ga prostrijeli pogledom, te promrmlja nešto na španjolskom.
Milleru je jasno što mu je upućeno jer mu odgovara psovkama koje svi u hodniku
jasno čujemo i razumijemo.
„Holt!”, povičem i natjeram obojicu da prekinu. Pogledom govorim Raulu da
se povuče, a on pametno ode dalje. Kad opet pogledam Millera, zatekne me
njegovo razjareno i u crveno obojano lice.
„Što on tu radi?”
„Ništa što bi se tebe ticalo.” Naglo me zgrabi i odmakne kako bi ušao u moj
stan. Zatvori vrata za nama i stane zuriti u mene kao da će mi pročitati misli. Ne
dam mu da mi uđe u glavu, previše je minuta, sati i dana tamo boravio.
„Reci to Holt i ukopaj se još dublje. Hajde, samo kaži, ionako to misliš.”

197
 Knjige.Club Books

„Samo sam ljubomoran”, procijedi tiho, ali muklo. I dalje mi diše na usne, a
ja samo pokušavam ignorirati elektricitet u zraku oko nas kao i vrućinu koja
sagorijeva moje tijelo, polako nadirući u sve pore.
„I glup.”
„To smo davno utvrdili.” Kut usne mu trzne i onda se nadvije iznad mene kao
da bi me to dominantno sranje trebalo pokoriti.
„Što... želiš?” Glas me izda pa promucam gutajući knedlu.
„Želim razgovarati s tobom.”
„U vezi čega?”
„Sad kad je Adamu bolje, očekujem da ćeš raditi kod nas i dalje.”
„To što ti očekuješ, možda se ne poklapa s realnošću.” Malo nakrivi glavu i
smrkne pogled.
„Kako to misliš? Ostavit ćeš Adama na cjedilu?”
„Nikad. Obećala sam mu da ću uvijek biti blizu. Uvijek ću biti tu. Uostalom,
sad ima majku da skrbi o njemu. Ja mu i nisam više prijeko potrebna. Odradila
sam svoj zadatak i poravnala dug, zar ne?” Zvono s mobitela se oglasi i prisili
Millera da posegne u džep.
„Moram se javiti, iz bolnice zovu.” Samo mi napomene i onda se javi. Pratim
izraze njegovog lica i slušam što govori. Zabrinutost me drži sve dok Miller ne
poklopi i obavijesti me.
„Sve je u redu, ali... Adam traži da mene vidi.” Smeten je pa nesvjesno primim
njegovu ruku i izustim.
„Da idem s tobom?”
„Ne. Tražio je mene. Idem do njega i onda... javim ti se.”
„Nema potrebe...”
„Ima, Ava. Javim ti se, moramo pričati, jebem mu”, izusti psovku kroz zube
i krene vani. Ništa što on kaže ne može obrisati moju odluku. Stoga nakon
njegovog odlaska odahnem, kupam se dugo u kadi da umanjim nemir i nastavim
provoditi svoju odluku. Obavim par poziva i najzad, negdje iza dvadeset dva sata,
kad već uskočim u pidžamu i uvučem se u krevet, umjesto mog mobitela oglasi
se zvono na mojim vratima. Miller je rekao javiti se, ali nisam očekivala,
zabavljena svojim planom.
Ustanem lijeno i pođem prema vratima, a kroz špijunku dočeka me Millerov
slomljeni izraz lica. Ne vidim dobro, ali osjećam. Drhtavom rukom otvorim vrata
znajući što će mi reći. Grlo mi se stegne, a suze zaškakljaju kapke, kad mi se
pokaže pred očima muškarac uništen bolom. Oglasi se promuklim glasom,
izgovarajući najteže riječi na svijetu. „Mog brata više nema.”

198
 Knjige.Club Books

Miller

Moje ruke drhte, a duša biva otrgnuta iz mene. Ruke koje su maloprije
osjećale toplinu kože mog jedinog brata, da bi ga nakon jednog teškog zbogom
pustile da ode. Zauvijek.
Sad drhtim pred vratima žene s kojom me moj brat povezao. On je bio naša
poveznica. Sad kad ga nema, ima li nas? Nemam kamo otići. Doma više nemam.
Pred nju ću pasti. Samo nju sad trebam. A ako me ona odbije... mogu samo poći
za bratom. U grlu su mi zaključane riječi, suze su pred točkom pucanja, kao da
još nisam svjestan što sam izgubio.
Kao lahor, tih i lagan, tako je i Adam otišao. Držeći ruku u mojoj, samo je
zaklopio oči. Više se nije probudio.
Ni ne znam kako sam se našao tu pred Avinim vratima, kojom magijom sam
se stvorio tu... ali ovo je mjesto gdje moram biti. Zvukove kucanja mijenjaju
njezini koraci s druge strane vrata, a onda se pokaže u svojoj čistoj ljepoti ispred
mene, da, bi se moj jezik onda pokrenuo, a svijest sama obznanila svoju bol.
„Mog brata više nema.”
Oči joj odaju saznanje i prije rečenog. I dok strepim nad njezinom reakcijom,
Ava mi uruči iznenađenje: pruži svoju ruku i povuče me u svoj stan. I dok gledam
njezinu crnu kosu, zataknutu iza uha, lice blistavo i čisto, oči pune tuge, ona me
nanovo iznenadi. Ovije svoje ruke oko mojih leđa, zabije lice u moja prsa i zajeca
tiho.
Ava plače.
Zvuk je to koji para i ono malo duše što mi je sad čitavo, scena je od koje oči
peku. Moje ruke jedva dočekaju da se nađu na njoj, stoga je posesivno obgrlim i
udahnem malo njezinog mirisa. Oko nas je polumrak, svjetlo dopire iz njezine
sobe. Tišinu i dalje paraju samo njezini jecaji.
„Reci mi sve.” Najzad do mene dopre tihi šapat natopljen suzama. Spuštene
glave, kao da se srami suza, odmiče se od mene da bi me potom povela za ruku u
svoju sobu. Ne mičem pogled s mjesta gdje ona drži ruku u mojoj. Želja mi je da
tako ostanemo zauvijek.
Ava me dovede tako do svojeg kreveta, onog u kojem sam proveo toliko
savršenih sati. I dok ovako stoji ispred mene, osjećam da se neće ponoviti. Između
nas je jaz, a u meni je želja da samo večeras, barem večeras, nanovo budemo mi.

199
 Knjige.Club Books

Ona i ja, ja i ona.

„Želim ostati večeras”, izjasnim svoju najveću želju.
„Onda ostani večeras”, ona izusti mekano i potiho, gotovo bojažljivo i
stidljivo. Ne sklanjam pogled s nje dok skidam samo svoju jaknu i spustim na
pod, cipele jednako bez gledanja odbacim ustranu. Ava se polako uspinje na
krevet i legne na desnu stranu. Okrene se na bok i pogledom dodirne mjesto gdje
čeka da legnem. Dodirnem licem jastuk, onaj koji je danima slušao samo naše
uzdahe užitka, a sad će samo tugu.
„Reci mi sad sve.” Usne joj se pomaknu, a nakon toga stegnu jako. Suzdržava
suze.
„Adam. Otišao je.” Ne znam ni kako da opišem gdje je on. Bezbroj je pitanja
još u mojoj glavi, a nisam još svjestan realnosti. Bojim se da će me spoznaja
udariti kao brzi vlak, kad se ujutro probudim.
„Kako?”, promrmlja u bolu, dok joj se obrve spajaju u bolnoj grimasi, a usne
skupljaju u crtu.
„Bio je dobro, odlično, napredovao je. I onda me samo jučer pozvao. Mislio
sam da ima veze s Lornom. On... on me zvao da se oprosti sa mnom.” Jedna suza
sklizne iz kuta Avinog oka i natopi jastuk. Nije u stanju više išta reći, samo me
gleda i čeka da joj kažem sve.
„Nisam ga prvotno shvatio kad mi je počeo govoriti i zahvaljivati na svemu.
Pričao je kako sam ja dobar brat, kako sam mu sve želje ispunio. Da sam mu bio
sve, ali da usrano kuham. Zahvalio je i što sam dozvolio Doris da dođe i da joj on
oprosti. Ležao je u onom krevetu, držao ruku u mojoj i opraštao se od mene, Ava.
Odlazio je u smrt. Tako miran, tako divan.”
Avina ruka se nađe između nas na krevetu, a pogled koji mi uputi, naloži mi
da je osjetim. Stoga prvo nježno i polagano dodirnem jagodicama prstiju njezine
prste, a onda ih ukrstim i tako ostavim.
Ona mi daje snagu da nastavim. „Govorio je neko vrijeme dok nisam shvatio
što radi.”
„Ali bio je bolje.”
„Znam, ljubavi”, odgovorim, pojačavši stisak naših prstiju. Ava samo zaklopi
oči. „To sam i ja rekao. Ali izgleda da je to bilo zatišje pred buru. On je osjećao.
Znao je da je kraj neizbježan. O svojoj smrtnosti je govorio već dugo. Pitao sam
ga kako on to zna da odlazi baš sad. Bio sam jebeno ljut na njega. Znaš što mi je
odgovorio?”
Ava tada otvori oči i suzama zatraži moj odgovor.
„Rekao je: moje srce zna”, izustim i tada osjetim kako suze crtaju puteve i na
mom licu. Sklapam oči pred navalom boli koja nema milosti prema meni, udara
me tako da mi ne da udahnuti, ne da mi misliti, steže obruč oko moje glave i gura
me u očaj.

200
 Knjige.Club Books

Nježan dodir na mom obrazu natjera me da otvorim suzne oči. Ava briše
prstom druge ruke moje suze. U njezinim očima vidim odraz, vidim lom, vidim
prazninu. Skupa smo u ovom bolu.
„I onda je rekao da ti dam njegov mobitel. Snimio je video za tebe. Rekao je
da s tobom ne bi mogao drukčije. Ne bi te mogao gledati u oči i reći ti sve.” Ava
na to zajeca glasno i dlan položi na moj obraz. Gledamo se u oči, podnosimo skupa
udarce života, nosimo se sa samoćom... skupa. Čudno je to. Nije nas nikad spajao
težak trenutak kao ovaj, a upravo sad smo najbliži jedno drugome.
„I onda? Onda je umro?” Ona mi ovim riječima skine veo s očiju, zabode nož
u srce moje uspavane zvijeri.
„I onda je umro. Ava, umro je! Moj brat je umro!”, gotovo da vičem kroz
suze, a nemoć koja je lomila moje srce, sad provali iz mene i natjera me da
ustanem. Šaka sama poleti u zid, da fizička bol nadjača ovu u nutrini, pa udaram
opet i opet, jače i jače. I dok komadići vapna padaju na pod, a koža počne pucati,
Ava se oglasi:
„Miller! Nemoj.”
„Moram, Ava, moram!” Idući udarac ona spriječi, uhvativši me za ruku. Oči
mi nađu njezine i onda se tek smirim malo.
„Daj mi mobitel. Želim vidjeti Adama.” Neobično je jaka i odrješita.
Popustim joj, mislim da bih joj sad sve ispunio. Samo kad bi me tražila.
Traži me, Ava. Traži me ljubavi.
Iz džepa mojih traperica izvučem moj mobitel, a potom i Adamov. Položim
ga na njezin dlan, pritom upitam:
„Sigurna si da možeš to sad gledati?”
„Jesam.” Sjedne na krevet i onda mi pokaže da sjednem pored nje. Poslušam
jer žudim za njezinom blizinom, stoga uzimam barem dodir uz bedro dok je tu.
Pratim njezine prste kako klize po ekranu mobitela, dok traži video koji je Adam
za nju snimio. Ugleda zadnji snimljen prije par sati. Prije nego ga uključi, pogleda
me i potiho progovori.
„Kako mu je bilo kad je znao da će umrijeti? Kako, Miller? Znaj, ako raj
postoji, on je sad tamo. Znam da je tamo.”
„Nitko nije hrabar kao on. Nitko”, kažem te pomazim njezino bedro u znak
podrške. Ona na to uključi video i položi na svoja koljena da oboje možemo
vidjeti. Na ekranu je moj brat. Moj živi brat. Gleda u kameru, spokojan i blago
nasmijan.
„Hej ti opaka. Nemoj plakati, molim te. Tvom licu pristaje samo osmijeh. Žao
mi je što nisam bio jači. Najlakše je otići, zar ne? Znaš, bila si u pravu. Da sam
se borio dušom, onda bi možda i tijelo bilo jače. Ali znao sam odavno gdje moj
put završava. I toliko sam zahvalan što si nam ušla u život. Nisi samo mene
usrećila, nego i Millera. Ja sam možda mlad i neiskusan, ali znam da vas dvoje
veže nešto posebno. Neka vatra, strast, energija, vibra, napetost, naboj. Ne znam
201
 Knjige.Club Books

kako se zove, ali je vraški tu. Osjeti se kad vas gledam. Istog ste kroja. Dva
ste dijela jedne spajalice.” Adam se potom nasmije, a Ava šmrcne. Ja ne dišem,
iako u meni sve viče, vrišti od pogleda na oči koje više neću vidjeti žive i
nasmijane.
„OK, dosta o vama, nisam ja savjetnik. Ali glupi ste ako ne sredite svoja
sranja. Čujete li me? Reci to mom bratu. Svojeglav je i voli vršiti pritisak. A ti,
Kat, prestani bježati od sebe jer nemaš razloga, divna si. Nitko nije tako divan
poput tebe. Hvala ti što si mi dala Lornu nakratko. Hvala ti što si bila uz mene
ovih mjeseci. Znaj da ću te pamtiti. I gledat ću te. I da si sinu ime dala po meni.
” Tu mu se glas izgubi, a kad otjeram suze iz očiju, uočim kako je pokretom ruke
i on obrisao svoje. Ava je ukočena i grčevito stišće mobitel kao da se boji da će
svaki tren Adam nestati.
„Volim te. Znaj da te svi volimo. Zbogom, mala.” Tu nestane zvuka i slike, a
sobu propara Avin vrisak. Rijeka suza potekne joj niz lice, stoga je zgrabim k sebi
u zagrljaj, da plačemo zajedno. Ništa drugo nam nije ostalo.
„Nemoj više, Ava. Ne mogu slušati tvoj plač.” Ranjava me više nego mogu
podnijeti, stoga se ona utiša uskoro. I dalje smo zagrljeni u tišini. Rukama prijeđe
po mojim leđima i tek tada shvatim kako je ledena. Odmaknem je od sebe tek
toliko da je pogledam i dodirnem po licu, a onda se uvjerim kako je hladna.
„Dođi.” Povedem je u krevet i smjestim na njezinu stranu. Bez pitanja legnem
pored nje i pokrijem nas toplim prekrivačem. Nadvijem se iznad nje kako bih
ugasio lampu iza njezinih leđa na ormariću.
„Prazna sam.” Čujem samo šapat kad ostanemo u mraku.
„I ja, Ava”, izustim navikavajući oči na tminu, a pod noćnim svjetlima grada,
vidim samo sjaj suza u njezinim očima. Najljepše su to oči na svijetu, čak i kad
liju suze boli. Jednako me gleda, ništa ne govori. Potraži moju ruku i onda je primi
u svoju. Sklopi oči i znam da će nanovo plakati.
„Nemoj”, izustim i nagnem se da usnama pobrišem njezine suze. Vrele su i
slane, natapaju moje suhe usne. Prigrlim je opet k sebi da je ugrijem, a obrazi nam
se diraju, dah nam se miješa. Dišemo tako kao jedno, srca nam kucaju jedno uz
drugo, osjećam taj znak života i samo to me sad podsjeća da sam živ.
„Rekao je istinu”, odlučim prekinuti tišinu.
„Na što misliš?”
„Voli te. On te voli.”
„Znam, i ja njega volim.” Okrzne toplim dahom moju usnu i natjera me da
poželim još.
„Volimo te. Obojica.” Priznam konačno čekajući da ona prozbori, nesvjesno
stišćući je uz sebe sve snažnije. Bojim se da će pobjeći od mene. Učini mali
pomak i onda izusti:
„I ja vas volim.” Zagledam se u njezine oči i pokušavam naći način da joj
zahvalim za ovo što mi sad čini, što me iscjeljuje sad kad sam slomljen. Dovoljno
202
 Knjige.Club Books

