Rani emocionalni razvoja

Teorije objektnog odnosa

 TEORIJE OBJEKTNIH ODNOSA

Teorije objektnih odnosa su nastale krajem XX stoljeća kao rezultat istraživanja

različitih autora /R. Spitz, M. Mahler, M. Klein, D. Winnicot, J. Bowlby/
ranog djetetovog razvoja u kojem dijete razvija odnos prema vanjskom
svijetu, i ujedno odnosno prema samom sebi.

- Svi autori su u svojim istraživanjima bili usmjereni na najranije razdoblje djetetova

života, i to od rođenja do 3. godine.

- U proučavanju djetetova razvoja predmet istraživanja teoretičara objektnih bile

su karakteristike dijadnog odnos majke i djeteta, odnosno njegove kvalitete na
proces djetetova psihičkog rođenja.

- Psihičko rođenje određeno je razvojem bazičnog identiteta /osnovnog

identiteta ili self–koncepta/, koji predstavlja svijesti o sebi kao zasebnom
entitetu i drugima koji postoje neovisno o njemu.

- Pojma ‘objektni odnos’ predstavlja razvojni događaj u kojem dijete izgrađuje

svijest svijetu oko sebe /svijest o svijetu objekata/ i ujedno svijest o vlastitom
fizički neovisnom postojanju.
- S aspekta teorije objektnih odnosa razvoj djeteta se može promatrati kroz
promjene od stanja nediferenciranog do stanja diferenciranog postojanja
kao zasebno biće.

- U tom razvoju značajna je majčinska funkcija, koju M. Mahler definira ulogom

«mosta». Majčina uloga kao ‘ dovoljno dobra’ ‘očekivana okolina’ omogući djetetu
da premosti odnos između sebe /svog unutarnjeg svijeta – doživljaja/ i vanjskog
svijeta /svijeta objekata/. Majka omogućava djetetu da izađe iz svijeta vlastite
subjektivnosti u svijet objekata.

- Na osnovu istraživanja razvoja dijadnog odnosa majka-dijete dobiveni su rezultati

koji pokazuju da neadekvatan /nedovoljno dobra ‘očekivana okolina’/ odnos majke
u odnosu na djetetove potrebe značajno određuje onaj dio djetetove ličnosti koji
omogućava djetetu da uspostavi i održi odnos s vanjskim svijetom objekata
i utoliko i svijest o vlastitom postojanju kao zasebnom biću.

- neadekvatnost razvoja objektnog odnosa može se manifestirati u pojavi dječjih

psihotičnih stanja (simbiotska i autistična psihoza) u kojima se nepovoljnosti
razvoja objektnog odnos mogu prepoznati u neadekvatnom razvoju ega – odnosno
sposobnosti adekvatnog odnosa prema realitetu.

- Nerazvijenost ega manifestiraju se u situacijama frustracije ili konflikta na način da

dlazi do raspada ego funkcija što rezultira neadekvatnim testiranjem realiteta i
poteškoći kontrole vlastitih nagonskih aspekata ponašanja.
- u istraživanjima uvjeta potrebnih za povoljni razvoj djeteta, zapažena je
važnost majčinskog empatijskog kapaciteta /D. Winnicott./

- majčinski empatijski kapacitet omogućava da majka kao prvi djetetov

objekt omogući da dijete stvori pozitivan odnos prema svim ostalim vanjskim
objektima.

- Za razumijevanje empatijskog pristupa majke u djetetovom ranom razvoju

Winncott koristi pojam «dovoljno dobre majke». Dovoljno dobra majka je
ona koja se može potpuno posvetiti djetetu i kroz adekvatne odgovore
omogućiti mu da stvori doživljaj vlastite individualnosti.

