INFEKTOLOGIJA

SADRŽAJ
SADRŽAJ ________________________________________________________________ 2
1. UVOD U INFEKTOLOGIJU _________________________________________________ 4
1.1. ZNAČAJ INFEKTIVNIH BOLESTI U PROŠLOSTI _________________________________________________5
1.2. INFEKTIVNE BOLESTI DANAS I U BUDUĆNOSTI ________________________________________________6
1.3. SOCIJALNO-MEDICINSKI ZNAČAJ INFEKTIVNIH BOLESTI ________________________________________7
1.4. RATNO-MEDICINSKI ZNAČAJ INFEKTIVNIH BOLESTI ____________________________________________7
2. KLINIČKE KARAKTERISTIKE ZARAZNIH BOLESTI _______________________________ 9

2.1. Simptomatika __________________________________________________________________________9
3. EVOLUCIJA I TOK INFEKTIVNIH BOLESTI ____________________________________ 21

3.1. Evolucija zaraznih bolesti _______________________________________________________________21
3.2. Tok zarazne bolesti ____________________________________________________________________23
3.3. Imunološka zbivanja u infektivnim bolestima _______________________________________________24
3.4. Dijagnostika zaraznih bolesti _____________________________________________________________25
3.5. METODIKA DIJAGNOSTICIRANJA ZARAZNIH BOLESTI _________________________________________35
4. PROFILAKSA I KLASIFIKACIJA BOLESTI, CRIJEVNE ZARAZNE BOLESTI, TIFUS _______ 57

4.1. NAČELA PROFILAKSE ZARAZNIH BOLESTI ___________________________________________________57
4.2. KLASIFIKACIJA ZARAZNIH BOLESTI ________________________________________________________63
4.3. Crijevne zarazne bolesti _________________________________________________________________63
4.4. TRBUŠNI TIFUS (TYPHUS ABDOMINALIS) ___________________________________________________65
5. ANGINE, KRUP, DIFTERIJA, STREPTOKOKOZE, SKARLATINA, ERZIPEL, SEPSA,

STREPTOKOKNI ŠOK SINDROM _____________________________________________ 67
5.1. ANGINE ______________________________________________________________________________67
5.2. KRUP (Croop) _________________________________________________________________________71
5.3. DIFTERIJA ____________________________________________________________________________71
5.4. STREPTOKOKOZE ______________________________________________________________________73
6. PERTUSIS (HRIPAVAC, VELIKI KAŠALJ) _____________________________________ 77

7. BAKTERIJSKE I ATIPIČNE PNEUMONIJE _____________________________________ 79
7.1. Bakterijska upala pluća _________________________________________________________________81
7.2. Atipične pneumonije ___________________________________________________________________84
8. URINARNE I INTRAHOSPITALNE INFEKCIJE __________________________________ 86

8.1. INFEKCIJE MOKRAĆNOG SISTEMA (IMS) INFECTIO TRACTUS URINARII (ITU) _______________________86
8.2. AKUTNI URETRITIS/URETRALNI SINDROM __________________________________________________94
8.3. AKUTNI NEKOMPLICIRANI PIJELONEFRITIS__________________________________________________95
INFEKTOLOGIJA – PRVA PARCIJALA – 2020.godina
8.4. LIJEČENJE INFEKCIJA MOKRAĆNOG SISTEMA KOD MUŠKARCA __________________________________96

8.5. REKURENTNE INFEKCIJE MOKRAĆNOG SISTEMA _____________________________________________97
8.6. INTRAHOSPITALNE INFEKCIJE ____________________________________________________________99
9. STAFILOKOKNE INFEKCIJE ______________________________________________ 102

9.1. Stafilokokna sepsa i endokarditis ________________________________________________________108
9.2. Meningitis __________________________________________________________________________109
9.3. Infekcija pluća _______________________________________________________________________109
9.4. Akutni osteomijelitis __________________________________________________________________110
9.5. Stafilokokno trovanje hranom __________________________________________________________110
9.6. Kliničke manifestacije koje uzrokuju S. epidermidis i drugi koagulaza- negativni stafilokoki _________110
9.7. Laboratorijska dijagnostika _____________________________________________________________112
9.8. Liječenje, prevencija i kontrola __________________________________________________________112
9.9. Zaključak____________________________________________________________________________112
Literatura: predavanja od prof. dr. Dilista Piljić i doc. dr. Rahima Jahić
3 stranica
1. UVOD U INFEKTOLOGIJU
− Infekcija je biološki proces koji nastaje ulaskom patogenih mikroorganizama u makroorganizam i
rezultat je međusobnog djelovanja mikroorganizma i makroorganizma.
− Infektivna bolest nastaje zbog oštećenja tkiva makroorganizma prouzrokovanog mikroorganizmom
zbog:
- invazivnosti (sposobnost prodiranja i razmnožavanja) ili
- toksičnosti (sposobnost stvaranja toksina).
− Infektivna bolest uključuje i reakciju makroorganizma na patogene uzročnike (imunološka reakcija).
− Hoće li neki mikroorganizam prouzročiti bolest makroorganizma zavisi o:
- virulenciji (zaraznosti) mikroorganizma i
- osjetljivosti, neotpornosti makroorganizma.
− Mikroorganizam koji ima veliku virulenciju i koji je sposoban prouzrokovati bolest u ljudi s očuvanim
imunološkim sistemom, definira se kao patogeni mikroorganizmom.
− Uzročnik koji je patogen samo za ljude s oslabljenim imunološkim sistemom, dok u
imunokompetentnih zdravih ljudi ne uzrokuje bolest, naziva se uslovno (fakultativno) patogeni ili
oportunistički mikroorganizam.
− Infekcija uzrokovana oportunističkim mikroorganizmom naziva se oportunistička infekcija.
− Prenosivost ili kontagioznost označava mogućnost prenošenja bolesti među makroorganizmima,
odnosno s čovjeka na čovjeka, ili s životinje na čovjeka.
− Nije svaka bolest prouzrokovana živim uzročnicima istovremeno i prenosiva bolest, odnosno zarazna
bolest u užem smislu riječi.
− Npr. upala mokraćnog sistema, žučnog sistema ili središnjeg živčanog sistema prouzrokovana
bakterijama ne prenosi se sa bolesnika na zdrave osobe.
− Većina klasičnih zaraznih bolesti jesu prenosive (prijemčive, kužne, epidemične).
− Pojam mikroorganizam je relativan.
− Trakavicu, koja može biti duga i više od 10 metara, ne možemo nazvati mikroorganizmom,.
− Dječiju glistu, koja je duga 10 do 15 cm takođe nemožemo nazvati mikroorganizam.
− Međutim, oba ova uzročnika uzrokuju zarazne bolesti.
− Kada pas ugrize čovjeka, ne radi se o zaraznoj bolesti, iako se svakako radi o bolesti prouzrokovanoj
živim organizmom.
− Uzročnici zaraznih bolesti su razne vrste mikroorganizama:
▪ virusi,
▪ bakterije,
▪ gljive,
▪ protozoe,
▪ paraziti i
▪ prioni.
− U širem smislu svi patogeni mikroorganizmi smatraju se parazitima, dok u užem smislu parazitima
nazivamo samo helminte, uši, grinje i sl.
− Kontaminacija znači onečišćenje ili zagađenje nežive prirode i predmeta patogenim
mikroorganizmima.
4 stranica
− Svuda oko nas su prisutni „kontaminirani“predmeti, jer na mnogim predmetima i površinama s

kojima smo svakodnevno u dodiru ima više ili manje potencijalno patogenih mikroorganizama.
− U kliničkoj praksi govorimo o kontaminaciji kada se radi o onečišćenju primarno sterilnih materijala-
npr. sterilne gaze, hirurški instrumenati, igle, ali i krv, likvor, urin i drugi bolnički uzorci, koji se
uzimaju za mikrobiološke pretrage.
− Kada se uzima krv za hemokulturu, a ne poštuju se principi asepse i antisepse, mogu se sa nepravilno
dezinficirane kože, unijeti bakterije u hranilište i tako steći dojam da se radi o bakterijemiji kod
bolesnika.
− Kolonizacija je naziv koji označava naseljavanje tjelesnih površina mikroorganizmima.
− U toku kolonizacije domaćin ne stvara prema mikroorganizmima imunološki odgovor.
− Kada domaćin počne imunološki reagirati, kolonizacija prelazi u infekciju.
1.1. ZNAČAJ INFEKTIVNIH BOLESTI U PROŠLOSTI
− Zarazne bolesti su imale važnu ulogu u prošlosti, o čemu govore i mnogi istorijski zapisi.
− Prve podatke o zaraznim bolestima srećemo u najstarijim svetim knjigama i starim zapisima
(hebrejskom Telmudu, Hipokratovim pismima koja potiču iz četiristotih godina p.n.e., te staroj
kineskoj, indijskoj i arapskoj literaturi).
− Tokom starog i srednjeg vijeka, epidemije zaraznih bolesti su pratile ratove, vremenske nepogode,
osvajačke ratove.
− Kuga je u starom vijeku odnijela većinu stanovnika Istočnog rimskog carstva i veliki broj stanovnika
Zapadnog rimskog carstva.
− Epidemije su često uticale na propast velikih civilizacija i kultura kao što su grčka, rimska i egipatska.
− Uzročnici prvih zapisanih epidemija nisu poznati, ali se može pretpostaviti da se radilo o kugi
(bubonskoj/plućnoj), pjegavcu, koleri i varioli
− U Atici oko 430 g. p.n.e. tzv. „Tukididova kuga“ (od nje je umro i Periklo, vjerovatno se radilo o
pjegavcu).
− „Antoninova ili Galenska kuga“, od 180-165 g. prije nove ere.
− „Justinijanova kuga“ je prava kuga koja se pojavljivala u više navrata od 580-531 g. p.n.e.
− U 14. vijeku iz Istočne Azije krenula epidemija kuge (plućne i bubonske) prema zapadu, zahvatajući
Evropu i Afriku.
− Pretpostavlja se da je tada smrtno završilo oko ¼ stanovnika sa ovih područja.
− Kuga nije zaobišla ni Balkanski poluotok. Postoje zapisi o velikoj smrtnosti u Dubrovniku i Splitu.
− Dubrovnik je drugi grad-država poslije Venecije, gdje je osnovan karanten, a zatim i u ostalim
dijelovima Evrope.
− Zapisi o epidemijama kuge, pjegavog tifusa, te variole datiraju i kasnije iz 16. 17. i 18. vijeka.
− Poslije otkrića antivariolične vakcine (Jener, 1976), variola je iščezla iz zemalja u kojim je provedena
variolizacija.
− Tokom Balkanskih ratova, na području Srbije od pjegavca je umrlo preko 100000 ljudi.
− U 19. vijeku harale su i epidemije kolere.
− Tokom 1918. godine pojavila se epidemija encefalitisa, nepoznatog uzročnika, nazvanog Ekonomov
letargični encefalitis na području Evrope.
− Odnijela je mnogo života i ostavila veliki broj neuroloških posljedica, kakav je bio parkinsonizam.
− Iste godine desila se velika pandemija gripe, koja je zahvatila cijeli svijet (nije samo Španiju!). Javila
se u 3 navrata i pokosila preko 20 miliona ljudi u dobi od 20-40 godina starosti.
− Najteža epidemija variole u BiH je zahvatila 1888. i 1889. g. sa 27717 oboljelih, od čega u okrugu
Tuzle 7561 osobu.
− U epidemijama kuge nestajala su čitava sela, po čemu je i selo Kuge nedaleko od Tuzle dobilo svoje
ime.
− Najstarija infektološka služba u Tuzli je počela sa radom 1888.g. kada je zbog kolere osnovana “Koler
baraka” sa 20 kreveta.
5 stranica
− Tokom I i II svjetskog rata na našem području harale su i epidemije pjegavca i dizenterije koje su
desetkovale redove vojnika i civila.
− Tokom rata 1992-1995 godine, u BiH registrirane su epidemije zarazne žutice, hemoragične groznice,
salmoneloze, šigeloze i trihineloze.
1.2. INFEKTIVNE BOLESTI DANAS I U BUDUĆNOSTI
− Na početku trećeg milenija došlo je do značajnih promjena epidemiologije infektivnih bolesti.

− Uvođenjem u terapiju antimikrobnih lijekova, neki vodeći medicinski stručnjaci su vjerovali, da će
infektivne bolesti biti eliminirane i imati samo istorijski značaj.
− Mnogi od ovih lijekova koju su efikasni ne samo protiv bakterija, već i virusa, gljiva i parazita.
− Međutim upotreba antimikrobnih lijekova dovela je i do razvoja efikasnih mehanizama odbrane od
strane infektivnih uzročnika i postavki novih strategija preživljavanja.
− Rezistencija na antibiotike se javlja na alarmantno visokom nivou među svim klasama infektivnih
uzročnika sisara.
− Svijet se značajno promijenio od 1951.g., kada je SZO uspostavila prvi set pravne regulative sa ciljem
prevencije međunarodnog širenja bolesti.
− I danas infektivne bolesti zauzimaju visoko mjesto prema uzrocima smrtnosti (u nekim dijelovima
svijeta, čak su na prvom mjestu).
− Oko 15 miliona ljudi svake godine umire upravo zbog infektivnih bolesti.
− Od emergentnih (prijetećih) infektivnih bolesti treba spomenuti:
- HIV infekciju, često udruženu s tuberkulozom i hepatitisom C,
- nove virusne encefalopatije,
- hemoragične groznice,
- virusne gastroenterokolitise,
- SARS,
- ptičiju gripu i dr.
− Među reemergentnim (ponovno prijetećim) vrlo su značajne.
- malarija,
- tuberkuloza,
- streptokokne bolesti,
- spolno prenosive bolesti,
- dijarealne,
- bolesti putnika koji putuju u endemske krajeve.
− To je novo područje infektologije, koje postaje novi javno-zdravstveni problem.
− Uloga infektivnih agenasa u etiologiji bolesti, za koje se vjerovalo da nisu infektivne prirode, sve se
više povećava.
− Na primjer:
− Danas je opšte prihvaćeno da je Helicobacter pylori uzročnik peptičkog ulkusa, a možda i maligne
bolesti želuca.
− Humani papilomavirus je najvažniji uzrok invazivnog karcinoma cerviksa.
− Jedan novi humani herpesvirus (HHV-8) smatra se da bi mogao biti uzrok i većini slučajeva Kapoši
sarkoma.
− Faktori koji su uticali na promjenu patologije infektivnih bolesti su:
▪ nizak higijenski standard,
▪ siromaštvo,
▪ ekološke promjene,
▪ promjene socijalnog ponašanja,
▪ prirodne katastrofe i katastrofe uzrokovane djelima čovjeka
▪ današnji mobilni, međusobno povezani i međusobno ovisni svijet,
▪ migracije stanovništva,
▪ promjene u proizvodnji hrane i razvoj rezistencije mikroorganizama na brojne antibiotike.
6 stranica
− Došlo je do vrlo ozbiljnih bioloških i ekoloških promjena, od kojih su sigurno najvažnije pojave
različitih infektivnih agenasa u krajevima svijeta, gdje do sada nisu bili poznati.
− Tokom posljednjih 5 godina SZO je identificirala više od 1100 epidemija širom svijeta.
− Ove činjenice ilustriraju širinu i vrstu prijetnji sa kojima se čovječanstvo danas susreće.
− Javlja se sve veći broj oportunističkih infekcija s do sada rijetkim ili nepoznatim uzročnicima, zbog
većeg broja imunokompromitiranih osoba:
▪ sve starija populacija,
▪ transplantacije organa,
▪ HIV infekcije,
▪ primjena imunosupresivne i citostatske terapije i dr.
− Bilo bi naivno pretpostaviti da više neće biti novog AIDS-a, nove Ebole, novog SARS-a...
− Današnja situacija sa infektivnim bolestima:
▪ AIDS poprima pandemijske razmjere.
▪ Postoji opasnost pojave nekih virusnih infekcija u pandemijskim razmjerama.
▪ Postoji mogućnost razbuktavanja pojedinih endemskih bolesti.
− Smanjen je morbiditet od tifusa, paratifusa, tetanusa, poliomijelitisa, sifilisa, gonoreje.
− Postignuta je eradikacija dječije paralize, difterije, variole.
− Primijećen je porast oboljelih od bjesnila (ljudi i životinje).
− Još uvijek su u većem broju prisutne zoonoze; bruceloza, trihineloza, hemoragijske groznice.
− I dalje su aktuelne embriopatije infektivne geneze, trovanja hranom...
− Iz svega navedenog možemo zaključiti da se epidemiologija infektivnih bolesti promijenila, a da
infektivne bolesti unatoč drugačijih očekivanja i danas utiču na svjetsku istoriju i geopolitičke prilike.
− Sigurniji svijet koji je spreman i pripremljen na prijetnje globalnoj javno-zdravstvenoj sigurnosti,
zahtijeva dobro poznavanje epidemiologije infektivnih bolesti i globalno partnerstvo svih zemalja
svijeta u svim relevantnim sektorima.
1.3. SOCIJALNO-MEDICINSKI ZNAČAJ INFEKTIVNIH BOLESTI
− Infektivne bolesti i dalje uzrokuju više od 80% morbiditeta.

− Imaju veliki značaj za javne službe i uopće za javno građanstvo.
− U slučaju epidemija umanjuju standard gradova, regija i cijelih država.
− Mnoge infektivne bolesti se javljaju akutno i zahtijevaju hitan angažman dobro obučenih
zdravstvenih službi, što zahtijeva dobru ekonomsku podlogu.
− Neke se javljaju u hroničnoj formi ili se neadekvatno liječe te pređu u hroničnu formu i ostavljaju
mnoge komplikacije i sekvele.
− Pojedine infektivne bolesti imaju fudroajantan tok sa brzim smrtnim ishodom.
1.4. RATNO-MEDICINSKI ZNAČAJ INFEKTIVNIH BOLESTI
− U svim dosadašnjim ratovima, infektivne bolesti su predstavljale veliki problem.

− Odnosile su veliki broj žrtava, kako agresora, tako i žrtava agresije.
− Imale su 2 karaktera:
1) razbuktavanje infektivnih bolesti u endemskim žarištima i
2) primjena infektivnog agensa kao biološkog oružja.
− Planirana i namjerna upotreba biološkog agensa ili njihovih produkata u cilju onesposobljavanja ili
uništavanja ljudi, ponekada životinja i biljaka naziva se biološkim ratom.
− 1907. g. potpisan je Pravilnik o zabrani upotrebe biološkog oružja, a 1925. g. Ženevskom
konvencijom izričito je zabranjena upotreba biološkog oružja, ali se ona često ne poštuje.
− I pored svega i dalje se radi bioinženjering pojedinih infektivnih uzročnika koji bi mogli biti
primijenjeni kao agens u bioterorizmu i protiv kojih ne postoje za sada antimikrobna sredstva.
− Biološke agensi se mogu primijeniti putem vode, hrane, preko zemljišta, biljaka, glodara, avionskim
bombama, topovskim granatama...
7 stranica
− Da bi neki biološki agens bio primijenjen kao biološko oružje, mora ispuniti određene uvjete:
▪ Da je postojan u vanjskoj sredini,
▪ Da se lako distribuira, prenosi,
▪ Da ima veliku patogenost i virulenciju,
▪ Da se teško otkriva i prepoznaje,
▪ Da uzrokuje atipične kliničke oblike bolesti,
▪ Da može iz stroja izbaciti veliki broj žive sile i
▪ Da uzrokuje veliku smrtnost.
− U bioterorističke svrhe najvjerovatnije bi bili primijenjeni sljedeći infektivni agensi:
▪ Uzročnik antraksa,
▪ Kuge,
▪ Tularemije,
▪ Malteške groznice,
▪ Kolere,
▪ Pjegavca,
▪ Q groznice,
▪ Variole,
▪ Botilizma,
▪ Psitakoze...
− U slučaju pojave većeg broja oboljelih potrebno je hitno formiranje timova koje čine:
▪ Infektolog,
▪ Epidemiolog,
▪ Mikrobiolog,
▪ Toksikolog,
▪ Tehnolog,
▪ Laboranti (osposobljeni za uzorkovanje)
− Poseban značaj za prevenciju bioterorizma i njegovih posljedica je blagovremeno informiranje
stanovništva.
− Ovaj zadatak pripada raznim medijima:
▪ TV,
▪ Radiju,
▪ Štampi...
8 stranica
2. KLINIČKE KARAKTERISTIKE ZARAZNIH BOLESTI

1) Simptomatika
2) Evolucija
3) Tok
2.1. Simptomatika
− Simptomi mogu biti subjektivni i objektivni.

1. Toksemija
− Osjećaj bolesti
− Opšta slabost
− Pretučenost
− Nevoljkost
− Cerebralni simptomi, algički simptomi
− Nesanica
− Pospanost
− Poremećaj svijesti
− Apatija
− Glavobolja
− Bol u križima, mišićima, zglobovima
2. Vrućica
− Oštećenje hipotalamičkog termostata:

▪ Oboljenja CNS-a
▪ Nasljedna maligna hipertermija
− Povećana produkcija toplote:
▪ Naporno vježbanje ili drugi stres
▪ Tresavica
▪ Tireotoksikoza
− Smanjen gubitak toplote:
▪ Anhidrotsa astenija (toplotni udar)
▪ Srčani zastoj
▪ Kožna stanja (ihtioza, kongenitalni nedostatak znojnih žlijezda)
▪ Lijekovi koji utječu na znojenje
− ULAZAK EGZOGENIH PIROGENA (BAKTERIJE, VIRUSI) ILI STVARANJE IMUNIH KOMPLEKSA - >
PROIZVODNJA ENDOGENIH PIROGENA - > REGULACIJA TEMPERATURE NA NIVOU HIPOTALAMUSA
NA VIŠOJ RAZINI
− Karakteristike:
▪ Osjećaj vrućine/hladnoće
▪ Povišenje temperature
▪ Topla koža
▪ Zažareno lice
▪ Znojenje
▪ Suhoća usta, žeđ
▪ Lupanje srca
▪ Ubrzano disanje
▪ Epileptiformni grčevi (djeca)
9 stranica
− Analizirati:
▪ Početak vrućice i koliko dugo traje
▪ Visinu vrućice
▪ Razlike temperature u toku dana
▪ Kretanje temperature u toku bolesti
▪ Kako vrućica završava
▪ Da li je praćena groznicom, tresavicama, znojenjem
− Nagli početak vrućice:
▪ Krupozna pneumonia
▪ Leptospiroza
▪ Erizipel
▪ Malarija Rekurens
− Postupni porast temperature:
▪ Trbušni tifus
▪ Kala azar
▪ Bruceloza
− Visoka temperatura (akutne zarazne):
▪ Trbušni tifus
▪ Pjegavac
▪ Ospice
− Niže temperature (subakutne i hronične):
▪ Tuberkuloza
▪ Lues
▪ Lepra
▪ Amebijaza
− Bifazična temperaturna krivulja
− Prva faza:
▪ Generalizacija virusa
▪ Lokalna bolest
− Druga faza:
▪ Bolest određenog organa
▪ Stadi erupcije
▪ Supuracija eflorescenci na koži
▪ Generalizacija infekta
▪ Recidiv
▪ Relaps
▪ Komplikacija
▪ Medikamentozna bolest
− Rekurirajuća temperaturna krivulja (febris intermitens):
▪ Malaria tertiana, quartana, quotidiana
− Trajanje vrućice:
▪ Kratkotrajne febrilne bolesti
- Nekomplicirana gripa
- Angina
- Papatači groznica
- Benigne leptospiroze
▪ Duži febrilni period
- Krupozna pneumonia
- Erizipel
- Pjegavac
- Trbušni tifus
▪ Veoma dug febrilni period
- Bruceloza
10 stranica
− Završetak vrućice može biti:

▪ Litičan
▪ Kritičan
− Zimica (groznica) i treskavica
− Zimica
− Tresavica
▪ Bakterijemija
▪ Raspad eritrocita
▪ Inicijalna tresavica
▪ Znak komplikacije ili vraćanja bolesti
− Karaktrističan izgled
▪ Blijed
▪ Cijanotičan
▪ Naježena koža
▪ Trese se
▪ Cvokće zubima
▪ Puls brzan i malen
− Delirij
▪ Pomućenost senzorija
▪ Amnezija na svježe događaje
▪ Poremećaj pažnje, koncentracije, rasuđivanja
▪ Emocionalna labilnost
▪ Euforija/depresija
▪ Panika/apatija
▪ Agresivnost/adinamija
▪ Halucinacije
3. Poremećaj funkcije alimentarnog trakta
− Suh jezik
− Obložen jezik
− Foetor ex ore
− Ispucale usne
− Smetnje u motorici jezika
− Stomatitis
− Glositis
− Malinast jezik
− Dispepsija
− Opstipacija
4. Promjene na KVS
− 1. Hipercirkulacija
▪ Tahikardija
▪ Relativna tahikardija
▪ Naglašeni srčani tonovi
▪ Akcidentalni sistolički šum
▪ Pojačana vaskularizacija kože
▪ Pseudoceleritet i dikrotija pulsa
− 2. Bradikardija
▪ Relativna bradikardija
− 3. Promjene krvnog tlaka
− 4. Kardiovaskularna insuficijencija
11 stranica
5. Promjene u krvi
− Promjene u krvnoj plazmi

▪ Disproteinemija
▪ Ubrzana sedimentacija
− Promjene na staničnim elementima
▪ Infekciozna anemija
▪ Leukocitoza
▪ Leukopenija
▪ Trombocitopenija/trombocitoza
▪ Kvalitativne promjene
6. Povećanje slezine
− Akutne zarazne bolesti

▪ Trbušni tifus
▪ Paratifus
▪ Sepsa
▪ Pjegavac
▪ Povratna groznica
▪ Bruceloza
▪ Kala-azar
▪ Malarija
− Hronične zarazne bolesti
▪ Lues
▪ TBC
− Do povećanja slezene dolazi kod:
▪ Infekcioznih bolesti sa tendencijom širenja
▪ Cikličnih infekcioznih bolesti
▪ Krvnih bolesti
− Do povećanja slezene neće doći kod:
▪ Lokalnih bolesti
▪ Zaraznih bolesti organa (encefalitis, poliomijelitis)
− Palpacija slezine
▪ Veličina
▪ Konzistencija
▪ Oblik
− Slezena je rijetko uvećana kod:
▪ Starijih od 50 godina
▪ Novorođenčadi
− Splenitis
▪ Naglo povećanje slezene
▪ Bol pod lijevim rebarnim lukom
▪ Bol na palpaciju
− Komplikacije
▪ Ruptura slezene
▪ Septički infarkt
▪ Absces
▪ Tuberkuloza slezene
7. Promjene u mokraći
− 1. Reverzibilna degeneracija bubržnog epitela
12 stranica
▪ Febrilna albuminurija
▪ Hijalini cilindri
▪ Leukociti
▪ Pojedinačni eritrociti
− 2. Intrainfekciozni intersticijski nefritis
▪ Posljedica upale bubrega utoku infektivne bolesti
− Smanjeno izlučivanje mokraće
− Koncentrirana mokraća
− Sedimentum lateritium
− Smanjena količina hlorida
− Povećanje urobilinogena
9. Herpes febrilis
− Vrlo čest kod:

▪ Pneumonia crouposa pneumococcica
▪ Meningitis epidemica
▪ Meningitis pneumococcica
▪ Infekcije sa E. coli (pyelitis, sepsis)
▪ Malaria tertiana et quartana
▪ Obična prehlada
▪ Leptospirosis
Specijalni simptomi zaraznih bolesti
− CNS: glavobolja, ukočenost vrata, povišena tjelesna temperatura, povraćanje, fotofobija, konfuzija,
Brudžinski i Kernigov pozitivan znak,
− Upala sluznice usne duplje
− Upala ždrijela
− Upala sluznice respiratornog trakta
− GIT
− Osteomuskularni
− Limfni
− Koža
− KVS: Splinter hemoragije, Konjuktivalne petehije, Oslerovi čvorići, Janeway-ove lezije
− Perikarditis: Bol u prsima, Bol se pojačava pokretima, Površno disanje, Kašalj, Štucanje
− Miokarditis: Bol u prsima, Površno disanje, Aritmija, Ubrzan puls
Pregled infektološkog bolesnika
− Prepoznavanje bolesti je primarni i glavni cilj djelatnosti liječnika

− Tri su glavna puta (metode) koje vode dijagnozi:
▪ anamneza
▪ fizikalne pretrage (pregled)
▪ laboratorijsko-aparaturne pretrage
− ANAMNEZA (grč. anamnesis = sjećanje)
− sam bolesnik daje podatke o vlastitoj bolesti
− heteroanamneza – podaci od porodice
− Dijeli se na:
▪ osobnu anamnezu
▪ sadašnja bolest 
▪ dosadašnje bolesti 
▪ obiteljsku anamnezu
13 stranica
− Sadašnja bolest
▪ “Od kad ste bolesni?”
▪ početak (naglo ili postupno)
▪ simptomi
− Stanje neposredno prije ove bolesti
− Lijekovi
▪ u sadašnjoj bolesti
▪ u kroničnim bolestima
− Funkcije i navike
▪ apetit, mokrenje, stolica
▪ pušenje, alkohol, spolno-prenosive bolesti, droge
▪ za žene: datum ZM, porodi, pobačaji
− Dosadašnje bolesti
▪ dječje
▪ akutne
▪ kronične
▪ operacije
▪ uvid u medicinsku dokumentaciju
− Obiteljska anamneza
− Epidemiološka anamneza
▪ zanimanje
▪ životinje
▪ putovanja
▪ Ima li slično oboljelih u blizini?
− Cijepljenje, transfuzije, serum
− Alergije
▪ lijekovi
− Fizikalni pregled počinje kod ulaska bolesnika u ordinaciju (izgled, držanje, hod, govor, glas), ako leži -
držanje u krevetu...
− Uvijek treba pregledati cijelog bolesnika !
− Nije dopustivo ograničiti se na jedan organ ili jednu regiju
− Bolesnik mora biti svučen (osobito djeca) !
− Metode fizikalnog pregleda
▪ inspekcija (gledanje)
▪ palpacija (pipanje)
▪ perkusija (kucanje)
▪ auskultacija (slušanje)
▪ olfakcija (njušenje)
− STATUS PRAESENS MORBI
− ...nalaz koji se utvrđuje na temelju fizikalnog pregleda bolesnika
− Sastoji se od:
▪ općeg statusa
▪ statusa pojedinih dijelova tijela ili organa
− Pregled “od glave do pete”:
▪ glava
▪ vrat
▪ prsni koš
▪ kralješnica
▪ trbuh
▪ spolovilo
▪ udovi
− Poremećaji svijesti
14 stranica
− Kvantitativni poremećaji
▪ zanesena svijest
▪ somnolencija
▪ sopor
▪ koma
▪ Metabolička – uremična, hepatalna, dijabetična
▪ Toksična – alkoholna
▪ Cerebralna – npr. CNS infekcije
− Kvalitativni poremećaji
▪ delirij (CNS infekcije)
▪ smeteno, konfuzno stanje (sepsa)
▪ demencija (HIV, sifilis)
▪ depresija
▪ manija
− Tjelesna temperatura
− Temperatura mjerena aksilarno kroz 7 do 10 minuta iznosi normalno 36°C do 37,3°C
− Djeca koji puta sve do puberteta do 37,4°C
− U žena postoji kolebanje tjelesne temperature prema menstrualnom ciklusu
− Vrućica
▪ Normalna bazalna tjelesna temperatura je do 37 °C mjerena bukalno (oralno)
▪ Diurnalne varijacije se, mjerene oralno, mogu kretati od 36° do 37,7°C
▪ Rektalne su temperature oko 0,6 °C više od oralne
▪ Aksilarne su približno jednake oralnim
− S kliničko-dijagnostikog stajališta važno je pri analizi vrućice obratiti pažnju na:
▪ početak vrućice
▪ visinu vrućice
▪ dnevne oscilacije temperature
▪ kretanje temperature u tijeku bolesti (temperaturna krivulja)
▪ trajanje povišene temperature
▪ popratne simptome - zimica i tresavica
▪ način kako vrućica pada
− Prema stupnju povišene temperature bolesnik je:
▪ Afebrilan (od 36 – 36.9 °C)
▪ Supfebrilan (od 37 – 37.9 °C)
▪ Febrilan (od 38 – 39.9 °C)
▪ Visoko febrilan (40 – 40.9 °C)
▪ Hiperpirektičan (>41 °C)
− Krvni tlak
− Mjeri se tlakomjerom (sfingomanometar po Riva-Rocciju)
− Normalan RR do 130/90
− Idealan RR 120/80
− Hipertenzija
− Hipotenzija
▪ < 90/60
▪ Hipovolemijski i septički šok
▪ TSS
− Puls
− Rutinski se palpira arteria radialis
− frekvencija
− ritam
− napetost
15 stranica
− veličina
− dizanje i spuštanje pulsnog vala
− Frekvencija
▪ norm. 50 – 100/min. (u djece 100 – 160/min)
▪ Tahikardija
▪ u febrilitetu
▪ Bradikardija
▪ Porast intrakranijskog tlaka kod CNS infekcija
▪ Relativna bradikardija kod gripe i trbušnog tifusa
− Ritam
▪ FA – febrilitet kod srčanih bolesnika
▪ Paradoksni puls - perikarditis
− Disanje
− Respiratorna frekvencija
− Tip disanja
− Pomičnost dijafragme i interkostalnih mišića
− Glas
− Teški bolesnici – slab glas, otežano govore
− Promukli glas – ARI
− Afonija – dehidracija
− Hod
− Tabes dorsalis – sifilis – teturav hod
− Položaj u krevetu
− Aktivni
− Pasivni
− Prisilni npr. opistotonus
− Rast
− Osteomuskularna razvijenost i težina
− Abnormalna nakupljanja masnog tkiva
− Debljina
− Mršavost - pothranjenost
− “koža i sluznice su ogledalo bolesti unutrašnjih organa”...
− Gledamo:
▪ Boju
▪ eritem (crvenilo)
▪ erizipel
▪ cijanoza
▪ žutica
▪ posljedica hiperbilirubinemije
▪ prvo sluznica nepca i bjeloočnica
▪ svrbež
▪ turgor
▪ toplinu i vlažnost
▪ dlakavost
− Eflorescence – patološke promjene na koži vidljive prostim okom
▪ makula
▪ papula
▪ vezikula
▪ pustula
▪ bula...
16 stranica
− Egzantem – kožni osip

− Enantem – osip sluznice
− Medikamentozni egzantem - Makulopapulozne eflorescence
− Kožna i sluznička krvarenja
▪ petehije
▪ ekhimoze
▪ sufuzije
▪ hematom
− Glava i lice
− Bolesnikovo lice
▪ Tetanus – trismus, risus sardonicus
▪ Dehidracija – facies hippokratica
▪ Akutni (poststreptokokni) glomerulonefritis
▪ Lice kod djeteta sa streptokokom anginom
− Hydrocephalus
− Sifilitične gume
− Vlasište
▪ Alopecia symptomatica
▪ Krpelj?
▪ Trauma? – tetanus
▪ Vodene kozice
− Pareza n.facialisa
▪ apsces
▪ neuroborelioza
− Palpacija izlazišta n.trigeminusa
▪ Bol kod neuralgije živca
− Palpacija
▪ Bolna osjetljivost maksilarnih i frontalnih sinusa (sukusija)
▪ Bolnost arterije temporalis kod temporalnog arteritisa
− Oči
▪ Ptoza kapka – pareza n.okulomotorijusa - miningitis
▪ Pregled spojnice
▪ konjunktivitis
▪ sitna točkasta krvarenja u infektivnom endokarditisu
− Očne jabučice
▪ Egzoftalmus - celulitis orbite i tromboza kavernoznog sinusa
− Pregled zjenica
▪ Argyl-Robertsonov fenomen
− Boja sklera
▪ Subikterus i ikterus
− Pokreti očnih jabučica
▪ Pareze i paralize moždanih živaca
▪ Diplopia
▪ Nistagmus
− Fundus oka
▪ Edem papile optičkog živca
− Usna šupljina
− Usne- Herpes labialis (simplex)
− Sluznica usne šupljine
▪ Koplikove pjege
▪ enantem kod šarlaha
▪ stomatitis catarrhalis i ulcerosa
17 stranica
▪ gingivostomatitis aphtosa herpetica

▪ orofaringealna kandidijaza
▪ zubi
▪ jezik
▪ Pareza n.hipoglosusa
▪ Obloženi jezik
▪ Malinast jezik
▪ Vlažnost jezika
▪ Pouzdaniji znak dehidracije je suha bukalna sluznica
− Ždrijelo
▪ Faringitis
▪ Tonzilitis
▪ Angine
▪ Peritonzilarni apsces
▪ Retrofaringealni apsces
− Uho
▪ Pregled vanjskog zvukovoda
▪ Otoskopski pregled
▪ Pregled mastoida - mastoiditis
− Nos
▪ Prohodnost – začepljen nos – disanje na usta
▪ Epistaksa
− Vrat
− Simetričnost - limfni čvorovi
▪ Povećanje
▪ Konzistencija
▪ Vrat, aksile, ingvinalni
▪ Kako palpirati?
▪ Limfadenitis
▪ Akutni
▪ Kronični
▪ Specifični
▪ Sifilis
▪ Infekcijska mononukleoza
− Pomičnost glave i vrata
▪ simptom kočenja šije
▪ opistotonus
− Arterijske pulzacije
− Pregled vena
− Pregled štitnjače
▪ Akutni tireoiditis
Status praesens grudnog koša
− Inspekcija, palpacija, perkusija i auskultacija
− Palpacija i sukusija kralješnice
− Pomičnost prsnog koša pri disanju
▪ slabije pokretna strana – zahvaćena patološkim procesom
▪ način i frekvencija disanja
− Respiratorna frekvencija
▪ norm. 8-14
▪ Tahipneja = >20/min
▪ Dispneja (zaduha)
− Gledati pomoćne respiratorne mišiće
18 stranica
− Pregled dojki
▪ Inspekcija (erizipel i herpez zoster) i palpacija
− Perkusija pluća
− Muklina
▪ Najčešće pleuralni izljev i infiltrat (npr. pneumonija)
− Timpanizam
▪ Velike šupljine u plućima
▪ Zrak u pleuralnom prostoru (pneumotoraks)
− AUSKULTACIJA PLUĆA
− Normalan šum (zvuk) disanja
▪ Oslabljen ili nečujan šum disanja
▪ Pooštren (npr. kod djece i mlađih odraslih)
− Bronhalno disanje (glasan, visok šum disanja)
▪ Upala pluća
▪ Atelektaza
▪ Kaverna ili apsces
− Popratni slušni fenomeni disanja
▪ Bronhitički šumovi, hropci i krepitacije
▪ Pleuralno trenje
− AUSKULTACIJA SRCA
− Karakter i jakost srčanih tonova
− Brzina i ritam srčanog rada
− Srčani šumovi i izvanredne tonove
− OPŠIRNIJE U UDŽBENICIMA INTERNE MEDICINE...
− Kod svakog febrilnog bolesnika koji ima šum na srcu potrebno je misliti da se radi o infektivnom
endokarditisu, dok se ne dokaže suprotno.
STATUS PRAESENS TRBUHA
− Inspekcija i palpacija su najvažnije metode
− Uredan status: “trbuh je u razini prsnog koša, mekan, bezbolan, bez organomegalije, peristaltika
čujna”
− U infektivnim bolestima
▪ rozeole kod trbušnog tifusa i dr. osipi
▪ hepatomegalija i splenomegalija
▪ hiperperistaltika i osjetljivost kod crijevnih infekcija
− Povećana jetra, glatke površine
▪ hepatitis
− PREGLED JETRE: Povećana jetra, neravne površine
▪ apsces jetre
▪ ehinokok
− Smanjena jetra
▪ rijetko u inf. bolestima
− PREGLED SLEZENE: Akutne infektivne bolesti
▪ Lagano povećana, glatka i mekana
− Kronične infektivne bolesti
▪ Umjereno povećana
▪ Srednje tvrde konzistencije (kala-azar, malarija...)
− DIGITOREKTALNI PREGELD: Akutne infektivne bolesti
▪ akutni prostatitis
▪ hemoragični enterokolitis
▪ perianalni apsces
▪ enterokolitis kod starijih osoba (ca rektuma)
19 stranica
PREGLED UDOVA
− Ne zaboraviti na pregled ruku i nogu!
− Inspekcija je glavna metoda
▪ koža
▪ oblik i veličina udova
▪ pokretljivost
▪ stanje zglobova, muskulature i krvnih žila
PREGLED SPOLOVILA
− Vanjski pregled spolovila
− Kožne promjene kod SPB
▪ herpes genitalis
▪ sifilis
▪ iscjedak (gonokokni uretritis)
− Palpacija testisa
▪ orhitis i epididimitis
NEUROLOŠKI PREGLED
− Vrlo važan kod infektološkog bolesnika!
− Više o tome na neurologiji!
MENINGEALNI SINDROM
− Simptom kočenja vrata
− Kernigov znak
− Znak Brudzinskog
− Simptom tronošca
− Knee-kiss fenomen
20 stranica
3. EVOLUCIJA I TOK INFEKTIVNIH BOLESTI

3.1. Evolucija zaraznih bolesti
1. Inkubacija (faza primarne latencije infekta)

2. Stadij invazije (inicijalni stadij)
3. Stadij razvijene bolesti
4. Stadij regresije bolesti
5. Stadij rekonvalescencije
6. Rekrudescencija bolesti
7. Recidiv
8. Komplikacije bolesti
1. Inkubacija
− Inkubacija = vrijeme latencije:

▪ Kratka (7 dana)
▪ Srednje duga (7 – 14 dana)
▪ Duga (14 do 21 dan)
▪ Varijabilna
− Dužina inkubacije ovisi od:
▪ Količini uzročnika
▪ Brzini razmnožavanja uzročnika
▪ Invazivnosti uzročnika
− Važnost poznavanja vremena inkubacije:
▪ Dijagnoza (etiologija)
▪ Prognoza
▪ Epidemiologija (dijagnoza, određivanje dužine karantene)
2. Invazivni – incijalni stadij
− Preovladavaju opći simptomi bolesti:

▪ Toksemija
▪ Algički sindrom
▪ Meningizam
▪ Povišena temperatura, groznica, tresavica
▪ Febrilne konvulzije
▪ Povraćanje
▪ Krvarenje iz nosa
▪ Proliv ili opstipacija
▪ Kataralni simptomi respiratornih puteva
▪ Nekarakterističan egzantem
▪ Pseudoapendicitis
▪ Limfadenopatija
▪ Primarni afekt (antraks, tularemija, lues)
▪ Šok
− Nema specifičnih znakova dotične bolesti
21 stranica
3. Faza razvijene bolesti
− Nastaju karakteristični simptomi bolesti
Bolest Simptom
Egzantematične bolesti Tipičan osip
Trbušni tifus Tifozni sindrom
Pneumonija Kašalj
Crijevne zarazne bolesti Proljev
Zarazne bolesti organ. sistema Simptomi u vezi sa oboljelim organom
4. Faza regresije bolesti
− Perturbatio praecritica (prolazno pogoršanje)

− Regresija:
▪ Kritička
▪ Litička
− Karakteristike regresije bolesti:
▪ Pad temperature na normalu (znojenje)
▪ Iščezavaju simptomi intoksikacije
▪ Iščezavaju simptomi afekcije CNS-a
▪ Javlja se potreba za snom
▪ Raste apetit
▪ Regresivne promjene egzantema
▪ Raste diureza (mokraća svjetlija sa povećanim izlučivanjem hlorida)
5. Rekonvalescencija
− Stadij anaboličkih procesa:

▪ Oporavak
▪ Vraćanje snage
▪ Dobijanje na težini
▪ Povećanje mišićne mase
− Zavisi o:
▪ Trajanju bolesti
▪ Težini bolesti
▪ Nastalim komplikacijama
6. Rekrudescencija
− Definicija: Pogoršanje osnovne zarazne bolesti u stadiju regresije.

7. Recidiv relaps
− Ponovno javljanje infektivne bolesti u periodu rekonvalescencije.

22 stranica
− Ubrzano se razvijaju simpomi bolesti

− Kraće traju
− Obično lakši od primarne bolesti
− Parcijalni recidivi
− Uzroci recidiva:
▪ Egzogeni:
- Nova infekcija
- Prerano ustajanje
- Neodgovarajuća prehrana
▪ Endogeni:
- Preosjetljivost organizma (poremećaj imuniteta)
8. Komplikacije
− Predviđena i nepredviđena patološka stanja u toku zaraznih bolesti koja su uslovljena samom
zaraznom bolesti i koja mogu dovesti do trajnog oštećenja organa, pa čak i smrti.
− Redovita ili rijetka pojava u toku bolesti
− Zahvaćenost vitalnih organa
− Oštećenost vitalnog organa od ranije (locus minoris resistentiae)
− Tropizam uzročnika prema organu
− Sekundarna infekcija
− Kombinacija dvije ili više infektivnih bolesti
− Stvaranje dispozicije za određena patološka stanja
− Komplikacije zbog loše njege, ishrane ili terapije
3.2. Tok zarazne bolesti
*Varijacija toka zaraznih bolesti*
− Uzročnik:
▪ Tip
▪ Virulencija
▪ Količina
− Bolesnik:
▪ Dob
▪ Konstitucija (geni)
▪ Kondicija
▪ Imunološko stanje
− Okolina:
▪ Socijalne prilike
▪ Ekonomske prilike
▪ Geografski položaj
▪ Klima
▪ Sezona
▪ Vremensko razdoblje (patomorfoza/genius epidemicus)
− Kvantitativne varijacije:
▪ Subklinički/latentni oblici
▪ Lakši/mitigirani oblici
▪ Srednje teški oblici
▪ Teški oblici
▪ Hipertoksični/fulminantni oblici (atribut siderans)
▪ Rudimentarni oblici
23 stranica
▪ Abortivni oblici
− Kvalitativne varijacije:
▪ Tipični oblici
▪ Atipični oblici
− Izjednačenje kliničke slike
− Maligni sindrom:
▪ Hipertermija
▪ Prostracija
▪ Pomućena svijest
▪ Psihomotorni nemir
▪ Konvulzije
▪ Tahikardija, galopni ritam, kolaps
▪ Dispnea
▪ Nepravilno i površno disanje
▪ Povraćanje, proljev
▪ Albuminurija, cilindrurija, azotemija
▪ Hemoragični sindrom (epistaksa, hematemeza, melena, krvarenje na koži i sluznicama)
− Modificirana bolest
*Ishod zarazne bolesti*
− Ozdravljenje
− Hronične upale određenih organa
− Kliconoštvo
− Uzročnici zaostali u tijelu sa mogućnosti ponovog uzrokovanja bolesti
− Defekti, sekvele
− Neizvijesnost (“primirje”)
− Letalan
− Povoljan ishod zarazne bolesti:
Zarazna bolest - > Ozdravljenje - > Prirodno stečeni imunitet - > Kratkotrajan ili dugotrajan
3.3. Imunološka zbivanja u infektivnim bolestima
− U toku infektivnih bolesti u organizmu čovjeka zbivaju se imunološke promjene koje u povoljnom
slučaju dovode do ozdravljenja i do rezistencije organizma prema ponovnoj infekciji istim
uzročnikom.
− Takvo nastalo imunološko stanje predstavlja imunitet.
− Imunitet stečen u toku infektivne bolesti (prirodna pojava), zove se prirodno stečeni imunitet.
− Imunitet je ponekad toliko specifičan da štiti samo od infekcije istom vrstom uzročnika, pa čak samo
od istog soja uzročnika (čovjek koji je npr. prebolio infekciju Shigellom shigae nije imun za infekcije
drugim vrstama šigela).
− Imunološke promjene nastaju kao posljedica međusobnog djelovanja mikroorganizma i
makroorganizma, a očituje se pojavom antitijela.
− Antitijela koja nastaju u toku akutnih infektivnih bolesti u krvi zovu se prema funkciji koju vrše:
▪ aglutinini,
▪ precipitini,
▪ bakteriolizini,
▪ antitoksini,
▪ antitijela koja vežu komplement,
▪ antitijela koja neutraliziraju viruse...
− Imunitet stečen nakon preboljele bolesti ne traje kod svih zaraznih bolesti jednako dugo:
− Dugotrajan, doživotan imunitet: ospice, variola, varicela..
24 stranica
− Imunitet od nekoliko godina: trbušni tifus, difterija...