je da je tu. I onda shvatim. Nije mi dovoljno. Fali mi i Ava i Kat, fale mi sve
njezine strane. I bez obzira na sve, na mjesto i vrijeme, priliku i nepriliku, spustim
usne na njezine i poljubim je s poštovanjem. Zadržim usne sve do trena kad bi me
trebala odgurnuti, ali ona to ne čini, dapače, rukama polako krene do mojih
ramena i onda mi uzvrati poljubac.
Čini li utjeha ovo, spaja nas ovu noć da nismo sami? Čini li to potreba? Ne
marim sad, znam da mi ona grije i dušu i tijelo, znam da me jednako treba. Malim
poljupcima cjelivam njezine usne, malim pokretom jezika prodrem da osjetim
njezinu toplinu i okus. U trenu se osjetim živim, jer Ava čini da zaboravim sve,
dok mi uzvraća poljupce pune očaja i žudnje. Iako u meni gori nestrpljivost,
okujem je i činim ovo polagano. Kliznem niz Avin vrat ostavljajući mokre tragove
od poljupca, onda se vratim istim putem željan slatkoće njezinih usana. Ne mogu
se nauživati, ne mogu se odvojiti od nje, fale mi te usne noćima. U trenu osjetim
odsustvo njezinih ruku s mojih ramena, da bi ih potom položila na rub moje
majice i povukla je preko moje glave.
Surađujem s njom gledajući u tim očima jednaku potrebu. Posegnem za
njezinom majicom i pridružim je ostaloj odjeći na podu. Posvetim se njezinoj
koži, želim iskoristiti noć da je štujem, obilježim i zapamtim taj okus. I ovo što
ćemo sad napraviti, ne radimo iz pohote, ovo je sad samo iz potrebe. Potrebe da
me voli, da je volim, da mi pripada i da ja pripadam njoj. Barem večeras.
Stoga ono što činimo sad opisujem jednom novom riječju, jer to govori svaki
pogled, svaki uzdah, čak i naše usne: večeras vodimo ljubav.
I zato sad vodimo jedno drugo prema sreći, gdje će moje ime biti na njezinim
usnama, a na licu blažen osmijeh nakon svega što smo doživjeli. I utješno je to da
barem večeras dijelimo dobro, jer sutra će nestati sve što smo imali.

203
 Knjige.Club Books

Kat

Da je život prema meni milostiv, ostala bih u ovom balončiću, u unajmljenom

stanu, u Millerovom zagrljaju. Dala sam obećanje Adamu. Ostala sam do kraja.
Ostajem mu blizu i nakon kraja. Ali obećala sam i sebi.
Sredi svoja sranja, Kat.
Zora još nije svanula, ali nebo je danas tako lijepo. Vjetar šiba moje lice
hladnim udarcima, kažnjava me radi ovoga što činim, ali ne zna on da ne može
prazninu zalediti ni povrijediti. Slavi li ovo plavetnilo danas što je dobilo anđela?
Prije nego je Adam umro, obećala sam sebi konačno prihvatiti priliku života
i učiniti ga boljim za ljude poput mene. I zato sad stojim na ovom mjestu i gledam
grad kako se budi. Pogledam na mobitel prije nego ga ugasim.
Miller će se uskoro probuditi. Ustati i zazvati moje ime. Kad vidi da me nema,
krenut će iz jedne prazne sobe u drugu. Neće me naći. Sve što mu ostavljam jest
pismo na stolu. Sjest će u nekom trenu tamo i uzeti papir u svoje ruke. Oči će mu
letjeti po rečenicama, usne će šaputati sve što sam mu rekla iz srca.

Ne znam pisati ljubavna pisma. Ali ovo je izgleda baš to. Ljubavno pismo
nesuđenih ljubavnika. Jesmo li slični ili isti? Pripadamo li jedno drugome?
Opstajemo li spojeni ako se uništavamo skupa? Adama nema. On nas je spojio,
zar ne? On je bio ljepilo ove spajalice. Bez njega...
Isuse, loše mi ovo ide.
Prije svega, da ti zahvalim za svaki lijepi trenutak koji smo proveli skupa.
Svjesna sam našeg početka, ali i kraja.
I sve bih mogla oprostiti, ali nepovjerenje nikad. To je moja slaba točka i
žudim za time da mi vjeruješ više nego za svom nježnošću svijeta. Jer malokad je
netko vjerovao u mene i meni. Adam jest. On je vidio nešto što nitko drugi nije.
Zato je i bio moja slabost.
Zato sam ostajala i kad sam trebala otići.
Nije tvoja krivica. Skupa smo krivi. Ja koja te ne puštam dublje, da spoznaš
sve. Ne mogu.
Ako te samo valovi pokolebaju, u dubinama ćeš se utopiti i mene povući sa
sobom. I bojim se da te ne povrijedim jače, jer ja to znam. Znam udariti tamo gdje
boli. Nije li bolje otići sad kad još ostajemo jedno drugome u lijepom sjećanju?
204
 Knjige.Club Books

Želim ti sve ono što ti trebaš od žene, bez da zahtijevaš: dom, obitelj, djecu.
Trebaš ženu koja će ti se pokoriti, slušati bespogovorno, koja će ti pružiti ruku i
kad je najslabija. Ja to ne znam. Ja te guram dalje. Ne znam disati udvoje, izgleda.
Znam samo da se moram naći.
Zato, hvala ti što si mi pomogao da se tražim.
Možda nisi uspio, ali bio si najljepša stanica mog putovanja.
Kat

Ostavivši potpis na dnu, shvatila sam tko je diktirao svaku riječ i nije dozvolio
zaljubljenoj Avi da pobijedi, da ostane.
Nije vrijeme ostanka. Otpijem zadnji gutljaj svoje kave prije nego bacim
papirnatu šalicu u koš za smeće. Napišem ujaku poruku da stižem uskoro i onda
sjednem u svoj, stvarima natrpani auto, te krenem put Redmonda. Bila sam na
rubu jutros da otkažem sve, da zamolim Raula da mi vrati moje cure, da kažem
Donovanu da radi s novcem od prodaje što želi, da uništim želju koju gradim u
mislima godinama!
Nikad nisam birala ljubav ispred svog sna, nisam je niti sanjala.
I zato idem dalje jer sam upoznala obje strane te iste ljubavi, jednu koja
ranjava, drugu koja liječi. Sad imam priliku života, i ne samo mog, nego priliku
danu svima kojima ona treba. Bit ću ponosna na sebe, time ću iskupiti sve svoje
grijehe, možda onda budem dostojna.
Hoće li mi Miller oprostiti? Hoće kad shvati da mu je bez mene bolje. On
može bolje.

Mobitela ugašenog, odbačenog u pretinac u autu, ulazim u svoj rodni grad.

Za razliku od prošlog puta, sada u sebi nosim snagu i nadu. Ovo činim za Adama,
Lornu, za sve koji su pružali svoju ruku prema meni, ali i za one koji su je pružili
meni kad sam ja trebala. Gasim auto u Donovanovom dvorištu, a on se u trenu
pojavi ispred kuće. Rukama u zraku iskazuje svoje veselje što sam na kraju
pristala na ovo, ali pod mojim uvjetima.
Ljubi me u obraz, potom s osmijehom pogleda u lice kao da ne vjeruje da sam
tu. Ne vjerujem ni sama, ali tako sam odlučila. Prošla noć nije smjela promijeniti
sve. Trebala se desiti da se utješimo. Svaki dan proveden u tuzi, samo je izgubljen
dan. Ja tugujem na svoj način. Ovo ne znači da ne žalim, ovo ne znači da ne
mislim. Ovo znači da se nosim sa svime kako znam.
„Pa uranila si?”

205
 Knjige.Club Books

„Morala sam”, odvratim ujaku dok on pogledava preko mog ramena.

Popratim njegov pogled, tek kratko skenira moj auto, a onda promotri kuću preko
puta svoje. Što god da mu tamo privlači pažnju, njegova je stvar.
„Idem ja unutra. Gladna sam”, izustim i ponesem tek jednu torbu i ruksak sa
sobom. Sve je u mom autu još od sinoć. Miller u onom mraku nije ni shvatio da
je stan poluprazan.
„Eto me”, on izusti odsutno i dalje zureći preko ceste. Prebirem po njegovom
hladnjaku, a pogled mi mimo moje volje pada na pod gdje bi trebale biti zdjelice,
dok mi misli lete prema mojim curama. Brinem bezrazložno, Raul voli mačke, a
i vratit ću se po njih.
Natrpam stol namazima i narescima, izvučem kruh i konačno sjednem da
jedem. Donovan se pojavi u kući i upita zabavljeno:
„Napadaj gladi?”
„Možda tonem u depresiju”, izustim neslanu šalu, na što se on namrgodi.
„Ako dosad nisam upala nakon toliko sranja, neću ni sad.” On odahne i dirne me
po ramenu.
„Hajde, ovo ti je divan plan, svaka ti čast. Sad trebaš ostati jaka, jer trebat će
ti jebena snaga.” Tek sad se malo osmjehnem, dok grizem komadić kruha i sira.
„Nije meni problem snaga ni volja, ja kad nešto zacrtam, ne odustajem. Sad
imamo i sredstva.”
„Jesi li odlučila jedino gdje ćeš na kraju graditi?”
„U Seattleu. Tamo je potrebnije. Vjeruj mi.”
„Razumijem, slažem se. Slušaj sad. Prvi dio novca bit će na tvom računu u
petak. Dobro da si konačno otvorila račun. Isuse, Ava, ne želim ni pitati kako si
sve ove godine ostala normalna.” Progutam zalogaj i pogledam ujaka.
„Tko kaže da sam normalna? Ja to nikad nisam rekla.”
„Mala, ti si divna. Ne želim čuti da o sebi pričaš loše.” Ujak me obgrli oko
ramena i poljubi u obraz, a potom ustane i po mom nalogu iz mojeg ruksaka izvadi
mobitel koji sam kupila usput na benzinskoj postaji.
„Možeš mi ga aktivirati? Imam novi broj.” Donovan na moju zamolbu nakosi
glavu i sumnjičavo pogleda u mene.
„Zašto novi? Od čega se skrivaš?”
„Od starog života. Ne želim objašnjavati iznova. Ne želim da me išta sad
ometa. O ovome sanjam godinama, Donovan. Ovo je ostvarenje moje tajne želje.”
Zlo koje čini ljude gramzivima, izdajicama, ubojicama, ono isto zlo bez kojeg ne
možemo preživjeti ni dana, sad je u mojim rukama da ga preoblikujem u nešto
dobro.
Novac. Uvijek je to jebeni novac. Sad ga imam i više nego će mi ikad trebati.
Stoga krenem u projekt svojeg života. Nemam znanje, ali imam volju, znam ljude
koji će sve učiniti savršeno funkcionalnim. Donovan mi pruži novi mobitel, a

206
 Knjige.Club Books

kako znam sve brojeve napamet, krenem obaviti ovo što moram. Zovem prvo
Raula.
„Jutro, kako su mi cure?”, prvo je što ga pitam.
„Jutro. Divne su. Kao da tebe imam tu. Daju mi blizu samo kad je njima po
volji.” Nasmije se i onda približi mobitel da čujem mijaukanje. Moram se
nasmijati iako ono što ga moram pitati nije prikladno za smijeh.
„Doći ću brzo po njih. Hvala ti što uvijek mogu računati na tebe, a to znači da
trebam još jednu informaciju.”
„Samo reci. Sve za tebe.”
„Divan si.”
„Očito ne kao šminker, ali preživjet ću. Znam da se ne bira kad se zaljubi”,
on doda, a ja ignoriram tu temu, pa otvoreno zatražim uslugu.
„Trebam te da mi saznaš kad je sprovod Adamu Holtu. Priču već znaš. I samo
da ti napomenem, ne smiješ ništa pokrenuti prije sprovoda. Doris, kakva god da
jest, majka je. Nakon toga imaš odvezane ruke da kučka dobije kaznu koju
zaslužuje.” Napravila sam taj zadnji korak iako nemam prava miješati se više u
Millerov život. Nisam ga mogla ostaviti tamo s njom, da ona rasipa svoje zlo pod
krinkom majčinske brige i pokajanja. Ne kaje se ta. Kamo sreće da mogu biti tamo
kad se desi...
„U redu, ti si šefica. Javim ti sve kad saznam.”
„Hvala ti. Spremi ovaj broj i ne moram ti napominjati da ga ne daješ nikome.”
Raul me pozdravi, a onda ustanem na noge od nervoze koja kola mojim venama.
Brojeve mojih jedinih prijateljica spremam u imenik, a onda ih dodam u novu
grupu.
- Jutro ženske, Kat je, ovo je moj novi broj. Bit ću u Redmondu neko vrijeme,
javim se uskoro. Sve ću vam objasniti kad bude vrijeme. Kad u roku pola sata sve
tri odgovore samo podrškom i onim srcima, moje se stegne od dragosti. One nikad
ne pitaju previše, tu su bez zadrške. Jedino što učinim dodatno nazovem Harper i
zamolim da mi da Beckforda.
„Molim? Ava, gdje si?”
„Becks, samo nađi Millera, OK? Samo to te molim.” Poklopim glasa na rubu
pucanja. Zubi mi zaškrguću, a pesnice se stegnu. Izdržat ću. Moram. Ne smijem
opet biti slaba jer nanjuši sudbina kleta slabića i onda mu baci rukavicu u lice,
pokuša ga dokrajčiti u borbi života.
„Ava, dušo, idemo te smjestiti?” Donovan me zazove, a kad se okrenem,
ugledam kako vuče moje kofere. Kimnem i krenem za njim do male sobe koja je
inače njegova radna soba, ali meni će biti dovoljna. Mali kauč i kutak mira. Samo
to trebam. Imala sam i manje, čemu da se sad žalim?

207
 Knjige.Club Books

„Ava, već sutra dolazi jedan od kupaca, a onda i ulagači. Jesi li sigurna u što
želiš uložiti novce?” Tugu koja se nakuplja u meni otjeraju u isti mah osjećaji
ponosa i svrhe, oni koje nisam tako dugo osjetila.
„Da. Prihvatilište za beskućnike i azil za životinje.”