- Uspješnost ovog događanja manifestira se u formiranju Pravog selfa ili Lažnog

selfa

- problem majčinskog empatijskog kapaciteta može biti određen (a) njenom

osobnošću ili (b) traumatskim iskustvom i događanjem tijekom djetetova ranog
razvoja.
 1. RENE SPITZ
R. Spitz razvoj objektnih odnosa prati kroz 3 faze:
1. NEOBJEKTNA faza
2. PREOBJEKTNA faza
3. OBJEKTNA faza
Navedene faze određene su pojavom pojedinih organizatora.
Organizatori predstavljaju univerzalne točke /pojavnosti/ u djetetovom razvoju koje
pokazuju pravilnost razvoja objektnih odnosa. Kašnjenje ili izostanak pojedinog
organizatora nam ukazuje patološki razvoj koji će rezultirati u neadekvatnom
emocionalnom, kognitivnom i kasnije socijalnom razvoju.
Pojam organizatora uzet je iz embriologije. U razvoju embrija postoje ključne
točke razvoja /organizatori/ koje su univerzalne i kje pokazuju normalnost razvoja
embrija.
1.) prvi organizator je pojava smješka u 2/3 mjesecu djetetova života.
Reakcija smješka ukazuje da je dijete počelo percipirati neke aspekte objekta
(geštalt – lica) što predstavlja znak da je dijete prešlo iz neobjektne faze u
preobjektnu fazu.
Dijete počinje percipirati neke aspekte majke kao što su njen geštalt lica, dojka i
drugi dijelovi koje doživljavalo kao dio sebe.
Majka predstavlja za dijete «parcijalni objekt». Ovo iskustvo jedinstva nekih
aspekata majke kao dio sebe predstavlja osnovu simbiotskog iskustva jedinstva s
majkom.
2) drugi organizator predstavlja tzv. anksioznost 8. mjeseca ili strah od
stranaca.
Ovaj fenomen ukazuje da dijete prepoznaje majku kao zasebno osobu /objekt/ u
odnosu na sebe i koju razlikuje s obzirom na druge osobe.
Kroz djetetov strah od stranaca mi prepoznajemo da je dijete formiralo iskustvo
majke kao cjelovit objekt odvojen od sebe, odnosno da dijete percipira majku kao
«totalni objekt»

3) treći organizator je određen pojavom negacije u 15 mj.

Dijete u kontaktu s roditeljima koristi ‘ne’. Pojavom negacije dijete započinej
proces diferencijacije koja istovremeno predstavlja identifikaciju s pojedinim
roditeljskim zabranama i održavanje narcističkog iskustva /svemoći/ narušenog
iskustvom separacije /odvajanja/.
 2. MARGARET MAHLER

M. Mahler je razvoj djetetova odnosa prikazala kroz 3 faze:

1. Autizam
2. Simbioza
3. Separacija – Individuacija

1. Autizam – obuhvaća razdoblje prva 2 mjeseca djetetova života i poklapa se sa

neobjektnom fazom R. Spitza. Za ovo razdoblje kažemo da postoje tzv. oceanski ili
bezgranični osjećaji. To se razdoblje podudara sa Freudovom fazom ‘primarnog
narcizma’.

2. Simbioza – faza simbioze odgovarala bi preobjektnoj fazi Spitza koju karakterizira

postojanje tzv. parcijalnih objekata.
- u ovom razdoblju dijete doživljava pojedine dijelove ili aspekte majke kao dijelove
samoga sebe što čini osnovu iskustva simbiotskog jedinstva s majkom.
- u ovom razdoblju značajna je uloga majke koje mu kroz pozitivno iskustvo
omogućava da stvori bazično povjerenje /’bazično sidrište’/ kao ono koje će
imati značajnu ulogu u slijedećoj fazi separacije – individualizacije
 3. Separacija – individuacija/ individualizacija
- ovu fazu određuju pojedine subfaze koje imaju vlastite specifične pravilnosti:

a) diferencijacija /6-10 mj./ – ova subfaza određena je iskustvom majke kao

‘totalnog objekta’ gdje dijete doživljava majku kao osobu odvojenu od sebe.
Pojedini autori ovu subfazu opisuju kao fazu izlaženja iz orbite simbioze.
Ova faza određena je upravo anksioznošću koju je opisao Spitz kao strah od
stranaca.
Značajnost ove subfaze je da dijete doživljava tzv. narcističku povredu. Ova
povreda određena je iskustvom odvojenosti /separacijom/ i ovisnosti o izvanjskom
objektu /majci/.

b) prakticiranje /10-16 mj./ – u ovoj fazi dolazi do razvoja motorike koja predstavlja
osnovnu djetetovu preokupaciju.
Kroz iskustvo svojih motoričkih sposobnosti dijete ponovo izgrađuje svoj narcistički
aspekt osobnosti /narcistička obrana – negacija separacijskog iskustva/.
Dijete pokazuje «neovisnost» od izvanjskog objekta.

