Pištolj Pit Maravić – «najbolji ball-handler svih vremena»

5. Januar je bio razlog da se NBA sjeti jednog od svojih najboljih igrača u istoriji – Pištolj Pita Maravića („Pistol Pete“
Maravich). Tog dana se navršilo 33 godine og kada je, na terenu, iznenada preminuo igrač koga je veliki „Seltik“ Džon
Havliček (8 NBA prstena) rekao da je „najbolji ball-handler svih vremena“.

Svoju karijeru gradio je u vremenima kada nije postojao šut za tri poena, kao ni ograničenje trajanja napada. Nije bilo ni
današnjih naprednih metoda za oporavak povrede koljena, koja je i dovela do preranog opraštanja od njegove najveće
životne pasije. Nakon košarkaših avantura, upao je u težak period u kome se odavao različitim porocima. Upravo se, na
putu oporavka kroz posvećivanje jednoj od hrišćanskih crkava, i zadesio tog kobnog 05. januara u Pasadeni, gdje je
imao zakazanu pikap košarkašku utakmicu za Crkvu Nazarena. Tog dana je, do tada neotkrivena, urođena srčana mana
oborila košarkaškog virtuoza na zemlju, na očigled zapanjenih slučajnih saigrača.

Odrastanje

Nije bilo tajna da je otac Pištolj Pita bio veoma zahtevan prema svom sinu. Odrastajući u imigrantskoj porodici, njegov
otac, Petar "Press" Maravić, sin srpskih imigranata Vaja i Sare (rođene Radulović) iz Drežnice, sela u blizini Ogulina u
savremenoj Hrvatskoj, je imao teško djetinjstvo. Nadimak „Press“ dobio je jer je kao dječak prodavao novine Pittsburgh
Press u malom industrijskom gradu u predgrađu Pitsburga. Nakon učestvovanja u Drugom Svjetskom ratu, dobio je sina
u ljeto 1947. godine. Press je te 1947. i dobio svoj prvi posao kao asistent na svom koledžu Davis i Elkins u Zapadnoj
Virdžiniji.

Mali Pit Maravić je vrlo rano pokazivao naklonost prema košarci – talentom se isticao već u svojim najmlađim danima.
Kao čudo od deteta, košarka je bila sve što je Maravić znao. Otac i sin su bili bili nerazdvojni kroz fakultet, otac „Press“
mu je bio trener i pratio ga na svakom koraku. Neke priče o Marovićevim čudnim tehnikama vežbanja imale su tračak
istine; druge su bile plod mašte. Da li je Pit zaista izoštrio kontrolu lopte driblajući kroz prozor sa suvozačkog sedišta
dok je njegov otac vozio polako?

Košarkaški uspjesi

Maravić je dizao prašinu gdje god se pojavio – gledaoci su prosto hrlili da prisustvuju utakmicama u kojima je
dominirao svojom maštovitošću i vještinom. Maravić je postigao više poena za Univerzitet nego bilo koji drugi igrač u
istoriji. Maravić je postigao 3667 poena za samo tri godine (1968-1970), igrajući za tim koji je treninrao njegov otac
(LSU). U toku tih godina, „Pištolj Pit“ je postavio 11 NCAA rekorda i 34 rekorda Jugoistočne konferencije – još uvijek
drži mnoge od njih i nakon 40-tak godina. U svojoj studentskoj karijeri, ovaj 1,96 m visoki bek, imao je neverovatnih
44,2 prosečna poena po utakmici u 83 takmičenja i bio po broju pogodaka tri puta na čelu NCAA lige. On je takođe
postavio i NCAA rekord tako što je postigao više od 50 poena na 28 utakmica.

Nakon što je diplomirao na univerzitetu LSU 1970. godine, Maravić je izabran kao treći pik u prvoj rundi drafta NBA
lige i odmah ušao u njenu istoriju kada je potpisao svoj prvi ugovor na 1,9 miliona dolara – bila je to jedna od najvećih
plata u to vreme – kada je potpisao za Atlanta Hawks. Trebalo mu je ipak nešto malo vremena da uđe u početnu petorku
sa prosečnih 23,2 poena po utakmici u njegovoj početničkoj-ruki sezoni. Nakon što je proveo četiri sezone u Atlanti,
Maravić je trejdovan u New Orleans Jazz, gde je dostigao svoj vrhunac kao NBA šomen i superstar. Ušao je u All-NBA
prvi tim 1976 i 77 godine kao i u drugi Al-NBA tim 1973 i 78 godine. Bio je na čelu NBA lige po učinku 1977. sa
ličnim rekordom od 31,1 poen po utakmici. Maravić je završio svoju karijeru u Utah Jazz i u Boston Celtics 1980.
godine kada je jednu sezonu zajedno sa njim igrao i Leri Bird.