208
 Knjige.Club Books

Miller

Probuditi se u praznoj i hladnoj sobi, potom sa strahom u drhtavim rukama

držati pismo kojim je Ava označila naš kraj, bilo je nestvarno. Nestvarnim mi se
čini svaka minuta koju sam preživio do ovog trena.
Stojim iznad rupe u koju će položiti mrtvo tijelo mog brata.
Nestvarnim mi se čini svaki udah jer se pitam kako sam živ. Kako sam uspio
pročitati svaku njezinu riječ iako me probadala poput oštrice? Nije li me zaliječila
par sati ranije, dok se privijala uz moje tijelo i govorila mi da me voli? Osjetio
sam to. Voli me. Ali ona vjeruje da to nije dovoljno.
„Jesi li dobro?” Will, moj najbliži kolega, dirne moj lakat nakon što je lijes
položen u zemlju. Glazba uz koju smo ispratili Adama je prestala, a ja i dalje
zurim u tu rupu koja odnosi sav život, sve ono zbog čega sam se budio iz dana u
dan.
„Miller?”, ponovno mi se obrati i tek onda shvatim da smo sami.
Svi su već otišli malo dalje, ostavili me da prazan gledam u grob.
„Nisam dobro! Jebeno sam ljut!” Stanje praznine mijenja faza ljutnje i srdžbe.
Na koga? Na sve! Na čitav jebeni svijet! On me gleda sa sažaljenjem kao da sam
poludio. I jesam, lud sam od svega što u meni raste. Izmjenjuju se bol i tuga, bijes
i razočaranje i tako ukrug, ima li kraja? Ne mogu prihvatiti da je samo tako otišla,
zar joj ništa nisam značio? Pitam se po stoti put. Jebem one izgovore, ona je
kukavica! Ne želim je ni pokušati shvatiti.
Ubila si me, Ava. Kamo sreće da si stala preda me i pucala u mene. Bilo bi
mi lakše.
„Hajde, idemo kod tebe doma”, Will mi predloži.
„Nemam što tamo raditi. Biti sam u kući? Ne.” Odbijem.
„Kamo želiš?”
„Gdje god.“ Will kimne i krene ispred mene, gazeći zemlju mokru od lagane
kiše. Pognute glave, udova teških od umora i duše rascjepkane, krenem tromo za
njim.
„Idemo se napiti”, provalim kad sjednem u njegov auto.
„Ne seri. Nećeš se napiti.”
„A što ću raditi?” Pogled koji mu uputim ostavi ga na tren nijemim.

209
 Knjige.Club Books

„Nemam pojma, Holt. Zbilja, ali bit ću uz tebe. Doći će i Becks. Idemo kod
mene.” Malaksalo pustim ruke i naslonim se te zatvorim oči. Sa svakim treptajem
sjetim se nje. Sjena koja me prati, njezina je. I da želim, ne mogu je se riješiti.
Kako nisam ništa shvatio? Tek ujutro mi je postalo jasno da njezinih stvari
nema. Bio sam slomljen zbog brata, bio sam fokusiran samo na nju, one divne oči.
A bio bih se zakleo da se tu noć sve promijenilo. Da mi je postala bliža, da je
shvatila kako mi pripadamo jedno drugome.
Ne bi li nas tuga trebala spojiti? Ne tugujemo li oboje, sad još više?
Razglabam sam sa sobom o pitanjima na koje odgovor ima samo Ava. Ali ona se
ne javlja. Nije došla ni na sprovod. Mobitel joj je ugašen, ali nisam pitao Harper
gdje je. Znam da zna.
U ovom trenu odlučujem da je neću tražiti. Neću je moliti. Ako je otišla, onda
zna što je ostavila. Ako joj stvaram pritisak, onda... jednostavno neću to više
raditi. Nadam se da će ona moći dalje krenuti, jer ja jebeno neću. Ostat ću u onoj
noći u kojoj mi je govorila da me voli, darivala mi se cijela i hranila me
poljupcima.

„Jednu za Adama!” Sjedimo u Willovom stanu dok njegova zaručnica u

kuhinji priprema hranu čiji miris dopire do nas. Becks podigne opet čašicu i kucne
o moju. Gledam u to malo alkohola u dnu, ne čini mi se da ta doza može išta
promijeniti. Može li učiniti da zaboravim? Može li me nanovo učiniti živim?
„Hajde Miller, jednu za Adama.”
„Nisam bio za, ali jedna ne škodi”, Will doda i kucne, pa potegnem žesticu i
strusim niz grlo. Nema efekt kakav bih htio. Niti žari niti boli, barem da me trgne
od ove letargije.
„Ostani koji dan doma. Posao može čekati”, Becks mi kaže, ali pogled koji
mu uputim deklarirano odbija taj prijedlog.
„Ne. Nemam što raditi doma.”
„Odmori se. Nisi dugo.”
„Ne!”, obrecnem se i na Willa jer podupire Becksa.
„OK, radi što želiš. Izvoli.” Becks digne ruke i gurne mi pod nos cijelu bocu
alkohola. Gledam u nju kao da je ona nešto što me može spasiti, možda i može
ako probam.
„Ne dolazi takav usran na posao, to ti neću dozvoliti.” Ustanem na njegove
riječi i ruku u pesnicama, unesem mu se u lice.
„Imam pravo biti ovakav, jebem mu, nisam izgubio samo brata!”
Jar koji me izgara, mora izaći negdje makar u svađi s najboljim prijateljem.
Oči me peku od vreline suza i ogorčenja koje me guši, da bi me moj prijatelj

210
 Knjige.Club Books

potom snažno zagrlio. Radije bih da mi je zadao jedan udarac šakom, nego da me
ovako tješi.
„Znam, frende, znam.” Pusti me kad nam se Willova zaručnica pridruži noseći
hranu na pladnju. Jedem bez apetita, a kad me kasnije Becks odvede doma i uvede
u praznu i pustu kuću, želudac mi se okrene i stegne u bolan čvor.
„Ideš spavati”, Becks mi naredi kao da sam dijete, te me pogura prema mojoj
sobi.
„Ne spava mi se.”
„Ne zanima me.” Ode prema kuhinji, a ja ignorirajući njegov zahtjev, sjednem
na kauč. Doris nije tu, i bolje da nije. Zurim u prazno sve dok se Becks opet ne
pojavi preda mnom, držeći u rukama čašu vode i tabletu.
„Popij ovo i spavaj. Prvo to, a onda ćemo srediti sve.” Pogledam ga kako bih
u njegovom pogledu vidio vjeru jer ja ne vjerujem da ću išta srediti. S teškim
uzdahom, uzimam vodu i popijem tabletu. Becks sjedne do mene i onda me
natjera da mu se otvorim.
„Onaj dan bilo mi je jasno da si još u šoku i nevjerici, kad je Ava otišla, a još
nisi ni Adama oplakao. Sad mi reci kako se osjećaš.”
„Ljut sam. I onda sam žalostan, i onda opet ljut. I onda bih je našao i vikao na
nju, a potom bih je zagrlio i ljubio. Eto kako sam.” Becks samo šuti, ima li potrebe
da ista vise kaže? No, ja imam potrebu da izjasnim želju koja me peče u mislima.
„Harper zna... zna gdje je Ava?”
„Nemoj me to pitati. Znaš da neće reći, čak ni meni, ako joj je Ava to
zabranila.” Smrknem se na njegove riječi iako sam znao odgovor.
„Ne znam gdje je. Da barem znam da odem...” Zaboravljam da sam odlučio
kako to neću raditi.
„I što onda? Da te potjera i dokrajči time? Nju ne veže mjesto, ona dođe i ode.
Mislim da se ne moraš brinuti za nju.”
„Jebeno se brinem za sebe! Ja ovo ne mogu izdržati! Mogao bih uz nju. Znaš
li što mi je ona? Sve ono što je Harper tebi”, priznam mu sve bez imalo srama, jer
nije sram voljeti. Nije čak ni moliti da mi uzvrati. Šteta samo što ona ne čuje moje
molbe.
„Znam, Miller.”
„Ne, ne znaš. Među nama možda nema tih nježnosti i milovanja, ali zato
postoji nešto neizbrisivo. Ona je bolest od koje se ne želim izliječiti.” Sjedne
pored mene puštajući da nas tišina okruži jer samo će ona idućih dana stanovati u
mom domu. U jednom trenu čudan spokoj nastani se u mom tijelu i zaklopi moje
kapke. Zaspim i sanjam nju, sanjam brata, sanjam da sam s njima. Sretan.
Kad se konačno probudim, shvatim da je već zora i da sam spavao više od
dvanaest sati. Čim mi noge dotaknu pod, shvatim da iz sobe neće izaći moj brat,

211
 Knjige.Club Books

neće zazvoniti onim iritantnim zvoncem, a dao bih život da ga opet čujem. Neće
izaći ni Ava, neće mi se nasmiješiti vragolasto i povesti u podrum da se igramo.
Koraci me dovedu dolje. Tek jedan pogled na krevet dovoljan je da puknem.
Bijes koji me pokrene, trga, udara, razvaljuje sve što mu se nađe na putu. Bacam
sve na pod, param, uništavam kao da se prošlost kao živo sjećanje može obrisati.
Najzad sjednem na krevet rastrzan između očaja i srdžbe. Mobitel stoji ispred
mene, u trenu ludila ispao mi je na pod. Posegnem za njim i pošaljem Willu
poruku.
- Nabavi mi adresu od Adamove prijateljice Lome. Will je efikasan i pouzdan
kao i uvijek, nabavi mi adresu odmah jer mi on otvara zakladu za nju.

Podne je kad se Will i ja pojavimo u knjižnici gdje Lorna radi. On ide sa mnom
jer zna znakovni jezik, pa joj pristupamo za vrijeme njezine pauze. Djevojka je
jako lijepa, na prvi dojam jako mila i shvaćam da se Adamu dopala. Čim me
ugleda, pohrli mi u zagrljaj i stegne rukama oko vrata, a potom se odmakne da s
njezinih usana mogu pročitati sve.
„Žao mi je. Will joj odmah pokaže rukama i sporazumi se s njom, i dok mi
on govori sve, ja se samo molim da mi da neki trag.
„Znaš li gdje je Ava?”
„Ne.”
„Molimo te, da pomogneš bilo kako.”
„Ne znam što želite. Ava mi je našla posao. Upoznala sam je u prihvatilištu i
to je sve što znam.” Kad pogled skrene ustranu, znam da laže, pokriva Avu, a ja
dirnem Willa i napomenem mu.
„Pitaj za prihvatilište.”
„U kojem prihvatilištu?”, upita je, a ona preplašeno pogleda u mene, no najzad
odgovori.
„U Youthcareu.” Will mi prenese njezin odgovor. Na ovo popusti moja
napetost pa posegnem za Lornom i zagrlim je nježno.
„Hvala ti.” Potom odem na to mjesto, iako ne znam što tražim. Willu zahvalim
i napomenem da sutra dolazim na posao. Posao je sve što mi je ostalo.
I sad koračam Pedesetčetvrtom ulicom do zgrade prihvatilišta. Ispred je toliko
mladih beskućnika da mi momentalno dolazi loše. Tu su i djeca! Ne želim
zamišljati Avu tu, gladnu i samu kako čeka da joj netko udijeli mizeran obrok.
Potražim upravitelja pa me upute u maleni, skromni ured. Simpatična žena u
srednjim godinama me dočeka i pruži ruku.
„Ja sam gđa Shelby. Kako vam mogu pomoći?”

212
 Knjige.Club Books

„Možete mi dati informaciju, a ja ću onda pomoći vama.” Licem joj prođe

trag iznenađenja pa pokaže da sjednem na malu i neudobnu drvenu stolicu. No,
ne marim sad.
„Slušam.”
„Ava Kennedy.” Čim izgovorim samo njezino ime, ženi se ozari lice.
„Ah, Ava.”
„Sjećate se nje? Koliko vam osoba dnevno prođe kroz prihvatilište?” Žena
navuče osmijeh i ukrsti svoje prste.
„U prosjeku tisuću osoba, što kroz kuhinju, što kroz prenoćište. Ali Avu ne
zaboravlja nitko od nas.”
„Zašto?” Zbunjen sam. Ne mogu dočekati da čujem više o njoj.
„Što god tu djevojku snašlo, borila se kao lavica. Nikad nisam vidjela nikoga
da je tako uporan i snalažljiv kao ona.”
„Koliko je bila tu kod vas?”
„Ona je tu stalno.”
„Molim?” Žena se nagne prema meni i onda mi pojasni da otjera moju
začuđenost.
„Ava je bila naša štićenica tek koju godinu, da bi postala nakon toga ispomoć,
čak i donatorica. Ona je sve ove godina prala odjeću drugih štićenika, nabavljala
lijekove, opremu, pomagala zaposliti cure. Nema toga što Ava nije napravila za
nas.” Jebeno stišćem zube da ne zaplačem. Pobjegnem koju minutu nakon toga,
jer me guši svako saznanje, bez da doznam ono najvažnije, gdje je sad? U trenu
kad stanem na semaforu i ugledam tablu za Redmond, bljesne mi spoznaja
pomiješana sa sumnjom. Kako god, idem tamo!
Vozim bez ideje što reći, željan da je vidim i natjeram... I onda usporim.
Sjetim se Adama. Sjetim se njegovih riječi.
„Napuštali su je svi, ostala je sama i izborila se za sebe. Ona može sama, znaj
to. Njoj ne treba muškarac stalno da je vodi za ruku, ali potreban je jedan koji bi
je zadržao na mjestu, onaj kojem bi se vraćala uvijek. Ona je baš poput male
mačke, kojoj je potrebna sloboda, jer ona brine sama o sebi, no na kraju dana
vrati se na toplo, gdje je čeka sigurnost.”
Sjetim se i njezine molbe da je pritišćem. Tvrdnje da ona ne vjeruje nikome.
I samo zato... odustanem.
Na prvom mogućem skretanju, okrenem se polukružno i vratim se u svoju
praznu kuću, nadajući se da će se ona jednom vratiti.
Jesam li donio dobru odluku, pokazat će vrijeme, a ja ću ga trošiti nemilice
na novu prijateljicu u mom domu.

213
 Knjige.Club Books

Miller

Dvije su pored mene. Moja nove prijateljice koje razumiju što tražim od njih.
Primamljive i tako dobre za zaborav. Mame me da položim svoje prste na njih, da
kliznem njihovom glatkom površinom, da umočim prste i jezik u tu vrelu
mokrinu. Samo me gledaju, ne govore ništa. Čekaju moj potez, da ih uzmem u
ruke i napojim se njihovim sokovima.
Jedna se zove votka, a druga tekila.
Družim se s njima već par dana. Male doze postaju sve veće, ali ni taj šut nije
dovoljan da mi se iz srca i misli iseli ona najveća ovisnost. Ne idem na posao.
Obećao sam Becksu da ću se odmarati.
Od čega? Od neživota? Je li to riječ koja opisuje stanje između sna i jave gdje
na momente ne znam što sam i tko sam?
Doris dolazi svaki dan, jednako tako je otpilim da ode. Ne treba mi sad. Gdje
je bila sve one godine kad ju je prije svega Adam trebao?
Evie, moja tajnica, dođe osobno da potpišem neke dokumente. Ne gledam je
u lice. Sramim se svojeg stanja, svoje slabosti.
Isto mi ukaže i Beckford kad popodne navrati kod mene. Pustim ga u kuću i
ponovno se izvalim na kauč. Televizija radi bez prestanka, barem nešto da razbije
tišinu. Ne gledam ni njega, iako osjećam njegov prodoran pogled na svom licu.
Prolazi prema kuhinji, a zvuk lupanja stakla dopre do mene. Zavrtim glavom, bez
snage da ustanem. Beckford se vrati do mene i počne vikati.
„Jebeno sam rekao da se odmoriš, a ne da se opijaš. Sve sam ti prolio.”
„Lako kupim druge.”
„Teško. Ostajem tu s tobom.”
„Nećeš. Idi ženi doma. Imaš kome ići”, procijedim gorko, a on se spusti pored
kauča kako bi me natjerao da ga pogledam.
„Slušaj. Ne bih ni ovo imao da se nisam borio. A pogledaj što ti radiš.
Prepuštaš se. Opijaš. Adam ne bi bio ponosan.” Zapeče me sam spomen bratovog
imena. I jebeno znam da je u pravu, ali...
„Treba mi vremena da me prođe.”
„To sam i ja mislio kad je Emma umrla. Dvije godine sam bio depresivan.
Namjerno.”

214
 Knjige.Club Books

„Nije to isto”, pobunim se, a on stane na noge i uputi mi upozoravajući pogled.

