Metodologija istraživanja za ekonomiste i druge društvene

znanstvenike

I. DIO

ZNANOST I TEORIJA

Nenad Smokrović
UVOD

1. Metodologija

Odmah na početku razlikovat ćemo metodologiju znanstvenog

istraživanja od metodiku izrade znanstvenog rada. Predmet ove
knjige je metodologija znanstvenog istraživanja koja se bavi
određenjem znanstvenih teorija, načinima formiranja znanstvenih
teorija te znanstvenoistraživačkim postupcima karakterističnim za
različite znanosti. Želimo odrediti karakterističan znanstveni pristup
po kojem se znanstveno istraživanje razlikuje od drugih vrsta
spoznavanja, a koji je zajednički svim znanostima, ali također one
istraživačke postupke koji su svojstveni određenim znanostima.
Za razliku od ovoga, metodika znanstvenog rada bavi se
načinima i pravilima pisanja znanstvenih radova, postupcima
njihovog objavljivanja te, eventualno standardima i kriterijima
evaluacije znanstvenih radova. U ovoj će knjizi metodski, pa i
scijentometrijski pristup, biti ostavljen po strani.
Metodologija znanstvenog istraživanja je, grubo rečeno,
meta-teorijski uvid u strukturu znanosti, načine znanstvenog
istraživanja i logičku i epistemičku strukturu znanstvene spoznaje.
Što znači da je ona meta-teorija? “Meta” je grčka riječ koja
označava ono “iza” ili “iznad” nečega. Nad čime to stoji
metodologija kao znanstvena disciplina? Očito, metodologija je
znanost koja je bavi znanostima. Znanosti se, pak, bave
proučavanjem određenog aspekta svijeta koji spadaju u doseg
njihova interesa (tako se fizika bavi općim fizičkim svojstvima svega
materijalnog, kemija strukturom i načinima povezivanja
najjednostavnijih elemenata u složevine, ekonomija odnosima
pojedinaca u procesima proizvodnje, razmjena, raspodjele i
potrošnje oskudnih dobara, itd). Pojedine znanosti se, dakle, bave
izravno spoznajom svijeta, spoznajom realnosti i taj se nivo
bavljenja zove “objektni” nivo. Metodologija se ne bavi izravno
svijetom već se bavi znanostima koje se izravno bave svijetom.
Utoliko je ona, s obzirom na svoj predmet, slikovito rečeno, “u
drugom redu”, ukoliko je spoznavanja u samim znanostima
spoznavanje “prvog reda”. Metodologija je u spoznajnom smislu na
nivou “iznad” nivoa na kojem su pojedine znanosti, na “meta”
nivou.

Dakle, metodologija je meta-znanost u smislu da se ona bavi

proučavanjem načina na koje druge znanosti proučavaju svoj
predmet. Pojedine znanosti, npr., fizika (koja proučava opća
svojstva i pravilnosti fizikalnog svijeta) ili sociologija (koja proučava
svojstva i pravilnosti društvenog svijeta) izravno su suočene sa
svojimj predmetom ili objektom proučavanja, stoga se kaže da je
njihovo proučavanje na “objektnom” nivou. Metodologija proučava
njihovo proučavanje, pa je njeno proučavanje na “meta” nivou.

Metodologija proučava načine na koje pojedine znanosti spoznaju

svijet.
Njena spoznaja je stoga na “meta” nivou.

Posebne znanosti: fizika, kemija,…, ekonomija…, spoznaju

svijet na
OBJEKTNOM NIVOU
SVIJET: aspekt kojim se bavi ekonomija: odnosi u proizvodnji,
raspodjeli, …
aspekt kojim se bavi kemija: elementi i spajanje elemenata…
aspekt kojim se bavi fizika: masa, sila, brzina…
 Slika 1. Metodologija kao meta znanost

Utoliko je Metodologija znanstvena disciplina koja se bavi

propitivanjem znanstvenog načina spoznaje svijeta, za razliku od
drugih oblika spoznaje, npr. pred-znanstvene ili naivne spoznaje.
Pojedine se znanosti, međutim, unutar tog opće-znanstvenog
svjetonazora, mogu u određenoj mjeri razlikovati po načinima na
koje spoznaju i istražuju svoj predmet interese. Također,
metodologija razmatra kriterije vrednovanja znanstvenih postupaka
i metoda, posebnih znanstvenih istraživačkih postupaka
karakterističnih za pojedine znanosti. Andrew Sayer, sažimajući ove
perspektive u jedan izričaj, kaže: “Metodologija – sugerira pažljivo
razmatranje načina proučavanja svijeta da bi ga mogli bolje
razumjeti” (Method in Social Science, Routledge, 1992.).
Metodologija znanstvenog istraživanja složena je znanstvena
disciplina koja u sebi objedinjuje rezultate nekoliko znanstvenih
područja i utoliko legitimno crpi i ugrađuje u vlastiti teorijski korpus
uvide koji su u fundamentalnom obliku postignuti u tim
znanstvenim područjima. Pritom, naravno, metodologija te uvide
prilagođava vlastitim ciljevima i potrebama 1. Znanstvena područja
čije uvide i rezultate metodologija najčešće koristi su: filozofija
znanosti, spoznajna teorija i logika. Nabrojimo pitanja u čijem se
rješavanju metodologija oslanja na spomenuta znanstvena
područja:
1. Probleme podjele znanosti, određenje znanstvene
teorije i hipoteze, načine izgradnje teorije te mjesto
matematike, statistike i sociometrije u znanstvenom
modelu preuzima iz filozofije znanosti.
1
Kao što je jedan suvremeni filozof (Jarry Gauss, The Order of Public Reason,
Cambridge University Press, 2011) duhoviti primijetio, znanosti mogu birati između
strategije lisice i strategije ježa. Lisica posjeduje mnoge mudrosti, a u različitim
situacijama koristi onu koja joj treba, dok jež posjeduje samo jedno veliko i važno
umijeće. Metodologija bira strategiju lisice.

4
 2. Pitanje načina spoznavanja koji je svojstven
znanostima i problem istine kao cilja znanstvenog
istraživanja metodologija dijeli sa spoznajnom teorijom
(epistemologijom).
3. Pitanje logičke strukture znanstvenog postupka,
podjelu na logiku istraživanja i logiku otkrića te načine
zaključivanja u pojedinim aspektima znanstvenog
postupanja dijeli za znanošću logike.
Pogledajmo pobliže što sve metodologija dijeli sa spomenutim
znanostima.
U dijelu u kojem se oslanja na filozofiju znanosti metodologija
proučava prirodu i strukturu znanosti kao znanosti te kriterije
podjele različitih znanosti. Također razmatra način izgradnje
znanstvenih tvrdnji, vrste termina koji su karakteristični za
znanstveni iskaz. Primjerice, trebaju li se znanosti koristiti samo
takvim iskazima koji se odnose na aspekte stvarnosti koji se mogu
neposredno promatrati i mjeriti, ili se, pak, mogu koristiti teorijskim
terminima, konstruktima, koji se doduše odnose na stvarnost, ali se
ne mogu direktno opažati i mjeriti, ili čak uopće nisu dostupni
promatranju. U prirodnim znanostima, koje u najvećoj mjeri
inzistiraju na činjeničnosti, promatranju i mjerenju, pokazalo se
nezaobilaznim koristiti teorijske termine. Tako je, na primjer,
elektron primjer teorijskog terma. Elektron je, naime, samo
indirektno dostupan promatranju. Dileme ovog tipa u mnogo se
većoj mjeri odnose na društvene znanosti. Društvene znanosti
obiluju terminima kao što su klasa, kultura, inteligencija,
racionalnost, norma, i mnogi drugi. Uzmemo li samo jedan primjer
iz ekonomije, vidjet ćemo da je Paul Samuelson uveo izraz
”otkrivene preferencije” da bi široko korišteni pojam ”preferencije”,
koji se odnosi na mentalan stanja koja nisu neposredno dostupna
promatranju, izrazio pomoću opažljivog termina, takvog koji se
odnosi na aspekt ponašanja koji je dostupan promatranju.

5
 U onom svom aspektu u kojem se oslanja na rezultate
spoznajne teorije (epistemologije) metodologija se bavi načinima i
karakteristikama spoznavanja u znanostima. U ovom aspektu ona
proučava načine spoznaje koji su svojstveni znanstvenom pristupu
stvarnosti. Znanstvena spoznaja u mnogo čemu se razlikuje od
drugih načina spoznavanja. U svakodnevnom životu također
neprestano spoznajemo nove činjenice. Ovakva zdravorazumska
spoznaje, razlikuje se od znanstvene spoznaje, kako po stupnju
izvjesnosti tako i po procesima koje koristimo u spoznavanju. U
umjetničkom stvaranju umjetnici nesumnjivo nude nove spoznaje,
ali umjetničko se spoznavanje razlikuje od znanstvenog. U
karakterizaciji znanstvene spoznaje epistemologija se oslanja na
epistemološke uvide o tome što je to uopće znanja i i razlikuje li so
ono od onoga što se u ovom kontekstu naziva vjerovanje ili
mnijenje. Kada smo opravdani reći da znamo da je nešto slučaj a
kada se radi o tome da samo vjerujemo da je nešto takvo kakvo
nam se čini? Metodologija, dakle, treba reći nešto o strukturi znanja
općenito, te to primijeniti na strukturu znanstvenog stjecanja
spoznaja o svijetu. Pored toga što treba jasno odrediti karakteristike
znanstvene spoznaje općenito, metodologija treba pokazati postoje
li neke različitosti u spoznavanju pojedinih znansti, npr., između
prirodnih i društvenih znanosti.
Spoznajna teorija od pomoći je metodologiji i tamo gdje je
riječ o cilju znanstvene spoznaje, prije svega u određenju istine kao
cilja spoznaje. Premda se tvrdnja da je istina (i samo istina) cilj
znanstvene spoznaje uzima kao samorazumljiva, pažljivo
razmatranje pokazat će da to ne mora nužno biti tako. Zbog
kontroverzi u određenju odnosa znanstvene spoznaje i istine neki
značajni teoretičari smatranju da istinu kao cilj znanosti treba
nadopuniti, ili čak zamijeniti, drugim određenjima.

6
 U aspektu u kojem se bavi logičkom strukturom znanstvene
spoznaje, metodologija se oslanja na znanost logike2. Teoretičari
znanosti znanstveni postupak dijele na “logiku znanstvenog otkrića”
i “logiku znanstvenog opravdanja” misleći pritom na različite logičke
strukture u dijelu istraživanja koji se odnosi, s jedne strane, na
formiranje znanstvene teorije i s druge, na provjeravanja li
opravdanje te teorije. “Logika znanstvenog otkriča” bavi se
načinima na koji znanstvenici dolaze do svojih ideja, kako dolaze do
hipoteza. “Logika znanstvenog opravdanja” govori o tome na koji
način rigorozno, precizno, koherentno i uvjerljivo opravdati ili
potvrditi to što je u ideji ili hipotezi formulirano.
Oslanjanje na logiku naročito je značajno u određenju načina
zaključivanja i načina odlučivanja u znanstvenom mišljenju. Jasno
je da znanstveno mišljenje treba u najvećoj mjeri slijediti logičke
principe a znanstveno odlučivanje principe racionalnog odlučivanja.
Svi se slažu da je jedna od temeljnih odlika znanstvenog mišljenja
racionalnost. Pitanje je, međutim, u čemu se točno racionalnost
znanstvenog mišljenja sastoji. Čini se da je najrazumnije
pretpostaviti da se racionalnost znanstvenog postupanja temelji na
slijeđenju logičkih pravila, u deduktivnom zaključivanju pravila
deduktivne logike te u induktivnom zaključivanju pravila indukcije,
računa vjerojatnosti i bayesovske epistemologije3.
Problem je u tome što je zaključivanje u skladu s deduktivnim
logičkim principima, kao i odlučivanje u skladu s bayesovskim
principima izrazito dugotrajan i kognitivno skup proces. Ovako
shvačena racionalnost je zapravo idealizirana slika ponašanja

2
U svakodnevnom se govoru predikat logički posve neodređeno koristi da bi se
tvrdilo da je neki skup iskaza smislen, uvjerljiv, prihvatljiv ili razložan. U ovoj knjizi
logika i logično korostit će se isključivo u smislu onoga što spada u znanost logike
kao formalne znanstvene discipline, prije svega deduktivne logike.
3
Bayseovska epistemologija je teorijska disciplina koja se bavi induktivnim
spoznavanjem u uvjetima neizvjesnosti. Spoznaja se ovdje temelji na pojmu
vjerovanja (za razliku od znanja) koje se izražava u stupnjevima subjektivne
vjerojatnosti da je neko stanje svijeta slučaj.

7
znanstvenika. Znanstvenici, kao i ostali ljudi, podložni su
kognitivnim ograničenjima (ograničenjima memorije i procesiranja
podataka), žive u stvarnom svijetu koji nameće niz drugačijih
ograničenja4. Zapravo, zaključivanje koje bi u potpunosti uvažavalo
logičke principe zahtijevalo bi daleko više vremena nego što ga
prosječan ljudski život nudi. Proces znanstvenog istraživanja ima
svoju vremensku dinamiku i često je potrebno donjeti zaključke ili
odluke u relativno kratkom vremenskom intervalu. Čak i kada bi
zanemarili duljinu trajanja logičkog zaključivanja, psihološka
istraživanja pokazuju da su prosječni ljudi, uključujući i
znanstvenike, skloni pogreškama u provođenju većine koraka u
zaključivanju.
Ako je tome tako, nije li ‘racionalnije’ zaključivati na način koji
nije posve logičan, i stoga posve ‘racionalan’. Nije li ‘racionalnije’,
pitaju se neki suvremeni teoretičari, postupati u skladu s
procedurama koje nisu posve logičke (ili uopće nisu logičke) ali
primijenjene u određenoj domeni daju ispravne rezultate u
značajnom postotku? Ovakvi postupci ‘misaonih kratica’ nazivaju se
u suvremenoj psihološkoj literaturi heuristikama.
Nadalje, potrebno je razmotri koje vrste zaključivanja
koristiti, kada i zašto? Kako koristiti i kako povezivati postupke
zaključivanja kao što su dedukcija, indukcija i abdukcija.
Metodologiju zanima koliko je određeni oblik zaključivanja
relevantan za određeni dio znanstvenoistraživačkog procesa.

1.1 Nastanak metodologije

Nastanak suvremene metodologije kao znanosti može se

situirati u drugu polovicu XIX. stoljeća. To je vrijeme u kojem se
društvene znanosti, povijest, lingvistika, sociologija i antropologija,

4
vidi Gerd Gigerencer, 2000.

8
ali sasvim sigurno i ekonomija, počimaju profilirati kao samostalne
znanosti koje sistematski i egzaktno izučavaju svoja područja.
Tvrdnja da se društvene znanosti počimaju kao znansti artikulirati
tek u XIX. st. može zvučati neobično. Uzmimo, međutim, u obzir da
je interes za društvene probleme daleko stariji od pojave društvenih
znanosti, i možemo ga trasirati do samih početaka artikulirane
filozofske misli u antičko doba. Premda su Platon, Aristotel i mnogi
drugi, ozbiljno i duboko promišljali društena pitanja, društvene
znanosti kao znanosti nastale su daleko kasnije. One su svoj
predmet trebale započeti proučavati na ezgaktan način. Teorijsko,
filozofsko ili metafizičko proučavanje nije dovoljno da bi neko
područje istraživanje bilo znanstveno. Znanost se javlja tek sa
egzaktnim pristupom predmetu proučavanja. U čemu se egzaktnost
sastoji?
Da je neko proučavanje stvarnosti egzaktno prije svaga znači
da je ono zasnovano na promatranju činjenica i relacija, te
mogućnosti njihovog mjerenja. Tek pojavom takvog pristupa iskazi
su i teorije mogle biti potvrđene ili opovrgnute. Svaki iskaz može se
(do određene mjere) potvrditi promatranjem stvarnosti, ali isto
tako, svaki se iskaz može opovrgnuti promatranjem stvarnosti5.
Mogućnost potvrđivanja (konfirmacije) i opovrgavanja
(falsifikacije) temeljni je uvjet da bi se neko istraživanje stvanosti
smatralo znanošću.
Prirodne znanosti prošle su put od spekulacije (razmišljenje o
pojedinim aspektima stvarnosti bez obaveze da se to razmišljanje
potkrijepi potvrdama i evidencijom) do egzaktnosti (precizno
promatranje i mjerenje koje pruža evidenciju na osnovu koje se
formiraju tvrdnje/hipoteze koje se povezujumi kombiniraju na na
logički način) prije društvenih. U vrijeme u koje lociramo nastanak
metodologije, prirodne znanosti već su bile prošle svoj put

5
O potvrđivanju i opovrgavanju znanstvenih iskaza biti će detaljnije rijeći u poglavlju
?

9
sazrijevanja. U XIX. st. velika se je revolucija u prirodnim
znanostima već bila dogodila. Buđenje prirodnih znanosti započinje
u kasnoj renesansi, a u XIX. stoljeću glavna su područja
znanstvenog istraživanja već artikulirana, znanstveni doprinosi
Keplera u astronomiji, Galilea i Newtona u fizici te Harweya u
anatomiji, da spomenemo samo najvažnije, čvrsto su prihvaćeni a
metode istraživanja priznate i utemeljene.
S druge strane, društvene su znanosti u to vrijeme tek na
početku svog razvoja kao znanosti6. U XIX. stoljeću one tek trebaju
odrediti svoj znanstveni status, strukturu i metode. Dilema koja se
u to vrijeme javlja, te i danas traži definitivan odgovor, i koja
zapravo određuje početak ozbiljnog bavljenja metodologijom, je
sljedeća:
trebaju li društvene znanosti prihvatiti istraživačke metode i
postupke koje su već razvile prirodne znanosti, ili, uvažavajući
posebnosti društvenih znanosti, treba utemeljiti posebna
metodološka načela karakteristična za društvene a različita od
prirodnih znanosti?
Prvi krak dileme, stav da se istraživanje u društvenim
znanostima treba zasnivati na istim načelima na kojima se zasniva
istraživanje u prirodnim, artikulirao je August Comet, francuski
sociolog i nazvao ga pozitivizmom. Sličan stav u gotovo isto vrijeme
uobličio je i engleski filozof John Stuart Mill. Osnovna ideja njihovog
stava je: prirodne i društvene znanosti dijele jednu i jedinstvenu
znanstvenu metodu neovisno o različitosti predmeta istraživanja.
Ovaj se stav obično naziva metodološki monizam.
Kao suprotnost ovom stavu reakcija je došla od niza
njemačkih filozofa. Plejadu mislioca koji zagovaraju stav različit od
metodološkog monizma čine, da spomenemo najznačajnije:
6
Naglasimo da problemi kojima se društvene znanosti bave zaokupljaju pažnju
filozofa i mislilaca, u najmanju ruku, još od antičkih grčkih vremena. Međutim,
specifično znanstveni pristup problemima bio je omogućen tek kada se taj pristup
artikulirao u prirodnim znanostima i kada se time otvorio put drugim znanostima.

10
Willhelm Dilthey, Max Weber, Wilhelm Windelband, Paul Rickert. Oni
osnovnu razliku između prirodnih i društvenih znanosti vide u tome
što prirodne znanosti svoje stavove formuliraju za univerzalnu
domenu i neograničen broj događanja. Npr., Newtonovi zakoni
klasične mehanike vrijede univerzalno za sve događaje materijalnog
svijeta. Događaj nastupa uvijek na isti način kada nastupe iste
okolnosti. U društvenim znanostima, međutim, događaji su često
jednokratni. Epohe i revolucije u povijesti, ekonomske formacije u
ekonomiji, i pojedini događaji unutar njih dešavaju se jednokratno.
Čak i ako u ovom kontekstu govorimo o razvoju i pravilnostima, o
zakonomjernosti u razvoju, ili pak, cikličkom tijeku događaja,
pitanje je koliko je promatranje ovakvih događanja slično
promatranju pojedinih događaja u prirodnom svijetu. Karl Popper,
jedan od najznačajnijih filozofa znanosti ovaj princip jednokratnosti
događanja čak primjenjuje i na biologiju, smatrajući da se i
evolucija zbiva jednokratno. U prirodi (i prirodnim znanostima)
toga nema. Isti tip događaja događa se uvijek na isti način. U
društvenim, pak, događanjima nije tako da se uvjeti koji su vrijedili
za nastanak, npr., Francuske buržoaske revolucije mogu primijeniti
na bilo koje razdoblje u povijesti.
Dakle, ozbiljno promišljanje kriterija znanstvenosti pojavilo se
u obliku jedne posebne znanosti, metodologije, onda kada su i
prirodne i društvene znanosti postigle potreban nivo zrelosti.

Metodologija kao znanost koja se bavi proučavanjem prirodnih

i društvenih znanosti, nastaje tek u onom trenutku kada su se stekli
uvjeti da i društvene, poput prirodnih znanosti razviju mogućnost
empirijskog i egzaktnog promatranja svog predmeta bavljenja i
provjeravanja svojih hipoteza. U drugoj polovici XIX. stoljeća ovi
uvjeti su ostvareni i metodologija nastaje kao znanstvena disciplina.

11
2. ZNANOST

Ono što neku znanost čini znanstvenom je njena metoda,

odnosno skup metoda kojim znanosti formuliraju teorije ili hipoteze
o svijetu ali isto tako i metode kojima provjeravaju svoje teorije.
Ovo razlikovanje između metoda kojima znanosti formuliraju svoje
teorije i metoda kojima provjeravaju svoje teorije prvi su uveli
teoretičari Bečkog kruga7 uvevši razliku između logike znanstvenog
otkriča i logike znanstvenog opravdanja.
U nastavku pokušati ćemo izdvojiti neke od ključnih aspekata
koji su značajni za znanstveno, prije svega prirodnoznanstveno
razumijevanje svijeta i pokušati vidjeti da li je ovo znanstveno
razumijevanje zajedničko svim znanostima. Prije nego pristupimo
raspravi o znanstvenom objašnjavanju i spoznavanju stvarnosti,
pogledajmo ukratko jedan od načina na koji možemo klasificirati
znanosti, a koji smatramo adekvatnim.

2.1 Podjela znanosti

Znanosti možemo podijeliti s obzirom na različite kriterije.

Jedan od mogućih kriterija podjele (ili taksona, grčki, taxon, plural:
taxa, odakle dolazi riječ taksonomija) je onaj koji se odnosi na
7
Bečki krug je naziv za grupu znanstvenika, matematičara i filozofa okupljenih na
Bečkom sveučilištu u razdoblju između dva svjetska rata. 1922. se uzima kao godina
nastanka ove filozofske grupe čiji su članovi bili Rudolf Carnap, Philipp Frank,
Hans Hahn, Victor Kraft, Karl Menger, Richard von Mises, Otto Neurath i
drugi. Teoretičari bečkog kruga presudno su utjecali na razvoj filozofije
znanosti i, time, metodologije istraživanja.

12
područja kojima se znanosti bave. S obzirom na ovaj kriterij,
osnovna bi podjela znanosti bila podjela na prirodne i društvene.
Drugi mogući kriterij tiče se načina na koji se znanosti bave svojim
područjem. Prema ovom kriteriju, s obzirom na to da li se znanosti
svojim područjem bave na teorijski ili na praktički način, osnovna bi
podjela znanosti bila na teorijske i praktičke. Način podjele znanosti
ovisi o odabiru kriterija podjele.
U ovom pristupu odlučujemo se za treći kriterij podjele za koji
smatramo da omogućuje najpotpuniju podjelu znanosti. To je
kriterij koji se primarno tiče načina spoznaje svijeta. Dakle, podijelit
ćemo znanosti s obzirom na to kako spoznaju svoj predmet
interesa.
Započnimo s tvrdnjom sa se spoznaja tradicionalno djeli na onu
koja je zasnovana na osjetilnom iskustvu i na onu koja to nije, koja
svoje spoznaje i zaključke formira nezavisno od empiriskih uvida.

Spoznaja je postignuta na empirijski ili iskustveni način onda

kada je utemeljena na osjetilima (vidu, sluhu, dodiru, itd) kao
sredstvu spoznavanja. Primjerice, do spoznaje da se voda ledi na 0 O
C dolazimo promatranjem površine vode pri niskim tempreaturama i
mjerenjem tempereture, što je također postupak zasnovan na
promatranju. Osjetilni kontakt sa svijetom postižemo i kada se
služimo vrlo složenim i sofisticiranim instrumentima, kao što su
elektronski miktoskopi ili teleskopi, koji su nadomjestak naših
nedovoljno savršenih osjetila.
S druge strane, spoznaju da je 2 – 1=1, ili da su svi neožnjeni
odrasli muškarci neženje, ne postižemo gledajući vanjske predmete
svijeta, niti služeći se osjetilima. U ovim slučajevima koristimo
sredstva samog razuma.

13
 Polazeći od kriterija načina spoznaje, znansti možemo podijeliti
na sljedeći način:
a) Empirijske,
b) humanističke,
c) formalne
gdje se pod empirijskim znanstima računaju sve one kod kojih je
spoznaja postignuta na empirijski način, putem osjetilnog kontakta
sa predmetom spoznavanja, dok humanističke i formalne znanosti
čine zasebnu grupu karakterističnu po čisto razumskoj,
neempirijskoj spoznaji. Znanost metodologije primarno se bavi
empirijskim znanstima, premda će, informativnosti radi, biti rijeći i o
neempirijskim znanostima. Govoreći o neempirijskim znanostima
(poglavlja 2.3 i 2.4), veću ćemo pozornost posvetiti formalnim nego
humanističkim znanostima zbor ogromne važnosti koju
matamatička formalizacija ima za ekonomiju a u znatnoj mjeri i za
druge društvene znanosti

2.2 Empirijske znanosti

Empirijske znanosti su karakteristične po tome što je

spoznavanje onog aspekta svijeta koji zapada u domenu njihova
interesa primarno zasnovano na iskustvu. Iskustveno promatranje
ovdje znači promatranje zasnivano na osjetilima. Iskustvena
spoznaja je utemeljena na osjetilnom promatranju stvarnosti,
promatranju koja je posredovano osjetilima, ali isto tako i svim
sredstvima i instrumentima koji su na neki način produžetak i
proširenje osjetila. Tako, primjerice, iskustvena spoznaja nije samo
ono što je rezultat opažanja okom, uhom ili nekim drugim prirodnim
osjetilom, nego isto tako i ono što je rezultat opažanja teleskopom,
mikroskopom, i slično. Kako je empirijska spoznaja rezultat
iskustvenog odnosa spram svijeta ona se naziva a posteriorna (lat:

14
doći nakon; dolazi nakon iskustva ili je posljedica iskustva)
spoznaja.
Empirijske su, dakle, znanosti sve one koje svoju spoznaju
stvarnosti primarno temelje na opažanju, mjerenju i eksperimentu.
Naravno, samo opažanje (uključujući mjerenje i eksperiment) nisu
dostatni za potpunu spoznaju svijeta. Naime, opažati (ali isto tako i
mjeriti i eksperimentirati) možemo samo ono što nam je dostupno,
s čime se susrećemo u iskustvu. To nam, međutim, nije dovoljno za
formiranje znanstvenih iskaza i teorija. Znanstvenik ne formira
iskaze samo o klasi predmeta koje je imao prilike promatrati ili
mjeriti8. Na osnovu onoga što je promatrao on treba reći nešto i o
predmetima koji spadaju u isti tip kao i oni koje je promatrao, a koji
nisu dostupni njegovom (možda u trenutku formiranja iskaza ni bilo
čijem) iskustvu. Primjerice, sociolog može promatrati ponašanje
samo određene grupe ljudi, ali se njegov zaključak, temeljen na
promatranju, treba odnositi na daleko širu klasu ljudi. Isto tako,
prirodni znanstvenik eksperimentira s određenim predmetima, ali se
spoznaja odnosi na sva predmete istog tipa u istim okolnostima,
koje on nije imao prilike istraživati. Ovdje se iskustveno
promatranje treba osloniti na neki prikladni tip zaključivanja.
Zaključivanje treba biti dovoljno pouzdano a po mogućnosti i logički
valjano da bi se na njega mogli osloniti. (U poglavlju ? govorit ćemo
o tri vrste zaključivanja: dedukciji, indukciji i abdukciji).
Naglašavam da su empirijske znanosti primarno zasnovane na
iskustvu, premda samo iskustveno promatranje nije dovoljno za
formiranje znanstevnih teorija.

8
Jedno od temeljnih svojstava znanstvenih iskaza i teorija je mogućnost poopćavanja
ili generalizacije. To je u izvjesnoj mjeri potrebno i u svakodnevnom životu. Naime,
bio bi u najmanju ruku smiješan onaj koji bi dosljedno sve što kaže temeljio na
iskustvu. Tako bi zacijelo bio smiješan čovjek koji bi, dok putuje vlakom, na pitanje
što vidi iz vlaka, odgovario “s lijeve strane vidim 6 krava koje su s jedne strane
smeđe”.

15
2.3 Humanističke znanosti

Predstavnici humanističkih znanosti su prvenstveno filozofija i

teologija. Spoznaja se u humanističkim znanostima (barem prema
većinskom gledištu) u svom najznačajnijem aspektu stječe
nezavisno od iskustva, dakle nezavisno od promatranja i mjerenja
opažljivih fenomena. Utoliko se ovaj tip spoznaje zasniva na čisto
razumskim operacijama, zaključivanju koje se, da bi bilo ispravno,
treba temeljiti na logičkim procedurama, najčešće procedurama
deduktivne logike. Način spoznaje u humanističkim znanostima
uključuje pojmovnu analizu i jezičku analizu. Primjerice, određeno
stablo, ili određeni niz stabala su dostupni promatranju. Možemo ih
opisivati, mjeriti, vagati, itd. Isto tako, određeni čovjek ili grupa
ljudi su dostupni promatranju. Međutim, pojam stabla, ili pojam
čovjeka, nisu dostupni promatranju. Pojam je, za razliku od
pojedinog predmeta koji spada pod određeni pojam, apstraktna
kategorija (lat: abstracta, za razliku od concreta, pojedinačnog
predmeta). Tako, se na primjer, izraz sloboda ne odnosi izravno ni
na koji određeni atribut. Trebamo ga povezati sa drugim,
apstraktnim ili konkretnim izrazima da bi odredili njegovo značenje.
Uvijek tamo gdje se spoznaja zasniva na čistom zaključivanju,
razmatranju razloga, analizi pojmova i analizi jezika, imamo posla
sa spoznavanjem koje nije primarno vezano za promatranje
vanjskog svijeta. Ovakva se spoznaja naziva spoznaja a priori,
spoznaja nezavisna od iskustvenog promatranja, koja nije rezultat
iskustvenog odnosa spram svijeta. Znanje da je 2+2=4, da iz
rečenica
“Sokrat je čovjek” i
“Svi ljudi su smrtni” nužno slijedi,
“Sokrat je smrtan”,
da je rečenica “Svaka kobila je ženka konja” nužno istinita, da
znam da trenutno pišem ovaj tekst, samo su neki primjeri znanja i

16
spoznaje koja nije zasnovana na iskustvu, ako se pod iskustvom
misli osjetilni (putem vida, sluha, dodira itd) odnos prema svijetu. U
apriornu spoznaju spada i introspekcija, uvid u doživljajna stanja
subjekta koja su dostupna samo tom subjektu. Primjerice, samo ja
(iz perspektive prvog lica) znam kako je to kada me boli zub, ili što
za mene znači doživjeti plavetnilo morske površine. Obično se
smatra da je spoznaja u, primjerice, filozofiji ili teologiji spoznaja
ove vrste. Filozofija može razmatrati pojam slobode, ili pojam
ljubavi ili pojam djelovanja, a da svoje spozneje ne temelji na
iskustvenom promatranju određenih entiteta (Latinski: concretae) u
svijetu. Filozofija se u ovim slučajevima pokazuje kao jezička ili
konceptualna analiza.

Smatra se da humanističke znanosti mogu, barem neke od

svojih spoznaja, donositi nezavisno od iskustva, na aprioran način.

2.4 Formalne znanosti

(Govorite li matematički?)

2.4.1 Formalni i prirodni jezici

Formalne znanosti svoju spoznaju uglavnom ostvaruju na

aprioran način, kao i humanističke. Međutim, za razliku od
humanističkih, formalne su znanosti primarno zainteresirane za
formalna svojstva područja kojim se bave. Što su formalna
svojstva, i kome pripadaju ta svojstva? Što je formalnost? U
formalnim znanostima formalan je, prije svega, jezik kojim ove
znanosti izražavaju svoje tvrdnje, hipoteze i teorije. Matematički je
jezik na isti način jezik na koji je to npr. hrvatski ili engleski jezik.

