JUSGGŠ ,,Inž.

Marko Radević"

Dnevnik čitanja

,,Derviš i smrt"
Meša Selimović

Dragana Baletić Teodora Popović

O piscu;
Mehmed Meša Selimović (Tuzla, 26. april 1910 - Beograd, 11. jul
1982) je bio istaknuti srpski i jugoslovenski pisac iz Bosne i
Hercegovine, koji je stvarao u drugoj polovini 20. veka.
Biografija Meša Selimovića
Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio
je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao se na studijsku
grupu srpskohrvatski jezik jugoslovenska književnost Filozofskog
fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934 godine, a od 1935. do
1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je
1936. postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli.
Prve dve godine rata živeo je u Tuzli, gde je bio uhapšen zbog
saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, a u maju 1943.
godine prešao je na oslobođenu teritoriju. Tada je postao član
Komunističke partije Jugoslavije i član Agitprop-a za istočnu
Bosnu, potom je bio politički komesar Tuzlanskog partizanskog
odreda. Godine 1944. prešao je u Beograd, gde je obavljao
značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živeo je u
Sarajevu i radio kao:
- profesor Više pedagoške škole,
- docent Filozofskog fakulteta,
- umetnički direktor "Bosna-filma",
- direktor drame Narodnog pozorišta,
- glavni urednik IP "Svjetlost".
Godine 1971. je penzionisan i preselio se u Beograd. Bio je
redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Priznanja i nagrade Meše Selimovića
Bio je biran za:
- predsednika Saveza književnika Jugoslavije,
- bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971),
- redovni član ANUBiH i SANU.
Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije:
- NIN-ova nagrada (1967),
- GORANOVA nagrada (1967),
- Njegoševa nagrada (1967),
- potom Dvadesetsedmojulska SRBiH,
- nagrada AVNOJ-a, itd.
Dela Meše Selimovića
Posle prve knjige, zbirke pripovedaka "Prva četa" (1950), s
temom iz NOB-a, objavljuje roman "Tišine" (1961). Slede knjige,
zbirka pripovedaka "Tuđa zemlja" (1962) i kratki poetski roman
"Magla i mjesečina" (1965).
"Derviš i smrt" (1966) kritika je odmah oduševljeno pozdravila kao
izuzetno delo.
Ovaj roman je napisan kao reakcija na tadašnji Titov režim koji se
vrlo često obračunavao sa političkim osuđenicima. I sam Mešin
brat je bio na Golom otoku, što je bio dodatni motiv. Radnja
romana zbiva se u 18. veku u nekom mestu u Bosni. Glavni junak
je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda. To je delo snažne
misaone koncentracije, pisano u ispovednom tonu, monološki, s
izvanrednim umetničkim nadahnućem, povezuje drevnu mudrost
s modernim misaonim nemirima. Ono počinje od religioznih istina
kao oblika dogmatskog Raspeti između dve večnosti iščezle
prošlosti i nepoznate neprestano tragamo za...nmišljenja da bi
došlo do čovekove večne upitanosti pred svetom, do
spoznajenpatnje i straha kao neizbežnih pratilaca ljudskog
življenja. Knjigu je posvetionsupruzi Darki, koja mu je celi život
bila verni pratilac, prijatelj i podrška.
Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su da se Meša ovim
romanom kandidujenza Nobelovu nagradu za književnost.
Roman "Tvrđava" (1970) vraća nas u još dublju prošlost, u 17.
vek. "Tvrđava" jentu i stvarnost i simbol, a kao simbol ona je
"svaki čovjek, svaka zajednica, svakanideologija" zatvorena u
samu sebe. Izlazak iz tvrđave istovremeno je ulazak u život, u
haotičnu stvarnost sveta, početak individualnog razvitka,
otvaranje mogućnosti susreta s drugima i upoznavanja istinskih
ljudskih vrednosti. Kao i prethodni roman, i "Tvrđava" je ispunjena
verom u ljubav, koja je shvaćena kao most što spaja ljude, bez
obzira na različitost uverenja, civilizacija i ideologija.
Nakon romana "Ostrvo" (1974) koji obrađuje teme iz savremenog
života, slede dela: "Djevojka crvene kose", "Pisci, mišljenja i
razgovori", "Za i protiv Vuka",
"Krug" i "Sjećanja" (1976). Ovo poslednje delo je autobiografsko.
U njemu Meša S. opisuje mnoge važne događaje i ličnosti koje su
na njegov život uticale i ostavile neizbrisiv trag.
Spisak dela
Spomenik Meši Selimoviću i slikaru Ismetu Mujezinoviću, u Tuzli.
Uvrijeđeni čovjek (1947)
Prva četa (1950)
Tuđa zemlja (1957)
Noć i jutra (filmski scenario) (1958)
Tišine (1961)
Magla i mjesečina (1965)
Eseji i ogledi (1966)
Derviš i smrt (1966)
Za i protiv Vuka (1967)
Tvrđava (1970)
Ostrvo (1974) Krug (1983)
Citati Meše Selimovića – O ljubavi: ,,Ljubav je valjda jedina stvar
na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“, ,,Odlučio
sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je
plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I
život“. ,,Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj
nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad
više“, ,,Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići“. – O
Bosancima: ,,Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda,
uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na
grebenu“, ,,Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je
bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše
malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam
čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju
nemamo“, ,,Bosanci su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se
istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom“. – O životu: ,,Kasno je
sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i
podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni
moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi
ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim
da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje“, ,,Ne
mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju.
Kada ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš
hiljadu razloga za osmijeh“.
Osnovni književni elementi;
Književni rod: epika