„Isti vrag. Otišla je svojom voljom. Ali Ava je još živa. Ti još imaš šanse
da...”
„Kakve jebene šanse? Da je molim da se vrati? Neće se ona vratiti. Ona ne
pada na molbe, na slatke riječi. Kad sam ja u pitanju, padala je samo na
provokacije, na tenzije i svađu. Uvijek mi je samo prkosila. Otimala se i kad bi
mi dragovoljno došla.”
„Onda bi bila baš zadovoljna da vidi kako si potonuo zbog nje.”
Stegnem zube do točke pucanja, a alkohol, što mi grije krv, ponuka me da
ustanem s kauča.
„Srećom pa ne vidi. Idem pod tuš. Čekaj me pa idemo... nekamo.” Krajičkom
oka vidim da popravlja kauč na kojem sam sjedio, potom skuplja sve sa stola i
posprema. Sram me.
Nešto kasnije odvede me do firme, da odradimo planove za jedan projekt i
moram priznati da se bolje osjećam nego da sam doma. Tek kad noć padne, uđem
u mračnu kuću i, bez da upalim svjetlo, odem u kupaonicu, a nakon toga u svoj
krevet.
Ujutro naumim ravno do Adamovog groba. Dolazim jer tražim snagu, jer on
je bio mlađi, ah puno mudriji od mene. Jer mene život nije prisilio da budem
mudar, bio sam brzoplet i glup, lakovjeran i nepromišljen. Mora li se desiti ovakav
udarac da se opametim? Bilo bi lakše samo da mi netko dođe i kaže što da radim.
Jer ja... ne znam.
„Brate, brate moj jedini. Prošlo je par dana otkad te nema. Osjećaj je drukčiji.
Nema te mjesecima.” Prstom dohvatim cvijet žutog nevena i otkinem ga iz
buketa.
„Kako si? Daj pozvoni onim glupim zvoncem. Daj mi neki znak. Trebam
samo jedan znak da nisam sam. Molim te, brate.”
Mimo moje volje, suze mi napune oči. Ništa. Nema odgovora. Okrenem još
jednom cvijet u rukama i zagledam se u njegove mekane latice.
Tek tada shvatim da je grob očišćen i da je na njemu jedini svježi buket žutih
nevena.
Nisam ni cvijeće ponio bratu. Samo svoju tugu i molbu.
Bol koja lomi moje kosti natjera me da krenem niz ulicu do prvog kafića gdje
mogu popiti nešto. I dobro da sam tu, jer lakše je otvoriti dušu strancu, pred njim
me nije sram. Konobar me samo sluša kao da mu je zbilja stalo, nalijeva žesticu i
pušta da mu pričam svoju životnu priču. Nakon toga mi pozove taksi, jer ni sam
ne želim natrag na groblje po svoj auto.
Čak i taksistu pričam o sebi, jer nemam kome. Nemam nikoga.

215
 Knjige.Club Books

On me dovede pred moju pustu kuću. Ne smijem ovakav na posao. Razočarao

bih Becksa. Nisam puno popio... ma kome lažem, dovoljno da ne smijem sjesti za
volan.
Zakoračim u svoje dvorište i ugledam sjenu u kući kako prolazi pored prozora
moje sobe. Pridruži joj se druga sjena, a osjećaj koji mi stišće nutrinu nije strah
niti posljedica alkohola, već upozorenje da su stranci u mojoj kući. Zaklonim se
iza živice i onda nazovem policiju. Ne ide mi u prolog lagano pijanstvo, jednako
tako nisam glup da uletim unutra. Ili da uletim, pa da...? Ne. Nije rješenje. Nikada.
„Da, to je ta adresa. Ja sam vlasnik”, pričam potiho iza živice dok pratim hoće
li netko izaći iz kuće.
„Ne, mislim da su dvije osobe unutra. Trebao sam biti na poslu, ali sam došao
doma. Ne osjećam se dobro.” Pravdam se i obrazlažem. Odahnem kad mi potvrde
da uskoro dolazi patrola. Tek što pospremim mobitel u džep, priđu mi dva
muškarca.
„Miller Holt?” Ja kimnem, na što mi oni pokažu značke.
„Kako ste tako brzi?” Pogledaju se pa mi obrazlože.
„U zasjedi smo, pratimo Doris Holt već par dana.”
„Moju majku?” I dalje sam zbunjen, ne samo zbog alkohola. No ne bih se
trebao čuditi, iako me ljudska glupost svaki put iznenadi.
„Doris je unutra sa svojim partnerom, traže ih u nekoliko država zbog
kriminalnih radnji, ali svaki put izbjegnu rukama pravde. Izgubi im se trag. Terete
ih za krađe teške preko pola milijuna dolara.” Okrutnost koja mi prodre u dušu
pokrene moj jezik i naloži policajcima.
„Možete je privesti. Neovlašteno je u mojoj kući. Samo naprijed.”
„To smo čekali, da je uhvatimo na djelu. Idemo. Vi čekajte.”
Oni se dogovore, a meni narede da mirujem. Ne mogu se ni pokrenuti, iako
bih samo zaklopio oči i spustio se na zemlju. Nemam snage čak ni kad čujem
povike moje majke, psovke njezinog partnera, a onda vidim i njezine suze,
odglumljene i lažne, dok prolazi pored mene. Ukopan sam na mjestu, gledam je
bezizražajno, ne osjećajući... ništa. I dok ih odvode u vozilo, uđem u svoju kuću i
zateknem isprevrtane ladice u mojoj sobi.
Kuja je krala od sinova. A ja... ja sam samo pola sekunde pomislio loše o Avi.
I dok prstima čupam kosu zbog vlastite gluposti, pristupi mi policajac i zatraži
moju izjavu. Sjednemo za stol i dok pišem, ruka mi drhti. Zastanem, a on me
upita:
„Jeste li pod utjecajem alkohola, gospodine Holt?”
„Jesam. Popio sam jer sam bio na grobu mog mlađeg brata. Jer me ostavila
žena koju volim. Jer me izdala ona koja me rodila. I da, pod utjecajem sam
alkohola jer nemam za čime drugim posegnuti osim za bocom.” Čovjek položi

216
 Knjige.Club Books

ruku na moje rame i samo me potapša. Ne mora ništa govoriti, samo da razumije.
Potpišem izjavu, a onda upitam, izražavajući sumnju koja proviruje iza ugla:
„A kako ste sad uhvatili Doris? Kako ste znali gdje je?”
„Dobili smo dojavu.”
„Od koga?”
Čovjek zastane kao da promišlja treba li mi reći, a onda izusti:
„Od Raula Arenasa.” To ime ne mogu zaboraviti i da želim. U isti mah napnu
mi se svi mišići, ali potom se moje tijelo opusti. „Znamo da ga poznajete.” Ne
slušam više što policajac govori, u glavi mi je samo to da se štošta krije iza ovog
scenarija i ja to moram znati. Stoga ostanem sjediti u svojoj kući dok policija
uzima dokaze, tragove, otiske, koji god vrag da rade, ja sam u mislima na drugom
mjestu.

Već je mrkli mrak, a ja se nalazim pred vratima osobe koja kopa po mojim
mislima. Znam da je dirao ono što je moje. Znam da to i dalje želi. Ali isto tako
znam da on s njom ima kontakt, a ja nemam.
Zašto bi Rani ulazio u moj život, prijavio Doris policiji, osim ako to nije Ava
zatražila? Potiskujem ljubomoru i podignem ruku da pokucam na njegova vrata.
Začujem kako se nekome obraća s druge strane vrata, pa poviče.
„Stižem!” Uto se vrata otvore, a tip se očigledno iznenadi kad mu pogled
padne na mene. Odmjeri me od glave od pete, ne skrivajući začuđenost s lica. Ne
stignem ništa ni reći, niti ga pozdraviti, iako ni ne znam kako započeti, kad do
mene dopre mijaukanje. Nagnem se preko njegovog ramena jer vraški poznajem
taj zvuk, a potom se oko mojih nogu omota Roxy. Avina mačka! Ta me spoznaja
natjera da, mimo razuma, prvo posegnem za Roxy i privijem je na svoja prsa, a
onda zakoračim u tuđi stan.
„Je li ona tu?”, moja nestrpljivost se oglasi, a Raul zavrti glavom.
„I dalje si nevjeran”, on se obrecne na mene, ali me propusti u stan.
„Nisam nevjeran, nego nepovjerljiv. A ako ćemo analizirati, sad sam samo
očajan.” Kad se uvjerim da su tu samo Avine ljubimice, okrenem se prema njemu
i bez imalo zadrške iznesem svoje molbe.
„Očajan sam jer mi treba. Očajan jer ne znam gdje je, a ti znaš.”
„Ne znam.”
„Ne laži. Znaš. Ne moraš mi reći, ne želim da nju izdaš, ali reci mi barem
nešto, bilo što.”
„Riješio si se stare?”, on prebaci temu smješkajući se sarkastično.
„Ona mi nije ni bitna. Jebe mi se za nju. Ava ti je rekla za nju?”

217
 Knjige.Club Books

Raul kimne i pokaže da sjednem na stolicu. Krenem tamo ne puštajući Roxy

iz ruku.
„Povukao sam svoju vezu i dojavio. I eto. Naša cura se pobrinula da ti jedan
problem makne s vrata.”
„Ona je moja cura”, naglasim prožet ljubomorom kao najzaraznijom bolesti.
„Ako ti tako kažeš. Ako te zanima kako je, znaj da je dobro. Događaju joj se
dobre stvari i to mora sad provesti u djelo.” Ne kužim najbolje, ali ne pitam dalje
jer znam da neću dobiti odgovor.
„A zašto su njezine mačke kod tebe?”
„Čuvam ih”, izleti mu, a onda shvatim nešto što me napuni srećom.
„Vratit će se ona po njih, da, hoće, zar ne?” Raulove oči odaju istinu, iako
šuti. „Hoće”, odgovaram sam sebi ulijevajući slatku nadu u svoju dušu, kao da je
lijek koji je može ponovno sastaviti. Raul taj čas ustane i, dlanova položenih na
stol, nagne se prema meni i prozbori ozbiljno.
„Koliko je jaka, toliko je krhka. Prije svega, vjeruj njoj da bi mogao vjerovati
sebi, jer jebeni si sretnik. Ona ne daje srce nikome olako, a tebi ga je dala.”
„Ali je otišla”, pobunim se.
„Zato što uvijek stavlja druge ispred sebe. No i ona se boji da je ne slomiš
dokraja. Da joj je bitna njezina sreća, možda bi ostala. Smatraj da si na čekanju
dečko, i ovo što je napravila, znači da nije završila još s tobom.”
„Dakle, da čekam? Znaš li ti kako je to jebeno teško?” On se nasmije na moje
riječi glasno.
„Znam. Brojao sam svaki dan dok mi se ona ne bi pojavila na vratima.”
„Začepi! Neću to slušati.” Njegov posprdan smijeh se nastavi, a ja ustanem i
krenem prema vratima.
„Ej, dečko, vrati Roxy.”
„Nema šanse. Uzet ću ih sve. Imam pravo na to.”
„Jesi li lud?”
„Jesam. Ovaj put barem Roxy ide sa mnom.”
„Ne mogu ti to dozvoliti.” On ubrza korak prema meni, ali izmaknem i
požurim van.
Sretan, cerekam se kao idiot jer imam dio Ave! Zovem taksi, žurim doma da
se zaključam u svoju kuću. I bez obzira na sve, sad nosim u sebi jednu mrvu sreće.
Diram mekanu dlaku i pričam sa životinjom kao da me razumije, jer toliko toga
imam reći, a nemam kome. Svaka riječ je za Avu! Ali ona ne čuje.
Možda mi mozak odumire pod novom dozom alkohola, ali nije loša ideja koja
mi dolazi na pamet.
Barem ću tako konačno istresti sve s duše.

218
 Knjige.Club Books

Miller

Ovo je superideja.
Roxy pije mlijeko, ja svoju votku.
Potom ona skoči na kauč pored mene i umiljava mi se. Njoj ne smeta što sam
malo pod gasom, ne smeta joj ništa, ali ostaje pored mene. Ostaje tu čak i kad
gledam neko sranje od filma na TV-u.
Pijesak sam joj kupio kad smo otišli od Raula. Zaboravio sam joj uzeti
grebalicu, i već je izgrebla kauč, ali jebeno ne marim.
„Reci mi, kad će ti gazdarica doći? Osjećaš li da će se vratiti pa se ne brineš?
Vidiš, ja ne znam biti strpljiv, ali sad sam strpljiv. Čekam je. Iako vrijeme kratim
cugom.” Roxy me pogleda i oliže moj dlan.
„Gdje je i što radi? Hoćemo li je pitati? Imam ideju. Idemo joj napisati mail.”
Roxy skoči na pod i krene u kuhinju ignorirajući moju ideju. „Ženska glavo. Ne
idemo jesti.” Krenem za njom, a ona me dočeka pored hladnjaka i mijaukne.
„Krasan sam tata. Dao sam djetetu da pije, a ne da jede.”
Protresem glavu. Poludio sam. Jesam li ja to rekao da sam tata? Gledam
Roxy, ona gleda u mene i najzad se nasmijem glasno od ludila u koje upadam.
Otvorim hladnjak, a dočeka me očaj.
„Nemam ništa. Idemo naručiti nešto? Smiješ li pizzu?” Ona mijaukne opet.
„Ava bi me torpedirala u dupe da ti dam neko sranje od hrane.” Na kraju
naručim fini komad mesa za Roxy, a za sebe rižu s povrćem.
„A da te zavežem negdje i pošaljem Avi poruku da mora doći, ako želi da
preživiš? Ne moraš se brinuti, ne bih ti ja ništa napravio, samo bi glumila. Ha?
Samo da ona dođe.” Roxy me ne gleda dok očigledno uživa u mesu koje sam joj
narezao na male komadiće.
Nisam ovo dobro isplanirao, moram se pripremiti ako mislim imati dijete
doma.
„Znaš, mama je na putu i sad si osuđena samo na tatu.” Ruka mi počiva na
mekom krznu kad par sati kasnije pod gasom čitam Avine stare poruke.
Odložim čašu iz druge ruke i sjetim se svoje ideje od prije par sati. Roxy
spava, ali ja ne mogu zaspati jer sve ovo u meni samo grize i divlja. Grabim svoj

219
 Knjige.Club Books

laptop sa stola, ispod hrpe papira i otvaram Google. Prije svega napravim novu
mail adresu. Na Avino ime.
Potom uđem u svoj mail i krenem pisati.
- Mačko... mačkice. Divlja i neobuzdana, svojeglava i tvrdoglava. Dođi mi.
Čekam te. Malo sam popio, ali znam što govorim. Ovo ti ne pišu moje ruke, piše
ti slomljeno srce. Ostavila si me, divljakušo. Bez riječi. Ti nisi hrabra. Ti si
kukavica. Kako se glasa kukavica? Kokodačeš li ili mijaučeš? Roxy isto kaže da
si kukavica. I nju si ostavila. Usudi se i dođi po nju. Kukavice. Odmaknem se i
pošaljem prvi mail.
Onda se sjetim kako ovo nije dovoljno, tek je jebeni početak!
Otvaram novu poruku i pišem dalje.
- Koji izgovor imaš da si morala otići? Da se tražiš? Nije ti bilo dovoljno sve
ono što bih ti dao, samo da si tražila? Držala si me na odmaku, mačkice. Čime si
zaslužila povjerenje? Sve si mi davala samo onda kad si ti htjela. Kad sam htio
brinuti o tebi, i tada si mi spočitavala da to ne želiš. Nisi fer, Ava. Nisi. Pošaljem
i ovo, ali guši me bujica riječi u grlu. Ne govori ovo votka, progovara srce.
Pisat ću i treći i deseti mail, ali da obmanem sebe, istražim prvo što mi treba
za Roxy. Sve vrijeme dok na webu kupujem za nju, mislim o tome što još napisati
Avi. Nema suzdržavanja, sad idem na sve ili ništa! Neću je žaliti, nije ni ona
mene!
- Saznao sam da si bila u prihvatilištu i misliš da me to otjeralo? Da je
umanjilo mišljenje o tebi? Istinabog, nije bilo visoko u početku, ali pokazala si
svoje srce, Adama usrećila, unijela u naš dom dah energije, smijeh, ljubav. Da,
volim te, Ava. Vraški te volim. Likuješ li jer me boli svaki sat bez tebe? Ostavila
si mi samo sjećanja. Od sjećanja se ne živi. Ona su sve što imam, a ja ih ne želim
potrošiti. Znam da ti nije bilo lako, ali možemo dalje skupa. Neću ti obećavati.
Mogu te samo uvjeriti ako se vratiš.
Kasna je noć kad joj napišem još par mailova i pošaljem. Prije nego ustanem
sa stolice, udova tromih, srca još tromijeg, dok me ostaci alkohola ne bace u
krevet, natipkam joj izazov.
- Ne moraš se vraćati. Pokušaj živjeti s činjenicom da si me dotukla.
Pobijedila si. Slavi, Ava. Neka ti pobjeda bude slatka. Potom ponesem uspavanu
Roxy u moju sobu, smjestim je na krevet, točno podno jastuka gdje je Ava
spavala. Barem večeras nisam sam.
Ujutro, prije nego razum uđe u moj um, nazovem Harper.
„Mirim... jutro Miller.” Čujem kako zijeva.
„Jutro. Mogu te nešto zamoliti?”
„Radi se o Avi?”
„Naravno. Samo da joj daš korisničke podatke i lozinku.”
„Za što?”