17
Hrvatski jezik zastoji se od riječi. Riječ je simbol ili znak. Tako je na
primjer, riječ ”stol” znak ili simbol za predmet na koji se odnosi, stol
u stvarnom svijetu. Riječ «stol» znači stol. Govoriti o značenju
simbola (riječi) je smisleno samo ako postoji netko tko razumije ili
zahvaća to značenje. Značenje riječi «stol» razumije ili zahvaća
samo onaj koji riječ «stol» koristi za stol, a ne za neki drugi
predmet.
U matematičkom jeziku, algebarskom jeziku (kakav je i
suvremeni jezik logike) koristimo se također simbolima ili
znakovima koji imaju svoje značenje. Simboli se povezuju u nizove
simbola koje zovemo formulama. Simbol ili znak stoji za nešto,
odnosi se na nešto ili označava nešto. Znak znači ono na što se
odnosi. Simboli matematike i logike odnose se na matematičke i
logičke ”objekte” poput brojeva, skupova, funkcija, operacija,
relacija i jednadžbi.
Ako je formalni jezik doista jezik, može li se tim jezikom,
govoriti, komunicirati, na način kako je to slučaj sa materinjem
jezikom, ili naučenim jezikom kakav je engleski? Možemo li tečno
govoriti jezikom matematike? Jezik matematike je pisani jezik, i
njegovi simboli ne izražavaju vokalne komponente poput glasova i
riječi. Stoga, razgovarati na jeziku matematike, naravno ne
možemo. Međutim, možemo ga naučiti tako da njime možemo
izražavati tvrdnje koje se tiču matematike. Možemo ga naučiti tečno
čitati, pisati i pomoću njega učiti i promišljati matematičke (i
logičke) stavove i misli. Iako formalnim jezikom matematike i
logike izražavamo metamatičke i logičke misli i probleme, njime
možemo izraziti najrazličitije tvrdnje koje se mogu izraziti i u
prirodnom jeziku. Također, jezik matematike i logike u suvremenim
je znanostima, kako prirodnim tako i društvenim, postao
nezaobilazan način na koji znanosti formuliraju svoje tvrdnje.
Za razliku od formalnih jezika matematike i logike, prirodni su
jezici oni kojima se služimo u svakodnevnom životu, na primjer,

18
hrvatski, engleski, turski ili bilo koji drugi govorni jezik.
Pogledajajmo koje su razlike a koje sličnosti između prirodnih i
formalnih jezika. Osnovna je svrha, možemo čak reći ideal,
formalnih jezika to da se izbjegne svaka dvosmislenost i
neodređenost koja je prisutna u prirodnim jezicima. S druge strana,
prirodni jezici su izražajniji od formalnih jezika, vjerojatno upravo
zato što dozvoljavaju višesmislenost i neodređenost. Prirodni jezici
dozvoljavaju pjesničko izražavanja, duhovitost, sarkazam, metaforu
itd. Sve to, barem dijelom, izranja iz višesmislenosti prirodnog
jezika. Formalni jezici su u ovom smislu daleko siromašniji. U
pogledu logike, prvo ograničenje vidljivo je u tome što se ovdje
služimo samo izjavnim, deklarativnim rečenicama. To su rečenice
koje izražavaju neko stanje stvari i s obzirom na to mogu biti
istinite ili lažne. Ovdje ne spadaju upitne rečenice, naredbe, molbe i
slično. S druge strane, prednost formalnih jezika je u onome što
nedostaje prirodnim jezicima. Rečenicama formalnih jezika možemo
precizno i nedvosmisleno izraziti stvarno stanje stvari. Njima
možemo točno prikazati odnose među pojmovima, kao i svo
bogatstvo stvarnih ili mogućih relacija među entitetima, oparacije i
njihova svojstva. Matematički se jezik koristi u drugim, prije svaga
empirijskim znanostima zato što njime precizno i nedvosmisleno
možemo izraziti varijable, svojstva i relacije među njima.

2.4.2 Semantika i sintaksa

Koje su pak sličnosti formalnih i prirodnih jezika? Kao što

prirodni jezici imaju svoju gramatiku, pravila prema kojima
povezujemo elemente jezika, riječi i rečenice, tako i formalni jezici
imaju svoja pravila prema kojima povezujemo njihove elemente,
simbole i formule. Pravila povezivanja elemenata jezika (kako
prirodnih tako i formalnih jezika) u veće cjeline zovu se sintaktička
pravila. Sintaksu formalnih jezika čine simboli i izrazi od kojih se
jezik sastoji te pravila za povezivanje simbola i formula u veće

19
cjeline. Pravilo primjenjeno na povezivanje jednostavnih formula
možemo ponovo primjeniti na te iste formula i tako dobijati sve
bogatije i kompleksnije cjeline. Ovo svojstvo primjenjivanja istog
pravila na strukturu koji smo dobili primjenom tog pravila zovemo
rekurzivnost. Pravila povezivanja elemenata jezika u prirodnim
jezicima su gramatička pravila. U logici koristimo tzv. inferencijalna
pravila ili pravila zaključivanja. To su pravila koja tvore oblike
zaključivanja koja su koja su takva da uvijek čuvaju istinitost.
Premda će o ovim pravilima biti više riječi na str. (?), pogledajmo
primjer jednog takvog pravila. To je je pravilo modus ponansa:

pg
p
q
Kojim god rečenicama zamjenili varijable p i q, uvijek ćemo u
zaključnom sudu dobiti istinitu rečenicu, pod uvjetom sa su rečenice
da su šremise istninte.

Za razliku od sintakse, semantika jezika (kako prirodnih tako i

formalnih) odnosi se na pravila kojim elemente jezika povezujemo
sa svijetom i dajemo im značenje9. Točno definirana i rigorozna
semantika i precizna sintaksa zajedno određuju formalnost
formalnih jezika. Sintaksa formalnih jezika sastoji se:
a) od definiranog vokabulara, simbola koje je u određenom
formalnom jeziku dozvoljeno koristiti, te
b) pravila zaključivanja, tzv. valjanih logičkih pravila.
Formalnost u formalnim znanostima, dakle, odnosi se na sintaktička
pravila tvorbe jezika i semantička pravila povezivanja elemenata
jezika sa svijetom.

9
U prirodnom jeziku riječ «stol» ima određeno značenje onda kada tu riječ govornici
jezika sistematski povezuju sa predmetom stol. Na taj način djeca uče značenje riječi.

20
 Prikazat ćemo na jednostavnom primjeru, barem u
elementarnom obliku kako možemo formalno izraziti neku rečenicu
prirodnog jezika. Također ćemo pokazati kako funkcioniraju pravila
zaključivanja kojim iz određenih propozicija možemo dobiti logički
valjan zaključak. Uzmimo rečenice ”Svi ljudi su smrtni” i ”Sokrat je
čovjek”. Izrazit ćemo ih u jeziku tzv. predikatske logike. Najprije
čemo odrediti vokabilar ili alfabet jezika kojim se služimo, u ovom
slučaju jezika predikatske logike. Definirat ćemo dvije vrste simbola
kojima ćemo izraziti sve što želimo reći. Te dvije vrste simbola su
varijable i konstante. Varijable su simboli čije je značenje
promjenjivo s obzirom na to na što se odnose, ili, drugačije rečeno,
s obzirom na to kako ih interpretiramo. Pod varijablama mislimo na
imena kojim označavamo predmete u svijetu (npr., stol, Petar, pas
Fido, jabuka, itd.), a označavamo ih malim slovima: x, y, z, …
Predmetima možemo pridružiti svojstva ili predikate (npr., biti
debel, biti brz, biti sladak, crn, itd.), označavamo ih velikom
slovima, A, B, C, ... Primjerice, sa Ax možemo izraziti propoziciju
koja je u prirodnom jeziku predstavljena rečenicom: ”Mačka je
crna”, gdje x interpretiramo kao mačku a sa A označavamo svojstvo
”biti crn”. Simbole poput x i A zovemo varijablama zato što oni
zapravo predstavljaju samo prazna mjesta koje možemo zamijeniti
bilo kojim izrazom. Za razliku od njih, konstante imaju dređeno,
nepromjenjivo značenje. U jeziku matematike i logike konstante su
veznici, relacije i opratori. Veznici u formalnom jeziku logike su
isključivo ovi: , ∨, , . U prirodnom jeziku čitamo ih: ”i”,
”ili”,”ako, onda” i znak za negaciju ”ne”. Operatore označavamo
slijedečim simbollima: (x), ∃x, ∫x, a čitamo ih: za svako x, neko (ili
najmanje jedan) x, određeni x. Pogledajmo sada kako ćemo
zapisati rečenicu prirodnog ezika ”Svi ljudi su smrtni” simbolima koji
su nam već poznati:
(x)(Ax  Bx)

21
 Ako predikat A interpretiramo kao svojstvo ”biti čovjek”, a B
kao svojstvo ”biti smrtan”, tada našu rečenicu čitamo: za ”svako x,
ako je x čovje, x je smrtan”. Na isti način zapisat ćemo rečenicu
”Sokrat je čovjek”.
∫x (Sx  Ax)
Ovu ćemo rečenicu pročitati, ”postoji određeni x koji je takav
da ako je x Sokrat, x je čovjek”.
Ako ove dvije rečenice napišemo zajedno, dobit ćemo logičku
formu koju zovemo argument, a naše dvije rečenice su premise u
tom argumentu:
(x)(Ax  Bx)
∫x (Sx  Ax)
Iz njih logički nužno slijedi zaključni sud:
∫x (Sx  Bx)
što čitamo, ”postoji određeni x, koji, ako je Sokrat, tada je
smrtan”. Pravilo zaključivanja u skladu s kojim smo izveli zaključni
sud zove se modus ponens.

Važno je napomenuti da je promišljanje problema matematike

i logike daleko starije od formalnog jezike kojim se one danas
izražavaju. Bilo je moguće misliti o važnim pitanjima matematike i
logike i prije nego što je nastao formalni jezik kojim se ova pitanja
mogu izraziti. Premda to zvuči čudno, nije ništa neobično.
Pogledamo li povijest matematike i logike, vidjet ćemo da problemi
kojima se matematika bavi datiraju još iz doba stare Grčke, iz
vremena Pitagore (npr., formulacija Pitagorinog poučka) i Euklida
(aksiomatski sustav tzv. Euklidske geometrije). Logičku znanost
utemeljio je još filozof Aristotel. Međutim, matematičko znanje
antike i srednjeg vijeka nije bilo izraženo u čisto formalnom jeziku
suvremene matematike ili logike. Ono što je utemeljeno u staroj
Grčkoj, uz izvjesne modifikacije i poboljšanja stoljećima se smatralo

22
konačnim stanjem matematike i logike. Međutim tek onda kada je
utvrđen formalni jezik kojim se one danas izražavaju, što se u
značajnoj mjeri dogodilo tek u XIX. stoljeću, došlo je do naglog
napretka i razvoja matematike i logike. Da nam lista ljudi koji su
doprinjeli razvoju matematičkog jezika ne bude preduga, spomenut
ćemo samo neke matematičare zaslužne za razvoj formalnog jezika
matematike i logike. To su Richard Dedekind (1831-19169.), Georg
Cantor (1845-19189.), David Hilbert (1862-1943.), Gottlob Frege
(1848-1925.) i Alfred Tarski (1901 – 1983.).
Nagli razvoj matematike i logike, što je sasvim sigurno
pomoglo razvoju prirodnih znanosti koje u mnogome koriste
formalni jezik matematike, započeo je tek formiranjem formalnih
jezika. Nastanak formalnog jezika, preciznog i jednoznačnog,
omogućio je pregledno formuliranje postojećih tvrdnji, pobijanje
nekih stoljećima ukorijenjenih teorija (najznačajniji primjer je
Euklidovska geometrija) i neslućeni razvoj u smislu nastanka novih
teorije, pravaca i uvida.

Euklidova aksiomatizacija geometrije predstavlja jedan od

najuspješnijih ranih doprinosa matematičkoj znanosti. Također,
aksiomi Euklidove geometrije stoljećima su bili primjer jasne i
intuitivno očite formulacije matematičkih tvrdnji. Njegov sistem se
temelji na pet aksioma (ili postulata) do kojih će se peti, aksiom
paralelnosti, kasnije pokazati problematičnim. Jasnoća i očitost
ovdje znače da je i laik u matematici, suočen s Euklidovim
aksiomima imao dojam da su oni očito istiniti. Ovo se odnosi na
Euklidov peti aksiom koji glasi: ako u ravnini imamo neki pravac p i
neku točku A koja nije na pravcu, kroz točku A možemo povući
jedan i samo jedan pravac paralelan sa p.
U drugoj polovici XIX. st. Upravo je ovaj, peti, aksiom
izazvao dvojbe matematičara. Dogodilo se da je u relativno malom
vremenskom intervalu, nezavisno jedan od drugih, troje
matematičara predložilo alternativne sustave euklidovskom, koji se
od Euklidovog razlikuju upravo u negaciji petog aksioma. Pokazalo
se da ostali Euklidove aksiomi vrijedi i kada se negira peti aksiom.
Negacija petog aksioma se može formulirati ovako: ako imamo neki
pravac p i neku točku A koja nija na pravcu, kroz točku A možemo

23
povući barem dva (moguće i beskonačno mnogo) pravaca paralelnih
sa p.
Teoretičari koji su, nezavisno jedan od drugog, došli do ideje
o promjeni euklidovske geometrije su: Mađar János Bolyai ,ruski
matematičar Nikolai Ivanovich Lobachevsky i nijemac Bernhard
Riemann. Teorije koje su predložili danas su poznate pod imenom
ne-euklidovska geometrija.

Primjer ne-euklidovske geometrije pokazuje kako je tek

razvojem formalnog matematičkog jezika postalo moguće dovesti u
pitanje teorije i tvrdnje koje su, u slučaju euklidovske geometrije
dvije tisuće godina, smatrane neupitno istinitima. Euklidovska
geometrija samo je jedan od mnogih slučajeva koji potvrđuju ovu
tvrdnju.

Slika 1. Prikaz tzv. Eliptične geometrije, jednog od modela za

ne-euklidovske geometrije

24
 2.4.3 Rečenica i propozicija

Istina je jedan od značajnih semantičkih pojmova. Rečenice

koje izgovaramo mogu biti istinite ili lažne. Težimo tome da ono što
tvrdimo o svijetu (nazovimo takvu tvrdnju o svijetu propozicija ili
sud) bude istinito (ostavimo po strani namjerno iskrivljavanje
stvarnosti, svjesno laganje). Želimo li ovo što je rečeno malo
preciznije izraziti, tada valja razlikovati propoziciju ili sud od
rečenicu. Pod propozicijom ili sudom misli se na sadržaj rečenice
kojom je propozicija izražena. Rečenica, za razliku od propozicije, je
jezička forma koja je gramatički dobro strukturirana i kojom
izražavamo sud ili propoziciju. Tako pod rečenicom mislimo na, npr.
hrvatsku rečenicu: “Jadransko more je plavo”. Ova rečenica
izražava sud da je Jadransko more plavo. Jedan te isti sud može biti
izražen različitim rečenicama, npr. na različitim jezicima: “The
Adriatic see is blue” ili “Das Adriatische Meer ist blau”. Sve ove
različite rečenice izražavaju isti sud ili propoziciju. Dakle, propozicija
je sadržaj rečenice, ono na što se rečenica odnosi.
Do sada smo govorili o elementima jezika, simbolima i
rečenicama (propozicijama). Kažimo sada nešto o složenim
procesima povezivanja ovih rečenica, načinima na koje
povezivanjem rečeničnih iskaza dobijamo nove iskaze. Nazovimo to
procesima zaključivanja.

2.4.4 Zaključivanje

U jeziku, bilo formalnom bilo prirodnom, izražavamo misli.

Misli na konzistentan i logičan način povezujemo u procesu
zaključivanja. Proces zaključivanja polazi od određenih propozicija iz
kojih možemo izvesti daljnje propozicije. Na primjer, iz rečenica:
“Svi planeti privlače predmete koji uđu u njihovu orbitu” i “Zemlja
je planet”, možemo zaključiti: “Zemlja privlači predmete koji uđu u

25
njenu orbitu”. Ovo nam se zaključivanje čini očitim i ispravnim.
Međutim, kada je neko zaključivanje opravdano, ispravno ili, da
upotrebimo izraz iz logike, valjano?
Postoje forme zaključivanja koje su takve da uvijek čuvaju
istinitost. Forma zaključivanja (eng: inference) u logici se zove
zaključak (eng: argument), koji se sastoji iz skupa propozicija
(sudova) koje zovemo premisama a iz kojih slijedi zaključni sud
(eng: conclusion).

Argument je valjan onda kada, pod pretpostavkom da je neki

skup propozicija istinit, iz njega slijedi istiniti zaključak. Ili,
preciznije rečeno, ne može biti tako da, ako je skup premisa istinit,
zaključak u isto vrijeme bude neistinit.

Poanta je u tome da sama forma zaključka čuva istinitost, bez

obzira koje konkretne rečenice u tu formu uvrstili.
Uzmimo najprije za primjer rečenice prirodnog jezika, gdje znak 
označava da iz gornjih premisa slijedi zaključni sud:
Svi ljudi su smrtni
Sokrat je čovjek

Sokrat je smrtan.
Ako razmotrimo formu ovog argumenta, vidjet ćemo da
ukoliko postojeće rečenice zamijenimo bilo kojim drugim
rečenicama, ukoliko pretpostavimo da su premise istinite, iz njih će
nužno slijediti istiniti zaključak. Npr.
Sve patke su smrtne
Paško Patak je patka

Paško Patak je smrtan.

26
Zamijenimo rečenične izraze iz gornjih argumenata njihovim
formalnim zapisom koji predstavlja valjanu logičku formu, takvu da,
ukoliko su premise istinite, zaključni sud ne može biti lažan:
(x)(Ax  Bx)
∫x (Sx  Ax)

∫x (Sx  Bx)

Dakle, postoje forme zaključivanja koja su takve da bez

obzira kojim riječima ili izrazima zamijenimo varijable x, A, B i S,
pod pretpostavkom da su premise istinite, zaključni sud koji slijedi
mora biti istinit. Ovakve ispravne forme, koje uvijek čuvaju istinitost
u klasičnoj10 se logici zovu valjane logičke forme.

Dakle, valjana logička forma ili valjani argument je onaj kod

kojeg, ako su sve premise istinite, zaključak ne može biti lažan.

Vratimo se sada tvrdnji kojom smo započeli govor o

formalnim znanostima i kao zaključak kažimo sljedeće. Rekli smo da
se formalne znanosti bave formalnim svojstvima područja koja
spadaju u sferu njihovog interesa. Matematičara će, tako, zanimati
formalna svojstva dokaznog postupka, rigorozni postupak kojim se
iz aksioma dolazi do teorema. Napominjem da se pojam dokaza i
dokaznog postupka koristi samo za formalne znanosti 11. Logičara će,
pak, zanimati formalna svojstva argumenta, valjanost ili svojstva
logičkog izvođenja, a lingvistu formalna svojstva relacija među

10
Pod klasičnom logikom ovdje razumijemo nešto šire područje od onog koje se
obično uzima u obzir u strožim logičkim tekstovima. Ono obuhvaća aristotelovsku
silogističku logiku, logiku sudova i logiku predikata sa kvantifikacijom.
11
Matematičke (i logičke) tvrdnje se dokazuju postupkom dokaza. Tvrdnje (hipoteze i
teorije) u empirijskim znanostima se potvrđuju ili konfirmiraju. Kroz knjigu ćemo
konzistentno izbjegavati upotrebu riječi dokaz za potvrdu tvrdnje u prirodnim ili
društvenim znanostima.

27
jezičkim entitetima. Kao primjere formalnih znanosti navest ćemo
matematiku, logiku i formalnu lingvistiku.

Formalne znanosti koriste formalne jezike matematike i logike

a njihove tvrdnje izražene u obliku argumenta mogu se dokazati
formalnim, algoritamskim postupkom kojeg zovemo dokaz.

Podjela znanosti koju smo naveli, u svom čistom obliku vrijedi

za fundamentalne znanosti kao što su matematika, formalna logika
ili teorijska fizika. Međutim, u stvarnosti, dobar dio znanosti, osim
što u osnovi spadaju u jednu od vrsta koje smo naveli u našoj
podjeli, sadrže elemente i drugih znanstvenih vrsta. Podjela nikada
nije posve oštra. Na rubovima ove podjele uvijek dolaza do
prelijevanja, mogućnosti da se svojstva jedne vrste znanosti
”preliju” u drugu. Tako, primjerice, ekonomija, koja je u osnovi
empirijska znanost, u svom teorijskom aspektu sadrži mnoge
elemente humanističkog (a priornog) pristupa, ali isto tako sadrži
mnoge elemente formalnih znanosti, logike i matematike, prije
svega. Elementi aprironosti ponekad su prisutni u određenju
polazišnih, bazičnih teorijskih pretpostavki, dok su formalne
karakteristike prisutne kako kod formuliranja teorija u
matematičkom jeziku tako i u upotrebi ekonometrije i matamatičke
statistike.

2.5 Daljnja podjela empirijskih znanosti

Empirijske znanost dalje ćemo podijeliti na

i) Prirodne i,
ii) društvene znanosti.

28
 Društvene znanosti su, da spomenemo samo neke,
antropologija, arheologija, business, ekonomija, demografija,
geografija, političke znanosti, psihologija, pravo, sociologija, …Neke
znanosti su nužno na razmeđi društvenih i prirodnih, kao što je to
kognitivna psihologija, neuro-psihologija (biološki aspekti ljudskog
ponašanja) itd.
Ekonomija je društvena znanost koja u sebi u znatnoj mjeri sadrži
elemente formalnih znanosti (matematike i matematičke statistike),
apriornih znanosti, a u nekoj mjeri ekonomija posjeduje i elemente
prirodnih znanosti. Matematika je u ekonomiji, kao što je to slučaj i
u drugim empirijskim znanostima, prisutna na dvostruk način. Ona
je prisutna u obliku matematičkog jezika kojim se često formuliraju
tvrdnje ekonomske teorije, ali isto tako i kao matematička statistika
čijim se postupcima i metodama potvrđuju ekonomske tvrdnje.
Elementi apriornih ili humanističkih znanosti prisutni su vrlo često
kod formuliranja početnih pretpostavki ekonomskih teorija. Elementi
prirodnih znanosti mogu biti sadržani u razmatranju materijalnih
resursa.
Sada bi taksonomija izgledala ovako (navodimo samo neke
konkretne znanosti kao tipičan primjer određene vrste znanosti):

EMPIRIJSKE ZNANOSTI OSTALE ZNANOSTI

PRIRODNE DRUŠTVENE FORMALNE HUMANISTIČKE
Astronomija Antropologija Matematika Filozofija
Biologija Arheologija Logika Teologija
Fizika Demografija Lingvistika Teorija
književnosti
Kemija Ekonomija
Geografija
Psihologija

29
 Pravo

Sociologija
tablica 2: Taksonomija znanosti

Pitanja i razmatranja:

Pitanja koja se tiču praktičke povezanosti znanosti i njihovog

mješanja. Slučaj ekonomije:
Čini li masivna primjena metematike i statistike u ekonomiji ovu
znanost formalnom znanošću?
Ako je ekonomija društvana znanost, koje je karakteristike
svrstavaju u tu kategoriju?
Postoje li element po kojima bi ekonomija sadržavala elemente
prirodnih znanosti?

30
3. RAZLIKA IZMEĐU PRIRODNIH I DRUŠTVENIH ZNANOSTI

Znanosti se, naravno, po mnogočemu razlikuju. Jedan od

uzroka različitosti proizlazi iz razlike u područjima istraživanja. Iz
razlika u području bavljenja ponekad proizlaze razlike u metodama
istraživanja. Čak i među relativno bliskim prirodnim znanostima
razlike u području bavljenja uzrokovat će manje razlike u metodi
istraživanja. Metodološke razlike ove vrste, međutim, nisu od
naročitog značenja. Primjerice, istraživanje u dinamici fluida
(područje fizike) ponešto se razlikuje od istraživanja u molekularnoj
biologiji. Metodološka razlike u ova dva područja nastaju zbog
specifičnosti područja kojima se bave, međutim temeljna im je
istraživačka metodologija zajednička. Oba ova područja spadaju u
domenu prirodnih znanosti i njihova istraživačka metodologija
temelji se na istim osnovnim načelima. Metodološke razlike,
međutim, između prirodnih i društvenih znanosti biti će daleko veče
i na njih ćemo usmjeriti interes.
Pogledajmo na koji način razlika u područjima bavljenja
uvjetuje razliku u metodologiji. Prirodne znanosti bave se uglavnom

31
neživim svijetom (osim bioloških znanosti, koja se bavi biljnim i
životinjskim, ali u svakom slučaju ne-humanim, dakle, ne-ljudskim)
svijetom, dok se društvene znanosti bave čovjekom, ili kao
pojedincem ili pojedincem u interakciji s drugim ljudima, kada
imamo posla s društvom. U kojoj mjeri se razlika između humanog i
ne-humanog (neživog i biljno-životinjskog) svijeta može odraziti na
istraživačku metodologiju?
Za razliku od prirodnih znanosti u kojima se bavimo prirodnim
činjenicama i njihovim međudjelovanjima, u društvenim znanostima
imamo posla s činjenicama koje se tiču ljudi, ljudskih radnji i
međusobnog odnosa radnji, imamo posla sa složenim i višeznačnim
fenomenom ljudskog bića.

Da ne bi bilo zabune, uočimo da je npr., anatomija prirodna

znanost, premda se bavi ljudskim tijelom, dok se psihologija
svrstava u društvene znanosti. U čemu je razlika? Anatomija se bavi
onim što kod čovjeka posve pripada prirodnom svijetu, strukturom
njegovog tijela, kostima, mišićima, tetivama, itd. Sve ovo, vrlo
slično ili čak jednako, imamo i kod viših primata, a u nešto manjem
stupnju sličnosti, kod drugih životinja. Za razliku od ovoga,
psihologija se primarno bavi onim što je specifično za čovjeka,
mišljenjem, jezikom, svijesnim htijenjem itd.

Ono što u ješ većoj mjeri čini razliku između prirodnih i

društvenih znanosti je priroda ljudskog djelovanja, bilo jezičnog,
misaonog ili motoričkog. Ljudski čin ili radnja razlikuje se od
prirodnog događanja. Ukoliko se ne radi o automatskoj ili refleksnoj
radnji, čovjek radnju poduzima s nekom namjerom, intencijom.
Čovjek se može promatrati kao djelatno biće koje svojim
djelovanjem uzrokuje događaje i kreira stvarnost. Kada je njegovo
djelovanje svjesno i namjeravano, tada on planirano mijenja
stvarnost. Djelovanje prema planu znači djelovanje kojim se

32
planirani cilj ostvaruje tako da se biraju sredstva za njegovo
postignuće. Ako je planirano djelovanje uspješno, ostvaruju se
samo planirani ciljevi. Ako je ono neuspješno, može polučiti učinke
koji su posve različiti od onih planiranih. Moguće je i da sa pored
planiranih ostvare i učinci koji su neplanirani i nenamjeravani. U
ekonomiji se takvi učinci obično zovu eksternalijama ili
prelijevanjem.
S druge strane, čovjek je “tvorac značenja” (meaning maker).
Biće koje osmišljava svijet, daje stvarima značenje i s obzirom na to
ga razumije. Također, čovjek je biće koje zadovoljava potrebe i to
čini (za razliku od većine drugih životinja), kako je gore rečeno, na
složen način, planirajući, predviđajući, zaključujući. U
zadovoljavanju svojih potreba često treba druge ljude, djeluje u
suradnji s njima, protiv njih ili u koaliciji protiv drugih koalicija. Svi
ti aspekti u društvenim znanostima trebaju biti uzeti u obzir. Čovjek
se kao djelatno (kauzalno) i komunikacijsko (značenjsko) biće
odnosi prema svom okruženju (prirodnom svijetu, drugim ljudima,
socijalnim institucijama) spoznajući činjenice, ali i stvarajući
vrijednosti, norme i pravila. Mislimo, govorimo ili poduzimamo nešto
u svijetu želeći ostvariti određeni cilj. Misleći želimo doći do istine,
govoreći želimo da nas drugi ljudi razumiju, poduzimajući (čineći)
nešto želimo ostvariti određeni cilj. Ljudska djelatnost (uključujući
mišljenje i govorenje) je ciljno orijentirana. U ostvarenju svojih
ciljeva čovjek je racionalno biće. To da je racionalan znači da teži
izabrati prikladna sredstva za ostvarenje svojih ciljeva. Racionalnost
je primarno normativna kategorija. To da je normativna znači da
ona propisuje što i kako trebamo činiti ukoliko želimo ostvarili
određene ciljeve. Normativnost je određena upotrebom riječi
”treba”. Ponekad je tako da se ”treba” odnosi na bezuvjetno
činjenje. Npr. ”treba djelovati moralno” znači da je moralno
djelovanje samo sebi svrha, bezuvjetno je u smislu da ne služi

33
ostvarenju neke druge svrhe 12. Najčešće se izraz ”treba” u
normativnoj tvrdnji koristi u vjetnom kontekstu. Npr., ako student
želi položiti ispit, racionalnost mu nalaže da treba učiti za ispit, zato
što je to najprikladnije sredstvo za njogov cilj. Kada kažemo da
netko treba poštovati saobračajne propise, tada želimo reći da to
treba činiti ako ne želi platiti kaznu, ili ako ne želi ozlijediti sebe ili
druge. Ovaj tip normativnih sudova je uvjetan (za razliku od
moralnih sudova koji su bezuvjetni) ili hipotetičan. Njegov oblik je:
ako želiš postići cilj X, trebaš upotrijebiti sredstvo Y.
Dakle, društvene se znanosti ne bave samo činjenicama, onim
što jest i što može biti drugačije, nego i vrijednostima, onim što
treba biti na određeni način. Društvene znanosti, pored deskriptivne
dimenzije, koja se odnosi na promatranje i opis ljudskog djelovanja
kakvo ono jest, sadrže i normativnu dimenziju, koja se odnosi na to
kakvo bi ljudsko djelovanje trebalo biti.
Nasuprot ovome, prirodne znanosti koriste pretežito
činjenične termine dostupne opažanju (ne kažemo da se planeti
trebaju kretati po svojoj putanji, ili da biljka treba proizvoditi klorofil
kada su zato ispunjeni uvjeti. Naprosto opisujemo način na koji one
to čine.) U prirodnim znanostima opisuju se i objašnjavaju opažljive
činjenice. Mnogo je toga dostupno opažanju i u društvenim
znanostima, međutim neki su fenomene skriveni opažanju, trebamo
ih pretpostaviti i razumjeti.
Da bi čitava rasprava postala jasnija potrebno je specificirati
što je to što određuje metodu prirodnih znanosti? Pođimo od razlike
između prirodnog događaja i društvenog čina/radnje. Prirodni
događaj je, primjerice, padanje kiše, ili spajanje atoma, ili
provođenje topline kroz neki materijal/vodič topline. Društveni čin
je, primjerice, u individualnom smislu, nečija odluka da upiše
fakultet, ili u kolektivnom smislu, pobuna stanovnika Sirije protiv

12
Ako netko privremeno djeluje moralno samo zato da bi prikrio svoje stvarne
sebične ciljeve, tada takvo djelovanje nijei moralno

34
despotske vlasti. Po svojoj naravi, događanje u prirodi je uniformno
(uvijek se, pod istim uvjetima, određeni tip događaja događa na isti
način), kauzalno (uvijek je tako da neki određeni događaj uzrokuje
drugi događaj), neintendirano (nenamjeravano: primjerice, biljka ne
stvara klorofil zato što to namjerava učiniti, niti se planeti
namjeravano kreču po svojoj putanji).
Promatranje, jedan od bitnih elemenata znanstvenog
proučavanja svijeta, u prirodnim znanostima ima neke
karakteristike koje nisu uvijek dostupne u društvenim znanostima.
Tako se, primjerice, prirodno događanje može opetovano
promatrati, a često se ono može provoditi u kontroliranim uvjetima.
Također, može se mjeriti i ponekad proizvoljno i kontrolirano
mijenjati. Ukratko, promatranje se može odvijati u
eksperimentalnim uvjetima. Uzmimo za primjere ovakvih prirodnih
događanja: slobodni pad fizičkog tijela, spajanje molekula,
fotosinteza, djelovanje sile teže, provedivost topline, itd. Svi su ovi
fenomeni takvi da se ista pojava može opetovano promatrati,
mjeriti te da dozvoljavaju provođenje eksperimenta. Na osnovu
mjerenja, promatranja i eksperimenta mogu se formulirati
znanstvene tvrdnje na egzaktan način, često u kvantificiranom i
matematificiranom obliku, koje imaju velike izglede da budu istinite.
Isto tako, znanstvene hipoteze i teorije koje nisu dobivene na čisto
empirijski način, mogu se ovim putem provjeravati, testirati,
potvrđivati ili opovrgavati. Isto tako, znanstvene tvrdnje imaju
karakter generalnosti ili općenotosti. Ako definiramo promatrano
područje, domenu u kojoj vrijedi znanstvena tvrdnja i specificiramo
nužne uvjete nekog događanja, onda tvrdnja vrijedi za svaki
događaj u definiranoj domeni pod određenim uvjetima. Na primjer,
znastvene tvrdnje koje se odnose na provodivost topline vrijedi za
područje (ili domenu) u koje spadaju sva tijela čiji je matrijalni
sastav kemijski strukturiran na određeni način.
Rezimirajmo ono što je do sada rečeno:

35
 Društvene i prirodne znanosti razlikuju se i s obzirom na
predmet svog bavljenja. Prirodne znanosti bave se prirodnim
događanjem koje je neintendirano, uzročno-posljedično
strukturirano i u izvjesnoj mjeri sistematsko. Latinska izreka kaže:
natura non facit salta (priroda ne čini skokove). Prirodne znanosti
promatraju svijet kao skup povezanih činjenica koje manje-više
opstoje nezavisno od promatrača-znanstvenika. Društvene znanosti
bave se prije svega ljudskim djelovanjem, ljudskim radnjama.
Radnje su intencionalne, ciljno usmjerene i teže tome da budu
racionalne. Nadalje, društveni znanstvenik dio je svijeta koji
proučava samim time što je ljudsko biće, dio društva koje proučava.
Dijeli istu racionalnost, vrijednosti i spoznajne karakteristike kao i
predmet njegovog proučavanja. Činjenice kojima se on bavi nisu
posve nezavisne od njega. Prva razlikovno svojstvo koje se javlja je
svojstvo objektivnosti. Može li društveni znanstvenik biti u istoj
mjeri objektivan spram svog predmeta kao što je to prirodni
znanstvenik? Nadalje, neke od važnih karakteristika ljudskog
djelovanja nisu uvijek dostupne promatranju. Također, društvene
znanosti, pored deskriptivne dimenzije koju dijele s prirodnim
znanostima, sadrže i normativnu dimenziju.

