ISKAZI SLOBODE U DRŽIĆEVIM KOMEDIJAMA

Esej

Prema Leksikonu Marina Držića, mrežno izdanje, sloboda u renesansno doba zrcali krizu
humanističko-renesansnog pogleda na pojam publike, kao ideal istinskog društva nastao na
antitezi tiranije i obrane pojedinca. Ivan Gundulić, kao barokni autor Himne slobodi,
vjerojatno crpi građu svojih prethodnika, predstavljajući tako simbol težnje za slobodom
koju je Dubrovnik stoljećima plaćao. Jedan takav prethodnik zasigurno je nezaobilazan kada
je riječ o slobodi, a to bi bio Marin Držić.
Marin Držić često isprepliće slobodu kroz svoje dramske tekstove, i to u obliku
utopije. To je primijetio i Prosperov, prvenstveno, u prologu Dugoga Nosa Dunda Maroja
gdje Držić prikazuje svoju utopijsku misao o zemlji u kojoj vlada pravi životi s raznovrsnim
plodovima. Također, svoje utopijsko shvaćanje slobode Držić koristi i u prologu Skupa,
obraćajući se Dubrovniku kao gradu koji okuplja sve liberte, što može biti dvosmislenog
značenje, a oba su vjerojatno potrebna da prikažu novo zrcaljenje stvarnosti i iluzije.
Pojam utopije je prvi put upotrijebio Thomas More 1516. godine u djelu O najboljem
državnom uređenju i o novom otoku Utopiji. Držić je viziju pravednoga društva izložio u
komediji Dundo Maroje, u prologu negromanta Dugoga Nosa. Međutim, tumačenje Držićevih
djela otežalo je povezivanje pisama Cosimu I. i Francescu Mediciju s navedenim prologom.
Držić u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. otočanima priznaje zaslugu za razvoj
mornarice, koju su podignuli „iz životne nužde i postali izvrsni i dobri majstori“. Držić nam
jasno pokazuje kroz svoj literarni rad osobno shvaćanje slobodnog čovjeka kao onog koji je
moralno i pred zakonom čist, a najbolje ga dočarava kroz lik Tripčeta Dunda Maroja,
pokazujući njegovu samouvjerenost u slobodu vlastitog ponašanja:
Personom mogu slobodno i s otvorenijem čelom moje posle činit po Rimu.
(Dundo Maroje, II, 8).
U svojim pjesmama Držić nam pokazuje kako sloboda ne zahvaća samo kolektiv
društva, nego i intimni život pojedinca. Jedna od takvih je i pjesma broj 23 Ktje mi se njekada
i bi me žuđenje, a stihovi (5-8; 13-14) glase:
Ljubav me i lipos pod svoju vlas stavi,
razložna nu kripos tej sile me izbavi,
slobodi me i uze u koj se samohoć
zapletoh, na suze kad ne mnjah njome doć. (...)
Slobodu sad slavim pojući u vas glas,
Ljubav, a pravim: tva minu svasma vlas!
 U Dundu Maroju u 2. činu, 2. prizoru Držić, prikazivanjem razgovora trojice mladih
Dubrovčana, Nike, Pijera i Vlahe, razgovora i o svojevrsnoj slobodi, ponovno koristi
antitetički koncept sinovi-očevi, ali i tiranije-slobodni pojedinac, što nam potvrđuje i ovaj
dio dijaloga:
NIKO: Da koga vraga hoć' da se čini? U mlados da mi kugodi volju ispunit, a u staros me
nasoli ter me spremi u ormar. Imamo njeke oce koji nas paze kud gledamo,
kud hodimo, gdje sjedimo i što ijemo. Gvardijane nam je njeke narav dala koje
nam je trijeba slušat i podnosit za nevolju. Ah, kurviću, da se ljudi bez otaca rađaju,
dobro ti bi nam mladijem bilo.
PIJERO: U libertati bi bio, ah ah! Smijejem se od tvoga diskorsa - da se ljudi bez otaca rađaju!
Za bit liber ne para ti drugi put željet neg bit bez oca.
NIKO: Ti bo su, u dobri čas, neprijatelji od našijeh volja; kad bi nas pomagali i prijatelji
nam bili u naše potrjebe, molili bismo Boga da im Bog da živjet vazda.
PIJERO: Bogme sam od tvoje, i ja sam s tobom! Oni reče: "Vrag uzeo oca i tko ima oca!", i
para da sad svi mladi ovu molitvu kantaju mješte letanija. Smiješni su ovi oci: ne
spomenuju se er su oni u mlados mahnitiji od nas bili. Imali bi nas puštat da živemo na
naš način, a mi bismo pak naše sinove puštali da živu na njih način u libertati. Tot bi
veće vječni mir bio među oci i sinovmi: oni bi po našijeh molitvah živjeli kako i Matuza-
lem, mi također po molitvah našijeh sinova. Tot bi naš život bio i dug i miran; a
ovako: oni su nemirni s nami, a mi š njimi.