− Kratkotrajan imunitet: gripa, streptokokne bolesti, pneumonije... Međutim, kratkotrajan imunitet je
samo prividan jer je ponovno obolijevanje od tih bolesti u stvari uzrokovano drugim serotipom
uzročnika.
− Antitijela nisu važna samo u biološkom smislu kao nosioci imuniteta.
− Imaju veliku dijagnostičku vrijednost jer predstavljaju specifične dokaze neke bolesti, pa se na nalazu
antitijela temelji serološka dijagnostika bolesti.
− U dijagnostičke svrhe najčešće se ispituju aglutinini, antitijela koja vežu komplement i antitijela koja
neutraliziraju viruse.
− U toku infektivne bolesti domaćin može postati preosjetljiv na antigene uzročnika, na produkte
njihovog metabolizma i na vlastite bjelančevine koje su se pod utjecajem uzročnika toliko
promijenile da postaju strane vlastitom organizmu.
− Ta se preosjetljivost naziva alergijom.
− Alergije u infektologiji imaju veliko značanje iz slijedećih razloga:
▪ Alergijom se mogu protumačiti neki simptomi koji se javljaju u toku zaraznih bolesti, a nisu nastali
direktnim djelovanjem uzročnika i njegovih toksina:
- Urtikarijalni osip kod sepse,
- Glomerulonefritis, artritis i karditis poslije streptokoknih bolesti,
- Veliki dio postinfektivnih encefalomijelitisa (postvakcinalni i drugi).
− Neki kožni testovi, koji imaju veliko značenje u dijagnostici nekih zaraznih bolesti temelje se na
alergijskim reakcijama (tuberkulinski, maleinski, brucelinski, tularinski i slični testovi).
− Alergija je odgovorna i za neke patološke pojave koje ponekad nastaju poslije primjene nekih tvari u
terapijske i profilaktičke svrhe (konjski serum, vakcine i medikamenti).
3.4. Dijagnostika zaraznih bolesti
− Specifičnosti dijagnostike zaraznih bolesti:

1) Akutne zarazne bolesti su hitna stanja u terapijskom i preventivnom pogledu i traže brzu
intervenciju.
2) Kod velikog dijela tih bolesti moguća je danas egzaktna etiološka dijagnoza.
3) Za mnoge od njih postoji specifična antimikrobna terapija, kao i mogućnost djelotvorne
simptomatske terapije, te je potrebna što ranija dijagnoza.
4) Kod mnogih zaraznih bolesti epidemiološka zbivanja su tako očita da se mogu iskoristiti i u
dijagnostičke svrhe.
5) Savremena dijagnostika zaraznih bolesti mora se bazirati na novim spoznajama na polju etiologije,
patologije, imunologije i epidemiologije zaraznih bolesti.
6) Neke zarazne bolesti imaju tako karakterističnu kliničku sliku da se mogu dijagnosticirati na osnovu
kliničkih sindroma (morbili, rubeola, epidemični parotitis i dr.).
7) Jedino kliničko rasuđivanje može odrediti koje pomoćne dijagnostičke pretrage treba primijeniti da
bi se došlo do egzaktnije dijagnoze bolesti i ispravne interpretacije nalaza dobijenih pomoćnim
kliničkim i laboratorijskim metodama.
8) Kliničko rasuđivanje za dijagnozu zaraznih bolesti je uvjet postavljanja privremene ili radne dijagnoze
infektivne bolesti radi brze terapijske intervencije i povoljnog ishoda bolesti.
9) Dijagnoza zaraznih bolesti mora biti rana, što je dijagnoza ranija, uspjesi terapije i profilakse bit
1. će bolji.
10) Dijagnoza zaraznih bolesti mora biti egzaktna.
11) Dijagnoza mora biti potpuna i mora obuhvatiti sva patološka stanja u organizmu.
− Pri dijagnosticiranju zaraznih bolesti primjenjuju se tri opća načela:
A. - KLINIČKO,
B. - EKOLOŠKO i
C. – ETIOLOŠKO.
25 stranica
A. KLINIČKO NAČELO
− 1. Biološka ličnost bolesnika (konstitucija i kondicija) su bitne za dispoziciju ili rezistenciju prema
nekoj zaraznoj bolesti, te za njezin oblik, tok i ishod.
− Spol bolesnika ne utječe osobito, više je uvjetovana drugim činiocima, kao ekološkim i socijalnim (a
ne samim spolom).
− Dob bolesnika uvelike utječe ne samo na pojavu već i na oblik i ishod bolesti:
− Ulceromembranozne angine kod djeteta najčešće su difterične i streptokokne geneze ili su
uzrokovane fuziformnim štapićima i spirohetama, ili se javljaju u toku infektivne mononukleoze.
− Takve angine kod odraslog ili starijeg čovjeka moraju pobuditi sumnju na lues, agranulocitozu,
hiperplastični ili tumorozni proces.
− Meningokokni meningitis je uglavnom bolest djece i mlađih osoba.
− Kod gnojnog meningitisa starijeg bolesnika mora se misliti prije na druge bakterije kao uzročnike
(pneumokok, stafilokok).
− H. influenzae je uzročnik gnojnih meningitisa uglavnom kod djece od šest mjeseci do treće godine,
rijetko prije ili poslije te dobi,
− Gnojni meningitisi kod dojenčadi do šest mjeseci obično su uzrokovani E. coli i salmonelama.
− Exanthema subitum (roseola infantum) javlja se uglavnom u djece ispod tri godine (najčešće između
6 i 18 mjeseci).
− Dob bolesnika utječe i na oblikovanje kliničke slike.
− Klinička slika različitih crijevnih infekcija u ranoj dječijoj dobi je manje-više jednaka.
− Tek u kasnijoj dobi se diferenciraju u poznate kliničke bolesti (akutna bacilarna dizenterija,
gastroenteritis, enteritis, kolitis...).
− U ranoj dječijoj dobi javlja se meningitis sa sindromom koji se ponekad bitno razlikuje od klasičnog
sindroma te bolesti kod starijih bolesnika.
− Tok pjegavca kod djece obično je blag, za razliku od pjegavca kod odraslih.
− Tok poliomijelitisa kod odraslih javlja se češće nego kod djece s paralizama disajne i ždrijelne
muskulature itd.
− Infektivne bolesti kod starijih bolesnika imaju obično atipične kliničke slike.
− Ponekad su slabo izraženi opći i lokalni simptomi infekcije (niske temperature, slabo razvijene upale);
− Zbog staračke involucije slezene često se ne nalazi povećanje tog organa kod bolesti kod kojih je
slezena inače povećana.
− Zbog »istrošenosti« kardiovaskularnog sistema stariji bolesnici češće kardiovaskularne simptome,
simptome kardiovaskularne insuficijencije, što može maskirati pravu sliku bolesti.
− Veliko značenje za pojavu, tok i ishod zaraznih bolesti imaju neka stanja koja su prethodila
infektivnoj bolesti.
− Trauma glave može dovesti do patološke komunikacije između nosne i kranijalne šupljine i biti razlog
posttraumatskog rekurirajućeg gnojnog meningitisa.
− Operacije na želucu mogu stvoriti dispoziciju za infekcije gastrointestinalnog trakta.
− Kronični alkoholizam može biti uzrok neobičnim komplikacijama u toku infektivnih bolesti, npr.
teškom polineuritisu kod trbušnog tifusa ili gangreni kod erizipela.
− Dijabetes pravi dispoziciju za infektivne bolesti kože, pluća i urinarnog trakta.
− Ako se dijabetes kod bolesnika sa zaraznom bolešću ne prepozna i ne liječi ispravno, poprimit će
kritički tok (ketoacidoza), što će uvelike izmijeniti kliničku sliku zarazne bolesti i otežati njenu
dijagnozu.
2. Klinička simptomatologija, semiološko načelo
− Obuhvata subjektivne simptome koji se dobivaju anamnezom i objektivne nalaze koji se otkrivaju
fizikalnim pregledom bolesnika ili se dobiju pomoćnim kliničkim metodama pretrage: rendgen,
elektrokardiografija, laboratorijske pretrage (biohemijske i mikrobiološke).
26 stranica
− Infektivne bolesti imaju: opće simptome znak su zarazne bolesti općenito, i specijalne simptome
upućuju na bolest organa i narav upale.
− Infektivne bolesti se manifestiraju specifičnim infektološkim sindromima.
− Imaju veliko dijagnostičko značenje, ali i polivalentno značenje, te je za definitivnu dijagnozu ipak
potrebna temeljita analiza slučaja.
− U tablici 7. prikazani su glavni specifični infektološki sindromi, njihov sastav i bolesti kod kojih se
javljaju.
27 stranica
28 stranica
29 stranica
− U toku infektivnih bolesti mogu nastati stanja koja neposredno ugrožavaju život bolesnika i
zahtijevaju hitnu intervenciju:
1. Toksični oblici bolesti koji iziskuju antitoksičnu terapiju: toksična difterija, dizenterija, škrlet
(kortikosteroidi),
2. Hipertermija: hiperpiretički oblici zaraznih bolesti, encefalitis, tetanus,
3. Syndrome malin: izrazito toksemična stanja u toku različitih zaraznih bolesti,
4. Gubitak krvi-akutna anemija: krvarenje iz nosa (jaka epistaksa), hematemeza (hemoragični
gastritis), enteroragija (ulceracije crijeva), jaka hemoliza (malarija, akutna sepsa), aplastična anemija
(trbušni tifus), trombocitopenična, angiopatska i koagulopatska hemoragijska stanja kod akutnih
bolesti,
5. Granulocitopenija i agranulocitoza tipa Werner-Schultz i simptomatska,
6. Endotoksični šok (uzrokovan gram-negativnim bacilima),
7. Kardiovaskularna insuficijencija: akutno zatajenje srca (diftarični miokarditis), periferni kolaps
(mnoge infektivne bolesti),
8. Dehidracija: kod akutnog gastroenterokolitisa, visokofebrilnih bolesnika, kod jakog preznojavanja,
9. Elektrolitski disbalans (Na, K, Ca),
10. Akutna uremija (akutna renalna insuficijencija): akutni glomerulonefritis (oligurija, anurija),
kardiovaskularni kolaps, odnosno tubularna nekroza, akutni intersticijski nefritis (leptospiroze,
hemoragična groznica),
11. Smetnje gutanja (disfagija): zbog klijenuti muskulature za gutanje (bulbarni oblik poliomijelitisa),
zbog grčeva muskulature ždrijela (tetanus, bjesnilo),
12. Akutna insuficijencija disanja: akutna stenoza grkljana (krup), bronhiolitis, opsežna atelektaza,
pneumonija i edem pluća, klijenuti mišića za disanje (poliomijelitis, postdifterični polineuritis,
Guillain-Barrèov sindrom, botulizam); kljenuti mišića za gutanje s konsekutivnom opstrukoijom
dišnih putova,
13. Insuficijencija nadbubrežne žlijezde (Waterhouse- Friderichsenov sindrom),
14. Prekomatozna i komatozna stanja kod zaraznih bolesti: hepatička koma (epidemični hepatitis),
uremička koma (akutna uremija), dijabetička koma (provocirana infektivnim uzročnikom), encefalitis,
meningitis;
30 stranica
15. Generalizirane konvulzije (»febrilni grčevi«, meningitis, encefalitis itd.),

16. Akutna psihoza: akutni encefalitis, meningitis,
17. Anafilaktička i alergička stanja: anafilaktički šok pri davanju seruma i antibiotika, serumska
odnosno medikamentozna bolest,
18. Tromboembolični incidenti: tromboze vena nogu, embolije u području arterije pulmonalis,
endokarditis—embolije arterija.
3. Patogenetsko načelo dijagnostike
− Kod patogenetskog načela dijagnosticiranja nastoji se upoznati javljanje simptoma u vremenu (kao
proces).
− Na taj se način upoznaje evolucija aktuelne bolesti, a kako je ona posljedica specijalne patogeneze,
dobiva se uvid u patogenetski profil bolesti.
− Budući da se infektivne bolesti razlikuju između sebe po svojoj patogenezi, to će upoznavanje
patogenetskog profila značiti daljnji važan korak prema definitivnoj dijagnozi bolesti.
− Metode patogenetskog načela u prvom su redu anamneza i opservacija bolesnika.
− Uzimanje anamneze uvelike pridonosi formiranju koncepcije o evoluciji bolesti.
− Važnost patogenetskog načela za dijagnozu zaraznih bolesti prikazat ćemo na nekim primjerima:
− Nagao početak bolesti: pneumokokna pneumonija, erizipel, leptospiroze, epidemčni meningitis,
streptokokoze.
− Početak neke bolesti s grloboljom, osjećajem žarenja u ždrijelu, hunjavicom, promuklošću i kašljem
govorit će za febrilnu bolest gornjih disajnih puteva.
− Za dijagnozu febrilnih osipa od velike je dijagnostičke važnosti oblik i distribucija osipa, ali i podatak
da li je erupciji prethodio neki febrilni stadij.
− Ospice za razliku od rubeole, počinju s inicijalnim stadijem, koji traje 2 do 4 dana i koji je
karakteriziran kataralnim simptomima od strane konjunktiva i respiratornih putova.
− Variola, za razliku od varicele, ima također inicijalni stadij koji se odlikuje jakim algičkim sindromom
(boli u leđima).
− Dan izbijanja osipa važan je također za dijagnozu kod egzantematičkih zaraznih bolesti. Tako se prve
makule kod pjegavca javljaju već 5.-6. dan febrilnosti, dok se tifusna rozeola javlja obično tek 9.-11.
dan bolesti.
− Za dijagnozu akutne milijarne tuberkuloze, osim podatka o ekspoziciji toj bolesti, važna je
konstatacija da je bolesnik kao dijete imao neku dugotrajnu bolest s fistulizacijom limfnih čvorova
(obično se kod inspekcije nalaze nepravilne brazgotine na tim mjestima), a u kasnijoj dobi
eksudativni pleuritis.
− U slučaju neke febrilne bolesti organa nejasne etiologije i patogeneze može se ponekad narav bolesti
razjasniti ako se dozna za neke događaje u daljoj ili bližoj prošlosti bolesnika.
− Kod gnojnog meningitisa, ako smo dobili podatak za traumu glave (fraktura baze lubanje) ili za
operaciju u nosu, možemo s pravom posumnjati da je akutna bolest posttraumatske geneze
(posttraumatski gnojni meningitis),
− Ako se radi o encefalitisu, nakon anamnestičkog podatka o vakcinaciji možemo sumnjati na
postvakcinalni encefalitis.
− Kod djeteta sa simptomima glomerulonefritisa, spoznaja da je bolest započela s febrilnom anginom,
na koju se u kratkom roku nadovezao egzantem, a malo kasnije i limfadenitis na vratu, navest če
ljekara da pomisli na postskarlatinoznu upalu bubrega.
− Opravdanost isticanja patogenetskog načela za dijagnozu zaraznih bolesti proizlazi iz ovih
momenata:
1. Svaka infektivna bolest ima svoj prirodni tok (natural history of disease), koji je uvjetovan
svojstvima uzročnika, njegovim patogenim djelovanjem, organotropijom itd.
2. Dobro poznavanje patogeneze bolesti omogućit će pravilno korištenje specifičnih laboratorijskih
metoda, te ispravnu interpretaciju dobijenih nalaza.
− Postoje poteškoće i granice kliničke dijagnostike zaraznih bolesti.
31 stranica
− Mnoge bolesti koje nisu zarazne mogu imponirati kao zarazne bolesti jer pokazuju opće i specijalne
simptome koji su inače karakteristični za zarazne bolesti:
▪ akutne leukoze (slika akutne sepse),
▪ maligne limfome (rekurirajuće vrućice) ,
▪ alergičke bolesti (serumska bolest, medikamentozne bolesti),
▪ kolagenoze (polyarteritis nodosa, lupus erythematodes disseminatus),
▪ endokrine bolesti (akutna hipertireoza),
▪ hemolitičke krize u toku hemolitičkih anemija,
▪ srčani infarkt (osobito stražnje stijenke srca),
▪ meningealna apopleksija (slika meningitisa).
− Mnoge zarazne bolesti, započinju s inicijalnim stadijem koji ima obično nekarakteristične simptome
sa trajanjem više dana pa tako može dijagnoza biti duže vrijeme nejasna.
− Ovo vrijedi u prvom redu za neke cikličke bolesti, kao što su variola, morbili, trbušni tifus itd., ali i za
neke lokalne bolesti, kao akutna dizenterija, pertusis i druge.
− I opće bolesti, npr. malarija, imaju svoj inicijalni stadij, koji nema kliničkih karakteristika te bolesti.
− Uz tipične slučajeve kod svake zarazne bolesti ima i atipičnih oblika bolesti.
− Među atipičnim oblicima razlikuju se:
▪ abortivni,
▪ rudimentarni,
▪ oligosimptomatski,
▪ teški toksički,
▪ hipertoksički i
▪ maligni oblici bolesti.
− Simptomi su neobični i zbog toga se ti slučajevi često ne dijagnosticiraju ispravno.
− Izgled ospe u pojedinih egzantematičkih bolesti mogu u zavisnosti s virulencijom uzročnika i stanjem
specifične i nespecifične rezistencije bolesnika (morfologija, distribucija itd.), toliko varirati i
odstupati od tipične slike dotičnog egzantema.
− Neke specifične infekcije se mogu manifestirati različitim kliničkim slikama, a to zavisi o mjestu ulaza
infekta u tijelo i o drugim momentima. Npr:
− Meningokok može izazvati cijeli niz kliničkih slika, kao izoliranu upalu nazofarinksa, kratkotrajnu opću
febrilnu bolest bez lokalnih simptoma, epidemični meningitis, akutne i subakutne sepse (stanja s
artritisom i egzantemom sličnim opisu kod pjegavca i tzv. febris intermittens maculosa).
− Ponekad se mogu i lokalni infekti prikazivati slikom općih infektivnih bolesti. To se dešava onda ako
je infektivno žarište skriveno, pa se ne može otkriti običnim pretragama bolesnika.
− Kao primjeri mogu se spomenuti neke pneumonije, pulmoglandularni oblici tuberkuloze, perinefritis,
pijelitis, visceralni reumatizam, upalni procesi spolnih organa kod žena, encefalitis bez fokalnih
simptoma, kolangitis itd.
− Neki slučajevi amebnog hepatitisa i apscesa jetre mogu se također manifestirati slikom općeg
infekta. Sva ta stanja prave sliku statusa febrilisa i mogu npr. imitirati sliku trbušnog tifusa, povratne
groznice, bruceloze, malarije, a u slučaju cerebralnih simptoma i sliku tifusnog stanja.
− Klinički sindrom gripe ima polivalentno značenje.
− Može biti uzrokovan različitim virusima, kao virusom prehlade, influence, limfocitarnog
korioimeningitisa i drugim virusima, ali vjerojatno i različitim bakterijama.
− Polivalentnost simptoma proljeva opće je poznata.
− Febrilna stanja s konsekutivnim mlohavim kljenutima, koje su donedavno smatrane karakterističnim
za poliomijelitis, mogu se razviti i kod nekih meningoencefalitisa, npr. kod krpeljnog encefalitisa.
− Opće je poznato da kliničke slike zaraznih bolesti variraju i zavise o dobi pacijenta.
− Pjegavac je kod male djece obično laka bolest koja ne dovodi do teže alteracije općeg stanja
bolesnika, dok kod odraslih ljudi ima poznati teški tok. I trbušni tifus pravi općenito kod djece lakšu
sliku.
− Konstitucija i kondicija, a osobito imunobiološko stanje bolesnika modificira bolest.
− Tako je pjegavac lakša bolest u ljudi iz krajeva u kojima je on endemičan.
32 stranica
− Kombinacija dviju ili više zaraznih bolesti može uvelike otežati dijagnostiku pojedinih bolesti koje
prave te kombinacije (skarlatina + morbili; pertusis + influenca).
− Bolest može katkad biti komplicirana pojavama i koje su u vezi s terapijom:
▪ alergija i serumska bolest,
▪ zamaskirana klinička slika-antbiotici!
▪ proljevi zbog antibiotika
▪ gljivične bolesti zbog antibiotika
B) EKOLOŠKO NAČELO
− Epidemiološka anamneza je integralni dio anamneze bolesti.

− Uz pomoć epidemioloških metoda mogu se riješiti mnogi klinički problemi koji ostaju neriješeni, ako
se izvrše sva moguća klinička i laboratorijska ispitivanja.
− Epidemiološki podaci mogu mnogo pridonijeti oblikovanju privremene dijagnoze.
− Kod zoonoza saradnja s veterinarima moći će u nekim slučajevima pronaći izvor zaraze i tako do kraja
protumačiti postanak bolesti (npr. anthraks, bruceloza).
− Koja pitanja epidemiološka anamneza treba obuhvatiti, ovisi o slučaju.
− Rutinska pitanja:
▪ čime se bolesnik bavi,
▪ koje je profesije,
▪ ima li sličnih bolesti i febrilnih stanja u kući i okolini;
▪ da li je posljednjih mjesec dana bio na putu i gdje (tropi),
▪ kakve su higijenske prilike u njegovoj okolini,
▪ odakle pije vodu,
▪ dolazi li u kontakt s kakvim životinjama;
▪ kako hranu konzumira itd.
C) ETIOLOŠKO NAČELO
− MIKROBIOLOŠKA I SEROLOŠKA DIJAGNOZA

− Mikrobiološka dijagnoza je prilično jednostavna kod bakterijskih, mikotičnih i parazitarnih bolesti, to
može obično izvršiti svaki mikrobiološki laboratorij.
− Međutim, kod virusnih i rikecijskih bolesti postavljanje dijagnoze mnogo je kompliciranije i traži
specijalno opremljene laboratorije.
− Stoga se te pretrage ne vrše rutinski kod svakog slučaja bolesti, već samo onda ako to zahtijeva
epidemiološka situacija u interesu javnog zdravstva ili u svrhu znanstvenog istraživanja.
− Na žalost, ima još uvijek bolesti čiji uzročnici nisu poznati, pa je kod njih nemoguće postaviti
etiološku dijagnozu.
− Osnova serološke dijagnostike jest dokaz specifičnih antitijela u krvi bolesnika.
− Kod bakterijskih bolesti obično se traže aglutinini, a kod rikecijskih i virusnih bolesti antitijela koja
vežu komplement, neutraliziraju djelovanje virusa, inhibiraju hemaglutinaciju itd.
− Treba voditi računa o ovim činjenicama:
▪ Antitijela se ne javljaju odmah na početku bolesti,
▪ Koncentracija antitijela postepeno raste i doseže svoj maksimum obično za nekoliko sedmica, a
zatim postepeno pada;
▪ Antitijela mogu ostati u krvi, u nižoj koncentraciji, mjesecima i godinama nakon preboljele bolesti,
▪ Antitijela se ne razvijaju samo kod manifestnih bolesti već i kod latentnih infekcija, i nakon aktivne
imunizacije protiv neke bolesti,
▪ Količina antitijela koja su preostala poslije nekog infekta, odnosno vakcinacije, mogu se povećati
utjecajem novog infekta drugom vrstom uzročnika (nespecifična aktivacija produkcije antitijela),
▪ Kod bolesti koje su uzrokovane jednim tipom neke grupe uzročnika serološke reakcije pomoću
kojih se ispituju protutijela, mogu pokazati pozitivan rezultat za druge tipove te grupe uzročnika, a
33 stranica
ne samo prema pravom uzročniku (grupna reakcija npr. kod leptospiroza, salmoneloza, bruceloza
itd.),
▪ U toku nekih zaraznih bolesti stvaraju se antitijela koja reagiraju i sa drugim uzročnicima, štoviše, i
s tkivima i tvarima koje nemaju nikakve uzročne veze sa samim infektom.
▪ U toku nekih zaraznih bolesti stvaraju se u krvi bolesnika antitijela koja su uperena protiv različitih
antigena uzročnika, (flagelami ili H-antigen, somatski ili O-antigen u slučaju trbušnog tifusa).
▪ Za etiološku dijagnozu je mnogo važnija konverzija titra antitijela od negativnog u pozitivan ili
znatniji porast titra u toku bolesti, odnosno njegov pad nakon rekonvalescencije (dinamika
kretanja protutijela).
▪ Samo onda ako je titar antitijela vrlo visok, bit će i jedan nalaz dovoljan za serološku dijagnozu
bolesti.
Dijagnostičko značenje kožnih testova kod infekcioznih bolesti.
− Za dijagnozu nekih zaraznih i invazivnih bolesti upotrebljavaju se kožni testovi koji se zasnivaju na
specifičnoj preosjetljivosti inficiranog ili infestiranog organizma.
− I ovdje, kao i prilikom seroloških pretraga, ne znači uvijek da je pozitivna reakcija posljedica aktuelne
bolesti, međutim, konverzija reakcije iz negativne u pozitivnu ima apsolutno dijagnostičko značenje.
− Provizorna dijagnoza danas je od najveće važnosti, pa stoga treba poduzeti sve da bi ona bila što
bliža definitivnoj dijagnozi.
− Kvaliteta provizorne dijagnoze zavisi o više faktora:
- znanje i iskustvo liječnika,
- inteligencija bolesnika i njegove okoline,
- kvaliteta sestrinske brige oko bolesnika (signalizacija nekih simptoma, prikupljanje ekskreta...
− Izbor specifičnih laboratorijskih pretraga vrši se uglavnom na temelju kliničkog nalaza ili
epidemiološke situacije, no neke pretrage treba obavljati i rutinski.
− Koje će se pretrage vršiti rutinski, ovisi o kliničkom sindromu, epidemiološkoj situaciji, kapacitetu
laboratorija, običajima dotičnog odjela itd.
− Rezultate dobivene laboratorijskim pretragama može ispravno interpretirati samo ljekar koji je
pregledao bolesnika i koji dalje promatra tok njegove bolesti.
− Kvaliteta etiološke dijagnostike ovisi o mnogim faktorima:
- o stručnosti dijagnostičara,
- o momentu kad se uzima uzorak,
- o načinu kako se on uzima i transportira,
- o tehničkom postupku u laboratoriju,
- o hranilištima i
- o stručnosti bakteriologa.
− Kao febris causae ignotae dijagnosticiraju se danas većinom kratkotrajne febrilne bolesti, rjeđe
febrilna stanja dužeg trajanja.
− Sigurno je da su to najheterogenije bolesti i da među njima ima i neinfektivnih bolesti.
1. slučajevi poznatih infektivnih bolesti, kod kojih iz bilo kojeg razloga ne uspijeva dijagnoza,
2. slučajevi poznatih neinfektivnih bolesti, kod kojih se ne može doći do dijagnoze i
3. dosad nepoznate bolesti.
− Zaključak.
− Principi kojih se prilikom dijagnosticiranja zaraznih bolesti treba držati jesu klinički, ekološki i
etiološki.
− Klinički se princip bazira na uočavanju simptomatike i patogeneze bolesti, ekološki na
epidemiološkim ispitivanjima, a etiološki na traženju uzročnika i specifičnih protutijela.
− U nekim slučajevima postavlja se dijagnoza i ex juvantibus.
− Imajući na umu postulat egzaktne dijagnostike, treba u svakom slučaju zarazne bolesti nastojati da
se dođe do etiološke dijagnoze.
34 stranica
− Težište kliničara treba da bude postavljanje provizorne dijagnoze i da se za nju iskoriste sva
raspoloživa sredstva. Sasvim je razumljivo da je za postavljanje provizorne dijagnoze potrebno veliko
iskustvo, a ponekad i intuicija.
− Definitivna dijagnoza obično je moguća tek onda kad se dobiju svi laboratorijski nalazi.
− To je ponekad prilično kasno, ali bi bilo pogrešno kad bi se ona zbog toga zanemarivala.
− Nasuprot tome, ona treba da bude cilj svakog dijagnostičara, jer nije samo od akademske važnosti
već odlučuje o načinu definitivne terapije, o oblikovanju prognoze i o mjerama koje treba poduzeti u
profilaksi.
3.5. METODIKA DIJAGNOSTICIRANJA ZARAZNIH BOLESTI
− Dijagnoza zaraznih bolesti postavlja se na temelju:

1. kliničke pretrage bolesnika u najširem smislu riječi,
2. epidemioloških ispitivanja,
3. mikrobioloških i seroloških pretraga,
4. kožnih testova, a ponekad i
5. na temelju terapijskog učinka (diagnosis ex juvantibus).
− Klinička pretraga bolesnika obuhvata:
a) uzimanje osobnih podataka;
b) anamnezu, (epidemiološka anamneza);
c) fizikalni pregled bolesnika, koji se sastoji od inspekcije, palpacije, perkusije, auskultacije,
termometrije, registracije bila i eventualno disanja, mjerenja krvnog tlaka itd.;
d) makroskopski pregled ekskreta i sekreta bolesnika;
e) pp. rendgenski pregled toraksa, elektrokardiografski srca, endoskopske pretrage itd.;
f) kliničke laboratorijske metode: laboratorijska, kemijska i mikroskopska pretraga mokraće;
pretraga krvi, pretrage koštane srži i limfnih elemenata dobivenih punkcijom kosti i limfnih čvorova;
citološke pretrage brisa ždrijela, sadržaja eflorescencija nekih osipa itd.; biokemijske pretrage krvi i
drugih sokova, pretrage ispljuvka, stolice i dr.;
g) eventualno biopsije organa;
h) od osobite je vrijednosti promatranje toka bolesti.
− Epidemiološka ispitivanja obuhvataju:
a) epidemiološku anamnezu;
b) terenska ispitivanja i
c) kod zoonoza i pregled životinja (suradnja s veterinarima).
− Mikrobiološke i serološke pretrage:
a) mikroskopska pretraga krvi, ekskreta i sekreta (sputum, bris ždrijela, sediment likvora itd.);
b) bakteriološke pretrage krvi, sputuma, stolice, mokraće, upalnih eksudata itd.;
c) parazitološke pretrage krvi, koštane srži (npr. kod kala-azara) ili stolice (npr. kod amebijaze);
d) ako se sumnja na mikotične bolesti, mikološke pretrage;
e) različite serološke pretrage (aglutinacija, vezanje komplementa itd.);
f) biološki pokus na životinjama ako se sumnja na tuberkulozu, tularemiju, brucelozu i kod nekih
virusnih i rikecijskih bolesti.
− U kožne testove spadaju alergijski testovi, npr. tuberkulinski test, test kod tularemije, bruceloze i
maleusa, te imunitetni testovi kod škrleta i difterije (Dickov i Schiokov test).
− Diagnosis ex juvantibus dolazi u obzir kod zaraznih bolesti za koje postoji specifičan lijek, kao što su
malarija, lues, rekurens, pjegavac, trbušni tifus i sl.
A) KLINIČKA PRETRAGA BOLESNIKA
1. Anamneza
− Uzimanje anamneze počinje registracijom nekih osobnih podataka (personalia), kao što su dob, spol,
zanimanje itd.
35 stranica
− Anamnezom se dobivaju podaci: o danu kada je bolest počela; o načinu kako je počela (naglo ili
postepeno); o subjektivnim i eventualno objektivnim simptomima koji su pratili njezin početak i o
onom periodu bolesti koji se odigravao prije nego što je bolesnik prispio do liječnika. Anamnezom se
doznaje i redoslijed simptoma u toku bolesti (evolucija bolesti).
− Anamnezom se dobivaju podaci i o prijašnjim bolestima. U prvom redu treba ispitati kakve su bolesti
ili stanja prethodila aktualnoj bolesti (angina, furunkul, trauma).
− Podaci o prijašnjim bolestima važni su i zbog toga što sadašnja bolest može biti egzacerbacija neke
prijašnje bolesti ili njezina posljedica, bilo što je prijašnja bolest ili neko drugo stanje (npr. trauma)
stvorilo predispoziciju za sadašnju bolest (postdizenterični enterokolitis za novi crijevni infekt;
trauma glave za meningitis), bilo što je sadašnja bolest novi oblik ili neka metastaza bolesti koja je
počela u bližoj ili daljoj prošlosti bolesnika (tuberkuloza, amebijaza).
− Anamnezom se mogu dobiti i podaci o svim onim činiocima koji oblikuju konstituciju i utječu na
kondiciju bolesnika, čije je poznavanje važno za stvaranje slike o biološkoj ličnosti bolesnika i o
njegovoj dispozicija ali rezistenciji za neku bolest (kronične bolesti metabolizma ili endokrinih
žlijezda, traume, intoksikacije, prehrana, nasljedne bolesti, alergična stanja itd.).
− Naročito će biti važno ispitati da li je bolesnik već prebolio neku zaraznu bolest koja ostavlja trajan
imunitet, što bi manje-više isključivalo postojanje te bolesti kod bolesnika.
− Anamnezom će se doznati podaci o zanimanju bolesnika, o tome što on inače radi, o njegovim
kućnim i socijalno-ekonomskim prilikama i o mnogim stvarima o kojima će biti posebno govora u
poglavlju koje se bavi epidemiološkim ispitivanjima.
− Nadalje, iz anamneze će se doznati što je sve kod bolesnika dosada poduzeto u svrhu dijagnoze i
liječenja. Ti podaci mogu pridonijeti upoznavanju kliničke slike koju je bolesnik pružao prije nego što
je došao na pregled, a lijekovi koje je dobivao mogli bi biti odgovorni za neke simptome ili za
sadašnje stanje bolesnika.
− Podaci o tome da li je bolesnik bio cijepljen, i protiv kojih bolesti, imat će također stanovitu važnost.
Ima cijepljenja koja su toliko djelotvorna da sprečavaju pojavu bolesti u toku dužeg vremena
(cijepljenje protiv variole).
− Druga cijepljenja pružaju samo djelimičan imunitet pa ne sprečavaju nastanak bolesti, ali je obično
modificiraju (difterija).
− Podatak o cijepljenju važan je i zbog toga što se poslije cijepljenja mogu javiti neke komplikacije
(encefalitis kao posljedica vakcinacije) ili što cijepljenje može provocirati neku bolest
(postinokulacijski poliomijelitis).
− Treba ispitati neke simptome koji su karakteristični za zaraznu bolest.
− Tako treba ispitati da li je bolesnik imao vrućicu i da li je to zaključio samo po subjektivnim
simptomima ili ju je mjerenjem temperature i objektivno dokazao.
− U posljednjem slučaju treba ispitati kakav je bio karakter i tok vrućice, da li je ona nastala naglo,
eventualno s groznicom ili tresavicom, i da li se možda u toku vrućice pojavljivala tresavica itd.
− Treba obratiti pažnju i na znojenje.
− Subjektivne i objektivne simptome dobro je ispitivati sistematski, po organima, imajući na umu
simptome bolesnog organa.
− Tako će se ispitivati redom: simptomi vezani uz respiratorni trakt, kao što su hunjavica, promuklost,
kašalj itd.;
− simptomi vezani uz gastrointestinalni trakt, kao što su mučnina, povraćanje, grčevi u trbuhu, tenezmi
itd.
− Od subjektivnih simptoma osobitu pažnju zaslužuje bol. Ako se bolesnik tuži na bol, treba ispitati
lokalizaciju, karakter, trajanje itd. tog simptoma.
− Glavobolja koja ostaje i nakon inicijalnog stadija, ili se još u toku bolesti pojačava, mora pobuditi
sumnju na upalu mozga ili moždanih opni.
− Kod grlobolje posumnjat će se s pravom na neku bolest s anginom.
− Intenzivne boli u udovima, pogotovu u listovima, kod bolesnika s naglim početkom bolesti pobudit će
sumnju na leptospirozu itd.
− Važno je po mogućnosti doznati i vremenski slijed simptoma.
36 stranica
− Ako bolesnik navodi neke objektivne simptome, kao egzantem, ikterus i drugo, ili ako se ti simptomi
nađu kod pretrage, treba ispitati kad su se oni pojavili (koji dan bolesti). Koliko je to važno, vidi se iz
ovih primjera: osip kod pjegavca javlja se između četvrtog i šestog dana bolesti, a kod trbušnog tifusa
nakon osmog dana bolesti, pa to pomaže pri diferencijalnoj dijagnozi, ikterus kod epidemičnog
hepatitisa nastaje nakon inicijalnog febrilnog stanja, kod Weilove bolesti treći do peti dan febrilnog
perioda.
− Navedeni momenti predstavljaju samo grube smjernice za uzimanje anamneze kod bolesnika sa
zaraznim bolestima, pa će anamnezu trebati kod svakog slučaja nadopunjavati detaljnijim
ispitivanjima u onom smjeru na koji nas upućuju dobiveni anamnestički i objektivni podaci.
2. Fizikalni pregled bolesnika
− Već samim uočenjem stanja bolesnika, stanja njegove svijesti, njegova držanja, ishranjenosti,
temperature itd. dobiva se ponekad uvid u narav bolesti. Tako nas pomućenje svijesti kod febrilnog
bolesnika upućuje u prvom redu na one akutne zarazne bolesti koje na bilo koji način aficiraju mozak
(trbušni tifus, sepsa, meningitis, eneefalitis); adinamija bolesnika govori za jaču toksemiju, pa prema
tome i za težu bolest, a karakterističan položaj bolesnika za bolest koja iz ovog ili onog razloga diktira
posebno držanje (meningitis, tetanus). Slaba prehranjenost bolesnika upućuje na kroničnu bolest,
dok bolesnici s akutnim bolestima imaju očuvan paniculus adiposus. Oslabljen turgor kože znak je
dehidracije, pa među ostalim govori u prilog neke bolesti s jakim gubitkom tekućine (akutni
gastroenteritis, bacilarna dizenterija i sl.).
− Izgled bolesnikova lica daje ponekad važne informacije za dijagnozu. Štoviše, kod nekih zaraznih
bolesti može izgled lica biti toliko karakterističan da se po njemu može na prvi pogled postaviti
dijagnoza bolesti.
− Karakterističan izgled i izražaj lica imaju bolesnici s ovim bolestima:
▪ morbili — facies morbillosa: makulo-papulozni egzantem na licu i čelu, konjunktivitis s edemom
vjeđa, rinitis;
▪ skarlatina — facies scarlatinosa: zažareni obrazi, crvene usne, perioralno bljedilo (Filatovljev
znak);
▪ pertusis — facies pertussica: podbuhlo i cijanotično lice, a eventualno i krvarenje na sklerama;
▪ tetanus— facies tetanica: tonični spazam muskulature lica koji je uzrok karakterističnom
»podsmjehu« (risus sardonicus);
▪ epidemični parotitis — facies parotitica: jednostrana, češće obostrana oteklina parotide ispred i
ispod uške, što dovodi do karakterističnog proširenja lica i odignuća uške;
▪ pjegavac — caput rubrum: kongestionirano, nešto podbuhlo lice, upaIjene konjunktive.
▪ Kod trbušnog tifusa izraz lica je apatičan, lice je cijanotično, crte lica su mlohave, bez izražaja,
usne su suhe, a usta otvorena.
− Od kroničnih zaraznih bolesti karakterističan izgled daje licu lepra tuberosa: grubi izraz lica s
čvorovima i zadebljalim kožnim naborima, što podsjeća na fizionomiju lava (facies leonina).
− Manje patognomonični, ali ne manje značajni su ovi izgledi lica:
▪ facies hippocratica (upali obrazi i oči, šiljast nos itd.), koji se javlja kod infekcioznih bolesti što
dovode do jake dehidracije, npr. kolera, akutni gastroenteritis, dizenterija;
▪ facies dolorosa (bolan izraz lica), kod bolesti s jakom glavoboljom, kao što je meningitis
(naročito tuberkulozni).
− Kod nekih bolesti je i izgled vrata manje-više patognomoničan, npr. collum caesareum (Cou
proconsulaire, bull neck) — zdepast, debeo vrat, koji nastaje zbog periglandularnog edema kod
maligne difterije.
− Isto tako može edem lica imati patognomonično značenje: Kod trihinoze javlja se kao rani simptom
edem vjeđa s konjunktivitisom i eventualno hemozom. Do edema lica dolazi i kod težih slučajeva
anginoznog oblika infekciozne mononukleoze. Kod trihinoze edem je posljedica invazije larva trihine
u mišiće vjeđa, a kod infekciozne mononukleoze posljedica limfnog zastoja koji nastaje zbog
infiltracije limfnih čvorova vrata.
37 stranica
− Važne su i promjene na očima. Konjunktivitis govori u prilog virusnih bolesti. Jače skleralne injekcije
susreću se kod leptospiroza i papatači groznice. Po žutoj boji sklera može se već rano ustanoviti
ikterus.
− U toku pregleda treba odmah izmjeriti tjelesnu temperaturu, palpirati bilo i pregledati jezik. Ovim
pregledima upotpunjuju se utisci dobiveni općom inspekcijom bolesnika.
− Kod nekih bolesti osjetit će se pri prvom susretu s bolesnikom neki mirisi, koji mogu upućivati u
stanovitom dijagnostičkom pravcu, npr. karakterističan sladunjav foetor ex ore na difteriju,
gangrenozan foetor na agranulocitozu i fuzospirohetozu, a foetor hepaticus na teško oštećenje
jetre kod hepatitisa.
− Kod svakog bolesnika treba ispitati da li postoje simptomi meningitisa. To treba činiti pogotovo onda
ako se u anamnezi čulo za jaču glavobolju, mučninu i povraćanje, a i onda ako držanje bolesnika i
izgled njegova lica govore u prilog meningitisa.
− Naročitu pažnju treba obratiti koži bolesnika. Pregledom kože mogu se naći npr. primarna i
sekundarna žarišta neke bolesti (antraks, tularemija), različiti osipi, krvarenja, žutica, cijanoza, ubodi
insekata, ugrizi životinja itd. Nalaz svake pojedine od tih promjena može imati veliko dijagnostičko
značenje. Za taj pregled potrebno je bolesnika potpuno skinuti tako da se vide svi predjeli kože. Ima,
naime, bolesti kod kojih se promjene na koži, važne za kliničku dijagnozu, nalaze uglavnom na
nogama (npr. erythema nodosum). U drugim slučajevima te su promjene diskretne pa mogu lako
izbjeći pregledu ako se on obavlja brzo i ako nije potpun (roseola typhosa).
− Uvijek treba pregledati usnu šupljinu i ždrijelo bolesnika. Točnom inspekcijom usne šupljine mogu se
naći neke promjene, koje mogu biti vrlo važne, pa štoviše i odlučujuće za dijagnozu, npr. afte kod
herpetičnog gingivostomatitisa i Koplikove pjege kod ospica. Inspekcija ždrijela nije važna samo kod
bolesti sa simptomima angine već se pregledom ždrijela mogu naći i dijagnostički važne promjene
kod nekih općih zaraznih bolesti, npr. kod trbušnog tifusa (Duguetove ulceracije). Površne sitne
ulceracije u stražnjem dijelu usne šupljine karakteristične su za herpanginu.
− U daljnjem toku pregleda dobro je pogledati limfne čvorove na vratu, a na to nadovezati i pregled
limfnih čvorova drugih predjela tijela. Ako su limfni čvorovi otečeni, važno je ispitati da li je afekcija
limfnih čvorova lokalizirana i odgovara li nekom regionalnom limfadenitisu, eventualno s
limfangitisom, ili su zahvaćeni limfni čvorovi i drugih regija, odnosno čitav limfni sustav. Osim toga,
za dijagnozu su važne i osobine otečenih limfnih čvorova, kao bolnost, veličina, konzistencija i odnos
prema okolnom tkivu, tj. postoji li kakav periadenitis (npr. periglandularni edem), je li koža nad
limfnim čvorovima promijenjena ili nije, da li čvorovi fistuliraju ili ne fistuliraju itd. Dijagnostička
važnost pregleda limfnih čvorova najbolje proizlazi iz ovih činjenica:
1. Limfni sustav i limfni čvorovi različito reagiraju na bakterijski i virusni infekt. Tako se kod
streptokoknih angina nalazi jaka i bolna oteklina limfnih čvorova na vratu, dok su ti čvorovi kod
virusnih infekata samo neznatno promijenjeni.
2. Kod nekih infekcioznih bolesti češće su aficirani limfni čvorovi nekih specijalnih predjela tijela.
Tako su kod rubeole povećani nuhalni i okcipitalni limfni čvorovi.
3. U klinici nekih bolesti oteklina limfnih čvorova ima značenje vodećeg simptoma (tularemija, bolest
mačjeg ogreba, infekciozna mononukleoza).
4. Generalizirana limfadenopatija kod nekih bolesti znak je faze generalizacije infekta (morbili,
epidemični hepatitis, poliomijelitis).
− Međutim, treba imati na umu da afekcija limfnih čvorova u toku infekcioznih bolesti ne mora biti
uzrokovana samo infekcioznim agensima, već može biti i alergijske geneze (medikamentozna i
serumska bolest).
− Od velike je važnosti promatrati disanje bolesnika i ustanoviti postoji li kod njega samo tahipneja u
vezi s povišenjem temperature ili je on dispnoičan. Za dispneju govore, osim subjektivnih osjećaja
bolesnika (kratak dah, nedostatak zraka, otežano disanje), i objektivni simptomi, kao disanje nosnim
krilima, naprezanje pomoćne dišne muskulature, cijanoza i dr. Nalaz ubrzanog i otežanog disanja
govori u većini slučajeva za opsežnije promjene na respiratornom organu (difuzni bronhitis,
bronhiolitis, pneumonija). Međutim, ne smije se zaboraviti da dispneja, pogotovu onda ako je
udružena s cijanozom, može nastati i zbog oboljenja kardiovaskularnog aparata. Dispneja s jecanjem
38 stranica
pri izdisaju, osobito kod djece, gotovo je siguran znak pneumonije. Bronhiolitis se očituje dispnejom
ekspiratornog tipa, a sam je bolesnik pri tome ne samo cijanotičan već i blijed.
− Dispneja zbog stenoze larinksa (difterični krup i slična stanja) očituje se otežanim glasnim inspirijem
(stridor) s uvlačenjem interkostalnih prostora, epigastrija i juguluma. Slična dispneja nalazi se
prilikom aspiracije stranog tijela (pri tome bolesnik obično konvulzivno kašlje). Dispneja kod
branhalne astme i spastičnih bronhitisa izrazito je ekspiratornog karaktera.
− Treba se čuvati da se s dosad spomenutim vrstama dispneje ne zamijene anomalije disanja kod
acidoze (dijabetes, uremija), Cheyne-Stokesovo disanje i ostali tipovi nepravilnog disanja, kao
Biotovo disanje kod meningitisa. Kod bulbarnih afekcija, npr. bulbarnog poliomijelitisa, disanje je
nepravilno.
− Od naročite je važnosti prepoznavanje stanja s klijenutima respiratornih mišića. U tim slučajevima
bolesnici su cijanotični i nemirni. Kod klijenuti interkostalnih mišića toraks se kod inspiracije slabo
miče, a interkostalni prostori se uvlače; kod klijenuti dijafragme epigastrični se predio pri inspiraciji
uvlači mjesto da se izbočuje.
− Isto tako treba paziti na glas bolesnika. Hrapav glas kod febrilnog pacijenta, pogotovu ako on ima i
kataralnih simptoma gornjih respiratornih putova, govori za laringitis. Jači stupanj upale grkljana
dovodi do afonije. Kod takvih stanja, naročito kod sitne djece, treba misliti na difterični krup. U prilog
difterije govori eventualni jednostrani pseudomembranozni rinitis i pseudomembranozna upala
ždrijela. Međutim, afonija može biti znak slabosti respiratorne muskulature i posljedica suhoće
sluznice kod dehidracije. Nazalan prizvuk glasa govori za smetnje micanja nepca zbog upale ili
klijenuti.
− Važno je također ustanoviti da li bolesnik kašlje ili ne kašlje; ako kašlje, kakav je karakter kašlja, da li
je suh ili produktivan, i kakav je iskašljaj. Od patognomoničnih vrsta kašlja treba istaknuti konvulzivni
kašalj kod hripavca, koji se javlja u napadajima, kašalj sličan lavežu psa kod difteričnog krupa i drugih
akutnih laringitisa, te bitonalan kašalj kod tuberkuloze traheobronhijalnih limfnih čvorova.
− Zatim dolazi sistematski pregled pojedinih regija tijela.
− Na glavi treba obratiti posebnu pažnju vlasištu kako se ne bi previdjela kakva upala u tom predjelu,
npr. erizipel vlasišta. Poslije toga slijedi uobičajeni pregled očiju, ušiju i nosa. Pregledavanjem tih
organa mogu se naći promjene koje su od velike važnosti za razumijevanje kliničke slike bolesti.
− Na vratu treba pregledati štitnjaču (tireoiditis, strumitis) i vene (tromboflebitis - postanginozna
sepsa).
− Pregled toraksa vrši se po uobičajenim principima, ne zanemarujući ni jednu metodu koja bi mogla
dati informacija o patološkim promjenama torakalnih organa (inspekcija, palpacija, perkusija i
auskultacija).
− Kod pregleda pluća treba imati na umu da je površina tog organa, koja je pristupačna pregledu, vrlo
velika i da se zbog toga može dogoditi da i kod najpomnijeg pregleda izbjegne koji patološki znak koji
bi mogao dati uvida u patološki proces. I svaki »nedužni« nalaz na plućima, npr. nalaz bronhitičnih
hropaca, bilo da je difuzan bilo da je ograničen na neke partije pluća, može biti koristan za dijagnozu.
Razumljivo je da naročitu važnost treba polagati na izrazito patološke nalaze, kao krepitaciju,
krepitirajuće hropce i druge vlažne hropce, bronhalno disanje itd. Tako dobiveni nalazi obično se ne
mogu ispravno interpretirati samo na temelju fizikalnog pregleda pluća već treba uzeti u obzir sve
ostale fenomenekod pacijenta, koji upozoruju na oboljenje pluća, kao što su kašalj, iskašljaj, dispneja
i svi drugi opći i specijalni simptomi.
− Negativan fizikalni nalaz na plućima ne znači uvijek da pluća nisu sjedište neke infekciozne bolesti.
To vrijedi naročito za one bolesti koje prave sliku intersticijske pneumonije (Q-groznica, psitakoza i
slično), za koje se zna da pružaju manji fizikalni nalaz nego što to odgovara stvarnim promjenama na
plućima (rendgenoioški nalaz).
− Pretraga kardiovaskularnog sistema ima kod zaraznih bolesti osobitu dijagnostičku vrijednost.
Međutim, treba imati na umu da promjene na kardiovaskularnom aparatu kod zaraznih bolesti ne
moraju biti samo izraz neke komplikacije (miokarditis, periferni kolaps) već da mogu ponekad biti i
izraz septičkog žarišta u tom aparatu (endocarditis septica). Infektivno žarište na srcu treba tražiti
uvijek ako je nalaz na ostalim organima negativan. Pregled kardiovaskularnog sistema obavlja se po
uobičajenim načelima.
39 stranica
− Prilikom pregleda abdomena služit ćemo se inspekcijom i palpacijom više nego prilikom pregleda
drugih regija tijela, iako se ne smiju zanemariti ni druge metode pregleda (npr. auskultacija). Pregled
ove regije potrebno je obaviti pomno jer se njime može doći do nalaza koji su za dijagnozu od bitne
važnosti. To ne vrijedi samo za bolesti koje pokazuju isključivo ili pretežno simptome vezane uz
abdominalne organe (mučnina, povraćanje, boli u trbuhu, proljev litd.), već i za one kod kojih nema
poteškoća sa strane trbuha. Ako imamo na umu da, s jedne strane, upale abdominalnih organa mogu
imitirati sliku akutnih zaraznih bolesti crijeva (npr. apendicitis — sliku akutnog gastroenterokolitisa),
da amebni hepatitis čini ponekad sindrom statusa febrilisa, a da će, s druge strane, nalaz povećane
slezene kod febrilnog bolesnika usmjeriti dijagnozu u određenom pravcu (sepsa, trbušni tifus itd.),
bit će nam jasno da se pregledu abdomena mora obratiti puna pažnja.
− Inspekcijom abdomena orijentirat ćemo se o tome da li je trbuh izbočen ili uvučen. Izbočenje
abdomena najčešće je kod zaraznih bolesti posljedica meteorizma crijeva (trbušni tifus, jaka
toksemija kod ostalih zaraznih bolesti). Uvučenje abdominalne stjenke nalazi se, kao znak praznog
crijeva, kod bolesti s proljevom, ili kao znak kontrakcije trbušne stijenke, kod meningitisa.
− Palpaciju treba obavljati nježno, kod maksimalne relaksacije muskulature. Tada će biti moguće
ispalpirati i mekanije strukture, kao crijevo, osobito debelo crijevo (cekum kod trbušnog tifusa,
sigmoid kod bacilarne dizenterije).
− Kod zaraznih bolesti naročito veliko dijagnostičko značenje ima palpacija slezene.
− Za vrijeme pregleda jetre, naročito ako se na njoj našla kakva patološka promjena (povećanje ili
bolnost), preporučuje se ponoviti pregled sklera da se ne bi izbjegao kakav slabiji ikterus.
− Kod akutnih proljeva, osobito u djece, treba uvijek pregledati i analnu regiju, i naročito paziti na
stanje sfinktera anusa, jer je atonija sfinktera važan znak za akutnu bacilarnu dizenteriju. Kod
kroničnih proljeva ne smije se zaboraviti digitalno pregledati rektum da se ne previdi karcinom
rektuma koji može praviti sliku kronične dizenterije.
− Ako je kod žene bol lokalizirana u zdjelici i krilima, trebat će pacijenticu pregledati ginekološki. Tako
je npr. kod febrilnih proljeva važno dokazati ili isključiti kakav upalni proces na genitalnim organima,
koji može praviti sliku infekcioznih proljeva.
− Kod muških bolesnika može patološki nalaz na genitalijama (orhitis, epididimitis) objasniti febrilno
stanje (epidemični parotitis, tuberkuloza).
− Kod svakog bolesnika treba sistematski pregledati udove i tražiti promjene na mišićima (miozitis),
kostima (osteomijelitis), zglobovima (artritis), krvnim žilama (tromboza vena) itd.
− Na internistički pregled nadovezuje se grubi orijentacijski neurološki pregled, koji obuhvaća:
neurološki pregled oka (izgled zjenice, refleksi pupila, stanje bulbomotora), pregled kranijalnih
živaca, grubo ispitivanje motorne funkcije muskulature trupa i udova s ispitivanjem fizioloških i
patoloških tetivnih refleksa, ispitivanje kožnih refleksa i grubu orijentaciju o senzibilitetu. Ako
bolesnik pruža simptome poremećenja nervnih funkcija, treba izvršiti iscrpan neurološki pregled
(suradnja s neurologom).
− Na kraju ovog poglavlja treba istaknuti da se nerijetko dešava da se kod nekih febrilnih bolesnika ni
najpomnijim pregledom ne nalazi ni na kojem organu patološki nalaz koji bi mogao razjasniti febrilno
stanje. Sasvim je razumljivo da se u tim slučajevima nećemo zadovoljiti samo fizikalnim pregledom
bolesnika već moramo pribjeći drugim metodama pretraga ne bi li njima eruirali kakav patološki
proces koji bi nam razjasnio bolest. Ovakva stanja nazivamo status febrilis, što znači da se kod njih
običnim metodama pretrage nije moglo doći do dijagnoze i zato treba za njom dalje tragati.
3. Pregled sekreta i ekskreta prostim okom
− Od neobične je važnosti za dijagnozu makroskopski pregled različitih ekskreta, sekreta i tjelesnih
tekućina bolesnog organizma. Stoga je potrebno da osoblje koje je odgovorno za njegu bolesnika
priprema i skuplja odgovarajuće izlučine. Osim sekreta i ekskreta, koje izlučuje čovjek prirodnim
putom prema van, bit će obuhvaćene u ovom poglavlju i tjelesne tekućine do kojih se dolazi
punkcijom, kao što su pleuralni eksudat, likvor, gnoj apscesa itd.
− Promjene koje se vide na izlučinama u bolesnika sa zaraznim bolestima prostim okom obično nisu
patognomonične; međutim, kod nekih bolesti ipak su toliko karakteristične da njihov nalaz uz ostale
pretrage bolesnika mnogo pomaže pri postavljanju dijagnoze, a nekad ima čak i odlučujuće značenje.
40 stranica
− Mokraća
− Ispitivanje boje, izgleda i količine mokraće jednostavne su metode pretrage, a za dijagnozu mogu biti
isto tako važne kao i kemijske i mikroskopske pretrage.
− Koncentrirani urin kod febrilnog bolesnika s karakterističnim »sedimentom lateritium«, kao i kritička
poliurija na kraju bolesti, su pojave koje imaju više općenito značenje.
− Tipičnog je izgleda mokraća kod infekcioznih hepatitisa ako sadrži veće količine bilirubina. Ona je u
debljem sloju tamna kao crno pivo, a ako se promućka u epruveti, pojavit će se na površini pjena
zelene boje. Karakterističan je izgled urina kod hemoglobinurije i methemoglobinurije
(crnomokraćna groznica kod malarije). Urin kod tih stanja ima tamnocrvenu, a u izrazitim
slučajevima i crnu boju. Kod akutnog glomerulonefritisa, koji se javlja poslije streptokokne angine i
škrleta, mokraća ima kod jače eritrociturije izgled vode u kojoj je ispirano meso.
− Infektologa treba da interesira i mokraća kod porfirije, pogotovu kod njezina akutnog intermitentnog
oblika. Bolesnici s tom bolesti upućuju se, naime, ponekad na zarazne odjele uz sumnju na
infekciozna neurološka stanja (polineuritis, Landrvjeva paraliza, poliomijelitis). Mokraća takvih
bolesnika, ako neko vrijeme stoji pri sobnoj temperaturi, postaje tamna.
− Stolica
− Makroskopski pregled stolice daje, uz podatke o simptomima koji prate njezinu evakuaciju, važan
putokaz za dijagnozu crijevnih zaraznih bolesti.
− Karakteristične su bezbojne vodenaste stolice koje se često uspoređuju s vodom u kojoj se kuhala
riža. Javljaju se na visini bolesti kod teških gastroenteritisa i kolere, poslije faze tekućih fekulentnih
stolica. Budući da su česte i obilne, te praćene povraćanjem, zbog gubitka tekućine i elektrolita brzo
dovode do eksikacije. Isto tako, karakteristične su u akutnoj fazi bacilarne dizenterije sluzavo-krvave
evakuacije bez fekalnih masa, mirisa poput sperme. Njihova je evakuacija praćena jakim kolikama
rektosigmoidalnog dijela debelog crijeva i tenezmima. Evakuacije su obično vrlo česte (20—40—60
puta dnevno), no kako je količina stolica malena, obično se u odraslih ljudi ne razvija jača dehidracija.
− Ne manje karakteristične su i dizenterične stolice u kasnijoj fazi akutne dizenterije, koje uz sluz i krv
sadrže i fekalnih masa, te stolice kod subakutnih i kroničnih dizenterija. Kod posljednjih su za
vrijeme, proljeva fekalne mase tekuće ili kašaste, a u fazi opstipacije formirane pa, štoviše, i tvrde. U
tom slučaju su sluz i krv, a eventualno i gnoj, koji su primiješani stolici, odijeljeni od fekalnih masa.
− Izgled sluzi u dizenteričnoj stolici ima također neko dijagnostičko značenje. Dok je sluz kod bacilarne
dizenterije obično mutna i gnojna, jer sadrži mnogo stanica, sluz kod amebne dizenterije obično je
prozirna, staklasta, jer u njoj lima malo stanica.
− Veće količine gnoja u stolici moraju uvijek pobuditi sumnju na perforaciju apscesa u crijevo u vezi s
lokalnim gnojnim peritonitisom ili pionefrozom.
− Stolica kod trbušnog tifusa i paratifusa postaje često u 2. ili 3. tjednu bolesti, poslije faze opstipacije,
dijaroična (3—5 puta dnevno). Ona je tada tekuća zeleno-smeđe boje i smrdljiva. Rjeđe ima izgled
graškove juhe, kako su je opisali stari autori.
− Manje patognomonične, ali ne zato manje važne, jesu rijetke stolice s vidljivim ostacima
neprobavljene hrane. One među ostalim mogu biti izraz brze pasaže sadržaja kroz tanko crijevo i
dolaze kod enterokolitisa. U takvoj stolici vide se smeđa vlakna mesa, krpice veziva, staklasti ostaci
krumpira i neprobavljeno varivo.
− Iako su kod dispeptičnih dijareja stolice takvog izgleda i takvog mirisa da se po njima može lako
utvrditi vrsta dispepsije (kiselo vrenje, truljenje, eventualno i masna dispepsija), njihov nalaz nema za
dijagnozu onog značenja kao nalaz prije spomenutih vrsta stolica. Međutim, ipak je nalaz
dispeptičnih stolica dragocjen, jer one kod febrilnog bolesnika u većini slučajeva govore za enteritis,
odnosno enterokolitis. Zato se treba ukratko osvrnuti i na izgled stolice kod dispepsija.
− Stolica kod dispepsija vrenja je svijetložute boje, pjenušasta, kisela mirisa i pokazuje kiselu reakciju.
Nasuprot tome stolice kod dispepsije truljenja smeđe su boje, smrdljive, putridna vonja i uvijek
alkalične reakcije.
− Dijagnostičko značenje ima i nalaz stolica koje imaju izgled kravlje balege. To su obično pastozne
stolice, lijepe se uz posudu, a površina im je sjajna zbog sadržaja sluzi. Znak su subakutnog ili
kroničnog kolitisa.
41 stranica
− Kod febrilnih bolesnika veliko značenje ima pojava crne katranaste stolice koja ima miris krvi koja se
raspada (melena). Najčešće je posljedica jače enteroragije u toku trbušnog tifusa ili paratifusa.
− Makroskopskim pregledom stolice naći će se ponekad i crijevni paraziti (članci tenije, askaris itd.).
− Sputum (iskašljaj)
− Ovdje će biti spomenute samo one promjene koje se smatraju patognomoničnim za akutne zarazne
bolesti pluća, bez obzira na to da li su one primarne ili sekundarne.
− Na prvom mjestu treba spomenuti rubiginozan (rđast) sputum, jer je on gotovo patognomoničan za
krupoznu pneumoniju. To je po izgledu »staklast«, a po konzistenciji »žilav« sputum, koji sadrži
crvenkastosmeđi pigment, derivat hemoglobina. Žilava konzistencija i staklasti izgled tog sputuma u
vezi su s time, što se on sastoji pretežno od fibrina i što u njemu nema mnogo stanica. Iako je
rubiginozan sputum gotovo patognomoničan za krupoznu pneumoniju, viđa se on i kod bolesnika s
Q-groznicom.
− Manje je patognomoničan hemoragični sputum koji sadrži nepromijenjenu krv. Iako sputum može
biti hemoragičan zbog mnogih razloga, javlja se i kao izraz hemoragičnih upala sluznice dišnih putova
i pluća, npr. kod gripe, plućnog antraksa i kuge, te kod akutnih (stafilokoknih) apscesa pluća. U
posljednjem slučaju taj je sputum i gnojan.
− Kod promjena uzrokovanih mukoznim pneumokokom i Friedländerovim bacilom opisuje se poseban
sluzav iskašljaj.
− Gnojan i fetidan sputum, koji je znak plućnog apscesa ili gangrene pluća, vidi se i u toku zaraznih
bolesti, no tada on znači odgovarajuću plućnu komplikaciju.
− Liquor cerebrospinalis
− Makroskopski pregled liikvora
toliko je važan u dijagnostici
meningitisa da se u većini
slučajeva može već na temelju
te pretrage odlučiti radi li se o
gnojnom ili seroznom
meningitisu.
− Nalaz hemoragičnog likvora
obično govori za
subarahnoidalno krvarenje, a
vrlo rijetko za hemoragični
meningitis. Osim na izgled
likvora, treba paziti i na tlak pod
kojim likvor curi; kod svih
spomenutih patoloških stanja
tlak likvora je povišen.
− Bistar likvor. Kao bitno treba
naglasiti da nalaz naoko bistrog
likvora ne isključuje patološki likvor, jer su kod cijelog niza seroznih meningitisa različite etiologije
promjene u likvoru takve da se u velikoj većini slučajeva ne vide makroskopski, već se mogu dokazati
samo mikroskopski i biokemijski. Međutim, uz stanovito iskustvo može se kod navedenih stanja i na
temelju makroskopskog pregleda bar posumnjati na patološki likvor: u tim slučajevima likvor je
obično opalescentan ili prašinasto zamućen, a ne posve bistar kao normalan likvor. Nadalje, u tako
promijenjenom likvoru može se nakon stajanja pri sobnoj temperaturi stvoriti fina paučinasta
mrežica (kod tuberkuloznog meningitisa, ali i kod drugih seroznih meningitisa).
− Naoko bistar, odnosno opalescentan likvor, nalazi se u pravilu kod meningoencefalitisa, kod
meningitisa uzrokovanih virusima i leptospirama, kod tuberkuloznog meningitisa itd.
− Gnojan likvor znak je gnojnog meningitisa. Njegov je izgled toliko uočljiv da će se lako prepoznati.
Međutim, i kod gnojnih meningitisa nalaze se sve gradacije zamućenja likvora, od neznatno
zamućenog preko »mliječnog« do izrazito gnojnog likvora, pa će ponekad biti teško razlikovati
najblaži stupanj gnojnog likvora od zamućenog kod seroznog meningitisa. Kod gnojnog likvora stvara
42 stranica
se nakon stajanja žuti talog gnoja, a katkad se javlja i mrežica, no ona nije fina i paučinasta, kao kod
nekih seroznih meningitisa, već gruba. Gnojan likvor nalazi se gotovo isključivo kod meningitisa koji
su izazvani bakterijama, kao što su meningokok, pneumokok, stafilokok, streptokok i hemofilus
influence, rjeđe druge bakterije.
− H e m o r a g i č a n likvor: Likvor može biti hemoragičan zbog ozljede koje vene prilikom punkcije, ili
je posljedica subarahnoidalnog krvarenja, odnosno hemoragičnog meningitisa. Kod artificijalne
hemoragije likvor se u toku punktiranja postepeno razbistruje, dok je kod subarahnoidalnog
krvarenja i hemoragičnog meningitisa za cijelo vrijeme jednakomjerno krvav. Kod subarahnoidalnog
krvarenja obično je nakon centrifugiranja nad sedimentom krvi ksantokroman.
4. Pomoćne metode kliničke pretrage

− Za dijagnozu zarazne bolesti katkad neće biti dovoljan samo klinički pregled bolesnika već će trebati
da se izvrše i neke pomoćne kliničke pretrage. Iako se te pomoćne kliničke pretrage vrše katkad zato
da se njima pomogne postaviti dijagnoza nekih zaraznih bolesti, ipak se njima najčešće isključuju
druge bolesti, koje se mogu očitovati slikom zarazne bolesti, odnosno primjenjuju se zato da se
ustanove komplikacije u toku zaraznih bolesti.
− Odluka da se primijene pomoćne dijagnostičke metode kod pregleda bolesnika donose najčešće na
osnovi kliničkog pregleda bolesnika, no pouzdanije je da se bar neke od njih uključe u redoviti
pregled bolesnika i tako vrše rutinski.
− Među te rutinske pomoćne pretrage ide rendgenski pregled prsnog koša. Tim će se pregledom
otkriti patološke promjene na plućima i u medijastinumu, često i onda ako se običnim fizikalnim
pretragama nisu mogle ustanoviti, kao što je npr. slučaj kod niza bolesti sa sindromom intersticijske
pneumonije (Q-groznica, psitakoza, plućna tularemija itd.). Od naročite je važnosti rendgenski
pregled toraksa da bi se ustanovili različiti oblici tuberkuloze pluća, koji se mogu klinički manifestirati
slikom nekih akutnih zaraznih bolesti.
− Kraniogram i pneumoencefalogram mogu biti od velike vrijednosti za dijagnozu komplikacija
meningitisa (hidrocefalus, slijepljenje i adhezije meninga).
− Rendgenska pretraga crijeva nema nekog specifičnog dijagnostičkog značenja kod akutnih crijevnih
zaraznih bolesti. Međutim, nju je nekad potrebno izvršiti kod kroničnog proljeva da se isključe drugi,
neinfekciozni uzroci kroničnih proljeva (npr. polipoza i karcinom crijeva).
− Od drugih pomoćnih metoda kliničke pretrage, koje omogućuju dijagnozu zaraznih bolesti, mogu se
spomenuti endoskopske metode kao direktoskopija larinksa i rektoromanoskopija.
− Direktoskopijom larinksa dobiva se izravni uvid u larinks, te se tako kod sindroma krupa može
ustanoviti narav upalnog procesa, i na temelju toga postaviti dijagnoza raznih laringitisa (laryngitis
crouposa itd.). Tom metodom može se i isključiti ili dokazati strano tijelo u grkljanu, koje također
može praviti sindrom krupa. Osim toga, laringoskopija omogućuje uzimanje sekreta za bakteriološku
pretragu izravno iz larinksa.
− Rektoskopijom se mogu neposredno vidjeti patološke promjene u rektumu i na taj način
diferencirati različiti oblici infekcioznih i drugih kolitisa (amebna i bacilarna dizenterija, idiopatski
ulcerozni kolitis itd.), te isključiti druge bolesti s kroničnim proljevima itd. I pomoću te pretrage može
se uzeti materijal za mikrobiološke pretrage izravno iz patoloških žarišta.
− Elektrokardiografija služi za dokazivanje nekih patoloških stanja na srcu, koja su manje ili više
karakteristična za pojedine bolesti (npr. produženi P-Q za reumatizam), a i za ustanovljenje
komplikacija na srcu u toku nekih infekcioznih bolesti (npr. difterični miokarditis).
− Elektroencefalografijom dobiva se uvid u električne fenomene mozga, pa elektroencefalogram u
vezi s drugim simptomima može biti od pomoći u dijagnostici encefalitisa.
− Kompjutoriziranom tomografijom (CT) mozga mogu se otkriti različiti lokalizirani (apsces) i difuzni
procesi (encefalitis) u mozgu.
− Za ranu dijagnozu klijenuti poprečnoprugaste muskulature (npr. kod poliomijelitisa) primjenjuje se
elektromiografiija, tj. registracija akcionih struja poprečnoprugaste muskulature.
− Ehosonografki pregled raznih organapruža velike mogućnosti u dijagnostikovanju i razlikovanju
infektivnih od drugih oboljenja.
43 stranica
− Scintigrafija omogućava uvid u morfologiju i funkciju organa ili tkiva i može biti indikovana kod
bolesnika sa hepatosplenomegalijom i sumnjivim fokalnim promjenama u tim organima (apsces,
hemangiom, cista) kao i u razlikovanju infektivnih od malignih bolesti tih organa.
− Nuklearna magnetna rezonanca (NMR) u nekim slučajevima omogućava još bolji vizuelni prikaz
lokalnog ili difuznog procesa u različitim organima.
− Pregled očnog dna (FOU). Obavezan je kod infekcija CNS-a jer može da otkrije edem i zastojnu papilu
očnog živca.
5. Kliničkolaboratorijske pretrage
− Za dijagnostiku zaraznih bolesti važne su i neke kliničkolaboratorijske pretrage, kao što su
biokemijske i mikroskopske pretrage ekskreta i sekreta bolesnika (urin, feces, duodenalni sok) i krvi.
Laboratorijskim pretragama tih materijala mogu se ponekad dobiti nalazi koji upozoravaju na
patološke i patofiziološke promjene, koje su manje ili više karakteristične za te bolesti, pa tako mogu
poslužiti za njihovu dijagnozu. Ponekad će već makroskopski izgled spomenutih materija biti povod
za njihov, daljnji pregled, no često se te patološke promjene mogu ustanoviti samo mikroskopskim i
biokemijskim pretragama, pa će se neke pretrage ekskreta, sokova i krvi bolesnika morati i rutinski
obavljati.
− Mokraća
− Analiza urina ima veliko značenje u dijagnostici bolesti uopće. I u dijagnostici zaraznih bolesti
obavljaju se obično rutinske pretrage mokraće, pa se može mirno reći da nema ni egzaktne, a ni
kompletne dijagnoze zaraznih bolesti bez pretrage mokraće. Pretrage urina naročito su važne u
dijagnostici komplikacija od strane bubrega, te komplikacija od strane mokraćnih putova. Međutim,
neki od nalaza imaju izvjesno značenje i za samu dijagnozu bolesti pa ih treba istaknuti.
− Al b u m e n. Ni jače albuminurije u toku zaraznih bolesti obično nisu znak neke specijalne zarazne
bolesti bubrega, već su izraz težine bolesti (npr. kod toksične difterije) ili znak bubrežne komplikacije
u toku zaraznih bolesti (žarišni ili difuzni nefritis). Međutim, kod nekih bolesti jača proteinurija,
zajedno s oligurijom, ima donekle i patognomonsko značenje, npr. kod hemoragične groznice s
renalnim sindromom. Jako pozitivna reakcija na albumen može biti i znak hemoglobinurije.
− Urobilinogen. Iako je umjerena urobilinogenurija česta pojava kod febrilnih bolesnika, jače
urobilinogenurije svojstvene su samo nekim zaraznim bolestima, stoga imaju kod tih bolesti i neko
dijagnostičko značenje. Tako je jača urobilinogenurija rani simptom epidemičnog hepatitisa. Do
urobilinogenurije dolazi i kod malarije. Kod nje se ona javlja također rano i doseže veće vrijednosti.
Za razliku od malarije, urobilinogenurija se kod trbušnog tifusa javlja istom u kasnijem stadiju bolesti.
I kod škrleta nalazi se na početku bolesti urobilinogen u mokraći u većoj koncentraciji;
urobilinogenurija je to jača što je oblik bolesti teži.
− Kod porfirije javlja se crvena boja ako se urinu doda Ehrlichov aldehid. Međutim, za razliku od crvene
boje, koja se stvara kod pozitivne reakcije na urobilinogen, kod porfirije ona ne nestaje nakon
nekoliko sati, već perzistira tokom 12 do 24 sata pa i duže. Osim toga, ta se crvena boja ne može
ekstrahirati kloroformom kao kod pozitivne reakcije na urobilinogenu.
− Bilirubin. Bilirubinurija je konstantan simptom virusnih hepatitisa sa žuticom i žute groznice. Kod
drugih infekcioznih bolesti nastupa kao znak hepatalne komplikacije (leptospiroze, trbušni tifus i dr.).
− Hemoglobin. Kod nekih infektivnih bolesti dolazi i do hemoglobinurije (odnosno
methemoglobinurije) kao posljedice jačeg intravaskularnog raspada eritrocita i hemoglobinemije.
Slabija hemoglobinurija može se manifestirati samo pozitivnim albumenom u mokraći, dok jača
hemoglobinurija mijenja i boju mokraće, pa se može i makroskopski ustanoviti. Hemoglobinurija se
može javiti kod težih toksičnih i septičnih oblika bolesti (teški škrlet ili sepsa). Hemoglobinurija može
nastati i jatrogeno kod transfuzije inkompatibilne krvi, odnosno prilikom davanja nekih
hematotoksičnih lijekova (preparati anilina, nitriti, sulfonamidi itd.).
− Diazo-reakcija. Jasno pozitivna diazoreakcija u mokraći nalazi se često kod nekih egzantematičnih
bolesti, kao kod morbila, rubeole i dr. Kod morbila i rubeole pozitivna je diazo-reakcija gotovo
konstantan simptom i zato ima neku dijagnostičku vrijednost u diferencijaciji prema škrletu, kod
kojeg je diazoreakcija u pravilu negativna. Nasuprot tome, s pomoću diazoreakcije neće se moći
diferencirati morbili i rubeola od toksičnih eritema, jer je i kod posljednjih ta reakcija često pozitivna.
44 stranica
Stariji kliničari mnogo su davali na diazoreakciju u dijagnostici trbušnog tifusa. Danas se zna da je
njezina pojava kod te bolesti varijabilna. Međutim, pozitivna diazoreakcija u mokraći može ipak, uz
ostale simptome, govoriti za trbušni tifus, ako se isključe akutni hematogeni oblici tuberkuloze, kao
tuberculosis miliaris acuta, teška plućna tuberkuloza i febrilna faza limfogranulomatoze, tj. bolesti
kod kojih je diazoreakcija još češće pozitivna nego kod trbušnog tifusa, a koje mogu doći u obzir u
diferencijalnoj dijagnostici tifusa.
− D i j a s t aza. Povišena dijastaza u mokraći čest je simptom epidemičnog parotitisa, pa i onda ako
bolest nije komplicirana pankreatitisom. Međutim, povišena dijastaza može se naći i kod infekcije
virusom parotitisa, kod koje nije došlo do klinički vidljivih promjena na žlijezdama slinovnicama. Ta
se pojava može iskoristiti dijagnostički za diferencijaciju seroznog meningitisa izazvanog virusom
parotitisa od drugih seroznih meningitisa.
− Druge pretrage urina. Ostale fizikalne i kemijske pretrage mokraće mogu otkriti patološke promjene,
koje su doduše rijetko patognomonične za neku zaraznu bolest, no koje su ponekad od velike
važnosti za upotpunjenje dijagnoze (pretraga na šećer, na aceton itd.). To je i razlog da se bar neke
od njih obavljaju rutinski.
− Mikroskopski pregled sedimenta urina može također biti od velike važnosti za upotpunjenje
dijagnoze i za ustanovljenje komplikacija, iako ni on obično nema nekog patognomskog značenja.
Tako npr. nalaz hematurije, pogotovu onda ako je ona konstantna i jača, govori kod febrilnog
oboljenja u prilog žarišnog nefritisa, i prema tome za sepsu. Veće značenje imaju bakteriološke
pretrage, jer one mogu ponekad omogućiti etiološku dijagnozu. Tako se u sedimentu urina
obojenom po Gramu mogu naći mikroskopski klice koje su uzročnici infekcioznih procesa u
uropoetskom aparatu (E. ooli, stafilokok i druge). Bojenje po Ziehl-Neelsenu može nam mikroskopski
prikazati acidorezistentne bacile i tako omogućiti dijagnozu tuberkuloze. (Ne smiju se zamijeniti
saprofitni acidorezistentni bacili s bacilom tuberkuloze!) U posljednje vrijeme s velikim se uspjehom
prakticiraju metode brojenja klica u mokraći kod infekcija uropoetskog aparata. Mikroskopijom
sedimenta mogu se naći i kristali sulfonamida koji nam mogu protumačiti jatrogene komplikacije u
toku sulfonamidske terapije (hematuriju, nefrokolike, oliguriju).
− Stolica
− Među kliničkolaboratorijskim pretragama u infektologiji naročito je važna pretraga stolice. Iako
kemijska analiza stolice može u nekim slučajevima upotpuniti sliku dobivenu kliničkom pretragom
pacijenta i makroskopskim pregledom stolice (urobilinogen, bilirubin, krv), njome se ovdje nećemo
baviti.
− Za infektologa su važnije mikroskopske pretrage koje pokazuju stanje funkcije gastroinstestinalnog
sistema, a to su kliničkomikroskopske pretrage na škrob, mast, mišićna vlakna itd. Te pretrage daju
uvida i u to da li se u stolici nalaze produkti upale kao sluz, gnoj i krv. Od najveće je važnosti da se
prilikom mikroskopskog pregleda nađu jajašca različitih helminta, pogotovu tenija i ankilostoma
duodenale, ciste crijevnih protozoa (Entamoeba histolytica, Balantidium coli, Lamblia intestinalis), a
u tekućoj stolici i vegetativni oblici tih parazita.
− Duodenalni sok
− Mikroskopski pregled duodenalnog sekreta, koji je dobiven sondažom, ima u infektologiji svoje,
doduše usko, ali ipak važno značenje. Tako veća količina leukocita, naročito u nakupinama, u žuči
govori za upalu žučnih putova (kolangitis i kolecistitis), pogotovu ako se pored toga vide i grupe
bakterija (ešerihija koli, streptokoki i stafilokoki). Prisutnost lamblije intestinalis u duodenalnom soku
može u stanovitim prilikama protumačiti kod djece pojavu proljeva, a kod odraslih subjektivne
smetnje u gornjem dijelu trbuha i simptome kroničnog enteritisa. Od većeg je dijagnostičkog
značenja nalaz jajašaca fasciole hepatike i larva strongiloida u duodenalnom soku.
− Laboratorijske pretrage krvi
− Od cijelog niza laboratorijskih pretraga krvi bit će spomenute samo one koje su važne u praksi sa
zaraznim bolestima. Te se pretrage mogu podijeliti u morfološke i kemijsko-fizikalne.
− Za morfološku pretragu krvi postoji nekoliko metoda. One se dijele u kvantitativne i kvalitativne.
Kvantitativne metode su brojenje eritrocita i leukocita, a u nekim slučajevima i trombocita, te
određivanje hemoglobina. U kvantitativne metode spada i procentualna diferencijacija pojedinih
vrsta leukocita u krvnom razmazu. U kvalitativne metode ide kvalitativna analiza korpuskularnih
45 stranica
elemenata (eritrocita i leukocita) u krvnom razmazu, kao što su promjene na jezgri, promjene na
protoplazmi i na granulacijama u neutrofilnim leukocitima i dr.
− Uz te pretrage, koje se često prave rutinski, u nekim se slučajevima i određuje vrijeme krvarenja i
zgrušavanja krvi, refrakcija koaguluma, te ispitivanje kapilarne rezistencije. Te se pretrage vrše u
slučajevima hemoragičnih dijateza. Kod nekih bolesti analizira se i sternalni punktat ili punktat limf-
nih čvorova. To se čini onda ako se u tim strukturama očekuju patološke promjene ih zato da se
isključe neke neinfekciozne bolesti koje mogu imitirati zaraznu bolest (akutne leukemije,
limfogranulomatoza itd.).
− Pretragom periferne krvi i njezinih matičnih organa ne analiziraju se kod zaraznih bolesti samo
promjene na stanicama već se traže i uzročnici (malarija, povratna groznica, kala-azar).
− Krvna slika kod infekcioznih bolesti. Na početku treba naglasiti da su brojke koje se dobiju brojenjem
krvnih stanica i diferencijacijom leukocita u krvnom razmazu samo jedan dio krvne slike. Nema
sumnje da su one od velikog dijagnostičkog značenja. Međutim, da bi se dobio pravi uvid u perifernu
krvnu sliku, treba pretragu krvi upotpuniti analizom fizionomije krvnog razmaza. Pod tim se
razumijeva skup svih kvalitativnih promjena koje se mogu vidjeti u krvnom razmazu. Osim toga,
nikad ne smije zadovoljiti samo jednokratna pretraga krvi, već krvne pretrage treba učiniti više puta.
Samo na taj način dobije se uvid u promjene krvnih slika u toku vremena, tj. u njihovu dinamiku.
Tako će se upoznati smjer gibanja raznih krvnih elemenata, a kako su ti smjerovi kod različitih
zaraznih bolesti različiti, moći će oni poslužiti u dijagnostičke svrhe. (Kao primjer može se spomenuti
progresivna leukopenija i neutropenija u toku trbušnog tifusa.) Osim toga, višekratnim pregledom
dobit će se uvid u razvijanje bioloških faza leukocita, što će biti korisno za prognozu bolesti.
− Iako će katkad biti poželjno učiniti sve prije spomenute pretrage krvi, u većini slučajeva bit će
dovoljno izvršiti samo osnovne pretrage. U jednom i u drugom slučaju mora biti u središtu pažnje
analiza krvnog razmaza. Često ćemo se, naime, već na temelju pregleda krvnog razmaza moći
orijentirati o promjenama u krvnoj slici.
− Krvni razmaz pokazuje kvalitativnu sliku eritrocita i procentualne brojke pojedinih vrsta leukocita. Iz
njega se uz to vidi da li se u krvi nalaze stanice koje se u normalnim prilikama ne javljaju u perifernoj
krvi (meta-mijelociti, miijelociti, plazma-stanice, patološki limfociti, histiociti i endotelne stanice).
Međutim, u krvnom razmazu mogu se analizirati i kvalitativne promjene na leukocitima, kao što su
promjene na jezgrama, grube granulacije, Dohleove tvorbe, vakuole i dr. Štoviše, treba naglasiti da
se po krvnom razmazu možemo obično i grubo orijentirati o broju leukocita, naročito onda ako su
razlike od normale jače izražene (gledanje razmaza običnim objektivom, ne imerzijom). Kako je već
prije spomenuto, kod nekih bolesti vide se u razmazu periferne krvi i uzročnici bolesti.
− Sigurno je da se krvna slika može ispravno prosuditi samo u zajednici s kliničkom simptomatikom.
Međutim, ima bolesti kod kojih je krvna slika sama od sebe od veće dijagnostičke važnosti, a i takvih
kod kojih je ona od odlučnog značenja. Tako će kod agranulocitoze odsutnost ili jako smanjenje broja
granulocita omogućiti dijagnozu. Nalaz patoloških stanica, npr. većeg broja mijeloblasta, ili
patoloških limfocita, bit će odlučan za dijagnozu mijeloične ili limfatične leukemije, infekciozne
mononukleoze itd. Ne treba naglašavati od koje je važnosti za dijagnozu nalaz uzročnika u krvi.
− Međutim, dako nalaz spomenutih promjena može biti od odlučne dijagnostičke važnosti, iskusan
liječnik bit će uvijek oprezan s interpretacijom tih nalaza. Leukemična krvna slika ne znači uvijek
leukemiju. Tu se može raditi o leukemoidnoj reakciji krvi kod infekcioznih bolesti (sepsa ili
pneumonija) ili o jakoj limfocitozi, npr. kod pertusisa ili infekciozne limfocitoze. Štoviše, ni nalaz, npr.
parazita malarije u krvi ne mora značiti aktivnu malariju, već takav čovjek može biti samo nosilac
gameta, a bolovati od druge bolesti. Iz toga proizlazi da se krvna slika može samo onda ispravno
interpretirati ako se uzme u obzir cijeli klinički nalaz kod bolesnika. Ako se apstrahiraju prije
spomenuti manje-više patognomonični nalazi, krvna slika kod infekcioznih bolesti ima uglavnom
samo simptomatsko značenje.
− Prelazeći na simptomatsko značenje krvne slike kod infekcioznih bolesti, treba podsjetiti na sve one
momente koji su istaknuti u općem dijelu, a koji utječu na »izgled« krvne slike kod različitih
infekcioznih bolesti i kod jedne te iste bolesti, kao što su oblik, faza i težina bolesti. Ovdje će biti
spomenuto samo ono što je važno u dijagnostičkom smislu.
− S obzirom na ukupan broj leukocita mogu se infekciozne bolesti podijeliti u ove skupine:
46 stranica
a) Infekciozne bolesti s izrazitom leukocitozom koja je uvjetovana neutrofilijom. Ovoj grupi