S obzirom na spomenute razlike između prirodnih i društveni

znanosti, postavlja se pitanje o tome treba li i može li metodologija
istraživanja u ove dvije vrste znanosti biti jedna te ista.

3.1 Spor oko metode

U prethodnom smo poglavlju spomenuli da se društvene

znanosti bave čovjekom i različitim aspektima njegovog djelovanje.
Čovjek je, sasvim sigurno, dio prirode, prirodnog poretka stvari.

36
Čovjek je satkan od prirodnih elemenata, na njega priroda djeluje
kao i na svaki drugi prirodni entitet, i on djeluje na prirodu. U tom
je smislu čovjek kauzalno biće i dio prirodnog poretka. Međutim,
čovjek reflektira i razumije svijet oko sebe, komunicira s drugim
ljudima te stvarima i drugim ljudima pridaje značenje i smisao.
Pitanje koje se ovdje u metodološkom smislu postavlja jest može li
se ono što se tiče mišljenja, pridavanja smisla i značenja
znanstveno zahvatiti i proučavati na isti način kao što se to čini s
predmetima i događajima prirodnog svijeta.
Metodološki spor glede istovjetnosti ili različitosti prirodnih i
društvenih znanosti traje već više od jednog stoljeća. Poznat je pod
nazivom ”Spor oko metoda”, ili, njemački, ”Methodenstreit”. Spor
zapravo datira od trenutka uspostavljanja društvenih znanosti kao
znanosti, u drugoj polovici XIX. stoljeća. Društvene znanosti tada
postaju bojno polje sukoba dviju suprotstavljenih metodoloških
koncepcija. Mi ćemo ovdje spomenuti samo glavne pozicije u sporu.
Dvije krajnosti su sljedeće: jedna smatra da postoji nepremostiva
metodološka razlika između, s jedne strane, prirodnih i, s druge,
društvenih i humanističkih znanosti (stav ‘anti-pozitivista’). Ako je
tome tako, društvene znanosti trebaju koristiti metode posve
različite od metoda prirodnih znanosti. Druga radikalna pozicija,
pozitivistička, smatra da ne treba prihvaćati postojanje nikakvih
metodoloških razlika između prirodnih i ostalih znanosti. Društvene
su znanosti znanstvene u onoj mjeri u kojoj koriste točno iste
metode koje koriste prirodne znanosti, ili uopće nisu znanosti.
Pozicija koja zastupa nužnost jedinstvene metode u svim
znanostima, poznata pod nazivom pozitivizam (izraz koji je prvi
upotrebio francuski teoretičar Auguste Comte13 održao se do danas),
u svom se čisto metodološkom aspektu zove se još i ”metodološki
monizam”.

13
August Comte (1789 – 1857), francuski teoretičar, smatra se osnivačem sociologije.

37
 Pozicija koja zastupa specifičnost i različitost društvenih
znanosti smatra da društvene znanosti trebaju koristiti metode koje
se razlikuju od metoda prirodnih znanosti. Ova se pozicija često
naziva historicizam, a možemo je označiti i kao ”metodološki
dualizam”. Teoretičari koji su zastupali metodološki dualizam, želeći
metodološku razliku između prirodnih i društvenih (i humanističkih)
znanosti učiniti jasnijom uveli su izraz ”objašnjenje” za metodološke
postupke prirodnih znanosti, dok se za eventualno drugačiji
metodološki pristup u društvenim znanostima kaže da one
pokušavaju ”razumjeti” svoj predmet proučavanja. Utoliko je gore
opisano spor poznat kao spor između objašnjenja i razumijevanja 14.
O postupku objašnjenja biti će riječi u posebnom poglavlju knjige.
“Razumijevanje” kao karakteristična metoda društvenih znanosti, za
razliku od ”objašnjenja”, trebala bi uključiti nešto poput
“uosjećavanja” (njemački: Einfühlung) “ili ponovnog stvaranja, u
mašti znastvenika, duhovne atmosfere, misli, osjećaja i pobuda
predmeta njegovog izučavanja”15. Jednostavnijim riječima rečeno,
kako se društvene znanosti bave ljudskim mišljenjem i
osmišljavanjem svijeta te rezultatima mišljenja i osmišljavanja,
metodologija istraživanja ovog predmeta ne može biti ista kao i
metodologija istraživanja prirodnog, ‘kauzalnog’ svijeta. Društveni
znanstvenik istražuje ‘duhovne’ proizvode ljudske djelatnosti i i
stoga ih primarno mora ‘razumjeti’, ‘reinterpretirati’ na određeni
način. Razumijevanje je povezano i sa intencionalnošću.
Znanstvenik treba razumjeti ciljeve i namjere nositelja radnje, treba
razumjeti značenje znaka, geste, društvene institucije ili kulturne
manifestacije. Filozofski pravac koji zastupa metodološki postupak
‘razumijevanja’ poznat je pod nazivom hermeneutika 16.

14
Za detaljni opis problema vidi: G. H. Von Wright, 1975.
15
von Wright, 1975, str. 60.
16
Najpoznatiji suvremeni zastupnik hermeneutike je Hans Georg Gadamer (1900 -
2002.). Vidi: Gadamer, 1978.

38
 Spor između pozitivizma i historicizma ponovo se razbuktao u
prvoj polovici XX. stoljeća. Zagovornici pozitivističke ideje, koja je u
međuvremenu dobila daleko razrađeniji, suptilniji i prihvatljiviji
oblik, bili su u ovom razdoblju članovi intelektualnog pokreta
poznatog pod imenom ”bečki krug”. Utemeljenjem ovog utjecajnog
pravca smatra se austrijski fizičar i filozof Moritz Schlick. Tridesetih
godina 20-tog stoljeća najpoznatiji članovi kruga su: Rudolf Carnap
(svakako najistaknutiji i najpoznatiji član grupe), Herbert Fiegel,
Kurt Gödel, Otto Neurath i drugi. Teorijski stav koji je krug zastupao
poznat je pod nazivom “logički pozitivizam”17.

Ovaj opći spor oko metoda koji se generalno odnosi na

prirodne i društvene znanosti odvijao se, možda još većom žestinom
nego na općem nivou, unutar rasprave o metodologiji ekonomije.
1883. austrijski ekonomist Carl Menger objavio je knjigu
(“Untersuchungen über die Methode der Socialwissenshaften und
der Politishen Oekonomie insbesondere”) u kojoj odlučno zastupa
ideju o ekonomiji kao egzaktnoj znanosti i napada do tada
dominantnu historicističku struju koju je najradikalnije zastupao
Gustav von Schmoller. Debata koju su na njemačkom govornom
području započeli Menger i von Schmoller proširila se i zahvatila
američku teorijsku scenu. Ovdje su raspravu, koja se nastavlja do
naših dana, započeli Terence Hutchinson 18, zastupajući,
primijenjene na ekonomsku teoriju, stavove filozofa bečkog kruga,
te, na drugoj strani, Leonel Robbins, 19 braneći konzervativniji stav
koji se nastavlja na učenje Austrijske ekonomske škole.
Robbins zastupa anti-pozitivizam a Hutchinson pozitivizam.
Anti-pozitivizam traži da se metodološki postupci u ekonomiji
zasnivaju na subjektivizmu, metodološkom idividualizmu i, što je
17
Detaljnije vidi u: Caldwell, Bruce, 1994.
18
Svoje ideje Hutchinson iznosi u: The Significance and Basic Postulates of
Economic Theory, 1938.
19
Vidi: L. Robbins, 1932.

39
najvažnije, samoočitoj prirodi temeljnih ekonomskih tvrdnji
(“zakona” tipa teorije vrijednosti, ponude i potražnje,…). Prema
Robbinsu, temeljne se tvrdnje ekonomije zasnivaju na
somoočevidnosti te ne trebaju nikakvu empirijsku provjeru. Ukoliko
temeljne tvrdnje shvatimo kao aksiome, iz njih deduktivnim putem
možemo izvoditi daljnje tvrdnje, teoreme. Hutchinson i pozitivisti, s
druge strane, smatraju nužnim da se svaka tvrdnja empirijski
provjeri bilo putem kontroliranog eksperimenta ili ekonometrijskim i
statističkim postupcima. Pogledajmo kako Robbins obrazlaže svoj
stav:
“Tvrdnje ekonomske teorije, kako je to u svim znanstvenim
teorijama, su očito dedukcije iz nizova postulata. Svi ovi postulate
su pretpostavke koje na neki način uključuju jednostavne neupitne
činjenice iskustva povezane s načinom na koji se oskudna dobra,
koja su glavni predmet naše znanosti, uistinu pokazuju u stvarnom
svijetu. Glavni postulat teorije vrijednosti je činjenica da pojedinci
mogu formirati svoje preferencije u neki uređeni poredak I da
uistinu to čine. Glavni postulat teorije proizvodnje je činjenica da
postoji više od jednog faktora proizvodnje. Glavni postulat teorije
dinamike je činjenica da nismo sigurni that nismo sigurni u pogledu
budućih oskudica. Ovo nisu postulati koji, kada je njihova priroda
jednom potpuno shvaćena, zahtijevaju raspravu o tome odgovaraju
li stvarnosti. Ne trebamo kontrolirani eksperiment koji bi utvrdio
njihovu valjanost. Oni su u toj mjeri stvar svakodnevnog iskustva
da ih je potrebno samo postaviti da bi ih prihvatili kao očigledne.”
they (Lionel Robbins, An Essay on the Nature and Significance of
Economic Science, 2nd edn (first published, 1932) (London:
Macmillan, 1935), 78.

Naravno, istina je kao i uvijek, negdje između. Činjenica jest

da postoje brojne razlike između prirodnih i društvenih znanost,
međutim, unatoč razlikama, i prirodne i društvene znanosti su
znanstvene na isti način. Obje vrste znanosti u većoj ili manjoj mjeri
zadovoljavaju gornje kriterije empiričnosti. Za razliku od prirodnih
znanosti, od kojih barem neke (prije svega fizika) predstavljaju
ideal egzaktnosti, u društvenim znanostima istraživanje se samo u
većoj ili manjoj mjeri približava egzaktnosti ideala. Međutim, razlika

40
je u stupnju, ne u vrsti. U prilog ovoj tvrdnji valja napomenuti da
nisu ni sve prirodne znanosti u istoj mjeri metodološki egzaktne.
Razlika između klasične fizike i evolucijske biologije nije bitno
drugačija od razlike između fizike i razvijenijih društvenih znanosti.
Utoliko vrijedi načelo da je metodologija prirodnih i društvenih
znanosti unatoč različitosti, jedna te ista, ili da specifičnosti
predstavljaju jedinstvo u različitosti, ”E pluribus unum”. U ovoj
ćemo knjizi zastupati ovaj kompromisni stav.

3.2 Razlika između činjeničnog (jest) i normativnog (treba)

Spomenuli smo već da je jedna od razlika između prirodnih i

društvenih znanosti i u tome što prirodni znanstvenik objektivno
opisuje i objašnjava fenomene kojima se bavi, dok društveni
znanstvenik, barem ponekad, ima posla s vrijednosnim stavovima.
On ponekad treba uzeti u obzir i to što bi trebalo biti, a ne samo to
što i kako jest. Ovaj prvi pristup, promatranje i objašnjenje onoga
što jest slučaj, naziva se činjeničnim ili deskriptivnim pristupom.
Pristup prema kojem su i vrijednosni sudovi dozvoljeni u
znanstvenom postupku naziva se normativnim pristupom.
Primjeri ovakvih sudova u društvenim (i u humanističkim)
znanostima su: “treba djelovati u skladu s moralnim načelom koje
kaže da je moralno ispravno ono djelovanje koje rezultira što većom
srećom što većeg broja ljudi”).
Izraz treba ponekad može biti zamijenjen izrazom “bolje je
da…” (primjerice: “zbog male zastupljenosti žena u politici, bolje je
da stranke kandidiraju što veći broj žena”. Evo jednostavnog
primjera iz područja ekonomije:
”otkupna cijena pšenice trebala bi biti tolika i tolika, ako se želi
zadržati stabilnost proizvodnje”.
Za razliku od njega, činjenični, deskriptivni ili pozitivni sud glasio bi:

41
”otkupna cijena pšenice određena je tržišnim uvjetima ponude i
potražnje”.
Tradicionalni stav, stav metodoloških dualista, bio je da su
prirodne znanosti uglavnom deskriptivne dok su društvene znanosti
više normativno orijentirane. Za razliku pod njih, metodološki
monisti, kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, smatraju da
činjenični, deskriptivni, ili kako ga još zovu, pozitivni pristup, treba
biti prevladavajući i u društvenim znanostima.
U prvoj polovici XX. stoljeća ekonomski teoretičari željeli su
naglasiti egzaktni i znanstveni karakter ekonomske znanosti uvodeći
razliku između normativne i pozitivne ekonomije. Pozitivnu
ekonomiju, za razliku od normativne, razumjeli su kao sinonim za
vrijednosno neutralnu znanost kakva bi ekonomija trebala biti.
Podjelu je uveo J. Nevill Keynes a kasnije je razradio Milton
Fridman. Podjela se, naglasimo to još jednom, odnosi na razliku
kojoj je cilj istaknuti znanstveni aspekt ekonomije naspram
vrijednosnog, idealnog i, možda, proizvoljno-voluntarnog aspekta.
Jasno je da znanstveni aspekt ekonomije treba prije svega biti
određen točnim opisom stvarnosti i objašnjenjem opaženih
fenomena. Nije točno, međutim, da znanstvena, pozitivna
ekonomije ne sadrži nikakve normativne sudove.
Tvrdimo da je podjela između normativnog i
pozitivno/deskriptivnog, (pozitivni ili pozitivistički pristup je ujedno i
deskriptivan zato što inzistira da se u znanstima mogu koristiti
samo termini koji se odnose na opažljive, i na taj nači deskriptivne
ili opisive varijable) kako je uvode zastupnici pozitivne ekonomije,
preuska i suviše isključiva. Ova podjela je preuska ako se pod
normativnim misli samo na vrijednosne sudove. Ona je isključiva na
način da i sami zastupnici pozitivne ekonomije ne prepoznaju
vrijednosne sudove koji stoje u samoj osnovi njihovih bazičnih
tvrdnji.

42
 Pođimo od tvrdnje da je podjela preuska ako pod normativnim
misli samo na vrijednosno. Međutim, normativno nema samo
značenje vrijednosnog suda. Normativno znači i ono što je vezano
za pravila, norme. U svim znanostima je, također, uobičajen
određeni stupanj idealizacije. Pretpostavlja se da neki određeni oblik
djelovanja ili ponašanja vrijedi u uvjetima koji su u određenoj mjeri
idealizirani. Odatle se tvrdi da bi isti oblik djelovanja trebao vrijediti
u svim uvjetima. Primjer idealizirane teorije u prirodnim znanostima
je teorija idealnih plinova u dinamici fluida. Razlika između onoga
što jest (pozitivno) i onoga što treba biti (normativno) ovdje nije
tako odjelita i jasna kao u slučaju deskriptivnog i vrijednosnog
suda.
Kao primjer normativnog u ekonomskoj teoriji uzet ćemo
teoriju ponašanja potrošača ili, pak, teoriju ravnoteže. U prvom
slučaju vrijedi pretpostavka o racionalnosti ekonomskog subjekta
koji uvijek maksimizira vlastitu korist. Ova se pretpostavka
primarno temelji na ideji racionalnog ekonomskog subjekta, i
prisutna je u ekonomskoj znanosti od doba ranih zastupnika
klasične teorije do danas. Ideja racionalnog subjekta u izvjesnoj
mjeri idealizira stvarnog subjekta i pretpostavlja da će on težiti
maksimizirati vlastitu korist i da će u tome u izvjesnoj mjeri uspjeti.
Teorija racionalnosti matematificirana je teorija koja tvrdi da se
subjekt, ukoliko je racionalan, treba ponašati u skladu sa
postulatima te teorije. Jasno je da se stvarni subjekti ne ponašaju
uvijek i u svakoj situacija u skladu s postulatima teorije
racionalnosti, međutim, odbaciti teoriju zbog njene normativnosti
značilo bi ostati bez ikakvog uporišta koje omogućuje objašnjenje
ponašanja subjekata i predviđanje njihovog ponašanja.
U psihologiji, deskriptivna ili pozitivna teorija istraživat će
stvarno postupanje subjekata i utvrditi odstupanja od normativnog
ideala. U toj će mjeri ona eventualno utjecati na korekciju
normativne teorije. Međutim, za uspješno znanstveno istraživanje i

43
normativni i pozitivni (deskriptivni) aspekt je nužan u jednakoj
mjeri i ima svoje mjesto u strukturi znanstvene teorije. Teorije
ekvilibrija (Walrasova20 ili Debreuova21), u jednakoj mjeri kao i
teorija racionalnosti, predstavljaju stanovitu idealizaciju stvarnog
stanja i nezaobilazne su u suvremenoj ekonomskoj teoriji.
S druge strane, sami zastupnici pozitivne ekonomske teorije,
argumentirajući u prilog tvrdnji da ekonomija mora biti pozitivna, tu
svoju tvrdnju temelje na normativnom, ne na deskriptivnom stavu.
Oni tvrde, i to je najviše što mogu ponuditi, da je njihov pristup
ekonomskoj teoriji ispravan ili superioran stavu njihovih protivnika.
Dakle, tvrde da ekonomija treba biti pozitivna, i time svoju tezu
temelje na normativnom stavu. Svaka rasprava među zastupnicima
različitih ekonomskih teorija i doktrina nužno sadrži normativne
stavove, premda to ponekad njihovi zagovornici ne prepoznaju. Kao
primjer uzmimo rasprava između zastupnika welfaire ekonomije
(ekonomije blagostanja) i tzv. neo-liberalne ekonomije.
Navodeći ove dvije vrste pristupa stvarnosti, normativnu i
deskriptivnu, a priornu i a posteriornu, ne želim tvrditi da je jedna
od njih nadređena ili važnija ili bolja od druge. Tvrdim da su obje
važne, svaka polazeći sa svoje perspektive. Ova se dva pristupa
mogu plodno nadopunjavati. Filozof najbolje postupa kada uzima u
obzir rezultate koje otkriva psiholog (naravno, i drugi empirijski
znanstvenik, u nekom drugom području), i na taj način korigira
svoje normativne postavke. S druge strane, psiholog koji se bavi
stvarnim postupanjem ljudi treba neki standard spram kojeg će
uspoređivati svoje rezultate, pa je za njega najbolje da uzima u
obzir filozofske spoznaje.

20
Walras, Leon (1834 –1910). Francuski ekonomist i matematičar. Formuliurao je
teoriju marginalne vrijednosti i razvio teoriju općeg ekvilibrija.
21
Debreu, Gerard, (1921 – 2004) Francuski ekonomist i matematičar koji od 1948
predaje i djeluje u USA. Dobitnik je Nobeove nagrade za ekonomiju 1983.

44
3.3 Individualizam i holizam u društvenim znanostima

Rekli smo da je primarni interes društvenih znanosti usmjeren

na ljudske radnje, događaje od kojih se sastoji društvena stvarnost.
Razmatranje načina na koji se društveni događaji mogu promatrati
tema je ovog poglavlja.
Događaj u društvenom kontekstu najčešće je pojedinačna
radnja koju vrši određeni pojedinac. Međutim, složeni socijalni
događaji, smatraju mnogi teoretičari, u kojima sudjeluje veći broj
pojedinaca ne da su uvijek reducirati na pojedinačne radnje.
Uzmimo kao primjere ovakvih radnji sljedeće društvene događaje:
revolucija, I. svjetski rat, pad socijalističkog bloka (Berlinski zid),
ekonomska kriza, stečaj poduzeća, nastanak određenog tipa
ugovora (predbračni ugovor/ pred dvadesetak godina takvo što nije
postojalo/). Može li se, dakle, svaki socijalni događaj reducirati na
pojedinačne radnje? Vjerojatno ne u cijelosti, ali pojedinačna radnja
će uvije biti značajna komponenta objašnjenja društvenog
događaja.

3.3.1 Socijalna činjenica

Tko ili što je, dakle, subjekt radnje/događaja u društvenom

svijetu? Da li je to pojedinac i njegove voljne, namjeravane radnje
ili postoji nešto u društvenoj cjelini što bitno određuje djelovanje
pojedinaca? Drugačije formulirano: što predstavlja činjenicu u
društvenom svijetu? Pod činjenicom ovdje razumijemo temeljni
najjednostavniji entitet na kojem se bazira istraživanje u nekoj
određenoj znanosti. Pogledajmo najprije što su prirodne činjenice,
za razliku od društvenih. To su temeljne činjenice na kojima se
zasniva prirodna stvarnost i na kojima prirodne znanosti zasnivaju
svoja istraživanja i objašnjenja. U klasičnoj fizici su takve činjenice
sila, masa, kretanje i ubrzanje. U kemiji su to atomi, molekule,

45
spajanje atome i molekula, valencije, itd. U biologiju su to DNK,
kromosomi, geni itd. Ove su činjenice smatraju temeljnima zato što
se na njima mogu zasnovati ili iz njih izvesti ostale činjenice
određene znanosti. Svo beskonačno mnoštvo pojava u svijetu
prirode može se zasnovati na ovim temeljnim činjenicama.
Primjerice, padanje kiše, kretanje nebeskih tijela, nastanak
ozonskih rupa, osmoza, simbioza među određenim brojem
jednostavnih organizama, itd.
Nas zanima što treba smatrati činjenicama u društvenim
znanostima kao što su ekonomije i sociologija, znanostima koje se
bave društvenim cjelinama koje se, opet, sastoje od pojedinaca.
Kandidati za činjenice u ovom će slučaju biti ili pojedinci ili neka
svojstva cjeline koja su nezavisna od pojedinaca. S obzirom na to
što ćemo odrediti kao ključni element u društvenom događanju,
takav ćemo i tip objašnjenja imati. Ako je pojedinačna radnja (pod
pretpostavkom da je kolektivna radnja skup pojedinačnih radnji) to
što promatramo, tada smo činjenicu identificirali s obzirom na
radnju.
Činjenica može biti i socijalna struktura ili cjelina koja postoji
nezavisno od pojedinca i njegovog djelovanja te nastaje, traje i
nestaje u skladu s pravilima koja se ne mogu svesti na i ne vrijede
za radnje pojedinaca. Primjerice, institucija braka se u posljednjih
sto, sto pedest godina u velikoj mjeri promijenila, ali još uvijek
imamo posla s istom institucijom. Promjene koje su se dogodile,
gledajući samo na razdoblje od patrijarhalnog braka kraja XIX.
stoljeća do suvremenog liberalnog braka ne mogu se objasniti
pozivajući se samo na vjerovanja, želja i sklonosti pojedinaca.
U ovom ćemo se poglavlju baviti načinima na koje društvene
znanosti (uključujući i ekonomiju) uopće mogu pristupiti svom
predmetu i započeti istraživanja i objašnjenja društvenih pojava
koje zapadaju u domenu njihovog interesa. Premda je domena
interesa ekonomoje nešto drugačija od domene interesa sociologije

46
illi antropologije moguće je da im neki modeli i mehanizmi
objašnjenja budu zajednički.
Općenito govoreći, znanstveni pristup proučavanju i
objašnjavanju društvene stvarnosti može se zasnovati na dva,
međusobno suprotstavljena načela. Svaki od ova dva pristupa polazi
od svojevrsnog shvaćanja toga na čemu se zasniva ili bazira
društvena stvarnost. Ovakve činjenice zvati ćemo društvenim
činjenicama.
S obziron na to kako odredimo društvenu činjenicu, na taj
način ćemo i pokušati objasniti društvene pojave: događanje,
interakcije i relacije među činjenicama.
Pogledajmo najprije što razumijemo pod društvenom
pojavom. Za razliku od pojava u prirodnom svijetu, socijalna ili
društvene pojave trebaju zadovoljiti neke dodatne kriterije. Sasvim
sigurno, društvena pojava, da bi bila društvena, pretpostavlja
postojanje barem dva zasebna entiteta, barem dva ljudska bića.
Međutim, dva ljudska bića koja su naprosto prisutna zajedno još ne
predstavljaju društvenu pojavu. Da bi dva ljudska bića tvorila
društvenu pojavu, oni moraju zajedno djelovati, imajući pritom
određene namjere, vjerovanja i želje. Primjeri društvene pojave su:
kupovanje i prodavanje, čestitanje, sudjelovanje u
demonstracijama, igranje nogometa, itd.
Netom spomenute primjere društvenih pojava moguće je
objasniti na dva načina. Svaki od njih temelji se na različitom
razumjevanju društvene činjenice. Prema jednom, socijalne
činjenice se sastoje od pojedinaca i njihovih svojstava (namjera,
vjerovanja,...). Prema drugom, socijalno ponašanje pojedinaca tek
je omogućeno postojanjem grupe ili institucije koje su pojedinci
članovi. Dakle, društvene činjenice su specifično društveni entiteti
koji se ne mogu svesti na pojedinca. Ilustrirajmo ovu distinkciju
primjerom kupovanja i prodavanja, koji smo uzeli za jedan od
primjera socijalne pojave. Ona se može shvatiti kao odnos dvaju

47
pojedinaca čija je interakcija određena njihovim ciljevima, željama i
vjerovanjima. Jedan opd njih želi što skuplje prodati određenu stvar
(robu), dok je drugi želi što jeftinije kupiti. Također, svaki od njih
ima određena vjerovanja u pogledu toga kako postići to što želi. S
druge strane, moguće je reći da objašnjenje njihovog postupanja
nije zasnovano na njihovim individualnim svojstvima. Prema ovom
stavu, tek postojanje institucije tržišta, postojanje normi, pravila i
običaja koji ovdje vladaju, određuje, usmjerava i vodi ponašanje
pojedinaca. Dakle, prema ovom drugom stavu, socijalna je činjenica
nešto nezavisno i odvojeno od indivudue.
S obzirom, dakle, na to što se razumije pod socijalnom
činjenicom, moguće se dvije perspektive u shvaćanju toga što je
temeljno u strukturi društvene stvarnosti:

1. Prema jednoj, za društvenu stvarnost temeljno je slijedeće:

svaka društvena grupa i svaka društvena institucija sastavljena je
od pojedinaca a društveni su događaji samo međusobno povezane
radnje pojedinaca.

2. Druga, pak, perspektiva daje za pravo onima koji smatraju

da je za društvenu stvarnost temeljno sljedeće: društvene grupe i
institucije imaju svojstva koja pojedinci nemaju, svojstva koja po
snazi utjecaja, trajnosti, moći i otpornosti daleko nadilazi svojstva
pojedinaca.
S obzirom na ove dvije perspektive koje pružaju različite
poglede na strukturu društvene stvarnosti, moguća su i dva
teorijska stava o objašnjenju te stvarnosti. Jedan je da se društvena
stvarnost, uključujući sve složene društvene pojave, može najbolje
objasniti svođenjem ili redukcijom na pojedince koji čine društvo i
na svojstva tih pojedinaca. Drugo je shvaćanje ono koje smatra da
se društvena stvarnost treba objašnjavati pozivanjem na
karakteristično društvena svojstva grupa i institucija koja se ne

48
mogu dalje svesti na svojstva pojedinaca. Teoretičari koji prihvaćaju
načelo da je objašnjenje društva svodivo na svojstva pojedinaca
razvili su teoriju metodološkog individualizma. Teoretičari koji
prihvaćaju načelo da je objašnjenje društvenih pojava nesvodivo na
svojstva pojedinaca te da postoje karakteristično društvene
kategorije nesvodive na svojstva pojedinaca, razvili su teoriju
metodološkog holizma.

Rezimirajmo ukratko do sada rečeno: s obzirom na to što se

razumije pod društvenom činjenicom, možemo razlikovati dva
stava. Društvena činjenica, činjenica karakteristična za strukturu
društvene stvarnosti, može biti:
a) skup individua i njihovih svojstava, i/ili
b) nadindividualni društveni fenomen.
S obzirom na to koji od odgovora neka teorija prihvća, možemo
razlikovati dva teorijska pristupa proučavanju i objašnjenju
društveno stvarnosti. To su
a) metodološki individualizam, i
b) metodološki holizam.

Metodološki individualizam (u daljnjem teksti MI) je teorijski

stav da su društvene činjenice individue i njihova svojstva te da se
obješnjenjne društvene stvarnosti može provesti pozivajući se samo
na individue i njihova svojstva. O kakvim se ovdje svojstvima
pojedinaca radi? Ona mogu biti vrlo različita. Svojstva pojedinaca
mogu biti fizička, ali također i psihološka. Ona mogu biti ta po
kojima se pojedinci razlikuju, ali mogu biti i svojstva koja su
zajednička velikom broju pojedinaca. Naravno, pod svojstvima
pojedinaca u MI ne misli sa na beskrajno mnoštvo svojstava po
kojima se pojedinci razlikuju (bila ona fizička ili psihološka) nego na

49
ona psihološka svojstva koja su zajednička večini pojedinaca i na
kojima je moguće zasnovati neke pravilnosti važne za objašnjenje
ponašanja pojedinaca. Svojstva pojedinaca na koja se u MI tipično
misli su primarno njihovi ciljevi, želje, namjere, vjerovanja i radnje.
Važno je uočiti da metodološki individualizam ne poriče
postojanje složenih društvenih fenomena kao što su institucije,
norme djelovanja koje vrijede za veliki broj pojedinaca, te mreže
društvenih odnosa. Ovakvi fenomeni jesu društvena stvarnost ali
stvar je u tome da njihovo objašnjenje treba zasnovati na
individualnim svojstvima.
Definirajmo, dakle, MI kao tvrdnju da se svi ti složeni
društveni fenomeni mogu svesti na socijalne činjenice shvaćene kao
individue i njihova svojstva te da se objašnjenje složenih fenomena
treba postići pozivanjem samo na te činjenice.
Vidljivo je, dakle, da je MI redukcionistička teorija 22 koja
socijalne fenomene svodi na individualne činjenice. Primjerice,
nastanak i funkcioniranje složene društvene pojave kao što je
obrazovanje, koja uključuje postojanje obrazovnih institucija i
normi, objasnit će se svođenjem ovih institucija i normi na potrebe,
vjerovanja, interese i radnje pojedinaca i objasniti pozivanjem
(ukoliko je to moguće) na zakonolike veze među ovim činjenicama.
Uzmimo primjer sveučilišta kao jedne od institucija područja
obrazovanja. Individualističko objašnjenje će se ovdje pozvati na
pojedince koji čine sveučilište, profesore, studente, ne-nastavno
osoblje. Svaki od ovih pojedinaca ima namjere, ciljeve koje,
uglavnom, može ostvariti u interakciji s drugim pojedincima, te, isto
tako, ima i skup vjerovanja o tome kako ostvariti svoje ciljeve. U
individualističkom objašnjenju ovi ciljevi pojedinaca i njihova
djelovanja koja teže ostvariti te ciljeve bitni su za određenje i
22
Pod redukcijom jedne teorije na drugu misli se na slijedeće: ako teoriju X želimo
reducirati na teoriju Y tad je potrebno zamjeniti sve termine teorije X terminima
teorije Y. Teorija X je reducibilna na teoriju Y samo onda ako sve ono što se
objašnjava terminima teoirje X može biti objašnjeno terminima teorije Y.

