Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

Odsjek: Pedagogija

Predmet: Teorije odgoja I

VJEZBA 1
Tema: Odgoj za čovjeka — Rasprava o odgoju
Autorice Elizabete Vega

Mentor: Merjem Susic, ass Student: Omar Karahodzic

Tuzla, novembar 2021. god

Autorica ovog teksta zapocinje sa postavljanjem par pitanja, sta to zapravo mozemo reci o
odgoju. Koji je to spektar poznanstva odgoja od strane ljudi u blizem doticaju s djecom. Kako
pravilno ophodenje prema dijetetu moze iznjedriti razlicite rezultate. Autorka kaze da su
definicije odgoja razlicite u zavisnosti od mjesta na kojem ih trazimo i iz kojih rijecnika ih
citamo. Ipak autor ovog clanka je dao jednu definiciju odgoja: Odgoj. „Svjesno djelovanje na
mlado biće u nastojanju da stekne osobine, navike prikladne u društvu [kućni odgoj; bez
odgoja].“

Autorica misli da se roditelji i odgajatelji pitaju kako ispravno odgojiti dijete. Kako njegov
potencijal usmjeriti na pravi put kao i da li to ima pozitivan ucinak. Moglo bi se zakljuciti da ovo
sve ima pozitivan predznak da nemamo toliko primjera osoba za koje smo mislili da su dobro
odgojene koje su nezadovljne, bilo to izborom karijere, partnera ili neceg treceg. Autorica tvrdi
da u danasnjem kapitalistickom drustvu se tezi ka odredenom kalupu gradana odredenog profila.
Taj gradan je tu da pomogne drustvu u onome u cemu je namijenjen. Odgoj danas je struktuiran i
direktan, ali dodaje i da to sto se danas pojavljuje u drustvu nije nova pojava. U Sparti su
odgajani vojnici dok su u Ateni odgajani gradani..
“Većina odgajatelja (mislim tu i na roditelje), oni koji su to bili, ili jesu, čine produženu ruku'
(trenutno važećeg) društveno-političkog položaja i dio su ideoloških aparata zajednice, odnosno
države i vladajuće klase. A trebamo odgojiti čovjeka.”
Neki strucnjaci imaju svoje ideje o odgoju i kako se mlade osobe trebaju formirati.
Autor Seven complex lessons in education for the future (1999), E. Morin smatra da ima potreba
za redizajniranjem oblika organizacije i odgoja danasnjeg drustva. On smatra da treba poceti od
bitnih nacela poput pronalazenja greski i poznatih zabluda u dosadasnjim principima odgoja,
odrediti koja su to zapravo bitna znanja o covjeku, istraziti covjeka kao cijelovito bice, suociti se
sa nesigurnostima koje kopkaju covjeka o njegovom samom zemaljskom indentitetu itd…
„Kultivacija nije tek puko obrađivanje ili samoobrađivanje ljudski raspoloživog (odgojivog,
kulturabilnog) bića, nego je ona, što je bitno, djelatnost utemeljena u brizi, skrbi i poštovanju za
svoj predmet, tj. za ono ljudski raspoloživo koje se njeguje i čijem se ljudski mogućem razvoju
teži (Polić, 1993 str. 15).”
Oba ova autora pokazuju zelju za poopcavanju i potrebom za nekom tacnom definicijom odgoja
koja bi mogla biti univerzalno koristena. Autorica tvrdi da ako pogledamo danasnji odgoj i
obrazovanje djece i mladih to je i jedna vrsta isplanirane manipulacije koja ne uzima u obzir
stvaralastvo. Covjek je po prirodi kreativno bice i tu kreativnost covjeku ne mozemo uzeti,
nijedan odgoj ne moze uzeti u obzir ljudsku prirodu i zato to nije egzatktna nauka. Covjek je bice
koje stvara samo ako je to stvaralstvo slobodno i u skladu sa ciljevima covjeka., inace to
stvaralstvo propada i beskorisno je. Autorica u ovom slucaju usporeduje covjeka sa kucnim
ljubicem koji je zatvoren u kavezu i ima samo mali broj rekvizita za igru. Taj kavez predstavlja
covjeka i kako je covjek zatvoren bez tog stvaralastva. Neki bi rekli da taj ljubimac izvodi
unaprijed odredenu predstavu uz pomoc tih rekvizita i onda mozemo reci da je kao bice ostvaren.
Ali to zapravo nije tako.
Neki filozofi se pitaju da li je covjek dovoljno kvalifikovan da promatra druga bica, jer ipak za
razliku od ostalih sisara covjek nema urodene navike i ponasanje nego se to stvara odrastanjem.
„Uz ovo, treba reći da čovjek za razliku od životinje posjeduje aktivni princip smislenosti; on
shvaća smisao, unosi smisao, i to u obliku izvorne slobodne autodeterminativne aktivnosti. On
počinje kao spontana nesvjesna aktivnost i kao već sazdana tjelesna struktura. U punom zamahu
odrasla čovjeka ta sposobnost postaje svjesna i slobodna. (…) Suvremeni antropologijski pristupi
većinom smatraju da čovjek nije u posjedu neke biti, nepomične supstancije koju bi samo trebalo
dobro znati iščitati; on je prvenstveno biće u nastajanju“.

— (Senković, 2007, str. 64-65)

Postavlja se pitanje kada je covjek zapravo Slobodan i da li se to postize odgojom. Kako treba
razmisljati o odgoju,

U danasnjem drustvu djeca nisu dovoljno potkrepljena okolinom da bi imala siru viziju. Cesto
zapostavljamo djecije vrline, Djeca umjesto da odrastaju u sretnim domovima okruzena ucenjem
razlicitih korisnih emocija poput empatije i uvazavanja drugih, cesto se nalaze u okruzenjima
koja nisu zdrava po njihovu psihu i paznju traze na drugim mjestima

“Znanje 'o' je bitna pretpostavka rasprave o bilo kojem pojmu ili problemu. Jednako tako,
ukazuje na važnost znanja odgajatelja; što čovjeka u stvari čini čovjekom, da bi se mogao baviti
čovjekom. Nedostatak spoznaje u odgajatelja isključuje njegovu sposobnost odgajanja. Paradoks
našeg vremena očituje se u činjenici da se govori o odgoju i obrazovanju usmjerenima na
individualni razvoj čovjeka u sferama praktičnog znanja, a očekivanja su i dalje određena prema
mogućnostima većine. Sadržaj odgoja je čovjek i time umijeće odgajanja u svojoj biti mora imati
za cilj, i jedino njega, dobrobit svakog pojedinog čovjeka.

Svi oni koji se žele baviti odgojem preuzimaju odgovornost za ljudski život pa će svaki
suvremeni odgajatelj željeti promišljati ili misliti filozofiju odgoja.”