Književna vrsta: filozofski i psihološki roman

Mesto radnje: derviška tekija u Bosni

Vreme radnje: 18. vijek

Tema: potraga za smislom života

Derviš i smrt“ (1966.) kritika je odmah oduševljeno pozdravila kao

izuzetno delo. Ovaj roman je napisan kao reakcija na tadašnji
Titov režim koji se vrlo često obračunavao sa političkim
neistomišljenicima. Samo je Meša radnju smestio u daleku
prošlost. I sam Mešin brat je bio na Golom otoku, što je bio
dodatni motiv priče.

„Derviš i smrt“ je roman o dervišu Ahmedu Nurudinu. On je

duhovni vođa, koji se odrekao ovozemaljskog života: ženske
lepote i ljubavnog užitka, jer je pronašao istinu u Bogu kojem
služi. Ljubav prema Bogu često mute sećanja na dane mladosti u
kojim dominira lik žene. On je kao i hrišćanski monasi sam sebe
osudio. Međutim, priroda je neumoljiva, pa mu srce zaigra kad
vidi lepu ženu. Smrt je ispit na kom se lome i preispituju sva
duhovna uporišta jednog vernika. Ahmed na arapskom znači
stalno zahvalan Bogu, a Nurudin svetlo vere. Ovo je roman o
borbi između čoveka kakav jeste, i čoveka kakav bi trebalo biti.
Priča o veri, ljubavi, osveti, mržnji, vlasti i unutrašnjoj borbi čoveka
sa svojom savešću, razapetog između zakona koje nameće
društvo, sa jedne strane, i zakona koje nameće viša sila, sa druge
strane. Razapet između društva i Boga, Ahmed traga za
sopstvenim identitetom. I boreći se za pravdu i život svog brata i
sam strada, podnoseći teškoće koje su posledica njegovih odluka.

Roman je ispovest glavnog junaka Ahmeda Nurudina, nastala u

noći, dok isčekuje zoru i smrt.
Prepričano dijelo;
Početak radnje
Ahmed odlazi kod kadijine žene, seste njegovog prijatelja
Hasana, opisuje njene ruke, nju kao ženu, bori se sa svojim
strastima i govori nam o smrti. Razgovaraju o Hasanu. Zaboravlja
pravi razlog posete.