pripadaju mnoge bakterijske bolesti, kao bolesti uzrokovane kokima (stafilokoka, streptokoki,
pneumokoki); leukocitoze su izražene naročito onda ako u toku bolesti dođe do gnojenja. U ovu
grupu idu i infekti uzrokovani ešerihijom koli i difterija.
b) Infekciozne bolesti s umjerenom leukocitozom (umjerena neutrofilija). Ovamo spadaju
leptospiroza, Q-groznica, veći dio virusnih bolesti, zatim tuberkuloza, lues itd.
c) Infekciozne bolesti s leukopenijom (neutropenija). Ovoj skupini pripadaju trbušni tifus i
paratifus, bruceloza, naročito Bangova bolest, kala-azar, papatači-groznica, denga, neke
egzantematične bolesti, kao morbili i rubeola, pa milijarna tuberkuloza i dr.
− Broj leukocita u krvnoj slici varira i kod iste bolesti, a ovisi među ostalim i o dobi bolesnika. Tako su
kod djece koja boluju od bolesti s leukocitozom te leukocitoze veće nego kod odraslih. Nasuprot
tome, kod staraca je broj leukocita smanjen i kod onih bolesti kod kojih bi se inače očekivala
leukocitoza. Jača leukocitoza može biti i znak teže bolesti.
− Leukopenije ne moraju biti uvijek znak leukopenične bolesti, već mogu biti i posljedica naročite
težine bolesti.
− Osobito je važno znati da leukocitoza nije uvijek znak infekcije, već da se nalazi i kod mnogih
neinfekcioznih bolesti, npr. kod intoksikacija (uremija, dijabetička koma), neoplazma, infarkta srca
itd.
− Skretanje nalijevo u regenerativnom smislu, pogotovu kod leukocitoze, izraz je povećanja funkcije
koštane srži. Ono se nalazi kod težih i teških infekcija, kao kod toksičnih oblika infekcioznih bolesti. U
tim slučajevima pojavljuju se u perifernoj krvi mladi oblici neutrofilnih stanica (mijelociti i
metamijelociti). Kod naročito izraženih oblika krvna slika slična je onoj kod leukemije (Ieukemoidna
krvna slika).
− Skretanje nalijevo u degenerativnom smislu, osobito kad se javlja uz leukopeniju, znak je kočenja
funkcije koštane srži. Takva pojava može biti posljedica osobito teškog infekta, no kod nekih zaraznih
bolesti, kao što su trbušni tifus, malarija, influenca, papatači-groznica i egzantematične virusne
bolesti, ona se pojavljuje manje-više redovito.
− Kvalitativne promjene na neutroifilnim stanicama nalaze se naročito kod bakterijskih infekcioznih
bolesti, osobito kod koknih infekcija, i to posebno onda ako je u toku bolesti došlo do stvaranja
većeg upalnog žarišta. U vezi s diferencijalnom krvnom slikom potrebne su ove napomene:
Eozinofilne stanice iščezavaju iz periferne krvi u borbenoj fazi infekta. Njihova ponovna pojava
smatra se obično dobrim imunobiološkim znakom (»zora ozdravljenja«). Veći broj eozinofilnih
leukocita nalazi se kod cijelog niza febrilnih i invazivnih bolesti, osobito kod trihinoze, trihiurijaze,
fasciolijaze, ehinokokoze, tropske eozinofilije, kod poliarteritis nodoza, limfogranulomatoze i nekih
drugih bolesti. Kod škrleta dolazi do eozinofilije tek nakon četvrtog dana bolesti, i to samo onda ako
se razvio egzantem. Eozinofilija je karakteristična i za alergijske bolesti pa se nalazi npr. kod
serumske bolesti, nakon duljeg davanja penicilina itd.
− Limfociti su također obično sniženi u borbenoj fazi. Što je infekt teži, to su limfopenije izrazitije.
Limfocitoze se javljaju u fazi svladavanja infekta kao znak povoljnog imunobiološkog stanja.
Limfocitoze umjerenog stupnja nalaze se kod kroničnih infekcioznih bolesti, kao kod tuberkuloze,
luesa, kroničnih sepsa i Bangove bolesti. Izrazite limfocitoze dolaze kod hripavca i infekciozne
limfocitoze. Kod hripavca i infekciozne limfocitoze limfociti su obično i apsolutno umnoženi, a kod
drugih bolesti obično samo relativno. Kod Bangove bolesti opisani su limfociti s većom
protoplazmom.
− Kod infekciozne mononukleoze javljaju se u periferiji patološki limfociti monocitoidnog izgleda.
Slične stanice nalaze se i kod virusnih hepatitisa.
− Umjerene plazmocitoze, česte su kod infekcioznih bolesti općenito. Izrazite plazmocitoze limfatičnog
tipa dijagnostički su važne za rubeolu i morbile.
− Monocitoze dužeg trajanja karakteristične su za neke tropske bolesti, kao za malariju i kala-azar.
− Anemije kod febrilnih bolesti, ako nisu posljedica hemoragija, epistakse ili slično, upućuju nas na
dijagnozu infekcioznih bolesti koje dovode do anemije, kao što su bakterijske sepse, malarija i kala-
azar.
47 stranica
− Broj trombocita ima manje dijagnostičko značenje. Kod leukopeničnih bolesti nalaze se obično
trombocitopenije. Na kraju infekcioznih bolesti javljaju se trombooitoze.
− Sedimentacija eritrocita. Iako je ubrzana sedimentacija eritrocita opći simptom infekta, određivanje
brzine sedimentacije ima ipak neko dijagnostičko značenje kod zaraznih bolesti jer je sedimentacija
eritrocita kod različitih zaraznih bolesti u različitoj mjeri ubrzana.
− Ako se uzmu u obzir febrilne bolesti u širem smislu riječi, nalazimo:
1. vrlo ubrzanu sedimentaciju kod reumatske groznice, te kod nekih bolesti s disprotememijam
(mijelom, lupus eritematodes i druge bolesti);
2. srednje do veoma ubrzanu sedimentaciju kod bakterijskih bolesti, osobito onda ako u njihovu
toku dođe do gnojenja ili do eksudacije na seroznim opnama (pneumonija, pijelitis, meningitis,
eksudativni pleuritis, peritonitis, sepsa itd.), te kod leptospiroza i kala-azara;
3. slabo do umjereno ubrzanu sedimentaciju eritrocita nalazimo kod bruceloze, trbušnog tifusa i
paratifusa, epidemičnog hepatitisa, tuberkuloze;
4. sedimentacija eritrocita obično nije ubrzana kod virusnih bolesti i kod nekompliciranog pertusisa.
− Pravilo je da se sedimentacije eritrocita ubrzavaju u toku infekcioznih bolesti, pa će se i kod bolesti
kod kojih je sedimentacija eritrocita normalno slabije ubrzana naći brža sedimentacija u kasnijoj fazi
bolesti, eventualno i nakon febrilnog perioda (trbušni tifus).
Enzimi u infektologiji
− Alanin aminotransferaza (ALT)
− Najveća koncentracija ALT nalazi se u stanicama parenhima jetre. Mnogo je manje ima u mišićima
kostura, u srcu i bubrezima.
− Aspartat amninotransferaza (AST)
− Visoke koncentracije AST nalaze se u jetri, srcu, mišićima kostura, bubrezima i eritrocitima.
− AST se nalazi u mitohondrijima i citoplazmi, a ALT samo u citoplazmi. Kada se stanice jetre oštete,
bilo uz nekrozu ili bez nje, transaminaze naglo prelaze u krvotok. U stanjima kada je oštećena
citoplazma i kad je razmjerno malen broj stanica posve uništen, kao npr. u virusnom hepatitisu,
aktivnost ALT u serumu je veća od aktivnosti AST. Ali u stanjima u kojima su propale cijele stanice
AST je veća od ALT.
− Budući da je vrijeme poluživota ALT dulje nego AST, vrijednosti ALT redovno ostaju duže povišene.
− Za virusni hepatitis karakteristična je rana pojava transaminaza u plazmi. Vrijednosti obiju
transaminaza kod virusnog hepatitisa mogu biti 2-4 sedmice povišene prije nego se pojavi žutica.
− Znatno povišene aktivnosti obiju transaminaza mogu se naći kod toksične nekroze jetre i zatajenja
cirkulacije sa šokom i hipoksijom.
− Umjereno povišene transaminaze nalaze se kod bolesnika koji boluju od infektivnih bolesti u kojih
dolazi do oštećenja jetre ili mišića kostura. Takve bolesti su: infekciozna mononukleoza, leptospiroza,
psitakoza, žuta groznica, amebijaza, trihineloza, teški tetanus i septična stanja.
− Alkalna fosfataza (AP)
− Nalazi se u svim stanicama organizma otopljena u citoplazmi ili vezana na staničnu membranu.
Najviše AP ima u koštanom sistemu, jetrenom parenhimu, epitelu žučnih vodova i sluznici tankog
crijeva.
− Povišene vrijednosti AP u plazmi nalaze se najčešće zbog bolesti kostiju (s povećanom aktivnosti
osteoblasta) ili jetre (koja zahvaća žučne vodove).
− Nekompliciran virusni hepatitis ima normalnu ili lagano povišenu AP u plazmi.
− Kad se u toku bolesti pojavi holestaza, aktivnost AP u plazmi znatno poraste.
− Osobito visoka AP je kod ekstrahepatalne holestaze.
− Povišene aktivnosti AP mogu se naći kod sepse, infektivne mononukleoze, leptospiroze, holangitisa,
osteomijelitisa i dr.
− Gama-glutamil-transferaza (GGT)
− To je enzim koji se nalazi gotovo u svim tkivima. Vezan je uz staničnu membranu. Najviše ga ima u
jetri, bubrezima i gušterači. U jetri se nalazi u parenhimu, ali i u epitelu žučnih vodova.
− Povećane aktivnosti GGT u plazmi gotovo isključivo upućuju na bolesti jetre i žučnih vodova. To je
najosjetljiviji indikator bolesti jetre, osobito kad postoji i holestaza.
48 stranica
− Kod virusnog hepatitisa bez komplikacija aktivnost GGT u plazmi je malo do umjereno povišena, dok
su aktivnosti transaminaza vrlo visoke. Ali u toku hepatitisa, kada aktivnost transaminaza pada, često
raste aktivnost GGT i općenito GGT je enzim koji se posljednji vraća u područje referentnih
vrijednosti.
− Jak porast aktivnosti GGT u plazmi u toku virusnog hepatitisa upućuje na holestazu.
− Protivno virusnom hepatitisu, kod toksičnog hepatitisa (uzrokovanog alkoholom, lijekovima i
otrovima) već se u početku bolesti nalaze visoke aktivnosti GGT u plazmi, obično više od aktivnosti
transaminaza.
− Povišena aktivnosti GGT u plazmi može se naći kod brojnih infektivnih bolesti, u toku kojih može biti
oštećena jetra. To su: infektivna mononukleoza, amebijaza, šistosomijaza i druge.
− Laktat-dehidrogenaza (LDH)
− Nalazi se otopljena u citoplazmi stanica svih organa. Visoke koncentracije nalaze se u jetri, srcu,
mišićima kostura, mozgu, plućima, bubrezima i eritrocitima.
− Postoji pet izoenzima LDH, koji se označavaju brojevima 1-5. Najbrža frakcija LDH1 nalazi se u
srčanom mišiću, eritrocitima, blast-satnicama i bubrezima. Najsporija frakcija LDH5 najčešće je u
jetri.
− Veoma povišene vrijednosti LDH u plazmi nalaze se kod infarkta miokarda, hematoloških bolesti i
zatajenja krvotoka sa šokom i hipoksijom.
− Umjereno povišene vrijednosti LDH u plazmi pojavljuju se kod mnogih bolesti, kao što su: virusni
hepatitis, infektivna mononukleoza, virusna pneumonija, pleurodinija (Bornholmska bolest), plućna
embolija, maligni tumori, bolesti mišića kostura, akutna hemoliza i druge.
− Kreatin-kinaza (CK)
− Nalazi se u srčanom mišiću, mišićima kostura i mozgu.
− Postoje tri izoenzima CK: CK-MM, izoenzim mišića (kostura i srčanih), CK-MB, izoenzim koji se nalazi
u miokardu i CK-BB, izoenzim koji se nalazi u mozgu.
− Povišene aktivnosti CK u serumu mogu se naći kod ovih infektivnih bolesti: tetanusa, akutnog
poliomijelitisa, leptospiroze, hidatoze, trihineloze, baktreijskog meningitisa, encefalomijelitisa,
influence, akutnog pankreatitisa, pleurodinije (Bornholmske bolesti).
6. Promatranje toka bolesti
− Nije rijetko da se ni usprkos iscrpnoj anamnezi, točnom kliničkom pregledu i osnovnim
laboratorijskim pretragama ne dođe do dijagnoze bolesti. Kod stanovitog broja takvih bolesnika
osvijetlit će se dijagnoza bolesti ponavljanim pregledima i promatranjem toka bolesti bilo zato što će
neki simptomi koji imaju značenje vodećeg simptoma postati jasniji, bilo što će se takvi simptomi
javiti tek u toku bolesti.
− Najeklatantniji primjer za to kako promatranje toka bolesti dovodi do razjašnjenja dijagnoze pružaju
one infekciozne bolesti kod kojih se specifični simptomi javljaju nakon stadija nejasnih simptoma.
Kod njih dijagnostička neizvjesnost inicijalnog stadija nestaje prijelazom bolesti u stadij razvijene
bolesti. Kao primjer mogu se navesti morbili, pjegavac, virusni hepatitis, poliomijelitis, tifus i druge
bolesti; kod njih je klinička dijagnoza u inicijalnom stadiju teška ili nemoguća, a kod pojave tipičnog
osipa, žutice, paralize ili proljeva ona postaje relativno laka.
B) EPIDEMIOLOŠKA ISPITIVANJA
− Epidemiološka anamneza
− Epidemiološka anamneza je sastavni dio kliničke anamneze. Uzimanjem epidemiološke anamneze
žele se dobiti podaci o tome da li je bolesnik imao mogućnost da se zarazi nekom zaraznom bolešću.
Prema tome se uzimanjem epidemiološke anamneze ispituje izvor zaraze u okolini bolesnika, uvjeti u
kojima je bolesnik živio i radio, koji bi ga mogli izložiti infekciji.
− Pri uzimanju epidemiološke anamneze nastoje se dobiti podaci:
a) o stanovanju bolesnika te o eventualnom putovanju i boravku izvan mjesta stanovanja
prije početka bolesti. Prilikom sumnje na crijevne zarazne bolesti, u najširem smislu riječi,
bit će važno dobiti podatke o hrani koju je bolesnik jeo, opskrbi vodom za piće, o zahodu
49 stranica
kojim se služi itd.;

b) o higijenskom i ekonomskom standardu pacijenta (ušljivost, nehigijenski običaji itd.);
c) o zanimanju bolesnika (npr. laborant, bolničar, zemljoradnik, konjušar, kožar itd.);
d) o vrsti rada prije same bolesti, koji ga je mogao izložiti bolesti (npr. njegovanje febrilnog
bolesnika);
e) o okolini bolesnika, tj. ima li sličnih bolesnika u okolini (u stanu, kući, u susjedstvu,
na radilištu) ili ljudi koji su preboljeli bolest (kliconoše). Pri tome treba ispitati ima li
u okolini uopće febrilnih bolesnika koji se možda vode pod pogrešnim dijagnozama;
f) o kontaktu sa životinjama, što je od naročite važnosti za dijagnozu zoonoza;
g) prilikom sumnje na trihinozu i otrovanje hranom važno je doznati što je bolesnik
jeo neposredno prije početka bolesti i da li su se i ostale osobe koje su jele istu
hranu istovremeno razboljele; grupna pojava bolesti govori u prilog otrovanja
hranom;
h) prilikom sumnje na tropske i egzotične bolesti (kolera, variola, malarija, lepra,
bilharcijaza, filarijaza) treba uvijek pitati bolesnika nije li bio u posljednje vrijeme u
tropima ili u kontaktu s osobom koja je došla iz tropa (»unde venis?« — odakle
dolaziš?).
− Epidemiološka je anamneza od velike važnosti za dijagnozu zarazne bolesti jer podaci iz
epidemiološke anamneze mogu pokazati put k dijagnozi ili potkrijepiti kliničku dijagnozu. Osim toga,
ona je od neprocjenjive važnosti za otkrivanje infekcioznog žarišta.
− Izvidi na terenu
− Spomenuti i slični epidemiološki podaci dobit će se ispitivanjem bolesnika ili njegove pratnje.
Međutim, do potpunije slike o prilikama doći će se izlaskom na teren. Tamo će se moći vidjeti mjesto
stanovanja i prilike na radilištu, te se uvjeriti o istinitosti bolesnikova navoda. Osim toga, moći će se
pregledati okolina bolesnika i ponekad pronaći bolesnici sa sličnom bolešću, ili otkriti uvjeti koji bi
mogli omogućiti nastajanje neke epidemične bolesti.
− Pregled životinja
− Kod zoonoza treba stupiti u vezu s veterinarom i po mogućnosti pronaći izvor zaraze u životinja.
C) ETIOLOŠKA DIJAGNOSTIKA ZARAZNIH BOLESTI
− Pri postavljanju dijagnoze zaraznih bolesti treba da sva nastojanja idu za tim da se u bolesnika dođe
do etiološke dijagnoze bolesti. Kod nekih je bolesti klinička slika toliko karakteristična da se već na
temelju nje može postaviti egzaktna dijagnoza. Međutim, u većini slučajeva treba biti kritičan prema
kliničkoj dijagnozi i imati na umu, s jedne strane, to da se ista bolest može manifestirati različitim
kliničkim slikama, a s druge strane — da različite bolesti mogu praviti slične kliničke slike. Stoga se
samim kliničkim metodama pretrage ne može u većini slučajeva doći do egzaktne dijagnoze bolesti.
Oprez pri postavljanju dijagnoze samo na temelju kliničke slike opravdan je i zbog toga što se
bolesnici ne mogu neprestano promatrati, već se vide samo od vremena do vremena, pa se prema
tome vide samo stanovite etape bolesti. Stoga treba tražiti druge metode koje će olakšati ili
omogućiti postavljanje točnije dijagnoze. Od tih metoda spomenuta je već epidemiološka metoda,
no mnogo sigurnije su za dijagnosticiranje zaraznih bolesti tzv. specifične metode, tj. metode koje
idu za tim da se kod bolesnika ustanove uzročnici bolesti ili specifična proturi jela za antigene
uzročnika.
− S obzirom na mogućnost specifične dijagnoze mogu se zarazne bolesti podijeliti u tri skupine:
▪ Prva skupina obuhvaća velik dio zaraznih bolesti s poznatim uzročnicima kod kojih je specifična
dijagnoza prilično jednostavna jer su jednostavne metode za dokaz etiologije tih bolesti. U tu
grupu spadaju gotovo sve bakterijske bolesti (sahnoneloze, šigeloze, difterija, bruceloza, sepse
itd.), bolesti uzrokovane različitim protozoama i drugim parazitima (malarija, amebijaza, kala-
azar, trihinoza) i bolesti uzrokovane spirohetama (angina Plaut-Vincenti, sodoku, rekurens).
▪ Druga skupina obuhvaća zarazne bolesti čiji su uzročnici doduše poznati i kod kojih je zbog
toga moguća specifična dijagnoza, no ona se ne čini u svakom slučaju i rutinski jer pretrage
50 stranica
nisu jednostavne, pa ih obavljaju samo specijalni laboratoriji. U tu skupinu spadaju virusne

bolesti i rikecioze.
▪ Treću skupinu čine bolesti čiji uzročnici nisu poznati ili nisu sa sigurnošću ustanovljeni.
− Do specifične dijagnoze zaraznih bolesti dolazi se uglavnom na četiri načina:
1. dokazom uzročnika bolesti mikroskopski, kulturom, biološkim pokusom (mikrobiološke pretrage);
2. dokazom specifičnih protutijela u krvi serološkim pretragama (aglutinacija, vezanja komplementa,
dokaz protutijela koja neutraliziraju djelovanje virusa itd.);
3. u posljednje vrijeme upotrebljava se za specifičnu dijagnozu nekih bolesti i metoda
imunofluorescencije te druge imunološke metode;
4. kožnim testovima koji se uglavnom osnivaju na specifičnoj preosjetljivosti kože na antigene
uzročnika.
− Budući da se kod različitih grupa zaraznih bolesti primjenjuju različite specifične dijagnostičke
metode, najzgodnije ih je iznijeti po grupama bolesti.
1. Mikrobiološke i serološke pretrage
− A) Bolesti uzrokovane bakterijama
− a) Mikrobiološke pretrage. Uzročnici bolesti kod bakterijskih bolesti (bakterije) mogu se naći u
različitim supstratima bolesnog organizma. Mjesto nalaza uzročnika ovisi o patogenezi bolesti i o
lokalizaciji patološkog procesa.
− Hemokultura. Bakterije se mogu naći u krvi kod bolesti s bakteriemijom, a to su u prvom redu
septičke bolesti (septični endokarditis i druge sepse), cikličke bakterijske bolesti (trbušni tifus i
paratifus, bruceloza), a rjeđe i lokalizirane bakterijske bolesti (furunkul, gastroenteritis acuta
infectiosa, pneumonije). Za dokaz bakterija u krvi upotrebljava se kultura krvi (hemokultura). U tu
svrhu stavlja se određena količina krvi (5 ili više ml) u određenu količinu tekućeg medija za uzgoj
bakterija, npr. bujona, ili se krv pomiješa s agarom (krvni agar). Za dokaz salmonela, uzročnika tifusa i
paratifusa, upotrebljavaju se hranilišta s goveđom žuči, jer se u njima te klice dobro razmnožavaju
(selektivna hranilišta).
− Pri uzimanju hemokulture treba voditi brigu o tome:
1. da hemokulture budu učinjene što ranije u bolesti. Tada su šanse za
otkrivanje klica najbolje (zbog pojave protutijela broj klica u daljnjem toku
bolesti postupno pada);
2. da se hemokulture vrše što češće (najmanje 2—3 puta), i u različito doba
dana, jer intenzitet bakteriemije varira;
3. da za hemokulturu bude upotrijebljeno što pogodnije hranilište. Da bi se
metodama kultivacije obuhvatio što veći broj uzročnika, preporučuje se da se
kod svake bolesti kod koje se sumnja na bakterijsku etiologiju upotrijebi
rutinski nekoliko različitih hranilišta, a neke od kultura inkubiraju i
anaerobno;
− Hemokulture imaju obično apsolutno dijagnostičko značenje, što znači da se patogene klice koje se
dokažu hemokulturom mogu smatrati uzročnicima bolesti.
− U medicinskoj praksi može hemokultura kod nekih infekcioznih bolesti poslužiti i u prognostičke
svrhe. Kao primjer može se navesti prognostičko značenje hemokulture kod krupozne pneumonije i
kod nekih drugih stanja. U tim slučajevima pozitivna hemokultura upozoruje na teži oblik bolesti.
− Nalaz bakterija u krvi ne ovisi samo o stadiju bolesti, kako je to prije navedeno, već npr. i o tome da li
je bolesnik uzimao za vrijeme bolesti kakvo kemoterapijsko ili antibiotično sredstvo. Mnoga od tih
sredstava mogu kočiti razvitak bakterija u hemokulturi i onda ako nemaju terapijske vrijednosti (npr.
sulfonamidi i penicilin kod trbušnog tifusa).
− Brisovi s različitih mjesta tijela. Kod nekih zaraznih bolesti uspijeva nalaz bakterija iz brisa, koji se čini
tako da se krajem štapića koji je omotan vatom prijeđe preko upalnih regija vanjske ili unutrašnje
površine tijela. Tako inficiranim štapićem pravi se razmaz na staklu za mikroskopiranje i na
odgovarajućim hranilištima za kulturu. Brisovi se uglavnom upotrebljavaju za bakteriološku
dijagnostiku difterije (bris nosa, ždrijela, vulve, kože itd.) i za dijagnozu šigeloza (bris rektuma).
51 stranica
− Kod septičkih bolesti s bakterijskim metastazama u koži mogu se dokazati uzročnici tako da se koža
na dotičnim mjestima skarificira i od dobivenog materijala načini razmaz i kultura. Tako se
može,postupiti kod rozeola trbušnog tifusa i kod kožnih eflorescencija meningokokne sepse.
− Bakteriološke pretrage različitih sekreta i ekskreta. Bakterije se mogu naći mikroskopski i kulturom i
u sputumu (kod pneumonije i tuberkuloze pluća), u stolici (kod salmoneloza i šigeloza), u mokraći
(kod salmoneloza), gnoju (kod različitih gnojenja), pleuralnom eksudatu (kod komplikacija različitih
infekcioznih bolesti) itd. Kod upalnih bolesti žučnog mjehura i žučnih vodova (kolecistitis, kolangitis)
mogu se uzročnici (salmonele, ešerihija koli i dr.) naći i u soku dvanaesnika.
− Kod bakterijskih meningitisa traže se uzročnici u cerebrospinalnom likvoru. U obzir dolaze
mikroskopski pregledi i kultura. Može se uzeti kao pravilo da su gnojni meningitisi obično uzrokovani
bakterijama (meningokok, pneumokok, hemofilus influence i dr.), a serozni meningitis Kochovim
bacilom, spirohetama i virusima.
− Za uspješan bakteriološki rad potreban je izbor prikladnog hranilišta i ispravna tehnika nasađivanja, a
kod nekih bolesti treba paziti i na to da materijal koji se bakteriološki ispituje bude što svježiji. Tako
npr. kod šigelozatreba nasaditi stolicu uz bolesnički krevet. Uopće treba nastojati da prijenos
materijala do laboratorija bude što brži. Treba računati s time da kod bolesnika koji su dobivali
specifične lijekove bakteriološki nalazi mogu biti negativni.
− Kod nekih bakterijskih bolesti kod kojih se kulturom teško nađu uzročnici primjenjuje se za dokaz
uzročnika u krvi i u patološkim supstratima biološki pokus. U tu svrhu uštrcava se krv, gnoj ih koji
drugi materijal dobiven od bolesnika, eksperimentalnim životinjama kao što su zamorac, kunić i
druge; kod njih se razvija bolest s tipičnim patološkim promjenama i tokom, a iz tkiva tako zaražene i
bolesne životinje mogu se lakše kultivirati uzročnici. Uz to se u zaraženoj životinji stvaraju i specifična
protutijela, čiji nalaz služi također za dokaz bolesti. Biološki pokus upotrebljava se u dijagnostici
bruceloze, maleusa, tularemije itd.
− b) Serološke pretrage. Za dijagnozu bakterijskih infekcija i bolesti upotrebljava se od seroloških
metoda uglavnom metoda za dokaz aglutinina za dotične uzročnike, rjeđe druge serološke metode.
Aglutinacije se kod nekih bolesti zovu posebnim imenima: kod tifusa i paratifusa Widalovom
reakcijom, kod bruceloze Wrightovom reakcijom. O Weil-Felixovoj reakciji bit će govora kasnije.
− Aglutinacija se vrši tako da se u epruvetu sa suspenzijom kulture poznate bakterije dodaje serum
bolesnika u sve većem razrjedenju. Ako bolesnik boluje od dotične bolesti, doći će do aglutinacije
bakterija, koja se vidi prostim okom ili eventualno lupom. Kao titar aglutinacije označuje se najveće
razrjeđenje, kod kojeg je još došlo do aglutinacije (izraženo recipročnim brojem tj. 1 : x).
− Pri prosuđivanju rezultata dobivenih serološkim pretragama treba imati na umu:
1. da su protutijela odgovor makroorganizma na infekt, pa se stvaraju u toku bolesti i mogu se
dokazati obično istom oko desetog dana bolesti i kasnije, a nekad tek u rekonvalescenciji. Prema
tome su testovi s pomoću kojih se dokazuju protutijela metode kasnije dijagnoze. Titri protutijela
rastu postepeno, a nakon preboljenja bolesti postupno padaju;
2. da za dijagnozu bolesti nije dovoljno samo dokazati da se u krvi nalaze protutijela, već je ustanoviti
obrat negativne reakcije u pozitivnu u toku bolesti, odnosno dokazati porast titra protutijela. Stoga
se serološke pretrage moraju ponavljati u razmacima od desetak dana;
3. da neki srodni mikroorganizmi imaju zajedničke antigene, pa protutijela nisu ponekad strogo
specifična. Tako se npr. kad infekcije Salmonellom paratyphi B ne stvaraju samo protutijela za tu
salmonelu nego i za srodne salmonele grupe B (koaglutinacija);
4. da protutijela koja se nađu u krvi bolesnika ne moraju potjecati baš od postojeće bolesti, već
mogu biti u vezi s prijašnjim infekcijama ili cijepljenjem (anamnestička reakcija). Štoviše, takva mogu
u toku različitih febrilnih bolesti i porasti. Međutim, ta se protutijela razlikuju od protutijela koja se
stvaraju u toku bolesti po tome što njihov porast nije velik i što im titar brzo pada.
− Kod nekih bolesti obavlja se analiza protutijela koja se vežu s pojedinim antigenima uzročnika. Tako
se npr. kod trbušnog tifusa traže H, O i Vi protutijela. Takva analiza protutijela ima i praktično
značenje. Nalazom H, odnosno O aglutinina može se obično diferencirati anamnestička reakcija (H-
protutijela) od recentne bolesti (O-protutijela), a dokaz Vi-protutijela primjenjuje se za pronalaženje
kliconoša trbušnog tifusa.
− B) Spirohetoze
52 stranica
− a)Mikrobiološke pretrage. Ovdje će biti uzete u obzir samo akutne spirohetoze tj.
− rekurens, leptospiroze, sodoku i fuzospirohetoza.
− Za dokaz spiroheta u krvi upotrebljava se:
− 1. mikroskopiranje u tamnom polju (rekurens, leptospiroze),
− 2. mikroskopiranje obojenog krvnog razmaza i guste kapi (rekurens),
− 3. kultura krvi u posebnim hranilištima (leptospiroze, sodoku),
− 4. biološki pokus (leptospiroze, sodoku).
− Za dokaz spiroheta u mokraći kod leptospiroza upotrebljava se tamno polje.
− Prilikom bolesti uzrokovanih fuzospirohetama (stomatitis ulcerosa, angina Plaut-Vincenti) dokazuju
se uzročnici s pomoću brisa s mjesta upale (razmaz na predmetnom staklu i bojenje po Giemsi).
− b)Serološke pretrage. Od tih metoda dolazi praktički u obzir za dijagnozu leptospiroza samo metoda
aglutinacijelize. Rezultati se čitaju mikroskopom.
− C) Bolesti uzrokovane protozoama
− Za dijagnozu ovih bolesti dolaze praktički u obzir samo mikroskopske metode. Serološke metode
upotrebljavaju se samo u dijagnostici toksoplazmoze.
− Od protozojskih bolesti koje prenose artropodi (malarija, kala-azar, tripanosomijaza), mogu se kod
malarije i tripanosomdjaze naći uzročnici u krvnom razmazu i gustoj kapi, a kod kala-azara u
punktatu sternuma, slezene, jetre i limfnih čvorova.
− Kod intestnalnih protozojskih infekcija tražit će se kod amebijaze i balantidijaze uzročnici, ciste i
vegetativni oblici u stolici, a kod lamblijaze tražit će se u stolici ciste, a vegetativni oblici u
duodenalnom soku. (U nekim slučajevima lamblijaze s čestim vodenastim proljevima mogu se naći u
stolici i vegetativni oblici parazita.)
− D) Rikecioze
− a) Mikrobiološke pretrage. Nalaz rikecija u krvi uspijeva samo onda ako se one traže
− rano u febrilnom periodu bolesti. Za dokaz rikecija kod pjegavca inokulira se krv
− bolesnika muškim zamorcima intraperitonealno. Taj biološki pokus omogućit će i
− diferencijaciju između klasičnog, epidemičnog pjegavca i endemičnog, murinog
− pjegavca. Od 1938. god. moguća je kultura rikecija u žumanjčanoj kesi kokošjeg
− embrija (Cox). Rikecije se mogu kultivirati i u raznim živim tkivima (kultura tkiva).
− Za dokaz rikecije burneti uštrcava se krv, urin i sputum bolesnika zamorcima ili
− bijelim miševima intraperitonealno. Nalaz rikecija uspijeva često istom u drugoj
− životinjskoj pasaži, tj. pošto se životinji ubrizgava kaša slezene inficirane životinje
− prve pasaže.
− Budući da su rikecije vidljive običnim, optičkim mikroskopom, mogu se dokazati u razmazu sadržaja
žumanjčane kese ili u »tupf« preparatu slezene inficirane životinje, nakon bojenja po Giemsi ili
Machiavelliu.
− Rad s materijalom u kojem se nalaze rikecije vrlo je opasan, pa se zato mikrobiološke metode za
dokaz rikecija obično u praksi izbjegavaju. Stoga su od veće praktičke važnosti u specifičnoj
dijagnostici rikecioza serološke metode.
− b) Serološke pretrage. Za rutinsku dijagnozu pjegavca upotrebljava se Obično Weil-
− Felixova reakcija. Tim testom traže se u krvi bolesnika aglutinini za Proteus 0X 19.
− Aglutinacija tog soja proteusa u toku pjegavca tumači se srodnošću nekih antigena
− rikecije prowazeki i Proteusa X 19. Izvođenje te reakcije toliko je jednostavno da se
− ona može raditi u svakom iole opremljenom bakteriološkom laboratoriju.
− Specifične serološke metode za dokazivanje protutijela za antigen samih rikecija vrše se obično u
virusnim laboratorijima. To su reakcija vezanja komplementa i aglutinacija rikecija. Za njih se
upotrebljava antigen odgovarajućih rikecija (Rickettsia prowazeki, R. burneti itd.).
− Dok se Weil-Felixova reakcija može upotrijebiti samo za dijagnozu epidemičnog pjegavca i nekih
drugih pjegavaca, specifične serološke pretrage vršene antigenom rikecija upotrebljavaju se za
dijagnozu svih rikecioza (svih vrsta pjegavaca i Q-groznice).
− Za prosuđivanje rezultata dobivenih serološkim metodama vrijede uglavnom kriteriji izneseni kod
bakterijskih bolesti.
53 stranica
− E) Virusne bolesti
− Za specifičnu dijagnozu virusnih bolesti upotrebljavaju se u bolesnika, odnosno rekonvalescenta, ove
metode:
- izolacija virusa;
- traženje (dokaz) specifičnih protutijela;
- traženje karakterističnih promjena u stanicama u materijalu dobivenom
brisom nazofariraksa, rektuma itd., odnosno s mjesta lezije;
− U novije vrijeme upotrebljavaju se za specifičnu dijagnozu uglavnom virusnih bolesti i neke
imunološke metode;
− za dijagnozu virusne bolesti na lešu dolazi k tome histološki pregled odgovarajućih organa i tkiva.
− a) Biološke pretrage. Za dokaz virusa, koji su kao i rikecije obligatni paraziti
− stanica, upotrebljava se biološki pokus na različitim eksperimentalnim
− životinjama (izbor životinje ovisi o virusu koji se traži), inokulacija
− odgovarajućeg materijala u kokošji embrio (zapravo u njegove membrane i
− tekućine), a u posljednje vrijeme, s velikim uspjehom, i u tkiva organa
− različitih životinja i čovječjeg embrija (kultura tkiva). Sve su te metode
− prilično komplicirane, pa su za njihovo izvođenje i ispravnu interpretaciju
− nalaza potrebne odgovarajuće prostorije i aparatura te izučeni personal
− (virusni laboratorij).
− Materijal koji će se slati u laboratorij za pretrage na viruse je različit, već prema bolesti na koju se
sumnja. Za racionalno slanje materijala potrebno je dobro poznavati patogenezu virusnih bolesti te
lokalizaciju i širenje virusa u organizmu. Najčešće se šalju: stolica, slina, ispirak ždrijela, sadržaj
vezikula i pustula, likvor i krv. Iz leševa se šalju komadići organa za koje se pretpostavlja da se u njima
nalazi virus (pluća, mozak, spinalna medula). Od osobite je važnosti da se materijal šalje odmah
nakon uzimanja i da se transportira pod niskom temperaturom.
− b) Serološke pretrage. Za dijagnozu virusnih bolesti mnogo su jednostavnije i brže
− provedive serološke pretrage. Glavni im je nedostatak što se rezultat može
− upotrijebiti samo za retrospektivnu dijagnozu, jer se protutijela javljaju relativno
− kasno. Za dokaz protutijela uzima se krv bolesnika na početku bolesti [u akutnom
− stadiju), te 10—12 dana kasnije (u rekonvalescenciji). O pozitivnom nalazu može se
− govoriti samo onda ako je u drugom serumu porast protutijela očit (ako je titer
− najmanje četiri puta veći nego u prvom serumu). Od seroloških metoda u
− dijagnostici virusnih bolesti upotrebljavaju se:
−
− 1. Test fiksacije komplementa (reakcija vezanja komplementa).
− 2. Test inhibicije hemaglutinacije. Hirst je 1941. god. ustanovio da neki virusi
− aglutiniraju eritrocite čovjeka, kokoši i nekih drugih životinja i da se u toku bolesti
− stvaraju u krvi bolesnika specifična protutijela koja inhibiraju pojavu
− hemaglutinacije. Ta se metoda može upotrijebiti u dijagnostici za serološku
− dijagnozu nekih virusnih bolesti (influenca, epidemični parotitis i neke druge).
− Testovi pod 1. i 2. prave se in vitro.
− 3. Test neutralizacije. U krvi bolesnika s virusnom bolešću stvaraju se i specifična protutijela
− koja neutraliziraju patogenu sposobnost virusa, pa se i ta pojava iskorišćuje u dijagnostici
− virusnih bolesti. Za izvođenje testa potrebne su eksperimentalne životinje, kokošji embriji
− ili kulture tkiva. Zato je traženje neutralizirajućih protutijela komphciranija i skuplja
− procedura pa se ne izvodi u rutinskoj dijagnostici. Za ispravno prosuđivanje testa
− potreban je serum bolesnika iz akutne faze bolesti i iz rekonvalescencije.
− 4. Imunofluorescentne i druge imunološke metode — imunonofluorescencija, RIA, ELISA.
− Kod sve tri navedene imunološke metode princip je u osnovi isti. Naime, antitijelo ili
− antigen obilježi se odgovarajućim martkerom: kod imunofluorescencije to je
− fluorescentna boja (fluorescein, rhodamin), kod radioimunotesta (engl.:
54 stranica
− radioimmunoassay — RAI) to je radioaktivni izotop (npr. 1251), a kod ELISE (engl.:

− enzyme linked immunosorbent assay — ELISA) enzim (npr. alkalna fosfataza, horse-
− radish peroksidaza). Bitno je da nakon stvaranja kompleksa antitijela (ili antigena) s
− jednim od markera ono zadrži imunološku reaktivnost te stupa u imunološke reakcije.
− RIA i ELISA pripadaju među tzv. testove četvrte generacije s maksimalnom specifičnošću i
− osjetljivošću.
− Kod imunofluorescencije razlikuju se dvije varijante: direktna i indirektna. U prvoj se obilježeno
antitijelo direktno veže za antigen (rez tkiva, suspenzija stanica), a u drugoj se obilježeno antitijelo
(zapravo antiimunoglobulin) spaja s neobilježenim antitijelom koje je već vezano na antigen na
površini stanice. U oba slučaja vezano obilježeno antitijelo može se vidjeti zato što fluorescira u
ultravioletnom mikroskopu. Direktna metoda služi za identifikaciju bakterija, gljivica i parazita
(Streptococcus pyogenes, Legionella pneumophila, Candida, Plasmodia), dok se indirektna metoda
koristi pretežno za detekciju virusnih antigena (Herpes simplex virus, Papovavirus, Cytomegalovirus),
odnosno specifičnih antitijela (kod malarije, CMV infekcije, toksoplazmoze).
− Kod radioimunotesta (RIA) obilježeno antitijelo (antigen) vezano uz traženi antigen (antitijelo)
registrira se pomoću zračenja radioaktivnog izotopa kojim je obilježeno u odgovarajućem brojaču
gamazraka. Postoje dvije varijante RIA tehnike: »sendvič« varijanta — kod koje se traženo antitijelo
(antigen) nalazi između "neobilježenog i obilježenog antigena (antitijela), i »kompetitivna« varijanta
— kod koje se obilježeno i neobilježeno antitijelo (antigen) vežu na odgovarajući antigen (antitijelo).
U rutinskom radu RIA se koristi pri određivanju nekih antigena i antitijela kod hepatitis B virusa,
hepatitis A virusa, rotavirusa itd.).
− Kod ELISE antitijelo (antigen) vezano uz traženi antigen (antitijelo) registrira se promjenom boje
supstrata na koji enzim djeluje. I ovdje se, kao i kod RIA-metode, razlikuje »koimpetitivna« i
»sendvič« varijanta. ELISA se danas koristi za određivanje niza mikrobijskih antigena (Salmonella,
Brucella, Yersinia, HBV, HAV, Rheovirus, Herpes virus) i na njih inducirana antitijela (Salmonella,
Brucella, E.coli, Rubella, (CMV), Candida).
− c) Mikroskopske pretrage. U toku nekih virusnih zaraznih bolesti stvaraju se u tkivima
− bolesnika promjene na stanicama, koje su manje-više karakteristične za te bolesti, tako da
− se mogu iskoristiti za dijagnozu. U brišu ždrijela i nosne šupljine mogu se naći kod ospica
− dva dana prije pojave osipa orijaške stanice s puno jezgara (epitelijalne multinuklearne
− orijaške stanice). Ovaj je nalaz u neku ruku analogan nalazu mezenhimalnih orijaških
− stanica u limforetikularnom tkivu tonzila, limfnih čvorova i apendiksa, koji može poslužiti
− patologu za dijagnozu morbila post mortem. Drugi citološki nalaz koji ima također svoje
− dijagnostičko značenje je nalaz multinuklearnih orijaških stanica u punktatu mjehurića
− nekih vezikuloznih egzantema (varicela, herpes zoster, herpes febrilis). Glavno je
− dijagnostičko značenje ovog nalaza u tome što se multinuklearne orijaške stanice ne
− nalaze u sadržaju vezikula kod variole koja može ponekad praviti slične kliničke slike kao
− varičela (modificirana variola).
− Daljnji su karakterističan mikroskopski nalaz u stanicama kod nekih virusnih bolesti inkluzijska
tjelešca. Neka su od njih po svom topografskom položaju u samoj stanici (jezgra, protoplazma, jezgra
i protoplazma), po obliku i po načinu kako se boje toliko karakteristična za neke virusne bolesti da se
na temelju njihova nalaza može praviti specifična dijagnoza (Negrijeva tjelešca kod bjesnoće).
− f) Sistemne mikoze
− Za specifičnu dijagnostiku gljivičnih bolesti upotrebljavaju se uglavnom samo mikrobiološke metode.
Gljivice se mogu naći mikroskopski u materijalu uzetom iz patološkog žarišta, pošto se dobiveni
materijal pomiješa s 20 % -tnom kalijevom lužinom. U mikroskopu će se vidjeti spore i miceliji.
Kultura gljivica uspijeva na običnim hranilištima, no najbolje na hranilištu po Sabouraudu. Zbog
sporog rasta rezultati kultura stižu kasno.
2. Kožni testovi
− Za specifičnu dijagnozu nekih zaraznih bolesti upotrebljavaju se i kožni testovi. Osnivaju se najčešće
na specifičnoj preosjetljivosti (alergiji) organizma za neki antigen, rjeđe na imunitetu (na
55 stranica
neutralizaciji toksina antitoksinom). Kožni testovi izvode se tako da se u podlakticu uštrca 0,1 mL
dotične supstancije intradermalno (kod Casoni-Botterijeva testa 0,2 mL).
− Reakcije kod alergijskih testova javljaju se ili neposredno (u roku od 30 minuta) ili istom nakon 48
sati. Kod neposrednih reakcija javlja se urtika okružena eritemom, kod kasnih reakcija papula.
Pozitivna reakcija nije dokaz da organizam boluje od dotične bolesti jer može biti izraz infekcije koja
se zbila u prošlosti.
− Alergijski testovi upotrebljavaju se za dijagnostiku tuberkuloze (Mantoux), bruceloze, tularemije,
lepre, ingvinalnog limfogranuloma (Freiev test), bolesti mačjeg ogreba, toksoplazmoze, ehinokokoze
(Casoni-Botteri), fasciolijaze i nekih sistemnih mikoza. Alergijski testovi upotrebljavaju se i za dokaz
specifične preosjetljivosti čovjeka prema konjskom serumu, nekim lijekovima, antibioticima itd.
− Od kožnih testova koji se osnivaju na specifičnoj neutralizaciji toksina protutijelima spomenut ćemo:
Schickov test (difterija) i Dickov test (škrlet).
− Schickovim i Dickovim testom ispituje se uglavnom specifična prijemljivost, odnosno imunitet za
difteriju odnosno škrlet kod zdravih ljudi. Prema tome, te kožne probe imaju manje više samo
epidemiološko značenje. Međutim, ti se testovi mogu upotrijebiti i za dijagnozu difterije, odnosno
škrleta jer su na početku bolesti pozitivni, a u daljnjem toku postaju negativni.
− Schultz-Charltonov fenomen, koji se upotrebljavao u dijagnostici škrleta danas je napušten; njegova
dijagnostička vrijednost je ograničena time što kod slabo razvijenih osipa, tj. upravo tamo gdje bi bio
dijagnostički najpotrebniji, ne dolazi do izražaja. Zbog toga, a još više zbog mogućnosti prijenosa
virusnog hepatitisa rekonvalescentnim serumom, i zbog opasnosti senzibilizacije i reakcije na konjski
serum, danas se ne preporučuje primjena Schultz-Charltonova testa.
3. Dijagnoza ex juvantibus
56 stranica
4. PROFILAKSA I KLASIFIKACIJA INFEKTIVNIH BOLESTI,

CRIJEVNE ZARAZNE BOLESTI, TIFUS
4.1. NAČELA PROFILAKSE ZARAZNIH BOLESTI
− Budući da zarazne bolesti ne predstavljaju samo individualne već i općedruštvene probleme, njihovo
je suzbijanje ne samo stvar pojedinca nego i društva. Zbog toga je pitanje profilakse zaraznih bolesti
zadaća zajednice da kontrolira pojavu i kretanje zaraznih bolesti i propisuje mjere mjere za njihovo
suzbijanje. Zajednica sprovodi protuepidemijsku borbu preko organa i organizacija čije
funkcioniranje reguliraju odgovarajući zakonski propisi.
− Kako neke zarazne bolesti ne predstavljaju samo „nacionalne“ već i „internacionalne“ probleme,
pokazala se potreba da neki međunarodni forum prikuplja tačne podatke o njima i da se regulira
njihovo suzbijanje posebnim konvencijama između država. Ovakav forum predstavlja danas u svijetu
Odjel za zarazne bolesti Svjetske zdravstvene organizacije, a obaveze (konvencije) koje su prihvatile
gotovo sve države svijeta sadržane su u „Međunarodnom zdravstvenom pravilniku“.
− Mjere koje se poduzimaju za suzbijanje i sprečavanje zaraznih bolesti mogu se podijeliti u dvije
grupe:
▪ Prva grupa obuhvaća mjere što se poduzimaju za suzbijanje pojave ili epidemije zaraznih bolesti
koja se pojavila na nekom mjestu te prijeti opasnost da se dalje širi.
▪ Drugu grupu čine mjere koje se u dobro organiziranom društvu neprestano provode sa svrhom
da bi se spriječila pojava zaraznih bolesti općenito (preventivne mjere).
− Mjere iz prve grupe zovemo protuepidemijskim mjerama. One treba da:
- uklone (eliminiraju) izvor zaraze,
- onemoguće prijenos zaraze,
- podignu rezistenciju zarazi eksponiranih individua.
− Teoretski bi trebalo kod svake pojave zarazne bolesti uzeti u obzir sve tri grupe mjera. Međutim, u
praksi njihova primjena zavisi od naravi bolesti i o stepenu saznanja u području etiologije i
epidemiologije te zarazne bolesti, o tehničkim mogućnostima, te o socijalnim i ekonomskim
prilikama dotične populacije. Zbog toga će u borbi protiv nekih zaraznih boelsti doći u obzir pretežno
jedne, a borba protiv drugih pretežno druge od prije spomenutih mjera.
PROTUEPIDEMIJSKE MJERE
A) MJERE KOJE SE PRIMJENJUJU RADI UKLANJANJA IZVORA ZARAZE
− Glavni uslov za uklanjanje izvora zaraze jeste poznavanje izvora zaraze. Međutim, izvor zaraze nije
uvijek lako eruirati i obično su za to potrebna opsežnija epidemiološka ispitivanja. Od osnovne je
važnosti to da li je izvor zaraze čovjek ili životinja. U prvom će slučaju o uklanjanju izvora zaraze
odlučiti zdravstvena služba, a u drugom morat će zdravstvo sarađivati sa veretinarskom službom.
− Kod bolesti kod kojih je izvor zaraze čovjek obično vrelo zaraze nisu samo bolesnici i rekonvalescenti
već i zdravi ljudi – kliconoše. Dok je relativno jednostavno otkriti izvor zaraze ako je to bolesnik ili
rekonvalescent, pri pronalaženju kliconoša nailazi se obično na poteškoće. Da bi se došlo do cilja,
moramo se poslužiti epidemiološkom anketom te bakteriološkim i serološkim metodama; sama
klinička pretraga jedinke bit će obično od slabe pomoći. Tako će se npr. pri traženju kliconoša
trbušnog tifusa morati analizirati uslovi u kojima su se pojavili slučajevi tifusa, podvrći ispitivanju
osobe iz bliže ili dalje okoline bolesnika, te obaviti kod svih ili kod nekih od njih bekteriološke
pretrage stolice i urina, te serološke pretrage krvi na Vi-aglutinine.
− Kod bolesti kod kojih je izvor zaraze čovjek treba:
1. Prijaviti bolest odgovornim zdravstvenim organima. Svrha je prijave u prvom redu da obavijesti
zdravstvene organe o pojavi bolesti kako bi oni mogli poduzeti potrebne profilaktičke i
preventivne mjere. Stoga prijava mora biti brza. Prijava je za neke bolesti obavezna. Obavlja se
57 stranica
posebnim formularima, no kod opasnijih zaraznih bolesti potrebno je prijaviti bolest i telefonski.
Prijavljivati treba i sumnjive slučajeve zarazne bolesti. Karantenske zarazne bolesti (kuga, kolera,
velike boginje, žuta groznica) prijavljuju se odgovornim zdravstvenim organima propisanom
karticom i telegrafski, a prema međunarodnoj konvenciji prijava se prosljeđuje Svjetskoj
zdravstvenoj organizaciji.
2. Izolirati bolesnika. Izolacija može biti u bolnici ili kod kuće. Za neke bolesti obavezna je izolacija u
bolnici. Međutim, u našim prilikama najbolje je izolirati sve bolesnike s težim bolestima u bolnici
jer je tu bolesnik pod stručnom paskom, a time je osigurana i verifikacija dijagnoze, savremena
terapija i najbolja metoda sprečavanja širenja zaraze na okolinu, što će se u našim prilikama
rijetko postići u kućnom liječenju bolesnika.
3. Provoditi dezinfekciju u toku bolesti i završnu dezinfekciju. Dezinfekcija u toku bolesti mnogo je
efikasnija, a odnosi se na sve izlučevine bolesnika koje mogu sadržavati zarazne klice, kao što su
nosni sekret, sputum, stolica i mokraća itd., već prema bolesti; na ostatke hrane, rublje, posuđe i
na sve ono što je bilo u kontaktu s bolesnikom.
4. Specifično liječenje bolesti također je važan faktor u suzbijanju infekcioznog žarišta. Liječenjem
se uništavaju uzročnici bolesti i tako smanjuje mogućnost da bolesnik, odnosno rekonvalescent,
izlučuje patogene klice u svoju okolinu. Kod nekih je bolesti rano liječenje bolesnika najbolja
mjera prevencije (npr. u slučaju bacilarne dizenterije u kolektivima kao što su vojne i radne
jedinice, duševne bolnice itd.).
− Potencijalni izvor zaraze predstavljaju i ljudi koji su bili u dodiru s bolesnikom („kontakti“), pa se kod
nekih karantenskih zaraznih bolesti (variola, kuga, kolera, žuta groznica) oni zadržavaju u karanteni
koliko traje najduža inkubacija dotične bolesti; kod drugih zaraznih bolesti vrši se nad tim osobama
samo nadzor i redoviti klinički pregled, a novi slučajevi odmah se izoliraju. Ponekad se „kontakti“
isključuju sa stanovitih mjesta na kojima se skupljaju osjetljive osobe (npr. iz škole).
− Kod nekih zaraznih bolesti, kao što su ospice, difterija, tetanus, infekciozni hepatitis, variola itd.,
zaštićuju se ponekad osobe koje su bile eksponirane infekciji imunim serumima odnosno gama-
globulinima, a kod drugih (dizenterija, epidemični meningitis, malarija) kemoterapijskim sredstvima.
− Kod bolesti kod kojih je izvor zaraze životinja, dakle kod zoonoza, dolaze u obzir sve do sada
spomenute mjere, no osim toga i prijava zaraze veterinarskoj službi, koja će poduzeti odgovarajuće
mjere, kao uništavanje životinja ako su one bez gospodarske vrijednosti, a ako su životinje od
gospodarske vrijednosti, odvajanje bolesnih životinja od zdravih i poduzimanje drugih veterinarskih
mjera (cijepljenje itd.).
B) MJERE KOJE IDU ZA TIM DA SE ONEMOGUĆI PRIJENOS ZARAZE
− U obzir dolaze najrazličitije mjere, a ovise o načinu prijenosa dotične zarazne bolesti:
1. Kod bolesti koje se prenose direktnim ili indirektnim kontaktom, npr. kod trahoma, spolnih bolesti
i mnogih drugih bolesti, sprečava se širenje zaraze mjerama općehigijenskog značaja, kao što su
izbjegavanje izvora zaraze, pranje ruku i druge općehigijenske mjere.
2. Kod bolesti koje se prenose zrakom obično su mjere koje se poduzimaju da se spriječi širenje
zaraze slabo uspješne. Osim toga, neke od njih mogu se provesti samo u individualnim
slučajevima ili u nekim kolektivima, npr. u bolnicama, domovima i sl. U te mjere spadaju nošenje
maski, ventilacija prostorija, a u domovima i bolnicama i određeni razmak među krevetima,
mazanje podova itd. Budući da su uspjesi koji se postižu tim mjerama vrlo slabi, treba obično pri
suzbijanju aerogenih infekcija pribjegavati drugim metodama.
3. Kod crijevnih zaraznih bolesti u obzir dolaze kao mjere sprečavanja prijenosa zaraze u
protuepidemijskoj borbi dezinfekcija vode (npr. klorinacija ili kuhanje vode), briga oko higijenskog
odstranjivanja otpadnih voda i fekalija, briga oko higijene prehrane, pranje ruku, uništavanje
muha itd.).
4. kod zaraznih bolesti koje prenose različiti artropodi protuepidemijske mjere sastoje se u
uništavanju artropoda. To se može postići na različite načine, no naročiti uspjesi na tom polju
postignuti su različitim novijim insekticidma (DDT-diklordifeniltrikloretan i drugi insketicidi).
58 stranica
Zahvaljujući primjeni tih spojeva u antimalaričnoj borbi, malarija je kod nas i u mnogim drugim
zemljama praktički iščezla.
C) MJERE KOJIMA SE DIŽE REZISTENCIJA LJUDI EKSPONIRANIH ZARAZI
− Moćno sredstvo u borbi protiv zaraznih bolesti jest aktivna imunizacija. Kod nekih zaraznih bolesti to
je jedina metoda koja ima uspjeha u njihovoj profilaksi. U prvom redu vrijedi to za zarazne bolesti
koje se šire aerogenim putem. Klasičan primjer za to je vakcinacija protiv variole. Njoj treba zahvaliti
da je variola nestala sa kugle zemaljske. Sredstvo kojim se postiže imunitet zove se cjepivo ili vakcina.
Samu proceduru zovemo cijepljenjem ili vakcinacijom.
− Vakcine su specifične antigene supstancije koje sadrže žive oslabljene (atenuirane) ili mrtve
(inaktivirane) uzročnike, ili njihove modificirane toksine (toksoidi), a svrha im je da zaštite osjetljive
osobe od dotične bolesti. Apliciraju se na različite načine (u injekcijama, perkutano, per os i na druge
načine). Zaštita nastupa tek neko vrujeme nakon cijepljenja. Budući da individuum uticajem
specifičnog antigena stvara pri tom sam aktivno imunitet, radi se o aktivnoj imunizciji (artificijalna
aktivna imunizacija).
Aktivna imunizacija (vakcinacija)
− U borbi protiv infektivnih bolesti najvažniju ulogu ima vakcinacija. Današnja medicina upotrebljava za
aktivnu imunizaciju čitav niz vakcina. Prema svojoj prirodi vakcine se dijele na:
▪ Žive vakcine, koje sadrže uzročnike koji su atenuirani, sposobni za razmnožavanje, ali oslabljeni u
pogledu svoje patogenosti (npr. vakcina protiv dječije paralize, žute groznice, TBC, morbila,
mumpsa, rubeole i dr.)
▪ Mrtve vakcine sa umrtvljenim uzročnicima bolesti (npr. vakcine protiv bjesnila, gripe, hepatitisa
A, velikog kašlja i dr.)
▪ Mrtve vakcine, koje sadrže samo dijelove uzročnika (npr. vakcina protiv hepatitisa B, vakcina
protiv hemofilusa influence tipa B i dr.)
▪ Antitoksične vakcine, koje stvaraju imunitet samo protiv toksina uzročnika (npr. vakcine protiv
tetanusa i difterije i dr.)
− Vakcine se najčešće daju preventivno, ili preekspozicijski, same, ili u odgovarajućoj kombinaciji. U
nekim slučajevima daju se i u svrhu postekspozicione profilakse, simultano sa imunoglobulinima
(npr. kod hepatitisa B, bjesnila). U novije vrijeme se najčešće koriste 2, 3, ili 4 vakcine, kako bi se
njihovom istovremenom primjenom uštedjelo vrijeme, što prije postigla zaštita i što manje opteretila
vakcinisana osoba (npr. MPR vakcina protiv morbila, parotitisa i rubeole, ili DiTePer vakcina protiv
difterije, tetanusa i pertusisa). U Bosni i Hercegovini vakcinacija se provodi po Programu obaveznih
imunizacija stanovništva protiv zaraznih bolesti u Federaciji BiH i RS.
− Imunitet se stvara postepeno u roku od nekoliko sedmica ili mjeseci. Trajanje imuniteta je različito
poslije različitih vakcinacija. Revakcinacija (booster doza) koja se kod različitih vakcinacija vrši u
različitom vremenskom periodu nakon prve vakcinacije, može imunitet održati na željenom nivou u
toku čitavog niza godina.
− Imunitet stečen vakcinacijom nije u svakom slučaju takav da štiti u potpunosti individuu od bolesti.
Postoje tzv. dobre vakcine (npr. protiv variole, difterije i tetanusa), ili tzv. slabije vakcine (protiv
tifusa, kolere).
− Osim poželjne zaštite od infektivnih bolesti, primjena nekih vakcina praćena je ponekada i
neželjenim, štetnim efektima. Neki od njih su blagi i bezazleni, a drugi teški i potencijalno opasni po
život.
59 stranica
STAROST VRSTE VAKCINE
Na rođenju BCG Hepatitis B
1 mjesec Hepatitis B
2 mjeseca DiTePer Hemofilus Polio

influence B
3.5 mjeseca DiTePer Polio
Hemofilus influence
B
6 mjeseci DiTePer Polio Hepatitis B
12 mjeseci MRP
18 mjeseci Hemofilus influence Polio
5 godina DiTePer Polio
6 godina MRP
14 godina DiTe Polio
18 godina Te
− Među blagim, neželjenim efektima su:

▪ lokalne reakcije na mjestu injekcije (crvenilo, osip, svrab, otok i bol),
▪ opšte reakcije organizma (povišena tjelesna temperatura, glavobolja, slabost).
− Teže reakcije su veoma rijetke (npr. postvakcinalni encefalomijelitis nakon vakcinacije protiv variole i
protiv difterije, tetenusa i velikog kašlja, spazam koronarnih krvnih sudova kod vakcinacije protiv
kolere). Takođe anafilaktičke reakcije se mogu pojaviti, čak sve do 7. dana nakon vakcinacije DTP-om,
MMR-om, IPV-om, HB-om i Hib-om. Sve ovo treba imati na umu pri provođenju vakcinacije.
− Aktivna imunizacija zaštitit će od bolesti samo onda ako cijepljena osoba bude izložena infekciji
pošto se razvije imunitet, dakle u praksi nekoliko sedmica, a i mjeseci nakon početka imunizacije.
Osobe kod kojih je do infekcije došlo prije tog vremena neće biti zaštićene od bolesti. Međutim, kod
bolesti s dugom inkubacijom, npr. kod bjesnoće, aktivna imunizacija obično je uspješna iako se
provodi kod već inficirane osobe. Razumljivivo je da baš u tom slučaju treba s imunizacijom početi
što prije.
− U svim ostalim slučajevima u kojima je infekcija već nastupila ili je uslijedila brzo nakon vakcinacije
neće se čovjek aktivnom imunizacijom moći zaštititi od bolesti. No u tim slučajevima stoje nam kod
60 stranica
nekih bolesti na raspolaganju druge metode zaštite, a to su: pasivna imunizacija (seroprofilaksa) i
hemoprofilaksa.
Kontraindikacije vakcinacija
− Kontraindikacije za cijepljenje mogu biti opće i posebne, trajne i privremene.
− Opće kontraindikacije za sve imunizacije su: akutne bolesti, febrilna stanja, preosjetljivost na
sastojke cjepiva, a za živa atenuirana virusna cjepiva još i stanje oslabljene imunosti i trudnoća.
− Posebne kontraindikacije su: za BCG imunodeficijencija u HIV-infekciji, za pertusis evolutivna ili
nekontrolirana bolest CNS-a, npr. neliječena epilepsija, infantilni spazmi i progresivna encefalopatija.
Neka važnija cijepljena u posebnim prilikama
− Hepatitis B: cijepe se sve osobe koje pri obavljanju svog posla dolaze u neposredan dodir sa
zaraženim osobama i zaarženim materijalom (zdravstveni radnici), novorođenčad zaraženih majki,
bolesnici na hemodijalizi, i dr. Zaštita se postiže sa tri doze cjepiva, koje se daju u razmacima 0, 1 i 6
mjeseci i traje od 3 do 5 godina, a održava se revakcinacijama jednom dozom. Osobe koje su slučajno
bile izložene zaraznom materijalu cijepe se s četiri doze u vremenskim razmacima 0, 1, 2 i 12 mjeseci,
a osobe na dijalizi s četiri doze u razmacima 0, 1, 2 i 6 mjeseci.
− Hepatitis A: cijepe se osobe eksponirane infekciji (u slučaju epidemije).
− Bjesnoća: cijepe se osobe ozlijeđene od bijesne ili na bjesnoću sumnjive životinje. Postekspozicijsko
cijepljenje provodi se s 5 doza visokokoncentriranog cjepiva, koje se daje redom 0., 3., 7., 14. i 28.
dana nakon ekspozicije.
− Tetanus: cijepe se ozlijeđene osobe kod kojih postoji sumnja da bi rana mogla biti onečišćena
sporama klostridija tetani. Daju se dvije doze u razmaku od mjesec dana i treća doza nakon 12
mjeseci. Ako je ozlijeđena osoba potpuno cijepljena prije 1-10 godina, daje se 1 doza tetanusnog
anatoksina.
− Trbušni tifus: cijepe se osobe koje profesionalno dolaze u dodir sa ljudskim i drugim otpadnim
tvarima, osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu s kliconošom trbušnog tifusa i osobe s posebnim
epidemiološkim indikacijama. Upotrebljava se ili suho acetonsko cjepivo, koje sadržava suspenziju
ubijenih klica S. typhi i daje se u dvije doze u razmaku od 4 sedmice, ili savremenije cjepivo, koje
sadržava Vi polisaharid S. typhi i daje se u samo jednoj dozi (Typhim Vi). Danas postoji i sve se više
primjenjuje živo atenuirano cjepivo, koje se daje na usta po jedna kapsula tri puta u razmacima od
po dva dana (Vivotif).
− Influenca: cijepe se rizične osobe oštećenog zdravlja (kronični srčani, bubrežni, plućni bolesnici,
dijabetičari itd.) i osobe starije od 65 godina. Dva su cjepiva u opticaju, mrtvo cjepivo koje sadržava
cijele čestice virusa i cjepivo koje sadržava samo površinske antigene virusa (split cjepivo).
− Krpeljni meningoencefalitis: cijepljenje je opravdano za osobe, koje su češće izložene ubodu krpelja
u područjima gdje krpeljnog meningoencefalitisa ima. Daju se tri doze u vremenskim razmacima 0, 1
i 12 mjeseci. Zaštita traje 3-5 godina, nakon čega je za održavanje zaštite potrebno docjepljivanje.
− Pneumokokna bolest: cijepe se rizične osobe u kojih su pneumokokne infekcije česte i teške (osobe
starije od 60 godina, imunodeficitarni, splenektomirane osobe, djeca sa srčanim manama,
nefrotskim sindromom itd). Primjenjuju se 23-valentna poisaharidna vakcina i konjugirana 7-
valentna vakcina za vakcinaciju djece mlađe od 2 godine.
Pasivna imunizacija
− Pasivna imunizacija podrazumijeva primjenu gotovih antitijela, imunoglobulina, koja svoju
preventivnu ulogu treba da ostvare odmah, pošto organizam čovjeka njima ne raspolaže.
− Danas se u te svrhe primijenjuju:
▪ polivalentni humani imunoglobulin (za profilaksu i liječenje hepatitisa A, malih boginja, parotitisa,
nekih recidivirajućih virusnih infekcija respiratornih puteva i dr.).
▪ hiperimuni globulin (za profilaksu i liječenje hepatitisa B, tetanusa, bjesnila i dr.).
▪ antiserum (antidifterični serum, antibotulinus serum, serum protiv gasne gangrene, antitetanični
serum i dr.).
61 stranica
− Antiserumi su imunoglobulini životinjskog porijekla. Oni se danas rijetko primjenjuju, kada nam nisu
na raspolaganju humani imunoglobulini. Njihova primjena može dovesti do ozbiljnih alergijskih
manifestacija (anafilaktički šok, serumska bolest).
Hemoprofilaksa
− Hemoprofilaksa dolazi u obzir samo kod onih bolesti za čije liječenje postoje specifična efikasna
antimikrobna sredstva. U profilaksi bakterijskih infekcija koriste se sulfonamidi i antibiotici (npr. za
sprječavanje meningokokne bolesti, šigeloza, kolere, streptokoknih infekcija, sekundarnih
bakterijskih infekcija u hirurgiji i dr.). Već se dugo primjenjuje hemoprofilaksa malarije za osobe koje
odlaze u endemske krajeve za malariju. Profilaksa oboljenja izazvanih virusima vrši se antivirusnim
sredstvima, koja zapravo i djeluju uglavnom preventivno (npr. amantadin i rimantadin u
hemoprofilaksi influence A, ili oseltamivir u hemoprofilaksi ptičje gripe).
II OPĆE-HIGIJENSKE I DRUGE PREVENTIVNE MJERE
− Druga velika skupina mjera koje se u dobro organiziranom društvu neprestano preduzimaju da bi se
spriječila pojava zaraznih bolesti općenito jesu mjere općehigijenskog karaktera. Neke od njih već su
spomenute među protuepidemijskim mjerama. Kako veći dio tih mjera spada u higijenu, ovdje se
nećemo njima opširnije baviti, nego ćemo samo spomenuti važnije od njih, a to su:
1) Opće higijenske mjere koje sprečavaju prijenos infekcije, kao što su higijenska opskrba pitkom
vodom i higijensko odstranivanje otpadnih tvari, mjere osobne higijene, higijenska opskrba
hranom itd.;
2) Zdravstveni odgoj i angažiranje širokih krugova naroda u prevenciji zaraznih bolesti u najširem
smislu riječi;
3) Poboljšanje socijalnih i ekonomskih prilika;
4) Redovita cijepljenja i druge preventivne mjere.
− Ako se infektivne bolesti javljaju grupno, obično se njihove kliničke slike uveliko ponavljaju. Zato u
epidemijama često postoji neka monotonija u oblicima kliničkih slika
− To vrijedi naročito ako se bolest javlja kod ljudi slične životne dobi, npr. kod školske djece, vojnika,
studenata itd.
− Međutim, i tada, u nekim slučajevima vidjet ćemo kod tačnije analize bolesti da kliničke slike dotične
bolesti nisu kod pojedinaca istovjetne, već da se među sobom razlikuju
− To je i razumljivo, jer oblik kliničke bolesti ne ovisi samo o uzročniku, već i o bolesniku i njegovoj
okolini
− Varijacije toka bolesti još su znatno veće ako bolesnici neke epidemije pripadaju raznim starosnim
grupama, ako dolaze iz različitih sredina i iz različitih socijalnih i ekonomskih prilika
− Varijacije kliničke slike neke bolesti uzrokovane su i geografskim položajem nekog kraja u kojem se
javljaju, klimom i sezonom
− Poznato je da kliničke slike variraju i u toku vremena (patomorfoza, „genius epidemicus“ neke
bolesti)
− Prema tome, ista zarazna bolest ne manifestira se jednom kliničkom slikom
− Te varijacije u kliničkoj slici bolesti mogu biti kvantitativne i kvalitativne naravi
− Kvantitativne razlike odnose se na težinu bolesti, tako da oblici iste bolesti mogu biti lagani, srednje
teški i teški
− Naravno da između tih kategorija ima prelaza, pa je takva podjela do određene granice proizvoljna,
te u konkretnom slučaju neće uvijek biti moguće klasificirati bolest u tom smislu. Ali ipak, ona je u
praksi većinom provediva
− Lakši oblici neke bolesti odlikuju se najmanjom promjenom općeg stanja bolesnika i slabo izraženom
manifestacijom bolesnog organa
− U epidemiološkom pogledu takvi su oblici važniji nego teški oblici bolesti, jer nisu vezani uz krevet i
jer ostaju neprepoznati
− Srednje teški oblici bolesti pokazuju obično klasičnu sliku dotične bolesti. Kod njih se mora računati
s komplikacijama i letalnim ishodom
62 stranica
− Teški oblici bolesti karakterizirani su izrazitom toksemijom. Kod njih se često javljaju komplikacije, a
svršetak im je nerijetko smrtan
− Slučajevi s naročito teškom slikom i ranim letalnim ishodom nazivaju se hipertoksičnim ili
fulminantnim. Kod njih je tok bolesti tako brz, da se ne dospiju javiti specifični znaci određene bolesti
− Među kvantitativne varijante zaraznih bolesti mogu se ubrojati i rudimentarni, abortivni oblici. Kod
njih se bolest ne manifestira potpuno, već samo nekim svojim simptomima.
− S obzirom na kvalitativne varijacije, neke infektivne bolesti imaju obično karakteristične simpotme i
karakterističan tok određene bolesti, pa je njihova dijagnoza u pravilu jednostavna
− Pripadaju obično grupi srednje teških, klasičnih oblika
− Atipični oblici pokazuju često simptome koji su neobični za određenu bolest, pa se bolest teže
prepozna
− Atipični oblici obično su ili lakši ili naročito teški
− Faktori koji uvjetuju varijacije toka zaraznih bolesti:
▪ Kao i za nastanak zaraznih bolesti, tako su i za varijacije tih bolesti odgovorna 3 faktora i to;
uzročnik bolesti, čovjek i okolina
4.2. KLASIFIKACIJA ZARAZNIH BOLESTI
− Ishod zarazne bolesti

▪ akutni
▪ subakutni
▪ hronični
▪ letalan ishod
− ETIOLOŠKA:
▪ Bolesti koje uzrokuju bakterije
▪ Bolesti koje uzrokuju spirohete
▪ Bolesti koje uzrokuju rikecije
▪ Bolesti koje uzrokuju virusi
▪ Bolesti koje uzrokuju protozooe
▪ Bolesti koje uzrokuju gljivice
▪ Bolesti koje uzrokuju helminti
▪ Bolesti koje uzrokuju prioni
− KLASIFIKACIJA ZARAZNIH BOLESTI I BOLESTI KOJE UZROKUJU BAKTERIJE
▪ CRIJEVNE ZARAZNE BOLESTI
▪ RESPIRATORNE ZARAZNE BOLESTI
▪ INFEKCIJE CNS....
4.3. Crijevne zarazne bolesti
− Pod crijevnim zaraznim bolestima podrazumijevamo sve one zarazne bolesti kod kojih uzročnici
ulaze u čovječije tijelo kroz usta, a množe se u crijevima i izlučuju prvenstveno stolicom
− Do prijenosa infekcije dolazi zagađenim rukama, kontaminiranom hranom i vodom (fekalno-oralni
put prijenosa)
− Crijevne zarazne bolesti spadaju među bolesti higijenske zaostalosti
− Izuzetak čine otrovanja hranom, koja su u civiliziranoj sredini iz stanovitih razloga (industrijska
priprema hrane, kolektivna prehrana i dr.) postale vrlo česte
− Crijevne zarazne bolesti pojavljuju se sporadično i u većim, i u manjim epidemijama
− Češće su u ljetnim mjesecima, kada uzročnici dulje mogu preživjeti u vanjskoj sredini
− Osnovni simptom ovih bolesti jeste proljev, pa se prema tome nazivaju i dijarealnim bolestima,
odnosno infektivnim proljevima
63 stranica
Etiologija
− Najčešći uzročnici crijevnih zaraznih bolesti su bakterije (salmonele i šigele, ali i Campylobacter i
Yersinia enterocolitica) ili njihovi toksini (Staphylococcus aureus, Clostridium perfrigens, Clostridium
botulinum), ali i virusi (npr. rotavirus)
− Hroničnim crijevnim zaraznim bolestima uzročnici su razne vrste parazita, a najvažnije su amebe i
lamblije
Patogeneza
− Uzročnici crijevnih zaraznih bolesti ulaze na usta, prolaze kroz jednjak i želudac, i naseljavaju se u
crijevima
− Očituju se različitim simptomima, ovisno o broju i virulentnosti klica, ali i otpornosti
− Uzročnici mogu djelovati patogeno na 2 osnovna načina, a to su invazivnost i toksičnost
− Bakterije koje luče egzotoksin (enterotoksini) npr. Vibrio cholerae, enteropatogeni soj E.coli, te
stafilokoki i klostridiji uzrokuju enzimatske promjene u crijevnom epitelu, što dovodi do sekrecije
tekućine u lumen crijeva
− Bakterije sa sposobnošću invazije crijevne sluznice (npr. salmonele i šigele) prodiru u crijevnu
sluznicu, razaraju je i uzrokuju akutnu upalu. Ova upala praćena je povišenom temepraturom,
grčevima u trbuhu i proljevastim stolicama
Epidemiologija
− Sve crijevne zarazne bolesti prenose se fekalno-oralnim putem, ali i među njima ima nekih razlika
− Izvor infekcije većine crijevnih zaraznih bolesti je bolesnik ili kliconoša (uzročnik se prenosi prljavim
rukama), ili posredno zaraženom hranom ili vodom
− Poznata je engleska mnemotehnička kratica 4F (food, flies, fingers, feces) (hrana, muhe, prsti, izmet)
koja ukazuje na puteve i način prijenosa crijevnih zaraznih bolesti
Klinička slika
− Kliničku sliku crijevnih zaraznih bolesti oblikuje nekoliko etioloških i patogenetskih faktora navedenih
u Tablici 1.
Vrućica, subjektivni i objektivni simptomi infekta, simptomi sa starne
Infekciozno-toksični faktor kardiovaskularnog sistema, cerebralni simpotmi. Bakterijemija.
Toksemija. Otok slezena. Metastaze. Kliconoštvo.
Patološki supstrat:gastroenteritis, gastroenterokolitis, enetrokolitis,

Lokalni (crijevni) proces kolitis. Simptomi:inapetencija, mučnina,povraćanje, boli u trbuhu,
proljevi, tenezmi, stolice različitog tipa i frekvencije, atonija sfinktera ani
Gubitak tekućine i elektrolita Jaka žeđ, suhe sluznice, (afonija), gubitak turgora, facies abdominalis,
(dehidracija) sklonost grčevima u muskulaturi, hemokoncentracija, oligurija, anurija,
uremija
Malnutricija Anemija, (sideropenična i druge), gubitak težine, avitaminoze,

(malasorpija,maldigestija) hipoproteinemija, endokrine smetnje, inanicija itd.
Dijagnoza
− Klinička dijagnoza crijevnih zaraznih bolesti postavlja se na temelju epidemioloških podataka i

kliničke slike, dok se konačna etiološka (uzročna) dijagnoza postavlja dokazom uzročnika
64 stranica
− Uzročnik se može dokazati kultivacijom iz stolice, a ponekada i krvi (npr. salmonela), otkrivanjem
virusnih antigena u stolici, te dokazom živih uzročnika ili jajašaca parazita u stolici
Liječenje
− Tri su osnovna načela terapije crijevnih zaraznih bolesti:

1) Nadoknada tekućine i elektrolita peroralnim putem, a u težim slučajevima intravenski. To je
najvažniji i najhitniji postupak
2) Dijetalna ishrana provodi se tekućinom i kašastom hranom koja se lako probavlja
3) Specifično. Antimikrobno liječenje najčešće nije potrebno u akutnim bolestima pretodno zdravih
oosba
Sprječavanje
− Dva su osnovna načina sprječavanja nastanka širenja crijevnih zaraznih bolesti. Prvi je osobna
higijena, s redovitim pranjem ruku i pravilnim pripremanjem hrane, odnosno izbjegavanjem
uzimanja namirnica nekontroliranog porijekla i sumnjivih organoleptičkih osobina. Drugi način
uključuje posebne društvene mjere, odnosno sanitarni i veterinarski nadzor u proizvodnji i distribuciji
namirnica životinjskog porijekla, od uzgoja životinja na farmama do prerade i skladištenja
prehrambenih proizvoda.
4.4. TRBUŠNI TIFUS (TYPHUS ABDOMINALIS)
DEFINICIJA
− Trbušni tifus je akutna infektivna bolest koja traje često nekoliko sedmica. Uzročnik je Salmonella
typhi. Karakteriše se temperaturom tipa kontinue, izraženim opštim simptomima (glavoboljom,
bolovima u raznim dijelovima tijela, hepatosplenomegalijom), a uz crijeva pojavljuju se i cerebralni
simptomi na vrhuncu bolesti.
ETIOLOGIJA
− Uzročnik tifusa, Salmonella typhi je G-štapić, koji dobro raste na uobičajenim hranilištima.
− Uzročnik tifusa ima nekoliko antigenskih komponenti, od kojih se u staničnom zidu nalazi somatski ili
0 antigen, u flagelama flagelarni ili H-antigen. A virulentni oblici bacila mogu u površinskom sloju
imati još i Vi-antigen, ili antigen virulencije
− U inficiranom organizmu stvaraju se specifična 0, H i Vi-antitijela, što je osobito važno za
epidemiološko istraživanje
EPIDEMIOLOGIJA
− Trbušni tifus je rasprostranjen u cijelome svijetu, ali je znatno češći u zemljama s niskim higijenskim
standardom. Može se pojavljivati pojedinačno, epidemijski i endemijski. Iako se u krajevima s
umjerenom klimom češće javlja ljeti, može se pojaviti u svim godišnjim dobima
− Izvor bolesti je bolesnik ili kliconoša. Kliconoštvo se javlja u 3 do 5% bolesnika koji su preboljeli tifus.
Većinom su to ljudi koji su prije bolovali od hronične upale žučnog mjehura, odnosno bubrega. U njih
se Salmonella zadržava u žučnom mjehuru ili bubregu i može se trajno izlučivati stolicom ili
mokraćom
− Kliconoše se posebno registriraju i vode na popisu kliconoša u područnoj higijensko-epidemiološkoj
službi
− Oni ne smiju raditi sa životnim namirnicama, i u dodiru s hranom
− Ovisno o načinu širenja bolest se pojavljuje pojedinačno, ili u obliku manjih (obiteljskih) ili većih
epidemija (pri zagađenju vodoopskrbnih objekata). Danas u našoj zemlji ova bolest je rijetka
65 stranica
− Salmonella typhi ulazi u organizam na usta, dolazi u crijeva i tamo se razmnožava u limfnom aparatu
tankog crijeva. Potom prodire u krv što se označava kao primarna (prolazna ) bakterijemija
− Krvlju dolazi u jetru i slezenu. U jetri, slezeni i mezenterijalnim limfnim čvorovima se dalje
razmnožava, te nakon nekog vremena ponovno dolazi u krv. To je sekundarna bakterijemija s kojom
bolest i počinje. Tada se Salomnella naseli u organe i tkiva i tamo uzrokuje granulocitoznu upalu.
KLINIČKA SLIKA
− Inkubacija traje od 4 do 34 dana, prosječno 7 do 14 dana. Bolest obično počinje postepeno. Klinički
se očituje u prvom redu opštim simptomima. Bolesnici se osjećaju slabo, jako su umorni, imaju jaku
glavobolju koja s napredovanjem bolesti postaje sve slabija (za razliku od meningitisa gdje se
glavobolja pojačava)
− Temperatura postepeno raste, potom ostaje oko 7 dana visoka, da bi na kraju postepeno pala na
normalnu vrijednost. Ovaj oblik temeperaturne krivulje naziva se febris continua
− Opšti simptomi, kao što su glavobolja, malaksalost, gubitak apetita, bolovi u slabinama,
hepatosplenomegalija prevladavaju nad specijalnim crijevnim simptomima
− Kod teških oblika bolesti javljaju se i simptomi od strane središnjeg živčanog sistema
(somnolencija, nesanica, pomućena svijest, delirijum, te meningealni znaci)
− Simptomi sa strane probavnog trakta su suh ili obložen jezik, te tremor jezika. U početku su bolesnici
obično opstipirani, da bi se tek u drugoj sedmici pojavio proljev, i to po nekoliko stolica na dan, nalik
na graškovu juhu
− U drugoj sedmici, obično oko devetog dana, pojavljuju se na koži rozeole-rijetki ružičasti papulozni
osip na trupu
− Zbog oštećenja koštane srži pojavljuje se leukopenija sa skretanjem u lijevo uz održani broj limfocita,
te trombocitopenija i aneozinofilija, SE je umjereno ubrzana (20 mHg/1 h)
− U toku bolesti česte su rekrudescencije i recidivi. Bolest može trajati različito dugo. Takođe su
moguće različite komplikacije – npr. enteroragija, perforacija crijeva, holecistitis, pyelonephritis,
spondilitis i dr.
− Kliničke varijacije trbušnog tifusa zavise od mase i virulencije klica, kao i od otpornosti domaćina.
Tako je npr. tifus u staraca često bez povišenja temeparature i otoka slezene. U djece su česte
atipične slike tifusa, pa se bolest može očitovati kao kratkotrajno febrilno stanje, gastroenteritis,
sepsa ili meningitis
DIJAGNOZA
− Klinička dijagnoza trbušnog tifusa postavlja se prema kliničkoj slici, epidemiološkim podacima. Tačna
dijagnoza se može postaviti samo kultivacijom uzročnika iz krvi (hemokultura)
− Nalaz Salmonellae typhi u urinu i stolici može značiti kliconoštvo. Serološka dijagnostika je nešto
manje pouzdana. Antitijela za bacil tifusa (H i O aglutinin) javljaju se u krvi bolesnika u drugoj sedmici
bolesti (Widalova reakcija). O antitijela govore u prilog svježoj bolesti
LIJEČENJE
− Liječenje je simptomatsko, dijetetsko i specifično (antibioticima). Hrana treba da bude lako

probavljiva i visokokalorična
− Simptomatsko liječenje još uključuje antipiretike, te nadoknadu tečnosti i elektrolite
− Specifičan antibiotik za liječenje je kloramfenikol, a učinkoviti su i ampicillini i kinoloni, kombinacija
sulfametoksazola s trimetoprimom
PREVENCIJA
− Profilaksa trbušnog tifusa je vrlo složena, a uključuje uklanjanje izvora zaraze i stalnu kontrolu
kliconoša, prekidanje puteva širenja (higijenske mjere i edukacija stanovništva), te vakcinacija
66 stranica
− Vakcinacija se provodi samo pri pojavi epidemije ili elementarnih nepogoda, ili samo u određenim
populacijskim skupinama (npr. policija, vojska). Danas se koristi živa atenuirana vakcina, koja se
uzima na usta.
5. ANGINE, KRUP, DIFTERIJA, STREPTOKOKOZE, SKARLATINA,

ERZIPEL, SEPSA, STREPTOKOKNI ŠOK SINDROM
5.1. ANGINE
− Angina je sindrom različitih upalnih procesa u ždrijelu, koji zahvata Waldeyer-ov limfatični prsten.
− Pojam angine poklapa se sa pojmom faringitisa, tonzilitisa, odnosno tonzilofaringitisa.
− Vodeći znak bolesti je gušobolja i povišena tjelesna temperatura.
Etiologija
− Najčešći uzročnici tonzilofaringitisa su virusi:

▪ rinovirusi,
▪ koronavirusi,
▪ adenovirusi,
▪ herpes simpleks virusi,
▪ virusi influence i parainfluence,
▪ coxsackiaevirusi A virusi, EBV, CMV i HIV-1 su rijetki
▪ uzročnici faringitisa.
− Među bakterijama najveći značaj ima Streptococcus pyogenes (grupa A beta hemolitičkog
streptokoka).
− Faringitis izazivaju i :
▪ grupa C i G hemolitičkih streptokoka,
▪ Stafilokok,
▪ različite anaerobne bakterije (kod Vincentove angine to su Fusobacterium spp. i spiroheta
Borrelia vincenti),
▪ Neisseria gonorrheae,
▪ Corynebacterium diphteriae,
▪ Mycoplasma pneumoniae,
▪ Chlamydophila pnumoniae,
▪ Arcanobacterium haemoliticum,
▪ Yersinia enterocolitica,
▪ Treponema pallidum,
Epidemiologija
− Najčešće obolijevanje od tonzilofaringitisa je u toku hladnijih mjeseci, ali ima i izuzetaka, kao što su
adenovirusne i coxsackievirusne infekcije koje se javljaju ljeti.
− Put prenošenja je najčešće kapljični (npr. Streptococcus pyogenes),
− Kontaktni (rinovirusi), i
− Preko kontaminirane hrane (streptokok grupe C i G, Jersinija spp.).
− Bolest se javlja u svim uzrastima, ali nešto češće kod djece.
Patogeneza
− Infekcija patogenim bakterijama, kao što je Streptococcus pyogenes, dovodi do oštećenja epitela
izazvanog različitim ekstracelularnim produktima (eritrogeni toksin, streptolizin, hemolizin i dr).
67 stranica
− Nastaje inflamacija čiji su znaci crvenilo, otok i eksudacija.

− Eksudat se nalazi kod tonzilofaringitisa izazvanog adenovirusima, EBV, Streptococcus pyogenesom,
streptokokom grupe C i G, kod difterije, Vincentove angine i tonzilofaringitisa izazvanog
Arcanobacterijumom.
− Vezikule se nalaze kod HSV i Coxsackie virusnih infekcija.
Klinička slika
− Klinička slika tonzilofaringitisa u velikoj mjeri zavisi od uzročnika bolesti.

− Kod virusnih infekcija bolest najčešće protiče kao prehlada: javljaju se osjećaj grebanja, laki bolovi u
guši, kijavica, kašalj, a obično nema povišene temperature, kao ni drugih znakova sistemske infekcije.
− Težu kliničku sliku, praćenu povišenom temperaturom i drugim kliničkim manifestacijama, srećemo
kod nekih virusnih uzročnika faringitisa, kao što su adenovirusna ili EBV infekcija.
− Lokalni nalaz u guši je najčešće nekarakterističan: postoje hiperemija i edem sluzokože.
− Kod adenovirusne i EBV infekcije mogu postojati eksudativne promjene na tonzilama.
− Kod herpetičnog faringitisa (HSV) postoje vezikule i plitke ulceracije na labijalnoj i bukalnoj mukozi.
− Kod tzv. herpangine (coxsackievirusi A) postoje male vezikule na mekom nepcu, uvuli i tonzilama
koje rupturiraju i nastaju bjeličasti ulkusi. Obično postoje i uvećani limfni čvorovi na vratu i sistemski
simptomi.
− Kod faringitisa izazvanog Streptococcus pyogenesom klinička slika može biti sasvim laka, ili pak
veoma teška, uz visoku temperaturu, gušobolju, glavobolju, jezu, bol u trbuhu.
− Guša je plamenocrvena, ponekad sa petehijalnim enantemom na nepcu, uz eksudat na tonzilama.
− Postoje uvećani i bolni podvilični limfni čvorovi, a mogu postojati i drugi znaci streptokokne infekcije.
− Tonzilofaringitis izazvan streptokokom gr. C i G ima sličnu, ali blažu kliničku sliku.
Tabela 1.1 Najčešće kliničke manifestacije različitih etioloških oblika faringitisa i tonzilitisa
izazivač bolesti crvenilo eksudat folikularne promjene petehije
BAKTERIJE
Streptococcus pyogenes ++++ +++ ++ +++
C. diphteriae + ++++
N. gonorrheae ++ ++
Arkanobakterium ++ ++
VIRUSI
Adenovirusi ++++ ++ ++++
Influenza +++
Enterovirusi +++ ++
EBV ++++ ++++ ++
HSV ++ ++ ++
GLJIVE
Candida albicans + +++
68 stranica
Tonzilofaringitis izazvan anaerobnim bakterijama (Vincentova angina) karakteriše prisustvo gnojnog

eksudata na tonzilama (obično samo na jednoj), uz karakterističan zadah iz usta.
− Često je prisutan peritonzilarni apsces, a subjektivne tegobe u bolesnika nisu jako izražene.
− Ako je uzročnik Fusobacterium necrophorum i dođe do sepse (Lemierreova bolest, postanginalna
sepsa) dolazi do tromboflebitisa vene jugularis i metastaza u pluća i druge organe.
− Tonzilofaringitis izazvan EBV: kod oko 50% bolesnika postoji eksudativni tonzilofaringitis.
− Prisutni su i drugi znaci EBV infekcije: uvećani LČ, uvećana slezina i jetra i dr.
− Difteriju ždrijela karakteriše prisustvo pseudomebrana, uz umjereno izražene smetnje u guši, ali su
zato prisutni znaci intoksikacije.
− Arkanobakterijalni faringitis karakterišu pojava eksudata i eritematozna makulopapulozna ospa po
tijelu i ekstremitetima.
− Morfološka slika angina:
1. Angina catarrhalis: tonzile i ždrijelo crveni, otečeni, gnojnih naslaga nema, LČ uvećani.
2. Angina lacunaris: gnojni čepići u lakunama i kriptama, otok i hiperemija sluznice, LČ povećani.
3. Angina lacunaris confluens: gnojni čepići konfluiraju i stvore se gnojne naslage, lako se skidaju,
rastvaraju se u vodi, građene su od gnoja i nekrotičnog tkiva.
4. Angina ulcerosa: zbog nekroze sluznice (nekrotizirajuća) stvore se pliće ili dublje ulceracije,
pokrivene krvavim ili zeleno-tamnim naslagama.
5. Angina pseudomembranosa; na krajnicima, nekada na nepčanim lucima sivo-bjeličaste naslage, teško
se skidaju, adherentne, kompaktne, slaninastog sjaja, trodimenzionmalnog su reljefa, kod
skidanja krvare i ostave defekt. Rezulat su fibrinozno-nekrotične upale. Među špatulama se ne
razmazuju, u vodi se ne rastvaraju jer su građene od fibrina.
6. Angina vesiculosa; na crvenoj sluznici, sitne okrugle, vezikule ili površne ulceracije. Vezikule
maceriraju i brzo prskaju pa ih često i ne vidimo, već vidimo samo plitke ulceracije.
7. Angina micotica: na hiperemičnoj osnovi krajnika mekog nepca i nepčanih lukova vide se bijele
mrljičaste naslage koje predstavljaju kolonije gljivica koje konfluiraju i dosta se lako skidaju.
8. Angina gangrenosa; manifestuje se sivo-prljavim naslagama, koje otpadaju i ostave duboke
ulceracije sa pojavom neprijatnog foetor ex ore.
Komplikacije i posljedice
− Najčešća supurativna komplikacija je peritonzilarni apsces s incidencijom od 1,5 do 4 % slučajeva

faringitisa, a učestalost raste s dobi.
− Erizipel, celulitis, impetigo, otitis media, mastoiditis, sinusitis, cervikalni limfadenitis i retrofaringalni
apscesi znatno su rjeđi kao i bakteriemija, meningitis i pneumonija.
− Najčešće nesupurativne komplikacije su (akutna reumatska groznica) ARG i akutni post-streptokokni
glomerulonefritis (APGN).
− Općenita učestalost ARG-a u toku epidemije može biti do 3 % u kolektivima zatvorenog tipa (npr.
škole), a APGN i 10-15 %.
Dijagnoza
− Najvažniji dijagnostički zadatak je razdvojiti virusne tonzilofaringitise od bakterijskih, naročito od

tonzilofaringitisa izazvanog Streptococcus pyogenesom.
− Kako klinički nalaz kao i epidemiološki podaci često nisu dovoljni, potrebno je uzeti bris guše.
− Postoje i brzi testovi kojima se može dokazati prisustvo antigena Streptococcus pyogenesa u
materijalu sa brisa, što omogućava rano započinjanje adekvatne antibiotske terapije.
− Dijagnoza drugih bakterijskih uzročnika faringitisa zahtijeva posebne mikrobiološke tehnike.
− Dijagnoza virusnih tonzilofaringitisa: Ne postoje komercijalne metode za dijagnozu uzročnika
prehlade, dok se za dijagnozu drugih virusnih uzročnika mogu koristiti serološke metode (ELISA test i
dr) ili izolacija virusa, ali najčešće cijena ovih metoda prevazilazi njihov značaj za dijagnozu ovih
najčešće lakih oboljenja.
69 stranica
Diferencijalna dijagnoza
− U posebnim epidemiološkim okolnostima uzročnici kuge i tularemije mogu dati sliku faringitisa, kao i
Listeria monocytogenes.
− Neinfektivne bolesti, kao što su bulozni pemfigoid, Behčetova bolest, sistemski eritemski lupus mogu
po kliničkim manifestacijama ličiti na infektivni faringitis.
− Kavasakijeva bolest, za sada nepoznate etiologije, takođe ima faringitis kao jednu od manifestacija.
− Kliničku sliku eksudativnog tonzilofaringitisa daje i agranulocitoza, kao i ingestija nekih otrova.
− Kod imunosuprimiranih bolesnika, obilna oralna kandidijaza može zadati diferencijano dijagnostičke
dileme.
Liječenje
− Virusni tonzilofaringitisi liječe se simptomatski, najčešće samo antipireticima. Kako često postoje i
znaci rinitisa, koriste se i vazokonstriktorne kapi za nos.
− Streptokokni tonzilofaringitis se liječi penicilinom u dozi od 800.000-1,600.000 i.j., za odrasle, a za
djecu odgovarajuće manje doze.
− Simptomatsku terapiju čini primjena antipiretika, lokalno ispiranje guše blagim dezinfekcionim
sredstvima.
− Mirovanje u postelji i uzimanje lakše hrane u tečnom i kašastom obliku.
Tabela 2. Liječenje bakterijskih infekcija ždrijela
UZROČNIK PREPORUČENA TERAPIJA ALTERNATIVNA TERAPIJA
- Strept. pyogenes Penicilini 10 dana eritromicin - 10 dana

cefalosporin - 5-10 dana
-Arcanobacterium
klaritromicin - 10 dana
haemoliticum azitromicin - 5 dana
linkomicin - 10 dana
- Strept. gr. C i G klindamicin - 10 dana
- N. gonorrhoeae ceftriakson - 1 dan ciprofloksacin – l dan
- Mycoplasma tetraciklini, eritromicin
- C. pneumoniae
- C. diphteriae penicilin ili eritromicin + antitoksin
anaerobi Penicilin, klindamicin, metronidazol
(Plaut-Vincentova angina)
-Str.pyogenes penicilin G klindamicin
+peptostreptokoke
Prevencija
− Prevencija tonzilofaringitisa podrazumijeva: izbjegavanje kontakta sa oboljelom osobom, češće

provjetravanje prostorija i dr., kao i sistematsku primjenu odgovarajućih vakcina (Di-Te-Per i dr.)
− Izrada vakcine protiv infekcije piogenim streptokokom je u eksperimentalnoj fazi.
70 stranica
5.2. KRUP (Croop)
− Krup, akutna stenoza grkljana, nije specifična bolest, nego akutni sindrom koji se karakterizira:
▪ promuklošću,
▪ otežanim disanjem i
▪ kašljem nalik lavežu psa.
− Nastaje naglo zbog akutne stenoze grkljana (larinksa).
Etiologija
− Difterija je nekada bila njčešći uzrok krupa.

− Ostali uzročnici krupa mogu biti gotovo svi respiratorni virusi, a među njima su najvažniji virusi
parainfluence i RSV.
− Akutni epiglotitis je poseban oblik krupa koji je obično uzrokovan sa Hemophilus influenzae tip B.
− Osim infekcija, sindrom krupa mogu prouzrokovati i neki drugi faktori (psihički stres, različiti
alergeni, strano tijelo, hemijska i fizička oštećenja respiratornih puteva).
5.3. DIFTERIJA
− Akutna zarazna bolest uzrokovana bakterijom Corynebacterium diphteriae.

− Karakteristike: lokalna upala na mjestu ulaska uzročnika (angina) i toksična oštećenja udaljenih
organa.
− Zahvaljujući obaveznoj vakcinaciji protiv difterije ova bolest je danas vrlo rijetka.
− Posljednjih trideset godina kod nas nije zabilježen niti jedan slučaj.
Etiologija
− Uzročnik difterije je G+ štapićaste bakterija, zadebljalih krajeva, Corynebacterium diphtheriae.

− Na predmetnom staklu Liči na kineska slova ili razbacane šibice.
− Postoje 3 tipa ove bakterije
▪ Gravis
▪ Mitis
▪ Intermedius
− Lizogeni sojevi stvaraju vrlo jak egzotoksin koji je odgovoran za sve promjene u toku bolesti (lokalne
i opšte).
Epidemiologija
− Kod difterije je rezervoar infekcije čovjek (bolesnik i kliconoša).

− Bolest se prenosi kapljičnim putem, ali se može prenijeti i dodirom, te indirektno inficiranim
predmetima.
− Od difterije u prvom redu obolijevaju djeca u dobi od 2 do 6 godina, češće u zimskom periodu.
− I ostali infektivni uzročnici krupa prenose se isključivo kapljičnim putem, a obolijevaju uglavnom
djeca predškolske dobi.
− Karakteristično je sezonsko javljanje jer se uglavnom javlja u jesen i u proljeće.
Patogeneza
− Difterija je zapravo lokalna bolest gornjih respiratornih puteva sa sistemskom intoksikacijom.