220
 Knjige.Club Books

„Otvorio sam joj mail adresu. Želim samo da je ima, ako poželi čitati moje
mailove.”
„Isuse, to je tako slatko.” Harper se rastapa s druge strane. Hoće li imati
približno sličan utjecaj na Avu? Neće kad pročita moje gluposti, ali barem je sve
iskreno.
„Onda?”
„Hoću, kako ne.” Konačno pristane.
„Kako je ona?”
„Hm. U poslu. Bit će ona dobro. Samo je...”
„Da, samo da je pustim. Očito svi sve znate”, dodam sarkastično, a Harper mi
se s druge strane nasmije.
„Pošalji mi podatke da joj proslijedim”, naredi mi pa joj kroz minutu pošaljem
sve u poruci.
OK, to je to. Što sad raditi? Jebeno čekati.
I od tog dana, moja rutina svede se na rad od kuće, brigu oko Roxy, pisanje
mailova Avi, u nadi da ih barem čita, te odlaske na grob.
„Brate. Znaš li da su prošla čak tri mjeseca otkako te nema? Od tada nema ni
mene. Znaš li što radim? Ništa. Čekam da mi se desi život. Brinem o mački. Hej,
ja brinem o mački. Da vidiš kako kuća izgleda. Sve je izgrebla, a znaš li da mačke
imaju više igračaka od djece? Moja barem ima.” Sjednem na grob i odložim
cvijeće koje sam donio.
Pogled mi padne na žute nevene. Tek sad se sjetim zapitati tko to donosi
stalno. Doris je u zatvoru. Ava je tko zna gdje. Lorna? Osvrnem se oko sebe i niže
niz puteljak ugledam ženu u crnome. Drugih ljudi ni nema, samo čovjek koji
uređuje grobove i brine o groblju.
Okrenuta mi je leđima, uočavam samo crnu kosu i visoke potpetice kako
polako gaze kamene ploče.
Kad ona nestane iz mog vida, obratim se čovjeku koji nosi vreću za smeće
punu korova i uvenulog cvijeća.
„Oprostite, znate li slučajno tko donosi ovo cvijeće mom bratu?”
Čovjek me pogleda pozorno, a onda mu pogled nestane iza mog ramena.
Potom se lagano nasmiješi.
„Svaki tjedan dolazi jedna mlada dama i donosi isključivo žute nevene.”
„Kako izgleda?”
„Jako je lijepa, crne kose. Pa ono, poslovna žena. Nisam vam ja stručan da
opisujem.” Čovjek se malo zbuni pred mojim ispitujućim pogledom pa mu samo
kimnem i zahvalim.
Sve ovo me nagna da gotovo svaki dan dolazim bratu na grob jer ovaj put
moje srce osjeća, iako nema povoda.

221
 Knjige.Club Books

Niti jednog odgovora na moj mail nema, Harper samo slegne ramenima kad
je pitam za Avu, ali ja ne odustajem.
Pišem i dalje mailove, odlazim na grob u nadi da ću ugledati ženu koja ostavlja
cvijeće.
Još jedan mjesec prođe, a sve što sam postigao je obično sranje.
Vidio sam ženu u crnome samo još jednom i to iz daljine. Povikao sam jedno
glupo hej i nakon toga je nestala.
Možda i umišljam. Možda mi je mozak izgorio od toliko alkohola čiju razinu
održavam u venama redovno, tek iz navike.
Roxy me dočeka doma, a ja je prigrlim u svoje ruke jer je jedino što imam od
Ave.

„Wille, dakle, danas sve završavamo i potpisujemo s Lornom? Sve si

pripremio?” Hodam s Willom prema Adamovom grobu, jer je htio odnijeti cvijeće
prije nego odemo do Lome, konačno sve za zakladu učiniti službenim. Jebeno se
oduljilo.
„Jesam, pitao si me već tri puta. Piješ li opet?”
„Nisam cugao već dva dana.”
„Već? To zvuči kao velika stvar.” On me bocne sarkazmom, a ja mu pojasnim.
„Pa i svaki sat bez alkohola za mene je napredak.”
„OK, razumijem, nemoj mi zamjeriti, nisam se naspavao, Miona nije spavala
cijelu noć od žgaravice. Da ne spominjem kako je mala udara u trbuhu.”
„Izdrži još malo. Koliko do poroda?”
„Tri mjeseca, a meni je već dosta.” Moram se nasmijati njegovoj muci.
„A tek nakon toga kreće frka.” Zastanem s idućom rečenicom, ukopam se na
mjestu kad mi pogled susretne pojavu u crnome kako stoji pored Adamovog
groba.
„Isuse!” Bez imalo razuma potrčim do nje, gazim neravan puteljak, dišući
ubrzano. Ne skidam pogled s nje, ne trepćem. Moram joj vidjeti lice. Moram!
„Ava!”, zavapim kad se ona okrene da ode.
„Ava!” Na tri metra od žene stanem upijajući njezine gležnjače na petu, vitke
noge ispod kaputa i haljine do koljena te kosu do uha.
„Ava.” Još jednom kroz dah izustim, a žena se okrene.
Ona je.
Isuse.
Ona je.
„Bok, Miller.”
222
 Knjige.Club Books

Kat

Dani su prošli od mog povratka u Redmond. Netko bi rekao da ja ne žalim

nikad radi svojih odluka. Ovaj put ne žalim radi odluke da odem. Morala sam prije
svega dati zadovoljštinu onom dijelu svojeg bića koje me držalo na površini
kaljuže sve ove godine.
Kat je zaslužila da dobije ono za čim je žudjela.
„Jesi li zadovoljna?” Na kraju prve faze osnivanja azila i prihvatilišta,
Donovan sjedi pored mene na trijemu njegove kuće i dodaje mi pivo da
nazdravimo.
„Naravno, ali opuštena ću biti kad sve bude gotovo. Ne želim pompu oko
otvaranja.” Odmah ga upozorim oštrim pogledom.
„Zaboravi, pompa je dobra. Mora se znati i čuti, kako namjeravaš dobiti
publicitet?”
„Ne treba mi ni publicitet, ni poticaji institucija. Samo ljudi koji trebaju
pomoć. Novca imamo dovoljno.”
Donovan uzdahne pa otpije gutljaj piva.
„Teška si do bola.”
„Znam.” Tišina potraje između nas sve dok Donovan ne skupi hrabrosti da
me upita nešto što inače ne dozvoljavam.
„Nedostaje li ti?” Znam o kome priča. O onome kojeg ne spominjem. To ne
znači da ne mislim o njemu.
„Nedostaje, ali sad nismo bitni on i ja, nego ovaj projekt.”
„Zašto to sebi radiš?” Donovan se podigne iz ležaljke i pogleda me mrko.
„Koje?” Privučeni pivo usnama, ali ne otpijam, čekajući njegovo objašnjenje.
„Ovo. Bitniji su ti nepoznati ljudi od tebe i tvoje sreće. Ono malo što si mi
rekla prvi dan o njemu, dovoljno mi je bilo da shvatim. Namjerno si otišla i
iskoristila ovu priliku, Ava.”
„Jesam. Svjesna sam toga. Ovo čekam godinama. O ovome sam sanjala.”
„A on? Ti? Vi? O tome ne sanjaš?”
„Njega nisam sanjala. Desio se. Ali nije sad trenutak za nas.”
Donovan samo nadigne obrve i onda se podsmjehne.

223
 Knjige.Club Books

„Pazi da ti ne prođe trenutak.” I tada, baš tada osjetim žaoku žaljenja. Ne zbog
odluke. Nego zbog posljedica koje ona ima na Millera. Nakosim glavu i pogledam
ujaka prije nego otpijem pivo, ali čim prvi gutljaj dodirne moj želudac, moje tijelo
se pobuni i natjera me da pljunem na pod. Potom me poriv za povraćanjem natjera
da kleknem i izbacim iz sebe doručak. Donovan zazove moje ime i u trenu se
nađe pored mene dok pokušavam otjerati mučninu koja me u trenu snašla.
„U kurac. Pretopio pivo? Ili je ona šunka od jutros bila stara? Žao mi je, dušo.”
On govori, slušam ga tek polovično, kad mi idući udarac u nutrinu zada sumnja.
U kurac!

Vikend koji je osvanuo lijep mi je iz više razloga, no ujedno i stresan. Vidjet

ću svoje cure. Došle su sve tri da me vide. Na moju zamolbu, zapravo na moju
poruku punu očaja. Ja očajna? Da, događa se i to. Događa se štošta sa mnom kad
se nađem pred novim prilikama. Samo što moram imati muda da ih iskoristim.
„Isuse, Kat! Isuse!” Harper mi se prva baci u zagrljaj kad me ugledaju u kafiću
nedaleko Donovanove kuće. Stišće me snažno, kao da se nismo vidjele godinama.
Maisy me dohvati pa usput štipne za dupe, a Georgina cmokne u usta.
„Isuse, što ste starije, to ste gore.” Dobacim im dok se smještamo za stol, a
sve tri me pogledaju.
„Nešto je čudno?”, upitam imajući ih na oku.
„Da, ti. Ti nas ustrojavaš kao majka nezrelu djecu. Nešto se događa. Pričaj.
Nisi nas pozvala da nam naručiš palačinke, ali i to očekujemo.” Maisy se naceri.
Još ne trepćem od riječi kojima mi ukazuje na zbilju. Stoga ne odlažem ovo ni
trena, prije nego sjednem, izvučem iz džepa bijeli štapić i stavim ga na stol. Potom
pogled usmjerim na cure i čekam reakciju. Harper zuri u štapić osmijeha
zagonetnog, ali izrazito veselog, Maisy se češka po potiljku, a Georgina otvorenih
usta kao riba, nijemo izražava šok.
„Jebi me”, Georgina prva izusti, a Maisy se nadoveže.
„Ma je l' to ono što mislim da je ?”
„Čestitam!” Harper me povuče k sebi preko Maisy.
„Trudna si?”, konačno Georgina iznese glasno sažetak cijele ove situacije.
„Pa kako?”
„Isuse, kako? Da ti pojasnim?” Maisy je bocne, ali sve tri nakon toga
pogledaju u mene iščekujući moje mišljenje o svemu.
„Da, trudna sam.” Zastanem čekajući pitanje, ali pošto šute i samo zure,
upleteni ruke u svoju kosu i nastavim. „Mislila sam da mi još nisu plodni dani.
Dogodilo se noć prije odlaska. A baš zbog toga nisam ni otišla po tabletu za dan
kasnije. Preračunata sam se.”

224
 Knjige.Club Books

„I? Što Miller kaže?”, Maisy upita, a mene dirne to što njima nije uopće
dvojbeno tko je otac. Miller je, tko bi drugi bio.
„On ne zna”, Harper odgovori umjesto mene. Spoznaja da ona zna više o
njemu nego ja, trenutno me boli, no nemam prava na to, sama sam birala.
„I što ćeš činiti? Pobacit ćeš?”, Georgina me pita, znajući moje mišljenje o
svojoj sposobnosti da budem majka. Ja nisam za tu ulogu. Prstima dirnem bijeli
štapić, tek jedan u nizu koji sam napravila jer nisam mogla vjerovati da se meni
desila trudnoća.
„Razmišljam o tome danima. Ne, pogrešno sam se izrazita. Neću pobaciti.
Rodit ću. To mi je zapravo od prvog trena kristalno jasno. Ali razmišljam kako
reći Milleru.” Gledaju me skrušeno i dalje, dok im milina i nježnost boje lice u
ljubav. Moje prijateljice me vole, razumiju i vjeruju u mene.
„Bojim se, prvi put u životu bojim se. Hoće li mi vjerovati? Nakon svega...”
Harper mi dirne ruku preko stota i izusti sigurnim glasom:
„Neka to bude test. Kad budeš spremna, dođi pred njega i reci mu. To je to.
Nemaš druge opcije.”
„On svakako mora znati. Ja ću to dijete zadržati iako... već sad osjećam kako
me mijenja. Promijenio me dolazak ovamo. Suočavanje s mojim demonima iz
prošlosti. Promijenio me Adamov odlazak. Čak i rastanak s Millerom. Ona moja
divlja strana slabi. Preplavljuje me nježnost, potreba za smirenjem. Što mi se
događa?”
„Dobro došla natrag, Ava. Kat je spremna za mirovinu”, Maisy se oglasi, a
Georgina me zagrli.
„Samo čekamo trenutak da prestaneš biti jaka, da postaneš običan čovjek s
ranama i manama. Znaš, nisi savršena.” Gotovo da mi suze pune oči, dok me njih
tri grle i daju utjehu koju trebam.
„No, dosta cmoljenja, znači ti si sljedeća trudnica. Isuse. Sad pričaj što se još
događa.” Nakon toga im ispričam sve o projektu na kojem radim, a one su i
zadivljene i ponosne na mene.
„Kakva ću ja mama biti?”, izustim tek na rastanku svoju sumnju, koju moje
cure otjeraju zagrljajem.
„Divna, predivna. Pogledaj kako skrbiš za sve. Za neznance, za nas. Kako si
skrbila za Adama, čak i životinje na cesti, ali jebeno počni skrbiti za sebe, Ava.
Gdje je Miller u toj priči? Čini li te sretnom, dozvoli si onda da budeš sretna.”
Šutim dok me suze škakljaju. Zagrlim ih jače i oprostim se s njima dok se one
vraćaju u Seattle. Ja tamo idem opet sutra. Da, svaki tjedan sam u gradu u kojem
je Miller. Idem na Adamov grob, nosim mu cvijeće. To je ono što prvo napravim
prije nego preuzmem svoju novu ulogu. Sad kad sam voditeljica dva centra, po
Donovanovom nalogu morala sam dati svom izgledu dozu ozbiljnosti. Mlada
jesam, bez prikladne škole, ali s gorkim iskustvom na leđima, i zato znam da sam
ja najbolja za ovaj posao. Ne libim se ući u tu ulogu kad znam da svima
225
 Knjige.Club Books

može donijeti samo dobro. Dajem sve od sebe tjednima da projekt što prije zaživi,
da se opremi kuhinja, spavaonice, jer to je projekt težak milijune dolara.
I prije nego ostvarim želju koju je Kat zacrtala, učinim još nešto što je
Donovan savjetovao, vidjevši moju unutarnju borbu.