50
objašnjenje institucija, njihov razvoj, ali isto tako i pravac kretanja
društvene stvarnosti, zakone po kojima se ono odvija. Za MI je
karakteristično da su svi društveni zakoni i teorije o društvu svodivi
su na zakone i teorije o individuama (uz pomoć tzv. zakona
premošćivanja23).
Metodološki holizam (u daljnjem tekstu MH) je teorijski stav
da su društvene činjenice nad-individualne ili supra-individualne
društvene kategorije te da se objašnjenje društvenih pojava treba
zasnivati na izučavanju pojava na koje se te kategorije odnose. Ove
su kategorije nad-individualne u smislu da nisu svodljive na
pojedince i njihova svojstva. Teoretičari MH smatraju da je za
objašnjenje društvene stvarnosti nužno pozivanje na nad-
individualne kategorije zato što je objašnjenje zasnovano na
pojedincima i njihovim svojstvima nedovoljno da objasni društvenu
stvarnost. O kojim se nad-individualnim kategorijama ovdje radi?
Temeljni pojam na koji je usmjereno proučavanje društvene
stvarnosti su institucije, koje su, prema teoretičarima MH
sastavčljene od normi, pravila i konvencija koje vode i usmjeravaju
društvena djelovanja u kojem učestvuje veliki broj pojedinaca.
Teoretičari MH naravno, ne tvrde da same grupe i institucije
postoje mimo i nezavisno od pojedinaca koji ih sačinjavaju. Ovakvu
tvrdnju nitko razuman ne bi ni prihvatio. Ono što se tvrdi jest:
grupe, institucije (pored toga što se sastoje od pojedinaca) i norme
(koje se primjenjuju na pojedince) posjeduju svojstva koja su
nesvodiva na svojstva pojedinaca, što ih čini entitetima sui
generis24. Upravo su ta svojstva institucija, grupa i normi suštinska
za objašnjenje društvene stvarnosti. Prema MH teorijama, grupe,
institucije i norme postoje nezavisno od pojedinaca te, štoviše,
utječu na pojedinca i određuju njegovo ponašanje. U skladu s ovim,
23
Pojmovi zakona i zakonolikih veza objašnjavaju se u poglavlju 2.
24
Lat: sui generis znači: svoje vrste, i odnosi se na tvrdnju da određeni entiteti (u
ovom slučjaju istitucije i norme) nisu dio ili podvrsta nekog drugog pojma nego čine
zasebnu vrstu stvari.

51
pojedinci se rađaju i socijaliziraju u društvu, preuzimaju svoje uloge
u različitim institucijama, ponašaju se u skladu s normama koje nisu
sami utemeljili i slijede pravila i prihvaćaju vrijednosti koje je
društvo već odredilo.
Na suvremenoj teorijskoj sceni vodeći su teoretičari
podijeljeni prihvaćajući ili MI ili MH. Suština spora između MI i MH je
u ovome:
MI) Da bi teoretičar MI odnio pobjedu u ovoj debati on mora
pokazati da za svaki događaj za koji metodološki holist drži da je
neobjašnjiv osim pozivanjem na grupe ili institucije, postoji
adekvatno individualističko objašnjenje koje se poziva na vjerovanja
i želje odgovarajućih djelatnika. U ekonomskoj teoriji MI ima dugu i
sjajnu tradiciju. Možemo reći da je MI u ekonomskoj teoriji na djelu
uvijek tako gdje se objašnjenje ekonomksih činjenici svdi na
racionalnu odluku individua (bilo pojedinaca bilo ekonomskih
institucija. Gotovo čitava klasična ekonomska kao i neo-klasična
teorija, je ove vrste
MH) Teoretičar MH tvrdi da grupe, institucine i norme imaju
objašnjavalačku autonomiju. To znači da pozivanje na individue i
njihove svojstva ne samo da nije dovoljno za objašnjenje društvenih
fenomena, nego nije ni nužno. Za uspješno objašnjenje društvene
stvarnost dovoljno je pozivanje na grupe, institucije i norme. Stoga
ove kategorije imaju autonoman ili samostalan status u objašnjenju
društvenih fenomena. U ekonomskoj su teoriji zastupnici MH
teorietičari koji samtraju da je struktura i razvoj institucija i normi
na osnovu kojih institucije djeluju, ključan za objašnjenje
ekonomskih fenomena.
MI i MH, kako su ovdje izloženi, predstavljaju krajnje pozicije
na mogućem teorijskom spektru. Krajnosti se u teoriji, kao i uvijek
u životu, rijetko zastupaju. Večina autora, svijesno ili implicitno, teži
zastupati neku srednju, kompromisnu poziciju koja leži negdje
između ove dvije krajnosti. Međutim, uvijek će biti tako da jedna

52
strana prevladava. Koliko god pokušavao pomiriti dvije
suprotstavljene pozicije, znanstvenik će uvije više naginjati na
jednu nego na drugu stranu.

Činjenice u ekonomiji
Čime se bavi ekonomija? Uobičajen je stav da se bavi
ljudskim djelovanjem karakterističnim za proizvodnju, razmjenu,
raspodjelu i potrošnju. Što određuje ljudsko ponašanje?
Individualna psihologija ili uključenost pojedinca u socijalne i
kulturne institucije?
Pođimo od primjera: istražujući suvremenu ekonomsku krizu,
ekonomist na makro-razini može poći od ponašanja države,
državnih institucija i uočiti da se države (u određenom političkom
kontekstu) ponašaju populistički, zadužuju se da bi višim
standardom kupile socijalni mir itd. Viši standard povećava kupovnu
moć građana koji se, zbog izglednih povoljnih ulaganja (npr. u
nekretnine) zadužuju. Stvar funkcionira do prvih značajnih
poremećaja u okruženju, ili do trenutka kada državni dug postaje
značajno velik. Država je prisiljena uvoditi restrikcije, što dovodi do
smanjenja kupovne moći, što opet izaziva tržišne poremećaje i, vrlo
vjerojatno, propast niza ekonomskih subjekata koji su uključeni u
rastuće ali prezaduženo tržište. Ovo, naravno generira krizu na
makro razini.
Ovom fenomenu možemo pristupiti i na drugi način. Naime,
možemo ga promatrati tako da uzmemo u obzir, ne više djelovanje
institucija nego ponašanje djelujućih subjekata, individua,
pretpostavivši da je njihovo ponašanje u izvjesnoj mjeri racionalno i
stoga predvidivo do određene točke. Koristeći gornji primjer,
možemo reći da je ponašanje pojedinaca koji bezobzirno žele
maksimizirati svoju korist, i to čine na gore opisani način, dovelo do

53
krize. S druge strane, fenomen možemo istraživati tako da se
usmjerimo na institucije. Istražujemo ponašanje institucija,
ispitujemo povijest institucija (uključujući sve vrste kulturnih
institucija), interakciju među njima i promjene do kojih pritom
dolazi. To nas može dovesti do određenih pravilnosti, itd.
Ova dva pristupa su (obično, ali ne nužno) međusobno
suprotstavljena. Svaki ima svojih prednosti, ali i nedostataka.
Pođimo od individualističkog pristupa. On se temelji na djelovanjima
pojedinaca koji slijede i ostvaruju svoje vlastite interese, pri čemu
interesi pojedinaca mogu biti suprotstavljeni. Pritom se
pretpostavlja da su djelujući pojedinci racionalni. Pod racionalnošću
se misli na to da su u stanju izabrati odgovarajuća sredstva za
provođenje svojih ciljeva i ostvariti ih. Ova ideja racionalnog
ekonomskog subjekta/pojedinca prisutna je u čitavoj tradiciji
klasične i neoklasične ekonomske misli, od Adama Smitha do
suvremenih teoretičara (primjerice, P. Samuelsona). Ova ideja
racionalnog, ili čak idealno racionalnog pojedinca poznata je pod
nazivom “Homo economicus”.
Osnovna slabost ovog individualističkog pristupa je u tome što
ljudi naprosto nisu idealno racionalni. Kako god odredili pravila
racionalnosti, prema kojima ”homo economicus” treba djelovati,
eksperimantalna će istraživanja pokazat će se da ih većina ljudi ne
slijedi ili ih nije u stanju slijediti naprosto zato što je ljudska
kognicija ograničena u svojim procesualnim i memorijskim
karakteristikama25. Pošlo se od idealne racionalnosti da bi se u
model ugrađivalo sve više “odstupajućih” elemenata. Trenutno
psiholozi istražuju brojne aspekte ljudskog ponašanja koji su suviše
disperzirani i promatrani iz različitih teorijskih gledišta, a da bi nam

25
Provedeni psihološki eksperimenti za koje su najzaslužniji Daniel Kahneman
(dobitnik nobelove nagrade za ekonomiju 2010.) i Amos Tversky pokazuju da
prevladavajući postotak ispitanika ne uspijeva izaći na kraj niti sa najjednostavnijom
elementima koje zahtijeva koncept «Homo economicusa». Za podrobniji prikaz ove
problematike vidi: Smokrović, N, 2004.

54
mogli dati neki upotrebljiv opis ponašanja za predviđanje i
generalizaciju.
S druge strane, pristup koji uzima u obzir djelovanje
institucija, nazovimo ga holistički pristup, ne smatra da je na
ponašanju i djelovanju pojedinaca, njihovim bihevioralnim
karakteristikama moguće zasnovati objašnjenje ekonomskih
fenomena. Umjesto toga, polazi se od pretpostavke da su temeljne
ekonomske činjenice institucije a ne pojedinci. Pod instituciom
možemo razumijeti razne vrste privrednih poduzeća (banke,
tvrtke, ...), ali isto tako i različite ugovorne ublike udruživanja kao
što je brak, zatim sve vrste neformalnih oblika udruživanja., itd.
Pod institucijom jedan od glavnih zastupnika ovog pravca, Dougas
North razumije skup normi ili pravila koje su takve da vode i
određuju ponašanje pojedinaca unutar nekog oblika udruživanja.
Tako bi, npr. Institucija Ekonomskog fakulteta bila određena
skupom normi prema kojima se studenti, profesori i svi koji su dio
fakulteta, ponašaju. Isto vrijedi za svaku drugu isntitucija.
Dakle, istitucija postoji nezavisno od pojedinca, nastaje,
razvija se itd. u skladu s vlastitim karakteristikama. Pojedinci su, s
druge strane, određeni normama koje čine instituciju i ponašaju se
u skladu s njima.
Institucionaliste primarno zanima način razvoja institucija, pa
onda i svi relevantni institucionali faktori (koji nisu svodivi na na
karakteristike individua) pa i institucionalni detalji.

Prikazat ćemo osnovne postavke individualističkog i

institucionalističkog pristupa društvenim, poglavite ekonomskim
aspektima stvarnosti.

55
3.4 Individualističko objašnjenje

Da bi detaljnije opisali strukturu objašnjenja ekonomskih (ali i

drugih društvenih) činjenica zasnovane na principima metodološkog
individualizma, prikazat ćemo opću shemu odlučivanja na kojoj se
zasniva individualistička teorija odlučivanja.
Svatko se od nas svakodnevno nalazi u situaciji u kojoj treba
donijeti neku odluku. Odluke su ponekad jednostavne i rutinske,
ponekad važne i, možda sudbinske. Odluke donosimo u situacijama
koje se svakodnevno ponavljaju, i tada to činimo gotovo
automatski. Neke situacije odlučivanja, međutim, nisu svakodnevne
i mogu biti od velike važnosti. U takvim situacijama potrebno je
dobro promisliti koju odluku donijeti. U oba slučaja, i u rutinskim i u
izuzetnim situacijama radi se o procesu donošenja odluke, i taj
proces je zasnovan na istom tipu odlučivanja.
Naravno, naše odluke mogu biti dobre ili loše, ispravhne ili
pogrešne. Loša odluka može imati dalekosežne posljedice. Svaki
pojedinac teži donjeti dobru odluku, a racionalni odlučilac uspjeva
donjeti više ispravnih odluka nego neispravnih. Svako normalno,
odraslo ljudsko biće teži donjeti takvu odluku čiji će ishod
maksimizirati njegovu korist. Nitko ne želi donijeti odluku čija će mu
posljedica donijeti štetu. Dakle, ljudi su maksimizatori svoje koristi.
Racionalan je onaj odlučitelj koji odluke donosi na način koji
mu osigurava donošenje pretežito ispravnih odluka. Tajna ispravnog
odlučivanja je očigledno u slijeđenju takve procedure odlučivanja
koja garantira donošenje pretežito ispravnih odluka. U ovom će
poglavlju biti riječi o tome što je to ispravna ili racionalna procedura
odlučivanja i kako je ostvariti.
Odluka je izbor. Odlučivanje je uvijek izbor između dvije ili
više mogućnosti ili alternativa. Razne mogućnosti ili alternative zvati
ćemo radnjama. Izraz radnja ovdje upućuje na to da se donosilac
odluke uvijek odlučuje za neku od vlastitih aktivnosti ili radnji koje

56
može poduzeti da bi ostvario neki cilj. Primjerice, za budućeg
studenta koji se odlučuje da li upisati ekonomski ili pravni fakultet,
upisivanje jednog od fakulteta je radnja koju može poduzeti.
Ukoliko se odlučitelj odluči izabrati jednu od ponuđenih
mogućnosti/radnji, taj će njegov izbor imati neke (moguće važne)
ishode ili posljedice. Izbor ekonomskog fakulteta imat će drugačije
posljedice nego što bi ih imao izbor pravnog fakulteta. Neki od tih
mogućih ishoda su unaprijed predvidivi. Općenito rečeno, svaka od
ponuđenih radnji ima jednu ili više predvidivih i za sam izbor
relevantnih posljedica ili ishoda.
Situacija izbora. Da bi donio odluku djelatnik mora predstaviti
(reprezentirati) situaciju izbora. Ona je određena dvama bitnim
elementima: danim radnjama između kojih djelatnik bira i njihovim
posljedicama ili ishodima. Općenito rečeno, odlučitelj bira radnju s
obzirom na poželjnost njenog (njenih) ishoda. Svaka od radnji
među kojima biramo može biti takva da
a) ima samo jedan predvidivi ishod, i
b) ima više ishoda od kojih svaki može nastupiti sa određenom
vjerojatnošću.
Ukoliko raspoložive radnje imaju samo po jedan predvidivi
ishod, tada je racionalno izabrati radnju čiji je ishod za odlučitelja
poželjniji. Češće su situacije u kojima svaka od ponuđenih radnji
ima više mogućih ishoda. Kad se odlučimo za određenu radnju i
provedemo je, nastupiti će samo jedan od mogućih ishoda,
međutim, koji će od njih nastupiti pitanje je vjerojatnosti.
Nastupanje svakog od mogućih ishoda ima neku vjerojatnost
pojavljivanja. Racionalni izbor u ovakvoj situaciji mora uzeti u obzir
poželjnost ishoda ali i vjerojatnost da će se određeni ishod dogoditi.
S obzirom na ono što je rečeno, razlikujemo tri tipa
odlučivanja s obzirom na uvjete u kojima se odlučivanje vrši.
a) odlučivanje u uvjetima izvjesnosti;
b) odlučivanje u uvjetima rizika, i

57
c) odlučivanje u uvjetima neizvjesnosti.
O odlučivanju u uvjetima izvjesnosti govorimo onda kada je
situacija odlučivanja definirana sa dvije ili više radnji a svakoj radnji
pridružen je samo jedan ishod čija je vjerojatnost nastupanja 1.
Odluka se donosi samo s obzirom na poželjnost ishoda pojedine
radnje, a izbor će biti racionalan ako i samo ako je poželjnost
ishoda radnje A veća od poželjnosti ishoda radnje B. Formalno,
izbor je racionalan ako i samo ako (skraćeno akko):
Ad  B d
(A i B su radnje a indeks d stoji za poželjnost /engleski:
desirability/)
Kod odlučivanje u uvjetima rizika prikaz će izgledati nešto
drugačije. Ovom ćemo tipu odlučivanja posvetiti najviše pažnje.
Za razliku od odlučivanja u uvjetima neizvjesnosti, kod
odlučivanja u uvjetima rizika svakoj je radnji pridruženo više ishoda
sa različitom vjerojatnošću da će taj ishod nastupiti.
Ilustrirajmo ovu situaciju odlučivanja primjerom:
Poziv na zabavu
Pretpostavimo da ste pozvani na vrtnu zabavu na kojoj će se
posluživati hrana a od vas se očekuje da donesete vino.
Pretpostavimo, dalje, da imate bocu bijelog i bocu crnog vina,
međutim ste zbog nekog razloga (recimo da na zabavu idete
biciklom) prisiljeni uzeti samo jednu bocu. Od vas se isto tako
očekuje da pokažete poznavanje vina i jela uz koje pojedina vrsta
vine ide. Vi znate da se na toj zabavi poslužuje ili piletina ili
govedina, međutim nemate nikakve mogućnosti da unaprijed
provjerite što će se od toga dvoga poslužiti. Donošenje racionalne
odluke prikazat ćemo pomoću tri matrice:

58
 piletina Govedina
Bijelo Bijelo Bijelo vino
vino vino sa sa
piletinom govedinom
Crno Crno Crno vino
vino vino sa sa
piletinom govedinom
Opća matrica

Ova matrica određuje ishode (piletina, govedina) povezane sa

svakom od mogućih radnji (uzeti bijelo ili uzeti crno vino). Redovi
označavaju moguće radnje a kolone moguće ishode.

piletina Govedina
Bijelo 10 - 10
vino
Crno 0 10
vino
Matrica poželjnosti

Matrica poželjnosti označava brojčane pokazatelje za poželjnost ili

korisnost svakog od mogućih ishoda radnji. Brojčani pokazatelji
određeni su proizvoljnom skalom od, recimo, - 10 do 10, a vi
određujete koliko vam vrijedi svaka od označenih kombinacija.

piletina Govedina
Bijelo 0.6 0.4
vino
Crno 0.6 0.4
vino
Matrica vjerojatnosti

Treća matrica je matrica vjerojatnosti. Ona označava

subjektivno procjenjivanje vjerojatnosti ishoda, pod pretpostavkom
da će nastupiti određena radnja.
Ono što možemo izračunati iz gornjih matrica je subjektivno
očekivana korist svake od radnji. Izračunavamo je na sljedeći način:
za radnju uzimanja bijelog vina pomnožimo poželjnost i vjerojatnost

59
za svaki ishod (piletinu, odnosno, govedinu) a zatim umnoške
zbrojimo. Isto to učinimo za radnju uzimanja crnog vina.
Rezultat možemo prikazati ovako:

Bijelo vino 6
-4
Crno vino 0
4

U konačnici imamo:
Vrijednost uzimanja bijelog vina: 2
Vrijednost uzimanja crnog vina: 4
U našem primjeru, teorija maksimiziranja subjektivno
očekivane koristi nam preporuča uzimanje crnog vina kao
racionalnu radnju.
Odluka se donosi s obzirom na subjektivnu očekivanu korist
(engleski: subjective expected utility, SEU). Da bi objasnili pojam
subjektivno očekivane koristi pođimo od njenog subjektivnog
aspekta. Ono što je primarno subjektivno u ovom pristupu je način
dodjeljivanja vjerojatnosti. U većini svakodnevnih situacija nemamo
druge mogućnosti da odredimo vjerojatnost nastupanja nekog
događaja nego da to učinimo otprilike, "od oka".
Sada smo u stanju generalizirati rečeno i prikazati teoriju
subjektivno očekivane koristi na sljedeći način: subjektivno
očekivana korist neke radnje kod izbora u uvjetima rizika jednaka je
zbroju umnožaka vjerojatnosti i poželjnosti njenih ishoda,

Djelatnik će racionalno izabrati radnju A nad radnjom B akko

SEU (A)  SEU (B).

60
 Primijenimo sada ovu opću formulu na drugačijem primjeru.
Pretpostavimo da da se liječnik koleba između dvije mogućnosti.
Izvršiti ili ne izvršiti operaciju koljena. Pod pretpostavkom da su
dane sljedeće vjerojatnosti i poželjnosti ishoda, grafički prikaz
primjera izgledao bi ovako

Oporavak 0.25 Koljeno mormalno + 100

operirati
pogoršanje 0.75 koljeno u lošem stanju - 70

bez uspjeh 0.85 koljeno oporavljeno + 90

operacije

pogoršanje 0.15 koljeno u gorem stanju - 100

c) Odlučivanje u uvjetima neizvjesnosti

Moguća je situacija odlučivanja u kojoj ishodima radnji nije

moguće doznačiti nikakvu vjerojatnost. Odlučivanje u takvim
situacijama zovemo odlučivanje u uvjetima rizika. I u ovakvim
situacijama nam teorija racionalnosti može pomoći pri odluci, ali bi
nam za izračun trebao relativno složeni matematički stohastički
postupak. Ovim se aspektom racionalnosti nećemo posebno baviti.
Primjetimo da su kod izračuna očekivane koristi ključne dvije
vrijednosti, poželjnost (ili korisnost) i vjerojatnost. Poželjnost se
očituje u izboru između dvije mogućnosti ili alternative. Razumno je
pretpostaviti da će odlučitelj izabrati onu alternativu koja mu je
poželjnija ili koja za njega ima veću korist. Dakle, ako imamo dvije
alternative (dvije vrste roba, dvije moguće radnje?) odlučitelj će

61
izabrati onu (ako zanemarimo sve ostale parametre) koja je za
njega poželjnija ili korisnija.

Bez obzira kako odredili društvenu činjenicu, kao individualnu

radnju ili kao složenu strukturu, problem jest da je istraživanje u
društvenim znanostima, s obzirom na sam predmet istraživanja,
ponekad drugačiji nego u prirodnim znanostima.
Uzevši u obzir ovo što smo naveli, metodološko pitanje koje
se ovdje nameće mogli bi formulirati ovako: jesu li metode u
prirodnim i društvenim znanostima jedne te iste? Radi li se o
metodološkom jedinstvu ili nepremostivim razlikama među
prirodnim i društvenim znanostima ili, pak, važi slogan E pluribus
unum26. Prve dvije solucije predstavljaju krajnosti, dok je posljednja
pomirbena solucija koja smatra da su bazične metode iste ali da
razlike ipak treba poštovati.

3.5 Institucionalistički pristup

Nakon što smo prikazali osnovne karakteristike

individualističkog pristupa društvenim znanostima, razmotrimo
konkurentski pristup, holističke ili institucionalističke teorije. Okret
ka Institucionalističkom pristupu u ekonomskoj teoriji dogodio se u
drugoj polovini dvadesetog stolječa. Radi se o reakciji na
individualizam koji u nekoj varijanti (pretpostavlljajući punu ili
ograničenu racionalnost) prožima klasičnu i neoklasičnu ekonomsku
teoriju koji je rezultirao teorijskim prevratom u ekonomskom i
društvenom svjetonazoru.
Motivacija za institucionalizam bila je spoznaja da ljudi de
facto nisu savršeno racionalni te stoga na njihovoj racionalnosti ne
26
“U različitosti jedno”

62
možemo zasnovati objašnjenje složenih ekonomskih činjenica.
Umjesto toga, polazi se od pretpostavke da su temeljne ekonomske
činjenice institucije a ne pojedinci. Pod instituciom možemo
razumijeti razne vrste privrednih poduzeća (banke, tvrtke, ...), ali
isto tako i različite ugovorne ublike udruživanja kao što je brak,
zatim sve vrste neformalnih oblika udruživanja., itd. Pod
institucijom jedan od glavnih zastupnika ovog pravca, Dougas North
razumije skup normi ili pravila koje su takve da vode i određuju
ponašanje pojedinaca unutar nekog oblika udruživanja. Tako bi,
npr. Institucija Ekonomskog fakulteta bila određena skupom normi
prema kojima se studenti, profesori i svi koji su dio fakulteta,
ponašaju. Isto vrijedi za svaku drugu isntitucija.

Dakle, istitucije postoji nezavisno od pojedinca, nastaju,

razvijaju se itd. u skladu s vlastitim karakteristikama. Pojedinci su,
s druge strane, određeni normama koje čine instituciju i ponašaju
se u skladu s njima. Kako North (North, Transaction Coasts,
Institutions and Economic Performance, International Center for
Economic Growth, 1992) kaže ”Institucije su pravila igre u društvu.
Formalnije, one su ograničenja koja su ljudi izmislili da bi oblikovale
ljudsku interakciju” (p. 5).

Teoretičari klasične (i neoklasične) ekonomske teorije zapravo

nisu previše pažnje posvečivali ulozi institucija u ekonomskim
zbivanjima. Bolje i preciznije rečeno, uloga institucija (u okviru ovih
teorija) nije eksplicite problamatizirana. Institucionalizam u
društvenim znanostima predstavlja promjenu teorijske perspektive
Douglas North ovu promjenu perspektive dijagnosticira ovako:
”Sve se teorije u društvenim znanostima, implicite ili eksplicite,
grade na pojimanju ljudskog ponašanja Neki se pristupi temelje na
pretpostavci o očekivanoj koristi koju nalazimo u ekonomskoj teoriji
ili proširenju te bihevioralne pretpostavke u drugim

63
socijanoznanstvenim disciplinama, neodređeno nazvanima teorijom
racionalnog izbora”. (Norht, 2003, str. 32) Ipak, ove su
pretpostavke, smatra North, pogrešne. Dapača, one zamagljuju
uvid u pravo stanje stvari i ”spriječile su ekonomiste da se uhvate u
koštac s nekim uistinu temeljnim pitanjima” (North, 2003, 18. p). O
kakvim pitanjima se ovdje radi?
Problem u ovakvom shvaćanju društvenih (i ekonomskih)
odnosa je dvostruk: s jedne strane, pojedinci nisu racionalni
maksimizatori vlastite koristi u mjeri u kojoj to pretpostavlja
klasična ekonomska teorija.
S druge strane, čak i kada bi zanemarili ili premostili ovaj
problem, sama teorija racionalnosti ima svoja ograničenja. Temeljni
problem, kako za društvenu teoriju općenito tako i za ekonomsku
teoriju jest: kako objasniti kooperaciju velikog broja ljudi u
ekonomskom (suvremeno tržište) ili političkom (suvremeni
demokratski procesi) sistemu?
Da bi posve jasno izložili o čemu se ovdje radi, napomenimo
da se tzv. bihevioralna paradigma o kojoj North govori artikulira u
dvije značajne teorijske cjeline. Prva je teorija individualnog
racionalnog izbora (izložena kao teorija subjektivno očekivane
koristi u poglavlju 3.4). Ovo je normativna teorija koja putem
matematičkog modela želi opisati optimalan izbor pojedinca pod
uvjetom da je racionalan. Ova teorijska artikulaciju za
institucionalistu predstavlja manji izazov i on je može u određenoj
mjeri uključiti u osnove vlastite teorije (u svojoj knjizi, ibid. str. 12.
North je smatra komplementarnom institucionalnoj teoriji).
Mnogo veći problem predstavlja druga teorijska cjelina, teorija
igre. Teorija igre je također normativna teorija koja želi opisati
ponašanje pojedinca u situaciji sukobljenih interesa. Ovdje više
nemamo posla s izoliranim pojedincem nego sa dva ili više
sudionika koji svi žele postići isti cilj (uzmimo za primer dva ili više
prodavača koji svoja dobra ili usluge nude istom skupu potrošača).

64
Pritom, ako žele biti racionalni, trebaju donijeti odluku o svom
djelovanju uzevši u obzir pretpostavljeno ponašanje
protivnika/konkurenata. Osnovna ideja teorije igre jest da pokaže
da li je i kako moguće da pojedinci čiji su interesi suprotstavljeni u
konačnici ostvare određeni stupanj kooperacije.
Kritika institucionaliste usmjerena je na to da pokaže da
teorija igre nije u stanju objasniti kooperaciju, pogotovo ako se radi
o velikim grupama ljudi kakva su suvremena tržišta. Srž
institucionalističkog stava sjajno i jasno sažima Norman Schofield
(prema Douglas North, u ibid: str. 28.
”Ključni teorijski problem, kada je riječ o pitanju kooperacije, jest
način na koji pojedinci dolaze do znanja i informacija o
preferencijama drugih pojedinaca i očekivanim relacijama. Štoviše,
javlja se pitanje o oćepoznatih činjenica, budući da svaki pojedinac
treba ne samo raspolagati informacijama o preferencijama drugih
pojedinaca, već treba također znati da su i drugi pojedinci upoznati
s njegovim osnovnim preferencijama i strategijama. Kada je riječ o
zatvorenikovoj dilemi osobe N., moguće je ustvrditi da je taj
problem djelomično rješiv, u smislu da određeni tipovi aktera možda
imaju razloga i osnove vjerovati da drugi pojedinci možda pripadaju
nekom posebnom tipu. ... Teorijske probeme koji su ključni za
pitanje kooperacije stoga možemo ovako formulirati: koja je
minimalna količina znanja kojom određeni sudionik mora rspolagati
u određenoj situaciji o uvjerenjima, željama i ciljevima drugih
sudionika, kako bi bio u poziciji stvoriti koherentno shvaćanje o
njihovom ponašanju, te kako bi mogao to znanje komunikacijom
prenjeti na druge...”

Koja je solucija ovim problemima? Što North (i drugi

institucionalisti) predlažu?

Pristup koji uzima u obzir djelovanje institucija, nazovimo ga

holistički pristup, instituciju shvaća kao skup pravila, struktura i
normama usmjerenih praksi i djelovanja čija je uloga u društvenom
životu, s obzirom na racionalnog pojedinca, uglavnom autonomna.
Institucije kreiraju uređenost cijeline i omogućuju
predviđanje. Naglasak na izučavanju pravilnosi u dinamici
institucija. One usmjeravaju, olakšavaju ali i ograničavaju

65
djelovanja individualnih aktera. Osiguravaju prenošenje
(translation) struktura u društvene radnje (primjer: sturktura
klasnog društvna dodjeljuje pripadniku klase doseg i mogućnosti
njegovoh radnji: u predrevolucionarnom razdoblju, pripadnik
slobodnog gradskog stanovništva ima ekonomske slobode ali nema
političke mogućnosti) i radnje u institucionalni kontinuitet i
institucionalne promjene (institucionalne promjene koje su dovele
do revolucije proizlaze iz ove neravnoteže). Istraživanje institucija
traži da se istražuju procesi koji doprinose stabilizaciji cjeline
(strukture) ali i oni procesi koji uzrokuju destabilizaciju i vode do
promjena.
2006).

Institucionaliste primarno zanima način razvoja institucija, pa

onda i svi relevantni institucionali faktori (koji nisu svodivi na
karakteristike individua) pa i institucionalni detalji. Jedan od
osnovnih kategorija za razumijevanje institucija, prema Northu, je
kategorija transakcijskih troškova. Transakcijske troškove North
definira ovako: ”pod transakcijskim troškovima možemo smatrati
sve one troškove koji su uključni o funkcioniranje eknomskog
sistema” (North, 1992., 6)

4. Metode

Za razliku od metodologije, metoda je određeni tip

znanstvenog postupka u stjecanju spoznaja o svijetu kao i način
provjere stečene spoznaje. Kada govorimo o metodama mislimo na
opće metode ili strategije stjecanja znanja koje vrijede za sva

66
područja znanosti, ali isto tako i na postupke provjeravanja ili
verificiranja teorijskih uvida. Dok opće metoda vrijede za svaku
vrstu spoznaje, metode provjeravanja mogu varirati s obzirom na
vrste znanosti. Neke metode mogu biti karakteristične za određenu
vrstu znanosti (recimo, za društvene znanosti, za razliku od
prirodnih) ili, još specifičnije, za pojedinu znanost (npr. ekonomiju).
U ostatku ovog poglavlja podijelit ćemo metode na opće metode i
metode provjeravanja.