Iz navedenog možemo zaključiti da je suodnos tiranija-pojedinac u konstantnom

sukobu jer napredak jednoga označava poraz drugog.
Iako nije komedija, tragedija Hekuba također nudi iskaze slobode, i to najčešće one
od smrti. Jedno od takvih je obraćanje Ulisea Hekubi:
ULISE
Ričmi sam najslađim kojijem sam mogao
i molbam lipim svim i himbam iskao,
za svu vlas i svu moć da bi mi zdravu izit,
da bi mi glavu moć od smrti slobodit.
HEKUBA
Pokli neć' drugo rit, odgovor i taj jes:
ne misliš haran bit meni u mû sad boles,
ne misliš pomoć dat koju ja dah tebi,
neg tebe budem zvat vrhu svih pod nebi
neharna, ki plaćaš dobro zlim i koji
za život smrt vraćaš, što t' veomi zlo stoji.

a sloboda kao takva proteže se kroz cijelu tragediju.

Kako bi pokazao još jedan aspekt slobode, Držić se koristi oprekom muž-žena, koju
pronalazimo u razgovoru Grube, Radoja i Mione u 4. činu, 4. prizoru drame Grižula:
RADOJE: Bijedna Mione, kad srce gori - gori; nije kamo tugu uteći.
MIONA: Idi! - Vaše tuge, sjetne žene, na ruke od ljudi došle. Raspiramo se i pridiramo se za
njih, i još im smo krive. Tko ljudem vida obrok? Žene! Tko ih puđa od buha? Žene! Tko ih
krpi? Žene! Tko im u kući radi? Ko im uprede i košulje kroji? Žene! Goli bi bez nas
hodili; a nut, a nut kakvi su. Sjetni, da žene uteku od vas, ne biste li iscrkali
od zime u buru? Nut ono kad vjerenica vjereniku kitu svije, i tamo u Dubrovniku, kako
sam čula, vodicom od rusa i njekim prahom, koji toliko lijepo miriše, potrusi odzgara,
da je jedna milos vidjet; a oni nam vazda tuge zadaju. A čula sam u Dubrovniku reku: "A
ne rec' to prid ženami, a ne nauč' to žene!", kako da su njim žene papagali, da onoliko
govore koli-ko ih uče; a: "Drž' žene na uzdi, ne daj im slobode!" (...)
 Skup, proznu satiru, izvode, po podatku Držićeva prepisivača Ivana Matijaševića, na
piru Saba Gajčina Njarnjasi, koji te iste, 1555. godine, najavljuju i Grižulu. Nadahnuta
komedija, nastala na temelju Euripidova i Plautova predloška Aulularie prikrivajući time
aktualnu aluzivnost i temu moralne devalvacije, u prologu Satira objavljuje slobodu
stvaranja harmonizirajući komičke i pastoralne elemente. Monolog razumnoga Dživa o
razlici između pravih, tihih ljudi, koji prosuđuju mjerom pravom, mudrom i od milosrđa i onih
tvrdih i indiskretih – u temelju je Držićeve poetike. Prolog Skupa netipičan je jer govornik
većim dijelom pripovijeda o iznenadnim komplikacijama koje su obilježile pripremu
predstave, a manjim dijelom o dramskoj fabuli. U njemu se ne obznanjuje ništa o piru na
kojemu je predstava izvedena. Prolog ima veliku vrijednost jer Držić neizravno govori o
onodobnom kazališnom ukusu (pastorale su osobito voljele žene), vlastitom žanrovskom
izboru (odlučuje se za eruditnu (plautovsku) komediju u prozi s temom iz svakodnevnoga
života), objašnjava ulogu kazališta u životu (u teatru vlada sloboda umjetničkoga
izražavanja koja pomaže u samoizgradnji) te eksplicitno navodi predložak komedije.
Njarnjas-grad označava scenografiju Skupa koja je podignuta u svadbenoj kući, no taj je