„U meni postoje dvije osobe”, izgovaram nešto što je neporecivo. Lako je

razgovarati sa strancem. U ovom slučaju, to je psihijatar kojeg mi je Donovan
preporučio. Prema njegovim riječima, i njega je izvadio iz sranja bez tableta pa bi
mogao i meni pomoći. Vrijeme je da budem optimistična.
„U svakome od nas postoji više osoba. Kojoj ćete dozvoliti da ovlada?”
„Ovisi o osobi s kojom sam, ili situaciji”, dodam dok se namještam u stolici.
Ne, ne ležim ni na kakvom kauču.
„Koja je sad u vama?”
„Mirnija. Ava. Ona koja želi sve što nikad nije imala.”
„Što je s drugom? Kat, rekli ste?”
„Osjećam da se povlači. Možda je to zato što Miller nije u blizini, ona je
najžešća kad je on tu.” Doktor Wallace zapiše nešto na papir pa me pogleda.
„Zašto mislite da je ona najratobornija kad je on u pitanju?”
„Ne znam”, izustim lakomisleno.
„Znate. Jer se bojite. Jer je puštate kako biste ga maknuli od sebe. Ne
dozvoljavate mu blizu, zato posežete za borbom.”
„On nije odustajao, ali mi nije ni vjerovao. Gurala bih ga od sebe, ali bih se
opet uvukla u novi sukob kad bi posegnuo za mnom.”
„Zato ste otišli.” Kimnem na njegovu tvrdnju iako ne shvaćam kako smo u
trenu došli do svih ovih zaključaka.
„Koliko je teško priznati sebi da je bilo kukavički otići?”
„To je i on rekao. Da sam kukavica. Ali otišla sam s razlogom. Taj razlog je
bitan meni.”
„Mogli ste sve to obaviti bez da prekinete sve veze s njim.”
„Ali on mi ne vjeruje. Da sam ostala, mogao je saznati sve. Spavala sam pod
mostom. Ponekad sam imala sreće pa dobila staru ofucanu vreću. Nosila sam
polovnu odjeću. Jela u kuhinjama za beskućnike. Prala WC-školjke u hotelima. A
sve to je čak ljepši dio mog života. Pokušali su me silovati. Ugurali me u toalet i
strgali s mene jedinu odjeću koju sam imala. Potukla sam se i slomila nos tipu
koji me pokušao orobiti. Da, ja sam slomila prste pritom. Provalila sam u ljekarnu
da frendu nabavim lijek jer je umirao, a nije imao osiguranje. Sve to sam radila
da preživim. Nagledala sam se svega: očeva kako udaraju maloljetnu djecu, majki

226
 Knjige.Club Books

kako ostavljaju novorođenčad u vrećici pred prihvatilištem, braće kako prodaju

sestre za fiks. Loše mi je od svega.”
„Pomagali ste drugima. Niste krivi za život kakav ste proživjeli. Ali sad imate
priliku konačno živjeti dostojanstveno.”
„Ja ne vjerujem nikome. Koga sam imala? Oca i majku kojima nisam bila
razlog da žive?” Još je u meni ostalo ogorčenosti na moje roditelje.
„Znate da ne možete kroz život ići bez vjere u druge. Sami ne možete.”
„Sad imam dijete. Ne znam hoću li biti dobra majka.” Doktor ponovno nešto
zapiše i onda mi se osmjehne.
„Bit ćete dobra majka. U vama je toliko brige za druge da sebe zapostavljate.
No, dijete vas mijenja. Ono postaje vaš prioritet. Vaše tijelo je njegov dom i za
njega morate brinuti. Da bi bili dobro, morate biti zdravi i fizički i psihički.”
„Psihički baš i nisam.” Našalim se sarkastično, a doktor namreška čelo.
„Razvili ste obrambeni mehanizam. Ne radi se o nikakvom poremećaju.
Gledajte na to kao na vaš temperament. Samo što ste vi svom dali ime. Barem ste
svjesni i radite na tome, i to je savršen početak.” On mi da nadu i poticaj da bih
konačno, konačno mogla krenuti dalje bez krakova prošlosti koji me drže u ovoj
ogorčenosti i nepovjerenju.
„Želim ovo dijete. Dogodilo se, ali ga želim. Osjećam da s njim dobivam novi
početak. Novu priliku, konačno nešto svoje”, izustim zaneseno. Da, Ava je ta koja
je zanesena.
„Dijete treba i oca. A po mailovima, i on želi da se vratite.”
„Čas želi, čas ne. U jednom mailu piše da se vratim, u drugom da mu ne
trebam.”
„Ljudi to rade kad su povrijeđeni. A znate što vam preostaje da saznate?”
Nadignutih obrva uputi mi pogled pun poticaja.
„Znam. Moram se vratiti i suočiti.”

I zato sam se prije dva tjedna vratila za stalno u Seattle. Tu sam otvorila ured,
a na dvije lokacije su prihvatilište i azil za životinje. Posla je toliko da još nisam
otišla po moje mačke koje su već skoro četiri mjeseca kod Raula. Da, sve osim
Roxy. Nju je Miller ukrao. Pokušam zamisliti tu scenu kako otima Roxy i bježi i
ne mogu da se ne nacerim.
Moje cure su mi pomogle smjestiti se u maleni stan koji sam unajmila. Moj
trbuh raste, sad je već zamjetan ispod svih ovih poslovnih haljina koje nosim u
ured.
„Ideš mala, izgledaš kao milijun dolara. Što god da prodaješ, ja kupujem”,
Raul mi dobaci jedan dan dok unosi moje mačke u moj stan.

227
 Knjige.Club Books

„Bez potpisa ne vrijedi.” Namignem mu dok zatvara vrata za nama, a ja se

sagnem da pomazim moje ljubimice.
„Sve su čiste, sterilizirane i nema bojazni za bebicu”, Raul doda gledajući me
s nježnošću i prije nego išta kažem, on se oglasi: „Jebeni šminker. Ne mogu
vjerovati da ćeš mu roditi dijete. Oduvijek sam htio da ti budeš majka mojoj
djeci.”
„Nisi Raul, nego ti ego ne podnosi da se netko drugi igrao tvojom igračkom.”
On se nasmije kroz nos i prstom mi zaprijeti.
„Ako se itko igrao, gatito, ti si. I sa mnom i s njim. Što namjeravaš dalje?”
Ostajem zuriti u njega i razmišljati o njegovim riječima.
„Misliš da sam se igrala s Millerom i njegovim osjećajima?”
„Što ti misliš?” Slegnem ramenima i rukom prijeđem po trbuhu.
„Voliš li ga još?”
„Volim.”
„Što onda čekaš?”
Ponovno slegnem ramenima jer nisam nikad ja bila ta koja dolazi pokunjeno
priznati svoje greške i moliti.
Ne. Ispravim se onako kako sam naučila.
Kat to nije radila, ali ja, Ava Kennedy, ja to radim. Griješim, ali popravljam
svoje greške.
Zato ne bježim s Adamovog groba kad čujem Millerov glas, ne ignoriram
sreću koja u meni tinja jer ću se konačno susresti s njim u oči. Ne suzdržavam
potrebu da ga vidim. Okrenem se hrabro nakon što me zazove glasno i pozdravim.
„Bok, Miller.”

228
 Knjige.Club Books

Miller

Gledam najdraže zelene oči na svijetu. Tu je ispred mene, tako svoja, a tako
drukčija.
Tu je.
Srce mi kuca tim riječima, u tako čudnom ritmu.
Ne trepćem. Ne usudim se. Ako trepnem, možda nestane.
Dah mi je ubrzan, ali ne zbog toga što sam trčao do nje. Želim je dirnuti da se
uvjerim da je tu, nakon toliko vremena što sam žudio da je moje oči ugledaju. I
sad kad je tu, ja sam potpuno izgubljen.
„Ava.” Usne joj se podignu u osmijeh, tako nježan i blag. Zbunjen sam jer i
pogled joj je mio i pun dragosti. Mislim da je i njoj drago da me vidi.
„Kako si, Miller?”, najzad me upita. Will je iza mojih leđa, barem bi trebao
biti. Iako smo na mjestu gdje imamo tišinu i mir, želim je odvesti nekamo da
razgovaramo. Time si želim dati vremena da se priberem.
„Bilo je i boljih dana.” Ona trepne i priđe mi bliže. Gutam knedle upijajući
njezinu pojavu u crnome. Tek crtu tuša na njezinim kapcima i lagani ruž crvene
boje na usnama. Kosa joj je i dalje crna, par centimetara duga. Bože, i dalje je
tako lijepa. Ne, sad je još ljepša, ali tako prokleto drukčija.
Nedostaje nešto, ona borbenost i prkos koji izbijaju iz svakog njezinog
pokreta i pogleda. Toga sad nema. Znači li to da među nama više nema vatre?
Nema naboja? Srce mi poskoči zbog ove dvojbe.
„Kako si ti?”, upitam je dok hvatam duboko u pluća potreban kisik.
„Sad sam jako dobro.” Što joj to znači? Bolje je otkad nije sa mnom?
Djelomice osjetim ljutnju kako mi grije tijelo.
„Možemo li razgovarati? Nasamo?” Iako je na potpeticama, nadvisim je malo
i unesem joj se u osobni prostor.
„Razgovarajmo. Trebam ti štošta reći.” Ona pristane, a ja dodam brzopleto da
iskoristim priliku i suradnju koju iskazuje.
„Dolje niže je jedan restoran. Možemo popiti kavu.”
Ona kimne, a tek tada se sjetim Willa.
„Wille, ja ću ići taksijem, idi ti bez mene.”

229
 Knjige.Club Books

„U redu, ali u jedanaest moraš biti na sastanku.” Konačno ga pogledam, a on

nam priđe i pruži ruku Avi. Ona se nagne malo preko mene i pozdravi ga.
„Doći ću do tada. Hvala ti.” I dok on i dalje zuri u nju, mobitel joj zazvoni pa
se Ava ispriča.
„Samo da se javim, i mene očekuju na jednom sastanku.” Odmakne se par
koraka i daje Willu priliku da izrazi svoj dojam.
„Ideš. Sretno.”
„Da. Znam.” Samo to odgovorim dok zurim u njezino lice. Proljetno sunce
probija kroz krošnje drveća i pada na nju, čineći da blista i zrači.
Will se nakašlje kako bi mi još nešto rekao, ali Ava se okrene prema nama i
potom spremi mobitel u crnu torbu. Kaput joj je raskopčan i pri ovom pokretu,
pokaže mi se njezina podatna koža te dekoltirano poprsje. Drukčija je zbog novog
imidža, zaključim. Što li se sve događalo s njom? Moram znati.
„Idemo?” Pružim joj ruku, ali je onda pomaknem naviše kako bih je ispratio
ispred sebe. Will mi mahne ostajući gledati za nama, a ja samo brojim Avine
korake u visokim gležnjačama i osluškujem tišinu oko nas protkanu udarcima
mog srca.
Je li i ona uzbuđena što me vidi? Izgleda tako smireno. To me ne čini
pozitivnim. Dok koračamo nogostupom prema restoranu, stanem pored nje i još
jednom pogledam u njezino lice.
Ava uhvati moj pogled i osmjehne mi se. I samo jedan njezin osmijeh da mi
nadu i tek malo zagasi moju ljutnju. Jer ljut sam danima i noćima na nju, smišljao
sam što joj sve reći, a sad kad je tu ispred mene, ja sam posve izgubljen.
U restoranu izaberem najudaljeniji stol na osami.
„Izvoli”, pomaknem joj stolicu da sjedne. „Hoćeš skinuti kaput?”, upitam
uštogljeno kao da smo dva stranca i pazimo na svaku riječ.
„Ne treba. Ugodno mi je.” Ne gleda me dok to govori. Smjesti se na stolicu i
ruke položi u krilo.
„Drukčija si”, izleti mi dok sjedam naspram nje.
„Znam”, uzvraća mi blago. Želim joj viknuti da mi je nedostajala, ali ne mogu.
Ne želim joj dati srce na pladnju kad ne znam koje oružje je u njezinim rukama.
„Gdje si bila, Ava?”
„U Redmondu. I ovdje.”
„Ovdje? Hoćeš reći, sve vrijeme si tu?”
„Ne, tu sam zadnja dva tjedna, ali sam dolazila svaki tjedan.”
„Zašto si otišla? Zašto si me ostavila bez riječi?” Ne mogu suzdržati svoj bol.
„Znam da je pismo bilo malo...”

230
 Knjige.Club Books

„Bilo je premalo! Nakon svega, nakon onakve noći, nakon što si mi rekla da
me voliš, pismo je sranje.” Prekinem njezino opravdanje povisujući glas. Ona
samo zatrepće i spusti pogled, a konobarica nam se približi.
„Za vas?”
„Viski, dupli”, izustim ljutito i jebeno se ne mogu kontrolirati.
„U redu, a za suprugu?” Ava digne pogled i uspravi ramena.
„Meni čaj.”
„Čaj? Dajte i njoj viski.” Obje me pogledaju kao da nisam normalan. Zaista,
tko normalan u deset ujutro pije viski? Čovjek koji je lud od svega!
Ava nadigne obrvu i napući usne inatljivo.
„Kako sam rekla. Meni čaj, a njemu što god mu paše.” Čim nas konobarica
napusti, približim se Avi preko stola i izustim.
„Slušam te, Ava. Imam pravo znati gdje si bila. Duguješ mi barem to.”
„Dugujem ti i više. Nema potrebe da me prisiljavaš. I sama želim da
razgovaramo.” Kimnem i progutam knedlu osjećajući u ustima suhoću. „Znam da
sam otišla bez najave. Da sam ti rekla, ne bi mi dozvolio, poznajem te Miller.
Morala sam otići. Dobila sam priliku života.”
„Znači, ja nisam prilika?” Ne mogu suzdržati svoj očaj, onaj isti koji sam
gasio alkoholom.
„Molim te, samo me slušaj. Ako ne možeš razumjeti... shvatit ću.” Udahnem,
a ona nastavi. „Prodali smo zemljište u Redmondu. Novac sam uložila u azil za
životinje i prihvatilište za beskućnike ovdje u Seattleu. Sve je u mojim rukama.
Imam ulogu, bitna sam nekome. Činim dobro drugima, vraćam obol onima koji
su meni pomogli. Obvezala sam se nekoć davno kad sam promrzla i gladna bila
primljena u jednu malu i toplu sobicu kako bih pojela tanjur juhe. Borila sam
se noktima i zubima da preživim. Pogledaj gdje sam sad. Osjećam ponos. Nisam
znala kakav je to osjećaj. Morala sam to napraviti da dam smiraj onom dijelu
mojeg bića koji se borio protiv svih.” Ovaj put gutam knedlu od zanesenosti koja
joj je u svakoj riječi i jebeno sam ponosan i ja na nju.
„Zašto nisam mogao biti uz tebe dok sve to radiš?”
„Jednostavno nisam htjela da saznaš sve o meni, svaku ružnu scenu iz moje
prošlosti i vidiš kakve sve ljude poznajem. Tješili smo se one noći, ali jesmo li
vjerovali jedno drugome bezuvjetno? Nismo. Uostalom, otišla sam da sredim
svoja sranja, Miller.” Namrštim se kad ugledam boru između njezinih obrva.
„Jesi li ih sredila, Ava?” Glas mi ipak odaje dozu sarkazma.
„Jesam, Miller. Posjećujem psihijatra redovno. Razgovaram o svemu.”
„O nama?”
„I o nama.”
„Iako mi više ne postojimo.” Imam potrebu da joj ovo naglasim, kako bih
dobio njezinu reakciju, kako bi mi rekla da ćemo možda opet postojati, ali ponos
231
 Knjige.Club Books