4.2 Opće metode: spoznajne strategije

Pod onim što smo nazvali općim metodama, zajedničkim

svima znanostima mislimo prije svega na načine stjecanja znanja o
svijetu koji su takvi da osiguravaju a) što je više moguće istinitih
spoznaja o svijetu, i b) strogost izvođenja novih spoznaja i logičku
povezanost stečenih znanja. Koji su to pouzdani procesi na kojima
se zasniva znanstvena spoznaja? U osnovi, znanstvena se kao i
svaka druga spoznaja zasniva na dva temeljna postupka, na
empirijskom istraživanju i na ispravnom zaključivanju. Zaključivanje
je kognitivni proces kod kojeg iz postojećih vjerovanja dolazimo do
novog vjerovanja ili revizije postojećih vjerovanja. Naravno, nije
svako zaključivanje ispravno. Ispravan je onaj proces zključivanja
kojim dolazimo, ne do bilo kakvih vjerovanja, nego do istinitih
vjerovanja. Istinita vjerovanja biti će rezultat procesa zaključivanja
onda kada se ona odvijaju u skladu s ispravnim formama
zaključivanja ili ispravnim argumentima.
Vratimo se znanstvenoim metodama. Uobičajilo se ispravne
procese zaključivanja zvati ”metodama”. Iz dosada rečenog vidljivo
je da je riječ o tri tzv. ”metode”, dedukciji, indukciji i abdukciji.
Riječ metoda ovdje je namjerno stavljana pod navodnike zato što se
tu o metodama može govoriti vrlo uvjetno. Ispravnije bi bilo nazvati

67
ih općim strategijama kojima dolazimo do temeljnih znanja o
svijetu. U svakom slučaju, radi se o tri temeljne strategije, tri opća
postupka zaključivanja koja koristimo u svim područjima i
domenama spoznavanja, kako u znanostima tako i u svakodnevnom
životu te u književnosti svih vrsta. Bez njih nikakava spoznaja, u
smislu racionalnog formiranja novih vjerovanja (ili revidiranja
postojećih) o svijetu ne bi bila moguća27.
Započet ćemo s dedukcijom i indukcijom i zatim predstaviti
osnovnu ideju postupka abduktivnog zaključivanja.

4.2.1 Dedukcija i indukcija

Dedukcija i indukcija dva su tipa zaključivanja od kojih

svaki odgovara određenim situacijama i određenom zadacima. Ne
koristimo ih tako da biramo koju ćemo od njih upotrebiti. Naprosto
su neke domene zaključivanja (inferenciranja) i stjecanja znanja
takve da uključuju naše deduktivne, a neke induktivne mehanizme.
Isto tako, dedukcija i indukcija dva su osnovna načina spoznaje
svijeta koja u izvjesnom smislu stoje u obrnuto proporcionalnom
odnosu.
Izložimo najprije postupak dedukcije.
Forma u kojoj se deduktivno zaključivanje provodi zove se
argument, skup rečenica iz kojih se izvodi zaključak zovemo
premisama a izvedeni sud je zaključni sud 28. Ispravni deduktivni
postupak garantira nam da, ako su sudovi od kojih polazimo
27
Reći ili napisati da je netko u svom znanstvenom radu ili istraživanju koristio
metode dedukcije i indukcije je naprosto nonsens. Bez tih ”metoda” nikakva suvisla
misao ili napisana rečenica, koja stoji u nekom odnosu s drugim mislima ili
rečenicama, ne bi bila moguća.
28
Kroz stolječa razvoja (deduktivne) logike ustalila se terminologija koja je u
prijevodu s latinskog izvornika u ekgleskom jeziku ima slijedeće oblik: za oblik u
kojem se provodi deduktivno zaključivanje koriti se latinski: argumentum, engleski
argument. Pojedina tvrdnja u argumentu je propositio, eng: proposition. Izvedena
tvrdnja je conclusio, eng: conslusion. U hrvatskom je nekoliko prijevoda u opticaju.
Mi se odlučujemo koristiti varijantu koju navodimo u gornjem odlomku.

68
(premise) istiniti i ako smo koristili valjanu argumentativnu formu,
nije moguće da zaključak bude lažan. Dakle, u ispravnom (u logici
se koristi termin: valjanom) deduktivnom zaključivanju od istinitih
premisa koje su uvrštene u valjanu formu argumenta, sigurno
ćemo, bez ikakvog rizika, dobiti istinit zaključak.
Da bi ilustrirali do sada rečeno, uzmimo za primjer ovaj
silogizam:

1. Svi ljudi su smrtni

2. Sokrat je čovjek
Dakle, Sokrat je smrtan.
Ako su premise 1. i 2. istinite, ne postoji nikakav rizik, nikakva
nesigurnost u pogledu istinitosti zaključka. Zaključni sud da je
Sokrat smrtan u ispravnom deduktivnom zaključku (ili valjanoj
formi argumenta) slijedi nužno, pod pretpostavkom da su gornje
premise istinite. Nikakva empirijska provjera ne može ugroziti
ispravnost izvođenja i istinitost zaključnog suda. Uočimo da su
ispravnost (valjanost) argumenta i istinitost sudova dva različita a
ipak povezana svojstva deduktivnog zaključivanja. Ispravnost ili
valjanost se postiže tako da se premise uvrste u valjanu logičku
formu. Ako je logička forma valjana, koje god premise se u nju
uvrstile, zaključni sud će valjano slijediti. Za istinitost zaključnog
suda potrebno je dodati još nešto. Naime, same premise trebaju biti
istinite. Ako su premise istinite i koristimo valjanu logičku formu,
zaključni sud će biti nužno istinit te nema nikakve potrebe da ga
provjeravamo ili testiramo.
Spomenimo još jedno važno svojstvo koje karakterizira
dedukciju. Ako je argument ispravan ili valjan, tada dodavanje
novih premisa ne može promijeniti njegovu ispravnost u
neispravnost (valjanost u nevaljanost). Ovo svojstvo zove se
monotonost argumenta.

69
 To da zaključak slijedi nužno, ili da je bez ikakvog rizika da ga
empirija demantira, dobra je vijest koja se tiče deduktivnog
zaključivanja. Postoji, međutim i loša vijest. Loša je vijest da je
informacija koju smo dobili u zaključnom sudu već na neki način
sadržana u premisama. Drugačije rečeno, ako znamo da su svi ljudi
smrtni i da je Sokrat čovjek, zaključak nije nikakva novost ni
iznenađenje. Njime nismo dobili nikakvu novu informaciju.

Dakle, dedukcija je siguran, bezrizičan postupak

zaključivanja, kojim, međutim, ne možemo saznati nešto suštinski
novo o svijetu.
Valjan deduktivni zaključak ima svojstvo da čuva istinitost.
Dedukcija je, dakle, oblik zaključivanja kojim iz istinitih premisa
dolazimo do istinitog zaključnog suda. Ukoliko je argument valjanog
on ima svojstvo da čuva ili prenosi (transmisija) istinitost premisa u
istinitost zaključnog suda. Naglasimo da nam dedukcija ne
omogućuje nove spoznaje o svijetu budući da je zaključni sud na
neki način već sadržan u premisama. Dedukcija nam, međutim,
omogućava siguran postupak zaključivanja te konzistentno
povezivanje novih spoznaja sa postojećim znanjem.

S indukcijom je situacija posve obrnuta nego kod dedukciije.

Indkcija je naš najpouzdaniji vodić za stjecanje novih spoznaja o
svijetu ali induktivno zakljulivanje nikada nije posve sigurno i posve
opravdano. Razmotrimo detaljnije oba ova svojstva dedukcije.
Indukcija je u najvećoj mjeri zaslužna za naše učenje i
spoznaju koju stječemo o svijetu. Učenje i stjecanje novih spoznaja
o svijetu uvijek je induktivno zato što se temelji na empirijskom

70
promatranju stvarnosti i zaključivanju provedenom na osnovu toga
promatranja.
S druge strane, induktivnp zaključivanje i induktivni argument
uvijek u sebi sadrže određeni rizik. Kako najistaknutiji teoretičari
indukcije kažu: “indukcija…prati sve inferencijalne procese koji
proširuju znanje u uvjetima neizvjesnosti” (Holand, Holyoak,
Nisbett, Thagad, 1986., p. 1.). Ili, kako Ian Hacking, istaknuti
logičar i teoretičar znanosti, tvrdi, induktivna logika bavi se
argumentima kod kojih je istinitost zaključka uvijek podložna riziku,
a temeljena je na ideji vjerojatnosti29.
Premda je, kako J. S. Mill kaže, indukcija “princip u koji
smo se uvjerili iskustvom više nego puko sumiranja onoga što
konkretno promatramo u pojedinačnim slučajevima” (Mill, 1874.),
princip indukcije nikada ne može biti u potpunosti opravdan. Koliko
god induktivan argument bio dobar, njegov zaključak nikad nije
nužno istinit. Za razliku od deduktivnog argumenta, induktivni
argument može imati istinite premise, argument može biti dobar, ali
zaključak se uvijek izlaže riziku da bude pogrešan. Zaključak
induktivnog argumenta uvijek je samo vjerojatan, nikad nužno
istinit. Ovo je loša vijest u pogledu induktivnog zaključivanja.
Razmotrimo ovu tvrdnju nešto formalnije. Problem o kojem
govorimo poznat je kao problem opravdanje idukcije a formulirao
ga je već David Hume. Problem možemo postaviti ovako:
neka nam e bude evidencija (nekoliko je stotina gavranova
pregledano i svi su bili crni); neka nam h bude hipoteza da su svi
gavranovi crni; neka nam d bude predviđanje da će sljedeći gavran
biti crn. Niti h ni d ne slijede direktno iz e. Imamo li ipak pravo
zaključiti da su h i d izvodivi iz e? Hume smatra da nemam, barem
ne na način na koji zaklučak slijedi u deduktivnom zaključivanju.
Dobra je vijest da jedino indukcijom, induktivnim
zaključivanjem možemo saznati nešto suštinski novo o svijetu.
29
Ian Hacking, 2001.

71
Induktivno zaključivanje je vodič kroz empirijski svijet. Ono polazi
od pojedinačnih empirijskih činjenica koje su dostupne promatranju
i teži formirati zaključak koji bi važio generalno, za čitavu
promatranu domenu (ili populaciju). Najjednostavniji oblik
indukcije, indukcija enumeracijom, je postupak koji započinje
uočavanjem nekog svojstva na određenom broju jedinki. Npr.
uočavamo da su svi labudovi koje smo ikad vidjeli bili bijeli.
Zaključak koji na osnovu indukcije možemo donijeti jest da su svi
labudovi bijeli. Dakle, na osnovu promatranog uzorka (labudovi koje
smo do sada promatrali) uočeno svojstvo (bijelost) pripisujemo
čitavoj populaciji (svim životinjama koje pripadaju vrsti labud).
Uočimo da kod indukcije dovodimo u vezu promatrani uzorak i
populaciju ili domenu. Pripisivanje svojstava uzorka čitavoj
populaciji nazivamo generalizacijom. Induktivna generalzacija je
temeljni postupak u formiranju znanstvenih hipoteza i teorija
ukoliko se radi o empirijskim znanostima. Osnova znanstvenog
postupka u ovoj domeni jest da polazimo od promatranja određenog
aspekta stvarnosti. Promatranju je dostupan uvijek samo konačni
aspekt stvarnosti (induktivnim jezikom rečeno, uzorak). Na osnovu
toga promatranja formiramo hipoteze o svim instancijama tog
aspekta stbvarnosti (induktivna generalizacija).
Naravno, postupak indukcije je često složeniji od jednostavne
indukcije enumeracijom. Pogledajmo na primjeru:
Pretpostavimo da na sniženju želimo kupiti sanduk jabuka.
Također, pretpostavimo da želimo da jabuke u sanduku budi zdrave
i svježe. U sanduku imamo 100 komada jabuka. Da bi se odlučili na
kupnju trebamo provjeriti da li su jabuke u sanduku (većinom)
zdrave i svježe, a ne smijemo previše kopati po sanduku. Induktivni
argument pomoću kojeg možemo donijeti zaključak o sadržaju
sanduka najčešće može imati jedan od ova tri oblika:
a) polazimo od tvrdnje o uzorku odabranom iz dane
populacije i dolazimo do tvrdnje o populaciji kao cjelini.

72
Primjer: Deset jabuka koje sam nasumce izabrao iz sanduka su
dobre.
Dakle, sve jabuke u sanduku su dobre.
b) polazimo od tvrdnje o populaciji i dolazimo do
tvrdnje o uzorku.
Primjer: Skoro sve jabuke u ovom sanduku su dobre.
Nasumce uzimam deset jabuka iz kutije.
Dakle, ovih deset jabuka su dobre.
c) Polazimo od tvrdnje o uzorku i dolazimo do tvrdnje o
novom uzorku.
Primjer: Ovih deset jabuka koje sam nasumce uzeo iz kutije su
dobre.
Dakle, sljedećih deset jabuka koje nasumce odaberem biti
će dobre.
Rekli smo već da se induktivno zaključivanje temelji na
vjerojatnostima i proporcijama. Primjeri zaključivanja za oblike a),
b) i c) potrebno je izraziti na taj način. Ako to učinimo, primjeri će
izgledati ovako:
a') Ovih deset jabuka (10%) koje sam nasumce izabrao iz
kutije od 100 jabuka su dobre.
Dakle, vjerojatno
barem 90% (ili 90) jabuka u sanduku su dobre.
b') Barem 90% (ili 90) jabuka u sanduku su dobre.
Uzimam nasumce deset jabuka (10%) iz sanduka.
Dakle, vjerojatno
ovih 10 jabuka su dobre.
c') Deset jabuka koje nasumce uzimam iz sanduka su dobre.
Dakle, vjerojatno
sljedećih deset jabuka biti će dobre.
Na ovim bazičnim oblicima indukcije temeljene su sve one složene
metode koje koriste napredne statističke postupke (inferencijalna

73
statistika, statistika varianci, itd) a isto tako i bayesovski pristup
induktivnoj spoznaji.

Indukcija je osnovni postupak stjecanja znanja o empirijskom

svijetu. Na indukciji se zasniva generalizacija, oblik znanstvene
spoznaje koji bi znanstvene hipoteze i teorije trebale imati. U
induktivnom zaključivanju i induktivnom argumentu kojeg pri tome
koristimo, svaki je zaključni sud samo vjerojatan i stoga, u skladu s
onim što smo ranije rekli, uvijek rizičan

4.2.3 Uloga dedukcije i indukcije u formiranju

znanstvenih teorije

Možemo se pitati koji je od ova dva postupka, indukcije i

dedukcije, važniji ili primarniji za znanstvenu spoznaju, imajući
pritom na umu empirijske znanosti. Koji postupak u većoj mjeri
doprinosi formiranju i provjeravanju znanstvenih teorija? Premda
neki autori naglašavaju prednost jedne od spoznajnih strategija, naš
će se odgovor temeljiti na srednjem putu. Smatramo da su obje
strategije nezaobilazne i da jedna drugu nadopunjuje. Teorije u
empirijskim znanostima bez indukcije naprosto ne mogu doći do
nikakve nove spoznaje. Teorije bez dedukcije prikupljene spoznaje
ne mogu suvislo organizirati i povezati.
Rekli smo da samo indukcijom empirijske znanosti dolaze do
novih spoznaja koje formuliraju u obliku hipoteza, tvrdnji ili skupa
tvrdnji koje se mogu, ali ne moraju, pokazati istinitima. Induktivno
formiranje hipoteza i teorija ostvaruje se postupkom induktivne
generalizacije gdje od tvrdnji koje se tiču promatranog uzorka
dolazimo do tvrdnji koje se tiču čitave populacije. Nadalje,

74
formulirane se hipoteze samo indukcijom mogu potvrditi ili
opovrgnuti.
U čemu je, pak, uloga dedukcije? Novoformirane hipoteze
trebaju se uklopiti u postojeće teorije, dovesti u konzistentnu vezu s
ostalim tvrdnjama i hipotezama. U fazi formiranja teorije, na
dedukciji se temelji valjano izvođenje novih stavova iz postojećih
kao i međusobna konzistentnost tvrdnji. U slučaju formiranja novih
hipoteza koje proturječe nekoj od već prihvaćenih hipoteza,
deduktivnim postupkom će se odlučiti što prihvatiti a što revidirati.

4.2.4 Abdukcija

U znanostima, ali i u svakodnevnom životu, često je tako da

trebamo donijeti zaključak ili objasniti neki fenomen a da nemamo
na raspolaganju relevantne premise iz kojih slijedi zaključak niti
nam je na raspolaganju dovoljan broj jedinki koje možemo
promatrati i iz toga induktivno izvesti generalizaciju. U mnogim je
situacijama, dakle, moguće da ni dedukcija ni indukcija ne stoje na
raspolaganju. Razmotrimo nekoliko primjera. Neka prvi bude
primjer zaključivanje u svakodnevnoj životnoj situaciji:
Vrativši se kući kasno navečer, primijetili smo da nemamo
svijetlo u dnevnoj sobi. Znamo isto tako da čitavo vrijeme pada jaka
kiša. Da bi utvrdili uzrok koji je doveo do toga da nemamo svjetlo u
sobi, povezujemo različite činjenice. Ako uzmemo u obzir kišu,
znamo da ona može uzrokovati prekid napajanja električnom
energijom. Ovu pretpostavku odbacujemo zato što u ostatku kuće
imamo struju. Nakon toga sjetimo se da grijalice koje smo možda
ostavili upaljene mogu izazvati izbacivanje osigurača. Međutim,
grijalice nisu upaljene. Konačno, dolazimo do jednostavnog
objašnjenja: vjerojatno je pregorjela žarulja i treba je zamijeniti.

75
 Neka nam drugi primjer bude često navođeno zaključivanje iz
povijesti znanosti:
Jedno od velikih otkrića Johannesa Keplera bilo je da su orbite
kretanja planeta eliptične a ne kružne. Što je Keplera navelo na
ovaj zaključak? Promatrajući longitudu Marsa uočio je da ona ne
odgovara pretpostavkama kružnog kretanja. Prije nego što mu je
pala na pamet pretpostavka o eliptičnoj putanji, pokušao je riješiti
problem pretpostavljajući neke druge oblike kretanja planeta. Bitna
za rješenje problema bila je njegova heliocentrična pretpostavka, po
kojoj Sunce stoji u središtu planetarnog sustava i unutar sustava
ima daleko najveću masu. Utoliko, po pretpostavci, mora utjecati na
kretanje planeta. Rješenje je sada bilo na vidiku. U skladu s
pretpostavkama, a na osnovu promatranja Marsove putanje, Kepler
je formulirao pretpostavku, koja se pokazala točnom, da uvjeti koji
vrijede za Mars vrijede i za sve ostala tijela u solarnom sustavu.
Pogledajmo koje su karakteristike ovog oblika zaključivanja.
Može li se ono svesti na dedukciju ili indukciju? Odgovor je: ne. Na
prvi pogled ono sadrži neke elemente i dedukcije i indukcije, ali se
ne da svesti ni na jedno od njih.
Naziv abdukcija, ili, kako se to još zove, zaključak na najbolje
objašnjenje, prvi je upotrebio američki filozof Charles Sanders
Peirce (1839. – 1914.) i formulirao osnovne postavke ovog tipa
zaključivanja.
Abdukcija je zaključivanje pomoću kojeg nastojimo objasniti
pojavu koja nas zanima, temeljeći proces zaključivanja na općem
znanju koje posjedujemo (eng: background knowledge) i količini
relevantnih informacija ili evidencije kojom trenutno raspolažemo.
Informacije kojima raspolažemo mogu biti nepotpune, nedovoljne
da bi nam koristile za deduktivni postupak niti za formiranje uzorka
koji nam je potreban za induktivnu generalizaciju. U primjerima
koje smo koristili upravo je to slučaj. Kepler je na osnovu svojih
pretpostavki o solarnom sustavu (opće znanje kojim je raspolagao)

76
i na osnovu oskudne i nepotpune informacije o longitudi Marsa,
abdukcijom formirao zaključak koji se odnosi na sva nebeska tijela
u solarnom sustavu.
Znanost i znanstveno objašnjenje obiluju upravo abduktivnim
procesima zaključivanja. Pogledajmo po čemu so ono razlikuje od
dedukcije. Prvo: deduktivno zaključivanje je bez rizika. Ukoliko su
premise istinite i oblik argumenta je valjan, zaključni sud je nužno
istinit. To kod abdukcije nije slučaj. U oba naša primjera vidljivo je
da zaključak dobijen abdukcijom ne slijedi nužno. Uvijek je moguće
da se neko alternativno objašnjenje pokaže točnijim. U Keplerovom
slučaju ne slijedi nužno da se planete kreću po eliptičnoj putanju.
Moglo se (premda nije) pakazati da putanja ima neki drugi oblik.
Nadalje, sam logički oblik abduktivnog objašnjenja različit je od
deduktivnog zaključka. Zapravo, kada bi se abduktivno objašnjenje
predstavilo pomoću deduktivnog argumenta vidjelo bi se da ono ima
oblik nevaljanog zaključivanja.
Evo primjera valjanog deduktivnog argumenta. To je logička
forma modus ponensa i njena forma izgleda ovako:
p  q30
p
dakle, q.
Ukoliko bi njome željeli predstaviti Keplerov primjer, umjesto p i q
možemo staviti rečenice:
Ako je uočena anomalija u kretanju planeta, tada se planete
kreču eliptično.
Uočena je anomalija u kretanju planeta.
Dakle, planete se kreču eliptično.
Uočimo da u deduktivnom zaključivanju zaključni sud, koji dolazi iza
”dakle”, nužno slijedi samo ako su premise istinite činjenice. Dakle,
iz činjenica slijedi zaključak. To, međutim nemamo kod abduktivnog
zaključaivanja. Kepler nije mogao tvrditi da je istina da se planete
30
Ovaj zapis čitamo, ”ako p, onda q”.

77
kreču eliptično, nego samo da je eliptično kretanje jedno od
mogućih objašnjenja za uočenu anomaliju. Kod abduktivnog
zaključivanja p  q ne izražava činjenicu nego q (planeti se kreču
eliptično) predstavlja hipotezu, pretpostavku koja objašnjava p
(uočena je anomalija u kretanju planeta). Ova pretpostavka može
biti točna, alli može se pokazti i pogrešnom.
Abdukcija, premda ima nešto zajedničko sa indukcijom, isto
tako nije podvrsta indukcije. Iz oba naša primjera vidljivo je da
objašnjenje nije dobiveno tako da se iz promatranja uzorka izvela
induktivna generalizacija. U prvom primjeru, na osnovu relativno
oskudne evidencije (soba je u mraku) postavili smo
hipotezu/objašnjenje da je pregorjela žarulja. U drugom primjeru,
na osnovu oskudne evidencije (postoji anomalija u Marsovoj
putanji) Kepler je došao do hipoteze/objašnjenja da se svi planeti
kreču po eliptičnoj putanji.
Prikažimo formalnim zapisom strukturu abduktivnog
objašnjenja.
Vidjeli smo da se abduktivno objašnjenje zasniva na nekoj evidenciji
i nekoj prethodnoj teoriji (u Keplerovom primjeru teoriji o solarnom
sustavu, u prvom primjeru na našem pozadinskom znanju o
električnim instalacijama). U formalnom zapisu poći ćemo od dvije
nužne pretposatvke:
Prvo, bjašnjenje O slijedi iz neke evidencije E i teorije T, i
drugo, E je konzistentno sa T.
Ovo možemo formalno zapisati na sljedeći način:
TE O
a to čitamo: objašnjenje logički slijedi iz unije teorije i evidencije,
te tome dodajemo drugu pretpostavku:
T  E je konzistentno.
Abduktivno objašnjenje koje smo na ovaj način dobili treba biti i
najbolje objašnjenje među mogućim alternativnim objašnjenjima.
To znači da među alternativnim objašnjenjima biramo ono koje ima

78
najveću objašnjavalačku snagu, koje se odlikuje jednostavnošću i
koje ima najveću prethodnu vjerojatnost. To da ima najveću
objašnjavalačku snagu znaći da osim samog fenomena koji njime
želimo objasniti, ono objašnjava i što je moguće veći broj s njim
povezanih fenomena. Naravno, vrlina svakog objašnjenja je
jednostavnost. Konačno, prihvaćeno objašnjenje treba imati veću
vjerojatnost nego alternativna objašnjenja. U Keplerovom primjeru,
vjerojatnost da se planeti kreću eliptično veća je nego da,
primjerice, u jednom dijelu kružne putanje prave skok ili otklon.

Abdukcija ili zaključak na najbolje objašnjenje je proces

zaključivanja koji ide od evidencije prema objašnjenju. To je tip
zaključivanja koji je karakterističan za mnoge situacije sa
nepotpunom informacijom. Kako odrediti koje objašnjenje, od
mnogih koja mogu stajati na raspolaganju, prihvatiti? Treba
prihvatiti ono koje najbolje objašnjava pojavu koja je u pitanju, i
pored toga objašnjava najveći broj srodnih pojava. U Keplerovom
primjeru, eliptična putanja najbolje objašnjava anomaliju u kretanju
planete mars, ali isto tako dobro objašnjave kretanje svih ostalih
planeta.

1.2.5 Metode provjeravanja

Drugi tip općih metoda su one koje služe da bi omogućile

provjeru pretpostavki ili hipoteza koje se u znanstvenim teorijama
formuliraju. Općenito uzevši, hipoteza se može provjeriti ili tako da
se pokaže nedvojbena uzročno-posljedična veza između dva
događaja (varijabli) ili tako da se utvrdi značajna statistička

79
povezanost, korelacija između varijabli. Utvrđivanje postojanja
uzročno-posljedične veze između dvije varijable (događaja,
djelovanja ili procesa) sasvim je sigurno najbolji i najsigurniji način
provjere neke pretpostavke. Najsigurniji način utvrđivanja
postojanja uzročno-posljedične veze je eksperiment.
Utvrđivanje korelacije, s druge strane, temeljeno je na dva
elementa. Prvo, na promatranju onoga što se zbiva u svijetu,
uočavanju što je s čime povezano, gdje, kada i na koji način.
Drugo, kada smo prmatranjem uočili povezane pojave, istražujemo
statističke odnosa među varijablama često uz upotrebu teorije
vjerojatnosti. Osnovna razlika između eksperimenta i korelacije je u
slijedećem: dok u eksperimentu znanstvenik proizvoljno mijenja
varijable, manipulira njima u kontroliranim uvjetima, u utvrđivanju
korelacije gledamo na statistički odnos među varijablama kakve su
one u stvarnom svijetu ne intervenirajući u njihov odnos.
U prirodnim znanostima eksperiment je daleko zstupljeniji
postupak nego što je to slučaj u društvenim znanostima, premda su
u nekim prirodnim znanostima korelacijsko-statistički postupci česti.
U većini društvenih znanosti, korelacijski postupak je češći nego
eksperimentiranje. Psihologija je primjer društvenih znanosti koje u
jednakoj mjeri koriste i eksperiment i korelaciju. U ekonomiji je
korelacijski postupak daleko zastupljenji. Eksperiment je u
ekonomiji zastupljen tako gdje se istražuje ponašanje individualnih
ekonomskih subjekata, prije svega njihova racionalnost. U ovom
području pokazala se mogućnost plodne suradnje ekonomije i
psihologije. Pioniri eksperimentalnog pristupa ekonomskim temama,
Kahneman i Tversky31, psiholozi po primarnoj vokaciji, za svoj su
rad u istraživanju racionalnosti i odlučivanja dobili nobelovu
nagradu za ekonomiju 2002. (Amos Tversky, nažalost, postumno).
U ovom ćemo, dakle, poglavlju metode provjeravanja izložiti
podijeljene u dvije grupe,
31
Daniel Kahneman,

80
 eksperimentalne metode i
metode korelacije.
Prije nego počnemo sa izlaganjem ovih dviju grupa metoda
potrebno je reći nešto o samom pojmu uzročnosti, važnosti
uzročnosti za znanstveno istraživanje te razlici između relacije
uzročnosti i relacije korelacije.

Što je uzročnost?
Počnimo sa stavovima filozofa Davida Hume. Evo citata koji
izražava njegove dvojbe u pogledu uzročnosti:
”Zaista, ako postoji neki odnos među stvarima za koji nam je
važno da ih savršeno spoznamo, to je odnos uzroka i
posljedice. Na njemu su temeljena sva naša zaključivanja koja
se tiču stanja stvari ili postojanja. Jedino pomoću njih
postižemo nekakvu sigurnost koja se tiče predmeta o kojima
trenutno ne svjedoči naše sjećanje ili osjetila. Jedina
neposredna korist svih znanosti jest da nas poduči kako
kontrolirati i regulirati buduće događaje pomoću njihovih
uzroka. … Ipak, toliko su nesavršene ideje koje u pogledu
ovoga formiramo, da nam je nemoguće dati ikakvu ispravnu
definiciju uzroka.” (Hume, An Essay Concerning Human
Understanding, preveo autor.)

Hume tvrdi da pretpostavka postojanja relacije uzročnosti u našem

svijetu omogućava izvjesnost na kojoj se bazira spozanja. Kada ne
bi protpostavili uzročnost, ne bi mogli biti sigurni da zgrada koju
sam promatrao pa je izgubio iz vida još uvijek postoji. Promatrajući
kretanje dviju biljarskih kugli koje se kreću i sudaraju u jednoj
točci, ne bi mogli predvdjeti što će se dogoditi nakon njihovog
sudara. Kako Hume kaže, uzročnost je ”cement univerzuma”. Ipak,
naša spoznaja o tome što jest uzročnost vrlo je nasavršena i
nepotpuna. Sam Hume smatra da nikakvu određenu spoznaju o
uzročnosti ne možemo imati.

Millove metoda: Mill kaže:

81
 ”Najjednostavniji i najočitiji načini da iz raznih okolnosti
izdvojimo one koje prethode ili slijede pojavi s kojom su
doista povezani nepromjenjivim zakonom, su ukupno dva.
Jedan se tiče usporedbe različitih instancija u kojima se
fenomeni pojavljuju. Drugi se tiče usporedbe u kojima se
doista fenomeni pojavljuju sa instancijama koje su u drugim
aspektima slični, alii u kojima se fenomeni ne pojavljuju” 32

Ove zakone Mill zove metodom slaganja i metodom razlike.

Filozofsko određenje; Kauzalnost kao cement svemira. Kauzalno

zaključivanje ili zaključivanje o kauzalnosti. Kako prosuđujemo da
su dva događaja kauzalno ovisni?
Granger kauzalnost u ekonomiji (vremenske serije; autoregresija);
Vjerojatnosna teorija kauzalnosti; Bayesovske mreže
N. Cartwright, What is wrong with Bayes Nets? The Monist 84
(2001) 242-264.
C. Glymour, G.F. Cooper (Eds.), Computation, Causation, and
Discovery, MIT Press, Cambridge, MA, USA, 1999. ISBN
0262571242

Filozofsko određenje
Hume: “uzrok možemo odrediti kao predmet nakon kojeg slijedi
drugi i gdje nakon svih predmeta sličinih prvom slijede predmeti
slični drugom. Ili, drugim riječima, gdje, da prvog predmeta nije
bilo, drugi nikada ne bi postojao” (odjeljak 7).
U gornjrnjem citatu imamo zapravo psla sa dvije različite definicie.
U prvoj rečenici kauzačnost se određuje kao striktna korelacija
(predmet ili događaj, nakon kojeg slijedi drugi predmet ili događaj).
Drugi dio citata kauzalnost izražaava u posve drugim terminima.
Ovdje se ona izražava počoću onoga što se u suvremenoj logici zove
protučinjeninči kondicional. Ove dvije definicije (koje je Hume

32
Mill, J. S., 1874, p. 425.

82
smatrao ekvivalentinima) su definicija regularnosti i definicija
protučinjeničnosti.

1. Striktna korelacija:

2. Kauzalnost na osnovu protučinjeničnosti

D. Lewis je određuje ovako:
C uzrokuje E ako:
- C i E su aktualni i različiti događaji,
-CE
Lewis protučinjeničnu uzročnost definira u terminima mogućih
svjetova i njihove međusobne bliskosti s obzirom na sličnost. Neki
svijet je sličniji našem svijetu nego neki drugi s obzirom na to da li
je sličniji našem svijetu nego drugi. Također, protučninjenični
kondicional  C   E ne-prazno istinit ako i samo ako je neki  C
svijet u kojem vrijedi  E sličniji aktualnom svijetu nego svijet u
kojem vrijedi E. Da bi se procjenilo da li neki događaj C uzrokuje
drugi, različiti događaj E, moramo pitati postoji li neki mogući svijet
u kojem nastaje E premda C ne nastaje, koji je sličniji aktualnom
svijetu nego najsličnije mogući svijet u kojem ni E ni C ne nastaju.
Ako takav svijet postoji, C ne uzrojuke E, ali ako ne postoji, C
uzrokuje E.