grad zapravo metonimijska oznaka za Držićev teatar, kazališni prostor slobode kojim
glumci vladaju. U tom se prostoru može sve izreći i zagovaraju se općedruštveni ciljevi.
Prolog Tirene završava konvencionalnom apostrofom Dubrovnika koji se može
ponositi svojim pjesnicima, ali i božjom milošću koja ga štiti, omogućujući mu život u
slobodi i miru.
S obzirom da je za Držića sloboda najveća vrijednost, on pokreće utopijsku
urotničku zamisao pišući Cosimu:
Vaša će Preuzvišenost po znakovima punim zahvalnosti prepoznati koliko je dobročinstvo puku koji
tlače drznici donijeti sigurnost i žuđenu slobodu.
(3. VII. 1566.)
U opjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i blagostanja otkriva se Gundulićeva Dubravka
kao izrazito lirsko djelo. Osobito je lirsko prisutno u himničkim dijelovima teksta u kojima se
glorificira sloboda, ili pak u onim dijelovima koji oblikuju vremensko-prostorne komponente
djela. Antitetičnost je temeljno načelo strukturiranja pastoralnog svijeta u Dubravci:
pastirima i pastiricama suprotstavljeni su satiri i satirice, ljepoti je suprotstavljena ružnoća,
božanskoj pravdi i pravednosti korupcija i pokvareni ljudski običaji. Zlatna stara vremena
suprotstavljena su novom vremenu, punome poroka i mana, slobodi Dubrave suprotstavljeno
je ropstvo Dalmacije. Razrješenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim
vjenčanjem Dubravke i Miljenka svi se sukobi razrješuju, i pastoralu zatvara sretan,
harmoničan kraj u kojemu se svi sukobi pomiruju.
 Dubravkom je Gundulić proširio konvencije pastoralnog žanra i slici idealnog svijeta
pridao karakteristike svoje vizije društveno-političkog i moralno-etičkog ustrojstva
Dubrovačke Republike. No, za razliku od Držića, koji je svijet pastoralne idile doveo u sukob
s realnošću seljačkog svijeta, Gundulićev je pastoralni svijet u svojoj dvostrukosti, u svojoj
doslovnosti, s jedne, i alegoričnosti, s druge strane, harmoničan: sukobi su kratkotrajni i brzo
prevladavani. Po tome je Dubravka kao književno djelo i filozofija morala i idealna vizija
društva, a njen tvorac učitelj vrline i društvene pravednosti. Tako je Gundulić u Dubravci
počeo razmišljati o velikoj, novoj temi: o onoj temi koja je dominanta tema njegova velikog
epa Osmana - počeo je razmišljati o čovjeku i povijesti, o smislu ljudske egzistencije u
povijesnom svijetu.
Gundulićeva alegorijska pastorala Dubravka, smještena u idilične arkadijske prostore,
himna je i slavljenje slobode kao “Božjeg dara” i vrijednosti. Ona je iznad svih drugih
vrijednosti i zalog je sve slave i ugleda Dubrovnika. Završni stihovi koje je uglazbio Jakov
Gotovac, izvode sa kao Himna slobodi na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara:
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!

Zaključno napisanome o slobodi možemo reći da su, i Držić, i Gundulić, vidjeli

slobodu kao najveću vrijednost čovjekova života. Međutim, Držićeva sloboda teži utopiji, a
Gundulićeva sloboda pokazuje da je riječ o maski, odnosno, pokrivalu slobode, naročito
Dubrovnika jer je on svoju slobodu itekako platio.