Zaplet
Ahmed sazna da Hasanov otac želi razbaštaniti svoga sina zbog
kocke, pića i druženja sa nevernicima. Hasanova sestra, kojoj
očeva odluka ide u prilog, traži od Ahmeda da Hasana ubedi da
se svojevoljno odrekne nasledstva. Proleće je na ulicama kasabe
narod slavi Đurđevdan. U Ahmedu to povećava tugu zbog
utamničenog brata. U dvorištu tekije derviš Ahmed sreće begunca
iz zatvora Ishaka. U prvi mah odlučuje da taj događaj zataji, ali ne
može da mirno spava i ujutro ispriča Mula Jusufu, ali kasno, jer je
begunac pobegao. Zatim, Ahmed razgovara sa svojim ocem, koji
je došao iz drugog grada da otkrije šta je sa njegovim drugim
sinom Harunom. Ahmed odlazi do muselima kako bi saznao
nešto više o hapšenju svoga brata, ali ništa konkretno ne sazna.
Razočaran, sreće Hasana, koji se tek vratio sa puta, i priča mu
zašto je njegov brat uhapšen, Naime, Harun je bio pisar,
pronašao je tajne dokumente i znao je previše, pa su ga uhapsili.
To u Ahmedu budi još veći nemir, tugu, pa mu Hasan predlaže da
odu do tvrđave i oslobode Haruna, ali Ahmed ne želi. veruje u
pravdu, veruje da njegov brat nije kriv i da će ga pustiti. Hasan
sumnja u pravdu i hoće da se odrekne nasledstva radi Harunove
slobode, ali i taj predlog propada. Dok šeta tekijom, Ahmedu
prilazi nepoznati čovek, koji mu preti da će i on nastradati ako ne
odustane od traganja za bratom. Posle toga, Ahmed odlazi kod
muftije s namerom da ga moli za brata i tu sreće Kara Zaima,
starog junaka, a sada samo senu koja živi od uspomena. Ulazi
kod muftije. razgovara sa njim u nadi da će dobiti više informacija
i da će mu muftija pomoći, ali uzaludno. Vraća se u tekiju i od
hafiz Muhameda saznaje da je Harun ubijen pre tri dana, a da
Ahmed nije ni znao. Ahmed totalno skrhan nakon molitve u
džamiji, govori o životu i prolaznosti života. Sad se sve okreće
protiv njega. Na povratku u tekiju četvorica sjemena ga hvataju,
isprebijaju i pošalju ga u tvrđavu gde provodi nekoliko dana. Tu
upoznaje stražara, Đemala, govori o životu i smrti, očekuje ko će
doći po njega da ga oslobodi, jer ipak je on šejh, uticajan čovek,
ali niko ne dolazi. Prebacuju ga u drugu ćeliju. U toj ćeliji je Ishak,
razgovara sa njim, Nakon toga ga puštaju, on i dalje traži Ishaka
želi da mu pomogne, ali očito je da on jedini vidi Ishaka i zna da
postoji (Ahmed ludi). Ovim poglavljem se završava prvi deo
romana.

Drugi deo romana počinje tako što Ahmed govori o svojim

događajima u vosjci, priča kako je u vosjci bila jedna žena,
prostitutka, zadovoljavala je vojnike koji su bili daleko od žena.
Međutim, nju su ubili jer je bila i sa neprijateljskim vojnicima. Njen
sin ostao je sam, Ahmed se sažalio i poveo ga sa sobom, kasnije
ga je pronašao i doveo u tekiju, to je Mula Jusuf. Ahmed govori o
tome kako je to bio veseo dečak, ali se najednom promenio,
postao je mrzovoljan, nedruštven. Hasan ga navodi da razmisli
malo o Mula-Jusufu, zašto je postao takav, šta ga je nagnalo na
to, Ahmed ispituje hafiz Muhameda, koji mu otkriva da je viđao
Mula Jusufa oko kadijine kuće. Tad Ahmed shvata da je Mula
Jusuf izdao njegovog brata, bio je kadijin doušnik, on je kriv za
Harunovu smrt. Mula Jusuf traži Ahmedov oprost, ali Ahmed ne
želi da čuje. Mula Jusuf pokušava da se ubije zbog toga. Ahmed
počinje da oseća ogromnu mržnju, ljut je na svakoga, odlazi. Nosi
hranu ljudima u tvrđavi i tako hrani svoju dušu; pokušava da
pomogne drugima da zaboravi na brata, ali ne uspeva.
Dozvoljeno mu je da sahrani svoga brata.

Naredna epizoda romana posvećena je Hasanu. On se pomirio s

ocem, doveo ga u svoju kuću, brinuo o njemu i oni su pronašli
izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladića iz onog
neobičnog ljubavnog trougla poslao na drugi posao pod uslovom
da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najlepši dani prijateljstva s
Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču
o Hasanu. Školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i
njenog muža i sprijateljio se s njima srećan što čuje domaću reč.
Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je
u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povredi muža.
Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesrećan dolazi kući, ženi se i
rastaje za godinu dana, živi bećarskim životom, troši i rasipa i
tada ga je otac skoro razbaštinio.

Vrhunac radnje
Ahmedu u tekiju dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje
da je sin hadži-Sinaudina postao carski silahdar (oružar na
sultanovu dvoru). Bila je noć, i on nije otišao saopštiti hadžiji
srećnu vest. Međutim, ujutro su mu planovi bili drugčiji. Iskoristio
je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz
tvrđave pobegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru
pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zaveru.
No, kasaba se pobunila pre no što je sin iz Carigrada mogao
nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno
su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u
begstvo.

Obrt, peripetija
Ahmed je postao novi kadija. U posetu mu stiže stari prijatelj
Hasan. "A ti posto kadija. Sudiš li sudiš. A vidiš, ja ne poštujuem
tvoje sadašnje zvanje i žalim za tobom ranijem. " Ahmed: "Trudim
se da budem dobar kadija i da sudim kako mi zakon i savjest
nalažu." Hasan. "Vlast je vlast, a vlast kvari čovjeka. Čojvek dođe
na vlast i želi da promjeni svijet, a promeni samog sebe. Svijet
ostane isti, a valjalo bi bi ga iz kojijena izmeniti."