Reiss, J. 2002, Causal Inference in the Abstract or Seven Myths

About Thought Experiments, Causality: Metaphysics and Methods
Technical Reports, CTR 03/02, Centre for Philosophy of Natural and
Social Science, London School of Economics.

Skup metoda u prirodnim znanostima (uvijek tamo gdje je to

moguće) koje su krucijalne za provjeru hipoteza su eksperimentalne
metode.
Što je eksperiment;

83
Varijable u eksperimentiranju; Što je varijabla? Zavisna i nezavisna
varijabla i vispok stupanj kontrole nad eksperimentalnim uvjetima
(Milas, 218).
U kvazieksperimentu ovi uvjeti nisu ispunjeni,..
vrste eksperimenta; pravi (istinski) eksperiment vs.
kvazieksperment.
Istinski eksperiment: mogućnost upravjanja nezavisnom varijablom
kontrola u eksperimentiranju;
kada je eksperiment moguć u ekonomiji.

Korelacijske metode:
Korelacijom se procjenjuje mjera u kojoj dva događaja
uzajamno kovariraju. Korelacja je na djelu uvijek kada dva različita
mjerenja događaja, ljudi ili stvari zajedno pokazuju promjene
(zajedno variraju). Predviđanje; smjer korelacije; veličina korelacije
– koeficijent korelacije.
Primjer: mjerimo broj ljudi koji puše i vjerojatnost (likelihood)
da će oboliti od plućnih bolesti. Što veći broj pušaća, to veća
vjerojatnost plućnih oboljenja. Dakle, pušenje i plućna oboljenja
kovariraju, ili idu zajedno.
Koeficjent koralacije je kvantitativni pokazatelj pravca i
veličine ove relacije. Pravac korelacije može iti pozitivan ili negativa.
Veličina ili stupanj koeficjenta korelacije može se kretati u
apsolutnoj vrijednosti od 0.0 do 1.0. Vrijednost 0 indicira da ne
postoji nikakva korelacija i da nema osnove za bilo kakvo
predviđanje (na primjer, odnos između inteligencije i mentalne
bolesti ima vrijednost 0 i ukazuje na to da ne postoji korelacija
između ove dvije varijable. Na osnovu veličine nečijeg IQ ne
možemo predvidjeti ništa o mentalnom zdravlju te osobe).

84
 Korelacija i uzročnost

Pouzdanost i valjanost
U društvenim znanostima, a prije svega govorimo o
ekonomiji, gdje eksperiment ponekad nije moguć 33, ili barem nije
moguć na način kako se on provodi u prirodnim znanostima, u
metode kojima provjeravamo hipoteze ubrojiti ćemo statističke i
ekonometrijske metode. NADOPUNITI

4. ZNANSTVENA TEORIJA

Znanosti istražujući otkrivaju nove činjenice o području

stvarnosti kojim se bave i povezuju ih s već poznatim činjenicama,
33
To nikako ne znači da eksperiment u ekonomiji uopće nije moguć. On je moguć
uvijek tamo gdje imamo posla sa ponašanjem pojedinaca (zaključivanje, očekivanja,
donošenje odluka, itd) ili grupa. Čitav se jedan suvremeni pristup ekonomiji naziva
'eksperimentalna ekonomija'.

85
te rezultate istraživanja uobličuju u teorije. Proučavanje svijeta i
rezultate tog proučavanja znanosti izražavaju putem znanstvenih
teorija i hipoteza. U ovom poglavlju razmotrit ćemo pitanja
nastanka i strukture znanstenih teorija.

4.1 Logika otkrića i logika opravdanja

Kako dolazi do znanstvenih otkrića i postoji li logički okvir

kojim bi postupak otkrića mogli obuhvatiti i formalizirati?
Popper: nagađanje i odbacivanja (conjection and refutatuon)
xx. Logika otkrića i logika opravdanja
Ima li logike u logici otkrića?
Logika opravdanja:
Gigerenzer: djeli je na utemeljenje znanstvenih alata i na
prihvaćanje tih alata (metafora, pojmova).
Alate djeli na analitičke i fizičke.
Analitički su empirijski i neemppirijski. Empirijski – npr:
statistika. Neempirijski – npr. logička konzistentnost (KAKO ALATI
ULAZE U LOGIKU OTKRIĆA?.
Fizički: instrumenti za mjerenje i opažanje (vaga, leća, …)
Pitanje: kako metode opravdanja formiraju teorijske
pojmove?
Statistika: u psihologiji, Wundtov stav (empirijsko
promatranje) zamjenjen sa promatranjem grupnih fenomena:
razvoj inferencijalne statistike u ekspermentalnoj psihologiji.
Revolucija u psihologiji. Pojmovi kao restrukturiranje i uvid su se
izgubili. Umjesto toga: slučajni (random) obrasci neuronskih
vlakana, izračunata vjerojatnost, analiza varijanci (ANOVA), …
Promjena u znanosti(ma) koja nije izazvana novim činjenicama
nego novim alatima za analizu tih činjenica.

86
 U empirijskim znanostima, kada je znanstvena teorija
formulirana, potrebno ju je podvrgnuti provjeri, testiranju, ili, kako
se to ponekad kaže, verifikaciji. Formuliranje teorije i testiranje
teorije temeljeno na logici otkrića i na logici opravdanja, dva su
podjednako važna koraka u procesu znanstvenog istraživanja.
Izuzetno je važno ispravno formulirati teoriju, pažljivo definirati
pojmove koji se u njoj javljaju te tvrdnje teorije povezati na logičko
konzistentan način. Ukoliko teorija nije dobro formulirana, čitav
proces provjere teorije može biti uzaludan, jer je moguće da
zapravo neznamo što provjeravamo. S druge strane, provjera
teorije mora biti precizno i ispravno provedena, jer neprovjerena, ili
još gore, neprovjerljiva teorija, nema znanstvenu vrijednost. Dakle,
teorije koja je nedovoljno (ili nikako) provjerena je prazna, provjera
nedovoljno dobro formulirane teorije je slijepa.

Metodologija kao znanost o znanstvenom proučavanju svijeta

u jednakoj se mjeri bavi i formiranjem teorije i provjerom ili
testiranjem teorije. U prvom dijelu ovog rada baviti ćemo se
problemima formiranja teorije a u drugom testiranjem teorije.

4.2 Znanstvena teorija kao model

Znanstvena je teorija, dakle, temeljni okvir i način znanstvene

spoznaje svijeta. Teorija je skup znanstvenih tvrdnji (također i
evidencija kojima se potvrđuju te tvrdnje) koje opisuju stvarnost iz
perspektive određene znanosti. Također možemo reći da je teorija
model određenog aspekta stvarnosti kojeg opisuje. Što znači da je
teorija model stvarnosti?

87
 Pojam modela je, naravno, širi od pojma teorijskog ili
znanstvenog modela. Model (u neznanstvenom, ne-teorijskom
smislu) je uvije neka predodžba ili reprezentacija stvarnosti. Tako je
model broda predodžba stvarnog broda, geografska karta je slika,
predodžba ili reprezentacija onog geografskog prostora na koji se
karta odnosi. Kulinarski recept je u neku ruku model stvarnog jela,
itd.
U znanstvenom smislu, model je teorijska (konceptualna)
reprezentacija empirijskih činjenica. Teorija kao model je
apstrakcija stvarnog svijeta (odnosno, onog segmenta svijeta kojim
se određena teorija bavi). Ona je nužno apstrakcija zato što
znanstvena teorija iz beskonačne složenosti stvarnog svijeta izabire
i usmjerava se na upravo one elemente, varijable, koje smatra
relevantnima za problem koji je zanima, a ostale, nerelevantne
elemente zanemaruje ili apstrahira. Iskazi teorije trebaju biti
povezani na logičan i konzistentan način. Ovako određenu teoriju
zovemo modelom onog segmenta svijeta kojeg opisuje. Kako
nastaje znanstveni model?
Na osnovu promatranja stvarnosti, ili prethodnog znanja o
stvarnosti (najčešće kombinacije toga dvoga), znanstvenik izdvaja
karakteristične varijable, definira relacije među njima i uklapa ih u
generalizirani obrazac koji sada predstavlja ili reprezentira određeni
aspekt stvarnosti. Reprezentacija stvarnosti kao znanstveni model
teži objasniti događaje, stanja ili procese koji su dio aspekta
stvarnosti na koji se model odnosi, te također teži omogućiti
predviđanje ishoda mogućih (novih) situacija unutar konstruiranog
obrasca/modela.
Kao primjer za model-teoriju navest ćemo poznati Bohrov
model atoma. Bohrova teorija atoma želi opisati i objasniti aspekt
stvarnosti koji se tiče atomske (i subatomske) strukture svega
materijalnog. U popularnoj literaturi često nailazimo na grafički ili
slikovni prikaz ove teorije.

88
 slika 2. Bohrov model atoma

Model je, dakle, artikulirana teorija koja predstavlja i

objašnjava neki aspekt stvarnosti te omogućuje predviđanje
mogućih događanja unutar tog aspekta. Znanstvena teorija kao
model, dakle, formulira iskaze (ili propozicije) o određenom aspektu
stvarnosti. Svaki znanstveni iskaz sadrži određeni broj termina koji
bi, da bi teorija bila adekvatna, trebali referirati (ili se odnositi na)
na određene predmete, entitete u stvarnosti i pridavati im neko
svojstvo i/ili ih smještati u određene međusobne relacije. Teorija ili
model, međutim, može u većoj ili manjoj mjeri korespondirati sa
stvarnošću. Da bi model savršeno korespondirao sa stvarnošću, svi
iskazi, sve tvrdnje (ili propozicije) u teoriji ili modelu moraju u
potpunosti odgovarati stvarnosti, ili drugim riječima, moraju biti
istiniti. Ovaj ideal je u načelu nedostiživ.
Slika Bohrovog atoma je samo grafički izraz Bohrove teorije
koja na relative složen način atom opisuje u terminima ‘jezgre’,
‘omotača’, pozitivno i negativno nabijenih čestica, njihovih putanja,
itd. Tako, na primjer, terminom ‘elektron’ teorija želi referirati na
neki aspekt stvarnosti na koji se termin odnosi (u našem primjeru,
na česticu koju je teorija nazvala ‘elektron’). Ovome terminu teorija

89
pridaje određena svojstva (u našem primjeru, svojstvo negativne
nabijenosti) i smješta ga u neku relaciju (da se nalazi u relaciji
kruženja oko jezgre).
Premda Bohrova teorija/model uspijeva do izvjesne mjere
opisati stvarnost, donekle je objasniti i omogućiti predviđanja,
Bohrov se model atoma danas smatra zastarjelim i netočnim. To ne
znači da je on potpuno pogrešan, nego da su neki iskazi ove teorije
netočni ili nedovoljno precizni.
Dakle, teorija-model može točno ili manje točno, istinito ili
pogrešno, precizno ili manje precizno predstavljati aspekt svijeta
kojeg opisuje. Termini teorije te svojstva i relacije koje im se
pridaju dio su modela. Model reprezentira stvarnost u mjeri u kojoj
točno odražava tu stvarnost. Elementi u stvarnosti na koji termini
referiraju te njihova stvarna svojstva i relacije zovu se domena (ili
univerzum) teorije ili modela. Ukoliko model ima svoju domenu,
kažemo da je interpretiran. Naravno, termini teorije mogu ne
referirati. Moguće je da u stvarnosti ne postoji ništa što odgovara
modelu. Ili je moguće da relacije i svojstva koja teorija (model)
pripisuje terminima ne odgovaraju onima u stvarnosti. Takva teorija
biti će lažna.
Model znanstvene teorije najčešće je, premda to nije nužno
tako, izražen jezikom matematike. Činjenica je da se razvijene
prirodne znanosti, fizika na primer, izražavaju jezikom matematike,
a to je u mnogome slučaj i u društvenim znanostima, u velikoj mjeri
u ekonomiji.

4.3 Jezik znanstvene teorije

Razvijene prirodne znanosti, a u velikoj mjeri i društvene

znanosti, koriste jezik matematike da bi precizno i egzaktno izrazili
svoje spoznaje o svijetu. Možemo, dakle, reći da je jezik znanosti
matematički jezik. Zašto je upravo jezik matematike jezik znanosti?

90
Pođimo od Galileove izreke: “Velika knjiga prirode” kaže on “može
se čitati samo na jeziku na kojem je napisana. A taj jezik je
matematika”. Priroda je satkana na matematički način. Razmotrimo
malo detaljnije ovu ideju. Prije svega, matematika je univerzalno
primjenjiva. Matematički izrazi se mogu primijeniti na sve, na bilo
što u prostorno-vremenskom svijetu (premda ne samo u tom
svijetu), na sve što se može izraziti kao veličina, količina,
udaljenost, intenzitet, vjerojatnost, dakle, na sve što ima
kvantitativnu dimenziju. Matematičke formule jednako savršeno
opisuju ponašanje aviona u zraku, događanja na tržištu,
vjerojatnost dobitka na lotu ili kretanje elektrona. Isto tako,
događaji, stanja i procesi koji se zbivaju u svijetu, u bilo kojoj
dimenziji i aspektu pojavnosti svijeta, savršeno odgovaraju
matematičkim principima, kako u aritmetičkom tako i u
geometrijskom dijelu matematike. Matematički principi ne
dozvoljavaju iznenađenja. Ako određenom broju stvari (neka to
bude neki broj n) dodamo drugi broj stvari, m, ono što dobijemo
uvijek će odgovarati zbroju n i m. Ako u prostoriju u kojoj se već
nalazi šest osoba uđu još tri osobe, ništa u fizikalnoj strukturi
svijeta neće spriječiti da ih u prostoriji bude devet. Ako u
pravokutniku dva suprotna kuta povežemo dijagonalom, dobit ćemo
dva savršeno jednaka trokuta, i nikakvo iznenađenje ovdje nije
moguće. Ako je tome tako, koji bi drugi jezik osim jezika
matematike bio primjereniji znanostima koje žele spoznati svijet na
egzaktan način, na način koji je istovremeno jednostavan, precizan,
čist i elegantan?
Matrmatika je danas jezik prirodnih znanosti, ali isto tako i
društvenih znanosti. Jeziksuvremene ekonomske teorije također je
matematički jezik. Matematičkim jezikom izražavaju se jednostavne
ekonomske teorije i modeli s kojima se studenti upoznaju na
početnim godinama studija, ali isto tako i složeni modeli koji teže
izraziti točniju sliju stvarnosti.U jednostavnim ekonomskim

91
teorijama relativno jednostavnim matematičkim tehnikama
izražavaju se pojednostavljeni modeli koji sadrže nekoliko dobara u
svijetu savržene konkurencije i potpunih informacija. Realističniji
modeli tražit će sofisticiranija matemetičke sredstva i alate.
Matematika je sasvim sigurno sredstvo kojim se znanosti
služe da bi opisale i analizirale područje svog istraživanja. Što je,
međutim, ili, o čemu je, matematika sama? Naime, varijable u
znanstvenom modelu, npr. Roba u nekom modelu tržišta, se odnosi
(ili, kako se to u teorijskom diskursu kaže, referira) na stvarne
robe koje se na tržištu mogu pojaviti. Sam izraz tržište odnosi se ili
referira na stvarne odnose djeltnika i roba. Pitanje je, o čemu su, ili
na što referiraju sami matematički entiteti. Na što se odnose
matematički pojmovi kojima baratamo svakodnevno, primjerice
pojam broja ili pojam skup u aritmetici, odnosno pojam kružnice ili
pravca u geometriji? Sami matematički entiteti ne odnose se, ili ne
referiraju, na ništa od onoga na što se mogu primijeniti. Kada
kažemo da su na stolu dvije jabuke, onda sam broj dva nije na
stolu, niti je sadržan u jabukama. Koješta se može opisati likom
kružnice, ali sam savršeni geometrijski lik kružnice nije sadržan u
ničemu što smo kružnicom opisali. Matematički entiteti mogu se
primijeniti na sve ono što se može izraziti na kvantitativan način, ali
se sami ne odnose ni na što od toga. Broj se može primijeniti na
brojanje jabuka, zvijezda, ljudi i elektrona, ali sam broj nije ni u
jabukama ni u elektronima. Pojam broja je apstraktni entitet a
može biti ili konvencijska tvorevina ljudskog uma, ili se odnosi na
neki apstraktni entitet, ako tako nešto postoji. Isto vrijedi za sve
matematičke pojmove34.
Pogledajmo sada što je to jezik uopće i posebno, što je to
jezik matematike. Najgrublja podjela jezika je ona na prirodne i
formalne jezike. Pod prirodnim jezicima misli se na jezike kojima

Zainteresirani čitatelj može se detaljnije informirati o ontologiji matematike u:

34

Boran Berčić, Filozofija, svezak drugi, poglavlje: ”Zašto 2+2=4?”.

92
ljudi komuniciraju u svakodnevnom životu i koji su se razvijali
tisućama godina. Prirodni jezici su: hrvatski, engleski, svahili, urdu,
starogrčki, novogrčki, mandarinski kineski, i tako dalje. Sve su ovo
jezici kojima govori određena grupa ljudi i koji se koriste kako za
svakodnevno sporazumijevanje tako i za umjetničko izražavanje ili,
pak, neke druge svrhe. Za razliku od prirodnih jezika, formalni ili
umjetni jezici, a to su jezik logike i jezik matematike, formulirani su
da bi se njima izrazile stroge i precizne tvrdnje matematike i logike.
Premda se matematički problemi razmatraju još od antičkih
vremena, formalni jezik matematike, kao i jezik logike, kojima se
danas koristimo formulirani su, u obliku koji je više manje i danas u
upotrebi, tek u XIX. stoljeću. Prije nego istaknemo razlike između
prirodnih i formalnih jezika, pogledajmo što im je zajedničko, što je
to što jezik čini jezikom.
Jezik, bilo prirodni bilo formalni sastoji se od sljedećih
elemenata: vokabulara, gramatike, govorne zajednice i značenja.
Vokabular nekog jezika čine svi simboli (u prirodnom jeziku to su
riječi) koje neki jezik sadrži. Gramatika je skup pravila koja
određuju ispravno povezivanje simbola i riječi u šire jezičke izraze,
rečenice. Govornu zajednicu čine ljudi koji koriste jezički vokabular
u skladu s gramatikom i razumiju taj vokabular na isti način, bilo u
pisanom bilo u govornom obliku. Konačno, značenje se odnosi na
relaciju između simbola i svijeta. Ono je određeno povezivanjem
jezičnog vokabulara (simbola i složenih izraza, rečenica) i stvari u
svijetu koje pojedinim simbolima i riječima daju značenje ili, pak,
stanja svijeta koja rečenice čine istinitima ili lažnima. Na primjer,
značajan dio značenja riječi ”mačka” određen je time na što se riječ
odnosi, na mačke u stvarnom svijetu. Riječ ”mačka” ima definirano
značenje onda kada je govorna zajednica primjenjuje na mačke, a
ne ponekad i na lisice ili, pak, na stabla. Širi jezični izrazi, rečenice,
na primjer, “mačka je u sobi” su, pak, istiniti ili lažni. Ono što ih čini
istinitim ili lažnim je stanje svijeta na koji se odnose. Naša rečenica

93
“mačka je u sobi” je istinita onda kada su zadovoljeni sljedeči
uvjeti: ako se riječ “mačka” odnosi (ili referira) na određenu mačku
(koja je element skupa mačaka); ako se pridjev “biti u sobi” može
pripisati toj mački; i konačno, sve to uistinu odgovara stanju stvari.
Jezik matematike, za razliku od prirodnog jezika, nije govorni
jezik (matematičkim jezikom ne razgovaramo o svakodnevnim
događajima), međutim, on sadrži većinu elemenata koje sadrže i
prirodni jezici. Matematički simboli su ekvivalentni riječima.
Matematički jezik sadrži izraze i rečenice. Uzmimo za primjer:
“2x+3x=5x”. Ova jednadžba je rečenica, i to deklarativna rečenica
koja može biti istinita ili lažna (u ovom slučaju istinita). Za razliku
od rečenice koju smo uzeli kao primjer, “2x+3x” je izraz ali nije
rečenica jer ništa ne tvrdi, ne izražava sud. Matematička rečenica se
sastoji od “riječ”, brojeva, koju su imenice, te varijabli i simbola
koje zovemo konstantama. Slovo “x” je varijabla. Ona je oznaka
mjesta na koje može doći bilo koji broj, ona “čuva” mjesto
(engleski: place holder) za bilo koji broj (matematički predmet)
kojim je možemo zamijeniti. Drugačije rečeno, varijabla može
poprimiti bilo koju vrijednost. Istina jednadžbe ovisi o vrijednosti
varijable.
Simbol “+”35, predstavlja konstantu zato što je njegovo
značenje fiksno, trebamo ga uvijek razumjeti kao znaka za
zbrajanje. On ”nalaže” što treba činiti s izrazima s njegove lijeve i
desne strane, i utoliko ima funkciju glagola. U matematici se to zove
operator. Simbol “=”, također konstanta, pokazuje ili “znači” da je
desna strana jednadžbe istovjetna lijevoj.
Značajka rečenice “2x+3x=5x” jest da je ona istinita za bilo
koju vrijednost varijable x, dakle, ona je uvijek istinita. Nije tako sa
svim jednadžbama. Npr., “2+x=5” je istinita samo za vrijednost “3”
od x-a. U svim ostalim slučajevima je lažna. Imamo, dakle, rečenice
koje su uvijek istinite, i rečenice koje su istinite samo za određenu
35
Kao i svi ostali algebarski simboli (”-”, ”x”, ”:”) ali i relacijski simboli (”≤», ”≥”).

94
vrijednost (ili više oređenih vrijednosti) varijabli. U svakom slučaju,
vrijednost varijebla čini jednadžbu istinitom.
Funkcija, npr.
y = f(x)
je također rečenica.
U matematičkom smislu, funkcija (mapiranje ili transformacija) je
skup uređenih parova sa svojstvom da svaka x vrijednost
jedinstveno određuje y vrijednost. Varijabla x se zove argument
funkcije (također: nezavisna varijabla). Varijabla y je vrijednost
funkcije (također: zavisna varijabla). Skup svih dozvoljenih
vrijednosti koje x može poprimiti određuje se kao domena funkcije.
Vrijednost y u koju se x preslikava je slika (image) vrijednosti x.
Skup svih slika je rang funkcije, što je skup svih vrijednosti koje y
može poprimiti.
Pomoću relacija, jednadžbi i funkcija možemo opisati gotovo
svako stanje, događaj ili proces u svijetu, bio on jednostavan ili
složen, ticao se on fizikalnog, kemijskog, biološkog, ali i društvenog
ili interpersonalnog aspekta stvarnosti. U ovom smislu jezik
matematike je univerzalno primjenjiv na svaku znanost. Ono što
čini razliku je različiti vokabular koji je različit za svaku znanost.
Vokabular određene znanosti određuje varijable koje ta znanost
koristi. Tako će, primjerice, osnovni vokabular fizike sadržavati
pojmove kao što su masa, brzina, akceleracije, vrijeme, itd. Svaki
od ovih pojmova je vrlo pažljivo definiran na način da je eliminirana
svaka dvosmislenost. Osnovi vokabular ekonomije sadržavat će
pojmove poput dobara, roba, usluga, cijana, razmjena, itd. Opet,
uspješna ekonomska teorija pažljivo će definirati svaki od
elemenata vokabulara i eliminirati svaku dvosmislenost. Bazični
pojmovi, rekli smo, u matematičkom jeziku, izražavaju se kao
varijable. Varijable se označavaju simbolima a mogu poprimiti
različite vrijednosti, označimo ih sa i. Primjerice, cijenu možemo
označiti s C, profit sa π, itd. Kada kažemo da je C = 3 (gdje 3

95
izražava neku količinu valute), dakle, kada varijabli doznačimo neku
određenu brojčanu vrijednost možemo reći da smo je “zaledili” u toj
vrijednosti.
Različite ekonomske teorije razlikuju se upravo u vokabularu.
Neka teorija može određeni pojam definirati različito od
konkurentske teorije, ili, pak, uvesti nove pojmove koje
konkurentske teorije ne sadrže.

Budući da se vokabulari u različitim znanostima razlikuju,

možemo govoriti o različitim jezicima matematike za pojedine
znanosti. Ono što je važno je da pojedine znanosti, a unutar njih
pojedine teorije koje mogu biti konkurentske, nedvosmisleno
definiraju bazične pojmove u području kojim se bave. Kombinacijom
bazičnih pojmova, kao i izvođenjem novih pojmova, može opisati
čitava stvarnost znanosti o kojoj je riječ. Na ovaj način u
znanostima se izbjegava svaka višesmislenost pojmova koja je
karakteristična za prirodne jezike. Matematički jezik je stoga
precizan i jednoznačan (teži se tome da svaki izraz izražava upravo
jedan jedinstveni pojam)36, što u najvećoj mjeri doprinosi
egzaktnosti znanosti.

4.4 Matematika, ekonometrija i statistika u znanstvenoj

teoriji

Pođimo od razlikovanja mjesta matematike, s jedne strane, i

različitih metrija (ekonometrije u ekonomiji, psihometrije u
psihologiji, sociometrije u sociologiji) i statistike, s druge strane, u
društvenim znanostima. Uočimo da matematika ima svoje mjesto u
36
Kao primjer nejednoznačnog i dvosmislenog izražavanja koje je čest u svakodnevnom
govoru poslužimo se slijedećim primjerom: na nekom kvizu postavljeno je pitanje: tko je
najstariji i istovremeno najmlađi član Beatlesa? Trebalo je odgovoriti da je to Ringo Star zato
što je po godinama najstariji a po stažu u bendu najmlađi. Ova je dvosmislenost moguće zato
što se izrazi ‘najmalđi’ i ‘najstariji’ odnose na dvije posve različite stvari.

96
znanstvenim teorijama prije svega u formulaciji znanstvene teorije-
modela. Matematika je idealni jezik znanosti. S druge strane,
ekono-socio-psihometrija, kao i statistika imaju svoje pravo mjesto
u postupcima mjerenja i provjerama znanstvenih teorija-hipoteza.
Poslužimo se navodom iz jednog od najtemeljnijih prikaza
matematičke ekonomije:
”Izraz ‘Matematička ekonomija’ se ponekad brka sa srodnim
terminom ‘ekonometrija’. Kako što dio ‘metrija’ u gornjem izrazu
implicira, ekonometrija se primarno bavi mjerenjem ekonomskih
činjenica (data). Prema tome, bavi se proučavanjem empirijskih
promatranja koristeći procjenjivanje i testiranje hipoteza.
Matematička ekonomija, s druge strane, upućuje na primjenu
matematike na čisto teorijski aspekt ekonomske analize, koji se
malo ili nikako ne bavi takvim statističkim problemima kao što su
greške mjerenja varijabli koje se proučavaju” (Chiang,
Fundamental methods of Mathematical Economics, str. 5)

Dakle, određenjem teorijskog okvira-modela koji je

matematički formuliran još ništa nije rečeno o provjerljivosti samog
teorijskog okvira. Da li on uistinu odgovara stvarnosti, je li on istinit
s obzirom na stvarnost koju opisuje? U prirodnim znanostima
provjera ili opravdanje teorije se najčešće vrši putem preciznih
mjerenja i eksperimenata. U društvenim znanostima izravni
kontrolirani eksperiment često nije moguć. U prethodnim
poglavljima smo pokazali da tvrdnja koja se odnosi na čitavu
zajednicu nije moguće eksperimentalno provjeriti. Ovdje ćemo
provjeru teorije postići putem ekonometrijskih postupaka i
statističkih metoda.
Ovo razlikovanje matematike i ekonometrije/statistike
možemo specificirati na sljedeći način. Jezik matematike je način na
koji se izražava teorijsko-kvantitativni aspekt neke znanosti (mi
ćemo govoriti o ekonomiji). U tvorbi teorije-modela, kojeg ćemo
izraziti jezikom matematike, izdvojit ćemo određene varijable za
koje smatramo da su upravo one relevantne za promatrani aspekt
stvarnosti i pretpostaviti određene relacije među njima. Relacije

97
među varijablama izrazit ćemo skupom jednadžbi koje će modelu
dati matematički oblik. (Što čini matematika?)
”Sam proces izrade modela tjera ekonomiste da izaberu
najvažnije aspekte situacije i tada ih pokušaju matematički
izraziti. ... Nije moguće razumjeti sve suptilne društvene, kuturne i
ekonomske dimenzije stvarnog svijeta u određenom vremenu.
Matematički model svodi složenost stvarnosti svijeta na proporcije
kojima je moguće baratati.” (Mathematics for Economists, Simon &
Blume, W.W. Norton & Company, New York, 1994, (folder;
economics)p. 3)
Sve tvrdnje pretpostavljene u modelu potrebno je empirijski
provjeriti, testirati ili verificirati. Za to nam služi empirijsko-
kvantitativni aspekt znanstvene problematike koji je primarno
usmjeren na provjeru i testiranje onoga što se pretpostavilo u
teorijsko-kvantitativnom aspektu. Empirijsko-kvantitativni aspekt
teorije uključuje eksperimentalne i neeksperimentalne postupke. Za
trenutak ostavimo po strane eksperimentalne postupke koji su
karakteristični za prirodne znanosti a samo djelom i za društvene, i
usmjerimo pažnju na neeksperimentalne postupke. Ovdje imamo
posla s ekonometrijskim (u drugim društvenim znanostima,
psihometrijskim i sociometrijskim) metodama.
Teorijski okvir uvijek predstavlja osnovu za ekonometrijsko
proučavanje. Varijable i relacije među njima usporedit će se sa
odgovarajućim skupom činjenica da bi se utvrdilo je li model
adekvatan. Ekonometrijska analiza će, dakle, ispitati da li model na
zadovoljavajući način reflektira stvarnost, je li, primjerice jednadžba
odnosa između zavisne i nezavisne varijable linearna (ako to model
predviđa) ili nije, da li su odnosi opisani u modelu stabilni kroz
vrijeme ili imamo odstupanja, itd. Ako je potrebno naznačiti načelnu
razliku između ekonometrije i statistike, poslužimo se riječima W.
Greenea iz uvodnih stranica njegove opsežne (preko 1000 strana)
Ekonometrijske analize.

98
 “Ekonometrija je područje ekonomije koje se bavi primjenom
(moj italic) matematičke statistike i sradstava statističkog
zakjučivanja na empirijsko mjerenje odnosa određenog
ekonomskom teorijom”37 (str. 1). Uloga ekonometrije je, tvrdi dalje
Greene, u tome da utvrdi skup načela koja mogu organizirati ono
što bi u protivnom postala zbrka zbunjujućih podataka. (str. 1). Bez
odgovarajuće uloge ekonometrije i matamatificirane teorije, moguća
je prenaglašena uloga statistike u često nedovoljno dobro
osmišljenim pretpostavkama ili dizajnu istraživanja. U takvim
slučajevima je moguće da moćni statistički instrumentarij djeluje po
načelu “Tresh in – tresh out”).
Nakon što su teorijsko-matamatička i ekonometrijska načela
određena, statistička će analiza, za razliku od ekonometrijske, na
osnovu prikupljenih podataka pomoću utvrđenih načela, obaviti
posao daljnje organizacije, intrepretacije i objašnjenja prikupljenih
podataka.
DODATI PRIMJER

Za primjer izgradnje ekonomskog modela izraženog jezikom

matematike uzmimo segment Kaynesone teorije. Vidimo da Kaynes
izbire upravo one parametre stvarnosti (varijable) koje smatra
relevantnim za problem koji ga zanima i pomoću njih gradi model
stvarnosti koja je, naravno, daleko složenija.
Evo Kaynesovog teksta:
„Definirat ćemo, dakle, ono što ćemo zvati sklonošću potrošnji
kao funcionalni odnos ƒ između X, danog nivoa prihoda, i C, troška
potrošnje iz nivoa prihoda, tako da C =ƒ(X). Iznos koji zajednica
odvaja za potrošnju ovisi (i) dijelom o količini njenog prihoda, (ii)
dijelom o drugim objektivno postignutim okolnostima, i (iii) dijelom
o subjektivnim potrebama i psihološkim sklonostima i navikama
37
William H. Greene, 2003.