− Uzročnik ostaje na mjestu ulaska u organizam i luči jak egzotoksin koji se slabije ili jače resorbira.
− Ulazno mjesto uzročnika je najčešće sluznica nosa, ždrijelo i grkljan, a moguće su i druge lokalizacije
kao što su oštećena koža, vulva i uho.
− Na mjestu ulaska diftericni toksin uzrokuje nekrozu sluznice sa stvaranjem pseudomembrana.
71 stranica
− Toksin se najbolje resorbuje iz ždrijela i nazofarinksa, nešto slabije iz larinksa, a malo ili nimalo sa
ostalih lokalizacija.
− Difterični toksin dolazi krvlju do svih organa i tkiva.
− Osobitu sklonost ima prema srcu, živcima, jetri, bubrezima i krvnim žilama.
− Oštećenje srca najčešći je uzrok smrti kod difterije.
− Edem sluznice larinksa je patogenetski vrlo važan supstrat krupa.
− Stvoreni upalni eksudat je bogat fibrinom pa su bjelkasto-sive naslage čvrsto vezane za podlogu.
− Navedene promjene dovode do karakterističnih simptoma krupa:
▪ promuklost,
▪ kašlja koji podsjeća na lavež psa,
▪ glasnog stridoroznog disanja i
▪ uvlačenja mekih dijelova prsnog koša u inspirijumu.
Klinička slika
− Prema lokalizaciji difteričnog upalnog procesa razlikuju se:

▪ Respiratorni oblici bolesti
▪ Ne-respiratorni oblici bolesti.
− Difterija ždrijela, nazofarinksa i larinksa mnogo je češća od difterije kože, vulve, oka i nosa.
− Difterija je karakterizirana lokalnim i općim promjenama.
− Za lokalnu upalu je osobito značajno stvaranje pseudomembrana u gornjem dijelu respiratornih
puteva.
− Kod difterije nastaju takođe oštećenja (komplikacije) raznih organa, a posebno srca, živčanog tkiva,
krvnih žila, jetre i bubrega.
− Osobito je težak, a ponekad i smrtonosan toksični miokarditis.
− Nakon određenog perioda latencije nastaje i postdifterični neuritis sa mlohavom paralizom mišića.
− Dominirajući simptomi difterije:
▪ opći infektivni sindrom,
▪ promuklost,
▪ kašalj koji podsjeća na lavež psa,
▪ glasno stridorozno disanje i
▪ uvlačenje mekih dijelova prsnog koša u inspirijumu.
− Maligna difterija je poseban oblik sa naglim tokom i visokim letalitetom.
Dijagnoza
− Kliničku dijagnozu difterije potrebno je što prije potvrditi dokazom uzročnika u brisu s mjesta
infekcije, mikroskopski i kulturom.
− Dijagnoza krupa se postavlja na temelju karakteristične kliničke slike i lične anamneze (predhodni
napadi krupa).
− Ali kako se radi o kliničkom sindromu potrebna je i etiološka dijagnoza (bakteriološka obrada brisa
ždrijela i nazofarinksa, odnosno serološke metode).
Liječenje
− Primjena antidifteričnog antitoksičnog seruma (konjski hiperimuni serum) činila je osnovu uzročnog
liječenja.
− Ovaj serum je dostupan još samo u Evropi, a neutralizira cirkulirajući (a ne vezani) toksin, učestalost
serumske bolesti je 10%!
− Antibiotici se daju da bi spriječili dalje stvaranje toksina, širenje lokalne infekcije i prijenos C.
diphtheriae na kontakte.
− Od nespecifičnih mjera najznačajnije je mirovanje zbog čestih toksičnih oštećenja srca.
− Liječenje krupa je etiološko i simptomatsko, a ovisi o uzročniku i vrsti krupa.
72 stranica
− Bolest obavezno zahtijeva hospitalizaciju ako se radi o difteriji, epiglotitisu i malignom

traheobronhitisu.
− I u nejasnim slučajevima dijete treba zadržati u bolnici na posmatranju dok se ne razjasni etiologija.
− U težim oblicima krupa, osim antibiotika važna je:
▪ primjena kisika,
▪ njega dišnih puteva,
▪ nadoknada tečnosti,
▪ ishrana putem nazogastrične sonde,
▪ nadzor vitalnih funkcija,
▪ a često je potrebna intubacija i mehanička ventilacija.
Prevencija
− Zahvaljujući obaveznoj vakcinaciji, difterija je danas iznimno rijetka bolest u Evropi.

− Profilaksa difterije se provodi obaveznom vakcinacijom protiv difterije, tetanusa i pertusisa (Di-Te-
Per).
− Vakcinacija počinje sa puna 3 mjeseca, a provodi se sa 3 doze vakcine u razmaku od 4 do 6 sedmica.
− Revakcinacija se obavlja u drugoj i četvrtoj godini života.
5.4. STREPTOKOKOZE
− Streptokoki su velika i raznolika grupa bakterija široko rasprostranjenih u prirodi.

− Dio su normalne flore u ljudi, variraju u patogenom potencijalu od bezazlenih do vrlo patogenih (S.
pneumoniae i S. pyogenes).
− Streptokoki su G+ kuglaste ili jajolike bakterije međusobno povezane u parove ili lance različite
dužine.
− Najčešće su fakultativni anaerobi, nesporogeni i nepokretni.
− Po Lancefieldovoj su klasificirani na osnovu antigenih osobina ugljikohidrata stanične stijenke, od
serološke skupine A do H i od K do V.
− Serološke skupine A,B,C,D i G uzrokuju najčešće infekcije u ljudi.
− Savremena podjela na osnovu podjedinice (16S i 23S) ribozomske RNK je u 6v skupina: piogena,
anginosus, mitis, salivarius, bovis i mutans.
− Streptokoki grupe D, izdvojeni su u poseban rod, Enterococcus, a anaerobni streptokoki u
Peptostreptococcus.
Streptcoccus pyogenes infekcije
− Streptococcus pyogenes izlučuje važne egzotoksine:

▪ Streptolizin O i S,
▪ Streptokokni pirogeni (eritrogeni) egzotoksin (SPE),
▪ Deoksiribonukleaze,
▪ Hijaluronidaze,
▪ Streptokinaze,
▪ Nikotinamid adenin dinukleotidazu (NAD-aza),
▪ Proteinaze, fosfataze, amilaze, esteraze, lipoproteinaze...
− S. pyogenes uzrokuje vrlo različite kliničke sindrome:
▪ Tonzilofaringitis,
▪ Pneumonije i empijem pleure,
▪ Impetigo,
▪ Celulitis,
▪ Nekrotizirajući fascitis,
▪ Miozitis,
▪ Skarlatina i
73 stranica
▪ Streptokokni toksični šok sindrom

1. AKUTNI STREPTOKOKNI TONZILOFARINGITIS
Epidemiologija
− Česta infekcija u djece od 5-15 godine, u odraslih rjeđe.
− Izvor infekcije je bolesnik.
− Kliconoštvo je prisutno kod djece i do 50%, ali nisu izvor zaraze.
− Bolest se prenosi kapljičnim putem, nisu rijetke obiteljske i školske epidemije. Piogeni streptokok C
može se prenijeti i hranom.
− Češće se javlja i jesenskim i zimskim mjesecima.
Klinička slika
− Inkubacija 1-4 dana.
− Bolest počinje naglo sa povišenom temperaturom, zimicom, gušoboljom, anoreksijom, cervikalnom
limfodenopatijom.
− Tonzile su crvene, edematozne sa sivkasto-bijelim punktiformnim ili konfluirajućim eksudatom
− Angularni LČ su uvećani i bolni.
− Obično nema znakova rinitisa, laringitisa i bronhitisa.
− Parametri akutnog inflamatornog odgovora su povišeni.
− Kod djece do 3 godine života bolest je blažeg, ali dužeg toka.
− Bolest se povlači spontano u roku od 7 dana.
− U praksi postoji razlika u težini kliničke slike.
Komplikacije - rijetke
− Sinusitis, otitis, peritonzilitis, peritonzilarni apsces, retrofaringealni apsces.
− Tromboza intrakranijalnih venskih sinusa.
− Meningitis i apsces mozga.
− Artritis, osteomijelitis i endokarditis.
− Toksični artritis, miokarditis i hepatitis.
− Toksični šok sindrom.
− Virusi znatno češći uzročnici (+konjunktivitis, laringitis, rinitis).
− Infekcija sa Arcanobacterium haemolyticum, uzrokuje tonzilofaringitis sa ospom sličnoj kao kod
skarlatine.
− Difterija (u slučaju pseudomembranozne angine).
Dijagnoza
− Na osnovu kliničke slike dosta teško.
− Eksudat na tonzilama i bolni angularni LČ dobro koreliraju sa pozitivnim brisom ždrijela.
− Zlatni standard: kultura brisa ždrijela
− ASTO i anti DNA-aza B potvrđuju svježu infekciju, kao i porast titra antitijela u serumu uzetom nakon
3-6 sedmica.
Liječenje
− Cilj: sperečavanje akutnih supurativnih komplikacija i skarećenje bolesti.
− Liječenje započeto prvih 9 dana bolesti sprečava reumatsku groznicu, ali nije dokazano i
poststreptokokni glomerulonefritis.
− Lijek izbora je penicilin.
− Alternativa: makrolidi, (eritromicin, azitromicin, klaritromicin), peroralni cefalosporini, koamoksiklav,
klindamicin, linkomicin.
− Asimptomatske kliconoše ne treba liječiti!
74 stranica
2. SKARLATINA, ŠARLAH
− Skarlatina je akutna infektivna bolest uzrokovana lizogenim sojevima (inficirani bakteriofagom) S.

pyogenes koja luči streptokokne pirogene (eritrogene) toksine A i C.
− Osnovne karakteristike su ospa i toksemija.
− Obično nastaje uz streptokoknu anginu, ali može nastati i uz infekciju kože/potkožnog tkiva-
ekstrafaucijalna skarlatina.
Epidemiologija i patogeneza
− Izvor zaraze je bolesnik sa streptokokozom.
− Obično obolijevaju djeca dobi 2-10 godina.
− U našem podnevlju javlja se najčešće u jesen.
− Unazad nekoliko desetljeća je blaža bolest, vjerovatno zbog smanjenja virulencije streptokoka.
Klinička slika
− Inkubacija 3-5 dana.
− Počinje naglo sa visokom temperaturom, glavoboljom, povraćanjem, bolovima u trbuhu.
− Ospa sitna tačkasta, nekada i petehijalna obično počinje drugi dan bolesti na vratu a zatim na ostalim
dijelovima tijela osim na dlanovima, tabanima i licu.
− Kožni nabori na vratu, aksilama, laktovima i koljenima su u vidu crvenih horizontalnih linija - Pastijin
znak.
− Prisutan je Rumpel-Leedov fenomen, stezanje i pritisak na kožu uzrokuje petehijalan osip.
− Lice je eritematozno sa perioralnim bljedilom –Filatovljev znak.
− Osip je najgušći u aksilama, na prsnim mišićima, donjem dijelu trbuha i na unutrašnjim stranama
bedara.
− Oko sedmog dana nastaje ljuštenje kože.
− Često postoji i tonzilofaringitis sa enantemom na mekom nepcu.
− Jezik je u početku obložen, čisti se sa periferije (u obliku slova V), a kad naslage spadnu, papile jezika
su izražene, malinast jezik.
− Angularni LČ su bolni.
− Virusne osipne bolesti,
− Alergijske ospe,
− Stafilokokni toksični šok,
− Kawasakijeva bolest.
Dijagnoza - se postavlja osnovu kliničke slike.
Terapija - kao i streptokokni tonzilofaringitis, a u težim slučajevima kristalni penicilin.
3. ERIZIPEL
Definicija
− Erizipel je akutna infekcija kože i površnih dijelova masnog tkiva i karakterizira se općim infektivnim
sindromom i jasno ograničenim bedemastim crvenilom kože.
Etiologija
− S. pyogenes, rjeđe piogeni streptokoki grupe B, C ili G ili druge bakterije.
Epidemiologija
− Bolest se češće javlja u ljetnim mjesecima.
− Izvor infekcije bolesnik sa streptokokozom.
− Najčešće se prenosi kapljično, rjeđe kontaktom.
− Faktori rizika:
75 stranica
▪ Kožni ulkusi ili ekcemi, varikoziteti, limfedem, ožiljci, rane, hronična interdigitalna mikoza.
▪ Adipoznost,
▪ Dijabetes,
▪ Ciroza jetre,
▪ Alkoholizam,
▪ Neoplazme.
Patogeneza
− Ulazno mjesto infekcije je oštećena koža.
− Streptokoki se razmnožavaju u limfnim prostorima korijuma kože sa propratnim limfangitisom i
limfadenitisom.
− Edem i crvenilo su posljedica djelovanja toksina.
− Promjene su najizraženije u dermisu i epidermisu kože.
Klinička slika
− Nakon inkubacije od 1-7 dana bolest počinje naglo sa općim infektivnim sindromom i promjenama
na koži.
− Crvenilo je oštro ograničeno, edematozno sa uzdignutim rubom.
− Nakada se na mjestu crvenila stvaraju vezikule i bule.
− Najčešće lokalizacije su na donjim ekstremitetima, licu, vlasištu, na mjestu hirurškog reza.
− Širenjem infekcije u dublje slojeve kože može nastati flegmonozni i gangrenozni erizipel odnosno
celulitis, mioziitis i nekrotizirajući fascitis.
− Ima tendenciju recidiva.
Komplikacije
− kao i kod ostalih streptokokoza.
Dijagnoza
− se postavlja na osnovu karakteristične kliničke slike. Kultura biopsije kože ili brisa oštećene kože
najčešće nije potrebna.
Liječenje
− Penicilini, klindamicin, eritromicin 10-14 dana.
− Liječenje i stavljanje pod kontrolu faktora rizika.
− Elevacija oboljelog ekstremiteta i rivanolske obloge pp.
− U slučaju čestih recidiva hemoprofilaksa.
− U slučaju hirurškog erizipela, maksimalna sterilizacija hirurškog materijala i traganje za kliconošama!
− Mjere suzbijanja šoka: infuzije 10-20 l, vazopresori.
− Mehanička ventilacija
− Penicilin 6x4 mil. IV. + Klindamicin 3x900 mg.
− Hirurški zahvat: fascitis,
− IV. Humani imunoglobulini
4. BAKTERIJEMIJE I STSS (STREPTOKOKNI TOKSIČNI ŠOK SINDROM)
− Bakterijemija se češće javlja u male djece i starijih osoba.

− Faktori rizika su različite povrede kože, opekotine, maligne neoplazme, imunosuspresija, dijabetes,
porođaj, IV uzimanje droge, HIV...
− Nekrotizirajući fascitis i postpartalna sepsa često progrediraju u šok i multiorgansko zatajenje.
− Na koži su česte petehije, ekhimoze i embolička žarišta na prstima kao što se vidi i kod
meningokokcemije.
− Stvaraju se septička žarišta u djece najčešće na koštano-zglobnom sistemu, a zatim endokardu,
mozgu i drugim organima.
− STSS nastaje u slučaju bakterijemije sa M-tipovima 1,3,12 i 28 S. pyogenes koji luče pirogene toksine
A i B.
76 stranica
− Smatra se da nastaje zbog oštećene funkcije neutrofila i “citokinske oluje” (TNF).

− Najčešće se nadoveže na celulitis i nekrotizirajući fascitis. A u djece u toku septičnog žarišta u
plućima.
− Klinička slika je slična stafilokoknom šok sindromu.
− Postoji visoka temperatura, hipotenzija, eritrodermija, ARDS, DIK, poremećaj svijesti i multiorgansko
zatajenje.
− Postoji leukocitoza ili leukopenija sa značajnim skretanjem ulijevo, hipokalcemija, hipalbuminemija,
trombocitopenija.
6. PERTUSIS (HRIPAVAC, VELIKI KAŠALJ)

Definicija
− Hripavac ili pertussis je akutna infektivna bolest dječije dobi kojoj je uzročnik Bordatella pertussis, a
karakteriše se napadajima isprekidanog kašlja. Zbog tipičnog kašlja zove se još i veliki kašalj,
magareći kašalj ili kukurikavac. Bolest traje nekoliko sedmica, a najteža je kod dojenčadi.
Etiologija
− Uzročnik hripavca je G – štapićasta bakterija Bordatella pertussis.

− Sindrom pertussisa (bolest sa sličnim napadajima kašlja koju je teško razlikovati od pravog hripavca)
u djece mogu uzrokovati i drugi uzročnici:
▪ Chlamydia trachomatis – u novorođenčadi i mlađe dojenčadi
▪ Adenovirusi
▪ Respiratorni sincicijski virus i
▪ Virusi parainfluence
▪ Bordetella pertussis
Epidemiologija
− Bolest se prenosi kapljičnim putem.

− Izvor infekcije u male djece obično su starija djeca i odrasli, koji su bez simptoma ili kašlju
nekarakteristično.
− Unatoč vakcinaciji hripavac se u nas još uvijek relativno često susreće.
Patogeneza
− U patogenezi pertusisa najvažniju ulogu ima endotoksin bordetele, koji uzrokuje lokalne promjene
na sluznici respiratornih puteva, a resorbira se i u krvni optok, čime se tumači njegov neurotoksični
učinak.
− Bordetela ne ulazi u krv, nego se zadržava na sluznici respiratornih puteva. Osnovni patološki proces
karakteriziran je oštećenjem respiratornog epitela i stvaranjem velike količine sluzi. Sluz začepljuje
lumen bronha i bronhiola i otežava disanje. To rezultira jasnim podražajem na kašalj.
− Posljedica toga je hipoksija s apnoičnim krizama. Jedan toksin bordetele odgovoran je za limfocitozu
koja redovito prati ovu bolest.
Klinička slika
− Klinička slika pertusisa je vrlo karakteristična i specifična.

− Tipična slika bolesti ima 3 stadija:
▪ Kataralni
▪ Paroksizmalni i
▪ Rekovalescentni.
77 stranica
− Inkubacija traje 7 do 14 dana. Prvo se javljaju kataralni simptomi gornjih respiratornih puteva koji
mogu biti praćeni subfebrilnom temperaturom. Na kraju kataralnog stadijuma koji traje 7 do 14 dana
počinje se pojavljivati suhi, podražajni kašalj. Kašalj postaje sve jači i jači.
Klinička slika
− Kada dijete počne kašljati u napadima počinje paroksizmalni stadijum ili stadijum zacenjivanja
(paroksizam=napadaj).
− Napadaji kašlja češći su noću.
− Tipičan napadaj počinje dubokim inspirijumom nakon čega slijedi desetak iskašljaja u brzom nizu, a
potom ponovo usljedi duboki inspirijum, što se naziva uvlačenjem.
− Za vrijeme napadaja dijete pocrveni ili poplavi. Oči su mu izbuljene, a jezik isplažen. Kada već izgleda
da će se dijete ugušiti dijete povrati ili iskašlje malo sluzi.
− Nakon 1 do 2 minute može se dogoditi sličan, ali blaži napadaj (repriza). Poslije toga dijete je neko
vrijeme dobro. U toku 24 sata može biti svega nekoliko ili nekoliko desetaka napadaja. Ovaj stadijum
traje 2 do 4 sedmice.
− Nakon toga slijedi stadijum rekonvalescencije koji traje i po nekoliko mjeseci. U toku ovog stadijuma
dijete se osjeća dobro, ali može još uvijek imati rijetke napadaje.
− U ranoj dojenačkoj dobi napadaj nije tipičan. Nakon nekoliko iskašljaja dijete prestane disati, poplavi,
izgubi svijest. Ovo stanje traje 30 do 60 sekundi. Nakon toga blago uzdahne i počne normalno disati.
Tokom takvog napada dijete može imati i konvulzije.
− Odrasli bolesnici takođe mogu imati atipičnu sliku bolesti. Oni se tuže na nesnosan podražaj na
kašalj.
− Kašlju suho, često u napadima, ali bez uvlačenja i cijanoze.
− U toku hripavca tjelesna temperatura je cijelo vrijeme normalna, ili samo lagano povišena. Visoka
temperatura upućuje na razvoj komplikacija, a najčešće su bronhitis, upala pluća ili upala uha.
− Moguć je i nastanak encefalopatije – oštećenja mozga, iako njena patogeneza nije u potpunosti
objašnjena. Obilježena je poremećajima svijesti i konvulzijama.
− Moguće su i druge nespecifične komplikacije (npr. zbog pritiska isplaženog jezika na donje sjekutiće u
toku napada može nastati sublingvalni ulkus ili zbog povišenog intraabdominalnog pritiska može se
javiti hernija ili prolaps rektuma u malog djeteta).
Dijagnoza
− Dijagnoza se postavlja na temelju:
▪ Karakteristične kliničke slike
▪ Epidemioloških podataka
▪ Krvne slike (u paroksizmalnom stadijumu leukocitoza sa limfocitozom)
▪ Izolacijom bordetele u brisu ždrijela i nazofarinksa na posebnim podlogama
▪ Seroloških metoda, najčešće ELISA tehnikom (nalaz antitijela klase IgM dokaz je svježe infekcije)
Liječenje
1. Kauzalno liječenje (antibiotici: amoksicilin, cefuroksim, azitromicin) Najbolje je antibiotike dati

što prije u toku kataralnog stadijuma. Lijek primjenjen nakon treće sedmice nema nikakvog
uticaja na tok bolesti.
2. Simptomatsko liječenje (dobra njega, perkusiona drenaža, primjena kisika i sedativa, dosta
tečnosti).
Prevencija
− Danas se djeca u dojenačkoj dobi obavezno vakcinišu protiv hripavca (tzv. Di-Te-Per vakcina).
− Za sticanje solidne imunosti vakcinu treba aplicirati 3 puta u razmacima od 4 do 6 sedmica. Djeca se
kasnije revakcinišu u drugoj i četvrtoj godini života.
78 stranica
7. BAKTERIJSKE I ATIPIČNE PNEUMONIJE

Definicija
− Pneumonija se može općenito definirati kao infekcija parenhima pluća, u kojoj je karakteristična
konsolidacija zahvaćenog dijela i punjenje alveolarnih zračnih prostora s eksudatom, upalnim
ćelijama i fibrinom. Infekcija bakterijama ili virusima najčešći je uzrok, iako se mogu pojaviti infekcije
ostalim mikroorganizmima kao što su rickettsiae, gljivice i mikobakterije. Upalni infiltrat nastaje u
alveolama (alveolarna; bakterijska pneumonija), ili u intersticijskim prostorima (intersticijska;
atipična pneumonija).
Epidemiologija
− Učestalost (incidencija) pneumonija i njihovih uzročnika u općoj populaciji ovisi o brojnim faktorima:
podneblju, sezoni, epidemiološkim prilikama, dobnoj strukturi promatrane populacijske grupe, i
mogućnostima etiološke dijagnostike. Pneumonija je češća tokom zimskih mjeseci i u hladnijim
klimatskim uslovima.
− Od pneumonije obolijeva oko 450 miliona ljudi godišnje, uzrokujući 4 miliona smrtnih slučajeva
(7% svih smrtnih slučajeva u svijetu) godišnje u svim dobnim skupinama. Stope smrtnosti su najveće
među djecom mlađom od pet godina, i u odraslih osoba starijih od 75 godina. Virusna pneumonija
uzrokuje oko 200 milona smrtnih slučajeva. William Osler je u 19. stoljeću promatrao pneumoniju
kao "kapetana vojske smrti".
− Procjenjuje se da 2–3 miliona ljudi u SAD– u svake godine oboli od pneumonije, od čega 45.000
umre. Bolničke pneumonije su najčešće smrtonosne infekcije i najčešći uzrok ukupne smrtnosti u
razvijenim zemljama. Često je pneumonija konačna bolest ljudi koji imaju drugu tešku, hroničnu
bolest. U zemljama u razvoju pneumonija je ili vodeći ili drugi po redu uzrok smrti nakon dehidracije
zbog teškog proljeva.
− Pneumonija je vodeći uzrok smrti djece u zemljama s niskim dohotkom. SZO procjenjuje da je u
novorođenčadi jedan od tri smrtna slučaja uzrokovan pneumonijom. Oko polovica ovih smrtnih slučajeva se
teoretski može spriječiti, jer su uzrokovani bakterijama protiv kojih postoji vakcinacija. Vakcinacija dojenčadi
protiv bakterije Haemophilus influenzae tipa B započeta je 1988 i ubrzo dovela do dramatičnog pada broja
slučajeva njome uzrokovane pneumonije. Vakcinacija odraslih osoba protiv bakterije Streptococcus
pneumoniae koja je započela 1977 i vakcinacija djece započeta 2000 godine dovela je do sličnog rezultata.
Rizikofaktori
− Dodatni rizik kod djece uključuje nedostatak dojenja, izloženost dimu cigareta ili onečišćenje zraka,
neuhranjenost ,siromaštvo. Korištenje lijekova koji potiskuju kiselinu - kao što su inhibitori protonske pumpe
ili H2 blokatori - povezano je s povećanim rizikom od upale pluća.
− Neki su ljudi osjetljiviji na pneumoniju od drugih. Alkoholizam, pušenje, dijabetes, zatajenje srca i
HOPB - sve to ljude čini sklonijima obolijevanju od pneumonije. Vrlo mladi kao i vrlo stari ljudi su
također u većem riziku. Isto tako i osobe u kojih je imunološki sistem oslabljen nekim lijekovima
(npr. koji se upotrebljavaju za liječenje raka i kojima se sprječava odbacivanje transplantiranog
organa). U opasnosti su i iscrpljene osobe, vezane uz krevet, paralizirani ili bez svijesti odnosno
oboljeli od bolesti koja oštećuje imunološki sistem, kao što je AIDS.
− Pneumonija može nastati nakon kirurškog zahvata, naročito abdominalnog, ili nakon ozljede
(trauma), posebno ozljede prsnog koša, zbog posljedičnog plitkog disanja, nemogućnosti kašljanja i
zadržavanja sluzi.
79 stranica
Klasifikacija pneumonija
− Pneumonija je najčešće klasificirana prema mjestu i načinu na koji je nastala. Kako uzročnici i ishod
liječenja ovise o okolnostima pod kojima su nastali i rizičnim faktorima domaćina, pneumonije se
dijele:
1. pneumonije iz opće populacije, izvanbolničke(community-acquired pneumonia, CAP)
2. bolničke (hospitalne,nosokomijalne,hospital-acquired pneumonia HAP),uključujući pneumonije
stečene prilikom mehaničke ventilacije
3. pneumonije u imunokompromitovanih bolesnika
− Može se također klasificirati prema anatomskoj ili radiološkoj raspodjeli - području pluća:
1. Lobarna - poznata kao žarišna
2. Multifokalna / lobularna (bronhopneumonija)
3. Međuprostorna (žarišna difuzna)
− Kategorizacija pneumonija koja počiva na kliničkoj slici i mjestu nastanka infekcije, omogućava
precizniji odabir empirijske antibiotske terapije. Uzroci, simptomi, liječenje, kao i prognoza bolesti se
razlikuju ovisno o tome je li infekcija bakterijska, virusna, gljivična ili izazvana parazitima; je li CAP, ili
HAP ili stečena u domu za njegu starih osoba, te je li oboljeli imunokompromitiran.
− Iako postoji više od 100 sojeva zaraznih agensa, samo je nekolicina odgovorna za većinu slučajeva.
Miješane infekcije s virusima i bakterijama mogu se pojaviti u otprilike 45% infekcija kod djece i 15%
infekcija kod odraslih. Uzrok se ne može izolirati u otprilike polovici slučajeva usprkos pažljivoj
provjeri. Pojam pneumonije ponekad je široko primijenjen na bilo koje stanje koje uzrokuje upalu
pluća (uzrokovano na primjer autoimunim bolestima, hemijskim opekotinama ili reakcijama lijeka).
Vanbolnička pneumonija (CAP)
− Vanbolnička pneumonija (CAP) definirana je kao upala pluća koja se razvija u izvanbolnièkom
okruženju ili unutar 48 sati od ulaska u bolnicu. Uzročnici pneumonija iz opće populacije su osjetljivi
na veći broj antibiotika, bolest je mnogo lakša od bolničkih pneumonija, komplikacije su rjeđe, a
smrtnost je 2 do 5%. Više od polovine pneumonija iz opće populacije su atipične, poglavito
primarne, a bakterijske su (alveolarne) i primarne i sekundarne.
Bolnička pneumonija (HAP)
− Bolnička pneumonija (HAP) se definira kao upala pluća koja se razvija najmanje 48 sati nakon ulaska
u bolnicu. U HAP ubrajamo pneumonije nastale za vrijeme mehaničke ventilacije, postoperativne
pneumonije. Pneumonija povezana s ventilatorom (VAP) se definira kao upala pluća koja se razvija
više od 48 sati nakon endotrahealne intubacije ili unutar 48 sati od ekstubacije. VAP čini >85% svih
slučajeva. Endotrahealna intubacija s mehaničkom ventilacijom predstavlja najveći od svih faktora
rizika.
Ventilator-associated Pneumonia (VAP)
− Ventilator-associated Pneumonia (VAP) čini >85% svih slučajeva. Endotrahealna intubacija s

mehaničkom ventilacijom predstavlja najveći od svih faktora rizika. Bolničke pneumonije poglavito
su bakterijske, a najčešće su uzrokovane gram-negativnim bakterijama ( sa stopom smrtnosti 20 do
50%, a Pseudomonas aeruginosa i do 70%) i zlatnim stafilokokom. Uzročnici HAP najčešće su
rezistentni na brojne antibiotike. Bolesnici imaju različite osnovne bolesti, imunološki su
kompromitirani, podvrgnuti raznim agresivnim dijagnostičkim i terapijskim zahvatima. Zato su
bolničke pneumonije vrlo teške bolesti s brojnim komplikacijama, često smrtonosne. Pneumonije u
stanjima imunodeficijencije- Zbog brojnosti i posebnosti uzročnika, složenosti dijagnostičkih
postupaka i specifičnosti liječenja ove se pneumonije danas izdvajaju u posebnu skupinu.
80 stranica
7.1. Bakterijska upala pluća
− Bakterije su najčešći uzrok vanbolničkih pneumonija, a najčešći su uzročnik pneumonija u odraslih

>30 g.
Etiologija
− Streptococcus pneumoniae je izoliran u gotovo 50% slučajeva. Druge uobičajene bakterije uključuju
Haemophilus influenzae u 20%, Chlamydophila pneumoniae u 13% i Mycoplasma pneumoniae u 3%
slučajeva; te Staphylococcus aureus; Moraxella catarrhalis; Legionella pneumophila; i Gram-
negativni bacili.
− Većinu slučajeva pneumonije uzrokuju pneumokoki i stafilokoki koji su grampozitivne bakterije.
Pneumokok je najčešći bakterijski uzrok upale pluća u svim dobnim skupinama osim novorođenčadi.
Često živi u grlu ljudi koji nemaju upalu pluća. Osoba koja je bila inficirana jednim od 80 tipova
pneumokoka stječe djelimični imunitet na ponovnu infekciju s tim tipom, ali ne i s drugim
uzročnicima.
− Pneumokokna pneumonija obično počinje nakon što virusna infekcija gornjeg dijela dišnog sistema
(prehlada, grlobolja ili influenca) dovoljno ošteti pluća da omoguæi inficiranje pneumokokima.
Pneumokok je odgovoran za 80-95% svih bakterijskih pneumonija.
− Postoji vakcina koja štiti do 70% ljudi od teških pneumokoknih infekcija. Zaštita od vakcinacije obično
traje cijeli život, iako se ljudi s najvećim rizikom ponovno vakcinišu nakon 5 do 10 godina.
Staphylococcus aureus uzrokuje samo 2% CAP, ali i 15% HAP za vrijeme liječenja neke druge
bolesti. Taj se tip pneumonije razvija u vrlo mladih, vrlo starih i u ljudi koji su već oslabljeni nekim
drugim bolestima. Isto tako ima sklonost pojavljivanja u alkoholičara. Smrtnost je oko 40%
djelomično i zbog toga što su oni koji razviju stafilokoknu pneumoniju već obično teško bolesni.
− Gram-negativne bakterije se vide rjeđe- najčešći su: Haemophilus influenzae Klebsiella pneumoniae
, Escherichia coli , Pseudomonas aeruginosa , Bordetella pertussis i Moraxella catarrhalis. Ove
bakterije često žive u crijevima i ulaze u pluća kada se udiše sadržaj crijeva (npr. u povraćanju).
Gramnegativne bakterije kao što su Klebsiella i Pseudomonas, brzo razaraju plućno tkivo i uzrokuju
izrazito tešku pneumoniju. Češće inficiraju malu djecu, starije osobe, alkoholičare i ljude s hroničnim
bolestima. Gramnegativne infekcije su često stečene u bolnici. Hemophilus influenzae - Sojevi
hemofilusa tipa b su najštetniji i uzrokuju teške bolesti uključujući meningitis, epiglotitis i
pneumoniju, obično u djece dobi ispod 6 godina. Međutim, zbog upotrebe vakcine protiv
hemofilusa tipa b, teška bolest uzrokovana tim organizmom postaje rjeđa.
Patogeneza
− Pneumonija često počinje kao infekcija gornjih dišnih puteva koja se kreće u donji respiratorni trakt.
Uzroci razvoja pneumonije su ekstrinzični ili intrinzični. Eksterni faktori uključuju izlaganje uzročnom
agensu, izlaganje plućnim iritansima ili izravnu plućnu ozljedu. Intrinzični faktori povezani su s
domaćinom. Gubitak zaštitnih refleksa gornjih dišnih puteva omogućuje aspiriranje sadržaja u pluća.
Uzroci ovog gubitka uključuju promijenjeni mentalni status zbog opijenosti i drugih metaboličkih
stanja i neuroloških uzroka, kao što su moždani udar i endotrahealna intubacija.
− Patogeni dospijevaju u pluća inhalacijom inficiranog aerosola. Presudnu ulogu u nastanku i težini
pneumonije imaju obrambeni mehanizmi domaćina, a tek potom biološke karakteristike uzročnika.
Čovjek s oslabljenom općom odbranom može oboljeti od upale pluća uzrokovane i uvjetno
patogenim mikroorganizmom. U ljudi s normalnim obrambenim mehanizmima i jače patogeni
uzročnici rjeđe izazivaju upalu pluća.
− Unatoč tome što je dišni sistem najotvoreniji organski sistem i u izravnoj komunikaciji s okolišem,
pneumonija je ipak rijetka bolest. To možemo objasniti zahvaljujući brojnim lokalnim i općim
odbrambenim mehanizmima: filtracija i vlaženje zraka, refleks kašlja, mukocilijarni transport,
fagocitoza, ćelijski i humoralni imunitet i traheobronhalna sekrecija. Različiti su uzroci, koji
oslabljuju odbranu i postaju poticajni faktori infekcije. Među najvažnijima su: aspiracija, prethodna
81 stranica
virusna infekcija, duhanski dim, onečišćenja zraka, kronične plućne i druge bolesti, alkoholizam,
hipoksija, acidoza, imunosupresivni lijekovi, I druga imunodeficijentna stanja (npr. Infekcija HIV).
Loša denticija ili hronični parodontitis još je jedan predisponirajući faktor.
− Ulaskom bakterija u tijelo čovjeka dolazi do aktivacije, prvo specifičnog, a zatim i nespecifičnog
mehanizma obrane i otpornosti te razvoja lokalnog upalnog odgovora .
− Kada dospiju u pluća, bakterije prodru u prostore između ćelija i alveola, gdje ih pokušaju uništiti
makrofazi i neutrofili . Neutrofili otpuštaju citokine, koji dovode do općeg podražaja imunološkog
sistema. Zbog toga dolazi do vrućice, tresavice i umora, koji su česti simptomi bakterijske
pneumonije. Neutrofili, bakterije i tekućina iz okolnih krvnih žila ispunjavaju alveole, što se na
rentgenskoj slici vidi kao konsolidacija tkiva. Humoralni imunitet predstavljaju mukozni
imunoglobulin A (IgA), alveolarni imunoglobulin M (IgM) i imunoglobulin G (IgG) prisutni u
transudatima iz krvi.
− Fagocitne ćelije se sastoje od polimorfonuklearnih ćelija; alveolarni, intersticijski i intravaskularni
makrofagi; i respiratorne dendritičke ćelije. Alveolarni makrofagi pružaju prvu odbranu uključenu u
degradaciju patogena. Djeluju kao ćelije koje proizvode antigen.
Klinička slika
− Opšti simptomi (nespecifični) u pneumoniji slični su kao kod infekcija uopšte, a to su groznica,
povišena temp, gubitak apetita, znojenje, bolovi u mišićima i zglobovima i glavobolja. Drugi
nespecifični simptomi uključuju mialgije, bolove u trbuhu, mučninu, povraćanje, proljev, gubitak
težine te promijenjeni senzor.
− Klinička prezentacija bakterijske pneumonije varira. Karakteriše je iznenadni napad simptoma i brza
progresija bolesti. Bolovi u prsima, kašalj, dispneja, hemoptiza, bolovi u trbuhu od pleurita. Kašalj je
produktivan u starije djece i odraslih, a suh u male djece i starih osoba. Dispneja je obično blaga u
naporu. Bol u prsima je pleuralne prirode a locirana je odmah uz zahvaćeni dio pluća
(pleuropneumonija). Pneumonija se može manifestirati bolovima u gornjem dijelu abdomena zbog
širenja infekcije iz donjeg režnja na dijafragmalnu pleuru. Simptomi su promjenljivi a ovise o
bolesnikovim godinama. U djece se infekcija može manifestirati nespecifično kao razdražljivost i
uznemirenost, a u starijih kao smetenost i usporenost.
− Znakovi mogu uključivati :Hiperthermia (> 38 ° C) ili hipotermija (<35 ° C), Tachypnea (> 18
respiracija / min), Tahikardija (> 100/min) ili bradikardija (<60), cijanoza, krepitacije (pukoti),
bronhalno disanje i perkutorna muklina, nisku zasićenost kisikom. U dojenčadi je često izraženo
širenje nosnica, korištenje pomoćne dišne muskulature i cijanoza.
− Prisutnost produktivnog kašlja, je važno, što karakter sputuma može sugerisati određeni patogen:
S pneumonija je klasično povezana sa sputumom boje hrđe. Pseudomonas, Haemophilus i
pneumokok mogu proizvesti zeleni iskašljaj. Klebsiella pneumonija je povezana s ribizla crvenim
iskašljajem. Prisutnost krvarenja može upućivati na pneumokoknu upalu pluća. Anaerobne infekcije
često stvaraju ispljuvak s lošim mirisom. Visoka temperatura i drhtavica česti su kod mladih osoba s
pneumokoknom pneumonijom, od kojih trećina ima herpes na usnama. Međutim, niti jedan
pojedinačan simptom ili znak nije dovoljno osjetljiv ni specifičan da otkrije o kojem se
mikroorganizmu radi.
Dijagnoza
− Dijagnoza pneumonije se postavlja nakon kliničkog pregleda, na osnovu simptomatologije i fizičkog

nalaza. Sumnju na pneumoniju najčešće pobuđuje klinička slika a dijagnozu potvrđuje RTG pluća .
Najozbiljnije stanje koje se pogrešno proglašava pneumonijom je plućna embolija.
− SZO je klinički definirala pneumoniju u djece ili samo na osnovi kašlja ili na osnovi otežanog i
ubrzanog disanja, uvlačenja zida donjeg dijela prsnog koša prilikom udisanja, ili na osnovi
poremećene svijesti, što je sve osjetljiviji znak od krepitacija. Ubrzanim disanjem se u djece dobi
ispod 2 mjeseca smatra više od 60 udisaja u minuti, u dobi od 2 mjeseca do 1 godine više od 50, a u
djece dobi od 1 do 5 godina više od 40 udisaja u minuti.
82 stranica
− RTG pluća gotovo uvijek pokazuje određeni stupanj infiltracije. Rijetko infiltrat nije izražen u prvih 24
do 48 h od početka bolesti, posebice u prisutnosti dehidracije, ili se može teško tumačiti u pretilih.
CT može pružiti više detalja s nejasnim RTG (npr. upala pluća u HOPB) i može isključiti plućnu
emboliju i otkrivanje apscesa pluća kod onih koji ne reagiraju na tretman. Laboratorijski testovi su
korisni za procjenu ozbiljnosti bolesti:osnovni lab paramatri, Određivanje zasićenosti kisikom
arterijske krvi, nivo laktata u serumu. Identifikacija patogena nije rutinski zadatak. Izuzetak treba
napraviti kod bolesnika u kritičnom stanju, kad se sumnja na sojeve bakterija rezistentne na lijekove
ili rjeđe uzročnike (npr. TBC), te u slučaju pogoršanja bolesti ili kad izostane odgovor na terapiju
unutar 72 h.
− Mikrobiološka procjena je važna kod teške upale pluća, alkoholizmu, aspleniji, imunosupresiji, HIV
infekciji. Pozitivna kultura sputuma mora biti interpretirana s pažnjom zbog mogućnosti kolonizacije
respiratornog trakta. Bronhoskopski uzorci sekreta iz donjih dišnih puteva za kvantitativnu
bakteriološku kultivaciju, daju pouzdanije rezultate. Kod bolesnika čije se stanje pogoršava ili koji ne
reagiraju na antibiotike širokog spektra treba uraditi direktno bojenje razmaza sputuma i kulture na
mikobakterije i gljivice. Jedini nalaz koji pouzdano identificira uzročnika je pozitivna hemokultura i
kultura pleuralne tekućine na respiratorni patogen. Uobičajenim mikrobiološkim pretragama se
uzročnik otkriva u samo 15% slučajeva.
− Nekoliko bolesti se može očitovati simptomima sličnim pneumoniji. To su HOPB, astma, plućni edem,
bronhiektazije, karcinom pluća i plućna embolija. Za razliku od pneumonije, astma i HOPB se očituju
zviždanjem, plućni edem prati promjene na EKG, karcinom i bronhiektazije su praćeni dugotrajnim
kašljem, a plućna embolija se očituje iznenadnom probadajućom boli u prsištu i skraćenjem daha.
− Općenito, prognoza je dobra u inače zdravih bolesnika s nekompliciranom upalom pluća. Starija dob,
agresivni patogeni (npr. Klebsiella, Legionella, otporni S pneumonie), komorbiditet, neutropenija i
značajke sepse, same ili u kombinaciji, povećavaju pobolijevanje i smrtnost. Pneumonija je najčešća
hospitalna infekcija koja dovodi do smrtnog ishoda.
Mortalitet
− Mortalitet od bolničkih pneumonija uzrokovanih gram–negativnim bakterijama iznosi oko 25 do

50% unatoč raspoloživosti učinkovitih antibiotika. Stopa mortaliteta kod pneumonije koju uzrokuje
S. aureus iznosi 10 do 40%, djelomično i zbog ozbiljnih popratnih stanja (npr. potreba za
respiratorom, starija dob, onkološka hemoterapija, HOPB). Ako postoji bakterijemija ili je uzročnik
Pseudomonas aeruginosa ili Acinetobacter sp. (vrlo rezistentni gram–negativni bacili), prognoza je
još gora. Do komplikacija može doći, osobito u starijih bolesnika. Neke od njih su: empijem, plućni
apsces, obliterirajući bronhiolitis, sepsa. Može doći do zatajenje disanja ; sindroma akutnog
respiratornog distresa (ARDS). Dolazi do brzog ispunjavanja pluća tekućinom uz gubitak rastezljivosti
i uz otežanu izmjenu gasova.
Tretman
− U tipičnim slučajevima je za izlječenje dovoljna oralna primjena antibiotika, mirovanje, analgetika i

uzimanje tekućine. U osoba s drugim zdravstvenim tegobama, u starijih osoba ili onih koje imaju
otežano disanje, potrebna hospitalizacija. Početni izbor antibiotika ovisi o osobinama bolesnika,
poput životne dobi, prethodnog zdravlja i mjesta na kojem je došlo do zaraze. Nekritična primjena
antibiotika je glavni razlog razvoja bakterijske rezistencije na antibiotike. Stoga, empirijsku terapiju
treba započeti lijekovima širokog spektra, koje će kasnije zamijeniti najspecifičniji lijek djelotvoran
protiv patogena izoliranog iz kulture (sputum, pleuralni izljev, krv, bronhoaspirat). Bolnička
pneumonija se liječi trećom i četvrtom generacijom cefalosporina, karbapenemima,
fluorokinolonima, aminoglikozidima i vankomicinom. Postoje brojni inicijalni terapijski režimi, ali bi
svi oni trebali sadržavati antibiotike koji pokrivaju i gram–negativne i gram–pozitivne
mikroorganizme.
83 stranica
7.2. Atipične pneumonije
− Izraz je u početku korišten za virusom uzrokovane pneumonije, koje su se klinički i radiološki bitno
razlikovale od bakterijskih (tipičnih) pneumonija. Prema topografskoj klasifikaciji, ove pneumonije
spadaju u intersticijske koje uključuju upale unutarćelijskim patogenima –virusima,
mikoplazmama i hlamidijama. Naziv takve upale pluća potječe od činjenice da su upalni infiltrati
locirani u intesticijskim plućnim prostorima, pa se nekada nazivaju i pneumonitisima. Atipične,
intersticijske, pneumonije moguće je klinički klasificirati kao one koje se prenose putem određenih
životinjskih vrsta i one čiji nastanak nije povezan s tim načinom prijenosa. Prva skupina navedenih
pneumonija obuhvata psitakozu i Q-groznicu, a u drugu skupinu spadaju atipične pneumonije
uzrokovane Mycoplasmom, Legionellom i Chlamyidiom pneumoniae.
Epidemiologija
− među pneumonijama iz opće populacije najmanje 50% je atipičnih (intersticijskih) pneumonija.