c) približavanje 16-20. mj./ – ovu fazu određuje fenomen tzv. krize približavanja
(oko 18.mj.).
Dijete koje je u prethodnoj subfazi pokazivalo neovisnost o vlastitom motoričkom
istraživanju, počinje pokazivati strah od odvajanja od majke.
Dijete je suočeno sa iskustvom odvajanja čime započinje razdoblje određeno
separacijskim strahom i procesom žalovanja
 Ovo razdoblje je ključno u procesu separacije utoliko što majčina sposobnost
prihvaćanja toga događanja određuje daljnji djetetov razvoj prema formiranju
osnovnog identiteta.
Majka na djetetove strahove odvajanja može reagirati negacijom ovih razvojnih
aspekata ili može potaknuti regresiju djeteta na raniji simbiotski odnos i
zapriječiti razvoj prema individuaciji djeteta.
Problem je prihvatiti djetetovu ambivalentnost
U razvoju značajnu ulogu ima pojava mentalnih slika /18. mj./ i početak
simbolizacije koja omogućava prihvaćanje odvojenosti djeteta od majke.
Važna je uloga ‘prijelaznih objekata’ /’transitory object’/.

d) konstantnost objekta /20-36 mj./ – ovo razdoblje određeno je uspješnošću

prorade krize približavanja, što znači da će dijete koje je imalo pozitivno iskustvo
u prijašnjoj fazi, moći razviti doživljaj sebe kao zasebnog entiteta i iskustvo
konstantnosti objekta.
Konstantnost objekta znači da dijete može prihvatiti iskustvo odsutnosti za
njega važnog objekta.
Razvija se kapacitet ‘biti sam’.
Majka kao konstantan objekt predstavlja predodžbu /mentalnu sliku/ koja
djetetu koristi u situaciji odvojenosti i na taj način može izdržati separacijsku
anksioznost čime ne dolazi do regresije na ranije faze razvoja.
Postignut kapacitet ‘biti sam’ znači da je dijete introjeciralo majčin lik /imidž/ kao
unutarnji objekt koji sada predstavlja dio njegove strukture ličnosti.
 3. MELANI KLEIN

M. Klein razvoj objektnih odnosa prati kroz dvije pozicije koje predstavljaju
univerzalnu pojavnosti u djetetovu razvoju.

Razvoj objektnog odnosa odvija se kroz

1. schizo-paranoidnu poziciju
2. depresivnu poziciju

1. Schizo-paranoidna pozicija – obuhvaća razdoblje simbiotske veze majke i

djeteta.
U ovom razdoblju majka je doživljena kao ‘parcijalni objekt’, što bi značilo da su
percipirani dijelovi majke doživljeni kao dio samog djeteta, odnosno ‘unutarnji
objekti’ /parcijalni objekti/.
Iskustvo ‘unutarnjih’ objekata određeno je dominacijom libidnog i agresivnog
nagona tako se dijete susreće s iskustvom ‘dobrih’ i ‘loših’ unutarnjih objekata.
‘Dobri objekt’ je investiran libidom, dok je ‘loš objekt’ investiran agresivnim
nagonom. U tom događanju značajan je mehanizam podvojenosti gdje dolazi
do grupiranja ‘loših’ i ‘dobrih’ objekata u ‘dobar’ i ‘loš’ doživljaj sebe.
Dijete zbog anksioznosti koje donosi iskustvo ‘loših objekata’ unutar sebe koristi
mehanizam obrane projekciju – čime se stvara doživljaj da su ‘loši’ objekti
izvanjski – što predstavlja osnovu formira paranoidni doživljaj.
2. Depresivna pozicija – obuhvaća razdoblje djetetova iskustva odvajanja od
majke i njenog doživljaja kao totalnog objekta.
- U ovom razdoblju dijete se susreće s problema ambivalentnosti – odnosno
uz iskustvo majke kao totalnog objekta – kada se pozitivne i negativne pulzija
vezuju /doživljavaju/ uz isti objekt
- Separacijski strah povezan je s djetetovim suočavanjem s vlastitim agresivnim
pulzijama koje bi mogle uništiti ‘dobar’ aspekt objekta o kojem se ovisi.
- U početku ovog događanja dijete je suočeno s iskustvom uništenja objekta o
kojem ovisi što potiče proces žalovanja koji predstavlja ‘popravak’ /reparaciju/
uništenog, destruiranog objekta.

- Istraživanjem hospitalizma Bowlby je prepoznao postojanje triju faza procesa

žalovanja:
1. Pobunu /separacijsku anksioznost/, 2. Tugovanje, /prorada/ i 3. Odvajanje
/rezoluciju/

Za razumijevanje događanja u razdoblju depresivne pozicije značajna je pojava

prijelaznih /tranzitornmih/ objekata /D. Winnicott/ putem kojih dijete si
olakšava separacijsko iskustvo.
Plišane igračke, krpice simboliziraju odsutni objekt čime započinje izgradnja tog
aspekta osobnosti kroz pounutrenje /internalizaciju/ aspekata ‘dobrog’ objekta.