99
individualnih potrošača. Temeljni psihološki zakon o kojem smo
ovlašteni ovisiti sa velikom pouzdanošću, kako zbog našeg a priori
znanja o ljudskoj prirodi tako i zbog detaljnih činjnica iskustva, jest
da je čovjek disponiran, u pravilu i u prosjeku, da povećava svoju
potrošnju kako mu prihodi rastu, ali ne i u istoj mjeri u kojoj prihodi
rastu. Prema tome, dC/dX je pozitivan i manji od jedninice. “
(Kaynes, 1936, General Theory on Employment, Interest and
Mony).
Teorija iskazuje odnos između potrošnje i prihoda, C = f(X), i
tvrdi da je marginalna sklonost potrošnji (MPC), dC/dX, između 0 i
1. Završni paragraf tvrdi da prosječna sklonost potrošnji (APC), C/X,
opada kako prihod raste, ili
d(C/X)/dX = (MPC – APC)/X<0. Slijedi da je MPC < APC.
Odakle nam ova osnovna znanja na temelju kojih su
formulirane postavke teorije? Kaynes smatra da su ona dostupna iz
jednostavnih promatranja stvarnosti. Pretpostavka o ljudskom
ponašanju koju Kaynes određuje kao “temeljni psihološki zakon”
možemo nazvati bihevioralnim (ponašanjskim) aksiomom.

100
 5. SPOZNAJA

5.1 Svakodnevna i znanstvena spoznaja

U svakodnevnom životu stječemo različite spoznaje na

različite načine. Odrastajući usvajamo ono što nam odrasli, u
porodici i školi, imaju za ponuditi. Također, različite spoznaje o
svijetu stječemo u neposrednom kontaktu sa stvarima svijeta.
Vlastitim iskustvom spoznajemo da su neke stvari vruće, neke
mokre a neke tvrde. Komunikacijom učimo o značenju izraza, riječi i
rečenica. Podatke o svijetu koji nas okružuje stječemo na vrlo
različite načine, uobličijemo ih u ideje, stvaramo o njima misli koje
obično možemo formulirati u jeziku. Dakle, različiti izvori spoznaje
doprinose stvaranju ogromne količine podataka koje neprecizno
zovemo svojim znanjem o svijetu. Međutim, neke od spoznaja koje
posjedujemo spremni smo čvrsto braniti i smatrati ih istinitim, dok
nam je povjerenje u neke druge spoznaje daleko manje. Uvedimo
odmah na početku terminologiju kojom ćemo se služiti. Razlikovat
ćemo znanje od vjerovanja. I znanje i vjerovanje načini su na koje
naš um (ili: kognitivni sustav) predstavlja ili reprezentira vanjski
svijet. Podatke o svijetu najčešće dobijamo putem osjetila, vida,
sluha itd., i na osnovu tih podataka stvaramo ideje i misli koje
mogu biti znanja ili vjerovanja. Prije nego što točnije odredimo
razliku između znanja i vjerovanja, pristupimo ovom razlikovanju na
sljedeći način. Pođimo od toga da je razlika između znanja i
vjerovanja u stupnju pouzdanosti koju pridajemo svojoj misli. Tako
ćemo, primjerice misli da je dva plus dva četiri pridati vrlo visok

101
stupanj pouzdanosti dok ćemo misli da je netko pozvonio na vrata,
nastaloj na osnovu zvuka koji smo čuli dok smo slušali glasnu
muziku, pridati razmjerno nizak stupanj pouzdanosti. Svaku
pojedinačnu spoznaju ili pojedinačnu misao koja nije posve
izvjesna, uobičajilo se zvati vjerovanje. Termin znanje rezerviran je
za spoznaje koje su izvjesne.
Radilo se o znanju ili vjerovanju, naša reprezentacija svijeta
teži tome da bude istinita. Ne samo da je istina poželjan cilj
spoznaje, ona je na neki način i nužna. Gledano iz evolucijske
perspektive, da su naši preci na početku evolucijskog razvoja imali
pretežito lažna vjerovanja o svijetu koji ih okružuje, vrlo vjerojatno
ne bi opstali. I u svakodnevnom životu naše uspješno snalaženje u
svijetu ovisi o istinitosti naših vjerovanja. To, naravno, ne znači da
je uvjet preživljavanja i uspješnosti to da sva vjerovanja budu
istinita. Niti sva naša vjerovanja trebaju biti istinita (postoji
ogroman broj vjerovanja do kojih nam nije stalo ili koja nisu važna
u određenom kontekstu, npr. broj zrna pjeska na nekoj plaži), niti
je nužno da imamo samo istinita vjerovanja. Ako imamo dovoljan
broj istnitih vjerovanja, ona neistinita ne trebaju biti kobna
(pomorci koji su se u starijim vremenima ravnali u plovidbi prema
položaju sunca i mjeseca imali su lažno vjerovanje u pogledu
Ptolomejevog geocentričnog sustava, ali su imali dovoljan broj
istinitih vjerovanja da ipak stignu na odredište).
Za neke od spoznaja naprosto ne možemo zamisliti da budu
drugačije nego što nam se čini da jesu. Neke spoznaje smatramo
čvrstim i samorazumljivim naprosto zato što svi oko nas misle da su
takve. Neke spoznaje su takve da nam “srce”, osjećaji i sklonosti ne
dozvoljavaju da ih odbacimo. U svakom slučaju, bića smo koja
relativno nekritički prihvaćaju informacije o svijetu, ali smo, isto
tako, u stanju mijenjati svoja vjerovanja o svijetu i nadomjestiti ih
novima. Pitanje jest: kako je strukturirana naša spoznaja svijeta,

102
naše “znanje” o svijetu i na osnovu čega neke elemente toga
“znanja” čvrsto prihvaćamo dok se nekih lako odričemo?
Ova i slična pitanja dio su filozofske discipline koja se zove
epistemologija. No, nas primarno zanima znanstvena spoznaja.
U ovom poglavlju detaljnije ćemo razmotriti razliku između
znanja i vjerovanja te pitanje o tome kako je strukturirana
ukupnost naših vjerovanja o svijetu.

5.2 Znanje i vjerovanje

Analizu spoznaje nastavimo razmatranjem elemenata

spoznaje. Ako je spoznavanje proces, što je rezultat toga procesa?
U svakodnevnom govoru kaže se da je to znanje. Spoznajnim
procesom, bilo to razmišljanje, promatranje ili prisjećanje, kaže se,
stekli smo neko znanje o predmetu spoznaje. Možemo li, međutim,
svaki rezultat spoznaje zvati znanjem, i što je potrebno da bi
posjedovali znanje? Ono što (uistinu ili navodno) znam mogu izraziti
u jeziku, rečenicom. Ako to što sam izrazio rečenicom predstavlja
znanje, tada rečenica odgovara onome što izriče i ne može postojati
apsolutno nikakva dvojba u pogledu toga što sam izrekao. Postoje
li, ipak, bilo u znanosti bilo u svakodnevnom životu, takve spoznaje
koje su apsolutno izvjesne i u koje se ne može sumnjati? Ako takve
spoznaje postoje, zaslužuju naziv “znanje”. Descartes (1596-1650)
je mislio da takvo znanje, premda ograničeno na samo jednu
činjenicu, postoji. Prema njemu, potpuno smo sigurni u tvrdnji
“mislim, dakle postojim”. Ako smo posve izvjesni u ovoj tvrdnji,
onda na njoj, kao na svojevrsnom temelju, fundamentu, možemo
graditi daljnje spoznaje. Neki su suvremeni teoretičari prihvatili i
danas zastupaju tvrdnju da postoje spoznaje koje su apsolutno
izvjesne i na njima dalje gradimo druge spoznaje. Ovakva teorija
spoznaje zove se fundacionizam.

103
 Vidimo da je pripisivanje znanja izuzetno zahtjevno. Utoliko je
bolje poći od nečega što ja manje zahtjevno, a može se smatrati
rezultatom spoznajnog procesa.
Pođimo od ovog primjera: na osnovu razmišljanja, prisjećanja
i promatranja, došao sam do spoznaje da je danas utorak. Da li
moja rečenica: “danas je utorak” izražava moje znanje? Umjesto da
tvrdimo da znamo da je nešto slučaj, (na primjer, da je danas
utorak) daleko je primjerenije tvrditi da vjerujemo da je nešto
slučaj. Kada kažem da vjerujem da je danas utorak, tada tvrdim da
je, s obzirom na sve činjenice s kojima raspolažem, moje
poznavanje kalendara, moje sjećanje da je jučer bio ponedjeljak, i
mnoge druge činjenice, vrlo vjerojatno, ali ne i apsolutno izvjesno,
da je danas utorak.
Tvrdeći da znam da je danas utorak, tvrdio bih da je moja
misao o danu u tjednu (u trenutku mišljenja) istinita, i ne postoji
nikakva sumnja o tome. Za razliku od znanja, vidimo da je
vjerovanje stanja uma koje izražava samo relativno visoku
vjerojatnost o stanju svijeta na koje se odnosi. Znanje, s druge
strane, je stanje uma koje zahtjeva da misao o svijetu bude istinita.
Dakle, vjerovanje o svijetu koje je istinito, moglo bi se nazvati
znanjem. Međutim, to da imam istinito vjerovanje o nečemu još mi
ne daje znanje. Istina i vjerovanje još nisu dovoljni za znanje.
Potrebno je još nešto. Pogledajmo sljedeći primjer. Recimo da mi
vračara, u koju zbog nekog razloga imam veliko povjerenje, kaže da
“vidi” da se moja poznanica udaje. Ja joj povjerujem i pokaže se da
se moja poznanicu uistinu udala. Da li je moguće reči da sam ja
znao da mi se poznanica udaje? Unatoč činjenici da je moje
vjerovanje bilo istinito nije moguće reći da je istinito vjerovanje bilo
znanje. Ono je, naime, bilo temeljeno na posve nepouzdanom
procesu spoznaje. Nepouzdano je zato što iskaz vračare samo
slučajno može dovesti do istinitog vjerovanja. Da bi vjerovanje bilo
znanje, potrebno je da bude utemeljeno na čvrstim i pouzdanim

104
razlozima. Razlozi će biti čvrsti i pouzdani onda kada proizlaze iz
procesa spoznavanja koji u značajnom broju slučajeva razultiraju
istnitim vjerovanjima. Takve procese spoznavanja zovemo
pouzdanim.

Znanje i vjerovanje dva su različita stanja uma. Da bi

vjerovanje bilo znanje, treba biti istinito i treba nastati na osnovu
pouzdanih procesa.
Dakle, znanje je istinito, pouzdano vjerovanje.

Ono što odlikuje znanstvenu spoznaju upravo je njena

pouzdanost. Znanstvena spoznaja daje veći broj istinitih vjerovanja
nego bilo koja druga vrsta spoznaje upravo zato što je zasnovana
na pouzdanim procesima spoznavanja. Znači li to da su druge vrste
spoznaje, zdravorazumska spoznaja, na primjer, nepouzdane, i da
se stoga radi o drugoj vrsti spoznaje? Kao odgovor na ovo pitanje
zastupati ćemo stav da su znanstvena i svakodnevna,
zdravorazumska spoznaja u osnovi iste vrste ali da je razlika u
stupnju. Znanstvenik će daleko ozbiljnije, strože, egzaktnije i u
matematičkom smislu rigidnije tretirati podatke koje stječe dok
ćemo u svakodnevnom životu spoznaju o svijetu u većini situacija
uzimati daleko neobaveznije.
Promotrimo li razvoj znanosti kroz stoljeća, vidjet će mo da
ono što znanost čini najvišim oblikom spoznaje jest upravo
nastanak i razvoj pouzdanih metoda spoznavanja. To su takve
metode koje se temelje na procesima ili precedurama koji u velikom
postotku rezultiraju istinitim vjerovanjima. Vidjeli smo da upravo
istinito pouzdano vjerovanje daje znanje. Koje izvore i procese
spoznavanja možemo smatrati pouzdanima i stoga primjenjivima u
znanostima? Logika nam daje savršeno pouzdan način kojim iz
istinitih premisa dolazimo do istinitih zaključnih sudova (konkluzija).

105
Kako, međutim, pouzdano možemo doći do istinitih, ili barem, vrlo
vjerojatnih sudova? Do spoznaja o svijetu dolazimo na osnovu
iskustva, formirajući iskaze ili sudove o svijetu koji nas okružuje.
Znanosti su razvile postupke i metode koje omogućuju da iskustvo
organiziramo na optimalan način tako da možemo formirati sudove
sa vrlo velikom vjerojatnošću. Metoda eksperimenta je postupak
kojim s najvećom vjerojatnošću možemo formirati sudove o
uzročno-posljedičnim vezama koje stoje u osnovi prirodnih i
društvenih događanja. Statističke metode omogućuju da činjenice
povežemo i organiziramo na način koji će omogućiti najtočnije
tvrdnje. Razvoj i primjena matematičkih postupaka u znanostima
omogućila je izradu soficticiranih modela koji na najtočniji način
predstavljaju onaj aspekt svijeta koji pojedina znanost pormatra.
U nastavku ovog poglavlja razmotrit sljedeće pitanje. Premda
znanost posjeduje vrlo pouzdane motode spoznaje, možemo li ikada
sa sigurnošću tvrditi da imamo vjerovanje koje je znanje, dakle, da
se nalazimo u stanju uma koje nikakva dodatna empirijska
evidencija ne može promijeniti. Ovaj problem razmotrit ćemo u
sljedećem odjeljku.

5. 3 Mreža vjerovanja

Kako stječemo vjerovanja? Neka direktno promatranjem,

percepcijom, mnoga druga zaključivanjem. Vjerovanja koja nastaju
kao rezultat direktnog promatranja nazivaju se perceptivnim
vjerovanjima. Slučaj perceptivnog vjerovanja ilustrirat ćemo ovim
primjerom, Kada pogledam na sat i vidim kazaljke u određenom
položaju, formirat ću vjerovanje: sada su tri sata po podne.
Možemo zamisliti i slučaj složenijeg dolaženja do vjerovanja. Ako
pored vjerovanja da su sada tri sata po podne imam i vjerovanje da
u pet po podne imam važan sastanak, zaključivanjem ću izvesti

106
vjerovanje da do sastanka imam još dva sata. Procesom
zaključivanja izveo sam novo vjerovanje. Izvođenje koje sam
proveo temelji se na već postojećem vjerovanju. Naime, na mom
čvrsto ukorijenjenom matematičkom vjerovanju da je pet manje tri
jednako dva. Uočimo da sam u do sada, kroz gornje primjere naveo
tri vrste vjerovanja. Prvo je bilo utemeljeno na neposrednom
opažanju, iz opažanja (percepcije) direktno je slijedilo vjerovanje.
Drugo je nastalo zaključivanjem, povezivanjem različitih vjerovanja
i izvođenjem novog vjerovanja. Treće vjerovanje, ono temeljeno na
elementarnoj matematici, također mi je dano neposredno, međutim
nije utemeljeno na nikakvom opažanju vanjskog svijeta. Sve su ovo
primjeri vjerovanja, međutim, među njima postoji razlika. U čemu
se ona sastoji?
Uočimo da vjerovanja koja imamo o svijetu (o drugim ljudima
i sebi samima) nisu i ne nastaju izolirano. Ona su međusobno
povezana i često ulančana. Često je tako da iz postojeće grupe
vjerovanja izvodimo nova. Isto tako, stjecanjem novih vjerovanja u
stanju smo promijeniti, revidirati postojeća vjerovanja. Primjerice,
moj kolega, na osnovu svih svoji dosadašnjih vjerovanja može
podržavati stav da neoliberalna teorija ima zadovoljavajuće
odgovore na sva ekonomska pitanja i probleme. Međutim suočen s
nekim novim spoznajama (novim vjerovanjima) može zaključiti da
to nije tako. Da mu neoliberalna teorija neće (i vjerojatno ne može)
pružiti zadovoljavajući odgovor na neki ključni problem. Ako
pretpostavimo da moj kolega nije izrazito pristran i tvrdoglav, on će
morati korigirati, revidirati ili potpuno odbaciti neka od svojih
postojećih vjerovanja. To ne znači da će on odbaciti sva svoja
vjerovanja. On će korigirati (ili odbaciti) neka svoja vjerovanja i
nastojati zadržati većinu ostalih.
Vidimo, dakle, da su sva naša vjerovanja međusobno
povezana i u neprestanom i živom procesu promjena i
transformacija. Ovo što vrijedi za vjerovanja koja stječemo u

107
svakodnevnom životu vrijedi i za znanstvena vjerovanja, za
spoznajne procese kojima znanstvenici formiraju (ali i
transformiraju, mijenjaju, odbacuju) znanstvene teorije. Tri vrste
vjerovanja koje smo spomenuli na početku ovog poglavlja odnose
se i na znanstveni proces spoznaje. Ovakva su vjerovanja izvedena
iz drugih vjerovanja (in Pitanje koje ćemo sada postaviti jest: kako
izgleda struktura vjerovanja koja dobro objašnjava sve fenomene
koje smo do sada opisali?
Američki filozof Willard van Omard Quine (1908 - 2000)
predložio je objašnjenje strukture ukupnih vjerovanja koje
pojedinac ima. Quine smatra da struktura vjerovanja ima oblik
mreže (slično paukovoj mreži) i naziva je mreža vjerovanja (web of
beliefs). Na različitim mjestima ove mreže smješteni su različiti
tipovi vjerovanja. Na rubu, periferiji mreže nalaze se vjerovanja
koja stječemo u direktnom kontaktu sa empirijskim svijetom. Neka
od ovih vjerovanja mogu biti perceptivna, opažajna vjerovanja koja
nastaju izravno opažanjem (u slici 2. označena kao: observations).
Primjerice, u perceptivnom kontaktu sa crvenom ružom, subjekt
formira vjerovanje: “evo crvene ruže”.. Neka, pak, mogu nastati na
složeniji način. Ono što je za njih važno je to da su temeljena na
opažanju, na osjetilnom kontaktu spoznavatelja i svijeta. Nisu sva
vjerovanja o svijetu nastala na osnovi opažanja, percepcijom niti su
direktno izvedena iz opažanja. Ova vjerovanja u slici 2. prikazana
su u sredini mreže. To su vjerovanja koja su nastala zaključivanje,
izvođenjem novih vjerovanja iz postojećih (inferred beliefs).
Primjerice, vjerovanje ”ljudi su racionalni” izvedeno je složenim
sistemom zaključivanja iz niza drugih vjerovanja o ljudima, a neka
od tih vjerovanja nastala su direktno iz opažanja ljudskog
ponašanja. Uzmimo također kao primjer tvrdnju ”10 posto
povećanja cijene nafte na tržištu uzrokuje 5 posto smenjanja
potražnje nefte”. Ova tvrdnja/vjerovanje koja je čvrsto ukorijenjena
u ekonomskoj teoriji nastala ja složenim sistemom povezivanja niza

108
vjerovanja. Naglasimo da se u središnjem dijelu mreže vjerovanja
nalaze i ona koja tvore velik dio znanstvenih teorija.
U samom centru mreže nalaze se duboko ukorijenjena
vjerovanja (deep seated beliefs) koja se tiču naših elementarnih
logičkih i matematičkih vjerovanja. Drugačije rečeno, u centru
mreže nalaze se vjerovanja na osnovu kojih smo u stanju povezivati
druga vjerovanja, ‘principi’ na osnovu kojih izvodimo jedna
vjerovanja iz drugih. U ovu grupu vjerovanja spadaju naša čvrsta
uvjerenja o tome koji su principi zaključivanja “ispravni” 38, kao i
stavovi o tome da je 1+1=2, da je dio cjeline manji od cjeline, i
slični stavovi koji se tiču aritmetičkih i geometrijskih intuicija 39.
Dakle, naša vjerovanja međusobno su povezana i isprepletena
poput ribarske ili paukove mreže. Neka od tih vjerovanja nalaze se
na periferiji mreže, neka u sredini a neka u centru mreže. Ona na
periferiji mreže najuže su povezana sa vanjskim svijetom, odnosno
opažanjem vanjskog svijeta. Ona u centru mreže su upravo
vjerovanja pomoću kojih povezujemo i izvodimo druga vjerovanja.
Mogu li se naša vjerovanja mijenjati i korigirati? Da li su sva
vjerovanja podložna promjeni?
Quine tvrdi da se sva naša vjerovanja mogu mijenjati pod
utjecajem novih vjerovanja koja stječemo. Najbrže i najlakše se,
naravno mijenjaju vjerovanja na periferiji ”mreže vjerovanja”.
Najteže se mijenjaju vjerovanja u centru. Međutim, sva vjerovanja
su podložna promjenama. Nema nepromjenjivih vjerovanja koja bi
figurirala kao konačne istine. Promjenama su podložna znanstvena
vjerovanja od kojih se sastoje znanstvene teorije. Međutim,
promjenama su također podložni duboko ukorijenjena i
matematička načela i logički principi. Uzmimo za primjer
38
Na primjer, ogromna će se večina ljudi složiti (uključujući i djecu od nekoliko
godina) da iz rečenice ”trokut je na ploči i kružić je na ploči”, nedvojbeno i ispravno
slijedi ”kružić je na ploči. Ove se forma zaključivanja u logici zove ”eliminacija
konjunkcije”.
39
Pod intuicijom ovdje mislimo na čvrsto ukorjenjen stav kojeg smatramo istinitim
bez daljnjeg promišljanja i provjeravanja.

109
matematičko načelo koje većini ljudi izgleda nedvojbeno istinito:
”Dio je uvijek manji od cjeline”. Čovjek koji nema značajnije
matematičko obrazovanje, na pitanje ima li više svih prirodnih
brojeva od parnih brojeva, odgovoriti će: “Naravno, svih prirodnih
brojeva ima više”. To je, međutim, netočno. Budući da i jednih i
drugih ima beskonačno, ima ih jednako.

slika 3: mreža vjerovanja

5.4 Mogu li znanstvene teorije biti istinite?

Vidjeli smo, kroz prikaz metafore mreže vjerovanja, kako je

strukturirano naše spoznavanje svijeta. Vidjeli smo također da se
perceptivna vjerovanja nalaze na periferiji mreže dok se logičke i
matematičke ideje nalaze u njenom centru. U sredini mreže nalaze
se izvedena vjerovanja u koja spadaju i stavovi znanstvenih teorija.
Ono što vrijedi za spoznaju općenito vrijedi, dakle, i za znanstvenu
spoznaju. Znanosti formuliraju hipoteze i teorije koje se sastoje od

110
određenog broja tvrdnji ili propozicija. Znanstvene teorije
nesumnjivo doprinose povećanju našeg ukupnog znanja o svijetu.
Pitanje kojim se bavimo u ovom poglavlju jest: može li se određena
znanstvena teorija ikada smatrati potpuno istinitom? Pitanje koje je
u uskoj vezi s ovim koje smo upravo postavili jest: da li je istina
glavni cilj znanstvenih teorija?
S obzirom na pitanje o istini kao glavnom cilju znanstvenih
teorija, teoretičari se dijele na one koji smatraju da je istina glavni
cilj znanstvenih teorija i one koji smatraju da
a) istina kod znanstvenih teorija igra važnu ulogu ali nije glavni
cilj kojima teorije teže, ili
b) da istina uopće ne igra značajnu ulogu u formuliranju
znanstvenih teorija.
Teoretičari koji ne prihvaćaju istinu kao cilj znanstvenih teorija i
zastupaju a) ili b) varijantu takvog stava trebaju specificirati kojima
drugim ciljevima, osim istine, teorije trebaju težiti.
Počnimo s onima koji smatraju da istina jest cilj znanstvenih
teorija. U ovom slučaju, premda je odgovor na pitanje o istini kao
cilju afirmativan, ostaje pitanje mogu li znanstvene teorije ikada
dosegnuti taj cilj ili mu tek trebaju težiti a da ga zapravo nikada u
potpunosti ne mogu dostići. Dakle, teoretičari koji smatraju da
istina jest cilj znanosti dijele se na one koji smatraju da znanstvene
teorije jesu istinite i one koji smatraju da znanstvene teorije tek
mogu težiti istini.
Najpoznatiji zastupnici teze da su znanstvene teorije istinite
(neistinite teorije nisu znanstvene) su teoretičari bečkog kruga,
prije svega Rudolph Carnap40. Na drugoj strani, najpoznatiji
zastupnik ideje da znanstvene teorije tek mogu, u procesu
beskonačnog približavanja težiti istini, je Karl Popper 41.

40
Rudolph Carnap, ...
41
Karl popper, ...

111
 Što se tiče teoretičara koji smatraju da istine nije najvažniji, ili
uopće nije, cilj znanstvenih teorija, pobliže ćemo razmotriti samo
teze teoretičara instrumentalizma odnosno, specifičnu verziju
instrumentalizma koju danas mnogi zastupaju u ekonomskoj
znanosti, operacionalizam. Grafički prikaz spomenutih pozicija
izgleda ovako:

DA LI JE ISTINA GLAVNI CILJ ZNANSTVENIH TEORIJA?

DA NE

ZNV. TEORIJE SU ISTINITE ZNV. TEORIJE

Zastupnik: SAMO TEŽE ISTINI
Rudolph Carnap zastupnik: Karl Popper
(INSTRUMENTALIZAM)
OPERACIONALIZAM
zastupnik: Percy Bridgman

Slika 4. Znanstvene teorije i istina

Što to znači da znanosti teže istini (i samo istini)? Da bi

odgovorili na ovo pitanje, razmotrimo što je to istina koja se ovdje
zaziva i koja je teorija najbolje oblikuje. U skladu s najraširenijim
shvaćanjem pojma istine, koji u svom temeljnom obliku započima
još od Aristotela42, istina se sastoj u korespondenciji iskaza ili
rečenice kojom se nešto tvrdi o svijetu i stvarnosti, svijeta o kojem
je iskaz. Zbog tvrdnje o istini kao korespondenciji iskaza i

”reči o onome što jest da nije, ili o onome što nije, da jest, je lažno” Aristotel,
42

Metaphysics 1011b25.

112
stvarnosti, ova se teorija naziva korespondencijska teorija istine.
Premda postoji nekoliko konkurentnih teorija istine i istinitosti, za
početak se zadržimo na ovoj, najstarijoj vjerojatno, najbolje
utemeljenoj.
Iz samog naziva teorije vidljivo je da ona tvrdi da se istina
sastoji u odgovaranju, korespondenciji nečega nečemu.
Korespondencijski odnos treba biti uspostavljen između iskaza i
onog o čemu je iskaz. Razmotrimo ovo na primjerima znanstvenih
iskaza. Znanstveni iskazi se formiraju kao jezični iskazi, rečenice.
Skup ovih iskaza zajedno tvori teoriju. Znanstvena teorija je, rekli
smo, način na koji znanost iznosi svoje spoznaje o svijetu. Ove
spoznaje, oblikovane u iskaze i teorije, teže biti istinite. Što znači da
je, u skladu s korespondencijskom teorijom istine, znanstveni iskaz
(ili teorija kao skup iskaza) istinit?
Teoretičari bečkog kruga, a posebno Rudolph Carnap, koji je u
ranijem razdoblju svog djelovanja čvrsto zastupao tezu da su
znanstvene teorije istinite, predlaže način na koji se može utvrditi
istinitost nekog iskaza (također i teorije). Taj se način naziva
principom verifikacije. Pođimo od ispitivanja istinitosti iskaza.
Iskazi (u gramatičkom smislu: rečenica) se sastoje od termina (u
gramatičkom smislu: riječi). Uzmimo za primjer ovaj iskaz: “Rijeka
broji 200.000 stanovnika”. Ovaj se iskaz sastoji od dvije vrste
termina (riječi). Termin ”Rijeka” je predmet o kojem iskaz nešto
iskazuje. ”Broji 200.000 stanovnika” je svojstvo ili predikat koji se
pripisuje predmetu iskazivanja, Rijeci. Da bi znanstveni iskazi bili
istiniti potrebno je da svaki termin upotrebljen u znanstvenom
iskazu u striktnom smislu odgovara stvarnosti, odnosno, da se
odnosi na neki aspekt stvarnosti. U našem primjeru, termin ”Rijeka”
se odnosi na grad Rijeku, a ostatak iskaza je svojstvo koje se
pripisuje Rijeci, ali je takvo da se objektivno može promatrati i
mjeriti.

113
 Dakle, da poopćimo: znastveni iskaz je istinit onda kada se
sastoji od termina koji su empirijski objektivno opažljivi i mjerljivi.
Razmotrimo sljedeće primjere:
”Jučer mi je Ana izgledala posebno lijepo”;
”Sloboda je za suvremenog zapadnog čovjeka najznačajnija
vrijednost”.
U skladu s principom verifikacije, ni jedan od ovih iskaza ne
može biti dijelom znanosti. Prvi to ne može biti zato što se tiče
subjektivnog stava iskazivača. Drugi to ne može biti zato što iznosi
vrijednosni sud koji nije empirijski provjerljiv.
Dosadašnje izlaganje je relativno jednostavno i, nadamo se,
jasno. Razmotrimo još jedan primjer:
”Zemljin ekvator je dug cca 40.075 km, pri čemu 78,7% njegove
dužine prolazi vodenim a 21,3% kopnenim površinama”.
Ovaj iskaz na prvi pogled izgleda posve prihvatljiv za znanstvenu
upotrebu. Međutim, ako bolje razmislimo, pitanje je na što se
odnosi termin ”Zemljin ekvator”? Rekli smo da se prema principu
verifikacije termini trebaju odnositi na nešto što postoji u stvarnosti.
Na što se odnosi termin ”Zemljin ekvator”? Odnosi se na zamišljenu
crtu koja prolazi po sredini Zemljine kugle na jednakoj udaljenosti
od polova i dijeli Zemlju na dva jednaka dijela. Nigdje u stvarnosti,
ni na moru ni na kopnu, ne postoji takva crta. Na što se, dakle, taj
termin odnosi? Ako se radi o zamišljenoj crti, onda se odnosi na
misli u glavama geografa. Dakle, ni ovaj iskaz nije znanstveno
upotrebljiv.
Rudolph Carnap principom verifikacije određuje kriterij
znanstvene prihvatljivosti (ili smislenosti) nekog iskaza. Znanstveni
iskaz je smislen (meaningful) ako i samo ako je istinit. Dakle,
kriterij smislenosti je istinitost. Iskaz (rečenica) je smislena ako i
samo ako je svaki njen element empirijski provjerljiv, dakle,
opažljiv i mjerljiv. Pogledajmo kako neki drugi pripadnici Bečkog
kruga formuliraju ovu ideju.