Mycoplasma pneumoniae najvažniji uzročnik atipičnih pneumonija, s učestalošću od 20-30% u
sveukupnom broju CAP, poglavito u osoba mlađih od 25 godina. Velike se epidemije pojavljuju u
pravilnim vremenskim razmacima od 4 do 6 godina. Najčešće počinju u jesen, i traju više mjeseci,
obično sve do proljeća. Kao drugi najčešći uzročnik je Chlamydia pneumoniae s učestalošću od 10-
15% među uzročnicima CAP. Od 50 do 70% odraslih osoba posjeduje antitijela, na Chlamydia. To
znači da je gotovo svaki čovjek bio u kontaktu sa specifičnim uzročnikom tokom svog života. Coxiella
burnetii je jedan od uzročnika, koja ujedno dovodi i do pojave Q-groznice -najčešće zoonoze u
svijetu. Prenosi se na čovjeka aerosolom u kontaktu s ovcama i drugim domaćim životinjama.
− Legionella pneumophila je vrlo važan uzročnik CAP s učestalošću od 5-15%. Legionele se lako
održavaju i razmnožavaju u vodi. U velikom broju koloniziraju različite vodoopskrbne sisteme. Glavni
su izvor infekcije sistemi za zagrijavanje vode kao što su klima uređaji. Za legionarsku bolest je
karakteristično sezonsko pojavljivanje, u toplijem dijelu godine, najčešće u 8 I 9 mjesecu. Od
legionarske bolesti obolijevaju sve dobne skupine, djeca vrlo rijetko, a obolijevaju stariji ljudi,
posebno oni s kroničnim bolestima pluća, srčanim i bubrežnim bolestima.
− Respiratorni virusi također mogu biti uzročnici atipičnih pneumonija i njihova učestalost je 5-20% od
sveukupnog broja uzročnika CAP. Studije o CAP pokazuju da su virusi drugi najčešći etiološki uzrok
(iza Streptococcus pneumoniae), u rasponu od 13-50% slučajeva.
− U odraslih osoba virusi čine trećinu i kod djece oko 15% slučajeva upale pluća. Uobičajeni agensi su:
rhinovirusi, koronavirusi, virus influence, respiratorni sincicijski virus (RSV), adenovirus i virus
parainfluenze. HSV rijetko uzrokuje upalu pluća, osim u skupinama kao što su: novorođenčad, osobe
s rakom, primatelji transplantata.
− Virusi su najčešći uzrok upale pluća kod djece mlađe od 5 godina. Virusi influence su najčešći virusni
uzrok upale pluća. Četiri najčešća uzročnika virusne pneumonije su virus influence, RSV, adenovirus i
virus parainfluence . Tipovi virusa influence A i B čine više od 50% svih virusa pneumonije CAP u
odraslih osoba. Utjecaj gripe je visok u starijih osoba i najveći za one s hroničnim bolestima. RSV je
najčešća etiologija virusne pneumonije kod dojenčadi i djece. Pored toga, RSV je postao sve važniji
patogen u starijoj populaciji i sada je drugi najčešće identificirani uzrok pneumonije kod starijih
osoba.
Patogeneza
− Uzročnici atipičnih pneumonija dospijevaju u pluća inhalacijom inficiranog aerosola. Presudnu ulogu
u nastanku i težini pneumonije imaju odbrambeni mehanizmi domaćina, a tek potom biološke
karakteristike uzročnika. Mycoplasma pneumoniae je nespecifični aktivator limfocita B, a uzrokuje i
stimulaciju limfocita T i stvaranje cirkulirajućih imunokompleksa . Ima posebno naglašenu sklonost
prema donjem dijelu dišnog sistema, gdje uzrokuje destrukciju epitela. Alveolarni makrofazi, kao
osnovna odbrana od mikroorganizama u alveolama, fagocitiraju legionele. Virusi do pluća mogu
doprijeti različitim putevima. Do zaraze RSV tipično dolazi dodirivanjem očiju ili nosa nakon
84 stranica
dodirivanja virusom zagađenih predmeta. Do zaraze drugim virusima dolazi udisanjem u zraku
raspršenih kapljica koje sadrže virus, na nos ili usta. Nakon kontaminacije, većina respiratornih virusa
se umnožava u epitelu gornjeg dišnog puta i sekundarno inficira pluća putem sekreta dišnih puteva
ili hematogenog širenja.
Klinička slika
− Pneumonija koju uzrokuje Legionella pneumophila može biti popraćena bolovima u trbuhu,
proljevom ili smetenošću. Mikoplazma pneumonija se može pojaviti vezano uz nateknuće limfnih
čvorova u vratu, bol u zglobovima, ili upalu srednjeg uha. Atipične pneumonije, počinju sporije sa
lakšom kliničkom slikom, u odnosu na bakterijske, jer se simptomi razvijaju postupno. Temperatura
raste postepeno i može biti izuzetno visoka, ali je rijetko praćena drhtavicom. Prisutni su opšti
simptomi: glavobolja, bol u mišićima i zglobovima, opšta slabost i umor. Kašalj se obično zapaža
nakon 3 do 4 dana, i uglavnom je suh i iritabilan, bez mogućnosti iskašljavanja. Zbog
nekarakterističnih simptoma dijagnoza se postavlja kasnije nego u bakterijskim pneumonijama, često
tek nakon rendgenskog snimanja pluća. Karakterističan je nerazmjer između normalnog ili malog
auskultacijskog nalaza i rendgenski jasno izraženog pneumatičnog infiltrata.
− Virusna pneumonija se češće javlja uz teško disanje nego bakterijska pneumonija. Pri fizikalnom
pregledu može se prikazati:
− Tachypnea i / ili dispneja, Tahikardija ili bradikardija, Šištanje, hropci, smanjeni zvukovi disanja,
Pleuralna trenja, Cijanoza.
− U početku bolesti auskultacijski je nalaz pluća uredan, a bolesnici obično nemaju nikakve
respiratorne simptome. Nakon nekoliko dana obično se pojavljuje suhi kašalj, kada se i auskultacijski
mogu registrirati sitni hropci. Za pneumoniju s RSV tipično su prisutni groznica, neproduktivni
kašalj, otalgija, dispnea. Vizing i krkori su u fizičkom nalazu.
− Moguće je da se virusna upala pluća brzo razvije u ozbiljnije stanje, pogotovo ako ste u skupini s
visokim rizikom, kao što su osobe s oslabljenim imunološkim sistemom.
Riziko faktori
− Svatko ima rizik od zaraze virusnom upalom pluća, budući da su kašljanje, kihanje ili dodirivanje
zagađene površine uobičajeni načini širenja virusa. Veći rizik od razvoja upale pluća imaju osobe
ako: rade u bolnici ili u okruženju zdravstvene njege, su 65 godina ili stariji, su 2 godine ili mlađi,
trudni su, Imaju oslabljen imunološki sistem (HIV, hemoterapija ili imunosupresivni lijekovi). Ostali
faktori uključuju: osobe koje imaju hroničnu bolest kao što je autoimuna bolest, bolest srca, astma,
nedavna virusna infekcija, pušenje.
− Pacijenti s HOPB, zatajenjem srca, hemoglobinopatijama i imunosupresijom imaju povećan rizik za
tešku bolest koja može dovesti do smrti.
Dijagnoza
− dijagnostički redoslijed za pneumonije obuhvaća ove postupke: klinička procjena (epidemiološki

podaci, anamneza, klinički status, posebno fizikalni nalaz pluća) RTG obrada i laboratorijska,
mikrobiološka dijagnostika. Samo je etiološka dijagnoza pneumonije pouzdana, prvenstveno zbog
racionalnog antimikrobnog liječenja, ali i prognoze, te praćenja epidemiološke situacije. Etiologija se
utvrđuje samo u malog broja bolesnika, prvenstveno u hospitaliziranih bolesnika s težom kliničkom
slikom. RTG- intersticijska se pneumonija prikazuje kao nježni, mrljasti, neoštro ograničeni infiltrat
segmentalnog ili lobarnog opsega.
− Studije dokazuju da su pacijenti često zaraženi bakterijskim i virusnim patogenima, što onemogućuje
isključivanje bakterijske bolesti čak i kad su rezultati brzih virusnih testova pozitivni. Osim toga, nisu
prisutne jedinstvene kliničke karakteristike koje dopuštaju liječniku da razlikuje virusne bolesti od
bakterijske bolesti.
85 stranica
Tretman
− U liječenju pneumonija najčešće se koristi kombinacija antibiotika i simptomatskog liječenja.

− Uzročnici atipičnih pneumonija su smješteni intracelularno ili su uz ćeliju usko priljubljeni
(mikoplazme) te na njih ne djeluju beta-laktamski antibiotici jer ne sadrže ćelijski zid. Većina
uzročnika atipičnih pneumonija je osjetljiva na iste antibiotike (osim virusa), iako su svi biološki i
mikrobiološki različiti. Na njih djeluju antibiotici iz skupine tetraciklina i makrolida. Osim
antimikrobnog liječenja, u zbrinjavanju pneumonija, izuzetno su važni njega bolesnika i
simptomatsko liječenje. Njega bolesnika, osim općih načela, obuhvaća i posebno usmjerene
postupke za olakšavanje disanja i iskašljavanja.
8. URINARNE I INTRAHOSPITALNE INFEKCIJE

8.1. INFEKCIJE MOKRAĆNOG SISTEMA (IMS) INFECTIO TRACTUS URINARII (ITU)
− IMS (ITU) obuhvataju niz kliničkih sindroma i bolesti koje se osim po lokalizaciji, anatomskom i
funkcionalnom statusu zahvaćenog mokraćnog sistema te eventualnoj prisutnosti bolesti ili stanja
koja pospješuju infekciju, međusobno razlikuju u:
▪ epidemiologiji,
▪ težini poremećaja općeg stanja,
▪ izraženosti lokalnih simptoma infekcije,
▪ sklonosti recidiviranju,
▪ riziku od nastanka komplikacija,
▪ potrebnoj antimikrobnoj terapiji,
▪ ishodu i
▪ prognozi.
Klasifikacija
− Mokraćni sistem (MS) je zatvoren sistem, pa je teško sa sigurnošću tvrditi da li je infekcija zahvatila
samo jedan njegov segment.
− Iz donjeg dijela MS infekcija se uzlazno brzo proširi na bubreg, i obrnuto, inficirani bubreg
neprestano zasijava mokraćni mjehur bakterijama.
− Anatomska podjela uključuje infekcije donjeg dijela (uretritis, cistitis, prostatitis) i infekcije gornjeg
dijela mokraćnog sistema (pijelonefritis).
− Sindrom cistitisa manifestira se naglim početkom, disurijom, polakisurijom, urgencijom mokrenja,
inkontinencijom i suprapubičnom osjetljivošću.
− Najmanje trećina bolesnica sa simptomima akutnog nekompliciranog cistitisa a bez izraženih
simptoma afekcije gornjeg dijela mokraćnog sistema, ima supklinički zahvaćen i bubreg.
− Akutni nekomplicirani cistitis jedna je od najčešćih bakterijskih bolesti u žena.
− Rekurentni cistitis je ponavljajući, najmanje dva puta u posljednjih 6 mjeseci ili najmanje 3 puta u
posljednjih godinu dana.
− Uretralni sindrom u žene odgovara sindromu uretritisa muškarca.
− Manifestira se kao učestalo, bolno urgentno mokrenje uz odsutnost signifikantne bakteriurije.
− Kod uretritisa javlja se uretralni iscjedak koji je lakše uočljiv u muškarca.
− Sindrom prostatitisa naziv je za niz poremećaja prostate.
− Prema novoj američkoj podjeli razlikuju se:
▪ akutni bakterijski prostatitis,
▪ hronični bakterijski prostatitis,
▪ upalni i neupalni oblik sindroma hronične boli u zdjelici bez dokazane infekcije i
▪ asimptomatski upalni prostatitis.
86 stranica
− Kod akutnog prostatitisa klinički simptomi prisutni su do tri mjeseca, a kod hroničnog tri mjeseca i
duže.
− Akutni pijelonefritis je akutna infekcija bubrega praćena siginfikantnom bakteriurijom.
− Klinički se manifestira povišenom tjelesnom temperaturom, tresavicom, bolom u slabinama,
nikturijom, poliurijom i često povraćanjem.
− Mogu biti izraženi i simptomi infekcije donjeg dijela mokraćnog sistema.
− Papilarna nekroza može nastati kao akutna komplikacija pijelonefritisa u bolesnika sa šećernom
bolesti, opstruktivnom uropatijom, anemijom srpastih stanica ili u bolesnika koji uzimaju veće
količine analgetika.
− U tih bolesnika papilarna nekroza katkada nastaje i u odsutnosti infekcije.
− Intrarenalni apsces javlja se kao komplikacija pijelonefritisa ili kao rezultat bakteriemije.
− Perinefritički apsces može nastati širenjem infekcije iz bubega u perirenalno tkivo ili zbog
bakteriemije.
− UTI se obzirom na prisutnost ili odsutnost simptoma infekcije dijele na simptomatske i
asimptomatske.
− Asimptomatska bakteriurija označava signifikantnu bakteriuriju, a da istodobno ne postoje klinički
simptomi UTI.
− Obzirom na anatomski i funkcionalni status mokraćnog sistema i eventualnu prisutnost bolesti ili
stanja koja pospješuju infekciju i povećavaju učestalost relapsa i reinfekta, UTI se dijele na
nekomplicirane i komplicirane.
− Relaps je uroinfekcija u kojem je bakteriurija uzrokovana istim uzročnikom kao i bakteriurija
uroinfekcije prije provedene terapije.
− Javlja se unutar dvije sedmice od završenog liječenja i znak je perzistencije mikroorganizma u
urotraktu. Najčešća mjesta perzistencije su bubreg, kamenac i prostata.
− Reinfekcija je nova infekcija dakle bakteriurija je uzrokovana novim uzročnikom.
− Hronične UTI su one sa stalnim relapsima i reinfektima, mjesecima i godinama te bakteriurija može
biti uzrokovana identičnim, ali i različitim uzročnicima.
Klasifikacija infekcija urinarnog trakta - UTI
1. Lokalizacija infekcije
▪ uretritis
▪ cistitis
▪ prostatitis
▪ pijelonefritis
2. Tip infekcije
▪ simptomatske
▪ asimptomatske
▪ akutne (prve, pojedinačne)
▪ rekurentne (relaps, reinfekcija)
▪ hronične
▪ komplicirane
▪ nekomplicirane
Komplicirajući faktori u infekcijama mokraćnog sistema
− Opstrukcija
▪ urolitijaza
▪ tumori
▪ benigna prostatična hiperplazija
▪ strikture mokraćne cijevi i mokraćovoda
▪ kongenitalne abnormalnosti
▪ divertikuli mokraćnog mjehura
87 stranica
▪ ciste bubrega
▪ stenoza pijeloureteralnog vrata
− Strana tijela
▪ urinarni kateter
▪ ureteralne proteze
▪ nefrostomski kateter
− Metaboličke i druge bolesti
▪ šećerna bolest
▪ imunosupresija
▪ insuficijencija bubrega
▪ stanje nakon transplantacije bubrega
− Funkcionalne abnormalnosti
▪ neurogeni mjehur
▪ vezikoureteralni refluks
− Drugo
▪ dijagnostički i terapijski instrumentalni zahvati na urotraktu, operacije, muški
▪ spol, trudnoća, dob iznad 65 godina, hospitalno akvirirana uroinfekcija
Kategorija infekcije:
▪ Akutne nekomplicirani cistitis

▪ Akutni nekomplicirani pijelonefritis,
▪ Komplicirane UTI i UTI u muškaraca,
▪ Asimptomatska bakteriurija,
▪ Rekurentne UTI.
− Prema preporukama ESCMID i IDSA 1995. g.
Značaj bakteriurija za pojedine kategorije infekcija
− Bakteriurija je naziv za prisutnost bakterija u mokraći.

− Signifikantna bakteriurija naziv je za broj kolonija po 1 ml mokraće kojim se želi razgraničiti značajna,
patološka bakteriurija kao znak UTI, od kontaminacije mokraće prolazom kroz distalnu uretru.
− Klasični kriterij signifikantne bakteriurije kojim se s 95%
vjerovatnosti određuje postojanje UTI je ≥ 105 bakterija/ml mokraće.
− Nakon što je dokazano da 1/3 žena sa simptomima infekcije donjeg mokraćnog sistema ima u ml
mokraće manje bakterija od klasične vrijednosti signifikantne bakteriurije, postavljeni su sljedeći
kriteriji signifikantne bakteriurije.
▪ Akutni nekomplicirani cististis u žena ≥ 103
▪ Akutni nekomplicirani pijelonefritis u žene ≥ 104
▪ Komplicirane IMS, ≥ 105 u žena i ≥ 104 u muškaraca i iz uzorka uzetog mokraćnim kateterom u
žena
▪ Asimptomatska bakteriurija ≥ 105 identičnih bakterija u 2 uzastopna uzorka mokraće u toku 24
sata
▪ Rekurentne infekcije < 103
ETIOLOGIJA I EPIDEMIOLOGIJA INFEKCIJA URINARNOG TRAKTA
− Više od 95% nekompliciranih infekcija mokraćnog trakta uzrokovano je jednom bakterijskom vrstom.
− E. coli je najučestaliji uzročnik i u različitim ispitivanjima njezina se učestalost navodi od 50 do 85%.
− Najčešći uzročnici akutnih, nekompliriranih UTI: E. coli, Enterococcus faecalis, Staphylococcus
saprophyticus, Klebsiella spp., Proteus mirabilis, Streptococcus agalactiae i drugi.
− Uzročnici kompliciranih UTI su E. coli, Enterobacter, Providentia, Proteus mirabilis, Pseudomonas,
Enterococcus i dr.
− Staphylococcus saprophyticus uzrokuje cistitise u mladih spolno aktivnih žena.
88 stranica
− Infekcija sa S. aureusom uglavnom nastaje hematogenim putem s posljedičnim nastankom

intrarenalnih ili perinefritičkih apscesa.
− Adenovirusi mogu uzrokovati hemoragijski cistitis u djece.
− Ureaplasma urealyticum može uzrokovati uretrocistitis, a Mycoplasma hominis pijelonefritis.
− Akutni uretritis/uretralni sindrom uzrokuju još N. gonorrhoeae, Chlamydia trachomatis, HSV, a u oko
1/3 etiologija ostaje nepoznata.
− Učestalost infekcija mokraćnog trakta u dojenčadi je 1 do 2 %.
− U prva tri mjeseca mnogo je češća u dječaka, a nakon toga se češće javlja u djevojčica. Nedostatak
cirkumcizije predisponira infekcije mokraćnog trakta u muške dojenčadi i mlađih dječaka.
− Kada se infekcija javi u dječaka predškolske dobi, često je povezana s ozbiljnim kongenitalnim
anomalijama.
− Prisutnost bakteriurije u djetinjstvu definira populaciju višeg rizika za razvoj bakteriurije u odrasloj
dobi.
− U odrasloj dobi prevalencija bakteriurije se povećava u ženskoj populaciji.
− Prevalencija bakteriurije u mladih žena koje nisu trudne je 1 do 3%.
− Rizični faktor za razvoj infekcije mokraćnog trakta u žena su:
▪ česti spolni odnosi,
▪ primjena raznih lokalnih ili hormonskih kontracepcijskih sredstava,
▪ odgađanje mokrenja nakon spolnog odnosa i
▪ prethodne rekurentne infekcije.
− Prevalencija bakteriurije u odraslih muškaraca do 50 godina je niska (0,1% ili manje) te pojava UTI u
muškaraca mlađih od 50 godina mora biti poticaj za traženje eventualnih uroloških abnormalnosti i
ispitivanje prostate.
− Najmanje 10% muškaraca i 20% žena starijih od 65 godina ima bakteriuriju.
− Mogući uzroci visoke učestalosti infekcija mokraćnog trakta u starijih osoba su:
▪ opstruktivna uropatija zbog povećane prostate i gubitka baktericidne aktivnosti
▪ sekreta prostate u muškaraca,
▪ kondomkateter,
▪ nepotpuno pražnjenje mokraćnog mjehura zbog prolapsa uterusa u žena,
▪ onečišćenje perineuma zbog fekalne inkontinencije kod dementnih žena,
▪ neuromuskularne bolesti,
▪ učestaliji instrumentalni zahvati na urogenitalnom traktu i
▪ upotreba katetera u oba spola.
− Jednokratna kateterizacija uzrokuje infekciju mokraćnog trakta u samo oko 1% ambulantnih
bolesnika.
− Međutim, nakon kateterizacije hospitaliziranih bolesnika infekcija se javlja u njih 10%.
PATOLOŠKO-ANATOMSKE OSOBNOSTI
− U teškom akutnom pijelonefritisu bubrezi su nešto povećani, a vide se sitni, uzdignuti apscesi na
površini bubrega.
− Glavni znak hroničnog pijelonefritisa je stvaranje ožiljaka koji zahvaćaju nakapnicu i čašice, dovodeći
do znatnih deformacija čašica pa i cijelih bubrega. Vezivno skvrčavanje bubrega zahvaća jedan ili oba
bubrega i posve je nepravilno.
− Relativno česta posljedica hroničnog pijelonefritisa je malen skvrčen bubreg.
− Papilarna nekroza uzrokovana infekcijom obično obuhvaća jednu ili više piramida oba bubrega. Lezija
se sastoji od kombinacije ishemične i gnojne nekroze vrhova bubrežnih piramida (papila).
PATOGENEZA
− Infekcija mokraćnog sistema javlja se kao rezultat uzajamnog djelovanja uzročnika i odbrambenih
mehanizama domaćina.
89 stranica
− Tri su moguća puta kojima bakterije mogu prodrijeti i proširiti se unutar mokraćnog sistema:
ascendentnim, hematogenim i limfogenim putem.
− Rezervoar Gram-negativnih bakterija kao najčešćih etioloških faktora IMS je debelo crijevo.
− U muškaraca zbog dužine uretre i baktericidnih osobina prostatičnog sekreta bakterije teže stižu u
mokraćni mjehur, dok je u žena ascenzija u mokraćni mjehur olakšana zbog kratkoće uretre koja ne
posjeduje baktericidne osobine .
POVEĆAN RIZIK ZA INFEKCIJU
− Odgađanje mokrenja,
− seksualni odnosi,
− trudnoća,
− ranije IMS,
− upotreba spermicida i
− genetska predispozicija u mladih zdravih žena sa normalnim mokraćnim sistemom povećavaju rizik
za infekciju.
− Dijabetes,
− loša higijena genitalnog područja,
− mokraćna inkontinencija i
− estrogenski deficit u starijih žena pogoduju infekciji.
FAKTORI OD STRANE DOMAĆINA
− Ekstremne vrijednosti osmolarnosti, visoka koncentracija ureje, nizak pH i prisustvo prostatičkog

sekreta u mokraći djeluju inhibitorno na rast bakterija.
− U lokalnoj odbrani od infekcije značajnu ulogu imaju imunoglobulini A klase koji smanjuju
adherenciju bakterija za uroepitelne stanice.
− «Nesekretori» svojih krvnih grupa češće obolijevaju od IMS u odnosu na «sekretore», naročito
«nesekretori» krvne grupe A i krvne grupe AB.
− Razlog češćih IMS u osoba sa dijabetesom je defekt u sekreciji lokalnih citokina u mokraći i povećana
adherencija E. coli sa Tip 1 fimbrijama na epitel mokraćnog sistema.
− Iz mjehura se infekcija može proširiti u čašice i bubrežni intersticij.
− Ascenzija nastaje zbog poremećene peristaltike uretera zbog organskih i funkcionalnih razloga ili
zbog djelovanja endotoksina bakterija.
− Visoka osmolarnost, nizak pH i slabiji protok u području medule bubrega smanjuje sposobnost
fagocitoze i koči mobilizaciju leukocita, a amonijak inaktivira dio komplementa.
− S druge strane Tamm-Horsfallov protein kojeg luči ascendentni dio Henleove petlje djeluje
antibakterijski jer na njega adheriraju tip 1 i S-fimbrije E. coli što prevenira adherenciju na receptore
uroepitela i tako olakšava njenu eliminaciju mokraćom.
− Najčešći uzročnik infekcija mokraćnog sistema je E. coli.
− Pojam uropatogena E. coli odnosi se na sojeve koji najčešće uzrokuju uroinfekciju. To su serogrupe E
coli 01, 02, 04, 06, 07, 075 i 0150.
− Ti sojevi posjeduju faktore virulencije koji dovode do kolonizacije periuretralnog područja i uretre,
invazije mokraćnog sistema i razvoja bolesti (athezini, P fimbrije, Tip1 fimbrije, Kapsularni
antifagocitni Ag., hemolizini...).
− Važnost atherencije kao faktora virulencije povezana je s gustoćom receptora na vaginalnim,
periuretralnim i uroepitelnim stanicama.
− Opstrukcija normalnog toka mokraće važna je u povećanju osjetljivosti za infekciju.
− Kamenci urotrakta povećavaju sklonost infekciji jer dovode do opstrukcije, djeluju iritatvno a mogu
sadržavati bakterije (biofilm) na koje teško djeluju antimikrobni lijekovi.
− Do nastanka kamenaca dovode mikroorgazmi koji cijepaju ureju: Proteus spp., Klebsiella spp., i drugi.
Infekcija uzrokuje nastanak kamenca, a on zatim podupire infekciju.
90 stranica
− Vezikoureteralni refluks pridonosi podupiranju stalne infekcije urotrakta održavanjem rezidualnog

inficiranog urina u mokraćnom mjehuru nakon mokrenja.
− U bolesnika s nepotpunim pražnjenjem mokraćnog mjehura bilo zbog mehaničkih razloga ili
neuroloških poremećaja može doći do pretjerane distenzije mokraćnog mjehura, što zahtijeva česte
instrumentalne zahvate, a to onda dodatno pridonosi razvoju infekcije.
− I manji poremećaji u lokalnom i sistemnom imunom odgovoru mogu pridonijeti nastanku i širenju
UTI.
− Kateterizacija mokraćnog mjehura povećava rizik bakteriurije zbog sklonosti bakterija da adheriraju
na umjetne materijale.
− Mokraćni kateter traumatizira uretru, širi je, prekida prirodne mehanizme odbrane od infekcije,
blokira vodove periuretralnih žlijezda i stalni je kanal za ascenziju bakterija.
− Intraluminalni put infekcije kao posljedica refluksa velikog broja bakterija iz drenažne vrećice je
prisutan kod 23% B-S IMS, ali zatvoren drenažni sistem uveliko ograničava ovaj put infekcije.
− Ekstraluminalni put infekcije nastaje najčešće pri postavljanju mokraćnog katetera kada se:
1. bakterije iz periuretralnog područja ili ruku osoblja utisnu u mokraćni mjehur ili
2. kasnije bakterije migriraju prostorom između katetera i uretralne mukoze i prisutan je kod 34%
B-S IMS.
− Prevalenca infekcije se povećava sa dužinom kateterizacije, za kratkotrajnu ona iznosi od 10-50%, a
za dugotrajnu praktično svi pacijenti.
− Faktori rizika za ove infekcije su:
1. trajanje kateterizacije,
2. nekorištenje urinometra,
3. mikrobijalna kolonizacija drenažne vrećice,
4. diabetes mellitus,
5. nekorištenje profilakse antibioticima,
6. ženski spol,
7. klinički neopravdana indikacija za kateterizaciju,
8. povećane vrijednosti kreatinina,
9. greške u održavanju i rukovanju kateterom i
10. periuretralna kolonizacija potencijalnim etiološkim faktorima.
− Već nakon 8 sati od kateterizacije na kateteru se stvara iznutra i izvana biofilm od bakterijskih ćelija,
njihovog polisaharidnog glikokaliksa, Tamm-Horsfallovih proteina, struvitnih i apatitnih kristala i
fibrina eksudata oštećenih stanica.
− Najčešće bakterije koje se izoliraju u biofilmu su Staphylococcus epidermidis, Enterococcus faecalis,
E. coli, Proteus mirabilis, Pseudomonas aeruginosa i gljive.
− Bakterije u biofilmu mjenjaju svoj fenotip, građa ćelijske ovojnice im je drukčija od ostalih bakterija,
sporije se razmnožavaju i nedostupne su antimikrobnoj terapiji i domaćinovoj odbrani te ih mlaz
mokraće ne ispire.
Klinička slika i dijagnoza
− Dijagnoza UTI zasniva se na kliničkim simptomima i laboratorijskim nalazima.

− Disurija (otežano bolno mokrenje), polakisurija (učestalo mokrenje malih količina morkaće),
urgencija mokrenja i inkontinencija nastaju zbog nadražaja sluznice mokraćnog mjehura i uretre.
− Akutna disurija u žene može biti znak bakterijskog cistitisa, kolpitisa uzrokovanog kandidom,
trihomonasom ili herpes virusom i uretritisa uzrokovanog raznim uzročnicima spolno prenosivih
bolesti.
− Kod UTI urin je taman, gust, neugodna mirisa, povremeno krvav.
− Povišena tjelesna temperatura s tresavicama te mukla bol lumbalno, sa širenjem u donji dio trbuha
znak su pijelonefritisa, kao i nikturija (učestalo noćno mokrenje) i poliurija (izlučivanje povećanih
količina mokraće) koje nastaju zbog oslabljene koncentracijske sposobnosti bubrega.
− Jaka bol lumbalno sa širenjem prema preponama znak je opstrukcijske bolesti.
91 stranica
− Kod pijelonefritisa mogu biti izraženi i simptomi infekcije donjeg dijela urotrakta.
− U starijih osoba s pijelonefritisom češće su zastupljeni samo opći simptomi, a katkad i inkontinencija
urina.
− Bol u preponama i perinealna bol znak su prostatitisa.
− Akutni bakterijski prostatitis manifestira se visokom temperaturom, učestalim bolnim i urgentnim
mokrenjem te otečenom i bolnom prostatom.
− Klinički simptomi hroničnog prostatitisa (bakterijskog i nebakterijskog) jesu učestalo, otežano i bolno
mokrenje, bol u dnu zdjelice i križima te umor.
− Uzorak urina za analizu uzima se nakon što bolesnik bar 4 sata nije mokrio, najčešće metodom čistog
srednjeg mlaza, znatno rjeđe urinarnim kateterom ili suprapubičnom punkcijom.
− Na UTI upućuju leukociturija, cilindriurija i bakteriurija.
− Povremeno se susreću hematurija, češće terminalna kao znak hemoragičnog cistitisa i proteinurija
do najviše 2 g u 24-satnoj mokraći.
− Patološkim nalazom smatra se više od pet leukocita u svakom vidnom polju sedimenta urina
dobivenog centrifugiranjem na 2000 okretaja tokom pet minuta i gledanjem pod velikim
povećanjem.
− Kako ta vrijednost ovisi i o količini centrifugiranog urina i količini supernatanta, tačnijom metodom
određivanja leukociturije smatra se brojenje leukocita u Fuchs-Rosenthalovoj komorici, a patološkim
se smatra nalaz više od 10 leukocita u 1 ml mokraće i više od 106 leukocita u 12-satnoj mokraći
(Addisov broj).
− Postoje brzi skrining testovi za dokaz piurije i bakteriurije „dipstick“ metodom.
− Osjetljivost testa leukocitne esteraze je 75-95%, a specifičnost 94-98%.
− Pozitivan test odgovara nalazu od 8 do 10 leukocita u svakom vidnom polju sedimenta urina
dobivenog centrifugiranjem na 2000 okretaja tokom 5 minuta i gledanjem pod velikim povećanjem.
− Nalaz leukocitnih i grubo granuliramh cilindara koji se sastoje od upalnih stanica, oštećenog epitela i
precipitiranih bjelančevina smatra se znakom pijelonefritisa.
− Za određivanje bakteriurije od osobite je važnosti ispravno uzimanje uzorka urina.
− Ona se može dokazati različitim komercijalnim hemijskim ili enzimskim metodama,
mikroskopiranjem kapi necentrifugirane mokraće obojene po Gramu, mikroskopiranjem sedimenta
centrifugiranog urina ili raznim bakteriološkim metodama, od kojih je najbolja metoda kultivacije
ispravno uzetog uzorka mokraće brojenjem bakterija u 1 ml mokraće i ispitivanjem njihove
osjetljivosti na razna antimikrobna sredstva.
− U 90% uzoraka izolira se samo jedna vrsta bakterija, a u 5% izoliraju se dvije ili više vrsta bakterija.
− U osoba s kliničkim simptomima bolesti urinarnog i/ili genitalnog trakta i s leukociturijom te s
odsutnošću signifikantne bakteriurije treba tragati za drugim mogućim uzročnicima, a to su
ponajprije Chlamydia trachomatis i urogenitalne mikoplazme.
− Orijentacijski test za dokaz bakterija je nitratni test. Izvodi se „dipstick“ metodom. Njegova je
osjetljivost 35-85%, a specifičnost 32-100%.
− Lažno negativan test dat će bakterije koje ne reduciraju nitrate (stafilokoki, enterokoki,
Pseudomonas aeruginosa).
− Pozitivan test leukocitne esteraze i klinički simptomi dovoljan su kriterij za dijagnozu akutnog
nekompliciranog cistitisa.
− U tih bolesnica prije počinjanja antimikrobne terapije i tokom razdoblja kontrole urinokultura nije
striktno indicirana.
− Urinokultura se mora učiniti prije počinjanja antimikrobne terapije UTI u trudnica, dijabetičara,
rekurentnih UTI, ako nije uspjelo ranije provedeno liječenje i kod pijelonefritisa.
− Dijagnozu hroničnog bakterijskog prostatitisa treba potvrditi ispitivanjem leukocita i bakterija u
uzorcima prvog i srednjeg mlaza urina, eksprimata prostate te urina uzetog nakon masaže prostate i
uzimanja eksprimata (Mearesova i Stameyeva metoda).
− Bolesnici s čestim relapsima i reinfekcijama i oni u kojih se
sumnja na postojanje eventualnih komplicirajućih faktora, podvrgavaju se različitim urološkim,
radiološkim i radioizotopnim pretragama (ehosonografija, eksrecijska urografija, mikcijska
92 stranica
cistografija, cistoskopija, kompjuterizirana tomografija, određivanje rezidualnog urina, dinamička

scintigrafija bubrega i dr.).
ANTIMIKROBNO LIJEČENJE INFEKCIJA MOKRAĆNOG SISTEMA
− Cilj antimikrobnog liječenja UTI je iskorijenjivanje infekcije i sprečavanje recidiva, što znači nestanak
kliničkih simptoma i sterilne urinokulture nakon započinjanja liječenja.
− Liječiti treba sve simptomatske UTI primijenivši najmanje toksičan i ujedno najjeftiniji antimikrobni
lijek u dovoljno dugom razdoblju za eradikaciju infekcije.
− Antimikrobni spektar primijenjenog lijeka mora pokrivati spektar očekivanih uzročnika UTI, a što je
moguće manje poremetiti normalnu floru crijeva i perineuma.
− Rezultat provedene antimikrohne terapije može biti:
▪ izlječenje,
▪ neizlječenje (relaps i reinfekcija),
− Djelotvornost provedene antimikrobne terapije može se objektivno procijeniti jedino praćenjem
urinokultura.
− Bakteriološka kontrola mokraće provodi se prije, za vrijeme i nakon završetka terapije.
Bakteriološka kontrola antimikrobnog liječenje UTI:
▪ prije terapije
▪ 48 sati nakon početka terapije
▪ 48-72 sata nakon završetka terapije
▪ 5-9 dana nakon završetka terapije
▪ 4-6 sedmica nakon završetka terapije
− Kontrola 48-72 sata nakon završetka liječenja toliko je često lažno negativna da je izgubila dobrim
dijelom na svom značenju.
− Kontrola 4-6 sedmica poslije terapije odnosi se u prvom redu na muškarce i na žene s kompliciranim
uroinfekcijama.
− Izlječenjem se smatra ako su uz nestanak kliničkih simptoma svi nalazi mokraće nakon počete
terapije sterilni.
− Ako se u urinu uzetom 48-72 sata nakon započete terapije dokaže bakteriurija radi se o perzistenciji
u identičnom broju koji je bio i prije počinjanja antimikrobne terapije i perzistenciji bakterija u nižem
broju nego što je bilo prije početka liječenja.
− Ako se u urinu uzetom 48-72 sata nakon počete terapije dokaže signifikantna bakteriurija, radi se o
neprikladnoj terapiji, preniskoj koncentraciji lijeka ili rezistenciini na primijenjeni lijek.
− Preniskoj koncentraciji lijeka može biti uzrok neredovito uzimanje lijeka, preniske doze, loša
intestinalna resorpcija ili slaba renalna ekskrecija kao posljedica bubrežne insuficijencije.
− Ako se u urinu uzetom 48-72 sata nakon počete terapije dokažu bakterije u nižem broju nego što je
to bilo prije početka liječenja, može se raditi o kontaminaciji iz uretre ili vagine, ili o perzistenciji
infekcije u urotraktu.
− Bakterije mogu perzistirati u parenhimu bubrega, bubrežnim kamencima i prostati za vrijeme
antimikrobne terapije bez prisutnosti u mokraći, dakle uz sterilne urinokulture.
− Pojava relapsa unutar 1-2 sedmice nakon završetka terapije znak je perzistencije mikroorganizma u
urotraktu za vrijeme terapije.
− Relaps je često povezan s infekcijom bubrega, strukturalnim malformacijama urotrakta ili s
hroničnim bakterijskim prostatitisom.
− Ako se relaps javi više od mjesec dana nakon završetka antimikrobne terapije, njemu je uzrok
hronični bakterijski prostatitis ili se radi o novom infektu, a ne o pravom relapsu.
− Mogući uzrok relapsa su bakterijske L-forme i bakterijski biofilm.
− Reinfekcija (superinfekcija) može nastati već nakon inicijalne sterilizacije mokraće još za vrijeme
provođenja terapije ili u bilo koje drugo vrijeme.
93 stranica
− Reinfekciju je lako identificirati ako se radi o infekciji različitom bakterijskom vrstom, a teže ako se
radi o različitom ili čak istom serotipu identične bakterijske vrste.
− U svrhu usklađivanja protokola za postavljanje dijagnoze i praćenje uspješnosti provedene
antimikrobne terapije u bolesnika s hroničnim bakterijskim prostatitisom preporučuje se uniforman
postupak.
1. sekvencijalne, kvantitativne bakteriološke kulture i nalaz leukocita u tri mlaza mokraće i eksprimatu
prostate:
▪ prije antimikrobne terapije
▪ 4-6 sedmica nakon završene antimikrobne terapije (rano praćenje)
▪ 6 mjeseci nakon završene antimikrobne terapije (kasno praćenje)
2. urinokultura srednjeg mlaza urina
▪ 5-9 dana od početka antimikrobnog liječenja
▪ 3 mjeseca nakon završene antimikrobne terapije
Antimikrobno liječenje akutnog cistitisa
− U tih bolesnica prije počinjanja antimikrobne terapije i tokom razdoblja kontrole, urinokultura nije
striktno indicirana. Antimikrobno liječenje akutnoga cistitisa provodi se jedan, tri ili sedam dana.
− Nedostatak jednokratne i jednodnevne terapije akutnog nekompliciranog cistitisa je što ne djeluje na
okultne infekcije bubrega i što ne postiže dovoljne koncentracije u rodnici.
− Jednokratna i jednodnevna terapija nekompliciranog cistitisa pogodna je u mlađih žena koje imaju
normalan urotrakt i u kojih simptomi traju kraće od sedam dana.
− U bolesnica s akutnim nekomopliciranim cistitisom preporučuje se trodnevna terapija koja je
učinkovitija od jednokratne i jednodnevne, a ima manje potencijalnih nuspojava od sedmodnevne
terapije (kolpitis uzrokovan kandidom, alergijske reakcije).
− Međutim, ako postoje pokazatelji komplikacija, terapiju treba provoditi 7 dana.
− Sedmodnevna terapija preporučuje se u trudnica, u žena koje primjenjuju kontracepcijska sredstva,
u osoba starijih od 65 godina, osoba s recidivirajućim infekcijama, ako simptomi traju duže od 7
dana, u žena s nalazom bakterija potencijalnih uzročnika UTI u rodnici i u liječenju akutnog cistitisa
muškarca.
− Za jednokratnu i jednodnevnu terapiju pogodni su samo kotrimoksazol i fluorokinoloni, dok beta-
laktamski antibiotici imaju u ovom režimu prenizak postotak izlječenja i pogodni su samo za
trodnevnu i višednevnu terapiju.
− Za trodnevnu terapiju akutnog nekompliciranog cistitisa žena primarno se preporučuju
fluorokinoloni.
− Ako akutni nekomplicirani cistitis želimo liječiti nitrofurantoinom, tada se preporučuje sedmodnevna
terapija.
− Za sada nema dovoljno podataka o učinkovitosti jednodnevne i trodnevne primjene cefalosporina
treće generacije te koamoksiklava.
8.2. AKUTNI URETRITIS/URETRALNI SINDROM
− Preporuke za liječenje akutnog negonokoknog uretritisa/uretralnog sindroma čiji su najčešći

uzročnici C. trachomatis i U. urealyticum prikazane su na tablici 5.
− Prema našem iskustvu, u osoba s asimptomatskom hlamidijskom infekcijom donjeg dijela
urogenitalnog trakta ili ako simptomi hlamidijskog uretritisa traju 3 sedmice ili duže, potrebno je
primijeniti azitromicin u ukupnoj dozi od 3,0 grama 1x1,0 g po jednom sedmično, ili doksiciklin 2 x
100 mg tokom 7 ili 14 dana.
− Ovakva terapija pokazala se djelotvornom i u bolesnika s akutnim uretritisom/uretralnim sindromom
uzrokovanim ureaplazmom urealitikum.
Antimikrobno liječenje akutnog uretritisa/uretralnog sindroma uzrokovanog s C. trachomatis i U.
urealyticum
94 stranica
AZITROMICIN 1 x 1,0 g jednokratno

DOKSICIKLIN 2 x 100 mg / 7 dana
ERITROMICIN 2 x 500 mg /14 dana ili 4 x 500 mg/10 dana
OFLOKSACIN 2 x 300 mg ili 1 x 400 mg / 7 dana
− U 5-15% bolesnika sa sindromom akutnog negonokoknog uretritisa uz U. urealyticum i/ili C.
trachomatis, ili kao jedini uzročnik, te u žena s kolpitisom i egzocervicitisom uzrokovanim vaginalnim
trihomonasom može se iz obriska uretre izolirati Trichomonas vaginalis.
− Međutim, Trichomonas vaginalis može se dokazati u obriscima rodnice asimptomatskih žena, a često
i u obriscima uretre asimptomatskih muškaraca.
− Metode za određivanje antimikrobne osjetljivosti vaginalnog trihomonasa nisu standardizirane.
Klinička i in vitro istraživanja upućuju na postojanje sojeva vaginalnog trihomonasa koji su rezistentni
prema metronidazolu.
Antimikrobno liječenje akutnog uretritisa/uretralnog sindroma uzrokovanog vaginalnim
trihomonasom
METRONIDAZOL 1 x 2,0 g jednokratno

3 x 250 mg / 7 dana
3 x500 mg / 7dana
4x500 mg / 3, 7 ili 14 dana
TINIDAZOL 1 x 2,0 g jednokratno
− Gonokokni uretritis/uretralni sindrom, kao i ostale (cervix, rectum, pharynx) nekomplicirane infekcije
uzrokovane Neisseriom gonorrhoeae liječe se uspješno jednokratnom primjenom odabranih
antibiotika:
− ceftriakson 250 mg im.,
− cefiksim 400 mg po.,
− ciprofloksacin 500 mg po.
− ofloksacin 400 mg po.
8.3. AKUTNI NEKOMPLICIRANI PIJELONEFRITIS
− Bolesnike s akutnim pijelonefritisom često treba zbog težine općeg stanja hospitalizirati.
− Potrebno je osigurati dobru hidraciju i antipiretike po potrebi.
− Za liječenje pijelonefritisa preporučuje se što prije staviti infekciju pod kontrolu visokim dozama
parenteralnih antibiotika i time spriječiti ireverzibilno oštećenje samog bubrega, pa zatim relativno
rano (24-72 sata od postizanja afebrilnosti) prijeći na peroralnu primjenu prikladnog antibiotika.
− Kao inicijalna empirijska terapija preporučuje se aminoglikozidni antibiotik, cefalosporin II ili III
generacije, fluorokinolon, amoksicilin/klavulanska kiselina, a kod klinički težih oblika kombinacija
aminoglikozida i beta-laktamskog antibiotika.
− Pijelonefritis se liječi 10-14 dana.
− U slučaju fokalne upale ili formiranja apscesa liječenje se provodi 4-6-8 sedmica.
− Pijelonefritis trudnica liječi se 10-14 dana, najbolje bolnički, primjenom cefalosporina ili
aminopenicilina.
− Antimikrobno liječenje akutnog nekompliciranog pijelonefritisa
Trajanje liječenja (dani) Empirijska terapija
gentamicin
10 -14 cefalosporini II i III generacije
koamoksiklav
ciprofloksacin
− Za antimikrobno liječenje kompliciranih UTI ponajprije se preporučuje 7- 14 dnevno liječenje samo u
relapsima i reinfektima, odnosno u slučajevima akutnih egzacerbacija, i to u prvom redu prema
antibiogramu uzročnika.
− Staviti pod nadzor komplicirajuće faktore.
95 stranica
− U bolesnika s trajnim urinarnim kateterom najvažnije je ispravno održavati zatvoren sistem i redovno
mijenjati kateter. Liječiti treba samo simptomatsku UTI.
− Većina UTI uzrokovanih kandidom upravo je u bolesnika s trajnim urinarnim kateterom.
− Izlječenje kandidurije katkad se postiže odstranjenjem urinarnog katetera, a katkad je potrebna
kontinuirana irigacija mokraćnog mjehura amfotericinom B ili peroralna primjena flukonizola l00 mg
na dan tokom 7 dana.
− Liječenje ili kemoprofilaksa asimptomatske bakteriurije i kandidurije nisu potrebni osim u osoba s
transplantiranim bubregom i osoba kojima predstoji, hirurški zahvat na urotraktu.
− Kod opstruktivne uropatije potrebno je rano uklanjanje uzroka opstrukcije bubrega kako bi se
poboljšala opskrba bubrega krvlju, povećala koncentracija antibiotika u tkivu i mokraći i izbjegla
trajna oštećenja bubrežnih funkcija
− Komplicirane urinarne infekcije često su refrakterne na antimikrobnu terapiju čemu je jedan od
razloga formiranje biofilma.
− Postojanje biofilma dokazano je na trajnom urinarnom kateteru, inficiranim kamencima, ožiljkastom
i nekrotičnom tkivu bubrega, i to primarno u bolesnika s hroničnom opstruktivnom uropatijom i
hroničnim bakterijskim prostatitisom.
− Danas raspoloživi antibiotici u uobičajenim terapijskim dozama osim fluorokinolona i makrolida
(klaritromicin) nisu efikasni protiv biofilma.
− Zlatni standard u liječenju infekcija biofilmom ponajprije je prevencija.
8.4. LIJEČENJE INFEKCIJA MOKRAĆNOG SISTEMA KOD MUŠKARCA
− Sve UTI u muškaraca treba smatrati kompliciranima dok se ne dokaže suprotno.