U deset NBA sezona, Maravić je bio pet puta član ol star tima, postigao je 15948 poena u 658 utakmica što čini u
proseku 24,2 poena po utakmici (15. mesto svih vremena). Bio je vodeći u ligi sa postignutih 31,1 poen po utakmici
1977. Njegova NBA simultanka, sa eksplozijom od 68 poena, desila se protiv New York Knicks 25. februara 1977.

Kobni dan
U zoru tog 5. januara 1988. godine ušao je na teren, kako bi ponovo prigrlio igru koju je igrao celog života.
Četrdesetogodišnjak koji je nakon teškog životnog perioda odlučio da se ponovo poveže sa košarkom – odlučio je ta to
uradi u okviru događaja Nazarenske crkve.

„Ovde je“, najavio je dr. James Dobson, koji je organizovao nedeljne igre preuzimanja. „Pit je ovde.“

"Hej, momci", rekao je Pit veselo. "Kako su svi?"

To pitanje je bilo nepotrebno, jer je Pištolj Pit Maravić na terenu, spreman za utakmicu sa običnim ljudima - ovo bila
neverovatna priča, svi su bili oduševljeni. Sudbina je htjela da se isto pitanje ponovi oko 45 minuta kasnije, ovog puta u
obrnutim ulogama.

Dobson, odmjeravajući znojavog Maraviča dok su stajali blizu linije za slobodna bacanja, hvatajući dah između partija:
"Kako se osećaš, Pete?"

"Osećam se odlično.", uzvratio je.

A onda je urođena srčana mana izazvala da se Pit Maravić iznenada sruši licem prvo na pod, upravo radeći ono što je
najviše volio – da dribla sa nevjerovatnim umjećem, sprovodi uglađena dodavanja i postiže poene.

Nekako, uprkos godišnjim fizičkim testovima od srednje škole, Maravićeva urođena srčana mana je ostala neotkrivena.
Rođen je bez leve koronarne arterije koja krvlju dovodi do mišićnih vlakana srca, a desna arterija koja je nadoknadila
neravnotežu bila je preopterećena. Bilo je medicinsko čudo da je živeo 40 godina.

Košarkaška smrt – nekad i sad

Velika NBA zvezda je jednog januarskog jutra u podnožju planina San Gabriel, nadomak Los Anđelesa, tragično i
iznenada umrla u naponu svog života i proći će tri decenije pre nego što se to ponovi.

Pit Maravić i Kobe Briant, game-changeri, bili su vrlo posebni dok su bili vrlo mladi, negovani od zahtevnih očeva,
nastupali su bez daha i zaslužili prostor na zidu unutar Naismith Memorial Basketball Hall of Fame. Zanimljivo je da su
njihova poslednja odmorišta udaljena samo 30tak kilometara milja.

Međutim razlika u reakciji javnosti na te smrtne slučajeve je neuporediva. Atlanta Havks, Utah Jazz i Boston Celtics,
franšize koje je Maravić proslavio u svojoj desetogodišnjoj NBA karijeri, odigrali su sledeću utakmicu po rasporedu, za
razliku od Lejkersa, koji su bili previše zgaženi zbog Kobea.

Maravić je, osim u Luizijani, gde je živeo i obožavan tada i čak sada, bio glavna priča samo na jedan dan.

Svakako se svijet promenio od tada. Kobeova karijera započela i najpoznatijem timu na svijetu i to baš kada je NBA
popularnost rasla. Televizija je pokrivala svaki ćošak Kobeovog života, dok socijalne mreže dozvoljavaju svakome da
individualno prati živote košarkaša – na terenu i van njega.

Twitter se nije srušio onog dana kada je Maravić umro – twitter je zakasnio dvije decenije.

Ovo nije bilo prvi put da je Maravić bio žrtva tajminga. Njegovi košarkaški trikovi učinili su ga vrhunskim pionirom
1970-ih, pre nego što je TV zapravo prikazivao najvažnije košarkaške događaje. Malo je igrača moglo da parira
njegovim vještinama. Usporene reprize, koja bi još bolje pokazala njegove vještine, nije bilo. Nijesu usamljena
mišljenja da bi Maravić sa današnjim pravilima bio još više aktuelan. Povreda koljena je zaustavila njegovu karijeru –
hirurški napredag nije stigao da mu je produži.
I zato je razumno zaključiti ovo: da je igrao u ovoj deceniji sa hirurškim napretkom koji bi mu omogućio povratak iz
povrede koljena, i da je umro u današnjem viralnom svetu pod potpuno istim okolnostima kao kobne 1988. godine,
reakcija usled odlaska Pištolj Pita - koji je bio godinu mlađi od Kobea u vrijeme njihove smrti – još više bi potresla
čitav svijet.