114
 Waismann, istaknuti pripadnik ovog pravca mišljenja kaže:
”Ako nema nikakvog načina da se odredi da li je neki izraz istinit,
onda taj iskaz nema ama baš nikakvog značenja. Jer značenje
nekog iskaza jest metoda njegove verifikacije”43

Općenito, pripadnici Bečkog kruga kao smislene prihvaćaju dvije

vrste iskaza. Prvi su empirijski iskazi o kojima smo govorili do sada.
Kriterij njihove smislenosti jest istinitost ili metoda verifikacije, kako
kaže Weisman. Ovakvi iskazi, čija se istinitopst može odrediti
empirijskom verifikacijom, zovu se sintetički iskazi. Drugi su tzv.
analitički iskazi. To su iskazi koji su smisleni (pa dakle i istiniti), s
obzirom na značenje. Npr. Ako trokut definiramo kao trostranično
geometrijsko tijelo sa tri kuta, onda termin ”trokut” znači
”trostranično geometrijsko tijelo sa tri kuta” a rečenica ”trokut je
trostranično geometrijsko tijelo sa tri kuta” je a priori istinita s
obzirom na svoje značenje.
Dakle, iskazi su smisleni ili tako što su empirijski potvrdivi zato
što postoji metoda njihove verifikacije (a posteriori) ili tako da su
istiniti s obzirom na značenje (a priori).
Grafički prikaz rečenica koje imaju značenje, prema
teoretičarima Bečkog kruga, je sljedeći:

Analitičke rečenice (istinite a Sintetičke rečenice (istinitost

priori) određena a posteriori)
Rečenice smislene (istinite) s Rečenice koje zadovoljavaju
obzirom na značenje empirijski test: Test će pokazti
jesu li istinite ili ne
”Kobila je ženka konja” “Voda je H2O”
”Neženja je odrasli muškarac “Rijeka broji 200.000
koji se nije ženio” stanovnika”
“Ili pada kiša ili ne pada kiša”:
rečenica je uvjek istinita
“kiša pada i ne pada”: rečenica
je uvjek lažana

43
Waismann, Fridrich, Erkenntnes”, 1, 1930.

115
 Pogledajmo koji su iskazi (rečenice) bez značenja, i prema
tome trebaju biti izbačene iz znanstvene upotrebe. Carnap i njegovi
sljedbenici takve iskaze određuju kao metafizičke iskaze i one
nemaju nemaju značenje. Takvi iskazi nemaju smisla (ili značenje)
ili zato što se ne mogu empirijski provjeriti (u slučaju sintetičkih
iskaza) ili zato što nisu spoznate apriornim načinom (analitički
iskazi). Drastični primjeri iskaza koji su besmisleni u ovom smislu
su:
”Bitak je sferičan”, ili
”Ljepota je univerzalna”, i slično.
Carl Hempel, autor vrlo blizak teoretičarima Bečkog kruga
smislenost iskaza formulira ovako:
“rečenica ima empirijsko značenje samo ako dozvoljava, barem u
načelu, potpunu verifikaciju pomoću evidencije temeljene na
opažanju, i takva je evidencija ograničena na ono što govornik
(rečenice) i bića koja su poput njega mogu opažati za vrijeme svog
života.
Ovo što smo rekli vrijedi za pojedine iskaze. U slučaju
znanstvenih teorija stvari su složenije nego u slučaju pojedinih
iskaza. Kako se teorija sastoji od većeg broja iskaza (rečenica), da
bi teorija bila istinita, svaki njen iskaz treba biti istinit.
Ukoliko su svi iskazi neke teorije potvrđeni ili verificirani,
smatra se da je teorija istinita. Međutim, jednom potvrđena teorija,
teorija koja se smatra istinitom istinita je zauvijek. Ono što je
istinito danas istinito je uvijek. Ako je danas istinito da je kemijski
sastav vode H2O, onda je uvijek bilo tako da je ono što smatramo
vodom imalo kemijski sastav H2O i uvijek će tako biti. Jednom
istinita teorija zauvijek je isitnita i tu činjenicu nikakva dodatna
empirijska evidencije ne može promijeniti.
Problem sa ovom tvrdnjom je u tome što se razvoj u znanostima
zapravo zbiva kroz opovrgavanje ili modifikaciju prethodnih teorija.
Teorije koje su jednom smatrane istinitima zamijenjene su

116
teorijama koje se danas smatraju istinitima. Znači li to da se teorije
koje se danas smatraju istinitima nikada više neće mijenjati? Tvrditi
takvo što bilo bi znanstveno vrlo neoprezno.
Očito da kriterij principa verifikacije nailazi na probleme. Ovaj
kriterij je nepotrebno strog (striktan). Pogledajmo detaljnije koje su
daljnje posljedice ovakvog stava.
Rekli smo već da znanstveni iskazi trebaju imati oblik
univerzalno kvantificirane rečenice. Razmotrimo to na primjeru.
Jednostavna formulacija jednog od Newtonovih zakona glasi:
”Svako fizičko tijelo koje ima masu podložno je djelovanju sile
teže”.
Ovoj iskaz je univerzalno kvantificirani iskaz zato što svojstvo
”biti podložan djelovanju sile teže” pripisuje svakom predmetu koje
ima
svojstvo ”biti fizičko tijelo koje ima masu”. Opći formalni oblik ove
rečenice je: Svi entiteti koji imaju neko svojstvo F imaju i svojstvo
G. To da se iskaz odnosi na sve entitete koji zadovoljavaju svojstvo
F čini ga univerzalno kvantificiranim iskazom.
Zadržimo se još trenutak na univerzalno kvantificiranim
iskazima. Nije svaki takav iskaz istovremeno i znanstvena pravilnost
(termin koji se u stručnoj literaturi koristi je zakonolika
generalizacija). Usporedimo ova dva univerzalno kvantificirana
iskaza:
1) ”Svi vijci u Petrovom automobilu su zahrđali”.
2) ”Sve što je bakar, širi se zagrijavanjem”.
Drugi jest, dok prvi nije znanstvena zakonolika generalizacija.
Zašto?
Preformulirajmo rečenicu 1) tako da joj damo formalnu strukturu:
1’)”Za svako x, ako je x vijak u Petrovom autu, x je zahrđao”
Vrijedi li:
1’’) ”Kada bi c bio vijak, da ga stavimo u Petrov auto, bio bi
zahrđao”?

117
Ovo očigledno ne vrijedi. Generalizacija u rečenicama 1) i 1’) odnosi
se samo na vijske koji su se, manje više slučajno, zatekli u Petrovu
automobilu, ne i na one koji bi mogli biti u njemu. Dakle, ovakva
kvantificirana rečenice nije primjer znanstvene univerzalne
kvantifikacije.
Suprotno ovome, pogedajmo analogne varijacije rečenice 2):
2’) ”Za svako x, ako je x bakar, širi se zagrijavanjem”
2’’) ”Kada bi c bio bakar, da ga zagrijemo, proširio bi se”.
Rečenica 2’’ očito vrijedi. Ona se ne odnosi na slučajno zatečeno
stanje nego na svaku stvar koja ima svojstvo biti bakar. Naša
rasprava tiče se samo pravih znanstvenig generalizacija.
Vratimo se sada na probleme principa ferifikacije. Iz do sada
rečenog proizlazi da niti prave znanstvene generalizacije ne mogu
zadovoljiti test verifikacije prema kojem “rečenica ima empirijsko
značenje samo ako dozvoljava, barem u načelu, potpunu
verifikaciju pomoću evidencije temeljene na opažanju”.
Pogledajmo koje probleme iskazi poput onog u rečenici 2)
stvaraju teoriji koja se bazira na principu verifikacije. Za ilustraciju
uzmimo vrlo jednostavan primjer:
”Svi gavranovi su crni”.
Kako možemo verificirati ovu rečenicu da bi je smatali istinitom?
Jedini način da to postignemo u skladu s principom verifikacije je da
pregledamo sve gavranove i uvjerimo se da su crni. Problem je u
tome da nikada ne možemo pregledati sve gavranove. Možemo
pregledati koliko god velik, ali ipak konačan broj gavranova. Ne
možemo znati da li će se negdje izleći neki ne-crni gavran.

Ovaj oblik rečenice je oblik

OPĆEG ZNANSTVENOG ZAKONA

“Svi Planeti se kreću po eliptičnoj putanji oko Sunca”

118
Ova rečenica ima oblik univerzalnog kondicionalnog iskaza (suda)

“Za svako x, ako je x planet, tada se kreće po eliptičnoj putanji oko

sunca”

Bečki krug i verifikacionizam

Opozicija: Popper i falsifikabilizam
Kritika verifikacionizma temeljena na kritici induktivne metoda. Ako
imamo empirijsku teoriju koja teži objasniti određeno problem u
određenom području stvarnosti (takvu teoriju Popper zove
'objašnjavalačka univerzalna teorija'), tada, prema načelu indukcije,
neko opaženja može poslužiti kao test koji će teoriju potvrditi
(verificirati) kao istinitu ili opovrgnuti kao lažnu. Popperovo pitanje
je sljedeće:
”Može li se zahtjev da se objašnjavalačka univerzalna teorija pokaže
istinitom ili lažnom opravdati ”empirijskim razlozima”; tj. može li se
pretpostavka o istinitosti testiranih stavova opravdati ili tako da se
pokaže da je zahtjev da je univerzalna teorija istinita ili da je
lažan?”
Popperov odgovor je ovaj:
”Moj odgovor na ovaj problem je pozitivan: Da, pretpostavka o
istinitosti testiranog stava ponekad nam dozvoljava da opravdamo
zahtjev da je objašnjavajuća univerzalna teorija lažna.”
Dakle, teoriju nikada ne možemo verificirati kao istinitu. Ono što
možemo jest da ponekad pronađemo načine da falsificiramo ili
opovrgnemo teoriju, da pokažemo da je lažna.
Verifikacionizam – falsifikacionizam

Pogledajmo da li ovo vrijedi za ekonomske zakone:

.....
.....

119
 NOMIČKA NUŽNOST

VERIFIKACIJA I KONFIRMACIJA

Što je konfirmacija?

If verification is understood as a complete and definitive

establishment of truth then a universal sentence, for example, a so-
called law of physics or biology, can never be verified, a fact which
has often been remarked. Even if each single instance of the law
were supposed to be verifiable, the number of instances to which
the law refers … is infinite and therefore can never be exhausted by
our observations which are always finite in number.

We cannot verify the law, but we can test it by its single

instances….

If in the continued series of such testing experiments no negative

instance is found but the number of positive instances increases
then our confidence in the law will grow step by step. Thus, instead
of verification, we may speak here of gradually increasing
confirmation of the law. (Carnap, R. ‘Testability and Meaning,’)

Neki autori odbacuju ovako ambiciozan cilj i smatraju da je dovoljno

da znanstvene teorije dobro predviđaju buduće događaja, bez
obzira jesu li u gornjem strogom smislu istinite. U ekonomiji se
takav stav naziva operacionalizam (Samuelson).
Debata o realizmu: vidi Boranovu knjigu
- Realizam i instrumentalizam
- Teorijski termi referiraju na stvarne entitete (realizam),
neutralnost s obzirom na to na što referiraju t. t.
- Kritika pozitivizma
- Popper i problem indukcije

120
Realizam, vs. varijante anti-realizma u znanostimas:
operacionalnizam, instrumentalizam: s obzirom na ontološko
opredjeljenje, cilj je znanosti ili istina, ili mogućnost točne i
pouzdane primjene rezultata istraživanja.
Operacionalizam: Američki fizičar Percy W.Bridgman uvodi teorijski
stav poznat kao operationalism: tvrdi da definicija svakog pojma u
znanosti nije ništa drugo nego skup mjerenja koje na njemu
možemo izvesti. To tvrdi u “The Logic of Modern Physics” .
‘Općenito rečeno, pod nekim pojmom ne mislimo ništa drugo nego
skup operacija; pojam je istoznačan sa odgovarajućim skupom
operacija.’
Dakle, ako koristimo pojam, npr., “brzina”, time ne mislimo na neku
veličinu koja uistinu postoji u svijetu, nezavisno od nas, nego na
skup operacija, prije svega mjerenja, koja mi možemo provesti u
vezi s tim pojmom.
Ukoliko istina, ili u terminima uvjeta istinitosti ili verifikacionizam.

Međutim, dublje promišljanje problematike otvara slijedeći problem.

Primjer iz prirodnih i društvenih zn. Odgovaraju li termini kojima
smo opisali promatrani fenomen u cijelosti stvarnosti?

121
VJEROJATNOST
Vrste vjerojatnosti

Klasično shvaćanje vjerotanosti

Vjerojatnost je u matematičkom smislu dio matematičeke statistike.
Aksiomi vjerojatnmosti, poznati kao Kolmorgorovi aksiomi
artikuliraju matemartički prostoj vjerojatnoasti.
Navedimo aksiome:
Xxxx

Unatoč ovome, ostaje otvoreno pitanje kako shvatiti pojam

vjerojatnosti. Što zapravo znači da je vjerojatnoda će dijete
plavokosih roditelja biti plavokoso, ili da će prvi slijedeći gavrano
kojeg vidimo biti crn. Ili da će u slijedećem bacanju kovanica pasti
na stranu 'pismo'?

Subjektivitičko shvaćanje vjerojatnosti

Filozofsko shvaćanje vjerojatnosti
Frekventističko shvaćanje vjerojatnosti
Shvaćanje na osnovu sklonosti (porpensity theory)

Vrste vjerojatnosti: prva podjela na a) spoznajnu, i b) objetivnu

vjerojatnost. Spoznajna interpretacija vjerojatnosti smatra da se
vjerojatnost dnosi na ljudsko znanje ili vjeorvanja o svijetu. Prema
ovom shvaćanju vjerojatnost zapravo izražava stupanj našeg
znanja, ili stupanj racionalnog vjerovanja ili naprosto stupanj
vjerovanja. Objektivna interpretacija vjerojatnosti smatra da je
vjerojatnost svojstvo objektivnog svijetakoje nema veze sa našim
znanjem ili vjeorvanjem o svijetu.

Spoznajna interpretacija vjerojatnmosti može se podjeliti na i)

filozofsko i ii) subjektivističko shvaćanje. Obkektivna interpretacija
odnosi se na frekventističlk shvaćanje vjerojatnosti.

122
6. OBJAŠNJENJE

6.1 Cilj znanosti i znanstvena spoznaja

“Znanost se rađa iz želje za objašjenjima koja su sistematska

i koja se istovremeno mogu provjeriti činjeničnim uvidima
(evidences); organiziranje i klasificiranje znanja na osnovu principa
koji objašnjavaju – karakterisitčan je cilj znanosti”44

U gornjrm citatu, filozof znanosti Ernst Nagel sugerira da je

objašnjenje prirodnih i društvenih fenomena karakterističan i
specifičan cilj ili zadatak znanosti. Određujući pobliže znanstveno
objašnjenje, E. Nagel kaže:
”Objašnjavanje, utvrđivanje nekog odnosa zavisnosti između
iskaza koji su naizgled nepovezani, sistematsko tvrđivanje veza
između prividno raznolikih informacija jesu oznake koje odlikuju
znanstveno istraživanje” (Nagel, 1974, str. 4).

Dakle, karakterističan zadatak znanosti je, najvećim dijelom,

objašnjavanje shvaćeno kao dovođenje u vezu različitih događanja i
njihovo povezivanje u karakterističan objašnjavalački obrazac.
Znamo, međutim, da znanosti primarno teže istini. Kako se odnose
objašnjenje i istina? Objašnjenje je složen proces kojim dolazimo do
odgovora na pitanje: zašto se nešto dogodilo, ili zašto je nešto
slučaj. Objesniti neki fenomen (događaj, novonastalo stanje ili
proces) znači ponuditi odgovor na pitanje kako je i zašto došlo do
pojave tog fenomena. Svaka tvrdnja (sud, propozicija) u procesu
objašnjenja može biti istita ili lažna. Objašnjenje se mora zasnivati
na istinitim sudovima. Objašnjenje teži tome da bude istinito
(pitanje da li objašnjenje, a time i znanstvena teorije, može biti u
potpunosti, dakle, konačno istinito, razmatramo u zaserbnim
poglavljima. Ovdje oprezno tvrdimo da je cilj znanosti težiti k istini).
Dakle, premda možemo tvrditi da je zadatak znanosti da
objašnjava, konačan cilj znanosti je težnja k istini, odnosno,

44
Ernest Nagel, 1974, Struktura Nauke, Nolit, Beograd, str. 4.

123
istinitom objašnjenju. (Primjer: objašnjenje može biti uvjerljivo a
opet, neistinito. FLOGISTON).
Ukoliko prihvatimo ovu sugestiju, tada uz objašnjenje možemo još
vezati predviđanje i generalizacijute. Znanstveno istraživan
je, s obzirom na ovo motrište, u načelu ima tri međusobno
povezane svrhe koje želi ostvariti (ovo je potrebno mnogo pažljivije
uvesti):
a) objašnjenje – uočiti pravilnosti u pojavljivanju određenog
fenomena i po mogućnosti utvrditi mehanzme (uzroke i
posljedice) koji dovode do te pojave ili fenomena. Na primjer,
pojava gorenja je objašnjena onda kada je utvrđeno da su
nužni uvjeti za gorenje prisustvo kisika u zraku i potrebna
temperatura za zapaljenje stvari koja gori.
b) predviđanje – ako znamo kako i pod kojim uvjetima dolazi do
određene pojave, moramo moći predvidjeti nastupanje te
pojave ukoliko su nastupili (ili, rečeno kontrafaktički: da su
nastupili) uvjeti za koje znamo da tu pojavu izazivaju. Na
primjer, ukoliko smo utvrdili da u okruženju ima dovoljno
kisika i možemo pstići tempraturu za zapaljenja lista papira,
možemo predvidjeti da će papir izgorjeti. Dakle, smjer
spoznavanja kod obješnjenja obrnut je smjeru spoznavanja
kod predviđanja. Kod objašnjenja polazimo od pojave koju
želimo objasniti i tražimo unatrag koje su pojave ili događaju
mogli dovesti do nastanka pojeve koju objašnjavamo. Kod
predviđanja polazimo od već spoznatih uvjeta za koje
smatramo da dovode do određene pojave i pitamo se koja je
vjerojatnost da će, ukoliko su nastupili omogućujući uvjeti
doći i do nastupanja same pojave koju uvjeti omogućuju. Kod
primjera gorenja papira objašnjenje i predviđanje relativno su
jednostavni i dobro korelirani. Kod objašnjenja i predviđanja u
ekonomiji situacija će biti daleko složenija.

124
 c) generalizacija (poopćenje) –(ponekad se to zove
generičnost)– ono što smo objasnili mora biti poopćivo na
svaku pojavu iste vrste u promatranoj domeni, bez obzira na
mjesto i vrijeme pojavljivanja. Ukoliko imamo objašnje koje
omogućuje točno predviđanje i koje je dovoljno poopćivo,
možemo govoriti o prirodnim zakonima.

Detaljnije ćemo razmotriti pitanje objašnjenja. Znanstveno

istraživanje je uspješno obavljeno onda kada je utvrđeno da
varijabla (događaj, stanje ili proces) x utječe na varijablu y, i to na
način da je utvrđeno da uvjek kod pojavljivanja x dolazi do
pojavljivanja y te kada je utvrđen način (ili mehanizam) na koji
pojavljivanje x izaziva pojavljivanje y. Utvrđivanje ovakve veze
među varijablama zove se znanstveno objašnjenje.
U svakodnevnom se govoru pod objašnjenjem može misliti na
vrlo različite stvari. Objašnjenje se često brka sa pojmovima
interpretacije, razumijevanja, pojašnjenja ili određenja značenja.
Ono, međutim, nije istoznačno ni s jednim od ovih pojmova. Naš se
pristup primarno bavi objašnjenjem u znanstvenom kontekstu. Ono
što nas zanima je: što je to znanstveno objašnjenje?
Kod znanstvenog objašnjenja očekuje se odgovor na pitanje
zašto? Zašto se neki događaj dogodio? Zašto je došlo do neke
situacije ili stanja? Pitajući ovakva pitanja, tražimo odgovor koji će
nam pomoći shvatiti koje je to prethodno stanje ili događaj izazvao
(ili pomogao izazvati) to što nas zanima. Dakle, znanstveno
objašnjenje odgovara na pitanje zašto se neki događaj dogodio tako
što pronalazi neki prethodni događaj koji je sistematski povezan s
pojavljivanjem događaja koji nas zanima i koji želimo objasniti. Ova
sistematska veza između dvaju (ili dva skupa) događaja može biti
sistematska korelcija i/ili uzrokovanje. Pod korelacijom se razumije
simultano pojavljivanje dvaju događaja: uvijek (ili u statistički
relevantnom postotku) kada se pojavljuje događaj koji želimo

125
objasniti, pojavljuje se i događaj pomoću kojeg želimo objasniti ovaj
prvi. Pod uzrokovanjem (kauzalnošću) se razumije mnogo jača
veza. Ovdje je potrebno utvrditi, ne samo da se dva događaja
uvijek javljaju u paru, nego i način ili mehanizam kojim prvi
događaj uzrokuje (kauzalna veza) drugi.
Uočimo prirodu odnosa između sistematske korelacije i
uzrokovanja. Ukoliko smo utvrdili uzročno-posljedičnu vezu između
dva događaja, nužno je da su oni i sistematski korelirani. Međutim,
moguće je da sistematska korelacija ne povlači uzročno posljedičnu
vezu između dva događaja. Ovu posljednju relaciju ilustrirat ćemo
gotovo anegdotalnim primjerom. Istraživanja u SAD-u uočila su da
postoji sistematska, vrlo stroga korelacija između broja crkava u
nekom gradu i stope kriminaliteta. Što veći broj crkava, to veća
stopa kriminaliteta. Međutim, jasno je da ove dvije činjenice ne
stoje ni u kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi. Treća činjenice, broj
stanovnika u nekom gradu, može utjecati i na broj crkava i na stopu
kriminaliteta.

Primjer za strogu korelaciju: zakon o lomu svijetlosti: kut upada

jednak je kutu odbijanja. U ekonomiji: zakon ponude i potrežnje:
uvijek kada ponuda pada, potražnja raste. U oba primjera, dva
događaja se pojavljuju istovremeno ali nemamo odgovor na pitanje:
zašto se oni javljaju istovremeno te što utječe na što i na koji način.

Ove opće tvrdnje ćemo sada pažljivije analizirati.

Uvedimo najprije nužnu terminologiju. Tehnički izraz za
događaj koji želimo objasniti je eksplanandum. Naziv za događaj
pomoću kojeg želimo objasniti eksplanandum je eksplanans. U
objašnjavanju polazimo od eksplananduma, dakle od opaženog
događaja koji se dogodio i unatrag tražimo događaj koji je na
relevantan način povezan s njegovim događanjem. Pitamo se zašto

126
se on dogodio. Dio odgovora leži u pronalaženju eksplanansa,
događaja ili skupa događaja koji su izazvali pojavljivanje
eksplananduma. Pogledajmo sada što sve može biti eksplanandum,
događaj koji traži objašnjenje. On može biti neki pojedinačni
događaj, zatim neka općenita i univerzalna veza među događajima
ili, pak, neka statistička pravilnost.

6.2 Zakoni prirode

Općenite i univerzalne veze među događajima zovemo

nomičkim ili zakonolikim vezama. Događaji povezani nomičkim
(νόμος, zakon) vezama (na primjer, Newtonovi zakoni mehanike)
najčešće izražavaju konstantnu empirijsku vezu. a u manjem broju
slučajeva i uzročno-posljedičnu vezu. Statistička je pravilnost, pak,
određena vjerojatnošću da će bilo koji član neke populacije imati
određeno svojstvo (primjerice, vjerojatnost da će prva sljedeća
vrana koju vidimo biti crna; vjerojatnost da će dijete plavokosih
roditelja biti plavokoso).
Ilustrirajmo primjerom svaki tipova objašnjenja koja smo
gore spomenuli. Neka nam primjer za pojedinačni događaj bude ovo
pitanje:
Zašto se čaša zamaglila sa vanjske strane kada sam jučer u nju ulio
hladnu vodu?
Neka primjer za nomičku vezu bude:
Zašto led pliva po vodi?45
45
Prva dva primjera preuzimam iz knjige koja još uvijek pretstavlja jedan od
napotpunijih prikaza znanstvenog objašnjenja. To je E. Nejgel, Struktura nauke,
Nolit, beograd, 1974.

127
Konačno, neka primjer statističke pravilnosti bude:
Zašto je među potomcima svjetlokosih roditelja tri četvrtine
svjetlokosih?
U svakom od ova tri primjera imamo neku vrstu događaja
(pojedinačni, nomička veza, statistička pravilnost) koji želimo
objasniti. Suvremene teorije objašnjenja nude nekoliko modela
objašnjenja od kojih ćemo ukratko prikazati dva najznačajnija:
deduktivno-nomološki (D-N model) i kauzalno mehanički (KM)
model. Počnimo s D-N modelom. Objašnjenje pojedinačnog
događaja, kada bi ga iznijeli u pažljivo formuliranim premisama 46,
izgledalo bi ovako:
(1) Uvijek kada temperatura nekog volumena zraka koji
sadrži vodenu para padne ispod točke na kojoj je gustoća vodene
pare u zraku veća od stupnja zasićenosti zraka vodenom parom na
toj temperaturi, vodena para iz zraka kondenzira se u tekućini na
onim mjestima gdje je temperatura zraka pala ispod točke
zasićenosti.
(2) Jučer je zrak oko čaše sadržavao vodenu paru
(3) Temperatura zraka koji je bio neposredno oko čaše pala je
kada smo u čašu ulili vodenu paru.
(4) Dakle, vodena para iz zraka neposredno oko čaše
kondenzirala se na površini čaše.
Vidimo da se u ovom modelu struktura objašnjenje sastoji od
jedne premise koja ima oblik univerzalnog zakona (1) i nekoliko
premisa koji specificiraju pojedinačne uvjete koji vrijede za pojedini
događaj u određenom trenutku (2, 3). Ovi pojedinačni uvjeti se
obično nazivaju početnim uvjetima. Univerzalni zakon izražava
stalnu empirijsku vezu između dva događaja (u našem slučaju vezu
između pada temperature zraka ispod određene točke i
kondenzacije zraka). Uočimo da je univerzalni zakon (konstantna
nomička veza) najvažniji element objašnjenja. Početni uvjeti
46
Preuzimamo Nagelovu formulaciju. Vidi: Struktura nauke, str.26.

128
pokazuju da je pojedinačni događaj kojeg želimo objasniti instanca
zakona, ili da potpada pod zakon. Konačno, zaključak logički
deduktivno slijedi iz svih premisa. Pojedinačni se događaj podvodi
pod odgovarajući zakon i na taj način objašnjava.
Naravno, pitanje je kako se objašnjavaju univerzalni zakoni?
Pogledajmo najprije što je univerzalni zakon. U našem primjeru to
je iskaz:
led pliva po vodi.
Ovaj iskaz tvrdi univerzalnu vezu između dvije činjenice ili dva
svojstva, od kojih je jedna "biti led" a druga "plivati po vodi".
Ukoliko naš iskaz želimo izraziti (polu) formalnim jezikom, tada
ćemo sa x označiti bilo koji predmet koji može imati neko svojstvo,
svojstvo ”biti led» označit ćemo sa A, a svojstvo ”plivati po vodi” sa
B. Vidimo da naš iskaz tvrdi: svaka stvar koja ima svojstvo da
bude led ima i svojstvo da pliva po vodi. Pomoću simbola koji smo
uveli, univerzalni zakon (UZ) formalno možemo izraziti ovako:
(UZ) "Za svako x, ako je x A, x je B" (ili, u zapisu
Aristotelovske logike: Svi A su B).
Gornji formalni zapis izražava opću formu svakog univerzalnog
zakona, kao što su to zakoni prirode ili neki zakoni ekonomije. Za
primjer zakona prirode, uzmimo zakon o lomu svijetlosti. U
prirodnom jesiku od kaže da je kut upada zrake na reflektirajuću
površinu jednak kutu odbijanja. U formi u kojoj to izriče UZ, tvrdimo
da za svako x, ako x ima svojstvo da je zraka koja ima kut upada
na reflektirakuću površinu , tada ona ima svojstvo de je kut
odbijanja također . Ukoliko za primjer uzmemo zakon ponude i
potražnje (zadržimo se na formulaciji treće zakonitosti), tada on
tvrdi da za svako x, ako je x neka roba, tada, ako roba ima svojstvo
da njena ponuda raste (a njena potražnja ostaje nepromjenjena),
tada će imati svojstvo da joj cijana pada (ekonomski rečeno, da se
postiže niža ravnoteža cijena i količina).

129
 D-N model objašnjava takđer i same zakone. Kod objašnjenja
zakona ponovo ćemo imati deduktivnu strukturu u kojoj su premise
drugi univerzalni zakoni. Naime, manje općenit univerzalni zakon
objasnit ćemo podvođenjem pod univerzaliniji zakon. U načelu,
univerzalni zakon objašnjava se općenitijim univerzalnim zakonom.
D-M model u univerzalnom nomološkom iskazu (zakonu)
pretpostavlja konstantnu empirijsku vezu između dva događaja ali
samu tu vezu dalje ne specificira. U našem primjeru, uvijek kada
imamo činjenicu da je nešto led (ili da je nešto roba čija ponuda
raste), imamo i činjenicu da led pliva po vodi (ili da cijena robe
pada). Međutim, koja je priroda ove veze, dali je činjenica da je
nešto led uzrok činjenici da to pliva po vodi, ili je ova veza neke
druge vrste, na to pitanje D-N model ne odgovara.
Drugi model objašnjenja koji smo spomenuli, KM model
inzistira na tome da je za objašnjenje nužno postojanje kauzalne,
uzročno-posljedične veze između dva događaja. Da bi neki događaj
A bio uzrokom događaja B nužno je da događaj A shvatimo kao
proces koji u mehaničkoj prostorno vremenskoj interakciji sa
događajem B uzrokuje neke promjene koje bez ove interakcije ne bi
nastupile.
Rezimirajmo osnovna svojstva D-M i KM modela. Objašnjenje
po D-M modelu pojedinačni događaj podvodi pod odgovarajući
univerzalni zakon koji izriče stalnu empirijsku vezu između dva
događaja, A i B. Događaj B prisutan je uvijek kada i događaj A.
Objašnjenje po KM modelu temelji se na pronalaženju kauzalnih
veza između dva događaja. Događaj B objašnjava se kao posljedica
nastupanja događaja A koji je uzrok događaja B. Uvijek kad nastupi
događaj A, ukoliko je on u mehaničkoj prostorno vremenskoj
interakciji sa događajem B nastupit će i događaj B.
U prirodnim znanostima objašnjenje se provodi po jednom od
ova dva modela. Nas, međutim, zanima da li je neko od ova dva
objašnjenja moguće u društvenim znanostima kakva je sociologija

130
ili ekonomija. Unatoč mnogim kontroverzama i suprotstavljenim
gledištima, mnogi teoretičari danas smatraju da je jedno od ovih
objašnjenja moguće i u društvenim znanostima kakve su
sociologija, ekonomija ili antropologije. Korijen problema leži u
shvaćanju da je društvena stvarnost složenija i strukturiranija od
prirodne stvarnosti, pa stoga, navodno, uočavanje kauzalnih i
nomičkih veza nije moguće na način na koji se one formuliraju u
prirodnim znanostima. Ne ulazeći u bit ove rasprave, reći ćemo da
društvena stvarnost jest u izvjesnoj mjeri složenija, i stoga manje
pregledna, od prirodne stvarnosti, ali to ne znači da objašnjenje
društvenih pojava nije moguće na isti način na koji je to moguće sa
prirodnim pojavama. Objašnjenje podvođenjem pod univerzalne
zakone ili uočavanja kauzalnih veza u cijelosti je moguće i u
društvenim znanostima. Međutim, moramo naglasiti da su ovdje
univerzalni zakoni manje strogi a kauzalne veze manje čvrste nego
li je to slučaj u prirodnim znanostima.
Što je sa statističkom korelacijom?

131
 Literatura:
Berčić, Boran, 2012. Filozofija, svezak 1. i 2., Ibis, Zagreb.
Caldwell, Bruce, 1994. Beyond Positivism, Rautladge, London.
Carnap, R. Testability and Meaning, u: Feigl, H.&Brodbeck, M.
Redings in the Philosophy of Science, University of Minnesota, New
York.
Cartwright, Nancy, 2001., What is wrong with Bayes Nets? The
Monist 84.
Chiang, Fundamental methods of Mathematical Economics, …
Comte, August,
Debreu, G. 1959. Theory of Value; An Axiomatic Analysis of
Economic Equilibrium, Wiley&Sons, New York.
Gadamer, H. G., 1978. Istina i metoda, Logos, Sarajevo.
Gigerenzer, G. 2000. Adaptive Thinking, Rationality in the Real
World, Oxford University Press.
Glymour, C.Cooper, G.F. (Eds.), 1999., Computation, Causation,
and Discovery, MIT Press, Cambridge, MA.
Greene, M.H. 2003. Econometric Analyses, Prentice Hall, New
Jersey.
Hacking, Ian., 2001, An Introduction to Probability and Inductive
Logic, Cambridge University Press. New York.
Holand, Holyoak, Nisbett, Thagad, 1986., Induction, MIT Press,
Hutchinson, Terence, 1938. The Significance and Basic Postualtes of
Economic Theory, Macmillan, London.
Keynes, J. Nevill
Kaynes, J. M., 1921, Trearise ....
Menger, Carl, Untersuchungen über die Methode der
Socialwissenshaften und der Politishen Oekonomie insbesondere, …
Milas, Goran, 2009., Istraživačke metode u psihologiji i drugim
društvnim znanostima,Naklada Slap, Jastrebarsko.

132
Mill, J. S., 1874. The System of Logic, Harper, New York.
Fridman, Milton,…
Negel, Ernest, 1974. Struktura nauke, Nolit, Beograd.
North, Douglas, 2003., Institucije, institucionalna promjena i
ekonomska uspješnost, Masmedia, Zagreb
Pierce, C. S.,
Popper, K. 1972 ‘Conjectural Knowledge: My Solution to the
Problem of Induction, u: Objective Knowledge: An Evolutionary
Approach (Oxford: The Clarendon Press,), p. 7.
Popper, K. 1973. Logika naučnog otkrića, Nolit, Beograd.
Quine Willard van Omard,
Robbins, Lionel, 1932, An Essay on the Nature and Significance of
Economic Science, Macmillan, London.
Sayer, Andrew, 1992., Method in Social Science, Routledge,
Simon & Blume, 1994., Mathematics for Economists, W.W. Norton &
Company, New York,

Smokrović, N. 2004. Priroda prirodnog zaključivanja, Biblioteka

Filozofskih istraživanja, Zagreb.
Waismann, Erkenntnes”, 1, 1930.
van Wright, G. H. 1975. Objašnjenje i razumevanje, Nolit, Beograd.

133