mi ne da nakon toliko molbi, opet ja molim nju! Pogled joj se smrkne još više,
kao da mi zamjera ove riječi, kao da je bole. Boljelo je i mene, boli me i sad.
„Što želiš čuti od mene, Miller? Žao mi je, ali morala sam to napraviti. I da se
ponovi, napravila bih opet. Nisam mogla ostati i pitati se koliko će ti trebati da
opet posumnjaš u mene.”
„Vidiš, ni ti meni ne vjeruješ.”
„Očito se nismo dokazali jedno drugome”, izusti glatko, ali oči joj odaju
povrijeđenost. Konobarica se uto opet pojavi pored stola i položi na stol moj viski
i njezin čaj.
I dok Ava prste omotava oko šalice kao da se želi ogrijati, ja posegnem za
alkoholom da me zažari u grlu. Neka žari sve do duše ili onog što je od nje ostalo.
I što sad? Nijem sam dok se pokušavam sjetiti hrpe pitanja koje sam joj uputio u
mailovima.
„Jesi li čitala moje mailove!”
„Jesam.” Ovim odgovorom me čini u isti mah i sretnim i nesretnim. „Nisam
odgovarala, ali sam pričala o mailovima sa psihijatrom.”
„I što ti je on pametno rekao na to?” Otpijem još gutljaj viskija i naslonim se.
„Ništa što nisam znala i sama. Da sam te povrijedila.”
„Nadam se, Ava, da si riješila svoja sranja i da je vrijedilo otići”, izustim tako
gorko da i mene peče svaka riječ na jeziku.
„Riješila sam.”
„Drago mi je zbog tebe. Ali ne zaboravi dok slaviš, da si mene ostavila u
sranju.”
„Žao mi je Miller, možda ne vjeruješ, ali žao mi je.”
„Ne znam na temelju čega da ti povjerujem.” Oči joj zasuze u trenu i da ne
gledam točno u njezine zjenice, ne bih povjerovao da Ava može u samo jednoj
sekundi izgledati kao da joj se svijet urušio. Što je očekivala, da ću kao zadnji
slabić pasti joj pred noge i moliti je da mi se vrati? Moja srdžba ne jenjava iako
me boli gledati je u ovom stanju.
„Nećeš mi vjerovati ni kad ti kažem da te volim i više nego je moguće. Iako
to moja djela ne potvrđuju.” Najzad čujem od nje ono što želim, ali u pravu je.
Jebeš riječi. Djela su ta koja vrijede.
„Možda neću, Ava. Iako i ja tebe volim kao i prije, no to ti nikad nije bilo
dovoljno.” U trenu kad suza klizne niz njezino lice, Ava naglo ustane i posegne
za torbicom.
„Nema svrhe da onda nastavimo ovaj razgovor sad.” Pogleda me potom
očima crvenim, dok se u njima miješaju tuga i žaljenje, te požuri van. Onaj čas
kad mi nestane iz vidokruga, zaklopim oči i dozvolim si da suze konačno nađu
put i prestanu me gušiti.

232
 Knjige.Club Books

Taksi me doveze doma. Nisam u stanju da odradim sastanak, jer ne samo da

se osjećam kao govno, tako i izgledam. Pored svega, nemam samokontrole da se
sad smješkam pred ljudima. Ruke mi drhte i znam da ne bih ni potpis mogao
nažvrljati na papir. Trebam samo bocu, onu koju skrivam od sebe danima. Ulazim
u kuću, otpuštam kravatu, ali sve me i dalje guši.
„Roxy?”, zazovem je po navici, a noge me nanesu do ormarića gdje sam
sakrio pola boce votke. Sakrio, a lako našao. Pih, ja sam budala.
Svjestan sam toga dok sjedim na kauču sam, ločem i zurim u prazno. Došla
mi je, a ja? Što sam napravio?
Inatio sam se?! A bila je tako mirna i drukčija, tako pomirljiva. Stara Ava bi
me opsovala s guštom. Molio sam je u mailovima da se vrati, da ću joj sve
oprostiti. I sad? Sad sam je otjerao namjerno!
Vjerujem li ja njoj uopće? Kako da je nazovem da joj kažem da nisam mislio
sve ono, da je iz mene progovarala bol, koja mi je mjesecima trovala dušu?
Moj mobitel odjednom zazvoni i kad razbistrim pogled, ugledam Willovo
ime.
U kurac!
„Hej”, zatvorenih se očiju javim, masirajući drugom rukom bolne
sljepoočnice.
„Kako je prošlo?”
„Pa jebeno, ako sam doma i cugam opet.”
„Mislim da ti je pametno da je makneš zauvijek od sebe.”
„Zašto to misliš?” Ne mogu se načuditi da sad govori ovako protiv Ave.
„Rekao si da ne želi veze ni djecu, a pogledaj je sad. Mislim da samo nije
htjela djecu s tobom.”
„Ma o čemu ti, Wille? Tko spominje djecu?” Glava mi pulsira od svih sranja
koja sam danas izgovorio i čuo.
„O čemu ste pričali, zaboga? Valjda ti je rekla da je trudna s nekim?”
„Molim?” Naglo otvaram oči i ustanem s kauča.
„Pa iz aviona se vidi da je trudna. Mislim, ja kužim. Cice su joj veće, a i nazire
joj se trbuh. Nije se udebljala kao moja žena, ali rekao bih da je trudna barem tri
mjeseca.”
Tijelo mi se naglo napne, a onda opusti.
Ja sam budala!
„Isuse... Isuse...”
„Nije ni rekla, a ti nisi skužio? A budala si, Holt!”

233
 Knjige.Club Books

„Jesam jebote, budala sam!” Gledao sam je samo u oči, u usne, a onaj jedan
put kad sam spustio pogled na njezine grudi, nisam jebeno ništa shvatio.
Potječe li od toga njezina promjena?
„Moram ići!”
Poklapam Willu u trenu iako sad od adrenalina i nagle spoznaje ne znam kamo
da krenem, jer moram je naći, moram je vidjeti, dirnuti. Moram joj reći pravu
istinu!
Grabim svoje stvari s kauča, trpam u džepove, a krajem oka ugledam Roxy
kako lovi nevidljive miševe po kući. Požurim do vrata i kad ih otvorim, ostanem
na mjestu, bez riječi i bez reakcije.
„Mislim da ćemo sad ipak nastaviti onaj razgovor.”
Čujem Avin glas, sad nešto borbeniji i sve što činim jest da klizim na pod,
ispred njezinih nogu i obgrlim je oko trbuha.
Licem se protrljam po njezinoj haljini osjećajući ispod malu izbočinu, a
potom Ava klizne na pod do mene i primi moje lice u svoje tople dlanove.
„Sad ćemo zaista razgovarati.”

234
 Knjige.Club Books

Ava

Nisam pobjegla. Samo sam se povukla jer me boljelo vidjeti da mi ne vjeruje.

Otišla sam užurbano u svoj auto parkiran ispred groblja i dovezla se do restorana.
Nisam se mogla natjerati da odem. Znala sam i zašto. Kat bi davno otišla, rekla
da joj se jebe i ne bi se trudila razjasniti do kraja. Ali ja sam sad ona druga, ona
koja će se ogoliti do kraja.
Ako želi djela, dobit će djela.
Kat bi mu rekla da je jebena pičkica, da se zbroji i krene dalje. Ali mene kida
naživo vidjeti takvog čovjeka u očaju, a razlog sam ja.
Dođavola, rekao mi je da me voli! Nakon svega, i dalje me voli.
A ja ću zato poći za njim i priznati mu ono što sam namjeravala od početka.
Mislila sam da će razgovor dovesti do toga, ali Miller je toliko povrijeđen da sam
samo gutala svaku riječ kojom me peckao da mi uzvrati.
Razumijem ga. Sad je vrijeme da ja dođem k njemu.
Zato i sjedim u svom autu, nakon što sam vozila iza taksija koji je Millera
pokupio ispred restorana. Otkazala sam odmah sastanak koji sam imala u planu.
Sad je Miller važniji.
Hrabro sam stala pred njegova vrata, pred kuću u kojoj sam prije par mjeseci
doživjela toliku ljubav da me mijenjala. Puno toga sam izgubila, još više sam
dobila. I prije nego sam pokucala, vrata su se otvorila i Miller se ukazao preda
mnom. Potom, kao da je čuo moje misli, kao da je netko drugi u njemu, spustio
se na koljena i obgrlio me.
Predosjeća li dok trlja svoj obraz uz moj trbuh? Spustim se na koljena do njega
i pogledam ga u oči.
On zna?
„Sad ćemo zaista razgovarati.” Čim se moji dlanovi nađu na njemu, ja oživim.
Tijelo mi se ugrije, a Miller koristi trenutak da me poljubi. Nespretno dok klečimo
jedno pored drugog, ali i to mi je dovoljno da mi pomuti mozak.
„Dođi.” Ustane odjednom i pruži mi ruku, a kad ustanem, ponovno me privije
na svoje prsa.
„Pio si.”

235
 Knjige.Club Books

„Nije to neka novost. Nije mi na ponos.” Gleda u moje usne, ali ne ljubi me
iznova. Samo me drži uza se.
„Žao mi je. Želim da me sad saslušaš. Od početka do kraja.”
„Nema potrebe, Ava.” Pomakne pramen moje kose ustranu i potom poliže
moju ušnu resicu.
„Ima potrebe. Dalje ne možemo dok ne skinemo s duše sve.” Gleda me očima
mutnim od beskrajnog mora emocija, da bi me potom u trenu uveo u kuću i
zatvorio vrata za nama. Čujem i škljocaj ključa u bravi, i njegovo prtljanje po
džepovima.
„Ne brini se, ne idem dok ne razriješimo sve. Smiješ mi reći što god želiš,
Miller. Koliko mi zamjeraš i koliko mi vjeruješ.” Smetem se na tren kad ugledam
nered oko sebe.
„Isuse! Koji vrag?”
Namještaj je izgreban, pod je pun nekakvih plišanih igračaka, u jednom kutu
je prosut pijesak, a onda ugledam Roxy kako se valja po... o moj Bože!
Otrgnem ruku iz njegove i krenem prema Roxy.
„Što si učinio mojoj mački? Ona je drogirana?”
„Nisam ništa. To je mačja trava. Informirao sam se na netu. Mace to jedu i to
ih opusti. Bila je malo živčana i sve mi uništila.”
Pogledam oko sebe i zaista se uvjerim da je sve u očajnom stanju.
„Ona je još mala i ovo na nju ima prejako djelovanje. Kriste, ona leluja.”
Pozovem je, a ona skoči u zrak i onda se zaplete u zavjese. Skače po njima i
uništava ih kandžama, a Miller se smije.
Taj zvuk, taj divan zvuk nagna me da mu se vratim i zagrlim ga.
Uzvrati mi zagrljaj, pa mu šapnem.
„Žao mi je što sam te uništila. Žao mi je. Uništila sam sve šanse, zar ne?”
Suze me slamaju, iako sam obećala biti jaka. No, ne mogu biti jaka, ja nisam
Kat. Ja plačem kad sam tužna. Dozvoljavam sebi sve, tugu i bol, suze i smijeh,
ljubav i razočaranje.
„Rekao bih da si nam dala drugu šansu.” Odmakne se i pogladi moj trbuh
svojim snažnim rukama. Zurim u njegove usne dok mu se kutovi podižu u
osmijeh.
„Trudni smo”, izgovori više kao činjenicu nego pitanje.
Ne sumnja. On ne sumnja.
„Jesmo. Tvoje je.”
„Znam da je moje. Isuse, Ava. Nisam toliko glup.”
Kroz suze se nasmijem. Miller čini isto.
„Naše je. Nisi ga... mislim... nisi ga se htjela riješiti?”

236
 Knjige.Club Books

„Nikad.” Miller se nasmiješi. Njegova reakcija me omekša, stvara mi knedle

u grlu i tjera suze u oči. Mislila sam da ću ga morati uvjeriti, u najgorem slučaju,
bojala sam se da će me potjerati kroz vrata kad mu kažem.
„Ta opcija nikad nije postojala. Čak ni da mi ti ne vjeruješ.”
Miller se nagne i poljubi moje čelo, potom dirne usne.
„Oprosti, cuga je postala moja prijateljica, ona i Roxy. I dugo ti je trebalo da
dođeš po nju.” Miller me potom za ruku povede do kauča, ali prije svega počisti
malo sa stola i namjesti prekrivač. Potom mi naredi.
„Sjedni. Jeste li gladni? Žedni? Smrdi li ovdje?”
„Ne. Sjedni da razgovaramo, Miller.”
„Samo tren. Ne idi nikamo.” On požuri prema kupaonici, a ja mu doviknem:
„Ni ne mogu, zaključao si me.” Kad se vrati za minutu, shvatim da je oprao
zube.
„Nadam se da sad ne smrdim”, doda dok se smješta uz mene, prebacujući
ruku preko mog ramena.
„Ne smeta mi miris. Boli me činjenica da sam ti sve to ja napravila.”
„Jebiga, Ava. Sam sam nalijevao alkohol u grlo. Ništa me nije tješilo.
Mjesecima sam gutao i tugu, zato sam bio onako zajedljiv. Toliko toga sam ti
napisao, a nisam dobio dogovor. I zato sam bio grub.”
„Imao si svako pravo na to. Nisam ti odgovorila ništa, željela sam se pojaviti
pred tobom i reći ti sve. I priznajem, htjela sam ti reći za trudnoću i vidjeti tvoju
reakciju. Željela sam te testirati koliko mi vjeruješ.” Sve vrijeme Miller mazi moj
trbuh i gleda me posve opijeno, a znam da nije od alkohola sad.
„Iskreno, nisam sam shvatio. Will mi je ukazao na to prije par minuta.” Malo
se odmaknem od njega.
„Zbilja?”
„Da. Nikad ništa ljepše nisam čuo. Trudni smo, Ava. Ti si tu. Ja jesam u kurcu,
ali sredit ću se. Imam sad razloga, čak dva.”
Sagne se i poljubi moj trbuh. Prste upletem u njegovu kosu i potom zajecam.
Ne mogu suzdržavati sve ovo što me preplavljuje, ne mogu.
„Dušo, ne plači. Isuse, ne znam što da radim s tobom, ti ne plačeš gotovo
nikad?’ On briše svojim rukama moje vrele suze, a ja nekako projecam.
„Ja... sam sad... drukčija.” Šmrcnem, a Miller utisne jedan poljubac u moj
obraz.
„Vidim. Mirnija si, staložena. Moram priznati, razumnija.”
„Kat gotovo da ne postoji više. Pred tobom stoji Ava, Miller. Ona sa svim
svojim manama, željna ljubavi i nježnosti, ona koja će plakati na nesretni kraj
filmova, koja će se smijati na glupe viceve, ona koja će vjerovati ljudima i kad je
prevare. Želiš li me takvu?”