Rasplet
Posel par meseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je
udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru.
Hasanova sestra, udovica, čekala je dete. Ahmed joj nudi ruku,
no ona odbija. Posavina, koja je spaljena i ogoljena, privlači
Hasana i on kupuje zemlju. No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi
pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je
ocrnjena bosanska vlast. Hasan je pomogao da Dubrovčanin
utekne. Hasan se pred novim kadiom Ahmedom uspešno brani,
no stiže guvernerova zapovest da se Hasan uhapsi. Ahmed to
mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad.
Teraju ga da optuži svog najboljeg druga Hasana. On to i čini, ali
Mula Jusuf ga sprečava tako što mu podmeće naredbu, o nekoj
vodenici. Ahmed ne pročita teks, nego samo potpiše, a ustvari
bila je to naredba o puštanju Hasana iz zatvora. Ispadne da je
Ahmed spasio Hasana. Sa Hasanom je otišao i Mula-Jusuf, a
krivica je pripisana Ahmedu. Kara Zaim ga obaveštava da će
zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da
pobegne, ali on ne želi. Sledi susret s mladićem iz njegovog sela i
saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav
Ahmedova, da su je roditelji udali pre no što se on iz rata vrvratio
kući, da je mladić možda njegov. Roman završava citatom iz
Kur`ana kojim je i počeo ovaj roman: “Pozivam za svjedoka
vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na
gubitku.”
Neki od citata;
,,Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u
samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako
je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz
istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne
bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam
čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas,
drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je
promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi."
,,Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas
stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve
što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo
udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin,
zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što
traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili
sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja."
,,Oborio sam pogled, nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni
da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje
potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanja na nju zamjenjuje
skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli.
Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto
drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom
životu."
,,Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad
ojača."
,,Ali uzalud, pogledi ljudi nisu kao ranije, teško ih je izdržati,
neprestano podsjećaju na ono što bih htio da ne znaju.
Bezuspešno nastojiš da ostaneš čist i slobodan, neko tvoj će ti
zagorčati život.“
,,Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre
ljude i drage krajeve, i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i
slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda. Kad
čovjeka samo ne bi držalo osvojeno mjesto.“
,,Idi od mene, odvratna nemoći, zavaravaš me lažnim slikama
rasterećenja, koje nisu čak ni želje.“
,,Mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja,
sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg
zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba
nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem,
podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je,
sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i
podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni
moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi
ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim
da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.“
,,Dobro bi bilo početi sve iz početka. A početka više nema, niti je
važan, niti znamo kad bude, poslije ga određujemo, kad smo u
virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo
biti nekako drukčije, a nije, i namećemo se proljeću, da ne
mislimo na nepostojeći početak, ni na ružno nastavljanje. Uzalud
hodam sokacima, trošim vrijeme što se ne da potrošiti.“
,,Nisam podnosio ni svoju ni tuđu grubost, stidio sam se kad bi
me pobijedila, dugo pamtio kad bi mene pogodila.“
,,Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono
što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo?
Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha, nego
zbog grijeha.“
,,Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tad je pametnija,
odlučnija, ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen, ili grub, ili
nerazmišljen.“
,,Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne
bojiš se izdaje. Sam. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u
podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i
dobro.“
,,Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.“
,,Slutnja je prvi glasnik nesreće.“
,,Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi.
Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što
traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju
utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života. Dave se
i osporavaju, neprestano.“
,,Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja. Pritvorna je,
umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapće ono što čovjek želi,
vodi pod nož.“
,,Postalo mi je jasno kako čovjek umire, i vidio sam da nije teško.
Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje živi, sve manje se misli, i
osjeća, i zna, bogato životno kolanje presušuje, i ostaje tanki
končić nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznačajniji. I onda
se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.“
,,A odricanje je ubjedljivo, ne postavlja sebi granice ni ciljeve,
ničemu ne teži, ništa ne brani. Teže je nešto braniti nego
napadati, jer ono što se ostvaruje neprestano se haba,
neprestano se odvaja od zamisli."
,,Išao sam kroz život bez straha i podozrenja, kao budala pored
provalije, sad mi se čini provalijom i ravan put.“
,,Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu
hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek
prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši
neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na
gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni
prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak
starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje.
Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman
je da promijeni mjesto ili nametne uslove. Kuda i kako da ide?
Nemoj da se smiješ, znam da nemamo kud. Ali možemo
ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože
mijenjamo. I opet se vraćamo smireni, utješljivo prevareni.“
,,Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati
ni tražiti joj razloga.“
,,Svijet je tišina i tama.“
,,Poučite me mrtvi kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez
užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.“