− Nekomplicirane UTI, pijelonefritis i cistitis, nastaju u homoseksualaca, u osoba s infekcijom virusom
humane imunodeficijencije, te u muškaraca čije seksualne partnerice imaju vaginalnu kolonizaciju
uropatogennn bakterijama.
− Uzročnici tih infekcija identični su uzročnicima nekompliciranih UTI u žena.
− Preporuke za antimikrobno liječenje akutnog cistitisa, akutnog pijelonefritisa i asimptomatske
bakteriurije su identične prethodnim.
− Uretritis najčešće uzrokuju C. trachomatis, N. gonorrhoeae, herpes simplex virus, U. urealyticum, a
vrlo rijetko E. coli.
− Antimikrobna terapija indicirana je u bolesnika s akutnim bakterijskim prostatitisom, hroničnim
bakterijskim prostatitisom i hroničnim upalnim nebakterijskim prostatitisom.
− U bolesnika s akutnim bakterijskim prostatitisom i bolesnika s akutnom egzacerbacijom hroničnoga
bakterijskog prostatitisa liječenje počinje odmah empirijskom antitimikrobnom terapijom.
− U bolesnika s hroničnim prostatitisom, nakon nalaza mikrobioloških pretraga primjenjuje se
antimikrobna terapija tokom 2-6 sedmica. Antimikrobno sredstvo prvog izbora su fluorokinoloni.
− Sindrom prostatitisa prikazan je posebno.
− Antimikrobno liječenje asimptomatske bakteriurije
Modificirajući faktori Trajanje liječenja (dani)
trudnoća
novorođenčad
predškolska djeca s V-U refluksom
i sa abnormalnim urotraktom
primaoci transplantiranog bubrega 3-7
prije ginekološke ili urološke operacije
prije litotripsije
šećerna bolest
* prema antibiogramu uzročnika
96 stranica
8.5. REKURENTNE INFEKCIJE MOKRAĆNOG SISTEMA
− Ako se dokaže da je uzrok rekurentnom nekompliciranom cistitisu relaps, tada treba antimikrobno
liječenje cistitisa provesti tokom 2-6 sedmica.
− Terapija relapsirajućih urinarnih infekcija u osoba sa stalnim simptomima ili s visokim rizikom od
progresivnog oštećenja bubrega u svakoj novoj ataci, posebno u osoba koje nemaju strukturalne
abnormalsnosti mokraćnog sistema, može se provoditi 2-6 sedmica, pa i 6 mjeseci.
− U tako dugim razdobljima mogu se primijeniti: amoksicilin, cefaleksin, kotrimoksazol, trimetoprim,
norfloksacin i ciprofloksacin u uobičajenim terapijskim dozama te nitrofurantoini prvu sedmicu u
punoj terapijskoj dozi, a zatim u pola uobičajene pune doze.
− Urinokultura se kontrolira najmanje jedanput na mjesec, a lijek se obavezno mijenja ako se u vrijeme
liječenja dokaže signifitikantna bakteriurija.
− Zbog mogućeg toksičnog djelovanja lijeka povremeno se kontrolira krvna slika, jetreni testovi, te
klirens kreatinina.
− Moguće su posljedice ovako duge terapije da će u perspektivi uzročnik postati rezistentan, a bolesnik
preosjetljiv na primjenjeni lijek, ili će se razviti gljivična infekcija.
− Zato se u ovih bolesnika ponajprije preporučuje 7- 14-dnevno liječenje samo u relapsima, odnosno u
akutnim egzacerbacijama, i to prema antibiogramu uzročnika
− Antimikrobna profilaksa UTI
▪ u žena s rekurentnim cistitisom,
▪ u muškaraca s perzistentnim bakterijskim žarištem u prostati,
▪ u bolesnika s hroničnim UTI u kojih postoji opasnost od progresivnog
▪ oštećenja bubrega u svakoj novoj ataci UTI,
▪ pri instrumentalnim zahvatima na uretri,
▪ u primaoca transplantiranog bubrega,
▪ kod prostatektomije,
▪ kod transrektalne biopsije prostate.
− TABLICA 11. Antimikrobna profilaksa rekurentnih cistitisa u žena
Broj uroinfekcija Antimikrobna profilaksa
u godini dana
≤2 - Samoinicijativno uzimanje lijeka prema nalazu
prethodne urinokulture i uspjehu liječenja prethodne
uroinfekcije tokom jednog ili 3 dana
≥3 - Kontinuirano uzimanje profilaktičke doze lijeka svaku
večer ili tri puta sedmično
- Uzimanje profilaktičke doze lijeka nakon spolnog
odnosa
- Lokalna primjena estrogena vaginalno
- Intravaginalna primjena suspenzije laktobacila
− Hemoprofilaksa recidivirajućih infekcija mokraćnog sistema, a najčešće se radi o akutnim
nekompliciranim rekurentnim cistitisima mladih žena uzrokovanim reinfekcijom, provodi se
odabranim antimikrobnim sredstvima.
− Jedna profilaktička doza iznosi 1/4 do 1/2 terapijske doze.
− Primjenjuju se: kotrimoksazol 480 mg, trimetoprirn 100 mg, nitrofurantoin 50-100 mg, cefaleksin
250 mg te norfloksacin 200 mg ili ciprofloksacin 125 mg (tablica 12).
− Hemoprofilaksa se provodi najmanje 6 mjeseci, i to primjenom profilaktičke doze svaku ili svaku
treću večer, ili neposredno nakon spolnog odnosa. Smatra se da je redovna vaginalna primjena
estrogena u žena u postmenopauzi jednako profilaktički učinkovita kao i dugotrajna redovna
primjena nekog antimikrobnog lijeka.
− Profilaktičke doze
▪ ¼ ili ½ terapijske doze
▪ kotrimoksazol 480 mg,
97 stranica
▪ tripemetoprim 100 mg,

▪ nitrofurantoin 50-100 mg,
▪ cefaleksin 250 mg,
▪ norfloksacin 200 mg,
▪ ciprofloksacin 125 mg.
− Djelotvornost estrogena tumači se smanjenjem vaginalnog pH, povećanom kolonizacijom vagine
laktobacilima s posljedičnim smanjenjem kolonizacije enterobakterijama.
− Redovita intravaginalna primjena suspenzije laktobacila jedanput sedmično tokom više mjeseci
dovest će u žena u predmenopauzi do pada vaginalnog pH (s 5,0 na 4,8) i do eliminacije vaginalne
kolonizacije E. coli i drugim uropatogenim bakterijama.
− Bolesnicama koje imaju do dvije urinarne infekcije u godini dana preporučuje se samoinicijativno
uzimanje lijeka prema nalazu prethodne urinokulture i uspjehu liječenja prethodne uroinfekcije
tokom jednog ili tri dana.
− U svrhu prevencije rekurentnih infekcija mokraćnog sistema, posebno žene treba poučiti pravilima
»zdravog života«.
− Prevencija rekurentnih UTI žena primjenom pravila »zdravog života«
▪ piti na dan 8 čaša vode (oko 1500 ml),
▪ mokriti svaka 2-4 sata,
▪ izmokriti se do kraja
▪ popiti 2 čaše vode prije i 2 nakon spolnog odnosa,
▪ mokriti nakon spolnog odnosa,
▪ ne nositi usku odjeću na donjem dijelu tijela,
▪ uzimati sok, kapsule ili pekmez od brusnica
▪ uzimati svaki dan vitamin C,
▪ promijeniti način kontracepcije
▪ tuširati se, a ne namakati se u kadi,
▪ nakon stolice brisati se od sprijeda prema straga.
− Djelotvorna antimikrobna profilaksa IMS provodi se:
▪ u muškaraca s perzistentnim bakterijskim fokusom u prostati (supresivna terapija),
▪ primaoca transplantiranog bubrega,
▪ djece s vezikoureteralnim refluksom,
▪ pri instrumentalnim zahvatima na uretri,
▪ kod intermitentne kateterizacije,
▪ kod prostatektomije i drugih uroloških zahvata.
− Nakon cistoskopije i jednokratne intermitentne kateterizacije može se u osoba s visokim rizikom od
nastanka UTI, kao što su osobe sa šećernom bolesti, urinarnim kamencima ili s retencijom mokraće
primijeniti jedna terapijska doza nitrofurantoina ili fluorokinolona ili se može mokraćni mjehur
isprati klorheksidinom.
− Pravila »zdravog života« u bolesnika s hroničnim oblicima sindroma prostatitisa IZBJEGAVANJE:
▪ hladnoće,
▪ sjedenja na hladnome,
▪ alkohola,
▪ gaziranih pića,
▪ jakih začina,
▪ ljute hrane,
▪ vožnje biciklom.
98 stranica
8.6. INTRAHOSPITALNE INFEKCIJE
Definicija
− Sve infekcije stečene u bolničkoj sredini nazivaju se bolničkim intrahospitalnim, nosokomijalnim

infekcijama, sa pretpostavkom da bolesnik nije bio pri prijemu u inkubaciji bolesti.
− Bolničkim infekcijama smatraju se i infekcije stečene prilikom ambulantno učinjenih dijagnostičkih i
terapijskih zahvata.
− Infekcije nastale u bolnici mogu se klinički manifestirati i nakon otpusta iz bolnice (npr. virusni
hepatitis B, Cl. difficile colitis), čak i do godinu dana nakon otpusta (hirurške intervencije sa
protetskim materijalom.
Historijat
− Bolničke infekcije zapažene su još prije otkrića bakterija.

− Prva uspješna proučavanja o bolničkim infekcijama pripisuju se Sammelweis-u (1818-1865).
− Dokazao je da babinja groznica i velika smrtnost žena u rodilištima nastaje zbog loših higijenskih
uslova u kojima se obavljaju porođaji.
− Iako nije bio poznat uzročnik, Sammelweis je pronicljivo uočio razloge nastanka babinje groznice i
razradio plan sprečavanja.
− U isto vrijeme je engleski hirurg Lister (1827-1912) uočio da je velika smrtnost operativnih bolesnika
posljedica infekcije.
− On je u hirurgiju uveo antiseptičke postupke koji su izrazito uticali na smanjenje infekcija hirurških
rana i poslijeoperativne smrtnosti bolesnika.
− Kasnije su antiseptički postupci zamijenjeni asepsom, koja je i danas osnova borbe protiv bolničkih
infekcija u hirurgiji.
Timovi za bolničke infekcije
− Dobar program kontrole bolničkih infekcija rezultira:

▪ smanjenjem broja infekcija,
▪ skraćenjem boravka u bolnici
▪ smanjenjem bolničkih troškova,
▪ smanjenjem morbiditeta i mortaliteta.
− Za provođenje svih mjera sprečavanja i suzbijanja bolničkih infekcija, uključujući edukaciju osoblja
zadužen je tim za bolničke infekcije, koji postoji u svakoj bolnici.
− Tim izrađuje i usvaja Pravilnik o nadzoru, sprečavanju i suzbijanju bolničkih infekcija.
− Bolnički tim ima 5 članova, a sačinjavaju ga:
▪ Načelnik i glavna sestra bolnice
▪ Dva specijalista (iz 4 medicinske specijalizacije
▪ mikrobiologije, infektologije, epidemiologije i anesteziologije)
▪ Viša medicinska sestra koja je zaposlena s punim radnim na poslovima nadzora bolničkih
infekcija.
− Prvi korak u borbi protiv bolničkih infekcija je registracija njihove pojave.
− Medicinske sestre koje najduže borave uz bolesnika, u pravilu prve registruju te infekcije i prijavljuju
timu za bolničke infekcije.
− Infekcije treba odmah prijaviti timu za bolničke infekcije.
− Nakon registracije tim je dužan:
▪ istražiti izvor i put prijenosa,
▪ analizirati rezultate mikrobioloških pretraga i antimikrobne osjetljivosti uzročnika,
▪ izdati upute o pravilnoj njezi i drugim postupcima s bolesnicima,
▪ izdati upute o sterilizaciji i dezinfekciji i
99 stranica
▪ dati upute za suzbijanje bolničkih infekcija.

− Uloga bolničkog tima: Vodi evidenciju i obavlja stalnu kontrolu i nadzor cjelokupnog rada u bolnici:
▪ dezinfekciji i sterilizaciji,
▪ obavlja nadzor vodoopskrbe,
▪ hrane,
▪ prometa rublja
▪ i otpadnih materijala u bolnici.
Bolničke infekcije danas
− Bolničke infekcije u savremenoj zdravstvenoj zaštiti i organizaciji bolničkog liječenja postaju sve
važniji problem.
− Znatno im raste broj, težina i komplikacije, nerijetko završavaju i smrtnim ishodom, a izrazito
povećavaju troškove liječenja.
− Uglavnom su uzrokovane multiplo rezistentnim bakterijama.
− Mogućnost oboljevanja od bolničkih infekcija postoji za sve hospitalizirane bolesnike, a rizik je
najveći u jedinicama intenzivne njege i na hirurškim odjelima.
− Bolničke infekcije su česte i na dječijim odjelima, posebno među novorođenčadi i dojenčadi.
− Posebno ugroženu skupinu čine imunokompromitirani bolesnici.
− U populaciji je danas sve više starijih osoba s raznim hroničnim i zloćudnim bolestima, urođenom ili
stečenom neotpornošću na infekcije.
− Te su osobe u bolnici podvrgnute brojnim agresivnim dijagnostičkim i terapijskim zahvatima
(intubacija, endovenski kateteri, umjetna respiracija, primjena citostatika, kortikosteroida i zračenje).
− Vrsta infekcija i težina bolesti ovise:
▪ bolesniku i njegovoj osnovnoj bolesti,
▪ uzročnicima koji su višestruko rezistentne bakterije,
▪ uslovima u kojima je infekcija nastala (bolnička sredina) i
▪ djelotvornosti zaštitnih mjera.
− Danas su u jedinicama intenzivne njege najčešći uzročnici BSI G - bakterije (npr. E. coli,
Pseudomonas aeruginosa, Klebsiella pneumoniae ESBL, Serratia marcescens, Acinetobacter species),
a od G + bakterija Staphylococcus aureus rezistentan na većinu antibiotika-MRSA, Enterococcus
faecium, Vancomicin-rezistentan Enterokok...
− U imunokompromitiranih bolesnika, uz ove uzročnici bolničkih infekcija su i legionele, mikobakterije,
gljivice i neki virusi (HSV), te Pneumocystis carinii.
− Na dječijim su odjelima najčešće bolničke infekcije:
▪ respiratornog sistema, uzrokovane često RSV, ali i drugim respiratornim virusima,
▪ crijevne infekcije (npr. rotavirusi),
▪ streptokokne infekcije, varičela i morbili.
− Tačnu je incidencu bolničkih infekcija teško utvrditi, čak i kada postoji praćenje tih infekcija u bolnici,
jer se pojavljuju i nakon završetka bolničkog liječenja, a i u ambulantno tretiranih bolesnika.
− Procjenjuje se da čak do 15%, odnosno prosječno 8 do 10% hospitalizovanih stiču neku bolničku
infekciju u toku hospitalizacije.
− Najučestalije su infekcije mokraćnog sistema odgovorne za 40 do 45% svih bolničkih infekcija.
− Pneumonije sudjeluju s 15 do 20 %, infekcije hirurških rana s 25 do 30%, a na bakterijemije otpada 5
do 7% bolničkih infekcija.
− Pneumonije su po težini bolesti na prvom mjestu, a smrtnost u oboljelih od 3 do 5%.
− Učestalost bolničkih infekcija vrlo je različita u pojedinim bolnicama i na odjelima iste bolnice.
− Obično je direktno povezana s osnovnom bolesti, odnosno medicinskim intervencijama, smještajem
bolesnika i provođenjem programa kontrole bolničkih infekcija.
− Učestalost je veća u operiranih bolesnika s postavljenim urinarnim i endovenskim kateterom, nakon
transplantacije organa i tkiva, u bolesnika na vještačkoj respiraciji, na dječijim odjelima, posebno
dojenačkim, te na ginekološkim, hirurškim i infektološkim odjelima.
100
Patogeneza
− Bolničke infekcije su posljedica razvoja višestruko rezistentnih bakterija koje se lako održavaju i brzo
šire u bolničkoj sredini, na koži i sluznicama, te predmetima u okolici bolesnika.
− Endogene infekcije nastaju prodorom bakterija iz vlastitog organizma, najčešće iz crijeva i
urogenitalnog sistema u krv i druge organske sisteme.
− Egzogene infekcije nastaju prijenosom uzročnika iz okolice bolesnika:
▪ kapljičnim putem,
▪ udisanjem inficiranog aerosola,
▪ preko ruku bolničkog osoblja (najučestaliji put zaraze),
▪ neposrednim unosom tokom invazivnih dijagnostičkih postupaka i hirurških zahvata.
Klinička slika
− Temeljni znaci bolničkih infekcija su: novonastala vrućica u hospitaliziranih bolesnika.

− Klinička obrada hospitaliziranih bolesnika s vrućicom treba uključiti:
▪ iscrpnu anamnezu i evaluaciju kliničkog statusa,
▪ podataka o dužini hospitalizacije,
▪ osnovnoj bolesti,
▪ dijagnostičkim i terapijskim zahvatima,
▪ intravenskim kateterima, urinarnom kateteru,
▪ prethodnoj primjeni antibiotika i
▪ poznavanju najčešćih infekcija na dotičnom odjelu.
− Obavezna je laboratorijska obrada tih bolesnika:
▪ pregled urina,
▪ UK,
▪ hemokulture,
▪ brisevi,
▪ rendgensko slikanje pluća.
− Ostali dijagnostički postupci planiraju se prema tipu infekcije i stanju bolesnika.
− Opšte su kliničke karakterisitke bolničkih infekcija težina bolesti i nerijetko loša prognoza.
− To je posljedica neotpornosti bolesnika i stanja osnovne bolesti, te posebnih bakterijskih uzročnika,
najčešće višestruko otpornih na antibiotike.
− Zato se pri dijagnosticiranju i liječenju bolničkih infekcija stalno mora razmišljati o posebnom
složenom stanju hospitaliziranog bolesnika, bolničkoj sredini, te dobro poznavati uzročnika tih
infekcija i njihovu antimikrobnu osjetljivost.
Profilaksa
− Sprečavanje i suzbijanje bolničkih infekcija zasniva se na osnovnim načelima borbe protiv infekcija,
prenesenim na posebno osjetljive bolničke uslove, a regulisano je i posebnim propisima.
− Zbog specifičnosti javljanja i širenja bolničkih infekcija, njihovo otkrivanje, liječenje i suzbijanje
zahtijevaju kompleksan, multidisciplinaran pristup, odnosno, timski rad različitih medicinskih
stručnjaka.
− Uostalom, svi medicinski radnici suočeni su sa ovim problemom i obavezni su u djelokrugu rada i
svojih poslova provoditi mjere za sprečavanje i suzbijanje bolničkih infekcija.
− Kontinuirana profilaksa bolničkih infekcija vrlo je složen i skup postupak.
− Potrebno je organizovano i timski raditi na sprečavanju i suzbijanju bolničkih infekcija, uključujući i
stalnu edukaciju osoblja svih stručnih profila da bi se što bolje upoznali rizični faktori javljanja i
širenja tih infekcija, mjere sprečavanja, i konačno poboljšala sigurnost vlastitog rada.
− Zdravstveni radnici su takođe izloženi bolničkim infekcijama!
− Opšte mjere zaštite od bolničkih infekcija:
▪ Pranje ruku
101
▪ Nošenje rukavica
▪ Nošenje maski i zaštitne odjeće
▪ Nošenje drugih zaštitnih pomagala
▪ Izolacija bolesnika
− Specifične mjere zaštite:
▪ Vakcinacija protiv određenih zaraznih bolesti,
▪ Specifični imunoglobulini
9. STAFILOKOKNE INFEKCIJE
Definicija stafilokoknih infekcija
− Podrazumijevaju širok spektar različitih infektivnih stanja i bolesti čiji je uzročnik fakultativno
anaerobna gram-pozitivna bakterija Staphylococcus iz porodice Micrococcacae.
− 1878.godina – Koch ih je otkrio u gnoju
− L. Paster ih je uzgojio na tekućoj podlozi
− F.J. Rosenbach na čvrstoj podlozi
▪ S. pyogenes aureus
▪ S. pyogenes albus
▪ S. aureus (koagulaza-pozitivan)
▪ Ostali koagulaza-negativni stafilokoki (oko 30 vrsta)
− Nalaze se u nosu i na koži u 20-30% zdravih odraslih ( rjeđe u ustima, mliječnim žlijezdama i spolno-
mokraćnom, crijevnom i gornjem disajnom sistemu) i najčešće ne izazivaju infekciju.
− Ljudi skloni stafilokoknim infekcijama najčešće su :
▪ novorođenčad
▪ dojilje
▪ ljudi sa hroničnim bolestima (plućnim bolestima, šećernom bolesti i rakom )
▪ osobe sa bolestima kože
▪ hirurškim rezovima
▪ osobe čiji je imunološki sistem suprimiran kortikosteroidima, radioterapijom, imunosupresivnim
lijekovima ili citostaticima.
− Stafilokoki su nepokretni i fakultativno anaerobni, katalaza-pozitivni i gram-pozitivni koki, veličine
0,5-1,7 mikrometara.
− U mikroskopskom preparatu često se vide nepotpuno razdijeljeni, u nakupinama po kojima su i dobili
naziv (grč. staphyle = grozd; coccus = zrno).
− Stafilokoki lako rastu na većini bakterioloških medija u aerobnim ili mikroaerofilnim uvjetima.
− Najbrže rastu pri 37 °C, ali najbolje stvaraju pigment pri sobnoj temperaturi (20–25 °C).
− Kolonije su na čvrstom mediju okrugle, glatke, uzdignute i sjajne.
− Staphylococcus aureus obično tvori sive do zlatno žute kolonije.
− Kolonije staphylococcus epidermidisa obično su sive do bijele pri primarnoj izolaciji; mnoge kolonije
razviju pigment samo nakon produžene inkubacije. Pigment se ne proizvodi u anaerobnim uvjetima
ili tekućem mediju.
− Metabolički aktivni
− Fermentiraju ugljikohidrate ( proizvode mliječnu kiselinu, ali ne i plinove)
− Proizvode pigmente koji bojom variraju od bijele do tamno žute
− Svi Staphylococci proizvode enzim katalazu (katalaza-pozitivni) i to ih razlikuje od roda Streptococcus
(katalaza-negativni)
102
103
Građa i fiziologija
− Građa stanične stijenke stafilokoka tipična je za gram-

pozitivne bakterije.
− Stafilokoki sadrže antigene polisaharide i proteine kao i
druge supstance važne u strukturi staničnog zida.
− Važan faktor u patogenezi infekcije jeste sastav stanične
stijenke, produkcija enzima i toksina koji pomažu u
invaziji u tkiva
− Peptidoglikan (murein), polisaharidni polimer, čini čvrsti
egzoskelet staničnog zida (do 50% težine stanične
stijenke).
− Peptidoglikan se uništava jakim kiselinama ili izlaganjem lizozimu. To je važno pri patogenezi
infekcije: izaziva stvaranje interleukina-1 (koji je endogeni pirogen) i opsonizacijskih antitijela u
monocitima, i te tvari mogu biti kemotaksini za polimolfonuklearne leukocite, imati aktivnost sličnu
endotoksinima, i aktivirati komplement.
− Teihoična kiselina - vezana je za sloj peptidoglikana, specifična je za vrstu. Djeluje slabo imunogeno,
može doći do pojave specifičnih antitijela tokom infekcije stafilokokom, koja se vežu za peptidoglikan
bakterije.
− Danas se u dijagnostici ne koristi detekcija ovih antitijela uslijed osjetljivosti testa.
− Protein A se nalazi na površini većine sojeva i vezan je za peptidoglikan .
− Ima osobinu vezanja na Fc-fragment humanih IgG-antitijela.
− Dokaz proteina A koristi se u nekim serološkim testovima u kojima je bakterijska stanica obložena s
proteinom A i služi kao nespecifični nosilac antitijela usmjerenih protiv drugih antigena. Osim toga
protein A se može koristiti kao specifični test u identifikaciji S. aureus.
Biofilm
− Ekstracelularna polisaharidna struktura pomoću koje se bakterija veže na tkiva i strana tijela u
organizmu (kateteri, prostetičke valvule, graftovi, šantovi).
− Jedan od mehanizama zaštite bakterije od djelovanja antibiotika i imunog sistema domaćina jeste
upravo sposobnost formiranja biofilma.
104
Patogeneza i imunost
− Infekcije su rezultat kombiniranog djelovanja invazivnih osobina soja stafilokoka i izvanstaničnih

faktora i toksina.
− Prije toga je važna adherencija bakterija za tkiva domaćina koju pomažu površinski proteini, a uz čiju
pomoć se oslobađaju toksini i hidrolitički enzimi.
Epidemiologija
− Ubikvitarni paraziti ljudi

− Prenose se dodirom (direktno ili indirektno) te zrakom.
− Posebno su značajne bolničke infekcije uzrokovane stafilokokom (MRSA)
− Najugroženiji su neonatalni odjeli, hirurški bolesnici, bolesnici u jedinicama intenzivnog liječenja,
imunokompromitirani bolesnici
− Najčešći izvor infekcija jeste medicinsko osoblje ali i i kolonizirani, i inficirani bolesnici.
− Dosljedno provoditi bolničku higijenu !
Kliničke manifestacije
− Lokalizirane infekcije:
▪ Folikulitis
▪ Furunkul
▪ Karbunkul
▪ Impetigo
▪ Hydroadenitis suppurativa
▪ Mastitis
▪ Infekcija rane
− Lokalizirane infekcije s kožnim osipom
▪ Sindrom opečene kože (engl. Staphylococcal skin syndrome, SSSS)
▪ Bulozni impetigo
▪ Sindrom toksičnog šoka (TSS)
▪ Stafilokokna sespa i endokarditis
▪ Meningitis
▪ Infekcija pluća
▪ Akutni osteomijelitis
▪ Stafilokokno trovanje hranom
105
Folikulitis
− Najlakši oblik infekcije definiran kao gnojenje na koži koje uključuje folikul
dlake i okolnu kožu.
− Klinički se očituje kao više bolnih, uzdignutih, crvenih otvrdnuća u središtu
kojih se nalazi folikul dlake.
− Proširen folikulitis bradatog dijela lica zove se sycosis barbae.
− Opšti simptomi obično izostaju, a folikulitis se obično povlači na opšte
antiseptičke mjere.
Furunkul
− Dublji upalni proces u koji su uključeni folikul dlake, lojna žlijezda i

dio okolnog tkiva.
− Predilekcijska mjesta su dlakavi dijelovi kože: lice, šija, pazuho i
bedra.
− Bolest počinje kao crveno otvrdnuće, koje tokom nekliko dana
postaje sve bolnije, fluktuira i na vrhu se pojavljuje žućkasti, gnojni
centar.
− Nakon spontane rupture ili incizije dolazi do pražnjena male količine
žutonekrotičnog sadržaja.
− Opštih simptoma obično nema, a lokalni nastaju nakon pražnjenja
gnoja.
Karbunkul
− Nastaje stapanjem više upaljenih folikula dlake u dubini tvrde neelastične kože šije ili leđa.
− Zbog nemogućnosti spontane rupture gnoj se širi postranično,
stvarajući komunikacije između nekrotičnih centara i brojne
nedjelotvorne drenažne otvore. Nekrotični centar zarasta
granulacijama s tvrdim hipertrofičnim ožiljkom.
− Nastajanje karbunkula praćeno je opštim simptomima, a
intermitentna temperatura može upućivati na bakterijemiju.
− Posebno su opasni furunkuli i karbunkuli lica koji mogu dovesti,
osobito ako se istiskaju, do tromboflebitisa venskih sinusa
mozga.
− Recidivirajuća furunkuloza, osobito u mladih ljudi, može biti veoma uporna te je u vezi s nazalnim
kliconoštvom bolesnika ili uže okoline.
− Može se javljati u bolesnika s poremećajem fagocitoze ili nekim metaboličkim disbalansom.
Impetigo
− je površinska infekcija kože u djece i najčešće se javlja na licu i

nogama.
− Klinički jednaku infekciju uzrokuje i piogeni streptokok u oko 10%
bolesnika, a može se raditi i o miješanoj infekciji.
− Stoga je potrebno uzročnika mikrobiološki indentificirati.
− Bolest počinje kao crvena makula, koja prelazi u pustulu
okruženu zacrvenjenom kožom.
− Pustule ubrzo pucaju i prelaze u žućkaste vlažne kruste okružene
crvenilom.
106
− Promjene su obično multiple, ali bez opštih simptoma.

− Diferencijalnodijagnostički u stadiju pustule dolaze u obzir uglavnom varicella i herpes simplex, no
razmaz obojen po Gramu i kultura iz lezije te citološka analiza razjasnit će dilemu.
− Sistematskim davanjem antibiotika postiže se brže izliječenje, izbjegava diseminacija i rekudescencija
Hydroadenitis suppurativa
− Rekurentna je infekcija znojnica, najčešće uzrokovana sa S.

aureus.
− Klinički se prezentira kao nakupina furunkula u aksili, perinealno

ili perigenitalno.
− Liječenje je lokalno uz eventualnu inciziju, a ako postoje opšti

simptomi ili recidivi, daje se oralna antistafilokokna terapija 10
dana.
Mastitis
− Česta stafilokokna infekcija dojki u puerpera koja može varirati

od bolnog crvenog odebljanja dojke do fistulirajućeg apscesa,
kada su prisutni i opšti simptomi.
− Uz lokalno liječenje nužno je i perioralno davanje penicilina
rezistentnog na β-laktamazu tokom 7-10 dana.
− Ako dođe do formiranja apscesa treba ga hirurški drenirati.
Infekcija rane
− Nakon hirurškog zahvata dešava se pojava otoka, crvenila i

bolnosti oko hirurškog reza uz pojavu opštih simptoma, dva ili
više dana nakon zahvata kada bi znakovi upale zbog same
intervencije trebali nestati.
− S inficirane rane najbolje je ukloniti sve šavove, zatim očistiti
od gnoja antiseptičkim otopinama i utvrditi dubinu infekcije.
− Ako se ne radu o dubljoj infekciji i nisu zahvaćene protetičke
naprave, antistafilokoknu terapiju treba provoditi iv. 10 dana. Kada infekcija zahvaća dublje strukture
kao kost ili protetičke naprave, antistafilokoknu terapiju treba davati iv. 4-6 sedmica.
Sindrom opečene kože (engl. Staphylococcal skin syndrome, SSSS)
− Bolest se obično javlja kod novorođenčadi i male djece.

− Uzrokuje ga stafilokokni eksfolijativni toksin.
− Bolest obično počinje kao lokalna piodermija a ubrzo se pojavljuje
peroralno crvenilo sa nježnim crvenim skarlatiniformnim osipom
nalik na eritem nakon sunčanja i sljedećih dana se širi po čitavom
tijelu, uz febrilitet i leukocitozu.
− Unutar 24-48 sati pojavljuju se mlohave bule, koje se ljušte,
ostavljajući na tim mjestima vlažnu, denudiranu crvenu kožu poput
opeklina.
− Nježno trljanje naizgled zdrave kože dovodi do njezina nabiranja i intraepidermalnog odvajanja.
107
− Ozbiljan gubitak tekućine i elektrolita može uzrokovati hipovolemiju, sepsu i smrt u 1-10% djece!
Bulozni impetigo
− je lokalizirani oblik SSS. Bolest se manifestira pojavom mjehurića

na koži (najčešće koži lica), promjera do 2 cm, ispunjenih bistrom
tekućinom. Kako je zid mjehurića nešto deblji, to je potrebno duže
vrijeme da se počne sušiti.
− Nakon pucanja mjehurića zaostaju zeleno-smeđe kraste, koje
zarastaju bez ožiljaka.
Sindrom toksičnog šoka (TSS)
− Uzrokuju ga TSST-1 u 75%, enterotoksin B u 23% i C u 2% bolesnika te možda i neki od još nekih od
nedovoljno definisanih toksina S.aureusa.
− Češći je za vrijeme menstruacije u žena koje upotrebljavaju
vaginalne tampone
− Porođaj, duža upotreba dijafragme, abortus i vaginalne infekcije
također stvaraju predispoziciju za razvoj sindroma.
− TSS obično počinje naglo, tipično u toku mentruacije ili 2 dana nakon
hirurškog zahvata, s jakim bolovima u mišićima, visokom
temperaturom, povraćanjem i proljevom. Bolesnik je ravnodušan i
smeten, no bez neuroloških ispada.
− Unutar nekoliko sati razvija se hipotenzija zbog gubitka tekućine i elektrolita koja pregradira u
hipovolemički šok. Po koži se javlja tamnocrveni eritem koji sliči na opeklinu od sunca, injekcija
konjuktiva i crvenilo sluznica.
− Vaginalna je sluznica također hiperemična, a iz iscjedka se može kultivirati S.aureus.
− Postoje znakovi oštećenja jetre i bubrega, a često je poremećen i senzorij.
SMRTNOST
− Smrtnost je oko 3% - 7%, a uzroci su :

▪ nizak pritisak otporan na liječenje,
▪ razvoj oštećenja pluća kod odraslih (respiratorni stres sindrom odraslih - ARDS) i
▪ zgrušavanja u krvnim sudovima (diseminovana intravaskularna koagulacija).
9.1. Stafilokokna sepsa i endokarditis
Definicija
− Stafilokokna sepsa može nastati širenjem infekcije s bilo kojeg ekstravaskularnog (infekcije kože,
rane, respiratornog ili genitourinarnog trakta) ili intravaskularnog žarišta (intravaskularni kateteri, iv.
narkomani) u krvnu struju.
Klinička slika
− Klinička slika je rijetko fulminantnog toka s vrućicom, tresavicom, tahikardijom, cijanozom,

gastrointestinalnim simptomima, šokom i smrtnim ishodom unutar 24 sata.
− Obično bolest traje nekoliko dana i počinje zimicama, tresavicama, malaksalošću, bolovima u
zglobovima, rjeđe i probadanjem pri disanju.
108
Dijagnoza
− Fizikalnim se pregledom po koži nalaze ključni simptomi, kao pustulozan osip, petehije na prstima i
ekstremitetima, supkonjuktivalne hemoragije, te širok spektar od nekrotičnih do nekrotično-gnojnih
i hemoragičkih oštećenja kože.
− Inspekcijom očnog dna mogu se otkriti klasične Rothove pjege ili češće samo žarišna krvarenja.
− Na srcu je prisutna tahikardija, nerijetko i galopni ritam, , a prisutnost značajnijeg šuma i dinamike
auskultatornog nalaza upućivat će na endokarditis.
− Stafilokoke u krvnoj struji mogu dovesti do infekcije unutarnje površine srca (endokard) i njegovih
zalistaka (endokarditis), naročito u intravenskih ovisnika o drogama. Infekcija može brzo oštetiti
zaliske dovodeći do zatajenja srca i smrt
− Progresivna anemija i embolije po koži, a naročito u CNS-u kao i transezofagealni nalaz vegetacija na
zaliscima učvrstit će dijagnozu
− Tokom intravaskularne infekcije koja duže traje razvijaju se reumatoidni faktor, krioglobulini i
cirkulirajući imuni kompleksi. Smatra se da su cirkulirajući imuni kompleksi prisutni u 50% bolesnika
sa stafilokoknim endokarditisom.
Terapija
− Danas se čini da se s obzirom na terapiju stafilokokne sepse bolesnici mogu podijeliti u dvije skupine.
− Prvu čine stariji već hospitalizirani bolesnici s mnogim pratećim bolestima, s jasno odredivim
ishodištem infekcije, metastazama u oko 10% i endokarditisom u 3% slučajeva, čije liječenje treba
trajati 2-3 tjedna.
− Drugu grupu čine mladi, vanjski bolesnici s nejasnim ishodištem sepse, metastazama u oko 95%
slučajeva i endokarditisom u 57%, čije liječenje treba trajati 4-6 tjedana
9.2. Meningitis
− S. aureus uzrokuje 2,4% nehospitalnih meningitisa koji su češći u starijih osoba, onih sa
kardivaskularnim bolestima i u imunodeficijentnih bolesnika.
− Klinička se slika ne razlikuje od one ostalih gnojnih meningitisa, osim što je u 57% bolesnika prisutan i
endokarditis.
− Letalitet je oko 43%.
9.3. Infekcija pluća
− Pneumonije uzrokovane S. aureus nastaju aspiracijski ili hematogeno.

− U oba slučaja sklone su stvaranju apscesa, pleuralnog empijema i pneumotoraksa.
− Primarne stafilokokne aspiracijske pneumonije nastaju u male djece.
− U starije djece i odraslih pneumoniji redovito prethodi virusna infekcija dišnih putova (influenca,
ospice i sl.).
− U hospitaliziranih bolesnika inhalacijske pneumonije nastaju nakon intubacije i aspiracije sekreta
kateterom iz traheje i velikih bronha.
− Bolest počinje naglo s vrućicom, dispnejom, cijanozom, tahikardijom, kašljem i pleuralnim bolima.
− Sputum u početku nije tipičan, no može biti gnojan ili krvav.
− Rano nastajanje piopneumotoraksa, apscesa i pneumatocela u mlađih bolesnika sugerira (iako nalaz
nije specifičan) u prvom redu stafilokoknu etiologiju.
− Kako su stafilokokne pneumonije najčešće smještena centralno, fizikalni nalaz može izostati. U
hematogeno nastalih pneumonija početak bolesti može biti podmukao.
− Na snimci pluća nalaz je obično obostran i znatno veći od onog nađenog fizikalnim pregledom. Može
varirati od centralne konsolidacije, multiplih mrljastih infiltrata i čvorića, jednog ili više apscesa
različite debljine zida, do milijarnog rasapa. Bakterijemija nije česta u toku primarne pneumonije
109
(20%) i pozitivne hemokulture govore u prilog metastatske pneumonije s primarnim žarištem

negdje drugdje na koži ili u venskom bazenu.
− Liječenje se provodi kao u bolesnika sa stafilokoknom sepsom tokom 14 dana. Prognoza ovih
bolesnika danas je znatno bolja, no letalitet je i dalje visok (do 50% stafilokoknih pneumonija nastalih
nakon influence).
9.4. Akutni osteomijelitis
− S. aureus je najčešći uzročnik infekcije zglobova i kostiju.

− Najčešći bolesnici su djeca s lokalizacijom procesa u metafizi dugih kostiju koji se širi do periosta i
odiže ga formirajući subperiostalni apsces.
− Rupturom apscesa infekcija zahvaća susjedna meka tkiva i rjeđe zglobnu kapuslu. Katkad, pri manje
virulentim stafilokoknim infekcijama kosti, uzročnik zaostane unutar granulacijskog tkiva u apscesnoj
šupljini formirajući kroničan Brodijev apsces koji traje godinama.
Kliničku sliku karakteriše:
▪ izraženi opšti simptomi

▪ bolnost u predjelu zahvaćene kosti
▪ spazam okolne muskulature
▪ sedimentacija je najčešće visoka
▪ u krvnoj slici postoji leukocitoza sa skretanjem u lijevo i neutrofilijom
▪ rendgenska snimka kosti je na početku normalna, a tipične promijene (odignuće periosta,
razrijeđenja u koštanoj strukturi o formiranje nove kosti) viđaju se tek krajem druge sedmice
Klinička slika osteomijelitisa u odraslih
− U odraslih rijetko su S.aureus zahvaćene duge kosti, no sve je češći spondilitis, gdje stafilokoki
etiološki sudjeluju sa 60%.
− Bolest počinje s febrilitetom i jakim bolima najčešće u predijelu lumbosakralne kičme. Perkusija
zahvaćenog kralješka uzrokuje jaku bolnost.
− Neuroloških simptoma nema, a kada nastupe, znači da je došlo do formiranja epiduralnog apscesa,
što gotovo redovno zahtjeva hitnu MR ili CT, te hiruršku dekompresiju.
− Rendgenska snimka zahvaćenog dijela kičme obično nije od veće pomoći na početku bolesti, no
nakon više dana uspješne terapije može se na ponovljenoj snimci zapaziti reparacijsko koštano
premoštavanje zahvaćenih ploha kralježaka.
− Za dokaz etiologije bolesti nužna je direktna punkcija apscesa i kultivacija uzročnika.
9.5. Stafilokokno trovanje hranom
− Čovjek se inficira tako što zagađenom hranom unese u organizam veliku količinu bakterija i njihovih
toksina.
− Simptomi obično počinju naglo sa jakom mučninom i povraćanjem, redovno oko 15 minuta- 8 sati
nakon što se pojela zagađena hrana.
− Drugi simptomi mogu biti grčevi u trbuhu, proljev, katkada glavobolja i povišena temperatura.
− Veliki gubitak tekućine i elektrolita može uzrokovati slabost i vrlo niski krvni pritisak (šok).
− Simptomi obično traju manje od 12 sati i oporavak je obično potpun.
9.6. Kliničke manifestacije koje uzrokuju S. epidermidis i drugi koagulaza- negativni

stafilokoki
− S. epidermidis često uzrokuje infekciju ortopedskih i kardiovaskularnih protetskih nadomjestaka, ili

infekcije kod imunokompromitiranih bolesnika.
110
− S. saprophyticus je čest uzročnik infekcija urinarnog trakta kod mladih žena.

Endokarditis
− Koagulaza-negativni stafilokoki mogu uzrokovati infekcije prirodnih i umjetnih srčanih valvula.

Koagulaza-negativni stafilokoki su najčešće uzročnici infekcija umjetnih valvula, a S. epidermidis je
najčešći među njima.
− U ovim infekcijama mikroorganizam inficira prsten, koji drži valvulu na njenom mjestu, dovodi do
stvaranja mikroapscesa u koje antibiotici teško prodiru.
− Bolest se manifestira povišenom temperaturom i evidentnim poremećajem funkcije valvule.
− Jednako tako, koagulaza-negativni stafilokoki mogu inficirati i pacemaker, te različite vaskularne
katetere.
Infekcije kod katetera i šantova
− S.epidermidis je najčešći uzročnik infekcija šantova i katetera cerebrospinalne tekućine (CLS).

Infekcije nastaju najčešće unutar nekoliko sedmica od plasiranja šanta.
− Bolesnici mogu imati asimptomatsku infekciju, a mogu se javiti i simptomi meningitisa.
− U cerebrospinalnoj tekućini se javlja blaga pleocitoza, a razina glukoze može biti normalna ili lagano
snižena.
Infekcije zglobnih proteza
− Mogu nastati na dva načina:

▪ direktnim ulaskom mikroorganizma
▪ hematogenim rasapom
− Razmjerno avirulentni koagulaza-negativni stafilokoki u pravilu mogu uzrokovati dugotrajan i
podmukao tok bolesti, karakteriziran progresivnim jačanjem bolova u zglobu i s povremenom
fistulacijom.
− U hematogeno nastaloj infekciji, čak i više godina nakon inplantacije zgloba, bakterijski je inokulom
obično malen, a vezivno tkivo uspijeva ograničiti upalu na razmjerno maleno žarište između cementa
i metalne proteze.
− Bitan je simptom sve jača bol, što upozorava na akutnu upalu periartikulatnog tkiva i gubitak
funkcije proteze zbog subakutne erozije kosti u koštanocementnoj pukotini.
− Bolesnik obično nema opštih simptoma, toksemiju niti otekline mekog tkiva.
− Priroda inficiranog tkiva kao: hematomi u rani, krv u zglobu, ishemija operativne rane, dijabetes i
kortikosteroidna terapija mogu poticati brzo razmnožavanje bakterija u tkivu pa time i nastanak
težeg oblika infekcije.
Infekcije mokraćnih puteva S. saprophyticus
− S. saprophyticus je uzročnik 10-20% infekcija mokraćnog sustava (IMS) u žena u dobi od 17 do 27

godina.
− To je drugi najčešći uzročnik akutne IMS, nakon Escherichie coli.
− Bakterije se također mogu nalaziti u urinarnom traktu spolno aktivnih žena.
− Simptomi mogu uključivati:
▪ peckanje pri mokrenju,
▪ potreba za mokrenjem češće nego inače,
▪ cijeđenje nakon mokrenja,
▪ slabost mjehura,
▪ osjećaj nadutosti s oštrim probadajućim bolova u donjem dijelu trbuha oko mjehura i jajnika,
▪ probadajući bolovi tokom seksualnog odnosa.
111
9.7. Laboratorijska dijagnostika
− Uzorci: brisevi s mjesta upale, gnoj, krv, sputum, trahealni aspirat ili likvor.
1) Mikroskopija – direktni preparat
2) Kultivacija – na uobičajenim bakteriološkim podlogama ( krvni agar) ali i na podlogama koje

sadrže NaCl, na temperaturi 35-37ºC
3) Identifikacija – test katalaze (katalaza pozitivni)
– test koagulaze (koagulaza-pozitivni stafilokoki su ljudski patogeni)
– test DN-aze (S. Aureus je DN-aza pozitivan
– test fermentacije manitola i glukoze
9.8. Liječenje, prevencija i kontrola
− Osnovno načelo liječenja stafilokoknih infekcija jeste hirurško otvaranje gnojnog žarišta i drenaža.
− Provodi se antibiotsko liječenje (antistafilokokna terapija)
− Kod penicilin-rezistentnih stafilokoka moguće je primjeniti penicilinaza-rezistentne β-laktamske
antibiotike (meticilin,nafcilin ili oksacilin).
− Kod bolničkih sojeva, rezistentnih na ove lijekove (MRSA), koristi se neki od glikopeptida, sam ili u
kombinaciji s rifampicinom ili amikacinom.
− Manje infekcije kože i kliconoštvo stafilokoka liječi se lokalnom primjernom mupirocina, čiju
osjetljivost je također potrebno ispitati.
− Teže infekcije, sepsa, endokarditis, osteomijelitis, meningitis ili pneumonija, liječe se prema
antibiogramu, s time da se uzme u obzir farmakokinetika i farmakodinamika lijeka.
9.9. Zaključak
− Ne postoje uvažene mjere koje bi sa sigurnošću spriječile nastanak i razvoj infekcije

− Vakcina protiv stafilokoka ne postoji!
− Stafilokokne intoksikacije se mogu spriječiti pravovremenim liječenjem, te traženjem kliconoša među
osobama koje rade u pripremanju i distribuciji hrane, te poboljšanjem opštih mjera kod pripreme
hrane
− Infekcije kože, uzrokovane stafilokokom preveniraju se poboljšanjem higijenskih uslova života
− Infekcija hirurških rana prevenira se pravilnom njegom operativnog mjesta
112

INFEKTOLOGIJA

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

INFEKTOLOGIJA

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SADRŽAJ

2. KLINIČKE KARAKTERISTIKE ZARAZNIH BOLESTI _______________________________ 9

3. EVOLUCIJA I TOK INFEKTIVNIH BOLESTI ____________________________________ 21

4. PROFILAKSA I KLASIFIKACIJA BOLESTI, CRIJEVNE ZARAZNE BOLESTI, TIFUS _______ 57

5. ANGINE, KRUP, DIFTERIJA, STREPTOKOKOZE, SKARLATINA, ERZIPEL, SEPSA,

6. PERTUSIS (HRIPAVAC, VELIKI KAŠALJ) _____________________________________ 77

8. URINARNE I INTRAHOSPITALNE INFEKCIJE __________________________________ 86

8.4. LIJEČENJE INFEKCIJA MOKRAĆNOG SISTEMA KOD MUŠKARCA __________________________________96

9. STAFILOKOKNE INFEKCIJE ______________________________________________ 102

− Svuda oko nas su prisutni „kontaminirani“predmeti, jer na mnogim predmetima i površinama s

1.1. ZNAČAJ INFEKTIVNIH BOLESTI U PROŠLOSTI

1.2. INFEKTIVNE BOLESTI DANAS I U BUDUĆNOSTI

− Na početku trećeg milenija došlo je do značajnih promjena epidemiologije infektivnih bolesti.

1.3. SOCIJALNO-MEDICINSKI ZNAČAJ INFEKTIVNIH BOLESTI

− Infektivne bolesti i dalje uzrokuju više od 80% morbiditeta.

1.4. RATNO-MEDICINSKI ZNAČAJ INFEKTIVNIH BOLESTI

− U svim dosadašnjim ratovima, infektivne bolesti su predstavljale veliki problem.

2. KLINIČKE KARAKTERISTIKE ZARAZNIH BOLESTI

− Simptomi mogu biti subjektivni i objektivni.

− Oštećenje hipotalamičkog termostata:

− Završetak vrućice može biti:

− Promjene u krvnoj plazmi

− Akutne zarazne bolesti

− 1. Reverzibilna degeneracija bubržnog epitela

− Vrlo čest kod:

− Prepoznavanje bolesti je primarni i glavni cilj djelatnosti liječnika

− Egzantem – kožni osip

▪ gingivostomatitis aphtosa herpetica

3. EVOLUCIJA I TOK INFEKTIVNIH BOLESTI

1. Inkubacija (faza primarne latencije infekta)

− Inkubacija = vrijeme latencije:

− Preovladavaju opći simptomi bolesti:

3. Faza razvijene bolesti

− Nastaju karakteristični simptomi bolesti

Egzantematične bolesti Tipičan osip

Trbušni tifus Tifozni sindrom

Crijevne zarazne bolesti Proljev

Zarazne bolesti organ. sistema Simptomi u vezi sa oboljelim organom

4. Faza regresije bolesti

− Perturbatio praecritica (prolazno pogoršanje)

− Stadij anaboličkih procesa:

− Definicija: Pogoršanje osnovne zarazne bolesti u stadiju regresije.

− Ponovno javljanje infektivne bolesti u periodu rekonvalescencije.

− Ubrzano se razvijaju simpomi bolesti

3.2. Tok zarazne bolesti

*Varijacija toka zaraznih bolesti*

3.3. Imunološka zbivanja u infektivnim bolestima

− Imunitet od nekoliko godina: trbušni tifus, difterija...

3.4. Dijagnostika zaraznih bolesti

− Specifičnosti dijagnostike zaraznih bolesti:

15. Generalizirane konvulzije (»febrilni grčevi«, meningitis, encefalitis itd.),

− Epidemiološka anamneza je integralni dio anamneze bolesti.

− MIKROBIOLOŠKA I SEROLOŠKA DIJAGNOZA

3.5. METODIKA DIJAGNOSTICIRANJA ZARAZNIH BOLESTI

− Dijagnoza zaraznih bolesti postavlja se na temelju:

4. Pomoćne metode kliničke pretrage

a) Infekciozne bolesti s izrazitom leukocitozom koja je uvjetovana neutrofilijom. Ovoj grupi

kojim se služi itd.;

nisu jednostavne, pa ih obavljaju samo specijalni laboratoriji. U tu skupinu spadaju virusne

− radioimmunoassay — RAI) to je radioaktivni izotop (npr. 1251), a kod ELISE (engl.:

4. PROFILAKSA I KLASIFIKACIJA INFEKTIVNIH BOLESTI,

STAROST VRSTE VAKCINE

Na rođenju BCG Hepatitis B

2 mjeseca DiTePer Hemofilus Polio

Varijacija toka zaraznih bolesti