237
 Knjige.Club Books

„Željet ću te uvijek, želio sam te i ludu i divlju, i kad sam te proklinjao. Sad
još više, Ava. I ja sam danas rekao štošta što nisam mislio. Isto sam ti pisao. Čas
te molio, čas tjerao.”
„Zato što si bio povrijeđen. I sam. Bio si sam, Miller.” Čim to izustim,
ponovno me suze uguše.
„Ava, ljubavi, prestani plakati. Nadam se da je ovo samo posljedica trudnoće,
da nisam dobio plačljivicu zauvijek.”
Obrišem dlanom obraze i pogledam Millera prodorno u oči. Njegov pogled je
sad postojan i nosi toliko puno mira.
„Reci mi sad sve. Sad je prilika. Ne suzdržavaj se.” Nagovaram ga, a on
kimne. I dok priča, ruka mu je na mom trbuhu.
„Bila si na sprovodu?”
„Jesam. Ali nisam htjela da me itko vidi. Nisam mogla govoriti od suza.
Nisam htjela da itko vidi da sam slaba. On je bio moja slabost.”
„Jesam li ti nedostajao?” Pogled mu odjednom postane pun bojazni.
„Uvijek. Svakog trenutka.”
„Ti si rekla Raulu da prijavi Doris?”
„Jesam, morala sam je maknuti od tebe.” Zahvalnost zablista u njegovim
očima.
„Ukrao sam tvoju mačku.” Odjednom izvali i izazove mi smijeh. „Zaista sam
ukrao mačku. Na to sam spao.” Pomazim ga po bradi koja je već preduga za
njegov imidž. Ne mogu zanemariti ni podočnjake koji narušavaju njegovu ljepotu,
ali sve ovo učinila mu je tuga. Sve zbog mene.
Bacim pogled preko njegovog ramena na Roxy koja i dalje izvodi neke
gluposti i hvata mušice po zraku.
„Bit će ona dobro. Hoćeš li i ti biti?” Ponovno se udubim u njegove oči.
„Hoću. Sad kad ste vas dvoje tu, hoću.” Približim usne njegovima i zatražim
poljubac. Nedostajala mi je njegova toplina, ovaj okus muškarca i mekoća usana.
Utisne mi traženi poljubac na usne, a onda me natjera da otvorim oči.
„Da idemo skupa kod tog tvog psihića?”
„Misliš da trebamo?”
„Vidjet ćemo kako će nam ići, može?” Miller prstom klizne niz moju čeljust,
dok me drugom rukom posesivno gladi po trbuhu.
„Ja dobro napredujem. Suočila sam se sa svim strahovima. Kao što vidiš, moj
najveći strah si ti, Holt. Izvlačio si ono najgore iz mene, ali si me i tada želio.
Neću ti više ništa skrivati. Ispunila sam želju Kat. Sad ispunjavam svoju želju,
ono što želim zauvijek. Želim ovo dijete, želim tebe.”
Bože, ponovno ću plakati! Miller me samo gleda i kao da uživa slušajući moja
priznanja.

238
 Knjige.Club Books

„Volim te. Oprosti mi, ali volim te.” Poljubim ga nakon svake riječi.
„Neću ti oprostiti”, odvraća mi između poljubaca, dok dlan malim pomacima
podiže preko mog trbuha sve do moje dojke.
„Hm... Ne sad.” Upozorim ga, a on me pogleda upitno i onda se počeše po
bradi.
„Kat, vrati mi se. Nemoj mi reći da je Ava čistunka i da nema seksa u
trudnoći?” Lupim ga po prstima i nasmijem se glasno.
„Ima, ali ne sad. Isuse, još nismo ni razgovarali do kraja.”
„Nećemo nikad razgovarati do kraja. Imat ćemo život pred sobom, a uvijek
će postojati nešto što ti moram reći, Ava.” Oblak nježnosti raspline mi se u
grudima zbog obećanja koje mi je upravo dao. „OK, a reci mi, sve one vratolomije
u krevetu je li izvodila Kat ili Ava?” Obrvama zapleše da ne mogu da se ne
nacerekam jer je u trenu živnuo.
„Obje su te voljele, obje su s tobom uživale, ali od sada, samo Avu imaš da
trpiš. Za vratolomije ćeš morati pričekati neko vrijeme. Od mene zasad možeš
dobiti dvije do tri poze, ovisi koliko si domišljat.”
„Jako sam domišljat. I maštovit. I pažljiv. Mogu biti što god ti želiš.”
Ovijem ruke oko njegovog vrata i šapnem mu na usne prije nego ga poljubim,
ali ovaj put vatreno i gladno.
„Samo budi ti. Samo budi Miller.”
„Onda i ti samo budi Ava. Moja Ava.”

239
 Knjige.Club Books

Epilog

Miller

I dalje je volim više nego ikoga. Ne znam kako i kad, ali zavolio sam je i
voljet ću je uvijek. Ali sad prilično ludim.
„Ava! Tvoja mačka mi je skočila na laptop!” Trudim se da ne vičem jer je
pred porodom, ali dođavola, izgubio sam dokument u kojem sam radio. Zagasim
klimu i krenem prema Avi u kuhinju gdje ona pjevuši i reže voće na komadiće.
Sve stavlja u zdjelicu kako bi nam poslužila voćnu salatu.
Zastanem samo na tren da se nadivim njezinoj ljepoti.
Kosa joj je sad duža, narasla je skoro do čeljusti. Trbuh joj je kao ogromna
lubenica, a cice... Isuse, cice bih zagrizao zubima i usisao u usta.
„Nešto si rekao?” Nadigne slatko obrve i napući usne dok mi pokazuje da
sjednem pored nje. Stavi zdjelicu ispred nas i doda mi vilicu.
„Rekao sam da makneš mačku iz kuće. Dvorište im je dovoljno veliko.”
„Oprosti. Pazit ću.” Gricne komadić jagode i namigne mi.
„Reci mi, zašto je uopće petnaest mačaka u našem dvorištu? Nemaš li ti azil?”,
upitam jer od vražjih mačaka ne mogu ni zakoračiti, a da mi se ne upetljaju u
noge.
„Hm. Nemam mjesta u azilu?”
„Zašto mi lažeš, ti zlo jedno?”, upitam je dok ruku podvlačim ispod njezine
haljine kako bih joj opipao dupe. Drugo ne diram za svaki slučaj.
„Zato što mogu.” Opet napući usne slatko mljackajući i pošalje mi jedan
poljubac.
„Neću zračni, poljubi me kao da nikoga ne voliš kao mene”, Naredim joj
privlačeći je na svoja prsa.
„Ni ne volim nikoga kao tebe, Miller.”
„Lažeš opet. Ovaj mali unutra će me izgurati s liste prioriteta.” Ava mi se
nasmije u usne i onda me cmokne glasno.

240
 Knjige.Club Books

„Mislim da nisi mogao imati boljeg suparnika za moju ljubav i pažnju. Ali
znaj, u meni je dovoljno ljubavi za obojicu.”
Prsti mi se po navici nađu na njezinom trbuhu. Ona se nasloni i još malo izbaci
trbuh te uzdahne duboko.
„Misliš li da je slučajnost da smo ga začeli one noći kad je Adam umro?”
Nesvjesno me njezina ruka stegne jače na butini.
Ava pogleda prema našim slikama na kaminu. Tamo u sredini je slika s
Adamovog rođendana.
On, Ava i ja.
Bože, kako mi moj brat nedostaje. Kako bi bio zadovoljan da zna da sam
sretan s Avom, da će on dobiti nećaka. Kako bi uživao da vidi da Ava sad ima sve
što zaslužuje, sigurnost, odanost i prije svega, povjerenje.
Ovo se zove dobar život. Fali samo moj brat da svjedoči mojoj sreći. Žena
koju volim je pored mene i u svojoj utrobi nosi našeg sina. Naša kuća je drukčije
mjesto otkako se Ava vratila.
„Promjena teme. Ne mogu si dozvoliti suze, Holt. Ne sad kad jedva dišem.
Što je s podrumom? Misliš li ga, ovaj... obnoviti?”
Ava me natjera da je pogledam upitno. Priznajem, nisam o tome ni razmišljao
otkako se vratila.
„Ne znam. Želiš li ti? Nije ti dovoljno da svaku noć samo zaspiš u mojim
rukama? Ti bi se igrala?”
Avini zubi zagrizu donju usnu, a kapci se malo spuste od požude.
„Mislim da tu potrebu nisam izgubila. I ja želim igraonicu. Beba će, nadam
se, puno spavati, a meni fale tvoje perverzije.” Ustanem istog časa na noge i
pokažem joj što mi radi s jednom jedinom rečenicom. Rukom pokažem na šator
u hlačama.
„Pogledaj. Nemoj to govoriti. Pokušavam biti dobar i pristojan dečko.” Ava
se samo zacereka.
Ne, nisam je još zaprosio jer čekam savršeni trenutak. Zapravo, svaki je
dovoljno savršen, da ne mogu naći savršeniji. Postoji li nešto savršenije od
savršenog?
Smjestim se opet pored nje, a ona jaukne.
„Ovo je zaboljelo. Mislim da se priprema za izlazak uskoro.”
Obgrli se rukama oko trbuha i nasloni glavu na moje rame.
„Bojiš li se, Ava?” Podigne glavu kako bi me pogledala. U očima joj sja samo
ljubav. Ni traga strahu.
„Ne. Ne bojim se ničega kad si ti tu.”
„Isuse, kako si ti jaka. Toliko toga si prošla da ti se divim. A ja sam pokleknuo
čim si otišla.”

241
 Knjige.Club Books

„Ali vratila sam se. I ti si me primio natrag.”

„Mislim da nije bilo druge opcije za nas osim te.” Nagnem se i konačno
uzmem njezine usne u svoje. Opija me svojom mekoćom i slatkim okusom. I kad
me na dane obuzda svojom pitomošću, u nekim drugim trenucima me ukroti
svojom pritajenom vatrenošću.
„Mmmmm”, promrmlja mi u usne i potom lagano zagrize.
„Igrala bi se, ha?”, upitam dok nevoljko odvajam usne od njezinih.
„Teško, ljubavi.”
Zatrepće i onda joj se lice nađe u grču. U kurac!
Skočim na noge, a ona mi posve mirno naredi jer kuži da ću šiziti.
„Idi mi po drugu haljinu i gaćice. Ovo mi je sve mokro. I ne rugaj se da sam
se upiškila. Da bar jesam. Mislim da je vodenjak pukao.”

Ava

Dišem, prisjećam se kako sam učila na tečaju. Sklapam oči i pokušavam

izdržati bol. Nije da imam drugu opciju. Satima sam bila u predrađaonici, da bi
mi konačno rekli da sam otvorena dovoljno da idem u boks. Smještaju me na stol
i pripremaju, a uskoro i Millera puste k meni.
„Holt. Seksi si u tom odijelu”, izustim između trudova i izmamim mu
nervozan osmijeh.
„Kako si, ljubavi? Rekao bih dobro, čim me odmjeravaš.”
„Dobro sam.” Pokušavam uvjeriti i sebe i njega. „Dobro sam. Još malo da
izdržim.” I dok Miller steže moju ruku, prodišem kroz još jedan opako jaki trud.
„Da te masiram?”
„Da ti dam vode?”
„Da ti brišem čelo?”
„Ide još jedan, stiže!” Stalno priča, a ja samo želim da se malo odmorim
između trudova. Ovo traje već satima i umorna sam. On samo zuri čas u mene,
čas u CTG i očitava mi trudove, kao da ja ne osjećam kad oni stižu.
„Isuse, Holt. Smiri doživljaje”, naredim mu kad mi se približi da mi makne
znojnu kosu s čela.
„OK, ljubavi, samo sam nervozan.” Kad se primalja makne od mog uzglavlja,
Miller se nagne i poljubi me u čelo.

242
 Knjige.Club Books

„Ti si jaka. Nitko nije jak kao ti. Tako sam ponosan na tebe. Volim te Ava.”
Lupi me navala hormona, a ovaj put samo zbog Millera, zbog njegovih riječi i
svega što podnosi zbog mene.
Svaku promjenu mog raspoloženja je pretrpio, glad u ponoć, trčanje na WC
po deset puta u noći, smrzavao se pod klimom jer je meni stalno bilo vruće. Ali
nikad se nije požalio. Sam je htio sa mnom u boks dočekati našeg sina, iako sam
rekla da je zbog njega bolje da ne svjedoči ovome svemu.
Rekao je da ne dolazi u obzir, da je tu uz mene sad i zauvijek.
Odjednom, on zaklopi oči i stegne usne kao da mu je mučnina.
„Holt, nećeš valjda biti pičkica i onesvijestiti se?”, brzo izgovorim nakon što
prodišem još jedan trud.
„Neću jebote, nego si mi skoro slomila sve kosti u šaci!” Izvuče je iz moje
ruke i protrese. Zadnjim snagama se nasmijem, a kad me idući trud posjeti,
povičem primalji.
„Ja više ne mogu disati, moram tiskati!” Ona samo ležerno dođe od mene,
podigne malo plahtu i s osmijehom nam priopći.
„Pa sad ćete roditi. Posve ste otvoreni. Sad ćete me slušati i tiskati do kraja.”
Na njezine riječi ja odahnem jer uskoro je to to, a Miller se napne i samo se ukopa
pored mojeg uzglavlja.
Trpi bol sa svakim stiskom moje ruke dok tiskam i kad kroz nekoliko minuta
začujemo plač našeg sina, Miller me zagrli. Udišem duboko njegov miris i to me
dodatno opusti. Osjećam samo mir i spokoj.
Naš sin.
„Bila si divna, ljubavi.” Poljubi moje suhe usne, puneći me energijom. A kad
u njegovim očima ugledam suze, podignem ruku i pomilujem njegov obraz.
„I ti si bio divan. Sad si tata, Miller.”
„I ti si mama, Ava.” Okrene se potom prema primalji koja mu pruža našeg
sina.
„Izvolite, tata. Stavite ga mami na grudi.”
Naš sin u rukama mojeg muškarca prizor je od kojeg se grlo steže, ali srce
puca od ljubavi. Miller ga gleda tako opijeno i zaneseno, iako osjećam kako je
malo izbezumljen. Proguta knedlu, možda bi mi nešto htio i reći, ali suspreže suze.
Znam gdje su nam misli sad.
Priđe mi dok rastvaram spavaćicu da položim sina na golu kožu.
„Naš sin, Ava.”
Miller je i dalje u transu dok ga polaže na mene. Položim ruke na njegova
mala leđa i potom udahnem duboko. Srce mi je puno, a duša cijela.
Za ovo se živi. Ovo sam tražila godinama.
Miller jednu svoju ruku stavi na moje ramene, a drugom dirne našeg sina.

243
 Knjige.Club Books

Poljubim njegovu malu glavu i izustim potiho.

„Dobro nam došao, Adame.”

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

244
 Knjige.Club Books

Zahvala

Neplanirano se ova priča stvorila u mojoj glavi te sam je kao i uvijek morala
pretočiti na Wattpad, a sada i na papir.
Bio je vrtuljak emocija, sreće i ljubavi, ali i tuge. Znam da ste voljele Adama...
Oprosti Kiki i hvala ti.
Hvala Alex, znaš ti na čemu. I hvala svima vama koji ste pratili, navijali,
plakali i tražili još.
Hvala i tebi koji ovo čitaš, hvala vam svima što me podržavate.
Ako vas zanima priča o Harper i Bechfordu, možete je pronaći pod nazivom
„Dvojnica”.
Družimo se uskoro.
Volim vam sve!

Vaša Inna

O autorici

Inna Moore je pseudonim pod kojim objavljuje autorica koja živi i radi u
Zagrebu. Majka je dvoje djece. Završila je Filozofski fakultet. Do sada je u
vlastitoj nakladi objavila deset romana, dostupnih online i u knjižarama u
Hrvatskoj i Srbiji.
Pratite je na Instagramu, Facebooku i Wattpadu.
https://www.instagram.com/mooreinna/
https://www.wattpad.com/user/InnaMoore
https://www.facebook.com/inna.moore.author

245